IVO ANDRI 183

Ivo Andri

PUT ALIJE
ERZELEZA

ERZELEZ U HANU

U hanu, kod viegradske umrukane, sakupilo

se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci
Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u
Priboj i podrovali pute-ve na nekoliko mjesta.
Most su gradili tesari, a put opravqali argati i
robijai. A svi koji su iz Sarajeva putovali na
istok, zaustavqali su se u hanu kraj umrukane i
ekali da se dogradi most i kako-tako oprave
putevi.
Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio
je pun kao ip. Sobe su bile uske i zbijene kao
elije u sau, a ispred svih soba okolo-naokolo
ila je uska i klimava drvena divanana; po woj su
bez prestanka kripali i odjekivali koraci
putnika. Cio je han zaudarao talama i
bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali
ovnovi, a koe im se suile, razapete po zidovima.

F SADRAJ
184 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Raznolika su bila eqad koja su tu zapela na

svom putu. Suqaga Dizdar, sa trojicom aralija,
koji je putovao slubeno. Dva fratra iz Kreeva
koji su ili u Stambol na neku tubu, ta li. Grk
kaluer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s wima
mlada i lijepa ena. Kazivalo se da su poslanici
iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu;
imali su i teskeru od pae iz Sarajeva i zaptiju da
im ide naruku, ali su se drali povueno i
izgledali otmeno i sumwivo. Trgovac, Srbin iz
Pqevaqa, sa sinom, visokim utqivim mladiem,
nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i
kirixije im. Neki begovi, Posavqaci. Jedan blijed
pitomac vojne kole u Carigradu sa stricem. Tri
Arnauta, salebxije. Jedan Foak to prodaje
noeve. Jedan perverzan individuum koji se kazuje
hoxa iz Bihaa, a uistinu ini se da putuje
svijetom kud ga vode mutni i strani nagoni.
Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od
korala i prstewe na koje sam urezuje inicijale. I
itava gomila kirixija, xambasa, pretrglija i
Cigana.
Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi
povazdan domai mladii, bogati i dokoni Turci.
I povazdan se ula ala, smijeh, pqesak, glas defa
i argije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od
igre ebe, roktawe i cika putene i besposlene
eqadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a
Venecijanci samo na kratke etwe, i to svi zajedno.
Meu posqedwima je stigao erzelez. Pjesma je
ila pred wim. Na bijelu kowu krvavih oiju, on je
jahao ravanlukom, crvene su kite b le bijelca po
oima, a dugi, istim zlatom vezeni evkeni na
erzelezu sjali su i poigravali na vjetru.

F SADRAJ
IVO ANDRI 185

Doekalo ga utawe, puno udivqewa i potovawa.

On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je
ulijevala strah; svi su bili uli za wega, ali ga je
malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost
izmeu Travnika i Stambola.
Oko kapije se sakupie stranci i domai.
Sluge mu prihvatie kowa. Kad sjaha i poe prema
kapiji, vidjelo se da je neobino nizak i zdepast i
da hoda sporo i raskoraeno kao qudi koji nisu
navikli da hode pjeice. Ruke su mu bile
nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno
merhaba i ue u kahvu. Sad kad je siao s kowa, kao s
nekog pijedestala, poe da se gubi strah i respekt i,
kao da se izjednaio s ostalima, poee mu
prilaziti i zapoiwati razgovor. On je rado
razgovarao, zanosei malo na arnautsku, jer se
mnogo godina vrzao oko Skopqa i Pei. U govoru je
bio nevjet, svaki as mu je nedostajala rije, kao
to to biva kod qudi od djela, i onda bi irio
svoje duge ruke i kruio precrnim oima, kao u
kunia, u kojima se nije razlikovala zjenica.
Za nekoliko dana posve je iezao arobni
krug oko erzeleza; jedan po jedan, pribliavali
su mu se ovi bjelosvjetski qudi s nesvjesnom eqom
da se s wim izjednae, ili da ga podrede sebi. A
erzelez je s wima pio, jeo, pjevao i kockao se.
Ve sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi
s pratwom u odaju. Nakaqao se i udario rukom po
koqewu i dvaput je viknuo za wom:
Aman!
erzelez je planuo. On je skakao od same
pomisli da se ti weni zglobovi kre u wegovim
prstima. Bol mu je zadavala ta wenost i qepota u
wegovoj blizini. erzelez se zanio i, naravno,

F SADRAJ
186 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

postao smijean. Graani i skitnice su mu odmah

stali prilaziti s te slabe strane. Stali su ga
svjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, a
on je samo blaeno irio ruke i sijevao oima.
Uto se dogodi da od Rogatice stie i Bogdan
Cincarin, pjeva poznat u po Bosne; im on zapjeva,
osvoji odmah i zanese vas han. I fratri su
oslukivali iza prozora, a erzelez izgubi mjeru
i pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi meu
mjetanskom momadi i hanskim gostima, pred wim
sir i rakija; oni se izmjewuju, odlaze i dolaze, a on
bez prestanka pije, nareuje i pjeva, krivo i nisko,
svojim tekim i predubokim glasom. Alaci se
rugaju s wim ve bez imalo straha i obzira. Bogdan
Cincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gorwa
mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, a
erzelezu se ini da mu duu vue i da e, sad n ,
izdahnuti od prevelike snage ili prevelike
slabosti. A onaj lola Foak sjedi do wega i ruga mu
se da se svi krive od smijeha, samo ga erzelez
blaeno, razrogaeno gleda, grli i cjeliva u rame,
dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkiwi.
Hoe da ide po wu, da je otme i posadi kraj sebe.
Hanxija se ve pribojava skandala, ali ga Foak sa
objeewakim, nadmonim smijekom zaustavqa.
Kud e, bolan? Nije ono hanxinica s
Metaqke, a ni xizlija sarajska. Gosposko je ono,
heej!
A erzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavqa
da pije, pui, pjeva i plaa, dok mu se i momi to
posluuje kreveqi iznad glave.
Dva dana tereveni erzelez s drutvom i
doziva Venecijanku i uzdie i pria svima svoju
qubav, mucavo, nejasno i smijeno; qudi ga tapu

