MIROSLAV KRLEA

NA RUBU PAMETI
Zagreb 1988.

Sadraj:

O ljudskoj gluposti
Veera u vinogradu generalnog direktora Domainskog
Vjetar nad malim gradom
Zbogom
Sablazan u hotelu
Zloin i kazna
I mjeseina moe biti pogled na svijet
O kii, o smrti i o ljubavi, o ratu i o jednom malom vrapcu na postaji Brzezinka
Lamentacija Valenta ganca zvanog Vudriga
Same neprilike na sve strane
Intermezzo u sikstini
Meu brodolomcima

O LJUDSKOJ GLUPOSTI

Nou, u intimnom, poluglasnom razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo

logiki opravdati zato se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske
gluposti. Kad bi tua glupost bila neugodna kao naa vlastita zubobolja, to bi se jo
moglo objasniti: gnjili zubi truju raspoloenje, od zubobolje ne moe se spavati. Ali
ovako?
- Kako "ovako"?
- Pa ovako: sve je u ivotu podreeno dubljim zakonima prirode to ih nauka u
posljednje vrijeme zove "prirodnim zakonima": zato, na primjer, buterbrot pada
uvijek na onu stranu koja je namazana maslacem a nikada obratno? Sluaj? Ne!
Zakon. Svemirski zakon. Ili: zato se dim lokomotive povija uvijek na onu stranu na
kojoj ovjek promatra krajinu iz jureeg voza? To su, vidite, pitanja na koja nema
odgovora, jer su to problemi sasvim nejasni, ak - moglo bi se rei - i neobjanjivi, a
ljudska je pamet tugaljivo bespomona, pak ako se netko uzrujava zbog ljudske
gluposti, ne e biti ni sam ba pretjerano nadaren umom. Ne treba spadati meu
surove, polupismene "mislioce" koji "misle" da je pojam kie materijalistikiji od
pojma o bogu, pa kad velevano, ak - moglo bi se rei - patetino izjavljuju da je
kia naprosto kia, to jest da kia nije nita drugo nego to to jest, to jest - "kia", to
jest da je kia "prirodna pojava" a nije nikakva boja kia, onda se od tog
slobodoumnog kokodakanja ne moe vie progovoriti ni jedna mudra rije, kao da je
tim prebacivanjem kie u red "prirodnih pojava" rijeeno posljednje otvoreno pitanje
ljudske misli od prve kie do danas. Izvolite vi ovakvom jednom "slobodnom
misliocu" izjaviti da vam pojam deteologizirane kie nije ba sasvim jasan, i da vi
lino ba ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave boanskog podrijetla, ali da
vam je etnja po kii
u svakom sluaju milija od ispraznog nadmudrivanja, taj e vas gospodin inkvizitor
zaklati u ime "slobodne misli", kao to vas je klao juer u ime bilo kakvog drugog
imperativa: ako ste sumnjali u to da je kia boja, bilo je to smrtonosno upravo tako
kao to je danas smrtonosno sumnjati da pojam kie nije objanjen time to smo je
svrstali u red "prirodnih pojava", i tako dalje, otprilike - ni sam ne znam to sam
zapravo htio da kaem? Nije ni ovo to ja sada mudrujem, zanesen ovim svojim
solilokvijem, bogzna kako inteligentno, ali kada sam se ve dao ponijeti ljudskom
glupou i kada sam bio i sam po svojoj prirodi tako glup te nijesam to umio da
sprijeim, sada mi je zaludu kukati nad glupou svemira! Ljudske gluposti
odgonetati nije tako jednostavan zadatak!
Bila dakle ljudska glupost boje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od
jedne gluposti ljudske do druge put esto traje stoljeima: kao svjetlost pogasle
zvijezde, glupost jo nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga odreenja.
Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u viem, kiovitom,
nedeteologiziranom smislu te rijei: glupost je nebeska sila koja djeluje kao tea ili
kao svjetlost, kao voda i, uope, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe
zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranino. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom
i pozivima, zvanjima i inovima, glupost nosi zlatne lance lor-dmajorske i zvekee
ostrugama i kadionica-ma, glupost nosi cilindar na svojoj veleuenoj glavi, a ta je
cilindraka glupost elemenat to sam ga prouio prilino pomno, jer sam meu tim
cilindrijacima imao ast i sreu proivjeti itav jedan svoj maleni, neznatni ivot
skromnog graanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti.
Na domai, autohtoni, takorei, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po
pravilu uvijek na elu jedne takozvane "kulturne (cilindrake) ustanove", razmilja u
sjaju svoga graanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora nae
cilindrake znanosti, ja stojim na elu te iste nae znanosti kao njen najueniji
predstavnik, svakoga. potovanja najdostojniji! Svaka moja rije do dana dananjega
bila je na svome mjestu i u mojim veleuenim raspravama to ih je tampala naa
cilindraka akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreke, a na je pravopis,
zna se, prilino zapleten. Ve sam fakat to se nai pravopisi, takorei sezonski
mijenjaju, ve sam taj fakat govori o natprosjenoj nadarenosti nae cilindrake,
kaligrafske, pravopisne rase! Ja sam predsjednik u dvadeset i tri drutva, i vila, koja
stoji nad kolijevkom svakog novoroeneta, meni je prorekla da u biti pokrovitelj i
zagovornik, poasni predsjednik i predsjednik, pokreta, ideolog, nadgrobni govornik
i govornik kod otkria spomenika, a s vremenom i sam bronana pojava u jednom od
naih perivoja. U sjeni svoga cilindra ja sam, u dostojanstvu urednog telefonskog
pretplatnika, lice o kome su u knjizi telefonskih pretplatnika odtampana puna etiri
retka samih naslova i podnaslova mojih graanskih funkcija, ja sam ovjek koji
nikada nikome iz naela nije potpisao mjenice i koji nikada nije na otplatu kupio ni
jedne kutije sardina, jer ja sam svoj uredni i ugledni ivot proivio u okviru svojih
vlastitih plaevnih mogunosti, bez dugova, bez moralne, graanske ili bilo kakve
mrlje, bez politike sjenke, bez rodoljubive ljage, otvoren kao trgovaka knjiga,
uvijek svakome na uvid, propisan, utiv, skladan, jasan, susretljiv, samome sebi i
svojim blinjima uzor-rodoljub, uzor-graanin i uzor-trudbenik, ovjek suprunik,
koji nije spavao nikada ni s kim osim sa svojom vlastitom gospoom, koju sam
odmah u prvoj noi naeg sretnog braka uinio majkom jednoga budueg gospodina
doktora i budueg predsjednika i budueg ci-lindraa, jer je nama Gospodin
zapovjedio: raajte se, cilindraka gospodo doktori, i raajte buduu cilindraku
gospodu doktore, jer zato je i Svemir pokrenut da bismo se mnoili i umnoavali mi,
cilindrai, govornici pred spomenicima i nad otvorenim grobovima velikana, sami u
posljednjoj konzekvenciji velikani i budui naslovnici ulica i trgova u naem glavnom
i prijestolnom gradu, u naoj metropoli, u naoj hiljadugodinjoj civilizaciji.
- Je li to ovjek, takav jedan na gospodin doktor, svijestan nosilac mnogobrojnih
ordena, ovjek koji je uvijek spreman da pogine na "Predziu kranstva"?
Takav prokuani borac za narodne ideale, takav trijarij nae hiljadugodinje kulture,
to je siva maska na naem doktorskom balu, pojava jo neraskrinkana, a da je netko
raskrinka, to bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naunih rasprava u kojima je
pokuao da dokae kako se izvjesne pojave mogu mnoiti ili dijeliti ili razvrstavati,
dvadesetidvije karijere kao dva-desetidva ivotna uspjeha, jedna katedra, tri katedre,
jedna ostavinska rasprava, jedna neprekidna i postojana koliina dosade od deset do
petnaest hiljada dana, u kojoj se naroito istiu nedjeljne dosade (oko dvije hiljade
dosadnih, kiovitih nedjelja), sa etnjama po botanikom vrtu, sa zlatnim ribicama
pod vodoskokom i s cigarom na klupi pod lipom, nekoliko putovanja u sjeverne
velegradove (u treem razredu, po slabim hotelima), bez ikakvih naroitih drugih
sklonosti, strasti ili uzbuenja, dakle u jednu rije: jedna maska s cipelama broj
etrdeset i dva, sa dva ili tri zlatna mosta, s kopanjem nosa u tamnim sobicama gdje
klokoe kotli nad proupljenom sjedalicom, sivo, dosadno lice meu ostalom
gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak medu masom slinih primjeraka, ovjek
kome se uope ne moe pristupiti na ljudski nain, jer nesumnjivo spada u
pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne ivotinje brane oklopnim,
neprodornim ploama svoje nosoro-ne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu
uprkos.
Jer to je drugo pamet ljudska danas, ako nije ivani nemir, zapravo neurastenino
zanovijetanje u diluvijalnim prilikama stvarnosti? Mi ivano uznemireni pojedinci,
okrueni smo glupanima, kuevlasnicima, vlasnicima tvornica soda-vode, gospodom
graanima i malograanima, koji nose suknene melone na glavi kad se meusobno
pokapaju, i to moe ovjek ovakvom jednom svom blinjem sugraaninu, ovakvom
uzor-rodoljubu i lanu sredinjeg odbora te i te stranke, koji je gradski otac, vijenik,
tvorniar, dobrotvor i javni radnik, koji pod svojim vlastitim potpisom u svome
vlastitom stranakom glasilu protestira javno protiv toga to se danas "upotrebljavaju
teretni automobili kad to ubija nau vlastitu konjsku spregu u prvome redu", a zatim
"kvari i unitava sistem kanalnih cijevi i odvodnih kanala, sagraen kod nas jo na
staromodan ciglarski nain". Pod "teretnim automobilima" ovakav na uglaeni
graanin (ironino) podrazumijeva vojnike kamione, a kako on nema graanske
smionosti da se buni protiv vojnikih parada, on objavljuje svoje dubokoumne misli u
svome stranakom organu takorei na simbolian nain. On se izraava u alegorijama.
Poto se kugla zapalila na sedamdeseti-sedam strana, poto je njegova jednokatnica u
ulici suiavog nesposobnjaka i nazovipjes-nika Hyperiona Aladara Cyprijana
Balentekovi-a sazidana na dvadeset milijuna prorupljenih, prosviranih i proreetanih
lubanja njegovih evropskih sugraana, poto je ostalo razoreno ne znam koliko tuceta
evropskih gradova u grmljavini i oluji to je digla Evropu kao staru zguvanu krpu
novinskoga papira, poto se itava jedna Azija odvalila u krv, u kugu, u poar, u
propast, u katastrofu kao minirani kamenolom, gospodin gradski vijenik i kuev-
lasnik iz ulice Cyprijana Hyperiona Balenteko-via protestira protiv upotrebe
"teretnih automobila", jer se time "kvare odvodni kanali", pak se prema tome
ugroava pravilno otjeca-nje zahodskih cijevi njegove skupocjene i ve-levane
jednokatnice. U foringakoj pobuni protiv "teretnih automobila", prislukujui kako
pucaju stijene njegove vlastite kue, kako mu se trese krov nad glavom i ae zvekeu
u kredenci blagovaonice, gospodin vijenik buni se protiv suvremene stvarnosti iz
viteke perspektive: on ivi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije gdje se
okiopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamilja sebi svoje fijakerske
ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam "domovine", u purpuru poara i
vijorenju stjegova, u kriarskom zanosu jedne geste, kao to su zanosne kretnje
stjegonoa i barjaktara koji ginu u potoku krvi "za Krst asni i Slobodu zlatnu", gdje
"Krst asni" znai njegovu baroknu Svetu Mariju na Boi i na Uskrs, a "Sloboda
zlatna" predstavlja zapravo njegovu malograansku tvornicu Soda-vode ili njegovu
mainu za rezanje Pa-tent-avla, koje mu dva gologuza reu u pivnici, a gospodin
senator prodaje pakli tih pa-tent-avala pod zatitnim igom heraldikog orla koji u
pandama nosi zlatan kri kao simbol nae - hiljadugodinje "zlatne slobode",
"zlatne" slobode rezanja Patent-avala, punjenja Soda-flaa i zatiivanja odvodnih
kanalskih cijevi. ovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimetara.
Uite u jedan takav zlatnouokvireni "slobodarski" pogled na svijet koji tu stoji pred
nama kao etvorobojni otisak bilo koje feudalne drame ili bitke ili trijumfalnog
krunisanja i objasnite takvom svome gospodinu sugraaninu da se njegova fijakerska
logika kree na kokojim nogama, i to e vam odgovoriti? Ili da ste moralno bolestan
tip ili tuinski plaenik ili, u najboljem sluaju, da u vaoj glavi nije sve u potpunom
redu.
Godinama ivio sam u naem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i
povuen u sebe kao pu i pravi puzavac, i godinama sam razmiljao o gluposti
ljudskoj, osjeajui mutno kako iz raznih ljudskih postupaka izbija udna, mrana
unutranja snaga koja ljude smeta kod svake kretnje, koja ljudima nikako ne da da
poive potpuno i neposredno, jedna opasna snaga zapravo koja ljude truje i rastvara;
ja sam tu svakodnevnu pojavu ljudske gluposti tumaio kao prirodnu stvar: "Osovio
se ovjek na stranje noge, prohodao je kao dvonoac, a glupost se vue za njim kao
sjenka! Glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonoca ponovno vrati njegovim
etvorononim roacima u prirodi, glupost ne da ovjeku da otputuje na zvijezde, kao
to mu ni sila tee ne da da leti!"
Ja sam zapravo volio ljude. Ja sam, zapravo opratao ljudima, oduevljavao se
ljudskim sposobnostima, a kad bi se pojavila glupost ljudska i privukla kakav divan
uspon ljudske volje ili zanosa k sebi, u blato, u prljavtinu neopranih rijei, ja sam
slom takve plemenite ljudske kretnje tumaio posve prirodno, dobronamjerno i
pomirljivo: "l ptice padaju umorne i ne lete vjeno, zato da ljudi neprekidno lebde
iznad svog dostojanstva?" Ili:
"Pojedinac koji hoe da se uzdigne iznad svojih blinjih nalik je na kota na blatnoj
cesti; zakotrljao se, ali i zaprljat e se!"
Ljudska je glupost mrana snaga pod nama, to je kaotina sila pratvari pod nama koju
ljudi jo nisu .svladali, ali koju e nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i lei
znaenje ljudskog napretka: stepen pojedinih civilizacija stoji u obratnom omjeru sa
stepe-nom ljudske gluposti.
Do svoje pedeset i druge godine ivota ivio sam najdosadnijim i najjednolinijim
ivotom prosjenog fijakerskog i cilindrakog graanina: bio sam uredna nitica meu
masom urednih sivih nitica, dosaivao sam se u takozvanom vrenju svojih
nitiavih dunosti, izvrio sam tri i po hiljade nedjeljnoposlijepod-nevnih etnja do
ciglane ili do glorijete u perivoju na kraju grada, ivio sam u mirnom i neizrecivo
jednolinom branom dodiru sa svojom zakonitom enom, izrodio sam s njom tri
djevojice (tri glupe guske), imao sam sasvim pristojan graanski dohodak pravnog
referenta u jednoj industrijskoj organizaciji, bio sam pravni zastupnik
Domainskijevih poduzea i kartela, u jednu rije: o meni, o mom linom, privatnom
ili javnom ivotu ne bi se moglo napisati ni jedne jedine reenice koja prelazi okvir
najnormalnijih propisa sive i bezline sheme po kojoj ive hiljade i hiljade
cilindrakih nitica po itavoj naoj rodoljubivoj domovini i po svim bezbrojnim
rodoljubivim civilizacijama itave zemaljske kugle.
Oko mene klepetali su sebeljubivi kosturi mojih blinjih, ja sam se od vremena na
vrijeme uzrujavao na sudbenim raspravama kao pravni zastupnik svoga poslodavca, u
pravednoj obrani kartelskih takozvanih kolektivnih interesa, u stvarima
Domainskijevih produkata, naslijedio sam od jednoga svog daljnjeg roaka vrlo lijep
vinograd s drvenim ljetnikovcem, ivio sam u dosadnom obiteljskom krugu svoje
gospoe, kerke jednog ogranienog ljekarnika iz provincije, koji je svojim ljekovitim
ajem za probavu iskvario crijeva itavom jednom pokoljenju i tim istim ajem
sagradio tri trokatnice u naem gradu, stanovao sam u lijepom, sunanom,
reprezentativnom stanu s balkonom u jednoj od tih ajnoprobavnih trokatnica (koja je
bila moje vlasnitvo, jer mi je apotekar poklonio tu kuu u znak svoje naroite
simpatije), druio sam se na crti nekih eninih roakinja s viim inovnicima naeg
inovnikog stroja, i, ivei tako potpuno kuev-lasniki, inovniki, kretao sam se u
krugu isto takvih inovnika kuevlasnika, ne bavei se - dakako - naom domaom
vulgarnom politikom, ne imajui nikakve naroite strasti, sluajui kada su drugi
govorili o ratovima, o bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uope o
velikim stvarima i dogaajima, i tako sam uglavnom ivio sluajui, puei i
spavajui u nedjelju do devet, a u obine dane do sedam i po sati: devet sati
minimalno za odmor ivaca i za dobru i mirnu probavu.
O slikarstvu sluao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine
pohaala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zato, budui da slikarskog dara nije
imala gotovo savreno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva,
posjeivala je slikarske izlobe, kupovala je slike, pak su prema tome i sa balkonom u
jednoj od tih ajnoprobavnih trokatnica (koja je bila moje vlasnitvo, jer mi je
apotekar poklonio tu kuu u znak svoje naroite simpatije), druio sam se na crti
nekih eninih roakinja s viim inovnicima naeg inovnikog stroja, i, ivei tako
potpuno kuev-lasniki, inovniki, kretao sam se u krugu isto takvih inovnika
kuevlasnika, ne bavei se - dakako - naom domaom vulgarnom politikom, ne
imajui nikakve naroite strasti, sluajui kada su drugi govorili o ratovima, o
bitkama, o pustolovinama, o velikim planovima i uope o velikim stvarima i
dogaajima, i tako sam uglavnom ivio sluajui, puei i spavajui u nedjelju do
devet, a u obine dane do sedam i po sati: devet sati minimalno za odmor ivaca i za
dobru i mirnu probavu.
O slikarstvu sluao sam godinama, i to mnogo, jer je moja supruga tri godine
pohaala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zato, budui da slikarskog dara nije
imala gotovo savreno nikakvog, ali joj je ostala sklonost spram slikarstva,
posjeivala je slikarske izlobe, kupovala je slike, pak su prema tome i sama gospoda
slikarski umjetnici odlikovali moj dom svojim posjetama, te se kod nas mnogo
govorilo o slikama, o slikanju, o prodaji slika, a i o slikarstvu - od vremena na vrijeme
- kao takvom, l o muzici se je mnogo govorilo, jer su kod moje starije djevojice
Agneze bili otkrili naroito lijep sopran, te ju je moja ena izgurala na konzervatorij, i
kako se Agneza spremala za pjevaicu (za veliku karijeru koloratur-ne pjevaice), to
se kod nas mnogo sviralo, pjevalo, govorilo o operi, o koncertima i o umjetnosti, a
kako je moja gospoa uope bila svestrano nadarena i predstavljala u naim malim i
zaostalim prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepem smislu te rijei,
lijepu duu, a kako sam ja opet doao na svijet od prirode kao naivno gostoljubiv
ovjek, to je kroz moju kuu prolazila masa svijeta; ja sam goste, u drutvenosti
svojoj uivajui, volio, uvijek spreman na uslugu, kao linost, kako je meni izgledalo,
uglavnom potovana i svima vie-manje draga.
Kod nas, u naem malom gradu, mnogo se ogovara i klevee na sve strane (kao u
svima malim zakucima koji hoe da igraju ulogu velegradskih centara te vre neka
poslanstva u mranim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage), ali o meni,
koliko sam ja do svoje pedeset i druge godine mogao da provjerim, nije se nikada ula
ni jedna jedina naroito negativna ili naroito zlobna rije. Bio sam, naime, potpuno
bezimen i nevidljiv, toliko diskretan te nitko zapravo nije ni primijetio da ivim.
Nikada za mene nije nitko izjavio da bih ja bio nekome neto ukrao (srebrnu licu ili
ormar), nitko nije za mene mogao ustvrditi da sam nekome neto pojeo, da sam se na
neiji raun izgurao na bolje ili unosnije mjesto, i u tom smijenom kolopletu nae
domae gluposti nitko moje ime nije zaprljao niim naroitim: da sam bio spolno
bolestan u najranijoj mladosti, to se uglavnom nije znalo, a osim te ljage nieg
naroitog nije bilo u mom predi-votu, a sve da je ta sramota i bila poznata, to bi za
nae prilike bilo neto doista najnevinije to se moglo lansirati o jednom dragom i
vie--manje uglednom, cilindrakom, graanskom licu koje ima svoj ugledni poloaj,
svoju bogatu enu, nekoliko kua po glavnim ulicama, svoj ljetnikovac i svoj tekui
raun kod solidnih banaka u centru. (Da sam spolno zaraeni razvratnik koji je zarazio
svoju vlastitu enu, to sam doznao tek kasnije, kad je oko mene poeo da zviduka
vjetri, kada se je sve uznemirilo oko mene preko noi i kad sam pao u centar panje
naeg javnog miljenja: da sam rogonja, da mi je ena imala kunog prijatelja ve
sedam godina, da sam bludnik po svom vlastitom priznanju, pa ak da ni moja vlastita
djeca nisu moja vlastita djeca, to sam douo tek u onom dijelu svoje ivotne plovidbe
kad se rasplinula tridesetogodinja tiina i kad sam se kod sveopeg ienja
predrasuda pokazao posve drugim ovjekom nego to sam samome sebi i svojim
blinjima izgledao jednog itavog ivota.) Jer ovjek moe da dogura do estog
decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poivio svojim vlastitim linim ivotom.
Najprije razne gnjavae slabo-umnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika,
ratovi, pustolovine, ene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to
bilo, kako da kaem, u galopu: ovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj
trci dogaaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konano sredim i da trijezno
spoznam to se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra
oronuo stari, s podonjacima i s paradentozom, smijeno nadu-vena mjeina sa
salovratom ijom i podnadu-lim podbratkom kopunskog loja, tuna pojava elavog,
tustog glupana i lijenine, koja dri u ruci djeaku drvenu sablju, pomalo paranoidno
uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir istog moralnog osvjedoenja kojim se moe
ratovati za ast zastave i potenja protiv itave jedne malene, zaostale i smijene
civilizacije. Od one kratkotrajne periode dravne slube, kada sam u okviru jedne
zbrkane izborne vlade kao ef kabineta jednog slaboumnika dao ostavku i kad sam se
primio pravne referade u industrijskim strukama, tvornicama lavora i parnim
pilanama pa sve do kraja svoga braka s gospoom Agnezom, svojom suprugom,
apotekarskom jedinicom, koju sam uzeo iz iste mladenake ljubavi, ja sam itav svoj
ivot proivio zauzet tuim pitanjima, razbijajui svoju ne pretjerano nadarenu i
organiziranu glavu tuim brigama. Ustrajno i portvovno, upravo samaritanski volio
sam sve svoje blinje oko sebe, i, osvjetljavajui pojedine svoje privatne neuspjehe ili
neugodne doiv ljaje s ljudima trajnom simpatijom za stradalnike, tjeio sam se i
umirivao blagom, gotovo kranskom dobronamjernou. Ako bi me tko bio prevario
za potpis na mjenici, nisam se naelno nikada razljutio i nije se dogodilo da takvoj
varalici ne bih potpisao mjenice i drugi put: uvijek bih znao da naem nekakav dobar,
upravo hvalevrijedan potez tog pojedinca kao protudokaz da mu se "to s mjenicom
dogodilo u slabome momentu". "Ljudi su takvi", tako sam govorio pomirujui se u
sebi sa svojom osnovnom drueljubivom idejom da ljude treba voljeti, jer su vie
glupi nego zli, vjerujui negdje duboko intimno u sebi da jo nitko, kroz duge i duge
vjekove ljudskog iskustva, nije otkrio ljudskoj gluposti lijeka i da e tako kako je
danas, to jest poluljudski a poluglupavo, potrajati jo prilino dugo u zbrkama oko nas
i u nama.
Promatrajui ljude sa prilino svjeom znatieljom, primjeivao sam kako se ljudi
uzajamno prljaju po nekoj neshvatljivoj, dubokoj potrebi koja se u ovjeku objavljuje
silinom tee: postoji u ljudima mrana snaga koja vue dolje, k zemlji, u blato. Ljudi
se progone uzajamno i osjeaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od rijei,
ljudi se njukaju meusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge
ivotinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u praumama to kradu
jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno
gunaju valcere, mokrei u podzemnom pisoaru kakvog prljavog nonog lokala,
kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro
nam ide, naderali smo se tue muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu.
Toplo meso omotano tkaninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stranje noge: u
crkvu, u sudnicu, na kazaline daske, na propovjedaonicu, na katedru, u pisoare, u
krme, u kasarne, to toplo meso obueno po tajanstvenim pravilima raznolikih
historijskih kostima, razvrstano u svetotajstvene kaste, podravljeno ljudsko meso u
dresuri avolskog stroja, to jadno ljudsko meso izgubljeno je potpuno pred beskrajno
velikom koliinom otvorenih pitanja, ne snalazei se u zbrkama, odvojeno jedno od
drugoga, ono osjea iskljuivo sebe kao svoje vlastito meso, zaboravlja mesnatu
slinost svoga mesnatog blinjeg i tako od straha i od gluposti grize jedno drugome
grkljan, poivineno u stravi i u uasu pred tminom. Ljudi su ispunjeni odgojem,
praznovjerjem, predrasudama i laima kao slamom, ljudi igraju uloge kao lutke na
orkestrio-nima, kako su ih drugi navinuli, po tuem taktu njima kao takvima potpuno
neshvatljive i nerazumljive muzike. Ljudi se tjeraju u slaboumnoj krunici
takozvanog socijalnouslovljenog ca-rousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti
su jahai na drvenim konjima drutvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju
nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu "uspjeha". A kad se od vremena na
vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici
neoekivano poispadaju iz koloteine, bjesomuni jahai svojih karijera ne snalaze se
bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati jo ni jednog tzv. pametnog i
normalnog ovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj ivot sam za sebe, bez
svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvanicom i s
peatom, u jednu rije: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove. Oficiri poslije
izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez ekovnog kredita,
pjevai bez glasa, otputeni inovnici, odbaeni politiari, svi ti sajamski pajaci, kao
brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smee, zaboravljajui bit svoje
ljudske tvari; te su slamnate lutke uvjerene, kako je karneval doista tragino svrio
samo zato jer je vjetar odnio njihove klaunske kape. Da se je to kojim sluajem
dogodilo drugim maskama, bilo bi im smijeno. Ljudi se uvijek raduju tuoj nesrei,
zaboravljajui da je ta tua nesrea njihova vlastita. Za sve Ijudsko imao sam
oduvijek slabost razumijevanja po starom klasinom receptu: da su sve slabosti
ljudske upravo elementi one ljudske tajne koja od ovjeka stvara saaljenja dostojnog
bijednika.
Ljudi se meusobno varaju, lau jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i
prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im esto pote-noljudski izgleda nerazmjerno
hrabrije nego da jedni drugima kau golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer
strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su ponieni i jer im je uinjeno krivo,
nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi blinji, nesretni su,
pozlijeeni, ozlojeeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hru, zaviajui jedni
drugima na loniu kave, na istoj jastunici, na novom biciklu, zanovijetajui za
svaku sitnicu kao avke na grani kad se pravdaju (dijalektiki, po svoj prilici) na
strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti
ljudskim okom.
Voljeti treba ljude, biti im na usluzi, pri ruci, u gostoljubivome stavu domaina, s
grimasom na obrazu dobroudno nasmijanom, s grimasom slatkom, marcipanskom,
kao novogodinje prase u poslastiarskom izlogu, to sam propovijedao kao drutveni
princip i po toj osnovnoj direktivi ja sam se i vladao godinama! Treba uvijek na
otvorenim vratima doekivati ljude raskriljenih ruku, primati ljude objeruke,
neposredno, biti duhovit, zabavljati ih ako su neraspoloeni, gostiti ih kupovati ribe,
majonezu, divlja, hladetinu, vino, duhan, sirove (mnogo raznovrsnih sirova i junog
voa), treba se veselo vraati kui s paketima, s buteljama, u tople, naloene,
rasvijetljene sobe gdje ekaju bogato prostrti stolovi, tako sam mislio da je dobro, pak
sam tako njegovao drutvenost i u svojoj kui gostio itave rulje nitkova i glupana,
glupana i nitkova u beskrajnim serijama. Treba itave noi sluati tue gluposti, dati
se gnjaviti po crti stranog sebeljublja, diviti se tuim alama, sluati blesavu,
nenadarenu svirku diletanata - tako sam govorio sam sebi i tako sam po svojim
vlastitim autosugestiv-nim uputama prorajtao zapravo itav jedan ivot, pod papuom
svoje vlastite gostoljubivosti, na sve usluge spreman, samozatajan, dobroudan i
pomalo priglup slaboumnik, ko-ga su njegovi vlastiti nazoviprijatelji smatrali
bezazlenim, prilino dosadnim gnjavatorom, u ijem domu nije pretjerano zabavno,
ali se sasvim pristojno kuha, a servira se (gotovo uvijek) relativno dobro vino. U
oblacima dima, u bunilu alkohola, od glupe nametljivosti i od slaboodgojenih
drskosti, od zlobe tuih jeziina taloio se u meni godinama muan talog zasienja,
gaenja i nekog neodreenog zapravo, ali ipak uzrujanog nemira, koji bi spram
pojedinaca znao da zauzme oblik usplahirene razdraenosti. Ipak mi je od vremena na
vrijeme izgledalo preglupo da itave noi gubim s brbljavcima koji slaboumno
ustrajno iz noi u no klepeu uvijek jedno te isto: o nekakvim strankama, o
stranakim klevetama i smicalicama, o ustavima, o bitkama, u beskrajnodosad-nom
kvocanju, kokodakanju i prenemaganju svekojetarija. Nije da nisam ve i prije
primjeivao meu relativno mladim ljudima oite znakove starenja, mrzovoljnu
zabrinutost pred crnim danima, svaki nedostatak oduevljenja za plemenite i
nesebine osjeaje, plaho sakrivanje svog uvjerenja, neobino razvijen osjeaj
samoljublja a naroito vlasnitva: ovo je "moj krov", "moje znanje", "moja ena",
"moje uvjerenje", "moje knjige", "moji dohoci" (uope: "sve moje"), pa kad ve mladi
ljudi dre mucave monologe preuveliavajui znaenje svakog, pa i najneznatnijeg
poremee-nja "svoje" probave, to e biti s tom mladom gospodom, nadobudnim
naim intelektualcima i luonoama za decenij-dva, tako sam samoga sebe pitao,
pomalo sumnjiav spram te brbljave doktorske djece doktorskih brbljava-ca, svojih
kolskih drugova, koji su ve izrodili slijedeu senilnu doktorsku generaciju plesaa,
slavnih odvjetnika i asistenata po marvin-skim klinikama i po ludnicama. Primjeivao
sam da su ljudi pod svojom maskom zapravo nesusretljivi, hladni, okrutnoindiferentni
spram svega to momentalno ne spada u sferu njihovog neposrednog interesa, da su
ogranieni, dosadni, nametljivi, da se ogovaraju zbog nevjerojatne zaslijepljenosti, da
ne ispunjavaju obaveze, da ne plaaju dugove, da se majmunski slijepo, ogranieno,
praznovjerno, tato, slavohlepno guraju za ivotnim probicima (uglavnom probicima
crijeva i tjelesne udobnosti), i u takvim potitenim, zapravo vidovitim, raspoloenjima
ja bih se odbio od tog ljudskog amora, jer mi je u tali s tim preiva- l cima i
dvopapkarima postajalo od vremena na vrijeme suvie zaguljivo. S ljudima zajedno
smrdi, ali je toplo. U samoama - prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo
izgleda pod tuim repom, ali bez toga njukanja ne moe se ivjeti.

VEERA U VINOGRADU GENERALNOG DIREKTORA

DOMAINSKOG

Po tajanstvenom, svemirskom upravo zako-nu ljudske gluposti, ja bih po svoj prilici

