Ajfelov most

Bahrija Nuri Hadi

Sarajevo 1904. Beograd 1993.
U vrijeme srpske opsade Sarajeva, prije dvadeset godina, u jesen 1993, umrla
je u Beogradu Bahrija Nuri Hadi (roena 1904). Njezin otac Osman Nuri
Hadi, profesor erijatskog i doktor svjetovnoga prava, sa bekim i
zagrebakim studijem, bio je lan Dravnoga savjeta Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca. Rodom Mostarac, Hercegovac, prosvjetitelj i prozni pisac, pisao je
pripovijetke, etveroruno s Ivanom Milieviem, pod pseudonimom Aziz
Osman.

Bahrija je jedna od etiri Osmanove keri. U rodnome Sarajevu otac ju je, uz

mekteb, dao i na djevojaku kolu kod asnih sestara te na uenje klavira i
violine. Poslije Prvoga svjetskog rata sele se u Beograd grad u kojem je,
kako je govorila, majka zauvijek skinula zar i feredu, i koji e Bahriju trajno
i formativno odrediti. U Beogradu je poela uiti pjevanje, ubrzo je
primijeen njezin iznimni talent, pa je 1923. poslana u Be, gdje je primljena
na studij pjevanja na Muzikoj akademiju. Pet godina kasnije je, po zavretku
studija, primljena u stalni angaman u bernskoj operi. U Bernu je ostala tri
godine, pjevala je dvadeset tri premijere, izmeu ostaloga glavnu ulogu
Salome, u istoimenoj operi Richarda Straussa, koja e ju proslaviti. uvi je,
Lovro Matai rekao je da se njezino pjevanje ne slua uhom nego kimenom
modinom.

Godine 1931. vraa se na velika vrata u Beograd, gdje ponovo pjeva Salome, i
kako pie u tadanjoj Politici izaziva moralnu sablazan, naroito u
crkvenim krugovima. Meu publikom, pa i kod onih koji nisu odlazili u
kazalite, bila je slavljena kao velika zvijezda. Ticalo se to Bahrijinog
pjevanja, ali i njezine iznimne fizike ljepote, skladne, izduene figure i neke
rijetke priroene elegancije. Po fotografijama se to moe vidjeti: izgledala je
onako kako danas izgledaju velike operne sopranistice, koje povremeno minu
i zagrebakim pozornicama. U stranome tisku, koji ni onda nije vladao
znanjima o lokalnim prilikama, naravima i obiajima, najavljivana je lijepa
kao slika Turkinja. Ona je to znala opovrgnuti ak i preko diplomatskih
poslanstava, insistirajui da ona jest muslimanka ali da nije Turkinja.

Dvije godine nakon tragine smrti velikana ekspresionistikoga glazbenog

teatra Albana Berga (umro je od trovanja krvi, nakon uboda komarca),
drugoga travnja 1937. u Zrichu odrana je premijera njegove nedovrene
opere Lulu, po libretu Franka Wedekinda. Glavnu ulogu pjevala je Bahrija
Nuri Hadi, a u publici su sjedili Thomas Mann, Darius Milhaud, Conrad
Beck, Pietro Mascagni Tako je u jednome od rodnih mjesta europske
avangarde, u Zrichu, na dogaaju koji e biti upisan u povijest suvremene
glazbe i teatra, kao jedan od njezinih vrhunaca, oduevljeni publikum klicao
jednoj beogradskoj muslimanki, roenoj u Sarajevu, od hercegovake loze U
toj i takvoj identitetskoj mjeavini raala se, istovremeno, europska
avangarda, ali i tisuu i jedna udesna i nevjerojatna bosanska biografija. U
brojnim buduim premijernim afiama, knjiicama i najavama Bergove
Lulu, irom Europe, sve do dananjih dana, spominjat e se ta prva,
Bahrijina izvedba.

Dvije godine kasnije, opet u Zrichu, pjevala je Salome u povodu sedamdeset

petoga roendana Richarda Straussa. Sveanom izvedbom dirigirao je sam
kompozitor, koji je poslije izjavio da je ovo Salome koju je ekao trideset pet
godina.