F SADRAJ
IVO ANDRI 187

po ramenu, lau da mu je poruila ovo ili ono, a on

se odmah die da ide po wu, dok ga Foak, koji je
potpuno zavladao wim, ne zaustavi i posadi,
svjetujui ga i magarei, da se vas han trese od
smijeha.
Treeg dana, nekako o uini, porjekae se
Foak i erzelez, bezrazlono, kao qudi u piu i
besposlici. Foak se eretski uozbiqio.
A kao zato da ne bi ona mogla i moja biti?
Jok, jok, xanum! dere se erzelez, a lice mu
sja od zanosa to mu je neko osporava i to moe da
se za wu bori.
Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka
uvjerava jedan sa strane.
Krila da ima, krila da ima, more!
vriti erzelez Foaku, unosei se i kazujui
vie rukama nego rijeima.
A vi se potecite; metnuemo jabuku na koiju,
pa ko prije jabuci onoga je djevojka svjetuje ih
posve ozbiqno jedan Mostarac, udeavajui tako
dogovorenu komediju.
erzelez odmah ipi na noge, omahnu oko sebe
spreman da se bije, da tri ili baca kamena, ne
znajui vie ta radi ni zato radi i sav
presrean da je doao as kad e snaga da
progovori.
Izioe na ravan, pred han. Na direk od
quqake objesie o koncu uvelu crvenu jabuku,
zategoe kanap ispred dvojice trkaa i iskupie
se svi, podgurkujui jedan drugog i neprikriveno se
smijui. Jedni se uurbali oko trkaa, a drugi
gledaju izdaqe. Foak zasukuje rukave i nagoni u
smijeh sve oko sebe, a erzelez se raskopao i glavu
povezao evrmom, pa doao jo zdepastiji i mawi.

F SADRAJ
188 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Jedni se klade za erzeleza, drugi za Foaka.

Mostarac dade znak; kanap pue, a oba trkaa
jurnue.
Leti erzelez kao krilat, a Foak se nakon
dva-tri koraka zaustavio i tape nogama na mjestu,
kao kad varamo djecu da trimo toboe za wima.
erzelez tri kao da zemqu ne dira, Foak tape
rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pqesak,
vrisak i smijeh.
Ha, erzeleze!
Akosum, magare!
Ha, poteci, erzeleze, sokole!
Aferim, kewino!
Odmie erzelez i biva sve krai, kao da mu
noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, ini
mu zadovoqstvo ovaj napor, meka ledina i svjea
struja zraka. ini mu se kao da osjea za sobom
neprestano topot svoga protivnika i to ga
podstrekava i goni. Kad b kod direka, mai se
rukom za jabuku, ali alaci objesili jabuku
hotimice visoko pa je ne dohvati prvi put, nego se
morade zaskoiti i onda je otre s koncem zajedno.
Meu gledaocima urnebes. Jedni taru suze, a
drugi polegli po travi pa se samo vaqaju od
smijeha. Debeli beg iz Posavine dri se rukama za
trbuh i othukuje. I suhi, slubeni Dizdar-aga stao
na kapiju pa se smije krezubim ustima.
erzelez je stajao asak onako s jabukom u ruci,
a onda se okrenu, vidje da nema Foaka i odmjeri ih,
kao da ih iz daqine boqe vidi. Nisu mu mogli
razabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan.
U jedan as kao da svi osjetie da su pretjerali.
Daqina i odstojawe su mu vraali sve to je
izgubio u drutvu s wima. Sad kad je bio tri

F SADRAJ
IVO ANDRI 189

stotine koraka daleko od wih i vaqao se prema

wima, mrk i teak, kao da ih naglo osvijesti taj
razmak; i najbezbrinije meu wima ispuni strah.
Vie nije bilo sumwe da je srdit i da neto
smiqa. Prvi ieze Mostarac, a zatim jedan po
jedan stadoe otpadati u svoje sobe. Neki zaoe za
han i izgubie se u qeskovoj umi.
Dok se erzelez primakao, ne osta na ledini ni
ive due. U travi se bijelila jedna marama,
ostavqena u hitwi i strahu. Ta praznina ga dokraja
razquti.
Onako raspojas i zadihan, on je razroko, jo
uvijek u nedoumici, gledao u kapiju gdje su se
izgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubawom kao
da se poelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo
tjera i da bi to sve moglo biti besposlewaka
komedija. Na tu ga misao svega proe plamen.
Bijesno i neodoqivo zaeqe kaurkiwu, da je vidi,
da je ima, da zna na emu je ili inae da pobije i
polomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajui se
umorno u bokovima i maui rukama, prolazio
pored kapije, ukaza mu se najednom, pred
zamagqenim pogledom, uvrh stepenica, iroka
zalena haqina i bijel veo. On samo to jeknu i,
onako razgolien i uzrujan, prui ruke put we, da
sa dva skoka dotri do we, kad se zelena haqina
lagano zaniha i ieznu za sobnim vratima iza
kojih se u jasno kqu u bravi.
erzelez je spustio ruke niza se, malko oborio
glavu i dahnui vas znojem i mukom snagom stajao
tako asak, mrk kao oblak i jak kao sama zemqa.
Nije znao ta da pone i na kog da udari. Onda se
okrete, i po hanu stade rum i lom. Neko dijete koje
se, ne znajui ta je, ne bjee sakrilo, ispusti iz

