Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

UDK 81'366
81'366'367.622
811.163.42-26(091)
Pregledni rad
Primljen 4. lipnja 2011., prihvaen za tisak 13. lipnja 2011.

Anita avlovi
IMENICE A-VRSTE U VEBERA I SUVREMENIM
GRAMATIKAMA

Uvod
Razdoblje od ilirizma pa do kraja 19. stoljea poznato je u domaoj je-
zinoj povijesti po djelovanju filolokih kola. U prvome e dijelu ovoga
rada tako biti rijei o zagrebakoj filolokoj koli te o hrvatskim vukovcima.
Najznamenitiji su jezikoslovci zagrebake filoloke kole Vjekoslav Babu-
ki, Antun Maurani te Adolfo Veber Tkalevi. Oni su se, izmeu ostalo-
ga, zalagali za podjelu imenica prema nastavku u genitivu jednine, morfono-
loki pravopis, zavrno h u genitivu mnoine te nesinkretizirane nastavke u
dativu, lokativu i instrumentalu mnoine. S jezikoslovnoga stajalita, suprot-
stavljeni su im hrvatski vukovci koji su nazvani po svome jezikoslovnome
uzoru. U hrvatskim su vukovskim gramatikama najea bila dvostruka rje-
enja kako bi se sauvala posebnost hrvatskoga jezika. Vukovci su svojim
djelovanjem stvarali normu koja se uvelike razlikuje od one zagrebake, o
emu e biti vie rijei u nastavku ovoga rada.
Posebno e biti vie rijei o Adolfu Veberu Tkaleviu, njegovom radu
i Slovnici hrvatskoj za srednja uilita. Obraene su tako imenice a-vrste
onako kako pie u Vebera, a zatim e se navesti onako kako je to u su-
vremenim gramatikama. Za usporedbu sa suvremenim gramatikama odabran
je Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, poznatiji
pod nazivom Akademijina ili Velika gramatika. Dakle, cilj je ovoga rada
usporediti normu hrvatskoga knjievnoga jezika koja se ustalila 70-ih godina
19. stoljea sa suvremenom normom, posebno se oslanjajui na primjer ime-
nica a-vrste.

Hrvatske gramatike u razdoblju od ilirizma do kraja 19. stoljea

U razdoblju od ilirizma do kraja 19. stoljea nastaju slovnice zagre-

bake filoloke kole i hrvatske vukovske gramatike. Slovnice i gramatike

11
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

navedenih dviju skupina razlikuju se prema knjievnojezinoj normi koju

propisuju. Naziv slovnica upotrebljavaju jezikoslovci koji slijede zagrebaku
kolu, a oni koji slijede vukovsku upotrebljavaju naziv gramatika. Filoloke
su kole nazvane po gradovima u kojima su djelovali njihovi predstavnici pa
je tako Fran Kurelac predvodnik rijeke kole, Ante Kuzmani zadarske, a
Adolfo Veber Tkalevi zagrebake. Za razliku od njih, etvrta kola, kola
hrvatskih vukovaca, dobila je naziv prema Vuku Stefanoviu Karadiu koji
je bio njihov jezikoslovni uzor.

Zagrebaka filoloka kola

Ilirizam je prije svega bio politiki pokret koji je, osim politikoga,
imao i knjievnonormativni program iz kojega je razvijena zagrebaka filo-
loka kola (Ham, 2006: 67). Njezine su se ideje rairile i izvan zagrebakog
podruja pa se tako slovnice nadahnute zagrebakom normom tiskaju po ci-
jeloj Hrvatskoj sve do kraja 19. stoljea. Temelj na kojem je zasnovana za-
grebaka kola iva je tokavska gramatiarska djelatnost njezinih prethod-
nika. Zagrebakom kolom zapoinje svehrvatski napor kako bi se postigao
ujednaen knjievni jezik.
Jezikoslovci su zagrebake filoloke kole preuzeli starije oblike iz na-
slijeene tokavtine (nenovotokavtina) te su postupno primali novoto-
kavske oblike.
Sanda Ham u svojoj knjizi Povijest hrvatskih gramatika (Ham, 2006:
68) navodi kako je u svakoj nadolazeoj slovnici uveden neki novotokavski
oblik, postupno se osuvremenjivao knjievni jezik, ali je on ipak ostajao isti,
prepoznatljiv te se za njega moe rei da se razvijao po principu elastine
stabilnosti; primao je neka nova obiljeja, ali je ipak ostajao u okvirima pr-
votnih naela. Prvo je normativno obiljeje koje pronalazimo u svih zagre-
bakih slovniara podjela imenica prema nastavku u genitivu jednine te re-
doslijed padea lokativ je esti pade, a instrumental sedmi. Pripadnici za-
grebake filoloke kole upotrebljavaju posebno nazivlje u svojim gramati-
kama. Tako za imenicu upotrebljavaju naziv samostavnik, za gramatiku slov-
nica, za pridjev pridavnik, za broj brojnik itd. Prema naelu Vjekoslava Ba-
bukia: Pii za oi, govori za ui, pravopis je morfonoloki. U prvim se
slovnicama jat biljeio kao , samoglasno r kao r, a u kasnijim kao ie, je i
r. Zagrebaki slovniari upotrebljavaju etveronaglasni sustav, osim Babu-
kia koji upotrebljava tronaglasni. U skonidbi imenica biljee zavrno h u
genitivu mnoine (en-ah), nesinkretizirane nastavke u dativu, lokativu i in-
strumentalu mnoine, na primjer: D mn. en-am, L mn. en-ah, I mn. en-
ami.1 U zamjeniko-pridjevnoj sklonidbi pravilan je raspored navezaka: G
jd. ut-oga, D jd. ut-omu, L jd. ut-om, I jd. ut-im. Zagrebaki jezikoslovci