bio
poivio u svojim vlastitim protuslovljima sve do groba, nepokretan, lijen, pomalo
ogoren i priglup, kao to ve ovjek ivi svoj ivot po
krmama, s brbljavcima, s glupanima, s prija-teljima, razgovarajui o seobi naroda, o
bitka-ma, o crkvama, o knjigama, o krokodilima, o naroitoj ljekovitosti sljezova aja,
o pastrvama i o morskim psima, da nije dolo jednog dana do obrata koji bi se u ovoj
naoj historiji mogao patetino nazvati sudbonosnim. U ivotu svakoga ovjeka
postoji takav jedan trenutak to ga romanopisci zovu "sudbonosnim", a takav svoj
fatalni trenutak proivio sam, eto - jesenas bit e tome ve dvije godine - i to prosto
zato to mi je (danas se vie ne sjeam iz kog neposrednog razloga) palo na pamet da
kaem ono to sam tog istog trenutka bio pomislio. Misao, to sam je u tome
dramatskom momentu bio izgovorio, nije bila ni po emu ni vana ni naroito
originalna! Takvih misli itavi rojevi zvrndali su u mojoj glavi godinama, a ini mi se,
danas poslije svega to se desilo, da su te misli najobinije svakodnevne misli svakog
naeg sugraanina, samo nikome ne pada na pamet da im daje bilo kakav publicitet!
Nisu ljudi tako glupi da ne bi znali to se smije a to ne, ali nitko od nas nije tako ludo
ili naivno smion da to javno ispovijeda - pak ni u onom sluaju ako se nikada nije
ogrijeio o deset zapovijedi!
Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki ovjek osjea potrebu da skine
svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog
raspoloenja, ali da jedna jedina rije moe da ponese itav jedan ivot kao balon to
se otkinuo, da jedna rije moe da poleti zajedno s jednim pedese-tidvogodinjim
starijim sibaritom, da ga digne iz jednog odreenog apotekarskog, komora-kog,
graanskog kruga, da nestane s njime u maglama i u daljinama, to bi i meni izgledalo
dogaajem prilino nevjerojatnim, pomalo i namjetenim, da ga nisam doivio i da ga
ne proivljavam skoro ve pune dvije godine u sjaju pomalo smijene, a s druge
strane opet
- moglo bi se rei - gotovo junake geste. Kod gospodina generalnog direktora
Domainskog, u vinogradu, na verandi njegova ljetnikovca, na veeri, uz gospou
Domain-sku (brbljavu Beanku, koja je poela svoj drutveni uspon kao mala beka
kavanska koraarica), uz moju suprugu gospou Agnezu, do koje je sjedio uitelj
pjevanja moje najstari-je djevojice, bariton Iks (za koga sam poslije doznao da je ve
sedam godina ljubavnik moje ene, i koji se sada upravo sprema da joj postane
zakoniti suprug), tu se kod bijeloga stolnjaka nalo jo nekoliko predstavnika nae
elite: homo cylindriacus, vir doctus, magni-ficus, sa sinom doktorom filozofije i
privatnim docentom, cilindrijakusom kao i njegov papa, jo dva-tri cilindrijaka,
gospodina doktora prava sa svojim mnogopotovanim suprugama, gospodin senator i
lan sredinjeg odbora jedne rodoljubive stranke i kuevlasnik iz ulice Hyperiona
Balentekovia (protivnik teretnih automobila), i tako je u prijatnoj, glicerinski blagoj,
mlanoj rujanskoj atmosferi neobino zelene mjeseine, glavnu rije vodio, dakako,
kuedomain gospodin generalni direktor Domainski. Gospodin generalni direktor
Doma-inski, predsjednik industrijskog gremija, u kome sam bio generalni tajnik i
pravni referent, generalni direktor kartela, kome sam bio pravni zastupnik, tvorniar
plehnatih kafova i nonih lonaca, to ih eksportira u posljednje vrijeme u ogromnim
koliinama u Perziju, ov- jek samouk, bivi konobar, krijumar, ratni liferant, bankir,
kuevlasnik, brodovlasnik, odbornik Golf-kluba, naivina koja izgovara sebi samome
neobino impozantne i tajanstvene rijei "okassion", "ofer", "mala ententa", "tresor"
tako samosvijesno uvjereno, kao da je sve to jasno kao dva puta dva etiri - e, pa
jasno (de fakte tante pedes) - taj i takav gospodin generalni drao je jedan od svojih
poznatih monologa, kakvi se slubouljudno sluaju po svim industrijskim,
trgovakim, tehnikim i zubotehnikim komorama i po svim profesionalnim,
gremijskim, ravnateljskim, komorakim veerama, gdje do gospodina generalnog
sjede financijalno slabija i takorei podreena lica: homo cylindriacus, vir doctus,
magnificus, sa svojim sinom doktorom, privatnim docentom, kao buduim
zarunikom jedinice gospodina generalnog, gospoice Rena-te Domainske, gospodin
senator i kuevlas-nik iz Balentekovieve ulice kao tvorniar pa-tent-avala,
nusprodukata plehnatih nonih lo-naca, zavisan od gospodina generalnog, ostala
gospoda doktori kao pravnici i pravni savjetnici, zubari i ginekolozi
generaldirektorske klijentele i najposlije ja sa svojom suprugom Ag-nezom i njenim
baritonom, kao industrijskoko-moraki, gremijski i karteki trokutni privjesak ove
vinogradske veere, koja je poela s odojkom na ranju, a svrava s kavinom tortom
tako gustom kao sesvetsko blato, s bijelim mlijenim kuglama vinogradskih
svjetiljaka oko kojih krue noni leptiri, sa srebrnim posudama iz kojih se pui moka,
i s blistavim staklom u kome svjetluca znameniti rizling iz vlastitog vinograda
gospodina generalnog direktora Domainskog, pivniara, pipniara, kelnera i
vinogradara po struci.
Gospodin generalni mnoi dva puta dva, jasno i logino, etiri, a etiri razdijeljeno sa
dva jeste dva, jasno, a dva manje dva ostaje nita, jasno, i kapital nosi dividende,
jasno, a dividende tjeraju glavnicu na sve veu zaradu, sasvim jasno, i tako se ljudi
tuku zapravo za trita, jasno, i tako dolazi do konjunkture, logino. A idove treba
bojkotirati, jasno, jer ne spadaju u interesne krugove konjunkture perzijskih plehnatih
nonih lonaca gospodina generalnog, i osim toga nisu "nai", jasno, i stvari treba na
kugli zemaljskoj urediti, jasno, energino i logino, kao to se danas ureuju pukom i
browningom i vjealima, jasno! Hvala dragom gospodinu bogu, pamet je pobijedila.
Svijet nije vie tako glup da bi se dao vui za nos nekakvim revolucionarnim
floskulama!
Gospodin generalni je zapravo kao ef i poslodavac pedantno zanovijetao, on svojom
pukokolskom kulturom gnjavi okolinu ve godinama, ali njegov potpis vrijedi te
gnjavae. Taj glupan, zaokupljen svojim vlastitim zvrndanjem kao zvrk na praznome
stolu, ne uje nikog drugog do sama sebe, a u svoje vlastito dostojanstvo zaljubljen,
taj ovjek o svom vlastitom znanju i mudrosti misli u superlativima, i tako docira
komorama, rektorima, sveuilitima, tampi, dobrotvornim dru-tvima, delegacijama,
strankama, slikarima, javnome miljenju, jednom itavom drutvu, on, gospodin
generalni, koji je bio, koji je vidio,
- oji je uo, kome su na najviem administra-tivnom mjestu neto rekli, koga su
odlikovali, kome su pribili spomen-plou, kome su skovali spomen-plaketu, koji je
proputovao, koji se je lino osvjedoio, koji je uvjeren da je tome tako i da e tako
ostati: da sila boga ne moli, a tko je jai taj kvai. Kad je prije godinu-dvije dolo do
trajka u njegovoj tvornici perzijskih lonaca, bio je genijalan. Ne da on sebi soliti
pamet nekakvim sindikalnim smicalicama, pa kada su mu htjeli da objasne da mu
radnici stradavaju, on se neobino iznenadio kako to ljudima nije jasno! "Njemu ide
neto bolje od ovog posla, jer je on jedan jedini, a radnika ima, boe moj, mnogo. Bilo
bi alosno kad od tog posla ne bi ilo 'dobro' barem jednom ovjeku!" On zna kako su
te stvari rijeene rezolutno u Frankfurtu, u Nurnbergu, u Sa-lamanki, on je itao
Rosenberga, on zna to je kolonijalna bagaa, a nae selo nije za drugo nego da bude
vezano uz rudo, a ne da se igra koijaa, on znade to se misli na "Kaj Orze-ju" i zato
- molit emo lijepo - godine osamnaeste, kad je on u ovom istom vinogradu, s ove iste
verande, vlastoruno ustrijelio ona etiri bandita, ona etiri mua, rebela, ze-
lenokaderaa, one revolucionarne svinje, on je ve onda znao kojim e se smjerom
razviti Evropa, jer je to ustvari logino, jer je to jasno, jer tako trae interesi
evropskog javnog miljenja, interesi evropskog morala i potenja, interesi - molit
emo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji - jednog zdravog i za ivot sposobnog
naroda.
Sve je to bilo, molit emo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji potpuno jasno i potpuno
logino, molit emo lijepo, i ja sam punih trideset godina sluao itavu rulju ovakve
gospode generalnih direktora kako govore da su bili, da su se lino osvjedoili, da su
im na najviim administrativnim mjestima to odobrili, da je to to oni stvaraju, to
trguju, to zarauju, to strijeljaju, u interesu evropskog javnog miljenja, u interesu
evropskog morala, u interesu zdravog naroda, ako se pravo uzme, u po-sljednjoj
konzekvenciji - molit emo lijepo - i nikada do te septembarske zelene mjesene noi,
koja je bila tako aromatina, tako zvjezdana, tako topla, nikada meni nije palo na
pamet da se objektiviram, da se postavim na razmak od takvog govornika, da se
odvojim od svoje sive maske i da zaplovim vlastitom stru-jom. Tajna moje osobne
pasivnosti mogla bi se objasniti i mojim glupim i neprijatnim metie-rom. Biti
godinama advokat banaka, nonih lo-naca, saldakonta, mjenica, braniti potpuno
bezidejne stvari i odnose koji nisu spojivi s boljim obiajima, ovjek na kraju konca
gubi distanciju, otupljuje, zaglupljuje sebe i druge, Dostaje cilindrijakom i glupanom,
postaje apotekarskim zetom i baritonskim rogonjom, os-jea se manjevrijednom
ninicom i tako se gu-bi u nitavilu kao sjenka! A sada, u ovom jednom jedinom
dramatskom trenutku, sjenka se pretvorila u ovjeka i progovorila, l to je bilo sve...
Poslije, u prepriavanju toga "dogaaja", kad je ta stvar zauzela ve skandalozne
omjere (kada se prialo po gradu da sam povukao browning iz depa, da sam ve
stigao u vinograd neobino uzrujan i s velikim zakanjenjem, da je izmeu mene i
prijatelja moje gospoe, baritona Iks, ve bilo dolo do napete scene u salonu), poslije
se govorkalo da sam ja upadao u rije Domainskome, da mi je pala aa iz ruke, jer
da sam se toliko bio uznemirio jo prije veere te sam bio vidljivo duhom odsutan,
rastresen, histerino uzbuen, ali sve to ne odgovara istini. Obratno od toga: bio sam
neobino miran, sabran i svijestan svakog, pa i najmanjeg detalja. Sjeam se da mi se
ta blesava apoplektina maska naduvene stare pi-jandure sa zlatnim cvikerom,
etinjavim brcima i dlakavim obrvama priinila doista glupim, tupim, praznim
predmetom, da sam osjeao jak dojam neeg vjetaki nainjenog, navijenog,
tempiranog, neeg to nije samo po sebi ivo, nego je kao takvo sloeno i mie se i
govori kao sablasna lutka, neeg to je bezlino jer predstavlja model izvjesnog
ovjeka a nije ovjek sam, i upravo ta moja impresija da se tu ne radi o ivu ovjeku
nego o sluaju drvene igrake iskljuila je svaku mogunost mog nekog naroitog
nemira a pogotovo uzbuenja. Spram igraaka u kutiji ovjek je ipak neka vrsta
natovjeka: nerazmjeri su takvi, da je svaka ivana neuraunljivost u onome
momentu potpuno iskljuena. Sjeam se da sam upravo te noi bio hladnokrvno
uzvien iznad situacije: sjedim u vinogradu, na verandi, u pijanom drutvu nae
doktorske elite, sam doktor meu gospodom doktorima, rektorima, dekanima,
asistentima, veterinarima, akueri-ma, generalnim direktorima, njihovim damama, sa
svojom suprugom, advokat meu advokatima, pravni referent jednog industrijal-nog
genija, kuevlasnik meu kuevlasnicima, maska meu maskama, sam pomalo
Evropljanin meu Evropljanima, sjedim poslije bogate veere, kod crne kave, srcem
rizling (a da nisam popio u svemu ni dvije ae) i sluam kako gospodin generalni
direktor pria damama, svojoj eni, mojoj eni, svojoj keri (koje pro-sac i budui
zarunik sjedi zabrinuto uz nju u punoj neizvjesnosti svog riskantnog oekivanja),
mojoj starijoj djevojici Agnezi (izmeu majke i baritona), kako je osamnaeste, u
kasnoj jeseni, kad je ovdje kod nas harao Zeleni kadar, ustrijelio etvoricu bandita
vlastoruno, iz vojnike karabinke, jednoga za drugim, kao zeeve: dvojicu kod stuba
u pivnicu, jednog malo nie kod brajde, a jednoga dolje, u dnu vinograda, kad je htio
da preskoi ivicu. Imali su namjeru da provale u pivnicu gospodina generalnoga, a
on ih je ustrijelio, i to dvojicu u glavu, odmah na mjestu, onaj kod brajdice: dvostruki
hitac u lijevo pluno krilo, a onaj je dolje kod ivice iskrvario, pukla mu je kucavica
na vratu.
Sjedim kod stola okruen gospoama, gospodom, graanima, drim desnu ruku na
stolu, a kaiprstom i palcem okreem polagano osmorokutni izbrueni drak svoje
ae: uta se krunica vina blista u sjaju staromodne petrolejke, pravilna mlijena
kugla svjetiljke odrazuje se u blistavom krugu rizlinga, zelena je mjeseina, cvrci se
uju iz vinograda, a gospodin generalni direktor Domainski pria svoju veselu
anegdotu kako je osamnaeste ustrijelio, tu nekoliko koraka od ove verande, etiri
ovjeka, kao etiri psa. Gospodin generalni je bankir, on je paromlinar, on je veletrgo-
vac vinom, vinogradar, on ima pilane, on je ugledan privrednik, on je nae gore list,
on ima svoga "ofera", svoje "portraete", svoj "Kaj Orzej", on je sagradio nov glavni
rtvenik u upnoj crkvi pod ovim vinogradom, on je donator te barokne crkve to se
bijeli tamo daleko na mjeseini; u dva glavna prozora urezao je obojadisane staklene
motive gospodin generalni: anela kako plae nad praznim Kristovim grobom i Krista
u Jordanu, sve stilizirano goticom: "Darovao A. Domainski u ime svoje i svoje
supruge Helene", i tko bi tom gospodinu donatoru mogao objasniti da je on, molit
emo lijepo - to je jasno i to je logino - najobiniji i najvulgarniji kriminalni tip,
ubojica, moralni kreten, zloinaka pojava! Tko bi mogao tom primitivnom oravcu
objasniti da je ordinaran zloinac i ubojica, ne zato to je ubio, to je zaklao, to je
raskrvario ona etiri - kako on kae - "bijesna psa", nego zato to to veeras pria kao
svoju hvalevrijednu pustolovinu iz godine osamnaeste, kad je on, kao prorok i
"dalekovidan politiar, ve prije osamnaest godina znao i predvidio kojim e se
zapravo pravcem razvijati evropska politika". A sve kad bi ovjek tom tipu i uspio
objasniti da u ivotu ljudskom ima drugih kategorija osim puanih, svi ovi
slaboumnici oko ovog bijelog damastnog stolnjaka i mlijenih svjetiljaka mislili bi da
je takav ovjek sam pijan, smeten, u najmanju ruku: naivan. Kad bi ovjek odlunom
logikom dokazao da nije pijan nego da samo logino misli, kad bi razradio tu temu da
nai seljaci, te "rebelske svinje zelenokadrovake", nisu zapravo bili nikakvi banditi,
da su onda pucale stijene jedne tamnice, jednog srednjovjekovnog austrohab-zburkog
stanja, da je to bila zapravo meunarodna katastrofa, elementarna, takorei pra-
iskonska, da na ovjek nije bio nikakav "bijesan pas" u tim danima, nego, obratno,
ovjek iz koga je progovorilo dostojanstvo ponienog roba, to gospoda oko ovog stola
ne bi shvatila, to gospoda oko ovoga stola ne bi mogla da shvate, jer gospodi oko
ovoga stola za razumijevanje takvog loginog miljenja nedostaje svaka, pa i
najneznatnija pretpostavka.
Ovi "bijesni psi" htjeli su da mu orobe pivnicu, da isprazne njegove skupocjene lagve
rizlinga, i on je po njima pucao u obrani svog vlastitog rizlinga, koji je nesumnjivo
bio njegov vlastiti rizling, ali kada su oni drugi "bijesni psi" (carske i kraljevske doge)
u obliku rekvizicije toili i rastakali isto tako njegov rizling (pa ak i tuu krv, koja je
isto tako bila neije vlasnitvo), on nije dakako pucao po predstavnicima carskih i
kraljevskih vlasti, jer je to bilo zakonito otimanje rizlinga u smislu pozitivnih zakona
o rekviziciji. Gospodin generalni onda, dakako, nije ratovao, nego je kao liferant mesa
i masti i rakije zaraivao u onom pokolju koji nije bio - dakako - nikakav "kriminalni
pokolj" nego "pravedan rat", voen iskljuivo u tu svrhu da bi takvi majmuni mogli
poteno i rodoljubivo zaraivati! Uope: kakvi su to "pozitivni zakoni" kojima je
jedina osnova protuzakonito nasilje, i zato gospodin generalni nije pucao protiv
protuzakonite rekvizicije svoga rizlinga u ratu nego protiv "bijesnih pasa" koji su
zalajali na tu protuzakonitost ratnog stanja uope i koji su u borbi protiv protu-
zakonitosti bili zapravo jedini garanti zakonitosti, u viem, moralnom smislu. Jer da
se nisu slomili "pozitivni zakonski" okviri ratne pro-tuzakonitosti, gospodin generalni
ne bi danas kao predstavnik nae mlade industrije ekspor-tirao u Perziju svoje
plehnate lavore i none lonce, on ne bi bio "predstavnik nae mlade privrede", on ne
bi predsjedavao ni komorama ni ovom naem elitnom drutvu! Za au rizlinga etiri
krvave glave, sve je to kriminalno, krvavo, moralno bolesno!
Kod stola, sputene glave, s desnom rukom na drku bruene ae, u mislima, potpuno
miran, bez ikakvog prizvuka razdraenosti, u svom vlastitom unutarnjem razgovoru,
vie za sebe, ja sam izgovorio tiho, kao duhom odsutno, da je "sve to kriminalno,
krvavo, moralno bolesno".
Sluajno se dogodilo da je ta nevina fraza moga solilokvija pala u maloj jednoj pauzi
izmeu dvije reenice gospodina generalnog, dakle, u potpunoj tiini, te je ba zbog te
potpune tiine svaka moja pojedina rije naroito
dobila na svome znaenju. Poslije se govorilo po gradu da sam ja zaurlao iza glasa,
bjesomuno, suludo, da sam skoio i povukao stol-
njak, izderao se na prisutne da su moralni kre-teni, pak da sam im ak isplazio jezik,
poka-zao dugi nos i otrao u vinograd kao vuko-dlak. Sve to nije istina. Posve tiho,
gotovo sen-timentalno, kao s priguenim uzdahom, ja sam sav zaronjen u svoje
vlastite misli rekao da je sve to moralno bolesno, vie kao komentar samome sebi -
kako ne bi imalo nikakvog stvarnog smisla ulaziti u diskusiju s takvim glupanima koji
nikada nisu umjeli ni htjeli da misle po crti bilo kakve logike po kojoj se ne moe
nita profitirati. Ako je u onome momentu moja izjava uope imala neko dublje
znaenje, mogla je biti samo to to je ustvari i bila: gesta, kojom sam samome sebi
odmahnuo kako nema smisla gubiti vrijeme na jalove razgovore s igrakama, sa
slaboumnicima, s bezlinim pojavama koje predstavljaju jednu izvjesnu drutvenu
vrstu drutvenog produkta a nisu ljudi nego pajaci i uzorci jedne robe!
Ali dogodilo se obratno. Ta moja posljednja, banalna i otrcana fraza zapravo, da je to
sve moralno bolesno, prsnula je nad onim stolom, nad onim oblakom dima na verandi,
nad onim srebrnim zdjelama i svjetiljkama i maskama kao raketa.
Gospodin generalni, koji je toga trena upravo bio palio svoju treu havanu, mjeina s
na-prenim usnama, s vodoravnim naborima na svome tvrdom niskom elu, s
pogledom ispod cvikera, s uzdignutom desnicom, u kojoj je plamtjela igica, prekinuo
je na as da sie zrak kroz havanu i, drei poluzapaljenu cigaru izmeu kaiprsta i
srednjaka lijeve ruke, s goruom igicom u desnoj, nagnuo se spram mene i zapitao sa
znakom iznenaenog uenja: to ja mislim, to je sve to krvavo, kakav kriminal?
- Pa sve to: taj va rizling, ta etiri mrtvaca koje vi zovete bijesnim psima, to, da vi
sve to nama veeras priate, sve to...
- Kako sve to, ne razumijem, jo uvijek s neshvaanjem gledao me gospodin
generalni, oekujui da mu objasnim to sam ja to neto progunao kao kroz zube,
kako bi u miru mogao da povue dva-tri udisaja kroz svoju hava-nu, jo prije no to
e mu se utrnuti igica u ruci.
- Kako moralno bolesno? Kakav kriminal? to je tu krvavo?
- Pa to to vi to nama priate, to se hvalite kako ste ustrijelili etiri ovjeka. Ustrijeliti
ovjeka, to moe svatko ako se nae u takvoj prilici. Ali hvaliti se umorstvom mogu
samo kriminalno raspoloeni pojedinci. To sam mislio da je moralno nezdrava pojava.
- Znai, dakle, da onda vi odobravate onu provalu? E, ako je tako, onda alim to
nisam ustrijelio i vas kao petoga!
To je bilo reeno u vinu, u dimu, u oblaku dima, ali s uvjerenjem jedne podoficirske
arogancije kako se vie na regrute. ulo se gdje jedan noni leptir oajno udara
krilima u upljini staklene, bijele mlijene kugle, a onda je nastala prilino duga
stanka. Sjeam se da mi je petrolejka nad zdjelama s groem i slatki-njacima
izgledala udnom, neobino mutnom; bio je to prljav sjaj svjetiljke na staromodnim
pogrebnim kolima. Sva lica oko stola, okrenuta spram moje linosti, kao da su me
pogledom pitala zato jo uvijek utim? inilo mi se da sam u kazalitu, da sam na
daskama, da glumim i da je na meni rije: ako ne progovorim, zaustavit e se itava
predstava, propast e kazalite, spustit e se zavjesa na otvorenoj sceni.
Jo uvijek sam sjedio u svojoj nepominoj pozi, kod stola, s desnom rukom na
stolnjaku, osjeajui izmeu dva prsta bruene bridove osmorokutnog staklenog
drka, i sjeam se kako je izmeu palca i kaiprsta kucalo srce. Odbijalo je to srce na
osmorobridnom staklenom stalku, pravilno, jednolino, jedan, dva, tri, etiri, pet, est,
sedam, a rije je bila na meni, sva lica oko stola ukoila su se, kao da e nas nekakav
nespretan fotografski poetnik snimiti, i sad ga je nestalo iz crne krpe i nema ga, a mi
ekamo da kljocne stroj pa da ivot dalje zaamori u vinu, u glupostima, u smijehu,
da se razlije po mjeseini, da poleti kao onaj leptir to je nakon stravine borbe sunuo
iz mlijene kugle i izgubio se iznad ve-randinog luka, visoko iznad naih glava, u
zelenim daljinama tople rujanske noi.
Koliko sam bio sabran, vidi se po tome to se jo i danas sjeam svake, pa i
najneznatni-je sitnice, te je prema tome glasina, to je poslije kruila gradom, da sam
se izgubio u grimasama, u urlanju, u provali upravo abnormalne, strastvene
uznemirenosti, savreno neosnovana. Bio sam miran i neobino, gotovo vidovito
svijestan dalekosenosti svake rijei i kretnje. Osjeao sam da jo uvijek postoji
mogunost takozvanog konvencionalnog raspleta, kao za svakog dresiranog psa koji
je zala-jao u sobi svoga gospodara: da uvue rep i da se sakrije pod stol pred nogom
ili pred remenom. Hiljadu otvorenih mogunosti, bogata lepeza eventualija bila se
razastrla pred mojim oima. Mogao sam da se izgubim u nekim generalnim
razmatranjima oko tog pojma "moral insanity", da ne kaem nita, a da mu ipak
priznam da je genijalan i vidovit politiar, kada je ve godine osamnaeste znao da
treba strijeljati ljude kao "bijesne pse". Ali upravo zato to sam bez ikakve skrivene
primisli bio izgovorio jednu zavrnu reenicu svog najintimnijeg monologa, bez
najmanje zle ili agresivne namjere (jer se taj zakljuak bio logino pojavio i posve
sluajno zaleprao nad glavama onih glupana na verandi), ja sam, fasciniran
bezazlenou svoje male istine, osjetio kako bi podvui rep u tome momentu znailo
doista pasji nestati pod stolom, a da postanem pas upravo onog momenta kada sam
nakon pedeset godina prvi put izrekao ono to mi je izgledalo ljudski logino, to
nisam mogao.
Zlatni mostovi, porculanska zubala, crvene gubice pod naoarima i cvikerima, topao
miris enskog mesa, neobino glupo izbuljen pogled moje gospoe supruge,
Domainskijeva havana, obje uzdignute ruke gospodina magnificusa, njegov blesavi
akademski poziv: ali, gospodine doktore, upravo moda taj dostojanstveni apel toga
magnificusa na moje doktorsko dostojanstvo, na graanski uzvien in moga
akademskog poziva, sve to odbilo me jo vie od onog polupijanog kruga, i ja
sam pustio drak od ae i povukao ruku u dep za svojom dozom. Ne znam kako je
Domainski shvatio tu moju gestu kad sam desnom rukom posegnuo u stranji dep
svojih hlaa (da zapalim jednu njegovu cigaretu, to mi je onog momenta izgledalo
nespojivo s oz-biljnou situacije), ali svakako po grmljavini
stolica i po guvi to je nastala oko Domain-skog na elu stola meni se tako priinilo
kao da je on, pod pretpostavkom da ga mislim us-trijeliti, pograbio flau, a u tome
momentu ve okruen gospodom gostima, iz one guve kretnja i povika: da to nema
smisla, da bi najbo-lje bilo da se gospoda umire, da je to nesporazum, ja sam uo
promuklu basinu Domainskog koji bezuslovno i imperativno trai od mene da
povuem svoju rije, da mu dam zadovoljtinu i da se ispriam jer da e me inae
ustrijeliti kao psa! Zapalio sam cigaretu i ustao.
- Kome da se ispriam? Zato? Konstatirao sam da se taj gospodin hvali time to je
ustrijelio etiri ovjeka kao etiri bijesna psa. Ostajem kod toga da je to kriminalna i
moralno bolesna pojava. Nemam nikakve namjere da se ispriam, a pogotovo ne
banditu koji se i meni grozi da e me ustrijeliti. Samo taj fakat to se pod ovim
krovom nalazim kao gost prijei me da spram tog novog kriminalnog ispada zauzmem
onaj stav koji bi bio logian!
Dalje se vie ne sjeam detalja. Vikali su svi, a iznad svega grmjela je basina
Domainskog da e me ustrijeliti kao psa. Ogroman i mesnat, taj se divljak istrgnuo
onoj rulji doktora i senatora, i, zaurlavi suludo - da se on ne da vrijeati pod svojim
krovom, da e on uzeti sam sebi zadovoljtinu, da e me zgaziti tu na licu mjesta, on
je nasrnuo na mene, a ja sam, primijetivi kako u njegovoj ruci blista revolver, u tome
momentu prevalio stol, preskoio preko onih zdjela, svjetiljaka i staklovine i nestao u
noi. Zveket stakla, posua, svjetiljaka, stravina vika na polutamnoj verandi, a vani u
noi vjetar u kestenovima, cvrci, mjese-ina i rosnata, zelena zvjezdana tiina. Vjetar
u granju, pjesma cvraka, zvijezde...

VJETAR NAD MALIM GRADOM

U naem malom svrajem zakutku taj je dogaaj u vinogradu zauzeo sablanjive

omjere.
Poela je hajka u kojoj sam se preko noi naao potpuno osamljen usred rastrovanog
osinjaka predrasuda i neobrazovane gluposti. Sve je poelo glupo kao Invitation a la
valse od Karla Marije Webera, te najmilije stvari moje supruge, apotekarske kerke
Agneze.
Florijani R. M., tip staromodnog bonvivana, za koga bi teko bilo odrediti da li je
odslueni maftre d'hotel ili dobroudno kanoniko lice s tipinim mesnatim
podvoljkom u stilu osamnaestoga stoljea, ovjek uglaen, uvijek pomno, vie nego
briljivo odjeven, izglaan, s rukavicama u lijevoj ruci, savreno skladan, pristojno
lice na prvi pogled uglavnom (dok mu niste otkrili narukvice pod manetom),
gospodin koji neobino paljivo posluuje svakog sugovornika skupocjenim zlatnim
etui-jem s monogramom i briljantnim gumbom, taj besprijekorni stari gospodin, koji
se uvijek svakom svome znancu naelno javlja prvi, ne samo zato to je dobro
odgojen (i odjeven), nego to je prije svega uvjeren kako je skromnost najprikladniji
ures pravog i nepatvorenog, dostojanstvenog gospodstva, taj uravnoteeni u svakome
pogledu dentlmen s neznatno i jedva primjetljivo poludesno sagnutim leernim
priklonom i diskretnim struganjem desnog potplata po ploniku, ovjek odmjeren u
koraku i u svim svojim ukusima, uvjerenjima i strastima, gospodin koji kao
najutivije lice naeg malog grada nije nikada ni s kim imao nikakve afere ili sukoba,
odbio mi je pozdrav meu prvima. U klubu, kod pokera, izjavio je demonstrativno
glasno da se potpuno slae s Domainskim i da bi me - doista - trebalo ustrijeliti kao
"bijesna psa".
Da bi me trebalo ustrijeliti kao bijesna psa, tu su parolu naroito proirili i - moglo bi
se rei - popularizirali gospoda Sarvaevi. Gospoda Sarvaevi su visoki inovnici u tri
koljena unatrag. Djeca tog plavokrvnog klana su pravni zastupnici automobila i
pisaih strojeva, la-rafi, rotarijanci, slobodni zidari, a s gospodom Sarvaevima bio
sam sluajno ve nekoliko godina u vrlo zapletenom ostavinskom sporu, po crti svoje
supruge Agneze, i da iskreno priznam: nikada nisam toj gospodi Sarvaevima
pristupao ista srca i sa simpatijama. Dobro sam poznavao tu hohtaplersku obitelj po
prianju svoje supruge, koja je s njima bila u ku-zenskim odnosima, i, znajui iza
kulisa kako to zapravo izgleda s tim optereenim bijednicima koji kao suci sude po
crti svojih zainteresiranih veza, kao odvjetnici gaze preko mrtvaca, preko razorenih
krovova i sudbina, ja te sluge stranih interesa, uvijek spremne na svaku uslugu
svakome tko moe dobro da ih plati, te carske savjetnike, odlikovane najviim
redovima, te krte kuevlasnike koji se neprekidno tuakaju sa svojim stanarima
nikada nisam volio, to je istina, pak su mi se revanirali u punoj mjeri, kao to je
najposlije i logino. Jedan od tih Sarvaa bio je carski dounik za vrijeme
apsolutizma, a ta narodna sramota pretvorena u carske i kraljevske predikate smatrala
se u obitelji Sarva' Daljskih slavnom tradicijom. Jedan od najmlaih predstavnika te
druge loze, Egon plemeniti Sarva, u ivotu najneuredniji i najlakoumniji ljubavnik,
kome sam vodio tri brakorazvodne parnice u dvije godine, taj sla-dostrasnik po svojoj
krvi, koji nije proivio ni jedne minute izvan svojih neizrecivo zapletenih i
uznemirenih ljubavnih briga, taj naduveni blesavi predstavnik nae nazoviljahte, koji
se bavi prodajom zavojnog materijala, te je zapravo neka vrsta ljubavnog pomonika
koji posluuje svoje muke i enske protektore enskim i mukim uslugama, on je
prvi lansirao vijest "o pitigrilijevskom, strindbergov-skom paklu moga braka". Od
njega, upravo njegovim posredstvom, doznao sam da je moja supruga Agneza jedna
od "najnesretnijih ena na zemlji" i da joj je ve godinama "jedini ideal da se oslobodi
moga nasilja, moga pijanstva i moga razvratnog ivota".
Zvui bizarno, ali nije zato manje istinito: o svojoj eni Agnezi doznao sam za ovih
nekoliko dramatskih dana vie no to sam to mogao primijetiti za itavog jednog
dosadnog apotekarskog braka. Dok nije dolo do ovog skandala s Domainskim, ja
nisam imao ni pojma da me na svijetu nitko ne mrzi i ne prezire tako toplo kao moja
vlastita supruga.
Amalija Aguacurti-Sarva-Daljska, udovica austrijskog generala Aguacurtija, kojoj su
svi djedovi i pradjedovi pomrli po ludnicama, pa ak i tamo pokazivali znakove
megalomanije kao carevi, pape i admirali, to staro, krezubo i slaboumno ptije strailo
primilo je tezu svog nadarenog unuka Egona pl. Sarva-Daljskog i iz te je
feldmarschalleutnantske provincijalne pote poela da krui glasina - kako sam svoju
suprugu spolno zarazio, kako ivim u nesretnom braku ve godinama, kako sam
egzaltiran, prenapet, sulud, prezaduen, neubro-jiv, u jednu rije: potpuno zreo za
ludnicu, dakako, ne kao admiral ili papa ili car, nego kao obian kreten!
Tako je stvar poela kod poker-partije staroga R. M. Florijanija, tako je tu vijest
preuveliao kuzen moje supruge Egon pl. Sarva-Dalj-ski, a zatim je strunjaki
razradila i snabdjela raznovrsnim uvjerljivim dokazima stara baba Amalija, a od stare
Aquacurtinice raznijele je po gradu kao avke, papige i egrtue: ungovice,
Damaskinijeve, Dagmar Varagonska, to su primile Domainske, Balentekovike,
rektorice, direktorice, doktorice, asistentkinje, tako su se uznemirili upekovi i
Gumbekovi, i poplava je stala da raste: da sam povukao revolver, da su me u
posljednji momenat sprijeili da ne postrijeljam sve prisutne, da sam demolirao itavu
vilu, da sam ulovio svoju suprugu in flagranti, da je ona mene ulovila in flag-ranti, da
su mi kod pretrage krvi ustanovili pozitivan nalaz, da sam sklon razornim pogledima
na svijet, da je kod mene bila premetaina, da sam strpan u luaku koulju, i tako
dalje, i tako dalje.
Svi su se uznemirili, kao da se u naemu malom gradu pojavila kuga. Dosadna siva
lica, nekakvi pranjavi i zakutni lovci, koji na politike ankete: kakvo im je politiko
uvjerenje, odgovaraju u javnosti, kao javni radnici pod svojim vlastitim potpisom: da
se ne bave politikom - ta gospoda poela su da apuu i da ukaju po kavanama kako
sam "politiki opasno lice koje bi trebalo izluiti iz graanskog drutva u interesu
politikog morala, jer propovijedam razorna, anarhistika naela individualne akcije"!
Prosjaci, intelektualni probisvijeti, luaci, plavokrvne blune koje sebi umiljaju da su
potomci fantastinih pretendenata na nekakve fantastine krune, piskarala puna
bolesnih ambicija, prepisivai tuih gluposti, dostojanstvenici, govornici, predavai,
slaboumnici koji grickaju praline-bombone svojih tugaljivih karijera, svi ti smijeni
mali pinevi koji liu svaiju stopu za pikotu, stupovi drutva sagraenog na kiretai,
predstavnici nauke nareene odozgo po administrativnom nalogu, sva ta bagaa koja
se godinama hranila u mojoj kui, koja mi je krala cigarete, pojela zdjele ribetina i
divljai, mali trgovci potkova i patent-avala, debeli prokuristi po Do-mainskijevim
bankarskim poduzeima (koji su se poenili s bogatim mesarskim kerima iz
najmranije provincije), te babe, zadrigle, tuste, crvene, kao od arlaha nateene, pune
zlatnih broeva i narukvica, sve je sabilo dvo-papkarski glave u ogranieno klupko
lai i klevete, sve se je zavitlalo u kolopletu straha i predrasuda, sve je poelo piskati i
doaptavati da je mu gospoe Agneze i zet apotekarski slavnog izumitelja ljekovitog
aja za probavu i kuevlasnik trokatnice s balkonom u glavnoj ulici poludio, da je htio
ustrijeliti generalnog direktora Domainskog ali da su ga pravodob-no sprijeili, a
cijela stvar likvidirat e se na sudu

Draguljari, zubari, bolji pokuarci, efovi tehnikih sekcija, romanisti, elisti, trgovci
ci-lama, slobodni mislioci lamarkisti, djeji doktori, veletrgovci i privatni inovnici,
kozmeti-ari i lijenici konih bolesti, krojai, baruni, kuevlasnici, najraznovrsniji
mistifikatori, sa-vitljivi u sedam smjerova simultano - a svaki nosi na ogled i na
prodaju po pet pari uvjerenja kao pokuarci to nosaju ogledala i hla-njake - gospoda
krojai koji kroje perom knjige na rok i na mjeru po narudbi, brbljavci, plaeni
agitatori koji laju protiv svog vlastitog uvjerenja, socijalne nitice koje skupljaju
priloge za vanbranu djecu isto tako kao to br-bljaju o opasnostima zranih navala na
neza-tiene gradove, propali bankiri, upravljai dravnih financija, potpisnici
politikih proglasa u koje ne vjeruju, laljivci koji javno prisiu na uvjerenja koja
mrze i poriu strastveno -kao negaciju svog pozitivnog miljenja - krijumari,
novinari, tampa, pijandure, nepuai, stare frajle, sve se to uznemirilo kao vrapci na
Valentinovo, i sve je to po logici svoje probave, svojih crijeva, svoga toploga popluna
poelo da rei, da laje, da se uzrujava, da klevee, da ogovara, da doznaje, da lansira,
u jednu rije, da se strastveno bavi sluajem glavnog Domainskijevog advokata,
apotekarskog zeta, kuevlasnika s balkonom, na uglu kod biskupova spomenika.
Od najranijeg mog djetinjstva u meni je bio razvijen neobino intenzivan strah pred
votanim kipovima. Ta sajamski nafarbana, votana imitacija ljudskih glava ili ruku
izaziva u meni od prvih dana moje svijesti neobjanjivo uzrujano stezanje utrobe, i jo
u niim razredima srednje kole ja sam kao dijete dobivao opasan proljev od
panoptikumskih odvratnosti. Zato, na primjer, prepolovljene govee ili pra-see
strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podraajem na bljuvanje ili s pobunom
crijeva? One krvave, ranjave krpetine ivotinjskog mesa nesumnjiv su dokaz
odvratnog, upravo podlog umorstva, ali taj kriminalni prerez svin-ske utrobe u
kobasiarskom izlogu ima svoj kakav-takav, vie-manje danas jo ipak relativno
stvaran i mesoderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom
mesoderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje li-jep, jer se prije svega moe
pojesti. U votanom odljevu panoptikumskom prerez kroz bubreg, kroz crijeva, kroz
probavne ili spolne organe djeluje boleivo odvratno. Taj votani preparat, taj
bezidejni model ivotne besmis-lene bezidejnosti i bespredmetnosti, taj oboja-disani
uas djeluje na ovjeji mozak melan-kolino, i ja se ne mogu oteti dojmu da taj
votani odraz ivotne stvarnosti, taj matematski toan odljev, ta vjerna, pomno
imitirana kopija, upravo duplikat ivotnog uzora, djeluje tako odvratno samo zato jer
se u njemu objektivira ivot do onog bezidejnog, upravo bespredmetnog stupnja
gaenja kakvim ljudski mozak reagira na besmislenost postojanja uope kao takvog.
Da je ivot (po ovakvim svrajim zakucima) doista besmislen kao pa-noptikumski
votani prerez svraba, ira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u ivotne
nagone, u ratove, u line neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svra-
bove, irove i utrobe, u smijehu, uz zveket aa i glazbala, u trci za kruhom i
pobjedom, mi to sve obino zaboravljamo, jer se ovjeku ne gadi nita to se moe
oploditi ili pojesti. Ali to sam ja mogao oploditi ili pojesti od ovog povampirenog
panoptikuma oko sebe? Sve se je rastvorilo preda mnom kao rakom razgri-zeno
prepolovljeno ensko spolovilo u votanom odljevu sajamskog panoptikuma, i ja,
pedesetogodinji slaboumnik, koji je itav svoj ivot prorajtao na gostoljubivo
traenje vremena s glupanima, poeo sam reagirati na to suludo zbivanje oko sebe s
gaenjem.
Nije da nisam ve i otprije nasluivao kako to zapravo stoji s ljudima. Znao sam da
dravni statistiari koji objavljuju debele knjiurine o stanju injenica kod nas i u
svijetu, da ta gospoda uenjaci eljaju i soigniraju svoje podatke u smislu viih,
administrativnih naloga, pak da zahodi (kanalizacija uope, melioracija movarnih
podruja), brodogradnja, pa-rostrojevi, tranice, sve to da je u tim knjigama (koje
uostalom nitko ne ita i ne uzima ozbiljno) u porastu, jer je takav meunarodni obiaj
da graanima izgleda da je na svijetu bolje ako su zahodi, kanali, puke, topovi i
uope strojevi u porastu. S takvom gospodom i uglednim efovima nae statistike
mogao sam da lumpujem, da pijem i bratimstvo, da igram ah, da razgovaram o
pitanju Dalekog Istoka, ali problem je u ovome: kakav stav da zauzme ovjek spram
takvog statistiara koji hoe da te, kao obinu cifru jednog drutvenog stanja, svrsta u
svoje rubrike, i to, na primjer, uzmimo, u rubriku kanjenika: toliko i toliko plus
jedan, a to sam lino ja, ili u rubriku umobolnih: toliko i toliko plus jedan, a to sam
opet ja! Da se kod povjesniara moe naruiti historija po mjeri, po potrebama ("po
liniji oportuniteta"), to mi je bilo poznato, da se kod lijenika moe kupiti svjedodba,
kod kritiara recenzija, kod ene ljubav, kod dobre veere vii in i uope
promaknue, sve sam to dobro znao, u toj sam predstavi pomalo i lino glumio i na
tom krabuljnom plesu bio sam osobno jedna od alosnih, slaboumnih krabulja.
Postupajui s ljudima kao s ranjenicima ili bijednim patuljcima, imao sam svoju
vlastitu metodu, metodu samilosti i simpatije za jadnike koji nemaju izgraene line,
originalne, svoje pameti pa prema tome ne mogu imati ni svog vlastitog morala ni
svoje vlastite volje, a nisu krivi to su u naoj domaoj hladetini moluskna, skuhana,
prosjena, siva smjesa sveope nepismenosti, neobrazovanosti i paralize.
Ja sam, dakle, alio svoje blinje, i moj vlastiti nain miljenja bio je otprilike ovakav:
slika, a nema ukusa, zapravo si samouk, pak ne zna kako bi zapravo trebalo slikati,
nema pretjerano mnogo dara i moglo bi se dogoditi da strada kao brodolomac i rtva
jedne vie strasti, dakle kupujem tvoju slabu sliku protiv svog vlastitog uvjerenja, jer
tvojih slika ne kupuje nitko, na izlobi ti je prazno, tamo mirie po mrtvanici, i lovori
u loncima i umorno od-jekivanje koraka kakvog zalutalog prolaznika, sve to izgleda
alosno, kao da tu negdje iza paravana doista lei mrtvac! Ili: pie knjige, neuredan
si, povran, priglup, pojma nema ni o emu, javljaju se ve prvi znaci starakog
umora, a igra ulogu nekakve lokalne veliine, propovijeda najispraznije ideje, vie,
ne vjeruje samome sebi, iri zbrku i u samoobrani obmanjuje ljude oko sebe! A
zato? Tvoje knjige ne kupuje nitko, a ako se i nae kakav naivan pojedinac te razlista
tu tvoju udestve-nu artioku, zaboljet e ga glava. Od takvog tampanog prikaza
tvoje vlastite knjige opet tebe boli glava, glavobolni besmisao i migrene na sve strane,
dakle zato, emu?
Pretvorljiv patos lai. Bog je u crkvama isto tako drven kao i sveci po oltarima, pak je
prema tome drvena i svaka rije to je ujemo s propovjedaonice: slabo plaeno,
drveno graansko zanimanje i klepetanje vjetakim zubalom. Ali sve to se zbiva
oko crkve, pred njom ili protiv nje isto je tako drveno. Pomodni fratri novih pogleda
na svijet poriu feudalnim fratrima pravo na egzistenciju, i razgovarati se sa
suvremenim graanskim nevjernicima o bogu nije nita manje dosadno nego dati se
gnjaviti od feudalnih vjernika u franjevakom suknu. Mnogo je kompliciranije,
uostalom, biti bezbonik na duhovitoj visini ove misli nego fratarski glupan koji, kada
uje ime Lutherovo, triput pljune kao ortodoksni Izraelianin kada se rukovao s
gojem. U bolnicama, oko opera-cionih stolova, gospoda mesari u bijelim pregaama
isto su tako tati kao i glumice u kazalitu: vaan je i iznad svega najvaniji pojam
uspjeha. Sve je uope u ivotu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znai san:
udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naroitih
sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad
se putuje spavaim vagonima, a pui najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi,
sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male lai,
veere, ajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mrnje, ratovi, karijere. Radi uspjeha
igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o
katedri, o pobjedi, o lisnici, o inu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a
jedina je mjera uspjeh: ubija ljude, nosi elegantne i-ljaste vedske cipele, ispeglane
hlae, lakira nokte, putuje, trguje, gradi kue, ratuje, pie knjige, slika,
osvijetljen si na kazalinim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne mis-li da ivot
zapravo ne bi trebao da bude to to se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u
novinama, l evo u emu je klju za razumijevanje moje situacije u ovom naem za-
bitnom zakutku, poslije takozvanog dogaaja u vinogradu generalnog direktora
Domainskog: do onog momenta ja sam s izvjesne visine, moda ne pretjerano
visoko, moda ak s visine svoga prvospratnog balkona, promatrao taj bal pod
maskama to je zamorio dolje na ulici pod mojim nogama, a nisam imao stvarno
svijesti o tome kako ni ja lino nisam nita drugo do obina maska u tom kolopletu
nae kratkovidne gluposti a pomalo i sramote. Ali kad sam se naao u obezglavljenoj
guvi, odnosi su se izmijenili: od utljivca koji pasivno promatra postao sam ovjek
koji je prestao da glumi prosto zato jer je osjetio kako glumi krivo, onako otprilike
kako se to kae za glumca kada glumi fal. Prestao sam - dakle - glumiti samaritanca,
samilosnika, koji je zaokupljen iskljuivo tuim brigama, pak se brzo pokazalo da je
ivot u ovim novim, izmijenjenim okolnostima postao za mene mnogo za-pleteniji
nego to se to inilo u -prvi mah. Za trideset godina moje kakve-takve glume, ljudi su
stvorili o mojoj linosti predodbu kao o ovjeku utljivcu, pasivnom, dobroudnom,
dakle, o priglupom gospodinu doktoru koji nas moe pozvati na veeru, kupiti nam
sliku ili potpisati mjenicu, ali da bi taj sivi i bezlini tip, kuevlasnik s balkonom i
apotekarski zet, mogao imati svoje lino miljenje, i to jo takvo koje se ni u emu ne
podudara s naim, to je prelo granicu njihove ne pretjerano velike fantazije, to ih je
neoekivano zbunilo i u tome se moe zapravo nai onaj, na prvi pogled neshvatljivi
motiv, da su se uglavnom svi sloili kako mi se neto poremetilo u mozgu i kako sa
mnom ne stoji ba najbolje ni najnormalnije: bit e da sam poludio kad sam prestao
misliti njihovom logikom. "Njihova logika" je neka vrsta konvencionalne drutvene
igre koja se igra po pravilu. Pravilo je ovo: svijet je takav kakav jeste i ne treba ga
popravljati. Domino se igra da bi se igra dobila, a sve ostalo zove se "filozofiranje".
Nikada nisam filozofirao pro foro externo i bio sam samozatajno konvencionalan, a to
mi se onda i osvetilo. itavog svog ivota alio sam ljude, bio sam spram njih utivo
blagonaklon, jer sam ih poznavao pod koom i jer mi je (trajno) bilo ao to su tako
beznadno sivi, tako tupo drveni, tako jeftine i bijedne igrake u tuim rukama, tako
sudbonosno izoblieni svojom vlastitom glupou. Ja sam, dakle, mogao da
sudjelujem u njihovim brigama, da gubim vrijeme na njihove parnice, da alim te
nae nazovitalente promatrajui ih kako ive po vlanim sobama, kako gladuju u
maglama, kako nemaju nikakvih naroitih sposobnosti osim posve slabe, gotovo
neznatne vjetine prstiju: za glinu, za tipke, za dvije-tri rime, ali kad se taj svijet malih
vrapjih eprkala uznemirio nad mojim "patolokim" sluajem, kada su se ti trgovci
delikatesa, burzovni senzali, umirovljeni docenti, nenadarena mazala, pjesnici, svi ti
kratkovidni oravci, po zakonu svoje zeje naravi, pobunili protiv mene kao protiv
"moralnobolesne pojave", kad su s indignacijom poeli da prelaze preko mene na
dnevni red svojih gluposti, onda sam i ja prestao glumiti dobroudnog ut-Ijivca, i
tako je dolo do toga te sam svojim znancima poeo odgovarati vlastitim mislima, a
na njihove drskosti okretati im lea bez komentara: - Moj naklon, zbogom, klanjam
se! Jer to da kaem takvom jednom intelektualnom gitaristu, takvoj jednoj umiljenoj
veliini pod lupom naeg domaeg kulturnog poveala (koja slika zlatne ribice ili pie
pjesme o jabukama na tanjiru), kad mi pristupa sa svojom buoglavom tikvurinom
(nepravilnom kao nogometna lopta) i kad me s fantastine visine svoje vlastite
megalomanije tapa toboe dobroudno po ramenu, kao da sve to nije nita, to se ja
zbog toga toliko uzrujavam: - No, dragi doktore, nije to nita! Izgubili ste malko
ivce, odmorit ete se negdje u inos-
transtvu, sve e se dobro svriti!

- Gdje sam ja izgubio ivce? Kada? Gdje u se ja odmoriti u inostranstvu? Zato?