F SADRAJ
190 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

ruku ugum i pobjee pod minderluk ispod kog su mu

virile bose i ispucale noge. ue se kowi u
talama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni make;
sve se ivo posakrivalo i uutalo od straha i
zorta. Ta tiina je erzeleza jo vie draila i
izazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kao
ukleta, zatvorena.
Ne znajui ni sam, od srxbe, ta ini, stao je
sedlati kowa i puniti bisage. Opremio se sve
zagledajui ne bi li koga vidio i onda je, trgnuvi
estoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avliju
i zajahao s pawa na kom se meso sijee. Kow ga je
ponio; na wemu zveknu srma i oruje; odmah se u
wemu stao slijegati gwev. Otpqunu, izjaha iz avlije
i kao u snu poe ledinom koju je maloprije
pretrao. A kad malo poodmae, on vidje, i
nehotice, u samom uglu hana udubqen wen prozor.
Gledajui taj prozor zatvoren, hladan i zagonetan,
kao enski pogled i qudsko srce, die se u wemu
svom snagom ve zaboravqen gwev i jad; i u bezumnom
prohtjevu da ubija i vrijea, pa ma koga, on die
ruku s dlakavom akom put toga prozora i mahnu
wom, rastvarajui pesnicu kao da baca kletvu.
Kuko! Kuko!
Glas je bio tup od qutine.
Jahao je kasom, mekotom i preacem; da on vidi
kakvi su ti provaqeni puti i koji su to otplavqeni
mostovi koje on ne moe prei! Da on vidi!
Za wim je ostajao han, jo uvijek u
prestraenom utawu.

F SADRAJ
IVO ANDRI 191

ERZELEZ NA PUTU

Na Uvcu je erzelez preskoio rijeku i podbio

kowa tako da su imali svi biwexije i pribojski
xambasi posla; privijali su mladu balegu na
kopita i prali ih mokraom od muka djeteta, a
erzelez je samo utao, sagibao se, ogledao kopita,
i nije smio da u oi pogleda kowu. Nudio je zdravu
mexediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas.
Bio je utqiv i nemiran i, to je rijetko
bivalo, erzelez nije mogao da jede! Otkako je iz
Viegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao za
sofru i puio bez svake mjere mnogo, ali mu se
gadilo i od same pomisli na jelo.
Drugo vee je iziao iz kahve, prigledao kowa
i bio zadovoqan jer je vidio da ide naboqe. Uputio
se nekim puteqcima prema drumu. Bila je tamna no
s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a
vraajui se hanu sustie na drumu jednog
kaluera. Bio je poguren, ili se samo pravio da bi
izgledao stariji.
Jesi li ti, papas, odavde?
Nisam bee, nego zanoio veli kaluer
meko, a nikako mu nije drago to se sreo ovako
dockan s ovolikim Turinom.
erzelez je koraao napred i sam se udio to
govori s kaluerom.
A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vaim
kwigama, je li unah po vaem zakonu da djevojka
vae vjere gleda Turina?
Kaluer se uzvrtio i utawio pa sve uvija, dok se
konano, vaqda vidjevi da je Turin u nekoj
brizi, ne osmjeli i spretno ne zavri nekom
priom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka

F SADRAJ
192 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

arena cvijea, pa tako i qude raznih vjera; da je

htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i
uinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da
se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i
uzima svoju vjeru.
Kao i uvijek kad slua drugog, erzelezu se
inilo da govori pravo. U razdraqivoj utwi on
je nastavio put. Nije mislio ni na ta. Najedanput
se okrenu lice u lice kalueru, kao da ga pita za
neto to je on lino skrivio.
A reci ti meni zato se vae ene ne kriju?
Eto tako u nas zar taki adet, ta li. Ko ti
zna; enska orava posla. To mi kalueri ne znamo;
nemamo ena pa i ne znamo.
Hm!
Jo jedan as ga je gledao, a onda se hladno
okrenu i poe bre. U tiini se ulo kako mu
kripi koa na bensilahu i tozlucima. Kaluer
je, u udu, kaskao za wim. Kad su bili kod hana,
erzelez poe uz basamake; jo se jednom obazrije.
Laku no!
Bog ti na pomo, beg-efendija; ejsadile!
vikao je kaluer odmiui brzo.
Ujutro su erzeleza u ranu zoru probudili
glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke to su
se umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uz
vrisku ibale vrbovim granicama. Bio je
urevdan.
U kahvi zatee dva brata Moria. To bijahu
sinovi onog starog sarajskog Moria to je bio
uven zbog svog bogatstva i svoje pobonosti i to
je umro na haxiluku. A oni bijahu lole i rasipnici,
nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

F SADRAJ
IVO ANDRI 193

Mlai je uio stambolsku medresu, pa pobjegao

im mu je otac umro, i dao se s bratom na skitwu i
rasputen ivot, ali je uvijek nosio bijelu
ahmediju oko fesa. I pored svih stranih pijanki
i skitawa ostalo je wegovo lice kao to je bilo,
golobrado i rumeno s napuenim usnama kao u
razmaena djeteta, samo su mu oi, needne i zelene,
starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A
stariji je bio visok i blijed, nekad najqepi
momak u cijelom Sarajevu, s tekim crnim brkom i
velikim tamnim oima u kojima je uvijek plivao
zlatan odraz. Samo je sad ve wegovo lice bilo
hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane
bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan
berberin s Bistrika koji ga je lijeio hapovima i
kadovima, a nikom nije htio rei od ega ih pravi.
Ali u posqedwe vrijeme nisu braa smjela u
Sarajevo, jer su douli da je na sve tube zbog
wihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola
konaan odgovor: da se obojica Moria uhvate i
posijeku, pa su ih sad oko Sarajeva traile zaptije
i vezirove Toske. A i inae su bili ve pri kraju.
Sve su kmetove bili isprodavali, jo im je ostao
samo veliki han na Varoi i wihova uvena
morievska kua na Kovaima. U toj kui im je
ivila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo i
boleqivo djevoje.
Upitae se za zdravqe (oni su bili stari
znanci) i uzee piti. Braa opazie promjenu na
wemu i stadoe ga zapitkivati i draiti.
ta je, ta si se smrko? Ostarilo se,
erzeleze, bogami!
Pozdravila te Darinka iz Pqevaqa; kae,
otkako si ti otio spava sama.

