POGLAVLJE XXI

Kozmika svijest doktora Buckea. Tri oblika

svijesti po Buckeu. Jednostavna svijest ili svijest
ivotinja. Samosvijest ili svijest ovjeka. Kozmika
svijest. Rast svijesti. U emu se on izraava? Osjet,
predodba, pojam, vii moralni pojam - stvaralaka
intuicija. ovjek kozmike svijesti. Adamov pad.
Spoznaja dobra i zla. Krist i spasenje ovjeka.
Zakoni evolucije. Pojedinana obiljeja koja se
pretvaraju u opa. Roenje novog ovjeanstva.
Via rasa. Natovjek. Zajednike etape razvoja
razliitih strana Ijudskog duha. Tablica etiriju
oblika oitovanja svijesti.

Mnogi ljudi misle da su temeljna pitanja ivota posve

nerjeiva, da ovjeanstvo nikada nee saznati zato i
emu stremi, zbog ega trpi i kamo ide. Smatra se
gotovo nedolinim postavljati ta pitanja. Odlueno je da
je ivot takav i naprosto ivot. Ljudi su izgubili nadu
da e nai odgovore na glavna pitanja i s dosadom
odustali od toga.
Istovremeno, ovjek ima vrlo nejasnu predodbu o
tome to proizvodi u njemu taj osjeaj beznaa i
nerjeivosti. Odakle potjee osjeaj da je o mnogim
stvarima bolje ne misliti?
Zapravo, mi to beznae osjeamo tek kad ovjeka
smatramo neim konanim i dovrenim, kada ne
vidimo nita s onu stranu ovjeka. Slaba je utjeha u
svim drutvenim teorijama koje obeavaju razliite
milosti na zemlji. Od njih ostaje osjeaj razoaranja i
gorak okus u ustima.
 Zato? emu sve to? Dobro, svi e biti siti. Odlino. I
to jo? Dakako, dok se ovjeanstvo ne oslobodi gladi
i siromatva, dok uz raskone palae i udobne kue
postoje smrdljiva predgraa, dok pored nas ljudi umiru
od gladi i ubijaju se od oaja, mi nemamo prava govoriti
ni o kulturi ni o civilizaciji.
No, pretpostavimo da svega toga vie nema. Na zemlji
vlada stvarna nekrivotvorena civilizacija i kultura. Vie
nitko nikoga ne ugnjetava. Svi mogu ivjeti i disati.
Dobro, i to onda?
Onda, nekoliko bombastinih fraza o nevjerojatnim
vidicima to se otvaraju pred znanou -
komunikacija s planetom Marsom, kemijsko
pripremanje protoplazme, iskoritavanje okretanja
Zemlje oko Sunca, serumi protiv svih bolesti,
produavanje ljudskog ivota na sto godina.
Zatim, moda, umjetna proizvodnja ljudskih bia - no,
nakon toga mata se iscrpljuje. Mogla bi se jo dopustiti
mogunost da se prokopa zemaljska kugla, no to bi bilo
posve nepotrebno.
Upravo odatle i potjee osjeaj nerjeivosti i beznaa.
Doista, prokopali smo zemaljsku kuglu, i to onda?
Kopati u drugom smjeru? Ta to je dosadno!
No, okanimo se obinih drutvenih i slinih teorija i
okrenimo se psihologiji koja jedina moe dati odgovor
na pitanje to mori ovjeanstvo. Na nae iznenaenje
vidjet emo da ona daje vrlo zadovoljavajue
odgovore na glavna pitanja koja su nama izgledala
nerjeiva. No, zbog nekih razloga ljudi ne ele prihvatiti
te odgovore. Oni zahtijevaju da odgovor bude u onom
obliku koji se njima svia i odbijaju prihvatiti sve to
nije u tom obliku. Oni trae rjeenje pitanja o sudbini
ovjeka, ali ovjeka kako ga oni zamiljaju, i ne ele
priznati injenicu da se ovjek moe i mora mijenjati, da
je sadanji ovjek tek ahura iz koje e se s vremenom
razviti leptir ni malo nalik na ahuru.
Upravo to je klju za razumijevanje naeg ivota sa
drutvene strane.
A taj je klju ve odavno pronaen.
Zagonetka je odavno odgonetnuta. No razliiti
mislioci razliitih vremena, pronalazei rjeenje te
zagonetke, nazivali su je razliitim imenima i esto su,
ne znajui jedni za druge, s velikim naporom prolazili isti
put, ne slutei da su tim putem ili i idu njihovi
prethodnici i suvremenici.
U svjetskoj knjievnosti postoje knjige, obino
slabo poznate, koje se sluajno (ili ne) mogu nai na
istoj polici, u istoj knjinici. A one, uzete zajedno,
dat e cjelovitu i jasnu sliku naeg psihikog i
duhovnog razvoja, te vie nee biti sumnje o
sudbini ovjeanstva, sudbini koja nije drugo doli
robijaki rad na prokopavanju zemaljske kugle, to
mu nudi pozitivistika filozofija.
Nama se ini da jo ne znamo svoju sudbinu, jo
sumnjamo i ne odluujemo se rastati od beznaa
pozitivistikog gledanja na ivot, samo zato to su
rijetko objedinjene sve potrebne nam ideje u jednoj
knjizi. Odvie se lako i odvie usko specijaliziramo.
Filozofija, psihologija, matematika, prirodne
znanosti, sociologija, povijest kulture i umjetnosti,
religija, sve te znanosti imaju vlastitu posebnu
literaturu. To stvaranje posebnih literatura najvee
je zlo i glavna prepreka tonom razumijevanju
stvari. Svaka literatura razvija svoj vlastiti jezik,
vlastitu terminologiju i time jo otrije odreuje
svoje granice, odvaja se od drugih, a svoje granice
ini nepremostivima.
Nama je potrebna sinteza.
Rije sinteza ispisana je na stijegu modernog
teozofijskog pokreta koji je najavila H. P. Blavacka.
I u svjetskoj knjievnosti specijalizacija pomalo
ustupa mjesto novom irokom sintetikom pravcu
miljenja.
Izlaze knjige koje je nemogue svrstati u ijednu od
prihvaenih bibliotenih klasifikacija, koje se ne mogu
pripisati nijednom fakultetu. Te su knjige vijesnici nove
literature koja e sruiti sve pregrade podignute na
podruju miljenja.
Jedna od takvih knjiga je Kozmika svijest
kanadskog psihijatra dr. Richarda M. Buckea.
Istraujui razvoj svijesti on na izuzetan, jednostavan,
jasan i svima razumljiv nain dolazi do zakljuaka koji se
mogu mjeriti s najviim razinama filozofijske misli.
Sadanji oblik ljudske svijesti on smatra prijelaznim
oblikom u drugi, vii oblik koji naziva kozmikom
svijeu. On ve osjea da se pribliavamo toj
kozmikoj svijesti i predvia novu etapu u povijesti
ovjeanstva.
U skraenom u obliku navesti nekoliko odlomaka iz
njegove knjige.
to je kozmika svijest?
Kozmika svijest jest oblik svijesti vii od svijesti koju
posjeduje obini ovjek.
Svijest obinog ovjeka je samosvijest, a to je ona
sposobnost na kojoj poiva sav na ivot (subjektivni i
objektivni) koji nije zajedniki nama i viim ivotinjama, s
izuzetkom malog dijela onoga to potjee od nekolicine
koja posjeduje spomenutu viu svijest. Da nam to bude
jasnije, moramo shvatiti da postoje tri oblika ili stupnja
svijesti.
1. Obina svijest koju posjeduju vie ivotinje.
2. Samosvijest koju ovjek posjeduje uz obinu,
zajedniku njemu i viim ivotinjama.
3. Kozmiku svijest.
(U toj podjeli najvea je pogreka dr. Buckea. Naime,
ljudska svijest, tj. svijest veine Ijudi, obina je svijest.
Samosvijest i kozmika svijest postoje samo u
kratkim trenucima. Ako pretpostavimo da ivotinje imaju
svijest, koja je nuno nia od ljudske, onda bi one imale
obinu svijest, ovjek bi imao samosvijest - svijest
o sebi samom, a kozmika se svijest javlja kod
prosvjeenih pojedinaca po mojem miljenju ova
podjela je posve u redu !!!)
Pomou obine svijesti pas ili konj svjesni su stvari
oko sebe ba kao i ovjek: on je svjestan i svojih udova i
tijela i zna da su to dijelovi njega samog. Pomou
samosvijesti ovjek nije svjestan samo drvea, stijena,
voda, vlastitih udova i tijela, ve je svjestan i sebe kao
zasebne cjeline odvojene od svega ostalog u svemiru.
Potpuno je sigurno da nijedna ivotinja ne moe sebe
shvatiti na taj nain. Nadalje, uz pomo samosvijesti
ovjek se moe baviti svojim osobnim mentalnim
stanjima kao objektima svijesti. ivotinja je, tako rei,
uronjena u svoju svijest kao riba u moru; ona ne moe,
ak ni u mati, ni za trenutak izai iz nje kako bi je
shvatila. A ovjek, uz pomo samosvijesti, moe se,
tako rei, odmaknuti od sebe samoga i pomisliti: Da,
miljenje o onoj stvari je tono; znam da je tono i znam
da znam da je tono. . . ivotinja ne moe misliti na taj
nain . . . a kad bi mogla, mi bismo to znali. Kad bi sva
bia koja ive zajedno, kao to ive ljudi, psi i konji,
posjedovala samosvijest, komunikacija meu njima bila
bi najjednostavnija stvar na svijetu. ak i kako stvari
sada stoje. . . mi prilino slobodno ulazimo u pasji nain
miljenja - razumijemo to se u njemu zbiva. Da pas
posjeduje samosvijest, mi bismo to odavno morali znati.
Meutim, mi to ne znamo, pa je posve sigurno da ni pas,
ni konj, ni slon niti majmun nikada nisu posjedovali
samosvijest.
Jo neto: na ovjekovoj samosvijesti izgraeno
je sve to je u nama i oko nas izrazito ljudsko. Jezik
je objektivno kojemu je samosvijest subjektivno.
Samosvijest i jezik (dvoje u jednom, jer su to dvije
polovice iste stvari) sine qua non su ljudskog
drutvenog ivota, obiaja, institucija, svih vrsta
industrije, obrta i umjetnosti. Da ijedna ivotinja ima
samosvijest, sigurno bi na toj sposobnosti izgradila
nadgradnju jezika... Nijedna ivotinja nije to uradila
pa zakljuujemo da ivotinja nema samosvijesti.

To to ovjek posjeduje samosvijest i jezik stvara

golemi jaz izmeu njega i viih ivotinja koje imaju samo
obinu svijest. Kozmika svijest je trei oblik koji je isto
toliko iznad samosvijesti koliko je samosvijest iznad
obine svijesti. . . Glavna znaajka kozmike svijesti,
kako kae samo njezino ime, jest svijest o svemiru, to
jest o ivotu i redu u svemiru. . . Uz svijest o svemiru
postoji i intelektualna prosvijeenost ili prosvjetljenje to
samo po sebi postavlja pojedinca na novu razinu
postojanja - to bi ga gotovo uinilo pripadnikom neke
nove vrste. Dodajmo tome stanje moralnog
oduevljenja, neopisivi osjeaj uzvienosti, ushita i
radosti i oivljavanje moralnog osjeaja, to je ne samo
zadivljujue, ve i vanije i za pojedinca i za rasu no to
je pojaanje intelektualne moi. Zajedno s tim dolazi ono
to bi se moglo nazvati osjeajem besmrtnosti - svijest o
vjenom ivotu; ne uvjerenje da e ga imati ve svijest
da ga ve posjeduje.
Samo osobno iskustvo o tome, ili dugo prouavanje
ljudi koji su preli u novi ivot omoguit e nam da
shvatimo to je to zapravo . . .
Miljenje je pisca da e nai potomci prije ili kasnije,
kao rasa, dostii stanje kozmike svijesti... On vjeruje da
se taj razvojni korak ve dogaa, jer mu je jasno da, ne
samo da je sve vie ljudi koji posjeduju kozmiku svijest,
ve da se mi kao rasa sve vie pribliavamo onom
stupnju samosvijesti na kojemu se postie prijelaz u
kozmiku svijest... On zna da inteligentni kontakt s
umom kozmike svijesti pomae samosvjesnim
pojedincima da se uzdignu na viu razinu.
Na najbliu budunost ovjeanstva Bucke gleda s
velikim nadama. On vidi neizbjenu promjenu triju strana
ivota:
1. politike i nacionalne, to e se dogoditi kao
posljedica utemeljenja zrakoplovstva;
2. ekonomske i drutvene, to e odmah osloboditi
zemlju od dva zla - bogatstva i siromatva i
3. psihike o emu on ba i govori.

Promjene u prve dvije oblasti ivota bitno e izmijeniti

uvjete ljudskog ivljenja i uzdignuti ga na nesluenu
visinu. No tree, psihike, unutranje promjene uinit
e stotinu, tisuu puta vie. A sve tri zajedno doslovce
e stvoriti novo nebo i novu zemlju. Stari poredak
stvari bit e dokrajen i zamijenit e ga novi.
Pred zrakoplovstvom e, poput sjena, nestati
nacionalne granice, carinske tarife, a moda ak i razlike
meu jezicima. Nee vie biti razloga za postojanje
velikih gradova i oni e se raspasti. Ljudi koji sada ive u
gradovima ivjet e u brdima, na moru i graditi svoja
obitavalita na visokim, zasad gotovo nedostupnim
mjestima s lijepim pogledom. Skueni ivot u velikim
gradovima postat e dijelom prolosti. Udaljenost e
praktiki biti ukinuta, ba kao i gomilanje na jednom
mjestu i nametnuta samoa.
Promjena drutvenih uvjeta uklonit e iscrpljujui rad,
nesmiljenu bijedu, uvredljivo i obeshrabrujue bogatstvo,
neimatinu i zlo to od nje potjee. Sve e to postati
teme povijesnih romana.