Zato to sam rekao jednom Domainskom da je kriminalan tip? Pa on jeste stvarno
kriminalan tip! Oprostite, to je, poslije onog to se dogodilo, doista moje uvjerenje!
- E, pa nemojte tako, molim vas, gospodine doktore! Vi ipak malko pretjerujete! Ne
mogu se davati takve vane izjave samo ovako. Generalizacija je uvijek opasna!
- Kako "ovako"? Kakva generalizacija?
- Pa ovako moralno neodgovorno! Nije ivot djeje zabavite! Nismo mi djeca!
Stoji preda mnom krezubo, kovravo potucalo, antipatian, neokupan tip lirskog
pjesnika, smrdi mu iz usta, znoje mu se ruke, sie nervozno svoju cigaretu, upravitelj
je nekakvog djejeg suiavog sklonita, a bio je za vrijeme rata raunarski narednik i
nakrao se novaca i tako postao kuevlasnik, te i sam sudjeluje "na izgraivanju nae
mlade privrede", suraujui kao lirik egzaltator u velianju naeg privrednog razvoja
(odatle ga i znam, to sam mu tampao pjesme u komorinim publikacijama), i sad to
da mu odgovorim? Najinteligentnije je skinuti eir, pokloniti se i bez rijei nestati: -
Moj naklon! Sluga sam pokoran!
U svijetu malograanskih bluna oko mene nastala je nevjerojatna uzbuna. Ovi
ljekarnici, knjievnici, kuevlasnici, ti kavanari i upravitelji djejih sklonita i
sirotita, ti trubai i internis-ti, koji svi mile jedni preko drugih, koji se svi svrdlaju
jedni u druge, koji se tove kao trakavice u tuim crijevima i vrve kao crvi po trulim
lubanjama, sva ta djeca kiobranara i muzika-nata, ti troimeni i tropridjevni glupani u
sjeni naih velikih imena, zvjezdoznanci koji kradu drugim zvjezdoznancima
tekstove, krijumari kokaina, krivotvoritelji radnikog osiguranja, ciglari, vlasuljari,
umirovljeni vojni suci, svi su se oni uznemirili od pomisli da meu njima ivi i die
jedan njihov najprosjeniji sugraanin i koji umije da ih prekine u pola reenice, da
im skine eir i da ih ostavi nasred ulice poto im je izazovno okrenuo lea i otplovio
niz drvored kao laa pod svojom vlastitom zastavom. Primijetio sam da ljude naroito
drai logika. Spram logike svi su alergini!
Zaustavio me na ulici eksministar gospodin Pankracije Harambaevi, gospodin s
baken-bartima, koji je kao nadleni ministar zaradio nekoliko dvokatnica
najnevjerojatnijim, upravo fantastinim emisijama raznovrsnih serija maraka. Taj
puki uitelj ili geometar po svom graanskom zanimanju, koji se kao ministar
izgurao na mjesto delegata kod Lige naroda, a danas igra ah u jednoj od otmjenih
graanskih kavana na dnu drvoreda u centru grada, osjetio je potrebu da mi lino
izrazi svoje duboko negodovanje nad mojim ispadom protiv generalnog
Domainskog.
- Imam li ja pojma kakvu je ulogu odigrao taj odlini mu u razvoju "nae mlade
privrede"? Nai likeri, na ugljen, nae drvo, nae tkanine, naa tampa, sve je to
zapravo, ako se pravo uzme, lino djelo navedenog gospodina Domainskog, o kome
se moe imati miljenje kakvo se hoe, ali da bi mu netko mogao da porekne
pionirsku ulogu u izgradnji nae privrede, to bi bilo ipak suvie smiono! l upravo zato
to to meni nije bilo nepoznato (jer je svaka mogunost iskljuena da bi upravo ta
pionirska uloga Domainskog meni mogla biti nepoznata), upravo je zato
neshvatljivo...
- A to je neshvatljivo?
- Kako, to je neshvatljivo? Pa, dragi doktore, oprostite, vi valjda ne ete negirati...
- A to? to ja negiram? Pa sve kad bih ja neto i negirao, u kakvoj to vezi stoji s
naim likerima ili s naim tkaninama koje nisu moje, pak prema tome ne mogu biti ni
nae! Te su tkanine moda vae...
- Hje, oprostite doktore, a nita, molim, molim! Znate kako: vi ste pravnik po struci,
vi ete svakako bolje znati to je oportunije: negirati ili ne!
- Sasvim logino, gospodine ministre! Ja sam pravnik, ja nisam filatelist! Ja se ne
bavim skupljanjem maraka! Ja nisam kuevlasnik ni ministar...
- Vas treba strpati na motrenje! Vi niste svijesni dalekosenosti svojih rijei! Kakve
su to neukusne aluzije? Ne znam to to sve ima da znai. Pardon!
- Ponavljam vam, gospodine ministre, ja se savreno nita ne razumijem u potanske
marke, ja nikada nisam bio potanski inovnik, ja nikada nisam radio s markama, ja
sam odvjetnik, ja biljegujem svoje stvari, a biljegovinu plaam, ne gradim kue od
biljegovine! Klanjam se!
U nizu tih savreno suvinih, zapravo ulinih sastanaka ostao sam dosljedan prosto po
liniji zdrave pameti, bez ikakve odreene namjere, pa kad sam bacio mladoga von
Petre-ticha u bazen pod vodoskokom, to nije bila provala nikakvog ludila nego ljudski
posve razumljiva gesta, vie moralne nego tjelesne samoobrane. mrkavac, blesavi
provincijalni samozvani patricij, kome je ve otac ivio na velikoj nozi, visoko iznad
svojih stvarnih novanih mogunosti, deko odgojen u ambijentu gdje se misli s
mentalitetom najotrcanijih po-kuaraca, to znai: u poniznosti prije isteka mjenice, a
u nevjerojatnoj aroganciji, kad se zvekee sa tri cekina u depu, dakle taj von
Petretich, bivi konjaniki oficir koji lovi lov na veleposjednikim lovitima u drutvu
("aristokratskih") veleposjednika kao veleposjed-niki pripuz, pristupio mi je u parku
kad sam u bazenu pod vodoskokom promatrao zlatne ribice gdje se igraju u sjeni
lopoa, a mali srebrni mjehurii kisika okomito se penju na staklenu povrinu vode,
okupljajui se oko zelenih plosnatih listova kao srebrne kapljice. Pristupio mr je s lea
i, sjeam se, nije mi pruio ruke, niti je skinuo eir. S desnicom na srebrnoj povrini
svoje doze o koju je tuckao cigaretom, taj hohtapler, najmanje petnaest godina mlai
od mene, zaustavio se tu nad ribicama, i poto se opro desnom nogom o kameni rub
bazena, on mi se podrugljivo, upravo izazovno nasmijao, kao ovjek koji izaziva
sukob pod svaku cijenu.
- A vi, doktore, buljite u ovu vodu- kao da se bavite samoubilakim nakanama?
- Ne, promatram ove zlatne ribice! Ribe nisu pretjerano inteligentne ivotinje. Ja ne
znam jeste li kada promatrali ribe u staklenim posudama? Ribe ne razlikuju staklo od
vode.
Ribe plivaju u jednom smjeru dok nisu ustima osjetile da se kroz staklo ne da dalje
plivati, a to su iskustvo potpuno smetnule s uma poslije okreta do druge strane
posude. Ta riblja glupost traje ve itavu vjenost...
- A ja sam mislio da imate namjeru da se utopite! ujem da e vas Domainski
izazvati na dvoboj! He-he!
- Na dvoboj? Mene? Domainski?
- A to ste se tako prepali? Ovakav kramar, kao to je Domainski, ovakav pipniar
nikada jo nije nikog izazvao na dvoboj! Ne bojte se, doktore! Da ste sve to meni rekli
to ste skresali ovome starom parveniju, ja bih vas raskrvario korbaem za pse! Ali
Domainski ne e iz toga povui nikakve konzekvenci-je, naravno!
- A mene vi ne biste poastili dvobojem? Molim vas, a zato?
- To bi mi bilo ispod asti! Ovakvi slabo-umnici, kao to ste vi, zasluuju samo
korba za pse. Vi ste se diskvalificirali za svaku zadovoljtinu! Vi ste komunar!
to da odgovorim takvom majmunu, koji je prosjedio na raznovrsnim kobilama deset-
pet-naest godina i koji osim debelom koom na svojoj stranjici ne bi niim mogao
dokazati da je u ivotu ikada izvrio bilo kakav plemenitiji napor? uo je dvadeset i
dva puta "ar valcera", inae je u njemu sve zrakoprazno. Opalio sam mu pljusku, i to
takvu da je pao k onim zlatnim ribicama, i sve se svrilo s velikom strkom djece,
guvernanata i policije. Bio je to udan doivljaj: nai se u pratnji policijskoj u jednom
fijakeru s ovjekom s koga se cijedi voda i koji mi je u fijakeru dva puta pljunuo u
lice. Bio bi me napao, ali kako mu je pukla kost u zglobu lijeve ruke, dva su ga
straara drala objeruke, uvjerena da se radi o neuraunljivom bjesomuniku; od
vremena na vrijeme on je tako urlao od bola da sam i ja imao impresiju da je lud. Za
nama je trala rulja djece i slukinja, a onda se na policiji sve objasnilo. Zgradu smo
napustili odvojeno: najprije on, a poslije nekoliko minuta ja, svaki u svome taksiju.
Drugoga dana poslao mi je svjedoke. Boka-novskog i Faltoninija: prvi je bio
predstavnik nekakvih amerikanskih ivaih strojeva, plemeniti Bokanovski, a
drugoga, nije tome prolo ni pola godine, uhapsili su zbog pijunae, i ja sam ga
poslije sastao u istranom zatvoru kod sudbenog stola. Dolo je do uzbudljive scene
izmeu svjedoka gospodina von Petre-ticha, gospode plemenitog Bokanovskog i
plemenitog Faltoninija, i mene. Bacio sam ih napolje. Tri dana kasnije opet mi je
nekakva slina figura, nekakav von Floden-Fonciere Italo donio zapisnik o tome
dogaaju, te sam i njega izbacio sa zapisnikom zajedno. Idiotske gluposti!
- Eh, vi pretjerujete, moj amice, rekao mi je tvorniar sapuna, gospodin Bachmayer. -.
Ne moete ovako tjerati svoju situaciju do apsurda! Te tu navaljujete na ljude
revolverom, te demolirate itave kue, te bacate ljude u vodu, a svojim
dobronamjernim prijateljima demonstrativno okreete lea! Ne ide to tako, moj
gospodine! Kamo to vodi, razmislite malko i sami! U anarhiju i revoluciju!
to da odgovori ovjek ovakvom dobronamjernom, konzervativnom sapunaru? Da se
povue ili da proslijedi? Da mu kaem kako nisam povukao revolver ja - nego
Domainski! Kako se nisam hvalio umorstvom ja - nego opet Domainski! Kako
nisam nikoga uvrijedio prvi, nego sam samo reagirao na neutive ispade pojedinaca!
Kako se nisam ja von Petre-tichu prijetio korbaem za pse, nego on meni!
- Ne, gospodine direktore! Vi niste upueni u stanje injenica! Vi polazite od krive
pretpostavke! Ja sad nemam nikakve namjere da gubim vrijeme na detalje, ali vi
pojma nemate kako stvari stoje.
- Kako da nemam pojma, gospodine doktore, ako boga znate? Eto, bila je sino vaa
vlastita gospoa kod moje supruge, te je tamo plakala kod nje da je najnesretnija ena
u itavom gradu! Da ne zna to se dogaa s vama i da misli da bi neto trebalo
poduzeti u vaem vlastitom interesu. Pa i ja mislim da bi najbolje bilo da se
posavjetujete s kojim lijenikom, da otputujete, da se odmorite...
- Klanjam se!
l tako sukob na ulici, sukob u kavani. Sukob na etalitu, sudar u tramvaju, svaa tu,
slom tamo, rije od ovoga, poruka od onoga, mi-ljenje ovoga kruga, uvjerenje one
grupe, savjet jednog, prijetnja drugog: da me vlastita ena smatra luakom, da sam se
onemoguio kod kartela, da je moj tast apotekar izjavio javno, u kavani pred stranim
osobama, kako me se odrie, da je najbolje da se savjetujem s lijenicima, da se
nagodim, da se ispriam, da povuem konzekvencije. Ukratko: vonja je iz dana u dan
postajala sve luom, sve bjeso-munijom, i meni je i samome na momente izgledalo
da nam eiri lete po zraku i da bi teko bilo pogoditi kamo e se sve to otkotrljati.
Jedno mi je meutim postalo jasno: treba ostati logian, jer bilo kako bilo, logika
nikada nije nepouzdan vodi. Istina je: bio sam prilino sam, ali osamljenost jo
uvijek nije dokaz da ovjek nema pravo.

ZBOGOM

l reega dana poslije veere u vinogradu uputio sam kartelu pismo da sam obolio i da
kroz jedno, po predvianju lijenika "neizvjesno vrijeme", ne mogu nastupiti svoje
dunosti; tom suhoparnom, potpuno oficijelnom pismu priloio sam lijeniku
svjedodbu jednog svog znanca kirurga: nadraaj slijepog crijeva s eventualnom
operacijom.
Dan kasnije telefonski mi se javio doktor Marko Javorek, bivi ministar, advokat,
bivi marksist, socijaldemokratski ministar u jednom ekonomskom resoru, u jednoj
kraljevskoj vladi koja je bila sastavljena na programu koji bi mogao da bude sve na
svijetu prije nego marksistiki! Kod gospodina generalnog Domainskoga u njegovim
poduzeima igrao je eksministar Javorek ulogu ekonomskog savjetnika i bio u jednu
ruku lini prijatelj gospodina generalnog direktora, a u drugu lan raznih ravnateljskih
vijea: pilane i tvornice nonih lonaca i paromlina, pa ak i jedne parfimerije i
drogerije, pod zatitom jedne poznate mondene i koketne egipatske boice. Gospodin
ministar Marko, koji se kao advokat potpisivao Marko Antonije i koji je uivao ugled
vrsnog pukog tribuna i neobino nadarenoga govornika, posjetio me je u mom
vlastitom stanu u vrijeme unaprijed ugovoreno, i to tono o podne i pet minuta odmah
slijedeeg dana poto su u kartelu primili moje pismo.
- Budite kod kue, dakle, dragi doktore, u dvanaest i pet, evo mene kod vas!
l doista! U dvanaest i pet bio je kod mene, a u dvanaest i petnaest situacija je ve bila
nesumnjivo jasna: doao je po nalogu Domainskog koji od mene trai potpunu
zadovoljtinu, i to formalnu, pismenu, da, prvo: poalim uvrede, i, drugo: da povuem
sve elemente klevete koji su nesumnjivi, jer u protivnom sluaju on e me, prvo:
razrijeiti obveze bez ikakvih formalnosti, i, drugo: predati sudu. Gospodin ministar
Marko Antonije mislio je da bi u obostranom interesu bilo da doe do nagodbe, do
kompromisnog sporazuma. S moje strane jedno formalno pismo rijeilo bi
Domainskog svakako veoma neugodne dunosti da me preda sudu, a opet "i u mome
je interesu da se taj skandal takorei dentlmenski, evropski likvidira, da doem do
svog otkaznog roka i do svoje zakonom zagarantirane otprav-nine, nego obratno, da
budem suen i da izletim iz tog poslovnog odnosa pod okolnostima kakve za mene
nesumnjivo ne predstavljaju nikakvu naroitu materijalnu prednost".
Izjavio sam gospodinu ministru Marku An-toniju neka bude ljubazan i neka izvoli
izvijestiti gospodina Domainskog da ne mislim pisati nikakvo pismo, da mu ne
mislim dati nikakve zadovoljtine, a to se tie razrjeenja obveze bez formalnosti,
odnosno suda, da mu stojim na raspoloenju. Primam otkaz, a tubu uzimam na
znanje. Materijalna strana pitanja me ne zanima!
- Oprostite, gospodine doktore, ja naravno nemam nikakve namjere da vas savjetujem,
jer najposlije ja pretpostavljam da ste svijesni svih pravnih posljedica ovog
neugodnog sluaja, ali opet, prijateljski, meu nama, kolegijalno (vie od toga:
drugarski), vi ete mi dopustiti da vam izjavim kako se ne mogu oteti impresiji da se
vi - kako da kaem - ivano nalazite ipak u neto povienom raspoloenju i da ne
moete da se objektivirate do onog stepena kakav bi nesumnjivo bio potreban za
donoenje tako vanih odluka. Vi znate: radi se o 299, 300 i 301 k. z. Nema nikakve
sumnje da e osuda pasti na vau tetu. Domainski je ugledno lice, on je jedan od
najuglednijih predstavnika nae privrede, on nosi itav niz naih i meunarodnih
odlikovanja, on je, da, i tako dalje. emu da gubimo rijei i vrijeme? Situacija u kojoj
se nalazite nije - naravno - zavidna, ali, svakako: bolje je odabrati odluku po crti
manjeg otpora, pa prema tome tu aferu zavriti po liniji oportuniteta, to jest manjeg
zla, no... i tako dalje, dragi kolega, he--he! Meni je vrlo neugodno, dakako, he-he - i
molim vas da mi povjerujete kako su sve moje simpatije na vaoj strani, i koliko mi je
god neprijatno to sam se tu pojavio u ulozi posrednika, ja ipak mislim da vi nemate
nikakva razloga da posumnjate u moje prijateljstvo spram vas, pak upravo iz toga
razloga mislim da bi bilo bezuslovno potrebno da vam se objasni da e svatko
objektivan morati da se tu sloi u procjeni situacije sa mnom: ini se kao da vi stojite
pod dojmom svojih vlastitih fraza te nemate dovoljno moralne snage da pogledate
injenicama u oi i da se pomirite s tim da je u ivotu esto bolje i jednostavnije
progutati abu da bismo dobili kravu, nego ovako nervozno, djeaki, da, upravo
pubertetski gubiti se u neizvjesnostima, pak prema tome proigrati eventualno i svoju
posljednju ansu!
- Nema ni jednog od naih sedam hiljada doktora prava i mudroslovlja koji mi ne bi
savjetovao na vlas to isto to ste mi savjetovali i vi, a ja opet ne znam to da vam
kaem, osim obrazloenja to sam ga ve imao ast izjaviti: primam otkaz, a tubu
uzimam na znanje! Ostajem u cijelosti kod svoje izjave da je Domainski kriminalan
tip, ubojica i bandit.
- Dopustite mi, gospodine kolega, da primijetim kako ste vi suvie zabrazdili, da tako
kaem, da, u frazu. Vi ste nekonkretni! to znai nekoga proglasiti banditom? Osim
verbalne injurije, to ne znai ba savreno nita!
- Poslije svega to se odigralo tamo na verandi ja toga ovjeka smatram kriminalnim
tipom! Ja ne razumijem u emu bih ja bio ne-konkretan? Domainski je nesumnjivo
moralni idiot! to znai biti bandit? To je vama nekon-kretno?
- Ma vi ste, drue, nestvarni, s obzirom na pozitivne zakonske okolnosti! To to vi
priate to je moda poezija, ali nije konkretno! Tako se politika voditi ne da! Kakva
vam je to politika? Svaka vaa rije, sve tee uvrede!
- Pa dobro! Zar ste vi doli ovamo da me poduite kako se vodi "politika"? Ja se
nikada nisam bavio politikom, i od mene je svaka takva djetinjasta namjera neizrecivo
daleko!
- Politike ima i u prenesenom smislu, dragi kolega! Sve je u ivotu politika to nam
moe posluiti kao sredstvo kako bismo postigli onaj cilj koji elimo da dosegnemo.
Politika je vjetina koja rauna s jednim koeficijentom, a to je - vidite - koeficijent
stvarnih snaga! Da! A u ovom sluaju stvarne snage kojima raspolaete takve su da
ete nesumnjivo podlei. A uivati u svom vlastitom porazu, to je starofrajlinska
martiromanija, a nije politika! Ja sam kao politiar bio u situaciji da gutam abe i
mieve, blato i staklo, a kadikad - bogami - i vatru. Paklena je to krampampula voditi
politiku, vjerujte mi, ali vidite, ja se nikada nisam dao rukovoditi svojim ivanim
raspoloenjem, moj dragi gospodine drue!
- l dokle ste dotjerali? Da kao nekakav bivi puki tribun vrite lakejsku slubu
jednom banditu i kriminalnom tipu. Ako je to dokaz za vau politiku vjetinu, onda
vam zahvaljujem na dobrim savjetima! Uostalom, da vam olakam, dopustite da vam
izjavim kako mi je va repertoar poznat! Unaprijed mogu izdeklamirati sve to biste
mogli da mi kaete: da su ljudi - ljudi, da je ivot neka vrsta borbe za opstanak, dakle
neka vrsta rata, a u ratu je kao u ratu, i sve stvari treba uzeti kakve zapravo jesu, a
ljudska je glupost velevlast, a nivo proletarijata uslovljen je nivoom graanske klase,
a priroda ne ini skokove i treba se pomiriti s time da su zidovi tvri od naih glava, a
nou su sve krave crne, i zato eprkati po sasvim neznatnim, da, upravo savreno
sporednim sitni: ama, kad je u ivotu sve uslovljeno sredstvima proizvodnje, i glavno
je da se radi za masu, a ne individualno, a ja sam - dakako - individualist te ne vidim
nita osim svoje linosti, svoje glupe, ograniene, malograanske malenkosti, a to je
sve neka vrsta larpurlartizma, to je sve salonska razbibriga sitnih badavadija, jer se
individualnim moraliziranjem ne moe nita pomaknuti naprijed, itd., itd. A sve to,
sve to je rvnjanje smea i gluposti, jeste li me razumjeli? Mene se politika u ovom
trenutku ne tie nita, razumijete li, nita, ali kad je ve netko politiar, socijalist, ro-
jalist i republikanac u istom licu kao vi, taj ne bi trebao da meni docira iz politike!
- A zato ne, molit u lijepo?
- Zato, jer ja spadam u dentlmene, a ne u pseudopolitiare! Zato!
Gospodin Marko Antonije Javorek promatrao me je s punim zanimanjem. On ustvari
nije bio neinteligentan i meni se na momente priinilo kao da se u njegovom pogledu
zaiskrila jedna mala, posve neznatna, prostim okom jedva primjetljiva iskra simpatije.
Nastala je tiina. Imao sam osjeaj da e ustati i otii. Meutim, ovjek se je svladao.
Gospodin ministar posegnuo je mehaniki za kutijom s cigaretama.
- Slobodno?
- Molim, izvolite!
Htio sam mu zapaliti cigaretu, ali nije bilo igica. Ni gospodin ministar nije imao
igica. Ustao sam i otvorio vrata u pokrajnu sobu (blagovaonicu) da donesem igice, a
na vratima, zateena mojom brzom i iznenadnom kretnjom, stajala je
mnogopotovana gospoa Agneza, moja draga ena. Sakrivena iza porti-jere, ona je
prislukivala naem razgovoru.
- Pardon! Oprosti! Nemamo igica! Molim te da nam donesu igice... i malo konjaka!
Zatvorio sam vrata i vratio se natrag do gospodina ministra.
Upadica s mojom gospoom bila je vrlo neugodna, ali tehniki, naalost, bilo je
neizvedivo da se uini nevidljivom ili da se porekne. Slegnuvi ramenima, zaokruio
sam dva-tri puta sobom i vratio se bez rijei do naslonjaa. Sobarica koja se neujno
pojavila na drugim vratima s konjakom i sa ibicama postavila je kutiju igica i flau s
konjakom na srebrnoj tasi na stol, i, bacivi na mene diskretan pogled pun straha,
upravo jo vie: strave, opet je isto tako neujno nestala. Nisam posveivao tome
nikakve panje, ali mi je tom prilikom palo na pamet da sam ve primijetio kako me
posluga u kui promatra sa stravom i s izraajem samilosti: smatraju me ludim!
Na koga da se ovjek pozove u takvim prilikama? Na jednog od naih sedam hiljada
doktora univerzalne medicine, prava ili bogotovlja? Na jednoga od pola milijuna
inovnika ili dravnih namjetenika? Na dvjesta pedeset ministara, od kojih je jedan
ovdje prisutan, i to jo marksist samozvanac? Na bronane spomenike po naem
gradu? Na eljezniare? Na slagare? Na ovakve puke ministre, kao to je ovaj ovdje?
Na sobarice? Na moju vlastitu sobaricu Miciku koja me smatra ludom? Na bludnice?
Na sveenike?
- Dakle, u zdravlje, gospodine ministre!
- U zdravlje, gospodine kolega!
Kucnuli smo se, iskapili konjak, zapalili smo cigarete, ja sam ponovno ulio konjaka,
najprije gospodinu ministru, a onda sebi, i opet smo se izgubili u tiini. Nijedan od nas
nije mogao da nae zgodnu rije.
- Pardon, gospodine ministre, moda je moje pitanje indiskretno, ali me u ovome
momentu zanima: hoete li vi preuzeti pravno zastupanje Domainskoga u ovoj
stvari?
Marko Antonije Javorek se zbunio. Prilino tamno, gotovo ljubiasto rumenilo na
njegovom licu, pa ak i na vratu, priinilo mi se neposrednim. Gotovo ljudskim. Kada
ovjek osjea da bi blinjeg mogla da udari kap, taj mu je kandidat smrti uvijek
nekako drag.
- Ne, ni u kome sluaju. Koliko je meni poznato, tubu e potpisati doktor Hugo.
- Doktor Hugo-Hugo? On je dobar pravnik! On uiva glas vrsnog govornika!
- Da! On je dobar govornik. Opasan protivnik. A kome ete vi predati svoju obranu?
- Ja u se braniti sam! To jest: ja se uope ne u braniti! Zadovoljit u se osudom bez
priziva i odsjedit u kaznu. Ja raunam tako sa est do osam mjeseci otprilike!
Pogled kojim me je okruio ministar Javor-ek bio je onaj isti malko nesigurni a
malko nepovjerljivi pogled sobarice Micike! Taj me je ovjek promatrao s
uznemirenim disanjem, a iz pogleda tekla mu je ova, otprilike, logika: pa dobro,
ovjee, to je to s vama? Je li to doista istina to se pria po gradu da ste enuli? Zar
ludilo nastupa ovako prosto bez ikakvog uvoda, u dvadesetietiri sata?
Opet je nastala nijema stanka. Opet sam ja uzeo u ruke aicu s konjakom, i,
pozdravivi gospodina ministra nijemom gestom, ponovno smo iskapili svaki svoj
tamperl i vratili ga na srebrni pladanj. Ja sam ulio iz flae: najprije njemu, onda sebi.
- Hvala, doktore, ja vie ne mogu, zahvalio se gospodin ministar, utivo dotaknuvi
kai prstom grli flae i, otklonivi tako simbolino ovu moju posljednju kitajsku
etiketu samozatajne gostoljubivosti, on je ustao; zaronivi dubokim, toplim, kao
toboe neposrednim pogledom u moje zjenice, pristupio mi je u neposrednu, intimnu
blizinu, tako da sam osjetio dodir sukna njegova odijela i naao se u toplom slapu
njegova daha od konjaka, piva i dima. Popio je ve najmanje tri krigle piva, pomislio
sam u sebi, i sav natopljen pivskim zadahom iz njegovih ministarskih usta, sagnuvi
se poludesno da se izmaknem toj toploj pivskoj pari, ustao sam i sam. Prestajali smo
tako okom u oko i licem u lice nekoliko sekunda, a onda se on ponovno, toplo, gotovo
intimno sagnuo spram mene i uzeo me za obje ruke kao da sam dijete. Ruke su mu
bile nateene od krvi, tople i prilino vlane. Kao da me miluje, on se svojim rukama
popeo uz moje, uz zglobove, uz oba lakta sve do kljunih kostiju, gotovo do
podbratka, a onda me stegnuo prijateljski za ramena i potapao kao od raznjeene
simpatije.
- Dragi gospodine drue, ja vas, bogami, ne razumijem! Hajde da o toj stvari
razgovaramo intimno, prijateljski! U etiri oka! Kao ovjek s ovjekom!
- Hoete li da budem potpuno iskren?
- Pa naravno, to se razumije samo po se-
bi !
- I ne ete mi zamjeriti ako vam doista kaem ono to mislim?
- Pa naravno, gospodine kolega, to je barem izvan diskusije! Samo na bazi potpunog
meusobnog, iskrenog povjerenja mogu se ozbiljno, ljudski graditi stvari! Naravna
stvar!
- Onda molim, izvolite zauzeti mjesto!
Opet smo utonuli u naslonjae, ja sam zapalio cigaretu osjeajui kako njegov pogled
fiksira svaku moju, pa i najneznatniju kretnju, pazei budno da mu ne bacim u glavu
flau s konjakom.
- Vi mnogo puite, gospodine doktore!
- Ne! Ovo je moja trea cigareta jutros! Dakle, vi ste mi dopustili da keem to
mislim, i ne ete se uvrijediti ako budem iskren? Ja ne mogu s vama razgovarati kao
ovjek s ovjekom, jer nemam u vas ljudskog povjerenja!
Gospodin ministar ostao je na moje najvee iznenaenje potpuno miran. Ona sitna
svjetlucava iskrica u njegovu pogledu utrnula je, i taj me je ovjek promatrao mirno,
neugodno mirno, iz neizrecivo velike distancije, iz kakvog se razmaka promatraju
bolesnici po ivanim klinikama. Bio je toga trena uzvien iznad mene u svemu:
pogled uzvienog razuma i potrebnog klinikog mira. Pogled stare umorne sojke koja
je svoje ve odavno otkri-jetala.
- Sjeate li se onog naeg razgovora kod evangelike crkve?
- Kod evangelike crkve, razgovora? Oprostite, zaboravio sam! Nemam pojma o
emu se radi, doista, alim, no ne mogu se sjetiti nieg!
- A ja sam, vidite, bio sto posto uvjeren da vi o tom razgovoru ne ete imati pojma!
Ima tome ve sedam-osam godina. Neznatni detalji, sasvim logino, neobino se brzo
gube iz sjeanja, prirodna stvar! Za mene je taj na razgovor ostao - moglo bi se rei -
nezaboravnim susretom, i ja u biti tako slobodan, ako mi doputate, da vam osvjeim
memoriju! Pod jednom pretpostavkom, dakako!
- Molim, molim, samo ne znam o kojoj se sad novoj pretpostavci radi?
- Pod uvjetom da me prestanete promatrati tim svojim medicinskosamaritanskim
pogledom, kao da razgovarate s pacijentom! Molim vas, uvaite da ja nisam pacijent,
i da u svemu kako ja o toj stvari mislim nema savreno nieg patolokog! Da sam
poludio, to mogu o meni kombinirati moja supruga ili moja sobarica, ali kad ste me
ve poastili svojom posjetom kao charge d'affaires gospodina generalnog direktora
Domainskog, i kad ve nosite u svojoj lisnici jednu tubu protiv mene i jednu kaznu,
kao to smo utvrdili, po 297, 299, 300 i 301 k. z., onda bi bilo logino da ste
odbacili pretpostavku o mojoj neubrojivosti. Jer u koju zapravo svrhu moe sluiti
tuba po 301 k. z. protiv jednog neubrojivog, recimo, ludog klevetnika? Dakle, kako
je to bilo s naim razgovorom kod evangelike crkve? Toga dana vladala je neobina
sparina. Jedan od onih pasjih dana nae subalpinske jugovine kad se asfalt topi pod
stopalom, kad se znoj lijepi po tabanima i na lopaticama, kad se neobino ivo osjea
enski miris po ulicama, te itav grad vonja na djeju ensku kolu. Duva iroko, die
oblake praine, lie je u kronjama popilo i posljednju kapljicu vlage iz peteljki, te se
uje gdje svaki pojedini list tucka o drugi, kao da je nastupila nekakva paklena, siva
skleroza meu liem, kao da to nisu pravi kestenovi, ve je itava branjava aleja
potonula, kao ukleti drvored, posut pepelom, potopljen u lavi, modeliran od betona,
tako siv kao branjava vrea, prljav, pranjav, ljepljiv, a sve to u svjetlosti paklene
kvarclampe koja pali odozgo, iz pastelnoplave praznine, potpuno besmisleno, kao
prava paklena vatra, i sve je na isti, pravi, nepatvoreni pakao takozvanog pasjeg
ljeta za kojim toliko eznemo. Takvog jednog dana mi smo se sastali u sjeni drvoreda
upravo pred evangelikom crkvom. Oprostite mi, molim vas, ovo je moda
demagoki detalj, on moda ima mrvu pamfletski karakter, ali za moj vlastiti dojam o
vaoj linosti od bitnog je znaenja, jer sam ja onoga dana to bio tako osjetio, i za
moje lino nepovjerenje spram vas to je od najosnovnije vanosti: vi ste se pojavili u
sjeni tog drvoreda u svome odijelu od sirove svile, u bijelim cipelama, s ispruganom
kravatom, s panama-ei-rom, u svilenoj koulji, okupan, svje, obrijan,
odekolonjiziran, jo relativno mlad, vitak, pun vieg ivotnog elana, dobroudno
nasmijan, poslije prve jutarnje cigarete, kako je meni izgledalo, zdrav i bezbrian, u
jednu rije: pravi socijalistiki ministar, karijerist, koji ima svoje dividende, svoje
solidno i unosno namjetenje kod jednog kapitalistikog, dakako, kartela, svoje
drutvene veze, svoju karijeru koja ne e biti da je dovrena, i tako se kree svijetom
veselo, moglo bi se rei, pobjedonosno, da, upravo trijumfalno! Kraj nas, u tri i po
metra dubokom kanalu, u sedamdeset i pet centimetara irokoj jami, polagali su
radnici plinske cijevi. itav drvored oko evangelike crkve plivao je u oblaku
plinskog smrada, a dolje, na dnu kanala, na dnu onog blatnog groba, smrad je po svoj
prilici bio nesnosan, jer su se ti polugoli odrpanci svake druge minute penjali na
povrinu da udahnu kap svjeeg zraka, skidajui s nosa nekakve mrkave blatne krpe,
kao neku vrstu maramica to su ih vezali preko nosa da bi se zatitili od onog
odvratnog plinskog vonja prema kome gnjila jaja miriu kao ambra. U svakoj drugoj
civilizaciji tim nevinim i na teku robiju, upravo na doivotan prisilni rad osuenim
kanjenicima bili bi stavili na nos nekakve zatitne brnjice; kod nas su ih natjerali u
taj smrad sa smrdljivim krpama na ustima, a kako ve moe izgledati vlastita
maramica tih naih sankilota, to mislim da nije potrebno naroito opisivati. Vie jo
od samih stradalnika mene su bili impresionirali njihovi kaputi na ogradi oko
evangelike crkve: ta zagorska i meumurska garderoba tih bivih kaputa, iz kojih
proviruje tu jedna truca, tamo list luka, podne je ljetno, pasje, a oko nas ovi uskrsli
lazari udiu gustu, pranjavu, zaguljivu, smrdljivu egu, kao kap skupocjenog
eliksira, zakrabuljeni provalnici, koji se vuku umorni pod suncem kao krepavajue
make oko vatre.
- Rukovali smo se, a ja sam vas upozorio na one krpe na plotu evangelike kole i na
to kako oni hljebovi tuno proviruju izmeu poderanih mrtvih rukava: u svakoj drugoj
civilizaciji pobrinuli bi se mjerodavni faktori za nekakve plinske maske, a ovdje,
gledajte, kako izgleda garderoba naega proletarijata! Ako nita drugo te smrdljive
krpe na onoj ogradi do-kumenat su prilika u kojima ivimo!
- "A vi ste jo uvijek sentimentalno raspoloeni, gospodine doktore", tako ste mi
otprilike odgovorili: "to je romantika iz osamdesetih godina prologa stoljea. Time
to ih alimo ne emo im pomoi, prvo, a zatim, ja ih uope ne alim! Njima je bolje
nego nama!"
- "Kako? Ne razumijem. Kome je bolje nego nama"?"
- "Njima je bolje nego nama, intelektualcima, proleterima bijelih ruku", tako ste mi
odgovorili! -. "Ovakva mizerija sa osamnaest dinara svoje dnevnice zarauje sto posto
iznad svojih potreba. Sa devet dinara on je podmirio sve svoje zahtjeve! A mi,
gospodine kolega, mi, gospodine moj, ne zaraujemo ni trideset posto za odranje
onoga standarda kakvim ive intelektualci naega ranga u Evropi. to da alim ovo
nepismeno balkansko meso? Sebe alim, gospodine doktore, vas alim, a ne ove
mizerije! Oni su sretni, oni nemaju nikakvih zahtjeva, oni lijepo hru itavu zimu pod
toplim krovom i kuhaju svoje smrdljive kobasice! Ostavite se, molim vas, naricanja!
To je ista hamletovtina..." - Ne garantiram da sam vas citirao doslovno, ali otprilike
tako ste se izvoljeli izraziti. Ja sam vas poznavao kao socijalista po uvjerenju, kao
socijalistikog ministra, kao pukog tribuna, govornika na masovnim zborovima,
takorei, kao marksista, i ja sam posve skromno, bez ikakve zle namjere, primijetio da
to vae gledanje na stvar ne e biti da je ba sto posto marksistiko,
- "Da, pak to onda? Zar sam ja prisegao na Marxa? Marx je svoju analizu napisao
prije osamdeset godina, a ja se gnjavim svojim vlastitim mjenicama danas! Ja nikada
nisam bio marksistiki monist, gospodine doktore! Ja naelno ne vjerujem ni u kakvu
dogmu!"
- "A ja uope nikada nisam bio marksist, gospodine ministre! Klanjam se!"
- Tako smo se rastali prije sedam godina i odonda pak do danas, koliko se ja sjeam,
osim najbanalnijih i najkonvencionalnijih fraza, mi nismo imali prilike, da izmijenimo
ni jedne odreene, stvarne ljudske misli, a sad odjednom vi traite od mene da imam u
vas potpuno ljudsko povjerenje. Nemam ga, gospodine ministre, ne mogu ga imati i
lagao bih da kaem kako ga imam, a to je, mislim, najloginije da priznam.
Dugo je bio gospodin ministar Javorek zaokupljen gaenjem svoje cigarete u
pepeoniku, a kad je uspravio glavu, poastivi me ponovno svojim pogledom,
izgledalo je da je umoran i da mu je sve to prilino dosadno. Progovorio je umorno,
blazirano, kao stari ru-tiner, koji je uestvovao mnogo puta u tako neprijatnom poslu,
to se kod njih u njihovoj tampi zvalo: peremo crnu kravu.
- Bez obzira na taj uvjerljivo sentimentalni untermalung vaega prikaza o naem
razgovoru kod evangelike crkve, ja se mutno sjeam toga sastanka, kada sam vama u
svojoj sirovoj svili izgledao mlad i svje, ak trijumfalno raspoloen. Ako tome ima
sedam godina, kao to vi kaete, onda injenice govore, naalost, posve obratno:
plivao sam u dugovima, bio sam u dugovima, bio sam u neobino zapletenim krizama
u rastavi braka sa svojom drugom enom, izrezali su mi lijevi bubreg oko Uskrsa,
ukratko: krive pretpostavke s vae strane. Ne poriem ni jedne svoje rijei to ste mi
ih vi citirali kao gramofonska ploa! Priznajem: tako sam mogao govoriti, jer to
odgovara otprilike i mom dananjem miljenju o tim pitanjima. Ja nisam balavac i
nisam u pubertetu i ne izgaram u prvim groznicama marksizma, kao vi, mili moj
kuevlasnie! Nego dopustite vi meni da i ja vama kaem kao normalan ovjek
drugom normalnom ovjeku: ovo vae kverulantsko fraziranje nije nita drugo nego
jedna vrsta onanije relativno sitog i relativno dobro situiranog besposliara. To je pa-
pagajsko fraziranje savreno bespredmetnih gluposti. Proglasiti ovjeka kriminalnim
tipom jer je ustrijelio provalnika takorei u samoobrani, i to u jednom vremenu kad je
anarhija vladala lijevo i desno kao kuga, ne imati u nekoga ljudsko povjerenje samo
zato to se jednog jutra proetao u sjeni drvoreda u odijelu od sirove svile? to to
znai? Idite, molim vas! To su glupe kaprice jedne histerine stare frajle s neureenim
spolnim ivotom, to nije nain miljenja jednog graanina koji bi ipak vie trebao da
dri do svog vlastitog graanskog dostojanstva!
- Pardon! Jeste li vi doli u moju kuu po informacije ili da me vrijeate? Otkaz sam
primio, a tubu uzeo na znanje. Svaka je daljnja rije prema tome izmeu nas suvina!
Gospodine ministre, izai moete na srednja vrata. Klanjam se!
Ustao sam i zalupio za sobom vrata blagovaonice.
Naslonjena na kredencu, zaplakana, sa zguvanim rupiem meu prstima, stajala je
gospoa Agneza. Tako je izgledalo kao da e doi do velike scene, ali je sve svrio
neoekivano brzo kao kad ovjeku vade zub pod eter-nom narkozom. Kad si otvorio
oi, zuba vie nema. Njen uvod bio je melodramski: da sam upropastio nau sreu,
budunost nae djece, uKratko, sve to je zapravo predstavljalo svrhu njenog ivota.
Ona ovako dalje vie ne moe, niti moe, niti hoe. Aut - aut! Izmeu vinogradske
veere i ovog njenog ultimativnog aut-aut prolo je pet dana. Veera je bila u subotu,
u utorak sam ja uputio pismo Domainskome, u srijedu je Marko Antonije Javorek
ugovorio na historijski sastanak, i onda slijedeeg dana, dakle u etvrtak, dolo je do
sloma s Agnezom. Od nedjelje do etvrtka ivot se po svojim vanjskim oblicima
odvijao u naoj kui posve normalno. Bilo je moda za nijansu sve suvie utivo,
gotovo gluhonijemo, ali je zato predstava tekla prilino uredno. Uz zveket lica po
pladnjevima, uz pognuta lica i plahe poglede ( gle, s tatom naim zbivaju se udne
stvari, on pokazuje znakove abnormalnosti"), ja sam se spram gospoe Agneze i
spram djevojica vladao kao da se nita nije dogodilo, kao to se, doista, ustvari i nije.
Glumio sam kao da nisam primijetio da oni misle da se je neto dogodilo to je
poremetilo moju, kako da kaem, duhovnu ravnoteu, te smo prema tome igrali jednu
vrlo zapletenu i opasnu igru na rubu pameti. Ja sam se pretvarao kao da ne znam da
djeca znaju neto to nisu mogla znati, jer toga naime nije bilo, a djeca kao da ne
znaju ono to je notorno, o emu govori u kuhinji itava posluga, to im je potvrdila i
mama: da se s tatom neto zbiva i da bi ga trebalo strpati u luaku koulju. S
gospoom Agnezom nisam se do toga momenta naao u etiri oka (jer smo mi spavali
odvojeno ve dvije-tri godine, jer sam se ja zbog uline buke povukao u jednu od
dvorinih soba), a toga momenta, u blagovaonici, kada je nastupila bez maske, u
itavom dostojanstvu svoje malograanske ogranienosti, priznajem, nisam bio ba na
visini: suvie pod dojmom njenog prislukivanja, a donekle iznerviran razgovorom s
Javorekom, bio sam za nijansu krai i loginiji nego to je to moda trebalo, s
obzirom na to da se je tu pristupilo likvidaciji jednog branog odnosa koji se spremao
da proslavi svoj srebrni pir. - Dakle, molim, da ponovim, da donekle rezimiram tvoje
rijei: svi se vi oko mene slaete u tome da ima ve vie od godinu dana to ja
izazivam svakoga, gdje koga stignem. To to je Domainski ustrijelio etiri ovjeka,
to se je time hvalio sedamstotinasedamdese-tisedmi put, to je izjavio da ali to i
mene nije ubio kao bijesnog psa, to je navalio na me revolverom i to bi me
eventualno i ustrijelio kao psa da nisam strugnuo kao pas, to se ti slae s
Domainskim, s njegovom buljookom kravom, s njegovim nitkovom advokatom, sa
svim tim kretenima oko nas, sa svim tim majmunima i apotekarima, da me treba
strpati u luaku koulju samo zato to sam se usudio jedamput izgovoriti ono to
mislim! l ti se jo prijeti meni u ultimativnoj formi: ili da poklek-nem, da vas sve
zamolim za oprotenje, ili da povuem konzekvencije, jer ti smatra da nije u interesu
tvome ni u interesu tvoje djece biti pod okriljem jedne blune, jednog prenapetog,
egzaltiranog nervika. Ti misli da e tvoj gospodin bariton bolje odgajati tvoju djecu
nego ja, koji ne znam biti zahvalan svojim dobroiniteljima! Eto, Domainski me je
nosio na rukama, a ja sam mu pljunuo u lice! Izazivam javne skandale po parkovima,
rulja tri za fijakerom kojim me voze na policiju! Jezik sam isplazio starom
Florijaniju! Ministru Harambaeviu izjavio sam u lice da krade marke! Upropastio
sam svoju egzistenciju! Svoj brak! Sreu svoje djece! l sada u itavoj toj zapletenoj
zbrci:, aut - aut! Ili da priznam da sam poludio, ne sasvim, ali ipak, sa dvadeset i pet
posto, a sa
sedamdeset i pet posto svoje zdrave pameti da poalim taj sluaj, da ispravim sve te
ispade, da repariram stvar donekle svojim pokajanjem kako-tako, ili da uvidim kako
nemam prava na to da dalje ugroavam mir i sreu svoje obitelji? Uviam. Putujem.
Rastavu braka primam. Krivnju preuzimam na sebe. A naroito mi je pak milo to ne
u vie morati da sjedim na Karmeni i da se divim Escamillu! Ne boj se! Ja nisam don
Jose. Zbogom!

