Professional Documents
Culture Documents
Pozorište
Pozorište
Pozorite u Srba ima tradiciju dugu vie od osam stolea iako teatarski ivot na
ovim prostorima nije tekao bez prekida. Srpska pozorina izvoenja u srednjem
veku imala su u osnovi svetovnu i zabavljaku funkciju (improvizacije bez pisanog
teksta prikazivane su na javnim mestima) i bila izvan okvira i uticaja Pravoslavne
crkve. Podaci u umetnikoj literaturi 13. veka pokazuju da su crkvene vlasti
zabranjivale vernicima da odlaze na skupove gde glumci igraju svoje predstave.
Teodosije (1264-1328), kaluer u srpskom manastiru Hilandaru na Svetoj Gori i
pisac, u delu Pohvale svetom Simeonu i Svetom Savi istie, nasuprot nebeskim
lepotama crkve, skomrahovo mrsko pozorite koje se prireuje na ulici, gde
bezumno okupljeni svet po svakojakom nevremenu do kraja gleda i slua tetne
avole pesme i nepristojne, rune rei. Tragovi vienih pozorinih scena i starih
sportskih sveanosti iveli su u srpskoj sredini i tokom 14. veka. Na fresci Ruganje
Hristu, slikanoj izmeu 1317. i 1318. godine u manastiru Staro Nagoriino,
zadubini kralja Milutina, u prvom planu vide se tri osobe s dugim rukavima i
nekolike s neobinim instrumentima kako ismejavaju Spasitelja. Vladari Srbije,
koji su imali dobrosusedske i diplomatske odnose s Dubrovnikom, slali su, za
svetkovine svetog Vlaha (zatitnika Dubrovnika), svoje muzike i zabavljake
druine, a artisti Dubrovnika gostuju u Srbiji (1412, 1413. i 1426). Programe ine
razne muzike, pantomimske i lakrdijake vetine i egzibicije. Poetkom 16. veka,
potureni velika Ali-beg Pavlovi, nesumnjivo srpskog porekla, poslao je u
Dubrovnik svoju pozorinu druinu kojom je upravljao Srbin Radoje Vukosali (iz
propratnog pisma upuenog Dubrovanima moe se zakljuiti da je Vukosali prvi
poznati srpski glumac - upravnik putujue pozorine druine). U Srba je Vlast
Turaka (druga polovina 15. - poetak 19. veka) zaustavila razvoj kulture pa se u to
doba samo povremeno javljaju predstave svetovnog karaktera. Izuzetak je
Vojvodina, u kojoj deo srpskog naroda, naroito od kraja 17. veka, iveo u
multietnikoj kulturi Habsburke monarhije, pa je pozorina aktivnost bila pod
srednjoevropskim uticajem.
Veliki dramski pisac u Srba bio je Jovan Sterija Popovi (1806-1856). Oslobodivi
se pseudoklasinih shema i nacionalne romantike, Popovi postaje prvi srpski
pisac s izrazitim obelejima realistikog pristupa knjievnoj i teatarskoj materiji i
osnovni oslonac repertoara srpskih pozorita od 1830. do 1870. godine.
Stvarajui likove po ivim uzorima i otkrivajui komino u njihovim naravima i
karakterima, dao je lucidne analize mentaliteta i duha svojih sugraana,
omoguivi istaknutim srpskim glumcima da daju niz uverljivih umetnikih
ostvarenja, od kojih su neka ula u legendu. Popovieve komedije i danas su
sauvale scensku vitalnost i satirinu aktuelnost. To dokazuju predstave posle
Drugog svetskog rata: Rodoljupci u reiji Mate Miloevia (1949), Pokondirena
tikva, enidba i udadba i Rodoljupci u reiji Dejana Mijaa (1973, 1975, 1986) te
Laa i paralaa i Tvrdica (Kir Janja) u reiji Egona Savina (1991, 1992). Popovieva
dela manje su prikazivana na sceni tokom druge polovine 19. veka, koja biva u
znaku prilagoavanja i srpskih pozorita i srpskih dramskih pisaca potrebama i
ukusu publike. Ako se ima na umu da su dva stalna srpska profesionalna
ansambla, Srpsko narodno pozorite (osnovano 1861. u Novom Sadu, na teritoriji
pod vlau Austrije - kasnije Austro-Ugarske) i Narodno pozorite (osnovano 1868.