U dodiru s tokom kozmike svijesti stopit e se sve

poznate religije dananjice. Ljudska dua e se
stubokom izmijeniti. Religija e apsolutno zagospodariti
rasom. Ona nee ovisiti o tradiciji. U nju se nee
vjerovati ili ne vjerovati. Ona nee biti dio ivota kojemu
poklanjamo samo odreene sate, neko vrijeme u
odreenim prilikama. Nje nee biti u svetim knjigama niti
na ustima sveenika. Nee je biti u crkvama, na
sastancima, u obredima ni u odreenim danima. Njezin
ivot nee biti u molitvama, himnama i propovijedima.
Ona nee ovisiti o posebnim otkrivenjima, o rijeima
bogova koji silaze da pouavaju, niti o ikakvoj bibliji ili
biblijama. Njezina misija nee biti spaavanje ljudi od
grijeha ili osiguranje raja. Ona nee nauavati o buduoj
besmrtnosti ni buduoj slavi, jer e besmrtnost i sva
slava ve postojati ovdje i sada. Oitost besmrtnosti
ivjet e u svakom srcu kao vid u oku. Sumnja u Boga i
vjeni ivot bit e nemogua ba kao to je sada
nemogua sumnja u postojanje; oitost i jednog i drugog
bit e ista. Religija e upravljati svakom minutom svakog
dana svega ivota. Crkve, sveenici, sveanosti,
vjerovanja, molitve, svi zastupnici, svi posrednici izmeu
ovjeka i Boga bit e zauvijek zamijenjeni izravnim i
jasnim openjem. Vie nee biti grijeha, niti elje za
spasenjem. Ljudi se nee vie brinuti ni o smrti ni o
budunosti, o kraljevstvu nebeskom ili o onome to
moe doi nakon smrti tijela. Svaka e dua osjeati i
znati da je besmrtna, osjeat e i znati da sav svemir sa
svim svojim bogatstvom i svojom ljepotom postoji za nju
i njoj zauvijek pripada.
Postoji legenda, vjerojatno vrlo stara, o tome da je prvi
ovjek bio nevin i sretan dok nije okusio plod sa stabla
spoznaje dobra i zla. Kada je pojeo to voe postao je
svjestan da je gol i zasramio se. Nadalje, da je tada u
svijetu roen grijeh, a dotadanji ovjekov osjeaj
nevinosti zamijenjen je osjeajem bijede. Da se tada, a
ne prije toga, ovjek poeo muiti radom i pokrivati svoje
tijelo. I to je najudnije od svega, legenda kazuje da je
s tom promjenom, ili neposredno nakon nje, u ovjekovu
umu niklo neobino uvjerenje, koje ga nikad otad nije
napustilo, a koje su podravala. . . uenja svih istinskih
vidovnjaka, proroka i pjesnika, da tu prokletu stvar koja
je ovjeka ugrizla u petu, mora na kraju zgnjeiti i
podjarmiti sam ovjek - da u njemu mora uskrsnuti
Spasitelj - Krist.
Praotac ovjekov bio je stvorenje... koje je posjedovalo
samo obinu svijest. On je bio (kao to su to danas
ivotinje) nesposoban da grijei ili da ima osjeaj grijeha,
nesposoban za stid (u ljudskom smislu te rijei). On nije
imao osjeaja ni znanja o dobru i zlu. On nije znao nita
o onome to mi nazivamo radom i nikad nije radio. Iz
tog stanja on je pao (ili se uzdigao) u stanje
samosvijesti, oi su mu se otvorile, znao je da je nag,
osjetio je stid, stekao osjeaj grijeha (i zaista postao
grenikom) i nauio raditi neke stvari da bi postigao
neke rezultate - to jest nauio je raditi.
To stanje traje ve dugo tegobno vrijeme - osjeaj
grijeha jo uvijek ga progoni na njegovu putu - i dalje on
jede kruh natopljen znojem - jo uvijek je posramljen.
Gdje je otkupitelj, Spasitelj? Tko ili to?
ovjekov Spasitelj je kozmika svijest - na jeziku Sv.
Pavla - Krist. Kozmiki smisao ( u bilo kojem umu da se
pojavi) zgnjeit e zmijinu glavu - unititi grijeh, stid,
znaenje dobra i zla kao meusobno oprene stvari i
ponititi rad, ali ne i Ijudsku djelatnost.

Opis vlastitog kozmikog iskustva dr. Buckea i osjeaji

koji su mu prethodili moda e pomoi itatelju da shvati
bit izloenih injenica.
Bilo je to u rano proljee na poetku trideseteste
godine njegova ivota. Proveo je veer s dvojicom
prijatelja itajui Wordswortha, Shelleya, Keatsa,
Browninga i posebno Whitmana. Rastali su se u pono i
on se dugo vozio koijom. (Bilo je to u jednom gradu u
Engleskoj.) Um mu je bio pod dubokim dojmom ideja,
slika i emocija izazvanih itanjem i razgovorom te veeri,
osjeao se spokojno i smireno. Bio je u nekom stanju
mirnog, gotovo pasivnog uitka. Najednom, bez ikakva
upozorenja, naao se obavijen oblakom vatrene boje.
Na trenutak je pomislio da je vatra, poar u velikom
gradu, a onda je spoznao da je ta svjetlost u njemu
samome. Odmah nakon toga obuzeo ga je osjeaj
zanosa, beskrajne radosti, koju je pratilo, ili joj
neposredno slijedilo, intelektualno prosvjetljenje, to je
posve nemogue opisati. Mozgom mu je prostrujao
asoviti bljesak munje Brahmanskog Sjaja koji od tada
zauvijek obasjava njegov ivot; na srce mu je pala kap
Brahmanskog Blaenstva i zauvijek mu ostavila okus
neba. Izmeu stvari u koje nije vjerovao, vidio je i
shvatio da Svemir nije mrtva tvar, ve ivo Prisue,
da je ljudska dua besmrtna, da je svemir sazdan i
ureen tako da bez svake sumnje sve stvari djeluju
zajedno za dobro svakoga i sviju, da je temeljno
naelo svijeta ono to mi nazivamo Ijubavlju i da je
srea svakoga potpuno sigurna. On tvrdi da je u tih
nekoliko sekundi, koliko je prosvjetljenje trajalo, nauio
vie negoli u posljednjih mjeseci ili ak godina uenja i
da je nauio mnogo toga emu ga ni jedan studij nikada
nije nauio. . .
Samo prosvjetljenje nije trajalo due od nekoliko
trenutaka, no njegovi su tragovi ostali neizbrisivi. Nikada
nije mogao zaboraviti to je tada vidio i spoznao, niti je
ikada posumnjao, a i nije moglo biti sumnje u istinitost
onoga to se njegovu duhu ukazalo. Ni te noi, niti ikad
kasnije, to se iskustvo nije ponovilo...
Glavni dogaaj te noi bilo je zbiljsko i iskljuivo
uvoenje u novi i vii red ideja. No to je bilo samo
uvoenje. On je vidio svjetlo, ali je imao pojma o tome
odakle dolazi i to znai koliko i prvo bie kad je
ugledalo svjetlost sunca. Mnogo godina poslije toga sreo
je ovjeka koji je uao u vii ivot, onaj koji je on u
kratkom trenutku nazreo, i koji je imao velikog iskustva s
tom pojavom. Razgovor s tim ovjekom uvelike je
rasvijetlio pravo znaenje onoga to je sam iskusio. . .
Shvatio je znaenje subjektivnog svjetla u sluaju
Sv. Pavla i Muhameda. Otkrila mu se tajna
Whitmanove transcendentne veliine. Susreti i
razgovori s ljudima koji su imali slino iskustvo pomogli
su mu da proiri i razjasni vlastita razmiljanja... No,
trebalo je mnogo vremena i truda da se zamisao u
zametku razradi i sazre, zamisao, naime, da postoji
obitelj, potekla od obinih ljudi, koja ivi meu njima, ali
za koju se teko moe rei da je dio njih. lanovi te
obitelji rasuti su meu naprednim rasama ljudskog roda
za posljednjih etrdeset stoljea svjetske povijesti.
 Crta koja te ljude razlikuje od drugih ljudi je ova:
njihove su se duhovne oi otvorile i oni vide. Najpoznatiji
lanovi te grupe koji bi se, kad bi se zajedno okupili, svi
mogli smjestiti u jedan moderni salon, stvorili su sve
velike moderne religije.. . i, openito govorei, kroz
religiju i knjievnost stvorili su modernu civilizaciju. To ne
znai da su oni napisali vei broj knjiga, ve su stvorili
one malobrojne koje su nadahnule veinu knjiga
napisanih u moderno doba. Ti ljudi vladaju nad
posljednjih dvadesetpet. . . stoljea kao to zvijezde
prvog reda veliine vladaju pononim nebom.

Zatim dr. Bucke ispituje psiholoko podrijetlo

kozmike svijesti koja se nipoto ne smije smatrati
neim nadnaravnim ili nenormalnim. Po njegovu
mnijenju to je posljedica prirodnog rasta.
On kae da u raanju kozmike svijesti znaajan udio
ima moralna priroda, no on sam zadovoljio se samo
ispitivanjem razvoja intelekta. U tom razvoju Bucke vidi
etiri jasna i odvojena stupnja:
stvaranje osjeaja,
stvaranje predodaba,
stvaranje pojmova, i
stvaranje vie intuicije.
Gledita dr. Buckea o razvoju intelekta posve se
podudaraju s gleditima izreenim u VIII. poglavlju ove
knjige.
Predmet zamjedbe je, dakako, osjetilni dojam... Kad
bismo se mogli vratiti dovoljno daleko unatrag, nali
bismo meu naim precima bie iji je intelekt bio
sastavljen od tih zamjedbi. No to je bie imalo u sebi ono
to bi se moglo nazvati sposobnou rasta i dogodilo se
neto poput ovoga: pojedinano i iz generacije u genera-
ciju ono je akumuliralo zamjedbe, a njihovo stalno
ponavljanje, koje zahtijeva daljnje stalno biljeenje,
dovelo je do akumulacije stanica u sreditu osjetilnih
ivanih stanica. Time je postignut uvjet koji je naim
precima omoguio da poveu grupe tih zamjedbi u ono
to danas nazivamo predodbom. Taj je proces vrlo
nalik na sloenu fotografiju (kad se niz ponovljenih
fotosa stavlja na isti negativ, na primjer, snimci lanova
iste obitelji)...
Zatim zapoinje opet postupak akumulacije, sada na
viem stupnju. Osjetilni organi stalno proizvode
zamjedbe; receptivni centri stalno proizvode sve vie
predodaba...
Najzad, nakon mnogo tisua generacija, dolazi doba
kad je um. . . dosegao najviu moguu toku isto
predodbene inteligencije; akumulacija zamjedbi i
predodaba trajala je sve dok vie nije bilo mogunosti
za stvaranje neke vee zalihe dojmova. . . Tada se
dogaa drugi proboj i vie se predodbe zamjenjuju
pojmovima. Odnos pojma prema predodbi poneto je
slian odnosu algebre prema aritmetici. Predodba je,
kao to sam rekao, sloena slika stotina, moda tisua
zamjedbi. . . Pojam je ista sloena slika - ista
predodba, ali imenovana, oznaena, tako rei
odloena. Pojam zapravo nije drugo doli imenovana
predodba - ime, to jest, znak (kao u algebri)
predstavlja samu stvar, to jest, predstavlja predodbu.
Svakome tko razmilja o subjektu sad je jasno da
razvoj kojim pojmovi zamjenjuju predodbe poveava
djelotvornost mozga u miljenju u onoj mjeri u kojoj je
uvoenje strojeva povealo proizvodnost ljudskog rada
ili onoliko koliko upotreba algebre poveava mo uma u
matematikim raunanjima. Zamjena velike nezgrapne
predodbe jednostavnim znakom bila je gotovo kao
zamjena robe ita, tkanina ili eljezarije - knjienjem u
uredsku knjigu.
No, kako smo ve spomenuli, da bi predodba mogla
biti zamijenjena pojmom, ona mora biti imenovana,
oznaena znakom koji je predstavlja, ba kao to ek
predstavlja komad robe; drugim rijeima, rasa koja
posjeduje pojmove nuno posjeduje i jezik. Nadalje,
valja spomenuti da, kao to posjedovanje pojmova
podrazumijeva posjedovanje jezika, tako i posjedovanje
pojmova i jezika (to su zapravo dva vida iste stvari)
podrazumijeva posjedovanje samosvijesti. To sve znai
da u razvoju uma postoji trenutak kad se predodbeni
intelekt, koji ima sposobnost samo obine svijesti,
gotovo trenutno pretvara u pojmovni intelekt koji
posjeduje jezik i samosvijest...
Na dananji intelekt, dakle, sastavljen je od vrlo
sloene mjeavine zamjedbi, predodaba i pojmova...
Sljedee poglavlje prie je akumulacija pojmova... Tko
ozbiljno razmotri ovaj problem, vidjet e da u njemu
mora postojati granica. Takav proces ne moe se
odvijati beskonano...
Vidjeli smo da je irenje zamjedbenog uma nuno
imalo svoju granicu; njegov neprekidni ivot neizbjeno
je doveo do predodbenog uma. Predodbeni je um
vlastitim rastom neizbjeno doveo do pojmovnog uma.
Unaprijed moemo biti sigurni da e se neto slino
tome zbiti i sa pojmovnim umom.
No, ne moramo se osloniti na apstraktno razmiljanje
da dokaemo nuno postojanje natpojmovnog uma, jer
on postoji i moe se prouavati nimalo tee od drugih
prirodnih pojava. Natpojmovni intelekt, kojega
elementi nisu pojmovi, ve intuicija, ve je utvrena
injenica (u malom broju, dodue) i oblik svijesti
koji pripada tom intelektu moe se nazvati i naziva
se - Kozmika Svijest.
Kozmika svijest... je ono to se na Istoku naziva
Brahmanskim sjajem. . .
Za tu svijest svemir se ne sastoji od mrtve tvari
kojom upravlja nesvjesni, kruti i nehotini zakon;
naprotiv, on je potpuno nematerijalan, duhovan i
iv; smrt je besmislica, svi i sve imaju vjeni ivot;
svemir je Bog i Bog je svemir. . . . Dakako, s gledita
samosvijesti veliki dio toga je besmislica; usprkos
tomu, to je nepatvorena istina.
Filozofija roenja kozmike svijesti u pojedinca
vrlo je slina roenju samosvijesti. Razum postaje
(tako rei) pretrpan pojmovima, a pojmovi sve
opseniji, sve brojniji i sve sloeniji. Jednoga dana
(uz povoljne okolnosti) dogodi se stapanje, ili neto
to bismo mogli nazvati kemijskim spajanjem
nekoliko pojmova s nekim moralnim elementima;
kao rezultat javlja se intuicija i nastajanje intuitivnog
uma, ili, drugim rijeima, kozmika svijest.
Shema po kojoj je izgraen um jednolina je od
poetka do kraja; predodba je sastavljena od mnogo
zamjedbi; pojam je mnogo ili nekoliko predodaba i
zamjedbi, a intuicija se sastoji od mnogo pojmova,
predodaba i zamjedbi spojenih s elementima moralne
naravi. . .
Kozmika svijest, kao i drugi oblici svijesti, ima
sposobnost rasta; ona moe imati razliite oblike,
razliite stupnjeve.
Pogrena bi bila pretpostavka da je ovjek koji
posjeduje kozmiku svijest zbog toga sveznajui i
nepogreiv... (Ljudi kozmike svijesti dostigli su
visoku razinu, no i na toj razini mogu postojati
razliiti stupnjevi svijesti.) Mora biti jasno i to da,
premda ta sposobnost ini ovjeka slinim
bogovima, Ijudi koji su je stekli, a ive u razliitim
vremenima i razliitim zemljama, provode ivot u
razliitim okolinama, odgajani su tako da ivot i
ivotne interese promatraju s potpuno razliitih
stajalita, nuno moraju poneto drugaije tumaiti
one stvari koje vide u tom novom svijetu u koji
ulaze.