SABLAZAN U HOTELU

U hotelu "Evropa" postao sam stanar sobe broj dvije stotine etrdeset i dva, a to nije
bilo ba najzanimljivije, mora se priznati. Od knjiga to ih vuem ve godinama nije
mi tih dana nijedna govorila nita. Ni Erazmo, ni Budha, pak ni sveti Augustin nisu na
sebe preuzeli stopostotno platonsku krivnju brakolomstva iz jednog - moglo bi se rei
- trenutanog hira, a ja sam tih dana traio neku specijalnu knjigu koja bi me mogla
poduiti to da radim dalje u tom svom zapletenom sluaju?
U provincijalnom loncu naega nazovilibe-ralizma moje nenadano preseljenje u hotel,
to to ne tajim da sam se odvojio od svoje supruge, gospoe Agneze, uslijed vlastite
krivnje, sve to povisilo je stepen uzrujanog neraspoloenja spram moje neznatne i te
pretjerane panje u svakom sluaju nedostojne linosti. Kada sam svome starome
znancu, doktoru Werneru, poznatom i uglednom ef-redaktoru, slobodnom misliocu i
slobodnom zidaru, koji me je frontalno napao - "da bi me trebalo zatvoriti u ludnicu i
izolirati u mom vlastitom interesu, kad inim takve evidentne budalatine protiv
samoga sebe", odgovorio da je neukusan filistar, on je poeo mucati neto o Evropi, o
evropskom nainu miljenja, o evropskim dunostima graanina spram samoga sebe,
i, uglavnom, on nije umio da formulira ni jedne stvarne misli zato bi - zapravo - moj
postupak bio luaki, abnormalan, patoloki, ne-evropski?
- Kako, do vraga, taj moj postupak ne bi bio evropski kad stanujem u "Evropi", i to
jo u hotelu "Evropa"? Zatim, to sam - uope - uinio? Jednom nesumnjivom banditu
izjavio sam da je bandit, i to je uglavnom sve! Zato sam rekao to jednom razbojniku?
Zato, jer je izjavio da e me ustrijeliti kao psa? Zato mu to nisam izjavio ve prije?
Ne znam! A zato mu to, osim mene, nije izjavio jo nitko? Ni to ne znam! Ali da o
njemu to misli itav grad, to, mislim, ne trebam dokazivati Werneru koji misli to isto!
Izjavio sam dakle neto to se podudara s mojim miljenjem, sto posto, a to moje
miljenje dijeli itav grad, samo to nee nitko da izjavi! Zato? Iz tisuu razloga! Da
sam preutio svoju misao, kao to sam to u najraznovrsnijim prilikama inio preko
trideset godina, sve bi bilo ostalo na svome mjestu. Ovako, primio sam otkaz, bit u
suen, primio sam na sebe krivnju brane nevjere koju - nota bene - nisam izvrio,
stanujem u hotelu jer negdje najposlije moram stanovati, i sad mi vi, gospodine
prijatelju, kao nekakav slobodni mislilac, slobodni zidar, predstavnik liberalne
slobodoumne tampe, samozvano i visokoparno deklamirate o "Evropi"! Kakva
"Evropa"? Htio bih ipak, oprostite, jednom da ujem: to je zapravo ta "Evropa"? to
bi imala da bude ta toliko razvikana "Evropa"? Gdje je ta "Evropa"? to hoe ta
"Evropa"? l u kakvoj naroitoj relaciji stojite vi, molim vas, spram te "Evrope", da ste
stekli nekakav naroiti privilegij, te se vi lino, u svoje ime, moete pozivati na
"Evropu", kao da ste iskljuivo vi lino njen pravni i moralni zastupnik, a ja nisam?
Gdje sam se ja ogrijeio o tu "Evropu"? Kada? Zato?
- Doktore dragi, umirite se, molim vas! Nisam imao namjere da vas uzrujam! Umirite
se, molim vas! Vi moda imate potpuno pravo, da, svakako, ako se uzmu u obzir
okolnosti, i tako dalje, i tako dalje...
- To mi je poznato! Da, svakako, ali, i tako dalje... To vae "da-svakako-ali-i-tako-da-
lje"-stanovite, to mi je poznato! Molim vas da prije toga vaeg "da-svakako-ali-i-
tako-da-lje"-stanovita utvrdimo injenice: sjedim kod svoga stola u kavani gdje
sjedim ve drugu nedjelju (dakle, pokraj svega to se taj stol nalazi u javnom lokalu,
ipak je sada, stjecajem okolnosti to stanujem u tom hotelu, vie moj nego va), itam
novine, a vi ste toliko ljubazni te ste me iz svoje osobne inicijative poastili svojom
prisutnou, prekinuli me u mom itanju, i tako smo se nali kao dva potpuno
ravnopravna kavanska gosta, s tom razlikom to ste vi kod moga stola, a ne ja kod
vaega. Vi imate jedno jedino pravo: ustati, oprostiti se i otii, to vam pravo pripada,
da, i to je jedino to vam ne odriem. Ali, koliko stoji do moga djelokruga, ja se
najenerginije ograujem od toga da biste vi imali bilo kakvo pravo da mi docirate ili
da me umirujete, pogotovo kad za to nemate apsolutno nikakva razloga! Nikakvo vae
"ali i tako dalje" nije za mene argumenat! Ja nisam uzrujan, ja se uope ne uzrujavam,
ja sam potpuno miran, ja vas molim da uvaite kako su sve pretpostavke o mom
nekom pod-rovanom ivanom stanju savreno neosnovane, ja se nisam naao u tom
svom poloaju zbog ivaca nego zbog logike! A ovo to ste tu poeli da turate nos u
alkoven mog branog ivota, uvaite, molim vas, da sam prekinuo sa svojom enom
kao rogonja kome se itav grad rugao prije toga ve punu godinu! Hou li sada da
majku ili nazovi majku svoje djece predam sudu kao preljubnicu, kad mi je ta dama i
vlastitu djecu uvjerila da sam lud? Ali, vidite, i tako dalje! A propos: ne znam da li se
sjeate: koncem devet stotina i osamnaeste, kad ste vi ureivali "Vagu" (tjednik za
kulturna i politika pitanja), ja sam vam jo u uniformi austrijskog oficira bio donio
svoj lanak: "Dajte nam hiljadu ljudi", a vi ste mi taj moj prvi publicistiki pokuaj
odbili s motivacijom da je "napisan sjajno, da bi bio za vau 'Vagu' prvorazredna
akvizicija, ali, i tako dalje...".
Vidite, onaj va "ali i tako dalje" stoji meu nama ve punih osamnaest godina i u
tome se pogledu izmeu nas nije nita izmijenilo: meni se dogodilo da sam jedan
takav filistarski "ali i tako dalje" preskoio, i po emu biste vi s jednog takvog svog i
sveopeg "ali-i-tako-da-ije"-stanovita danas imali pravo da mi prijetite luakom
kouljom u interesu "evropskog" nekakvog sami ne znate ega: morala, interesa,
boga, obitelji, familijarnog i ideolokog ri-eta, i tako dalje, ali...
Na licu doktora Wernera, ef-redaktora uglednog liberalnog dnevnika, slobodnog
mislioca i ozloglaenog bezbonika, pojavio se dobroudan smijeak to je imalo da
znai da je odloio krinku te se na tren pokazao doista pod svojim pravim licem. On
se - zaudo - sjeao mog lanka "Dajte nam hiljadu karaktera ili hiljadu ljudi", i ta ga
je uspomena na tisuu devet stotina i osamnaestu vidljivo zagrijala: ovjek neobine
memorije, citirao mi je svojim rijeima vie od dvije treine moga sastava, i razgovor
je iznenada zaplovio toplijom strujom. Doktoru Werneru je, izgleda, neobino prijalo
razgovarati o danima kada je samome
sebi izgledao impozantan kao kakav velianstveni svjetionik u historijskoj tmini.
Ona njegova mala, smrdljiva, prizemna, pljesniva tamparija na dnu blatnog dvorita,
gdje su klepetali strojevi i gdje je sve vonjalo po katranu, po mievima, po mainskom
ulju, gdje je sve bilo vlano do koljena: po stijenama salitrene lepeze trulei i vode, na
podu mokro mekano drvo smolavih dasaka, to se uvijalo pod stopalom, kao da se
ovjek kree na movarnom tlu i na svakome koraku moe da se strovali u blato.
Ogromna etvorina jednostavnog prozora kao atelijersko staklo, mala usijana
gvozdena pe na kojoj kljua loni s vodom (blijeda bronhitina gospoica iz
knjigovodstva kuha sebi aj), slagari u pustenim papuama, plaviaste horizontale
dima to se vuku po toj pregraenoj dvorinoj magazinskoj sobi, to je bio poetak
uspona naeg dragog doktora Wernera, i on se raznjeio nad tim slikama kao nad
dragim grobom.
Iz tog trulog dvorinog brloga poeo je doktor Werner pred kraj svjetskog rata da
raspreda mreu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one
smrdljive male tamparije svakog petka njegova je "Vaga" irila svoja krila nad naim
blatom, iluzije su leprale nad tim malim zelenim "Vagama" u esnaestini, s jedne
strane: srebrni i dragi zvuk zvona to raznosi po naim jarugama slike najzanosnijih
nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge: mala unosna trafika kojoj posao iz
dana u dan raste, duan sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve veem broju, razvija
se sve vidljivije upliv na takozvano javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o
zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potroakih saveza, o sindikatima, o
pokretima, o strankama, o masama,o sveopem pravu glasa, o izborima, o mandatu, o
uspjehu mandata nad mandatima: o lisnici!
Pojavio se jednoga dana u toj dvorinoj redakciji "Vage" mlad topniki oficir,
doputovao je preko Budimpete direktno s ukrajinske granice, bradat, u prljavom,
zguvanom suknu vojnike, frontake kabanice, zveei ostruga-ma i tekom
konjanikom sabljetinom, i donio doktoru Werneru svoj, na ratnim iskustvima
jednoga intelektualca izgraeni projekt: Dajte nam hiljadu ljudi, hiljadu karaktera!
U tom naem blatu kroz koje protjeu vode masne i guste kao krvava juha, gdje se sve
davi u svojim vlastitim izmetinama, sve nae ideje prilagodie se sitoj,
malograanskoj stvarnosti: peeni piceki, prasetina na ranju, srnetina na lovaku s
vrhnjemm i brusnicama, ljuke, fazani, jarebice, janjci, purani, rizling, rojika, gemit,
napsl, "pe.-ve.-veltanaung" i u tom sveopem opijanju, deranju, goe-nju, u
ogovaranju i prepriavanju tuih poslovnih tajna, u prijateljevanju, u zanku
zajednikog sklapanja poslova, jedan mladi topniki oficir trai od doktora Wernera i
od "Vage" hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne
nae mogunosti da se ovdje na naoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopu
humanistiku novogradnju, sve e ostati kao to je bilo, tek e mjesto grofova Khuena
ili Tisze ili F. J. l vladati neka nova lica, a hunsko stanje ostat e i dalje u okviru
povampirene tatarske, madarske upanije! Okrueni ruljom zbunjene, neobrazovane,
sitniave, kratkovidne, ograniene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje
hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom miolovkom, da se jednoga dana ne
ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog drutvenog uspjeha koji e
zapravo biti negacija svega onog to nama danas izgleda idealom. Jer ne moe nama
idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite
miolovke: na viso-Kim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po
bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom sluaju ne smije biti jedini rezultat ovog
kriminalnog pokolja, jer takav nain narodnog osloboenja ne bi bio nikakvo
osloboenje! Jedini put koji vodi do izlaza jest put kojim se izgrauje slobodan,
suvremen ovjek, a ovjeka otkriti i izgraditi, i tako da|je, da, svakako, ali, i tako
dalje...
- Da, svakako, ali, i tako dalje, to je bilo upravo ono to vama nije odgovaralo. Vi ste
se od etrnaeste do osamnaeste u svojoj zakljuanoj sobi etiri pune godine osjeali u
savreno zrakopraznom prostoru, i to s potpunim pravom. Ja ne tvrdim da je
inteligentnije bilo gubiti" svoje vrijeme na frontama, ali kad ljudi ratuju, bolje je
ratovati s njima, pa bilo to ne znam kako bezglavo, nego gubiti ivce po samotnim
sobama, pogotovo kad je ovjek tribun, javni radnik, politiar, pokreta, ef-re-daktor.
Sjeam' se da ste se osamnaeste, moglo je to biti poetkom proljea (ja to znam po
tome to sam nekako poetkom oujka bio abkomandiran s ukrajinskog sektora na
Per-sonalsammelsteile Laibach), osjeali potpuno u zraku, bez podloge, bez uporita,
bez baze: u strahu pred grubom silom vojnikom od strane centralnih sila, u stravi
pred zelenoka-derakom anarhijom i u panici pred naim domaim, autohtonim
vakuumom. Onaj glupi carski rat otkrio je svima nama kako smo ivjeli u ciklusima
historijskih poraza, i kako sve, te katastrofe nisu, naalost, ostale bez nega-j tivnih
rezultata. Citirali ste Hercena, sjeam se, upravo Hercena, i to to sam ja traio prvu
hiljadu karaktera, koja bi, kao prva falanga, stvorila prvu stotinu hiljada, to vam je
izgledalo zrakoplovno, pustolovno, nestvarno, romantino. Suvie izazovno.
Riskantno. A danas? itava romantika ratnih iluzija iz godine 1917-18 lei iza nas u
dalekoj - moglo bi se bez pretjerivanja rei - historijskoj prolosti, i to je od svega
toga nastalo? Imali ste dvije zakonite ene, tri zakonite ene, tri metrese, tridesetitri
neugodne afere, kupovali ste enama ogrlice, zlatne narukvice, skupocjene sagove,
podupirali ste svojim dnevnikom jedanaest raznovrsnih vlada, imate svoju limuzinu,
svoju vilu, svoje dugove, kredite, fondove, nove kredite, ureujete najugledniji
dnevnik to ga danas financira simbol Domainski, i uzrujavate se zbog toga to se je
nekakav paranoik usudio da tom vaem financijeru izjavi da je bandit! Sve zapravo
polusan mozga i savjesti, jalovo opijanje i dosadan blud! l jedno vas molim. Ostavite
se, brate, te dosadne uloge propovjednika! ast vama i svim vaim dispozici-onim
fondovima! Kupujete ve itavog ivota savjesti za dva-tri krajcara, ali ipak, i tako
daIje, uostalom, emu te rijei? Dva svijeta, dva kriterija, dvije logike, dva
mentaliteta! Da me ne biste krivo shvatili: ja nikada nisam bio i ja ni pod kojim
uslovom ne mislim postati moralist. Obratno od toga, ja o itavom svijetu moralnih
vrijednosti imam osebujnu, bizarnu sliku: za mene je pitanje morala pitanje ukusa.
Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu nieg,
to se tie ovjeka, da nije izoblieno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer
neto to je pametno, to jest to je punoivotno, to jest prirodno uslovljeno, ne moe
biti nego skladno, nego ukusno. A kod nas, uzmite prosjean prerez kroz ivot bilo
kog naeg prosjenog ili istaknutog ovjeka! Sve je neukusno! Kada je taj va
Domainski zaurlao na mene da budem ku, izgledalo mi je neukusno da usutim pred
tim trogloditom, koji ne zna ni za kakav drugi imperativ nego za revolver! l kada je
moja vlastita supruga nakon dvadesetiet-vorogodinjeg braka od mene zatraila da se
pokajem, kad po crti svoje najistije savjesti nisam nita prekrio, pak nisam imao
razloga ni da se kajem, poslao sam je zbogom! Ne tie me se to ljudi oko mene
misle, laju ili sanjaju. to nai ljudi oko nas smatraju harmoninim, ili ukusnim, ili
moralnim, ili lijepim, to je sve nakazno, odvratno i izoblieno. Treba vidjeti to nai
blinji smatraju lirikom, kakve slike slikaju, kako stanuju, kakvu politiku vode, te se
ovjek moe uvjeriti na svakome koraku da je to uglavnom sveope pomanjkanje
ukusa. Ljudi nai zabrinuti su pitanjem svojih crijeva, hemoroida, naega folklora,
karijerom, politikom, riet u glavi, ablja krv u srcu, pak ako jedan na prosjeni
mesar ili rodoljub misli ili vjeruje da osim tamburice nema glazbala, to me nikada nije
udilo, ali da u meu iznenaenim moralistima oko sebe nai i jednog Wernera,
tome se nisam nadao. Kad je ve koji moralist iznenaen, oekivao bi ovjek da e
svoje gledite znati obrazloiti drugim razlozima od onih to ih sluam od svojih
sugraana dnevno: paranoja, ivci, dostojanstvo, graanski ugled i tome slino,
savreno bespredmetne, kako da kaem, predrasude.
Obratno od svakog oekivanja, na moje najvee iznenaenje, doktor Werner nije
mogao da nae rijei kako bi se ispriao to je bio - kao to sam to uostalom
ingeniozno formulirao - toliko neukusan te je doista povjerovao glasinama da se kod
mene moda ipak radi o nekom prolaznom poremeenju ivane ravnotee. Poslije
dugog i toplog uvoda ta se je stara ispucana lumbarda raspek-mezila: da mu je, doista,
neobino drago to je imao prilike da se razuvjeri, jer - naravna stvar -- kod mene se
ne radi ni o kakvoj pubertetskoj krizi, ja sam nesumnjivo natprosjeno inteligentan,
iskusan gospodin, on potpuno shvaa duboku, gotovo simbolinu logiku mojih
postupaka, on dodue ne dijeli - u svemu - moje miljenje, ali on je ipak naelno
toliko liberalan te moe shvatiti kako se tu kod mene radi o jednom - zapravo -
dugogodinjem procesu sazrijevanja, ja sam ve osamnaeste godine bio zapravo
zakoraio daleko ispred stvarnosti, ja takorei anticipiram na normalni tok progresa, i
tako dalje, i tako dalje, ali on ipak misli - uostalom - \ tako dalje...
Bit e da se je doista uvjerio da ne govori s prenapetim neurastenikom, kad mi je
iznenada stavio jedno sasvim trijezno, graansko, kuevlasniko pitanje: da je uo
kako prodajem svoju trokatnicu, i da li to - doista - odgovara istini? Njega lino ta
stvar zanima i on e mi odmah objasniti zato.
- Jest, prodajem trokatnicu na Biskupskom trgu za milijun i trista hiljada, slobodna od
obaveza, rentabilitet sedam i pol posto,
- Objekt mu je poznat, cijena uglavnom odgovara, poslat e sutra k meni svoga
advokata...
- Doktora Huga-Huga?
- Da: Huga-Huga!
- Molim, ne! Toga gospodina ne elim vidjeti.
- Smije li se znati zato?
- Advokat Domainskoga...
- To mu nije ba ugodno, jer je s doktorom Hugom u poslovnim vezama! Ali molim!
Dakle jo jedamput da ga ispriam, jer nije imao ni najneznatnije zle namjere, jer se je
po liniji najistije simpatije, to je za mene nepro-muno osjea ve godinama,
rukovodio zapravo samo mojim vlastitim interesima, pod krivim pretpostavkama,
svakako, te e mu biti neobino milo ako nam poe za rukom da rijeimo u
obostranom interesu svoj eventualni zajedniki poslovni odnos u obliku
kupoprodajnog ugovora, i tako dalje - dovienja! - Dovienja, dragi gospodine
doktore!
Za vrijeme itavog ovoga "da-svakako-ali-i--tako-dalje"-razgovora, odmah do moga
stola, tik iza mojih lea, sjedila je gospoa Jadviga Jesenska.
Dama na koketnom rubu etrdeset i sedme, mesnata brineta iznad osamdeset
kilograma, ena u posljednjoj jeseni bujne, uvele ljepote, gospoa kojoj sam bio
pravni zastupnik prije est-sedam godina u neobino zamrenoj ostavinskoj raspravi.
Brodolomka svoje vrste, ta Jadviga Jesenska stanovala je u istom hotelu "Evropa", na
istome spratu, u sobi broj dvjesta etrdeset i est, a govorilo se po gradu da tu ivi kao
neka vrsta hotelske namjetenice, takorei drutvene dame za otmjenije inostrance
koji ne trae samo ljubav nego i dobro odgojenu duhovitu i kulturnu konverzaciju. Ta
Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili etiri braka, nekoliko samoubojstava u
kojima je, kao to se prialo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokuala
samoubojstvo u okviru neugodne krijumarske koka-inske afere u kojoj se kasnije
pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inos-transtvom, drei
kartanice po boljim hotelima, a veeras joj je bilo dosadno i, nagnuvi se na svojoj
stolici leima spram mene, tako intimno da sam osjetio toplinu njenih obraza, zapitala
me da li sam - po obiaju - za partiju aha?
Otkako sam se preselio u "Evropu" odigrao sam s tom Jadvigom Jesenskom najmanje
trideset partija a da nisam dobio gotovo ni jedne. Nije igrala u principu - prividno -
mnogo bolje od mene: najmanje pedeset posto naih igara visilo je do posljednjeg
poteza na niti, ali na kraju sam uvijek izgubio na isti nain: ili je ona izvukla drugu
kraljicu ili je izgledalo kao da e je izvui. Igraica od mene svakako vjetija,
sabranija i domiljatija, ona je od prvog poteza dominirala daskom, glumei vjeto,
vrlo lukavo, kao da igra s ravnopravnim partnerom.
Nisam bio za igru. Za ah izgledalo mi je da sam savreno duhom odsutan te veeri.
Bilo je takvo jedno kiovito, dosadno vee, kad je Jadviga Jesenska osjeala apsolutnu
potrebu da se neto dogodi. Tako smo poli u Tref-bar i kod sedme ili osme ae
whiskyja priznala mi je da je prislukivala razgovoru izmeu mene i doktora Wernera.
Savreno diskretna, ta hotelska drutvena dama punih etrnaest dana nije progovorila
ni jedne jedine rijei o itavome mom sluaju, ali u Tref-baru kod whiskyja priznala
mi je da potpisuje sve to sam govorio njenom prvom suprugu, starom pokvarenjaku
doktoru Werneru, a naroito ono o moralu i o ukusu. Ona pozna vrlo dobro tu viso-
koodnjegovanu kolu gospodskih moralista. Imala je ona s njima posla po
kartanicama i u krevetima: to su najvee svinje, ti takozvani moralisti!
Kod jedanaestog whiskyja utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastueni, topli,
laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uope sva puna toplog
arma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara makica, malko ogromna, s masivnim,
nateenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se je svrilo u njenoj sobi broj
dvjesta etrdeset i est, tono po hotelskom propisu: obligatno kripanje postelje, u
prvome polusnu um vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesta
etrdeset i dva, s raznim suvinim predmetima u rukama: s kiobranom, s kamaama,
s ogrtaem, s hlanjacima, te ovjek ne zna gdje mu je eir, gdje je sat s lancem, je li
zaboravio novarku, to je s lijevom podvezicom, novine gdje su, cigarete su tu, a
igice, a kravata, a gdje je klju, nema dakako svjetlosti, zuji lift, netko dolazi sa dna
hodnika, smijeno, zato postoje hotelski hodnici na svijetu da bi hotelski gosti mogli
prolaziti hodnicima...
Ova mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u
itav niz najsablasnijih sablazni. Da nas dvoje igramo ah u jednoj od najistaknutijih
kavana u centru grada, taj je skandal toliko uzbunio nae moraliste da je kavana, u to
vrijeme - izmeu deset i dvanaest navee - obino prazna, poela da vrvi gostima.
Magnifikusi,
dekani, asistenti, docenti, njihove gospoe, gospodin senator iz ulice Hyperiona
Balente-kovia i neizbjeni doktor Hugo-Hugo, svi su poeli da dolaze na pikolo-
kapuciner izmeu devet i dvanaest navee u kavanu "Evropa". Jedne noi oko ponoi,
poto je u kavanu kao predstrau izaslala svoga unuka Egona plemenitog Sarvaa,
osvanula je ak i stara generalica Aquacurti-Sarva-Daljska, o kojoj se ne bi moglo
rei da je do toga momenta pokazivala naroit interes za razvoj daminog gambita
kakav se njeguje u okviru nonog ivota naeg velegrada. Igrati ah obasjan
snopovima svjetlosti znatieljnog, glupog, zlobnog krda, itavog jednog pijunskog
sistema, nije pretjera no ugodna zabava, te smo se prema tome gospoa Jadviga
Jesenska i ja pred tom ruljom preselili u Tref-bar. Kako se tamo ne igra
ah, pili smo whisky, pak se pokazalo da su u Tref-bar poela da dolaze gospoda
privatni docenti i rektori, dekani, asistenti i njihove gospoe i kao tetanus-bacil
neprestano na svakome mjestu prisutan, doktor Hugo-Hugo, pak je jedna suiava
ksilofonkinja zatraila od ravnateljstva bara poviicu gae, pretpostavljajui krivo da
se pojaana posjeta tog nonog lokala ima zahvaliti njenoj ksilofonskoj vjetini.
Pobjegli smo u jednu zabitnu krmu na kraju grada i tamo su nas nanjuili, promijenili
smo pet kavana, vratili smo se natrag u "Evropu", uzalud, bili su nam za petama s
impozantnom ustrajnou, dostojnom - u svakome sluaju - plemenitijeg napora.
Onda smo gospoa Jadviga Jesenska i ja odluili da se svake nedjelje otvorenim
fijakerom odveze-mo na tihu misu u jednoj otmjenijoj gornjogradskoj crkvi, to je
izazvalo sveope negodovanje u obliku kie anonimnih pisama.
Jadviga Jesenska, stara, iskusna, oprobana vjetakinja u primanju anonimnih pisama,
uvjeravala me je da ta pisma stiu iz kruga moje supruge, gospoe Agneze. Njoj nije
dosta to sam kavaljerski preuzeo na sebe krivnju koje nije bilo, ona osjea duboku
moralnu potrebu da se ustrajno zgraa nad mojim nemoralnim, bolesnim, suludim
ivotom, to ga je vrlo mudro pravodobno ostavila, kao to se ostavljaju lae koje
tonu. Povjerovao sam Jadvigi Jesenskoj da bi to, naalost, doista mogla biti anonimna
pisma moje gospoe, kao to sam Jadvigi Jesenskoj uope vjerovao sve to se tie
ena ili enskog tajanstva. Jadviga Jesenska je ene izvanredno dobro poznavala, i to
je za enu zapravo rijetka pojava i neobino svojstvo: Jadviga Jesenska, u sebi
intimno, stidjela se to je ena. Moda je glavna tajna njenog uspjeha i njenog arma i
bila uslovlje-na tim bizarnim osjeajem vlastite nitavosti. Ona se je podastirala
svojim prijateljima kao sag, ona se je davala s tihim i nenamjetenim osjeajem
krivnje, a ako je to eventualno i bio samo trik, bio je izvanredno mudro odabran, mora
se priznati. Jadviga Jesenska nije spadala meu ene koje se lagano zaboravljaju. Jo
kao posve malena djevojica ona je izgarala od stida u samoi svoje djevojake
postelje, osjeajui kao vlastiti grijeh to se pod njenim prozorom vuku njeni mali
ljubavnici iz plesne kole i zebu pod plinskom svjetiljkom kao kudravi psi. ene je
mrzila od svog najranijeg djetinjstva, osjeajui i spram svoje vlastite majke
neshvatljiv, zapravo hladan otklon, te je svoj ivot proivjela potpuno sama. Sve te
starije ene oko njenog djetinjstva, kod bake u provinciji, micale su se kao sablasti u
nonoj rekli, sa svijeom u ruci, u borbi s buhama ili u intimnom odnosu s nonim
loncem pod posteljom. Na tim staromodnim pobonim matronama njenog najranijeg
djetinjstva sve je bilo la: i uloci u kosi, i mideri, i zubi, i moral, i pobonost. Vadli
nafilovani, grudi stisnute, bokovi pojastueni, struk umidrovan, uvjerenja lana, u
glavi slama, a u srcu zloba. U vonjaku, kod bake, doivjela je da je kravarica Ana
mokrila pod trenjom, stojeke, pod svojom suknjom, i taj ustvari posve prirodni i
najsva-kodnevniji dogaaj toliko ju je bio potresao da je od toga momenta s pojmom
ene kao takve vezala uvijek jednu te istu sliku: lik jedne kra-varice, s modrom,
platnenom, u nabore navo-ranom suknjom, kako stoji raskreena nad toplim
vodopadom. Ta odvratna, strana ena bez midera i bez morala, to je ena bez stezni-
ka i bez lane pretvorljivosti, koja mokri kad ima potrebu, i tako zapravo izgleda
enstvo kad ne nosi krinke. Gaenje nad neumidranim i kravarski priprostim,
neuglaenim enstvom ostalo je Jadvigi spram svih ena boleivo do danas.
Vrijeme njenog djevojatva na poetku stoljea bilo je jo polufeudalno,
polucehovsko. zapravo haremski zatucano, te je Jadviga, po svoj prilici, bila jedna od
prvih naih ena koja se uz sveope zgraanje svoje okoline usudila da zapali cigaretu
na najjavnijem mjestu naega grada, u kavani. Bilo je zapravo neeg pionirskog u tim
prvim javnim cigaretama Jadvige Jesenske u vremenu kada se je na svaki fijaker
pazilo nou tko u njemu sjedi, i kada se nije pitalo za nekoga to je on i kakvo mu je
zanimanje, nego to mu je bio otac, jer se smatralo da je otmjeno imati oca
intelektualca, recimo perovou ili pristava kraljevske zemaljske vlade. Sin takvog
otmjenog vieg pristava
zemaljske vlade, doktora Benjamina Skalinskog, student prava, deko u dvadeset i
prvoj godini, ustrijelio se u pubertetskom bunilu, a krivnja za tu mladenaku smrt pala
je na sedamnaestogodinju Jadvigu Jesensku. Kod njega su nali itav snop ljubavnih
pisama to ih je mladi Skalinski pisao Jadvigi, a po samome tonu, po motivu i po
suludoj grafikoj opremi nekih pornografskih detalja nije moglo biti nikakve sumnje
da je izmeu djece postojala fantastina, nezdrava, mrana, burna, upravo tjelesna
veza. Majka Benjaminova gospoa Lucija, koja se Jadvige instiktivno pribojavala
(kao svoje eventualne budue snahe), nije s djevojicom simpatizirala od prvog dana,
te je u moralnoj istrazi, koju je poveo pristav Skalinski, dala za Jadvigu teke,
kompromitantne izjave: da je esto dolazila k njima, da je esto izlazila sa
samoubojicom na duge etnje, a je-damput - kad je ona iznenada banula u sobu svoga
sina - da je tu djevojku nala na djea-kovim koljenima. Jadviga se branila protiv tih
prividnosti u uporno je ostajala kod svog iskaza: da ni o emu pojma nema, da ni
jedno od tih kompromitantnih pisama nije imala nikada u ruci (to je, doista, bilo i
uvjerljivo, jer da su ta takozvana "njena" pisma doista bila njoj i predana, ne bi se -
zacijelo - bila nala u ostavtini pokojnika), da niega, o emu se u pismima govori,
izmeu njih nije bilo niti je moglo biti, u jednu rije: Jadviga je sve poricala.
Ona je podravala kontakt sa Skalinskim u drutvenoj crti svoje majke, intimne
prijateljice gospoe Skalinske. Pokojni Benjamin da joj je dodue govorio kako e je
zaruiti kad poloi ispite, ali ona, lino, nije tome podavala nikakve naroite vanosti,
jer joj taj mladi i umiljeni djeak ni po emu nije bio naroito simpatian.
Skalinskijevi su imali staromodan salon osamdesetih godina, s neprozirnim pamunim
bordorumenim zavjesama koje su se rastvarale pomou drvenih kolutia na
karniama, pa kad bi tko rastvorio zavjesu, tuckali su ti kolu-tii na karnii jedan o
drugi muklo drveno kao mali kosturii. Zbog tih neugodnih tamnih zavjesa, zbog
neugodnog mranog hodnika, u kome je uvijek zaudaralo po zainu i po zahodu, zbog
tamnopolitiranih vrata (to su tome tmurnom stanu samo jo pojaavala mrano i
neugodno znaenje), a naroito zbog loeg malinovca koji je vonjao na oprane djeje
pelene, zbog tog samog djeaka koji joj je apu-tao nepristojne rijei, ona nije nikada
voljena ni taj stan, ni te posjete, ni gospou Skalin-sku, niti ikoga od te nesimpatine
obitelji. Je-damput kad je donijela nekakve kolae na poklon gospoi Skalinskoj
(majka bi je tako slala esto s poklonima, s toplim kolaima pod salvetom i s porukom
iz prvoga sprata u drugi), kada su ostali na minutu sami u crvenom salonu, Benjamin
je jednom prilino odlunom kretnjom pokuao da je utine za lijevo stegno pod
suknjom iznad podvezice, ali mu se je zaprijetila da e alarmirati ukuane, i on se
povukao. Onda je jednim upravo ivinskim skokom bio kod prozora, pograbio krletku
s kanarincem i bacio je u vrt.
Sluala su gospoda moralisti tu ispovijed male djevojice na policiji i nitko joj nije
vjerovao ni jedne rijei. Jedan sa zlatnim naoalima zapovijedio joj je da ode u
pokrajnu sobu i da se tamo svue do gola. Pretraili su je i nali da je netaknuta i tako
su je pustili kui. Zgae-nu, silovanu, popljuvanu. Tako je zapravo poeo njen ivot,
koji eto svrava po boljim hotelima za razonodu otmjenijih inostranaca. Da bude
komplikacija jo paklenija, njena majka, staromodna zbunjena koko (udovica
geometra iz provincije, koji je od nje bio dvadeset i sedam godina stariji), pokuala je
da se baci pod kotae vlaka, ali se onesvijestila pokraj pruge, i tako su je nali noni
prolaznici gdje lei u blatu. Nije njena majka nakon toga proivjela ni pola godine, a
poslije sprovoda, odstranjena iz svih srednjih kola, ostala je Jad-viga igosana i
potpuno sama u jednom malom gradu s jablanovima, sa zelenim svjetiljkama na
maglenim prugama, s umornim etnjama uz gradske plotove na periferiji, gdje laju
psi, a drvene petrolejke mirkaju na samotne prolaznike. Od crnih stopa njenog
slomljenog hodanja sve se zamrailo oko nje i ona nije imala pojma to bi zapravo
trebala da pone? Odonda pa do danas ovaj mali grad predstavlja za nju neizrecivo
bolno hodanje uz tue plotove, i to se samotno, besciljno hodanje po malome gradu
ponavlja uvijek - trista i ezdeset puta izmeu jeseni i jeseni - i to jalovo hodanje raste
u nevjerojatnu, tajanstvenu, jednosmjernu sliku o zatvorenom malom gradu, o
bezizlaznom lunjanju po tome malom gradu ili po malo veim gradovima, u sliku o
alosti jednog enskog ivota koji je protekao a da se zapravo nita nije dogodilo to
bi zaista za-vrijedilo da se proivi.
- A to se je dogodilo zapravo? Skandali, sami skandali i sramote. Zla probava,
glavobolje, grevi u maternici, bolesni bubrezi, ivci, novane neprilike i neprilike
uope, ljubavi i pobaaji (itav niz ljubavi i itav niz pobaaja), brid po zadimljenim
kartanicama. Brid s bogatim babama koje zvekeu briljantnim narukvicama i mjere
se uzajamno po vrijednosti biserne ogrlice, mlitave, namazane, mlohave, odvratne
stare ene koje miriu po slatkom vonju mokrae, upotrebljavajui protiv svog
tjelesnog isparivanja jake mirise, pojma nemaju o kartama, a itave noi razgovaraju o
posluzi. O aspiku. O prostrtim stolovima, o dobrim hotelima po inostranstvu. Te
slaboumne, nakiene, namazane, pantljikama napirlitane mjeine u skupocjenim
krznima promatraju stvari oko sebe kroz malo aavo, prljavo stakalce odvratnog,
bolesnog, gadnog, "entre--nous"-stanovita: "Entre-nous - molim vas, tko je ipsilonki
kupio njenu lisicu? A ovoj bro? A onoj narukvicu? A vilu? A kola?"
- l sada: to je potenije? Zaraditi narukvicu, vilu, kola, konje, poslugu, lae,
ljetnikovce, nakit, vrijednosne papire i postati otmjenom graankom ili ne zaraditi
nita?
- Ona nije zaradila nikakve vile, zato je smatraju lakom robom, a da sjedi u svojoj
vlastitoj vili, bila bi otmjena gospoa! Ne, nema nitko stvarnog, jakog, istinskog,
junakog uvjerenja u ivotu. Nema karaktera. Sve je prljav npvinski papir sa
senzacijama dana, i to se smee prodaje po trafikama, to se ita na zahodima, to se
onda zove moral! Sve zapravo prljava javna kua! to znai ovo odvratno spavanje s
bubuljiavom gospodom boljim trgovakim putnicima, koji se razlikuju od su-
balterne bagre samo po tome to neobino pomno njeguju svoje hemoroide ili svoj
katar crijeva? Jadvigin ivot pretvara se polagano u pospano zijevanje, u nevjerovanje
ljudskim rijeima, u fraze i u neizrecivo dosadno brbljanje o tome kako je sve
jedamput negdje bilo, a danas je razbijena stara gitara u staretinarnici.
- Ide ona blatnom ulicom i konstatira kako se u njenim opaanjima, u njenim mislima,
u njenim zanosima i snovima polagano i alosno (kao jesenja kia tako jednolino)
javlja blaga i sumrana tuga starenja. Sve jasnije i sve upadljivije postaje da su ljudi
oko nje gluhi i kostobolni, pa teko diu, a jo se tee i napornije sagibaju za palim
predmetima. Sve se je izlizalo na ljudima: jauu o dugovima, ogovaraju se, grade
peterokatnice, trguju velikim objektima, kupuju lae, rudnike, vinograde, svi se kod
brida zabrinuto i pretvorljivo tuakaju na svoju ogromnu zaposlenost, svi priaju o
tome kako rade, a zapravo ne rade nita: igraju brid i itave noi stenju za sekundom
ljubavi koju - uostalom - slabo plaaju.
- Bez ikakvih naroitih misli kree se Jad-viga Jesenska ulicama, gleda slijepe,
zazidane prozore zelenkaste jednokatnice, a sjene se omorika miu po kiom opranoj
stijeni te osamljene kue i tako joj se ini da je ta kua tako savreno tajnovita da je
izvan svake sumnje da se je u njoj sudbonosno i sigurno morala odigrati nekakva
mrana stvar. Postala je nepovjerljiva i praznovjerna, a smetaju je razne sitnice: to se
netko tiho prouljao pokraj nje, a nosi gumipete, ili to se peka guava ena
zameketala kao jare, a gua joj se pomakla iznad prljavog ovratnika kao iva stvar.
Pronio je sino ulicom neki djeak ispod njenog balkona crno presvueni bubanj, a to
ju je tako uznemirilo da su je oblile suze. Polusputena zavjesa na jednom prozoru na
sjevernoj strani ulice raa u njoj neugodnu i sumnjiavu misao da u toj sobi stanuje
osoba koja zacijelo opasno i intrigantski lae i koja za nju lino ili za nekoga u vezi s
njom znai opasnost. Cijelo poslijepodne mislila je juer o licu te nepoznate osobe,
sanjala je o opaticama, o hodniku jedne bolnice gdje su se kretale ribe u bolnikim
kouljama, i o tome kako je netko izvadio svoje zlatno zubalo sa dva prsta, a traka je
svjetlosti pala na tu zubatu metalnu potkovicu i odbila se od tog neugodnog predmeta
neobino jasno u nedoglednoj okomici visoko u oblake, l jutros ve itavo vrijeme
baca karte, neprekidno joj pada tref-deko, to znai slabu vijest u kuu ili dogaaj po
svoj prilici neugodan, a ono nepoznato lice iza polusputene zavjese, ona tajnovita
osoba, koja opasno lae, krezuba je, koziava i ima kragn od kauuka, a kravatu
pepeljaste boje s bijelim tokicama kao rep numidske biserke, kakve je gojila njena
pokojna baka.
- Jesmo li konano izgubljeni ili ipak nismo? Postavljeni smo u ovu ludnicu i na
momente tako izgleda da bi se jo eventualno ipak moglo isplivati: iz ove etrdeset i
osme blatne godine, iz ovog oajnog prislukivanja kako kraj nje hru strani i prljavi
glupani, nekamo daleko, u jednu iluziju tiine, pod nekakav krov koji nije ni hotel ni
bordel ni samostan ni redakcija ni ministarska fotelja.
Nisam nikada vjerovao u karte, ali se pokazalo da je onaj Jadvigin tref-deko znaio
doista slabu vijest u kuu. Spavali smo nekoliko noi kasnije u mojoj sobi, broj
dvjesta etrdeset i dva, kad se ulo na vratima kucanje. Prilino indiskretno, upravo
bezobrazno.
- Tko je?
- Policija!
- Kakva policija?
- U ime zakona, policija. Otvorite!
Jadviga, gola, kao od majke roena, prelije-na da ustane, pokrila se poplunom preko
glave i promrmljala neto o neukusnim svinjama. Ustao sam, kao to me je Svevinji
stvorio i adamski bezazleno otkljuao vrata.
- Molim, izvolite! to elite?
- to radite, jeste li poludjeli, zapitao me je neiji glas iz polumranog,
slaborasvijetlje-nog hodnika.
- Spavam kao hotelski gost u svojoj postelji. Grijeim bludno, ako nemate nita protiv
toga. A vi, tko ste vi, ako smijem pitati?
- Mi smo od udoredne policije!
- A, tako? Drago mi je! Izvolite ui! Zapovijedate li moda kakav zapisnik da
potpiemo? Ili da skoimo kroz prozor? Da se upiemo u Vojsku Spasa.
Lice krezubo, koziavo, s okovratnikom od kauuka, nasmijeilo se u polutmini,
skinulo svoju zgnjeenu melonu i nestalo u dnu hodnika bez rijei. Onaj drugi koji mi
je izjavio da je od udoredne policije zastao je jo jedan tren, pogledao me u oi, kao
da e mi staviti neko vano, gotovo sudbonosno pitanje, a zatim se okrenuo s oitom
namjerom da poe, onda se ponovno vratio do praga, zavirio znatieljno u sobu i
blesavo zapeo kao da ne zna to bi trebalo da se uini u ovome momentu.
Jadviga Jesenska sjela je u svojoj postelji, zbacila sa sebe poplun i isplazila tom tipu
jezik: be-e-e!
- A to je ova s kojom spavate?
- Da! To je ova s kojom spavam! l to sada?
Kako polagano mislim, sad mi je tek palo na pamet da bi sve to mogla biti podvala: -
A vi, tko ste vi? Gdje vam je legitimacija?
- Legitimacije nosi moj kolega!
- Tako, va kolega? A gdje je taj va kolega? Kamo je nestao? Bilo bi logino da je
ostao ovdje, ako eli kontrolirati kako se spava po hotelima!
- Otiao je po strau da vas uhapsi!
- Tako! Onda ekajte da se obuem! Ako je do hapenja, da budem uhapen s
podvezicama i s papilIonom!
Dok smo se obukli, nigdje vie nije bilo nikoga. Nestali su. Alarmirao sam poslugu:
nitko nije imao pojma ni o kakvoj udorednoj policiji. Radilo se o mistifikaciji. Kako
se poslije u toku brakorazvodne parnice s gospoom Agnezom pokazalo, bio je to
najvulgarniji trik njenog advokata, gospodina Huga-Huga: s jedne strane uvjereni o
mojoj neubrojivosti, a s druge opet - pod pretpostavkom da u priznanje o svojoj
vlastitoj krivnji eventualno povui - gospoa Agneza i gospodin bariton, njen budui
gospodin suprug, i gospodin doktor Hugo-Hugo utvrdili su tako po svojim
potplaenim svjedocima da sam s gospoom Jesenskom uinio nesumnjiv preljub.
Svaki, pa i najgluplji pokuaj da poricanjem odgodim odluku o brakorazvodnoj
parnici bio je time skinut s dnevnog reda.
Indigniran to se je to moglo dogoditi u takvom hotelu kao to je "Evropa", drugoga
dana preselio sam se s gospoom Jadvigom Jesenskom u svoju kuu u vinogradu.
Iluzija gospoe Jadvige da se odmori pod nekakvim krovom koji nije ni hotelski, ni
bordelski, obistinila se isto tako kao i njen strah pred koziavim neznancem s
kragnom od kauuka i leptir--manom pepeljaste boje s bijelim tokicama. Jadviga je
bila ena u nekom smislu vidovita i s njom nije bilo dosadno pijuckati burgundac,
razgovarati o tome kako su ljudi glupi, slabi uglavnom, nesretni, sluati jesenji vjetar
kako plae oko kue, plamen kako lie u pei, a Jadviga pria o ljubavi i o tome kako
je ljubav najvea la meu laima. Jedan jedini put ljubila je u ivotu, a i to je bilo
glupo.
Bila je Wernerova prva ena kad je on izdavao "Tribunu", davno jo prije rata dok je
Wer-neru ilo sasvim slabo, kad su stanovali u bijednom stanicu od dvije sobe bez
posluge i ona je sama kuhala i krpala i puila najjeftinije cigarete. Stajala je u kuhinji,
pekla palainke, kad je netko pozvonio na ulaznim vratima. Pozvonio je
dvadesetogodinji mladi. Jadviga je, provirivi kroz stakleni dogled, znala ve
unaprijed da je to opet jedan knjievni poetnik koji nosi rukopise za njenog supruga
Wer-nera, urednika "Tribune" provincijalnu veliinu u naem provincijalnom
knjievnom paviljonu, i, otvarajui vrata nepoznatim mladiima, ona je bila hladna,
kao to ve jesu hladne ene slavnih urednika knjievnih listova, koje peku palainke
i otvaraju vrata knjievnim poetnicima.
Dolaze na njena vrata nepoznati mladii, donose svoje prve rukopise, ulaze kroz ta
prljava vrata u knjievnost, u slavu, nervozni su, glas im treperi, a sve je zapravo
neobino opasna igra koja svrava esto na maglenoj pruzi, kao stara poderana krpa i
jedini je znak da je pod krvavim kotaima parostroja zavrio opet jedan na - kako ga
onda u nekrolozi-ma zovu - "nadobudni talenat". Dolaze i zvone nepriznati
"nadobudni talenti", a onda piskaraju dalje, moljakaju, ponizuju se kao gfadni psi, a
zatim godinu-dvije kasnije, sami ve "priznate lokalne veliine", pljuju po njenom
suprugu Werneru, uredniku "Tribune", napadaju ga kao kretena, a kroz njena su vrata
uli u slavu i njen suprug Werner pomogao im je kod tog prvog, slabog starta. Jo ni
jedan od njih nije joj kasnije iz utivosti skinuo eir i svi je ogovaraju po krmama da
je nimfoman-ka. Pozna ona ta piskarala vrlo dobro i sve kulise naeg kulturnog i
knjievnog pogona, gdje se sve slabo plaa, a od dugova i od mjenica ne moe se
odahnuti, i ve godinama nema nitko ni uspjeha ni slave, sve zapravo hum-bug,
prevara i najordinarnija la! Sve rastrova-no, sve se grize i truje kao ko otrovnica!
- Nema gospodina kod kue, odgovorila je uljudno na mladiev pozdrav, bacivi
diskretan pogled na djeakove cipele, najpouzdanije mjerilo za sudbinu ovjeka koji
je donio svoje rukopise gospodinu uredniku da ih tampa, da lansira novoga pjesnika,
novoga genija, novoga desperatera, koji e svriti kao to svravaju svi: kod
korektorskog stola, u ludnici ili na asfaltu kao prosjak.
Cipele toga ovjeka bile su doista poderane, a pete izlizane: stajao je pred njom na
potplatima kao patak, a kroz krpice lijeve cipele provirivala je modroisprugana
arapa, uprljana crvenkastosmeom bojom razmoene, stare, gnjile koe. Bila je
kiovita jesen, konac listopada, a ta mokra kreatura pred njom stoji u svom
pohabanom odijelu, prokisla do koe, bez kiobrana, bez paletota, zguvana kao
utopljenik.
"to moe biti taj deko, puki uitelj ili ne-svreni ak", to je bila prva pomisao
gospoe Jadvige kad se pojavila tajanstvena linost na njenim vratima, linost koja je
u njenom ivotu odigrala ulogu najveeg razoaranja. Iz polut-mine hodnika uo se
um kotlia koji umi mehaniki jer je pokvaren, a javlja se obino u najnezgodnijim
trenucima, a iz kuhinje mirisalo je na rastopljenu mast: ulo se kako cvre palainke
na tavi. Deko na vratima bio je jo dijete, bujne plave kose, a pogled mu je bio pun
vedrine: cvijet jetrenke, obasjan suncem.
U krpama, izlizanih peta, u poderanim cipelama, kroz koje su provirivale grube
arape, deko je bio lijep, proziran, iz njega je izbijala udna, tajanstvena svjetlost,
kakva izbija ispod starinskog laka na temperaturama iz Qu-attrocenta: pred gospoom
Jadvigom stajao je Gabrijel u crvenoj tunici, opivenoj zlatnim resama i donio joj
radosnu vijest: srce je drao na dlanu, kosa mu je bila kovrava, plava, a pogled
apsolutna, ljetna, sunana vedrina. To je bilo samo tren. U kolonadi, poploenoj crno-
bijelim mramornim ploama, s dalekim izgledom na zeleni morski zaton u
renesansnom sumraku, kad zvono navjetenja bruji po dolinama i nad vinogradima, u
toj kolonadi umio je pokvareni kotli zahoda i taj se fantastian dogaaj rasplinuo
kao tamjan. Ostala je stvarnost palainaka na rastopljenoj masti iz kuhinje, umorno
ensko tijelo u par-hetnom lafroku na propuhu, na otvorenim vratima polumranog
hodnika.
Mladi se iznenadio to gospodina Wernera nema kod kue. Danas je dvadeset i drugi
listopada, a gospodin Werner mu je rekao da dvadeset i drugog listopada doe po
odgovor. Radi se naime o njegovim pjesmama, pak mu je reeno da dvadeset i drugog
doe po odgovor.
- Nemam pojma, gospodine! Izvolite se vratiti poslije objeda! Moga supruga sada
nema kod kue! Klanjam se!
Vrata su se zatvorila, i kad se gospoa Jad-viga opet nala nad svojim palainkama,
saa-lio joj se taj divni mladi od srca. Prokisao je, polubos je, gladan zacijelo, zato
ga nije pustila u sobu da se tamo ogrije? Zato ga ne bi ponudila palainkama?
Rukom? Zato mu Werner ne bi tampao pjesme? U viem zanosu inspiracije
pourila se gospoa Jadviga da stigne jo mladia na stubama, a kad je ponovno
otvorila vrata, on je jo uvijek stajao tamo, sagnute glave, blijed i divan kao aneo.
ulo se kako kia lijeva po dvorinim krovovima, kako plau ljebovi, sve je bilo
natopljeno vlanom listopadskom jugovinom, a mladi je, kad su se vrata bila
zatvorila pred njim, osjetio kako mu klecaju koljena, kako su mu noge teke i
gnjecave, kao nakvaeni hljebovi. U bespomonosti i strahu pred tim sudbonosnim
dvadeset i drugim listopada koji treba da donese odluku da li se on - doista - rodio za
pjesnika, mladi je ostao na istome mjestu, a kad su se vrata ponovno otvorila i ova
mu je mila gospoa u tamnoljubiastom lafroku ponudila da ue, on je mislio da
sanja. Uao je u sobu slobodnoga mislioca i bakljonoe i barjaktara Wernera, u sobu
krcatu knjigama, kipovima, slikama, u toplu, zagrijanu sobu s ogromnim erkerom i
tropskim biljkama, a ona ga je draga dama zamolila da sjedne i da se odmori, jer
gospodin Werner treba da stigne svake minute.
Sjeo je i poeo da pria gospoi kako je vie od jedne ure ekao dolje na kii pred ba-
zarskim izlogom na uglu. Odmah uz dvokatnicu u kojoj su stanovali Wernerovi bio je
bazar djejih igraaka, a mladi je u tremi ekao svoj dvadeset i drugi listopada,
promatrajui gumene lopte, lakirane parostrojeve i jednog bijelog kovravog pudla
koji ima gubicu naru-menjenu kao klaun. Miris gumije i obojadisa-nog lima to je
strujao kroz otvorena bazarska vrata, onaj dragi miris igraaka dao je djeaku zamah i
duboka potitenost, to je izgarala u njemu kao mokra svijea, rasplamtjela se u sjajnu
toplinu ljeta, u ogromnu senzaciju ljetnih radosti. U veselje djejih obrua to se
kotrljaju po zelenim livadama, u miriljive lopte, u crvene zrakoplove, u kocke od
kojih se slau staromodne engleske luke, sa sivim maglenim nebom i jedrenjacima to
se usidreni valjaju na valobranu, sa crnim oblakom dima jedne lae koja plovi punom
parom u Singapo-re, na Borneo, na Havaje... Cimeta ima po tim duanima malog
lukog engleskog grada od djejih kocaka, cimeta na bale, miriljivih mirodija,
ananasa, mjeseine plave kao tinta, a laa plovi u Singapore, i tako, stojei na kii
pred hazarskim izlogom, on je napisao pjesmu.
- Ako mu gospoa doputa, on e je proitati...
Tako je Zvonimir Pavlas proitao Jadvigi Jesenskoj svoju pjesmu, tako je dvadeset i
drugoga listopada, dvije-tri godine prije rata, Wer-ner otkrio Zvonimira Pavlasa kao
novu nadu nae lirike, tako je poela jedna romansa koja tek to nije svrila s njenim
odlaskom s tim Pavlasom.
- Ne razumijem! Kakav je to Pavlas?
- Zvonimir Tihomir Pavlas, urednik "Gaze-te"!
- Pojma nisam imao da je Tihomir Pavlas, urednik "Gazete", pisao pjesme! To je ona
ista "Gazeta" koja je o naem "damengambitu
u jednom od najotmjenijih hotela" objavila feljton?
- Da! Upravo ta "Gazeta!"
- To je onaj Tihomir Pavlas koji je prvi tampao vijest o "skandalu u vinogradu
jednog veleindustrijalca"?
- Da! To je taj gospodin Pavlas, jedina moja iskrena i stopostotna ljubav (bez ijedne
neiskrene primisli). Werner i ja prigrlili smo ga, moglo bi se rei, doista, kao sina,
Werner se zaljubio u njega, lansirao ga je svima uprkos, ja sam ga obukla, okupala,
pokrpala, ishranila, preselio se k nama, Werner ga je namijestio u "Tribuni" kao
tehnikog urednika, poeo je da polae ispite, sredio se, Werner mu je tampao prvu
knjigu pjesama, ja sam ga nosila na rukama, a etrnaeste, kad su Wernera uhapsili,
utvrdili smo da je do prve premetaine dolo na Pavlasovu denuncijaciju. Bio je
plaeni konfident u urednitvu "Tribune"! A kad su mene uhapsili prije nekoliko
godina zbog onog kokaina i kad sam popila nekakav cijankalij, Pavlasova "Gazeta"
pila mi je krv za vrijeme itave istrage. Od mene je stvarao senzaciju itave jedne
sedmice! Ljudi su ordinarne svinje!