u Beogradu, u slobodnoj Kneevini Srbiji) - imala preteno rodoljubivu funkciju i
stalne finansijske nevolje, bie jasnije njihova bezuslovna okrenutost duhovnom
vidiku gledalaca toga doba. Repertoarima srpskih pozorita zato, sve do kraja 19.
veka, kada je re o delima nacionalne dramaturgije, preovlauju dva osnovna
vida dramskih dela: istorije drame i tragedije poznog romantizma, kojima je
podsticano narodnosno oseanje i probuena istorijska svest Srba te vedri seoski
komadi iz narodnog ivota "s pevanjem".
ezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka Laza Kosti (1841-1910) i ura Jaki
(1832-1878) dali su srpskoj romantiarskoj drami i pozoritu nov pesniki jezik i
nov tip dramskog junaka, za kojeg je bila karakteristina psiholoka podvojenost.
Pozorini datumi bila su izvoenja Kostievih tragedija Maksim Crnojevi (1869), u
kojoj se ukrtaju svet srpske narodne epike i svet ekspirove tragedije, i Pera
Segedinac (1882), u kojoj se tragedija iz istorije srpskog naroda preplie s
goruim problemima Kostieva vremena. Izvoenje Jakievih drama Jelisaveta
kneginja crnogorska (1868) i Stanoje Glava (1878) potvrdila su njegovu
darovitost i vatren, buntovni temperament, ali i skromna dramaturka znanja.
Krajem 19. veka prestaje u pozoritima na srpskom teatarskom prostoru
dominantan uticaj nemakih uzora. Uticaj francuskog pozorita postaje sve jai
jer se vraaju, naroito u Beograd, novi ljudi kolovani u Francuskoj. Do Prvog
svetskog rata to nije bio uticaj novih pozorinih strujanja u Francuskoj nego uticaj
Francuske komedije (Comedie-Francaise) i pariskih bulevarskih pozorita: Noviji
stilovi evropske dramaturgije i pozorita (naturalizam, simbolizam,
ekspresionizam) i ne samo francuski - osetili su se tada i u srpskoj dramaturgiji i
teatru, dok je ve istroeni anr narodnih komada s pevanjem uneo novu
oseajnost i poetski ton u realistikom prosedeu Borisav Stankovi (1876-1927), s
delom Kotana (prvo izvoenje 1900), koje je po popularnosti i danas kultno delo
srpskih pozorita i publike.
Ceo 20. vek obeleio je, kao suvereni vladalac repertoara srpskih pozorita,
Branislav Nui (1864-1938). ivei u pozoritu ne samo kao pisac nego i kao
praktiar (upravnik, dramaturg, reditelj, a u mladosti i glumac), oslukivao je
raanje smeha publike i ta iskustva prenosio je u svoje komedije, u kojima se
nalazi zbir najraznovrsnijih postupaka i naina da se postigne smeh. Sauvavi
aktuelnost i scensku vitalnost i u naem vremenu, Nuieva dela omoguila su
nekolika vrhunska ostvarenja savremenog srpskog pozorita (Oaloena
porodica u reiji Mate Miloevia, Narodni poslanik u reiji Dejana Mijaa) ili
veoma uspele eksperimente s promenom anra (Sumnjivo lice u reiji Soje
Jovanovi, Mister Dolar u reiji Miroslava Belovia, Puina u reiji Dejana Mijaa).
Posle Drugog svetskog rata dolazi do bujnog razvoja pozorita u Srbiji. I pored
mnogih nepovoljnih efekata administrativnog upravljanja pozoritem, u
pozoritima Srbije oblikovan je samosvesniji i ozbiljniji odnos prema stvaralatvu,
a porasle su i umetnike ambicije. Istina, prve godine posle rata protiu u znaku
sovjetskog uticaja i dogmatski shvaenog Sistema Stanislavskog. Srpski imitatori
pomeali su estetiku Moskovskog hudoestvenog teatra - koja je pripadala
odreenom, konkretnom vremenu, i zato bila osuena na efemernost - i sutinu
Sistema, koji poiva na upitanosti, proveri i pozivu na nadgradnju veitih zakona
glumake egzistencije na sceni. Izuzetak je bilo jugoslovensko dramsko pozorite,
osnovano u Beogradu 1947, od istaknutih glumaca iz cele Jugoslavije. Ovaj teatar
je - zahvaljujui svom umetnikom voi Bojanu Stupici (1910-1970) i zajednikom
opredeljenju za usavravanje pozorinog znanja i profesionalnosti - u prvoj
deceniji rada izrastao u eminentno evropsko pozorite. To potvruje uspeh na
Teatru nacija u Parizu s predstavama Dundo Maroje Marina Dria 1954, Jegor
Buliov Maksima Gorkog 1955, Oaloena porodica Branislava Nuia i Otkrie
Dobrice osia 1964. To ilustruje i fragment prikaza an-aka Gotjea u listu "Le
Figaro: "Nain na koji je jugoslovensko dramsko pozorite iz Beograda izvelo
Jegora Buliova dostojan je najveih pohvala... Pred nama je jedan ansambl,
homogen... ispunjen duhom celine koji deluje s visokom sveu i odie
dostojanstvom." U to vreme Jugoslovensko dramsko pozorite igra domai i strani
repertoar i dela savremene dramaturgije ija je vrednost proverena. Realizam je
bio kredo srpske umetnosti tog vremena, ali je u predstavama ovog pozorita u
prvom planu bilo osvajanje anra i stila predstave i irenje realistikog prosedea.