Ubrzo je doao rat, a Bahrija Nuri Hadi je prestala pjevati. Nije bila
navrila ni etrdeset, omela su je povijesne okolnosti, ali mnogo vie od toga,
neto to se ticalo njezine naravi. Udala se za poznatoga beogradskog kirurga,
koji nije bio voljan da mu se ena bavi pjevanjem. Kau da je desetak godina
gajila pilie i igrala karte. Poslije je nakratko nastavila karijeru u
beogradskome Narodnom pozoritu, ali nisu to bile uloge po mjeri i potrebi
njezina glasa. Govorila je da nikada nije otpjevala nijednu sevdalinku. Nije to
bio njezin svijet. O Bahriji Nuri Hadi nedavno je pisala Tanja Mileti
Oruevi, mostarska kazalina redateljica i izvanredna prevoditeljica
Gombrowiczeve knjige pria Bakakaj, koju je prije nekoliko godina objavila
zapreika Fraktura.

Previe bi jednostavno bilo optuiti jednoga anonimnog kirurga za prekid

velike umjetnike karijere. Mogla je Bahrija sve, i otii u Ameriku sa svojim
partnerom i uiteljem Walterom Herbertom, koji je kao idov bjeao pred
holokaustom, ali roena u maloj, provincijalnoj kulturi, bila je samoj sebi
jedini motiv i pokreta. U Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu, svejedno, bila bi
sama. Trebala je otii sasvim, odrei se, ciljano, jezika, kulture i podrijetla,
zaboraviti sve to, i biti samo Bergova Lulu i Straussova Salome. Njoj se,
meutim, nije dalo. Nije to bio moralni, ni kulturni izbor, nego samo ivot, u
kojem umjetnost ne vrijedi uvijek onoliko koliko se nama ini.

Da je vremena, strpljenja i novca, vrijedilo bi pisati knjigu, snimiti film i

postaviti kazalinu predstavu o Bahriji Nuri Hadi. Preputam to onome tko
bude imao vremena, strpljenja i novca, i tko razumije o emu Bahrijin ivot
govori. Nigdje na svijetu ne postoji tonski zapis njezina glasa. Nije snimljen.