Jezik je u skladu s intelektom i, prema tome, on ga

moe savreno i izravno izraavati. S druge strane,
funkcije moralne naravi nisu povezane s jezikom i
mogu se izraziti samo posredno uz pomo jezika.
Moda je glazba, koja sigurno ima korijene u
moralnoj prirodi, ve u svom sadanjem obliku
poetak jezika koji e oznaiti i izraziti emocije, kao
to rijei oznaavaju i izraavaju ideje.
. . . Jezik je toan odraz intelekta; za svaki pojam
postoji rije ili rijei, a za svaku rije postoji pojam. . .
Nijedna rije nije nastala drugaije doli kao izraz nekog
pojma, niti se moe stvoriti pojam a da se istovremeno
ne stvori nova rije koja je njegov izraz... No, kako
devedesetdevet od sto naih osjetilnih dojmova i
emocija nisu nikada bili predoeni u naem intelektu uz
pomo pojmova, oni ostaju neizraeni i neizrazivi, osim
nesavreno, neizravnim opisom i sugestijom. . .
Kako poklapanje rijei i pojmova nije sluajno ili
prolazno ve se nalazi u njihovoj prirodi i ostaje
apsolutno nepromjenljivo za sva vremena i u svim
okolnostima, promjene u jednom imbeniku moraju biti u
skladu s promjenama u drugom. Razvoj intelekta mora
pratiti razvoj jezika. Razvoj jezika dokaz je razvoja
intelekta.

ini se da je u svakom, ili u gotovo svakom

ovjeku koji ue u kozmiku svijest razumijevanje u
prvi mah vie-manje uzbueno, te on sumnja nije li
taj novi osjet moda simptom ili neki oblik ludila.
Muhamed je bio vrlo uznemiren. Mislim da je jasno
da je i apostol Pavao bio ... na slian nain uzbuen.
Kad iskusi novi osjet, ovjek se prvo zapita: je li to
to vidim i osjeam zbilja ili ja bolujem od tlapnje?
injenica da se to novo iskustvo ini ak i
zbiljskijim od starih uenja obine svijesti i
samosvijesti ovjeka isprva ne moe umiriti, jer on
poznaje mo tlapnje.
Istodobno ili neposredno nakon tog osjeta i
emocionalnog iskustva ovjek doivljava
intelektualno prosvjetljenje koje je nemogue opi-
sati. Njegovoj se svijesti poput bljeska ocrta skica
jasne vizije znaenja i svrhe svemira. On ne pone
samo vjerovati, ve vidi i zna da je svemir, kojega
samosvjesni um dri sainjenim od neive tvari,
daleko drugaiji, da je on zapravo ivo prisue. On
vidi da ljudska bia nisu otoii ivota rasuti u
beskrajnom moru neive tvari, ve da su oni
zapravo estice relativne smrti u beskrajnom
oceanu ivota. On uvia da je ivot u ovjeku
vjean, ba kao to je i sav ivot vjean, da je
ljudska dua besmrtna kao to je to i Bog...
ovjek koji proivi ovo iskustvo nauit e. . .
mnogo toga emu ga nikakav studij nikada nije, niti
moe nauiti. . . Posebno jasno dobiva pojam o
cjelini, ili barem o nekoj golemoj cjelini koja
zasjenjuje svaku zamisao, matu ili razmiljanje.. . ,
takav pojam u usporedbi s kojim svi njegovi raniji
pokuaji da umom pojmi svemir izgledaju beznaaj-
ni i smijeni.
To irenje intelekta silno uveava sposobnost
stjecanja i akumuliranja znanja i izravno poveava
sposobnost inicijative.
Povijest razvoja i pojave kozmike svijesti u
ovjeanstvu posve je slina pojavi svih
pojedinanih mentalnih sposobnosti. Kad se pojavi
nova sposobnost, oitovat e se, u poetku, tek kod
nekolicine izuzetnih pojedinaca. Nakon nekog
vremena postaje uestalija, potom stjee
mogunost da se razvija, postaje dostupna svima i
konano postaje svojstvo svih ljudi od roenja.
tovie, rijetke, izuzetne sposobnosti genija oituju
se kod ovjeka u zreloj dobi, katkad ak i u starosti.
Kad postanu uobiajenije, po naravi blie
talentima, te se sposobnosti oituju i kod mladih
ljudi. Kasnije, kad postanu sposobnost, oituju se
ak i u djece. Na kraju te sposobnosti postaju
zajedniko vlasnitvo sviju od roenja, a kad
izostanu, to se smatra nedostatkom.
Takva je sposobnost govora (to jest, sposobnost
uobliavanja pojmova). Vjerojatno je u dalekoj
prolosti, na granici pojave ljudske svijesti, ta
sposobnost pripadala samo nekolicini izuzetnih
pojedinaca i vrlo vjerojatno se oitovala samo u
starosti. Kasnije je postala uestalija i poela se
ranije oitovati. Postojalo je, vjerojatno, razdoblje
kad govor nije bila osobina svih ljudi, ba kao to i
umjetnika nadarenost - osjeaj za glazbu, za boje i
potez - ne pripada svim ljudima. Postupno je postao
mogu za sve, a kasnije neizbjean i prijeko
potreban, osim u sluaju neke fizike mane.
Moemo zakljuiti da je, po mnijenju dr. Buckea,
kozmika svijest prestala biti iskljuivim
vlasnitvom genija. Ona je ve na razini umjetnike
nadarenosti, koja moe biti razvijena ili skrivena, a
razliiti ljudi su razliito sposobni razviti je.

Vei dio Buckeove knjige sadri primjere i odlomke

uenja i pisanja ljudi kozmike svijesti u svjetskoj
povijesti. On povlai paralele izmeu tih uenja i utvruje
jedinstvo oblika prijelaza u novo stanje svijesti u ljudi
razliitih stoljea i naroda i jedinstvo njihova osjeanja
svijeta i sebe, to najbolje svjedoi o istinitosti i zbiljnosti
njihova iskustva.
Utemeljitelji svjetskih religija, proroci, filozofi,
pjesnici - to su u Buckeovoj knjizi ljudi kozmike
svijesti. Nije mu namjera da ponudi potpuni spisak i
moe mu se, dakako, pridodati jo mnogo imena.
Uostalom, nije vana nepotpunost Buckeove
knjige, niti dopune koje bi se mogle napraviti. Vaan
je Buckeov opi zakljuak o mogunosti i blizini
nove svijesti.

To nam kae da nam je novo ovjeanstvo

nadohvat ruke. Mi gradimo ne razmiljajui o
injenici da moe doi novi gospodar i ne prihvatiti
sve to smo izgradili. Nae drutvene znanosti,
sociologija itd. imaju u vidu samo ovjeka.
Budunost, meutim, ne pripada ovjeku, ve
natovjeku, koji je ve roen i ivi meu nama.
 Via rasa brzo nie iz mase ovjeanstva i izdvaja
se vlastitim posebnim shvaanjem svijeta i ivota.
Oznaka ljudi nove rase jest nova svijest i nova
savjest. Prepoznat emo ih po tome to e oni vie
razumjeti, vie vidjeti i vie znati od obinog
ovjeka. Oni nee moi zatvarati oi pred onim to
vide, te e stoga vie vidjeti; nee moi ne
razmiljati o onome to znaju, te e stoga znati vie;
nee biti u stanju opravdavati sebe, te e stoga
razumjeti vie. Ti e ljudi jasno vidjeti svoju
odgovornost za sve to oni rade, i nee biti u stanju
prebacivati je na druge. Oni se nee zadovoljavati
jednostavnim izvravanjem dunosti,. ve e se
osjeati dunima znati prije no to se prihvate rada.
Oni nikako nee moi izmaknuti svojoj savjesti i
samo e ona upravljati njihovim postupcima. Oni
nee biti maloduni niti e izmicati onome to oni
dre potrebnim. Oni nikada nee biti ponizni
izvritelji tue volje, jer e imati svoju volju. Oni e
prije svega od sebe zahtijevati jasnu svijest o tome
to i zato rade. I prihvatit e dokraja odgovornost
pred svima na koje se njihova djelatnost odnosi.
To e uistinu biti via rasa - i tu nee biti mogue
nikakvo krivotvorenje, podmetanje ili otimanje. Nita
nee moi biti kupljeno ili prisvojeno na prevaru ili
na silu. I ne samo da e ta rasa doi, ona je ve tu.
Ljudi nove rase ve se meusobno prepoznaju;
ve se utvruju lozinke, znakovi i parole... I moda
e se drutveni i politiki problemi, koje je nae
vrijeme tako otro naglasilo, rijeiti na posve
drugaijoj razini i na posve drugaiji nain no to mi
mislimo, naime, izlaskom na pozornicu nove rase,
svjesne sebe, koja e suditi staroj.
 Ispitujui s razliitih stajalita sloene oblike oitovanja
duha i razmatrajui gledita i miljenja razliitih mislilaca,
stalno nailazimo na postupne etape ili uzastopne
stadije razvoja.
Kada smo govorili o osjeanju prostora i vremena,
o stvaranju psihikih jedinica miljenja, oblicima
djelatnosti, logici i matematici, o oblicima svijesti i
spoznaje, uvijek smo nailazili na stanovite stupnjeve
koji se, oito, ne mogu preskoiti, ve ih valja proi.
Usporedimo li ih, otkrivamo da su etape, stadiji ili
stupnjevi u razliitim podrujima evolucije - isti. Svi
se oni podudaraju, svi su usporedni.
Kad prijee na novi stupanj osjeanja prostora,
odreeno e bie samim prijelazom stei novo miljenje,
novu logiku, matematiku, novi oblik djelovanja, novi oblik
spoznaje, ak i novi moral. I obrnuto, stjecanje nove
logike ili novog morala neizbjeno e izazvati pojavu
novog osjeaja prostora. Izdizanje na novi stupanj na
jednom polju neminovno izaziva izdizanje na
odgovarajui stupanj na svim ostalim poljima. Posve
jasno vidimo etiri stupnja, ili etiri stadija, koji
odgovaraju jedno, dvo, tro, i etverodimenzionalnom
osjeanju prostora. Razvoj svih ostalih strana due
penje se po istoj ljestvici.
Jednostavna tablica jasnije nam pokazuje suodnos
razliitih oblika oitovanja svijesti, ili razliitih stanja
svijesti.

Prvi oblik - osjeaj jednodimenzionalnog prostora. To je

stanje nie ivotinje koja gotovo vegetira. Njezina je
svijest jo u dubokom snu. Nejasni osjeti ostavljaju
mutne tragove; ona se priklanja svjetlu i toplini.

Drugi oblik - osjeaj dvodimenzionalnog prostora. To je

stanje vie ivotinje. Ona ve posjeduje osjete i osjeaje,
ali ne i miljenje. Njezina svijest je pasivna. Svijeu
upravlja nagon vida.

Trei oblik - osjeaj trodimenzionalnog prostora.

ovjek. Jasna svijest i logiko miljenje. Aktivna
svijest. Filozofijska podjela na Ja i ne-Ja. Matematika
konanih i stalnih brojeva. Pozitivistika znanost i
dualistiki spiritualizam. Podjela na duh i materiju. Mrak
u prolosti mrak u budunosti. Nezbiljnost sadanjosti.
Neivi svemir. Zagonetnost ivota.

etvrti oblik - osjeanje etverodimenzionalnog

prostora. Novo poimanje vremena. ivi svemir.
Kozmika svijest. Zbiljnost beskonanosti. Osjeaj
zajednitva sa svime. Jedinstvo svega. Osjeaj
sveopeg sklada. Novi moral. Roenje natovjeka.