U interpretaciji se teilo istinitosti i ustajalo protiv ablona, banalnosti i
vulgarizacije, o je dovelo do visokog artistikog profesionalizma ansambla. U
njemu je prizivan idolopokloniki odnos prema zadacima pozorita: "Glumac je
bio umetnik, scenograf artist, reditelj, hudoestvenik, proba je bila sveanost,
premijera - istorijski dogaaj."
Posle 1951. godine, kada je poelo otvaranje Jugoslavije prema Zapadu, nastala
je snoljivija i umetniki plodotvornija klima u umetnikom radu. U pozoritima
Srbije istie se, s novim repertoarskim profilom, Beogradsko dramsko pozorite,
koje od 1951. do 1956. godine prikazuje dela Artura Milera (Smrt trgovakog
putnika, Lov na vetice, Pogled s mosta), Tenesija Vilijamsa (Staklena menaerija,
Maka na usijanom limenom krovu), Dona Ozborna (Osvrni se u gnevu) i drugih
pisaca sa Zapada. Na temelju te dramaturgije javlja se nov tip glume, koja se
ogledala u deakademizaciji i privatizaciji u upotrebi izraajnih sredstava. Posle
zabranjene predstave Beketovog ekajui Godoa (Beogradsko dramsko pozorite,
1954), poinje novo pozorino razdoblje u Srbiji. Reditelj i glumci te predstave, sa
mladalakom upornou i sticajem srenih okolnosti, uspeli su da predstavu
prikau na sceni novoformiranog pozorita Ateljea 212 u Beogradu 1956. Bila je
probijena estetska barijera i vlast je bila prisiljena da se pomiri s odreenom
merom umetnike slobode, pod uslovom da se ne prelaze politike mee (bilo je
to prvo Beketovo dramsko delo izvedeno na scenama Istone Evrope). Od 1956.
do 1960. godine Atelje 212 prikazuje dela . P. Sartra (Iza zatvorenih vrata), E.
Joneska (Stolice), A. Kamija (Nesporazum), H. Pintera (Nastojnik), S. Mroeka
(Policajci) i druga dela savremene svetske dramaturgije i sa Zapada i sa Istoka.
Scena Ateljea 212 oslobaa se tenji k verizmu i postaje pozornica - ne krijui od
gledalaca nego im pokazujui da je to. Reprezentant tog stila glume bio je
popularni glumac Zoran Radmilovi (1933-1985). Posle osnivanja Beogradskog
internacionalnog teatarskog festivala (BITEF) 1967 - iji je spiritus movens bila
Mira Trailovi (1924-1989), upravnik, i Jovan irilov (1931) dramaturg Ateljea 212
- ovo pozorite se okree nacionalnom repertoaru (otkrivanju novih dramskih
pisaca ili dramatizaciji proze poznatih domaih pisaca), i to je upadljiva osobenost
njegove repertoarske politike do danas. Narodno pozorite, najstarije u Beogradu,
nastavilo je svoju ulogu teatra nacionalne kulture - i s tradicionalno dobrim
glumakim ansamblom tumailo je dela nacionalne i svetske klasike, prikazujui
povremeno i dela savremenog repertoara (dve reije dr Huga Klajna - uma A. N.
Ostrovskog, 1947, i Pobuna na Kejnu H. Vouka 1956, i Stupiina reija Krleine
drame U agoniji 1959, reprezentativne su predstave prvih posleratnih decenija).