11. 03. 2013

Moje tetke Nuri Hadi
Pismo Miljenku Jergoviu
Ljubljana, 25. 2. 2016
Dragi Miljenko,
Tvoj odlian tekst o mojoj tetki Bahriji Nuri Hadi veoma me je dirnuo,
pa sam seo da Ti napiem nekoliko svojih sjeanja na nju.
Za tu vezu pobrinuo se moj stric Jerolim (Jerko) Novak koji se oenio
Bahrijinom sestrom Nadidom.
Kao to zna, njihov otac Osman Nuri Hadi (1869 1937) je bio sudija
(studirao u Beu i u Zagrebu) te knjievnik koji je zajedno sa Ivanom
Azizom Milieviem bio suautor prvog bosanskog romana Bez
nade, objavljenog pod psevdonimom Aziz Osman. Majka Almasa
(arapsko: diamant ) Sokolovi, bila je potomka velikog vezira
Otomanskog carstva Mehmeda pae Sokolovia (imam njenu
smrtovnicu). Osman i Almasa bili su iroko obrazovani kozmopoliti,
pristalice Ata Trkovih reformi; sve etiri kerke dobile su univerzitetne
diplome, a djelimino studirale u inostranstvu. Povijest feminizma u
prostorima bive Jugoslavije biljei da su sestre Nuri Hadi bile prve
Muslimanke koje su skinule feredu i do kraja ivota se borile za
obrazovanje i jednakopravnost muslimanskih ena.
Tri sestre Nuri Hadi zvao sam u djetinjstvu tetkama Nadidu,
Bahriju i Rabiju; etvrtu nisam dobro poznavao. Ove tri moje mostarske
tetke otvorile su mi oi za bogatstvo i specifinosti bosanske i
hercegovake kulture, to je imalo za posledicu da sam od malih nogu
nadalje rado odlazio u te krajeve, a prije svega u Sarajevo.
Dok smo ivjeli v Beogradu, esto su dolazile u posjetu, Bahrija zajedno
sa muem. Poslije 1968. godine, kada smo se preselili u Ljubljanu,
posjeivale su nas zajedno ili pojedinano nekoliko puta godinje i
ostajale kod nas po nekoliko dana. Obino su putovale Simplon
expressom i dolazile nou; moj otac Ante i ja ekali smo ih na
ljubljanskom kolodvoru duge satove, jer je vlak uvijek kasnio. Uvijek su
dole sa smijehom i ja sam preuzeo i jedva nosio njihove beskonano
teke kufere, pune poklona.
Nadida, koja je studirala pravo, udala se za mog strica Jerolima (Jerka)
Novaka. Bio je najprije oficir austrougarske konjice; sa velikim
uspjehom natjecao se u sinjskoj alki, u prvom svjetskom ratu bio je
ranjen na Soi, a krajem rata bio je meu pobunjenicima generala
Maistra protiv Austrije koji su zauzeli Maribor i dio Koruke. Bio je prvi
ne-srpski major u vojsci Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, komandant
232. vazduhoplovne grupe, na takmienjima Male Antante proglaen
najboljim pilotom, Jednom je zbog njega pala vlada: jer je svojim
pilotima zabranio da lete avionima tipa Brguet koji su zbog tehnikih
greaka bili opasni po ivot, morao je na vojni sud, gdje je dokazao da se
radi o korupciji. Umro je ve daleke 1933. g.: ali ne u vazduhu, kao to
pilotu prilii, nego na zemlji. U banalnoj saobraajnoj nesrei kojoj je
pak udahnuo traginu veliinu. U blizini aerodroma kod Novog Sada,
nou, po magli i kii, vojnik-ofer je njegov sportski dvosjed potjerao
direktno pod vlak. Odgovornost za ovu nesreu bila je na eljezniaru
koji nije spustio rampu, jer je zaspao na deurstvu. Moj stric je iveo jo
dva sata, i za to vreme je video da eljezniar ima sedmoro djece i da je
oigledno zbog prevelikog umora zaspao. Njegova poslednja elja je bila
da eljezniara ne osude. Na suenju u Beogradu moja nona (baka)
traila je od suda da potuje poslednju volju njenog sina. eljezniara su
oslobodili krivice i pustili ga. Smrt majora Novaka je tada izazvala
veliku medijsku panju . Beogradska Politika je izmeu ostalog objavila
lanak pod naslovom Spartanska majka pred sudom .
Moj otac Ante jako je voleo tog svog starijeg brata i bio je vanredno
odan sestrama Nuri Hadi i neakinji Zulejki (odmila: Bebi). Do kraja
ivota bio je prakomunista, kritinog duha, to ga je skupo kotalo. U
mladosti bio je 23 puta u zatvoru; vie puta me svojim savjetima spasio,
jer je znao sve o policiji, sudovima i zatvorima. Bio je jedan od prvih
slovenskih partizana, kao komandant bataljona spasio je jezgru slovenske
partizanske vojske, kada je 80.000 Italijana opkolilo 700 partizana,
zajedno sa Glavnim tabom i CK, u Koevskom Rogu. To mu je CK
vratio tako da ga je dvaput osudio na smrt. Veina obitelji izgubila je
ivote na najstravinije mogue naine, u gestapovskim muionicama i
lagerima, dva lana obitelji (predane komuniste, politiki komesari) bili
su muki ubijeni sa strane vlastitih ljudi, jedan je nestao u Sibiru.
Udovica strica Jerka, tetka Nadida, nije bila lanica Komunistike
partije. Kao predsednica AF (Antifaistikog fronta ena) Bosne i
Hercegovine u potpunosti je podravala Tita u sukobu sa Staljinom, ali
pola reenice bilo je dovoljno da je osude na Goli otok. udno: u prvoj
verziji pjesme o njenom Golom otoku napisao sam da je bila tamo 5
godina, jer sam to pogrijeno zapamtio. Objavljivanje faksimila
originalnog spiska svih osuenih pokazalo je goru istinu: Nadida je bila