Nismo u vinogradu stanovali ni nekoliko dana kad nas je jo u prvom svitanju,

probudio
bjesomuan lave Lorda. Netko je udarao o staklena vrata verande.
- Tko je?
- Policija!
- to elite?
- Otvorite! Doao sam zbog prijavnica!
Zaludu sam objanjavao tome gospodinu da stanujem u vlastitoj kui, pak je prema
tome logino to se nisam specijalno prijavio, jer sam s pravom pretpostavio da je ta
formalnost suvina (to vie to sam prijavljen kao kuevlasnik), ali kako se on
zapravo vie zanimao za moju podstanarku nego za mene, ispunio sam mu upitni arak
s prijavnicama i tako sam se relativno brzo rjeio te rane jutarnje posjete. Za nekoliko
dana bio sam pozvan na nadlenu oblast i globljen sa tri osjetljive globe, svakom od
pet stotina, i to zato to, prvo: nisam prijavio sebe, drugo: svoju podstanarku, a tree:
to sam neistinitim navodima uznastojao da zavedem vlasti u bludnju.
Na inkriminiranoj prijavnici napisao sam za sebe da mi je zanimanje doktor prava bez
zanimanja, bludnik, klevetnik, prilenik, razveden vlastitom krivnjom, po svjedocima
utvreni preljubnik, zasad neporoan, a pod opaskom: problematina linost,
moralnobolesna pojava.
Za gospou Jadvigu: trostruka udovica, rasputenica, bez odreenog zanimanja, pri-
lenica, ivi od prodaje svoga vlastitog tijela. Pod Jadviginom opaskom: bila pod
sumnjom kao krijumarka kokaina, pokuala samoubojstvo, kanjavana izgonom
zbog nemorala, prva supruga ef-redaktora doktora Wernera.
U toj kui bluda i ludila, razvrata, moralnog trulea i grijeha proivio sam s gospoom
Jadvigom Jesenskom sve do procesa. Onda je ona otputovala u Be, a ja u zatvor.