1
Primjeri su preuzimani iz Ham, 2006: 70

12
 Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

preporuuju sklonidbu brojeva dva, oba, tri i etiri. U njihovim gramatikama

glagolski pridjevi proli i sadanji postoje kao posebna sklonjiva vrsta
participa, a postoji i futur egzaktni (bit u kopao). Prijedlozi prema i protiv
idu uz dativ, a mimo uz genitiv. Zagrebaki slovniari zanaglasnu duljinu
biljee znakom jer znakom ^ biljee dugouzlazni naglasak.
Najistaknutiji su zagrebaki slovniari Vjekoslav Babuki, Antun Ma-
urani i Adolfo Veber Tkalevi. Oni su stvaratelji norme, graditelji hrvat-
skoga knjievnoga jezika u razdoblju od ilirizma do kraja 19. stoljea
(Ham, 2006: 96). Osim njih trojice, djelovali su i autori ije slovnice nisu
bile presudne, ali su usmjeravale normizaciju hrvatskoga knjievnoga jezika
prema normi zagrebake filoloke kole (Ham, 2006: 96). Ti su autori:
Rudolf Frhlich Veseli, Ilija Rukavina Ljubaki, Lavoslav Frholzer, An-
drija Stazi, Jerolim utina, Fran Volari, Ivan Danilo, Vinko Pacel, Paul
Pierre, Josip Vitanovi, Dragutin Pari, Jzsef Margitai.

Usporedba zagrebake filoloke kole i hrvatskih vukovaca

Sanda Ham u svojoj knjizi Povijest hrvatskih gramatika navodi: Hr-

vatskom vukovskom gramatikom naziva se ona hrvatska gramatika u kojoj
se prepoznaju knjievnojezina obiljeja koja normiraju Vuk Stefanovi
Karadi i uro Danii (Ham, 2006: 125). Njihovi se sljedbenici nazivaju
hrvatski vukovci, a zalagali su se za stvaranje zajednikog jezika Hrvata i
Srba, te su njihove gramatike jezikoslovne pronositeljice jugoslavenske ide-
je.
Vukovci polaze od zamisli da su Hrvati i Srbi jedan narod i kao takav
trebaju imati zajedniki jezik. Taj se zajedniki jezik gradi prema Srpskom
rjeniku V. S. Karadia, Maloj srpskoj gramatici i Oblicima srpskoga jezi-
ka . Daniia (Ham, 2006: 125).
Slovniari zagrebake filoloke kole smatraju da je knjievni jezik iz-
nad mjesnih govora i dijalekata; oni stvaraju normu po naelu: Pii kao to
dobri pisci piu i to je ono temeljno to ih razlikuje od hrvatskih vukovaca
koji se, pri oblikovanju knjievnog jezika, oslanjaju na konkretan ivi govor.
Dijalekatna je osnovica hrvatskih vukovskih gramatika u novotokavskim
ijekavskim govorima (Ham, 2006: 125), a ona se u 19. st. razliito nazivala.
Hrvatski su se vukovci zalagali za istu tokavtinu osloboenu kajkavizama
i akavizama, dok je norma zagrebake filoloke kole trodijalekatna. Za
slovnice zagrebake filoloke kole smatralo se da su pronositeljice hrvat-
stva (Ham, 2006: 69).
Vuk Stefanovi Karadi rekao je 1861. godine da se Srbima mogu
zvati svi tokavci, a od Hrvata se razlikuju jer ne govore a ni kaj, nego to
ili ta te po tome to na kraju sloga piu o, a ne l. Prema posveti ure Da-
niia: Srbima zapadne crkve Srbin istone crkve napisanoj u treem iz-

13
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

danju Oblika srpskoga jezika, Sanda Ham navodi da se u Vukovom krugu

tada smatralo da su svi tokavci Srbi, a razlikuju se samo vjerski, pa su
prema tome Hrvati katoliki Srbi (Ham, 2006: 126).
U hrvatskim vukovskim gramatikama nalazimo ipak i poneka obiljeja
zagrebake filoloke kole; najee su to gramatike mijeanih jezinih obi-
ljeja, a jedina je ista vukovska ona Tome Maretia. U njima su este i dvo-
strukosti, kako bi se sauvala posebnost i tradicija hrvatskoga jezika. Svi hr-
vatski gramatiari prije Maretia, koji propisuje sinkretizirane nastavke, tako
doputaju i nesinkretizirane.
Hrvatski vukovci, za razliku od zagrebakih slovniara, dijele imenice
prema imenikom rodu, a prema naelu V. S. Karadia: Pii kao to govo-
ri, pravopis je fonoloki. Dugi odraz jata biljee kao ije, a kratki kao je. U
sklonidbi imenica u genitivu mnoine ne biljee h, nastavci su a i i, na
primjer: ena-a, stvar-i (Ham, 2006: 127). U dativu, lokativu i instrumentalu
mnoine biljee novotokavske, novije, sinkretizirane nastavke ama i ima.
Gramatike hrvatskih vukovaca imaju nepravilan raspored navezaka u zamje-
niko-pridjevnoj sklonidbi: G jd. ut-oga i ut-og, D jd. ut-omu, ut-om i
ut-ome, L jd. ut-om i ut-ome, I jd. ut-im. Ne postoji dvojina kao ni gla-
golski pridjevi sadanji i proli. Dugi je odraz jata trofonemski dvoslonoga
izgovora, biljee etveronaglasni sustav te ne preporuuju sklonidbu brojeva
dva, oba, tri i etiri. Prijedlog prema slae se s lokativom, protiv s geni-
tivom, a mimo s akuzativom.
Iz svega gore navednoga, moe se zakljuiti da su hrvatski vukovci raz-
voj hrvatskoga knjievnoga jezika usmjeravali u sasvim razliitom smjeru od
zagrebake filoloke kole. to su jedni smatrali pravilnim, drugi su se borili
protiv toga.