Posebnu ulogu u pozorinom ivotu Srbije imalo je i Srpsko narodno pozorite iz
Novog Sada. Njegovo "zlatno doba" - od 1953. kada se u njemu okupila grupa
mladih reditelja s Dimitrijem urkoviem (1925) na elu, do 1974. godine, kada
se "rediteljski tim" definitivno raspao - zapameno je po traganju za novim
putevima scenskog izraza u okviru srpskog pozorinog prostora. To su bili:
ironijski lirski teatar, insistiranje na fizikom aspektu glumakog izraza,
repertoarska orijentacija upuena senzibilitetu mladog obrazovnog gledaoca,
geslo da su glumac i prostor igre temeljni znak pozorinog jezika, teatar koji tei
nekoj drutvenoj intervenciji i prikazivanje tamnih strana naeg vremena i
socijalistikog drutva. U poslednjoj deceniji valja pomenuti rad Narodnog
pozorita u Subotici, gde je formirano jezgro vienacionalnog ansambla koji e, po
miljenju njegovog umetnikog rukovodioca Ljubie Ristia (1947) - upravo zbog
meanja razliitih jezika, meusobnog preplitanja raznih kulturnih uticaja i
tradicija - presudno obezbediti karakter same pozorine produkcije.
Tri reditelja svim razliitih poetika obeleili su reiju na srpskim scenama izmeu
dva svetska rata; Mihailo Isailovi (1870-1938), Jurij Ljvovi Rakitin (1882-1952) i
tokom etvorogodinjeg gostovanja u Beogradu Branko Gavela (1885-1962).
Isailovi je bio nemaki ak - sledbenik majningenovaca i Maksa Rajnharta, i
njegova pozorina poetika zasnivala se na skrupuloznom sluenju dramskom
delu, dok je Rakitin, kao sledbenik ruskog avangardnog reditelja B. E. Mejerholjda,
bio sklon teatralizaciji i insistiranju na sonom glumakom izraz, "fizikoj radnji",
klovnijadama i, kad god je bilo prilike za to, anrovski se opredeljivao za grotesku
- sluei se razliitim i duhovitim rediteljskim domiljanima. Gavela je bio prvi
reditelj na junoslovenskom pozorinom prostoru koji je izgradio vlastitu poetiku,
koja je sjedinjavala pozorinog klasika i novatora, kult antike lepote i sklada i
moderni nemir fantazije i duha. etiri sezone koje je, u naponu stvaralake snage,
proveo u Beogradu (1926-1929) donele su nov duh srpskoj reiji, jer je Gavela od
proba stvarao prava "bogosluenja" umetnosti, fascinantan pozorini univerzitet,
na kojem su se, na najbolji nain, kolovali mnogi srpski glumci.
Posle Drugog svetskog rata istiu se Mata Miloevi (1901), Miroslav Belovi
(1927) i Dejan Mija (1934), a posebno valja upozoriti na rad reditelja Bojana
Stupice u pozoritima Beograda. Miloevieve predstave karakteriu studiozan
prilaz delu, usmeren na istraivanje istine o ivotu i oveku, odmerenost,
racionalnost i bogata i prefinjena scenska mata - lucidna i novatorska. Strpljiv i
iskusan u radu s glumcima, on je jedan od tvoraca prirodne i istinite glume i
tenje da se ostvari skupna igra visokog artistikog nivoa (za neke od njegovih
najboljih predstava karakteristian je pristup koji se moe nazvati stilizovanim
realizmom. Njegove najbolje predstave su: Jegor Buliov M. Gorkog, Kralj Lir V.
ekspira, Oaloena porodica B. Nuia i Na rubu pameti M. Krlee.
ezdesetih i sedamdesetih godina 19. veka (uz neophodnu podrku tampe i elite
srpske inteligencije, koja se oko Srpskog narodnog pozorita u Novom Sadu
okupila) glumci se nameu drutvu kao znaajni nosioci nacionalnih ideja i vaan
kulturni inilac. U romantiarskoj epohi srpske glume istiu se Toa Jovanovi
(1845-1883), glumac lepe muevne pojave i zvonkog glasa, tuma velikog
klasinog repertoara; Milka Grgurova (1840-1924), najbolja srpska glumica
traginog stil i, kao poslednji izdanak romantiarske glume, Dobrica Milutinovi
(1880-1956), najomiljeniji glumac u istoriji srpskog pozorita, umetnik izrazite
individualnosti, markantne i lepe pojave, s glasom zanosne lepote i
temperamentom kojem po silini ali i lirskoj emocionalnosti nije bilo premca.