TABLICA ETIRIJU OBLIKA

OITOVANJA SVIJESTI
Osjeaj prostora i vremena

Prvi oblik: Osjeaj jednodimenzionalnog

prostora.
Svijet na crti. Crta kao prostor. Ostalo
kao vrijeme.
 Sve je, osim jedne nepomine crte, u
gibanju.

Drugi oblik: Osjeaj dvodimenzionalnog prostora.

Svijet na ravnini. Ravnina kao prostor.
Ostalo kao vrijeme.
Kutovi i krivulje kao gibanje. Svijet
ravnina u gibanju.

Trei oblik: Osjeaj trodimenzionalnog prostora.

Svijet u beskonanoj kugli. Kugla kao
prostor. Ostalo kao vrijeme.
Pojave kao gibanja. Nepostojanje
prolosti i budunosti.

etvrti oblik: Osjeaj etverodimenzionalnog

prostora.
Osjeanje prolosti i budunosti kao
sadanjosti.
Prostorno osjeanje vremena.

Psihologija

Prvi obli: Pojava prvih osjeta. Jedan osjet.

Njegovo dijeljenje na dva.
Postupni razvoj osjeta i njihovo
gomilanje u pamenju.

Drugi oblik: Predodba.

Izraavanje osjeta krikovima,
zvukovima i kretanjem.
Odsutnost rijei i govora.
 Ako postoji govor, on se sastoji samo
od vlastitih imena.

Trei oblik: Pojam.

Rijei.
Govor.
Pismenost.

etvrti oblik: Intuicija.

Izravna komunikacija svijesti.
lzravna spoznaja.

Logika

Prvi oblik: Odsutnost miljenja ili zbrkano

miljenje drugog oblika.

Drugi oblik: Ovo je ovo.

Ono je ono.
Ovo nije ono.
Zaeci logike. Logika jedinosti svake
pojedinane stvari.

Trei oblik: A je A.
A nije ne-A.
Svaka stvar je A ili ne-A.
Dualistika logika. Logika opreka.

etvtri oblik: A je i A i ne-A.

Tat tvam asi: Ti koji jesi.
Tertium Organum. Logika jedinstva
svega.
 Matematika

Prvi oblik: Odsutnost raunanja ili zbrkano

raunanje drugog oblika.

Drugi oblik: Usporeivanje odvojenih predmeta

ili odvojenih predodaba.
Izravni osjeaj za koliinu.
Raunanje u granicama tog osjeaja.

Trei obli: Svaka veliina jednaka je samoj sebi.

Dio je manji od cijeloga itd.
Konani i stalni brojevi.
Euklidska geometrija.

etvrti oblik: Veliina moe ne biti jednaka samoj

sebi.
Dio moe biti jednak cijelome itd.
Matematika beskonanih i
promjenljivih veliina. Transfinitni brojevi.
Meta-geometrija.

Vrste radnji

Prvi oblik: Refleks. Nesvjesne reaktivne radnje

na vanjski podraaj.
 Drugi oblik: lnstinkt. Emocionalne i svrhovite
radnje bez svijesti o posljedicama.
Prividna svijest.

Trei oblik: Svjesne radnje zbog odreenog ciIja.

Mogunost svijesti o posljedicama.
Automatske radnje koje su prije bile
svjesne.

etvrti oblik: Bezuvjetna svijest o posljedicama

radnje i vlastitog udjela u njoj.
Neizbjena svijest o moralnom
znaenju svojih postupaka.
Poetak djelovanja s razumijevanjem
kozmikog znaenja
i ciljeva postupaka.

Moral

Prvi oblik: Nesvjesne radnje (kao radnje usnula

ovjeka).
Odsutnost morala.

Drugi oblik: Poetak morala u materinskim,

obiteljskim i plemenskim nagonima.
Unutranji zakon voen nagonima.
Moral kao zakon ivota vrste i kao
uvjet evolucije.

Trei oblik: Podjela na dobro i zlo. Dualistiki

moral.
 Nastojanje da se unutranji zakon
zamijeni vanjskim.
Nejasno shvaanje morala i cilja
morala.
Svijest o odgovornosti samo za
neposredne posljedice.
Prebacivanje odgovornosti na druge i
na ustanove.
Ja sam izvrio svoju dunost ili
posluao zakon i ja nisam kriv.

etvrti oblik: Vraanje na zakon unutar sebe.

Nova svijest.
Osjeaj odgovornosti za sve posljedice
svojih postupaka.
Nemogunost da se izvrava tua
volja bez svijesti o cilju i bez osjeaja
odgovornosti.
Nemogunost da se odgovornost za
svoje postupke prebaci na drugoga.
Nedostatnost da se samo zadovolji
zakon i izvri dunost.

Oblici svijesti

Prvi oblik: Potencijalna svijest. Svijest u la-

tentnom stanju.
San. Svijest kao san bez snova.

Drugi oblik: Jednostavna svijest.

To boli.
 Nemogunost da se kae: Svjestan
sam da me to boli.
Odraeno stanje svijesti.
Vienje snova.
Pasivno stanje svijesti.

Trei oblik: Sposobnost razmiljanja o nekim

stanjima svijesti.
Podjela na Ja i ne-Ja.
Aktivna svijest.
Svijest koja je u stanju misliti o sebi i o
svom irenju.

etvrti oblik: Poetak kozmike svijesti.

Poetak osjeanja svijesti u svemu i
svijesti Svega.
Pribliavanje apsolutnoj svijesti.
Ekstaza. Samadhi. Ekstaza. Turiya.
Svetost. Stapanje s Jednim.
Utapanje ne-Ja u Ja. Ocean se ulijeva
u kap.

Oblici spoznaje

Prvi oblik: Nesvjesno zamjeivanje okolnog

svijeta i nesvjesno reagiranje.

Drugi oblik: Poetak panje.

Zamjedba.
Poetak djelovanja u spoznaji.
Gomilanje instinkata.
 Prihvaanje svega osjetilnog kao
zbiljsko.
Tekoa da se razlui iluzija od zbilje.

Trei oblik: lskustvo. lskustvena spoznaja.

Objektivna spoznaja subjektivnog.
irenje objektivne spoznaje do moguih
granica.
Prouavanje pojava.
Samo pojavno, objektivno i konano
priznato je kao zbiljsko.

etvrti oblik: Poetak irenja subjektivne spoznaje.

Intuicija.
Mistika spoznaja.
Novo osjeanje vremena.
Poetak spoznaje uzroka.
Poetak spoznavanja ne-Ja kao Ja.
Osjeanje beskonanosti.
Osjeanje nezbiljnosti pojavnog, vi-
dljivog svijeta.
Samo beskonano priznato kao
zbiljsko.

Oblici znanja

Prvi oblik: Gomilanje tragova proizvedenih

reflekasa.
 Pojava instinkta i gomilanje jednostavnih
instinkata.

Drugi oblik: Osobno znanje.

Nemogunost priopavanja iskustava u
odgajanju mladunadi.

Trei oblik: Pozitivistika znanost i filozofija.

Materijalizam.
Spiritualistika filozofija.
Dualizam. Materija i duh.
Osjeanje neivog i mehanikog
svemira i Boga odvojeno od svemira.
Emocionalna umjetnost.

etvrti oblik: ldealistika filozofija.

Matematika beskonanog.
Tertium Organum. lntuitivna umjetnost.
Mistika religija.
Bog i Svijet su jedno. Monizam. Jedan
Duh.
Osjeanje ivog i svjesnog svemira.
Mistika teozofija.

Evolucijski stup

Prvi oblik: Nia ivotinja.

Jednodimenzionalno bie.
Vegetativni ili poluvegetativni ivot.

Drugi oblik: Via ivotinja.

Dvodimenzionalno bie.
 Odsutnost due, tj. odsutnost
dvojnosti razjedinjenosti i nesklada.
Animalni ivot.

Trei oblik: ovjek.

Trodimenzionalno bie izvana i dvojno
iznutra.
Unutranje nejedinstvo. Nemogunost
da se postigne unutranji sklad.
Duevni ivot.
Dua kao bojno polje duha i
tijela.
Carstvo osobnog.

etvrti oblik: Poetak prijelaza na novi tip i na novo

osjeanje prostora.
Ljudi kozmike svijesti.
Pobjeda duha. Duhovni ivot.
Pobjeda nad-osobnog elementa.
Postizanje unutranjeg jedinstva i sklada.
Natovjek.

POGLAVLJE XXII

Znanost i problem etvrte dimenzije. Predavanje

profesora Umova na Mendeljejevljevu kongresu
1911. Karakteristine znaajke i problemi
suvremene prirodno-zaanstvene misli. Nova fizika.
Teorija elektromagnetizma. Naela relativnosti. Djela
Einsteina i Minkowskog. Istodobno postojanje
prolosti i budunosti. Vjeno Sada. Van Manenova
knjiga o okultnim iskustvima. Dijagram etvero-
dimenzionalnog lika*.

XXII. i XXIII. poglavlje prevedeno je iz engleskog

izvornika P. D. Ouspensky, Tertium Organum,
Vintage Books, New York, 1982, budui da u
ruskom izvorniku, iz kojeg je raen ovaj prijevod, tih
poglavlja nema. U engleskom izdanju to su XI. i XV.
poglavlje, op. prev.

Govorei openito o problemima vremena, prostora i

viih dimenzija, koje smo razloili u prethodnim
poglavljima, nemogue je zaobii jo jednu raspravu o
odnosu znanosti prema tim pitanjima. Mnogima odnos
egzaktnog znanja prema tim problemima predstavlja
zagonetku; pa ipak, to su nedvojbeno najvanija pitanja
koja u ovom asu zaokupljaju ljudsko miljenje.
Ako je to toliko vano, zato znanost o tome ne govori?
I zato, ba naprotiv, znanost uporno tvrdi suprotno
pravei se da ne zna ili ne primjeuje itav niz teorija i
pretpostavki do kojih se dolo?
Znanost bi trebala biti istraivanje nepoznatog.
Zato onda ona ne nastoji istraivati to nepoznato
na koje joj se ve dugo skree panja, a koje e ve
doskora prestati biti nepoznato?
Na to se, na alost, moe odgovoriti samo to da se tek
vrlo mali dio slubene akademske znanosti bavi onim
ime bi trebala, to jest, istraivanjem novog i
nepoznatog. Njezin vei dio puki je naputak u ono to je
za samostalnu misao ve odavno ope mjesto, ili, to je
jo gore, u ono to je ve davno zastarjelo ili odbaeno
kao beskorisno.
 Stoga je osobito ugodno uoiti da se povremeno ak i
u znanosti moe otkriti sklonost za traenje novih obzora
miljenja; drugim rijeima, da akademska rutina i
obvezno stalno ponavljanje beskonanog broja otrcanih
fraza nisu uvijek i u svim sluajevima uspjeli ubiti ljubav
za znanje i sposobnost samostalnog miljenja.
Premda vrlo stidljivo i oprezno, s nekima od svojih
najodvanijih predstavnika, znanost je posljednjih
desetljea konano dotakla probleme viih dimenzija i u
takvim sluajevima dola do rezultata gotovo istovjetnih
onima koje smo izloili u prethodnim poglavljima.

Prosinca 1911. godine Drugi Mendeljejevljev

kongres otvoren je izlaganjem prof. N. A. Umova
posveenim problemima vremena i viih dimenzija
pod naslovom Karakteristine znaajke i problemi
suvremene prirodno-znanstvene misli.
Usprkos nekim nedostacima, izlaganje prof. Umova
izuzetno je znaajan dogaaj u podruju znanosti i bez
sumnje e, s vremenom, biti zabiljeeno u povijesti
razvoja egzaktnog znanja kao neobino hrabar i
izvanredan pokuaj da se u tvravi pozitivizma, kakva je
trebao biti Mendeljejevljev kongres, obznane nove ideje
koje u biti odbacuju pozitivizam u cjelini.
Ipak, inercija i rutina uinile su svoje. Predavanje prof.
Umova sasluano je u mnotvu drugih predavanja,
propisno objavljeno u izvjetajima kongresa i ostalo
tamo ne uspjevi izazvati senzaciju, to bi se neizbjeno
dogodilo da su sluaoci bili u stanju i ponajvie da su
eljeli procijeniti njegov pravi smisao i znaenje.
Dakako, znaaj predavanja prof. Umova u velikoj
je mjeri umanjen zbog stanovite suzdranosti i
ogranienja to ih je sam postavio, zbog naslova
predavanja kojim nije uspio izraziti bit i zbog ope
namjere da pokae kako znanost napreduje u
novom pravcu, umjesto da izloi jednostavnu
injenicu da novi pravac ide protiv znanosti.
Prof. N. A. Umov umro je 1916. i ja mu ne elim
nametati miljenja koja nije dijelio. Razgovor s njim u
sijenju 1912. pokazao mi je da je njegovo stajalite na
pola puta izmeu ideja o etvrtoj dimenziji, vrlo bliskima
idejama koje sam izloio u prvom izdanju Tertium
Organuma, i fizikalnih teorija koje jo uvijek priznaju
gibanje kao neovisnu injenicu. Naime, mislim da,
premda je vrijeme priznavao kao etvrtu dimenziju
prostora, prof. Umov gibanje nije smatrao iluzijom
nae svijesti, ve je zbiljnost gibanja u svijetu
priznavao kao injenicu neovisnu o nama i o naoj
mentalnoj nadgradnji.
Ovo posebno istiem zato jer u kasnije navesti
izvatke iz predavanja prof. Umova i birat u uglavnom
one dijelove koji sadre ideje gotovo istovjetne mislima
to sam ih izloio u prethodnim poglavljima.
Neu se baviti veim dijelom predavanja u kojemu se
opisuje razvoj moderne fizike od atoma do elektrona, jer
mi se to ini pomalo umjetnim povezivanjem s idejama
na kojima bih se ja elio zadrati i nema s njima
unutranje veze.
S moga gledita nije vano je li u osnovi tvari atom
ili elektron. Po mom miljenju osnova tvari je iluzija
ili, drugim rijeima, oblik predodbe. A dosljedno
razvijanje ideja o viem prostoru, na emu prof.
Umov temelji svoje izlaganje, po mom bi uvjerenju
trebalo dovesti do nijekanja gibanja ba kao to
dosljedno razvijanje ideja matematike fizike vodi
nijekanju tvari kao supstancije.
 to se tie elektrona dodat u da postoji nain da se
najnovije znanstvene ideje pomire s podacima
psihologijske metode; naime, to se postie uz pomo
vrlo starih sustava kabale, alkemije i drugih, koje u
temelj tvarnog svijeta stavljaju etiri principa ili etiri ele-
menta, od kojih prva dva, vatra i voda, odgovaraju
pozitivnim i negativnim elektronima moderne fizike.
No, te elektrone ne treba shvatiti kao obine
elektromagnetske jedinice, ve kao principe, to jest,
kao dva suprotna principa koja tvore svijet.