Veber i njegova Slovnica

Jedan od najsvestranijih znanstvenih, kulturnih i uope javnih djelat-

nika u 19. stoljeu u Hrvatskoj (Pranjkovi, 1993: 7). opis je koji se sva-
kako moe pridruiti Veberu. Njegov se jezikoslovni rad nastavlja na djelo-
vanja Vjekoslava Babukia i Antuna Maurania koji su normizaciju hrvat-
skoga knjievnoga jezika usmjeravali po naelima zagrebake filoloke ko-
le, a kasnije postaje i njezinim predvodnikom. Veber je autor prve sintakse
knjievnoga jezika u zasebnoj knjiici u Hrvata pod nazivom Skladnja ilir-
skoga jezika za srednja uilita izdanoj 1859. godine u Beu. Napisao je i
nekoliko kolskih itanki te dvije manje kolnike slovnice jedna je latin-
ska, a druga hrvatska. Slovnica hrvatska za srednja uilita tiskana je u tri
izdanja, 1871., 1873. i 1876. godine. Tree se izdanje od prva dva razlikuje
samo slovopisno umjesto rogatoga e () pie u dugom slogu ie, a u krat-

14
 Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

kom je (dte, dteta diete, djeteta) (Ham, 2006: 94); umjesto r pie r te je
tako Slovnica hrvatska promijenila naziv u Slovnica hrvatska.
Sanda Ham (2006.) navodi da Slovnica hrvatska predstavlja normu hr-
vatskoga knjievnoga jezika koja se uvrstila sedamdesetih godina 19. sto-
ljea. Sastoji se od dva dijela: Dio prvi. Rjeoslovje i Dio drugi. Skladnja.
Veber osim to slijedi normu za koju su se zalagali i Vjekoslav Babuki
i Antun Maurani, u svojim ju izdanjima osuvremenuje. U glasnike (otvor-
nike) tako ubraja a, e, i, o, u, i . Nastoji odrati zagrebaku normu i u
naputanju zavrnoga h u genitivu mnoine u imenica. No ipak se u nekim
normativnim rjeenjima razlikuje od svojih prethodnika. Ne propisuje sklo-
nidbu glavnih brojeva od pet pa nadalje; u sklonidbi odreenih pridjeva ne-
ma nastavke ieh i iem; u stupnjevanju pridjeva ne doputa dvostrukosti;
zadrava futurum 2. exactum (bit u kupovao), ali ne i Mauraniev futur za
neizvstnost.
Prema Sandi Ham (2006: 96), Veberova slovnica u treem izdanju pre-
douje zrelu normu zagrebake filoloke kole, onaj jezini sustav koji se
prepoznaje u djelima hrvatskih realista, klasika hrvatske knjievnosti. Ve-
berova je norma ujedno i norma tadanjeg hrvatskoga knjievnoga jezika
sveobuhvatna je i sveprihvaena.
Svaki je od dijelova Veberove Slovnice podijeljen u nekoliko poglavlja.
U prvom se dijelu nalazi poglavlje o morfologiji promjenjivih i nepromje-
njivih rijei, koju Veber naziva likoslovje. Prema njemu, likoslovje je nauk
o liku rieih (Veber, 1876: 25). Za korijen rijei navodi da je to prvi za-
metak rijei od kojega moe nastati osnova. Osnova je ono stanje rijei u ko-
jem ona ne moe stajati ni u kakvom odnosu s drugom rijei, na primjer:
du. Ako se osnovi doda nastavak, rije moe stajati u odnosu s drugim rije-
ima, na primjer: dua ovjeja (Veber, 1876: 25). U nastavku napominje da
ponekad korijen i osnova mogu biti jednaki. Tako je na primjer pi u glagolu
piti i korijen i osnova.
Rijei se po vrsti dijele na promjenjive i nepromjenjive. Promjenjive se
dijele na imena i glagolje. Ime se zatim dijeli na samostavnik, pridavnik,
brojnik i zaime. Brojevi i zamjenice mogu se upotrebljavati kao imenice ili
kao pridjevi. Nepromjenjive se rijei zovu estice.

