MFII Predavanja

Sveuilite u Zagrebu
Fakultet strojarstva i brodogradnje
Zdravko Virag, Mario avar, Ivo Dijan
PREDAVANJA
Zagreb, 2015
MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
UDBENICI SVEUILITA U ZAGREBU
FAKULTET STROJARSTVA I BRODOGRADNJE
M EH A NI KA FL UID A II
PREDAVANJA
Zagreb, 2015
Predgovor
Gradivo izneseno u ovim skriptama pokriva sadraj predavanja iz kolegija

Mehanika fluida II koji se na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, Sveuilita u Zagrebu
predaje studentima smjerova: Procesno energetski, Brodostrojarstvo, Inenjersko
modeliranje i raunalne simulacije te na studiju Zrakoplovstva. Skripta su prvenstveno
namijenjena za lake razumijevanje teorijskih izvoda koji su potrebni za razumijevanje
osnovnih jednadbi mehanike fluida. Nadamo se da e materijali dani u ovim skriptama
studentima olakati praenje predavanja i omoguiti bre usvajanje znanja. Svrha i cilj
ovih skripata nije bio da zamijene udbenike i knjige iz Mehanike fluida II, jer je u
njima dan skraeni materijal, tj. pregled potrebnih znanja iz Mehanike fluida II.
Koncept predavanja koji je iznesen u ovim skriptama rezultat je gotovo etrdeset
godina kontinuiranog nastavnog rada na Katedri za mehaniku fluida. Na ovome mjestu
se elimo zahvaliti naim uiteljima i prethodnicima prof. dr. Mladenu Fancevu, prof.
dr. Zdravku Dolineru i prof. dr. Andreji Werner, koji su znaajno doprinijeli dananjem
obliku nastave iz Mehanike fluida II.
U Zagrebu, 20.02.2015.
Mehanika fluida II predavanja

SADRAJ
1. Matematike osnove ................................................................................................... 1

1.1. Simetrini i antisimetrini tenzor drugog reda .................................................. 1
1.2. Dualni vektor tenzora drugog reda .................................................................... 1
1.3. Sferni i devijatorski dio tenzora drugog reda .................................................... 2
1.4. Laplaceov (delta) operator ................................................................................. 2
1.5. Prostorna krivulja i krivuljni integral ................................................................ 3
1.6. Bezcirkulacijsko vektorsko polje....................................................................... 4
1.7. Konzervativno vektorsko polje.......................................................................... 4
1.8. Potencijalno vektorsko polje ............................................................................. 4
1.9. Bezvrtlono vektorsko polje .............................................................................. 5
1.10. Solenoidalno vektorsko polje ............................................................................ 5
2. Kinematika fluida ........................................................................................................ 7

2.1. Prvi Helmholtzov teorem................................................................................... 7
2.2. Tenzor brzine deformacije ................................................................................. 7
2.3. Tenzor vrtlonosti .............................................................................................. 9
2.4. Vektor vrtlonosti .............................................................................................. 9
3. Osnove nestlaivog potencijalnog strujanja .............................................................. 11

3.1. Osnovna svojstva rjeenja Laplaceove jednadbe ........................................... 13
3.2. Strujna funkcija (funkcija toka) u ravninskom strujanju ................................. 15
3.3. Veza izmeu funkcije toka i protoka fluida izmeu dvije strujnice ................ 17
4. Dinamika fluida......................................................................................................... 18
4.1. Osnovni zakoni dinamike fluida ...................................................................... 20
4.2. Koncept iz termodinamike............................................................................... 21
4.2.1. Termodinamiki sustav i materijalni volumen ................................... 21
4.2.2. Ravnoteno stanje termodinamikog sustava i veliine stanja .......... 21
4.2.3. Jednadbe stanja savreni plin ........................................................ 22
4.2.4. Termodinamiki proces ...................................................................... 23
4.2.5. Prvi zakon termodinamike (zakon ouvanja energije) ....................... 23
Mehanika fluida II predavanja I

Sadraj
4.2.6. Primjeri primjene prvog zakona termodinamike ................................ 24

4.2.7. Entalpija .............................................................................................. 28
4.2.8. Povratni, nepovratni procesi i entropija ............................................. 29
4.2.9. Drugi zakon termodinamike ................................................................ 30
4.2.10. Termodinamiki koncept i strujanje fluida ......................................... 31
4.3. Osnovne jednadbe dinamike fluida ................................................................ 33
4.3.1. Zakon ouvanja mase jednadba kontinuiteta ................................. 33
4.3.2. Zakon ouvanja koliine gibanja ........................................................ 35
4.3.3. Zakon ouvanja momenta koliine gibanja ........................................ 38
4.3.4. Zakon ouvanja energije ..................................................................... 39
4.3.5. Drugi zakon termodinamike ................................................................ 43
4.4. Skup jednadbi osnovnih zakona dinamike fluida ........................................... 44
4.5. Konstitutivne (dopunske) jednadbe ................................................................ 45
4.5.1. Newtonov zakon viskoznosti ................................................................ 45
4.5.2. Odnosi za savreni plin ....................................................................... 47
4.5.3. Fourierov zakon provoenja topline ................................................... 47
4.6. Osnovne jednadbe dinamike newtonskog savrenog plina ............................ 47
4.7. Matematiki model nestlaivog strujanja ......................................................... 49
4.8. Poetni i rubni uvjeti ........................................................................................ 51
4.9. Alternativni oblici energijske jednadbe .......................................................... 52
4.9.1. Potencijalna energija .......................................................................... 52
4.9.2. Jednadba kinetike energije .............................................................. 53
4.9.3. Jednadba unutranje energije ........................................................... 54
4.10. Drugi zakon termodinamike i brzina produkcije entropije .............................. 57
5. Teorija slinosti ......................................................................................................... 58

5.1. Definicija slinosti dviju pojava ....................................................................... 59
5.2. Karakteristina vrijednost fizikalne veliine .................................................... 60
5.3. Bezdimenzijska polja fizikalnih veliina ......................................................... 61
5.4. Teorem slinosti ............................................................................................... 61
5.5. Postupak odreivanja kriterija slinosti ........................................................... 61
5.6. Analiza vanosti kriterija slinosti ................................................................... 70
II Mehanika fluida II predavanja

Sadraj
5.6.1. Strouhalov broj ................................................................................... 70

5.6.2. Froudeov broj ..................................................................................... 71
5.6.3. Eulerov broj, kavitacijski broj, Machov broj ..................................... 72
5.6.4. Reynoldsov broj .................................................................................. 73
6. Granini sloj .............................................................................................................. 75

6.1. Optjecanje tijela teorija graninog sloja ....................................................... 77
6.1.1. Prandtlove jednadbe za laminarni granini sloj .............................. 82
6.1.2. Prandtlove jednadbe izraene strujnom funkcijom ........................... 88
6.2. Analiza odvajanja strujanja ............................................................................. 88
6.3. Integralni pristup rjeavanju graninog sloja................................................... 94
6.3.1. Integralne relacije za granini sloj uz ravnu plou ........................... 94
6.3.2. Von Krmnova impulsna jednadba za granini sloj....................... 96
7. Turbulentno strujanje fluida ...................................................................................... 99

7.1. Osnovne karakteristike turbulentnih strujanja fluida..................................... 103
7.2. Statistiko opisivanje turbulencije ................................................................. 109
7.3. Vremenski osrednjene jednadbe za sluaj nestlaivog strujanja ................. 112
7.4. Model turbulencije ......................................................................................... 115
7.5. Strujanje u blizini vrste stijenke (vieslojni model turbulentnog graninog
sloja) .............................................................................................................. 117
7.6. Strujanje u hidrauliki glatkim i hrapavim cijevima ..................................... 122
7.7. Turbulentno optjecanje hidrauliki glatke i hrapave ploe ........................... 132
7.8. Koeficijent otpora hidrauliki glatkog dugog cilindra i kugle ...................... 137
8. Modeli turbulencije ................................................................................................. 141

8.1. Pristupi rjeavanju turbulentnog strujanja fluida ........................................... 141
8.2. Razine modela turbulencije u statistikom pristupu ...................................... 143
8.3. Modeliranje turbulentne viskoznosti ............................................................. 144
8.4. Algebarski modeli turbulencije ..................................................................... 146
8.4.1. Modifikacije puta mijeanja ............................................................. 149
8.4.2. Cebeci-Smith model turbulencije ..................................................... 150
8.4.3. Baldwin-Lomaxov model turbulencije.............................................. 152
Mehanika fluida II predavanja III

Sadraj
8.5. k model turbulencije ................................................................................ 153

8.5.1. Izvod transportne jednadbe za kinetiku energiju turbulencije ...... 154
8.5.2. Izvod transportne jednadbe za disipaciju kinetike energije
turbulencije ....................................................................................... 157
8.5.3. Skup jednadbi k modela turbulencije za visoke vrijednosti Ret 159
8.5.4. Rubni uvjeti na stijenci (zidne funkcije) ............................................ 162
Prilog 1: Osnovni operatori u kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama ....... 168
Prilog 2: Primjeri potencijalnog strujanja ..................................................................... 172
Prilog 3: Osnovne jednadbe mehanike fluida u kartezijevim, cilindarskim i sfernim

koordinatama ........................................................................................................... 179
Prilog 4: Neki bezdimenzijski parametri u mehanici fluida .......................................... 185
Prilog 5: Numeriko rjeenje laminarnog graninog sloja uz ravnu plou ................... 186
IV Mehanika fluida II predavanja

POPIS SLIKA
Slika 1.1 Usmjereni element krivulje ............................................................................... 3

Slika 3.1 Shematski prikaz nastrujavanja fluida na profil ( n je vanjska normala na
povrinu) ...................................................................................................... 13
Slika 3.2 Ilustracija uz dokaz da brzina ne moe imati ekstrem u podruju strujanja .... 14
Slika 3.3 Shematski prikaz strujnica (pune linije) i linija konstantnog potencijala brzine
(crtkane linije) u ravninskom potencijalnom strujanju fluida ...................... 15
Slika 3.4 Ilustracija uz definiciju protoka izmeu dvije strujnice u ravninskom strujanju17
Slika 4.1 Materijalni volumen, estica fluida i element materijalne povrine................ 18
Slika 4.2 Ilustracija kartezijevih komponenti tenzora naprezanja .................................. 19
Slika 4.3 Shematski prikaz Juoleova pokusa .................................................................. 24
Slika 4.4 Shematski prikaz stlaivanja plina u izoliranom cilindru................................ 25
Slika 4.5 Shematski prikaz zagrijavanja plina pri konstantnom volumenu .................... 26
Slika 4.6 Shematski prikaz zagrijavanja plina pri konstantnom tlaku ............................ 27
Slika 4.7 Ilustracija uz definiciju rezultantne povrinske sile na esticu fluida u smjeru
osi x1 ............................................................................................................. 37
Slika 4.8 Materijalni volumen na koji se primjenjuju zakoni mehanike fluida .............. 40
Slika 5.1 Ilustracija uz definiciju slinosti dviju pojava ................................................. 59
Slika 5.2 Oznake veliina u prototipnoj i modelskoj pojavi ........................................... 64
Slika 6.1 Ilustracija strujnica i sila pri optjecanju profila ............................................... 77
Slika 6.2 Dva ekstremna sluaja pri optjecanju ravne ploe: paralelno i okomito
nastrujavanje fluida ...................................................................................... 78
Slika 6.3 Promjer optjecanja profila pod napadnim kutom ......................................... 78
Slika 6.4 Shematski prikaz podruja graninog sloja uz ravnu plou ............................ 80
Slika 6.5 Shematski prikaz zone utjecaja viskoznih sila pri niskim vrijednostima Re
broja ............................................................................................................. 80
Slika 6.6 Shematski prikaz zone utjecaja viskoznih sila pri optjecanju kugle pri niskim i
visokim vrijednostima Re broja ................................................................... 81
Slika 6.7 Definicije koordinata u graninom sloju pri optjecanju blago zakrivljene
povrine ........................................................................................................ 82
Mehanika fluida II predavanja V

Popis slika
Slika 6.8 Ilustracija uz rekapitulaciju graninog sloja: definicija profila brzine i debljine
graninog sloja.............................................................................................. 85
Slika 6.9 Ilustracija glatkog optjecanja profila i optjecanja s pojavom odvajanja strujanja89
Slika 6.10 Shematski prikaz odvajanja strujanja na kratkom cilindru, dugom cilindru i u
naglom proirenju ......................................................................................... 90
Slika 6.11 Shematski prikaz nastanka odvajanja strujanja pri optjecanju zakrivljene
povrine ........................................................................................................ 91
Slika 6.12 Kvalitativni dijagrami promjene brzine, njene prve i druge derivacije po
debljini graninog sloja u zavisnosti od gradijenta tlaka.............................. 93
Slika 6.13 Definicija kontrolnog volumena pri primjeni integralnih oblika zakona
mehanike fluida na strujanje u graninom sloju ........................................... 95
Slika 6.14 Ilustracija uz izvod von Krmnovu jednadbe ............................................. 97
Slika 7.1Shematski prikaz Reynoldsova eksperimenta ................................................. 100
Slika 7.2 Ilustracija Prandtlove sheme nastanka turbulencije za sluaj dvaju smiuih
slojeva fluida .............................................................................................. 102
Slika 7.3 Shematski prikaz razvoja graninog sloja uz ravnu plou od poetnog
laminarnog podruja preko tranzijentnog podruja do razvijenog
turbulentnog strujanja ................................................................................. 103
Slika 7.4 Shematski prikaz mjerenog tlaka u podruju laminarnog graninog sloja i u
tranzijentnom podruju (vidjeti poloaje toaka A i B na Slika 7.4) ......... 104
Slika 7.5 Shematski prikaz mjerenog tlaka u podruju turbulentnog graninog sloja i
rubu tog sloja (vidjeti poloaje toaka C i D na Slika 7.4)......................... 104
Slika 7.6Ilustracija nestacionarnosti u sluaju laminarnog i turbulentnog strujanja:
promatrano u jednoj toki ili po presjeku ................................................... 105
Slika 7.7 Ilustracija difuzije topline na primjeru dva sloja fluida koji se gibaju istom
brzinom, a imaju razliite temperature ....................................................... 106
Slika 7.8 Usporedba profila brzine u cijevi za sluaj laminarnog i turbulentnog strujanja
te utjecaj Re broja na profil brzine u turbulentnom strujanju ..................... 108
Slika 7.9 Ilustracija uz definiranje vremenskog (Reynoldsova) osrednjavanja ............ 110
Slika 7.10 Ilustracija profila brzine uz vrstu stijenku .................................................. 117
VI Mehanika fluida II predavanja

Popis slika
Slika 7.11 Tipini dijagram promjene bezdimenzijske brzine paralelne sa stijenkom s

bezdimenzijskom udaljenou od stijenke ................................................. 121
Slika 7.12 Ilustracija uz izvod veze izmeu pada tlaka i sminog naprezanja na stijenci
cijevi........................................................................................................... 122
Slika 7.13 Ilustracija promjene oblika profila aksijalne brzine u cijevi s promjenom Re
broja ........................................................................................................... 123
Slika 7.14 Usporedba razliitih formula za promjenu brzine s udaljenou od stijenke u
graninom sloju, s rezultatima mjerenja [Schlichting, H.: Boundary Layer
Theory, McGraw-Hill, 1960.] .................................................................... 126
Slika 7.15 Rezultati mjerenja Nikuradsea u umjetno ohrapavljenim cijevima (ks = visina
pjeane hrapavosti) [Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-
Hill, 1960.] ................................................................................................. 129
Slika 7.16 Ilustracija utjecaja hrapavosti stijenke cijevi na oblik profila brzine .......... 130
Slika 7.17 Ilustracija rezultata njerenja za konstantu B u logaritmikom zakonu za profil
brzine u hrapavim cijevima........................................................................ 131
Slika 7.18 Ilustracija zavisnosti koeficijenta otpora hidrauliki glatke ploe od
Reynoldsova broja [Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-Hill,
1960.] ......................................................................................................... 134
Slika 7.19 Dijagram koeficijenta otpora hidrauliki hrapave ploe u zavisnosti od Re
broja i visine hrapavosti [Schlichting, H.: Boundary Layer Theory,
McGraw-Hill, 1960.] ................................................................................. 136
Slika 7.20 Shematski prikaz zavisnosti koeficijenta otpora hidrauliki glatkog dugog
cilindra i kugle od Re broja ........................................................................ 138
Slika 7.21 Ilustracija pojave odvajanja strujanja pri optjecanju kugle pri razliitim Re
brojevima [Van Dyke, M.: An Album of Fluid Motion, The Parabolic Press,
Stanford, California, 1982] ........................................................................ 139
Slika 7.22 Ilustracija pomaka podruja "krize otpora" kugle s porastom hrapavosti
stijenke ....................................................................................................... 140
Slika 8.1 Ilustracija razliitih primjera turbulentnog strujanja s obzirom na uzrok
nastanka ..................................................................................................... 147
Slika 8.2 Ilustracija karakteristinih podslojeva unutar graninog sloja ...................... 148
Mehanika fluida II predavanja VII

Popis slika
Slika 8.3 Tipina promjena turbulentne viskoznosti u graninom sloju s udaljenou y

od stijenke ................................................................................................... 151
Slika 8.4 Tipina promjena parametra u graninom sloju s udaljenou y od stijenke152
VIII Mehanika fluida II predavanja

POPIS TABLICA
Tablica 7.1 Vrijednosti omjera srednje i maksimalne brzine u cijevi za razliite

vrijednosti eksponenta n koji definira profil brzine ................................... 124
Tablica 7.2 Vrijednosti parametra A u zavisnosti od Rekr ........................................... 135
Tablica 8.1 Standardne vrijednosti konstanti k modela turbulencije ...................... 162
Mehanika fluida II predavanja IX

POPIS NAJVANIJIH OZNAKA
Jedinica u
Fizikalna veliina Oznaka Dimenzija
SI sustavu
povrina A, S L2 m2
ubrzanje ai LT-2 m/s2
promjer D, d L m
sila F MLT-2 N
gravitacija g LT-2 m/s2
maseni protok m MT-1 kg/s
2 -3
snaga P ML T W
tlak p ML-1T-2 Pa
volumenski protok Q L3T-1 m3/s
vektor povrinske gustoe toplinskog toka qi MT-3 W/m2
potencijal masene sile U L2T-2 m2/s2
specifina unutranja energija u L2T-2 J/kg
3
volumen V L m3
brzina vi LT-1 m/s
rad sile, energija W, E ML2T-2 J
gustoa ML-3 kg/m3
kinematika viskoznost L2T-1 m2/s
(dinamika) viskoznost ML-1T-1 Pas
kutna brzina T-1 rad/s
toplinska provodnost MLT-3-1 W/(mK)
ji, ji
-1 -2
naprezanje ML T N/m2
kut - rad
X Mehanika fluida II predavanja

PREPORUENA LITERATURA
Cengel, Y. A., Cimbala, J. M.: Fluid Mechanics Fundamentals and Applications,

McGraw-Hill, 2006.
Fancev, M.: Mehanika fluida, Tehnika enciklopedija, 8, Hrvatski leksikografski zavod,
Zagreb, 1982.
Munson, B. R., Young, D. F., Okiishi, T. H.: Fundamentals of Fluid Mechanics, John
Wiley&Sons, Toronto, 1990.
Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-Hill, 1960.
Spurk, J.: Fluid Mechanics, Springer Verlag, Berlin 1997.
Streeter, V. L., Wylie, E. B.: Fluid Mechanics, McGraw-Hill, 1975.
White, F. M.: Fluid Mechanics, McGraw-Hill, 2003.
Mehanika fluida II predavanja XI

1. MATEMATIKE OSNOVE
Nastavak na poglavlje Matematike osnove iz Mehanike fluida I predavanja
1.1. Simetrini i antisimetrini tenzor drugog reda
Svaki tenzor drugog reda se moe prikazati zbrojem simetrinog i antisimetrinog

tenzora.
Tij = (Tij + T ji ) + (Tij T ji ) =Sij + Aij

1 1
(1.1)
2 ( (
( 2 (
Sij = S ji Aij = A ji
ili
T = (T + TT ) + (T TT ) =
1 1
S+A (1.2)
2 ((
2 ((
S = ST A = A T
Simetrini dio je polovina zbroja tenzora T i transponiranog tenzora TT, dok je

antisimetrini dio jednak polovini njihove razlike.
Primjer
6 0 4 6 4 3 0 4 1
8=1 7 4 1 1+ 4 0 6
2 5 3 3 1 3 1 6 0

Tij Sij Aij
1.2. Dualni vektor tenzora drugog reda
Svakom se tenzoru drugog reda zadanom komponentama Tjk moe pridruiti dualni
vektor di, definiran izrazom:
di = ijkT jk (1.3)
Ako se tenzor prikae zbrojem simetrinog i antisimetrinog dijela, uzimajui u obzir da

je umnoak permutacijskog simbola sa simetrinim dijelom jednak nuli (jer je dvostruki
skalarni produkt simetrinog i antisimetrinog tenzora jednak nuli) zakljuuje se da se
gornja definicija moe pisati i u obliku:
Mehanika fluida II predavanja 1

1. Matematike osnove
di = ijk Ajk (1.4)
gdje je Aij antisimetrini dio tenzora Tij.

Ako se gornji izraz pomnoi s ilm, te umnoak ijkilm zamijeni umnokom
Kroneckerovih simbola dobije se:
1
Alm = ilm di (1.5)
2
Dakle, svaki se tenzor moe prikazati s pomou simetrinog i antisimetrinog dijela ili s
pomou simetrinog dijela i dualnog vektora u obliku:
1
Tij = Sij + Aij = Sij + kij d k (1.6)
2
1.3. Sferni i devijatorski dio tenzora drugog reda
Svaki se tenzor drugog reda moe prikazati kao zbroj sfernog i devijatorskog dijela
tenzora u obliku:
1
=Tij Tkk ij + ij (1.7)
3
gdje je prvi lan desne strane sferni dio, a drugi devijatorski dio tenzora. Oito da je Tkk
skalar, pa je sferni dio izotropni tenzor, kojemu se pri rotaciji koordinatnog sustava
komponente ne mijenjaju. Devijatorski dio tenzora se rauna kao razlika samog tenzora
i njegova sfernog dijela. Kontrakcijom indeksa u gornjem izrazu slijedi da je jj=0
(suma lanova na glavnoj dijagonali devijatorskog dijela tenzora je nula).
Primjer:
8 5 1 4 0 0 4 5 1
5 =
4 2 0 4 0+ 5 0 2
1 2 0 0 0 4 1 2 4
1.4. Laplaceov (delta) operator
Laplaceov ili delta operator definiran je kao divergencija gradijenta i oznaava se sa .

Primjenom Laplaceova operatora na skalarno polje dobije se:
2 Mehanika fluida II predavanja

2
= div(grad ) = ( ) = (1.8)
xi xi
Delta operator se dakle moe zapisati u obliku:
2 2 2 2

= = + + (1.9)
xi xi x12 x22 x32
gdje umjesto oznake moe stajati skalarno, vektorsko ili tenzorsko polje.
1.5. Prostorna krivulja i krivuljni integral
Slika 1. prikazuje krivulju C omeenu tokama A i B. Jedan od naina analitikog

zadavanja krivulje je parametarski, u kojem se poloaj svake toke na krivulji opisuje
vektorom poloaja koji je funkcija parametra t, u obliku:

r ( t ) = x1 ( t ) e1 + x2 ( t ) e2 + x3 ( t ) e3 (1.10)
x3
A
B
O x2
x1
Slika 1.1 Usmjereni element krivulje
Poveavajui vrijednost parametra t u granicama tA (vrijednost parametra u toki A) do

tB dobivaju se sve toke krivulje C, omeene tokama A i B. Ako su toke A i B iste,
d
krivulja je zatvorena. Usmjereni element ds krivulje C orijentiran je u smjeru porasta
parametra t i odgovara razlici vektora poloaja kao to je definirano na slici 1.
d
Komponente elementarnog vektora ds u indeksnoj notaciji su:
ddddd
ds = dx j e j = dx1e1 + dx2e2 + dx3e3 (1.11)

Krivuljni integral vektorskog polja v po orijentiranoj krivulji C, obrubljenoj tokama A
i B, definiran je izrazom:

dd
B B
v ds =
A
v j dx j
A
(1.12)
Tako se npr. u mehanici rad polja sile na putu du krivulje C, opisuje krivuljnim
integralom, koji se jo naziva hod u polju sile du krivulje C. Krivuljni integral po
jednostavno zatvorenoj krivulji C (krivulja koja nema samopresjecita) nosi naziv
ophod ili cirkulacija, a oznauje se u obliku:
dd
v ds =
C v j dx jC
(1.13)

Ako je v polje brzine gornji izraz oznauje cirkulaciju brzine po zatvorenoj krivulji C.
1.6. Bezcirkulacijsko vektorsko polje

Vektorsko polje v je bezcirkulacijsko (bezophodno) ako je cirkulacija po bilo kojoj

jednostavno zatvorenoj krivulji C u podruju polja v , jednaka nuli, tj. vrijedi:
C
v j dx j = 0 (1.14)
1.7. Konzervativno vektorsko polje

Vektorsko polje v je konzervativno ako krivuljni integral izmeu toaka A i B ne zavisi
od krivulje koja spaja te toke. Lako se moe pokazati da je vektorsko polje
bezcirkulacijsko ako i samo ako je konzervativno.
1.8. Potencijalno vektorsko polje
Svako vektorsko polje koje se moe prikazati s pomou gradijenta skalarnog polja u
obliku:
d
= =
v grad ili v j (1.15)
x j
naziva se potencijalnim poljem, kojemu je polje skalarni potencijal. Svako

potencijalno polje je konzervativno i bezophodno, jer je krivuljni integral du krivulje
obrubljene tokama A i B jednak:

B B B
v=
j dx j A xj=
dx j =
d ( B) ( A) (1.16)
A A

Iz gornjeg izraza je jasno da se za sluaj potencijalnog polja podintegralna funkcija

svodi na potpuni diferencijal, te je vrijednost krivuljnog integrala jednaka razlici
potencijala u tokama B i A i ne zavisi od spojnice toaka A i B, to je po definiciji
svojstvo konzervativnih polja. Ako je krivulja zatvorena, to znai da se toke A i B
poklapaju, jasno je da e i cirkulacija potencijalnog polja biti jednaka nuli, to je
osobina bezcirkulacijskog polja. Dakle potencijalno polje je konzervativno, odnosno
bezcirkulacijsko.
1.9. Bezvrtlono vektorsko polje
Bezvrtlono vektorsko polje je ono kojemu je rotor polja jednak nuli, tj.
v
= ili ijk k 0
rotv 0= (1.17)
x j
Lako se pokae da je rotor potencijalnog polja nul vektor, jer je:
d
( rotv )i
= ( rot
= ( grad ) )
i
=
ijk 0
x j xk
(1.18)
((
simetrino

pa se zakljuuje da su pojmovi potencijalnosti i bezvrtlonosti polja v ekvivalentni.
1.10. Solenoidalno vektorsko polje

d
Za vektorsko polje kojemu je divergencija identiki jednaka nuli ( divv =0), kae se da je
bezizvorno ili solenoidalno. Svako polje brzine u nestlaivom strujanju je bezizvorno,
d
jer zadovoljava jednadbu kontinuiteta oblika divv =0.
Svako bezizvorno polje se moe prikazati s pomou rotora nekog drugog vektorskog

polja, koje se naziva vektorskim potencijalom. Ako je polje vektorski potencijal

polja v , tada vrijedi:
k
= v rot= ili vi ijk (1.19)
x j

Jasno je da je divergencija polja v jednaka nuli, jer je div(rot )=0, to je u indeksnom
zapisu oito:

d vi k 2 k
div=
v =
ijk =
ijk = 0 (1.20)
xi xi x j x j xi

simetrino
2 k
jer je permutacijski simbol antisimetrian u odnosu na indekse i i j, dok je tenzor
x j xi
simetrian u odnosu na te iste indekse, zbog pravila o zamjeni redoslijeda deriviranja, a

prema poznatom pravilu produkt simetrinog i antisimetrinog tenzora jednak je nuli.
Budui da je rotor potencijalnog vektorskog polja jednak nuli, za zadano vektorsko

polje v vektorski je potencijal neodreen do na grad jer je rot( +grad )=rot .
Stoga e se svako vektorsko polje moi prikazati zbrojem svoga potencijalnog i
solenoidalnog dijela u obliku
d d k
v=grad + rot ili vi = + ijk (1.21)
xi x j

2. KINEMATIKA FLUIDA
Nastavak na poglavlje Kinematika fluida iz Mehanike fluida I predavanja
2.1. Prvi Helmholtzov teorem
Gibanje krutog tijela (kod kojeg je relativni meusobni poloaj estica stalan) mogue
je prikazati zbrojem translatornog i sfernog (ili rotacijskog) gibanja. Fluid je tvar koja se
pod djelovanjem ma kako malog sminog naprezanja neprekidno deformira, pa je za
oekivati da e u strujanju fluida meusobni poloaj estica fluida biti promjenjiv, to
nazivamo deformacijskim gibanjem.
Prirast brzine u dvije bliske toke prostora A i B (udaljene za dx j ) opisuje se
gradijentom brzine u obliku

vi
vBi vAi = dvi = dx j (2.1)
x j
Gradijent brzine je tenzor drugog reda koji se uvijek moe prikazati zbrojem
simetrinog Dij i antisimetrinog Vij dijela, pa vrijedi
vi
= D ji + V ji (2.2)
x j
odnosno
vBi vAi = dvi = D ji dx j + V ji dx j (2.3)
2.2. Tenzor brzine deformacije
Simetrini dio Dij tenzora gradijenta brzine naziva se tenzorom brzine deformacije,
definiran je izrazom
1 vi v j dd
D ji = + ili u simolikom zapisu
2 x j xi
1
D=
2
( gradv + grad T v ) (2.4)
Tablini prikaz komponenti tenzora brzine deformacije, koji ima 6 razliitih

komponenti je

2. Kinematika fluida
v1 1 v2 v 1 v3 v
+ 1 + 1
x1 2 x1 x2 2 x1 x3
1 v1 v v2 1 v3 v
D ji = + 2 + 2 (2.5)
2 x2 x1 x2 2 x2 x3
1 v1 v 1 v2 v v3
+ 3 + 3
2 x3 x1 2 x3 x2 x3
Ako se u odreenom trenutku t uoi elementarni volumen fluida oblika paralelopipeda

kojemu su duljine bridova dx1 , dx2 i dx3 , tada e u vremenskom trenutku t + dt taj
paralelopiped promijeniti poloaj (uslijed translacije i rotacije), ali i oblik uslijed
deformacije. Deformacija tog paralelopipeda se oituje kroz promjene duljina njegovih
bridova i kroz promjenu kuta meu njegovim bridovima. lanovi na glavnoj dijagonali
tenzora brzine deformacije oznauju brzine relativne promjene duljine bridova, tj.
vrijedi:
v1 1 D ( dx1 )
=
D11 = (2.6)
x1 dx1 Dt
D
gdje je operator materijalne derivacije. Vrijedi i
Dt
v2 1 D ( dx2 )
=
D22 = (2.7)
x2 dx2 Dt
i
v3 1 D ( dx3 )
=
D33 = (2.8)
x3 dx3 Dt
Brzina relativne promjene obujma dV = dx1dx2 dx3 elementa fluida je definirana izrazom
1 D ( dV ) 1 D ( dx1dx2 dx3 ) v j d
= = D11 + D22 + D33 = = divv (2.9)
dV Dt dx1dx2 dx3 Dt x j
U nestlaivom strujanju fluida je gustoa fluida konstantna, pa nema promjene

v j d
volumena estica fluida to znai da mora biti = div=v 0 , (vidjeti jednadbu
x j
kontinuiteta).

lanovi izvan glavne dijagonale govore o brzini kutne deformacije, tj. o brzini
smanjenja kuta meu bridovima poetnog elementarnog paralelopipeda. Tako bi npr.
vrijedilo
D12 v2 v1
= 2 D= 2 D= + (2.10)
x1 x2
12 21
Dt
gdje je 12 kut izmeu bridova dx1 i dx2 iz poetne konfiguracije. Analogno vrijedi i za
ostale komponente.
2.3. Tenzor vrtlonosti
Antisimetrini dio tenzora gradijenta brzine se naziva tenzorom vrtlonosti, a definiran

je izrazom:
1 vi v j dd
V ji = ili u simolikom zapisu
2 x j xi
1
V=
2
( gradv grad T v ) (2.11)
Tablini prikaz komponenti tenzora vrtlonosti, koji ima 3 po apsolutnoj vrijednosti

razliite komponente je
1 v2 v 1 v3 v
0 1 1
2 x1 x2 2 x1 x3
1 v1 v 1 v3 v
V ji = 2 0 2 (2.12)
2 x2 x1 2 x2 x3
1 v1 v 1 v2 v
3 3 0
2 x3 x1 2 x3 x2
2.4. Vektor vrtlonosti
Vektor vrtlonosti je u matematikom smislu dualni vektor tenzora gradijenta brzine,

odnosno tenzora vrtlonosti, a definiran je izrazom:
vi
k =
= ili rotv
kjiV ji = (2.13)
x j
kji
U fizikalnom smislu vektor vrtlonosti odgovara dvostrukoj vrijednosti vektora kutne

brzine ( = 2 ) kojom rotira estica fluida. Kod krutog tijela vektor kutne brzine je
jedan te isti za sve estice tijela, dok pri strujanju fluida on moe biti razliit za svaku

esticu fluida. Strujanje fluida kod kojega je vektor vrtlonosti identiki jednak nuli (

rotv = 0 ) je po definiciji bezvrtlono, odnosno potencijalno strujanje.
Komponente tenzora vrtlonosti mogu se prikazati preko komponenti vektora
vrtlonosti ili komponenata vektor kutne brzine rotacije, u obliku
1
=V ji = kji k kjik (2.14)
2
Ako se u polaznom izrazu (2.3) za prirast brzine u dvije bliske toke A i B (udaljene za
dx j ) tenzor vrtlonosti prikae s pomou vektora kutne brzine, dobije se izraz za brzinu
u toki B izraenu s pomou brzine u toki A

vBi = vAi + D ji dx j + ij dx j (2.15)

translacija deformacija sferno gibanje
Gornji izraz oznauje sadraj prvog Helmholtzovog teorema koji kae da se gibanje
dviju bliskih toaka kontinuuma moe prikazati zbrojem translacijskog i sfernog gibanja
(kao kod krutog tijela) te deformacijskog gibanja.
Jasno je da ako se fluid giba bez deformacija, da je to gibanje poput krutog tijela.
Primjer takva gibanja je rotacija fluida zajedno s posudom oko vertikalne osi (sluaj
relativnog mirovanja).
Druga posebna klasa strujanja je ona kod koje nema rotacije estica fluida, to znai da

su vektori kutne brzine, odnosno vektor vrtlonosti, odnosno rotv jednaki nuli. Kao to
je prije reeno (vidjeti saetak prvih predavanja) vektorsko polje kojemu je rotor jednak
nuli se naziva bezvrtlonim ili potencijalnim poljem, a koje je onda i bezcirkulacijsko i
konzervativno. Takvo se polje moe prikazati gradijentom skalarnog potencijala
d
v = grad . Stoga e se i strujanje u kojem nema rotacija estica fluida zvati
potencijalnim strujanjem.

3. OSNOVE NESTLAIVOG POTENCIJALNOG
STRUJANJA
Primijeeno je da model potencijalnog strujanja fluida vrijedi u uvjetima kod kojih se

viskozne sile mogu zanemariti. Bezvrtlono strujanje se pojavljuje npr. pri
opstrujavanju tijela i to u podruju podalje od stijenke (gdje je utjecaj viskoznih sila
zanemariv). Strujanje fluida koje nastaje pri samom poetku gibanja tijela u mirujuoj
tekuini, takoer se moe opisati potencijalnim poljem brzine. U tehnikoj praksi se
model potencijalnog strujanja primjenjuje u sluajevima u kojima su viskozne sile
minorne u odnosu na inercijske i gravitacijske sile. Tipine primjene modela
potencijalnog strujanja su u aerodinamici i teoriji turbostrojeva za odreivanje sile
uzgona pri optjecanju aeroprofila, te u brodogradnji npr. za odreivanje otpora valova
gibajueg broda i u analizi ponaanja plivajuih struktura na valovima.
Nestlaivo strujanje opisano je jednadbom kontinuiteta
v j
=0 (3.1)
x j
i jednadbom koliine gibanja (II. Newtonovim zakonom) u kojoj su zanemarene

viskozne sile (vidjeti npr. Mehanika fluida I predavanja)
v vi p
ai =
i + v j fi
= (3.2)
t x j xi
Ako masena sila odgovara sili gravitacije, tada se ona moe prikazati preko potencijala,
gx3
koji za sluaj da je os x3 usmjerena vertikalno uvis, glasi fi =
g i 3 =
.
xi
Sustav gornje dvije jednadbe (esto se nazivaju i Eulerove jednadbe) oznauje sustav
parcijalnih diferencijalnih jednadbi prvog reda, a opisuje neviskozno strujanje fluida
(koje moe biti i vrtlono). Jednadba kontinuiteta je linearna jednadba, a jednadba
vi
koliine gibanja je nelinearna zbog lana v j . Zbog nelinearnosti jednadbe
x j
koliine gibanja ovaj se sustav moe rijeiti samo numerikim putem. Uz pretpostavku
potencijalnog strujanja, u kojem vrijedi

3. Osnove nestlaivog potencijalnog strujanja
j
vj = (3.3)
x j
jednadba kontinuiteta prelazi u Laplaceovu jednadbu

v j jjjj 2 2 2
= = 0 ili j = + + = 0 (3.4)
x j x j x j x 2
1 x 2
2 x 2
3
Nelinearni lan u jednadbi koliine gibanja prelazi u
v jjjj
= v j i = =
x j x j x j xi x j xi x j
(3.5)
jj v 2
= =
xi 2 x j x j xi 2
pa jednadba koliine gibanja prelazi u oblik
v2
+ + gx3 + p =
0 (3.6)
xi t 2
Zbroj u uglatoj zagradi oito nije funkcija prostornih koordinata, pa vrijedi izraz (koji je
poznat pod nazivom Euler-Bernoullijeva jednadba)
v2
+ + gx3 + p =f (t ) (3.7)
t 2
gdje je f ( t ) neka funkcija vremena.
Za sluaj stacionarnog potencijalnog strujanja polazni sustav jednadbi je

2jjjj 2 2 2
= + + =0 (3.8)
x j x j x12 x22 x32
v2
+ gx3 + p = C = konst. (3.9)
2
Osnovna prednost ovog sustava jednadbi koji opisuje neviskozno bezvrtlono strujanje
je u injenici, da je nelinearna jednadba koliine gibanje prela u algebarsku
jednadbu, te se gornji sustav jednadbi rjeava tako da se prvo rijei jednadba
kontinuiteta, ime je odreeno polje brzine, a zatim se iz druge jednadbe (koja je
oblika Bernoullijeve jednadbe) odredi polje tlaka. Treba naglasiti da je u gornjoj
jednadbi konstanta C jedna te ista za cijelo podruje strujanja (ne za strujnicu
kao kod Bernoullijeve jednadbe) pa se jednadba moe postavljati izmeu bilo

koje dvije toke u podruju strujanja, ne vodei rauna o strujnicama. Laplaceova

jednadba je linearna parcijalna diferencijalna jednadba, koja se za sluaj
stacionarnoga strujanja rjeava uz zadane rubne uvjete. Tipini rubni uvjet na stjenci
optjecanog tijela je uvjet nepromoivosti stjenke, tj. normalna komponenta brzine na
stjenci mora biti jednaka brzini stjenke.

Slika 3.1 Shematski prikaz nastrujavanja fluida na profil ( n je vanjska normala na povrinu)
Za primjer prema slici, gdje fluid nastrujava na mirujue tijelo, vrijedi na povrini tijela
jj
=
vn v=
jnj =
nj = 0 (3.10)
x j n
Dovoljno daleko od tijela, utjecaj tijela se ne osjea, pa je potencijal jednak potencijalu

neporemeenog strujanja = .
3.1. Osnovna svojstva rjeenja Laplaceove jednadbe
(1) Princip superpozicije

S obzirom da je Laplaceova jednadba linearna, vrijedi princip superpozicije (ili zbroj
dvaju rjeenja Laplaceove jednadbe takoer je rjeenje Laplaceove jednadbe).
Ako potencijali (1) i ( 2 ) zadovoljavaju Laplaceovu jednadbu onda je jasno da je
(1) + (2) takoer rjeenje Laplaceove jednadbe jer vrijedi

zbroj=
2 (jjjj
(1)
) + 2 ( (2) ) = 2 ( (1) + (2) ) = 2j =0 (3.11)
x j x j x j x j x j x j x j x j
Isti princip superpozicije vrijedi i za brzine:
(1) (2)
vi(1) = vi(2) = v= = vi(1) + vi(2) (3.12)
xi xi xi
i

Dakle brzine uzrokovane dvama potencijalima se zbrajaju.

Oprez! To ne vrijedi za tlakove jer je tlak definiran nelinearnom jednadbom.
p p (1) + p (2) (3.13)
(2) Potencijal ne moe imati niti maksimum niti minimum unutar podruja, nego
samo po rubu.
Slika 3.2 Ilustracija uz dokaz da brzina ne moe imati ekstrem u podruju strujanja
Slika prikazuje podruje V opasano rubom S unutar kojeg je definiran potencijal

2j
brzine koji zadovoljava Laplaceovu jednadbu = 0.
x j x j
Integriranjem Laplaceove jednadbe po volumenu V uz primjenu Gaussove formule

slijedi
2jjj
V x j =
xj
dV =
S
x j
n j dS =
S
n
dS 0 (3.14)

Pretpostavimo da je u toki M lokalni minimum, tada bi bio pozitivan za sve toke
n

povrine S koja okruuje toku M, pa bi n dS > 0
S
to je u suprotnosti s
Laplaceovom jednadbom. Slino vrijedi i za pretpostavku maksimuma u toki M.

(3) Brzina strujanja takoer ne moe imati ekstrem unutar podruja strujanja
2j
Deriviranjem Laplaceove jednadbe = 0 po xk slijedi Laplaceova jednadba
x j x j
2 vk
= 0 , pa je jasno da sve to vrijedi za vrijedi i za komponente brzine vk .
x j x j
(4) Polje brzine u potencijalnom strujanju je bezcirkulacijsko (cirkulacija brzine po

zatvorenoj krivulji jednaka je nuli)
j
= v j dx j = dx j = dj = 0 (3.15)
C C
x j C
3.2. Strujna funkcija (funkcija toka) u ravninskom strujanju
U ravninskom strujanju se slika strujanja ponavlja u meusobno paralelnim ravninama

npr. paralelnim s 0x1 x2 , pa vrijedi v3 0 i =0.
x3
strujnica:
Slika 3.3 Shematski prikaz strujnica (pune linije) i linija konstantnog potencijala brzine (crtkane
linije) u ravninskom potencijalnom strujanju fluida

Slika prikazuje strujnice u ravninskom potencijalnom strujanju. Vektor brzine vi je po
definiciji kolinearan s lukom strujnice dxi i okomit na krivulje = konst. (jer je

d
v = grad ). Uvodimo strujnu funkciju (funkciju toka) sa svojstvom da = konst.
oznauje strujnicu. Jednadba strujnice je
dx1 dx2
= v1dx2 v2 dx=
1 0 (3.16)
v1 v2

Ako je v1 = i v2 = , onda e jednadba strujnice prijei u oblik
x2 x1

dx2 + dx1 =0 d =0 =konst. (3.17)
x2 x1
j
to znai da e na strujnici biti = konst. S obzirom da je v j = , slijedi veza
x j
izmeu potencijala brzine i funkcije toka

=
v1 =
x1 x2
(3.18)

v2 = =
x2 x1
ili u polarnim koordinatama
1
vr = =
r r
(3.19)
1
v = =
r r
Gornje relacije su poznate pod nazivom Cauchy-Riemanovi uvjeti.