jedna od zatvorenica sa najduim staem 9 godina! Na Golom otoku su
je zadrali ak godinu dana poslije zvaninog zatvaranja politikog
logora. Za to vrijeme njezina kerka Zulejka (odmila smo je uvijek zvali
Beba) bila je veinom kod tetke Bahrije, a za nju su brinuli i moji
roditelji. Nadida nije mnogo govorila o Golom otoku; ali jednom, kada
je bila kod nas, za veerom je ula kako neki politiar po televiziji hvali
humani reim na Golom otoku, i tada je poludjela. Prilikom izbijanja
ratnih sukoba oko Mostara bila je u starosti 90 godina prinuena da u
poslednjem trenutku napusti Mostar i nae utoite kod kerke Bebe u
vajcarskoj. U vrijeme kada je sruen Stari most, nazvala me iz
vajcarske i molila me: Boris, vodi me u Mostar da umrem kod kue! Dosta
mi je ivota, dosta! Nisam znao to da joj odgovorim, jer nisam znao
koliko zna o tragediji svog rodnog grada. Umrla je 2001. godine.
Njena sestra Rabija (odmila Rapka) posvetila se etnografiji; u svojoj
biblioteci imam njeno istraivanje Poslovice i uzreice iz Bosne i
Hercegovine, objavljeno u Zborniku za narodni ivot i obiaje (Jugoslovenska
akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1964).
Trea sestra je bila Bahrija Nuri Hadi. Kao to zna i kao to si o njoj
pisao, bila je svjetski poznata operska pjevaica koja je tridesetih godina
nosila eksperimentalni operni repertoar u Evropi: izmeu ostalog bila je
prva Lulu u praizvedbi opere Albana Berga u Zrichu 1937. g., a Richard
Strauss je izjavio da je bila najbolja i najlepa Saloma . Njeno ime moe
se nai u svim povijestima opere. Za Hitlera i Mussolinija nije htjela
pjevati, zato je napustila najvee operne kue, u kojima je bila stalno
angairana milansku Scalu, beku Dravnu operu itd. Iz prkosa otila
je 1939. godine pjevati kuda? u Varavu! Ubrzlo su Nijemci doli za
njom, pa je pobjegla u dragi joj Beograd. Ali ni tamo nije dugo pjevala,
samo do 6. 4. 1941. Za wagnerijanskog kaplara nije htjela pjevati, i na
scenu se vratila tek sredinom 50-godina, kada je bilo ve suvie kasno da
nastavi svoju blistavu karieru. Svi su je smatrali divom, ali tadanji
sistem bio je nepovjerljiv do dame graanskog podrijetla. Bahrija Nuri
Hadi bila je ponosna osoba, uvijek podignute glave. Svoju sudbinu
nosila je otmeno i mudro. Bila je lijepa, velika dua.
Bio sam veoma ponosan kad je Pota Bosne i Hercegovine poslije
zadnjeg naeg rata tiskala marku sa njenim likom u seriji Znamenite
Bosanke (u ulozi Salome).
I ona se udala za Slovenca, za dr. Kuralta, koji je bio zubni lekar
Karaorevia i drugih balkanskih kraljevskih porodica, a kasnije je
servisirao i Tita. Dok je bio dr. K. iv, imali smo zdrave zube, a za mene,
velikog junaka, bilo je naroito vano da je zube popravljao bez i
najmanjih bolova. Vidi, Miljenko, ako se drutveni poloaj mjeri po
zubarima, onda sam ja znaajna linost, jer sam imao istog zubara kao
kraljevi, krunisani i nekrunisani. Do djece je bio veoma ljubazan. Tek
sam kasnije saznao da je bio manino depresivan i da je zavrio
samoubojstvom. Zahvaljujui njemu i roacima Novacima, tetka Bahrija
je lijepo govorila slovenski, sa arhainim peatom graanskog jezika
tridesetih godina.
Bahrija je imala intenzivne veze sa Novacima i zbog injenice da je moja
tetka Mara bila koncertna pianistkinja (kasnije prva Slovenka u
koncentracionom lageru za ene Ravensbrck), a moj stric Leo
kompozitor. On je bio glavni organizator Otpora u okupiranom Mariboru;
Gestapo ga je uhvatio i dva mjeseca muio te streljao jeseni 1941.
godine. Do kraja rata sve njegove partiture bile su sigurno sakrivene u
klaviru njegove koleginice sa glasbenog konzervatorija, u Ljubljani
sve do proljea 1945. godine, kada su amerike letee tvrave
bombardirale vlakove u Ljubljani te pogodile ba tu kuu, ubile tu
pianistkinju i njenu majku te unitile itav skladateljski opus Lea
Novaka.
Poslije rata Bahrija je ivjela i umrla u Beogradu, gdje je sahranjena u
Aleji velikana, pored Ive Andria. Poslednji put sam je video 1990.
godine, kada je primila Sedmojulsku nagradu, jedinu jugoslovensku
umjetniku nagradu u itavoj svojoj bogatoj karieri. Kao i obino,
odsjela je za nekoliko dana kod mojih roditelja u Ljubljani. Pokazala mi
je Straussovo pismo, u kojoj je obasipa superlativima. Onda me je
zamolila da je otpratim u etnju. U centru starog grada, nad Ljubljanicom
kod Tromostovlja, pokazala mi je jedan prozor na Stritarovoj ulici, gdje
je leprala ljubiasta zavjesa, i uzdahnula: Vidi, dragi moj Borise, za tom
zavjesom, za tim prozorom, ja sam doivjela veliku romancu svog ivota. Mnogo
tota mi je tada priala, i kasnije mi je postalo jasno da je dola da se
oprosti od Ljubljane i da je mene izabrala za svjedoka svog rastanka.
Sve te prie ukljuio sam u svoj ep Vrata nepovrata. A kao to Ti, dragi
Miljenko, najbolje zna, na kraju Nepovrata jo su uvijek vrata. Vrata
sjeanja, vrata prie.
Sa prijateljskim pozdravom,
Boris