NACIONALNO POLITIKI ODNOSI U BOSANSKOHERCEGOVAKOM SABORU

SABORU I JEZIKO PITANJE 1910. 1914.

UVOD

Glavo pitanje nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane AU 1878, jeste

pitanje jezika. Naime kao glavni problem namee se upotreba irilice i latinice u
kolama, odnosno pitanje koje od ova dva pisma treba smatrati bosanskim. Joe
jedan problem oko jezika jeste bilo i koritenje arapskoga jezika. Ovo je postao
jedan od glvnih problema bosanskoga sabora koji nikada nije bio rijeen u
potpunosti pa se sa ovim lankom nastoji bar malo prikazati djelovanje sabora po
ovom pitanju. Tako se pristupilo ka stvaranju tzv. narodnog jezika, a idui problem
je bio kako dati naziv tom jeziku, to je bilo usko povezano sa nacionalnom
afirmacijom pojdinih stanovnika u Bosni, jer do tada nisu bile razvijene nacionalne
svijesti kod svih naroda. Takoer problem je to se ovo pitanje javilo u vrijeme
kada su nacionalni sukobi u Bosni bili na svome vrhuncu. Ovo je vrijeme kada se
kod pravoslavnog stanovnistva ve razvila srpska nacionalna svijest, dok su
krani o dosta kasnili oko razvitka i prihvaanja hrvatske nacionalne svijesti za
razliku od susjeden Hrvatske gdje je ona bila razvijena. to se tine Bonjaka oni
su se na prostoru Bosne ve bili afirmisali kao posebna etniki elemnt sa
odreenim osobinama. Naziv Bosanac i Bonjak se koristio za sve stanovnike
Bosne bez obzira na vjeru, kao oznaka domovinske pripadnosti.meutim, naziv
Bonjak se kao narodnosna kategorija za vrijem osmanske vladavine se uglavnom
vezala za muslimansko stanovnitvo.

JEZIK, PISMO I NACIONALNI ODNOSI

Nakon uspostave AU vlasti, koja se zamijenila dosta zaostalu osmansku

adiministraciju, nova vlast nije pridavala veliku panju domaem stanovnitvu za
njihovo ukljuivanje u organe uprave. Jedna od injenica koja to pokazuje jeste i
ta da se kao jezik organa uprave i vlasti koristio upravo njemaki jezik. Jezik koji
je koristio na relaciji nove uprave i domaih stranaka je bio tzv. narodni jezik koji
se u aktima iz 1879.g naziva jo i BOSANSKIM JEZIKOM ILI BOSANSKI ZEMALJSKI
JEZIK. Meutim, treba napomenuti da on nije uveden odmah nakon uspostave AU
vlasti. Sa druge strane ovaj jezik je esto nazivan i hr sr ili sr hr jezikom.
Meutim za vrijeme djelovanja Josipa Filipovia ovaj jezik je kao slubeni nastavni
jezik nazivan i hrvatskim. Meutim odlukom Zemaljske vlade iz 1879/1880
doneena je odluka da se nastavni jezik izriito naziva ZEMALJSKIM JEZIKOM, to
je vjerovatno dolo kao rezultat protivljenja Srba. Ovaj jezik je sve do Kalajeve
vladavine upotrebljavan u slubi, kolama i administranciji, a tek za njegovo
vrijem koristi se naziv bosanski jezik koji je upotrebljavan u svim kolama, a samo
su izuzetak bile privatne kole koje su same mogle odluivati o nazivu jezika.

Benjamin Kalaj je dao znaajan doprinos za suzbijanje srpske i hrvatske

nacionalne politike na podruju Bosne i Hercegovine, koja je na kraju ipak
zavrena bezuspjeno. On je nastojao da odvoji BIH od vanjskih susjednih uticaja
prije svega Srbije I Crne Gore. Jedan od glavnih argumenta svakako mu je bio i
posebnost bosnaskog jezika, koji je pripadao Bosanskim Muslimanima koji su ga
kao takvog poznavali jo u XV stoljeu.

Prema naredbi od 21.9. 1895.g doneena je odluka da se u administraciji,

odnosno u obraanju vlade naspram domaih politikih stranaka mora iskljuivo
koristiti tzv. zemlajski jezik, kao i to da se pripadnici pojedinih stranaka mogu
obraati vladi na njemakome ili maarskom jeziku. To se vidi i u tome da su
dotadanje Bosanskohercegovake novine izlazile iskljuivo na njemakome ili
narodnom jeziku, ali od 1881.g Sarajevski list izlazi samo na narodnom jeziku. to
se tie samoga pisma treba napomenuti da je dolaskom hrvatskog inovnitva u
Bosnu, vrena propaganda za ukidanje irilice koja je imala dosta dug historijat u
Bosni i koja je priznavana kao ravnopravno pismo, tako da se tek od 1880.g u
Sarajevskim novinama poinje upotrebljavati irilica jednako kao i latinica. to do
tada nije bio sluaj. Odlukom vlade od 1880.g o ukidanju hrvatskog jezika i
upotrebi naziva zemaljski jezik, irilica se poela uiti u kolama jednako onako
kao i latinica.