F SADRAJ
194 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

erzelez je utao. Stariji Mori je govorio

neveselim i pomalo dobrostivim tonom oajnih
propalica; i sa samim erzelezom on je govorio
povjerqivo i prijateqski. Mlai se tek smijeio.
Asli si unup jutros smije se stariji Mori,
bezglasno i kratko.
A on ih samo gleda. Sve je u wemu mirno, bol se
slegao i srxba se ohladila, samo mu je jo teko.
Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao
dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahiwu, u
irokoj haqini od zelena somota, s malom glavom
iznad okovratnika od krzna. On je utao.
Nagovarali su ga da iza podne pou na dernek. On se
nekao. Tek iza ruka osjeti dosadu, popusti i
pristade.
Navrh breuqka bila je zelena ravnica
okruena velikim i rijetkim borovima, a otvorena
prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su
vatre. Tukli bubwevi, udarale krnete i argije.
Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su
igrale boje arenih ciganskih haqina;
prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, tralo,
smijalo, vaqalo i bez prestanka pjevalo.
Kraj jedne vatre sjedili su erzelez, Morii i
neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; erzelezu
se isprva inilo da je kisela. Ali svi su ga nudili
mezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad god
bi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnih
borova kako se niu na proqetnom nebu.
Upravo mu je jedan bakal govorio: Kad sam uo,
xanum, da si ti doo, zatvorio sam namah duan;
idem, rekoh, da ga vidim, pa eto... kad ga prekidoe
pqesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomijea: na
quqaku se popela Zemka.

F SADRAJ
IVO ANDRI 195

Ta Zemka je bila putenica, i to ve po trei

put, vitka, zelenih oiju i bijela mimo sve ostale
Ciganke. Kau, niko joj nije mogao nakraj stati.
Quqaka je bila svezana na jednoj takii i
vila se visoko zajedno sa Zemkom, s lea su je
otiskivale Ciganice, a ona se raskriqenih ruku
vrsto drala za konopac i uzimala sve vei
zamah. Imala je blijedo lice i zaklopqene oi,
prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na
horizontu, wene dimije su se plele i vile u sto
nabora, leprale i ibale nebo. erzelez je,
sjedei nisko kraj vatre, pratio oima wen zamah i
svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo
vodoravno na nebu i vraala u strmom padu u
dubinu, wega je prolazila neka slatka tjeskoba i
jezovita strepwa kao da je on na quqaci. Pio je
bre i veselije.
Zemka se nije zaustavqala; vidilo se da teko
die i da je bqea, ali ona se dizala i dizala, i
svaki put kad bi bila na najvioj taki otvorila
bi oi da u slatkom uasu pogleda oranicu i rijeku
pod brijegom. Isprva su je svi utke udivqeno
gledali, ali domalo zapoe smijeh i pijana graja.
Cigani i pribojski momci poee podvriskivati i
dovikivati eni koja nije nita ula.
Aha! Vamo pogledaj, Zemko!
Nemoj, pae, jadna!
Ako, na meko e!
Evo joj jastuka!
Ha, ha, ha-a-a-a!
Jih! Quqni, Zemko!
A Zemka se umorila. Ciganice je prestae
otiskivati, zamasi su bivali sve mawi, jo se
nihala samo svojom roenom teinom, sve mawe, sve

F SADRAJ
196 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

mawe, dok joj se noge ne dotakoe trave i ona sie,

zanesena i nasmijana.
erzelez sjedi i gleda, topi se i iri ruke
zbogom pameti! ponijelo ga veseqe i qepota i one
dimije od xambasme to lepraju kao barjak i
mijeaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom.
Kao da se wegovoj alosti prohtjelo da se sva
odjednom prometne u obijest i veseqe. Samo jedan
as mu b nekako ao i stidno to se tako brzo
odrie svoje tuge i one gwevne odluke s druma da
nee u svojoj blizini vie nikad nita to je
ensko... Ni make! Ni make!... Ali najednom
Ciganke, poslije duga saaptavawa i dogovora,
slono zapjevae:

Razboqe se erzeleze,
aman, aman!