3.3. Veza izmeu funkcije toka i protoka fluida izmeu dvije strujnice
strujnica:
B

strujnica:
Q
A
Slika 3.4 Ilustracija uz definiciju protoka izmeu dvije strujnice u ravninskom strujanju
Slika prikazuje dvije strujnice u ravninskom strujanju (prostorno gledajui to su dvije

strujne povrine). Prema jednadbi kontinuiteta u nestlaivom strujanju protok izmeu
dvije strujne povrine je konstantan. Ako se protok izrazi po jedinici duljine okomito na
definiran izrazom
ravninu slike, onda je protok kroz krivulju AB
B
Q = vi ni ds (3.20)
A
Ako elementarni luk ds ini s osi x1 kut tada su komponente jedininog vektora
normale ( n=
1 , n2 ) (sin , cos ) , pa se komponente vektora ni ds mogu izraziti u
obliku n=
i ds (dx2 , dx1 ) , to uvrteno u izraz za protok daje
B B B
vi ni ds =
Q= v1 dx2 v2 dx1 = ( B ) ( A ) =
d = K 2 K1 (3.21)
A A A

x2 x1
Kao to se i oekivalo, protok Q ne zavisi od izbora poloaja toaka A i B na

strujnicama, jer je jednak razlici vrijednosti funkcije toka na tim strujnicama.

4. DINAMIKA FLUIDA
Nastavak na poglavlja Fizikalne osnove i Dinamika fluida

iz Mehanike fluida I predavanja
V
x3
O x2
x1
Slika 4.1 Materijalni volumen, estica fluida i element materijalne povrine
Masene sile su posljedica poloaja mase u polju f i masene sile. Masena sila dFi na
esticu fluida je:
dFi = fi dm = r fi dV (4.1)
Potencijalne masene sile su one koje se mogu prikazati gradijentom skalarne funkcije
U:
U
fi = - (4.2)
xi
Povrinske sile su sile dodira izmeu estica fluida ili izmeu estica fluida i stijenke.
Definirane su vektorom naprezanja si . Sila dFi na elementarnu povrinu dS je:
dFi =si dS (4.3)

4. Dinamika fluida
x3
x2
x1
Slika 4.2 Ilustracija kartezijevih komponenti tenzora naprezanja
Stanje naprezanja u toki prostora jednoznano je definirano tenzorom naprezanja.

Tablini zapis komponenti tenzora naprezanja
i (smjer)
s11 s12 s13

s ji = s21 s22 s23 (4.4)
j
s31 s32 s33
gdje se indeks j odnosi na povrinu.

Veza izmeu vektora i tenzora naprezanja je:
si (n j ) = n j s ji (4.5)

4. Dinamika fluida
4.1. Osnovni zakoni dinamike fluida
Dinamika plinova se temelji na osnovnim zakonima klasine fizike u koje spadaju

1. Zakon ouvanja mase,
2. Zakon ouvanja koliine gibanja,
3. Zakon ouvanja momenta koliine gibanja,
4. Zakon ouvanja energije,
5. Drugi zakon termodinamike.
Zakoni koliine gibanja i momenta koliine gibanja su konceptualno definirani u
klasinoj mehanici, a posljednja dva u termodinamici. Ovi su zakoni definirani za sustav
materijalnih toaka odnosno za zatvoreni termodinamiki sustav, a u dinamici fluida e
biti primijenjeni na materijalni volumen VM(t), koji e u opem sluaju s vremenom
mijenjati svoj poloaj, oblik i veliinu, ali e se uvijek sastojati od jednih te istih estica
fluida. Strujanja fluida se mogu podijeliti na nestlaiva (u kojima je gustoa fluida
konstantna, uglavnom su to strujanja kapljevina) i stlaiva strujanja (strujanja plinova
pri veim brzinama u usporedbi s brzinom zvuka). Pri nestlaivom strujanju volumeni
estica fluida ostaju konstantni, to znai da se estice fluida ne mogu komprimirati (pri
emu bi se poveala unutranja energija fluida na raun rada kompresije) niti
ekspandirati (pri emu bi se dobio mehaniki rad na raun unutranje energije), to
znai da e se mehanika energija pretvarati u unutranju samo putem viskoznih sila, to
je jednosmjeran proces. U kolegiju Mehanika fluida I, smo se bavili samo nestlaivim
gibanjem, te smo u modificiranoj Bernoullijevoj jednadbi pretvorbu mehanike
energije u unutranju nazivali gubicima mehanike energije, jer se jednom pretvorena
mehanika energija vie ne moe povratiti iz unutranje energije nestlaivog fluida.
Unutar ovog kolegija emo definirati openitiji model stlaivog strujanja u kojem
postoji dvosmjerni proces pretvorbe iz mehanike energije u unutranju i obrnuto, te u
energijsku jednadbu moramo ukljuiti i unutranju energiju, koja je definirana u prvom
zakonu termodinamike, te emo prije nego definiramo osnovne zakone dinamike fluida
nainiti kratak pregled osnovnih termodinamikih relacija, te naglasiti specifinosti
njihove primjene u opisu strujanja fluida. U Mehanici fluida I smo se bavili integralnim
pristupom, a ovdje emo dati naglasak na diferencijalni pristup, koji je osnova za

4. Dinamika fluida
raunalnu dinamiku fluida, danas sve raireniji pristup rjeavanju problema strujanja
fluida i popratnih pojava.
4.2. Koncept iz termodinamike
4.2.1. Termodinamiki sustav i materijalni volumen
Termodinamiki sustav je volumen ispunjen materijom koji je granicom odijeljen od

okoline. Granica moe biti svaka geometrijski zatvorena povrina (stvarna ili
zamiljena) s definiranim svojstvima u svakoj njenoj toki. Granica moe biti
nepomina ili pomina, toplinski provodljiva ili neprovodljiva (adijabatska), a takoer
propusna za masu (kada se govori o otvorenom sustavu) ili nepropusna za masu (kada
se govori o zatvorenom sustavu). Materijalni volumen u mehanici fluida je primjer
zatvorenog termodinamikog sustava, te e se daljnja razmatranja ograniiti na takve
termodinamike sustave.
4.2.2. Ravnoteno stanje termodinamikog sustava i veliine stanja
Svaki zatvoreni termodinamiki sustav, preputen sam sebi (bez izmjene topline i rada s
okolinom), teit e uslijed spontanih procesa u sustavu (procesa koji se odvijaju sami od
sebe), svom ravnotenom stanju. Ravnoteno stanje sustava se ne moe vie mijenjati
samo od sebe.
Sve makroskopski mjerljive veliine, koje svojim vrijednostima opisuju stanje
termodinamikog sustava, nazivaju se veliinama stanja. Takve su veliine npr. tlak p,
volumen V, temperatura T, unutranja energija U, entropija S itd.
Veliine stanja kojima vrijednosti ovise o koliini materije unutar termodinamikog
sustava se nazivaju ekstenzivnim (npr. V, U, S) a veliine kojima vrijednost ne ovisi o
koliini materije se nazivaju intenzivnim veliinama (p i T). Ekstenzivne veliine
izraene po jedinici mase se nazivaju specifinim veliinama stanja. Npr. specifini
dV 1
volumen je definiran izrazom=
v = , to je po definiciji jednako recipronoj
dm
vrijednosti gustoe fluida.

4. Dinamika fluida
Spontani procesi koji dovode termodinamiki sustav u ravnoteno stanje, a koji se

odvijaju sami od sebe, posljedica su postojanja gradijenata fizikalnih veliina (npr.
prijelaz topline s podruja vie na podruje nie temperature je posljedica postojanja
gradijenta temperature, mijeanje plinova je posljedica postojanja gradijenta
koncentracije). Spontani procesi su kao to je poznato iz iskustva jednosmjerni procesi
(nikad se nee dogoditi da toplina sama od sebe prijee s hladnijeg na toplije podruje, a
jednom izmijeani plinovi se nee nikad sami od sebe razdvojiti). Iz reenog je jasno da
u ravnotenom stanju, u kojem su iezli svi spontani procesi, nema vie gradijenata
intenzivnih i specifinih veliina stanja.
4.2.3. Jednadbe stanja savreni plin
Svako ravnoteno stanje termodinamikog sustava, opisano je skupom veliina stanja,

pri emu meu veliinama stanja postoje veze, dane jednadbama stanja, tako da je
ravnoteno stanje jednoznano definirano ogranienim brojem veliina stanja. Svaka
homogena tvar karakterizirana je svojim jednadbama stanja do kojih se dolazi
mjerenjem, a u nekim posebnim sluajevima s pomou statistike mehanike, odnosno
kinetike teorije plinova. Tako je npr. za model idealnog plina (koji e se u mehanici
fluida zvati savrenim, jer je termin idealni rezerviran za neviskozne fluide), ravnoteno
stanje odreeno s dvije veliine stanja, npr. T i v . Tlak je definiran toplinskom
(termikom) jednadbom stanja
pv = RT ili p = RT (4.6)
gdje je R plinska konstanta. Unutranja energija savrenog plina funkcija je samo
temperature, to je iskazano kalorikom jednadbom stanja
d=
u cv dT ili =
u cvT + konst. (4.7)
gdje je cv specifini toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu. Za specifini
toplinski kapacitet pri konstantnom tlaku vrijedi c p= cv + R . Za savreni plin su
1
c p , cv i R konstante. Uz oznaku = c p / cv vrijedi: c p = R i cv = R.
1 1

4. Dinamika fluida
4.2.4. Termodinamiki proces
Ravnoteno stanje termodinamikog sustava se moe promijeniti samo djelovanjem iz

okoline, npr. dovoenjem topline ili rada termodinamikom sustavu, to se naziva
termodinamikim procesom. Za termodinamiki proces se kae da je ravnotean ako
termodinamiki sustav tijekom procesa prolazi samo kroz ravnotena stanja. To bi
znailo da se stanje termodinamikog sustava mijenja samo pod djelovanjem izvana, a
prestankom tog procesa prestaje se mijenjati i stanje termodinamikog sustava. Drugim
rijeima, ravnoteni proces ne izaziva spontane procese, to znai da se tijekom
ravnotenog procesa u termodinamikom sustavu ne pojavljuju gradijenti veliina
stanja. Iz reenog je jasno da e svaki neravnoteni proces zbog izazvanih spontanih
procesa biti jednosmjeran ili ireverzibilan. Nuan uvjet da bi se proces mogao odvijati u
oba smjera je da je ravnotean.
4.2.5. Prvi zakon termodinamike (zakon ouvanja energije)
Zakon ouvanja energije kae da e promjena ukupne energije termodinamikog

sustava izmeu dva stanja (npr. poetnog stanja 1 i krajnjeg stanja 2) biti jednaka
izmijenjenoj toplini i izmijenjenom radu s okolinom izmeu ta dva stanja. Pod ukupnom
energijom sustava podrazumijeva se suma svih oblika energije koji se tijekom procesa
mijenjaju. Ako se promatra mirujui plin onda je dovoljno promatrati unutranju
energiju U , a u mehanici fluida gdje dolazi do promjene brzine strujanje plina bit e
nuno uvesti i kinetiku energiju E fluida. Ako je Q12 izmijenjena toplina izmeu dva
stanja, W12 izmijenjeni rad, tada vrijedi
( E2 + U 2 ) ( E1 + U1 ) = Q12 + W12 (4.8)
(Napomena: Rad i toplina su definirane kao pozitivne veliine ako se dovode

termodinamikom sustavu).

4. Dinamika fluida
4.2.6. Primjeri primjene prvog zakona termodinamike
Primjer 1. Jouleov pokus
Slika 4.3 Shematski prikaz Juoleova pokusa
Termodinamiki sustav se sastoji od toplinski izolirane posude, mirujue viskozne

kapljevine i sustava utega, kolotura i lopatica. Uteg svojim sputanjem za visinu h vri
rad W12 = G h kojim se putem ueta i kolotura pokreu lopatice i fluid, ime im se
poveava kinetika energija. Ako se zanemari utjecaj trenja u sustavu kolotura i ueta,
sav izvreni rad e se predati lopaticama i fluidu. Uslijed viskoznosti fluida on e se
nakon odreenog vremena spontano zaustaviti i tako ponovo doi u ravnoteno stanje.
Ako je posuda bila toplinski izolirana, zakljuuje se da se sav rad utega pretvorio u
unutranju energiju fluida, lopatica i posude, to se oituje kroz porast njihove
temperature. Treba primijetiti da je termodinamiki sustav izmeu poetnog i krajnjeg
ravnotenog stanja prolazio kroz neravnotena stanja u kojima se fluid gibao, uslijed
ega su postojali gradijenti veliina stanja. Zakon ouvanja energije primijenjen izmeu
poetnog i krajnjeg ravnotenog stanja mirovanja glasi:
U 2 U 1 = W12 ili u 2 u1 = w12 (4.9)

4. Dinamika fluida
Primjer 2. Stlaivanje plina u toplinski izoliranom cilindru
2 1
AA
F
pA
Slika 4.4 Shematski prikaz stlaivanja plina u izoliranom cilindru
Termodinamiki sustav sadri plin, koji se nalazi u toplinski izoliranom cilindru s

pominim stapom. Pretpostavlja se da plin u poetnom trenutku miruje, te da ga se
polako stlauje putem stapa, kojeg se pomie bez trenja, silom F koja je u svakom
trenutku u ravnotei sa silom tlaka unutar cilindra, dakle, F=pA (pretpostavlja se da je
vanjski tlak jednak nuli). Budui je suma sila na stap jednaka nuli, on se po prvom
Newtonovom zakonu moe gibati jedino konstantnom brzinom. Neka se stap giba
beskonano malom brzinom, tako da se kinetika energija estica plina u cilindru moe
zanemariti. Budui da nema izmjene topline, sav rad koji se ulae putem sile F = pA
s2 s2 V2
W12 = Fds = p
s1
Ads = pdV
dV V1
(4.10)
S1
troi se na promjenu unutranje energije plina, tj. vrijedi:

V2 v2
U 2 U1 = pdV ili u2 u1 = pdv (4.11)

V1 v1

4. Dinamika fluida
Primjer 3. Grijanje plina pri konstantnom volumenu
V=konst.
T0
ogrjevni spremnik, T1
Slika 4.5 Shematski prikaz zagrijavanja plina pri konstantnom volumenu
Termodinamiki sustav sastoji se od zadane koliine plina, poetne temperature T0,

smjetene u krutu posudu zadanog volumena, kroz iju se stijenku plinu dovodi toplina
od ogrjevnog spremnika temperature T1. Budui da je posuda stalnog volumena, pri
grijanju plina ne dolazi do pomicanja stijenki posude prema okolini to znai da plin ne
vri nikakav rad, pa sva dovedena toplina Q12 prelazi u unutranju energiju
termodinamikog sustava, tj. vrijedi
U 2 U 1 = Q12 ili u 2 u1 = q12 (4.12)
Specifini toplinski kapacitet je toplina koju treba dovesti jedinici mase tvari da bi joj se
temperatura povisila za 1 K. Specifini toplinski kapacitet cv pri konstantnom volumenu
se definira kao
q du
=cv = (4.13)
dT v dT v

4. Dinamika fluida
Primjer 4. Grijanje plina pri konstantnom tlaku
h G
1
A
p=G/A=konst.
ogrjevni spremnik, T1
Slika 4.6 Shematski prikaz zagrijavanja plina pri konstantnom tlaku
Termodinamiki sustav sadri plin konstantne poetne temperature, koji je zatvoren u

cilindru s pomou pominog stapa (koji idealno brtvi, a pomie se bez trenja), ija je
povrina A, a teina zajedno s utegom G, tako da je konstantni tlak u plinu p=G/A
(pretpostavlja se da je vanjski tlak jednak nuli). Dovoenjem topline termodinamikom
sustavu mijenja se volumen plina te dolazi do pomicanja stapa s utegom prema gore, to
znai da termodinamiki sustav vri mehaniki rad, koji je jednak umnoku teine G i
visine h pomaka stapa. Ako se teina G izrazi s pomou tlaka plina G=pA, tada izraz za
izvreni rad termodinamikog sustava glasi:
W12 = p (V2 V1 )
pAh = (4.14)
gdje su V1 i V2 volumeni plina u poetnom i krajnjem ravnotenom stanju. Prema tome

ako je Q12 toplina dovedena izmeu poetnog i krajnjeg stanja, prvi zakon
termodinamike poprima oblik
U 2 U1 = Q12 p (V2 V1 ) ili u2 u1 = q12 p ( v2 v1 ) (4.15)
Treba ponovo naglasiti, da e termodinamiki sustav pri prijelazu iz stanja 1 u stanje 2

prolaziti kroz niz ravnotenih stanja samo ako se dovoenje topline odvija vrlo sporo. U
tom se sluaju prvi zakon termodinamike moe postaviti za dva vrlo bliska stanja
izmeu kojih je dovedena diferencijalno mala koliina topline q, izvren je
infinitezimalno mali rad w=-pdv, pa je i promjena unutranje energije du

4. Dinamika fluida
infinitezimalno mala. Time se dolazi do diferencijalnog oblika prvog zakona

termodinamike, koji glasi
u q pdv
d= (4.16)
Treba jo jednom naglasiti da gornji oblici prvog zakona termodinamike vrijede samo
za ravnotene promjene stanja. Kod brzog dovoenja topline, u plinu bi se pojavio
gradijent temperature, gibanje plina i gradijent tlaka, te za stap vie ne bi vrijedila
mehanika ravnotea (G=pA), jer bi se on mogao gibati ubrzano, te postii konanu
brzinu. U tom sluaju ne bi vrijedio izraz za izvreni rad pa zbog toga ni dani izraz za
prvi zakon termodinamike.
4.2.7. Entalpija
u q pdv , jasno je da za
Iz diferencijalne formulacije prvog zakona termodinamike d=
v=konst. sva dovedene toplina prelazi u unutranju energiju, pa slijedi jednostavni izraz
za specifini toplinski kapacitet cv. Za procese pri konstantnom tlaku zgodno je uvesti
h q + v dp . Drei p=konst. (dp=0) jasno je da se sva dovedena
entalpiju h u obliku d=
toplina pretvara u entalpiju, pa se dobije jednostavna definicija specifinog toplinskog
kapaciteta c p pri konstantnom tlaku
q d h
=cp = (4.17)
dT p dT p
Veza izmeu entalpije i unutranje energije se dobije ako se desnoj strani izraza kojim
je definirana entalpija doda i oduzme lan pdv, te slijedi izraz
dh =q p d v + p dv + v dp (4.18)
(( ((
du d( pv )
a nakon integracije slijedi

h = u + pv ili H = U + pV (4.19)
U gornjim relacijama entalpija je izraena samo veliinama stanja pa je ona takoer
veliina stanja.

4. Dinamika fluida
4.2.8. Povratni, nepovratni procesi i entropija
Ako se sustav odreenim procesom dovede iz jednog u drugo ravnoteno stanje i ako bi
se sustav mogao vratiti u poetno ravnoteno stanje bez da u okolini ostane trajnih i
zamjetljivih promjena, proces je povratan ili reverzibilan.
Svi prirodni ili spontani procesi posljedica su postojanja gradijenata fizikalnih veliina u
termodinamikom sustavu i nepovratni su ili ireverzibilni. Prema tome, nuan uvjet da
bi proces bio reverzibilan je da je ravnotean.
Primjer reverzibilnog procesa je polagana kompresija plina bez trenja u toplinski
izoliranom cilindru, kao to je opisano u primjeru 2. Iz tog je primjera vidljivo da u
adijabatskom procesu bez trenja i pri polaganoj kompresiji (koja se odvija pri
mehanikoj ravnotei) unutranja energija predstavlja potencijal za silu tlaka (odnosno
tlak) jer se uloeni mehaniki rad kompresije moe putem polagane ekspanzije u
potpunosti povratiti. Iz prvog zakona termodinamike za taj sluaj oito je da vrijedi:
du
p = (4.20)
dv bez izmjene topline, bez trenja i u ravnotenom procesu
gdje se gornja derivacija odnosi na sluaj ravnotenog procesa bez trenja i bez izmjene
topline. Da ne bismo morali opisno davati uz koje uvjete vrijedi gornja jednadba, uvodi
se nova veliina stanja, entropija s, koja pod danim uvjetima ostaje konstantna. U
opem sluaju unutranja energija je funkcija dviju veliina stanja, te se gornja
jednadba pie
u
p = (4.21)
v s
Uvoenjem entropije u gornjem izrazu nije jo definirana njena veliina. Jedino je oito
da e do promjene entropije s doi kada doe do izmjene topline, trenja ili neravnotee.
Ako se dogovori da za sluaj dovoenja topline pri stalnom volumenu kao u primjeru 3
(gdje rastu unutranja energija i temperatura plina) entropija s raste, tada se veliina
promjene entropije s definira iz relacije
u
T = (4.22)
s v

4. Dinamika fluida
S obzirom da je apsolutna temperatura T pozitivna veliina, svako poveanje

unutranje energije (dovoenje topline) pri konstantnom volumenu ima za posljedicu
poveanje entropije, a odvoenje topline smanjenje entropije.
Ako se unutranja energija prikae kao funkcija entropije i volumena, tada vrijedi
u u
=du ds + dv (4.23)

s v

v s

T p
odnosno
=
du T ds pdv ili =
dU T dS pdV (4.24)
usporedbom gornjeg izraza (Gibbsova relacija) s izrazom za prvi zakon termodinamike
u q pdv slijedi
d=
q = TdS ili Q = T dS (4.25)
Treba naglasiti da je gornji izraz izveden pod pretpostavkom neprekidne toplinske i
mehanike ravnotee termodinamikog sustava to znai da je valjan samo za
ravnotene procese.
4.2.9. Drugi zakon termodinamike
(a) Ako se stanje termodinamikog sustava mijenja od stanja 1 do stanja 2 ravnotenim

procesom, promjena entropije definirana je integralom
q Q
2 2
s 2 s1 =1 T ili 1 T
S 2 S1 = (4.26)
(b) Svaki spontani proces (koji je po definiciji neravnotean) u izoliranom zatvorenom

termodinamikom sustavu vodi poveanju entropije S. Sustav dolazi u ravnoteno
stanje kada entropija S postigne svoj maksimum. Prema tome, kod neravnotenih
procesa dolazi do poveanja entropije termodinamikog sustava i kad nema izmjene
topline, te se prethodni izraz moe poopiti tako da vrijedi za bilo koji proces, tj. za
promjenu entropije termodinamikog sustava vrijedi
q Q
2 2
s 2 s1 ili S 2 S1 (4.27)
1
T 1
T

4. Dinamika fluida
gdje se znak jednakosti odnosi na ravnotene procese, a znak vee na neravnotene, a

samim tim na ireverzibilne procese. Temeljem prethodnog izraza moe se definirati i
produkcija entropije
q Q
2 2
s= 1 ds T 0 ili = dS
1
0
T
(4.28)
gdje se ponovo znak jednakosti odnosi na ravnotene procese. U izoliranom

termodinamikom sustavu produkcija entropije jednaka je promjeni entropije. Ako u
izoliranom termodinamikom sustavu nema promjene entropije proces je reverzibilan, a
ako postoji porast entropije proces je ireverzibilan. Treba naglasiti da u
termodinamikom sustavu koji izmjenjuje toplinu s okolinom entropija moe rasti (ako
mu se toplina dovodi ) ili padati (kada mu se toplina odvodi). S druge strane produkcija
entropije, koja je mjera nepovratnosti termodinamikog procesa, mora biti jednaka nuli
(za ravnotene procese) ili pozitivna veliina (za ireverzibilne procese).
4.2.10. Termodinamiki koncept i strujanje fluida
Postavlja se pitanje kako gore izloeni koncept iz termodinamike koji je definiran i

primjenjiv na ravnotena stanja termodinamikog sustava, primijeniti u strujanju fluida
u kojem se tipino pojavljuju gradijenti brzine, tlaka i temperature, koje je dakle
neravnoteno. Odgovor lei u principu lokalne ravnotee u kojem se svaka estica
fluida (iz koncepta kontinuuma) smatra termodinamikim sustavom. Budui da estica
fluida mase dm zauzima infinitezimalni volumen dV (pri emu je dm=dV), sve
ekstenzivne veliine stanja unutar estice fluida e takoer biti infinitezimalne:
dU=udV, dS=sdV, a intenzivne i specifine veliine stanja e unutar estice fluida biti
konstantne, to prema izloenom konceptu odgovara ravnotenim uvjetima, pa sve prije
spomenute relacije vrijede i za svaku esticu fluida. Prema hipotezi kontinuuma, svaka
estica fluida zauzima samo jednu toku prostora, pa se u svakoj toki prostora
definiraju veliine stanja one estice fluida koja se u promatranom trenutku upravo
nalazi u promatranoj toki prostora. Na taj e nain intenzivne i specifine veliine
stanja estica fluida biti opisane poljima fizikalnih veliina koja su funkcija prostornih i
vremenske koordinate. S obzirom da svaka estica fluida ostaje cijelo vrijeme u
ravnotenom stanju, znai da toplinska jednadba stanja vrijedi u svakoj toki prostora

4. Dinamika fluida
u svakom vremenskom trenutku. Takoer vrijedi i Gibbsova relacija du = T ds pdv ,

gdje se diferencijali specifine unutranje energije, specifine entropije i volumena
odnose na esticu fluida, koja je elementarni termodinamiki sustav. Dijeljenjem
gornjeg izraza s diferencijalom vremena dt dobiju se vremenske promjene specifine
unutranje energije, specifine entropije i specifinog volumena estice fluida, koje se
izraavaju materijalnom derivacijom, te Gibbsova relacija glasi:
Du Ds Dv Ds p D
=T p =T + (4.29)
Dt Dt Dt Dt 2 Dt
Slino bi se i dijeljenjem diferencijalnog oblika prvog zakona termodinamike danog
izrazom (u kojem se uzima u obzir i kinetika energija fluida, a promjena potencijalne
energije uzima kroz mehaniki rad) s diferencijalom vremena dobilo
D( e + u ) q w
= + (4.30)
Dt dt dt
to bi se moglo iskazati rijeima da je brzina promjene kinetike i unutranje energije
estice fluida jednaka brzini dovoenja topline (q/dt) i mehanikog rada (w/dt)
(odnosno snazi vanjskih sila na esticu fluida).
estica fluida je u materijalnom volumenu okruena esticama koje su razliitih
temperatura od promatrane estice, te dolazi do prijelaza topline od ili prema
promatranoj estici. S druge strane estice se dodiruju, to ima za posljedicu pojavu
povrinskih sila, putem kojih promatrana estice prima ili vri rad.
U mehanici fluida e se zakon ouvanja energije primjenjivati i na materijalni volumen,
koji se sastoji od velikog broja estica fluida. Zakon ouvanja energije za materijalni
volumen dobije se zbrajanjem jednadbi ouvanja energije svih estice fluida koje ine
taj materijalni volumen. Budui da su kinetika i unutranja energija ekstenzivne
veliine brzina promjene tih energija materijalnog volumena bit e jednaka zbroju
brzina promjena tih energija svih estica fluida unutar materijalnog volumena. Zbroj
brzina izmjene topline svih estica fluida unutar materijalnog volumena, bit e jednak
brzini izmjene topline materijalnog volumena s okolinom, jer e se izmjena topline
meu esticama unutar materijalnog volumena meusobno ponititi. Isto vrijedi i za
snagu povrinskih sila. Ako dvije estice u unutranjosti materijalnog volumena
izmjenjuju energiju putem snage povrinskih sila, onda je zbroj tih snaga jednak nuli, a

4. Dinamika fluida
u materijalnom volumenu ostaje samo snaga povrinskih sila koja se izmjenjuje s

okolinom na granici materijalnog volumena. Snaga masenih sila koje djeluju na
materijalni volumen, jednaka je zbroju snaga koje djeluju na estice fluida. Dakle,
iskazano rijeima, zakon odranja energije za materijalni volumen glasi: Brzina
promjena kinetike i unutranje energije materijalnog volumena jednaka je snazi
vanjskih masenih i povrinskih sila koje djeluju na materijalni volumen i brzini izmjene
topline materijalnog volumena s okolinom.
4.3. Osnovne jednadbe dinamike fluida
4.3.1. Zakon ouvanja mase jednadba kontinuiteta
Zakon ouvanja mase za materijalni volumen glasi: Brzina promjene mase

materijalnog volumena jednaka je nuli. Matematiki zapis ovog zakona je
D
Dt V (t )
dV = 0 (4.31)
M
Diferencijal dV vremenski promjenjivog materijalnog volumena VM (t ) , koji odgovara

volumenu estice fluida, je takoer vremenski promjenjiv, pri emu vrijedi (vidjeti
predavanja iz kinematike)
1 D ( dV ) v j
= (4.32)
dV Dt x j
pa ako se operator materijalne derivacije uvue pod integral treba derivirati i diferencijal
volumena:

D D D ( )=
d V D v j
Dt VM(t ) Dt Dt
d V = d V + + dV = 0 (4.33)
VM ( t ) (D
t( VM ( t )
x j

v j
t +v j x

dV
xj j
U graninom prijelazu kada se materijalni volumen smanji na esticu fluida (materijalnu

D v
toku), gornji izraz prelazi o oblik + j dVM =
0 , iz ega je jasno da vrijedi
Dt x j


4. Dinamika fluida
D v j v j
+ = + vj + =
0 (4.34)
Dt x j t x j x j

D / Dt
Gornji izraz se moe zapisati i u obliku

(
v j )
+ =0 (4.35)
t x j
koji se naziva konzervativnim oblikom zakona ouvanja mase (jednadbe kontinuiteta).

Za nestlaivo strujanje (stacionarno ili nestacionarno) jednadba kontinuiteta glasi:
v j
=0 (4.36)
x j
a izraava injenicu da nema promjene volumena estice fluida.
Dva pomona pravila u izvodu osnovnih zakona dinamike fluida
Bilo koju ekstenzivnu fizikalnu veliinu (masa, koliina gibanja, energija, ) mogue
je izraziti volumenskom gustoom ili masenom gustoom (fizikalna veliina
izraena po jedinici mase je specifina vrijednost fizikalne veliine). Tako je npr.
volumenska gustoa mase m jednaka =dm / dV = , specifina masa =dm / dm = 1 .
Za kinetiku energiju mv 2 / 2 je volumenska gustoa = v 2 / 2 , a specifina kinetika
energija je =v 2 / 2 . Veza izmeu volumenske gustoe i specifine fizikalne veliine je

= (4.37)
U svim zakonima dinamike fluida pojavljuje se pojam brzine promjene sadraja
fizikalne veliine unutar materijalnog volumena. Brzina promjene izraava se
materijalnom derivacijom, a sadraj fizikalne veliine integralom po materijalnom
volumenu. Taj se sadraj moe izraziti ili s pomou volumenske gustoe ili s
pomou masene gustoe fizikalne veliine, u obliku
VM ( t )
dV =
VM ( t )
dV , pa za
brzinu promjene sadraja vrijedi

D D D D D
Dt VM(t ) = Dt m =
= dV
dV = dm dm dV (4.38)
Dt VM ( t ) dm m
Dt VM ( t )
Dt

4. Dinamika fluida
U gornjim je izrazima iskoritena injenica da je masa m materijalnog volumena

konstantna (kao i masa dm estice fluida), pa se u tom sluaju pri uvlaenju operatora
materijalne derivacije pod integral, operator primjenjuje samo na podintegralnu
funkciju. Dakle valja zapamtiti pravilo (nazovimo ga pravilom A)
D D
Dt
VM ( t )
dV =
VM ( t )

Dt
dV pravilo A (4.39)
Podintegralna funkcija u gornjem izrazu nakon razvoja operatora materijalne derivacije

je
Djjj
= + vj (4.40)
Dt t x j

Ako se desnoj strani gornjeg izraza doda jednadba kontinuiteta pomnoena s slijedi

Djjjr
rrrj
=

+ vj

+

+
( r v j )
(4.41)
Dt t x j t x j
=0 (( ((
prema jednadbi kontinuiteta
dobije se:
Djjj ( j ) ( v jj )
= + v j = + pravilo B (4.42)
Dt t x j t x j
Valja zapamtiti ovo jednostavno pravilo koje e posluiti za definiranje konzervativnih

oblika osnovnih zakona (trei oblik u pravilu B).
4.3.2. Zakon ouvanja koliine gibanja
Zakon koliine gibanja za materijalni volumen glasi: Brzina promjene koliine

gibanja materijalnog volumena jednaka je sumi vanjskih masenih i povrinskih
sila koje djeluju na materijalni volumen. Matematiki zapis rijeima iskazanog
zakona koliine gibanja je:
D
Dt
VM ( t )
vi dV =
VM ( t )
fi dV + dS =
i
SM ( t ) n j ji

VM ( t )
fi dV +
SM ( t )
n j ji dS (4.43)
Primjenom pravila A na lijevu stranu gornjeg izraza i prikazom povrinskih sila preko
volumenskog integrala (primjenom Gaussove formule), slijedi:

4. Dinamika fluida
Dvi ji

V (t )
=
Dt
dV
VM ( t )
fi dV +
VM ( t )
x j
dV (4.44)
M
Iz gornjeg izraza slijedi nekonzervativni diferencijalni zapis zakona koliine gibanja

koji glasi:
Dvi ji
= fi + (4.45)
Dt x j
Mnoenjem gornjeg izraza s volumenom estice fluida, dobije se poznati oblik drugog
Newtonovog zakona za gibanje estice fluida, u kojem je lijeva strana jednadbe
jednaka umnoku mase estice fluida i njena ubrzanja (materijalna derivacija brzine), a
desna strana je jednaka zbroju sila koje djeluju na esticu fluida, ovdje su to masena i
povrinska sila.
Primjenom pravila B na lijevu stranu gore dane jednadbe koliine gibanja
Dvi ji
= fi + slijedi konzervativni diferencijalni zapis zakona koliine gibanja,
Dt x j
koji glasi:
( vi ) ( v j vi ) ji
+ fi +
= (4.46)
t x j x j
a prema pravilu B jasno je da vrijedi i

vi v ji
+ v j i = fi + (4.47)
t x j x j
to je nekonzervativni oblik jednadbe koliine gibanja izraene naprezanjima.
Volumenska gustoa ukupne povrinske sile na esticu fluida je matematiki definirana

ji
divergencijom tenzora naprezanja , to naravno oznauje vektor. Komponente
x j
toga vektora dobiju se razvojem izraza za i = 1 , 2 i 3, npr. komponenta povrinske sile u

smjeru osi x1 (za i = 1 ) je
j1 21 31
= 11
+ + (4.48)
x j x1 x2 x3

4. Dinamika fluida
Fizikalna interpretacija gornja tri lana slijedi iz analize povrinskih sila na esticu
fluida oblika elementarnog paralelopipeda sa stranicama dx1 , dx2 i dx3 , kao to
prikazuje donja slika.
x3
3'
2 1
1' 0 2'
3 x2
x1
Slika 4.7 Ilustracija uz definiciju rezultantne povrinske sile na esticu fluida u smjeru osi x1
Na prikazanu esticu fluida ucrtane su samo sile u smjeru osi x1 , a na svim povrinama
su pretpostavljene pozitivne komponente tenzora naprezanja. Teita povrina u kojima
djeluju povrinske sile su oznaena brojevima 1 do 3 i 1' do 3'. Povrine 1 do 3 imaju
normale u negativnim smjerovima osi, pa na njima pozitivna naprezanja gledaju u
negativnom smjeru osi x1 (vidjeti dogovor o predznacima naprezanja u poglavlju
Fizikalne osnove).
Normale povrina 1' do 3' su u pozitivnim smjerovima osi, pa pozitivna naprezanja na
tim povrinama gledaju u pozitivnom smjeru osi x1 . Komponente naprezanja su u
opem sluaju funkcije prostornih koordinata. Ako na povrini 1 (u teitu 1) vlada
naprezanje s11 , onda e u bliskoj toki 1', koja je od toke 1 pomaknuta u smjeru osi x1 ,
s11 s
doi do prirasta naprezanja dx1 tako da je u teitu 1' naprezanje s11 + 11 dx1 .
x1 x1
Slino vrijedi i za priraste naprezanja s21 i s31 . Elementarna sila u smjeru osi x1 na
s
povrini 1 je -s11dx2dx3 , a na povrini 1' s11 + 11 dx1 dx2dx3 . Doprinos povrinskoj
x1

4. Dinamika fluida
s
sili u smjeru osi x1 na povrini 2 je -s21dx1dx3 , a na povrini 2' s21 + 21 dx2 dx1dx3 .
x2
Analogno vrijedi i za povrine 3 i 3'. Ukupna povrinska sila na esticu fluida jednaka je
zbroju sila na est povrina i iznosi
s
11 + s21 + s31 dx dx dx = s j1 dV (4.49)
x x x x
1 2 3
1 2 3 j
j1
pa je jasno da je volumenska gustoa povrinske sile na esticu fluida u smjeru osi x1 .
x j
4.3.3. Zakon ouvanja momenta koliine gibanja
Zakon momenta koliine gibanja za materijalni volumen glasi: Brzina promjene

momenta koliine gibanja materijalnog volumena, u odnosu na odabrani pol,
jednaka je sumi momenata vanjskih masenih i povrinskih sila koje djeluju na
materijalni volumen, u odnosu na taj isti odabrani pol. Kao to je ve prije dano,
matematiki zapis zakona ouvanja momenta koliine gibanja za materijalni volumen
je:

D

sk
x s
Dt VM
erere = + s = er +
j ri
x v d V x f d V x n d S x f dV (4.50)
xr
kji j i kji j i kji j r ri kji j i
VM

SM VM
Brzina promjene momenta ukupni moment masenih ukupni moment povrinskih s x j
s ri
koliine gibanja VM sila na VM sila na VM x j ri +
xr xr

s ji
Uvoenjem operatora materijalne derivacije pod integral na lijevoj strani gornjeg izraza,
i deriviranjem u zadnjem lanu desne strane, kao to je naznaenu u gornjem izrazu,
dobije se
D ( x j vi ) ri
ji r
VM (D
(t
=dV
VM
ji x j r

fi + x j
xr
+ ji dV

(4.51)
Dx j Dvi
vi + x j
Dt
Dt
vj

4. Dinamika fluida
Uzimajui da je kji v j vi jednako nuli (vektorski umnoak vektora samog sa sobom)
izraz se moe preurediti u

Dv
V erre
kji x j
D t
i
fi ri dV =
x
kji ji dV (4.52)

M r VM
0 jednadba koliine gibanja

odnosno iz jednadbe momenta koliine gibanja slijedi kji ji = 0 , to znai da je tenzor
naprezanja simetrian (
ji = ij ) .
1
Ako se pretpostavi da u fluidu nema momenata (spregova sila) raspodijeljenih po

povrini materijalnog volumena ili unutar samog volumena, tada se zakon ouvanja
momenta koliine gibanja svodi na injenicu simetrinosti tenzora naprezanja
ji = ij .
Ako se unaprijed pretpostavi simetrinost tenzora naprezanja, to znai da je jednadba

momenta koliine gibanja ve zadovoljena (moe se tvrditi da je ve iskoritena pri
definiranju tenzora naprezanja), pa se tu jednadbu vie ne treba ukljuivati u skup
osnovnih diferencijalnih jednadbi dinamike fluida.
4.3.4. Zakon ouvanja energije
Zakon ouvanja energije za materijalni volumen glasi: Brzina promjene zbroja

kinetike i unutranje energije materijalnog volumena jednaka je snazi vanjskih
masenih i povrinskih sila koje djeluju na materijalni volumen, te brzini izmjene
topline materijalnog volumena s okolinom.
1
Slijedi iz pravila da je dvostruki skalarni umnoak antisimetrinog i simetrinog tenzora jednak nuli.
Budui da je ekji antisimetrian u odnosu na indekse j i i, tenzor naprezanja mora biti simetrian.

4. Dinamika fluida
dS
VM
x3
dm=dV
SM
O x2
x1
Slika 4.8 Materijalni volumen na koji se primjenjuju zakoni mehanike fluida
Ako se sa u oznai specifina unutranja energija estice fluida, tada je zbroj kinetike i
unutranje energije unutar estice fluida mase dm = dV jednak
v2 v2
dV + dVu = + u dV . Energija materijalnog volumena jednaka je zbroju
2 2
(integralu) energija svih estica unutar materijalnog volumena, a brzina promjene te
energije oznauje se materijalnom derivacijom toga integrala.
Brzina promjene energije materijalnog volumena VM je
D v2 D De
+ u=
Dt VM (t ) 2
dV
Dt VM(t )
=
edV
Dt
dV (4.53)
(( VM ( t )
e
gdje je za zbroj specifine kinetike i unutranje energije uvedena oznaka e i

primijenjeno pravilo A za materijalnu derivaciju integrala po vremenski promjenjivom
materijalnom volumenu.
Snaga masenih sila na esticu fluida izraava se skalarnim produktom masene sile na
esticu fluida fi dV i njene brzine vi, a ukupna snaga masenih sila u materijalnom
volumenu jednaka je zbroju, odnosno integralu tih elementarnih snaga unutar
materijalnog volumena.
Snaga masenih sila u materijalnom volumenu VM je

4. Dinamika fluida
f i v i dV (4.54)
VM ( t )
Vanjske povrinske sile djeluju po materijalnoj povrini SM(t), a definirane su vektorom

naprezanja i , koji je jednak skalarnom umnoku jedininog vektora normale n j na
materijalnu povrinu i tenzora naprezanja ji u toki materijalne povrine

i = n j ji .
Na svaki elementarni dio dS materijalne povrine djeluje elementarna povrinska sila

i dS , a snaga te elementarne sile se dobije njenim skalarnim mnoenjem s vektorom
brzine vi pomicanja materijalne povrine (koja je jednaka brzini strujanja fluida).
Ukupna snaga povrinskih sila koje djeluju na materijalni volumen dobije se
zbrajanjem, odnosno integriranjem tih elementarnih snaga po itavoj materijalnoj
povrini.
Snaga povrinskih sila na materijalnu povrinu SM je
( ji vi )

= i vi dS
SM ( t )
n j jivi dS
=
SM ( t )
x j dV
VM ( t )
(4.55)
gdje je iskoritena Gaussove formula da se ukupna snaga povrinskih sila na materijalni
( ji vi )
volumen, prikae volumenskim integralom. Tako bi lan imao fizikalno
x j
znaenje volumenske gustoe snage povrinskih sila na esticu fluida.
Trei uzrok promjeni energije materijalnog volumena je izmjena topline kroz
materijalnu povrinu. Ako se sa qi oznai vektor povrinske gustoe toplinskog toka
(jedinica u SI sustavu mjera je W/m 2 ), onda je toplinski tok (izmijenjena toplina u

jedinici vremena) kroz elementarni dio materijalne povrine razmjeran normalnoj
komponenti tog vektora (vektor qi skalarno pomnoen s jedininim vektorom ni
vanjske normale na materijalnu povrinu) i elementarnoj povrini dS . Ukupna snaga

toplinskog toka jednaka je integralu tih elementarnih tokova kroz cijelu materijalnu
povrinu.
Toplinski toka kroz materijalnu povrinu SM je
qi

SM ( t )

qi ni dS =
VM ( t )
xi
dV (4.56)

4. Dinamika fluida
Toplinski tok se uzima s negativnim predznakom jer pozitivna normalna komponenta

vektora povrinske gustoe toplinskog toka qi ni oznauje odvoenje topline iz
materijalnog volumena to znai smanjenje ukupne energije materijalnog volumena.
Jasno je da se povrinski integral moe primjenom Gaussove formule prevesti na
volumenski integral, u kojem divergencija vektora povrinske gustoe toplinskog toka
qi
oznauje volumensku gustou brzine izmjene topline estice fluida s okolinom.
xi
Matematiki zapis rijeima iskazanog zakona ouvanja energije je dakle
De ( ji vi ) qi

VM ( t )

Dt
dV =
VM ( t )
fi vi dV +
VM ( t )
x j
dV
VM ( t )
xi
dV (4.57)
Saimanjem materijalnog volumena na esticu fluida i dijeljenjem gornjeg izraza s

volumenom estice fluida dobije se diferencijalni oblik zakon ouvanja energije
De ( ji vi ) qi
fi vi +
= (4.58)
Dt x j xi
Primjenom pravila B na lijevu stranu gornjeg izraza dobije se
e e ( ji vi ) qi
+ v j = fi vi + (4.59)
t x j x j xi
i
( e) ( v je) ( ji vi ) qi
+ fi vi +
= (4.60)
t x j x j xi
gdje je ovaj posljednji oblik konzervativni zapis zakona ouvanja energije.