Imenice u Vebera i u suvremenoj Velikoj gramatici

Adolfo Veber Tkalevi za imenicu navodi da ona oznauje osobu,

stvar ili pojavu, tj. takova njeto to se bez osobe ili stvari pomisliti moe
(Veber, 1876: 25). U njegovoj se slovnici imenice dijele na vlastite, ope i
skupne. Vlastitim se imenicama oznauju samo pojedine osobe ili stvari, na
primjer: Drava, Franjo. Opim se imenicama oznauju osobe ili stvari po
vrsti, na primjer: vojnik, a skupnim se imenicama oznauje vie osoba ili

15
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

stvari u jednini kao cjelina, na primjer: puk, vojska. U Velikoj gramatici dana
je slina definicija imenice koja glasi: Imenice su rijei kojima imenujemo
predmete miljenja, to jest sve ono o emu mislimo kao o posebnim po-
javama. Za razliku od Vebera koji imenice dijeli samo na ope, vlastite i
skupne, Velika gramatika dijeli imenice prema nekoliko kriterija, pa tako
postoje vlastita imena, ope imenice, stvarne i mislene imenice itd.
U Velikoj se gramatici navodi i da je rod gramatika pojava te da se on
odreuje po obliku pridjevske rijei s kojom se imenica slae, ali ovisi i o
znaenju i obliku. Imenice mogu biti: mukoga, enskoga i srednjega roda.
Veber napominje da iva bia mogu biti samo mukoga i enskoga roda, ali
postoje i takva iva bia iji spol ne moemo raspoznati, te se za njih upo-
trebljava srednji rod. Sva su se tri roda prenijela i na neiva bia, te tako i
stvari mogu biti mukoga, enskoga i srednjega roda. Kojega je roda ime-
nica, moe se zakljuiti ili po znaenju ili po njezinu zavretku. ivim bii-
ma rod se prepoznaje po znaenju, a neivim po nastavku kojim rije zavr-
ava. Veber navodi da su mukoga roda imenice koje znae mukarca, na
primjer: Franjo, vojnik. U nastavku upozorava da su enskoga roda imenice
kukavica, pijanica, skitalica, straa te da imenice sluga, starjeina, voa i
vojvoda mogu biti i mukoga i enskoga roda. Velika gramatika proiruje
popis imenica koje su mukoga roda pa tako navodi da su imenice preuzete
iz drugih jezika koje zavravaju na suglasnik takoer mukoga roda, na
primjer: rezon, organ, stadion i dr. U imenice mukoga roda svrstavaju se i
one preuzete iz drugih jezika koje zavravaju na samoglasnike e, i, u i o
(bife, hobi, gnu), ali i imena neslavenskih gradova ili drava (Maroko,
Meksiko).
enskoga su roda imenice koje znae ensku osobu, na primjer: ena,
mati. Velika gramatika upozorava da imenice tvorene sufiksima ak (cure-
tak) i e (djevoje) nisu enskoga roda, iako znae enska bia. Veber u
svojoj slovnici napominje da nazivi nekih ivotinja iji se rod ne moe
raspoznati, dolaze i u enskom i u mukom rodu pa se zovu opi rod (slavuj,
sova). Ali ako se eli razlikovati rod, dodaju im se rijei mujak i enka ili
samac i samica. U Velikoj se gramatici navodi da su enskoga roda imenice
preuzete iz drugoga jezika koje zavravaju na samoglasnik a, na primjer:
delta, drama itd. Imenicama enskoga roda pripadaju i neke imenice koje u
N jd. imaju nulti nastavak, a u G jd. nastavak i kao to su na primjer: bolest,
koko, la, mladost itd. Imena ena koja zavravaju na suglasnik, a preuzeta
su iz drugih jezika, takoer su enskoga roda (Ingrid, Karmen).
Prema Veberu, ali i Velikoj gramatici, imenice srednjega roda znae
mladune ivih bia. Veber zatim napominje da su imenice kao braa, djeca,
eljad itd. enskoga roda. U Velikoj se gramatici jo navodi da imenicama
srednjega roda pripadaju i imenice koje oznaavaju neke predmete ili ap-
straktne pojmove (nebo, pjevanje) te imenice koje oznaavaju odraslo bie
obiljeeno nekom svojom osobinom (trkaralo).