Die se hajnak i vriska, svi pogledae u wega,

a on ne vidje vie nikoga. Oi mu zaagrile i lice
sja, a osjea da je nemoan, i lak je, a nikako ne moe
da se digne.
Tu su pjesmu ispjevale srebrnike Ciganke
neke godine, kad je erzelez sve proqee leao u
Srebrnici, jer ga je neko muke ranio jednog petka
kad je dohodio Nuribegovoj keri pod penxer. A on
se ne sjea ni onog petka, ni penxera, ni Nuribegove
keri, koju je davno zaboravio. Samo se sjea kako je
slab i rawen leao; ispod otvorena prozora mu
pquska i umi nabujao potok, na brijegu je
urevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o
wemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, jei i umi
sva srebrnika kotlina od pjesama i potoka, a on
lei i tako je slab da ne moe sam ni matrafu s
limunadom da ustima prinese. Sjea se, sjea, ali ne

F SADRAJ
IVO ANDRI 197

moe da razdvoji ovaj dernek od onoga to ga je

bolestan sluao, nego mu se sve mijea, pjesme i
svirka i pie i eqad od onda i od sada, a preko
svega toga se quqa Zemka u velikom smjelom luku, i
on je lovi oima i jeza ga prolazi, as vrela as
hladna, ispod slabina.
U posqedwe dane nije gotovo nita jeo, pa ga
pie obuzima naglo. Sunce je zalo. Ide hladan
vjetar, ume borovi; dim sa vatara biva modar,
sumrak se sputa.
erzelez nareuje Ciganinu da mu svira iznad
glave, na tanku icu, pa svaki as uzmahuje rukom i
hoe da ga bije i psuje mu emane i onoga ko mu ga je
napravio, a stariji Mori mu zaustavqa ruku i
miri ga. Onda se die pa hoe da ide da hvata Zemku
za ruku. Zadravaju ga Morii i smiju se;
osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju.
Grohot i tresak, a erzelezu se jezik plete.
Ona je... moj dumanin.
Otima se, die, iri ruke i polazi put Zemke,
koja stoji meu Cigankama kraj quqake i gloe
crvene arnautske eerleme. Raspasao se pa mu
spadaju i boraju se akire, a ionako kratke noge
mu izgledaju jo krae i jo debqe; otpasao mu se
pojas od ibriima viweve boje pa se vue za wim,
poliven rakijom i umrqan pepelom. Jedva se dri
na nogama, krivuda i smjera as lijevo, as desno.
Ciganke vrite od smijeha, i Cigani se
ubezobrazili. Svirka staje.
Ha, dri ga, zemqo!
Povuci, potegni!
Jaalah!

F SADRAJ
198 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

A Ciganad to su se ispela po granama gaaju

ga iz potaje suhim iarkama. Vraa se, sjeda i
pije i upada u pjesmu.
Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a
Morie i wihovo drutvo tek poduzelo pie,
terevene i jednako tjeraju alu s erzelezom, koji
napree oi da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu
se sve pred oima pomie i kovitla. Svirai hoe
da im odu; oni ih zaustavqaju najprije lijepim pa
onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im
novce i tuku ih, naizmjence.
Dockan je, pustite nas, slatke age!
Ne vidi se, more, daleko nam je kuama,
izginuemo!
Najednom mlai Mori skoi, wegovo je
golobrado lice problijedilo i dolo podbulo i
zlo kao u ovjeka koji je na sve spreman.
Posvijetliu ja vama sad, za duu vam se
firaunsku!
On se die i uze veliku glavwu smrevine;
drei je u stranu, jer ga je dim guio i iskre
obasipale, uputi se, lagano se povodei, ravnicom.
Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast
sijena, ograen plotom od evara i oupan i
izgrizen sa strana, dokle su mogla goveda da
dohvate. Nae plast u mraku, ali zadugo nije htjelo
sijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvih
granica od plota i naloi ispod sijena, primi se
uokrug plasta vatra koja se sve vie pewala, dok se
konano ne pretvori u velik stup plamena koji se
na vjetru irio i naliio na ogweno jedro.
Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena je
svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu

F SADRAJ
IVO ANDRI 199

eqad. Svi se stadoe razilaziti, kud koje.

Svirai su drhtali.
Aman, aga, ta uini? Povjeae nas kadija
sve.
Sikter, more, i ti i kadija.
Ne, nee oni na vas, nego nas Cigane; rei e:
eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!
I one arilije se prepale, ako su i pijane,
vide: odvie je. Samo oba Moria sjede, pucaju iz
malih puaka, pijuckaju i gledaju u plamen
trepui.
A erzelez posre, podaqe u polumraku, za
posqedwim Cigankama i lovi Zemku. Usiqava se da
tri to boqe i bijae je dobro pristigao, kad ona
najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji
vodi izmeu wiva. erzelez se nije nadao tako
naglom zaokretu; onako krut, teak i pijan, kad se
jednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, pree
obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu
put potoka. Isprva se doekivao na noge, ali kako je
obala bivala sve strmija, izgubi ravnoteu i
skotrqa se kao klada sve do u potok. Pod rukama
osjeti vlano kamewe i glib, i odmah poe da se
die. U oima mu je jo titrao sjaj, ali tu je bilo
mrano. Napipa vodu i stade da hladi ruke i elo.
Tako je sjedio dugo. No je odmicala.
U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu,
pribra se i odlui u tupoj glavi da se izvue iz
potoka. Pewao se i otiskivao, pridravao rukama
za travu i ogranke, odupirao se koqenima, idui
sve vie nalijevo gdje je obala bila mawe strma; i
sve je to inio kao u snu.
Nakon duga vremena i napora on se nae na rubu
ravnice na kojoj ve davno nije bilo ive due.