U gornjoj jednadbi drugi lan desne strane oznauje volumensku gustou snage
povrinskih sila, a moe se deriviranjem produkta razloiti na dva dijela:
(s ji vi ) s ji v s ji
= vi + s ji i = vi + s ji D (4.61)
x j x j x j x j ji
(( naprezanje tenzor
na povrini brzine
uupna snaga D ji +V ji rezultirajua
estice
povrinsih sila povrinsa ((((
deformacije
((
sila
snaga povrinsih sila
ubrzava esticu oja se troi na
fluida mijenja deformaciju estice
inetiu energiju fluida mijenja
unutarnju energiju

4. Dinamika fluida
Iz diferencijalnog oblika jednadbe koliine gibanja je poznato da divergencija

tenzorskog polja naprezanja ji / x j oznauje rezultantnu povrinsku silu na esticu
fluida izraeno po jedinici volumena, te e umnoak tog lana s brzinom estice fluida
oznaavati volumensku gustou snage povrinske sile kojom se mijenja kinetiku
energiju estice fluida, sukladno zakonu kinetike energije u mehanici. U drugom lanu
gornje jednadbe se pojavljuje tenzor gradijenta brzine vi / x j , koji se, kao to je
poznato iz kinematike, moe prikazati zbrojem tenzora brzine deformacije i tenzora

vrtlonosti. Tenzor vrtlonosti je antisimetrian tenzor, te je njegov dvostruki skalarni
produkt sa simetrinim tenzorom naprezanja jednak nuli, tako da je drugi lan produkt
tenzora naprezanja (povrinske sile) i tenzora brzine deformacije, iz ega se zakljuuje
da on oznauje dio snage povrinskih sila kojom se deformira estica fluida, a snaga te
deformacije se pretvara u unutranju energiju, kao to je poznato iz termodinamike.
4.3.5. Drugi zakon termodinamike
Drugi zakon termodinamike spada u skup osnovnih zakona, a ukazuje na

jednosmjernost odvijanja realnih termodinamikih procesa. Ovaj je zakon izraen
injenicom da entropija izoliranog sustava mora rasti ili u najboljem sluaju ostati ista,
odnosno da produkcija entropije u otvorenom termodinamikom sustavu mora biti
pozitivna ili jednaka nuli. Glavna primjena ovog zakona u dinamici fluida je za ocjenu
valjanosti (fizikalnosti) dobivenih rjeenja strujanja fluida. Ukoliko postoji vie rjeenja
nekog problema strujanja, uzima se ono koje je u skladu s drugim zakonom
termodinamike. Brzina promjene entropije estice fluida definirana je Gibbsovom
jednadbom danom u prethodnom predavanju, a koja glasi
Du Ds 1 D
= T +p (4.62)
Dt Dt Dt
1 D v
Primjenom jednadbe kontinuiteta = j na zadnji lan desne strane gornjeg
Dt x j
izraza, slijedi:
Ds Du v j
T = +p (4.63)
Dt Dt x j

4. Dinamika fluida
S obzirom da se entropija ne pojavljuje u ostalim osnovnim zakonima dinamike fluida,

gornja se jednadba moe rjeavati nezavisno od ostalih jednadbi, pa se ona naziva i
pasivnom jednadbom, to znai da se drugi zakon termodinamike primjenjuje
neovisno od prethodnih zakona. U tom smislu ga se nee uzimati u skup osnovnih
jednadbi, nego e ga se primjenjivati po potrebi (ukoliko postoji potreba za
ispitivanjem fizikalnosti rjeenja).
4.4. Skup jednadbi osnovnih zakona dinamike fluida
U skup osnovnih zakona dinamike fluida spadaju opisani zakoni: ouvanja mase,
koliine gibanja, momenta koliine gibanja, ouvanja energije i drugi zakon
termodinamike. Dani matematiki zapisi navedenih zakona vrijede uz pretpostavku
hipoteze kontinuuma, homogenog, jednofaznog i kemijski inertnog fluida u kojem nema
povrinskih i masenih momenata. Kao to je reeno, za taj se sluaj zakon momenta
koliine gibanja svodi na injenicu simetrinosti tenzora naprezanja, te, ako se ta
simetrinost unaprijed pretpostavi, jednadbu momenta koliine gibanja se isputa iz
skupa osnovnih diferencijalnih jednadbi, jer ne nosi nikakvu novu informaciju u
odnosu na jednadbu koliine gibanja. Drugi zakon termodinamike, je kao to je reeno
pasivna jednadba, te se ni ona ne mora ukljuiti u osnovni skup jednadbi, te od skupa
osnovnih zakona koji opisuju strujanje fluida ostaju:
zakon ouvanja mase (jednadba kontinuiteta)
( v j )
= (4.64)
t x j
zakon koliine gibanja (jednadba koliine gibanja)
( vi ) ( v j vi ) ji
=
+ fi + (4.65)
t x j x j
zakon ouvanja energije (energijska jednadba)
( e) ( v je) ( ji vi ) qi
=
+ fi vi + (4.66)
t x j x j xi
Jednadba koliine gibanja je vektorska jednadba (koja se moe razloiti na tri
skalarne jednadbe), a jednadba kontinuiteta i energijska jednadba su skalarne

4. Dinamika fluida
jednadbe, tako da sustav jednadbi oznauju sustav pet skalarnih jednadbi. U tim
jednadbama poznata je gustoa masenih sila fi , a nepoznata polja su: polje gustoe ,
tri komponente vektorskog polja brzine vi , est komponenti simetrinog tenzora
naprezanja ji , energije e i tri komponente vektora povrinske gustoe snage
toplinskog toka qi , to ini 14 nepoznatih polja. Oit je nesklad u broju jednadbi i broju
nepoznatih polja, te navedeni sustav ne moe jednoznano opisati strujanje fluida.
4.5. Konstitutivne (dopunske) jednadbe
Univerzalni zakoni fizike koji vrijede za sve fluide bez obzira na njihovu vrstu i stanje
nisu u stanju jednoznano opisati strujanje fluida, te je u cilju usklaivanja broja
jednadbi i broja nepoznatih polja nuno uvesti dopunske pretpostavke o reolokim i
termodinamikim svojstvima fluida. Te dopunske relacije nemaju univerzalni karakter,
te e tako zatvoreni sustav jednadbi biti valjan samo za odreenu kategoriju fluida.
U nastavku se daje primjer dopunskih relacija za newtonski savreni (termodinamiki
idealni) plin.
4.5.1. Newtonov zakon viskoznosti
Kao to je reeno elastina tijela se pod djelovanjem vanjskog optereenja deformiraju,

a uslijed deformacije u tijelu se pojavljuju unutranje sile (naprezanja) koja
uravnoteuju vanjska optereenja, pa za elastina tijela kaemo da se opiru vanjskom
optereenju deformacijom. Za elastinu deformaciju vrijedi Hookov zakon koji
uspostavlja linearnu vezu izmeu naprezanja i deformacije. Fluid se pod djelovanjem
vanjskih sminih naprezanja neprekidno deformira (struji) pri emu je pri veem
vanjskom optereenju deformacija bra, pa kaemo da se fluid opire vanjskom
optereenju brzinom deformacije.
Newtonov zakon viskoznosti uspostavlja linearnu vezu izmeu simetrinog tenzora
naprezanja i tenzora brzine deformacije (simetrinog dijela gradijenta brzine). Polazei
od injenice da u mirujuem plinu vlada termodinamiki tlak p, a da su tangencijalna
naprezanja jednaka nuli, tenzor naprezanja se moe prikazati u obliku:

4. Dinamika fluida
ji =
p ji + ji (4.67)
gdje je ji jedinini tenzor, a ji simetrini tenzor viskoznih naprezanja, koji se uz

pretpostavku izotropnosti fluida, modelira izrazom:
v v 2 v 2
ji= j + i + V k ji= 2 D ji + V Dkk ji (4.68)
xi x j 3 xk
3
U gornjem izrazu je dinamika viskoznost, V volumenska viskoznost, a Dji tenzor
brzine deformacije. Kontrakcijom indeksa u gornjem izrazu i njegovim dijeljenjem s tri,

slijedi:
1 v
jj = p + V (4.69)
3 x

1 D(dV )
dV Dt
Lijeva strana gornjeg izraza je srednje mehaniko naprezanje, ija se negativna

vrijednost naziva i mehanikim tlakom, a koji se razlikuje od termodinamikog tlaka za
lan koji je razmjeran volumenskoj viskoznosti i relativnoj brzini promjene volumena
estice fluida. Utjecaj volumenske viskoznosti je znaajan u strujanjima sa znaajnim
gradijentima gustoe fluida, kao to su eksplozije i udarni valovi. Volumenska
viskoznost jednoatomnih plinova jednaka je nuli, a u strujanjima gdje je brzina
promjene volumena estica fluida (odnosno gustoe fluida) mala volumenska
viskoznost se moe zanemariti. U tom sluaju izraz za tenzor viskoznih naprezanja
prelazi u:
v j vi 2 vk 2
ji = + ji = 2 D ji Dkk ji (4.70)
xi x j 3 xk 3

U nestlaivom strujanju je divergencija polja brzine identiki jednaka nuli te su
viskozna naprezanja opisana sljedeim izrazom:
v v
ji = j + i = 2 D ji (4.71)
xi x j

Viskoznosti i V su pozitivne veliine, a funkcije su lokalnog termodinamikog
stanja fluida.

4. Dinamika fluida
4.5.2. Odnosi za savreni plin
Za toplinsko i kaloriki savreni plin vrijedi toplinska jednadba stanja:

p 1
= RT (u termodinamici pv = RT , gdje je v = specifini volumen) (4.72)

i kalorika jednadba stanja:
u = cvT (4.73)
pri emu su specifini toplinski kapaciteti pri konstantnom tlaku i konstantnom
volumenu konstantni, pa je i njihov odnos konstantan ( c p = konst., cv = konst.,
=k c=
p / cv konst. ).
4.5.3. Fourierov zakon provoenja topline
Fourierov zakon provoenja topline uspostavlja linearnu vezu izmeu vektora

povrinske gustoe toplinskog toka i gradijenta temperature, koja uz pretpostavku
izotropnosti fluida, poprima oblik:
T
q i = (4.74)
xi
[ ]SI W/ ( m K ) ), pozitivna je
U gornjem izrazu je toplinska provodnost fluida (=
veliina i funkcija je lokalnog termodinamikog stanja. Predznak minus na desnoj stani

izraza oznauje da e toplina spontano prelaziti uvijek s mjesta vie temperature prema
mjestu s niom temperaturom, dakle u smjeru suprotnom gradijentu temperature, dakle
vektori toplinskog toka i gradijenta temperature su suprotno usmjereni kolinearni
vektori.
4.6. Osnovne jednadbe dinamike newtonskog savrenog plina
Treba naglasiti da osnovni zakoni klasine fizike vrijede za sve fluide, a pojedini
matematiki modeli strujanja fluida razlikuju se jedino po dopunskim ili konstitutivnim
relacijama, koje opisuju specifino ponaanje pojedinih fluida. Uvrtavanjem
konstitutivnih relacija u jednadbe osnovnih zakona dobiva se matematiki model u
kojem je broj nepoznatih polja usklaen s brojem jednadbi, a koji vrijedi samo za

4. Dinamika fluida
fluide koji se ponaaju sukladno uvedenim konstitutivnim relacijama. Tako su osnovne

jednadbe dinamike newtonskog savrenog plina:
jednadba kontinuiteta
( v j )
= (4.75)
t x j
jednadba koliine gibanja
( vi ) ( v j vi ) p ji
=
+ fi + (4.76)
t x j xi x j
gdje je
v v 2 v 2
ji= j + i + V k ji= 2 D ji + V Dkk ji (4.77)
xi x j 3 xk
3
energijska jednadba
v2 v2 ( pvi ) ( ji vi ) T

+ cV
T =

jv + cVT + f i vi + +
t 2 x j 2 xi x j xi xi
(4.78)
toplinska jednadba stanja
p = RT (4.79)
Navedeni sustav jednadbi je sustav est jednadbi u kojima se pojavljuje est
nepoznatih polja ( , v j , p, i T ). Uz zadane poetne i rubne uvjete, ovaj sustav
jednoznano opisuje problem strujanja newtonskog savrenog plina. Naravno, zbog

nelinearnosti (npr. konvekcijski lan u jednadbi koliine gibanja - prvi lan desne
strane) uglavnom se nee moi nai analitiko rjeenje postavljenog sustava, nego e za
njegovo rjeavanje trebati primijeniti numerike metode. Pojavom raunala, dolo je do
razvoja raunalne dinamike fluida (Computational Fluid Dynamics- CFD), grane unutar
mehanike fluida, koja obuhvaa metode numerikog rjeavanja gornjeg sustava
jednadbi.

4. Dinamika fluida
4.7. Matematiki model nestlaivog strujanja
Posebnu klasu strujanja ine nestlaiva strujanja, u kojima gustoa fluida tijekom
strujanja ostaje konstantna. To se uglavnom odnosi na strujanje kapljevina, iako u
strujanjima s velikim gradijentima tlaka (npr. podvodna eksplozija) moe doi do
razlike u gustoi kapljevina (jer su i kapljevine stlaive) tako da bi strujanje trebali
promatrati kao stlaivo. S druge strane i strujanje plinova (koji su izriito stlaivi) pri
malim brzinama strujanja u odnosu na brzinu zvuka, moemo smatrati nestlaivim.
Tako npr. strujanje zraka u ventilacijskom kanalu brzinom do desetak metara u sekundi,
uzrokuje vrlo mali pad tlaka (svega nekoliko paskala) po jedinici duljine kanala. Ako se
uzme da je tlak zraka reda veliine atmosferskog tlaka (dakle reda veliine 100000 Pa),
a strujanje priblino izotermno, onda je iz jednadbe stanja jasno da zbog pada tlaka
nee doi do znaajne promjene gustoe zraka, pa se takvo strujanje takoer opisuje
modelom nestlaivog strujanja. U nestlaivom strujanju se dakle toplinska jednadba
stanja p = RT zamjenjuje s = konst. , ime se gubi zavisnost gustoe od temperature
(odnosno unutranje energije) fluida. Ako se moe zanemariti promjena viskoznosti
fluida o temperaturi, tada jednadba kontinuiteta i jednadba koliine gibanja postaju
posve nezavisne od temperature. U tom se sluaju rjeavanjem tih dviju jednadbi
dolazi do polja tlaka i brzine, a nakon toga se rjeava energijska jednadba (koja je
jedina jednadba u kojoj se pojavljuje temperatura) ime se dolazi do polja temperature
(odnosno specifine unutranje energije). Ako nas polje temperature ne zanima
energijsku jednadbu ne moramo niti rjeavati. Jednadbe koje opisuju nestlaivo
strujanje uz =konst. su:
jednadba kontinuiteta
v j
=0 (4.80)
x j
jednadba koliine gibanja
( vi ) ( v j vi ) p 2 vi
+ = fi + (4.81)
t x j xi x j x j
Energijska jednadba za sluaj nestlaivog strujanja e se kasnije definirati.
Razvijeni oblici jednadbi (4.80) i (4.81) u Kartezijskim koordinatama ( x1 , x2 , x3 ) su

4. Dinamika fluida
v1 v v
+ 2 + 3 =0 (4.82)
x1 x2 x3
v1 v v v p 2v 2v 2v
+ v1 1 + v2 1 + v3 1 = f1 - + 21 + 21 + 21 (4.83)
t x1 x2 x3 x1 x1 x2 x3

v2 v v v p 2v 2v 2v
+ v1 2 + v2 2 + v3 2 = f 2 - + 22 + 22 + 22 (4.84)
t x1 x2 x3 x2 x3
x1 x2
v3 v3 v3 v3 p 2 v3 2 v3 2 v3

+ v1 + v2 + v3 = f3 - + + 2 + 2 (4.85)
t x1 x2 x3 x3 x12
x2 x3
a zapisane u cilindarskim koordinatama (r , , z ) ove jednadbe glase

r 1 1
))) (rrr
rvr ) ( v ) ( vz ) = 0 (4.86)
t r r r z
vr v v vr v2 v
rr )) vr r - ) vz r =
t r r r z
(4.87)
p 1 1 2 vr 2 vr 2 v
= r f r - ))) -
r r r r r 2 2 z 2 r 2
(rv )
r
v v v v vv v
rr
vr
)))) r
vz =
t r r r z
(4.88)
1 p 1 1 2 v 2 v 2 vr
=r f -
))))

(rv )
r r 2 2 r 2
r r r z 2
v v v v v
rr z vr z
))) z
vz z =
t
r r z
(4.89)
p 1 vz 1 2 vz 2 vz
= r fz -
))) (r )
z r r r r 2 2 z 2


4. Dinamika fluida
4.8. Poetni i rubni uvjeti
Dani sustav jednadbi opisuje nestlaivo strujanje bilo kojeg newtonskog fluida, u bilo
kakvom geometrijskom podruju. Kad bi znali analitiki integrirati ove jednadbe,
dobili bismo njihovo ope analitiko rjeenje u kojem bi se pojavile odreene funkcije
integracije, koje bi inile ope rjeenje neodreenim, sve dok se ne zada podruje u
kojem se neko strujanje analizira, uvjeti koji vladaju u tom podruju u poetnom
trenutku integracije (poetni uvjeti), kao i uvjeti koji vladaju na rubu tog podruja
tijekom vremena integracije (rubni uvjeti). Ako nas zanima samo stacionarno rjeenje
(rjeenje koje se dobije kad ieznu sve vremenske promjene), poetne uvjete nije
potrebno zadavati.
Tipini rubni uvjeti za brzinu
1. Rubni uvjet na nepropusnoj stijenci.

Viskozni fluid se lijepi na stijenku, tako da je brzina fluida na stijenci jednaka brzini
stijenke (nema relativne brzine izmeu fluida i stijenke, kao to je to bio sluaj u
potencijalnom strujanju). Jasno je da je na mirujuoj stijenci brzina fluida jednaka nuli.
2. Rubni uvjet na granici dvaju fluida.

Ako se dva fluida (razliitih gustoa i viskoznosti) koja se ne mijeaju, gibaju laminarno
svaki u svom sloju, pri emu se slojevi dodiruju, tada se dodirna povrina ponaa kao
nepropusna stijenka, na kojoj nema relativne brzine izmeu dva sloja. Po principu akcije
i reakcije slojevi djeluju jedan na drugoga istom silom po veliini suprotnom po
predznaku, to znai da su povrinske sile na dodirnoj granici neprekidne.
3. Rubni uvjet na slobodnoj povrini.

Slobodna povrina je u principu razdjelna povrina dvaju fluida, od kojih jedan ima
puno manju gustou i viskoznost od drugoga (primjer strujanje vode u kanalu gustoa
i viskoznost zraka su za tri reda veliine manji od gustoe i viskoznosti vode). U tom se
sluaju viskozne sile u fluidu s malom viskoznou (u spomenutom primjeru u zraku)
mogu zanemariti, pa rubni uvjet na slobodnoj povrini prelazi u uvjet nultog sminog

4. Dinamika fluida
naprezanja. U takvoj se situaciji promatra strujanje samo u fluidu vee gustoe ( u

spomenutom primjeru u vodi).
4.9. Alternativni oblici energijske jednadbe
4.9.1. Potencijalna energija
Kao to je poznato iz mehanike, rad (snagu) potencijalne masene sile se moe prikazati
promjenom (brzinom promjene) potencijalne energije. Ako se sa eP oznai masena
gustoa potencijala specifine masene sile (npr. potencijalna energija za silu teine
(gravitacije) je = = mgx3 , a specifini potencijal je e=
EP mgz P = gz
EP / m = gx3 ), pri
emu taj potencijal nije vremenski promjenjiv, tada se specifina masena sila moe
prikazati gradijentom tog potencijala:
eP
fi = (4.90)
xi
na primjer za silu gravitacije:
( gx3 )
fi =
= ( 0,0, g )
g 3i = (4.91)
xi
Uzimajui u obzir gornju definiciju, lan koji oznauje snagu masenih sila u energijskoj
jednadbi, moe se pisati u obliku:
e ( r vi )
rrr
fi vi =
P
vi =
( vieP ) + eP (4.92)
xi xi xi

((
r
prema JK =
t
Ako se u zadnjem lanu gornje jednadbe primijeni jednadba kontinuiteta kao to je

naznaeno, te uzme u obzir da eP nije funkcija vremena, slijedi:
( eP ) ( vi eP ) DeP
fi vi =
+ = (4.93)
t xi Dt
U gornjem izrazu je iskoriteno pravilo B (vidjeti prethodna predavanja) za prijelaz s

konzervativnog na nekonzervativni zapis. Rijeima iskazan, gornji izraz glasi: Snaga
vanjske potencijalne masene sile koja djeluje na esticu fluida jednaka je negativnoj
brzini promjene potencijalne energije estice fluida. Dakle pozitivna snaga masene sile

4. Dinamika fluida
tj. gibanje estice fluid u smjeru masene sile (npr. gibanje estice prema dolje u polju
gravitacije) oznauje smanjenje potencijalne energije, i obrnuto kada je skalarni
umnoak fi vi negativan, to oznauje poveanje potencijalne energije estice fluida.
Uvrtavanjem gornjeg izraza za snagu masenih sila u energijsku jednadbu, ona prelazi
u oblik:
v2 v2 ( )
( pvi ) ji vi T
+ u + eP = v j + u + eP + + (4.94)
t 2 x j 2 xi x j xi xi
u kojem se pojavljuje zbroj kinetike, unutranje i potencijalne energije.
4.9.2. Jednadba kinetike energije
U prethodnom obliku energijske jednadbe smo vidjeli da pri strujanju fluida u polju
potencijalne sile pod ukupnom energijom moemo promatrati zbroj triju oblika energije,
to je zgodno u integralnom pristupu rjeavanja problema.
U diferencijalnom pristupu emo uvijek teiti najjednostavnijem obliku energijske
jednadbe. Kao to smo vidjeli iz modela nestlaivog strujanja, polje brzine i tlaka su
odreeni jednadbom kontinuiteta i jednadbom koliine gibanja, a kada je poznato
polje brzine uvijek moemo odrediti kinetiku energiju fluida. Stoga se samo od sebe
namee kao ideja da se iz energijske jednadbe eliminira kinetiku energiju fluida. To
se moe uiniti na nain da se od energijske jednadbe oduzme jednadba kinetike
energije.
Kao to je poznato iz mehanike jednadba kinetike energije se dobije skalarnim
mnoenjem jednadbe koliine gibanja s brzinom. Primijenjeno na nekonzervativni
oblik jednadbe koliine gibanja u diferencijalnom obliku dobije se
Dvi p ji
vi = fi vi vi + vi (4.95)
Dt
xi x j
D v2

Dt 2
Podsjetimo se fizikalnog znaenja lanova s povrinskim silama. lan p / xi oznauje

rezultantnu silu tlaka na esticu fluida, a njen skalarni umnoak s vektorom brzine
oznauje snagu tlanih sila kojom se mijenja kinetika energija fluida. Ako je polje

4. Dinamika fluida
tlaka konstantno, onda je i rezultantna sila tlaka na esticu fluida jednaka nuli (sjetimo
se statike fluida u MFI sila konstantnog tlaka na zatvorenu povrinu jednaka je nuli)
pa je doprinos toga lana kinetikoj energiji fluida jednak nuli. Zadnji lan gornje
jednadbe je skalarni umnoak rezultantne viskozne sile na esticu fluida s brzinom
estice, tj. oznauje doprinos viskoznih sila promjeni kinetike energije estice fluida.
4.9.3. Jednadba unutranje energije
Ako se u nekonzervativnom zapisu energijske jednadbe deriviraju lanovi koji

oznauju povrinske sile dobije se
D v2 p v ji vi T
+ cvT = fi vi vi p i + vi + ji + (4.96)
Dt 2 x x x x x x
u i i j j i i
Oduzimanjem jednadbe kinetike energije od jednadbe ukupne energije (energijske

jednadbe) dobije se jednadba unutranje energije, koja glasi
D ( cvT ) v vi T
p i + ji
= + (4.97)
Dt xi x j xi xi
koja u konzervativnom obliku (dobije se primjenom pravila B iz prethodnih predavanja)

glasi:
( cvT ) ( v j cvT ) v vi T
=
p i + ji + (4.98)
t x j xi x j xi xi
((
p D ( dV ) v 0
dV Dt
Iz termodinamike je poznato da je izraz za mehaniki rad u ravnotenom procesu jednak

p dV
pdV , te bi snaga bila pdV / dt , a volumenska gustoa te snage .
V dt
U mehanici fluida se sukladno principu lokalne ravnotee za termodinamiki sustav
uzima estica fluida ( V dV ), a vremensku promjenu koja se odnosi na esticu fluida
(materijalnu derivaciju) se oznauje s D / Dt , pa je jasno da lan pvi / xi u jednadbi
unutranje energije oznauje volumensku gustou snage sile tlaka koja doprinosi
promjeni unutranje energije. Pri ekspanziji se volumen estice fluida poveava
( dV > 0 ), a njena se unutranja energija smanjuje, to znai da estica vri rad prema

4. Dinamika fluida
svojoj okolini. Pri kompresiji je dV < 0 (volumen estice fluida se smanjuje) pa se

unutranja energija estice fluida poveava, to znai da se estici dovodi rad iz njene
okoline. Iz reenog je jasno da se putem tlanih sila mehanika energija moe pretvarati
u unutranju i obrnuto.
lan v u jednadbi unutranje energije oznauje volumensku gustou snage viskoznih
sila koja doprinosi promjeni unutranje energije. Ako se gradijent brzine vi / x j
prikae zbrojem simetrinog tenzora brzine deformacije D ji i antisimetrinog tenzora
vrtlonosti V ji , uzimajui u obzir da je dvostruki skalarni produkt simetrinog i
antisimetrinog tenzora jednak nuli, moe se pisati:

vi
= ji = ji ( D ji + V ji=
) ji D ji (4.99)
x j
v
Ako se u gornji izraz za viskozna naprezanja uvrsti Newtonov zakon viskoznosti, gornji
izraz za volumensku gustou snage viskoznih sila, nakon razvoja po nijemim
indeksima, prelazi u oblik:
2
v = ji D ji = ( D11 D22 ) + ( D22 D33 ) + ( D33 D11 ) +
2 2 2
3 (4.100)
+ 4 ( D + D + D ) + (D + D22 + D33 )
2 2 2 2
12 13 23 V 11
S obzirom da su dinamika i volumenska viskoznost pozitivne veliine, iz gornjeg je

izraza jasno da je snaga viskoznih sila uvijek pozitivna veliina, to fizikalno znai da
e se unutranja energija estice fluida zbog djelovanja viskoznih sila uvijek poveavati.
Ako se gleda ukupna energija izoliranog sustava, onda je jasno da to poveanje moe ii
jedino na raun mehanike energije. Viskozna pretvorba mehanike u unutranju
energiju traje sve dok postoji gradijent brzine.
U nestlaivom strujanju je divergencija brzine jednaka nuli, odnosno nema promjene
volumena estice fluida, te nema promjene unutranje energije estice fluida putem sile
tlaka, pa jednadba unutranje energije prelazi u oblik
( cvT ) ( v j cvT ) T
=
+v + (4.101)
t x j xi xi
gdje je
v =
= ji D ji 2 D ji D ji (4.102)

4. Dinamika fluida
Za sluaj nestlaivog strujanja jedini mehanizam izmjene unutranje i mehanike

energije je putem viskoznih sila, a ta je izmjena kako je reeno uvijek jednosmjerna, tj.
uslijed viskoznih sila mehanika se energija pretvara u unutranju, a nikad obrnuto.
Takav proces je dakle nepovratan, te e prema drugom zakonu termodinamike izazivati
porast entropije. S obzirom da se u nestlaivom strujanju unutranja energija ne moe
pretvoriti u mehaniku, ona nema znaenja sa stajalita strujanja. Stoga se u analizi
nestlaivog strujanja razmatra samo mehanika energija, a brzina pretvorbe mehanike
energije u unutranju se naziva gubicima mehanike energije. Za nestlaivo strujanje
temperaturna jednadbe je:
DT ( cvT ) ( v j cvT ) T
cv = + v +
= (4.103)
Dt t x j xi xi
U mirujuim krutim tijelima, gdje nema deformacije estica zbog vi 0 , temperaturna

jednadba se svodi na poznatu jednadbu provoenja topline, koja glasi:
T T T T T
c = = + + (4.104)
t xi xi x1 x1 x2 x2 x3 x3
Naravno, u izvodu prethodne jednadbe nije uzeta u obzir mogunost postojanja

toplinskih izvora raspodijeljenih po volumenu fluida. Za sluaj konstantne toplinske
provodnosti, jednadba se moe pisati u obliku
T 2T
= (4.105)
t c xi xi

a
gdje je a temperaturna provodnost. Za sluaj stacionarnog provoenja topline dobije se

polje temperature koje je opisano Laplaceovom jednadbom.
2T 2T 2T 2T
= 0 odnosno + 2 + 2 = 0 (4.106)
xi xi x12 x2 x3
Dakle stacionarno provoenje topline i potencijalno strujanje su analogne pojave, pri
emu temperatura odgovara potencijalu brzine, a vektor toplinskog toka podijeljen s
toplinskom provodnou odgovara vektoru brzine.

4. Dinamika fluida
4.10. Drugi zakon termodinamike i brzina produkcije entropije
Brzina promjene entropije estice fluida, kao elementarnog termodinamikog sustava,

definirana je izrazom
Ds Du v
T= +p j (4.107)
Dt Dt x j
Ako se u gornji izraz uvrsti jednadba unutranje energije on prelazi u oblik:

Ds v 1 T
= + (4.108)
Dt T T xi xi

qi
Jednadba ukazuje da do promjene entropije estice fluida dolazi zbog djelovanja
viskoznih sila (prvi lan desne strane jednadbe) na esticu fluida, te zbog izmjene
topline (drugi lan desne strane) estice fluida s okolinom. Kao to je pokazano v je
uvijek pozitivan, to znai da e uvijek izazvati porast entropije, to se za jedan spontani
proces i oekuje. Izmjena topline estice fluida takoer mijenja njenu entropiju, pri
hlaenju estice, entropija joj opada, a pri grijanju raste.
Za ocjenu ima li u promatranom sustavu uzroka nepovratnosti procesa posluit e
produkcija entropije (vidjeti koncept iz termodinamike u 3. predavanjima), a za brzinu
produkcije entropije vrijedi
Ds qi
s =
+ 0 (4.109)
Dt xi T
Uvrtavanjem izraza za brzinu promjene entropije estice fluida u gornji izraz, slijedi:
2
v T

= + (4.110)
T T 2 xi
Iz gornjeg izraza je oito da e brzina produkcije entropije uvijek biti pozitivna veliina,
=
a jednaka nuli samo za neviskozno ( = v 0 ) i adijabatsko (=0) strujanje. Pod tim
uvjetima strujanje e biti izentropsko i povratno.

5. TEORIJA SLINOSTI
Mehanika fluida je teorijsko-eksperimentalna znanost, unutar koje se dugi niz godina do

praktinih rezultata dolazilo eksperimentalnim putem. Mjerenja (eksperimenti) se
openito mogu vriti u originalnoj pojavi (prototipu) ili u modelskoj pojavi (modelu).
Dimenzijska analiza, polazei od pretpostavljenog skupa utjecajnih veliina, daje
podloge za organizaciju eksperimenta u smislu minimiziranja potrebnog broja mjerenja
i olakavanja prikaza dobivenih rezultata. Teorija slinosti, polazei od sustava
jednadbi koji opisuje promatranu pojavu, daje podlogu za modelska istraivanja
(kriterije koje treba zadovoljiti da bi se rezultati s modelske pojave mogli preslikati na
prototipnu pojavu) kako u mehanici fluida, tako i u svim ostalim granama fizike i
tehnike.
Razlog za modelska istraivanja moe biti neki od sljedeih
1. Skupa izrada prototipa (npr. u brodogradnji i avioindustriji se izrauju modeli
broda i aviona koji se ispituju u bazenu, odnosno zranom tunelu)
2. Visoke temperature u prototipnoj pojavi (pribjegava se modelu u kojem e
temperature biti nie).
3. U prototipnoj pojavi je eksplozivni ili otrovni plin (u modelskoj pojavi se uzima
neeksplozivni, neotrovni plin)
4. Prototipna pojava se odvija prebrzo sa stajalita mjernih instrumenata (pojava se
modelira da traje dugo u vremenu)
5. itd.
Modelska istraivanja 2 imaju smisla samo ako se iz rezultata dobivenih na modelu
mogu tono predvidjeti rezultati na prototipu, tj. pojave moraju biti sline 3.
2
Teorija slinosti takoer daje podlogu i za primjenu metode analogije. Za dvije pojave iz razliitih grana
fizike se kae da su analogne ako su opisane istim oblikom jednadbe. Tako je npr. potencijalno strujanje
fluida opisano Laplaceovom jednadbom 2 / xi2 =
0 , a polje temperature u krutini s konstantnom
toplinskom provodnou , takoer Laplaceovom jednadbom 2T / xi2 = 0 . Oito postoji analogija
/ xi i vektora toplinskog toka
izmeu potencijala brzine i temperature, te brzine strujanja fluida vi =
qi / =T / xi . Tako za svako rjeenje Laplaceove jednadbe za polje temperature postoji analogno
rjeenje potencijalnog strujanja fluida.

5. Teorija slinosti
5.1. Definicija slinosti dviju pojava
Za dvije fizikalne pojave kae se da su sline ako su opisane istim fizikalnim zakonima
i ako se veliine u jednoj fizikalnoj pojavi (npr. na prototipnoj) mogu odrediti iz
veliina druge fizikalne pojave (npr. modelske) jednostavnim mnoenjem konstantom
koja se naziva koeficijentom slinosti.
Ako oznaava neku od fizikalnih veliina prve pojave (npr. prototipne), a
istovjetnu fizikalnu veliinu u drugoj pojavi (npr. modelskoj), tada prema definiciji
slinosti vrijedi:
= C (5.1)
gdje je C koeficijent slinosti za veliinu .
L
L
x3 x3
M(x1,x2,x3,t)
M(x1,x2,x3,t) O x2
x1
O x2
x1
a) Prototipna pojava b) Modelska pojava
Slika 5.1 Ilustracija uz definiciju slinosti dviju pojava

Ako su i vektorske veliine (npr. vektori v i v , prema slici) tada e ti vektori u
promatrane dvije pojave biti meusobno paralelni, a mogu se razlikovati samo po veliini,

tj. vrijedi vi = Cv vi , gdje je konstanta Cv koeficijent slinosti za vektorsku veliinu v .
3
Pojavom raunala dolazi do naglog razvoja raunalne dinamika fluida (engl. Computational Fluid
Dynamics CFD), u kojoj se do rezultata dolazi numerikim rjeavanjem teorijskih jednadbi koje
opisuju strujanje fluida. Ovdje izloena teorija slinosti valjana je (moe se primijeniti) i za preslikavanje
rezultata prorauna s jedne na drugu slinu situaciju.

5. Teorija slinosti
Svakoj vremensko prostornoj toki M u prototipnoj pojavi odgovara analogna

vremensko prostorna toka M u modelskoj pojavi. Prostorne koordinate se preslikavaju s
pomou koeficijenta slinosti za duljinu (koji se obino oznauje s CL ): xi = CL xi , a
vrijeme se preslikava s pomou koeficijenta slinosti za vrijeme t = Ct t . Ako su i

polja fizikalnih veliina koja su funkcije prostornih i vremenske koordinate, tada relacija
= C vrijedi za bilo koje dvije toke M i M , u kojima su polja fizikalne veliine
definirana.
5.2. Karakteristina vrijednost fizikalne veliine
Svakoj fizikalnoj veliini se moe pridruiti njena karakteristina vrijednost .

Karakteristina vrijednost se obino definira iz rubnih uvjeta koji definiraju pojavu,
mogue je tu vrijednost definirati kao vrijednost u odabranoj toki M . Ako se sa
oznai karakteristinu vrijednost veliine , definiranu kao vrijednost polja u nekoj
toki M, a sa karakteristinu veliinu polja , tj. vrijednost polja u
odgovarajuoj prostorno vremenskoj toki M , tada prema izrazu = C vrijedi:
= C (5.2)
Naravno, ako se radi o duljini, za karakteristinu vrijednost se obino odabire neka od

karakteristinih dimenzija, npr. duljina L , prema gornjoj slici. Iz gornje jednadbe
slijedi da je koeficijent slinosti definiran omjerom karakteristinih vrijednosti veliina
dviju pojava:

C = (5.3)

Tako bi koeficijent slinosti za duljinu (esto se iskazuje i kao mjerilo modela) bio
CL = L / L .
Naravno, ako su i vektorska polja, karakteristine vrijednosti i oznauju
apsolutne vrijednosti (intenzitete) vektorskih veliina.

5. Teorija slinosti
5.3. Bezdimenzijska polja fizikalnih veliina
Uvrtavanjem izraza C = / u izraz = C on prelazi u oblik:

= = (5.4)

gdje je sa ~ oznaena bezdimenzijska vrijednost polja i . Iz tog se izraza
zakljuuje da su u dvjema slinim pojavama sva bezdimenzijska polja ista, odnosno da
su sve bezdimenzijske veliine u modelskoj i prototipnoj pojavi iste.
Poznavajui bezdimenzijsko polje ~ lako se dolazi do polja i :
= ~ i = ~ (5.5)
Naravno da bezdimenzijsko polje vrijedi ne samo za dvije pojave, nego za cijelu obitelj
slinih pojava koje zadovoljavaju iste kriterije slinosti.
5.4. Teorem slinosti
Bezdimenzijsko rjeenje nekog problema definirano je bezdimenzijskim jednadbama i

bezdimenzijskim poetnim i rubnim uvjetima, iz ega se zakljuuje:
Dvije e pojave biti sline, ako su opisane istim bezdimenzijskim jednadbama i istim
bezdimenzijskim poetnim i rubnim uvjetima. Jasno je da se jednadbe rjeavaju na
istom bezdimenzijskom podruju.
5.5. Postupak odreivanja kriterija slinosti
Do kriterija slinosti dvaju pojava dolazi se svoenjem sustava jednadbi koji opisuje
promatrane pojave i pripadajuih poetnih i rubnih uvjeta u bezdimenzijski oblik. Jasno
je da e sustavi jednadbi koji opisuju prototipnu i modelsku pojavu imati isto
bezdimenzijsko rjeenje ako su koeficijenti bezdimenzijskih jednadbi i bezdimenzijski
poetni i granini uvjeti isti za te dvije pojave. Iz uvjeta jednakosti koeficijenata u
bezdimenzijskim jednadbama prototipne i modelske pojave slijede kriteriji slinosti.
Postupak odreivanja kriterija slinosti je dakle sljedei:

5. Teorija slinosti
1. Definirati polazne jednadbe koje opisuju pojavu, te pripadajue poetne i rubne

uvjete. (Napomena: poetni i rubni uvjeti takoer mogu biti opisani
jednadbom)
2. Za svaku promjenjivu veliinu , odnosno u pojavi, temeljem poetnih i
rubnih uvjeta, te konstanti u jednadbama definirati karakteristine
vrijednosti tih veliina i , pri emu vrijedi

= (a) = (b) = C (c) C = (d) (5.6)

Ako neka od promjenjivih veliina nije definirana u poetnim i rubnim uvjetima
njena se karakteristina vrijednost definira kombinacijom veliina ije se
karakteristine vrijednosti mogu definirati iz konstanti u jednadbama, te
poetnih i rubnih uvjeta (prema pravilima dimenzijske analize).
Primjer 1: Ako su rubni uvjeti stacionarni, nema se na temelju ega odrediti
karakteristino vrijeme, pa se za karakteristino vrijeme uzima odnos
karakteristine duljine i karakteristine brzine (ili bilo koja kombinacija veliina
koja daje dimenziju vremena).
Primjer 2: Rubnim uvjetima u nestlaivom strujanju nije zadan tlak, pa se za
karakteristini tlak uzima umnoak karakteristine gustoe i kvadrata
karakteristine brzine (ili bilo koja kombinacija veliina koja daje dimenziju
tlaka).
3. U jednadbama prototipne i modelske pojave dimenzijske veliine zamijeniti
bezdimenzijskim, prema izrazima (5.6) (a) i (5.6) (b), definiranim u prethodnoj
toki. U svakoj jednadbi uiniti jedan od koeficijenata jedininim (dijeljenjem
jednadbe s koeficijentom uz lan uz koji se eli dobiti jedinini koeficijent).
Preostali koeficijenti u bezdimenzijskim jednadbama, te u bezdimenzijskim
jednadbama poetnih i rubnih uvjeta ine kriterije slinosti dvaju pojava.
Alternativno se do kriterija slinosti moe doi tako da se npr. u jednadbama
prototipne pojave sve veliine izraze s pomou veliina modelske pojave, prema
izrazu (5.6) (c), te trae uvjeti kada e se jednadbe prototipne pojave svesti na
jednadbe modelske pojave. Dakle, nakon uvrtavanja jednadbi (5.6) (c) u
jednadbe za prototipnu pojavu se ponovo u svakoj jednadbi jedan od

5. Teorija slinosti
koeficijenata svede na jedinicu, a preostali koeficijenti koji ine umnoke

potencija koeficijenata slinosti, takoer moraju biti jednaki jedinici, ime su
definirani kriteriji slinosti.
4. Sve bezdimenzijske veliine su u prototipnoj i modelskoj pojavi jednake. Iz te se
injenice mogu izvesti veze meu koeficijentima slinosti.
Primjer 1: Bezdimenzijska povrina A / L2
A
A A C=
= 2 , ili A
= A
1 , odnosno C A = CL2
L2
L L2 2
CL
L2
Primjer 2: (Bezdimenzijski) koeficijent sile

F
F F F CF = CF C= 2
Cv C A
= ili = = 1 , odnosno
1 2
v A
1
v2 A v 2 A C Cv2C A = C Cv2CL2
2 2 v2 A
Primjer 3: (Bezdimenzijski) koeficijent momenta
M M
= =
, odnosno CM C= 2
Cv C AC L C Cv2CL3
1 2 1
v AL v2 AL
2 2
Primjer 4: Bezdimenzijski protok Q / vA
Q
Q Q Q CQ CL3
= ili = = 1 , odnosno=
CQ C=
vC A Cv= CL2 .
vA vA v A Cv C A C
C /C t
v A
L t
Iz reenoga je jasno da e broj nezavisnih koeficijenata slinosti biti jednak

broju osnovnih dimenzija u nekoj pojavi.