ZLOIN l KAZNA

Dvorana u kojoj je gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio raspravu da mene
kazni zbog etverostrukog umorstva gospodina Domainskog liila je toga dana vie
na koncertnu salu nego na sudnicu. Skupila se tu krema najodabranije kreme da
prisustvuje prvom nastupu jednog paranoika za koga nitko nije nikada mislio da e se
baviti davanjem takvih javnih priredbi koje same po sebi predstavljaju zagonetnu
sablazan, a osim toga se - kao posve neuspjeli pokuaj zbunjivanja javnog miljenja -
- kanjavaju po pozitivnim zakonima, i to prilino strogo.
U sudnici nali su se na okupu svi, kao na senzacionalnoj premijeri: Sandineta i Pipa,
Boby i Roby, Muki i Kuki, Buki i uki, Tedy i Medi, Baby i Lady, Tekla i Mirni,
Dagmar Vara-gonska sa starom Aquacurti-Sarva-Daljskom i mladom Aquacurti-
Menceti-Maksimirskom, u jednu rije, elita koja o nepokolebljivim naelima
udobnog graanskog ivota ima svoje ustaljeno konzervativno miljenje, igra ustrajno
brid i, skraujui tako svoju dosadu krezubim vicevima, kuha sapun, vara na
markama, kuje none lonce, lokote, lance, prodaje krzna, mirodije, djeluje ukratko
konstruktivno na korist niih narodnih slojeva.
itave noi prije te neugodne rasprave, priznajem, nisam usnuo ni trena. Nisam
mogao da predstavim sebi kako u proi kroz palir tih trgovakih agenata koji
prodaju kravate, piu latinske gramatike, mole se bogu, pare se
kao opice, nezakonita su djeca u najzakoniti-jim brakovima, te se kao bastardi ponose
time to im otac nije zakoniti otac nego nekakav barun ili nosilac historijskog pridjeva
koji opet nije ni historijski ni pridjev nego narodna sramota! Prema tim samoivim
bludnicima i ustrajnim neenjama, koji se poenie u drugoj polovini estog decenija
s mladim djevojkama, a danas se kao uvaeni rogonosci kreu svijetom u ime
predstavnika najuzornijeg branog ivota, prema tim elavim liferantima dinamita i
gradonaelnicima iz provincije koji diu sebi nadgrobne spomenike u starogrkom
stilu, spram tih Huna, Tatara, tajeraca i Tirolaca, pred tim Otokarima i Eulalijama
nisam nikada osjeao nikakvog naroitog potovanja. Bili su mi podsvijesno strani i
onda kada sam se s njima mijeao u poslovnom besmislu i kad sam ih posluivao
svojim takozvanim strunim znanjem kao neka vrsta njihovog boljeg, za vrenje
izvjesnog posla kvalificiranog namjetenika. Ali kako se dogodilo te sam se odbio
od ove kreme u svoju vlastitu samou, to je moglo da znai meni u tome momentu to
uzrujano jato papiga i brbljavih ojki, kada sam ve imao pred sobom svoj uspon,
svijestan toga da letim ve po tome to tada doista nisam vie osjeao zemlju pod
nogama. Pojavivi se na dnu dvorane na ulaznim vratima, kao ovjek koji je zakasnio
na koncerat te ulazi posljednji, proao sam kroz tu kremu svojih linih znanaca kao
to se prolazi srednjim prolazom izmeu nagomilanih i okupiranih stolica, po sagu, do
svoga mjesta u prvome redu, u fotelji pred podijem, ak - moglo bi se rei - do nekog
naroito poasnog mjesta, ispred itave te uznemirene publike koja je prestala da
amori kad se na ulazu u salu pojavilo lice koje predstavlja najglavniju atrakciju ove
jedinstvene priredbe.
Na svome mjestu to ga zovu vulgarno optuenikom klupom naao sam tri primjerka
"Gazete". Na drugoj strani te "Gazete", pod urednitvom Zvonimira Tihomira
Pavlasa, pod senzacionalnim naslovom: "to misli o sebi jedan moralist", bila je moja
slika i fascimile one prijavnice zbog koje sam bio globljen i u kojoj tvrdim za samoga
sebe da sam: bludnik, klevetnik, prilenik, razveden vlastitom krivnjom, po
svjedocima utvreni preljubnik, zasada ne-poroan, problematina linost,
moralnobo-lesna pojava.
Stvar nije bila neduhovito postavljena. Ispod jedne moje davne fotografije (po svoj
prilici s kakvog mladenakog krabuljnog plesa, s gitarom kao klaun) na kojoj drim u
ruci au ampanjca djeluje fotografija prijavnice sama po sebi kao nesumnjiv
dokumenat o potpunoj neuravnoteenosti lica koje eli da sudi drugima. U najveoj
tiini, promatrajui to remek--djelo gospodina Zvonka Tihomira Pavlasa, uo sam iza
svojih lea kako mi se itava dvorana smije. Svi su ukali novinama koje je netko
razdijelio po sudnici kao program prije poetka predstave.
Gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay otvorio je raspravu te je nakon toga
proitana tuba koju je u ime gospodina Domainskog potpisao doktor Hugo-Hugo
kao pravni zastupnik gospodina generalnog: da sam izjavljivao za gospodina
Domainskog, da je bandit, kriminalan tip, zloinac, roeni zloinac, ponovno bandit,
moralnobolesna pojava, da je povukao revolver i da me je htio ustrijeliti, a budui da
sam to izjavio pred raznim licima u vie navrata, kao i to da je Domainski
problematino lice, da je bludnik, da ivi u nedoputenim odnosima istodobno sa
sedam ena, a ima tri metrese, budui da sam tvrdio da je gospodin generalni
Domainski imao apsolutno sigurnu namjeru da me ustrijeli kao psa, jer mi je to
prijetio revolverom, itd., itd., pak budui da sam po svemu citiranom uinio izvan
svake sumnje niz krivinih djela protiv asti, po paragrafima kaznenog zakona tim i
tim, to nesumnjivo slijedi, i tako dalje, i tako dalje... Da, svakako, i tako dalje, kako bi
se kabalisti-ki izrazio doktor Werner.
Kao zastupnik uvrijeenog, oklevetanog, ruglu i preziru izvrgnutog i ponienog
gospodina generalnog direktora Domainskog, poslije svrenih formalnosti, uzeo je
rije gospodin doktor Hugo-Hugo.
Da bi djelovao na sud i na auditorij kontrastima, da bi tako reljefno prikazao svu
moralnu pokvarenost i zlobnu perfidiju moga postupka, gospodin doktor Hugo-Hugo,
kao briljantan i rutiniran govornik, najprije je u nekoliko jakih poteza dao portret
uvrijeene linosti.
- Samo po markantnom i dominantnom profilu tog odlinog predstavnika nae elite
moe se - Slavni Sude - stvoriti ispravna i istinita predodba o nevjerojatno razornom
znaenju ovih kleveta, insinuacija i difamacija, koje na Kazneni zakon tako logino
definira, te ne moe biti nikakve sumnje da se tu radi o tekim i o odgovornim
deliktima to ih zakon s pravom kanjava odluno i strogo. Jus est ars boni et aequi,
pravo je ravnotea dobrote i harmonije, pravo je savren sklad ukusa i u-vjerenja, pa
se upravo iz toga razloga treba razmatranju tog mranog i duboko nezdravog sluaja
posvetiti sa svim onim potrebnim mirom s kakvim se gledaju pitanja i stvari s one
visine s koje se izriu osude, u ime morala, u ime dostojanstva ljudskog, u ime onog
ideala koji vlada nad prostorima i nad vjekovima, a zove se pravda.
- Tko je oklevetani i uvrijeeni Domainski? On je jedan od najviih i najuglednijih
dostojanstvenika domae privrede, on je jedan od dalekovidnih osnivaa i upravo
clairvoyan-tnih upravljaa, guvernera, inenjera, one podloge, koja u dananjoj
utakmici materijalnih dobara predstavlja preduslov svakog narodnog gospodarstva, a
to je naa nada, na, upravo u ekonomskome smislu, jedini raison d'etre: naa domaa
industrija, l eto, taj sijedi radnik, u sedmome deceniju svog napornog i tekog ivota,
taj gospodin kome su ezdesetogodinji jubilej nedavno proslavile sve ustanove, sve
korporacije, sva ugledna tijela naeg razgranatog drutvenog ivota, taj meu svim
jubilarcima najzasluniji, a istodobno najskromniji jubilarac, koji nije samo
oduhovljeni i oduevljeni stvaralac materijalnih dobara nego se kao markantna pojava
u ulozi narodnog dobrotvora, dobroinitelja, upravo mecene upisao u srce narodne
zahvalnosti: aere perenni-us, dobroinstvima i humanitarnim radom, kakvih ne
poznaju ljetopisi nae novije povijesti, taj uzor-znaaj, zasluni javni radnik i pionir
ne samo zadrugarstva, novarstva, industrije i obrta nego uope: pionir planskog,
smiljenog, karteliziranog rada nae mlade privrede, taj veliki mu doivio je jednoga
dana da bude popljuvan, da bude uvrijeen i oklevetan od jednog lica koje samo za
sebe, u slubenoj, takorei javnoj ispravi, tvrdi da je "linost problematina i
moralnobolesna"!
- Oklevetati ovjeka najteom klevetom kakva uope moe da se dobaci uglednom i
neporonom graaninu, da je roeni zlikovac, ubojica, delinkvent, da je kriminalan tip
koji je ubijao i koji je po svojim priroenim sklonostima svakoga momenta ponovno
pripravan da ubije, tvrditi za jedno otmjeno patricijsko lice da su mu ruke krvave od
ljudske krvi, da je predstavnik moral-insanity-pojma, da je bandit, da je nitkov, da je
sadist po roenju, da je brutalan provalnik, da gazi preko ljudskih egzistencija, da je
animalan troglodit, razbojnik, varalica, bludnik, nemoralan razvratnik koji ivi
istodobno sa tri ene u tri nezakonita braka, obasuti ovjeka itavom kiom sablasnih
pogrda od kojih svaka po sebi predstavlja po jedan pojam kakvog ne bi trebalo da
bude u rjeniku civiliziranih i dobro odgojenih graana, to bi - Slavni Sude - na prvi
pogled moglo izgledati neshvatljivom, upravo mranom zagonetkom, kad sve te
pogrde i klevete ne bi bile pale od jednog lica koje je do toga momenta vrilo svoje
graanske funkcije, kao namjetenik oklevetanog tuitelja, potpuno normalno, te
prema tome svaki obzir neuraunljivosti ili ivane poremeenosti otpada uope i u
naelu.
- Djelo, ivotno, stvarno, graditeljsko, al-truistiko, konstruktivno djelo gospodina
generalnog direktora Domainskog stoji pred nama. To djelo stoji na uvid svima
suvremenicima i svim njegovim suradnicima, u irem i uem smislu, ve skoro dva
decenija! To genijalno, konstruktivno Djelo moe se kritizirati kao svaka ljudska
tvorevina, ono, izmjereno sitnozorom zlobe ili zavisti, moda ima i nekih jedva
primjetljivih nedostataka, ali nema ovjeka irom nae prostrane i lijepe domovine
koji kao objektivan motritelj ovog velebnog napora ne bi osjetio potrebe da se pokloni
i da skine eir pred ovjekom koji je sve te divne rezultate stvorio sam, bez iije
pomoi, esto u borbi s predrasudama, takorei: ni od ega! Jer, gledajte, Slavni Sude,
bacite, molim vas, jedan, ma i najpovrniji pogled na pilane, na te elektrine centrale,
na te turbine, na te vlakove krcate koom, pragovima, daskama, to dnevno prelaze
nae granice i tako nam diu vrijednost naeg vlastitog novca (dakle, logino, naeg
vlastitog ivotnog standarda), gledajte, molim vas, te ugljenokope, te lae, te izloge
pune raznovrsne robe i zapitajte se - ije je to zapravo djelo i kome imamo zahvaliti
da sve to postoji tu, kod nas, gdje takorei jo prije decenij-dva nije bilo zapravo
niega! To je djelo jednog jedinog, osamljenog pojedinca koji to nije stvorio iz
sebeljublja, jer kad se je ve jednoga dana naao u poloaju da je mogao uloiti svoju
ogromnu vlastitu glavnicu u tako riskantna poduzea, onda je - izvan svake sumnje -
morao biti ve lino obezbi-jeen, jer da to nije - od ega bi bio mogao investirati
svoje vlastite novce u svoje vlastite poslove ako ne na raun svoje vlastite ivotne
sigurnosti, na raun minimuma svoje vlastite egzistencije? ovjek kao Domainski,
koji za nas predstavlja tip vieg ovjeka, idealista, koji se bavi privredom ne iz
egoizma nego u viem, graditeljskom smislu, iz iste stvaralake pobude (iz onoga
ljudskog nagona koji sva ljudska stanja podie ve vjekovima), takav ovjek ne smije
ostati popljuvan, oklevetan, zaprljan, a da mu se u ime svih nas ne bi dala ona
zadovoljtina koju takav uzvieni idealist s pravom oekuje: zadovoljtina u obliku
stroge i pravedne kazne!
- Jer, Slavni Sude, govorei danas pred ovim visokim forumom, uzvien iznad svakog
neplemenitog uzbuenja, ja imam potrebu da vas upozorim da teke rijei optuenika,
koliko god one bile maglene i neodreene, nisu imale i nisu mogle imati nikakvog
drugog, dubljeg smisla, nego da nam tuitelja prikau u spodobi sebeljubive i
grabeljive zvijeri koja strijelja oko sebe nevine ljude kao bijesne pse, koja se prijeti
nabijenim revolverom svojim vlastitim gostima, koja zgre zemaljsko
blago uslijed priroene nezasitne prodrljivo-sti, koja se valja u blatu i u smradu svog
vlastitog porodinog ivota zbog primitivne moralne sljepoe, koja je, ako se to uope
moe logino shvatiti: simbol egoizma i kriminalnih sklonosti!
- O kakvom se egoizmu uope moe raditi u ivotnom djelu Domainskog? Svi smo
mi jo u srednjoj koli u elementima logike uili da su ljudi smrtni, a kako je
Domainski samo ovjek, prema tome je i on smrtan, a, kao najobiniji smrtnik, i on
e jednog dana predati svoje zemaljske stvari u ruke Onoga koji stoji nad svim
sudovima i sudi nad svim osudama. l Domainski e, dakle, jednoga dana sklopiti
svoje zemaljske oi, ali on ne e umrijeti itav, jer njegovo djelo ostat e od njegove
zemaljske uspomene trajnije! To djelo, koje nam jedan Domainski ostavlja kao svoju
zemaljsku ostavtinu, ostat e u nasljedstvo onim naim pokoljenjima koja dolaze!
Domainski kao predstavnik naeg plemenitog ljudskog tipa spada meu
nezainteresirane stvaraoce materijalnih dobara! Domainski je graditelj gradova,
cesta, ustanova, hidrocentrala, rasvjetne mree, tampe, ubonica, strojeva, on je
osniva dobrotvornih i odgojnih zaklada, on je pokrovitelj naeg bijednog i
nepismenog proletarijata, on stvarno uzdie najnie slojeve naega naroda na vii
nivo, on nosi svoj teki teret odgovornosti budno i uzvieno, on bdi nad narodnim
interesima kao budno oko svijesti i savjesti, on je rodoljub u onom viem, idealnom
smislu toga toliko zloupotrebljavanog pojma, on ne plae nad narodnim neprilikama,
svijestan da se u ivotu postiu uspjesi samo dubokim naporom volje i inteligencije!
Znajui vrlo dobro da suustvovati s narodnim interesima ne znai izgovarati prazne i
nametljive fraze, nego raditi, raditi tiho, u pozadini, po ozbiljnom i mukom planu, i
taj ovjek dobrotvor, taj pomaga sirotinje, taj osniva pukih kuhinja, kupatila i
djejih oporavilita, taj gospodin u pravom i nepatvorenom smislu naao se jednoga
dana u poloaju da bude popljuvan, uvrijeen i oklevetan kao ubojica, kao zloinac,
kao moralnobolesna pojava?! Dobro kae naa narodna pjesma, Slavni Sude: sve za
obraz, a obraz ni za to! Glavu podaj, a obraza ne daj!
- Nije, Slavni Sude, veliki pravednik pred Gospodinom po tome velik to je u ivotu -
poput prave cjepidlake - igrao pretvorljivu ulogu istunca, nego po tome to je iza
sebe, u svom nitetnom ivotu zemaljskom, ostavio dobra djela! A sijedi taj
predstavnik nae najo-dabranije elite koji nije osijedio u ljenarenju kao badavadija,
koji se nije prienio nikakvom ljekovitom aju za probavu (smijeh u sudnici), koji se
nije godinama pretvorljivo pretvarao kao najobiniji puzavac, da bi jednoga dana
popljuvao svoga dobroinitelja i poslodavca, taj borac par excellence, taj jedinstveni
nosilac zasluga i vrlina, taj jednostavni i dobri ovjek sve to je zaradio zaradio je
poteno, svojim vlastitim radom i svojim vlastitim darom, te on po svemu, logino,
ima potpuno pravo da od drutva (kao od organizirane narodne cjeline) trai
zadovoljtinu.
- Domainski spada meu one nae mudre i iskusne javne radnike koji nikada nisu bili
politikanti! Domainski nije nikada smatrao da je svrha politike nadmudrivanje, dakle
preveja-no podvaljivanje, on je oduvijek svoju privrednu misiju smatrao uzvienom
iznad svakodnevne politike konstelacije. Vjerujui da pravi narodni uitelj moe biti
samo onaj pojedinac koji se je odluio da istodobno bude i narodni sluga, taj
nesebeljubivi lan utemeljitelj vie od dvije stotine i jedanaest raznih drutava, taj
lan pokrovitelj najuglednijih nacionalnih i rodoljubivih zaklada, zaasni graanin
gotovo svih naih slobodnih gradova i trgovita, taj ovjek koji ve vie od etrdeset
godina stoji ustrajno i nepokolebljivo na crti narodne strae, taj prvoborac za narodno
gospodarsko jaanje (kad se ubiru hvale uvijek u pozadini), skroman i poboan
vjernik, dobar rodoljub, naboan i iskreno religiozan donator mnogih bojih domova
u naem gradu i po provinciji, ovjek koji nikada nikome nije uinio nita - sigurno -
naao, koji takorei nikada ni jedne muhe zgazio nije, zar je taj ovjek takvim svojim
javnim i svima nama dobro poznatim ivotom zasluio da mu se kae da je roeni
zloinac, kriminalan tip i ubojica?
- Eto, Slavni Sude, toga mentora tolikih hiljada i hiljada naih vrlih trudbenika, tog
najistaknutijeg i najustrajnijeg radnika u okviru njegovih vlastitih poduzea, tog naeg
domaeg sina, Zagorca, Zagrepanina, Hrvata, Slavena, Jugoslavena, Sveslavena,
Evropljanina, tog ovjeka koga je tuinska vlast svojedobno bacila iz dravne slube
zbog njegovog politikog - kuranog i deklariranog - uvjerenja, toga otmjenoga
gospodina koji je poznat nadaleko i nairoko izvan granica nae domovine i koji u
inostranstvu uiva odlian ugled i reputaciju, tog genijalnog organizatora poznaju
hiljade i hiljade naih sugraana, s njime je bilo u dodiru i u suradnji nekoliko stotina
hiljada lica, pa neka se nae jedno jedino koje moe da u svojoj zaslijepljenosti
povjeruje kako bi taj i takav Domainski mogao da ima zloinakih sklonosti i kako
bi on mogao da prijeti nekome revolverom?
- Kroz kuu toga najgostoljubivijeg domaina prole su hiljade i hiljade, kod
njegovog bogatog stola gostile su se itave povorke godinama, od njegovog
dobroinstva hrane se hiljade egzistencija, njegovo ivotno djelo ostat e nezaboravan
ponos itavog jednog naroda, i gdje je taj tko tome dobroudnom donatoru, tome
ovjeku koji svakoga doekuje raskriljenih ruku, tome uzor-kraninu ima obraza da
kae da je kriminalan tip, zloinac i ubojica?
- Zato? Da, Slavni Sude, postavljamo ovo logino pitanje da bismo mogli da
razmotrimo sve okolnosti, koje su nas dovele u nezahvalnu poziciju, te moramo da se
pozabavimo jednom alosnom epizodom nae davne politike prolosti za koju bi bilo
najbolje da je ostala pod velom zaborava!
- Zato to je prije dvadeset godina, jedne burne noi, pucao po provalnicima? Slavni
Sude, kako je taj, sam po sebi tragini i alosni dogaaj, jedini fakat da se ovaj, nema
nikakve sumnje, itav niz krivinih djela protiv asti tumai po 298 k.z., dunost mi
je kao zastupniku tuiteljevih interesa upozoriti Slavni Sud na naroite okolnosti pod
kojima se odigrala ta tragedija, jer se je u sveopem bezglavlju i u anarhiji godine
osamnaeste radilo o obinom razbojstvu, o provali oboruanih, zakrabuljenih
razbojnika, o napadaju ne samo na tue vlasnitvo nego na sam goli ivot koji je
trebalo braniti kako je tko znao i umio.
- Po 24 k.z. djelo o nunoj obrani dakako da nije protupravno! Opravdano je i
logino to je svaki graanin ovlaten da od sebe odbije protupravni napadaj! Da li je
takva obrana od protupravnog napadaja krivina i da li je time ovjek prekoraio
granicu svoje vlastite nune obrane kad obasut puanim zrnjem jedne mrkle jesenje
noi puca po prostim, zakrabuljenim, naoruanim provalnicima? Da li je u ono
vrijeme, Slavni Sude, uope postojao bilo gdje kakav zatitnik ili garant pravnoga
poretka i zar je u onim danima sulude i odvratne anarhije uope tko branio ugroenu
imovinu?
- To iznimno stanje, Slavni Sude, kad su obezglavljene i poivinene mase palile i
robile i unitavale sve do ega su stigle i to im je dopalo ruku, to odvratno anarhino
stanje kad je krv oko nas tekla potocima, to, u svakom pogledu, visokouznemireno,
buntovno, da, upravo odvratno revolucionarno stanje, samo je po sebi sadravalo
mogunost, da, ne samo mogunost nego upravo pravo i ovlatenje, jo vie od
ovlatenja: dunost uspostave graanskog reda i pravnoga poretka! Tko je od graana
u tim alosnim i zloinakim prilikama izvrio bilo kakvo djelo uspostave
graanskoga reda, on ne samo to se ne moe ni po kakvom kriteriju morala proglasiti
krivim, nego obratno od toga: takav je pojedinac bio u tome momentu, a to je ostao do
dana dananjega: zasluan za narod i za domovinu! l da smo mi, Slavni Sude, u ono
vrijeme narodnog i socijalnog rasula imali - kojom sreom - nekoliko desetaka
Domainskih, ne bi nas suluda i slijepa anarhija onih dana bila dovela u onaj
bezizlazan poloaj u kome smo se nali godine tisuu devet stotina i osamnaeste! Po
kakvoj logici i po kakvom moralu smijemo mi dopustiti da se danas javno pljuje u
obraz jednom ovjeku koji je u danima narodnoga brodoloma imao toliko moralne
kurae da se pukom bori za narodne i socijalne ideje u vrijeme kad je gotovo itava
naa inteligencija hrkala svojim pasivnim, nazovinaprednim snom, kao to hre i
danas, kada pod dojmom dogaaja u svijetu ovakve moralnolabilne figure kao to je
optueni gube svoje ivce! Pljesak u sudnici.
Plaudite, cives", pomislio sam kod toga glasnog pljeska na otvorenoj sceni, jer tada
ve nije moglo biti nikakve sumnje da je simpatija itave sudnice na strani tuitelja,
na strani njegovog majstorskog zastupnika, i da se taj dugotrajni i demonstrativni
pljesak tie zapravo mene koji sjedim u prvoj klupi pred itavim razredom i opet
nisam nauio lekcije. Zato je Hugo-Hugo nauio lekciju, zato Hugo-Hugo uvijek
zna svoju lekciju, zato je Hugo-Hugo uvijek spreman, a ti se bespomono znoji u
prvoj klupi, uka nekakvim novinama, ita lanak Tihomira Pavlasa o sebi, o
svojoj moralnoj pokvarenosti, i opet nisi spreman, opet e biti pitan i opet ne e
znati to da odgovori?"
Pa da, Hugo-Hugo je odlika, Hugo-Hugo je bubant, Hugo-Hugo je treber, Hugo-
Hugo e sve svoje ispite poloiti s odlikom, Hugo--Hugo e primiti u ime najvieg
priznanja Nj. V. C. K. F. J. I. kraljev prsten na dar, Hugo-Hugo e biti promoviran sub
auspiciis regis, Hugo-Hugo e postati najbolji i najugledniji govornik itavog
advokatskog stalea, Hugo-Hugo e primiti od Domainskog najmanje etrdeset
hiljada za ovu svoju fonografsku plou (to je svira na sveope zadovoljstvo itave
sudnice), Hugo-Hugo e i mene opaliti za naknadu advokatskih trokova, Hugo-Hugo
je bubant, on je duhovit, on je superioran, on se ruga, on me izvrgava ruglu kao
ovjeka koji se priljamio uz jednu apotekarsku dundu zbog njenog ajnoprobavnog
miraza, a ja, majko, ne mogu da uim napamet, ja nikada nisam nita mogao nauiti
napamet to mi nije bilo jasno, a sve ovo nije mi, doista, ni najmanje jasno."
Strojopuka doktora Huga-Huga grmjela je i reetala svoje superlative dalje
neumornom, preciznom, matematskom brzinom dobro upucanog, solidnog, savreno
opremljenog stroja, koji uperen protiv moje neporonosti puca s takvom tonou da
oko mene zvide dokazi s fatalnom upravo uvjerljivou, i ja u toj kii moralne tanadi
ujem kako zvekeu prazne ljuske ispucanih Hugo-Hugovih fraza, kako kraj moje
glave zuje otri dokazi Hugo--Hugovih metaka od kojih svaki pojedini moe da me
prostrijeli logikom jednog paragrafa, da mi prosvira jedini moj, bijedan i donekle
smijean argumenat da se meni u ovom sluaju kada sam reagirao na Domainskog
nije radilo o objektivnoj, graanskoj, vanjskoj asti tog nesumnjivo uglednog lica,
nego o jednom ljudskom unutranjem, nevidljivom pojmu asti, da se tu, dakle, da,
svakako, ali, i tako dalje...
ovjek megafon Hugo-Hugo, zaogrnut svojom advokatskom togom, grmi pred
visokim forumom da je Domainski organizator naeg planinarstva, turistike, prometa
stranaca, poljoprivrede, taninske struke, Domainski je visok funkcionar u svim naim
kulturnim ustanovama, Domainski je predsjednik drutva za promicanje nae nauke,
Domainski ora u plejadi nae privrede koja je dala velikane, kao to su Sikirica,
Milanovi, Petranovi, Jarac, itd. itd., Domainski nosilac najviih redova, kraljevskih
i carskih, bankir, polagatelj temelja jedne banke koja i najsitnije ulagae tretira
ravnopravno s onim najkrupnijim, Domainski reorganizator bankirstva u
suvremenom, humaniziranom smislu, Domainski korjenika, nae gore list, arbitar
ukusa, ime koje e ostati vezano uz procvat nae industrije itavu jednu vjenost,
mudri kormilar naih najbjednijih ulagaa, Domainski veleposjednik, Domainski
ekonom, Domainski uzor-vinogradar, pionir automobilizma, Domainski prvoborac
za najelementarnije preduslove nae privrede, Domainski realist, Domainski
branilac narodne asti u inostranstvu, pred velikim trgovakim, industrijskim i
bankirskim forumima, gdje se u okviru meunarodnih komisija narodna ast brani
drugim argumentima i na dru-gi nain nego to to sebi poluobrazovani i zaostali
provincijalni inteligenti predstavljaju kod ae vina na verandi kad misle da mogu
takav duh irokih horizonata, kao to je duh Domainskoga, skrenuti s njegovog
stvaralakog puta laima i odvratnim klevetama. Zar e se jedan Domainski,
inicijator tolikih grandioznih pothvata, taj duh energian poput vihora, taj ovjek
kome je mjesto u historiji nae privrede zagarantirano, taj divovski raznoliki i
monumentalni stvaralac monumentalnih djela, taj znaaj koji nita na svijetu ne mrzi
toliko kao praznu rije, zar e se jedan Domainski dati smesti ili zbuniti od praznih
rijei nekakvog svog bezimenog, zbunjenog, smetenog namjetenika koji sam za sebe
tvrdi da je bludnik i razvratnik, koji javno druguje s javnim i notornim bludnicama a
da se toga ne stidi?
Bez nekog naroito izmiljenog kiobrana, ja sam pod tim pljuskom, pod tim
elementarnim prolomom fraza osjeao kako me fantastini superlativi nose opasnom
brzicom, kako se valja taj katarakt lai i gluposti, kako me vue k sebi gotovo
neodoljivom snagom taj vodovod blesave retorike, i onako okrutno raskrinkan od
doktora Huga-Huga, sveden na znaenje koje sam u okviru toga drutva zapravo
oduvijek i imao (na beznaajnu mjeru jednog plaenog namjetenika), gol i prezren
kao uglavljeni bludnik i klevetnik, osjeao sam kako se meni i mome malom
gumenom amiu pribliava neodgodivo, ne ba pretjerano asno potonue. Osjeam
kako plivam, plivam, nosi me blatna voda, vue me ogroman vodopad logike,
predrasuda, javnog miljenja, pravnih posljedica, a tamo u daljini plovi kne-evska
regata, velianstvena u vijorenju svojih pobjedonosnih stjegova i grimiznih jedara,
plovi itava flota superlativa o Domainskome: Domainski kao admiral, Domainski
kao lord-protektor, njegove lae krcate plehnatim lavorima i nonim loncima za
Perziju, njegovi vlakovi natovareni raznovrsnom robom, njegove banke, gradovi,
svjetlosne reklame: cherry-
-brandy Domainski, sapun Domainski, dimnjaci, dim parobroda, dim lokomotiva,
dim ogromnih pogona, um strojeva, transmisionog remenja, piska truba, tampa,
novine, posebno izdanje "Gazete": afera Domainski pred sudom, klevetnik osuen na
osam mjeseci strogog zatvora, posebno izdanje, Domainski - doktor Hugo-Hugo -
Domainski...
Ovo moje krivino djelo protiv asti - jer sam nesumnjivo "uvrijedio drugoga" -
kaznit e se zatvorom do godinu dana ili novano do deset hiljada! Jo bi najmanje
zlo bilo da me von Rugvay kazni novano do deset hiljada, ali von Rugvay je neak
Aquacurti-Sarva-Dalj-ske i on me ne e kazniti novano nego zatvorom, jer je vrsta
kazne zavisna od njegovog slobodnog uvjerenja, a njegovo slobodno uvjerenje bit e -
izvan svake sumnje - upravo toliko slobodno te e me on po crti svog slobodnog
uvjerenja liiti slobode, i to najmanje na osam mjeseci...
Za Domainskog izjavio sam da je ubojica, bandit, kriminalan tip, moralnobolesna
pojava, da je htio da me ustrijeli, da je povukao svoj revolver i da su ga u posljednji
momenat sprijeili u tome da ne opali, to sam izjavljivao t pred mnogim licima u vie
navrata, svi su svjedoci poimence navedeni, uvreda je napad na ast drugog lica, ja
sam - izvan svake sumnje - napao na ast drugog lica, ja sam nesumnjivo oitovao da
drugo lice, to jest gospodina generalnog Domainskog, ne potujem u dovoljnoj mjeri,
i to se sada ne da poricati, tom injeninom stanju treba gledati u oi, tu treba ostati
vie-manje ipak dosljedan. To sada polako prestaje biti privatan razgovor, takozvana
konverzacija s pojedincima koji se tu javljaju kao svjedoci, svi redom poimence
navedeni u tubi, to je sada igra pred zelenim suknom, pred gospodinom plemenitim
Rugva-yem, koji sjedi s onu stranu nikljastog raspela, a njegov hladni, prozirni, riblji
pogled klizi po meni jeguljasto, slinavo, njegov se cviker blista iza nikljastog raspela
na kome visi Krist od ute mjedi, i ja ne vidim Krista, samo se njegove ruke
trouglasto ocrtavaju na raspelu: dva tamna, osjenana poteza na bijeloj intenzivnoj
svjetlosti to tee kroz prozorsko staklo u ovu toplu, prenatrpanu sobu! Kaloe,
parfemi, ene, katran, ugljen. Vani pada mokar snijeg. Tekim, okomitim, vlanim
pahuljama pada vani mokar snijeg, jedan je golub preletio ispred prozorskog stakla i
lepet njegovih krila uo se ovamo u dvoranu gdje doktor Hugo-Hugo jo uvijek laje o
Domainskome; vani je pretpro-Ijetna, maglena veljaa, pjevaju ljebovi, uje se
djevojaki smijeh s ulice, a s visoke platane, pune jo utog sagnjilog lia, otrunila se
krpa mokrog snijega i prosuo se stravian cvrkut vrabaca to se uznemirie od ove
male februarske lavine, razletjevi se u svima smjerovima eksplozivno, kao crni
komadii karte-e, meu kronjama.
Kae doktor Hugo-Hugo da je predmet moga napadaja izvan svake diskusije bila
drutvena vrijednost ovjeka kao takvog. 297: tko uvrijedi drugoga, kaznit e se!
Da! Ali 298 kae: ako je tko svojim nepristojnim dranjem ili krivinom radnjom
dao povod drugome da ga uvrijedi...
Nisam li bio provociran nepristojnim vladanjem toga troglodita?
Nesumnjivo!
Moja uvreda bila je logina posljedica vladanja uvrijeenog! Jer je, prvo: ubio, i jer
se, drugo: hvalio tim etvorostrukim umorstvom!
Uvreda je dakle uslijedila na provokaciju, na moralnu dodue, ali zato ipak na
provokaciju! A stvar bi se mogla tumaiti i po 311: ako okrivljenik "dokae
istinitost svoga tvrenja, ne e se kazniti kao klevetnik, ali moe biti kanjen zbog
uvrede"! Domainski je htio da me ustrijeli kao psa. On je izjavio da e me ustrijeliti
kao psa, da ali to me nije ustrijelio kao psa, on je povukao revolver da me doista
ustrijeli kao psa, to se moe utvrditi svjedocima...
Kojim svjedocima?
Ovi veleueni, ueni, poglaviti, presvijetli, plemeniti, dragi, mili i istinoljubivi nai
blinji - kao svjedoci? Nije bilo potrebno u onome momentu izgovoriti istinu. Nije
bilo oportuno. Inteligentnije je biti ku, kao pas.
To je stanovite moje supruge Agneze, ministra Marka Antonija Javoreka, ministra
potanskih maraka gospodina Harambaevia, to je "da-svakako-ali-i-tako-dalje"-
stanovite Wernerovo, to je pasje stanovite "uope i napose", tako misle gospoda:
doktor Hugo-Hu-go, von Rugvay, Aguacurti-Daljska, tako sam mislio i ja sam do
svoje pedeset i druge godine, a sada to mogu praktino imati od toga to sam prestao
misliti po jednoj shemi?
Istinu, to jest bilo kakvu takozvanu "istinu" treba izgovoriti na pristojan, evropski
nain, u okviru one Zakonom odreene pristojnosti kakvu je Zakon propisao i kakvu
Zakon doputa. Istinu izgovoriti u uvredljivome obliku je izazovno, a pogotovo
nazoviistinu, prividnu istinu, svijesnu neistinu, to jest oevidnu la, to jest to da je
Domainski ubio etiri ovjeka. "Umiljaj poinitelja nesumnjivo sadrava svijest da
je ta forma nepristojna i uvredljiva" - Hugo-Hugo!
Ja dakako ne mogu dokazati da je Domainski doista imao namjeru da me ustrijeli, ja
ne mogu dokazati da je doista izvukao revolver, ja uope ne mogu nita dokazati u
vezi s Domainskim, jer Domainski nije ovjek, to nije pojedinac, to nije odreeno
lice, to je pojam, to je slika, to je jedno itavo stanje uslov-Ijeno drutvenim prilikama
i odnosima, pa kakvoga smisla ima pravdati se s topovima, s arsenalima, s
parobrodima, dimnjacima, s pa-tent-avlima i plehnatim nonim loncima koji se
eksportiraju u Perziju. Prema 300 bit u "izvan svake diskusije", po gospodinu
doktoru Hugu-Hugu - kanjen. "Tko u namjeri da nekoga izloi preziru ovome
predbaci kakvo krivino djelo ili da je zbog ovoga osuivan ili to drugome saopi
mada je o tome izreena presuda i kazna izdrana, zastarjela, oprotena ili prestala,
kaznit e se zatvorom do est mjeseci ili novano do pet hiljada."
U namjeri da Domainskoga izloim preziru predbacio sam mu krivino djelo, a to
krivino djelo uope nije bilo krivino, jer je to bilo slavno djelo zbog koga je on
zasluan pred narodom, pred pokoljenjima, pred itavom domovinom, jer je on te
burne noi bio zapravo prorok, predviajui kojim e smjerom udariti evropska
politika, a zbog toga nije bila izreena nikakva presuda i nije izdrao nikakve kazne i
nije bio oproten od kazne, jer uope nije bio kriv, a ja sam mu svejedno predbacio
jednu krivnju koje nije bilo, dakle, bit u kanjen i po 300, dakako!
Ni uinjeno djelo ne moe se predbacivati, jer je to znak oite drutvene intolerancije,
a pogotovo znai biti drutveno intolerantan kad jedan ovjek predbacuje drugome
neko djelo kao krivino, a to je zapravo djelo slavno, djelo takorei historijskog
znaenja. Kada je kanjivo predbaciti djelo krivino, koliko tek treba da je kanjivo
kad se predbacuje djelo viteko, djelo junako, djelo etiko, djelo koje uspostavlja
graanski poredak u borbi protiv anarhije! Bit u nesumnjivo kanjen i po 301:
"Tko za nekoga iznosi ili pronosi togod neistinito, to asti, dobrome imenu ili
privrednom kreditu ovoga moe koditi, kaznit e se zatvorom. Ako je klevetnik s
naroitim ciljem iao da uniti dobro ime ili privredni kredit, kaznit e se strogo,
najmanje est mjeseci." Kleveta je neistina, kleveta kodi asti, dobrom imenu,
privrednom kreditu, a kako Domainski ni u kome sluaju nije etverostruki ubojica
koji ali to nije petorostruki, to jest to nije ubio i mene kao petoga, kako
Domainski nije kriminalan tip nego ora narodne brazde, pokrovitelj nae privrede, i
tako dalje, kako dakle ta neistina da me je on doista htio ustrijeliti kao psa i da je
povukao revolver da me ustrijeli kao psa, moe koditi doista njegovom, izvan sumnje
dobrom imenu, ugledu i glasu, jer pobuuje prividnost kao da me je doista htio ubiti
kao psa, a stvarno nije, i kao da je etverostruki ubojica, a stvarno je konstruktivan
politiki borac, iz toga se mog raz-ornog nastojanja nesumnjivo vodi tendencija za
potkopavanjem asti, dobrog imena, ugleda, privrednog kredita, dobrog glasa, i tako
dalje, da, svakako, ali, i tako dalje, pak u prema tome po zasluzi biti kanjen, i to
osjetljivo, egzemplarno, logino i po svim pravilima toga vragometnog aha. l pravo
mi je! Zato sam sjeo za ovu prokletu juridiku tablu s doktorom Hugom-Hugom
kada ne znam igrati?
Iz paklene brzometke Huga-Huga grmjeli su sami pogoci: Domainski, Domainski,
Domainski, privreda, ugled, dobar glas, heroizam, etika, anarhija, paragraf, paragraf,
paragraf, Domainski, paragraf, dobroinstvo, humanizam, dol us eventualis, animus
iniurandi, Belei-digung, offensio, Verleumdung, calumnia, de-lictum sui generis, la
vie privee doit stre mu-ree (fusnota 1), animus laedendi, Schmahung, rat i o legis,
delictum continuatum, difamacija, kleveta, ast, Domainski, zakon, paragraf,
paragraf, paragraf, Domainski... i, sluajui tu tajlorizi-ranu pravnu mainu kako
bljuje dokaze takvom uvjerljivom brzinom da se itava sudnica ispunila dokazima,
argumentima, paragrafima, da se tu oko mene na optuenikoj klupi nala tolika masa
klevete, delikata, prekraja, krivinih djela, lai, uvreda, podvala, neistine, kriminala,
moralne pokvarenosti, zlobe, udoredne mizerije, poeo sam polagano osjeati kako
me nestaje pod lopatom tog grobara, kako me pokapa u vlastitom grobu mog vlastitog
moralnog trulea, kako padaju grude pravde na moj ubogi lijes, tam-tam, jedna za
drugom sve tea, bom-bom, sve glomaznija, bom-bom--bom, kako sve tee diem pod
tim pritiskom, kako se gubim u labirintu svog doista odvratnog moralnog sumraka,
kako tonem u blato.
Promatrao sam nebo. Visoko iznad platana bilo je sivo, sve sivlje, snijeilo je sve
gue, sve jednolinije u ravnim brzim okomicama, sudnica je poela da putuje
vertikalno uvis sve bre, kao lift, ja sjedim u liftu, putujem, u gradu daleko zvone
zvona, a tu kraj mene jedan ivai stroj ije za mene mrtvaki pokrov, tra-ta-tra-ta,
tra-ta-tra-ta, pa-ra-gra-fa, tra-ta-tra-ta, sve je to tako dosadno, taj parfem u sudnici, ta
Aguacurtinica, Hugo-Hugo - Domainski - delictum continuatum, la vie privee...
- Halo, halo, gospodine doktore! Izgleda da vam je savjest savreno ista kad tako
mirno spavate na optuenikoj klupi! Izvolite se vladati pristojno jer u inae biti
prisiljen da vas disciplinarno podsjetim na vae dunosti! Kakav je to demonstrativan
nain?
Smijeh u dvorani.
Trgnuo me glas gospodina doktora Atile plemenitog Rugvaya, i ja sam uspravio
glavu:
- Molim?
Smijeh u dvorani.
- Nemojte vi tu nita moliti, to vi tu izvoli-jevate "moliti", ovo je Sud, gospodine
doktore! Na sudu se ne spava.
- to izvolite?
- to da izvolim? Kh-h! Ve vas po trei put pitam imate li to da odgovorite na govor
zastupnika privatnog tuitelja? Izvolite se sabrati! Ovo nije kola da tu markirate u
svojoj klupi. Neozbiljno vladanje za jednog zrelog ovjeka!
Glasan, upravo jednoglasan smijeh itave dvorane povratio me u stvarnost.
- Ah, da! Diffamatio, ratio legis, calumnia, Hugo-Hugo, Domainski! Oprostite,
molim! Nisam imao nikakve demonstrativne namjere! Izvolite!
- Dobro, gospodine doktore! Ja vas ne razumijem! Imate li vi, moda, namjeru da se
iz ove itave afere izvuete po liniji svoje ne-ubrojivosti? elite li moda da po 253
krivinog postupka pozovem psihijatra?
Smijeh u sudnici.
- Zato psihijatra? Ako se netko dosauje, to jo ne treba znaiti da mu je potreban
psihijatar! Molim, izvolite...
- Hoete li odgovoriti na govor zastupnika privatnog tuitelja? Pitam vas posljednji
put!
Sa mnom ne ete zbijati nikakve ale, to vas molim da uvaite! Izvolite ustati kada
razgovarate sa mnom! Kh-h! Stvarno, do toga momenta, doista nisam
imao savreno nikakve namjere da govorim. Da nije predsjedavao taj antipatini Atila
plemeniti Rugvay, vie je nego vjerojatno da bih ja bio ostao kod svoje prve odluke:
da ne odgovorim ni rijei, da uzmem osudu na znanje, da se zadovoljim izreenom
kaznom bez ikakva protesta, ukratko: da odigram pasivnu ulogu glupana koji priznaje,
ne osjeajui se unato svome priznanju krivim - "da, svakako, ali, i tako dalje - ipak"
- pristaje na sve. Ali taj Atila plemeniti Rugvay, s onu stranu raspela i zelenoga sukna,
taj sin Arpada plemenitog Rugvaya, potpredsjednika madarskog kluba i predsjednika
unosne vicinalne eljeznike kompanije (koji je kao Khuenov zastupnik kod saborskih
izbora dao ustrijeliti dvadeset i sedam izbornika i tako sebi osigurao propisanu
veinu), taj Atila Arpadov, koga sam, nema tome ni pola godine, odbio kao prosca
svoje najstarije djevojice Agneze, taj plemeniti gospodin uznemirio me je,
priznajem, svojom prisutnou ve prvoga momenta, tek to se pojavio za katedrom.
Mogao sam zahtijevati da se taj odbijeni prosac izuzme od voenja rasprave po 28 i
31 krivinog postupka, jer je traio Agnezinu ruku zajedno s trokatnicom na
Biskupovom trgu a ja mu nisam dao ni Ag-neze ni trokatnice, po liniji svoje vlastite
line antipatije, prvo, a drugo i zato to nikako nisam elio da moji eventualni unuci
budu djeca jednoga Atile ili pogotovo unuci jednoga Arpa-da. Informirao sam se kod
svoje prvoroene gospoice kerke kako stoji s tim Atilom von Arpadovskim, da li je
tu neka "ljubav" moda ili slino, a ta moja apotekarska unuka (socijalno bornirana,
uostalom, kao i njena gospoa majka) ostala je uzvieno pasivna na to moje pitanje.
"Radi se o trokatnici, a ne o ljubavi", to mi je odgovorila, a i to da joj je taj "tip"
antipatian! Da me gospodin Rugvay nije izvrgao ruglu itavog slavnog opinstva
(to je, donekle, u jednu ruku opet imao i pravo, jer sam doista bio usnuo na trenutak
za vrijeme Hugove tirade), da me, dakle, nije oito zlonamjerno izazvao svojom
zlobnom primjedbom kako se namjeravam izvui od odgovornosti, fingirajui
slaboumnog pospanca koji nije svijestan posljedica svoga postupka, ja se ne bih bio
usprotivio niemu. Samljeven sasvim u sitno brbljavou Domainskovog odvjetnika,
pretvoren u sipku aicu juridikoga pepela, bio bih pristao da me prospu na sve etiri
strane svijeta i da mojim zemaljskim prahom osue ovu svoju klasinu Slavnu Osudu
to su je potpisali gustim mastilom ljudske gluposti u kojoj se ja utapam kao stara
umorna muha u tintarnici. Smijeh kojim me je poastilo potovano opinstvo bio mi
je savreno indiferentan. Nad onom otmjenom ruljom, onim probranim smeem,
osjeao sam se toliko uzvien kao to su uzvieni majmuni u zvjerinjaku s onu stranu
krletke kada promatraju nacereno ovjeanstvo gdje im se kesi i krevelji nerazmjerno
majmunskije od samih tih repatih kuzena. Ali kad me je Atila plemeniti Rugvay
podrugljivo povukao za uho, kao da doista ima posla s repatim idiotom, kad je poeo
da razgovara sa mnom kao sa kakvim poivinenim komadom paralitikog mesa to
visi u luakoj mrei u bolnici, na onaj njegov izazovno kolniki ton uzrujanog
razrednika za katedrom, ja sam odvratio prkosom. Da me to kratkovidno, bubuljiavo
lice, sa sivom, pepeljastom kravatom to ima bijele tokice kao biserkin rep (sablasno
lice jednog nemirnog sna Jadvige Jesenske), ponizi do kretena, to mi se priinilo toga
momenta ispod mog vlastitog dostojanstva. Nikada nisam volio skakati s visokoga
trambulina, a tog sam se momenta sunovratio sa pedeset i drugog sprata svog
ivotnog iskustva, kao da imam po tri padobrana u svakom depu.
U punoj, moglo bi se rei, upravo sadistikoj svijesti vlastitoga dostojanstva, pod
okriljem 229 krivinoga postupka, gospodin Atila plemeniti Rugvay pozvao me
ponovno energino i glasno, ovoga puta tonom uvrijeenog oficira, da ustanem!
- Ustanite, jer imate odgovarati stojei! Jeste li me razumjeli? Upozoravam vas, da ne
smijete nepristojnim vladanjem kvariti red rasprave! Jeste li me razumjeli?
- Molim!
- Pitam vas, jeste li razumjeli optubu?
- Jesam!
- Priznajete li da ste Krivi?
- Priznajem da sam tako govorio, kao to je u tubi navedeno i kao to je to gospodin
doktor Hugo vie-manje lijepo i razgovijetno citirao, ali se ne osjeam krivim!
- Dakle, to je sada? Hoete li odgovoriti? Da ili ne?
- Da i ne! Ili: ni da, ni ne! Smijeh u sudnici.
- Dakle, molim! Evo! ujete li! Publika vam se smije!
- Vox populi, vox dei! (To sam pomislio glasno. Nita! Svejedno!) Smijeh u sudnici.
- Upozoravam vas ponovno da se vladate pristojno, jer u biti prisiljen da vas
discipliniram! Jeste li me razumjeli? Imate rije! Molim!
- Ako ba biti mora, molim! Da ostanem u stilu svoga predgovornika, i ja u poeti
klasinim citatom. Na primjer: lex est quod nota-mus!
- Kako to mislite, prekinuo me ve poslije prve reenice Atila plemeniti Rugvay, pod
za- * titom svog cezarskog 229. - Ciljate li vi na Zakon uope?
- Ne, ja sam mislio na logiku svoga pred-govornika, Slavni Sude! Gospodin doktor
Hu-go-Hugo misli da je ono to Hugo kao notar notira, notirano ve kao zakon! To
sam mislio i tako sam se izrazio: lex est quod notamus! Ali to to notira gospodin
Hugo ne mora biti uza-konjeno notom za mene! Od notarske logike gospodina
pravnog zastupnika svoga tuitelja ja vie cijenim Seneku koji, oplakujui Pompe-ja,
neobino inteligentno znade i s pravom pretpostavlja da ni pod Pompejevom togom
nisu gae uvijek ba najistije. Magni nominis umbra. Sjena i najveeg imena ostaje
jo uvijek ipak samo sjenka! Koliko god ovoga momenta izgledam samome sebi
mizerijom, da, upravo saaljenja dostojnom, nikada nisam mislio da u o svom
vlastitom sluaju pred sudom progovoriti ovako patetino u togi, na ko-turnima,
gotovo u heksametru. l ako majstorskom govoru moga predgovornika gospodina
doktora Huga-Huga, kao pravnog zastupnika gospodina generalnog direktora
Domainskog, uope moe s formalne strane biti prigovora, to je taj da ta velebna i u
svakom pogledu impozantna pjesma nije ispjevana u zatvorenoj formi. Ditirambi
imperativno trae stihove.
Gospodin Hugo-Hugo ocrtao nam je lik uglednog graanina u nekoliko poteza tako
majstorski, on nam je pravu i nepatvorenu sliku toga patricija doarao tako jasno da u
ovoj sudnici, mislim, nema ni jednog jedinog lica koje ne bi imalo bistre, upravo
prozirne predodbe o tom velikom muu, o pojavi, moglo bi se rei, nesumnjivo
historijskog znaenja, o gospodinu Domainskom.
uli smo tko je taj gospodin Domainski! On je guverner, inenjer, jubilarac, idealist,
realist, altruist, mecena, mentor i protektor, pokrovitelj i donator! On je radnik nad
radnicima, predsjednik i lan utemeljitelj od nekoliko stotina drutava, narodni sluga,
narodni uitelj, narodni defenzor narodne asti, takorei, blagostanja, on je velikan
medu velikanima, plejada meu plejadama, opet ponovno po tridese-titrei put
idealist, realist, altruist, mentor i lord-protektor, on je najgostoljubiviji domain, uzor-
kranin, organizator planinarstva i nae gore list! Ne znam postoji li na ovoj kugli
zemaljskoj neko nepismeno i neobrazovano lice koje bi moglo posumnjati, poslije
tako uvjerljivog govora mnogopotovanog predovornika, da gospodin Domainski
eventualno nije nae gore list, ili da na naim gorama nema mnogo takvog lia? Ili da
Domainski nije idealist, altruist ili organizator naeg planinarstva? Postoji li negdje
takav analfabet koji ne bi znao...
- Moram vas upozoriti, gospodine doktore, da to ne spada na stvar! Izvolite se drati
predmeta!
- Ako se ja budem morao drati predmeta tako da mi ne e biti omogueno ni to da
dovrim svoje prve reenice, onda mislim da itava ova igra postaje polagano
bespredmetna!
- Pardon, ovo ovdje nije nikakva "igra", jeste li me razumjeli? Ja ne sjedim ovdje
zbog vae duhovite konverzacije, jeste li me razumjeli? as spavate tu
demonstrativno, a onda opet neodgovorno izazivate! Opominjem vas posljednji put!
Prijeite na stvar, drite se predmeta, imate rije!
- Ta ista rije to ste mi je dali, i za koju ve po drugi put tvrdite da je imam, stvarno
mi je ve po drugi uzeta, i ja sada nemam ponovno nikakve rijei! Kako mogu inae
pred ovim visokim forumom izmjeriti vjetinu svoje rjeitosti sa svojim
predgovornikom kad mi se ne doputa da se i ja pozabavim linou uvrijeenog i
oklevetanog tuitelja. Ja za sebe, u svojoj vlastitoj obrani, ne mogu da kaem
patetino da sam "sijedi jubilarac" ili da sam "mecena", da sam "idealist" ili
"protektor", kad nisam nikoga proteirao, a nikada nisam slavio nikakav jubilej! To je
alosno, ali zato nije nita manje istinito! Ja, dakle, nisam "jubilarac", a Domainski
jeste to to gospodin Hu-go-Hugo tvrdi da jeste, naime "jubilarac"! Ja nisam
"guverner", "inenjer" ni "fabrikant", a Domainski je "inenjer" i "guverner", a nije
doktor prava, to sam opet ja! l to bi se uope dalo dokazati time da on neto jest to
ja nisam, ili da ja nisam neto to on jeste, na primjer: uzor-rodoljub, organizator
planinarstva, najgostoljubiviji domain koji se svojim gostima prijeti revolverom,
izjavljujui da ali to ih nije pobio kao pse, ili da e ih pobiti kao pse!
- To nije istina, to Domainski vama nije nikada izjavio! To je jedna od vaih
svijesnih neistina! To spada u zaaran krug vae fantazije, upao mi je u rije gospodin
doktor Hugo--Hugo, prilino uzrujano.
- Dobro! Sluajui vas ovdje vie od dvije pune ure tako tiho te sam ak zaspao
(ogrije-ivi se o kuni red ovog uglednog doma), nema sumnje da sam od vae strane
zavrijedio isto takav postupak, u najmanju ruku! Spavajte dobro, mene to ne e
smetati, ali vas molim uvaite da razgovaram s vama bez iije zatite! Nadvikivanjem
ne ete me razuvjeriti! Ja ne mislim da poliem ni jedne svoje rijei: ne-scit vox missa
reverti! Ja ostajem kod svojih izjava u cijelosti! elio bih obrazloiti kako je dolo do
tih izjava uope i kako je dolo do toga da bezuslovno inzistiram te ne mislim
odstupiti ni od jedne svoje izjave, a to je upravo ono to mi se praktino onemoguuje
s obje strane!
- S kakve obje strane, izderao se na mene gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay
tako glasno kao da pred njim stoji uglavljeni kradljivac. - to mislite pod tim objema
stranama?
- Sa strane Slavnog Suda i sa strane Slavne Tube, podjednako!
- Bit e mnogo pametnije da se drite predmeta!
- Dobro, drimo se predmeta! Predmet je tuba zbog krivinih djela protiv asti
uvredom iz 297 k.z., 300 k.z. i klevetom iz 301 k.z., i ja se drim toga predmeta!
Molim! Tubu zastupa gospodin Hugo-Hugo, obranu ja lino! Da bih obrazloio kako
je dolo do tih uvreda i do te klevete od strane optuenog, ja se bezuvjetno moram
pozabaviti linou oklevetanog i uvrijeenog tuitelja! Jer zato bi optueni uvrijedio
uvrijeenog kad za to nije imao, kako se ini, apsolutno nikakva razloga? uli smo od
zastupnika uvrijeenog i oklevetanog tuitelja da uvrijeeni i oklevetani tuitelj
predstavlja sintezu od sedamdesetisedam hiljada ukrasnih pridjeva, te, ako sam dobro
shvatio, taj gospodin Domainski i nije nita drugo u svojoj tjelesnoj pojavi do jedan
velianstveni epiteton ornans koji je samo prividno uzeo lik obinoga ovjeka a
zapravo je tajanstveno ostvarenje platonskog sna o idealnom natovjeku: "dobar",
"skroman", "dobroinitelj", "poboan", "naboan", "graditelj rtvenika", "donator
crkveni", "altruist", "mecena", itd. Ovaj hvalevrijedni napor kojim je gospodin doktor
Hugo-Hugo uznastojao da nam prikae objektivnu, vanjsku, graansku ast
uvrijeenog lica, te pohvalna ambicija jednog "plaenog profesionala" da za visok
honorar odsvira visoku ariju, ta nenadmaiva, da, upravo majstorska sprema moga
predgo-vornika zavrijedila je zapravo drugi, bolje odgovarajui zadatak no to je taj
gospodina zastupnika Tube, da naime dokazuje neto to
nikada nitko nije poricao. Mene pitanje vanjske, graanske asti gospodina
Domainskoga nije nikada zanimalo. Jesam li ja ikada tvrdio da gospodin Domainski
nije industrijalac, da nije jubilarac, da nije lan utemeljitelj od dvije stotine i jedanaest
drutava?
- Smijeno! Imade ve vie od tri mjeseca to trubite urbi et orbi da je Domainski
kriminalan tip!
- Tako? A vi mislite da injenica to je netko "lan utemeljitelj od dvije stotine i
jedanaest drutava" iskljuuje mogunost da takav "lan utemeljitelj od dvije stotine i
jedanaest drutava" ipak ubije etiri ovjeka za litru rizlinga i da se hvali
etverostrukim umorstvom? Vi ste tu puna dva sata (prilino naivno, mora se priznati)
deklamirali o sastavnim, glavnim i posve uzgrednim dijelovima "objektivne",
"vanjske", "dekorativne", "graanske asti", o emu nema spora, jer to to vi tvrdite
da jest, to optueni ne tvrdi da nije. Ali to to optueni tvrdi da je bezuslovno
postojalo, to je izjava uvrijeenog i oklevetanog gospodina generalnog direktora
Domainskog: da je ubio etiri ovjeka kao etiri psa, i da ali to nije ubio i
optuenoga kao petoga psa. A zato? Zato jer se optueni bez ikakvog animusa
iniurandi usudio primijetiti kako nije moral-nozdrava pojava hvaliti se etverostrukim
umorstvom! Kakvu ulogu mogu u ovom stvarnom sluaju igrati sastavine "vanjske
asti, graanskog dostojanstva kao takvog"? To da netko puca iz advokatske
nazdraviarske brzometke superlative po optueniku, kao da polae ispit, da
velevano upozorava na ast zvanja i graanskih funkcija svoga klijenta, na kreditnu
ast, na ugled, na vatrogasce koji tom klijentu sviraju podoknice, na to da je gospoa
toga klijenta kumovala toj i toj zastavi ili da je klijent sagradio tri oltara - sve to za
prosuivanje ovoga sluaja ne samo to nije vano nego ne stoji s tim otvorenim
pitanjem savreno ni u kakvoj vezi! Ja sam po logici zdrave ljudske pameti uskratio
jednome ubojici unutarnju ljudsku ast, ja sam se usudio da kod toga ovjeka utvrdim
ono fatalno, nezdravo pomanjkanje unutarnjeg, priroenog osjeaja za dobar ukus: ja
sam poslije njegove izjave da je "ustrijelio etiri ovjeka kao etiri psa" izjavio da se
normalan i vie-manje pristojan ovjek ne moe hvaliti time to je ustrijelio etiri
ovjeka "kao etiri psa" za litru rizlinga! Ja mu nisam ni jednom jedinom svojom
rijeju, pa ak ni milju, predbacio to to je ubio, nego to to to odvratno djelo, to
krvavo umorstvo smatra asnim doivljajem kojim se moe hvaliti kao veselom
anegdotom i tim prepriavanjem zabavljati svoje goste. U tome pitanju, a to je pitanje
dobroga ukusa, razilazim se bitno i naelno i konano i nepomirljivo s tuiteljem i s
njegovim mnogopotovanim zastupnikom koga smo svi uli kako Domainskog
upravo zbog tog umorstva smatra herojem, zaslunim pred historijom, pred narodom,
pred buduim pokoljenjima, pa ak pred itavim ovjeanstvom...
- Radilo se o provali maskiranih oboruanih razbojnika, djelo je uinjeno u nunoj
obrani i prema tome nije protupravno. Svojedobno je ve utvreno da oklevetani nije
prekoraio granice obrane! Ovo sve to vi priate jeste monces. Razumijete li?
monces, zaurlao je izaglasa advokat Domainskoga, oito nervozan.
- Ni u tom pitanju moncesa ne slaem se s vama, gospodine doktore Hugo-Hugo!
Defensio debet esse proportionata! Nisu li, po priznanju samoga ubojice, napadai
bjeali? Kako bi inae mogao ubiti treega pod braj-dom, a etvrtoga u dnu vinograda
iza ivice kad je taj seljak u stravi bijega htio da je preskoi? Ako se je radilo o nunoj
obrani bez prekoraenja granice, zato su seljaci nadrli u bijeg, ne opalivi ni metka?
Ja sam htio pregledati zapisnik o tome sluaju, ali njega - dakako - nema, on je nestao.
Jedno je meutim sigurno: trei i etvrti seljak ustrijeljeni su u vinogradu, na bijegu,
prva dvojica na ulazu u pivnicu. Zakrabuljeni i naoruani razbojnici ne idu obino na
litru vina u pivnicu, a, osim toga, naao sam u sitnoj, na prvi pogled posve neznatnoj
domaoj vijesti iz onih dana, objavljenoj u jednom lokalnom dnevniku, da je
komisijski utvreno kako su ta etiri ovjeka ustrijeljena s lea! Dakle, kad bih ja
mogao da donesem bilo kakvu loginu odluku o tom otvorenom pitanju, ja se ni u
kome sluaju ne bih mogao sloiti sa svojim predgovornikom da je gospodin
Domainski zbog toga slavnoga djela zasluio spomenik, i to jo aere pe-rennius,
spomenik pred pokoljenjima kao heroj i borac za pravdu i etiku, a, zatim, itav taj
sluaj treba promatrati u smislu 298 k.z., koji nedvoumno i jasno odreuje: ako je
tko svojim nepristojnim dranjem ili krivinom radnjom neposredno dao povod
drugome da ga uvrijedi, uvredilac se moe osloboditi kazne! Meutim, ovdje se uope
ne radi o tome da li je Domainski ustrijelio nekoga i kako ga je ustrijelio i pod
kakvim okolnostima, jer su ti svi detalji ovdje potpuno sporedni. Ovdje je rije o tome
da se je taj dentlmen hvalio pred svima nama da je "ustrijelio etiri ovjeka kao etiri
bijesna psa", i da je i meni zaprijetio kao "petom bijesnom psu, da e i mene
ustrijeliti", a to je izvan svake sumnje da je tako bilo! Ja sam bio izazvan moralno
nezdravim prepriavanjem krivinog djela koje je nesumnjivo kriminalizirano ve
samo po sebi kao etvorostruko ubojstvo kao takvo, a ovo to optuba kvalificira kao
klevetu, to jest da sam tvrdio da me je Domainski htio ustrijeliti kao psa i da je
povukao revolver da me doista ustrijeli to je istina, pak prema tome nije kleveta! On
je doista povukao revolver...
- To nije istina! Dokaite!
- to imam da dokaem? Svi na onoj verandi prisutni mogli su da vide revolver...
- To nije istina! Nitko nije vidio revolver! To je bila srebrna tabakera. Vi ste bili pijani
i vama se srebrna tabakera priinila revolverom.
Smijeh u sudnici. Priznajem, kod ovog smijeha, na ovome mjestu, ovoga momenta, na
jedan tren, izgubio sam ivce.
- Bez obzira na ovaj majmunski smijeh iza mojih lea, izjavljujem i spreman sam
tvrditi to do svoje smrti: da u ruci Domainskoga nije bila tabakera nego revolver!
- Oho, oho, ula su se dva-tri glasa iz publike. Oito: znak negodovanja na moju
primjedbu o majmunskom smijehu.
- Ne objanjavajte se s publikom! To nije vaa stvar! Drite se predmeta, opomenuo
me gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay, a ta je njegova oito pristrana opomena
samo jo pojaala moj nemir.
- Vaa bi dunost bila da ukrotite te majmune iza mojih lea! Toj visokoodnjegovanoj
kremi, da ne kaem bagri, nije smijeno to je netko ustrijelio etiri ovjeka, njoj je
smijeno to nije ustrijelio i petoga! U ovakvim civilizacijama gdje se ubojice brane
pred sudom da su revolveri tabakere...
- Zabranjujem vam dalje ovaj ton, jeste li me razumjeli? Da li je neto u redu ili ne, o
tome je sud pozvan da odluuje! Drite se predmeta!
- Predmet je uvreda i pojam uvrede! Zakon propisuje da pojam uvrede treba da odredi
razumna sudska praksa. Tko tu izmeu nas, ovdje u ovoj dvorani, predstavlja
razumnu sudsku praksu? Gospodin Hugo-Hugo, kome je etvorostruko umorstvo
hrabar in, in vrijedan potovanja, in zasluan pred narodom i pred domovinom?
Ova gospoda iza mojih lea, taj "glas Gospodnji" tu iza mojih lea, kojima je
smijeno ako netko revolver smatra revolverom a ne tabakerom! Gospodin doktor
Atila plemeniti Rugvay, koji ovdje sjedi u ime Pravde, slijepe boginje, a nije do ovoga
incidenta propustio ni jedne mogunosti da ne pokae kako je pristran na moju tetu...
- Unesite ove rijei okrivljenika u zapisnik, okrenuo se gospodin doktor Atila
plemeniti Rugvay zapisniaru i upro prstom u zapisnik kao pravi inovnik kad diktira
prstom, svijes-tan vanosti svoga diktanda. "Gospodin Rug-vay, koji ovdje sjedi u
ime Pravde, a nije do ovog incidenta propustio ni jednoga momenta da ne pokae
kako je pristran na moju tetu."
- Na moju tetu, ponovio je za Rugvayem zapisniar kao jeka, i jezik mu je provirio
izmeu dva prednja uplja zuba: slaboumno dijete
koje pie diktando u kolskoj klupi, ponavljajui rije po rije za uiteljem.
- Na moju tetu, toka, jeste li svrili?
- Na moju tetu! Toka!
- Tako! A sada piite: poto okrivljenik svojim nepristojnim vladanjem kvari red
pretresa od poetka, poto je bio opomenut najmanje ve pet puta, poto je ovom
svojom izjavom uvrijedio sud, kanjava se zatvorom od deset dana po 230 kaznenog
postupka.
- Zatvorom od deset dana po 230 k. p.,
- Tako! Toka. Optueni se upozorava da po 233 postupka protiv ovog rjeenja
nema pravnog lijeka, i ako optueni produi dalje tim svojim izazovnim nainom, sud
e biti prisiljen da ga ukloni sa zasjedanja. Jeste li me razumjeli?
- Jesam, kako da nisam! Samo vi mene niste razumjeli i molim da se moje rijei u
zapisniku navedu doslovno, tako kao to sam ih i izgovorio: gospodin Rugvay Atila,
plemeniti doktor, koji ovdje sjedi u ime Pravde, slijepe boginje, a ne samo Pravde! l
onda molim: da se Pravda stavi u zapisnik kao Pravda, pisana velikim slovom.
U desnom kutu dvorane, na ogromnom ormaru, zaista kao invalid bez jedne ruke, s
maem u drugoj ruci, stajao je sadreni odljev
Pravde, skinut po svoj prilici s timpanona u vestibulu gdje je nad glavnim ulaznim
stubitem ostalo jo nekoliko takvih simbolinih kipova kakvi stoje kao dekorativan
ukras na ulazima velikih, reprezentativnih javnih zgrada. Ta Slijepa Pravda, u svom
bogato nabranom pep-lonu, taj sakati torzo klasine boginje koja dri u ruci vertikalan
otrobridi rimski ma (a nema vage, jer su joj otkinuli desnicu s vagom), ta alosna
linost na ormaru, pranjava, prljava, zaboravljena, stavljena ad acta - na ormar za
spise isto tako stavljene ad acta - prikazala mi se u tome momentu u itavom svom
slikovitom znaenju neizbjenoga sudbenog poslovanja u fatalnom zapravo smjeru:
ad acta. Osude se izriu danas u ovoj sobi po zakonima ove sadrene bebe koja
gluhonijemo uti u sumraku na starinskom ormaru i u ime koje trai od mene doktor
Hugo-Hugo, na primjer, da se pokorim pravorijeku te eventualne osude, iako iza te
sadrene bebe nema u itavom naem vakuumu savreno niega: dva-tri plehnata
nona lonca s reljefno utisnutim igom fabrike "Domainski D. D.", dva-tri mrtvaca u
vinogradu pod brajdom, a ova Pravda na ormaru nema desne ruke, pak ne moe
prema tome ni odvagnuti to je zapravo uvreda a to retorzija, to revolver a to
tabakera.
Lirski raspoloen, pomalo umoran, na ogromnom razmaku od svega neposrednostvar-
nog to me je okruivalo onoga momenta u sudnici i oko nje, ja sam se, na ponovni
poziv gospodina doktora Atile plemenitoga Rugva-ya, "da kaem ako imam jo neto
da kaem", izgubio u razmatranju, kako je meni izgledalo, potpuno uzvienom, no po
tome kako su na te moje lirske meditacije reagirali neki od prisutnih, ini se da se
moja lina impresija, kao da sam govorio mirno i vie-manje duhom ods.ut-no, ne
podudara ba posve sa stanjem injenica. Rekao sam, otprilike, da bi od
Domainskoga najmuevnije i najvitekije bilo kad bi se zbog onog etvorostrukog
umorstva ponovno, sam, iz svoje vlastite line inicijative, stavio pred sud, jer bi tako
svojom osudom otkupio jedno od najosnovnijih naela ljudske drutvenosti: naelo
pravednosti. - - Dokazivati to doktoru Hugu-Hugu ili njegovom klijentu znailo bi
sugerirati im da odigraju jednu ulogu za koju nitko od te vrste ovjeanstva nije
nikada pokazivao ni najmanje dara: ulogu ovjeka uravnoteenog ukusa. Ja sam
potpuno svijestan jalovosti svog uzaludnog napora (tako sam rekao) da toj mudroj i
uglednoj gospodi objasnim kako imade u ivotu esto takvih predstava kad je bolje da
propadne nosilac glavne i naslovne uloge nego itava gluma ili pak pogotovo i itavo
kazalite, zajedno s gledalitem i gledaocima. Imade u ivotu takvih situacija kad je
nesumnjivo pametnije da se spusti zavjesa za trajanja ina nego da padne kao to
takve zavjese obino padaju: nelogino, onda kad se to najmanje oekuje, usred
najvanijeg i na prvi pogled najbolje odigranog prizora, pod udarom gromova i u
vijorenju cirkuskih atri i jedara, kad je udarila oluja i prolom oblaka pogasio sve
svjetiljke, te od itavog tog pravnog cirkusa nije ostalo nego nekoliko smrdljivih prnja
na prljavome garitu, poslije sloma, katastrofe,
poara i alosnog finala!
- To je stari cabotin, poeo je uzrujano vikati gospodin doktor Hugo-Hugo, okrenut
licem spram auditorija i upirui objema rukama u moju osobu pred sudbenim stolom.
- To je stari prevejani rutiner koji svijesno i vrlo lukavo skree nau panju s glavnog
na sporedno, Slavni Sude! To je isti besmisao to okrivljenik tu melje: tko je tu
glavni glumac, tko tu igra glavnu ulogu, tko je taj koji je izazvao itavu tu
skandaloznu aferu? Domainski ili on? Ove fraze o vulkanu, o gromovima, to je
prozirna demagogija, time se apelira na najnie nagone! Sve je to bespredmetno
trabunjanje! Ako je netko osuen da propadne u ovoj glumi, to ete biti svakako vi,
gospodine doktore! Ova vaa predstava, u kojoj sada igrate pravednika, sasvim je loe
odigrana! Od propasti ne e vas spasiti nikakva sajamska halabuka i nikakvo
zazivanje takozvanih socijalnih sablasti! Taj nam je trik suvie dobro poznat!
- Dopustite, gospodine doktore, optueniku da dovri to jo ima da kae, drei se
svakako predmeta, prekinuo je doktora Huga--Huga Atila Rugvay, da bi time pojaao
privid-nost kao da je doista nepristran te zatiuje i moje interese pred ovim visokim
forumom.
- Da, ali on konstantno vrijea sud i sudovanje, pravdu, i mene lino, i moga klijenta,
a ja nisam zato ovdje da pasivno sluam sve te neubrojive ispade jednog histerika!
Neka taj gospodin svlada svoje ivce, jer u u protivnom sluaju biti prisiljen proiriti
tubu zbog
novih uvreda i kleveta.
- Sve emo to utvrditi zapisniki, gospodine doktore! Molim! Rije je na vama:
izvolite! Imate rije! Molim!
Rije je ponovno bila predana meni. Pogledao sam na sat i, promatrajui minutnu
kazaljku kako se brzo kree od sekunde do sekunde, u potpuno zatvorenom krugu,
potpuno besmislenom uostalom, sjetio sam se klepsid-re kakvu sam viao otisnutu na
osmrtnicama: dva trokuta, a pijesak tee iz jednoga u drugi, i sve uope curi kao
pijesak u pjeanicima. Sve je samo pijesak u klepsidrama. l rijei, i sudovi, i dokazi, i
strasti, i sudnice. Sve pijesak... Glavno je kazalo pokazivalo tono tri minute do dva.
Nebo se vani zamrailo, staklima sudnice tresao je vihor februarske meave. Zapalili
su u dnu dvorane plinsku svjetiljku i to je itavoj sivoj predstavi pojaalo melankoli-
nopogrebni scenski izgled. Sva su lica bila uta, umorna, sve je izgledalo dosadno.
Bilo je kasno. Trebalo je svriti.
Posljednje moje rijei tinjale su kao lunta, vukle su se polagano, tihim svjetlucavim
pomicanjem vodoravnog izgaranja, u dosadnoj, jednolinoj crti, a onda je sve
prasnulo kao mina u kamenolomu. Dolo je do glavne detonacije. Kao kod vatrometa,
kad svi misle da je planula ve posljednja raketa, a onda se tek zapali korona te itava
krajina bukne u nadnaravnoj rasvjeti: prizor iz uzbudljive cirkuske pantomime zavrio
je ovu komediju.
- Domainskom, poto se po rijeima svoga advokata pretvorio u poluboanstvo,
prohtjelo se u poluobrazovanoj i umiljenoj veliini da potraje pred itavim
pokoljenjima od bronce trajniji, i tako je dolo do ovog velianstvenog hvalospjeva
kome e se moda diviti budua pokoljenja ali ja nipoto. Nikada se ni jedan motiv
advokatskog govora nije pretvorio u oblik nedostojniji nego to je posve prozaian,
banalan, upravo najsvakodnevniji lik jednog Domainskog u patricijskoj pozi
mudraca, pravednika, graditelja i dobrotvora u jednom licu. Sve, to je u knjievnosti
ljudskoj ikada izmiljeno na ast i slavu junaka i plemenitih boraca, devalvirao je moj
mnogopotova-ni drug gospodin doktor Hugo-Hugo do fraze, ne samo neuvjerljive
nego prosto izazovno neistinite! Mjesto da se lik takve jedne glave izloi na bilo kome
prometnom uglu naega grada, u pristojnoj, psima pristupanoj visini, da bi svako
etvoronono njukalo moglo takvu jednu problematinu obrazinu upotrijebiti kao
zdjelu svoga pasjeg vodoskoka, tog Domainskog uzdiu pred nama kao lik junatva,
etike, pravednosti, dobrote i kao svjetionik buduim pokoljenjima, na ast i slavu
krvavog nasilja i dobrim obiajima plemenitog, moralnog ukusa uprkos! l kada ovjek
baci sumaran pogled na sve ovo to se dogodilo oko one veere u vinogradu (kad mi
se je Domainski zaprijetio da e me ustrijeliti kao psa jer ne odobravam njegovo
slavno etverostruko umorstvo, i kad je, izvan svake sumnje, pote-gao svoj revolver
da me ustrijeli), treba logino da postavi jedno pitanje: nema li u svima nama, zaista,
ba ni najsitnije mrvice stida, toliko potrebne za uvanje najsvakodnevnije ravnotee
svog vlastitog dostojanstva koje je i u najniim slojevima puka ipak toliko razvijeno
te se nijedna bludnica, na primjer, ne bi usudila popeti na crkvenu govornicu da
propovijeda udorednu pobonost u punome ornatu kakvog crkvenog
dostojanstvenika! Bilo koji na zatucani ivoder zacijelo bi se stidio da u poast
njemu, pasjem krvniku, zvone sva zvona na naim crkvama! A, eto, obratno od toga,
pred licem ovoga suda imali smo ast konstatirati da su lai, laskave i himbene
smicalice plaenih odvjetnika zaista uspjele da poremete svaki dar snalaenja, jer da
tome nije tako, ne bi se, po nekoj dubljoj logici, pljesak u ovoj sudnici javljao upravo
na onim mjestima gdje su lai bile najoevidnije! Ja ne vjerujem, ja ne u i ja ne mogu
da vjerujem u puste pregrti izmiljotina, jer ja nisam plaeni govornik, ni milosnik, ni
udvorica, ni korisnik, ni laskavac gospodina Domainskog, i ja ne mislim da je njemu
doputeno da se hvali umorstvom samo zato jer u Perziju eksportira svoje none
lonce!
- Dobro govori, alal mu vjera, ivijo, blago majci koja ga je rodila i usta mu se
pozlatila, da bog da, ivijo, povikao je netko iza glasa u dnu sudnice, tako glasno kao
da vie na vatru. Uznemirie se gospe Aquacurti-Sarva-Dalj-ske i Maksimirske, a
gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay histerino je zaurlao na nepoznatog bukaa: -
Tko je?
- Ja sam, gospodine predsjednie, molim vas! Ima ovaj ovjek pravo, ja sam sluija
kod ovog Domainskog. Lopov je to kakvom nema para pod kapom nebeskom!
- A tko je taj koji vie!
- Pa kaem, ja sam, gospodine predsjednie, Pero Krneta, znam ja Domainskog,
dobro kae onaj tamo: lopov je to i trebalo bi ga u bajbok!
- Mar van! Bacite ga napolje!
Dolo je do guranja oko izbacivanja Petra Krnete, i ovi neobino pomno odabrani
prali-ne-bomboni nae kreme iza mojih lea, uznemireni na glas surovog, divljeg i
neobrazovanog puka, ustapkali se u svome toru i uzme-ketali, kao da je vjetar donio
vuji miris u ovu smrdljivu toplu sobu. Te plave lisice, te skupocjene narukvice, ta
etvrttonski obrazovana i muzikalna, dobro odgojena elita, zaamorila je, uzvrpoljila
se, psikanjem, dovikivanjem, udaranjem stolicama, i, uz lupu vrata i grmljavinu nogu
po drvenom podu, ulo se kako Petar Krneta vani u hodniku vie: - Da se pozlatila
usta onome unutra, blago majci koja ga je rodila, on je poten ovjek, pustite vi mene
- nisam ja nita kriv, ivijo govornik - alal mu vjera!
- Eto, molim, izvolite, osvjedoite se sami, gospodine doktore, to su plodovi takvog
vaeg neodgovornog postupka, obratio se meni vidljivo uzbuen s prizvukom
iskrenog socijalnouzvienog zgraanja gospodin doktor Hugo. - Molim, izvolite,
moete biti po-ndsni! To je, oprostite, ili prosta, naivna demagogija ili paranoja!
- Kada vi tvrdite za Domainskoga da ga je tuinska vlast svojedobno bacila iz
dravne slube zbog njegovog politikog uvjerenja, to nije paranoja?
- Kakva paranoja? To su fakta!
- Tako? To su fakta. Izvolite, pregledajte u opini gornjomiholjskoj ta svoja fakta, pak
ete imati ast konstatirati da taj va mnogopo-tovani uzor-rodoljub, "koga je
svojedobno tuinska dravna vlast bacila iz dravne slube", nije baen iz tuinske
dravne slube na temelju svog kuranog i deklariranog politikog uvjerenja nego kao
najobiniji pronevjeritelj. On je kao opinski ovrhovoditelj opine gor-njomiholjske
pronevjerio prilinu svotu novaca i baen je iz slube na temelju istrage, a ne zbog
toga to je svoje politiko uvjerenje kurano propovijedao protiv tuinske vlasti. To,
eto vidite, gospodine doktore, to su fakta, a va je ditiramb paranoja!
Prvi put od poetka predstave publika, vidljivo impresionirana, uzbudila se od mojih
rijei. Nastala je tiina.
Hugo-Hugo, stari rutiner, ustao je naoko hladnokrvno i bez jedne jedine geste
vanjskog protesta zatraio od Slavnog Suda da se u zapisnik unese i ta moja najnovija
izjava, kao i to da on proiruje tubu po 301 i zbog te najnovije oevidne klevete!
Poto je i ta formalnost svrena, gospodin doktor Atila plemeniti Rugvay zapitao me s
neprikrivenim, ironinim smijekom, imam li, moda, jo neto da kaem?
- Imam!
- Molim, izvolite!
- uli smo od gospodina doktora, kao advokata Domainskoga, da je taj duh
"energian poput vihora", taj "divovski raznoliki i monumentalni stvaralac
monumentalnih temelja naega blagostanja", kao idealist pukom u ruci "branio
narodne interese godine osamnaeste u danima narodnog brodoloma". U danima
narodnoga brodoloma, etiri godine prije toga, godine etrnaeste, taj isti idealist
branio je narodne interese tako da je bio konfident sarajevske policije! Onda je
liferovao ljude na vjeala!
- To je perfidna i suluda la, uzrujao se gospodin doktor Hugo-Hugo.
- To, naalost, nije nikakva perfidna la, pa ak ni paranoja, nego obina, mala,
gotovo neznatna istina!
- Molim da se i to unese u zapisnik! Proirujem tubu ponovno po 301 zbog te nove
klevete: da je liferovao ljude na vjeala, i tako dalje.
- Za oba sluaja, to jest za tvrdnju o krai i konfidentskoj slubi, nastupam dokaz
istine! Neka se pozove kao svjedok ministar Kroba-tin!
- to tu sada ulazi ministar Krobatin? Kakvi su opet to novi trikovi?
- Ministar Krobatin potraio me je, iz vlastite inicijative, prije dva dana i predao mi je
neke dokumente iz kojih nesumnjivo slijedi da je Domainski godine etrnaeste (tada
trgovaki putnik za nekakvu bosansku fratarsku tvornicu sira) bio u povjerljivoj slubi
sarajevske policije i da je zbog njega pohapena masa svijeta! Meni je sve to izgledalo
nevano jer ja uope nisam imao namjere da se branim, ali kad sam se naao u
poloaju da me i Sud tretira kao paranoika i neodgovornog klevetnika, pozivam se na
ministra Krobatina i na njegove dokumente. Osim toga zahtijevam da se kao svjedoci
ispitaju sva lica koja su prisustvovala veeri u vinogradu, da bi se utvrdilo po
svjedocima kako je Domainski potegao revolver da me ustrijeli kao psa! To su
uglavnom svi svjedoci Domainskoga!
- To su sve najobiniji, najprozirniji, fikal-ski provincijalni trikovi, vikao je doktor
Hugo-
-Hugo neobino uzbuen, gestikulirajui uzrujano pred zelenim suknom visokoga
foruma.
- To je izmicanje pred odgovornou, histerian strah pred pravorijekom Suda.
- Bezuslovno je potrebno da se rasprava odgodi, gospodine doktore, prekinuo ga je
protiv svog uvjerenja doktor Atila, ali nije u tome momentu imao drugog izlaza.
- Nastupam dokaz istine, pozivam se na svjedoke, te sasvim logino traim da se
rasprava odgodi. A za slijedee suenje trait u izuzee gospodina Rugvaya!
- Zapiite u zapisnik rijei gospodina doktora: trai izuzee suca.
- Piite: jer ne vjerujem u njegovu nepristranost. Prvo, po liniji meusobne line
antipatije, upravo vie od toga: mrnje. Drugo, jer je gospodin Rugvay prosac moje
kerke, koga sam odbio. Traio je za miraz trokatnicu, a ja mu je nisam dao! Ne zbog
trokatnice, nego to nisam htio imati toga ovjeka za zeta. Trokatnicu bih mu bio dao,
a i kerku - eventualno, da je htjela - ali svoje povjerenje nikako! l postoji jo jedna
neuralgiha toka, ak se to ne bi moglo prozvati ni tokom, to je itav kompleks koji
u svakom sluaju diskvalificira gospodina Rugvaya da sudi u ovom sluaju
etverostrukog i jednog pokuanog ubojstva. Ali taj moralnoneuralgini momenat ne
spada u zapisnik! To je kompleks takorei privatne naravi.
- Molim, gospodine doktore, samo izvolite diktirati.
- Onda piite: Arpad Rugvay, otac Atilin, ustrijelio je dvadeset i sedam izbornika u
Banskoj Jarugi. Karijera Arpadova osnovala se na tome masovnom klanju, i Atila,
sasvim logino, suvie neuralginp, upravo boleivo reagira na svaku, pa i
najneznatniju aluziju na umorstvo kao moralni problem. Odrastao u takvom
obiteljskom krugu, gdje se lina srea, karijera, takorei uspon itave familije temeljio
na masovnom umorstvu...
- To je paranoja, gospodo, to je ista paranoja, grmio je u graji sudnice glas doktora
Huga-Huga.
Rasprava je bila odgoena.