F SADRAJ
200 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i

tek tada iznemoe potpuno. On pade na koqena,
doeka se na ruke i osjeti neto toplo i prhko pod
sobom; bio je iziao na mjesto gdje je izgorio plast
sijena. Tako je leao potrbuke, odupirui se na
ruke. Bilo mu je muno. Pod wim je u hrpi crnog
gara bqesnula jo gdjekad pokoja iskra. ulo se
kako psi ree i glou ostavqene kosti. Sa jednog
bora pade iarka i dokotrqa se do wega. On se
osmjehnu.
Ne gaaj se, Zemko, rospijo... vamo doi!
Nikako ne moe da se sabere. Prisjea se da je
htio nekog da bije; htio je nekog da upita ta je ovo s
wim, ali bilo se naoblailo, i kasna no; i nikog
nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

ERZELEZ U SARAJEVU

Nesrean, slavan i smijean, tako je obiao

erzelez p carevine. O wegovim doivqajima tog
qeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmah
zaboravqao. ulo se samo da je poinio mnoge
ludosti radi udovice jednog uupskog trgovca i da
ga je ogulila neka Jevrejka to je hodila s
algixijama iz Selanika.
Uoi samog Ramazana stigao je u Sarajevo.
Tri dana prije wegova dolaska pogubqena su
nad Kovaima, na onom irokom raskru gdje se
sijeno prodaje, oba Moria. Uhvatili su ih u jednoj
mehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ih
kroz sve Sarajevo. Ili su, vezani, kratkim i
otrim korakom kako stupaju Arnauti; oko wih
Toske i zaptije. Za wima je ostajao lak oblaak
praine. Svijet se obazirao.

F SADRAJ
IVO ANDRI 201

Kad su bili kroz dowu ariju, poee da im

dobacuju pogrde. arilije su skakale sa epenaka
i maui bagavim nogama traile po zemqi
nanule.
Aha!
Hajduci!
Sikiru za domuze!
Tako su ih vodili do Talihana.
Nisu ih smaknuli kraj Miqacke, ispod
Latinske uprije, gdje su vjeali raju i gdje bi
objeeni visili po dva dana, a besposleni
prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda
pustili, i le bi se dugo vrtio, kao vreteno. Wih su
pogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili na
Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s
divanane ugledala gdje ih vode.
Wihova velika kua, s bezbrojnim prozorima
koji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala je
tamna i pusta. Samo je u jednoj od dowih odaja
gorila svijea. Tu je, venui od suice, leala
sestra dvojice Moria, sa plavom glavom na vrelim
jastucima, i grozniavih oiju sluala apat
svoje stare dadiqe Ane, koja je potajno snovala da
je, bar u as smrti, pokrsti.
Poslije prvih jesewih kia i vjetrova, bile su
sarajevske ulice iste i vedre sa veselim sjajem
jesewih dana u zraku i na kuama, i sa prvim
pjegama rujeva lia na strmim bregovima. Leti
zrakom pauina kao svila.
Bio je Ramazan i dawu je sve mirovalo, ali nou
se grad prolamao od svirke, sijela i aikovawa po
mahalama. Duani, puni voa, i kahve, puni qudi,
bili su po svu no otvoreni. Iz ainica se irio
otar i zaguqiv zadah masla i prena eera.

F SADRAJ
202 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Prolaze buquci ena, a pred wima po jedan

mukarac sa velikim fewerom.
U udaqenim batama se u tamnoj tiini uje
kako s muklim tutwem biju o zemqu prezrele
kruke, a zrele takie se savijaju i nagiwu preko
ograda i u jesewoj obijesti padaju prolaznicima na
glave.
erzelez ide, opaqen i lak, u silnoj snazi koja
se pred jesen kupi u svakom ovjeku. Sva su mjesta
mila; eka ga mnogo radosti; puno obeavaju dani i
qudi.
Redom su ga pozivali na iftar. I jedno
predvee kad je, idui Bakarevia kuama,
prolazio izmeu Krle i Turbeta, zastade pred
kuom na uglu. Jedna starica, izmearica
smeuranih ruku, kumala je sitnim pijeskom
avlijska vrata, kad se jedno krilo napola otvori i
pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj
jeermi. Ona dodade neto slukiwi i ostade
asak onako prignuta u poluotvorenim vratima.
Kao uvijek kad bi ugledao ensku qepotu, on
izgubi u tili as svaki raun o vremenu i
istinskim odnosima, i svako razumijevawe za
stvarnost koja rastavqa qude jedne od drugih.
Videi je onako mladu i punu kao grozd, on nije
mogao ni naas da posumwa u svoje pravo; potrebno
je samo da ruku prui!
Jedan tren je gledao, raskoraen i zamirivi
malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i
irei ruke i gotovo poskakujui poe prema woj.
Djevojka ga ugleda na vrijeme, tre staricu za
rukav i uvue je u avliju erzelezu se ukrstie u
oima gipki i veliki pokreti zrele djevojke a
onda tresak, i on ne vidje nita do, pred samim

F SADRAJ
IVO ANDRI 203

nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata za

kojima je kripala brava i strugao mandal. Tako
je stajao. Jo je ostalo malko, sada ve besmislenog,
smijeka na wegovom licu; a onda se okrenu:
Vidi!...
I u nesvjesnom uewu nekoliko puta ponovi tu
rije bez smisla i znaewa, kao to ini ovjek
koji se estoko udari.
Sad je bilo mranije. Iza Krle su kosmate i
krivonoge suvarije strugale zagorele karavane od
pilava, pripravqajui se za iftar. erzelez poe
uz brijeg.
Za veerom je glasno govorio da nadvie
sjeawe. Jeo je, a jelo ga je ujedalo za srce. Iza
veere, kad su leali na iqtetu teko diui od
prekomjerna jela i puei, ne moe odrati i
ispovjedi se mladom Bakareviu, vitku mladiu
zelenih oiju i rumena lica s podrugqivim
osmijehom. Priao je sve, i priajui i sam se
udio da je cio dogaaj, kad se drugom kazuje, tako
malen i neznatan. I nehotice je irio, uveavao i
uplitao sjeawa iz drugih susreta. Guio se
rijeima.
Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio
kui kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinona
gorina. Visok bijel zid, teka zatvorena vrata, a
preko zida proviruje loza.
Prema kui je bila halvexinica iz koje ga neko
viknu. Sa mirnim potovawem pozdravi ga jedan
stari poznanik, Arnautin. Bio je sin prizrenskog
trgovca, ali je ivio uvijek po svijetu u
trgovini, a u stvari se satirao idui uvijek samo
za jednom strau. Sad je od svojih zemqaka
halvexija zapazio djevojku u bijeloj kui na uglu i