16
 Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

Odreujemo li rod prema zavretku, mukoga su roda imenice koje za-

vravaju na suglasnik ili o (umjesto l) kao to su: hrast, kotao itd. Imenice
koje zavravaju na a (voda, ruka) te na suglasnik ili o (umjesto l) kao na
primjer misao, enskoga su roda. Kao to se moe vidjeti iz prethodno na-
vedenoga, neke rijei koje zavravaju na suglasnik mogu biti i mukoga i
enskoga roda. Srednjega su roda imenice koje zavravaju na e i o koje
nije postalo od l, na primjer: polje, vino. U nastavku Veber napominje da
imenice pluralia tantum mogu biti mukoga, enskoga i srednjega roda. Ako
zavravaju na i (duhovi), osim prsi, osti i grudi, mukoga su roda. en-
skoga su roda imenice koje zavravaju na e kao na primjer: kare, vile i dr.,
dok su srednjega roda imenice koje zavravaju na a (prsa, vrata).
Prema Veberu, deklinacija je mijenjanje imenica po broju i padeu
(Veber, 1876: 27).
On u svojoj slovnici navodi da postoje tri broja: singular, dual i plural.
Singular se upotrebljava kada se govori o jednoj osobi ili stvari ili o skupu,
na primjer: kralj, eljad. Kada se govori o dvije stvari ili osobe, upotrebljava
se dual, na primjer: dva kralja. A ako se govori o vie osoba ili stvari, tada se
upotrebljava plural, na primjer: kralji i dr. Velika gramatika takoer razli-
kuje navedena tri broja: jedninu, mnoinu i dvojinu koja se jo naziva paukal
ili malina jer oznauje mnoinu u malom broju. Neke imenice nemaju oblike
za mnoinu pa se umjesto njih upotrebljavaju zbirne imenice, na primjer:
brat-braa, dijete-djeca itd.
Veber navodi da u svakom broju ima sedam padea: nominativ, genitiv,
dativ, akuzativ, vokativ, prepozicional i instrumental. Oni oznaavaju razli-
ite odnose u kojima jedna misao stoji prema drugoj (Veber, 1876: 27).
Padei mogu biti samostalni i ovisni. Samostalni su padei nominativ i
vokativ, a ostali se zovu ovisni ili kosi jer ih zahtijevaju druge rijei kao to
su glagoli, estice itd. Jedina je razlika tu izmeu Veberove slovnice i Velike
gramatike to se u Velikoj gramatici esti pade naziva lokativ.
Imenice se dekliniraju na tri naina pa prema tome postoje tri imenike
deklinacije. Kojoj e deklinaciji pojedina imenica pripadati, odreujemo po
zavretku u genitivu jednine. I Veber i Velika gramatika imenice dijele na
navedeni nain. Prvoj deklinaciji pripadaju imenice koje u genitivu jednine
zavravaju na a, drugoj one koje zavravaju na e, a treoj na i.

Imenice a-vrste

U Veberovoj se slovnici navodi da prvoj deklinaciji pripadaju sve ime-

nice mukoga i srednjega roda koje ne zavravaju na a. Takve se imenice
nazivaju imenice a-vrste. Neka se vlastita imena koja zavravaju na o ta-
koer sklanjaju po prvoj deklinaciji, na primjer: Marko, Marka itd.

17
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

Primjer sklonidbe: jd.: N jelen mn.: jelen-i

G jelen-a jelen-ah
D jelen-u jelen-om
A jelen-a jelen-e
V jelen-e jelen-i
P jelen-u jelen-ih
I jelen-om jelen-i

Velika gramatika posebno obrauje imenice a-vrste mukoga roda, a po-

sebno imenice a-vrste srednjega roda, za razliku od Vebera koji ih obrauje
zajedno.

Veber navodi da se imenice a-vrste mukoga i srednjega roda dekli-

niraju sasvim jednako u dvojini. U jednini i mnoini takoer se dekliniraju
jednako, osim to imaju drugaiji nominativ, akuzativ i vokativ. Imenice a-
vrste srednjega roda imaju u svakome broju jednak nominativ, akuzativ i
vokativ. Instrumental jednine i dativ mnoine jednaki su kod imenica a-vr-
ste mukoga i srednjega roda. Imenice svih triju deklinacija imaju jednak
dativ i prepozicional jednine te dativ i instrumental dvojine, svaki po svojoj
deklinaciji.
Nemaju sve imenice sve padee dvojine. Dativ i instrumental imaju
imenice svih triju deklinacija, nominativ, akuzativ i vokativ imaju samo ime-
nice I. deklinacije i neke imenice II. deklinacije, a genitiv i prepozicional
imaju samo neke imenice; ostale rijei preuzimaju ostale padee od plurala.
U nastavku Veber napominje da se dvojina sve vie gubi te da se u govoru
mijea s mnoinom, na primjer: po gradovih i po gradovima.

Opaske o pojedinim padeima

Nominativ jednine
Velika gramatika navodi da veina imenica a-vrste mukoga roda u N
jd. nema nastavka te zavrava na suglasnik. Osim njih, a-vrsti pripadaju i
imenice koje u N jd. zavravaju na samoglasnike o, e, i i u.
Glasovne su promjene koje se provode u N jd. zamjena l sa o (aneo) te
nepostojano a koje se gubi u ostalim padeima, osim u G mnoine. To se
nepostojano a umee zbog toga to na kraju hrvatskih rijei nekada nisu sta-
jala dva ili vie suglasnika, osim skupova st, zd, t i d (Pavei, Teak,
Babi, 1991: 491) U starije je vrijeme za rijei preuzete iz drugih jezika ta-
koer vrijedilo pravilo rastavljanja suglasnikoga skupa nepostojanim a, ali
se danas ono upotrebljava samo u pojedinim sluajevima (kod skupova tm,
zm te kod skupova na r). Neki se skupovi mogu, ali i ne moraju rastaviti

18
 Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

nepostojanim a (perfekt i perfekat), ali je uobiajeniji oblik bez nepostoja-

noga a.
Imenice srednjega roda koje pripadaju ovoj vrsti u N jd. zavravaju na
o i e, a mogu biti i bez nastavka. Izuzetak je imenica doba i njezine slo-
enice koje u N jd. zavravaju na a te ju mnogi pisci upotrebljavaju kao
imenicu enskoga roda. Kada se ona upotrebljava kao imenica srednjega
roda, tada za sve padee ima isti oblik.
Velika gramatika, kao i Veber, navodi da sve imenice srednjega roda
imaju isti oblik za N, A i V jednine i mnoine.