5. Teorija slinosti
Za primjer e se odrediti kriterije slinosti za sluaj gibanja tijela duljine L koje se giba

konstantnom brzinom v u mirujuem fluidu gustoe , konstantne viskoznosti u
kojem vlada tlak p . Pretpostavlja se nestlaivo, adijabatsko strujanje fluida.
L
L
x3 x3
p p

M(x1,x2,x3,t)
M(x1,x2,x3,t) O x2
x1
O x2
x1
a) Prototipna pojava b) Modelska pojava
Slika 5.2 Oznake veliina u prototipnoj i modelskoj pojavi
Slika prikazuje opisanu fizikalnu pojavu. Pri definiranju kriterija slinosti za ovakvo
strujanje u prvom koraku se raspisuju polazne jednadbe, ukljuujui poetne i rubne
uvjete. Polazne jednadbe za nestlaivo adijabatsko strujanje su jednadba kontinuiteta i
jednadba koliine gibanja, a energijska (temperaturna) jednadba se u ovom sluaju
moe rjeavati neovisno o ove dvije, pa se ovdje nee uzeti u obzir.
v j
=0 (5.7)
x j
vi v p vi
v j i g i 3
= + (5.8)
t x j xi x j x j
U poetnom trenutku su fluid i tijelo mirovali, a u samom poetnom trenutku je brzina

tijela postigla konstantnu brzinu. Rubni uvjet na povrini tijela kae da je brzina fluida
na toj povrini jednaka brzini tijela (uvjet lijepljenja fluida). Gornje jednadbe oznauju
sustav etiri skalarne jednadbe s etiri nepoznata polja (polje tlaka i tri skalarna polja
za tri komponente brzine), ije je jednoznano rjeenje definirano poetnim i rubnim
uvjetima. U tim se jednadbama pretpostavlja da je gravitacija jedina masena sila

5. Teorija slinosti
(vektor gravitacije je konstantan i djeluje u negativnom smjeru osi x3 ) i da je ista u obje

pojave.
U drugom koraku je potrebno za svaku promjenjivu veliinu u strujanju definirati
karakteristinu vrijednost temeljem poetnih i rubnih uvjeta. Promjenjive veliine u
gornjim jednadbama su: vrijeme t , prostorne koordinate xi , tlak p i brzina vi . Za
karakteristinu vrijednost tlaka usvaja se tlak p , za karakteristinu vrijednost brzine se
usvaja brzina v gibanja tijela, a za karakteristinu duljinu duljina L tijela. Za

karakteristino vrijeme nemamo izbor u rubnim uvjetima, jer smo definirali da se brzina
gibanja tijela trenutno promijenila od stanja mirovanja na stanje jednolikog gibanja, pa
emo karakteristino vrijeme definirati preko duljine L i brzine v u obliku = L / v .
Svaka promjenjiva veliina u gornjim jednadbama koje opisuju i prototipnu i modelsku
pojavu, moe se prikazati preko bezdimenzijskih veliina u obliku
x j = L~
xj x j = L ~
xj odnosno x j = CL xj CL = L / L (5.9)
t =t ~
t t = t ~
t odnosno t = Ct t C = / (5.10)
v j = v v~ j v j = v v~ j odnosno v j = C v v j C v = v / v (5.11)
p = p ~
p ~
p = p p odnosno p = C p p C p = p / p (5.12)
Uvrtavanjem izraza (5.9) do (5.12) u jednadbe (5.7) i (5.8) za prototipnu pojavu,

uvaavajui da su karakteristine vrijednosti veliina konstante, slijedi sustav jednadbi
u bezdimenzijskom obliku koji glasi:
v v j
=0 (5.13)
L x j
v vi v2 v p p v vi
v j i + g i 3
= + 2 (5.14)
t t L x j L xi L x j x j
Analogni bezdimenzijski sustav jednadbi se dobiva i za modelsku pojavu, s jedinom

razlikom da su koeficijenti jednadbi koje opisuju modelsku pojavu sastavljeni od
karakteristinih veliina modelske pojave. Ako se u svakoj jednadbi modelske i
prototipne pojave jedan od koeficijenata svede na jedinicu, tada e jednakost jednadbi
podrazumijevati jednakost koeficijenata uz odgovarajue lanove. Dijeljenjem

5. Teorija slinosti
jednadbe (5.14) koeficijentom uz konvekcijski lan (lan koji oznauje inercijske sile),
sustav jednadbi (5.13) i (5.14) prelazi u oblik
v j
=0 (5.15)
x j
L vi v gL p p vi
v j i + 2 i 3 2
= + (5.16)
t
vtrr x j v
v xi

v L x j x j

St 1/ Fr 2 Eu 1/ Re
Iz uvjeta jednakosti bezdimenzijskih koeficijenata u jednadbi (5.16), koji opisuje

prototipnu pojavu s odgovarajuih koeficijentima u analognoj jednadbi za modelsku
pojavu slijede kriteriji slinosti dvaju strujanja. Jasno je da su ti koeficijenti sastavljeni
od sedam karakteristinih veliina, uvedenih u jednadbama (5.9) do (5.12), a to su: L ,
, v , p te konstanti g , , i u jednadbi (5.16). U dimenzijama ovih sedam
veliina se pojavljuju tri osnovne dimenzije: duljine, vremena i mase, te se prema
pravilima dimenzijske analize moe izabrati skup od tri dimenzijski nezavisne veliine,
ijim se dimenzijama mogu opisati dimenzije svih sedam veliina, odnosno mogue je
definirati etiri bezdimenzijska parametara, koji se ovdje nazivaju kriterijima slinosti.
Naravno da je izbor dimenzijski nezavisnog skupa potpuno proizvoljan, a da o izbranom
skupu zavise oblici bezdimenzijskih parametara. Ako bi se npr. za skup dimenzijski
nezavisnih veliina izabrao skup: , v , L , tada bi se dobio sljedei skup
bezdimenzijskih parametara: v / L , gL / v2 , p /( v2 ) ) i /( v L) . Izborom

nekog drugog dimenzijski nezavisnog skupa dolo bi se do drugih bezdimenzijskih
parametara. Isto tako, bezdimenzijski koeficijenti u jednadbi (5.16) su dobiveni
dijeljenjem jednadbi (5.14) koeficijentom uz konvekcijski lan, a da su dijeljene nekim
drugim koeficijentom dobili bi se neki drugi bezdimenzijski koeficijenti. U nastavku e
se tim bezdimenzijskim parametrima pridruiti ime i objasniti znaenje.
Na lijevoj strani jednadbe (5.16), uz nestacionarni lan, pojavljuje se koeficijent koji se
naziva Strouhalovim brojem, te za dvije sline pojave vrijedi:
L L L lokalna promjena
= ili St = St , gdje je=
St = (5.17)
v v vt konvektivna promjena
Koeficijent uz lan koji oznauje masene sile u jednadbi koliine gibanja (5.16),
prikazuje se Froudeovim brojem, a za dvije sline pojave vrijedi:

5. Teorija slinosti
gL gL 1 1 v inercijske sile
= 2 ili = gdje=
je Fr = (5.18)
2
v v Fr 2
Fr 2 gL gravitacijska sila
Koeficijent uz gradijent tlaka u jednadbi koliine gibanja (5.16), se u nestlaivom

strujanju naziva Eulerovim brojem, a za dvije sline pojave vrijedi:
p p p sile tlaka
= 2 ili Eu = Eu gdje =
je Eu = (5.19)
v v
2
rv2 inercijske sile
Koeficijent u lanu koji oznauje viskozne sile u jednadbi koliine gibanja (5.16),
definiran je Reynoldsovim brojem Re = vL / , te vrijedi:
1 1 rv L inercijske sile
= ili = gdje=
je Re = (5.20)
v L v L Re Re viskozne sile
Ako je zadovoljena slinost podruja, poetnih i rubnih uvjeta, dva nestlaiva strujanja
fluida e biti slina ako je zadovoljena jednakost Strouhalovih, Froudeovih, Eulerovih i
Reynoldsovih brojeva prototipne i modelske pojave. Ako bi poetni i rubni uvjeti bili
zadani jednadbama, iz njih bi se mogli pojaviti dodatni kriteriji slinosti. U opem
sluaju bezdimenzijsko polje tlaka i brzine u sustavu jednadbi (5.15) i (5.16) zavisi od
bezdimenzijskih prostornih i vremenske koordinate, te od koeficijenata koji se
pojavljuju u jednadbama, tj. vrijedi:
p = p ( xi , t, St , Fr , Eu , Re) (5.21)
vi = vi ( xi , t, St , Fr , Eu , Re) (5.22)
U zadanom primjeru nismo iskoristili definiciju za karakteristinu vrijednost vremena
= L / v . Ako se u definiciju (5.17) za Strouhalov broj uvrsti pretpostavljena relacija
= L / v , onda je jasno da e i u modelskoj i u prototipnoj pojavi vrijednost
Strouhalova broja biti jednaka jedinici, to se moe shvatiti da je jednakost Strouhalovih
brojeva ve zadovoljena, odnosno bezdimenzijska rjeenja nee biti funkcija
Strouhalova broja. Dakle nezavisni kriteriji slinosti (oni o kojima rjeenje
problema ovisi) uvijek su definirani od veliina koje slijede iz konstanti koje se
pojavljuju u jednadbama (u ovom primjeru su to g , i ) i konstanti iz
poetnih i rubnih uvjeta (ovdje su to L , p i v ), pa je jasno da se iz est veliina, od

kojih su tri dimenzionalno nezavisne, mogu definirati tri -parametra. Dakle u dvije
pojave treba izabrati takve vrijednosti konstanti da bezdimenzijski koeficijenti (ovdje

5. Teorija slinosti
Fr , Eu i Re ) u dvije pojave budu jednaki, ime e se osigurati jednakost

bezdimenzijskih rjeenja. Za prototipnu pojavu, koju elimo ispitati na modelu,
poznajemo vrijednosti svih est utjecajnih veliina. U modelskoj pojavi moemo
izabrati slobodno tri od est veliina, a preostale tri su definirane kriterijima slinosti.
Jedna od njih nam je ve zadana jer se modelska pojava odvija u istom polju gravitacije
( g = g ), pa nam za slobodan izbor preostaju jo dvije veliine. Ako je povod
modelskim ispitivanjima smanjenje veliine objekta, onda biramo duljinu L , a biramo i
fluid u modelskoj pojavi, ime su odreene i , te smo ve zadali etiri veliine, a
moemo zadati samo tri. Ako smo zadali etiri veliine, s preostalim dvjema moemo
zadovoljiti samo dva od tri kriterija slinosti, to znai da ne bismo imali potpunu
slinost dvaju pojava. U praksi je to est sluaj, a u takvim situacijama potrebno je
izvriti dopunsku analizu utjecaja pojedinih parametara na rjeenje, tako da se zadovolji
jednakost onih koeficijenata koji znaajnije utjeu na rezultat. Poslije emo analizirati
utjecaj svakog od kriterija slinosti, a sada pogledajmo alternativni nain izvoenja
kriterija slinosti.
Prema definiciji slinosti veliine u dvije pojave povezane su koeficijentom slinosti
C u obliku = C , gdje je C jednako omjeru karakteristinih vrijednosti
promatrane fizikalne veliine u dvije pojave C = / . Ako se u jednadbama za
prototipnu pojavu
v j
=0 (5.23)
x j
vi v p vi
v j i g i 3
= + (5.24)
t x j xi x j x j
sve veliine izraze pomou veliina modelske pojave, dobije se

Cv vj
=0 (5.25)
CL xj
C Cv vi C C2 v C p C Cv vi
v vj i C Cg g i 3 p
= + 2 (5.26)
Ct t CL xj CL xi CL xj xj

5. Teorija slinosti
U gornjim jednadbama su crticama oznaene veliine koji ine jednadbe modelske

pojave. Svoenjem jednog od koeficijenata u gornjim jednadbama na jedinicu dobije
se
vj
=0 (5.27)
xj
CL v v CL Cg C p p C vi
i = vj i 2 g i 3 + (5.28)
Cv Ct t xj Cv C Cv xi C Cv CL
2
xj xj
Jasno je da e se iz prototipnih jednadbi dobiti modelske jednadbe, ako su svi

koeficijenti jednaki jedinici, tj. vrijedi sljedee:
L
L
= 1 ili L = 1 ili
CL L
= ili St = St , to je jednako izrazu (5.17)
Cv Ct v v v
v
L g
CL C g gL gL 1 1
= 1 ili L 2g = 1 ili 2 = 2 ili = to je jednako izrazu (5.18)
Cv2 v v v Fr 2
Fr 2
v2
p
Cp p p p
= 1 ili = 1 ili = 2 ili Eu = Eu to je jednako izrazu (5.19)
2
C Cv v 2
v v
2
v2

C 1 1
= 1 ili = 1 ili = ili = , izraz (5.20)
C Cv CL v L v L v L Re Re
v L
Dakle dobili smo iste kriterije slinosti. Za one veliine koje se nalaze kao konstante
u jednadbama (u ovom primjeru su to g , i ) ili su zadane poetnim i rubnim
uvjetima (ovdje su to L , p i v ) (dakle parametre koje zadajemo) moemo

definirati nezavisne koeficijente slinosti. Dakle, jasno je da e koeficijent slinosti za
vrijeme (za kojeg nemamo parametra kojim bi unaprijed definirali pripadajui
koeficijent slinosti) biti definiran kriterijem (5.17) iz kojega je Ct = CL / Cv , odnosno
Strouhalov broj je iskoriten za definiciju koeficijenta slinosti za vrijeme, pa on nije

5. Teorija slinosti
kriterij slinosti dvaju strujanja. U ovoj pojavi je Cg = 1 , a nakon izbora mjerila modela
(koeficijenta slinosti CL za duljinu) i fluida u modelskoj pojavi (definirani C i C )
moemo jo odrediti koeficijente slinosti C p i Cv tako da zadovoljimo dva od
preostala tri kriterija slinosti. Kao to je ve reeno u situaciji u kojoj ne moemo

zadovoljiti sve kriterije slinosti, jer smo prisiljeni zadati vei broj veliina nego imamo
dimenzionalno nezavisnih veliina, potrebno je zadovoljiti najutjecajnije kriterije
slinosti.
5.6. Analiza vanosti kriterija slinosti
5.6.1. Strouhalov broj
Strouhalov broj se nalazi na mjestu koeficijenta uz lan koji oznauje lokalnu promjenu
odnosno nestacionarnost strujanja, te se odmah zakljuuje da e biti bitan samo u
nestacionarnom strujanju. Nestacionarnost strujanja moe biti posljedica vremenski
promjenjivih rubnih uvjeta, kada je na temelju vremenske promjene rubnih uvjeta
mogue definirati karakteristino vrijeme. Ako bi npr. tijelo, na koje nastrujava fluid
konstantnim i jednolikim profilom brzine vibriralo odreenom frekvencijom , tada bi
strujanje bilo nestacionarno, a karakteristino vrijeme bi se moglo definirati periodom
tih vibracija =1/, odnosno Strouhalov broj bi bio:
L L
St = = (5.29)
vt v
Nasuprot nestacionarnom strujanju s vremenski promjenjivim rubnim uvjetima, postoje
i nestacionarna strujanja s vremenski konstantnim rubnim uvjetima. Na primjer ako je
zatvoreni prostor pregraen membranom, tako da se sa svake strane membrane nalazi
plin pod razliitim tlakom, nakon trenutnog puknua membrane doi e do
nestacionarnog strujanja plina, uz stacionarne rubne uvjete. Drugi tipini primjer
nestacionarnog strujanja uz stacionarne rubne uvjete je nestlaivo optjecanje valjka
jednolikim i konstantnim profilom brzine, gdje na stranjem dijelu povrine valjka,
dolazi do odvajanja strujanja i periodikog otkidanja vrtloga. U takvim se sluajevima
karakteristino vrijeme ne moe definirati na temelju vremenske promjene rubnih

5. Teorija slinosti
uvjeta, nego se ono definira s pomou raspoloivih karakteristinih veliina, npr.

karakteristine brzine i karakteristine duljine u obliku = L / v . U tom je sluaju
Strouhalov broj identiki jednak jedinici u obje pojave, to drugim rijeima znai da je
kriterij Strouhalova broja automatski zadovoljen. Budui da je rjeenje nestacionarno,
mogue je definirati neko karakteristino vrijeme koje karakterizira vremensku
promjenu rjeenja, ali to vrijeme ne predstavlja osnovu za postavljanje kriterija
slinosti, jer je ono svojstvo samog rjeenja, a ne dolazi iz rubnih uvjeta. Tako bi se u
problemu optjecanja valjka jednolikim i konstantnim profilom brzine, mogao definirati
Strouhalov broj na temelju frekvencije otkidanja vrtloga, koji bi bio definiran analogno
izrazu (K.1), ali taj Strouhalov broj, kao to je reeno ne bi oznaavao nezavisni kriterij
slinosti (ijim bi podeavanjem uvjetovali rjeenje) jer on sam dolazi iz rjeenja.
Dakle, Strouhalov broj e se pojavljivati kao nezavisni kriterij slinosti samo u
problemima s vremenski promjenjivim rubnim uvjetima.
5.6.2. Froudeov broj
Froudeov broj oznauje odnos inercijske i gravitacijske sile. Ovaj e broj biti znaajan u
opisu problema kod kojih je bitan utjecaj gravitacije na polje brzine, odnosno kod kojih
je bitna preraspodjela potencijalne i kinetike energije. Tipini primjer pojave u kojoj je
Froudeov broj nezaobilazan kriterij slinosti su povrinski valovi nastali gibanjem broda
po povrini vode, kod kojih upravo dolazi do preraspodjele izmeu kinetike i
potencijalne energije estica fluida (jer je tlak na slobodnoj povrini konstantan). Pri
istjecanju fluida iz velikog spremnika, takoer dolazi do pretvorbe potencijalne energije
u kinetiku, te e sila gravitacije biti znaajna za polje brzine. Nasuprot tome, ako se
promatra strujanje kroz kosu cijev konstantnog poprenog presjeka izmeu dva presjeka
sa zadanim tlakom, iz Bernoullijeve jednadbe i jednadbe kontinuiteta je jasno da
gravitacijska potencijalna energija nema utjecaja na polje brzine (jer kinetika energija
ne zavisi od potencijalne energije), a sila gravitacije utjee samo na polje tlaka. Slino
se moe zakljuiti i za sluaj horizontalnog optjecanja tijela potopljenog duboko ispod
slobodne povrine (tako da se na slobodnoj povrini ne pojavljuju valovi). Ako se od
stvarnog polja tlaka oduzme promjene tlaka nastala uslijed gravitacije, slika strujanja se
nee promijeniti, iz ega se zakljuuje da masene sile nemaju utjecaja, odnosno

5. Teorija slinosti
Froudeov broj nije kriterij slinosti. Iz slinih se razloga pri strujanju plinova s
nametnutim gradijentom tlaka u smjeru strujanja (sluaj prisilne konvekcije), utjecaj
gravitacije redovito zanemaruje.
5.6.3. Eulerov broj, kavitacijski broj, Machov broj
U nestlaivom strujanju razina tlaka nema utjecaja na polje strujanja, jer tlak nema
utjecaja na gustou fluida, a njegov utjecaj na polje brzine se oituje kroz gradijent
tlaka, koji se pojavljuje u jednadbi koliine gibanja. Jasno je da se polju tlaka moe
dodati konstanta a da se polje brzine ne promijeni. Ako su u nekom problemu zadane
brzine po rubu podruja, tlak se zadaje samo u jednoj toki, pa je jasno da u takvim
uvjetima Eulerov broj nije nezavisni kriterij slinosti, jer polju tlaka moemo dodati ili
oduzeti konstantnu vrijednost bez da se slika strujanja promijeni (dakle Eulerov broj se
moe smatrati zadovoljenim). U takvim se sluajevima za karakteristinu vrijednost
tlaka bira dvostruka vrijednost dinamikog tlaka, pa je Eulerov broj jednak jedinici, to
znai da ispada iz skupa nezavisnih parametara.
Jednakost Eulerova broja e morati biti zadovoljena u dva strujanja u kojima je zadana
neka razlika tlaka, ime je na neki nain odreen gradijent tlaka. Na primjer u pojavi
strujanja kroz cijev, ako je tlak zadan na ulaznom i izlaznom presjeku cijevi, razlika tih
tlakova postaje presudna za vrijednost brzine strujanja. U tom sluaju se Eulerov broj
moe definirati izrazom u kojem se tlak zamjenjuje razlikom tlaka
p
Eu = (5.30)
v2
Slino vrijedi i kod pumpe, koja predaje energiju fluidu, pa se tlak od ulaza do izlaza iz
pumpe povea za p .
Sljedei primjer, gdje je zadana razlika tlaka su pojave nestlaivog strujanja s
mogunou pojave kavitacije, kada je zadan tlak pv para, pa je =
p p pv . Dakle
ako se u jednom strujanju pojavljuje kavitacija, treba osigurati uvjete za pojavu
kavitacije i u njemu slinom strujanju. Za te se potrebe Eulerov broj preureuje u
kavitacijski broj, koji je definiran izrazom
p pv
= (5.31)
v2

5. Teorija slinosti
U analizi stlaivih strujanja, kod kojih se gustoa fluida znaajno mijenja, Eulerov broj
se moe prevesti u Machov broj, koji je u stlaivom strujanju vaan kriterij slinosti.
Znamo da je sila tlaka na esticu fluida odgovorna za promjenu njena volumena,
odnosno gustoe, pa se govori o sili tlaka kao o sili stlaivanja. U savrenom plinu je
brzina zvuka definirana izrazom c 2 = p / ( je eksponent adijabatske ekspanzije),
pa se Eulerov broj moe zapisati u obliku
p 1 c2 1 1
=Eu = = (5.32)
v2 v2 Ma 2
gdje je
v inercijske sile
Ma= = (5.33)
c sile stlaivanja
Strujanje plinova pri niskim vrijednostima Machova broja (recimo Ma < 0,3 ) tretiramo
kao nestlaivo strujanje, jer je promjena gustoe u takvim strujanjima s inenjerskog
stajalita zanemariva. Tako se npr. strujanje zraka oko automobila, koji se kree
brzinom recimo 150 km/h (41,7 m/s), pri brzini zvuka, koja pri normalnim uvjetima
= v=
zraka iznosi 331 m/s, odvija pri Machovom broju Ma / c 0,125 , pa se redovito
smatra nestlaivim. Kod modelskih ispitivanja istog problema treba paziti da u slinoj
pojavi Machov broj ne prijee, recimo vrijednost 0,3, jer bi tada u modelskoj pojavi
strujanje bilo sa znaajnim utjecajem sila stlaivanja, nego u originalnoj pojavi, pa bi
slinost strujanja bila naruena.
5.6.4. Reynoldsov broj
Jedan od najvanijih bezdimenzijskih parametara, bilo za sluaj vanjskih zadaa

(optjecanja) bilo unutarnjih zadaa (protjecanja fluida) je upravo Reynoldsov broj. Kao
to je jasno iz jednadbe koliine gibanja on oznauje omjer inercijskih i viskoznih sila i
glavni je kriterij prelaska laminarnog u turbulentno strujanje fluida. Laminarno strujanje
fluida odrava se pri malim vrijednostima Reynoldsova broja, gdje je utjecaj viskoznosti
vei. Velike vrijednosti Reynoldsova broja oznauju mali utjecaj viskoznosti, te se pri
visokim vrijednostima Reynoldsova broja viskozne sile mogu i zanemariti u veem
dijelu podruja strujanja. Meutim, kad god u podruju strujanja postoji vrsta stijenka
utjecaj viskoznih sila se nee moi zanemariti u neposrednoj blizini stijenke. Zbog

5. Teorija slinosti
viskoznosti fluida brzina fluida na stijenci jednaka je nuli, a udaljavanjem od stijenke

brzina estica fluida se postupno poveava. Zbog toga e uz stijenku uvijek postojati
podruje u kojem se strujanje fluida odvija malim brzinama s malim inercijskim silama,
te se u tom podruju (koje se naziva graninim slojem) utjecaj viskoznih sila nee moi
zanemariti. U tim e sluajevima Reynoldsov broj biti vaan kriterij slinosti. Postoje
viskozna strujanja fluida u kojima Reynoldsov broj nije nezavisni kriterij slinosti.
Jedno takvo je npr. problem prirodne konvekcije (strujanje koje nastaje uslijed izmjene
topline, tj. razlike u gustoi koja nastaje zbog razlike temperatura estica fluida) u
zatvorenom prostoru, gdje su brzine po svim granicama jednake nuli, te iz rubnih uvjeta
nije mogue definirati karakteristinu brzinu, koja bi ula u definiciju Reynoldsova
broja. Naravno, u takvom bi se strujanju mogao definirati Reynoldsov broj na temelju
npr. maksimalne brzine koja se pojavljuje u rjeenju. U slinim strujanjima bi vrijedila
jednakost tako definiranog Reynoldsova broja u dvije pojave, a s obzirom da je
Reynoldsov broj definiran na temelju brzine koja dolazi iz rjeenja, on ne bi oznaavao
nezavisni kriterij slinosti.

6. GRANINI SLOJ
Treba naglasiti da se prije izvedene Navier-Stokesove jednadbe odnose na strujanje

newtonskog, jedno-komponentnog jednofaznog fluida (dakle bez kemijske reakcije) i
bez utjecaja elektro-magnetskih sila.
Jasno je da se u praksi pojavljuju i viekomponentna strujanja, npr. pri mijeanju dvaju
(ili vie) plinova. U takvim situacijama bi se kao nove varijable pojavile koncentracije
svakog pojedinog plina, te novi lanovi koji oznauju masenu difuziju pojedinih
komponenti. Treba naglasiti da je i zrak smjesa plinova, ali je koncentracija svake
sastavnice zraka konstantna i jednaka u svim tokama fluida (dakle nema difuzije
mase), pa se zrak tretira kao jedno-komponentni fluid.
Ako se u strujanju istovremeno pojavljuje vie agregatnih stanja (kruto, kapljevito i
plinovito), strujanje se naziva viefaznim. Pri pojavi kavitacije strujanje vode postaje
dvofazno, jer se osim kapljevite faze pojavljuje i plinovita faza. U tom se sluaju
pojavljuje razdjelna povrina izmeu dvaju faza u kojoj se pojavljuju dodatne sile
povrinske napetosti, a u takvom strujanju bi takoer trebalo definirati brzinu pretvorbe
kapljevite u plinovitu fazu, i obrnuto. Tipian primjer viefaznog strujanja je i strujanje
u kotlovskim cijevima, u kojima voda isparava zbog dovoenja topline. Dakako da
postoje i viekomponentna viefazna strujanja. Primjer za to je pneumatski transport
krutih estica (strujanje mjeavine zraka i krutih estica).
Ako se ograniimo samo na Navier-Stokesove jednadbe, jo uvijek moemo
razlikovati nekoliko podjela strujanja.
Jedna od podjela koju smo ve do sada spominjali je s obzirom na gustou. Ako gustoa
ostaje konstantna u strujanju, strujanje zovemo nestlaivim, inae je stlaivo. Treba
naglasiti da je pojam stlaivosti bolje vezati uz strujanje, jer se i strujanje plinova (kao
izrazito stlaivih fluida) pri niskim vrijednostima Machova broja moe smatrati
nestlaivim, a strujanje vode (kao izrazito nestlaivog fluida) se tretira stlaivim za
sluaj pojave enormne razlike tlakova (npr. za sluaj podvodne eksplozije).

6. Granini sloj
Strujanje u kojem nema izmjene topline meu esticama fluida se naziva adijabatskim,
a u protivnom je strujanje dijabatsko. Za dijabatsko strujanje u kojem temperatura ostaje
konstantna u svim tokama fluida se kae da je izotermno.
S obzirom na viskoznost strujanje moe biti neviskozno (viskoznost je jednaka nuli) ili
viskozno. Jednadbe gibanja neviskoznog strujanja se dobiju iz Navier-Stokesovih
jednadbi u kojima se viskoznost izjednai s nulom, a takve se jednadbe nazivaju
Eulerovim jednadbama. Posebnu klasu neviskoznog strujanja ine potencijalna
strujanja, u kojima se dodatno pretpostavlja da nema rotacije estica fluida, to ima za
posljedicu da se polje brzine moe prikazati gradijentom skalarne funkcije (skalarnog
potencijala brzine). Dakle neviskozno strujanje je openito opisano Eulerovim
jednadbama koje su nelinearne (zbog nelinearnog inercijskog lana u jednadbi
koliine gibanja). Uz pretpostavku potencijalnog nestlaivog strujanja linearna
jednadba kontinuiteta prelazi u linearnu Laplaceovu jednadbu, a nelinearna parcijalna
diferencijalna jednadba koliine gibanja prelazi u nelinearnu algebarsku jednadbu
(Euler-Bernoullijev integral), pa je potencijalno strujanje puno jednostavnije rijeiti od
openitog neviskoznog strujanja opisanog nelinearnim Eulerovim jednadbama.
Viskozno strujanje u prirodi se pojavljuje kao laminarno ili turbulentno. Laminarno
strujanje je uredno strujanje u kojem se estice fluida gibaju u slojevima (po glatkim
trajektorijama), za razliku od turbulentnog strujanja u kojem se pojavljuju sluajne
pulzacije brzine, tako da su estice fluida u stanju burnog komeanja. U prirodi se
laminarno strujanje odrava pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja (pri
znaajnijem utjecaju viskoznih sila). U praksi su strujanja najee turbulentna, a zbog
njihove stohastike prirode, turbulentna strujanja fluida se ne mogu opisati analitiki pa
ih se nuno rjeava numerikim putem.
Naravno da se na temelju nabrojanih podjela mogu definirati razliite klase strujanja
fluida, npr. nestlaivo, izotermno laminarno; ili stlaivo, adijabatsko potencijalno, i sl.
S obzirom na rubne uvjete strujanja se dijele na vanjska (problemi optjecanja tijela
jedan od rubova je stijenka) i unutarnja (problemi protjecanja, npr. kroz kanale i cijevi
dva ruba podruja strujanja su stijenke).

6. Granini sloj
6.1. Optjecanje tijela teorija graninog sloja
Jedna od tipinih zadaa mehanike fluida je odreivanje sile koja djeluje na gibajue
tijelo uronjeno u fluid. Tipini primjeri su gibanje automobila, vlaka, zrakoplova, broda,
rotora turbostroja itd. Za sluaj gibanja tijela konstantnom brzinom, problem se obino
promatra u koordinatnom sustavu vezanom na tijelo, te bi se promatrau u tom
koordinatnom sustavu inilo da tijelo miruje, a fluid nastrujava na njega brzinom koja je
jednaka brzini gibanja tijela.
Slika 6.1 Ilustracija strujnica i sila pri optjecanju profila
Rezultantna sila fluida na tijelo jednaka je integralu povrinskih sila po povrini tijela.
Fi = ji n j dS = p ni dS + S ji n j dS (6.1)
S S S
Gdje je p ni dS doprinos sila tlaka, a S ji n j dS doprinos viskoznih sila.

S S
Sila fluida na tijelo obino se za sluaj ravninskog strujanja rastavlja na dvije

komponente. Komponenta D (ili FD ) u smjeru brzine u (oznauje silu otpora, prema

engl. "Drag") i komponentu L ili ( FL ) okomito na brzinu u (oznauje silu uzgona,
prema engl. "Lift").
Sile otpora i uzgona se najee prikazuju u bezdimenzijskim oblicima koeficijenta
otpora i koeficijenta uzgona, koji su definirani izrazima
D
CD = (6.2)
1
u2 AD
2
L
CL = (6.3)
1
u2 AL
2

6. Granini sloj
1
gdje je u2 dinamiki tlak, a AD i AL povrine.
2
Povrine AD i AL se mogu definirati razliito, a kod sile otpora je to najee projekcija
povrine tijela suprotstavljena strujanju. U "Mehanici Fluida I" su dani koeficijenti
otpora nekih elementarnih tijela, dobiveni mjerenjem. U opem sluaju koeficijent
otpora zadanog tijela, u nestlaivom strujanju zavisi od Reynoldsova broja, a u
stlaivom od Reynoldsova i Machova broja.
Doprinos sili otpora od tlanih sila se naziva otpor oblika, a od viskoznih sila otpor
trenja. Slijedee dvije slike prikazuju dva ekstremna sluaja optjecanja tanke ploe.
Slika 6.2 Dva ekstremna sluaja pri optjecanju ravne ploe: paralelno i okomito nastrujavanje
fluida
U prvom su sluaju sile tlaka okomite na smjer strujanja, pa sili otpora doprinose samo
viskozne sile, a u drugom sluaju je obrnut sluaj, smine sile su okomite na smjer
strujanja, pa sili otpora doprinose samo tlane sile. U realnim sluajevima uvijek imamo
i jedan i drugi doprinos otporu.
Slika 6.3 Promjer optjecanja profila pod napadnim kutom

6. Granini sloj
Ako se kao primjer uzme ravninsko optjecanje profila, onda e otpor oblika rasti s
debljinom profila i s porastom napadnog kuta .
Polje brzine pri optjecanju tijela zavisi od inercijskih sila, sila tlaka i viskoznih sila
(utjecaj masenih sila se obino zanemaruje). Odnos inercijskih i viskoznih sila je
prikazan Reynoldsovim brojem, pri emu niske vrijednosti Reynoldsova broja oznauju
zanemariv utjecaj inercijskih sila (odnosno znaajan utjecaj viskoznih sila). U takvim
sluajevima se inercijske sile (nelinearni konvekcijski lan u jednadbi koliine gibanja)
mogu zanemariti, ime se od Navier-Stokesovih jednadbi dobiju Stokesove jednadbe.
Stokesove jednadbe su linearne pa se moe nai analitiko rjeenje npr. optjecanja
kugle, koje vrijedi za sluaj Re 1 . Primjer strujanja kojeg opisuju Stokesove
jednadbe je i strujanje ulja u zranosti leaja (vidjeti primjer s vjebi, gdje su inercijske
sile zanemarene na temelju procjene reda veliine pojedinih lanova u jednadbi
koliine gibanja). Drugi primjer primjene Stokesovih jednadbi je ulijevanje npr.
polimera u kalup. U takvim problemima viskoznost je obino velika, a brzine relativno
male, pa je Reynoldsov broj mali. Meutim polimer najee nije newtonski fluid pa se
koristi neka druga relacija za zavisnost tenzora viskoznih sila od tenzora brzine
deformacije.
U praktinim problemima optjecanja tijela (strujanje oko zrakoplova, automobila, vlaka
ili broda) Reynoldsov broj poprima vrijednosti puno vee od jedinice, to znai da je
utjecaj viskoznih sila mali. Ipak viskozne sile se nee moi zanemariti u itavom
podruju strujanja, nego je samo njihov utjecaj sveden na podruje u neposrednoj blizini
tijela, u kojem e se brzina fluida mijenjati od nule (na samoj povrini tijela) do brzine
optjecanja. To podruje se naziva podruje graninog sloja. Dakle pri optjecanju tijela
pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja, viskozne sile su bitne samo unutar tankog
graninog sloja, a izvan graninog sloja utjecaj viskoznosti se moe zanemariti.
Sljedea slika shematski prikazuje primjer graninog sloja uz ravnu plou pri visokoj
u L
vrijednosti Reynoldsova broja Re = ( L je duljina ploe). Debljina graninog

sloja (osjenanog podruja unutar kojeg se brzina znatno mijenja, odnosno podruja u
kojem su viskozne sile bitne) je mala u odnosu na duljinu ploe.

6. Granini sloj
Slika 6.4 Shematski prikaz podruja graninog sloja uz ravnu plou
Meutim, ako promatramo strujanje u okoliu samog vrha ploe (ili imamo posla s
kratkom ploom, tako da je Reynoldsov broj mali (to odgovara velikom utjecaju
viskoznosti), debljina podruja unutar kojeg e viskozne sile biti znaajne u odnosu na
inercijske sile e biti velika u odnosu na duljinu ploe, kao to shematski prikazuje
sljedea slika. Ako se Reynoldsov broj openito definira kao Re = u x / , gdje je x
udaljenost od vrha (prednjeg brida) ploe, odmah je jasno da e vei utjecaj viskoznosti
biti blie vrhu, gdje je Reynoldsov broj manji.
Slika 6.5 Shematski prikaz zone utjecaja viskoznih sila pri niskim vrijednostima Re broja
Slino se da zakljuiti i iz primjera optjecanja kugle promjera D . Za optjecanje pri

u D
niskim vrijednostima Reynoldsova broja Re = , recimo Re 1 , postoji

analitiko rjeenje, po kojemu se utjecaj viskoznosti u polju brzine osjeti daleko od
tijela (prva slika), a za sluaj

6. Granini sloj
Slika 6.6 Shematski prikaz zone utjecaja viskoznih sila pri optjecanju kugle pri niskim i visokim
vrijednostima Re broja
visokih vrijednosti Reynoldsova broja, utjecaj viskoznosti na polje brzine, sveden je u

usko podruje graninog sloja uz samu povrinu kugle. to god je Reynoldsov broj vei
to je podruje relativno tanje.
Temeljem reenoga sama od sebe se namee Prandtlova ideja, da se za sluaj optjecanja
tijela pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja, polje strujanja rastavi na dva
podruja: Podruje neposredno uz povrinu tijela (granini sloj) gdje je utjecaj
viskoznosti bitan i vanjsko neviskozno strujanje opisano Eulerovim jednadbama
(odnosno uz dodatnu pretpostavku bezvrtlonog strujanja, nelinearne Eulerove
jednadbe prelaze u linearnu Laplaceovu jednadbu i algebarsku Bernoullijevu
jednadbu - tonije Euler-Bernoullijev integral).

6. Granini sloj
Strujanje unutar graninog sloja je viskozno, to znai da je opisano Navier-Stokesovim

jednadbama. Meutim, injenica da je granini sloj tanak u odnosu na duljinu tijela,
ima za posljedicu da svi lanovi u Navier-Stokesovim jednadbama nee biti jednako
veliki. Procjenom reda veliine pojedinih lanova u tim jednadbama i zanemarivanjem
lanova koji malo doprinose rjeenju dolazi se do skupa pojednostavljenih jednadbi
koje opisuju strujanje fluida unutar graninog sloja, a koje se nazivaju Prandtlovim
jednadbama.
6.1.1. Prandtlove jednadbe za laminarni granini sloj
Pri izvodu Prandtlovih jednadbi ograniit emo se na ravninsko strujanje oko blago
zakrivljene stjenke (to pretpostavlja da je polumjer zakrivljenosti stijenke puno vei od
debljine graninog sloja). Nadalje uvode se sljedee pretpostavke
Strujanje je nestlaivo uz konstantnu viskoznost
= ( konst.
= , konst. )

Strujanje je stacionarno: =0
t
Zanemarujemo masene sile: fi = 0
y
y
granini sloj
R> > debljina graninog sloja
Slika 6.7 Definicije koordinata u graninom sloju pri optjecanju blago zakrivljene povrine
Strujanje se promatra u 0xy koordinatnom sustavu, gdje se os x poklapa s konturom

povrine tijela (stijenke), a os y je u svakoj toki okomita na os x (stijenku).
Komponentu brzine u smjeru osi x , oznait emo s u , a komponentu u smjeru osi y s
v.
Polazne jednadbe su jednadba kontinuiteta i jednadbe koliine gibanja, koje uz
navedene pretpostavke glase
u v
+ =
0 (6.4)
x y

6. Granini sloj
u u 1 p 2u 2u
u +v =
+u 2 + 2 (6.5)
x y x x y
v v 1 p 2v 2v
u +v = +u 2 + 2 (6.6)
x y y x y
U cilju procjene veliine pojedinih lanova u jednadbi, uvodimo karakteristine
veliine za pojedine varijable u obliku
u = Uu v = Vv x = Lx y = y (6.7)
S obzirom da je strujanje nestlaivo za tlak se uzima p = U 2 p (pretpostavimo da je

red veliine maksimalne promjene tlaka unutar graninog sloja jednak dvostrukom
dinamikom tlaku).
Gdje su U i V maksimalne brzine u pojedinim smjerovima, tako da su vrijednosti
bezdimenzijskih komponenti u i v brzine u rasponu nula do jedan (kaemo da su
bezdimenzijske komponente brzine reda veliine jedan). S obzirom da su duljina L i
debljina graninog sloja maksimalne dimenzije u smjeru osi x i y , jasno je da su i
bezdimenzijske koordinate x i y takoer reda veliine jedinice (jer se kreu u rasponu
nula do jedan).
Uvrtavanjem gornjih relacija u jednadbu kontinuiteta, ona prelazi u oblik
U u V v
+ =0 (6.8)
L x y
Bezdimenzijski lanovi u jednadbi kontinuiteta su reda veliine jedinice (jer je
maksimalna promjena komponenti reda veliine jedinice, a maksimalna promjena
bezdimenzijske koordinate je takoer reda veliine jedinice). S obzirom da zbroj
lanova u gornjoj jednadbi mora biti jednak nuli, zakljuujemo da su koeficijenti uz
lanove istog reda veliine, tj. vrijedi
U V
= , odakle je V = U (6.9)
L L
Jasno da je za sluaj strujanja pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja, kako je
prije objanjeno, debljina graninog sloja puno manja od duljine L , pa je i maksimalna
vrijednost v -komponente brzine puno manja od maksimalne vrijednosti u -
komponente, to znai da je strujanje u graninom sloju uglavnom paralelno sa
stijenkom.