Predavanje prof. Umova zanimljivo je i vrijedno panje

jer je na samom pragu metafizike. Jedina stvar koja mu
moda stoji na putu jest ostatak vjere u vrijednost
pozitivistike metode koja zapravo umire kad se
obznane nova gesla znanja.

Uvod u nae predavanje (kae prof. Umov) svakako

mora biti posveen iskustvima znanstvene misli u
njezinu traenju slike svijeta. Hitna potreba za
znanstvenim radom u tom pravcu bit e jasna ako se
okrenemo napucima naih velikih pionira znanosti... Ti
napuci predstavljaju duboke pobude aktivnog sluenja
prirodnoj znanosti i ovjeanstvu. Korisno je izraziti ih u
nae vrijeme kad je misao uglavnom upravljena
pitanjima organizacije ivota... Prisjetimo se creda
prirodoslovaca:
Potvrditi ovjekovu mo nad energijom, vremenom,
prostorom... Poznavati ustrojstvo svijeta i u tom
poznavanju utemeljiti stvaralako predvianje... To
predvianje ulijeva povjerenje da e prirodne znanosti, u
staroj prirodi, nastaviti veliki i odgovorni posao stvaranja
nove prirode prilagoene poveanim zahtjevima
ovjeanstva. Nova priroda postala je ivotna potreba u
pojedinanoj i javnoj djelatnosti. No, ini se da njezina
veliina i njezina mo donose zadovoljstvo naem
miljenju.
Potreba stalnosti u svakidanjem ivotu i kratkoa
osobnog iskustva u usporedbi s evolucijom zemlje vode
ovjeka u vjeru i stvaraju privid postojanosti okolnog
poretka ne samo u sadanjosti, ve i u budunosti.
Tvorci prirodne znanosti ne dijele to nepomueno
gledite i upravo toj okolnosti prirodna znanost duguje
svoj neprestani razvoj. Usuujem se podignuti taj sjajni i
uobiajeni veo i otkriti najskrovitije dubine znanstvene
misli koje su smjetene na razmei dvaju shvaanja
svijeta.
Kormilar znanosti stalno mora biti budan usprkos
napredovanju plovidbe; zvijezde po kojima ravna svoj
kurs na oceanu nepoznatog neprekidno moraju sjati nad
njim.
U sadanjem trenutku promijenila su se zvijeda na
nebu nae znanosti i zasjala je nova zvijezda kojoj nema
ravne po sjaju.
Ustrajno znanstveno istraivanje proirilo je opseg
spoznatljivog do jo nedavno, prije petnaest ili dvadeset
godina, nezamislivih razmjera. Broj je jo uvijek
zakonodavac prirode, no, budui da je predoiv, otklonio
je shvaanje svijeta po kojemu je mogue predoiti svijet
uz pomo mehanikih modela.
Novootkriveno prua dovoljan broj slika za izgraivanje
svijeta, no one razaraju njegov stari, nama znani ustroj i
mogu biti ugraene samo u novi poredak kojega se
obrisi proteu daleko preko granica ne samo starog
vanjskog svijeta, ve i onkraj temeljnih oblika naeg
miljenja.
Moram vas povesti u visine s kojih se otvaraju vidici
koji iz temelja preoblikuju nau ideju svijeta.
 Uspon prema njima, kroz ruevine klasine fizike,
predstavlja znatne potekoe i unaprijed vas molim za
oprost, a ja u nastojati koliko je mogue pojednostavniti
i skratiti na put.

Zatim prof. Umov opisuje sliku razvoja oblika od

atoma do elektrona, od tvarnih i mehanikih do
elektromagnetskih ideja o svemiru:
Aksiomi mehanike samo su fragmenti i njihovo
koritenje istovjetno je prosuivanju o sadraju itavog
poglavlja uz pomo samo jedne reenice. Stoga ne
iznenauje da se pokazao neuspjelim pokuaj da se
svojstva elektromagnetskog etera tumae mehanikom
uz pomo aksioma u kojima se ta svojstva ili osporavaju
ili su jednostavno prododreena...
Mehaniko shvaanje svijeta pokazalo se
jednostranim. . . Slika svijeta nije bila jedinstvena.
U odnosu na tvar elektromagnetski svijet nije mogao
ostati neto strano, izvanjsko. Materijalno shvaanje
svijeta sa svojim nepromjenljivim temeljima nema
dostatne fleksibilnosti koja bi dopustila da se dogodi
spajanje s njime i njegovim poelima. Preostao je samo
jedan izlaz - rtvovati jedan od tih svjetova, ili materijalni,
mehaniki, ili elektromagnetski. Bilo je neophodno iznai
dostatno osnova za jednu ili drugu odluku. To se ubrzo i
pokazalo tonim.
Daljnji razvoj fizike jest proces protiv tvari koji je
zavrio njezinim odbacivanjem. No, usporedno s tom
negativnom djelatnou odvijao se stvaralaki posao
preinaavanja elektromagnetske simbolike; ona je
morala biti u stanju prikazivati svojstva tvarnog svijeta,
njegovu atomsku strukturu, moment sile, radijaciju i
apsorpciju energije, elektromagnetske pojave...
 Na obzoru znanstvene misli pojavila se elektronska
teorija tvari. Kroz elektrine jedinice otkrivena je veza
izmeu tvari i vakuuma... Ideja o posebnom supstratu
koji ispunjava vakuum - eter - suvina je. . .
Svjetlost i toplina nastaju gibanjima elektrona. Oni su
Sunca mikrokozma. . .
Svemir se sastoji od pozitivnih i negativnih jedinica
povezanih elektromagnetskim poljima.
Tvar je iezla, njezina raznolikost zamijenjena je
sustavima elektrikih jedinica, meusobno slinih, a na
mjestu uobiajenog tvarnog svijeta pred nama se
uobliuje mnogo drugaiji elektromagnetski svijet.
No, ak i priznavanjem elektromagnetskog svijeta nisu
uklonjeni mnogi nerjeivi problemi i potekoe; osjeala
se potreba za objedinjujuim sustavom.
U naem tegobnom uspinjanju doli smo do toke
(kae prof. Umov) u kojoj se putovi odvajaju. Jedan se
protee vodoravno prema ravnini koju smo upravo
opisali; drugi vodi prema posljednjem vrhu koji se ve
vidi, a ni uspon nije strm.
Razmotrimo toku do koje smo upravo dospjeli. To je
vrlo pogibeljno; na njoj su se nasukale mnoge teorije. To
je tim opasnije jer se njezina tananost krije iza maske
jednostavnosti. Njezini temelji eksperimentalni su
pokuaji koji su dali negativan odgovor na istraivanja
temeljitih i vjetih promatraa.

Prof. Umov ukazuje na proturjeja to su nastala iz

nekih od tih eksperimenata. Potreba da se ta proturjeja
objasne dala je poticaj pronalaenju objedinjujueg
naela; to je bilo naelo relativnosti.
Lorentzovi zakljuci iz 1909, koji se uglavnom
odnose na elektro-optike pojave potaknuli su
Alberta Einsteina da objavi novo naelo, a nedavno
preminulom Hermannu Minkowskom da ga sjajno
uopi.
Pribliavamo se vrhuncu moderne fizike: taj vrhunac
jest naelo relativnosti koje je tako jednostavno izraziti
da nam njegovo sveope znaenje nije odmah
bjelodano. Ono glasi: zakoni pojava u nekom sustavu
tijela promatrau koji je povezan s tim sustavom
izgledaju isti bilo da sustav miruje ili se jednolino i
pravocrtno giba.
Iz toga slijedi da promatra, uz pomo pojava koje se
zbivaju u sustavu s kojim je on povezan, ne moe otkriti
da li se taj sustav jednolino progresivno giba ili ne.
Dakle, ni jedna pojava koja se zbiva na Zemlji ne
omoguuje nam da razaznamo njezino progresivno
gibanje u prostoru.
Naelo relativnosti ukljuuje intelekt koji zamjeuje, to
je okolnost od najvee vanosti. Intelekt je povezan sa
sloenim fizikalnim instrumentom ivanim sustavom.
Shodno tome, ovo naelo nam ukazuje na stvari koje se
zbivaju u gibajuim tijelima, i to ne samo u pogledu
fizikalnih i kemijskih pojava, ve i u odnosu na pojave
ivota, te prema tome i na ovjekovu potragu. To je
znaajno kao primjer teze utemeljene na strogo
znanstvenom pokusu na isto fizikalnom polju, koja
premouje jaz izmeu dva svijeta za koja se openito
smatra da su razliite naravi.
Prof. Umov iznosi primjere kako se uz pomo naela
relativnosti mogu objasniti sloene pojave. Nadalje,
pokazuje kako se najzagonetniji problemi ivota
objanjavaju sa stajalita elektromagnetskih teorija i
naela relativnosti i naposljetku, dolazi do onoga to je
nama posebno zanimljivo:
 Sva prostorna mjerenja ukljuuju vrijeme. Mi ne
moemo odrediti geometrijski oblik tijela koje se
giba u odnosu na nas; uvijek odreujemo njegov
kinetiki oblik. Zato se naa prostorna mjerenja
zapravo ne odvijaju u trodimenzionalnom prostoru,
to jest u prostoru koji posjeduje tri dimenzije visinu,
irinu i dubinu, kao ova dvorana - ve u
etverodimenzionalnom prostoru. Prve tri dimenzije
moemo predoiti uz pomo tri mjerne trake na
kojima su oznaene stope, jardi ili neke druge
mjerne jedinice za duinu. etvrtu dimenziju
predoavamo uz pomo filmske trake na kojoj svaka
toka odgovara novoj fazi pojava u svijetu. Razmak
izmeu toaka na traci mjeri se satom koji ide
ravnomjerno bilo kojom brzinom. Jedan promatra
izmjerit e razmak izmeu dvije toke jednom
godinom, drugi stotinom godina. Prijelaz s jedne
toke na drugu na toj traci odgovara naem pojmu
protoka vremena. Zbog toga emo tu etvrtu
dimenziju nazvati - vremenom. Filmska traka moe
zamjeniti bilo koju mjernu traku i obrnuto. Prerano
preminuli matematiki genij Minkowski dokazao je
da su sve te etiri dimenzije jednakovrijedne. Kako
to razumjeti? Oni koji su iz Moskve doli u Sankt-
Peterburg proli su kroz Tver. Oni vie nisu na toj
postaji, a ona ipak postoji. Na isti nain trenutak koji
je odgovarao nekom prolom dogaaju, poput,
primjerice, roenju ivota na Zemlji, nije nestao, ve
postoji. Nije ga nadivio svemir, ve samo Zemlja. U
etverodimenzionalnom svemiru mjesto tog
dogaaja odreeno je nekom tokom i ta je toka
postojala, postoji i nastavit e postojati. U
sadanjosti kroz nju prolazi drugi putnik - kroz tu
postaju kroz koju je prola Zemlja. Vrijeme ne
protjee ba kao to ne protjee ni prostor. Mi smo
oni koji teemo, putnici u etverodimenzionalnom
svemiru. Vrijeme je isto tako dimenzga prostora kao
to je to visina, irina i duina. Ako ih u izraavanju
nekog prirodnog zakona zamijenimo jednu s
drugom, opet emo doi do tog zakona.
Minkowski je nove ideje utjelovio u elegantnoj
matematikoj teoriji; neemo ulaziti u velianstveni
hram to ga je ovaj genij podigao; iz njega
obznanjuje glas:
U svemiru sve je dato: za njega nema prolosti ni
budunosti - on je vjena sadanjost; on nema
granica ni u prostoru ni u vremenu. Promjene se
zbivaju u jedinkama i odgovaraju njihovim
pomicanjima putovima svijeta u
etverodimenzionalnom, vjenom i bezgraninom
prostoru. U podruju filozofijskog miljenja te bi
ideje trebale proizvesti veu revoluciju od
Kopernikovog izmjetanja Zemlje iz sredita
svemira.