Odlaskom Josipa Filipovia i hrvatskih inovnika, kao i istika inovnikog aparata

koji je sporeoveo B. Kallay u Bosni , 1879 odlueno je da e se u Bosni kao jezik ,
od kruga prema dole tj u obraanju Zemaljske vlade gradskim magistrantima i
kotarima korsititi sr hr jezik, a od kruga prema gore njemaki jezik. 1881
njemaki jezik je postao slubenim jezikom unutranjeg poslovanja sudova u
Bosni, jedini izuzetak su bili erijatski sudovi. AU administracija je jako loe znala
domai narodni jezik tako da je ovaj problem postao jedan od najveih u Bosni, a
esto su bili na satirian nain ismijavani u djelima. Na relaciji bosanskih sudova
sa srpskim i crnogorskim koriten je narodni jezik, a na realciji sa drugim
sudovima njemaki jezik.
Kako bi se rijeila estih optuzbi koje su stizale na njen racun vlada je izdala
naredbu 21.9 1895 g da se slubena rjesenja pravoslavnim strankama,
funkcionerima i korporacijama salju na irilici, te je doneena odluka da se u
narodnom jeziku striktno korsiti latinica pa je tako 1898 godine donesena odluka
da se zapisnica vijea Mostarkse gimnazije vode na latinici. Kako su neka od
vladinih rjesenja pisana na irilica, radi upotrebe unutrasnjih organa vlasti oni su
morali biti prevodeni na latinicu. Uprkos tome vlada je 15 sep 1899 donijela
odluku da svi opstinski notari moraju vladati irilicom isto kao i latinicom.

Kada se 1913 godine jezini problem nasao u sredistu politicke problematike u

BIH, zemaljski poglavar Potiorek je 31 jula 1913 godine izdao naredbu prema
kojoj se u svakom pogledu oba ova pisma moraju izjednaciti. Time je doputeno
da se srpski prosvjetni radnici mogu slobodno koristiti uoptrebom irilice. Glavni
razlog ove odluke bio je taj to je AU monarhija nastojala da na ovaj nain
paralizuje sve jai utcija u evropskoj politici koju je Beograd imao. Jedno vrijeme
se ak razmisljalo o tome da se irilica potpuno ukine iu upotrebe i najvei
zagovaralac toga je bio Sconaichu koji je smatrao da se uenje irilice u
autonomnim srpskim skolama stvara mrznja kod mladih naspram drugih naroda
te da da nju treba uciti u starijim razredima kada se savlada u potpunosti pisanje
latinice.

Kroz citavo XIX stoljece srpska nacionalna politika je isla u tom smjeru da je
smatrala da zapravo BIH pripada iskljucivo Srbiji, sto je narocito propagirala
Srpska rijec osnovana 1905 godine, koja je izricito propagirala da u Bosni ne
postoje Hrvati. Oni su smatrali da pored pravoslavaca u Bosni zive jos muslimani i
mali broj katolika koji nisu Hrvati. Otadbina osnovana 1907 godine je pisala o
Hrvatima kao o austrijskoj tvorevini. Srpska inteligencija okupljena oko
mostarskog Naroda je u svome prvom broju od 1 1 1907 smatrala da u Bosni
treba da bude samo jedan jezik a to je Srpski. Nesto kasnije radikalna Srpska
narodna organizacija je 1910 izrazila dosta umjerenije stavove prema Hrvatskoj,
uglavnom iz razloga sto je ona bila ogorcena cinjenicm zapostavljanja cirilice u
Srbiji nakon okupacije.