l MJESEINA MOE BITI POGLED NA SVIJET

Odbija ura na katedrali. etiri svjetlija zvuka i jedanaest mranih, crnih gongova. Bije
bat sa zvonika crkve mrtvoga madarskoga kralja, plove zvui nad gradom, u
srebrnom zvonkom krugu, odjek tajanstvene melodije pline po po-lumranoj sobi,
protjee vrijeme, zvone satovi na crkvama, no je, jedanaest sati je minulo, a vrijeme
tee i tee, ne zaustavljajui se ni trena, l to je najudnije kod toga vremena: da tee
oko nas i kroz nas, da tee s nama usporedo, a ipak mi otjeemo u njemu, i tako se
ini na momenat kao da mi trajemo nepomino, i da vrijeme kasa pokraj nas kao
fijaker, a zatim putujemo pokraj vremena i ostavljamo ga iza sebe, na svojoj ivotnoj
pruzi, zaboravljajui lave pasa i male neugledne fijakere po zabitnim stanicama.
Vonja tajanstvena traje: as mi vuemo vrijeme na svojim taljigama umorni i
dosadni, a as opet plovimo s njim kao na lai. Mi smo vremenom proeti, a ono tek
po nama ima svoj smisao. Naa postojana, mesnata, tvrda lina trajnost samo je
prividna jer i mi pretjeemo s prolaznou zajedno i nestajemo u tome mranom
prostoru punom zvukova i zvonjave satova, a da se nikada ni jednom ivom ovjeku
nee ni na jedan tren objasniti to zapravo znai trajati, ploviti, nesta-jati u vremenu, i
kamo protjee i tee to vrijeme s nama, kroz nas i bez nas, i na koncu, koliko god to
pitanje bilo glupo i nejasno, ipak: zato?
Ljetna je no, a ve ima bolesnog lia. Jutros je vjetar donio na prozor nae sobe
jedan poutjeli list, suiav, polusagnjio, s nesumnjivim pjegama smrti. U dvoritu
zatvora stajale su jutros seljake foringe: cjepanice su bacali u pivnicu, a ja sam,
promatrajui poslije kao-tinu smjesu slame i mokrae, konjskih jabuka i bukove kore
(to je bila ostala poslije se-ljakog transporta ogrjeva), otkrio ti blatu zaboravljen,
otkinut, poluzelen kestenov plod. Dokotrljao se kesten u ovo sivo dvorite, i ne-tko ga
je zgazio potkovanom petom, pak se pokazalo da se taj kesten u samome sebi, iznutra,
u svojoj najmranijoj svijesti ve potpuno spremio na smrt: po nutarnjoj, mlijenoj jo
i od ljeta nabubreloj sonoj oblini ploda poela se ve razlijevati svijetlosmea, kao
bijela kava tako smea boja zrelosti, dakle, postignute svrhe, zaokruenog kruga,
dotraja-losti, bespredmetnosti, konca, to jest, ako se pravo uzme: smrti.
U vremenu sve vri napore i sve radi neprekidno, jednako ustrajno i jednako slijepo, l
mehanizam na satu katedrale, to zvoni nad itavim gradom kao putokaz u nitavilo, i
vode vodoskoka u starinskom perivoju za sivim, ogromnim, masivnim krovom
sudbene zgrade, i mala kornjaa eraldina, u samici, prijeko kod Matka, na broju
etrdeset i sedam, to se itave dane kree u maloj kutiji smeurana, okorjela, kao
neshvatljiv i od ovjeka neizmjerno udaljen diluvij. U vremenu sve putuje, sve se gubi
i sve nestaje: kestenov plod u bodljikavoj, sonoj, tamnozelenoj ljuski, to se na-
kostrijeio kao demonski dikobraz, i noni leptir oajno traei izlaz iz zaaranog
kruga svjetlosti, i nae srce to bije po jednom, na prvi pogled, dubljem i zapravo
teko shvatljivom planu itave gradnje, sve je povezano u vremenskoj mrei, sve je
utkano u ivotnu koprenu, samo se ovjek odbio u samou nemirne, tople ljetne noi.
Otkinuo se ovjek i ne moe da se snae u prazninama oko sebe i u svojoj vlastitoj.
ovjek je gladan, ovjek grize grkljane drugim dvonocima oko sebe, ili se gubi u
krvi razvratnog rasula. Gadne slike bluda, mrane slike pohote i mesa to namiguju
ovjeku kao stare bludnice po nerasvijetljenim ulicama u polusjeni drvoreda,
nesnosan teret mesa to ga ovjek pronosi u svojoj utrobi, to klupko crijeva, probave,
krvotoka u ilama, u kostima, u ivcima, taj taJas mesa to bije u sljepooicama i
natapa sve misli ljudske kao proljetna poplava, to gladno crijevo u nama jedina je
snaga to nas progoni, to nam je zapravo jedina svjetiljka u tminama, a sve tee, sve
protjee po istom zakonu po kome se mala kornjaa eraldina mie u Matkovoj kutiji,
po kome se kestenov plod sprema na jesenju gnjilou i po kome odbija sat s katedrale
mrtvog madarskog kralja, odzvanjajui velianstveno u srebrnom krugu umirueg
zvuka, nad krovovima, nad dimnjacima, nad drvoredima, u mjeseini, u mirisnoj,
zelenoj mjeseini zvjezdane noi...
Dolazi jesen, a kad sam poeo da ivim na kanjenikoj stjeniavoj slamnjai, padale
su travanjske kie. Travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, peti mjesec leim u ovoj
smrdljivoj sobi, do dvadeset i drugog studenog ima jo tono: osamdeset i est dana.
Osam mjeseci dobio sam za onu masu uvreda i kleveta, a sudbena repriza bila je s
vanjske, kako da kaem, scenskotehnike strane mnogo manje zanimljiva od
premijere. Mjesto Atile sjedio je za zelenim suknom pristojan i uglaen gospodin,
mjesto Huga-Huga preuzeo je zastupanje Domainskoga gospodin doktor Aurel Her-
mansky, isto tako pristojan i uglaen gospodin, i itava rasprava, koja je za mene
svrila s osudom kojom me proglauju krivim i kanjavaju sa osam mjeseci zatvora,
protekla je bez neke naroite upadice. Odgovarajui na pitanja samo sa da i sa ne, bio
sam potpuno pasivan, Hermansky je vodio svoju stvar iskljuivo pravnoformalistiki,
svjedoci su se vladali* uglavnom zbunjeno i pretvorljivo, i o materijalnoj istini
miljenja su pojedinih svjedoka bila - kao to se to obino dogaa - podijeljena. Jedni
su izjavili da nije Domainski povukao revolver nego da sam to prvi uinio ja, a
drugi, da se ne sjeaju nieg. Vino, obziri, ivci, naroite okolnosti, drutvene relacije,
istinoljubivost, dostojanstvo, ugled, simpatije i antipatije, i tako dalje. Ono to su ti
svjedoci mislili da svjetluca u mojoj ruci kao revolver, ono je - stvarno - bila tabakera,
a ono to je svjetlucalo u ruci Domainskog kao revolver, ono sam samo ja jedini
vidio da je revolver: po iskazu tih mojih svjedoka - ono je bila tabakera. Krive
pretpostavke s jedne i s druge strane. Moj najglavniji, takorei "krunski" svjedok,
ministar Krobatin nije se pojavio pred sudom. Ispriao se tekim bronhitisom, na
temelju lijenike svjedodbe. U njegovo ime, njegov zastupnik, advokat gospodin
doktor Oto-Oto, proitao je izjavu kojom se uglavnom potvruju moji navodi: da je
ministar Krobatin doista imao u ruci takav dokumenat iz koga nesumnjivo slijedi da je
Domainski bio u povjerljivoj slubi sarajevske policije godine etrnaeste, da je
Krobatin meni doista ponudio taj dokumenat da ga upotrijebim u okviru svoga
procesa, ali da sam ja to odbio s motivacijom "da mene ta stvar savreno nita ne
zanima". Ministar Krobatin je naroito naglasio kako lino vjeruje da sam bio u pravu
da na temelju tog autentinog dokumenta stvorim uvjerenje "kao da je Domainski
godine etrnaeste doista mogao biti u povjerljivoj slubi sarajevske policije", ali on
sada, naalost, vie nije u situaciji da bi mogao objaviti taj dokaz budui da ga je
vratio na povjerljivo mjesto. Ukoliko se to pokae u toku rasprave potrebnim, on
moe navesti inovnika koji mu je taj dokumenat svojedobno fotografirao. to se pak
tie Kro-batinove informacije koju mi je isto tako saopio u najboljoj vjeri da je
Domainski otputen iz slube opinskog ovrhovoditelja zbog pronevjerenja, to je
gospodin ministar Krobatin nasjeo neodgovornoj glasini koja nije osnovana na
injenicama. Domainski je doista bio otputen iz slube opinskog ovrhovoditelja,
ali tome je davno, prolo je ve vie od etrdeset godina, razlog otpusta nije bilo
pronev-jerenje nego nered u blagajni. Kako je meutim razlika pravodobno namirena
(radilo se o doista neznatnoj svoti), stvar je svojedobno likvidirana u potpunom
graanskom redu na obostrano zadovoljstvo.
Sve u svemu: suenje je proteklo u najveem skladu, savreno mirno, savreno
pristojno, u potpunom graanskom redu i na obostrano zadovoljstvo. Ja sam se
zadovoljio osudom (na obostrano zadovoljstvo), zastupnik Domainskoga gospodin
Aurel Hermansky isto tako, te je na taj nain i ova neugodna stvar skinuta s dnevnog
reda: na obostrano zadovoljstvo i u potpunom graanskom redu. Po istom naelu tog
istog graanskog reda preselio sam se u ovu sobu (na obostrano zadovoljstvo), na ovu
stjeniavu slamnjau, tu leim sada od travnja, i ovo je ve peta puna mjeseina to
mi svijetli u sobu, ocrtavajui na podu svijetlu etvorinu prozora, ispruganu reetkama
u dvadeset manjih kvadrata: pet vodoravnih, a etiri okomita. Leim nauznak, ruke
pod glavom, buljim u svijetlozelenkastu, na dvadeset kvadrata ispruganu etvorinu
mjeseine, i mislim o dubljem i tajanstvenom smislu svega to se zbiva sa mnom ve
otprilike godinu dana.
Protjecanje oevidne dosade (otkucavanja sata po zvonicima, mjeseina, stjenica,
paragrafa, meduzvjezdanih i meunarodnih odnosa), ta suluda jurnjava obezglavljenih
injenica koje se kreu ne zna se u kome smjeru i ne zna se odakle, sve to objavljuje
se suvinim i zapravo suludim pojedincima koji pate od be-sanice, koji se ne snalaze u
nemiru, kojima je jasno da ljudi u ivotu ne mogu drugo nego da razgovaraju: kako se
prodaje salama, kako se ovim ili onim paragrafom moe izigrati ovaj ili onaj paragraf,
kako se igra ah po pravilu, kako je bilo ve doista velianstvenih bitaka u
historijskim prolostima, i sada: to da se pone s tom hrpom bitaka u historijskim
prolostima, s tom beskrajnom hrpom odigranih igara, predstava, procesa i osuda, a ta
je hrpa ve prilino velika i mogla bi se bez pretjerivanja prozvati ak i piramidom
ljudske gluposti.
ovjek se - u jednu rije - u svemu tome ne snalazi, ili se eventualno ipak snalazi!
Imade pojedinaca koji su uspjeli da se u svemu tome snau. Upravo obratno: imade
pojedinaca koji se ne snalaze, a velika veina vodi knjigovodstvo (i to jo dvostruko),
velika veina ureduje u smislu propisa i zakona, trguje, putuje, vlada, velika veina ne
trai nikakav imaginaran izlaz koga nema i, dakako, biti ne moe, velika se veina
lijepo, i poteno, i skrueno moli viim faktorima na ovom ili na onom svijetu, velika
veina radi, i tako molei i radei ne strahuje pred svojom vlastitom prazninom.
Velika, kompaktna veina se je snala. Njoj je dobro. Velika veina: Aguacurti-
Sarva-Daljske, Atile i Arpadi Rugvayevi, ministri Krobatini i Harambaevii, papige
kao Hugo-Hugo ili Oto--Oto, Petretichi, Furlanijevi, Dagmar Varagon-ske, svi oni
igraju brid, svi oni hru i puu i mrcaju, i trubei svojim tjelesnim rupama snali su
se u svemiru, a ini se da je to jedina ispravna metoda snalaenja u svemiru: da ovjek
puta vjetrove kroz sebe kao kroz svi-ralu, a usto ispunjava prostor oko sebe svojom
visokom drutvenom funkcijom. U snu ili na javi, ovjek hre, i to je jedini nain
kako se moe rijeiti svemirska zagonetka. Treba dakle hrkati i biti zadovoljan
dostojanstvom svog vlastitog hrkanja. A ja ne hrem, ja patim od besanice, i kada bih
mogao da se izrazim slikovito, patetino, gotovo staromodno: ja tek to ne grizem
nokte u svojim vlastitim samoama, ja sam budan, ja ne spavam, ja sam se pretvorio u
najbudnijeg noobdiju svoje vlastite savjesti. U dimu, u laima, u strahu i u dosadi, ja
prislukujem otkucavanju nonih satova, i te moje vigilije, ta moja bdjenja, te none
strae nad mojom vlastitom samoom u meni, sve to ima, a istodobno sve to nema
nikakvog naroitog znaenja.
Da bi ovjek mogao pomiriti u sebi svoja vlastita protuslovlja, da bi se mogao uzvisiti
nad vragometno zapletena stanja oko sebe, ovjek mora da sredi nered u sebi i oko
sebe, da nadahne smisao sveopem besmislu oko sebe i u sebi samome, po jednoj
naroitoj sa-moobrambenoj metodi, koja se vulgarno, u svakodnevnome ivotu, zove
"pogled na svijet".
Eto, Valent ganec, Stubianec, koga zovu Vudriga, stari zvjerokradica i iskusan
ratnik, koji svira kraj mene uz drugu stijenu do prozora kao mjeina za orgulje, taj
Valent Stubianec ima "svoj pogled na svijet" i on je zadovoljan tim svojim
"pogledom na svijet". Jedina mu je briga momentalno da se izvue iz svoje situacije
sa est do sedam godina robije, jer je nastrijelio lugara, a kako je djelo u povratu, za
Valentov "pogled na svijet" jedino je otvoreno pitanje: to manja kazna! l doktor Wer-
ner ima svoj "pogled na svijet"! "Da-svakako--ali-i-tako-dalje"-pogled-na-svijet.
Werneru je jedini problem kako e iz dispozicionog fonda izvui po mogunosti to
veu svotu u okviru budetskih mogunosti, da, svakako, ali - i tako dalje - dakako! l
Domainski ima svoj solidni "pogled na svijet". Domainski je ve osamnaeste znao
kojim e smjerom udariti evropska politika, pa kako je bio u povjerljivoj slubi
sarajevske policije, on je to znao ve godine etrnaeste. Domainski se nikada ne bi
bio probio od jednog otputenog ovrhovo-ditelja do tvorniara nonih lonaca, da nije
imao svoga "pogleda na svijet" koji je ipak donekle neka vrsta svjetiljke u naim
tminama. Arpad i Atila, i Hugo-Hugo, Marko Antonije Ja-vorek i Oto-Oto, svi oni
imaju svoje "poglede na svijet". To nisu dogmatski "pogledi na svijet", to nisu
skolastine predrasude, to su slo-bodnozidarske unosne korekture izvjesnih, neto
liberalnijih "pogleda na svijet", ali kako smo se ve nali u tom zbrkanom, kaotinom
i nesreenom svijetu, zato imamo i svoje poglede, a i s najjeftinijom busolom lake je
ploviti nego po zvijezdama, pogotovo kad je oblano, pak nema zvijezda, kao u
naem linom sluaju. Provalnik Matko, vlasnik kornjae e-raldine na broju
etrdeset i sedam, on, na primjer, ima svoj gvozdeni, revolverski "pogled na svijet".
Odleao je po zatvorima oko sedamnaest godina, sad je pod istragom zbog naivne,
sitne krae, a kad se opet pojavi na slobodi - "ili e pobjei u inostranstvo kao bogat
ovjek ili e svriti na vjealima"! Provalnik Matko, Valent Vudriga, Domainski,
moja supruga Agneza, njen bariton, svi oni imaju svoje "poglede na svijet", a ja ga,
naalost, nemam, a to je najporaznije po moj intelektualni i udoredni ustroj: ja ga
nikada nisam ni imao. Kad bi ovjek mogao da rijei otvoreno pitanje svoje zagonetne
sudbine bilo kakvim "pogledom na svijet", kao revolverom ili kao sredstvom za
spavanje, ili uope bilo kakvom drugom igrakom, enom, kartama, konjima,
karijerom, kad bi izvanrednu zapletenost svojih pojmova ovjek mogao proistiti
nekakvim ideolokim ricinusom, kad bi negdje radio nekakav duan, nekakva
trgovina "pogleda na svijet", nekakva optika radnja ili trafika sa zakonski propisanim
cimerom: "Kraljevska mala prodaja pogleda na svijet", ovjek bi uao u takav duan,
poklonio bi se gospodinu efu i kupio nekoliko kutija najpotrebnijih, najudob-nijih,
najsuvremenijih "pogleda na svijet". Za svaki sluaj ovjek bi naruio nekoliko tuceta
"pogleda na svijet", neto za pokus, a neto opet za priuvu. Snabdjevi se tako
potrebnom koliinom, ovjek bi imao prilino tog paklenog fosfora da rasvijetli svoju
tminu i da mirno usne, svijestan kako mu ne prijeti nikakva naroita opasnost. Ako se
javi kakvo nejasno pitanje, ovjek ima svoje metafizike igice kraj sebe na svom
nonom stolu i moe da zapali svijeu svake sekunde ako bude ba potrebno. "Pogled
na svijet" uspavljuje razum i savjest i srce, "pogled na svijet" die potenciju,
produuje ivot, pomlauje. Svaki strah pred potresom ili bilo kakvom drugom
neoekivanom katastrofom neosnovan je dok graanin ima na svome nonom stoliu
nekoliko kutija svoga patentiranog "pogleda na svijet" koji mu popravlja probavu
pameti, obustavlja podrigivanje savjesti, bistri um, jami za ivotni uspjeh.
Pa dobro, ovjee, rekao mi je nedavno jedan od mojih znanaca i drugova kanjenika
koji sjedi ovdje zbog svog "pogleda na svijet", dobro, ovjee: sve je to logino to vi
priate, ali vi nemate svoj "pogled na svijet"!
- Istina! Ja nemam svoj "pogled na svijet", pak sjedim zato to ga nemam, a vi sjedite
zato to ga imate! Razni razlozi, a ista posljedica!
- Logino je samo na prvi pogled! Zato ja sjedim, to je logino! Ja sjedim zbog svoga
"pogleda na svijet", ja sam svijestan posljedica svoga "pogleda na svijet". Ali zato,
do vraga, sjedite vi, to vama, ini se, ni samome nije jasno! Zbog verbalnih injurija
sjediti u zatvoru, to se moe dogoditi kakvoj piljarici, ko-ijau, klasnonesvijesnom
lumpenproleteru koji misli da je u pitanju bila njegova "lina ast", to se je potukao s
jednim isto tako ne-svijesnim lumpenproleterom, kod ae vina u krmi. Ali da ste vi,
relativno bistar i pravno obrazovan gospodin, tako potpuno izgubljeni meu
pojmovima, da se vi ne snalazite u tolikoj mjeri te ne uviate zbrku svojih vlastitih
pogleda, to me, moram priznati, udi!
- Vi ne shvaate jedno, dragi mladi gospodine, da se "pogledi na svijet" roje kroz
vjekove kao majske krijesnice. Svi ti bezbrojni, sverazrjeujui i sveodgonetavajui
"pogledi na svijet" svjetlucaju kroz tminu ljudske svijesti ve prilino dugo, moda
ve dvadeset ili trideset hiljada godina. Ti "pogledi na svijet" frcaju kao iskre iz
glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti,
vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mrana!
Kakav "pogled na svijet" traite vi od mene da ga ispovijedam? Da ovjeanstvo
napreduje, da postoji progres, da putujemo u Platonovu Dravu ili Dravu svetoga
Augusti-na, da iz Loyoline Drave putujemo u Kozmo-polis? To? Evo, gledajte,
veeras, dok mi razgovaramo, veeras je zemlja okrugla, a juer je jo bila pladnjasta.
Juer jo bila je zemlja beskrajno velika vodoravna ploa koja je svravala na Islandu
i na Gangesu, danas je ona sasvim neznatna, malena bazarska lopta na kojoj su
razmaci (izmeu beskrajno udaljenih pojmova Island i Ganges kroz vjekove gotovo
neprebrodivo rastavljenih) tako neznatni te ih moete svladati hitrije od jednog
zemlji-nog okretaja, takorei izmeu jednog i drugog doruka. Danas po toj jeftinoj i
svima ve pomalo dosadnoj i detaljno poznatoj loptici putuju lae, i letei strojevi, i
parostrojevi, i dina-mo-motori u svima smjerovima, danas se odvija sve po
utvrenom-voznom redu obinog,
svakodnevnog tramvajskog prometa. Danas tim najsuvremenijim prometalima putuju
takozvani tehnokratski "pogledi na svijet", kao to su juer diliansama putovali
barokni "pogledi na svijet", a prekjuer faraonski i asirski, a dan prije spiljski, a sutra
e falansterski, dok su juer jo bili michelangelovski. Dananji "pogledi na svijet"
gledaju na ivotno pitanje kao na pitanje kolonija, trita, nogometnih utakmica,
ogromnih armada, s vjerom u sab-lastan porast pojmova kao to su: drava ili
bezuslovni napredak bijele ljudske rase, itd. Taj "pogled na svijet" (u okviru koga i vi
vjerujete da se upravo iskljuivo on podudara s istinom) nije "pogled na svijet"
tibetanskih vjerskih poglavica, pa ipak ti dalaj-lame predstavljaju nerazmjerno vie
organiziranih vjernika nego na primjer vi u ovom zatvoru! Da se razumijemo! Juer
jo, kao sto posto ovjerena istina, zemlja je leala poput ogromnog plehna-tog lavora,
kao neka vrsta boanskog tihog ivota na bojem stolu, s naranama, sa smokvama i s
datuljama edenskim; sve je treperilo na slabim nogama upravo pilije naivnosti
jednog "pogleda na svijet", u koji ako niste vjerovali, pala vam je glava bez pardona!
Noas, dok Crnci bubnjaju na Kongu, molei se mjeseini kao boanstvu, za dobar
rasplod svojih antilopa i koza, noas padaju glave isto tako bez ikakvog pardona za
trista najraznovrsnijih "pogleda na svijet", od kojih se svaki za sebe u svome
djelokrugu sto posto podudara s boanskim istinama, a posumnjati u boanstvo tih
istina svetogre je i smrtni grijeh koji se kanjava bez pardona: bezuvjetnim
skidanjem glave! Kao po praumama malajskim odvratne zmijurine, tako plaze
hiljade i hiljade "pogleda na svijet" po ovoj zemaljskoj lopti, i tko se moe snai u tim
guvama ivotne stvarnosti bez straha, siguran da lebdi iznad svake intelektualne
opasnosti, siguran da mu sutra ne e netko baciti njegov "pogled na svijet" u starudiju
i u izanalo gvoe?
- Pa to i jest ono u emu se mi razilazimo,
mili moj doktore! Ja tvrdim da treba biti djelotvoran u ienju predrasuda, krivih
predodbi
i lanih, prividnih istina! Treba proistiti te dungle ljudske gluposti, i ako je tako,
kao to ste to vi slikovito opisali, da hiljade pogleda na svijet plaze po zemlji kao
zmijurine po praumama, onda treba uzeti u ruke brzometku i pobiti sve te zmijurine
lai i gluposti, proistiti pratanje, asfaltirati ga, evropeizirati ga,
- Znai: likvidirati sve raznolikosti u poimanju svijeta, i to pukom!
- Da! Likvidirati sve krive pojmove, da, da, sve krive pojmove likvidirati, da, da, to
sam, naime, htio da kaem, postoji, naime, jedan jedini pojam...
- A koji je taj jedan jedini?
- To je onaj koji se podudara s istinom!
- Pa u tome i lei tajanstvo vjekovnog trajanja raznovrsnih "pogleda na svijet", to je
kroz hiljade i hiljade godina svaki "pogled na svijet" za sebe lino uvjeren da se "on
jedan jedini podudara s istinom"! Iz te najosnovnije netrpeljivosti i dolazi do
Ijudoderskog, diluvi-jalnog, prahistorijskog, uzajamnog ivotinjskog upravo
prodiranja tih "pogleda na svijet". Jedni vjeruju, drugi spaavaju, trei ljube, etvrti
su provjerili svoje znanje i propovijedaju pozitivne istine, peti, esti,
sedamdesetisedmi, svi bubnjaju, svi sviraju, svi zvone zvonima, svi prisvajaju sebi
prvenstvo, svi se pobijaju meusobno, svi se isto tako meusobno unitavaju.
- Ja znadem da je moj pogled na svijet istinit, prvo zato to se podudara sa stvarnou,
a drugo zato to je sintetian! On nije ekskluzivan, on obuhvaa sve u jedno, on je
jednostavan, jasan, propisan i logian! Ja vjerujem da e on konano ipak pobijediti!
- ujmo, ujmo! Dakle vi "vjerujete"!
- Da, ja vjerujem jer znadem!
- Izmeu vjere i uvjerenog znanja nema zapravo nikakve razlike! Provjereno znanje i
znanstveno obrazloeno vjerovanje u sutini je jedno te isto! Onaj koji vjeruje da je
njegov "pogled na svijet" znanstveno ovjerovljena istina, te prema tome znade a ne
vjeruje, ili "vjeruje jer znade", savreno je slian onome vjerniku koji vjeruje ne zato
to znade, nego to ne zna da ne zna - to jest da vjeruje. A trebalo bi zapravo tako
znati da vjeruje da ne zna, pak zato ne vjeruje. Jer to znai znati da je neto
"istina", pak u tu "istinu" vjerovati zato to je to "istina ovjerovljena iskustvom"?
Iskustvom se moe isto tako ovjeroviti i to da ne e nikada nitko doznati to je
konana "istina". Vi "vjerujete" da "znate", a ja vjerujem da ne znam, to jest - ja ne
vjerujem da znam! Ne vjerujui, dakle, da znam, ili vjerujui da ne znam i da ne
mogu znati (jer me to isto tako ui ovjerovljeno iskustvo), ja prema tome vjerujem po
svome "pogledu na svijet" da vjerovati uope ne treba naelno nita, pa niti to da
znamo to je "istina", kao ni to da nas neemu ui iskustvo, jer nas to isto vjekovno
iskustvo ui da nitko nije nikada spoznao ni prozreo ivotne zagonetke prosto zato to
je obino umro prije nego to se je mogao opametiti. Prekratak je ivot pojedinaca da
bi mogao stvoriti bilo kakav sud na temelju svog vlastitog linog "ivotnog iskustva",
a kako se od onih koji su skupljajui to iskustvo umrli prije nas ne moe nita nauiti,
o tome nam govori najuvjerljivije ivot sam! ivot je kratko-talasno prostrujavanje
estica i upravo u tome i jeste ivotna tajna to je tako kratkotrajan i kratkotalasan. l
to je jedna suvremena istina, ovjerovljena naukom. Da ivot pojedinca traje samo
jedno koljeno due, ovjeanstva ne bi bilo, jer bi ve davno bilo svrilo
samoubojstvom.
- Prema tome, vi smatrate da je moj pogled na svijet neka vrsta religioznog pogleda na
svijet? Vi mislite da je moja svijest o stanju injenica nabone naravi?
- Naboan biti znai: vjerovati, misliti, osjeati, znati i htjeli da se postigne neto to
se moe misliti, osjeati, znati ili vjerovati. Obratno od toga: biti svijestan da kad
vjeruje, misli, zna ili hoe da to kroz tebe vjeruje, misli, hoe ili znade jedna
snaga koja je sve misli i osjeaje i vjere i volje i znanja pokrenula kroz tebe, pomou
tebe, ali ne zbog tebe, snaga koja se ne ravna po tebi, koja je djelovala ve davno prije
tebe, prije tvojih "pogleda na svijet", i koja e isto tako djelovati i onda kad tebe
zajedno sa svim tvojim "pogledima na svijet" ve davno biti ne e, snaga koju su zvali
bogom ili vjerom u boga, a danas je zovu vjerom u ovjeanstvo, vjerom u napredak
ljudski, vjerom u ljudsku zajednicu, vjerom u Ijudsku drutvenost, vjerom u
meunarodnu bolju budunost, u jednu rije: snaga koja nije ljudska, ali kroz ljudstvo
protjee, snaga zvjezdana, sunana, svemirska, snaga kapljice kie ili sperme, snaga
koja spava u zrnu peninom po egipatskim faraonskim grobnicama, da bi proklijala
poslije etiri hiljade godina, snaga politike, snaga sunane trake, snaga crkvenoga
zvona, u jednu rije: biti svijestan svih tih snaga i biti svijestan da e nestati meu
njima isto tako slijep i gluh kao to si ivio u majinoj utrobi - to, vidite, ne znai biti
naboan, to ne znai vjerovati, to znai znati da ne e nita spoznati, to znai biti
misaon ovjek!
- To to vi priate, to je nihilizam, pantei-zam, hamletizam, u jednu rije: umu -
pak prolij! Rijei i rijei! Nita! ista verbalisti-ka! Prazna fraza! Preostaje nam,
dakle, utnja? Hamlet?
- Ne "nita", ali isto tako odluno nikakav "pogled na svijet", koji za sebe svojata
monopol! Jer to znai svu tu ogromnu i otvorenu ivotnu problematiku uokviriti
okvirom odreenog, ogranienog, svim "suvie ljudskim" optereenog, dakle na
bezuslovnu propast osuenog "pogleda na svijet"? To znai pojavu ivota kao takvog
devalvirati do robe, do neega to se moe kupiti ili prodati, do svete slike, do crkve
ili do politike stranke!
- Vrlo ispravno! Iskustvo nas ui da se drutveni ivot ovjeka odvija u okviru
pojmova kao to su roba, trgovina, svete slike i politike stranke. Tko hoe da djeluje
u okviru drutvenoga ivota, taj ne moe da se uzvisi nad te pojmove, l zato bi mene
mnogo vie zanimalo da vi meni, gospodine doktore, objasnite to vi, zapravo, mislite
o suvremenom drutvenom ureaju kao takvom? Treba li ga preobraziti u vii
drutveni oblik ili ne? Treba li, po crti svoga uvjerenja, dakle pogleda na svijet,
djelovati da se taj, nema sumnje, zaostali drutveni oblik preobrazi u viu, ljudskog
dostojanstva dostojniju formu? To vi meni objasnite, a ovo to vi krasnoslovite, to je
moda poezija, ali nije politika.
- Pitate me to mislim o naem drutvenom ureenju kao takvom? "Treba li ga
preobraziti u vii drutveni oblik ili ne?" To vi mene pitate! A molim vas, gdje se mi
nalazimo ovoga trenutka?
- Kako, gdje se nalazimo? Ne razumijem,
- Odgovorite mi gdje smo mi sada?
- Gdje smo? U zatvoru, naravno.
- U zatvoru? A zato sam ja u zatvoru, da li vam je to poznato?
-- Izvrijeali ste nekakvog svog biveg pri-ncipala, direktora, to li?
- Tako? Izvrijeao sam ga! Svog principa-la? A zato sam ga izvrijeao? Zato jer sam
bio uvjeren da predstavlja, bolje reeno, da simbolizira jedan drutveni ureaj koji
sam ja individualno, na liniji svoje line krivine odgovornosti, pred sudom prozvao
kriminalnim, banditskim, razbojnikim i nemoralnim drutvenim ureajem! Vrlo je
vjerojatno da to ne bih bio uinio da nisam uvjeren da je ovaj drutveni oblik to ga
kod nas predstavlja gospodin Domainski takav te ga ne bi trebalo preobraziti u vii
drutveni oblik!
- Vi ste se ograniili iskljuivo na verbalne injurije, ali to da taj oblik valja preobraziti
u vii oblik, to vi niste izjavili pred sudom!
- A to sam, do vraga, dva puna sata tamo govorio?
- Psovali ste Domainskog iskljuivo rijeima.
- A to bih, po vama, imao tamo da radim? Kako da se branim ako ne rijeima? Da ne
psujem Domainskog? Da ga hvalim kao Hugo-Hugo?
- Djelom, doktore, organiziranom djelatnou, samo tako.
- A rijei, po vama, nisu djela?
- Ne, rijei su deklamacija, i vi ste sueni zbog deklamacije, a ne zbog politike. A to
je upravo alosno u samoj stvari! teta za trud i za vrijeme!
- Vi mislite, da ja nisam politiar? Ja to i nisam htio da budem! Ja sam progovorio kao
moralist, i ja mislim da ni jedna politika koja nije osnovana na najosnovnijem
ljudskom moralu nema svoj raison d'etre! To je moje miljenje! l ni jedan politiki
program koji nije sazdan na moralnim premisama nema nikakvog progresivnog
smisla! Socijalizam nas ui da je ovjek osnovna baza ovog pokreta, ovaj izoblieni,
nesretni, zgaeni, izrabljivani ovjek koga su zarobila gospoda Domainski! A recite
mi, postoji li iv ovjek u naem malom gradu koji je Domainskom i Domainskima
po crti svoje line krivine odgovornosti ikada sasuo u lice krupnije istine? A vi to
zovete, kao stara baba, deklamacijama?
- Da vi niste politiar, to mi je bilo jasno od prve vae rijei! Moda je u vama propao
pjesnik?
- Zato da je u meni pjesnik propao? Pjesnik je u meni spavao, pjesnik se u meni
probudio, i danas govori iz mene taj isti pjesnik koji je spavao, ali da je propao, s time
se ne bih mogao sloiti! Svaki ovjek bio bi zapravo po dubljim ivotnim naelima
upravo duan da od svoga ivota stvori pjesmu! Ja, vidite, sviram svoju vlastitu
pjesmu ima ve godinu dana. Ta je pjesma melankolina, ona nema nikakvog dubljeg
smisla kao ni ivot sam, ali zato nije nita manje vrijedna nego to moe da vrijedi
uope jedna pjesma, i to jo prilino uznemirena! Onoga dana kad sam odluio da
zasviram svoju vlastitu poemu, poeo je oko mene koncerat kakav je vrijedno bilo
doivjeti! Vama ta moja pjesma nije politika! Meni je svejedno kako se ta pjesma
zove, meni je ona draga, i mislim da je potena i da je potrebno da se pjeva dalje!
Vama je to, dakako, dosadno, jer to nije uredovanje po inovnikom dnevnom redu
jednog sindikalnosvijesnog i tono odreenog prvomajskog "pogleda na svijet", ali
meni zato ne izgleda manje vrijednim, jer se ne da pojesti kao ona vaa kobasica
ernievskoga!
- Dobro, dobro, gospodine doktore, pustimo sada tu kobasicu koju nije lansirao erni-
evski, nego da vi meni ne izmiete kao jegulja u korpi! Da vi meni stvarno, bez
obzira na tu svoju ivotnu "poeziju" ili "problematiku", odgovorite: treba li suvremeni
drutveni ureaj preobraziti u jedan vii drutveni oblik? Da ili ne? Da se sloimo u
jednom polaznom pitanju, a dalje emo ve nai nekakav nain za rjeenje itavog
naeg spora! Dakle: treba li ili ne treba preobraziti suvremeni drutveni ureaj?
- Mislim da treba i mislim da treba bezus-lovno, ali ipak se ne bih usudio da ga
preobraavam na drugi nain nego to sam to uinio u sluaju Domainskog!
- A zato ne?
- Zato? Molim vas prije toga jedno pitanje: to ste vi studirali?
- Elektrotehniku struku! Ja sam apsolvirao praku tehniku!
- Tako? Elektrotehniku ste uili. A biste li vi preuzeli na sebe odgovornost da reete
jednom bolesniku, na primjer, slijepo crijevo?
- Ne bih!
- Ne biste? A ja sam, kao to znate, studirao pravo? Kao pravnik ne bih imao smjelosti
da se upustim u popravak pokvarenog dina-mo-motora, na primjer! Ja se ne
razumijem u tu struku! Isto tako ne razumijem se u reparacije drutvenih ureaja! Ja
se nisam u tome izobrazio. Meni nedostaju za taj neobino sloeni posao razni
preduslovi: fantazija, predna-obrazba, dar i sklonost, temperamenat, i tako dalje. Ja
mogu da konstatiram insuficijentnost stanja, ja imam dovoljno jasnu fantaziju da
stvorim u sebi uvjerenje da je Domainski bandit, ali kako da se taj banditizam
pretvori u vii oblik, ne znam. Nisam se, vidite, time bavio!
- Znai: zbog svoga navodnog linog pomanjkanja te "tehnike spreme" i nekih
neodreenih sklonosti, vi ste za to da sve ostane u okviru drutvenog ureaja, ovako
kako jest?
- Ne, to ne znai da ja odobravam stanje injenica u okviru samog ureaja. Ja ne
kaem: tako kako jest, tako treba da ostane, jer je tako dobro! Ali ja ne kaem ni to da
je samo zato zlo jer je "privredno" tako kako jest. Prebaciti cijelo to pitanje
drutvenog ureaja na prostu mehaniku merkantilnih ili privrednih ili
sindikalnoutilitaristikih odnosa, znai pojednostavniti ivotnu problematiku do onog
okvira to ga zovemo stranakim programom, statutom, paragrafom, dogmom i,
uope: katekizmom! Nije samo zato zlo jer je takav drutveni ureaj, a vjerovati da e
mehaniki po tome ve postati dobro to je nestalo tog drutvenog ureaja, znai biti
vjernikom u naivnom, polunaobraenom, upravo smijenom smislu te rijei. Osim
toga: ponavljati sasvim dosadne fraze o nedostatku drutvenog ureaja, znai biti
kapelan, papiga, crkvenjak uope, znai vakati dogmatske budalatine, znai, dakle,
biti sve ono to je ve doista za-vrijedilo da nestane. Nije samo zato zlo to mi ivimo
u ovom ili u onom privrednom stroju, nego zato to je u ljudima otupjela moralna
smionost da reagiraju -onako kako bi po istom i jednostavnom nagonu trebalo
reagirati: ljudski.
- A zato je otupjela u ljudima moralna smionost? ovjek je izoblien upravo zbog
toga to ivi u jednom privrednom stroju koji ga je silom prilika izobliio i moralno.
Izmijenimo uzroke tog izoblienja, izmijenit e se i ovjek u svome moralnom
sastavu, gospodine doktore! To nas ui iskustvo: tijesna cipela izobliuje nogu. Vi
obilazite samu stvar, dragi moj! Vi se skliete oko mene u velikim lukovima,
gospodine doktore! Treba li nositi cipele po mjeri ili se gnjaviti tijesnom cipelom koja
nas ulja? Treba li lojanicu zamijeniti elektrinom aruljom ili ne treba? Va "pogled
na svijet", ini mi se, spada u razdoblje martiroman-ske romantike, kad se je mnogo
deklamiralo o ovjeku, o patnjama i o moralnim problemima. Vi ni o emu drugom
nego o moralu, a ne ete o politici! l to je za vas veoma znaajno! A vidite, danas, u
vrijeme kapitalistike proizvodnje, kada se je sve mehaniziralo, danas treba da se
mehanizira i politiki pogled na svijet. Ne treba pregraivati iz ljubavi spram ovjeka,
nego zato to to trae prilike. U okviru takvog praktinog gledanja stvari su se mnogo
pojednostavnile. Tu treba da se odgovori jasno i glasno: da ili ne?
- Meni su oduvijek neobino imponirali ljudi kojima je sve jasno po liniji njihovog
uvjerenja koje se opet podudara s istinom, za te pojedince - "nepogreivom"! Tome
istome banditu Domainskome, zbog koga sam i dospio ovamo, i njemu je sve uvijek
bilo jasno i sve se je podudaralo s iskustvom. On je ubio etiri ovjeka, jasno, on je
spreman da pobije za svoje plehnate lavore etrdeset milijuna ovjeanstva, jasno, i
sve e to njemu biti jasno i nikada se u takvom jednom banditu ne e pojaviti ni jedna,
pa ni najneznatija traka sumnje. A vama je isto tako jasno da se ovaj drutveni ureaj
bezuvjetno mora zamijeniti novim, suvremenijim, boljim drutvenim ureajem, i to
odmah, u dvadeset i etiri sata, to je za vas ovjerovljena istina u koju vjerujete, kao
to drugi vjeruju u bezgreno zaee. To je va "pogled na svijet" koji vi imate za
razliku od mene, a za volju toga svog "pogleda na svijet" vi ste spremni isto tako ubiti
kao i Domainski. Tu ubija Domainski zbog svoga "pogleda na svijet", tu se prijetite
vi po crti svoga "pogleda na svijet", a mene opet moja ovjerovljena istina ui da to
klanje traje ve od stvaranja svijeta. Ja nisam nikakav strunjak za drutvene ureaje,
i kad biste mene pitali kako da uredim jedan drutveni ureaj po svome ukusu, ja bih
iz njega - naelno - izbacio sve nerazumne, prije svega, glupe i banditske "poglede na
svijet". Ako je Domainski kapitalizam, ja bih prije svega izbacio Domainskog,
dakle, logino: kapitalizam! Taj kapitalizam, za koji me pitate to o njemu mislim, to
je vrlo zapleten novani sistem, jedna ivotna pojava koja po svemu postoji tako kako
jedino i moe postojati: da stvara robu, da baca tu robu na trita, ta se trita
zatvaraju i otvaraju i opet propadaju, tu se novac kolje na tritima, tu novac robu
unitava ratovima, naoruava se, otvara i trai nove mogunosti zarade, sklapaju se
mirovi, da bi se onda ponovno ratovalo, u jednu rije: ta vrlo zamrena pitanja novca i
trita i kredita ja preslabo poznajem a da bi mogao biti stvaran na vae pitanje da li
da zamijenim taj dananji ureaj nekim viim, suvremenijim! Kojim viim i
suvremenijim ureajem? Domainskoga valja zamijeniti neim to nije on, ali neim
to e nuno biti bolje, potenije i pozitivnije od njega!
- Smijeno pitanje. Kao to je stearinku zamijenila elektrina arulja, manufakturu
stroj, primitivno strojarstvo tehnokracija, kao to je poslije feuduma dola graanska
demokracija, tako i ova dananja privredna anarhija treba da se uredi po naelima
vieg reda -- po naelima suvremenog drutvenog ureaja koji odgovara svima
zahtjevima modernog pogleda na svijet. Domainski je samo jedan neznatan detalj!
- Samo jo jedno pitanje. Molim vas, hoe li se u okviru ovog vaeg "vieg
drutvenog ureaja, koji e odgovarati svima zahtjevima jednog modernog pogleda na
svijet", banditski klati i ubijati, kao to se banditski kolje i ubija u okviru ovog
"nesuvremenog pogleda na svijet" to ga predstavlja Domainski? Mislim, hoe li
umorstvo po uzoru ovih naih kapitalista i njihovih advokata biti baza toga vieg
reda?
- Dok bude irova, gospodine doktore,
bit e i kirurgije! Dok bude Domainskih, bit e i kriminala!
- l vama je to jasno?
- Jasno, naravna stvar!
- Znai: u danome momentu vi biste mogli uzeti, kako da kaem, kirurka vjeala ili
kirurku sjekiru, i putati krv isto tako kao i Domainski sa svojom kirurkom
karabin-kom? U ime ega? Ne, ja se ne snalazim tu pred tim otvorenim pitanjima, ali
jedno mi je jasno: vii drutveni ureaj izgleda mi onaj u okviru koga ne e biti
gluposti ni grabenog umorstva! Zato mislim tako, ne znam, ali da
me na to vue moj ljudski, plemenitiji nagon, to je izvan svake sumnje.
- Vi ste malograanski zapleteni zbunjen-ko! Sami pojma nemate to hoete a to ne
ete, i ja lino duboko sam uvjeren da ete vi prije ili kasnije svriti u katolikom
samostanu, kao obraenik! S ovakvim konvertitskim maglama u glavi ne moe se
voditi politika. Svatko ima pravo skoiti sa svoga balkona, pogotovo ako je
kuevlasnik i ako ima balkon u prvome katu, kao to ga imate vi na svojoj palai. Ali
jedno vas molim da uvaite: nemojte preuveliavati znaenje toga svog
malograanski zbunjenog ina! To je vie-manje neuspjela demonstracija pojedinog,
osamljenog graanskog lica, senzacija koja je u naem abnjaku izazvala malu
uzbunu, ali da vi ovakvim bizarnim nainom miljenja ne ete postii savreno nita,
to je izvan sumnje. Uzmite Thalhei-mera, to je lektira koju vam preporuujem.
- Hvala! Ja itam Budhu i svetoga Tomu!
- Laku no, gospodine doktore, dobru zabavu! l molim vas da izmolite i za spas moje
due dvije-tri Zdravomarije!
l ee mjeseina kroz reetke u moju sobu. Iz zvjezdanih koprena curi bijela,
alabastrena, hladna svjetlost po itavom gradu, po krovovima i po daljinama, tiina je
u ovoj ukletoj kui gdje hru na slamnjaama umorni ljudi i tako hrkanjem skrauju
svoje ivote bez-idejnom i ovjeka nedostojnom narkozom koju im je zakon propisao:
da je imaju othrkati po sudbenim uzama. Svjetluca ar moje cigarete u zelenom
sumraku, ari se i gasne kao sjaj tajanstvenog, arobnog "pogleda na svijet" to ga
ljudi pue po samicama tamnica ili samostana. Raspalila se mala crvenkasta krunica
usijanog duhanskog puhora i rasplinula se u tamnozelenoj kopreni dima to tee preko
alabastrenog mjeseevog mlaza i pui se kao zeleni tamjan i tone i nestaje u hladnom
rosnatom slapu kolovoske noi. Vi, po svoj prilici, volite mjeseinu, a ja je mrzim. Ta
glupa sadrena bijela ploa, taj besmisleni gipsani model svega to se moe dogoditi sa
zemljom, sa zvjezdanim smeem uope, ta nadgrobna svjetiljka nad zemaljskim
zbivanjem, visi nad naim glavama dosadna, kao to su dosadne sve sprave po
fizikalnim kabinetima; osjeam, kad bih mogao povui prstom preko te mjeseeve
ploe, da bi mi od mjeseevih ledenjaka, alpinskih provalija i oceana i kratera ostalo
na vrku prsta neto sadrene praine, opore kao kreda, to se moe skinuti s jastuca
dodirom palca i kaiprsta: nita, prah i pepeo s pladnjastog, plosnatog sadrenog
modela jednog nebeskog tijela, jedne potpuno prazne krajine, gdje razlika visine
izmeu najdubljeg morskog dna i najvieg vulkana ne e biti da je vea od pola
milimetra, gdje se je sve spljotilo do vodoravne glatke alabastrene plohe, obasjane
bijelim magnezijem, u gluhonijemom sjaju isprazne, bezbojne, bijele, jalove,
zrakoprazne svjetlosti to mirie sasvim neznatno, jedva primjetljivo na mokru kredu
kojom se piu zagonetne formule na kolskoj ploi: mjeseina ovjeka koji nema
svoga pogleda na svijet a skoio je sa svog prvospratnog balkona i tako se moralno
uskokodakao kao koka kad snese muak. Fuj!