Od vremena Newtona prirodne znanosti nikada nisu

bile suoene sa sjajnijim izgledima. Zar se mo prirodnih
znanosti ne navjeuje prijelazom s neprikosnovene
eksperimentalne injenice - nemogunost odreivanja
apsolutnog gibanja Zemlje - na probleme uma! Neki je
suvremeni filozof uskliknuo zbunjeno:Onkraj istine i
neistine!
Kad je roen kult novoga boga njegova se rije ne
shvaa uvijek jasno; pravo znaenje otkriva se s
vremenom. Mislim da to vrijedi i za naelo relativnosti.
Uklanjanje antropomorfizma iz znanstvenih ideja
uinilo je golemu uslugu znanosti.
 antropomorfizam neznanstveni nain gledanja po
kome predmeti, ivotinje i prirodne pojave posjeduju
ljudska svojstva; prikazivanje boanstva ili prirodnih
pojava u ljudskom liku
Naelo relativnosti slijedi isti put pokazujui ovisnost
naih zamjedbi o opim uvjetima pojava.
Elektromagnetska teorija svijeta i naelo relativnosti
objanjavaju samo one pojave kojih je mjesto odreeno
dijelom svemira zaposjednutim materijom; preostali dio,
koji naim osjetilima izgleda kao vakuum, jo ostaje
izvan znanosti. Ali obale tvarnog svijeta oplakuju valovi
energije iz tog uzburkanog oceana koji je prazan za
naa osjetila, no ne i za na razum.
Zar dualizam tvari i vakuuma nije antropomorfizam, i to
posljednji u znanosti? Postavimo temeljno pitanje: koji je
dio svemira ispunjen materijom? Okruimo na
planetarni sustav kuglom koje je polumjer jednak
polovici udaljenosti izmeu Sunca i najbliih zvijezda:
duinu tog polumjera zraka svjetlosti prevaljuje za
godinu i po dana. Uzmimo da je obujam te kugle obujam
naeg svijeta. Sada, polazei od Sunca kao sredita,
potraimo drugu, manju kuglu koje je polumjer jednak
razdaljini izmeu naeg Sunca i najudaljenijeg planeta.
Pretpostavljam da materija naeg svijeta, zgusnuta na
jednom mjestu, nee zauzeti vie od jedne desetine
obujma planetarne kugle: mislim da je ta brojka
poprilino pretjerana. Izraunavanje obujma pokazat e
da u naem svijetu obujam ispunjen materijom odgovara
obujmu vakuuma kao jedan prema broju 3 sa 13 nula.
Taj odnos odgovara odnosu jedne sekunde prema
milijun godina.

Prema proraunu Lorda Kelvina gustoa tvari koja

odgovara takvom odnosu bila bi deset tisua milijuna
puta rjea od vode, to jest, bila bi na krajnjoj granici
razrjeenja.

Prof. Umov iznosi primjer broja kugli koji odgovara

broju sekunda u milijun godina. Na jednoj od tih kugli
(koje odgovaraju tvari u svemiru) zapisano je sve to
znamo, jer sve to mi znamo odnosi se na tvar. A tvar je
samo jedna meu milijunima i milijunima kugli
vakuuma:
Zakljuak do kojeg dolazimo (kae on) jest ovaj: Tvar
predstavlja vrlo nevjerojatan dogaaj u svemiru.
Taj se dogaaj zbio jer nevjerojatnost ne znai
nemogunost. No, gdje i na koji nain se ostvaruju
vjerojatnija zbivanja? Je li to u podruju energije
zraenja?
Teorija vjerojatnosti obuhvaa golemi dio svemira -
vakuum - u svijetu nastajanja. Znamo da energija
zraenja ima gravitacijsku masu. Zar meu razliitim
pojavama u svijetu ukrtenih zraka njihovi elementi
meusobnim privlaenjem ne stvaraju sitne estice kojih
gomilanje sainjava na tvarni svijet?
Ne bi li moglo biti da je vakuum laboratorij tvari?
Tvarni svijet ogranieni je obzor to se otvara pred
ovjekom koji je izaao van. Za njegova osjetila ivot
buja samo u granicama tog obzora; izvan njega za
ljudska osjetila postoji samo vakuum.

Ne bih se htio uputati u polemiku s onim mislima u

raspravi prof. Umova s kojima se ne slaem. Ipak,
upozorit u na pitanja to, po mom miljenju, proizlaze iz
nesuglasnosti nekih premisa i nabrojit u ih.
Antiteza izmeu vakuuma i tvarnog svijeta zvui
gotovo naivno nakon upravo navedenih rijei
Minkowskog o nunosti da znanost prijee na pitanja
uma, dok se ona bavi isto fizikalnim problemima. Zatim,
ne vidim bitne razlike izmeu tvarnog ili mehanikog i
elektromagnetskog svemira. Sve je to trodimenzionalno.
U elektromagnetskom svemiru zasad nema valjanog
prijelaza na etvrtu dimenziju. A u prof. Umova mi
nalazimo samo jedan neupitan pokuaj da povee
elektromagnetski svijet s viim dimenzijama. On kae:
List papira prekriven elektromagnetskim simbolima,
koji smo upotrijebili kao pokrov za vakuum, moe se
smatrati milijardama zasebnih listova poloenih jedan na
drugi, od kojih svaki predstavlja polje jedne male koliine
elektriciteta ili naboja.

To je sve. Ostalo je ipak trodimenzionalno kao i teorija

atoma i etera.

Prisustvujemo pogrebu stare fizike, kae prof.

Umov. I to je istina. No, stara se fizika ne gubi i ne
nestaje zbog elektromagnetskih teorija, ve zbog ideja o
novom irenju prostora koji smo dosada nazivali
vremenom i gibanjem. Uistinu nova fizika bit e
fizika koja ne sadri gibanje, to jest, ona u kojoj
nema dvojnosti mirovanja i gibanja, niti dvojnosti
tvari i vakuuma.
Ako pretpostavimo da je svemir misao i svijest posve
emo se osloboditi ideje o vakuumu, a takvo stajalite
objanjava malu vjerojatnost tvari, do ega je doao
prof. Umov. Tvar, to jest sve konano, privid je u
beskonanom svijetu. (Einsteinova knjiga o relativnosti,
koja se u meuvremenu pojavila, omoguava nam da se
bolje upoznamo sa znanstvenom (fizikalnom) obradom
tog pitanja.
 Od mnogobrojnih psihologijskih pokuaja istraivanja
etvrte dimenzije zadrat u se i na knjizi Johana von
Manena Neka okultna iskustva, Madras, India, 1913.
Ta knjiga sadri neobini crte etverodimenzionalnog
tijela koje je autor vidio svojim unutranjim vienjem.
To zanimljivo iskustvo opisao je van Manen na ovaj
nain:
Kad sam prije nekoliko godina boravio i putovao
sjeverom Engleske u nekoliko sam navrata govorio i
predavao o etvrtoj dimenziji. Jednoga dana, poto sam
se povukao na spavanje, leao sam potpuno budan
razmiljajui o nekom problemu vezanom za tu temu.
Pokuao sam vizualizirati ili promisliti oblik
etverodimenzionalne kocke koju sam zamiljao da je
najjednostavniji etverodimenzionalni oblik. Na moje
veliko zaprepatenje pred sobom sam jasno ugledao
prvo etverodimenzionalnu kuglu, a potom
etverodimenzionalnu kocku i tek tada, iz te predmetne
pouke, nauio sam da je kugla, a ne kocka,
najjednostavnije tijelo, to sam ve prije trebao znati iz
trodimenzionalne analogije. Neobino je bilo to da je
jasno nastojanje da vidim jedno uinilo da vidim drugo.
Vidio sam oblike kao da su preda mnom u zraku
(premda je soba bila mrana), a iza tih oblika jasno sam
vidio razmak na zavjesama kroz koji se u sobu probijao
trak svjetla. To je bio sluaj u kojemu mogu jasno utvrditi
dojam da su vieni predmeti bili izvan moje glave. U
veini drugih sluajeva nisam to mogao tako nedvojbeno
rei, jer su dvojnog znaaja, to jest, gotovo jednako sam
ih osjeao i izvan i unutar mozga.
Odustajem od pokuaja da opiem
etverodimenzionalnu kocku to se tie njezina oblika.
Bio bi mogu matematiki opis, no on bi istovremeno
rastoio cjelovitost zbiljskog dojma. Bolje se moe
opisati etverodimenzionalna kugla. Bila je to obina
trodimenzionalna kugla iz koje su sa svake strane,
poevi od njezine okomite obodnice, izlazili zakrivljeni
zaotreni rogovi kojih su se zavreci, krunim
zakrivljenjem, spajali iznad kugle iz koje su izvirali.

* Tertium Organum

Tako su stvorena tri kruga, donji predstavlja poetnu

kuglu, gornji predstavlja prazan prostor i najvea
krunica koja sve to obujmljuje. Ako se prihvati da gornja
krunica (prazni prostor) ne postoji, a da je donja (mala)
krunica istovjetna vanjskoj (velikoj) krunici, barem
donekle e se imati valjan dojam.. . Uvijek sam lako
mogao nanovo predoiti tu kuglu; ponovo zamisliti kocku
daleko je tee i moram se usredotoiti da bih je ponovo
dozvao u sjeanje.
Na slian sam nain rijetko mogao vidjeti petero i
esterodimenzionalne likove. Barem sam osjeao kao
da su likovi koje sam vidio petero i esterodimenzionalni.
U tim stvarima nuan je krajnji oprez. Svjestan sam da
sam s tim stvarima doao u dodir samo onoliko koliko to
doputa fiziki mozak, ne odriui da izvan onoga to je
uhvatio mozak postoji jo neto to sam u tom trenu
osjetio, a to mi nije bilo dano. esterodimenzionalni
lik ne mogu opisati. Sve ega se o njemu sjeam
jest to da mi je tada stvorio dojam u obliku neega
to moemo nazvati razliitou u jedinstvu ili
spojem razlinosti. Peterodimenzionalno vienje
najbolje se moe opisati, ili, bolje reeno,
nagovijestiti ako kaemo da je izgledalo kao reljefna
karta Alpa uz neobinost da su svi planinski vrhovi i
itav krajolik koji je na karti prikazan bio jedna
planina (Vidi priu Jakoba Bhmea, koju navodi James,
o harfi s mnogo ica, od kojih je svaka ica zasebni
instrument.) , ili, opet drugim rijeima, kao da su sve te
planine imale zajedniku osnovu. To je bila razlika
izmeu pete i este dimenzije, i u petoj su izboine na
neki nain bile izvanjtene, a ipak ostajale u istoj jedinici;
no, u estoj one su bile razluene, ali ne i izvanjtene;
samo su bile na razliite naine istovjetne istoj osnovi
koja je bila njihova cjelina.

U biljeki o tim izvanrednim stranicama C. W.

Leadbeater kae:
Vrijednost van Manenova dojmljiva crtea uglavnom
je u sugestivnosti to je on ima za one koji su jednom
vidjeli ono to on prikazuje. Teko se moemo nadati
da e taj crte prenijeti jasnu ideju zbiljnosti onima
koji tako neto nikada nisu vidjeli. Teko je postii
da ivotinja shvati neku sliku oito zato jer nije u
stanju prihvatiti ideju da perspektiva na ravnoj
povrini treba doarati predmete koje ona zna samo
kao kruta tijela. Prosjeni ovjek tono je u istom
poloaju u pogledu svakog crtea ili modela kojim
bi mu se htjelo sugerirati ideju o etvrtoj dimenziji; i
tako, koliko god domiljat i sugestivan bio, dvojim
da e za prosjenog itaoca biti od vee pomoi.
ovjeku koji je vidio zbilju to moe biti od pomoi da u
svoj svakidanji ivot unese bljesak te vie svijesti; i u
tom e sluaju moda biti sposoban da u svoju misao
doda ono to nuno mora nedostajati na
dvodimenzionalnom crteu.

to se mene tie, mogu rei da pravo znaenje van

Manenove vizije teko moemo procijeniti sredstvima
koja su nam na raspolaganju. Kad sam u njegovoj knjizi
ugledao ovdje reproducirani crte, odmah sam shvatio i
osjetio sve to on znai. No, donekle se nisam sloio s
van Manenom u tumaenju tog crtea. On pie:
Ukupni dojam moemo nazvati i prstenom. Mislim da
sam tada (gledajui crte) po prvi put shvatio da tzv.
etverodimenzionalno vienje jest vienje koje se odnosi
na poimanje prostora to proizlazi iz vizualnog
zamjeivanja gustoe.

Usprkos svom njegovu oprezu ova mi se opaska ini

opasnom, jer stvara mogunost iste pogreke koja je u
mnogim stvarima zaprijeila Hintona. Ta se pogreka
sastoji u mogunosti da se izgradi stanovita pseudo
etvrta dimenzija koja zapravo potpuno lei u tri
dimenzije. Miljenja sam da je lik ispunjen gibanjem.
Meni izgleda da se cio lik giba kao da stalno izvire iz
toke spajanja iljastih vrhova irei se iz te toke i
ponovo se vraajui u nju. No, neu sada analizirati i
ispitivati van Manenovo iskustvo, ve to preputam
itaocima koji su doivjeli slina iskustva.
to se tie van Manenovih opisa njegovih zapaanja o
petoj i estoj dimenziji, ini mi se da u njima nita
ne opravdava pretpostavku da se one odnose na
podruje vie i sloenije od etverodimenzionalnog
svijeta.
Po mom miljenju to nije nita vie od zapaanja o
podruju etvrte dimenzije. No, ono to je u njima
znaajno, to je njihova slinost s iskustvom nekih
mistika, osobito s iskustvom Jakoba Bhmea. Osim
toga, vrlo je zanimljiva metoda predmeta - pouke, to
jest, dvije slike koje je van Manen vidio i iz usporedbe
kojih je izvlaio svoje zakljuke.

POGLAVLJE XXIII

Okultizam i ljubav. Ljubav i smrt. Razliita stajalita

prema problemima smrti i problemima Ijubevi. to
nedostaje naem shvaanju ljubavi? Ljubav kao
svakidanja i psiholoka pojava. Mogunost
religioznog shvaanja ljubavi. Stvaralaka snaga
ljubavi. Nijekanje ljubavi. Bjeanje od Ijubavi. Ljubav
i misticizam. udesno u ljubavi. Nietzsche i
Edward Carpenter o ljubavi.

Nema podruja ivota koje nam ne otkriva

beskonanost novog i neoekivanog ako mu se
pribliimo sa spoznajom da se ono ne iscrpljuje kroz
svoju vidljivu stranu, da iza te vidljive strane postoji cijeli
svijet nevidljivoga, cijeli svijet novih i nerazumljivih
snaga i odnosa. Prvi korak prema njemu jest spoznaja
o postojanju nevidljivoga.
Izuzetno mnogo stvari otkriva nam se u
najtajanstvenijim vidovima naeg postojanja, u onim
vidovima kroz koje dolazimo u izravni dodir sa
vjenou - u Ljubavi i u Smrti. U hinduskoj mitologiji
Ljubav i Smrt dva su lica jednog boanstva. iva,
bog snage plodnosti u prirodi, istovremeno je i bog
nasilne smrti, ubojstva i unitenja. Njegova ena
Parvati boica je ljepote, ljubavi i sree, a ona je i
Kali ili Durga - boica zla, nesree, bolesti i smrti; a
iva i Kali zajedno su bogovi mudrosti, bogovi
spoznaje dobra i zla.