Najvie umetnike domete ostvario je u likovima V. ekspira (Romeo, Marko
Antonije, Otelo, ajlok, Kralj Lir), P. Korneja (Sid), J. F. ilera (Don Karlos), F.
Dostojevskog (Raskoljnikov), L. Tolstoja (Fea Protasov), i, u nacionalnom
repertoaru, B. Stankovia (Mitke) i I. Vojnovia (Orsat Veliki).
Magistralnu liniju srpske glume, koju ine Toa Jovanovi - Milka Grgurova -
Dobrica Milutinovi - Pera Dobrinovi - Milorad Gavrilovi - anka Stoki - Raa
Plaovi, posle Drugog svetskog rata nastavljaju Milivoje ivanovi - Mira Stupica -
Branko Plea. Milivoje ivanovi (1900-1976) bio je jedan od poslednjih
predstavnika plejade glumaca barda, glumaca heroja i misionara. Imao je izrazit i
silan glumaki temperament, koji su dopunjavali markantna pojava i sugestivan
glas. Tumaei likove u svim anrovima, stvarao ih je iz jednog bloka, u gromadi,
s velikim nadahnuem i elementarnom silom u zamahu (naslovne uloge u Jegoru
Buliovu M. Gorkog i Kralju Liru V. ekspira, Gelah u Zatoenicima iz Altone . P.
Sartra, Agaton u Oaloenoj porodici B. Nuia). Prekretniki glumac posleratnog
srpskog pozorita bio je Branko Plea (1926), koji je glumu na ovim prostorima
uveo u moderne tokove evropskog scenskog izraza. Lepa pojava, besprekorna
dikcija - koja je podstakla njegov bri i moderniji ritam govora, dotad nevien na
srpskim scenama - temeljno obrazovanje, koje mu je omoguilo da se suvereno
kree kroz dela klasika i najmodernijih pisaca nae epohe, uinili su ga
jedinstvenim glumcem savremenog srpskog pozorita (Ivan u Brai
Karamazovima F. M. Dostojevskog, Markiz od Poze u Don Karlosu J. F. ilera, likovi
V. ekspira Edgar i Magdaf, antologijska uloga negativca u Na kraju puta Marijana
Matkovia i niz kominih i salonskih likova u delima svetskog repertoara). Po
mnogim osobenostima glume i vrednostima umetnikih dostignua, odmah uz
ivanovia i Pleu, trebalo bi istai Ljubiu Jovanovia (1908-1971) i Ljubu Tadia
(1929). Jovanovi je imao veliku mo transformacije, markantnu muevnu pojavu
i specifini senzibilitet koji mu je omoguio da se od svih glumaca meuratne
generacije najprirodnije prilagodi modernom svetskom repertoaru i novim
teatarskim tendencijama (Falstaf u Henriku IV V. ekspira, Nesrekovi u umi A.
N. Ostrovskog, Danton u Dantonovoj smrti G. Bihnera, Dek Bojl u Junoni i pauni
. O'Kejsija). Glumu Tadia odlikuje snani temperament, sugestivnost i
koncentracija u velikim protagonistikim ulogama. Njegovo ostvarenje Oderera u
Prljavim rukama . P. Sartra (u izvrsnoj reiji Bore Drakovia) u samoj je vrhu
najboljih ostvarenja srpske glume. U prve dve posleratne decenije najmarkantnija
glumica u Srbiji bila je Marija Crnobori (1919), tragetkinja klasinog repertoara
(Sofoklova Antigona, Rasinova Fedra, Geteova Ifigenija), dok je celo razdoblje
posle Drugog svetskog rata obeleila Mira Stupica (1923), glumica velikog talenta
i irokog kreativnog dijapazona. Raspolaui obiljem prirodnih darovitosti, ona je
iskrenom emocionalnou proela sva svoja ostvarenja na sceni (Petrunjela u
Dundu Maroju M. Dria, Saa Njegina u Talentima i oboavaocima A. N.
Ostrovskog, Danica u Ljubavi Milana okovia, Grua Vahandze u Kavkaskom
krugu kredom B. Brehta).
,
. ,
.
,
.
,
.
.
,
, ,
.
,
.
,
.