6. Granini sloj
Prikazom x -komponente jednadbe koliine gibanja s pomou bezdimenzijskih

veliina dobije se
U 2 u UV u U 2 p U 2u U 2u
u + v =
+u 2 2 +u 2 2 (6.10)
L
x y L x
L x y
2
U U U
L
u u
L2 2
Ponovo su bezdimenzijski lanovi reda veliine jedinice, a veina koeficijenata je reda

U2
veliine . S obzirom da je L predzadnji lan gornje jednadbe je zanemariv u
L
U
odnosu na zadnji lan, pa ostaje da je red veliine viskoznih sila . Da bi viskozne
2
sile bile znaajne unutar graninog sloja, moraju biti istog reda veliine kao i inercijske
sile, tj. vrijedi
d
2
U2 U 1
= 2 tj. vrijedi = = (6.11)
L d L UL Re
odnosno
L L
= = (6.12)
UL Re

Dakle, ako je Reynoldsov broj reda veliine 106 onda je debljina graninog sloja tri
reda veliine manja od duljine L . Ako se x -komponenta jednadbe koliine gibanja
podijeli s U 2 / L , dobije se
u u p 1 2u 2u
u + v =
+ + (6.13)
x y x Re x 2 y 2
u kojoj je predzadnji lan oito zanemariv, za sluaj strujanja pri visokim vrijednostima
Reynoldsova broja.
Konano prikazom y -komponente jednadbe koliine gibanja s pomou
bezdimenzijskih lanova, uvaavajui relacije (6.9) i (6.12) dobije se
UV v V 2 v U 2 p V 2 v V 2 v
u + v = + u 2 2 +u 2 2
L
x y
y
L x y
2 2 2 2
U U U2 U U
Re 3
L Re L Re L L Re 2 L Re
Dijeljenjem gornje jednadbe koeficijentom uz derivaciju tlaka sijedi

6. Granini sloj
1 v v p 1 2 v 1 2 v
u + v = + 2 2+ (6.14)
Re x y y Re x Re y 2
Oito su svi lanovi ove jednadbe za sluaj strujanja pri visokim vrijednostima
Reynoldsova broja zanemarivi u odnosu na lan s derivacijom tlaka, te od polaznog
sustava ostaju sljedee bezdimenzijske Prandtlove jednadbe
u v
+ =
0 (6.15)
x y
u u p 2u
u + v =
+ 2 (6.16)
x y x y
p
=0 (6.17)
y
Rekapitulacija modela graninog sloja
Sljedea slika prikazuje dio podruja strujanja pri optjecanju nekog dijela, koje smo
podijelili na podruje graninog sloja ( 0 < y < ( x) ) i podruje vanjskog neviskoznog
strujanja ( y > ( x) ). Brzinu na granici izmeu ta dva podruja (na rubu graninog sloja)
smo oznaili s u . Pretpostavlja se da se profil brzine u graninom sloju glatko
u
nastavlja na profil brzine u vanjskom neviskoznom strujanju, tako da vrijedi =0,
y
tj. zakljuujemo da e u ravninskom stacionarnom strujanju brzina u biti funkcija
samo koordinate x , tj. u = u ( x ) .
Slika 6.8 Ilustracija uz rekapitulaciju graninog sloja: definicija profila brzine i debljine graninog
sloja

6. Granini sloj
Strujanje fluida unutar graninog sloja je opisano Prandtlovim jednadbama, koje za

sluaj stacionarnog, ravninskog strujanja, u dimenzijskom obliku glase
u v
+ =
0 (6.18)
x y
u u 1 p 2u
u +v =
+u 2 (6.19)
x y x y
p
=0 (6.20)
y
Iz tree jednadbe se zakljuuje da je tlak po presjeku graninog sloja konstantan,
odnosno da je u stacionarnom ravninskom strujanju tlak funkcija samo koordinate x , tj.
p = p ( x ) . Dakle ostaju nam prve dvije jednadbe u kojima su tri nepoznata polja: u , v
i p , pa je jasno da se Prandtlove jednadbe ne mogu rijeiti neovisno o vanjskom

neviskoznom strujanju, koje je opisano Eulerovim jednadbama (odnosno ako se moe
pretpostaviti bezvrtlono strujanje Laplaceovom jednadbom). Za brzinu u na rubu
graninog sloja, uzimajui da vrijedi u = u ( x ) , iz Eulerove jednadbe za stacionarno
ravninsko strujanje vrijedi

dud 1 dp
ud = (6.21)
dx dx
Na taj nain je usklaen broj jednadbi i broj nepoznatih polja, a jednoznano rjeenje
je definirano zadavanjem rubnih uvjeta. Prandtlove jednadbe su parabolikog tipa, pa
je potrebno zadati sljedee rubne uvjete
1) na ploi: za y = 0 ; u= v= 0 (viskozni fluid se lijepi na stijenku)
2) dovoljno daleko od tijela: za y =
; u u=
; v v (ne osjea se utjecaj tijela)
3) na ulaznom presjeku, na x = 0 : zadati profile komponenti brzine u i v .
Pri optjecanju tijela, se na prednjoj strani pojavljuje toka zastoja u kojoj se strujanje
rava na dvije strane. Kao to je prije reeno u okoliu toke zastoja je brzina mala, pa
Reynoldsov broj poprima niske vrijednosti, to znai da u okoliu toke zastoja
Prandtlove jednadbe (koje su izvedene uz pretpostavku visokih vrijednosti
Reynoldsova broja) ne vrijede. Stoga presjek x = 0 od kojeg se poinju integrirati

6. Granini sloj
Prandtlove jednadbe treba odabrati dovoljno daleko od toke zastoja, gdje je

Reynoldsov broj dovoljno velik.
Valja primijetiti da su Prandtlove jednadbe takoer nelinearne parcijalne diferencijalne
jednadbe, za koje ne poznamo ope analitiko rjeenje, te e ih se trebati rjeavati
numerikim putem. Postavlja se pitanje to se dobilo zamjenom Navier-Stokesovih
jednadbi, jednadbama graninog sloja, ako se one opet moraju rjeavati numeriki.
Jedna od dobrobiti pojednostavljivanja jednadbi je da su one promijenile karakter.
Navier-Stokesove jednadbe su eliptikog tipa, a Prandtlove jednadbe su parabolinog
tipa. Eliptinost jednadbi fizikalno znai da e promjena stanja u nekoj promatranoj
toki strujanja izazvati promjenu stanja u svim ostalim tokama strujanja, i obrnuto,
promjena u bilo kojoj toki strujanja izazvat e promjenu i u promatranoj toki (ili
kaemo da stanje u promatranoj toki utjee na stanje u itavom podruju strujanja i
istovremeno zavisi od stanja u svim tokama strujanja). U tom sluaju rubne uvjete je
potrebno zadavati po svim rubovima podruja strujanja. U sluaju parabolinih
jednadbi, kakve su Prandtlove jednadbe, stanje u promatranoj toki podruja strujanja
zavisi samo o stanju uzvodno od toke, a utjee na stanje u nizvodnim tokama. Zbog
toga se kod Prandtlovih jednadbi ne mora zadavati rubni uvjet na izlaznom presjeku
x = L , jer to god mi zadali na tom rubu, to ne moe imati nikakvog utjecaja na
uzvodno polje strujanja. Numeriki postupak za rjeavanje parabolikih jednadbi ima
marirajui karakter u kojem se polazi od ulaznog presjeka ( x = 0 ) u kojem su zadani
profili komponenti brzine, te se na temelju tih profila odrede profili u susjednom
presjeku udaljenom za x . Nakon toga se prelazi na susjedni presjek udaljen od ovoga
za x , i sve tako dok se ne doe do kraja graninog sloja. Kod eliptikog problema bi
nepoznanice u svim tokama unutra graninog sloja bile povezane simultanim sustavom
jednadbi, ije rjeavanje zahtijeva puno vie raunalnog vremena.
Redoslijed rjeavanja jednadbi graninog sloja je sljedei:
dp
1) Rijeiti vanjsko neviskozno (potencijalno) strujanje i odrediti . Rubni uvjet
dx
nepromoivosti stijenke se primjenjuje na povrini tijela.
dp
2) S dobivenim integrirati profile komponenti brzine u i v
dx

6. Granini sloj
3) Za sluaj jako zakrivljene geometrije treba ponoviti proraun pod 1) s

korekcijom rubnih uvjeta zbog postojanja graninog sloja, ime se dobije
dp
korigirani . Nakon toga se ponovi integracija pod 2)
dx
Naravno da parabolini karakter jednadbi graninog sloja pretpostavlja da je strujanje

fluida u graninom sloju "priljubljeno uz stijenku", to nije uvijek sluaj, kao to e biti
objanjeno u nastavku. Naime, kod optjecanja jako zakrivljenih tijela dolazi do
odvajanja strujanja, i tada je profil brzine u graninom sloju takav da u odreenom
dijelu presjeka imamo strujanje prema nazad, to je protivno parabolikom karakteru
Prandtlovih jednadbi, pa je jasno da u tom sluaju Prandtlove jednadbe nee vrijediti,
nego e za opis takva strujanja trebati primijeniti Navier-Stokesove jednadbe.
6.1.2. Prandtlove jednadbe izraene strujnom funkcijom
Prandtlove jednadbe se mogu izraziti i s pomou strujne funkcije , za koju vrijedi

yy
u= v= (6.22)
y x
Uvrtavanjem gornjih izraza u jednadbu kontinuiteta, ona se svodi na identitet 0 = 0, te
ostaje samo x -komponenta jednadbe koliine gibanja, koja prelazi u
yyyyy
2 2 du 3
2= ud d + u 3 (6.23)
y xy x y dx y
1 dp

dx
Ovo je parcijalna diferencijalna jednadba 3. reda, ijim se rjeavanjem uz

odgovarajue rubne uvjete dobije strujna funkcija , iz koja se nau u, v. Jednadba je
nelinearna i nema opeg analitikog rjeenja.
6.2. Analiza odvajanja strujanja
Eksperimenti pokazuju da se u graninom sloju moe pojaviti odvajanje strujanja, tj.

strujnice prestaju slijediti konturu tijela. Kao to je ve reeno nakon toke odvajanja
Prandtlove jednadbe vie ne vrijede. Slijedee slike shematski prikazuju slike strujnica
pri ravninskom optjecanju profila pod dva razliita napadna kuta.

6. Granini sloj
Slika 6.9 Ilustracija glatkog optjecanja profila i optjecanja s pojavom odvajanja strujanja
Na gornjim slikama je s A oznaena toka zastoja, a s B toka u kojoj je brzina prema

rjeenju neviskoznog strujanja maksimalna. Od toke A do toke B brzina u na rubu
graninog sloja se poveava, a prema Bernoullijevoj jednadbi tlak se smanjuje. Nakon
toke B brzina u se smanjuje a tlak raste. Na estice fluida izmeu toaka B i D
djeluje sila tlaka koja je suprotna smjeru gibanja, to jasno dovodi do smanjenja brzine
(kinetike energije) estica fluida, tako da se moe pojaviti odvajanje strujanja, to se
redovito dogaa pri veim napadnim kutovima, kao to prikazuje druga slika, na kojoj
se odvajanje strujanja pojavljuje u toki C. Nakon pojave odvajanja, u podruju izmeu
toaka C i D nema poveanja tlaka, dakle tlak ostaje nii, to poveava silu otpora
oblika.
Sljedee slike shematski pokazuju jo neke primjere odvajanja strujanja.

6. Granini sloj
Slika 6.10 Shematski prikaz odvajanja strujanja na kratkom cilindru, dugom cilindru i u naglom
proirenju
U tokama odvajanja i ponovnog nalijeganja strujanja je smino naprezanje jednako

nuli.

6. Granini sloj
Utjecaj gradijenta tlaka na izgled profila brzine i odvajanje strujanja u graninom

sloju
Promatrajmo strujanje unutar graninog sloja pri horizontalnom optjecanju tijela sa

zakrivljenom stijenkom. U blizini tjemena e biti presjek s maksimalnom brzinom u
dp
vanjskom potencijalnom strujanju, u kojem e biti = 0 . Uzvodno od toga presjeka je
dx
gradijent tlaka negativan, a nizvodno pozitivan, kao to prikazuje donja slika.
vd,max
y
p 1> p2 to ka infleksije
p1< p2
p1 p2 p1 p2
Toka odvajanja
x
Slika 6.11 Shematski prikaz nastanka odvajanja strujanja pri optjecanju zakrivljene povrine
U podruju negativnog gradijenta tlaka, rezultirajua sila tlaka na esticu fluida djeluje
dp
u smjeru njene brzine, pa se estica ubrzava. Pri > 0 sile trenja i sila tlaka
dx
usporavaju estice fluida kojima se smanjuje kinetike energije, te moe doi do
odvajanja strujanja, kako je shematski prikazano na gornjoj slici. Iz slike je jasno da u
toki zastoja derivacija komponente brzine u smjeru osi x mijenja predznak, pa je u toj
u
toki = 0 , odnosno u toki odvajanja je smino naprezanje jednako nuli. Smino
y
naprezanje je definirano izrazom

6. Granini sloj
u v u
w = + = =0 (6.24)
y x y =0 y y =0
v
u kojem je derivacija = 0 , jer je v -komponenta brzine u svakoj toki povrine
x y =0
jednaka nuli.
Sada emo kvalitativno analizirati utjecaj gradijenta tlaka na izgled profila u -
komponente brzine u graninom sloju. Prema Prandtlovim jednadbama za stacionarno
strujanje u ravninskom graninom sloju vrijedi p / y =0 , to znai da je tlak funkcija
samo koordinate x . Ako se x -komponenta koliine gibanja iz sustava Prandtlovih
jednadbi za granini sloj, koja glasi
u u 1 dp 2u
u +v = +u 2 (6.25)
x y dx y
primijeni na samu stijenku, gdje y 0 , a prema rubnim uvjetima u = 0 i v = 0 , na
samoj stijenci ostaje ravnotea sila tlaka i sminih naprezanja
2u 1 dp
= (6.26)
y y =0 dx
2
y =0
Ako se zna da je desna strana gornje jednadbe funkcija samo od x , jo jednim

deriviranjem po y dobije se
3u
=0 (6.27)
y 3 y =0
Iz ega se zakljuuje da e profil druge derivacije brzine u na stijenci imati infleksiju.

Ono to je vano zapamtiti je da predznak druge derivacije brzine u na stijenci zavisi
od predznaka gradijenta tlaka.
Na vanjskom rubu graninog sloja ( y = ) vrijedi u = v , a iz pretpostavke da brzina na
u 2u
rubu graninog sloja nije funkcija y slijedi
= i 0=
; 0 . Pribliavanjem
y y = y 2 y =
u
vanjskom rubu graninog sloja, brzina u se pribliava brzini v , a prva derivacija
y

6. Granini sloj
2u
opada, to znai da druga derivacija pribliavanjem vanjskom rubu graninog sloja
y 2
mora biti negativna.
Sljedea slika kvalitativno prikazuje profile u komponente brzine u graninom sloju za
tri sluaja gradijenta tlaka.
ij e
infleks
toka
Slika 6.12 Kvalitativni dijagrami promjene brzine, njene prve i druge derivacije po debljini
graninog sloja u zavisnosti od gradijenta tlaka
1) Za sluaj negativnog gradijenta tlaka druga derivacija brzine je negativna unutar

cijelog podruja graninog sloja, a prva derivacija je pozitivna u cijelom podruju (lako
se zakljui iz injenice da je na rubu prva derivacija jednaka nuli, a zbog negativne
druge derivacije, ona je cijelo vrijeme opadala, to znai da je za y < morala biti
pozitivna). Jasno je da je najvea vrijednost prve derivacije na stijenci.
dp
2) Za sluaj = 0 druga derivacija brzine na stijenci je jednaka nuli, ali je unutar
dx
itavog podruja graninog sloja negativna, pa je profil brzine slian onome iz prethodnog
sluaja s jedinom razlikom da e prva derivacija brzine (tj. smino naprezanje) na stijenci
biti manja.
dp
3) Posebno je zanimljiv sluaj > 0 , jer e druga derivacija na stijenci biti pozitivna,
dx
a znamo da ona na vanjskom rubu tei k nuli od negativnih vrijednosti, iz ega se
zakljuuje da e druga derivacija biti jednaka nuli negdje unutar podruja graninog
sloja. U toki u kojoj je druga derivacija brzine jednaka nuli prva derivacija brzine ima
ekstrem, a profil brzine ima toku infleksije. Jasno je da se prva derivacija na stijenci

6. Granini sloj
u
smanjuje, a kada se pojavi = 0 nastaje odvajanje strujanja. Takoer je jasno da se
y y =0
odvajanje strujanja moe pojaviti samo ako je druga derivacija brzine na stijenci
dp dp
pozitivna, odnosno za > 0 . Dakle uvjet > 0 je nuan (ali ne i dovoljan) za pojavu
dx dx
odvajanja strujanja.
6.3. Integralni pristup rjeavanju graninog sloja
Prandtlove jednadbe koje opisuju strujanje fluida u graninom sloju su

pojednostavljene Navier-Stokesove jednadbe, ali su to jo uvijek nelinearne parcijalne
diferencijalne jednadbe, koje je jo uvijek potrebno rjeavati numeriki. Stoga se trai
daljnje pojednostavljanje tih jednadbi kojim e se moi jednostavnije doi do odgovora
o vezi izmeu brzine strujanja i sminog naprezanja, odnosno sili na tijelo.
S obzirom da je debljina graninog sloja pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja
puno manja od duljine stjenke, namee se ideja tretirati strujanje u graninom sloju
jednodimenzijskim, slino analizi strujanja u dugim cjevovodima, gdje se umjesto sa
stvarnim profilom brzine rauna sa srednjom brzinom. Integriranjem Prandtlovih
jednadbi po debljini graninog sloja dovodi do von Krmnove impulsne jednadbe,
koja daje vezu sminog naprezanje na stjenci s integralnim parametrima graninog
sloja.
No prije nego prijeemo na izvod von Krmnove impulsne jednadbe pogledajmo
integralne relacije za granini sloj uz ravnu plou, koje se dobiju integracijom
jednadbe kontinuiteta i komponente jednadbe koliine gibanja u smjeru strujanja.
6.3.1. Integralne relacije za granini sloj uz ravnu plou
Promatramo laminarno stacionarno ravninsko strujanje u graninom sloju uz ravnu

plou zanemarive debljine, kao to prikazuje sljedea slika.

6. Granini sloj
y
p = konst.
strujnica vanjski rub gr. sloja
y0 u(y)
granini sloj
x
L
Slika 6.13 Definicija kontrolnog volumena pri primjeni integralnih oblika zakona mehanike fluida
na strujanje u graninom sloju
Uoimo kontrolni volumen ogranien jednim vertikalnim presjekom ispred ploe,

vertikalnim presjekom na x = L , izmeu strujnice y = 0 i strujnice na udaljenosti y = y0
dovoljno ispred ploe. Duljina L je izabrana upravo tako da u izlaznom presjeku gornja
strujnica ulazi u granini sloj debljine . S obzirom da kroz strujnice nema protoka,
jednadba kontinuiteta kazuje da e protok kroz ulazni presjek biti jednak protoku kroz
izlazni presjek, tj.
d
v y=
0 u dy
0
(6.28)
Ako se gornjoj jednadbi doda lan v i podijeli ju se s v , dobije se

d
u
y0 d = (1 ) dy (6.29)
0
v
Integral u gornjem izrazu se naziva debljinom istisnua i oznauje s 1

d
u
d1 = (1 ) dy (6.30)
0
v
Debljina istisnua 1= y0 pokazuje otklon strujnice (koja na presjeku x = L ulazi u
granini sloj, na udaljenosti od ploe, a dovoljno daleko ispred ploe je bila na

udaljenosti y0 od ravnine ploe) zbog postojanja graninog sloja.

6. Granini sloj
U opisanom strujanju je tlak konstantan, pa se sile tlaka meusobno ponitavaju. Izvan

graninog sloja viskozne sile su zanemarive, a unutar graninog sloja su viskozne sile
uglavnom tangencijalne na povrinu kontrolnog volumena. Tako bi sila Fx izmeu
fluida i ploe bila jednaka integralu sminih naprezanja po povrini ploe, a na presjeku
x = L , komponenta viskoznih sila u smjeru osi x je zanemariva. S obzirom da kroz
strujnice nema protoka, da su viskozne sile na strujnicama izvan graninog sloja
jednake nuli, prema integralnom obliku jednadbe koliine gibanja, sila Fx je jednaka
razlici impulsnih funkcija na ulaznom i izlaznom presjeku, tj. vrijedi
d
=Fx v y0 u 2dy
2
(6.31)

I1
0

I2
Ako se u gornjem izrazu za umnoak v y0 iskoristi jednadba kontinuiteta (6.28),

dobije se
dd
u u
Fx = v v y0 u 2dy = v 2 (1 )dy (6.32)
v v
d 0
(
0
(((
u d y d2
0
gdje se posljednji integral u gornjem izrazu naziva impulsna debljina i oznauje s 2

d
u u
d 2= v
0
(1
v
) dy (6.33)
Fx
Oito je za granini sloj uz ravnu plou 2 = , parametar koji direktno pokazuje
v2
veliinu sile otpora.
6.3.2. Von Krmnova impulsna jednadba za granini sloj
Polazi se od pretpostavke stacionarnog, nestlaivog ravninskog strujanja oko blago

zakrivljene stijenke, pri emu je podruje strujanja podijeljeno na podruje graninog
sloja, unutar kojeg vrijede Prandtlove jednadbe, i podruje vanjskog neviskoznog
strujanja u kojem vrijede Eulerove jednadbe. Dva se podruja spajaju na vanjskom
rubu graninog sloja, gdje je brzina v = v ( x) , za koju vrijedi

6. Granini sloj
dvd 1 dp
vd = (6.34)
dx dx
y =0 : u = v=0 x
Slika 6.14 Ilustracija uz izvod von Krmnovu jednadbe
Unutar graninog sloja vrijede Prandtlove jednadbe, koje zapisane u konzervativnom

obliku glase
(u 2 ) (uv) dv 2u
+ = vd d + u 2 (6.35)
x y dx y
u v
+ =
0 (6.36)
x y
koja nakon mnoenja s v ( x ) prelazi u
( uvd ) (vvdd
) dv
+ =
u (6.37)
x y dx
Oduzimanjem jednadbe (6.35) od jednadbe (6.37) slijedi
d ( x = )
dv 2u
[u (vddd
u ) ] + [ v (v u ) ] + (v u ) d =
u 2 dy (6.38)
x y dx y 0
Integriranjem gornje jednadbe po debljini graninog sloja (iako se integrali koji u

podintegralnoj funkciji imaju lan v u mogu formalno integrirati i izvan graninog
sloja, jer je izvan graninog sloja v u =),

0 dobije se
dd d
d dv u
0 x [u (v u )] dy + [v(v u )] + dx 0 (v u )dy =
ddd
0
d
u
y
(6.39)
0
Uvrtavanjem vrijednosti na donjoj i gornjoj granici integracije, uzimajui da vrijedi za

u
y = 0 : u= v= 0 , za y = : u = v i = 0 , nakon sreivanja se dobije
y

6. Granini sloj

dd
u u dv u u
vdd + d v (1 )dy =u
2
(1 )dy (6.40)
x 0 vddd v dx v y y =0
((dd (( ( ( ((
0
2 ( x) 1( x) w
U gornjoj su jednadbi svi lanovi funkcija samo koordinate x , a nakon deriviranja

slijedi
dvdd 2 dd 2 dv w
2vddddd
2 +v +v 1 = (6.41)
dx dx dx
Nakon dijeljenja gornje jednadbe s v2 slijedi konaan oblik von Krmnove impulsne
jednadbe za granini sloj
dd 2 1 dvd w dd 2 1 dvd w
+ [ 2dd
2 + 1] = 2 ili + d 2 [ 2 + H12 ] = (6.42)
dx vdd dx v dx vdd dx v 2
gdje je H12 = 1 / 2 form parametar, a debljina istisnua i impulsna debljina su

definirane sljedeim izrazima.
d d
u u u
d1 = (1 ) dy i d 2= vdd
(1 ) dy (6.43)
0
vd 0
v
Von Krmnova impulsna jednadba je obina diferencijalna jednadba u kojoj su sve

veliine funkcija samo x koordinate, a postupak njene primjene je sljedei:
dvd
1) Rijeiti potencijalno strujanje i odrediti brzinu v i
dx
2) Pretpostaviti (to realnije) profil brzine unutar graninog sloja oblika
u y
= f ; gdje je f neka funkcija koja svakako zadovoljava rubne uvjete
v
f ( 0 ) = 0 i f (1) = 1 .
u
3) Izraunati 1 i 2 iz pretpostavljenog profila, te izraunati w=
y y =0
4) Rijeiti von Krmnovu jednadbu po parametru te natrano raunati w i

silu otpora.

7. TURBULENTNO STRUJANJE FLUIDA
Turbulentno strujanje fluida je najei oblik strujanja u prirodi, a pojavljuje se uvijek

pri visokih vrijednostima Reynoldsova broja. Strujanje zraka oko automobila, aviona ili
vlaka, strujanje vode oko brodskog trupa, strujanje u vodovodnim, plinovodnim i
drugim cijevnim mreama, neki su od tehnikih problema u kojima je strujanje redovito
turbulentno. Neka strujanja fluida u prirodi, poput strujanja vode u rijekama (npr.
nestacionarno strujanje oko stupa mosta) ili istjecanje dima iz dimnjaka (irenje
perjanice nepravilna oblika) primjeri su turbulentnog strujanja fluida iz kojih se moe
stei predodba o sloenom karakteru takvog strujanja. Sama rije turbulentan (koja ima
znaenja: nemiran, buran, u stanju jakog komeanja, estoko uzburkan, pun poremeaja)
jasno odraava karakter takva strujanja.
Za dane stacionarne rubne uvjete, principijelno, uvijek postoji stacionarno rjeenje
Navier-Stokesovih jednadbi (koje dodue zbog matematikih potekoa esto ne
moemo odrediti).
Tako npr. stacionarno rjeenje za strujanje fluida u okrugloj cijevi (dano na vjebama)
postoji za bilo koju vrijednost Reynoldsova broja. Iskustvo nas ui, da se takvo rjeenje
moe odrati samo pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja (priblino do
Re = 2300 ), a pri viim vrijednostima strujanje postaje nestabilno i prelazi u reim
turbulentnoga strujanja, kako je to pokazao Reynolds svojim eksperimentom, u kojem je
kroz sredinu prozirne cijevi putao tanki mlaz obojene tekuine, kao to shematski
prikazuje sljedea slika.

7. Turbulentno strujanje fluida
OBOJENI FLUID
a) b) c) d)
Slika 7.1Shematski prikaz Reynoldsova eksperimenta
vD
Strujanje kroz cijev karakterizirano je Reynoldsovim brojem Re = , kojeg je

mogao mijenjati uz pomo ventila na kraju cijevi. Pri niskim vrijednostima
Reynoldsova broja, mlaz obojenog fluida, ostaje miran i ravan, to svjedoi o
laminarnom strujanju, slika a). Pri odreenom Reynoldsovom broju je mlaz poeo
gubiti stabilnost, pojavljuje se periodiko iskrivljavanje obojenog mlaza, kao to
shematski prikazuje slika b). Dodatnim malim poveanjem Reynoldsova broja,
nestabilnost se naglo poveava, da bi vrlo brzo mlaz obojene tekuine praktiki ispunio
itav presjek cijevi, to svjedoi o poprenom gibanju estica fluida. Reynoldsov broj
kod kojega se pojavljuje prva nestabilnost strujanja se naziva kritinim Reynoldsovim
brojem. Vrijednost kritinog Reynoldsova broja nije neka vrsta vrijednost. Ona zavisi
od oblika ulaza u cijev, hrapavosti stijenke cijevi, i nekih drugih faktora poput malog
odstupanja od krunog oblika poprenog presjeka cijevi, istoi fluida, vanjskim
utjecajima, npr. vibracijama cijevi i sl. Stoga se mogu definirati i dvije vrijednosti
kritinog Reynoldsova broja: donja i gornja vrijednost. Donja vrijednost kritinog
Reynoldsova broja je ona ispod koje se ne pojavljuje nestabilnost strujanja (nije
zabiljeeno turbulentno strujanje), a gornja vrijednost je ona iznad koje nije zabiljeeno
laminarno strujanje. Za okrugle cijevi s otrim ulaznim bridom se za donju vrijednost
kritinog Reynoldsova broja uzima vrijednost Rekr d =2320 , a za gornju vrijednost

priblino Rekr g =40000 (naime u laboratorijskim uvjetima se uspjelo u cijevi odrati
laminarno strujanje do tog Reynoldsova broja).

Naravno da je kritina vrijednost Reynoldsova broja razliita za razliita strujanja. Tako
je npr. za strujanje u pravokutnom kanalu, kojemu je irina vea od visine, kritini
r vsr h
=
Reynoldsov broj na temelju srednje brzine i visine kanala (h) bio Rekr 500 .
D
Dakle da rezimiramo: U prirodi se moe ostvariti samo ono stacionarno strujanje fluida
koje je stabilno u odnosu na male perturbacije. Matematiko ispitivanje stabilnosti
rjeenja Navier-Stokesovih jednadbi bi se vrilo perturbiranjem (dodavanjem malog
harmonikog poremeaja) osnovnom stacionarnom rjeenju. Ukoliko perturbacija
(nametnuti mali poremeaj) slabi u vremenu, strujanje je stabilno i ostaje stacionarno.
Takvo strujanje nazivamo laminarnim. Ukoliko perturbacije ne slabe, ve se pojaavaju,
strujanje postaje nestacionarno, bez obzira na stacionarne rubne uvjete i postupno
dobiva kaotian karakter. Takvo strujanje nazivamo turbulentnim. Primijetimo da
turbulentno strujanje fluida ima unutranje stupnjeve slobode, jer je nestacionarno za
stacionarne rubne uvjete pa analitiko opisivanje takvog strujanja nije mogue.
Bez da ulazimo u matematiko ispitivanje stabilnosti rjeenja, jednostavnim

razmiljanjem se moe pokazati da je neviskozno strujanje, prema slici a), u kojem se
slojevi fluida gibaju relativnom brzinom jedan u odnosu na drugi apsolutno nestabilno.

Slika 7.2 Ilustracija Prandtlove sheme nastanka turbulencije za sluaj dvaju smiuih slojeva fluida
Slika a) prikazuje strujnice u ravninskom neviskoznom strujanju. Prema jednadbi

kontinuiteta protok izmeu dvije strujnice je konstantan, pa e za sluaj paralelnih
strujnica i brzina biti konstantna, a prema Bernoullijevoj jednadbi e tada i tlak biti
konstantan. Na granici dvaju slojeva imamo skok brzine (beskonani gradijent), to
uzrokuje nestabilnost ovakvog strujanja. Pretpostavimo da se granica dvaju slojeva ma
kako malo deformira (ne ulazei u razlog toj deformaciji), kako prikazuje slika b). Na
mjestima gdje se razmak meu strujnicama poveao, brzina e (prema jednadbi
kontinuiteta) opasti, a tlak e se (prema Bernoullijevoj jednadbi) poveati. Dakle nastat
e sile, koje e tu strujnicu jo vie deformirati, kao to prikazuje slika c), a vrlo brzo e
strujanje poprimiti vrtlonu strukturu, kao to prikazuje slika d).
Naravno da u viskoznom strujanju ne moe postojati beskonani gradijent brzine, a
moe se oekivati da e sklonost nastanku nestabilnosti viskoznog strujanja rasti s
poveanjem gradijenta brzine i s udaljavanjem od stijenke, na kojoj je brzina jednaka
nuli.

7.1. Osnovne karakteristike turbulentnih strujanja fluida
Turbulentno strujanje je kaotino strujanje fluida u kojem sve promjenjive veliine

pokazuju sluajne promjene po vremenskoj i prostornim koordinatama, pri emu je
mogue razluiti njihove statistiki osrednjene vrijednosti.
Turbulentno strujanje je izrazito nestacionarno strujanje, karakterizirano intenzivnim
mijeanjem fluida na razini veih ili manjih estica. Intenzivno mijeanje na nivou
estica daje turbulentnom strujanju difuzijski karakter s loginom posljedicom
poveanja disipacije energije.
1) Nestacionarnost:
Donja slika shematski prikazuje granini sloj uz ravnu plou. Na samom poetku razvija
se laminarni granini sloj, koji pri odreenoj vrijednosti (kritinoj vrijednosti)
v xkr
=
Reynoldsova broja Re 3 105 do 3 106 postaje nestabilan. U presjeku
kr

x = xkr periodiki se i relativno rijetko u prostoru pojavljuju nestabilnosti strujanja
(pulsacije brzine i tlaka). Daljnjim udaljavanjem od tog presjeka u smjeru strujanja
pulsacije postaju sve ee, i sve gue u prostoru, tako da nakon nekog presjeka
govorimo o potpuno razvijenom turbulentnom strujanju.
Slika 7.3 Shematski prikaz razvoja graninog sloja uz ravnu plou od poetnog laminarnog
xkr
podruja preko tranzijentnog podruja do razvijenog turbulentnog strujanja
Sljedea slika shematski prikazuje rezultate mjerenja tlaka u tokama A i B, od kojih je

toka A u laminarnom dijelu graninog sloja, a toka B u prijelaznom (tranzijentnom)

podruju. U toki B je tlak u nekim vremenskim periodima priblino stalan (za vrijeme
dok se u toki ne nalazi poremeaj), a u nekim periodima nestacionaran (za vrijeme dok
nestabilnost prolazi tokom).
Slika 7.4 Shematski prikaz mjerenog tlaka u podruju laminarnog graninog sloja i u
tranzijentnom podruju (vidjeti poloaje toaka A i B na Slika 7.4)
Shematski prikaz rezultata mjerenja tlaka u toki C, koja se nalazi u podruju razvijene
turbulencije i toki D koja se nalazi takoer u podruju razvijene turbulencije, ali pri
rubu graninog sloja, dan je na sljedeoj slici. U razvijenom turbulentnom strujanju tlak
u toki C e stalno pokazivati sluajne pulsacije, dok e u toki D postojati vremenski
periodi s bitno smanjenim pulsacijama tlaka, to svjedoi o nestalnosti ruba graninog
sloja (ako se o rubu graninog sloja uope moe govoriti u smislu ruba u laminarnom
strujanju). Naime rub graninog sloja poput ostalih veliina takoer e pokazivati
sluajne promjene i u svakom trenutku e izgledati drukije. U tom smislu toka D e se
u jednom trenutku nalaziti unutar graninog sloja, a u nekom drugom izvan. Tada
govorimo da se u toki D pojavljuje intermitirajua turbulencija.
Slika 7.5 Shematski prikaz mjerenog tlaka u podruju turbulentnog graninog sloja i rubu tog sloja
(vidjeti poloaje toaka C i D na Slika 7.4)

U primjeru turbulentnog strujanja u cijevima takoer se moe govoriti o

nestacionarnosti turbulentnog strujanja. Slike dolje lijevo kvalitativno prikazuju
rezultate mjerenja jedne komponente brzine u toki prostora tijekom vremena. U
laminarnom stacionarnom strujanju vrijednost ostaje stalna u vremenu, a u
nestacionarnom brzina je glatka funkcija vremena. U turbulentnom strujanju pojavljuju
se sluajne brzine oko statistiki osrednjene vrijednosti (govorimo o vremenskim
pulsacijama). Ako je statistiki osrednjena vrijednost stalna u vremenu turbulentno
strujanje nazivamo kvazistacionarnim (ne moemo ga zvati stacionarnim jer je ono
izrazito nestacionarno).
U TO KI U PRESJEKU
v sta ciona rno
nestac ionarno
t = t1
La mina rno t
v turb. kvazistac ionarno
turb. nestac ionarno

t = t2
Turbulentno t
Slika 7.6Ilustracija nestacionarnosti u sluaju laminarnog i turbulentnog strujanja: promatrano u

jednoj toki ili po presjeku
Gledano po presjeku cijevi trenutni profil brzine u turbulentnom strujanju ne bi bio

gladak, i u svakom vremenskom trenutku bi drukije izgledao. Statistiki osrednjena
vrijednost profila je meutim glatka funkcija, a sluajna odstupanja vrijednosti brzine
od statistiki osrednjene vrijednosti u promatranoj toki presjeka nazivamo pulsacijom,
koja se ovdje prikazuje po presjeku.

2) Difuzijski karakter turbulentnog strujanja

Prijenos fizikalne veliine u strujanju fluida odvija se putem konvekcije (uslijed
strujanja fluida - tj. estica fluida kao nositelj fizikalne veliine svojim premjetanjem
prenosi i fizikalnu veliinu) i putem difuzije. Difuzija je posljedica kaotinog gibanja
atoma, odnosno molekula, putem kojeg se fizikalna veliina iri po prostoru.
Makroskopski gledano difuzija e se manifestirati za sluaj postojanja gradijenta
fizikalnih veliina. Difuzijske procese nazivamo i spontanim procesima, jer se odvijaju
sami od sebe, sve dok postoji gradijent fizikalne veliine. Primjer difuzijskog procesa je
provoenje topline, iz podruja s viom prema podruju s niom temperaturom.
Sljedea slika daje primjer dvaju paralelnih strujanja istom brzinom u , razliitih
temperatura T1 i T2 . Ako je strujanje laminarno (dakle svaka estica se giba u svom
sloju) estice e se gibati pravocrtno, a dvije estice fluida iz dvije struje razliite
temperature koje su istovremeno izale iza pregrade ostat e sve vrijeme susjede.
Konvekcijom se toplina moe prenijeti samo u smjeru gibanja, a ako nema toplinske
provodnosti, nee biti izmjene (difuzije) topline meu esticama i one e zadrati svaka
svoju temperaturu, a profil temperature e ostati nepromijenjen (na slici je to sluaj
oznaen s = 0 , lam.). S obzirom da uvijek postoji toplinska provodnost doi e do
prijelaza topline s toplije na hladniju esticu, i to god su estice dulje u kontaktu to e
vie topline biti izmijenjeno. Kao posljedica toga profil temperature e teiti
izjednaavanju, kao to prikazuje slika (sluaj oznaen s 0 , lam.).
u T1
l =0 l =0
lam.
l =0
turb.
lam.
u T2
Slika 7.7 Ilustracija difuzije topline na primjeru dva sloja fluida koji se gibaju istom brzinom, a
imaju razliite temperature
Da bismo ilustrirali turbulentnu difuziju ponovno emo promatrati toplinski nevodljiv

fluid. U turbulentnom strujanju estice fluida se gibaju kaotino u svim smjerovima (pri
emu je globalno strujanje u desno statistiki osrednjenom brzinom, npr. brzinom u ).

Prema tome u turbulentnom strujanju e estice toplijeg fluida ulaziti meu estice
hladnijeg fluida, i obrnuto, doi e do prodora hladnijih estica meu toplije estice.
Ovo mijeanje imat e za posljedicu profil temperature slian onome iz laminarnog
strujanja s toplinskom provodnou, pa govorimo o turbulentnoj difuziji. Iz reenog je
jasno da turbulentna difuzija ima porijeklo u konvektivnom prijenosu fizikalne veliine
uslijed gibanja estica u poprenom smjeru u odnosu na smjer glavnog strujanja. U
realnim strujanjima imamo i molekularnu difuziju (uslijed toplinske provodnosti) i
turbulentnu difuziju (uslijed turbulentnog mijeanja estica fluida moemo govoriti i o
turbulentnoj provodnosti). U razvijenom turbulentnom strujanju (pri intenzivnom
mijeanju estica fluida) turbulentna difuzija moe biti puno jaa od molekularne.
Ako je toplinska provodnost fluida koeficijent difuzije (u Fourierovom zakonu
provoenja topline) za difuziju topline, onda je viskoznost koeficijent difuzije za
koliinu gibanja. Naime u laminarnom strujanju, u kojem se estice gibaju pravocrtno,
koliina gibanja se putem konvekcije prenosi samo u smjeru strujanja. Uslijed
viskoznosti meu slojevima fluida se pojavljuje smino (viskozno) naprezanje, putem
kojeg se koliina gibanja prenosi s breg na sporiji sloj (bri slojevi povlae za sobom
sporije). Naravno, ako se radi o turbulentnom strujanju bre estice e "uskakati" meu
sporije estice i time im poveavati koliinu gibanja, a "uskakanje" sporijih estica
meu bre estice e im smanjivati koliinu gibanja. Taj proces prijenosa koliine
gibanja putem turbulentnog mijeanja estica fluida se naziva turbulentna difuzija.
Molekularna viskoznost, definira viskozna naprezanja, odnosno molekularnu difuziju
koliine gibanja. Moemo govoriti da je za turbulentnu difuziju koliine gibanja
odgovorna turbulentna viskoznost, koja uzrokuje turbulentna naprezanja. Jasno je da je
molekularna viskoznost fizikalno svojstvo fluida, a turbulentna viskoznost ne.
Turbulentna viskoznost je posljedica reima strujanja, a u laminarnom strujanju je
jednaka nuli.
Iz reenog je jasno da e u uvjetima vee difuzije i profil brzine u strujanju kroz okruglu
cijev biti ujednaeniji (jer difuzija ima tendenciju ujednaavanja profila). To se lijepo
vidi iz sljedeeg dijagrama (dolje, lijevo), u kojem su nacrtana dva profila brzine
svedena na istu srednju brzinu.

lam inarno 4
Re = 104
Re=10
= 106
6
Re=10
Re
turb ulentno
u / usr 1 u / usr
Slika 7.8 Usporedba profila brzine u cijevi za sluaj laminarnog i turbulentnog strujanja te utjecaj
Re broja na profil brzine u turbulentnom strujanju
Dijagram desno kvalitativno prikazuje utjecaj Reynoldsova broja. Moe se zakljuiti da

s poveanjem Reynoldsova broja, prema oekivanju, raste utjecaj turbulentne difuzije.
3) Poveana disipacija energije

Iz dijagrama na slici gore lijevo, na kojem su prikazani profili brzine u laminarnom i
turbulentnom strujanju, tako da su svedeni na jednaku srednju brzinu, oito je da e
gradijent brzine na stijenci cijevi biti vei u turbulentnom nego u laminarnom strujanju,
to znai da e biti i vee smino naprezanje. Vee smino naprezanje oznauje veu
disipaciju energije (bru pretvorbu mehanike u unutranju energiju koju u strujanju u
cijevima nazivamo i gubitkom mehanike energije). O tome se lako osvjedoiti i iz
Darcy-Weisbachovog izraza za pad tlaka (pad tlaka mjeri gubitak energije, a razmjeran
je sminom naprezanju na stijenci cijevi) za strujanje u cijevima, koji glasi
L v2
Dp = r sr (7.1)
D 2
U laminarnom strujanju je faktor trenja
64 64

= = (7.2)
Re vsr D
pa e pad tlaka biti linearno razmjeran srednjoj brzini strujanja. U turbulentnom
strujanju, u reimu potpuno izraene turbulencije faktor trenja je konstantan (sjetimo se
Moodyeva dijagrama), to znai da e pad tlaka biti razmjeran kvadratu srednje brzine.
Slina je situacija i pri optjecanju tijela, gdje definiramo koeficijent otpora

FD
CD = (7.3)
1 2
v S
2
koji govori o sili otpora, odnosno o snazi potrebnoj za gibanje tijela kroz mirujui fluid
(to je snaga potrebna za svladavanje sile otpora, koja se predaje fluidu, a u konanici se
pretvara u unutranju energiju fluida, to nazivamo disipacijom energije). Pri optjecanju
bilo kojeg tijela za sluaj niskih vrijednosti Reynoldsova broja (sluaj laminarnog
konst.
strujanja) koeficijent otpora je oblika CD = , gdje vrijednost konstante zavisi od
Re
oblika tijela. U tom je sluaju sila otpora razmjerna brzini optjecanja tijela. Za sluaj
razvijenog turbulentnog strujanja koeficijent otpora je priblino konstantan, to znai da
je sila otpora razmjerna kvadratu brzine optjecanja.
7.2. Statistiko opisivanje turbulencije
Kao to je reeno, turbulentno strujanje je izrazito nestacionarno strujanje, koje se zbog

svoje stohastike prirode ne moe opisati analitiki. Turbulencija je to izraenija to je
vei Reynoldsov broj. U razvijenom turbulentnom strujanju sve veliine pokazuju
sluajne pulsacije u irokom spektru frekvencija (gledano vremenski) i u irokom
spektru valnih duljina (gledano prostorno). Pri numerikom rjeavanju Navier-
Stokesovih jednadbi za sluaj razvijenog turbulentnog strujanja diskretizacija podruja
prorauna (geometrijska mrea) bi morala biti tako sitna da se obuhvate i najmanje
amplitude pulsacija, a vremenski korak integracije bi morao biti tako mali da se
obuhvate i najvie frekvencije turbulentnih pulsacija, to je vrlo zahtjevno sa stajalita
kapaciteta i brzine raunanja raunala. Rezultat takva rjeavanja bi bio skup numerikih
vrijednosti traenih polja fizikalnih veliina (u nestlaivom strujanju bi to bila polja
brzine i tlaka) u velikom broju prostornih toaka za veliki broj vremenskih trenutaka.
Ono to zanima inenjera su obino neke integralne veliine poput protoka, ukupne sile
tlaka, ukupne viskozne sile na neku povrinu i sl. Te integralne veliine takoer
pokazuju sluajne promjene u vremenu, a inenjera e zanimati ne neka trenutna
vrijednost, nego prosjena vrijednost i eventualno amplituda odstupanja od te prosjene
vrijednosti. Dakle, ako bi inenjeru dali numeriko rjeenje u velikom broju vremenskih
koraka, on bi te rezultate uprosjeio po vremenu, pa se namee sama po sebi ideja da se

prije rjeavanja Navier-Stokesovih jednadbi, sve veliine u tim jednadbama

uprosjee, te da se rjeavaju jednadbe za uprosjeene veliine, koje inenjera i
zanimaju. Time se znaajno olakava zadaa numerikog rjeavanja tih jednadbi, jer
koraci prostorne i vremenske diskretizacije vie ne moraju biti onako mali.
Danas se najee koristi vremensko uprosjeenje (Reynoldsovo osrednjavanje). Ako je
f neka veliina u turbulentnom strujanju, ona se moe prikazati zbrojem vremenski
osrednjene vrijednosti f i pulsirajueg dijela f ( f= f + f ' ). Vremenski osrednjena
vrijednost f u razdoblju T0 je po definiciji
Slika 7.9 Ilustracija uz definiranje vremenskog (Reynoldsova) osrednjavanja
T0
2
1
f ( xi , t ) =
T0
T
f ( xi , t tt
)d (7.4)
0
2
gdje T0 mora biti odabrano tako da vrijedi f = f . Jasno je da kada se radi o
kvazistacionarnom turbulentnom strujanju ( f nije funkcija vremena), razdoblje

osrednjavanja moe teiti u beskonano. Dakle potez nad veliinom oznauje
vremensko osrednjavanje koje je definirano integralom, a za integriranje vrijedi da je
integral zbroja jednak zbroju integrala. Dvostruki potez, npr. f oznauje osrednjavanje
osrednjene veliine. Za dobro odabrano razdoblje osrednjavanja, dakle vrijedi
f '= f f = f f = f f =0 (7.5)
Ili rijeima: Vremenski osrednjena vrijednost pulsirajueg dijela bilo koje fizikalne
veliine jednaka je nuli.
Osrednjena vrijednost prostorne derivacije (gradijenta) veliine f je

T0
T0

df 1 2
f ( xi , t t ) 1 2 f
= xi
=
xi T0 T0
dttt f ( xi , t ) d = (7.6)
dxi T0 T
0 xi
2 2
Za osrednjenu vrijednost vremenske derivacije, vrijedi analogno
T0
T0

df 1 2
f ( xi , t t ) 1 2 f
=
dt T0
t
dttt
=
t T0 T0 f ( xi , t ) d = t (7.7)
T
0
2 2
Ili rijeima: Osrednjena vrijednost derivacije jednaka je derivaciji osrednjene
vrijednosti.
Ako su f i g dvije veliine u kvazistacionarnom turbulentnom strujanju, pri emu je
f= f + f ' i g= g + g ' , vrijede sljedee relacije
f g ' = f g ' =0 (7.8)
f g = f ( g + g ') = f g + f g ' = f g (7.9)
f g = ( f + f ') ( g + g ') = f g + f ' g ' (7.10)
Valja primijetiti da osrednjena vrijednost umnoka dvaju pulsirajuih dijelova fizikalnih

veliina nije jednaka nuli 4. U konzervativnom obliku jednadbe koliine gibanja
pojavljuje se umnoak vi v j ija osrednjena vrijednost je
v=
iv j vi v j + vi ' v j ' (7.11)
lan vi ' v j ' oznauje dvostruku korelaciju brzina 5 u toki, a fizikalno gledano e taj
lan opisivati turbulentnu difuziju koliine gibanja, odnosno prijenos koliine gibanja
4
Na temelju toga umnoka se moe govoriti o korelaciji dviju veliina, koja se izraava koeficijentom
korelacije
f g
R=
f f g g
Apsolutna vrijednost gore definiranog koeficijenta je u granicama od nula do jedan. Vrijednost koeficijent
korelacije jednaka nuli kazuje da su pulsacije veliina potpuno nezavisne, a vrijednost koeficijenta
korelacije jednaka jedan da meu njima postoji jednoznana veza.
5
To je tenzorska veliina. Ako se njena vrijednost ne mijenja pri zakretanju koordinatnog sustava
govorimo o izotropnoj turbulenciji, a ako se njena vrijednost ne mijenja pri translaciji koordinatnog
sustava govori se o homogenoj turbulenciji.