Meutim bilo je i onih koji su zagovarali politiku jugoslavnestva i pomirenja,

smatrajuci da su Hrvati i Srbi jedan narod te da imaju isto porijeklo pa se iz tog
razloga moraju drzati zajedno, takvu politiku zagovaro je dr Uros Krulj 1904
godine koja ce postati posebno aktuelna nakon I svjetskog rata.
U srpskoj politici sve do aneksije 1908 godine istican je program politike
nezavisnoti BIH, te je kao stvarni vladar Bosne smatra zapravo sultan. Ovakva
politika bila je mnogo vise zastupljena u Srpskoj narodnoj organizaciji, nego u
Muslimanskoj narodnoj organizaciji, samo je dan dio muslimana djelio ovakve
misljenje sa srpskom politikom i to oni musliman ikoji su tezili ka politikom
savezu sa Srbijom. Medutim, nakon aneksije srpski politicari su se izjasnili za
autonomiju Bosne u okviru dualisticke monarhije, da bi nekoliko godina kasnije
postali najjaci zagovornici centralisticke drzave 1918 godine.

Srpski nacionali politicari su tezili ka savezu sa Muslimanima u kojem bi oni nosili

srpsko nacionalno obiljezje, sto je bilo neprihvatljivo i onim muslimanima koji su
tezili ka savezu sa Srbima, jer bi se tako unistio autonomni pokret. Sa druge
strane krajem XIX stoljeca u Bosni je bila aktuelan i uticaj Frankove politike
struje, koja je smatrala da Bosna pripada Hrvatskoj te da se ona treba njoj
pripojiti u okviru AU, kao i to da u Bosni zive samo Hrvati. Benjamin kalaj je
smatrao ma koliko bila izrazena hrvatska nacionalna politika, da ona ne moze
predstavljati istu opasnost kao i velikosrpska politika te da Zemlajska vlada treba
raditi u interesu Hrvatske, ali ne toliko jako da se saasvim odbace Srbi. nakon sto
je napustio politiku bosanske nacije 1901 godine Benjamin Kalaj je izjavio da ga
ne zanima kako ce se zvati zajednciki jezik da li hr sr ili narodni bitno samo da ga
ovaj narod donese zajednickom odlukom. U Bosni je do izrazaja sve vise dolazila
hrvatska nacionalna svijest pa je veliki broj katolika prihvatio takvu politiku,
medutim u Bosni je nadbiskup Stadler nastojao staviti takvu politiku pod svoju
vlast sto se nije svijdelo politici franjevaca. Ovakva politika nije se svijdlea ni
Srbima ni Muslimanima pa je srbi vjesto korsite u antihrvatskoj propagandi.
Hrvatska narodna zajednica bila je izricita oko neslaganja pripajanja bosne nekoj
balkanskoj drzavi.

Dolaskom Au i njenom okupacijom Bosne 1878 godine ona je nacelno priznala

agrarne odnose u Bosni. Medutim, njihovim dolaskom Muslimani su se nasli u
izuzetno teskom polozaju tako da krajem XIX i pocetkom XX stoljeca doalzi do
iseljavanja velikog broja muslimana na podrucje Turske, to je uglavnom bila
seoska sirotinja. Bosanski jezik kod muslimana jeste bio u upotrebi medutim zbog
sve jacih utijacaj srba i hrvata Zemlajska vlada je donijela odluku 4. 10 1907
godine da se zemaljski jezik naziva oficijelno srpsko hrvatskim jezikom. Protiv
ovakve odluke ustala je Muslimanska narodna organizacija na celu sa
Muhamedbegom Kulenovicem koji kaze da je ovim cinom vlada zapravo rekal
muslimanima: Krstite se koji hocete krstom hrianskim ili kranskim. Ova
odluka dovela je do veliki protesta u Sarajevu jer su povrijedjena osjecanja
Muslimana koji nisu htijeli da se svrstavaju ni u Srbe ni u Hrvate. Nakon prtesta
Vlada je dala pravo Muslimanima da se u skolskim dokumentima njihov jezik i
dalje naziva bosanskim jezikom, ali da se u svjedodbama zemaljskih skola mora
upotrebljavati naziv srpsko hrvatsi. Treba napomenuti da je veoma malen broj
muslimana koji su imali vece svote novca ucestvovao u razvoju industrije i vecoj
trgovini sto je vodili ka njihovoj propasti pa je podgradonacelnik Sarajeva Vladimir
Nie rekao da e tim inom nestati i onaj mirni dio muslimana koji su bili
raspolozeni za pregovore. Sto se tice nacionallne svijesti, vecina muslimana se u
pocetku deklarisala kao Hrvat iz razloga sto je dosta njih studiralo u Beci i
Zagrebu, kao i uticaj Ante Starcevica, sa dtuge strane oni muslimani koji su se
deklarisali kao Srbi morali su sa vremenom da vrse odricanje od vjere, osnivaju
Gajret i forsiraju irilicu, cak govore da je ona bliza nasoj psihi.

Broj slavena u drzavnoj sluzbi raste, kao i njemaca koji rastu ali samo u visim
cinonicikim polozajima.