Na poetku svoje knjige Drama o Ljubavi i Smrti

Edward Carpenter. 1912. vrlo dobro definira na odnos
prema tim duboko nerazumljivim i tajanstvenim vidovima
bitka:
Ljubav i Smrt prolaze kroz ovaj na svijet kao da su
odvojene - proimaju ga, sveprisutne, a ipak kao da
pripadaju nekom drugom nainu postojanja.
I dalje:
Te pojave, Ljubav i Smrt, prolaze kroz svijet kao
zaista najbolji prijatelji, nikad jako odvojene i zajedno
vladaju njime u nekoj vrsti pobjednike nadmonosti; a
ipak, poput najogorenijih neprijatelja progone jedna
drugu u stopu, kvare jedna drugoj posao, bore se za
tijela i due ljudskog roda.

Ovih nekoliko rijei otkrivaju dubinu tajne s kojom smo

suoeni, koja nas obavija, koja nas stvara i unitava. No,
ovjekov odnos prema dvije strane te tajne nije isti:
koliko god se udnim inilo, lice smrti vie je privlailo
mistiku matu ovjekovu negoli lice ljubavi. Oduvijek
je postojao snani poticaj za razumijevanjem i odrei-
vanjem skrivenog znaenja smrti; sve religije, sva
vjerovanja zapoinju pruanjem ovjeku ovog ili onog
pogleda na smrt. Nemogue je izgraditi ikoju filozofiju
ivota bez ove ili one definicije smrti. A mnoge filozofije
ivota, na primjer moderni spiritualizam, sastoje se
iskljuivo od pogleda na smrt, od nauka o smrti i o
ivotu poslije smrti. (U jednom lanku V. V. Rozanov
kae da su u cjelini sve religije uenja o smrti.)
 No, problem ljubavi obino se u modernim filozofijama
o ivotu prihvaa kao neto dano, neto ve shvaeno i
spoznato. Razliiti sustavi unose razmjerno malo razlika
u shvaanje ljubavi. I premda je zapravo za nas ljubav
isto toliko velika tajna koliko i smrt, zbog nekog razloga
mi je ne zamjeujemo tako naglaeno. Razvili smo niz
stereotipnih gledita o ljubavi i ljudi ponizno prihvaaju
neki od tih stereotipa. Umjetnost, koja bi po svojoj naravi
morala moi mnogo rei o tome, posveuje veliku panju
Ijubavi; ljubav je vjerojatno oduvijek bila i jest tema
umjetnosti. No, ak se i sama umjetnost uglavnom
ograniava na puke opise i psiholoku analizu
ljubavi, rijetko dotiui njezine dubine, onaj dodir sa
vjenou i beskonanou koji ona podaruje
ovjeku.

Ljubav je, zapravo, kozmika pojava u kojoj su

ljudi, ovjeanstvo, tek sluajni; kozmika pojava
koja se zanima za ljudske ivote ili due koliko i
Sunce za svoj sjaj, tako da, uz pomo njegova
svjetla ljudi mogu obavljati svoje svakidanje
poslove i koristiti ga za svoje ciljeve. Kad bi ljudi
mogli to razumjeti, makar samo dijelom svoje
svijesti, pred njima bi se otvorio novi svijet i postalo
bi im vrlo udno gledati na ivot iz svih uobiajenih
uglova.
Tada bi shvatili da je ljubav neto posve drugaije
i drugaije vrste no to su sitna zbivanja zemaljskog
ivota.
Moda je ona svijet osobitih duhova koji povremeno
obuzmu ljude, potinjavaju ih i pretvaraju u orue za
postizavanje vlastitih nerazumljivih ciljeva.
 Moda je ona neko posebno podruje unutranjeg
svijeta u koje ljudske due povremeno sluajno uu i u
tom sluaju one tamo ive u skladu sa zakonima toga
svijeta, dok njihova tijela ostaju na Zemlji, ograniena
zakonima zemaljskog svijeta. Moda je ona alkemijsko
djelo Svevinjega u kojemu ljudske due i tijela igraju
ulogu elemenata iz kojih se izrauje kamen mudraca ili
eliksir ivota ili neki osobit elektricitet potreban
nekome za neke tajnovite svrhe.
U pogledu naega ivota ljubav je boanstvo, katkad
strogo, katkad dobrohotno, no koje se nikad ne
pokorava nama, nikada ne pristaje sluiti naim
ciljevima. Ljudi nastoje ljubav potiniti sebi, prisiliti je da
slui njihovim ciljavima, i duhovnim i materijalnim. Ali
ljubav se ne moe niemu potinjavati i ona se
nesmiljeno osveuje jadnim smrtnicima koji ele
podjarmiti Boga da slui njihovim ciljevima. To mrsi sve
njihove raune i tjera ih da rade ono to nikada nisu
oekivali. To ih prisiljava da slue njoj, da rade ono to
ona hoe.
Kako su u zabludi o podrijetlu ljubavi, ljudi su u zabludi
i o njezinim ishodima. I pozitivistiki i spiritualistiki
moral podjednako doputaju samo jedan mogui ishod
ljubavi - djecu, nastavak vrste. No, taj objektivni
posljedak, koji se moe i ne mora dogoditi, u svakom je
sluaju samo posljedak izvanjske, objektivne strane lju-
bavi, materijalne injenice zaea. Ako u ljubavi ne
vidimo nita vie doli materijalnu injenicu i elju za tom
injenicom, onda tako treba biti. No, u zbilji, ljubav se ni
na koji nain ne sastoji od materijalne injenice i
posljedice ljubavi mogu se, osim na materijalnom, oito-
vati i na posve drugaijem planu. Taj drugaiji plan na
kojemu ljubav djeluje i neznane, skrivene ishode ljubavi
nije teko shvatiti ak i sa strogo pozitivistikog
znanstvenog gledita.
Za znanost, koja prouava ivot kao da je odvojen od
nje, svrha ljubavi sastoji se u nastavljanju ivota. Da
budemo toniji, ljubav je karika u lancu injenica koje
odravaju neprekinuti tok ivota. A snaga koja
meusobno privlai dva spola djeluje u interesu
odravanja vrste i nastaje iz samih oblika
produenja vrste. Meutim, ako s tog stajalita
razmatramo ljubav, morat emo priznati da te snage
ima vie no to je nuno. Upravo u tome je klju
prave biti ljubavi. Te snage ima vie nego je
potrebno, beskrajno vie. Zapravo, za ciljeve
odravanja vrste koristi se samo mali djeli od
jednog postotka te snage ljubavi kojom Ijudski rod
raspolae. Kamo onda odlazi glavnina te snage?
Znamo da nita ne moe nestati. Ako energija postoji,
ona mora prijei u neto. Ako tek zanemarivi djeli
energije odlazi u stvaranje budunosti putem raanja, i
ostatak mora otii u stvaranje budunosti, ali na druge
naine. U fizikom svijetu znamo mnoge sluajeve kad
je izravna funkcija ispunjena uz pomo krajnje malog
djelia utroene energije, dok se vei dio energije ini
beskorisno potroenim. Dakako, taj vei dio energije ne
iezava, ne nestaje, ve proizvodi druge rezultate,
posve razliite od izravne funkcije.
Uzmimo obinu svijeu. Ona bi trebala davati svjetlo.
No ona daje mnogo vie topline negoli svjetla. Svjetlo je
izravna funkcija svijee, toplina je njezina neizravna
funkcija, a dobivamo vie topline nego svjetla. Svijea je
pe udeena za osvjetljavanje. Da bi davala svjetlo,
svijea mora gorjeti. Gorenje je neophodni uvjet za
dobivanje svjetla od svijee; bez gorenja se ne moe. Ali
to isto gorenje proizvodi toplinu. Na prvi pogled se ini
da se toplina koju proizvodi svijea neproduktivno rasipa
i da je kadto ak i suvina, neugodna i na smetnju: ako
je soba osvijetljena svijeama u njoj postaje odve
vrue. No, injenica je da se svjetlo dobiva iz svijee
samo zbog toga to ona gori: razvijanje topline i
usijavanje isputenih plinova. lsto se moe primijeniti na
Ijubav. Kaemo da samo beznaajni dio energije
ljubavi odlazi na stvaranje potomstva; vei dio, ini
se, oevi i majke troe na svoje osobne emocije. No,
ba tako i mora biti. Bez troenja ne bi se postigla
glavna stvar. Samo zbog tih, na prvi pogled
popratnih posljedaka Ijubavi, zbog sveg tog vrtloga
emocija, osjeaja, uzbuenja, elja, misli, fantazija,
unutranjih stvaranja, samo zbog Ijepote koju
stvara, Ijubav moe ispuniti svoju izravnu funkciju.
tovie, a to je moda od svega i najvanije, suvina
energija ni na koji nain nije potraena, ve prelazi u
druge oblike energije. I mi smo u stanju utvrditi koji su to
oblici. Openito govorei, znaenje neizravnih posljedica
esto moe biti mnogo vanije od znaenja izravnih
posljedica. Mi moemo pratiti kako energija ljubavi
prelazi u nagone, u mo ideja, u stvaralaku snagu
na razliitim planovima ivota, u umjetnike slike,
pjesme, zvukove, glazbu, poeziju. I lako moemo
zamisliti istu energiju kako prelazi u intuiciju vieg
reda, u viu svijest koja e nas uvesti u tajanstveni i
udesni svijet.
U svoj ivoj prirodi (a moda ak i u onome to
smatramo neivim) ljubav je snaga koja potie
stvaralaku djelatnost u najrazliitijim pravcima.
 U proljee, s prvim buenjem emocija Ijubavi, ptice
poinju pjevati i graditi gnijezda. Pozitivist e, naravno,
za sve to pokuati nai jednostavno objanjenje: pjevaju
zato da privuku enke ili mujake i slino. No ak ni
pozitivist nee moi zanijekati da tog pjevanja ima
mnogo vie no to je potrebno za odrvanje vrste.
Dakako, za pozitivista je pjevanje tek
akcidentalno, samo sporedni proizvod. No to
pjevanje zapravo moe biti najvanija funkcija
odreene vrste, smisao njezina postojanja, svrha
koju je priroda imala u vidu kad je stvarala tu vrstu. I
to pjevanje nije potrebno da se dozovu enke, ve
zbog nekog opeg sklada u prirodi koji mi samo
ponekad nejasno osjeamo.
Iz ovoga vidimo da ono to se ini popratnom
funkcijom ljubavi sa stajalita jedinke moe sluiti kao
glavna funkcija vrste. Nastavimo: mladi ptii jo ne
postoje, ne daju se ak ni naslutiti.
Pa ipak, za njih se ve pripremaju kue. Ljubav je
pobudila udnju za djelatnou. Nagon upravlja tom
udnjom za djelatnou, jer je on s gledita vrste
koristan. Na prvo buenje ljubavi - zapoinje rad. Ista
elja stvara i novi narataj i uvjete u kojima e taj novi
narataj ivjeti. Ista elja budi stvaralaku djelatnost u
svim pravcima, navodi na parenje za raanje novog
narataja i na graenje i stvaranje za budui narataj.

Isto vidimo i kod ovjeka. Ljubav je stvaralaka

snaga. Stvaralaka snaga ljubavi ne oituje se u
jednom, nego u mnogo razliitih pravaca. Moda
ba ta snaga ljubavi, Eros, potie ovjeanstvo da
ispuni svoju glavnu funkciju koja nam nije znana i
samo je ponekad nejasno osjeamo.
 No ak ako se i ne dotaknemo svrhe postojanja
ljudskog roda, u granicama onoga to mi moemo znati,
moramo priznati da je sva stvaralaka djelatnost
ovjeanstva ishod ljubavi. Sav na svijet vrti se oko
Ijubavi kao oko svog sredita.
Ljubav otvara u ovjeku strane za koje nije bio svjestan
da u njemu postoje. U ljubavi ima mnogo od kamenog
doba i od vjetijeg sabata. Mnoge ljude samo ljubav
moe natjerati na zloin, na izdaju; samo Ijubav moe
iznijeti na vidjelo njihove duboko skrivene osjeaje za
koje su smatraii da su u njima odavno ugasli. U ljubavi je
skrivena silna koliina egotizma, tatine i oholosti.
Ljubav je velika snaga koja skida sve maske, a ljudi
koji bjee od ljubavi, bjee od nje da bi zadrali
svoje maske.
vjetiji sabat vjetija razularenost, orgije
egotizam isto to i egoizam, samo jo grublje i
bezobraznije
Ako je stvaranje, raanje ideja, svjetlo koje dolazi od
ljubavi, onda to svjetio dolazi od velikog plamena. U
tom vjenom plamenu, u kojemu gori sve ovjeanstvo i
itav svijet, razvijaju se i oplemenjuju sve snage
Ijudskog duha i uma; i moda e ba iz tog plamena, ili s
njegovom pomoi, niknuti u biu nova snaga koja e one
to je slijede osloboditi okova tvari.
Bez ikakvih alegorija moe se rei da ljubav, kao
najjaa od svih emocija, otkriva u ljudskoj dui sve
njezine oite i skrivene odlike, a moe otkriti i one nove
odlike koje su sada predmet okultizma i misticizma i tako
su duboko skrivene da u veini sluajeva ljudi ak
odbijaju priznati mogunost njihova postojanja.