F SADRAJ
204 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

tu je gubio dane i nije odmicao iz halvexinice,

vrebajui uzalud wena vrata.
Kad erzelez ue, izioe halvexije iza
pregratka, gdje su muklo dahui mijesili eer i
tijesto, i prostrijee im hasuru da sjednu. Obojica
su nastojala da sjednu licem prema ulici i
vratima. Kako nisu smjeli puiti i kako ih je
morila e, govorili su isprva veoma malo, i
pogldali svaki as napoqe. erzelez se prvi
povjeri i ispria mu sve. Kad Arnautin u,
obradova se bez imalo surevwivosti; wegovo lice,
uto, s dubokim borama, i wegove ugaene oi,
oivjee i planue. Povedoe govor kao
prijateqi. Oborivi blijedo lice s podstrienim
brcima, Arnaut je govorio polako i rastavqajui
rijei:
Ona je kao kruka jeribasma, glatka i meka.
Asli je ena latinskog mileta vra od svake druge
ene.
I oni poee dug i strastven razgovor, turski a
apatom. Arnaut je govorio promuklo i sa
smijekom, koji mu je uvijek leao kao neugodna
sjena na licu. Od wega je saznao sve o toj djevojci.
Ona se zvala Katinka i bila je ki Andrije
Poqaa, nesrena rad svoje qepote o kojoj su
pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuu su im
udarali rad we. Nikad nije smjela izlaziti.
Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk,
i tad umotanu u bou kao Turkiwu, da je ne poznaju.
Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do wih
bila islahana, za itav boj via od wihove kue, a
aci te kole, slabo hraweni i mnogo bijeni
mladii, provodili su, blijedi od eqe, sate na
prozorima, lovei je pogledom po avliji. A kad god

F SADRAJ
IVO ANDRI 205

bi izila, ugledala bi za prozorom nacereno lice

ludog Alije, uta i krezuba idiota, koji je bio
sluga u toj koli.
Deavalo se, poslije burnih veeri, kad bi
askeri ili sarajski momci vriskali i
nakaqavali se ispod prozora i udarali na vrata,
da bi je majka, ni krivu ni dunu, grdila i u udu se
pitala u koga se umetnu da je rad we grad lud i
kua nemirna, a ona bi je sluala, skopavajui
jeermu na grudima, bez zraka razumijevawa u
velikim oima. Ona je esto povazdan plakala ne
znajui kud e sa ivotom i sa svojom prokliwanom
qepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud
muila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokui ta je
to bezobrazno i tursko na woj to zaluuje
mukarce i rad ega se uspaquju i mame oko wine
kue askeri i balije, i zbog ega to mora onda da se
krije i stidi a weni da ive u strahu. I svaki dan
je bivala qepa.
Otad zaredae erzelezu popodnevi u
halvexinici. Poee se kupiti i neke Sarajlije.
Dolazio je i mladi Bakarevi, pa Dervi-beg sa
irokae, ri i podbuo od pia, a sad, zbog posta,
qut kao ris; i Avdica Krxalija, sitan, mrav i
ustar kao vatra, poznat ukoqica i enskar. Tu, u
polumranoj halvexinici, gdje je svaka stvar bila
potamwela i qepqiva od eera i isparivawa,
1
ekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o
enama samo da zaborave e i duhan.

1 Topovski pucaw oznaavao je kraj dnevnog posta.

F SADRAJ
206 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Sa gorinom u zapaqenim ustima i nekim

bolnim nemirom u svakom miiu, erzelez ih je
sluao, smijao se, pa i sam pokatkad priao,
zapliui se i uzalud traei rijei. A pred wim
je uvijek Katinkina kua zatvorenih vrata i
nepominih penxera.
Jedno popodne isprebijae od amotiwe i
zlovoqe nekog somunxiju, hrianina, to je
2
proao puei. Pokuali su da zavade, za zabavu,
Arnauta i erzeleza zbog djevojke, ali uzalud, jer je
Arnautin bio nepomian u svom miru sa smijekom
i bez traga surevwivosti. Jedanput platie neko
dijete da iza ugla tanko vie:
Gle Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje si
ti? Nigdje te nema!
Kad u Arnautin, samo to strignu oima i bez
uma, kao lasica, klisnu prema vratima. A
erzelez za wim. Stie ga na vratima i obojica
ispadoe u isti as na ulicu. A napoqu nigdje
nikog: dugo i sumrano doba pred iftar i pritajena
bijela kua; iza ugla se uje po kaldrmi topot kako
bjei plaeno dijete. Svi su se dugo smijali. I
erzelez se smijao.
Mladi Bakarevi im predloi da zovnu Ivku
Giguu, jednu staru i poznatu pezevenkuu s
Bistrika, koja je zalazila u svaku kuu, jer je
prodavala bez i evrme, ali je ivila ne toliko od
svog beza koliko od tueg grijeha i tue nevinosti.
Bila je debela i visoka starica sa smeim okruglim

2 Kako muslimani preko dana, uz Ramazan, ne pue, ne jedu i

ne piju, nisu smjeli ni hriani puiti ili jesti pred
wima, da im ne izazivaju equ.