uslijed mijeanja estica fluida. Kontrakcijom indeksa u gornjem izrazu i njegovim

dijeljenjem s dva dobije se
1 1 1
= vi vi vi vi + vivi (7.12)

2
2 2

a b c
Ako sliku strujanja u turbulentnom strujanju gledamo kao zbroj vremenski osrednjenog
(glavnog strujanja) opisanog poljem brzine vi i pulsirajueg strujanja opisanog poljem
brzine vi , tada je fizikalno tumaenje lanova u gornjoj jednakosti sljedee

a) Osrednjena vrijednost ukupne specifine kinetike energije strujanja
b) Specifina kinetika energija glavnog (osrednjenog) strujanja
c) Osrednjena vrijednost kinetike energije pulsirajueg strujanja ili kinetika
energija turbulencije (oznaava se s k = vivi / 2 )
7.3. Vremenski osrednjene jednadbe za sluaj nestlaivog strujanja
Promatrat emo nestlaivo turbulentno strujanje ( =konst.), u kojem emo zanemariti
utjecaj masenih sila ( fi 0 ). Takvo je strujanje opisano jednadbom kontinuiteta i
jednadbom koliine gibanja u kojima su nepoznanice komponente polja brzine vi i
polje tlaka p . Ove emo veliine prikazati zbrojem osrednjene vrijednosti i
pulsirajueg dijela
v=i vi + vi i p= p + p (7.13)
1. Jednadba kontinuiteta za nestlaivo strujanje je

v j (v j + vj )
=0 ili =0 (7.14)
x j x j
Gledano u svjetlu prikaza strujanja zbrojem osrednjenog i pulsirajueg strujanje, gornja

jednadba kontinuiteta vrijedi za ukupno strujanje, a ijim se osrednjavanjem dobije
jednadba kontinuiteta za osrednjeno strujanje
v j
=0 (7.15)
x j

Ako se od jednadbe kontinuiteta za ukupno strujanje oduzme jednadba kontinuiteta za

osrednjeno strujanje, dobit e se jednadba kontinuiteta za pulsirajue strujanje
vj
=0 (7.16)
x j
Oito da u sluaju linearne jednadbe kontinuiteta vrijedi princip superpozicije (zbroj

dvaju rjeenja jednadbe je takoer rjeenje jednadbe), pa su jednadbe kontinuiteta za
osrednjeno i pulsirajue strujanje istovjetne jednadbi za ukupno strujanje. S obzirom da
nas zanima samo vremenski osrednjeno strujanje, jednadbu kontinuiteta za pulsirajue
strujanje neemo promatrati.
2. Jednadba koliine gibanja za nestlaivo strujanje je
vi p v v j
+ ( v j vi ) =
+ i + (7.17)
t x j xi x j x j xi
ili u prikazu s pomou osrednjenih i pulsirajuih dijelova polja brzine i tlaka
(vi ) vi)
))) (v j v j )(vi vi) =
t x j
(7.18)
( p - p ) vi v j
vi v j
=- ))))
xi x j xi x j xi
l
xi
l

Vremenskim osrednjavanjem jednadbe koliine gibanja (uvaavajui prije definirana
pravila) dobije se jednadba koliine gibanja za osrednjeno strujanje, koja glasi
vi p vi v j
+
t x j
( v j vi ) =
+ + vivj
xi xi x j xi
(7.19)

Skup vremenski osrednjenih jednadbi kontinuiteta i koliine gibanja se naziva
Reynoldsovim jednadbama. Jednadba koliine gibanja za pulsirajue strujanje bi se
dobila oduzimanjem jednadbe koliine gibanja za osrednjeno strujanje od jednadbe
koliine gibanja za ukupno strujanje, no ta nam jednadba ne treba jer nam je ideja
gledati samo osrednjeno strujanje. Iz gornje jednadbe je jasno da neemo moi gledati
samo osrednjeno strujanje, ne vodei rauna o pulsirajuem strujanju, jer se u jednadbi
koliine gibanja (zbog nelinearnog konvektivnog lana, u kojem se pojavljuje umnoak
v j vi ) pojavljuje predstavnik pulsirajueg strujanja, lan vivj . Taj lan oznauje

turbulentnu difuziju koliine gibanja, a budui da molekularna difuzija odgovara

viskoznim naprezanjima, to e se lan vivj nazivati turbulentnim ili Reynoldsovim
naprezanjima. Tenzor Reynoldsovih naprezanja je simetrian tenzor u kojemu je est

nepoznanica
v1v1
rrr v1v2 v1v3
vivj
rrr
= v2 v2 v2 v3 (7.20)
simetrino
r v3v3
Jasno je da Reynoldsove jednadbe sadre vie nepoznanica, nego to ima jednadbi, pa

takav sustav nema jednoznano rjeenje. Mogli bismo izvesti i jednadbu za
Reynoldsova naprezanja (dvojnu korelaciju brzina). U jednadbi za dvojnu korelaciju
pojavile bi se trojna korelacija vivj vk i jo neke nove nepoznate korelacije. Za sve ove
korelacije, polazei od N-S jednadbi, takoer se mogu izvesti pripadne jednadbe u

kojima bi se zbog nelinearnosti N-S jednadbi pojavljivale nove i nove nepoznate
korelacije, tako da bi broj nepoznanica bre rastao od broja jednadbi.
Stohastiku prirodu turbulentnog strujanja prikazali smo vremenski osrednjenim
poljima brzine i tlaka, te time izgubili dio informacija koje sadre N-S jednadbe. Da bi
povratili izgubljene informacije potrebno je poznavati beskonano mnogo korelacija
brzina i tlaka. S druge strane, iskustvo pokazuje da je dovoljno poznavati konaan broj
korelacija da bi se proraunale karakteristike polja interesantne sa stajalita inenjerske
prakse, i na toj se injenici temelje modeli turbulencije.
Zadatak modela turbulencije je usklaivanje broja jednadbi i broja nepoznatih polja,
zaustavljajui se na odreenoj korelaciji. Sve vie korelacije modeliraju se pomou
niih koje su obuhvaene modelom turbulencije. Opi zahtjevi koji se postavljaju pred
model turbulencije su: univerzalnost, tonost, mogunost ekonominog rjeavanja i
jednostavnost.

7.4. Model turbulencije
Modeli turbulencije dijele se s obzirom na red korelacije brzina za koju se rjeava

transportna jednadba na: modele prvog, drugog i treeg reda. U modelima prvog reda,
koji su najjednostavniji, modelira se ve dvojna korelacija brzina, odnosno tenzor
Reynoldsovih naprezanja i to uglavnom prema hipotezi Boussinesqa u obliku:
v v 2
viv=j t i + j k ij (7.21)
x x 3
j i
gdje je t turbulentna viskoznost koja nije fizikalno svojstvo fluida ve funkcija uvjeta
strujanja, a u laminarnom strujanju jednaka je nuli. lan s kinetikom energijom
turbulencije k = vivi / 2 dodan je u cilju zadovoljavanja gornje jednadbe za sluaj

kontrakcije indeksa. S obzirom na analogiju gornjeg izraza s Newtonovim zakonom
viskoznosti, modeli koji se temelje na toj pretpostavci nazivaju se newtonskim
modelima turbulencije.
Hipotezom Boussinesqa est komponenti tenzora Reynoldsovih naprezanja modelirano
je jednim nepoznatim poljem turbulentne viskoznosti. Postoji vie naina modeliranja
turbulentne viskoznosti, a mi emo se zadrati na najjednostavnijem prema analogiji s
kinetikom teorijom plinova.
Prandtlova hipoteza puta mijeanja
Boussinesqova ideja da turbulentna naprezanja (koja su posljedica kaotinog

turbulentnog mijeanja estica fluida) modelira slino viskoznim naprezanjima (koja su
posljedica kaotinog gibanja atoma i molekula unutar estica fluida), direktno vodi k
Prandtlovom modelu turbulentne viskoznosti koji se temelji na analogiji s
molekularnom viskoznou, koja je definirana kinetikom teorijom plinova. Prema
kinetikoj teoriji plinova viskoznost fluida je manifestacija molekularnog gibanja, kojeg
opaamo u makrosvijetu. Po toj teoriji viskoznost fluida je razmjerna gustoi fluida,
slobodnoj putanji molekula i karakteristinoj brzini molekula. Analogno tome se
definira turbulentnu viskoznost u obliku
m t = lmvt (7.22)
gdje su:

lm - duljina puta mijeanja estica fluida u turbulentnom strujanju
vt - karakteristina brzina turbulentnih pulsacija

Prema tome turbulentna viskoznost je definirana s dvije karakteristine veliine u
turbulentnom strujanju, a gornja relacija ini osnovu za vei broj modela turbulencije,
koji se razlikuju po definiciji te dvije karakteristine veliine u turbulenciji.
Prouavajui strujanje u graninom sloju Prandtl je predloio sljedeu relaciju izmeu
puta mijeanja i karakteristine brzine turbulencije
v1
vt = lm (7.23)
x2
to uvrteno u gornju relaciju, daje konani izraz za turbulentnu viskoznost
v1
mt = lm2 (7.24)
x2
u kojem se pojavljuje samo nepoznata duljina puta mijeanja lm . Ova se duljina

propisuje algebarskim relacijama na temelju eksperimentalnih mjerenja. Naravno da je
to nedostatak ovog modela jer je primjenjiv samo u situacijama za koje ve postoje
eksperimentalna mjerenja temeljem kojih se moe propisati put mijeanja.
Uvrtavanjem hipoteze Boussinesqa u Reynoldsove jednadbe one prelaze u oblik
v j
=0 (7.25)
x j
efektivni
( +(
tlak
2 eviskoznost
fektivna

p + k
vi + +(

(
vi v j
+
t x j
( v j vi ) =

xi
3
x j
( + t )
x
+
xi
(7.26)
j

Oito je da Reynoldsove jednadbe koje opisuju vremenski osrednjeno turbulentno
strujanje fluida imaju isti oblik kao i polazne Navier-Stokesove jednadbe, koje opisuju
ukupno strujanje, s razlikom da se u Reynoldsovim jednadbama pojavljuju vremenski
osrednjene veliine, umjesto tlaka se pojavljuje efektivni tlak, a umjesto viskoznosti
fluida efektivna viskoznost.

Iz toga se dade zakljuiti da e i von Krmnova impulsna jednadba za turbulentno

strujanje fluida imati isti oblik kao i za laminarno strujanje s tim da e se u njoj
pojavljivati vremenski osrednjene veliine.
7.5. Strujanje u blizini vrste stijenke (vieslojni model turbulentnog graninog

sloja)
Promotrimo s teorijskog stajalita vremenski osrednjeno strujanje u blizini ravne

stijenke. Pretpostavimo ravninsko strujanje (u koordinatnom sustavu s osi x1 du
stijenke i osi x2 okomito na stijenku). Neka je strujanje stacionarno s izobraenim
profilom brzine v1 = v1 ( x2 ) (kao u strujanju u cjevovodu) i neka je strujanje bez
gradijenta tlaka (kao u graninom sloju uz ravnu plou).
Slika 7.10 Ilustracija profila brzine uz vrstu stijenku
Iz jednadbe kontinuiteta za vremenski osrednjeno strujanje slijedi

v1 v2
+ =0 (7.27)
x1 x2
v1 v
odnosno prema pretpostavci je = 0 , pa je 2 = 0 , odnosno v2 0 .
x1 x2
Iz komponente jednadbe koliine gibanja u smjeru strujanja, za i = 1 dobije se
v1 v v1
v1 + v2 1 = ( + t ) (7.28)
x1 x2 x2 x2
S obzirom da je konvekcijski lan jednak nuli ostaje

v1
( + t ) =0 (7.29)
x2 x2
((((
t
21 =
gdje izraz u uglatoj zagradi oznauje ukupno viskozno i turbulentno naprezanje 21 ,

kojeg emo jednostavno oznaavati s . S obzirom da smo pretpostavili strujanje
izobraenim profilom brzine ( v1 nije funkcija od x1 ) integracijom gornje jednadbe
dobije se
v1
( + t )
t= =
C (7.30)
x2
gdje se vrijednost konstante C odreuje iz rubnog uvjeta: za x2 = 0 ; = w , pa vrijedi
v1
( + t )
t= tw =
= konst. (7.31)
x2
to znai da je ukupno smino naprezanje konstantno po debljini graninog sloja.
Analizirajmo sada dva ekstremna sluaja, da je zanemariva turbulentna viskoznost i da
je zanemariva molekularna viskoznost. Naime u neposrednoj blizini stijenke,
turbulentne pulsacije su onemoguene (priguene) samom stijenkom, a poznato je da su
pulsacije brzine na samoj stijenci jednake nuli. Kada nema turbulentnih pulsacija nema
ni turbulentne difuzije, odnosno turbulentne viskoznosti. Stoga se za vrlo blisko
podruje uz stijenku turbulentna viskoznost moe zanemariti. Nasuprot tome
udaljavanjem od stijenke turbulentne pulsacije se poveavaju, ime raste i put mijeanja
pa prema tome i turbulentna viskoznost. Dovoljno daleko od stijenke turbulentno
strujanje postaje toliko razvijeno da je turbulentna viskoznost mnogostruko puta vea od
molekularne viskoznosti, te se molekularna viskoznost moe zanemariti. U tom
podruju moemo pretpostaviti da se put mijeanja poveava razmjerno s udaljenou
od stijenke, a ako je koeficijent razmjernosti, vrijedi lm = x2 . U nastavku emo
integrirati prethodnu jednadbu za ova dva sluaja.
1) Podruje neposredno uz stijenku u kojem se zanemaruje turbulentna viskoznost:

t
Izraz za ukupno smino naprezanje prelazi u

v1 v
( + t )
t= 1=
= tw =
konst. (7.32)
x2 x2
ijom integracijom se dobije
w
v1 = x (7.33)
2
tj. linearni profil brzine.
2) Podruje podalje od stijenke u kojem se zanemaruje molekularna viskoznost: t

Izraz za ukupno smino naprezanje prelazi u
v1 v
( + t )
t= t 1 =
= tw =
konst. (7.34)
x2 x2
a prema Prandtlovoj hipotezi puta mijeanja je
v1
mt = lm2 (7.35)
x2
gdje je lm = x2 , pa je
2
v
t kt
= x 1 = =
2 2
konst. (7.36)
x2
2
w
odakle je
dv1 1 w 1
= (7.37)
dx2 x2
te se integracijom dobije
1 w
=v1 ln x2 + C (7.38)

logaritmiki profil brzine, u kojem se von Krmnova konstanta i konstanta C
odreuju mjerenjem. Postojanje ova dva podruja linearnog i logaritmikog profila
brzine potvreno je mjerenjem uz stijenku kako u graninom sloju uz ravnu plou, tako
i u strujanju u cjevovodima. Rezultati mjerenja se obino prikazuju u bezdimenzijskom
obliku. Iz prethodnog izraza je jasno da lan w ima dimenziju brzine, pa se
v = w naziva brzina trenja. S pomou brzine trenja definiraju se bezdimenzijska
brzina

v1
u+ = (7.39)
v
i bezdimenzijska udaljenost od stijenke
x2v x2v
y+
= = (7.40)

w
Linearni profil brzine v1 = x prelazi u
2
w x2
v1 = ili u+ = y+ (7.41)

v2
1 w
Logaritmiki profil=
brzine v1 ln x2 + C se moe preurediti u bezdimenzijski

oblik
1 1
u+
= ln y + +=
B ln( Ey + ) (7.42)

Ova se dva profila obino prikazuju u dijagramu gdje je na ordinati bezdimenzijska
brzina u + , a na apscisi ln y + (odnosno y + u logaritamskoj skali), pa se u takvom
+
+ +
dijagramu linearni profil u= y= eln y prikazuje eksponencijalnom krivuljom, a
logaritmiki profil pravcem.

Uuraji dio graiog sloja Vajski dio
vv 0,1 do 0,15 d
u + =u =1 v
+ 1
Lieari Ierijali podsloj

Prijelazi sloj
podsloj
vt >>
>>
30
20
1
1 1
ln y + + B = ln ( Ey + )
u + = + l( Ey + )
u =
k k
10
u + u==yy+
+ +
y + = 3do5 y + 40 v x
100 1000 y = v y
+ 2
y+ = t
1 10
u
Slika 7.11 Tipini dijagram promjene bezdimenzijske brzine paralelne sa stijenkom s
bezdimenzijskom udaljenou od stijenke
Gornja slika shematski prikazuje dijagram bezdimenzijske brzine u funkciji

bezdimenzijske udaljenosti od stijenke, pri emu bi kvadratii odgovarali izmjerenim
vrijednostima. Linearni profil koji je izveden uz pretpostavku t , poklapa se s
mjerenjima do vrijednosti y + tri do pet, a to se podruje naziva linearnim podslojem.

Podruje u kojem se mjerenja dobro poklapaju s logaritmikim profilom brzine
(izvedenim pod pretpostavkom t ) naziva se inercijalni podsloj (podruje y + od
priblino 40 do nekoliko tisua). Izmeu ta dva podsloja postoji podruje unutar kojega
su molekularna i turbulentna viskoznost istog reda veliine, a to se podruje naziva
prijelaznim podslojem.
Kada se radi o optjecanju tijela, viskozni, prijelazni i inercijalni podsloj ine zajedno
unutarnji dio graninog sloja (procjenjuje se na 10 do 15 % ukupne debljine graninog
sloja). U unutarnjem dijelu graninog sloja znaajni utjecaj na turbulenciju ima sama
stijenka, te turbulencija ne ovisi znaajno o vanjskom strujanju, to objanjava injenicu
da e logaritmiki profil brzine vrijediti u strujanju uz bilo koju stijenku, pod uvjetom
da je gradijent tlaka umjereno velik (izraz je izveden pod pretpostavkom nultog

gradijenta tlaka). U unutarnjem dijelu graninog sloja je karakteristina brzina jednaka

brzini vt , a karakteristina duljina je vt / u . Na turbulenciju u vanjskom dijelu
graninog sloja znaajniji utjecaj imaju parametri vanjskog strujanja, pa je u tom dijelu
karakteristina brzina jednaka brzini vd na vanjskom rubu graninog sloja, a
karakteristina duljina je jednaka debljini d graninog sloja.
7.6. Strujanje u hidrauliki glatkim i hrapavim cijevima
Slika 7.12 Ilustracija uz izvod veze izmeu pada tlaka i sminog naprezanja na stijenci cijevi
Za potrebe hidraulikog prorauna cjevovoda, definiran je faktor trenja l koji ulazi u

Darcy-Weisbachov izraz za proraun pada tlaka, koji glasi
L1 2
p1 - p2 = l pusr (7.43)
D2
gdje je usr prosjena brzina (po presjeku) vremenski osrednjenog profila brzine. Dakako
da postoji veza izmeu faktora trenja i sminog naprezanja na stijenci cijevi. Ako je
strujanje stacionarno i izobraenim profilom brzine (tako da se smino naprezanje ne
mijenja u smjeru strujanja), tada se iz jednadbe koliine gibanja postavljene za
kontrolni volumen (koji obuhvaa cijev duljine L izmeu presjeka 1 i 2) zakljuuje da
D 2p
je sila na stijenku cijevi jednaka razlici impulsnih funkcija tj. ( p1 - p2 ) , a s druge
4
strane, za sluaj konstantnog sminog naprezanja, ta sila je t w Dp L . Primjenom Darcy-
Weisbachovog izraza dobije se
L 1 2 D 2p
l rusr = r w Dp L (7.44)
D2 4
odakle je
l 2
rw = rusr (7.45)
8

Gornji izraz prikazan pomou brzine trenja v = w prelazi u.
l
vr = usr (7.46)
8
Slika 7.13 Ilustracija promjene oblika profila aksijalne brzine u cijevi s promjenom Re broja
Slika prikazuje rezultate mjerenja vremenski osrednjenog profila brzine u hidrauliki

glatkim cijevima, pri razliitim vrijednostima Reynoldsova broja. Vrijednosti brzine su
normirane s maksimalnom brzinom umax u simetrali cijevi. Iz slike je oito da porastom
Reynoldsova broja profil brzine postaje ujednaeniji po presjeku, to se tumai
porastom utjecaja turbulentne difuzije (kao to je prije reeno to je vei Reynoldsov
broj to je turbulentno strujanje razvijenije).
Jednostavan izraz koji dobro opisuje profil brzine u turbulentnom strujanju u hidrauliki
glatkim cijevima je
1 1
u y n R r n
= = (7.47)
umax R R

gdje je y udaljenost od stijenke cijevi, a r cilindarska koordinata (udaljenost od

simetrale cijevi), R polumjer cijevi, a parametar n zavisi od Reynoldsova broja
r usr D
Re = . Prosjena brzina po presjeku cijevi je po definiciji

1
Rr
R
1 1 n 2n 2
A A R 2 0
=usr = u dA u max =
2 r d r u (7.48)
R
max
( n + 1)( 2n + 1)
Sljedea tablica prikazuje vrijednosti parametra n i odgovarajuu vrijednost srednje
brzine, za razliite Reynoldsove brojeve
Tablica 7.1 Vrijednosti omjera srednje i maksimalne brzine u cijevi za razliite vrijednosti
eksponenta n koji definira profil brzine
Re 4.0 103 2.3 104 1.1 105 1.1 106 2.0 106 3.2 106
n 6 6.6 7 8.8 10 10
usr / umax 0.791 0.807 0.817 0.850 0.865 0.865
Iz tablice se vidi da se poveanjem Reynoldsova broja prosjena vrijednost brzine po

presjeku pribliava maksimalnoj brzini, jer se poveanjem Reynoldsova broja poveava
i turbulentna viskoznost.
Blasiusov empiriki izraz za faktor trenja, koji vrijedi u podruju Reynoldsova broja do
105 je
1

usr D 4 0.3164
= 0.3164
= (7.49)
u Re0.25
Prema gornjoj tablici u podruju Reynoldsova broja do 105 priblino vrijedi
usr 0.8umax , te primjenom Blasiusove formule, prethodno izvedeni izraz za smino
naprezanje moemo pisati
1 1
l 2 1
-
0.8umax 2 R 4 2
s 4

r w = rusr = 0.3164 r ( 0.8u )
2
= 0.0225ru max
(7.50)
8 8 s max
umax R
Uzimajui da je po definiciji t w = rvt2 , iz gornjeg izraza slijedi veza

1
v R 7
umax = 8.74vt t (7.51)
u
to uvrteno u izraz za profil brzine uz n = 7 daje

1
v y 7
1
u + = 8.74 ( y + ) 7
u
= 8.74 ili (7.52)
v u
1
u y 7
Dakle izraz = za profil brzine u hidrauliki glatkoj cijevi pri Reynoldsovu
umax R
broju 105 smo uz pomo Blasiusova izraza za faktor trenja prikazali u bezdimenzijskim
varijablama, definiranima uz izvod logaritmikog zakona, pa se sada ti profili brzine
mogu prikazati u istom dijagramu zajedno s rezultatima mjerenja. Takav dijagram
upravo prikazuje sljedea slika, na kojoj su kruiima oznaeni rezultati mjerenja pri
razliitim vrijednostima Reynoldsova broja. Oito je da svi mjerni rezultati priblino
padaju na jednu krivulju, to potvruje injenicu da tako prikazani rezultati ne zavise od
Reynoldsova broja. U istom je dijagramu ucrtan linearni profil brzine iz viskoznog
podsloja (s obzirom da je na apscisi dekadski logaritam y + ovdje je to krivulja 1),
logaritmiki profil brzine (definiran s = 0.4 i B = 5.5 - pravac 3), te prijelazno
podruje izmeu viskoznog podsloja (linearnog profila) i inercijalnog podsloja
(logaritmikog profila). Krivuljom 4 je oznaen gore dobiveni izraz iz Blasiusove
formule i n = 7 , a krivuljom 5 analogni izraz koji se dobije iz pretpostavke n = 10 koja
odgovara viim vrijednostima Reynoldsova broja. Iz slike je jasno da linearni profil
vrijedi neposredno uz stijenku cijevi, za y + < 5 ( log ( y + ) < 0.7 ), a logaritmiki profil
brzine poinje vrijediti za log ( y + ) > 1.5 ( y + > 31 ). Takoer je uoljivo puno bolje
slaganje logaritmikog profila brzine s rezultatima mjerenja, od profila brzine dobivenih

uz pretpostavke n = 7 i n = 10 (krivulje 4 i 5). Krivulja 4 se bolje slae s mjerenjima u
podruju blie stijenci, a krivulja 5 dalje od stijenke.

u
u+ =
v
Re
yv
log ( y + ) = log

Slika 7.14 Usporedba razliitih formula za promjenu brzine s udaljenou od stijenke u graninom
sloju, s rezultatima mjerenja [Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-Hill, 1960.]
Profil brzine u hidrauliki glatkim cijevima

1. u + = y + - viskozni podsloj;
2. prijelazni podsloj;
3. u + 2.5ln ( y + ) + 5.5 - inercijalni podsloj
=
( )
1/ 7
4. u + = 8.74 y +
( )
1/10
5. u + = 11.5 y +
( )
1/ 7
Profil brzine u + = 8.74 y + smo dakle dobili uz pretpostavku Blasiusova zakona za
faktor trenja, a taj se profil loije slae s mjerenjima nego logaritmiki profil, pa se
namee ideja da se krene od pretpostavke da logaritmiki profil vrijedi po itavom
presjeku cijevi, pa da se iz te pretpostavke odredi zakon faktora trenja (tako dobiveni
zakon nosi naziv Prandtlov univerzalni zakon faktora trenja).
Dakle polazimo od pretpostavki da je profil zadan izrazom
=u + 2.5ln ( y + ) + 5.5 (7.53)

odnosno
v (R r)
=u v 2.5ln + 5.5 (7.54)
u
l
a vrijedi i prije izvedeni izraz vr = usr .
8
Srednja brzina je po definiciji
1
R
v (R r)
=usr v 2.5ln
R 0
2
u

+ 5.5 2r dr

(7.55)
a nakon integracije 6 se dobije

v R
usr = v 2.5ln + 4.25 (7.56)
u
l
Uvrtavanjem izraza vr = usr u gornji izraz, dobije se
8
8 l usr 2 R
= 2.5ln
+ 4.25 (7.57)
l 8 2u
ili nakon sreivanja i prijelaza s prirodnog na dekadski logaritam
1
l
(
= 2.03log Re l 0.91 ) (7.58)
Naravno da koeficijenti u gornjem izrazu nee biti toni, jer logaritmiki profil ne
vrijedi u neposrednoj blizini stijenke i pri simetrali cijevi. Znaaj dobivenog rezultata
sastoji se u tome da smo dobili oblik zakona u kojem se koeficijenti odreuju metodom
najmanjih kvadrata na temelju rezultata mjerenja. Nakon takve korekcije koeficijenata
Prandtlov univerzalni zakon za faktor trenja u strujanju kroz hidrauliki glatke cijevi,
poprima konaan oblik
1
l
(
= 2.0log Re l 0.8 ) (7.59)
v ( R r ) 2v v ( R r )
R R R
1
=usr v
R 0
2 2.5ln
u
=

+ 5.5

2 r dr 2
R 0
2.5 r ln
u
=

d r +
0
5.5rdr

R
2v 2.5 2 v 2 Rr + r 2 5.5 2
r ln + ( r R ) ln ( R r )
6
= 2
2 2
= + r
R 2 u 2 2 0
2v 2 v R
2
5.5 2 v R
= 1.25 R ln u + R 2 ln R + =R v 2.5ln + 4.25
R2 2 2 u

Ovaj zakon je primjenjiv na cijelo podruje vrijednosti Reynoldsovih brojeva koji se

pojavljuje u praksi.
Strujanje kroz hidrauliki hrapave cijevi

U tehnikoj praksi su cijevi uglavnom hrapave, a osnovni problem je u tome to se
hrapavost opisuje s puno parametara, npr. visina hrapavosti, oblik hrapavosti, raspored
hrapavosti, gustoa hrapavosti (broj neravnina po jedinici povrine) i sl. Sustavno
ispitivanje strujanja u umjetno ohrapavljenim cijevima izvrio je Nikuradse, tako da je
na stijenku cijevi lijepio zrnca pijeska odreenog promjera i to maksimalno gusto, tako
da mu je jedini parametar koji opisuje hrapavost bio promjer zrnaca pijeska, to emo
zvati visinom pjeane hrapavosti ks .
Sljedea slika prikazuje dijagram s njegovim rezultatima mjerenja u umjetno

ohrapavljenim cijevima, gdje je na apscisi Reynoldsov broj, a na ordinati stostruka
vrijednost faktora trenja (obje veliine u logaritamskom mjerilu). Pravcem 1, definiran
je zakon promjene faktora trenja u laminarnom strujanju (potvreno je analitiko
rjeenje prema kojemu je = 64 / Re ). Krivulja 2 oznauje Blasiusov zakon faktora
trenja za hidrauliki glatke cijevi, koji vrijedi za Reynoldsove brojeve do 105 , krivulja 3
oznauje Prandtlov univerzalni zakon faktora trenja za strujanje u hidrauliki glatkim
cijevima.
Iz prikazanih rezultata mogue je zakljuiti sljedee:
Hrapavost stijenke nema utjecaja u laminarnom strujanju ( = 64 / Re za bilo
koju hrapavost stijenke).
Faktor trenja (a time i gubitak visine energije) je vei u hrapavim nego u
hidrauliki glatkoj cijevi. Kod relativno malih visina hrapavosti, pri niskim
vrijednostima Reynoldsova broja hrapavost se ne manifestira (faktor trenja je
jednak onome za hidrauliki glatke cijevi.
Pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja i najglae cijevi poinju
pokazivati hidrauliku hrapavost.
Za zadanu visinu hrapavosti se moe uoiti podruje u kojem faktor trenja ne
zavisi od Reynoldsova broja (podruje potpuno izraene hrapavosti). Podruje
izmeu hidrauliki glatkog podruja i podruja potpuno izraene hrapavosti se

naziva prijelaznim podrujem i u njemu je faktor trenja funkcija i Reynoldsova

broja i relativne visine hrapavosti.
Slika 7.15 Rezultati mjerenja Nikuradsea u umjetno ohrapavljenim cijevima (ks = visina pjeane
hrapavosti) [Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-Hill, 1960.]
1- Laminarno strujanje = 64 / Re
2- Blasiusov zakon za hidrauliki glatke cijevi = 0.3164 / Re0.25
3- Prandtlov univerzalni zakon za hidrauliki glatke cijevi

1
l
( )
= 2.0log Re l 0.8

Slika 7.16 Ilustracija utjecaja hrapavosti stijenke cijevi na oblik profila brzine
Gornja slika prikazuje profile brzine za tri visine hrapavosti, pri Reynoldsovom broju
Re = 106 . to je visina pjeane hrapavosti vea to je razlika prosjene brzine po
presjeku i maksimalne brzine vea.
Mjerenja profila brzine u podruju potpuno izraene hrapavosti pokazuju da ponovo
vrijedi logaritmiki zakon u kojem je y + definiran kao bezdimenzijska udaljenost od
stijenke, ali normirana s visinom pjeane hrapavosti (umjesto karakteristinom
duljinom / v koja je definirana u viskoznom podsloju uz hidrauliki glatku stijenku),
tako da je kod hrapavih cijevi y + = y / ks (umjesto y + = v y / ).

Zakon promjene brzine izraava se izrazom
u y y
= 5.75log = + 8.5 2.5ln + 8.5 (7.60)
v ks ks
Ovaj izraz vrijedi u podruju potpuno izraene turbulencije, tj. u podruju kada faktor
trenja vie ne zavisi od Reynoldsova broja. Fizikalno je jasno da kada visina hrapavosti
tei k nuli, da hidrauliki hrapava stijenka postaje hidrauliki glatka, pa bi i gornji zakon
morao prijei u zakon za hidrauliki glatke cijevi, koji glasi
u v y v y 1 v y
= 5.75log =+ 5.5 2.5ln =+ 5.5 +B
u
ln (7.61)
v u u
To znai da se i logaritmiki zakon za hidrauliki glatke cijevi mora moi prikazati s

pomou zakona za hidrauliki hrapave cijevi. Ako se u gornjem izrazu doda i oduzme
lan ln ks , on e prijei u oblik
u y v ks y v ks
= 5.75log + 5.5 + 5.75log = 2.5ln + 5.5 + 2.5ln (7.62)
v ks u ks u
B B
Prema tome zakon promjene brzine za hrapave cijevi u podruju potpuno izraene
hrapavosti i za hidrauliki glatke cijevi moe se izraziti istim izrazom
u y y
= 5.75log = + B 2.5ln + B (7.63)
v ks ks
gdje je za hrapave cijevi u podruju potpuno izraene hrapavosti = = konst. , a za
B 8.5
hidrauliki glatke cijevi B postaje funkcija
v k v k
B=
5.5 + 5.75log s =
5.5 + 2.5ln s (7.64)

Sljedei dijagram prikazuje rezultate mjerenja koeficijenta B u funkciji bezdimenzijske
v ks
hrapavosti k + = (u logaritamskoj skali).

Slika 7.17 Ilustracija rezultata njerenja za konstantu B u logaritmikom zakonu za profil brzine u
hrapavim cijevima

Pravac oznaen s 1, je tangenta na mjerne podatke, a njegova jednadba upravo

odgovara zakonu promjene koeficijenta B za hidrauliki glatke cijevi. Iz dijagrama je
vidljivo da se mjerni podaci dobro slau s tim pravcem do log ( k + ) < 0.7 , odnosno
ks v
k+ = < 100.7 = 5.01 . Prema tome povrina cijevi nee izraavati hidrauliku

ks v
k+
hrapavost ako je = < 5 . S obzirom da je na granici viskoznog podsloja y + = 5 ,

mogli bi rei da se hrapavost nee manifestirati ako se nalazi u viskoznom podsloju.
Horizontalni pravac oznaen s 2, govori o konstantnoj vrijednosti koeficijenta B = 8.5 i
odnosi se na podruje potpuno izraene hrapavosti, u kojem faktor trenja nije funkcija
Reynoldsova broja. Iz dijagrama se dade oitati da je u tom podruju priblino
log ( k + ) > 1.845 , odnosno=

ks v
k+ = 101.845 > 70 .

ks v
Za 5 < < 70 govorimo o prijelaznom podruju turbulentnog strujanja u hrapavim

cijevima u kojima je faktor trenja funkcija i Reynoldsova broja i relativne visine
hrapavosti.
Valja naglasiti da se prikazani rezultati odnose na umjetnu pjeanu hrapavost. Stvarna

hrapavost se opisuje s puno vie parametara, a zavisi od materijala cijevi, tehnologije
izrade cijevi, stanja zaprljanosti (npr. pri transportu nafte, tee frakcije se taloe na
povrinu cijevi) i starosti povrine (npr. korozija cijevi poveava hrapavost). Za
praktine proraune nainjen je Moodyjev dijagram u kojem se definira ekvivalentna
pjeana hrapavost, kao ona visina pjeane hrapavosti koja daje faktor trenja jednak
onome u stvarno hrapavoj cijevi.
7.7. Turbulentno optjecanje hidrauliki glatke i hrapave ploe
Jedno od korisnih rjeenja za inenjersku praksu je i rjeenje turbulentnog graninog

sloja uz ravnu plou. Dakako da u rjeavanju praktinih problema rijetko imamo
optjecanje ravne ploe, ali sila otpora ravne ploe nam odreuje donju vrijednost te sile
ispod koje se ne moe ii. Tako se npr. za inenjersku procjenu sile otpora broda koristi

vrijednost sile otpora ekvivalentne ravne ploe (koja je povrine jednake povrini broda)
pomnoenoj s faktorom forme, kojim se uzima u obzir i dio sile otpora oblika. Taj se
faktor npr. uzima iskustveno, na temelju poznavanja podataka na slinim formama.
Naravno, im se radi o turbulentnom strujanju jasno je da ne postoji analitiko rjeenje
problema optjecanja ravne ploe, koje dodue nismo dobili niti u sluaju laminarnog
strujanja (iako neki Blasiusovo rjeenje svrstavaju u klasu analitikih rjeenja, budui se
ono moe odrediti po volji tono), ve u obzir dolazi samo numeriko rjeavanje i to
uglavnom vremenski osrednjenih (Reynoldsovih) jednadbi ili pojednostavljene von
Krmnove integralne jednadbe. Von Krmnova jednadba za turbulentno strujanje je
istog oblika kao i za laminarno strujanje s razlikom da se u njoj pojavljuju vremenski
osrednjene veliine. Najee koritena rjeenja von Krmnove jednadbe su ona koja
se dobiju pretpostavkom profila brzine oblika
1
u y n
= (7.65)
vd d
(to je analogija s profilom brzine u cijevima, gdje brzina umax u simetrali cijevi prelazi
u vremenski osrednjenu brzinu na rubu graninog sloja vd , a polumjer cijevi R u
vremenski osrednjenu debljinu graninog sloja d ). Vrijednost parametra n zavisna je

od Reynoldsova broja na izlaznom rubu ploe Re = rv L / m , pri emu vrijednost n
raste s porastom Reynoldsova broja. Ako je n = 7 govori se o Prandtlovom zakonu

jedne sedmine, a za n = 11 o zakonu jedne jedanaestine. Zakon 1/7 se koristi u
podruju 5 105 < Re < 107 . Izrazi za debljinu graninog sloja, smino naprezanje i
koeficijent otpora jedne strane ploe, prema zakonu 1/7 su
1
-
v x
d ( x) = 0.37 x
5
(7.66)
u
1
-
v x 5
t w ( x) = 0.0296 rv2 (7.67)
u
1
-
v L
CD = 0.074
5
(7.68)
u
Za podruje 5 106 < Re < 109 koristi se zakon 1/11, po kojem vrijedi

1 1
- -
v x 7 v L
t w ( x) = 0.0526 rv2 CD = 0.0307
7
i (7.69)
u u
Osim ovih izraza u upotrebi su i Prandtl-Schlichtingov izraz

0.455
CD = (7.70)
( log Re )
2.58
koji se temelji na rjeavanju von Krmnove jednadbe uz pretpostavku logaritmikog

profila brzine u graninom sloju, te jo neke empirike formule. Sljedei dijagram
prikazuje rezultate mjerenja koeficijenta otpora hidrauliki glatke ploe (toke oznaene
kruiima) i krivulje koje oznauju pojedine zakone promjene koeficijenta otpora.
1000 CD
Slika 7.18 Ilustracija zavisnosti koeficijenta otpora hidrauliki glatke ploe od Reynoldsova broja
[Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-Hill, 1960.]
Znaenje pojedinih krivulja na slici je sljedee:

1.328
1 - Blasiusovo rjeenje za laminarni granini sloj: CD =
Re
2 - Prandtlov zakon 1/7: CD = 0.074 Re 0.2
0.455
3 - Prandtl-Schlichting: CD =
( log Re )
2.58

CD 0.427 ( log Re 0.407 )

2.64
=
4 - Schultz-Grunow:
Krivulja 3a prikazuje prijelazno podruje. Naime na poetku hidrauliki glatke ploe

prvo se formira laminarni granini sloja, a nakon kritinog Reynoldsova broja
(Rekr=3105 do 30105) poinje prelaziti u turbulentni granini sloj. Zbog poetnog
dijela laminarnog graninog sloja uvodi se korekcija (smanjenje koeficijenta otpora
dobivenog uz pretpostavku da se turbulentni granini sloj razvija od poetka ploe) u
obliku A / Re , gdje je A parametar koji ovisi o kritinom Reynoldsovom broju. to je
Rekr vei to e podruje laminarnog graninog sloja biti vee, pa e i korekcija
(smanjenje) koeficijenta otpora biti vee. Sljedea tablica prikazuje vrijednosti
parametra A u zavisnosti od Rekr
Tablica 7.2 Vrijednosti parametra A u zavisnosti od Rekr
Rekr 3105 5105 10105 30105
A 1050 1700 3300 8700
Korekciju ima smisla primjenjivati kada je Reynoldsov broj na temelju duljine ploe
relativno mali (u podruju 5 105 < Re < 107 ). Ako je npr. Re = 108 , a kritini
Reynoldsov broj 106 , tada e laminarni granini sloj zauzimati svega jedan posto
duljine ploe, to je naravno s inenjerskog stajalita zanemarivo. Korekcija koeficijenta
otpora se moe vriti ili u zakonu 1/7 ili u Prandtl-Schlichtingovoj formuli. Krivulja 3a
prikazuje korigiranu Prandtl-Schlichtingovu formulu, koja dakle glasi
0.455 A
=CD (7.71)
( log Re )
2.58
Re
Treba naglasiti da se prijelaz laminarnog u turbulentno strujanje moe uz pomo

takozvanih stimulatora turbulencije pomaknuti u podruje niih Reynoldsovih brojeva.
Stimulator turbulencije je ica odreenog promjera koja se postavlja na plou popreno
na vektor brzine strujanja. Na toj se ici pojavljuju mali vrtlozi koji iniciraju
nestabilnost strujanja i prijelaz laminarnog u turbulentno strujanje. Ova se tehnika esto
koristi u bazenskom ispitivanju brodskih modela. Za sluaj da se u ispitivanju
zadovoljava jednakost Froudeovih brojeva, Reynoldsov broj za prototipni brod moe
biti reda veliine 109 , a na modelu broda reda veliine 106 . Strujanje fluida oko

prototipnog broda je dobrim dijelom laminarno, pa je jasno da ta dva strujanja nee biti
slina. Da bi se osigurala to vea slinost dvaju strujanja na pramcu brodskog modela
se stavljaju stimulatori turbulencije, kojima je zadatak izazvati to raniji prijelaz
laminarnoga u turbulentno strujanje, kako bi to vee podruje strujanja bilo u reimu
turbulentnoga strujanja. Naravno da mjesta na koja se stavljaju stimulatori turbulencije
moraju biti u podruju dovoljno velikog Reynoldsova broja, jer e u protivnom
nestabilnosti izazvane stimulatorom turbulencije biti priguene (govori se o
relaminarizaciji turbulencije), pa e se prijelaz laminarnog u turbulentno strujanje
pojaviti na nekom veem Reynoldsovu broju.
Turbulentno strujanje oko hidrauliki hrapave ploe
1000 CD
Slika 7.19 Dijagram koeficijenta otpora hidrauliki hrapave ploe u zavisnosti od Re broja i visine
hrapavosti [Schlichting, H.: Boundary Layer Theory, McGraw-Hill, 1960.]