Genitiv jednine
U Veberovoj se slovnici nalazi pravilo da jednoslone rijei te dvo-
slone i troslone koje zavravaju na suglasnik, a koje u posljednjem slogu
imaju kratko a, izbacuju to a u genitivu jednine te u svim padeima
jednine i mnoine, osim u genitivu mnoine, na primjer: otac, otca, otacah...
Osnova tih imenica zavrava na dva suglasnika, a ako izmeu njih
umetnemo a, dobivamo oblik u nominativu jednine. Imenice kojima osnova
zavrava na st, zd, t, d ne umeu a meu te suglasnike (list, grozd).
Isto pravilo navedeno je i u Velikoj gramatici. Nakon ispadanja nepostojano-
ga a, dva suglasnika koji se razlikuju po svojim distinktivnim obiljejima
nau se jedan do drugoga te dolazi do glasovnih promjena kao to su jed-
naenje po zvunosti (vrabacvrapca) te vokalizacija (mislilacmislioca).
Kratko a u posljednjem slogu ne izbacuju neke imenice koje zavravaju na
an (aran, upan) te imenice koje pred tim kratkim a imaju dva suglasnika
(mrtvac, mrtvaca), ali i ovdje postoje iznimke kao na primjer: drak, drka i
dr.
Prema Veberu, kod nekih imenica koje pred kratkim a imaju l koje,
nakon to izbace to a, prelazi u o u svim padeima jednine i mnoine,
osim u genitivu mnoine, na primjer: vladalac, vladaoca, ali vladalacah. Na-
vedeno pravilo ne provode rijei koje ispred l imaju o (kolac, kolca,
kolacah) te ove imenice: dulac, palac, pilac, alac i dr.
U nastavku Veber navodi da neke imenice srednjega roda pred pade-
nim nastavcima dobivaju izbaena slova osnove n, s, t u genitivu
jednine te u ostalim padeima. n dobivaju imenice u jednini, mnoini i
dvojini kao to su na primjer: breme, bremena; ime, imena; tjeme, tjemena
itd. Imenice kao to su udo, nebo i tielo dobivaju u mnoini s (udesa). A
nazivi mladih potomaka ivih bia u jednini dobivaju t (diete, djeteta; pile,
pileta). To pravilo provode i neke strane imenice kao na primjer: bure,
bureta; dugme, dugmeta i dr. Imenica drvo (kada znai stablo) ima u jednini
i mnoini oblik drveta. Za razliku od nje, imenica jaje ima samo u jednini
oblike jajeta i jaja, dok u mnoini ima samo jaja.

19
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

Velika gramatika napominje jo da imenice tueg podrijetla koje u N

jd. zavravaju na i (y) i io u G jd. i svim ostalim padeima proiruju
osnovu glasom j, na primjer: hipi, hipija, Mario, Marija i dr.

Dativ jednine
Pade koji nije posebno obraen u Veberovoj slovnici, ali zato Velika
gramatika navodi da imenice a-vrste u D jd. zavravaju na u te da se pro-
vode iste glasovne promjene kao i u G jednine, dakle nastaju obezvuene,
vokalizirane i okrnjene osnove.

Akuzativ jednine
Veber i Velika gramatika slau se u tome da imenice mukoga roda ko-
je znae ivo bie imaju jednak akuzativ i genitiv (brat, brata, bratu, bra-
ta...), a ako oznaavaju neto neivo, tada imaju jednak nominativ i akuzativ
(klju, kljua, kljuu, klju...). Ako je imenica koja inae znai ivo bie
upotrijebljena u znaenju neega neivoga, tada je nominativ jednak akuza-
tivu, na primjer: Idem u Sv. kralj (crkvu). Isto vrijedi i za imenicu koja inae
oznaava neto neivo, ali u nekoj reenici moe znaiti neto ivo te su tada
izjednaeni akuzativ i genitiv. Osim gore navedenoga, slau se i u tome da
ako se pod imenom nekoga ovjeka misli na njegova knjievna djela ili djela
openito (slike, kipovi itd.), tada je akuzativ jednak genitivu: Jesi li proitao
Gundulia?
Velika gramatika u nastavku navodi da imenice koje znae biljke i sku-
pove ivih bia imaju jednak akuzativ i nominativ, na primjer: Popeo se na
dud. Ono to je neobino je to da, prema Velikoj gramatici, imenice mrtvac i
pokojnik imaju izjednaen akuzativ i genitiv to bi znailo da oni oznaavaju
ivo bie, no tomu nije tako.

Vokativ jednine
Vokativ je oblik koji slui za imenovanje u neposrednom obraanju pa
ga redovno imaju imenice koje znae one s kojima ovjek razgovara i koji-
ma se obraa (Pavei, Teak, Babi, 1991: 500). Imenice a-vrste mogu u
vokativu jednine imati dva nastavka: e i u. Ako imenica zavrava na meki
(nepani) suglasnik, dobiva nastavak u, na primjer: kralj, kralju. Imenice
koje zavravaju na tvrdi (nenepani) suglasnik, dobivaju nastavak e kao to
je imenica prst, prste. U navedenom se pravilu slau i Veber i Velika gra-
matika, dok se u sljedeim napomenama ponegdje razlikuju.
Prema Veberu, imenice koje zavravaju na ar dobivaju nastavak u
(gospodar), osim imenice car koja moe imati oba nastavka. Za razliku od