F SADRAJ
IVO ANDRI 207

oima; u govoru se neprestano doticala rukom

erzelezova koqena. Obeala je da e razviditi,
ali da nema nade jer se do djevojke ne moe; i
otila, opratajui se glasno.
Sutra po podne zatee Arnauta i Giguu.
Arnaut je klimao glavom.
Hej, hej, otila, otila!
Otila, bogami, efendija, ima dva dana.
Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj,
duo, gdje je. Zapazili, zar, gdje se vrzete oko kue,
a mnogo vas je, pa vele da sakrijemo djevojku. To je,
duo, nita drugo. A sad, daj je nai.
Stara je sniavala i dizala glas, niui
glavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao preda
se. Nije se nikako moglo znati ta misli.
erzelezu udari krv u glavu. Ta stvar tako
jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj
kui ve od nekidan nema djevojke s blijedim i
mravim licem a tekom kosom i bujnim velikim
tijelom (on je jo jednom ugleda cijelu), uzbuni i
prevrnu sve u wemu. Kao da se stee i smrknu
halvexinica; krvavi mu dooe i baba i Arnaut;
okrenu se i kao slijep izie na ulicu.
Nadimao se od gweva. Ne moi do te vlahiwe;
nikad ne moi! I ne moi nikog ubiti i nita
razbiti! (Novi val krvi zapqusnu.) Ili da ovo
nije varka! Da wega ne magare? Kakva je ovo ala
opet? I kakve su to ene do kojih se ne moe kao ni
do boga? A isti as je jasno osjeao da su to pretanki
konci za wegove ruke i da po koji je to put ve u
ivotu!? ne moe nikako da shvati qude ni
wihove najjednostavnije postupke, da vaqa da se
odree i povue, i da ostaje sam sa svojim
smijenim gwevom i suvinom snagom.

F SADRAJ
208 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Iao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi,

samo se crven oblak jedan za drugim die i
raspliwuje. Nije se osvrtao, a za wim je ostajala
bijela utqiva kua i mrana niska halvexinica.
U Krli su se vjebali trubai; jednolina
melodija vojnikog mara svaki as se prekidala i
ponavqala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga stee
oko vrata i poli znoj. Iao je niz Miqacku; ispod
wega rakite i vrbe zelene, ali sa tragovima jo
proqetnih poplava. Dobro je da je put niz
Miqacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bi
svrio! Da se nigdje ne mora zakretati.
Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sad
ve s jasnom namjerom, u Dowe Tabake. Tu ue u jedno
malo dvorite s visokom kapijom. Pod wim su
jecali i kripali uski basamaci izglodani od
mnogih posjeta. U maloj i lijepoj sobi, u
priguenom svjetlu zavjesa od tanka bijela
ereeta, sjedila je, s mirnim oima i bijelim
rukama, Jekaterina, kao da eka.
Ta Jekaterina je bila ki jednog qekara, koji je
doao nekad iz Odese. Govorili su da je Gruzijanac,
ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zato
je izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali je
prije smrti zvao popa i umro kao hrianin. Ki
mu je, osirotjela i sama, htjela najprije da poe u
kakav enski manastir u Rusiju, ali ju je zadrao
jedan Grk, kavaz, a kad je on prevari, preselila se u
jednu od onih malih kuica to se redaju niz
Hiseta do u Dowe Tabake i u kojima ive pod
dravnim nadzorom, sve po jedna ili dvije u svakoj
kui, kupovne i cijelom gradu po imenu poznate
djevojke. Sa ostatkom oeva novca ona je kupila tu
malu kuu u kojoj je sada ivila s jednom starom

F SADRAJ
IVO ANDRI 209

slukiwom, takoe nekadawom hisetskom

djevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastunice
u sjeni svoje avlije, a po noi bi primala bogatije
goste. Bila je oniska, krupna i utqiva.
erzelez ju je poznavao iz prijawih noi.
Ona se iznenadi dawoj posjeti; ustade, a on ree
mirno, s vrata:
Jekaterina, doao sam do tebe.
Neka, neka, dobro doo! govorila je ona
namjetajui mu pokorno jastuke.
Sjeo je na kratko iqte, a ona ostade stojei,
malko prignuta. I odmah poe da ga raspasuje.
Poslije je leao poloivi glavu na wen skut,
dok mu je ona milovala suncem opaqenu iju.
Pripio je lice uz tanko tkivo wenih dimija; pred
oima su mu kruili svijetli i crveni kolutovi
nesrene krvi i bezbrojne uspomene, ublaene i
daleke.
I ta ruka to je osjea na sebi, je li to ruka
ene? Mqeanka u krznu i somotu ije se tijelo,
vitko i plemenito, ne moe ni zamisliti. Ciganka
Zemka, drska i podmukla a mila ivotiwa. Gojna
udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka,
voe koje zrije u hladu. Ne, to je ruka Jekaterine.
Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide
ravno!
I jo se jednom javi misao s kojom je sto puta
zaspao, nejasna, nikad dokraja domiqena, a
uvredqiva i jadna misao: zato je put do ene tako
vijugav i tajan, i zato on sa svojom slavom i
snagom ne moe da ga pree, a prelaze ga svi gori od
wega? Svi, samo on, u silnoj i smijenoj strasti,
cio svoj vijek prua ruke kao u snu. ta ene
trae?

F SADRAJ
210 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vjeto i

znalaki, niz kimu. I opet gasne misao i rui se
nerijeena i teka u wemu. Govorio je kao u snu,
nepomian.
Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina!
Koliko sam ja svijeta obio!
On sam nije vie znao bi li to da joj se tui
ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u
sawivoj tiini u kojoj se slivaju i izmiruju svi
dani i dogaaji. Silom je sklapao oi. Htio je da
produi taj as bez misli i eqe, da to boqe
otpoine, kao ovjek kome je dan samo kratak odmor
i kome vaqa daqe putovati.

[1920]

F SADRAJ