Gornja slika prikazuje dijagram koeficijenta otpora umjetno ohrapavljene ploe duljine
L . Na dijagramu ks oznauje visinu pjeane hrapavosti. Na apscisi je Reynoldsov
broj, a na ordinati koeficijent otpora pomnoen s 1000. Parametarske krivulje hrapavosti

v k s L
su dane u dva oblika: za = konst . i za = konst. Najnia krivulja oznauje zakon
ks
promjene koeficijenta otpora hidrauliki glatke ploe. Slino kao i kod faktora trenja u
hidrauliki hrapavim cijevima poveanjem Reynoldsova broja poinju se manifestirati i
manje visine pjeane hrapavosti. Tako bi se iz dijagrama moglo oitati da se hrapavost
L
= 2 106 poinje manifestirati kod Re= 2 108 , hrapavost L / ks = 2 105 kod
ks
Re= 2 107 , a hrapavost L / ks = 2 104 kod Re= 2 106 . Mogli bismo definirati
doputenu visinu hrapavosti kdop kao maksimalnu visinu hrapavosti koja se nee
manifestirati u turbulentnom strujanju. Iz reenog bi za doputenu visinu hrapavosti

vrijedilo
L Re
= (7.72)
kdop 100
Doputena visina hrapavosti nam govori do koje se mjere isplati ulagati u poboljanje
kvalitete povrine.
L
Na gornjem se dijagramu moe uoiti da krivulje definirane s = konst. desno od
ks
crtkane linije postaju horizontalne, to znai da koeficijent otpora prestaje zavisiti od
Reynoldsova broja. To je podruje potpuno izraene hrapavosti za koje je
2.5
L
=
CD 1.89 + 1.62log (7.73)
ks
7.8. Koeficijent otpora hidrauliki glatkog dugog cilindra i kugle
Pri optjecanju tijela kod kojih je preteiti dio sile otpora otpor trenja, hrapavost
poveava silu otpora i zbog pomicanja kritinog Reynoldsova broja na nie vrijednosti,
ime se smanjuje podruje laminarnog graninog sloja. Meutim kod oblih tijela poput
cilindra i kugle, uz pomo hrapavosti se moe smanjiti koeficijent otpora. Sljedea slika

prikazuje zavisnost koeficijenta otpora hidrauliki glatkog cilindra i kugle u funkciji

Reynoldsova broja.
Slika 7.20 Shematski prikaz zavisnosti koeficijenta otpora hidrauliki glatkog dugog cilindra i
kugle od Re broja
Pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja (manjim od 1) inercijske sile se mogu

zanemariti, a koeficijent otpora je oblika CD = konst. / Re . Pri visokim vrijednostima
Reynoldsova broja postoji podruje Reynoldsova broja u kojem je koeficijent otpora
konstantan (sila otpora je razmjerna kvadratu brzine).
Pri odreenom Reynoldsovu broju obje krivulje pokazuju gotovo skokovito smanjenje
koeficijenta otpora, to se naziva krizom otpora. Ova se pojava objanjava
premjetanjem toke odvajanja. Sljedea slika prikazuje turbulentno optjecanje kugle
= v D / =
pri Re 1.5 104 . Strujanje u graninom sloju do toke odvajanja strujanja je
laminarno, a do odvajanja je dolo jer je fluidu ponestalo kinetike energije za
svladavanje pozitivnog gradijenta tlaka.

= 1.5 104
Optjecanje kugle pri Re
Optjecanje kugle pri Re= 3 104 s ugraenim turbulizatorom
Slika 7.21 Ilustracija pojave odvajanja strujanja pri optjecanju kugle pri razliitim Re brojevima
[Van Dyke, M.: An Album of Fluid Motion, The Parabolic Press, Stanford, California, 1982]
Gornja slika prikazuje optjecanje kugle pri Re= 3 104 , u kojem je tranzicija laminarnog
u turbulentno strujanje izazvana turbulizatorom (ianim prstenom) iza kojeg se jasno
vidi da je laminarno strujanje prelo u reim turbulentnog strujanja. U turbulentnom

graninom sloju se kinetika energija vanjskog strujanja pretvara u kinetiku energiju

turbulentnih pulsacija unutar graninog sloja, tako da fluid ima energije za svladavanje
pozitivnog tlaka u graninom sloju, te se toka odvajanja pomie prema stranjoj toki
zastoja. Pomicanjem toke odvajanja slika tlaka se mijenja u smislu smanjivanja otpora
oblika, ime dolazi do znaajnog smanjenja koeficijenta otpora. Dakle bez turbulizatora
bi do krize otpora dolo pri Reynoldsovom broju iznad 105 , a uz pomo turbulizatora
(hrapavosti) vrijednost Reynoldsova broja pri kojem se postie kriza otpora, se moe
smanjiti. Sljedei dijagram prikazuje koeficijent otpora razliito hrapavih kugli i to u
blizini kritinog Reynoldsova broja.
Slika 7.22 Ilustracija pomaka podruja "krize otpora" kugle s porastom hrapavosti stijenke
Iz dijagrama je oito da za odreeno podruje Reynoldsova broja hrapava kugla ima

manji koeficijent otpora nego hidrauliki glatka kugla.

8. MODELI TURBULENCIJE
8.1. Pristupi rjeavanju turbulentnog strujanja fluida
Direktno rjeavanje Navier-Stokesovih jednadbi
Dolje napisane Navier-Stokesove jednadbe, za nestlaivo strujanje bez masenih sila,

v j
=0 (8.1)
x j
( vi ) ( v j vi ) p v v j
+ =
+ i + (8.2)
t x j xi x j x j xi
opisuju i laminarno i turbulentno strujanje, pri emu se u stacionarnom laminarnom
strujanju estice gibaju svaka u svom sloju, a u turbulentnom strujanju estice se gibaju
kaotino u svim smjerovima. Turbulentno strujanje se ne moe opisati analitiki, a moe
se rjeavati samo numerikim putem. Pri numerikom rjeavanju laminarnog strujanja
prostorni korak diskretizacije podruja strujanja treba biti tako mali da se dobro opiu
gradijenti promatranih fizikalnih svojstava (to je gradijent vei, to e trebati manji
prostorni korak), a pri rjeavanju turbulentnog strujanja prostorni korak integracije treba
biti tako mali da se obuhvate pulsacije brzine i tlaka s najmanjim valnim duljinama.
Osim toga turbulentno strujanje je uvijek nestacionarno, pa e jednadbe trebati
integrirati i po vremenu i to tako malim vremenskim korakom da se opiu najvie
frekvencije pulsirajuih polja. S porastom Reynoldsova broja turbulentno strujanje
postaje sve sloenije, tj. pojavljuju se sve vie frekvencije, gledano u vremenu i sve
manje valne duljine gledano po prostornim koordinatama, pa zahtjevi za finoom
prostornog i vremenskog koraka integracije rastu. Dananja raunala su preslaba za
direktno rjeavanje inenjerskih problema opisanih Navier-Stokesovim jednadbama za
sluaj razvijenog turbulentnog strujanja.

8. Modeli turbulencije
Statistiki pristup
Za inenjerske potrebe bi se rjeenje dobiveno direktnim rjeavanjem Navier-

Stokesovih jednadbi vremenski osrednjilo (jer inenjera zanima prosjena vrijednost
protoka, sile, momenta itd.), pa se postavlja pitanje zato odmah ne rjeavati jednadbe
za vremenski osrednjena polja. Na toj ideji se temelji statistiki pristup u kojem se
rjeavaju vremenski osrednjene Navier-Stokesove jednadbe (Reynoldsove jednadbe):
v j
=0 (8.3)
x j
+ =
+ i + vivj (8.4)
t x j xi x j x j xi
Vremenskim osrednjavanjem se gube pulsacije polja brzine i tlaka, pa prostorni i
vremenski koraci integracije mogu biti po veliini slini onima u laminarnom strujanju,
to postaje prihvatljivo. Problem je to se u Reynoldsovim jednadbama pojavljuje
tenzor Reynoldsovih naprezanja, to oznauje nove nepoznanice, pa je potrebno
definirati dopunske jednadbe kako bi se uskladio broj jednadbi i broj nepoznanica, to
je sadraj modela turbulencije. Kad bi se htjelo egzaktno zatvoriti matematiki model
(uskladiti broj jednadbi s brojem nepoznanica) izvoenjem jednadbe za vivj , vidjelo
bi se da je to nemogue, jer bi broj novih nepoznatih korelacija pulsirajue brzine i tlaka

rastao bre od broja jednadbi. Stoga se mora zadovoljiti modelom turbulencije, kojim
se zaustavlja na odreenoj korelaciji, a sve vie modelira. Jasno je da je model
turbulencije samo jo jedna aproksimacija stvarnosti i da e rezultat statistikog pristupa
biti manje toan od rezultata koji bi se dobio direktnim rjeavanjem Navier-Stokesovih
jednadbi.
Simulacija velikih vrtloga
Ako se slika strujanja uslijed turbulentnih pulsacija shvati kao superpoziciju vrtloga, pri
emu pulsacije velikih valnih duljina odgovaraju velikim vrtlozima, a mali vrtlozi daju
pulsacije malih valnih duljina. Ako se podruje strujanja diskretizira odreenim
prostornim korakom (odreenom finoom mree) onda se na toj mrei jo uvijek mogu
vidjeti barem najvei vrtlozi, koji se onda mogu simulirati direktno, a vrtlozi koji su

manji od prostornog koraka mree i koji se na toj mrei ne vide, se obraunavaju kao u
statistikom pristupu s pomou modela turbulencije. Jasno je da e ovaj pristup biti po
tonosti izmeu prva dva, zahtijevat e uvijek trodimenzijsku mreu i vremensku
integraciju, te e biti skuplji od statistikog pristupa.
U nastavku e se govoriti o modelima turbulencije koji se koriste u statistikom

pristupu.
8.2. Razine modela turbulencije u statistikom pristupu
Modeli turbulencije dijele se s obzirom na red korelacije brzina za koju se rjeava

transportna jednadba (jednadba prijenosa) na: modele prvog, drugog i treeg reda.
U modelima prvog reda, koji su najjednostavniji, modelira se ve dvojna korelacija
brzina, odnosno tenzor Reynoldsovih naprezanja i to uglavnom prema hipotezi
Boussinesqa u obliku:
v v 2
viv= t i + j k ij (8.5)

x j xi 3
j
gdje je t turbulentna viskoznost koja nije fizikalno svojstvo fluida ve funkcija uvjeta
strujanja, a u laminarnom strujanju jednaka je nuli. Treba naglasiti da je Boussinesqova
hipoteza analogna Newtonovom zakonu viskoznosti, s tim da je lan s kinetikom
energijom turbulencije k = vivi / 2 dodan je u cilju zadovoljavanja Boussinesqove

jednadbe za sluaj kontrakcije indeksa. S obzirom na analogiju gornjeg izraza s
Newtonovim zakonom viskoznosti, modeli koji se temelje na toj pretpostavci nazivaju
se newtonskim modelima turbulencije. Uvrtavanjem hipoteze Boussinesqa u
Reynoldsove jednadbe one prelaze u oblik
v j
=0 (8.6)
x j
efektivni
(+(
tlak
2 eviskoznost
fektivna

+
( vi ) ( v j vi ) +(

( v v
p k
+
3
+ = ( + t ) +
i j
(8.7)
t x j xi x j x j xi


Oito je da Reynoldsove jednadbe koje opisuju vremenski osrednjeno turbulentno

strujanje fluida imaju isti oblik kao i polazne Navier-Stokesove jednadbe, koje opisuju
ukupno strujanje, s razlikom da se u Reynoldsovim jednadbama pojavljuju vremenski
osrednjene veliine, umjesto tlaka se pojavljuje efektivni tlak, a umjesto viskoznosti
fluida efektivna viskoznost. U modelima prvog reda problem se svodi na modeliranje
turbulentne viskoznosti. U modelima drugog reda se rjeava jednadba za vivj u kojoj
se pojavljuju vivj vk i kombinacije korelacija vi i p koje treba modelirati, a u
modelima treeg reda se rjeava jednadba za trojnu korelaciju vivj vk , u kojima je
potrebno modelirati veliki broj korelacija pulsirajue brzine i tlaka. Za oekivati je da

ukljuivanjem viih korelacija u model turbulencije on postaje openitiji, ali zbog
poveanog broja lanova kojeg treba modelirati (to je veliki problem) ne znai da e
modeli vieg reda biti toniji. Svaki model turbulencije nuno sadri modelske
koeficijente, ijom se promjenom moe postii bolje ili loije slaganje s
eksperimentalnim rezultatima. Poveavanjem broja koeficijenata iri se podruje
primjene modela, ali za njihovo odreivanje treba vie eksperimentalnih rezultata.
8.3. Modeliranje turbulentne viskoznosti
Postoji vie naina modeliranja turbulentne viskoznosti, a u osnovi se koristi analogija s

kinetikom teorijom plinova. Boussinesqova ideja da turbulentna naprezanja (koja su
posljedica kaotinog turbulentnog mijeanja estica fluida) modelira slino viskoznim
naprezanjima (koja su posljedica kaotinog gibanja atoma i molekula unutar estica
fluida), direktno vodi k Prandtlovom modelu turbulentne viskoznosti koji se temelji na
analogiji s molekularnom viskoznou, koja je definirana kinetikom teorijom plinova.
Prema kinetikoj teoriji plinova viskoznost fluida je razmjerna gustoi fluida, slobodnoj
putanji molekula i karakteristinoj brzini gibanja molekula. Analogno tome se definira
turbulentnu viskoznost u obliku
t = lt vt (8.8)
gdje su:
lt - duljina puta mijeanja estica fluida u turbulentnom strujanju (karakteristina duljina
turbulencije)

vt - karakteristina brzina turbulentnih pulsacija

Prema tome turbulentna viskoznost je definirana s dvije karakteristine veliine (skale
ili razmjera) u turbulentnom strujanju, a gornja relacija ini osnovu za vei broj modela
turbulencije (koji se jo nazivaju i dvorazmjernim modelima), a koji se razlikuju po
definiciji te dvije karakteristine veliine u turbulenciji. Razine modela turbulencije su
sljedee:
Algebarski modeli turbulencije: lt i vt se propisuju algebarski
u
Primjer: Prandtlova hipoteza puta mijeanja: lt = lm , vt = lm , gdje je put mijeanja
y
za turbulentno strujanje uz stijenku lm = y
Diferencijalni modeli s jednom jednadbom

Za karakteristinu brzinu turbulentnih pulsacije, logino je izabrati amplitudu tih
pulsacija. Naravno turbulentne pulsacije se odvijaju u irokom spektru frekvencija, a
amplituda pulsacija je razliita na razliitim frekvencijama. Tako mjerenja pokazuju da
su amplitude pulsacija brzine vie na niim frekvencijama, pa bi za karakteristinu
brzinu turbulentnih pulsacija mogli definirati vie karakteristinih razmjera ovisno o
frekvenciji. U dvorazmjernim modelima za karakteristinu brzinu imamo na
raspolaganju samo jednu vrijednost, pa je logian izbor za tu veliinu kvadratni korijen
iz srednje vrijednosti kinetike energije turbulencije =

vt =
k 0,5vivi . Fizikalno to
moemo shvatiti kao da smo turbulentne pulsacije, koje se odvijaju razliitim

amplitudama u irokom spektru frekvencija zamijenili pulsacijama ekvivalentne
amplitude vt , koje rezultiraju istom kinetikom energijom turbulencije, kao i realne
pulsacije. U ovim modelima karakteristinu duljinu turbulencije jo uvijek treba
propisati nekom algebarskom relacijom, to je mogue samo u situacijama gdje postoji
veliki broj eksperimenata, pa se univerzalnost modela nije znaajno poveala u odnosu
na algebarske modele.

Diferencijalni modeli s dvije jednadbe

Svi dvorazmjerni diferencijalni modeli turbulencije, za karakteristinu brzinu
turbulencije koriste vt = k , a razlikuju se po izboru druge karakteristine veliine.
Naime druga karakteristina veliina moe biti ili lt kao to stoji u izrazu (8.8) ili bilo
koja druga veliina s pomou ije dimenzije i dimenzije vt moe dobiti dimenziju
duljine (dimenziju lt ). Iz te skupine najpopularniji su k i k modeli, pri emu je
vremenski srednja vrijednost brzine disipacije kinetike energije u unutranju

energiju, a vremenski osrednjena kutna brzina rotacije estica fluida. Dimenzija k je
L2 T -2 , a dimenzija L2 T -3 , to znai da e dimenzija duljine iz ove dvije veliine
dobiti kombinacijom k 3/ 2 / , odnosno moe se tvrditi da e lt biti razmjeno s k 3/ 2 /
( lt k 3/ 2 / ). Ako se ta injenica iskoristi u izrazu (8.8), uz vt = k dobije se
k2 k2
t ili t = C (8.9)

Da bi se mogao pisati znak jednakosti u izrazu (8.9) bilo je potrebno uvesti
bezdimenzijski koeficijent C , koji moe biti ili konstanta (razvijeno turbulentno
strujanje pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja) ili neka funkcija Reynoldsova
broja (turbulentno strujanje pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja).
Analogno se u k modelu dimenziju lt moe izraziti s lt k / (jer je dimenzija
jednaka 1/T), pa e turbulentna viskoznost u k modelu biti razmjerna s k / .

U ova dva modela rjeavaju se dvije dopunske diferencijalne jednadbe kojima se
definira prostorna raspodjela k i , odnosno k i . U nastavku e se definirati
jednadbe za k i .
8.4. Algebarski modeli turbulencije
Algebarski modeli turbulencije, su primjenjivi na jednostavna turbulentna strujanja

fluida, a u njima su koeficijenti modela ugoeni prema odreenom tipu strujanja, te
mogu davati bolje rezultate nego modeli s jednom ili dvije jednadbe, ili modeli vieg
reda. Naravno, ovo vrijedi za jednostavnije situacije turbulentnog strujanja, koje

moemo svrstati u dvije kategorije: slobodnu i zidnu turbulenciju. U strujanje tipa

slobodne turbulencije spadaju strujanja u dalekom vrtlonom tragu, u mijeajuem
sloju, odnosno mlazu, a u zidnu turbulenciju spadaju strujanja uz vrstu stijenku, kako
shematski prikazuje donja slika.
Ako se koristi model turbulencije temeljen na Prandtlovoj hipotezi puta mijeanja, tada
e u svakoj situaciji znaenje puta mijeanja i koeficijenti modela biti drugaiji i
odreeni na temelju eksperimentalnih istraivanja, tako da e takav model moi dobro
pretkazati eljene veliine u odgovarajuim slinim strujanjima.
Jasno je da kad se pojavi odvajanje strujanja, propisivanje lt i vt (koje se obino temelji
na automodelnosti strujanja profil brzine sam sebi slian u svim presjecima) postaje
problem jer strujnice vie nisu paralelne, a postoji zona natranog strujanja, pa bi za
dobro opisivanje eksperimentalnih rezultata trebalo vie slobodnih koeficijenata u
modelu. Danas se za proraun stacionarnog strujanja u graninom sloju bez odvajanja
strujanja preferira primjena algebarskih modela turbulencije jer su jeftiniji sa stajalita
primjene, a daju rezultate sa stajalita raspodjele tlaka i sminih naprezanja koji su vrlo
toni u usporedbi s eksperimentom.
primjeri slobodne turbulencija
daleki vrtloni trag mijeajui sloj mlaz
zidna turbulencija (uz stijenku)
bez odvajanja strujanja s odvajanjem strujanja
Slika 8.1 Ilustracija razliitih primjera turbulentnog strujanja s obzirom na uzrok nastanka

U nastavku se opisuju dva najee koritena algebarska modela, koja se koriste u

proraunima optjecanja tijela, a temelje se na Prandtlovoj hipotezi puta mijeanja, pri
emu se put mijeanja modificira u blizini stijenke i vanjskom dijelu graninog sloja.
Donja slika shematski prikazuje podruje graninog sloja.
trenutni rub graninog sloja podruje

intermitentne
turbulencije
vremenski srednji rub graninog sloja
vanjski dio
graninog sloja
inercijalni podsloj unutarnji

dio
graninog sloja
viskozni podsloj
Slika 8.2 Ilustracija karakteristinih podslojeva unutar graninog sloja
Unutarnji dio graninog sloja, koji ukljuuje viskozni podsloj, prijelazni podsloj i
inercijski podsloj, zauzima 10 do 15 % debljine graninog sloja. U viskoznom podsloju
se moe zanemariti turbulentna viskoznost, a profil brzine je linearan, dok se u
inercijskom podsloju moe zanemariti molekularna viskoznost, a profil brzine slijedi
logaritmiki zakon brzine. Logaritmiki zakon brzine je izveden uz pomo Prandtlove
u
hipoteze puta mijeanja uz pretpostavku lm = y i mt = lm2 , odnosno
y
u u u
vivj = mt = lm2 . S obzirom da brojni eksperimenti potvruju valjanost
y y y
logaritmikog zakona, oni indirektno potvruju i valjanost Prandtlove hipoteze puta
mijeanja, pa se ona uz odreene modifikacije koristi u algebarskim modelima
turbulencije. Modifikacije se odnose na podruje viskoznog i prijelaznog podsloja, te
podruje vanjskog dijela graninog sloja.

8.4.1. Modifikacije puta mijeanja
1) Van Driestova modifikacija u blizini stijenke

Razvojem pulsirajuih komponenti brzine u Taylorov red, uz x2 = y slijedi
v1 =a0 + a1 y + a2 y 2 + ... + an y n (8.10)
v2 =b0 + b1 y + b2 y 2 + ... + bn y n (8.11)
S obzirom da su na stijenci ( y = 0 ) v1 = 0 i v2 = 0 , zakljuuje se da su koeficijenti a0 i
v1 v2
b0 jednaki nuli. Iz jednadbe kontinuiteta za pulsirajue strujanje + =
0 , slijedi
x1 x2
da je i b1 jednak nuli, pa se moe zakljuiti da je turbulentno naprezanje vivj u
blizini stijenke razmjerno s y 3 , a mjerenja pokazuju da je vivj razmjerno s y 4 , to
znai da je i koeficijent a1 vrlo mali. Primjenom Prandtlove hipoteze puta mijeanja uz
u u u
lm = y slijedi vivj = t = 2 y 2 to znai da je turbulentno naprezanje
y y y
razmjerno s y 2 , pa je Van Driest predloio modifikaciju izraza lm = y u blizini

stijenke u obliku

y+
lm y 1 e A
= (8.12)

gdje je A bezdimenzijska konstanta A =26. Uz ovu modifikaciju e se za y 0 lan
y+
y+ v y v y2
e A
moi aproksimirati izrazom 1 1 , pa e biti lm = , odnosno
=
A A A
turbulentna naprezanja e za male vrijednosti y biti razmjerna s y 4 , u skladu s
eksperimentom. Za visoke vrijednosti y + ova korekcija iezava.

2) Put mijeanja ne moe rasti u nedogled, jer bi unedogled rasla i turbulentna
viskoznost. Razmjernost puta mijeanja s udaljenou od stijenke vrijedi unutar
unutranjeg dijela graninog sloja, na ijem rubu turbulentna viskoznost dostie svoj
maksimum. Escudier je ograniio maksimalnu duljinu mijeanja na lm = 0, 09 , gdje je
debljina graninog sloja.

S obzirom da vanjski dio graninog sloja ima karakteristike slobodne turbulencije

(utjecaj zida slabi s udaljenou), Clauser je predloio formulu za turbulentnu
viskoznost u vanjskom dijelu graninog sloja u analogiji s definicijom za slobodnu
turbulenciju
t = v 1 (8.13)
d
u
d1
gdje je koeficijent u modelu, v brzina na rubu graninog sloja, = 1 vd dy
0
debljina istisnua.
3) Trea modifikacija uvodi se zbog intermitentnog strujanja na vanjskom rubu
graninog sloja. Klebanoff je na temelju eksperimentalnih rezultata predloio faktor
korekcije turbulentne viskoznosti u vanjskom dijelu graninog sloja (kojim se mnoi
Clauseova turbulentna viskoznost) u obliku
1
FKleb ( y, ) = 6 (8.14)
y
1 + 5,5

Tako je npr. na rubu graninog sloja y = vrijednost faktor korekcije FKleb =0.154, a na
rubu unutarnjeg dijela graninog sloja y 0,1 , faktor korekcije FKleb priblino jednak
jedinici.
8.4.2. Cebeci-Smith model turbulencije
Turbulentna viskoznost definira se zasebnim formulama za unutarnji i vanjski dio

graninog sloja. Ako se s ym oznai udaljenost od stijenke na kojoj formule za unutarnji
i vanjski dio graninog sloja daju jednaku vrijednost turbulentne viskoznosti, tada
vrijedi
m t unutarnje za y < ym
mt = (8.15)
mt za y ym
vanjsko
Za unutarnji dio graninog sloja vrijedi

2 2
v1 v2
y+
mr
= l unutarnje 2
+ lm y 1 e A
i= (8.16)
t m
x2 x1

a za vanjski dio

a v 1
t vanjsko = 6 (8.17)
y
1 + 5,5

koeficijenti modela su: = 0, 4 ; = 0, 0168 , a Van Driestova konstanta se modificira
y dp
za utjecaj uzdunog gradijenta tlaka=A 26 1 + .
v dx
Tipini dijagram za t je prikazan na donjoj slici. Udaljenost ym je definirana
jednakou turbulentnih viskoznosti t unutarnje = t vanjsko , iz koje slijedi
2 2
v v2 v 1 1
l 1 + =
2
(8.18)
m
x2 x1
1 + 5,5 y
6
m
2 ym2

v

ym
1
v ym v 1
=ym+ = = Re (8.19)
m m
Za tipinu vrijednost Re = 1 104 , ym+ =420, to je unutar inercijskog podsloja.
vanjski dio
y
ym
unutarnji dio
Slika 8.3 Tipina promjena turbulentne viskoznosti u graninom sloju s udaljenou y od stijenke

8.4.3. Baldwin-Lomaxov model turbulencije
Nedostatak Cebeci-Smith modela je u tome to treba odreivati debljinu graninog sloja

to s obzirom na njenu definiciju moe biti neprecizno. Ideja Baldwin-Lomaxovog
modela je na drugaiji nain definirati duinsku razmjeru za vanjski dio graninog sloja.
u
Kada se modeli primjenjuju u trodimenzijskoj situaciji lan se moe zamijeniti
y
tenzorom brzine deformacije (kao u Cebeci-Smith) modelu ili tenzorom vrtlonosti,
odnosno apsolutnom vrijednou vektora vrtlonosti, kao u Baldwin-Lomaxovom
modelu. Apsolutna vrijednost vektora vrtlonosti je
2 2 2
v1 v2 v2 v3 v3 v1
= + + (8.20)
x2 x1 x3 x2 x1 x3
Naravno, u ravninskom graninom sloju u kojem je v1 ( x2 ) = u ( y ) , v2 0 i v3 = 0 ,
u
se prema gornjoj formuli svodi na = . Jasno je da vektor vrtlonosti opada s
y
lm
udaljavanjem od stijenke, a duljina mijeanja raste, pa e funkcija = , koja se

koristi u Baldwin- Lomaxom modelu imati maksimum unutar graninog sloja, kao to
prikazuje donja slika.
Slika 8.4 Tipina promjena parametra u graninom sloju s udaljenou y od stijenke
Debljina graninog sloja se u formulama za vanjski dio graninog sloja zamjenjuje s

ymax / ck , gdje je ck konstanta modela. Jednadbe Baldwin-Lomaxova modela su:
- za unutarnji dio graninog sloja


y+
mr= l
unutarnje 2
lm y 1 e A
i= (8.21)
t m

- za vanjski dio graninog sloja
a ccp Fwake c y v2
m t vanjsko = i Fwake = min ymax c max ; wk max (8.22)
c y
6
c max
1 + 5,5 k
ymax
Konstante modela su: = 0, 4 ; = 0, 0168 , A = 26 , ccp = 1, 6 , ck = 0,3 i cwk = 1 .
Model je primjenjiv i na zidnu i na slobodnu turbulenciju. Za sluaj graninog sloja v

oznauje maksimalnu brzinu unutar graninog sloja, a za sluaj slobodne turbulencije
razliku maksimalne brzine i brzine na y = ymax .
8.5. k model turbulencije
Kao to je reeno polja brzine i tlaka u turbulentnom strujanju se mogu razdvojiti na

vremenski osrednjeni dio (glavno strujanje) i pulsirajui dio koji se sastoji od pulsacija
razliitih frekvencija i amplituda, pri emu pulsacije viih frekvencija imaju manje
valne duljine. Ukupna kinetika energija turbulentnog strujanja sastoji se od kinetike
energije glavnog strujanja i kinetike energije pulsacijskog dijela strujanja koja se
naziva kinetikom energijom turbulencije. Mjerenja pokazuju da pulsacije velikih
valnih duljina (velikih razmjera) imaju velike amplitude pulsacije brzine, a pulsacije
malih valnih duljina (malih razmjera) imaju male amplitude. Iz toga se moe zakljuiti
da je glavnina kinetike energije turbulencije sadrana u pulsacijama velikih razmjera. S
druge strane, pretvorba kinetike energije u unutranju energiju vri se putem viskoznih
sila, iji se utjecaj moe ocijeniti kroz Reynoldsov broj definiran kao
v
Re = (8.23)

gdje se Re odnosi na Reynoldsov broj za pulsaciju valne duljine , za koju je
amplituda pulsacije brzine v . Pulsacije velikih valnih duljina imaju velike amplitude
pulsacija brzine to daje velike vrijednosti Reynoldsova broja, a to znai mali utjecaj
viskoznih sila. Nasuprot tome pulsacije malih valnih duljina imaju i male amplitude to

daje male vrijednosti Reynoldsova broja koje znae veliki utjecaj viskoznosti. Na
osnovu reenoga moemo stei slijedeu predodbu o transportu energije u
turbulentnom strujanju. Kinetika energija turbulentnog strujanja uglavnom je sadrana
u pulsacijama velikih razmjera, a disipira se najveim dijelom na nivou najmanjih
pulsacija malih geometrijskih razmjera. Pri tome postoji neprekidni tok energije u
kojem se od glavnog toka oduzima kinetika energija, predaje pulsacijama najveih
razmjera. Kinetika energija pulsacija velikih valnih duljina, predaje se pulsacijama sve
manjih valnih duljina, da bi se u pulsacijama najmanjih valnih duljina disipirala u
toplinu. Turbulentno strujanje u kojem je brzina nastajanja kinetike energije
turbulencije (brzina oduzimanja energije od glavnog strujanja) jednaka brzini disipacije
kinetike energije turbulencije u toplinu se naziva ravnotenim.
8.5.1. Izvod transportne jednadbe za kinetiku energiju turbulencije
Kao to je prije reeno ukupna kinetika energija strujanja v 2 / 2 se sastoji od kinetike
energije glavnog strujanja v 2 / 2 i kinetike energije turbulencije k = v2 / 2 . Jednadbu

kinetike energije dobijemo skalarnim mnoenjem jednadbe koliine gibanja s
brzinom strujanja fluida. Tako bi srednju vrijednost ukupne kinetike energije dobili
vremenskim osrednjavanjem skalarnog umnoka jednadbe koliine gibanja za ukupno
strujanje s ukupnom brzinom strujanja, tj.
v2 v2 p vi v j
+ (v j ) =
vi + vi + (8.24)
t 2 x j 2 xi x j x j xi
(((((((( ((((((
A1 B1 C1
Jednadbu kinetike energije glavnog (vremenski osrednjenog) strujanja dobijemo

skalarnim mnoenjem jednadbe koliine gibanja za glavno strujanje s vremenski
osrednjenom brzinom, tj.
v2 v2 p vi v j
+ v j = vi + vi + + vi vivj (8.25)
t 2 x j 2 xi x j x j xi x j

A2 B2 C2 D2
Oduzimanjem prethodnih jednadbi dobije se jednadba za kinetiku energiju

turbulencije. Uzimajui u obzir da vrijedi v 2 = vi vi = vi vi + vivi + 2vi vi , lan A1 je

v2 v2 vv
=
A1 + k +
j v + v j k + vj i i + vi vivj (8.26)
t 2 x j 2 2
Pa je razlika lanova A1 i A2:
( k ) ( v j k )
A1-A2 = + + ( vj k + vi vivj ) (8.27)
t x j x j
gdje k oznauje pulsirajui dio kinetike energije turbulencije. Razlika lanova B1-B2
je:
p pvi pvj
B1-B2= - vi =
- =
- (8.28)
xi xi x j
U gornjem izrazu je iskoritena jednadba kontinuiteta za pulsirajue strujanje, koja

kae da je vi / xi =.
0 Razlika lanova C1-C2 je za sluaj = konst.
vi vj vi
C1 C2 vi
= =+ vi =
x j x j xi x j x j
(8.29)
v v v v v k
i i +
= vi i = i i +
x j x j x j x j x j x j x j x j
Uzimajui u obzir ove zadnje izraze slijedi jednadba za kinetiku energiju turbulencije,
koja glasi
( ) ( v j ) v v v
+ = ( vj pvj ) i i vivj i (8.30)
t
x j x j x ( ((( x j x j x
LOKALNA
(( j TURBULENTNA (( ((j
PROMJENA KONVEKCIJA DIFUZIJA DIFUZIJA DISIPACIJA GENERACIJA G
U gornjoj jednadbi prepoznajemo tipine lanove opeg zakona ouvanja fizikalne

veliine: lokalnu promjenu, konvekcijsku promjenu, molekularnu i turbulentnu difuziju,
te izvorski lan. Turbulentna difuzija se sastoji od dva lana, od kojih prvi oznauje
difuziju uslijed kaotinog mijeanja estica fluida, sukladno jednadbi, a drugi lan
oznauje turbulentnu difuziju uslijed pulsirajueg tlaka. Disipacija kinetike energije
turbulencije definirana je izrazom
vi vi
= (8.31)
x j x j
i uvijek je pozitivna veliina (jer je kinematika viskoznost pozitivna veliina), a s

obzirom da se u jednadbi za kinetiku energiju turbulencije nalazi s negativnim

predznakom oznauje njen ponor odnosno brzinu smanjenja kinetike energije

turbulencije, (fizikalno brzinu njene pretvorbe u unutranju energiju). Kao to je reeno
prije ova se pretvorba odvija na razini pulsacija najmanjih valnih duljina. Generacija
kinetike energije turbulencije je definirana izrazom
vi
G = vivj (8.32)
x j
i takoer je pozitivna veliina, to se lako dokae ako se tenzor turbulentnih naprezanja
vivj zamijeni Boussinesqovim izrazom, nakon ega slijedi
v vi v j 2 v 1 v v j
2
vivj i =
G= t + k ij i = t i + (8.33)
x j x j xi 3
x j 2 x j xi
U gornjem izrazu je iskoritena jednadba kontinuiteta, te injenica da se gradijent
brzine vi / x j , moe prikazati zbrojem simetrinog tenzora (tenzora brzine
deformacije) i antisimetrinog tenzora (tenzora vrtlonosti), koji u dvostrukom

skalarnom produktu sa simetrinim tenzorom brzine deformacije daje nulu. S obzirom
da je turbulentna viskoznost pozitivna veliina, jasno je da e G takoer biti pozitivna
veliina, to znai da taj lan modelira izvor ili nastajanje kinetike energije
turbulencije. Kao to je reeno pri kvalitativnom opisu turbulencije, kinetika energija
turbulencije nastaje oduzimanjem energije od glavnog strujanja, to znai da bi se G
morao pojaviti i u jednadbi kinetike energije za glavno strujanje. Ako se pogleda lan
D2 u jednadbi kinetike energije glavnog strujanja, onda je jasno da je on predstavnik
pulsirajueg strujanja, a moe ga se preurediti u oblik
v
D2 =vi vivj = vivj vi + vivj i (8.34)
x j x j x j

G
iz ega je jasno da se stvarno u izvorskom lanu jednadbe kinetike energije glavnog

strujanja, nalazi generacija kinetike energije turbulencije sa suprotnim predznakom
nego u jednadbi za k , to znai da je G u toj jednadbi ponor.
Kao to je reeno, kinetika energija turbulencije se koristi u svim modelima
turbulencije kao veliina kojom se modelira karakteristina brzina turbulentnih
pulsacija. Jasno je da se turbulentne pulsacije pojavljuju na razliitim frekvencijama,

odnosno valnim duljinama i amplitudama, a ako se to pulsirajue strujanje opisuje samo

jednim parametrom, onda je korijen iz kinetike energije turbulencije logian izbor,
pogotovo to je jednadba za k jednostavna i fizikalno jasna. S obzirom da je za
dvorazmjerni model turbulencije potrebno definirati jo jednu veliinu, logino se
namee za tu drugu veliinu izabrati disipaciju kinetike energije turbulenciju, koju i
tako treba definirati jer se pojavljuje u jednadbi za k , pa se u nastavku daje izvod
jednadbe za .
8.5.2. Izvod transportne jednadbe za disipaciju kinetike energije

turbulencije
Jednadba za disipaciju kinetike energije turbulencije e imati takoer oblik opeg

zakona ouvanja, to znai da e na lijevoj strani jednadbe imati lan D / Dt , a
primjenom operatora materijalne derivacije na , slijedi
D D vi vi vi D vi vi Dvi
= = 2= 2 (8.35)
Dt Dt xk xk xk Dt xk xk xk Dt
S obzirom da je lan Dvi / Dt definiran jednadbom koliine gibanja za pulsirajue

strujanje (razlika Navier-Stokesove i Reynoldsove jednadbe), iz gornjeg izraza je jasno
da se jednadba za dobije vremenskim osrednjavanjem umnoka derivirane
Dvi vi
jednadbe koliine gibanja za pulsirajue strujanje i 2 .
xk Dt xk
Oduzimanjem Reynoldsove jednadbe od Navier-Stokesove jednadbe i dijeljenjem s
, uz = / =konst., dobije se:
vi ( v j vi ) 1 p vi vi vj + vj vi vj vi
+ =
+ (8.36)
t x j xi x j x j x j
vi
Deriviranjem izraza (8.36) u smjeru xk i mnoenjem sa 2 dobije se:
xk
vi 2 vi ( v j vi ) vi 1 2 p 3vi 2 vi vj + vj vi vj vi
2
2 + =2 + (8.37)
xk xk t xk x j xk xk xi xk x j x j xk x j


Uzimajui da je redoslijed deriviranja proizvoljan, te da je v j / x j =0, lijeva strana
gornje jednadbe je
vi 2 vi ( v j vi ) vi vi vi v j
2
2 + = 2 + vj + vi=
xk xk t xk x j xk t xk x j xk xk

vi vi vi vi vi v j vi
= + vj +2 = (8.38)
t xk xk x j xk xk xk xk x j
( v j ) v v v
=+ + 2 j i i
t x j xk xk x j
Uzimajui da je vi / xi =,
0 derivacija vi / xk se u lanu s pulsirajuim tlakom smije
unijeti pod derivaciju i / xi , pa on prelazi u
vi 2 p
vi p vj p
2 =
2 = 2 (8.39)
xk xk xi xi xk xk x j xk xk
Iz derivacije izraza za difuziju
vi vi 2 vi 2 vi
2 =
x x x x x
= =
x j j j j k k x j xk x j xk
(8.40)
2 vi vi v vi
2 2 3
=2 +2 2 i
x j xk x j xk xk x j x j xk
slijedi da se drugi lan desne strane jednadbe (8.38) moe pisati u obliku
vi 3vi 2 vi
2
2 vi
2 =
2
2 (8.41)
xk x j x j xk x j x j x j xk x j xk
Slijedei lan u jednadbi (8.37) se, uz vj / x j =

0 moe preurediti kako slijedi
vi vi vj vi vi vi vi vj 2 vi vi
2

2= 2 =
vj 2 +2 vj (8.42)
xk xk x j xk xk x j x j xk xk xk x j xk
Predzadnji lan desne strane jednadbe (8.37) se moe preurediti u

vi ( vj vi ) vi vi vi vj vi vi v
2

2 =
2 vj =
2 +2 vj i =
xk xk x j xk xk x j xk xk x j xk xk x j
vi vj vi vi vi vi vj vi v v
2
= +2 vj =2 + vj i i = (8.43)
xk xk x j xk x j xk xk xk x j x j xk xk
vi vj vi vj
= 2 +
xk xk x j x j
Posljednji lan u jednadbi (8.37) nakon vremenskog osrednjavanja iezava.

Uvrtavanjem izraza (8.38) do (8.43) u jednadbu (8.37) i mnoenjem cijele jednadbe s
gustoom fluida, slijedi konani oblik jednadbe za disipaciju kinetike energije
turbulencije, koja glasi:
LOKALNA
+ (+(
PROMJENA
KONVEKCIJA DIFUZIJA
MOLEK.
(( (+(((
TURBUL. DIFUZIJA
(( (+(((
DESTRUKCIJA (PONOR )

( ) ( v j )

v 2 v j p 2 2 vi vi
2 2
+ =
t x j x j x j j
xk xk x j xk x j xk

(8.44)
vi vi vj vk vk 2 vi vi vi vj vi
2 + 2 vj 2
x j xk xk x j xi xk x j xk xk xk x j
(((((((((((( ((((((((((((
GENERACIJA
Fizikalno tumaenje pojedinih lanova analogno je jednadbi za k . lanovi koji se

mogu zapisati u obliku divergencije (fluksa fizikalne veliine) oznauju difuziju, a
razlikujemo molekularnu difuziju i turbulentnu difuziju. Turbulentna difuzija je
posljedica pulsirajue brzine (mijeanja estica fluida) i pulsirajueg tlaka. Ponor ili
destruktivni lan uvijek smanjuje (oito je uvijek negativan), a generacija ili izvor
poveava . Oito je da se u jednadbi (8.44) pojavljuje est lanova u kojima se
pojavljuju komponente pulsirajue brzine i tlaka, a koje je potrebno modelirati, to se
daje u nastavku.
8.5.3. Skup jednadbi k modela turbulencije za visoke vrijednosti Ret
Turbulentna difuzija k se modelira temeljem analogije s molekularnom difuzijom, u

obliku
k t k
vj k pv=
j k = (8.45)
x j k x j

Pri emu je koeficijent k turbulentne difuzije kinetike energije turbulencije

modeliran odnosom turbulentne viskoznosti t i Prandtl-Schmidtova broja k .
Analogno se modelira i turbulentna difuzija :
vj p t
vj 2 = = (8.46)
xk xk x j x j
U jednadbi za k generaciju kinetike energije turbulencije se rauna prema izrazu

(8.33), a vrijednost disipacije se dobije rjeavanjem pripadajue jednadbe, tako da vie
nema lanova za modeliranje. Ono to preostaje je modelirati izvorski lan (izvor i
ponor) u jednadbi za disipaciju kinetike energije turbulencije. Iz kvalitativne analize
turbulentnog strujanja moe se zakljuiti da postoji stalan tok energije u kojem se
oduzima energija od glavnog strujanja i predaje pulsirajuem strujanju na razini
pulsacija velikih razmjera (lan G u jednadbi kinetike energije za glavno strujanje i
lan +G u jednadbi za kinetiku energiju turbulencije). Gledano u spektru turbulentnih
pulsacija, postoji stalan tok energije od pulsacija velikih razmjera (velikih valnih duljina
i niskih frekvencija) prema pulsacijama malih razmjera (malih valnih duljina i visokih
frekvencija), pri emu se kinetika energija turbulencije pretvara u toplinu uglavnom na
razini pulsacija malih razmjera. Fizikalno gledajui, im se pojavi nestabilnost u
strujanju, tj. nastane pulsacija brzine, dogodi se oduzimanje kinetike energije od
glavnog strujanja, jer se kinetika energija pulsirajueg strujanja obraunava, ne vie
kroz kinetiku energiju glavnog strujanja, nego kroz kinetiku energiju turbulencije. S
druge strane inicijalno nastala pulsacija je nestabilna i tijekom vremena se raspada na
pulsacije sve manjih valnih duljina i viih frekvencija, te na taj nain kinetika energija
prelazi s pulsacija viih na pulsacije niih razmjera, a na razini pulsacija najniih
razmjera ta se energija disipira u toplinu. Vrijeme trajanja odreene pulsacije sigurno
ovisi o njenoj amplitudi, valnoj duljini i frekvenciji. Kao to smo amplitude itavog
spektra pulsacija brzine zamijenili sa samo jednom karakteristinom brzinom vt
turbulentnih pulsacija, i itav spektar valnih duljina sa samo jednom karakteristinom
duljinom lt , tako moemo definirati karakteristino vrijeme raspada turbulentnih
pulsacija t t . Iz dimenzijske analize, jasno je da e t t biti razmjerno s odnosom lt / vt . U
k modelu turbulencije je vt = k , a lt je razmjeno sa k 3/ 2 / , pa e t t biti

razmjerno s k / . Fizikalno je jasno da brzina disipacije kinetike energije turbulencije

mora biti razmjerna brzini oduzimanja kinetike energije od glavnog strujanja (u
ravnotenom turbulentnom strujanju je = G ), pa je logino za pretpostaviti da e
generacija (moemo je shvatiti kao prispjelu kinetiku energiju do razine najmanjih
pulsacija, gdje e se disipirati u toplinu) biti razmjerna s G i obrnuto razmjerna s t t , tj.
zapisano u obliku jednakosti
e
Generacija re = C1G (8.47)
k
Gdje je C1 u opem sluaju neka funkcija Reynoldsova broja Ret definiranog na bazi
karakteristinih veliina turbulencije, u obliku
vt lt t
=
Ret = (8.48)

Oito da visoke vrijednosti Ret oznauju dominaciju turbulentne nad molekularnom
viskoznou, a tada govorimo o razvijenom turbulentnom strujanju. U razvijenom
turbulentnom strujanju (tj. u strujanju pri visokim vrijednostima Ret ) funkcija C1
prelazi u konstantu.
Fizikalno je jasno da je pozitivna veliina (jer bi negativna vrijednost oznaavala
brzinu pretvorbe unutranje energije u kinetiku energiju turbulencije). Ako si
zamislimo strujanje bez generacije kinetike energije turbulencije (npr. protresemo
posudu ispunjenu fluidom tako da se pojavi kaotino gibanje estica fluida, i zatim je
pustimo mirovati, tako da nakon nekog vremena turbulentno strujanje odumre), jasno je
da e na kraju zbog G = 0 i generacija biti jednaka nuli, a e teiti k nuli, uslijed
ponora (destrukcije) . To znai da za =0 i destrukcija mora biti jednaka nuli, jer e u
protivnom postati negativno, pa se zakljuuje da je destrukcija razmjerna s
/ t t = 2 / k , ili u obliku jednakosti
e2
Destrukcija rer
= C2 (8.49)
k
gdje je C2 za turbulentno strujanje pri visokom Ret konstanta, a pri niskim
vrijednostima Ret funkcija od Ret .