20
 Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

njega, Velika gramatika navodi da imenica gospodar moe imati samo oblik
gospodaru, a imenice car i Lazar samo care i Lazare.
Imenice koje zavravaju na grleni ili slini suglasnik, osim s, ispred nastavka
e provode palatalizaciju: klobuk, klobue; duh, due; vrag, vrae.
Velika gramatika upozorava da se ispred palataliziranoga mijenja
prethodni suglasnik pa tako dolazi do obezvuene (kobac kope), okrenje-
ne (otac, oe), vokalizirane (mislilac, mislioe) te bipalatalizirane osnove
(enomrzac, enomre).
Prema Veberu, imenice koje zavravaju na e i o, a znae ivo muko
bie, imaju jednak nominativ i vokativ, na primjer: babo, Marko itd. U Ve-
likoj je gramatici neto vei popis imenica koje imaju jednak vokativ i nomi-
nativ. Kao prvi se primjer navode imena i prezimena preuzeta iz drugih je-
zika, zatim domaa prezimena koja zavravaju na ac i ak itd.

Instrumental jednine
Veber napominje da imenice s tvrdim zavretkom dobivaju u instru-
mentalu jednine i dativu mnoine nastavak om (jelen, jelenom), a one s me-
kim nastavak em (polje, poljem). Od toga pravila odudaraju imenice koje
oznaavaju muko ivo bie te oni u nominativu imaju nastavak o, takve su
imenice na primjer: Vujo, Vujom; je, jeom i dr. Isto to pravilo, ali s po-
nekim promjenama, provodi se i u Velikoj gramatici, gdje se navodi da
imenice kojima osnova zavrava na n, osim c, dobivaju nastavak om, a
imenice kojima osnova zavrava na n ili c, ako se u prethodnom slogu ne
nalazi e, dobivaju nastavak em. Ako se u tom prethodnom slogu nalazi
e, u dvoslonim i troslonim rijeima dolazi do disimilacije pa se umjesto
em upotrebljava nastavak om. U nastavku se u Velikoj gramatici navode
sluajevi u kojima ne dolazi do disimilacije: u imenici svecem, ako je ispred
nastavka slog ije (s vijencem) te ako se ispred nastavka nalaze vie od dva
sloga (Krpa se s neprijateljem).
Veber napominje da se mekim zavretkom smatra i glas c te neke ime-
nice koje tako zavravaju dobivaju u instrumentalu jednine nastavak em
(stric, stricem). Ali postoje i takve imenice koje, iako zavravaju mekim
glasom c, mogu imati oba nastavka (mjesec i mjesecom).
Prema Veberu (1876: 32), imenice put i car takoer mogu dobiti oba nastav-
ka u instrumentalu jednine. Za razliku od njega, Velika gramatika za imenicu
car navodi da ima samo oblik carem, dok se kod imenice put slau da moe
imati oba nastavka, ali tada dolazi do promjene znaenja. Tako imenica put
kada znai zemljite kojim se ide ili putovanje (Pavei, Teak, Babi,
1991: 507) ima oba oblika, ali kada ona oznaava sredstvo, nain, postu-
pak ili usput, idui, tada se upotrebljava samo oblik putem.

21
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

Nominativ mnoine
Neke imenice mukoga roda mogu tvoriti nominativ, ali i sve ostale pa-
dee mnoine na dva naina. Jedan je od njih da se izmeu osnove i nastavka
umetne ov ili ev (kraljevi), a drugi je bez dodavanja ov ili ev (kralji).
Imenica stric dobiva evi i dolazi do umekavanja zavrnog suglasnika c, na
primjer: stric, strievi. Imenice tvorene nastavcima in i janin u svim pade-
ima mnoine odbacuju to zavrno n (graanin, graani).
Veber u svojoj slovnici navodi da imenice koje oznaavaju mlade po-
tomke ivih bia nemaju mnoinu te se umjesto nje upotrebljavaju zbirne
imenice na ad kao to je imenica drebad ili upotrebljavaju mnoinu slinih
imenica na i. Zbirne se imenice rabe za imenice kao to su brat, gospodin i
vlastelin koje nemaju ni jedan pade mnoine. U nastavku Veber napominje
razliku izmeu zbirne imenice cvijee (koja oznaava mnogo pojedinaca
skupa) od imenice u mnoini cvjetovi (koja oznaava pojedine lanove ne-
koga skupa) (Veber, 1876: 32).
Kada nose pravo znaenje imenice oko i uho, upotrebljavaju se u dvojini (oi
i ui) jer nemaju mnoinu (Veber, 1876: 33). Ali ako iste nose preneseno
znaenje, tada imaju pravilnu mnoinu.
Imenice koje zavravaju na e i o, a znae muko ivo bie, u mnoini se
dekliniraju kao muka imena, na primjer: zelenko, zelenci. Sasvim drugaiju
sklonidbu u mnoini ima imenica ovjek: ljudi, ljudih, ljudem itd.
U Velikoj se gramatici navodi da u N mn. dolazi do sibilarizacije ako
osnova zavrava na k, g i h te oni prelaze u c, z i s. U nastavku se napominje
da ako se u sibilariziranoj osnovi ispred c nae glas t ili d, tada dolazi do
okrnjenja te osnove, na primjer: zadatak zadaci. Iako neke imenice u N
mn. proiruju svoju osnovu umetcima ov ili ev, one mogu biti i bez njih te
takvi oblici imaju posebnu stilistiku vrijednost. Neke imenice, kao to je
ve navedeno, mogu imati i skraenu mnoinu pa tako imenice koje u N jd.
zavravaju na in, a znae ljude iz nekih krajeva ili pripadnike naroda, od-
bacuju to zavrno in (Zagrepanin Zagrepani). Ali imenice koje ne oz-
naavaju etnike ne odbacuju taj nastavak u mnoini pa tako N mn. imenice
domain glasi domaini.