Pohotljivost: alac i kolac svim prezirateljima tijela u

pokajnikim haljinama, i kao ono to je svijet, prokleto
od svih koji stoje s one strane svijeta: jer ona se ruga i
pravi budalom sve zbrkane uitelje i one koji zaluuju.
Pohotljivost: olou lagana vatra na kojoj e on biti
ispeen; svekolikom drveu koje je izgrizeno crvom i
svim smrdljivim dronjcima, spremna uarena pe koja
kljua.
Pohotljivost: za slobodna srca neto to je nevino i
slobodno, zemaljski vrt sree svakoj budunosti,
zahvalno prelijevanje u sadanjost.
Pohotljivost: slatki otrov samo za one koji su uveli, ali
za one u kojih je lavlja volja veliko okrepljenje srca i vino
nad vinima uvano s mnogo potovanja.
Pohotljivost: velika srea to se moe usporediti s
viom sreom i najviom nadom. Mnogima je, naime,
obean brak i vie nego brak - mnogima koji su
meusobno ak vie strani nego to su mu i ena: a
tko je potpuno pojmio kako su strani meusobno mu i
ena!
F. W. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, O tri
zla, Zagreb, Mladost, 1967. Prijevod Danko Grli.

Zadrao sam se tako dugo na pitanju razumijevanja

ljubavi jer je ono od najvee ivotne vanosti; zato jer se
veini ljudi koja se pribliava pragu tajne ba s te strane
mnogo toga otvara i zatvara i zato jer za mnoge ba to
pitanje predstavlja veliku prepreku.
U ljubavi je najvanije ono to nije, ono to je
potpuno nepostojee s uobiajenog, svakidanjeg
materijalistikog gledita.
U tom osjeanju onoga to nije i u tako dosegnutom
dodiru sa svijetom udesnog, to jest, istinski zbiljskog,
glavni je smisao ljubavi u ljudskom ivotu.
 Opepoznata je psiholoka injenica da se u
trenucima vrlo intenzivnog doivljavanja, velike
sree ili velike boli, sva okolna zbivanja ovjeku
ine nezbiljskima, snom. To je poetak buenja
due. Kad ovjek u snu postane svjestan da spava i
da je ono to vidi san, on se budi. Na isti nain i
dua, kad shvati da je sav vidljivi ivot samo san,
pribliava se buenju. I to je jae, to je ivlje
ovjekovo iskustvo, bre e doi trenutak svijesti o
nezbiljnosti ivota.

Vrlo je zanimljivo ispitati ljubav i ovjekov odnos prema

ljubavi uz pomo iste metode i iste analogije koje smo
primijenili na usporedno istraivanje razliitih dimenzija.
Ponovo emo zamisliti svijet plonih bia koja ispituju
pojave to dolaze na njihovu plohu iz nekog drugog
nepoznatog svijeta (poput promjene boje crta na plohi
to zapravo prouzrouje vrtnja kotaa s raznobojnim
bicama koji prolazi kroz plohu).
Plona bia pretpostavljaju da te pojave nastaju na
njihovoj ravnini zbog uzroka koji isto tako pripadaju
ravnini i da na njoj zavravaju. I sve sline pojave za njih
su istovjetne, poput dviju krunica koje zapravo
pripadaju posve razliitim predmetima. Na toj osnovi
grade svoje teorije i svoju etiku. Pa ipak, kad bi bila
dovoljno odvana da napuste svoju dvodimenzionalnu
psihologiju i da razumiju pravu prirodu tih pojava; tada
bi, uz pomo tih istih pojava i njihovim posredstvom,
bila u stanju otrgnuti se od svoje plohe, uzdignuti se,
vinuti se iznad nje i vidjeti neizmjerni nepoznati svijet.

Pitanje ljubavi zauzima tono isto mjesto u naem

ivotu. Samo onaj koji je u stanju vidjeti daleko preko
injenica i koji moe same injenice vidjeti u svjetlu
onoga to je iza njih skriveno, samo on moe vidjeti
pravu dubinu tog pitanja.
Svatko tko je sposoban vidjeti onkraj injenica
poinje vidjeti mnogo novih stvari ba u Ijubavi i kroz
ljubav.
Ovdje u navesti pjesmu u prozi Edwarda Carpentera
(iz njegove knjige Prema demokraciji). Towards
Democracy, London, George Allen & Unwin and New
York, Folcroft, 1931.

OCEAN SEKSA

Drati u ednosti veliko more, veliki ocean seksa, u

sebi,
Koji plimom i osekom pritie tijelo, voljene genitalije,
Emocionalno podrhtavajui i lelujajui do zvjezdanog
sjaja u oima svih ljudskih bia,
Odraavajui Nebo i sva Stvorenja,
Kako je to divno!

Tek to se priblii lik, muki ili enski, njime proe srh.

Kao kad se na litici koja okruuje rub jezerca netko
pomakne, tada se i u dubini vode odrazi pokret
Tako i na rubu ovog Oceana
Slava ljudskog oblija, ak i nejasno ocrtana pod
drveem ili na obali, potresa ga dalekim sjeanjima;
(Premda je morska obala vrsta i jaka, nije je lako
prekoraiti)
Moda samo do dodira, do pribliavanja, do
opinjenosti neijim oima
Izbija neobuzdano.
O udesni Oceane Seksa,
 Oceane milijuna i milijuna ljudskih oblija siunih
poput zametka, sadranih (ako zaista mogu biti
sadrani) u svakoj osobi
Zrcalo samog svemira,
Sveti hrame i najskrovitije svetite svakog tijela,
Oceane-rijeko koji protjee kroz veliko stablo i grane
ovjeanstva,
Iz kojega naposljetku pojedinac samo nikne kao
pupoljak!
Oceane kojeg tako divno obuhvaamo (ako te zaista
obuhvaamo), a koji si ipak obuhvaao nas!
Ponekad kad te osjetim i spoznam iznutra i kad se
prepoznam u tebi,
Shvatim da sam i ja iz bezvremenskog roda Neba i
Vjenosti.

Vraajui se na ono od ega sam poeo, na vezu

izmeu dva temeljna zakona naeg postojanja, na
ljubav i smrt, kojih nam pravi odnos ostaje tajnovit i
nerazumljiv, mogu se samo pozvati na rijei kojima
Schopenhauer zavrava svoje Savjete i Maksime,
London 1899.:
Istaknuo bih kako se Poetak i Svretak sjedinjuju i
kako je blisko i prisno Eros povezan sa Smru; kako
Ork, ili Amenthus, kako su ga nazivali Egipani, nije
samo primalac, ve i davalac svih stvari... Smrt je velika
zaliha ivota. Sve dolazi od Orka; sve to je sada ivo
neko je bilo tamo. Kad bismo samo mogli razumjeti
veliku vjetinu kojom se to postie, sve bi bilo jasno!

ZAKLJUAK

Materijalizam ili idealizam

 U zakljuku elim spomenuti one udesne i tajanstvene
rijei iz Apokalipse i Poslanice Efeanima apostola
Pavla koje su epigraf ove knjige.
Apokaliptiki Aneo se kune da vremena ve nee
biti.
Kada . . .?
Ne znamo to je mislio pisac Apokalipse, ali znamo
ono stanje duha kada se mijenja ljudski odnos
prema vremenu. Znamo da se upravo u tome, u
promjeni osjeaja vremena izraava poetak etvr-
tog oblika svijesti, poetak prijelaza na kozmiku
svijest.
U toj i slinim reenicama nazire se duboki filozofijski
idealizam uenja Evanelja. Shvaanje da je tajna
vremena prva tajna, prva je i neizbjena posljedica
idealistikog pogleda na svijet.
to je znaila ta apokaliptika reenica? Je li imala
znaenje koje joj i danas moemo pripisati, ili je to bio
samo umjetniki retoriki govorni izraz, sluajni udarac u
dirku koji stoljeima i tisuljeima odzvanja zadivljujue
snanim i istinitim tonovima? Mi to ne znamo i nikada
neemo znati. A rijei su lijepe. I moemo ih prihvatiti
kao simbol daleke i nedostine istine.
Rijei apostola Pavla jo su udnije, jo neobinije u
svojoj matematikoj tonosti. (Ukazali su mi na te rijei u
knjizi A. Dobroljubova Iz Nevidljive knjige. Autor u
njima vidi izravni nagovjetaj etvrte dimenzije
prostora.)
to to zapravo moe znaiti?
 Da budete u Ijubavi ukorijenjeni i utemeljeni, da
biste mogli razumjeti sa svima svetima to je irina i
duina i dubina i visina.

Prvo, to znai razumjeti . . . to je irina i duina i

dubina i visina? to bi to moglo biti, ako ne
razumijevanje prostora ?
Apostol kae da e oni koji su ukorijenjeni i
utemeljeni u ljubavi razumjeti zajedno sa svima
svetimu to je prostor.
Zato Ijubav mora pruiti razumijevanje prostora?
Jasno je da Ijubav vodi u svetost. Ljubav je, prema
shvaanju apostola Pavla (poglavlje Xlll. Prve
poslanice Korinanima), najvia emocija, sinteza,
stapanje svih viih emocija. Ona neosporno vodi u
svetost. Svetost je stanje duha osloboena ljudskog
dvojstva s njegovim vjenim neskladom izmeu
due i tijela. Na jeziku apostola Pavla svetost ak
nema onu teinu koju ima u naem dananjem
jeziku. On je sve pripadnike svoje crkve nazivao
svecima. Njegovim jezikom biti svet znai biti
pravedan, udoredan, religiozan. Mi kaemo da je to
samo put u svetost. Svetost je neto drugo - neto
dosegnuto. No svejedno, bio to njegov ili na jezik,
svetost je nadljudska odlika. U podruju morala to
je isto to i genijalnost u podruju intelekta. Ljubav
je put u svetost.
Apostol Pavao svetost povezuje sa spoznajom.
Sveci razumiju to je irina i duina i dubina i visina. On
kae da - kroz ljubav - svi to mogu razumjeti zajedno s
njima. No, to zapravo treba razumjeti? Razumjeti
prostor.
I ba to je najudnije.
 Kako je apostol Pavao mogao znati i misliti da
svetost daje novo razumijevanje prostora? Mi
znamo da ona to mora dati, ali kako je on to mogao
znati?

Nitko od njegovih suvremenika nije ideju razumijevanja

prostora povezao sa svetou. Tek mi, nakon Kanta i
poto su nam postale dostupne riznice istonjake
misli, shvaamo da je prijelaz na novi stupanj
svijesti nemogu bez irenja osjeaja prostora.

Je li to htio rei apostol Pavao - taj neobini ovjek,

rimski slubenik, progonitelj krana koji je postao
njihovim propovjednikom, filozof, mistik, ovjek koji je
vidio Boga, smjeli reformator i moralist svoga
vremena koji se borio za duh, a protiv slova i koji
sigurno nije odgovoran za injenicu da su ga poslije stali
shvaati ne u duhu, ve doslovce. to je on htio
rei? - Ne znamo.
No, pogledajmo te rijei iz Apokalipse i Poslanice s
gledita naeg uobiajenog pozitivistikog
miljenja. to emo vidjeti?
Neemo vidjeti nita.

Bljesak tajne to zasvjetluca na tren, isti as nestane.

To nee biti nita doli rijei bez svakog sadraja koje
niim ne privlae nau umornu panju, koje e skliznuti s
nje kao to ona sklizne sa svega. Ravnoduno emo
okrenuti stranicu i ravnoduno zatvoriti knjigu.
I ne shvaamo da svojim pozitivizmom sami
sebe potkradamo, da na ivot liavamo svake
ljepote, tajne, sadraja. Pretvaramo ga u ogoljelu
shemu vrteih kugli i udimo se zato nam je tako
dosadno i odvratno, zato nemamo volje za ivot;
ne vidimo da ne razumijemo nita oko sebe.
Ako se ivot prouava materijalistiki ili
energistiki nita se ne moe razumijeti. Isto se
tako ni u svemu to je reeno o vremenu i o
prostoru nee nai nekog smisla, ba kao to ni u
Svemu nee biti ideje vodilje.:
Ne valja metoda.

Svojedobno se pozitivizam javio kao neto

osvjeavajue, trezveno, zdravo i napredno, neto
to miljenju utire nove putove. Nakon
sentimentalnih tumaenja naivnog dualizma to je
nedvojbeno bio veliki korak naprijed. Pozitivizam je
postao simbolom napretka miljenja.
No sada vidimo da on neizbjeno vodi u
materijalizam. I u tom obliku on zaustavlja misao
kojoj je ve odavno tijesno u uskim okvirima
materije i gibanja. Od revolucionarnog,
proganjanog, anarhinog, slobodoumnog,
pozitivizam je postao temeljem slubene znanosti.
Odjenuo je odoru. Dodijeljeni su mu ordeni.
Sveuilita i akademije stoje mu na usluzi. On je
priznat. On pouava. On upravlja miljenjem.
Ali, postigavi napredak i uspjeh, pozitivizam je
postao preprekom daljem razvoju miljenja. Sve to
izlazi iz okvira gibanja proglaeno je praznovjerjem.
Sve to izlazi iz okvira obine svijesti proglaeno je
patolokim. Pred slobodnim istraivanjem isprijeio
se Kineski zid pozitivistikih znanosti i metoda.
Sve to je iznad tog zida proglaeno je
neznanstvenim.
 U takvom obliku pozitivizam, koji je ranije bio
simbol napretka, postaje konzervativan,
reakcionaran.
Na podruju miljenja utvren je postojei red i
borba protiv njega proglaena je zloinom.
No, slobodna misao ne moe se zaustaviti
nikakvim granicama. Nema jedne metode, nema
jednog sustava koji bi je mogao zadovoljiti. Ona
mora od svih uzimati sve ono to je u tome vrijedno.
Ona nita ne mora prihvatiti kao rijeeno niti ita
mora smatrati nemoguim.
Istinsko gibanje, koje je u temelju svega, jest
gibanje miljenja. Sve to zaustavlja gibanje
miljenja, lano je.

Stoga istinski, zbiljski napredak miljenja postoji

samo u najirem idealizmu koji ne priznaje
mogunost zaustavljanja na nekim pronaenim
oblicima. Smisao ivota jest vjeno traenje. Samo
traenjem moemo nai neto uistinu novo.