Skup jednadbi k modela turbulencije za nestlaivo strujanje ine jednadba

kontinuiteta
v j
=0 (8.50)
x j
Jednadba koliine gibanja
+ =
+ ( + t ) i + (8.51)
t x j xi x j x j xi
gdje p oznauje efektivni tlak, a turbulentna viskoznost je definirana izrazom:
k2
t = C (8.52)

Konani oblik modelirane jednadbe za kinetiku energiju turbulencije je:
( k ) ( v j k ) t k
+ = + k + G (8.53)
t x j x j x j
gdje je G generacija kinetike energije turbulencije definirana izrazom (8.33), i glasi
v v v 1 vi v j vi v j
G= t i + j i= t + + = 2 t Dij2
x x
x x
(8.54)
x x x 2
j i j j i j i
Konani oblik modelirane jednadbe za disipaciju kinetiku energiju turbulencije je:
( ) ( v j ) t 2
+ = + + C G C2 (8.55)
t x j x j x j 1 k k
U prikazanom modelu za sluaj visokih vrijednosti Ret koeficijenti u modelu

turbulencije su konstante, a standardne vrijednosti konstanti su dane u sljedeoj tablici
Tablica 8.1 Standardne vrijednosti konstanti k modela turbulencije
C k C1 C2
0,09 1,0 1,3 1,44 1,92
8.5.4. Rubni uvjeti na stijenci (zidne funkcije)
Pri rjeavanju prikazanog k modela turbulencije trebamo poznavati rubne uvjete

(trebamo poznavati ili vrijednosti varijabli na granici ili imati informaciju o protoku

varijabli kroz granicu podruja prorauna) za komponente brzine, kinetiku energiju

turbulencije i disipaciju kinetike energije turbulencije, a ovdje emo posebnu panju
posvetiti rubnim uvjetima na nepropusnoj stijenci. Naime, navedeni model turbulencije
vrijedi za visoke vrijednosti Ret definiranog jednadbom (8.48), tj. u podruju u kojem
je turbulentna viskoznost puno vea od molekularne viskoznosti. Ako promatramo
opstrujavanje ravne ploe, prema slici 1., tada model nee biti primjenjiv u blizini toke
zastoja, tj. u laminarnom graninom sloju, kao i u tranzijentnom podruju u kojem
turbulentna viskoznost jo uvijek ne dominira. Kao to je reeno, definirani k model
vrijedi samo za razvijeno turbulentno podruje. Ako se zna da se tranzicija iz
laminarnog u turbulentno strujanje dogaa pri Rex = v x / = 3 105 3 106 , a
Reynoldsov broj na bazi duljine ploe ReL = v L / iznosi oko 108 ili vie, onda je
jasno da e podruje laminarnog graninog sloja zauzimati reda veliine 1 % podruja
ploe ili manje, tako da e se model turbulencije moi s dovoljnom tonou primijeniti
na itavu duljinu ploe. S druge strane, ako je ReL reda veliine 106 do 107 jasno je da
e podruje laminarnog strujanja zauzimati dobar dio ploe, pa pretpostavka o
razvijenom turbulentnom strujanju po itavoj duljini ploe sigurno nee biti dobra.
Drugi je problem to pretpostavka o razvijenom turbulentnom strujanju nije ispunjena
niti u blizini nepropusne stijenke. Naime poznato je da se viskozni fluid lijepi uz
stijenku, tako da je brzina fluida (dakle i pulsirajua brzina) na stijenci jednaka nuli.
Udaljavanjem od stijenke turbulentne pulsacije jaaju, ali uz samu stijenku su one male,
to znai da je mala i turbulentna viskoznost odnosno Ret , pa u tom podruju nee
vrijediti niti definirani k model turbulencije, o emu treba voditi rauna pri njegovoj
primjeni. Postoje dvije mogunosti za rjeenje ovog problema:
(a) U neposrednoj blizini stijenke formulirati specijalni model turbulencije koji
vrijedi za niske vrijednosti Ret .
(b) Premostiti podruje u kojem ne vrijedi k model turbulencije za visoke

vrijednosti Ret definiranjem rubnih uvjeta na rubu do kojeg jo uvijek vrijedi model
(definiranjem "unutarnjih" rubnih uvjeta).
Prvi nain nema iru primjenu zbog potekoa definiranja univerzalnog modela
turbulencije i zbog neekonominosti prorauna. Naime u tom pristupu se zahtijeva u

relativno malom podruju uz stijenku, u kojem se primjenjuje specijalni model

turbulencije, vrlo fina geometrijska mrea, ime se znaajno poveava ukupni broj
nepoznanica i poskupljuje proraun.
Za realizaciju drugog naina ostaje problem odreivanja raspodjele varijabli u
neposrednoj blizini zida, na temelju koje bi se definirali unutarnji rubni uvjeti. Danas se
najee koriste teorijska rjeenja primjenjiva na podruje uz zid, takozvane zidne
funkcije (engl. wall function).
U neposrednoj blizini stijenke, strujanje je paralelno sa stijenkom, a komponenta brzine
okomito na stijenku je zanemarivo mala. Ako komponentu brzine glavnog strujanja
paralelno sa stijenkom oznaimo sa u , a koordinatu okomito na stijenku sa y , onda
zanemarivanjem malih lanova u jednadbi koliine gibanja (za smjer strujanja) slijedi
u t
( + t ) == 0 (8.56)
y y y
iz ega je jasno da je ukupno tangencijalno naprezanje konstantno, gledajui u smjeru
okomito na stijenku i jednako naprezanju na stijenci = w =konst. U neposrednoj
blizini stijenke gdje su turbulentne pulsacije priguene (i posljedino turbulentna
viskoznost mala), molekularna viskoznost dominira (podruje viskoznog podsloja), pa
se turbulentna viskoznost moe zanemariti, te se iz jednadbe (8.56) dobije da je u tom
podruju profil brzine linearan

u =y ili bezdimenzijski u + y + (8.57)
m
gdje je u + = u / u , y + = u y / , a u = w . U tom podruju Ret poprima niske
vrijednosti i u njemu ne vrijedi definirani model turbulencije, te ga treba premostiti.

Nakon viskoznog podsloja slijedi prijelazni podsloj unutar kojega je utjecaj molekularne
i turbulentne viskoznosti ravnopravan (istog reda veliine), u kojem Ret takoer ima
niske vrijednosti, a nakon prijelaznog podsloja dolazi inercijski podsloj u kojem
dominira turbulentna viskoznost i u kojem vrijedi k model turbulencije za visoke
vrijednosti Ret . Zanemarivanjem molekularne viskoznosti i modeliranjem turbulentne

du
viskoznosti uz pomo Prandtlove hipoteze puta mijeanja po kojoj je t = 2 y 2 iz
dy
izraza (8.56) slijedi
1 w
ln ( Ey + )
1 1
=
u u+
ln y + C ili bezdimenzijski = ln y + +
= B (8.58)
k kk
gdje je von Krmnova konstanta, a B odnosno E konstanta integracije. Vrijednosti
tih konstanti dobivenih mjerenjem u graninom sloju uz ravnu plou i mjerenjem u
cijevima se neznatno razlikuju, a uz navedeni model turbulencije najee se koriste
vrijednosti =0,4187 i E =9,739. Treba naglasiti da je izraz (8.58) dobiven uz
pretpostavku zanemarivog uzdunog gradijenta tlaka. Pri optjecanju jako zakrivljenih
povrina moe se pojaviti znaajni gradijent tlaka i tada bi izraz (8.58) trebalo
modificirati zbog injenice postojanja gradijenta tlaka. Slika 5. prikazuje rezultate
mjerenja u obliku bezdimenzijske brzine u funkciji bezdimenzijske udaljenosti od
stijenke za izobraeno strujanje u cijevima pri razliitim Reynoldsovim brojevima.
Podruje inercijalnog podsloja u kojem se mjerenja dobro poklapaju s logaritmikim
profilom brzine (izvedenim pod pretpostavkom t ) protee se za sve Reynoldsove
brojeve od y + priblino 30 do tisuu i vie, zavisno od Reynoldsova broja. Slika 6.

izmeu ostalog prikazuje mjerenja u graninom sloju uz ravnu plou, iz kojih se ponovo
vidi da logaritmiki profil brzine vrijedi u podruju y + izmeu 30 do 1000. Stoga e se
pri numerikom proraunu turbulentnog strujanja u kojem e se za zadavanje rubnih
uvjeta koristiti zidne funkcije traiti da prvi vor do stijenke bude u tom podruju y + .
to se tie same brzine, za nju je poznato da je na samoj stijenci brzina jednaka nuli, to
je dovoljno za zadavanje rubnog uvjeta u jednadbi koliine gibanja, meutim postavlja
se pitanje kako izraunati smino naprezanje na stijenci. Ako bi se primijenila formula
po definiciji
u
w = (8.59)
y y =0
u kojoj bi se derivacija brzine izraunala primjenom numerike diskretizacije, dobilo bi

se pogreno rjeenje, jer se brzina uz stijenku mijenja vrlo naglo. Takva je praksa
mogua samo za sluaj laminarnog strujanja.

Kad se govori o kinetikoj energiji turbulencije, takoer se zna da je na stijenci k = 0 ,

jer su na stijenci pulsacije brzine jednake nuli, to je dovoljno za zadavanje rubnih
uvjeta, meutim ponovo se postavlja pitanje tonosti raunanja derivacije brzine u
izrazu za generaciju kinetike energije turbulencije. Te e derivacije ponovo trebati
raunati uz pomo izraza (8.58) umjesto iz formule koja bi slijedila iz diskretizacije.
Kad se govori o disipaciji kinetike energije turbulencije, nemamo podatke niti o niti
o normalnoj derivaciji, koje bi trebalo znati pri zadavanju rubnih uvjeta. U inercijskom
podsloju je logino pretpostaviti da je doprinos konvekcije i difuzije kinetike energije
turbulencije zanemariv u odnosu na generaciju i disipaciju k , to vodi ka pretpostavci o
ravnotenom graninom sloju: = G . Iz izraza za (8.54) za G ostaje
v v v
2
du
G = t i + j i = t (8.60)
x
j xi x j dy
Ako se iz definicijske jednadbe (8.52) izrazi = C 2 k 2 / t , tada iz = G slijedi

2

du
C
= 2 2
= t tw
2
(8.61)
dy

tt = w
odakle je
w 1
=
u = C4 k (8.62)

Smino naprezanje na stijenci se rauna iz izraza
1
u u
+
k C4 k
w =
= u2 u2 = = u u (8.63)
u +
u+ ln ( Ey + )
u kojem se veliine u , k i y + odnose na prvi vor do stijenke. Izraz za y + postaje

1
C4 k y
y+ = (8.64)

Deriviranjem logaritmikog profila po koordinati y slijedi du / dy = u / ( y ) , to
uvrteno u izraz (8.60) uz = G , daje

3 3
u3 C4 k 2
=
= (8.65)
kky y
ime je definirana vrijednost u voru geometrijske mree prvom do granice
(unutarnji rubni uvjet za ). Izrazi (8.62) do (8.65) ine skup jednadbi kojima su
opisane takozvane standardne zidne funkcije, koje se primjenjuju i za zadavanje rubnih
uvjeta pri opstrujavanju umjereno zakrivljenih povrina.

PRILOG 1: OSNOVNI OPERATORI U KARTEZIJEVIM,
CILINDARSKIM I SFERNIM KOORDINATAMA
r= + x2 + y 2 R = + x2 + y2 + z2

x = r cos x = R sin cos 2
y x +y
2
y = r sin = arctg = R sin sin y = arctg
z=z x z = R cos z

z=z = arctg
y

x
z z
(x,y,z)ili(R,,)
(x,y,z)ili(r,,z)

z R z

r
y y
x x y x x y
Cilindarske koordinate Sferne koordinate
Izvor: A. Werner: Odabrana poglavlja iz mehanike fluida-zbirka zadataka, FSB Zagreb, 2002.

Prilog 1: Osnovni operatori u kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama

Osnovne operacije deriviranja skalarnih ( s ), vektorskih ( v , w ) i tenzorskih ( T ) polja u
kartezijevim koordinatama
Alternativne oznake

v = vx ex + v y e y + vz ez vx i + v y j + vz k s
s = gra s = ei
xi
T xx T xy T xz v
v = ivv = i
w = w x e x + w y e y + w z e z w x i + w y j + w z k (T ) = T yx T yy T yz xi

T zx T zy T zz v

= =
v rot v e ijk k ei
x j
= = 2
v v y v z
v = x + +
x y z
2s 2s 2s
2s = + +
x 2 y 2 z 2
v y T yx
[s ]x = s [ v ]x = v z [Div T ]x = T xx + +
T zx
x y z x y z
T xy T yy T zy
[s]y = s [ v ]y = v x
v z
[Div T ] y = + +
y z x x y z
v y T yz
[s]z = s [ v ]z =
v x
[Div T ]z = T xz + +
T zz
z x y x y z
w x w x w x
[v w ]x = v x + vy + vz
x y z
w y w y w y
[v w ] y = vx + vy + vz
x y z
w z w z w z
[v w ]z = vx + vy + vz
x y z


cilindarskim koordinatama
z

v = v r e r + v e + v z e z v r = v x cos + v y sin

w = wr e r + w e + w z e z v = v x sin + v y cos
vz = vz
r
ez
e
Trr Tr Trz

(T ) = Tr T Tz er
T T zz
z
zr T z y
x y
x
1 1 v v z
( v ) = (rv r ) + +
r r r z
1 s 1 2s 2s
( 2 s ) = (r ) + 2 +
r r r r 2 z 2
s 1 v z v
[s ]r = [ v ]r =
r r z
1 s v r v z
[s] = [ v ] =
r z r
s 1 1 v r
[s ]z = [ v ]z = ( rv )
z r r r
1 1
[Div T ]r = (rTrr ) +
T
Tr + T zr
r r r z r
1 2 1 T Tr
[Div T ] = (r Tr ) + T + T z + r
r 2 r r z r
1 1
[DivT ]z = (rTrz ) + Tz + T zz
r r r z
wr 1 wr w w
[v w ]r = vr ( ) + v ( ) + vz ( r )
r r r z
w 1 w wr w
[v w ] = vr ( ) + v ( + ) + vz ( )
r r r z
w z 1 w z w
[v w ]z = vr ( ) + v ( ) + vz ( z )
r r z


sfernim koordinatama

v = v R eR + v e + v e v R = v x sin cos + v sin sin + v z cos

w = wR eR + w e + w e v = v x cos cos + v cos sin v z sin z

v = v x sin + v y cos eR
e
TRR TR TR
e
T = TR T T R z

TR T T y x
y
x
1 1 1 v
( v ) = 2 (R 2 v R ) + (v sin ) +
R R R sin R sin
1 2 s 1 s 1 2s
( 2 s ) = ( R ) + ( sin ) +
R 2 R R R 2 sin R 2 sin 2 2
v
[s ]R = s
[ v ]R = 1
(v sin )
1
R R sin R sin
1 s v R 1
[s ] = [ v ] =
1
( Rv )
R R sin R R
s 1 1 v R
[s] =
1
[ v ] = ( Rv )
R sin R R R
T + T
[DivT ]R = 1
( R 2 T RR ) +
1
(TR sin ) +
1
TR
R R
2 R sin R sin R
(TR T R ) T cot
[DivT ] =
1
( R 3T R ) +
1
(T sin ) +
1
T +
R R 3 R sin R sin R
1 (TR T R ) + T cot
[DivT ] = 3 ( R 3T R ) +
1
(T sin ) +
1
T +
R R R sin R sin R
w R w 1 w R w
[v w ]R = v R wR + v 1 + v

R R R R sin R
w w w R 1 w w
[v w ] = v R + v 1

R + R + v R sin R cot
R
w 1 w 1 w w R w
[v w ] = v R + v + v
R sin + R + R cot
R R

PRILOG 2: PRIMJERI POTENCIJALNOG STRUJANJA
Potencijal brzine i strujna funkcija elementarnih strujanja (u kartezijskim i polarnim
koordinatama)
Strujanje Potencijal Strujna funkcija Brzine v1 i v2
Paralelno V1 x1 + V2 x2
= V1 x2 V2 x1
= v1 = V1
strujanje
brzinom = V1r cos + = V1r sin v2 = V2

V = (V1 ,V2 ) + V2 r sin V2 r cos
Izvor ( Q >0) ili

=
Q
ln ( x12 + x22 ) Q x v1 =
Q x1
= arctg 2
ponor ( Q <0) 4 2 x1 2 x1 + x22
2
kapaciteta Q u Q
= Q Q x2
ishoditu ln r = v2 =
2 2 2 x1 + x22
2
koordinatnog
sustava
Vrtlog jaine x2 x2
=

arctg = ln ( x12 + x22 ) v1 =
u ishoditu
2 x1 4 2 x12 + x22
koordinatnog
sustava x1
= v2 =
2 = ln r 2 x1 + x22
2
Dipol jakosti m m m m
= = v1 =
orijentacije u 2 2 2
ishoditu x1 cos + x2 sin x1 sin x2 cos ( x1 x2 ) cos + 2 x1 x2 sin
2 2
koordinatnog
x12 + x2 2 x12 + x22 ( x12 + x22 )
2
sustava. ( je kut
izmeu spojnice = m =
m
v2 =
m
ponor-izvor i osi 2 2 2
x1 ) cos ( ) sin ( ) 2 x1 x2 cos ( x12 x22 ) sin
( x12 + x22 )
2
r r

Prilog 2: Primjeri potencijalnog strujanja
Formule za translaciju koordinatnog sustava (za sluaj da singulariteti nisu u ishoditu

koordinatnog sustava)
x2 =
x2 b ; x1 =
x1 a
a
r = x12 + x22 = ( x1 a ) + ( x2 b )
2 2
x2 x b
= arctg
= arctg 2
b x1 x1 a
0
Cauchy-Riemanovi uvjeti
Kartezijske koordinate Polarne koodinate

1 1
=
v1 = v2 = = =
vr = v = =
x1 x2 x2 x1 r r r r

Optjecanje krunog cilindra polumjera r0 , brzinom V
(kombinacija paralelnog strujanja brzinom V i dipola jaine m = 2 r02V orijentiranog

suprotno paralelnom strujanju)
r2
V r + 0 cos
= Potencijal brzine u polarnim koordinatama
r
r02
V r
= sin Strujna funkcija u polarnim koordinatama
r
V (r0 , ) = 2V sin Obodna brzina po povrini cilindra
rV 2
p (r0 , ) =+
p (1 4sin 2 ) Promjena tlaka po povrini cilindra
2
p p
Cp = = 1 4sin 2 Koeficijent tlaka po povrini cilindra
V 2
2
F1 = 0 Sila otpora (sila u smjeru strujanja) (D'Alembertov paradoks)
F2 = 0 Sila uzgona (sila okomito na smjer strujanja)

Cirkulacijsko optjecanje krunog cilindra polumjera r0 , brzinom v
(kombinacija paralelnog strujanja brzinom v , dipola jaine m = 2 r02v orijentiranog
suprotno paralelnom strujanju i vrtloga jaine < 0 u ishoditu)
r02
=
v r + cos + Potencijal brzine u polarnim koordinatama
r 2
r02
=
v r sin ln r Strujna funkcija u polarnim koordinatama
r 2

v ( r0 , ) =
2v sin + Obodna brzina po povrini cilindra
2 r0
v2
2
p ( r0 , )= p + r 1 2sin + Promjena tlaka po povrini cilindra

2 2p v r0

F2 = v Sila uzgona (sila okomito na smjer strujanja)
Kutta i ukovski su pokazali da izraz F2 = v za silu uzgona vrijedi pri
ravninskom potencijalnom optjecanju bilo kakvog profila (zatvorene konture).

Smjer sile se dobije tako da se vektor brzine paralelnog strujanja zakrene za 90o u
suprotnom smjeru od smjera cirkulacije . Pri optjecanju aeroprofila, potrebnu
jainu cirkulacije odreuje se na temelju hipoteze Kutta-ukovskoga koja kae da
je potrebna cirkulacija ona koja e na stranjem bridu osigurati konanu brzinu.

Potencijal brzine elementarnih prostornih strujanja u kartezijskim i sfernim

koordinatama (oznaka polarnog kuta ovdje je zamijenjena oznakom )
Strujanje Potencijal
Paralelno strujanje brzinom

=V1 x1 + V2 x2 + V3 x3
V = (V1 ,V2 ,V3 )
= V1 R sin cos + V2 R sin sin + V3 R cos
Izvor ( Q >0) ili ponor ( Q <0) Q Q 1

= =
kapaciteta Q u ishoditu 4 x + x + x
2
1
2
2
2
3
4 R
koordinatnog sustava
Dipol jakosti orijentacije ei u

x1e1 + x2e2 + x3e3 eR
= =
4 4 R 3
ishoditu koordinatnog sustava. ( ei
( x12 + x22 + x32 )
3
su komponente jedininog vektora

spojnice ponor-izvor)

Optjecanje kugle polumjera R0 , brzinom v
(kombinacija paralelnog strujanja brzinom v iz pozitivnog smjera osi z i dipola jaine
= 2 R03v orijentiranog suprotno paralelnom strujanju)
R03
=
v R + cos Potencijal brzine u sfernim koordinatama
2R2
3
v ( R0 , , ) = v sin Komponenta brzine v po povrini kugle
2
p p 9
Cp = = 1 sin 2 Koeficijent tlaka po povrini kugle
1 2 4
v
2
F=
1 F=
2 0 Sila uzgona (sila okomito na smjer strujanja)
Hidrodinamika reakcija i pridruena masa

Pri ubrzanom gibanju tijela kroz fluid (ak i u potencijalnom strujanju) javlja se sila
izmeu fluida i tijela, koju zovemo hidrodinamikom reakcijom FH . Fizikalno je to sila
kojom tijelo ubrzava fluid. Hidrodinamika reakcija se definira izrazom

FH = a

gdje je pridruena masa, a a ubrzanje tijela. Pridruena masa zavisi od oblika tijela i
smjera gibanja tijela (osim god kugle zbog simetrinosti oblika).
Pridruena masa kugle jednaka je polovini mase fluida istisnute kuglom.
Pridruena masa cilindra u ravninskom strujanju okomitom na os cilindra jednaka je
punoj masi fluida istisnutoj cilindrom.

Osnosimetrino potencijalno strujanje

Strujanje kod kojeg se slika strujanja ponavlja u ravninama = konst. cilindarskog
koordinatnog sustava, tako da se strujanje opisuje r i z koordinatom. Cauchy-
Riemannovi uvjeti za osnosimetrino potencijalno strujanje glase
1
=
vz =
z r r
1
vr = =
r r z
Primjeri strujnih funkcija u osnosimetrinom strujanju u cilindarskim koordinatama
Strujanje Potencijal Strujna funkcija
Paralelno strujanje paralelno V3 2

= V3 z = r
s osi z x3 V = (0, 0,V3 ) 2
Izvor ( Q >0) ili ponor ( Q <0)

Q 1 Q z
kapaciteta Q u ishoditu = =
4 r2 + z2 4 r2 + z2
koordinatnog sustava
Dipol jakosti usmjeren u

osi z x3 orijentacije z r2
= =
4 3
4
(r2 + z2 )2
3
ei = ( 0, 0,1) u ishoditu (z 2
+r )
2 2
koordinatnog sustava.
Potencijal i polje brzine povrinski raspodijeljenih izvora gustoe q u ravninskom
potencijalnom strujanju (na segmentu du osi x1 od x1 = a do x1 = b )
( x1 a ) ln ( ra2 ) ( x1 b ) ln ( rb2 ) + 2 x2 (b a )
q

=
4
r2 x2
q
ra2 = ( x1 a ) + x22 , a = arctg
2
v1 = = ln a2
x1 4 rb , gdje su: x1 a
.
q rb = ( x1 b ) + x2 , b = arctg
x2
(b a )
2 2 2
v2 = =
x2 2 x1 b

PRILOG 3: OSNOVNE JEDNADBE MEHANIKE
FLUIDA U KARTEZIJEVIM, CILINDARSKIM I
SFERNIM KOORDINATAMA
Tenzor brzine deformacije Dij u kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama
Kartezijeve koordinate ( x , y , z ) :
vx 1 v y vx
Dxx = Dyx = Dxy = +
x 2 x y
v y 1 v z v y
D yy = D zy = D yz = +
y 2 y z
v z 1 v x v z
D zz = D xz = D zx = +
z 2 z x
Cilindarske koordinate ( r , , z ) :
v r 1 v 1 v r
D rr = Dr = D r = )+
2 r r r
r (
r
1 v v r 1 1 v z v
D = + D z = Dz = +
r r 2 r z
v z 1 v r v z
D zz = Drz = D zr = +
z 2 z r
Sferne koordinate ( R , , ) :
v R 1 v 1 v R
D RR = DR = D R = R ( )+
R 2 R R R
1 v v R 1 sin v 1 v
D = + D = D = ( )+
R R 2 R sin R sin
1 v v R v cot 1 1 v R v
D = + + D R = DR = +R ( )
R sin R R 2 R sin R R

koordinatama
Tenzor naprezanja ij u Kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama.
xx xy xz
v x 2 v x v y
xx = p + 2 ( v ) xy = yx = + T = yx yy yz
x 3 y x
zx zy zz
v y 2 v y v z
yy = p + 2 ( v ) yz = zy = +
y 3 z y
v 2 v v
zz = p + 2 z ( v ) zx = xz = z + x
z 3 x z
v v y v z
( v ) = x + +
x y z
rr r rz
v 2 v 1 v
rr = p + 2 r ( v ) r = r = r ( ) + r
T = r z
r 3 r r r z zz
zr
1 v v r 2 v 1 v
= p + 2( + ) ( v ) z = z = + z

r r 3 z r
v z 2 v v
zz = p + 2 ( v ) zr = rz = z + r
z 3 r z
1 1 v v z
( v ) = (rv r ) + +
r r r z

koordinatama
R R
v 2 RR
RR = p + 2 R ( v ) T = R
R 3

R
1 v v R 2
= p + 2( + ) ( v )
R R 3
1 v v R v cot 2
s = p + 2( + + ) ( v )
R sin R R 3
v 1 v R
R = R = R ( )+
R R R
sin v 1 v
= = ( )+
R sin R sin
1 v R v
R = R = +R ( )
R sin R R
1 1 1 v
( v ) = 2 (R 2 v R ) + (v sin ) +
R R R sin R sin
Jednadba kontinuiteta u Kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama

+ ( v x ) + ( v y ) + ( v z ) = 0
t x y z
r 1 1
+ ( rrv r ) + ( rv ) + ( rv z ) = 0
t r r r z
1 1 1
+ ( R 2 v R ) + ( v sin ) + ( v ) = 0
t R 2 R R sin R sin

koordinatama
Jednadbe koliine gibanja izraena naprezanjima u Kartezijevim, cilindarskim i

sfernim koordinatama
v x v v v
+ vx x + v y x + vz x = xx + t yx + t zx + f x
t x y z x y z
v y v y v y v y
+ vx + vy + vz = t xy + yy + t zy + f y

t x y z x y z
v z v v v
+ vx z + v y z + vz z = x t xz + y t yz + z zz + f z
t x y z
v r v r v v r v 2 v 1 1
r + vr + + v z r = (r rr ) + t r + t zr + rf r
t r r r z r r r z r
v v v v v v v 1 2 1
+ v + + + v z = 2 ( ) + + z + + f
z z
v z v v v z v 1 1
r + vr z + + v z z = (rt rz ) + t z + zz + rf z
t r r z r r r z
v v R v v R v v R v + v
2 2 1
= 1
R
+ vR + + ( R 2 RR ) + ( R in ) +
R R R in R R 2 R R in

1 s + s
+ R + f R
R sin R
v v v v v v vR v v2 cot
+ vR + + + =

t R R R sin R R
1 1 1 ( R R ) co
= 3 ( R 3 R ) + ( in ) + + + f
R R in R in R
v v v v v v v v R v v
+ vR + + + + cot =
t R R R sin R R
1 1 1 ( R R ) co
= 3 ( R 3 R ) + ( in ) + + + f
R R in R in R

koordinatama
Jednadbe koliine gibanja za newtonovske fluide, za = const . i = const . u

kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama, Navier-Stokesove jednadbe
v x v v v 2 v x 2 v x 2 v x p
+ vx x + v y x + vz x = + + + f x
t x y z x
2
y 2 z 2 x
v y v y v y v y 2v y 2v y 2v y p
+ vx + vy + vz = + + + f y
t x y z x 2 y 2 z 2 y
v z v v v 2v 2 v z 2 v z p
+ v x z + v y z + v z z = 2z + + + f z
t x y z x y 2 z 2 z
v r v v v r v2 v 1 1 vr vr
2 2
2 v p
r + vr r + + vz r = (rv r ) + 2 + 2 + rf r
t r r r
z r r r r 2
z 2
r r

v v v v v v v 1 1 v v
2 2
2 v
+ v + + + v z = (v ) + 2 + +
t z 2 z 2 2
1 p
+ f

v z v v v z v 1 v 1 2 v z 2 v z p
r + vr z + + v z z = (r z ) + 2 + + rf z
t r r z r r r r 2 z 2 z

koordinatama
v v v R v + v
2 2
R
+ vR
v R v v R
+ + = 1 ( R 2 v +
t
R R sin
R
R R R R R
2

1 v 1 2vR 2 2 v p
+ sin R + 2 (v sin ) 2 + f R
R sin
2
R sin
2 2 2
R sin
2
R sin R
v v v v v v v R v v2 cot
+ vR + + + =
t R R R sin R R

1 2 v 1 1
= 2 R

))
(v sin )

R R R R sin
2

1 2 v 2 v R 2 cot v 1 p
+ + + f
R 2 sin 2 2 R 2 R 2 sin R
v v v v v v v v R v v
+ vR + + + + cot =
t R R R sin R R
1 2 v 1 1
= 2 R + (v sin ) +
R R R R 2 sin
1 2 v 2 v R 2 cot v 1 p
+ + + + f
R 2 sin 2 2 R sin R sin R sin
2 2

PRILOG 4: NEKI BEZDIMENZIJSKI PARAMETRI U
MEHANICI FLUIDA
Naziv Definicija Fizikalno znaenje Primjena
Re =
UL Inercija Opa primjena u
Reynoldsov broj
Viskoznost mehanici fluida
U Brzina strujanja
Machov broj Ma = Stlaivo strujanje
c Brzina zvuka
U2 Inercija Strujanje sa
Froudeov broj Fr =
gL Gravitacija slobodnom povrinom
U 2 L Inercija Strujanje sa
Weberov broj We =
U Povrinska napetost slobodnom povrinom
Kavitacijski broj p pv Tlak
Ca = Kavitacija
(Eulerov broj) U 2 Inercija
cp Disipacija
Prandtlov broj Pr = Toplinska konvekcija
Kondukcija
U2 Kinetika energija
Eckertov broj Ec = Disipacija
c pT0 Entalpija
Izentropski cp Entalpija
= Stlaivo strujanje
eksponent cv Unutranja energija
L Oscilacija
Strouhalov broj St = Oscilacijsko strujanje
U Srednja brzina strujanja
Relativna k Hrapavost stijenke Turbulentno strujanje,

hrapavost L Duljina tijela hrapava stijenka
TgL3 r 2 Uzgon
Grashofov broj Gr = Prirodna konvekcija
2 Viskoznost
TgL3 c p Uzgon
Rayleighov broj Ra = Prirodna konvekcija
Viskoznost
p p Statiki tlak Aerodinamika i
Koeficijent tlaka Cp =
U 2 2 Dinamika sila hidrodinamika
Koeficijent L Sila uzgona Aerodinamika i
CL =
uzgona ( U 2 2 ) A Dinamika sila hidrodinamika
Koeficijent D Sila otpora Aerodinamika i
CD =
otpora ( U 2 ) A
2
Dinamika sila hidrodinamika
hf Visina gubitaka zbog trenja
=
Faktor trenja
(U 2
2 g )(L d ) Visina brzine
Strujanje u cijevima
Lokalni koef. wall Smino naprezanje na zidu Strujanje u graninom

cf =
trenja U 2 2 Dinamiki tlak sloju

PRILOG 5: NUMERIKO RJEENJE LAMINARNOG
GRANINOG SLOJA UZ RAVNU PLOU
Numeriko rjeenje Blasiusove diferencijalne jednadbe
2 + = 0 uz: (0) = 0 , (0) =
0 i () =1

(1 ) d

0
0,0 0,000000 0,000000 0,332057 0,000000 0,000000 0,000000 0,000000
0,2 0,006641 0,066408 0,331984 -0,001102 0,193359 0,006347 0,006641
0,4 0,026560 0,132764 0,331470 -0,004402 0,373440 0,024209 0,026546
0,6 0,059735 0,198937 0,330079 -0,009859 0,540265 0,051808 0,059628
0,8 0,106108 0,264709 0,327389 -0,017369 0,693892 0,087357 0,105659
1,0 0,165572 0,329780 0,323007 -0,026740 0,834428 0,129070 0,164208
1,2 0,237949 0,393776 0,316589 -0,037666 0,962051 0,175186 0,234583
1,4 0,322981 0,456262 0,307865 -0,049717 1,077019 0,224001 0,315785
1,6 0,420321 0,516757 0,296663 -0,062347 1,179679 0,273905 0,406490
1,8 0,529518 0,574758 0,282931 -0,074908 1,270482 0,323426 0,505046
2,0 0,650024 0,629765 0,266751 -0,086697 1,349976 0,371273 0,609507
2,2 0,781193 0,681310 0,248351 -0,097005 1,418807 0,416371 0,717689
2,4 0,922290 0,728982 0,228092 -0,105183 1,477710 0,457889 0,827266
2,6 1,072506 0,772455 0,206455 -0,110712 1,527494 0,495249 0,935877
2,8 1,230977 0,811509 0,184007 -0,113254 1,569023 0,528129 1,041249
3,0 1,396808 0,846044 0,161360 -0,112695 1,603192 0,556441 1,141325
3,2 1,569094 0,876081 0,139128 -0,109152 1,630906 0,580299 1,234365
3,4 1,746949 0,901761 0,117876 -0,102962 1,653051 0,599981 1,319037
3,6 1,929524 0,923329 0,098086 -0,094630 1,670476 0,615880 1,394461
3,8 2,116029 0,941118 0,080126 -0,084774 1,683971 0,628459 1,460218
4,0 2,305745 0,955518 0,064234 -0,074054 1,694255 0,638211 1,516326
4,2 2,498039 0,966957 0,050520 -0,063100 1,701961 0,645618 1,563179
4,4 2,692360 0,975870 0,038973 -0,052464 1,707640 0,651134 1,601470
4,6 2,888247 0,982683 0,029484 -0,042578 1,711753 0,655162 1,632095
4,8 3,085319 0,987789 0,021871 -0,033740 1,714681 0,658046 1,656068
4,91000 3,194103 0,990000 0,018403 -0,029390 1,715897 0,659250 1,666798
5,0 3,283272 0,991542 0,015907 -0,026113 1,716728 0,660072 1,674435
5,2 3,481866 0,994245 0,011342 -0,019746 1,718134 0,661468 1,688209
5,27073 3,552218 0,995000 0,010015 -0,017788 1,718512 0,661845 1,692159
5,4 3,680918 0,996155 0,007928 -0,014591 1,719082 0,662412 1,698319
5,6 3,880289 0,997477 0,005432 -0,010539 1,719711 0,663039 1,705585
5,8 4,079880 0,998375 0,003649 -0,007443 1,720120 0,663447 1,710696
6,0 4,279619 0,998973 0,002402 -0,005140 1,720381 0,663707 1,714217
6,2 4,479456 0,999362 0,001550 -0,003472 1,720544 0,663871 1,716591
6,4 4,679355 0,999612 0,000981 -0,002295 1,720645 0,663972 1,718159
6,6 4,879294 0,999768 0,000608 -0,001484 1,720706 0,664032 1,719173
6,8 5,079258 0,999864 0,000370 -0,000939 1,720742 0,664068 1,719816
7,0 5,279237 0,999922 0,000220 -0,000581 1,720763 0,664089 1,720214
7,2 5,479225 0,999956 0,000129 -0,000352 1,720775 0,664101 1,720456
7,4 5,679218 0,999975 0,000074 -0,000209 1,720782 0,664108 1,720600
7,6 5,879215 0,999987 0,000041 -0,000121 1,720785 0,664112 1,720684
7,8 6,079213 0,999993 0,000023 -0,000069 1,720787 0,664114 1,720732
8,0 6,279212 0,999996 0,000012 -0,000038 1,720788 0,664115 1,720759
8,2 6,479211 0,999998 0,000006 -0,000021 1,720789 0,664115 1,720773
8,4 6,679211 0,999999 0,000003 -0,000011 1,720789 0,664116 1,720781
8,6 6,879211 1,000000 0,000002 -0,000006 1,720789 0,664116 1,720785
8,8 7,079211 1,000000 0,000001 -0,000003 1,720789 0,664116 1,720787
9,0 7,279211 1,000000 0,000000 -0,000001 1,720789 0,664116 1,720789
9,2 7,479211 1,000000 0,000000 -0,000001 1,720789 0,664116 1,720789
9,4 7,679211 1,000000 0,000000 0,000000 1,720789 0,664116 1,720789
9,6 7,879211 1,000000 0,000000 0,000000 1,720789 0,664116 1,720789
9,8 8,079211 1,000000 0,000000 0,000000 1,720789 0,664116 1,720789
10,0 8,279211 1,000000 0,000000 0,000000 1,720789 0,664116 1,720789
Definicija veliina u pojedinim kolonama

v vx vx vx vx vx
=y = vxv = = =

vx v y v3 y v2
v v x
lim( ) =

1
vx
0
(1 ) d =d2
vx
= 2v y
vv

Prilog 5: Numeriko rjeenje laminarnog graninog sloja uz ravnu plou
Rjeenja laminarnoga graninog sloja uz ravnu plou uz pomo von Krmanove

jednadbe uz pretpostavku razliitih profila brzine unutar graninog sloja (zadnji redak
oznauje rjeenje Blasiusove jednadbe)
v w x1 v L 1
v1 y 1 2 1 H1,2 =
= f ( ) , = x1 v v
CF
2
v
1 1
f ( ) = 1.732 0.289 1.155 3.00
2 6
f (=
) 1.5 0.5 3 3 39
1.740 0.323 1.292 2.7
8 280
f ( ) =
2 2 3 + 4 3 37
1.752 0.343 1.372 2.55
10 315
2 4
f ( ) = sin( / 2) 2 1.741 0.327 1.310 2.66
Blassius 1.721 0.332 1.328 2.59

MFII Predavanja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

MFII Predavanja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveuilite u Zagrebu

Fakultet strojarstva i brodogradnje

Zdravko Virag, Mario avar, Ivo Dijan

Zdravko Virag, Mario avar, Ivo Dijan

Gradivo izneseno u ovim skriptama pokriva sadraj predavanja iz kolegija

Zdravko Virag, Mario avar, Ivo Dijan

Mehanika fluida II predavanja

1. Matematike osnove ................................................................................................... 1

2. Kinematika fluida ........................................................................................................ 7

3. Osnove nestlaivog potencijalnog strujanja .............................................................. 11

Mehanika fluida II predavanja I

4.2.6. Primjeri primjene prvog zakona termodinamike ................................ 24

5. Teorija slinosti ......................................................................................................... 58

II Mehanika fluida II predavanja

5.6.1. Strouhalov broj ................................................................................... 70

6. Granini sloj .............................................................................................................. 75

7. Turbulentno strujanje fluida ...................................................................................... 99

8. Modeli turbulencije ................................................................................................. 141

Mehanika fluida II predavanja III

8.5. k model turbulencije ................................................................................ 153

Prilog 1: Osnovni operatori u kartezijevim, cilindarskim i sfernim koordinatama ....... 168

Prilog 2: Primjeri potencijalnog strujanja ..................................................................... 172

Prilog 3: Osnovne jednadbe mehanike fluida u kartezijevim, cilindarskim i sfernim

Prilog 4: Neki bezdimenzijski parametri u mehanici fluida .......................................... 185

IV Mehanika fluida II predavanja

Slika 1.1 Usmjereni element krivulje ............................................................................... 3

Mehanika fluida II predavanja V

VI Mehanika fluida II predavanja

Slika 7.11 Tipini dijagram promjene bezdimenzijske brzine paralelne sa stijenkom s

Mehanika fluida II predavanja VII

Slika 8.3 Tipina promjena turbulentne viskoznosti u graninom sloju s udaljenou y

VIII Mehanika fluida II predavanja

Tablica 7.1 Vrijednosti omjera srednje i maksimalne brzine u cijevi za razliite

Mehanika fluida II predavanja IX

X Mehanika fluida II predavanja

Cengel, Y. A., Cimbala, J. M.: Fluid Mechanics Fundamentals and Applications,

Mehanika fluida II predavanja XI

Nastavak na poglavlje Matematike osnove iz Mehanike fluida I predavanja

1.1. Simetrini i antisimetrini tenzor drugog reda

Svaki tenzor drugog reda se moe prikazati zbrojem simetrinog i antisimetrinog

Tij = (Tij + T ji ) + (Tij T ji ) =Sij + Aij

Simetrini dio je polovina zbroja tenzora T i transponiranog tenzora TT, dok je

1.2. Dualni vektor tenzora drugog reda

Ako se tenzor prikae zbrojem simetrinog i antisimetrinog dijela, uzimajui u obzir da

Mehanika fluida II predavanja 1

di = ijk Ajk (1.4)

gdje je Aij antisimetrini dio tenzora Tij.

1.3. Sferni i devijatorski dio tenzora drugog reda

1.4. Laplaceov (delta) operator

Laplaceov ili delta operator definiran je kao divergencija gradijenta i oznaava se sa .

2 Mehanika fluida II predavanja

1.5. Prostorna krivulja i krivuljni integral

Slika 1. prikazuje krivulju C omeenu tokama A i B. Jedan od naina analitikog

Slika 1.1 Usmjereni element krivulje

Poveavajui vrijednost parametra t u granicama tA (vrijednost parametra u toki A) do

Mehanika fluida II predavanja 3

1.6. Bezcirkulacijsko vektorsko polje

1.7. Konzervativno vektorsko polje

1.8. Potencijalno vektorsko polje

naziva se potencijalnim poljem, kojemu je polje skalarni potencijal. Svako

4 Mehanika fluida II predavanja

Iz gornjeg izraza je jasno da se za sluaj potencijalnog polja podintegralna funkcija

1.9. Bezvrtlono vektorsko polje