Genitiv mnoine
U Velikoj se gramatici navodi da imenice u ovome padeu imaju na-
stavak , a neke mogu imati i nastavak i. Imenica ljudi i neke imenice koje
znae mjeru (mjeseci, sati, pari) imaju nastavak i. Osim navedenih na-
stavaka, imenice mogu dobiti i nastavak iju, na primjer: gostiju, noktiju, pr-
stiju itd.
Prema Veberu, imenice kojima osnova zavrava dvama suglasnicima,
osim st, zd, t, d, u genitivu mnoine izmeu ta dva suglasnika umeu a

22
 Anita avlovi: Imenice a-vrste u Vebera i suvremenim gramatikama

(staklo, stakalah). U nastavku navodi (Veber, 1876: 33) da se genitiv plurala

dobije od osnove rijei tako da se zadnji slog produlji pa mu se doda a.
Zbog lakega razumijevanja te razlikovanja genitiva mnoine od genitiva
jednine, na takvu se rije dodaje jo h. Neke imenice mogu u genitivu mno-
ine zavravati samo na ih (crv) ili na ah i ih (mjesec). Za razliku od
Vebera, u Velikoj se gramatici taj oblik s ah vie ne upotrebljava. On se
koristio u knjigama tiskanim prije 1900. godine, a kasnije ga upotrebljava
Mato iz pjesnikih razloga.

Dativ, lokativ i instrumental mnoine

U suvremenoj gramatici navedena tri padea imaju jednak nastavak
ima, a razlika je jedino u gramatikom znaenju. U knjigama tiskanim prije
1900. godine pojavljuju se razliiti nastavci za sva tri padea. Tako se za D
mn. upotrebljavao nastavak om ili em, za L mn. ih, a za I mn. i. Veber
navodi da su u prolosti imenice u lokativu mnoine zavravale dvama na-
stavcima ieh i ih. S vremenom se nastavak ieh samo u nekim rijeima
upotrebljavao te je postao pravilan samo u pjesmama. Danas se ti nastavci,
kao to se moe vidjeti iz navedenoga, ne upotrebljavaju i sve ih je zami-
jenio nastavak ima.

Imenica dan
Veber u svojoj gramatici navodi jo i primjer nepravilne sklonidbe
imenice dan:

Jednina Mnoina
N dan dani, dnevi, dni
G dana, dneva, dnevi, dne danah, dnevah
D danu, dnevu, dne danom, dnevom
A dan dane, dneve
V dane, danu dani, dnevi
P danu, dnevu, dnevi, dne danih, dnevih
In danom, dnevom, danju dani, dnevi

Nepravilnost je vidljiva u tome to svi padei, osim nominativa, akuzativa i

vokativa jednine, mogu imati dva oblika, kratki i produeni s ev te oblike
kao dne i danju.

Zakljuak

Adolfo Veber Tkalevi jedan je od najznaajnijih jezikoslovaca u po-

vijesti hrvatskoga knjievnoga jezika. Bio je pripadnik zagrebake filoloke

23
hrvatistika studentski jezikoslovni asopis

kole, a neke su od njezinih prepoznatljivih odrednica: podjela imenica pre-

ma nastavku u genitivu jednine, posebno nazivlje za vrste rijei, morfonolo-
ki pravopis, etveronaglasni sustav, zavrno h u G mn., nesinkretizirani
padeni nastavci u D, L i I mnoine i dr. Veber je autor Slovnice hrvatske
za srednja uilita koja je izala u tri izdanja. Za usporedbu norme zagre-
bake kole sa suvremenim gramatikama najbolji je izbor upravo navedena
slovnica jer ona predstavlja normu hrvatskoga knjievnoga jezika koja se
uvrstila 70-ih godina 19. stoljea.
Nakon to su analizirane imenice u Vebera, a zatim i u Velikoj grama-
tici, moemo zakljuiti da te dvije gramatike ne odudaraju puno jedna od
druge, tj. slau se u veini svojih odrednica.
Veber je zapoeo normu hrvatskoga knjievnoga jezika prema naelima
zagrebake filoloke kole, a ona se i do danas odrala. Veberova je slovnica
posluila Velikoj gramatici kao kostur koji je ona zatim proirila.

Literatura

Babi, Stjepan; Brozovi, Dalibor; Mogu, Milan; Pavei, Slavko; kari, Ivo;
Teak, Stjepko; 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga
knjievnog jezika: nacrti za gramatiku, Zagreb: Nakladni zavod Globus
Ham, Sanda, 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Zagreb: Nakladni zavod
Globus
Pranjkovi, Ivo, 1993. Adolfo Veber Tkalevi, u: Kritiki portreti hrvatskih sla-
vista, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta
Sveuilita u zagrebu
Veber, Adolfo Tkalevi, 1876. Slovnica hrvatska za srednja uilita, Zagreb:
trokom spisateljevim

24