O KII, O SMRTI l O LJUBAVI,

O RATU l O JEDNOM MALOM VRAPCU
NA POSTAJI BRZEZINKA

Duva jugovina. Boli me glava. U sobi zaudara po petroleju. Dopustili su mi, s

naroitim obzirom na moju ivanopodrovanu linost, da mogu paliti svjetiljku, jer se
rasvjeta po kunome redu gasi ve u devet, a ja patim od besanice i tako ubijam noi
itanjem. (Nemam pojma tko je taj koji mi je udijelio tu vrhunaravnu milost? Svakako
znak panje od strane Kr. visokog suda.) Psi. Vlakovi. Ponona tiina. San. Upravo
polusan, o mutnim, zapletenim zbrkama, zapravo skandaloznoga znaenja: ene,
enske gaice, prljave make, blatne vode, ribe, zubobolja, dugovi. ]e-dan grbavi
patuljak skakutao je stepenicama: dekorativnim mramornim stubitem verbecijanskog
Settecenta; patuljak je imao masku ministra Marka Antonija Javoreka i gitaru na
leima; muzika, mandoline, harfe, preko mramornih ograda sagovi, a onda se na
balustradi pojavio Sinek (moj prijatelj, mladi inenjer, koji propovijeda svoj "pogled
na svijet"), u crnoj mantiji, s velikim crvenoizvezenim monogramom CX iznad srca.
Simbol toga polusna, to se mrana linost jednoga vijenika Consiglia del Dieci
podudarala s tim sektaem, i onaj mali skerco-motiv patuljka s maskom ministra i
biveg socijalistikog tribuna Marka Antonija Javoreka, zbunio me potpuno, te nisam
znao da li to mrano, inkvizitorsko Vijee Desetorice izrie moju smrtnu osudu na
usta mladog inenjera ili na usta pukog tribuna i demagoga ministra Marka Antonija
Davoreka. Smrtna osuda zbog oevidnog pomanjkanja odreenog, jasnog "pogleda
na svijet" kakav se trai za svakog dobroorganiziranog lana Vijea Desetorice.
Mievi na tavanu. Fijuk vjetra u dimnjaku. Sablasna, uznemirena no, puna dalekog
pasjeg lavea i plaa parostrojeva s kolodvora. ezdesetiest hiljada misli i slika u
bezbroju arenih krugova istodobno, trenutano: zato je Foch tako slabo vodio svoje
operacije proljea osamnaeste na zapadnom frontu, kada smo svi slijepo vjerovali u
stopostotnu pobjedu Saveznika, a sve je po Fochovom linom priznanju tog istog
proljea visilo na jednoj jedinoj niti? Zato zemlja jo nije propala nego traje solidna i
gusta do danas, valjda ve itavu jednu vjenost, tako tvrda i glatka kao masivna
drvena, hrastova kugla u kuglani, i vrti se i nije propala, a zapravo je ta masivna
zemaljska kugla samo prividno masivna, ustvari je porozna, prozirna, puna
neshvatljivih upljina! Hrastova kugla u kuglani isto je tako upljikava, prozirna, a u
njoj se roje atomi kao krijesnice svemirske, i zemlja bi mogla da se razleti i kugla u
kuglani isto tako i itav svemir, a ne e, nego se sve jedno uz drugo dri, sve radi i
djeluje po nekom zakonu, neto postoji to sve dri u tim sunanim krunicama. (Ovo
je "neto" ista verbalna zveka. Malo zvonce za bebe. to "neto"? Takvi pojmovi
zaglupljuju ovjeka.)
Naao sam danas kod svoga prijatelja i sustanara (koji hre prijeko na svojoj
slamnjai), Va-lenta Stubianca, sliku svetoga Roka. Poslala mu je ena malen
zaveljaj peka i "jenoga piceka", pa kao posve sluajno, kao neopazice, prokri-
jumarila je i malu trobojnu svetu sliicu svetoga Roka, "za svaki sluaj", jer
najposlije nitko ne zna nita, a moe eventualno ipak i da pomogne. Stoji barokni
sveti Rok kao Valentov zatitnik u oleografski neodreenoj krajini: u daljini plave se
bregovi, jedna rijeka vijuga sr zmijuljasto preko zelenih polja, a pas to lie rane
svetome Roku zapravo je slian crnom pudlu. Sveti Rok je dobroudan debeljko,
sibarit, kome nitko ne bi vjerovao da je ranjav i bolestan, netko je jutros za-taknuo za
drak na poklopcu nae kible ruu, bijelu mirisnu ruu, ovjek je potpuno
obezglavljen i zaraen stvarnou, zvijezde su mutne, daleke, a mene boli glava i tako
mi je kao da patim od migrene u praznoj crkvi: ljetno poslijepodne, muhe zuje, cvrkut
ptiji oko tornja, negdje daleko kukurijek pijevca. Grmljavina u daljini. Prve kapi
kie. Opet grmljavina.
Kada sam prvi put doivio topniku vatru na svom vlastitom mesu, bilo je proljee.
Pjevao je potok, veselo su lajali psi, cvrao je uaren ugljen to su ga izlopatali iz
lokomotive na blatan snijeg, bilo je rano proljee. U ljebovima ulo se kako kaplje
voda, a u daljini, nad blistavim inama, isparivala se svijetloplava maglica masiva
umskih nad vodoravno ustalasanim oranicama, u debelom, mokrom, blistavom
snijegu. U jednoj jedinoj sekundi to mirno pretproljetno podne provalilo se u crnu,
masnu konjsku klaonicu; je-280
dan odreeni i solidno ureeni sustav male provincijalne stanice (gdje tiho kucaju
telegrafski strojevi, gdje su otvorili vrata da bi se u zadimljenu sobu zalio val
proljetnoga sunca, gdje je sve na svome mjestu: i pjesma ljebova, i topla, suncem
obasjana stijena pod strehom), blistave ine, mila oujska pastelna rasvjeta, sve se to
strovalilo u gusto, krvavo, katranski crno, vatreno vulkanske drijelo smrti. Zaprezali
su konje pod baterije, nastala je strava, grmljavina potkova u zatvorenim vagonima, a
jedan mali vrabac, na telefonskoj ici, zastao je jedan tren, kao da se snebiva, tako se
bio ukoio kao hipnotiziran, a onda, zacvrkutavi panino, sunuo u jednoj jedinoj crti,
tako strelovito, upravo bjesomuno, da nikada nisam mogao ni pomisliti da brzina
vrap-jeg leta moe biti tako olujna. Vrabac je inteligentno klupko perja, lako je bilo
tom genijalnom vrapcu: on je zacvrkutao i nestao, a za mene, meu konjskim
strvinama, u crnim lokvama krvi, u ruevinama male stanice, u poaru, meu
razmrskanim vagonima i lubanjama, za mene, za nas, bila je to tek uvertira neeg to
zapravo nema pretjerano mnogo smisla opisivati jer spada meu "prirodne",
"elementarne pojave", kao to su gromovi, kia ili potres, pojave, nema sumnje, po
ljudski ivot opasne, ali pojave za koje ljudi obino slijeu ramenima (upravo zato to
su prirodne) s pasivnim uzdahom u najboljem sluaju: hja, rat je rat! Grom je grom,
kia je kia! Potres je potres! Tako je to! Idemo dalje! Tko jai taj kvai! Borba za
opstanak! Za ruak imamo danas palainke! Menaa je najbolji izum na svijetu! ivio
rat!
Rat ima neeg prljavog od prljavog provincijalnog cirkusa. Rat daje predstave po
najzabitni-jim selendrama i neprekidno se seljaka s jednog mjesta na drugo po
unaprijed ve odreenom planu velike, neobino unosne turneje, l od tvornice ima
neto rat: lafete namazane uljem, strojo-puke aave, topovske cijevi, svjetionike, na
sve strane mnogo prljave razbacane mainerije, aavi strojari kao metteuri po
pivnicama, uope: blatna tamparija u grobu. Voda u cipelama, mokra koa, blatne
noge, poderane izme, gnjile kamae, potkoni irovi, crni nokti, svako pomanjkanje
smisla za bilo kakav bolji ukus. Fotografije po daskama (same antipatine supruge ili
pornografske razglednice), loi romani, kao jedina lektira, brijanice na kii, i uvijek
netko negdje iz nekakve jame pumpa ili puta utu blatnu vodu, slamnjae gnjiju po
podvodnim grabama, spava se u mokrom blatu bez kiobrana. Ve nekoliko vjekova
bori se ovjeanstvo protiv kie (tog mudrog dara Gospodnjeg), i u borbi protiv kie
lei, zapravo, svaki dublji smisao ljudske civilizacije uope. Krovovima, kiobranima,
kaloa-ma, atorima, nepromoivom gumijom bori se ovjeanstvo protiv kie, i tako
smo se sakrili pred kiom u tople sobe, razapeli nad svojim glavama razne izume i
sprave od sukna, od platna i od kauuka, te mudro ivotarei kako-tako na suhom, kad
su stanja mirovna, branimo se od tog bojeg dara, kad se ne ratuje. Ratovati znai
prije svega biti na kii i kisnuti bez kioobrambe-nih sredstava: bez sobe, bez krova,
bez tople pei, bez svih onih izuma koji predstavljaju vie--manje iskustvom
usavravana kiobranska, mir-novremenska, protukina stanja. Ratovati znai svakoj,
pa i najkiovitijoj kii uprkos kisnuti u blatu bez kiobrana, poderan, blatan,
grozniav, gladan, kiobolan, upravo kiomoran. Rat je uglavnom dosadno,
jednolino kiovito stanje, sastavljeno od bezbrojno mnogo kinih kapljica, spram
kojih je ovjek bespomona, bolesna maka bez krova. Rat je krvava pokisla prnja i
razbijeno mlijeno staklo na treerazrednom zahodu provincijalnog vlaka to se
strovalio u blato i tako lei sve na glavi: dimnjak parostroja u blatu, a kotai vagona u
zraku, kao krepana kljusina na kii koja pada i pada, uz tihu svirku topova i
nametljivo zujanje telefona: halo, halo, molim
Oberleutnanta SchWarza od Trainersatzdepo-hitno!
U ratu se, dakle, kine, bez krova, a prije konanoga ukopa imaju se posvravati neke
pokisle formalnosti vojnoadministrativnog karaktera:
BerleutanantSchwarz od Trainersatzdepota ima da potpie jednu doznanicu,
OberleutnantVar-
gonja, bataljonski pobonik, treba da se javi na koti 307 na kojoj je kadetaspirant
Klemeni dobio hitac u glavu. Mrtav. Potpisuju se doznani-ce, javljaju se vijesti,
"halo, halo, za veeru imamo palainke, halo, halo, kako, ne uje se dobro, palainke
sa sirom, bravo", meu stjenicama, takorima i uima, u svrabu i u gadu imamo
palainke sa sirom, bravissimo, a sve to pod koprenom kie, pod olovnom, tekom,
bodljikavom koprenom nebeske kinice koja je
beskrajno bogata i zlobno, upravo pakleno domiljata u iznalaenju sve novijih i sve
vrato-lomnijih mogunosti kako da se proulja do tople ljudske koe. to sve nije
izmislila perfidna, perverzna, glupava kaplja kie, samo da se probije do svrabljivog
vojnikog mesa, da klizne niz mokar pasji zatiljak krastavoga ratnika, koji kao
Oberleutnant Vargonja ima svoj ustaljeni starofrontaki "p. V. -pogled na svijet", a taj
je sastavljen od elemenata iskljuivo re peenih: re peenog neeg, bilo ega, samo
da je peeno re, da je zaliveno rumom i okieno starom vitekom frazom: Dragi ami-
ce, ljepi nam je rat neg lice! Izvoli! Slui se! To je finofajn re!
Kao u svim starim romantinim dramama, i danas se ratuje iza palisada. Kad je Tilly
bio topovima Magdeburg, ratovalo se je u zaklonu prso-brana, upravo tako kao i
danas kada Oberleutnant Vargonja gricka svoju re peenu slaninu, zalije-
vajuije ljivovicom:dragiamice, trata-ra-ta, rat neg lice, si vis bellum, para-para-
paraliza! A te pjeane vree, naslagane kao u mlinu: to su vree pune kiom i
mokraom nakvaena blata, i sve klepee i trese se i tutnji kao sablasni mlin to melje
blato s ljudskim utrobama. Svi mi meljemo kao mlinari sami sebe, trijebimo ui,
kisne-mo, i, stojei tako dan i no na kii, mokri i sami putajui vodu pod sebe kao
fijakerski konji, zir-kamo iz svoga blatnoga mlina kroz malen prozor-i u kiu, u
magle, u blato, oekujui eventualni metak u lubanju, kao zgoditak na lutriji. U ovim
katakombama hru ivi mrtvaci, prolazno, privremeno jo zaposleni telefoniranjem i
pucanjem, hru mrtvaci po tim rupama gdje sve smrdi kao u pravoj straarskoj sobi,
sve stoji nepomino, uvijek jedno te isto, bezidejno, dosadno: bodljikave ice,
smrdljiva juha, vrane, vrapci, mokro blato i
mumljanje topova. Onaj mali prozori na prso-branu, ona mala etvorouglata,
daicom uokvirena pukarnica kroz koju ratnici bulje u blato pred jarkom, i to je
neka vrsta "pogleda na svijet", "pogleda na svijet" ratnikog, herojskog, beskrajno
dosadnog, ali zato sveanog, kao pogrebni mar iz Sumraka bogova od Richarda
Wagnera. Da rat ima u sebi neto sveano kao Wagnerova glazba, proitao sam u
feljtonu "Beke nove prese", gdje je nekakv Maylander bio opisao i nae pozicije na
Dnjestru. Bio je kod nas dva-tri dana taj gospodin Maylander, spavao je kod divizije,
poastili smo gospodina Ma-ylandera palainkama, a onda je izgrdio Oberle-utnanta
Hlavatog od divizije kao kakvog stewar-da, jer nisu stavili novinarima na
raspolaganje meunarodna kola za spavanje.
- A tako, vi nemate spavaih kola do Krakova?
- Naalost, ne mogu sluiti, gospodine doktore! Dobio sam na dispoziciju samo ovaj
vagon drugoga razreda. U dvostrukom kupeju po dva gospodina, molim, gospodo,
izvolite!
- Pa kako to sebi predstavlja vaa komanda da u ja zepsti u ovom nenaloenom
kokoinjcu sve do Krakova? Bila mi je osobita ast! Hvala vam na gostoprimstvu!
Tako ratovati kao to ratuje gospodin Maylan-der od "Beke nove slobodne", u
breechesima, s Kodakom i pisaim strojem, u vagonu za spavanje, to znai ratovati u
rasvjeti jednog "pogleda na svijet", u okviru koga umorstvo, to hara izmeu Volge i
Dnjestra i Njemena kao kuga, lii na Wagnerovu glazbu.
"Pogled na svijet", bilo kakav, od bilo koga i bilo gdje posveen, uvijek je sastavljen
od itavog niza slika, predstava, emocija, to su ih intelektualno ralanili i razradili
mozgovi, nema sumnje otroumni, ak moglo bi se rei i sposobni, ali ipak toliko
prevejani te su se svjesno stavili u slubu jedne posveene lai koja putuje spavaim,
kolima onda kada hiljade krepavaju, koja se hladi u sjeni egipatskih lepeza kao iva
mumija na zlatnoj stolici, kada milijuni gnjiju od kuge.
Sjedim iza prsobrana i promatram kroz pu-karnicu ruske pozicije na koti sto
devedeset i dva. Glas balalajke donio je vjetar iz doline Dnjestra, iz ruskih postava na
drugoj obali, a ja
sluam Verpflegungsoffiziersstellvertretera Kar-dossyja kako pljuska jednog
ordonanca jer mu nije oito izma kako to hoe i kako je to zapov-jedino gospodin
Verpflegungsoffiziersstellvertre-
ter Kardossy. itam u "Slobodnoj presi" diskusiju s "Dournal de Geneve": nekakvo
piskaralo toga "Journala", nekakav Maylander s druge strane fronte, evocira u svome
opisu francuske postave kod Arrasa, historijsku francusku ulogu i njen svemirski
poziv na Rajni, citirajui Bourgeta, kako je za itav svijet od neprocjenjive vanosti
da Francuska ostane na Rajni kao budna straa postavljena na Rajnu u ime itavog
svijeta da sprijei nov evropski eksces! (II importe au monde que la France reste sur
le Rhin la vigi-
lante sentinelle chargee d'empecher l'exces en Europe.)
Maylanderi svih vjekova i svjetova ujedinili su se u jednoj stvari: da je bezuslovno
potrebno da se Verpflegungsoffiziersstellvertreter Kardossy snabdije moralnim i
intelektualnim sredstvom za spavanje, kako bi taj meunarodni gospodin Kar-dossy
mogao mirne due da ubija, da kolje, da strijelja, da gnjavi svoje blinje, a da iz tog
procesa bude (za svaki sluaj) s matematskom sigurnou iskljuen svaki, pa i
najneznatniji motiv zdrave ljudske pameti. ]er kada Kardossy ita o moralnim
misijama na Dunavu, na Dnjestru, na Balkanu, na Rajni, o straama i o predstraama
civilizacije, kada se Kardossy uvjerava, po naelu svoga "pogleda na svijet", kako
pljuskanje jednog ordonanca ima u sebi neto od patetine glazbe Richarda Wagnera,
onda on, "spreavajui evropske ekscese" na svojoj carskoj palisa-di, na pukarnici,
ne misli o tome da pada kia, i da je rat zapravo sastavljen od okomitih kiovitih i
vodoravnih ognjenih niti. Ognjene vodoravne mogu upravo na tom etvorouglatom
"pogledu na svijet" da mu prosvrdlaju oko, a od okomitih kinih niti, koje klize niz
njegov zatiljak (uvijek u zasjedi s kakvom malom upalom plua ili s kakvim katarom
plunih vraka), moe isto tako da poloi svoj mladi ivot na polju Slave kao ovjek
koji je umro od kie. itajui evidentne gluposti o pozivima i o poslanstvima na
pojedinim Rijekama, takav Kardossy ne misli o kii nego vri svoje vie, idejno
poslanstvo na Dnjestru savjesno, i zato e gladnog naeg kmeta, jadnika, domobrana,
ordonanca udariti i nogom, pa ak i ustrijeliti, "kao bijesnoga psa" ako bude potrebno,
a ne e aliti za kiobranom kao civil. Najvanije je da Kardossy povjeruje da je
"Armada" lino on i da on lino ima neko poslanstvo da izvri u ime naroda, u ime
crkve, u ime stranke, u ime ovjeanstva, u ime nekakvog "pogleda na svijet", i to jo
velevano, na kii bez kiobrana, onda Kardossy postaje Domainski, onda
Domainski ima svoju vjeru koja se podudara s istinom, a onda je stvar za svaki
dokaz zdrave ljudske pameti ve prilino izgubljena. Domainski znai nasilje, a
nasilje se propovijeda kao jedini princip vlasti u ime naroda, a moral u ime sile, u ime
"jae" sile, a "jaa sila" ima svoje "mislioce", i svi oni zajedno misle da misliti znai
vriti nasilje!
Ratujui prije dvadeset godina na Dnjestru, ja sam i sam spadao meu takve glupane
koji su vjerovali da postoje strae i predstrae na raznim rijekama, a zaljubljen u
pojam Francuske, u pojam jakobinske Marijane, kao u kakvu sadrenu Djevicu
Orleansku, bio sam s Derouledeom uvjeren kako Francuska treba da opere svoju,
godine sedamdesete zaprljanu ast krvlju, i moj jedini ideal onih dana bio je francuska
pobjeda, pod svaku cijenu, pa i pod cijenu mog vlastitog ivota. Ideal moj onih
davnih, carskih i kraljevskih galicijskih dana zvao se Francuska Pobjeda! Imajui tada
svoj frankofilski, to znai liberalni, slo-bodnomislilaki, jakobinski, pobjedonosni,
herojski "pogled na svijet", nisam mogao razumno shvatiti koliko je inteligentniji bio
"pogled na svijet" onog malog vrapia na maloj postaji pred ernovicama (kojoj sam
ime zaboravio, a mislim da se je zvala Brzezinka), kad je sav usplahiren stravino
nestao iz bezglave grmljavine, kao genijalna pernata inspiracija toplog ptijeg mesa,
koje ne razumije, dakako, frankofilski "pogled na svijet", ali shvaa da carske granate
ne spadaju u ivotne pojave, dostojne da ih genijalni vrabac poasti svojom pernatom
prisutnou. Uope: suvie ima na svijetu tih nesretnih "pogleda na svijet". Jedni
vjeruju da ima takvih granitnih hridina koje nee nadvladati vrata paklena, drugi
vjeruju u zastave, u trube, u pojedine bubnjare i trubae, pa ak i u same bubnjeve kao
takve, u dunosti vjeruju jedni, u bogove, u spomenike, u glorijete, u izlobene
paviljone, i u tom krvavom meteu bubnjeva/topova, orgulja i strojeva, u toj guvi
zastava, hridina i dokaza, tu grme muari, krepavaju konji, plamte postaje
provincijalne i gradovi, a jedan jedini mali vrabac bio je toliko genijalan da zacvrkuta
i da nestane iz te nesumnjivo bezglave gungule.
Gubei se itavog ivota u neugodnim koliinama ljudske gluposti oko sebe, meni je
od vremena na vrijeme doista tako izgledalo kao da sam bio na najboljem putu da se
od svega toga odvojim i da se zaputim po crti svoje vlastite logike, ali uvijek se neto
dogodilo to me je zbunilo te nisam rekao svoj dosljedni zbogom svima i poivio
svojim vlastitim ivotom. Ratovanje samo, ratna putovanja, moja nesretna i mrana
ljubav s Vandom (fantastinom, egzaltiranom polu-madaricom), prevrat, karijera,
brak s Agnezom, troje djece u sedam godina, relativno materijalno blagostanje,
sudska praksa, ispiti, dravna sluba, putovanja inostranstvom, novogradnje, no-
voroenad, bolesti u kui, drutvene obaveze, priroena, tamna, nepokretna ljudska
lijenost, sve je to bilo zapravo povelik i prilino teak lonac pun gustog crnog
pekmeza, u kome se ne gladuje, ali je prilino ljepljivo kao u svakoj marmeladi.
Ponio sam u zatvor itav koveg starih pisama, biljeaka, koncepata za razne svoje
govore pred sudovima, i, prelistavajui te stare, poutje-le papire, osjetio bih kako u
sivoj ogromnoj koliini pospane, dosadne cilindrake prosjenosti, u toj masi
fiksiranih reenica (a donekle ipak i nekakvih misli), od vremena na vrijeme
progovara iz svega toga mozak koji nije toliko glup te ne bi bio svijestan da to doista
jest. Iz te sive samljevene melase ispeglane utivosti, uobiajenih, svakodnevnih
fraza, iznenada, u temperamentnoj vertikali, kao ponesena unutranjom provalom,
javlja se tu i tamo koja svjetlija, prozirnija rije, bljesne po koji pojam, i u toj
iznenadnoj rasvjeti - moglo bi se rei - razuma, itavo takvo pismo ili kakva pravna
motivacija dobiva za mene utjeno, dublje, gotovo simbolino znaenje: da mi onaj
vrabac na maloj postaji Brzezinki pred ernovicama nije uzalud zacvrkutao...
Na jednom takvom zapisu, pod konac sedamnaeste, eto to pie: Najmudrije bi bilo
otputovati. Kamo? Na Havaje? Na Borneo? U Kongo? Za-cvrkutati i otprhnuti. Vratio
sam se jutros iz Pete. Uvijek jedna te ista slika na kolodvoru, poslije petanskih ili
bekih povrataka: mali grad sa tri fijakera. O, kako je alostan onaj krilati aneo na
Starevievoj kupoli. Kome on to svijetli svojom zubljom? Bio sam po kavanama.
Suiava zloba, krae tiskara, krae izvoznica, krae uvjerenja, puna usta kleveta,
lijevo i desno. Djelovati javno na ovim naim javnim mjestima (bez obzira na to da li
se to zove sabor, ili koje urednitvo, ili koja stranka) nije dokaz pretjerane pameti.
ovjeka izgrizu, zaprljaju, popljuju i unite. Kod nas je ovjeku sueno da krepa u
tuini kao pas ili da postane presvijetli. Ne zna se to je groznije. Vratio se u Zagreb i
smjeten je u garnizonskoj bolnici moj stari znanac doktor V. S. Studirao je u
vicarskoj, bio je - kau - dobar i spreman lijenik, zarobljen petnaeste u Galiciji na
istom sektoru gdje sam ja odlikovan velikom srebrnom zvijezdom za hrabrost, a sada
su ga preko vedske dopremili iz jednog sibirskog zarobljenikog logora kao poiljku.
Predmet! Pustio ovjek bradu do pojasa, ne prepoznaje nikoga, poivinen potpuno,
bulji u svijet, u jednom te istom smjeru, nepomino, i pojma nema da se je povratio u
domovinu. Kako je sve to zapravo ljudski uslov-Ijeno i neizrecivo bijedno, svi ti
glasni i patetini pojmovi kao "domovina", "bog", "drutvo", "rat", "dunost", "ast",
itd. Razgovarao sam s D.-om. On bezuvjetno vjeruje da ne e proi ni godina dana, a
mi emo imati svoje portfelje i svoje kabinete. Jedini politiki ideal treba da nam je po
D.-U "naa vlastita lisnica". "Naa vlastita narodna lisnica" po D.-u, to je naime
"njegova lisnica", a ne moja! To je sva razlika u naim pogledima. Inae on mene
smatra, ne zna se zapravo zato, lojalnim ratnikom, u austrijskom smislu,
a sebe buntovnikom. Nije mi jasno na temelju kakve logike! Bio je uvijek pragmati,
praktikus.
Raspoloen unionistiki, jedamput mi je u Beu dokazivao, da smo mi manje vrijedni
od konjske balege na cesti. Kad sam mu tumaio da bi poznatu zapovijed boju kojom
se zabranjuje umorstvo trebalo preinaiti iz "ne ubij" u "ne ubijaj" jer da se svakome
moe dogoditi da ubije ovjeka, ali da taj glagol dobiva greno zapravo znaenje tek u
trajnom obliku, on mi je odgovorio da nema vremena za lingvistika zanovijetanja.
Iz tih redaka govori netko na rubu samoubojstva, zapleten u mranu dramu crijeva,
rezigniran po svome iskustvu, nosei u svojim ivcima bezbroj ivotnih mogunosti,
otvorenih u raznim smjerovima, a stvarno je poivio slomljeno, po crti najmanjeg
otpora: pod poplunom jednolinog i dosadnog braka, u sjeni kuevlasnikog
preivanja koje alje ovjeka u smrt putem ovapnjenja ila i solidnog pogreba prvog
razreda. Ranjen je taj ovjek koji se s ratita vraa kui u svoj rodni grad i koga
smetaju pojmovi kao "domovina", "drutvo", "ast" i "dunost". Umoran je taj
odlikovani ratnik i na kraju snage, ali ipak toliko inteligentan te mu ideal "nae
lisnice" (pa bila ona i njegova vlastita) izgleda nedostojnim ljudski pristojnog
"pogleda na svijet" koji je ve onda, prije dvadeset godina, bio "negativan", a nije se
tokom itavog ivota razvio do neeg pozitivnog to bi moglo verbalno da zadovolji
inenjera Sineka. To "lingvistiko zanovijetalo" koje gnjavi budue dravnike
nijansama trajnih glagolskih oblika nije dotjeralo ni do ega. Na poetku estog
decenija trijebi buhe na uznikoj slamnja-i, narie nad svojim poutjelim
uspomenama i ita Budhu. A danas, retrospektivno, tako se ini: da nije dolo prije tih
dvadeset godina do onog katastrofalnog prijeloma s Vandom, da je taj ovjek mogao
da pozivi svojim normalnim, neposrednim ivotom, da se je najosnovniji nagon u
njemu iivio, on ne bi pao u itav niz protuslovlja, on ne bi poivio ivotom
prividnim, naobinijim poratnim surogatom braka, obiteljske sree i gradanske
karijere. Sve je to zapravo bila narkoza, poslije goleme nesree.
Vanda je bila udata za nekog subalternog madarskog upanijskog inovnika u
Munkacsu. Da sam je upoznao u Stanislavovu na kolodvoru, jeseni devet stotina i
petnaeste, kad se vraala iz Lavova gdje je posjetila svog ranjenog supruga - oficira
nekakve madarske infanterijske regimente. Ta je ena bila od mene starija tri-etiri
godine, a naa mrana, otrovana ljubav zrelih, mesa gladnih ljudi zauzela je divlji,
olujni oblik prilino zaslijepljene strasti. To uzrujano i iskidano putovanje izmeu
Stryja, Munkacsa i Stanisla-vova provalilo je konano do odluke, i ona je jednoga
dana doputovala k meni u Petu, obavi-jestivi svoga supruga da je odluila otputovati
sa mnom. Odsjeli smo u jednom budimskom hotelu, bilo je to poetkom jeseni
esnaeste; cvrci su se uli s budimskih livada, a prijeko nad dunavskom tihom
horizontalom blistale su girlande plinskih svjetiljaka, kao u posljednju poast toj
gnjiloj ljubavi koja je prve svoje slobodne, ljudske noi ve leala na odru. Sjeam se:
preko otomana hotelske sobe bio je prebaen perzijski sag koji je bio prilino grubo
tkan, i ja sam osjeao kako mi grize gola koljena. U sobi je bila polutmina, aluzije su
bile sputene i nita se nije razabiralo nego neodreena masa bijelog enskog mesa, u
crnom svilenom kombineu. Osjeao se intenzivan miris Vandinog Chyprea. Netko je
pokucao.
- Tko je?
- Brzojav za gospou!
Doista. Brzojav za gospou, a u brzojavu javlja njen suprug iz Munkacsa da je jutros
u jedanaest sati umrla njihova sedmogodinja djevojica Vanda od angine, i on moli
za posljednju uslugu: da se Vanda vrati na djeji sprovod.
Otputovala je Vanda na sprovod svoje sedmogodinje djevojice, momentano, prvim
brzim vlakom, a ja sam znao da je otputovala konano i da se vie ne e vratiti. Kad je
na petanskom kolodvoru nestalo crvene svjetiljke njenog posljednjeg vagona, ostao
sam na peronu, ne shvaajui nita. U pet sati juer poslije podne, to znai dvadeset i
osam sati prije toga oprotaja na kolodvoru, stajao sam na istome mjestu, oekujui
debrecinski brzi, a veeras prolazi pokraj mene jedna grbava gospoa i nosi lakiranu
kutiju za eire. Ta grbava dama nosi crvene rue, buket crvenih rua, njeni su
kovezi presvueni zelenkastom pustenom prevlakom, grbava je; kamo uope moe
da otputuje jedna grbava dama i to e joj rue? U dnu kolodvora, vani, na otvorenoj
pruzi, odjekivala je vojnika pjesma u masovnom zboru, i halabuka bune soldateske
grmjela je pod staklenim svodom kao u crkvi. Vojniki transport, pijan, okien
poljskim cvijeem, dovikivanje autanata, udari bubnjeva i i-nela soldake glazbe,
vika nosaa, zbrka oko novih brzovoznih garnitura, a iznad staklene prozirne
kolodvorske kupole, iznad bijelih oblaka dima, visoko, u zelenoj rasvjeti nebeskoj,
treperile su debele, masivne zvijezde.
Po kotaima brzovozne beke garniture udarao je neki aavac ekiem, i to je davalo
itavom kolodvoru karakter kovanice: sve aavo, sve crno, sve mirie na vlanu
glinu. Vrcaju iskre, duvaju mjeine, Vulkan kuje na tome gvozdenom nakovnju
sulude, paklene motive: putuju grbave ene, opatice, vojnici, sve izgleda kao
razbacana kutija igraaka, a izmeu tih razbacanih igraaka i ja sam jedna: ovjek
kome je toga trena otputovala njegova iluzija o srei.
Vandina djevojica umrla od angine? Da to nije trik onog upanijskog idiota u
Munkacsu? Kakav trik? Takvim samoubojstvenim trikom ne bi se nadmudrivali ni
ljudoderi."
Na prvome kolosijeku, s koga je nestao deb-recinski brzi, stajala je ve nova garnitura
bijednog provincijalnog osobnog vlaka. Na ovom istom mjestu gdje je stajao Vandin
vagon (gdje sam joj posljednji put poljubio ruku na rasvijetljenom prozoru), na
matematski tono istoj visini Vandine ustreperene, mrtvaki hladne ruke stoji kerka i
oprata se s majkom. Kerka je postavila na drvenu policu svoj paket vezan pagom i
melankolino priklonivi glavu govori neto svojoj majci, a osjea se po treperenju
njenog glasa da-guta suze. Nju pee njena pupkovina, kida se od majine utrobe,
putuje u kie gdje e igosati pisma po blatnim sobama ili mokrom kredom crtati po
crnoj kolskoj ploi, mislei na svoju mamu (na razmoenu emlju u plavome loniu
na izribanom kuhinjskom stolu, gdje visi kalendar i futrola za kefe i cvrkue
kanarinac), a mama to je sve u vezi s tom slabanom udovicom u crnini: mamina
kuhinja, mamin lavor na klupici pod vodovodnom koljkom, mamin plamen u
parhetu gdje se pue topli kolai, to je mama, zbogom, mama, zbogom... Kezi csoko-
lom, mamus!
Rasvijetljen voz u pokretu, kad ovjek kao mjesear bulji u rasvijetljene etvorine
eljeznikih prozora, izgleda kao da je niz rasvijetljenih eljeznikih zahoda u
gibanju, i sve to su ljudi do danas uspjeli da stvore po svojim civilizacijama, to je
zapravo niz rasvijetljenih eljeznikih zahoda to putuju u svim smjerovima po
voznom redu, po itavome globusu, jer ako ve netko putuje na sprovod, dobro je da
mu i ta prostorija bude pri ruci.
Nestalo je voza sa rasvijetljenim zahodima i njegove crvene svjetiljke, i bubanj glazbe
vojnike prestao je da grmi, i mamu je lijepo pomno spremila svoju crno obrubljenu
maramicu u po-mpadurku i nestala, a ja jo uvijek stojim na istome mjestu, zurei u
tranice. Iz jednog potanskog vagona bacaju crnouniformirani ljudi pakete. Dugo
sam promatrao s kakvom su znojavom, smrdljivom, upravo demonskom mrnjom
prebacivali te pakete u kolica, i ne znam zato, ta antipatija, s kojom su te kutije, ti
zamoti padali u kola, na pod, na tranice, s kojom su se kotrljali po ploniku
peronskom, kako su ih bacali natrag i ploniku peronskom, kako su ih bacili natrag i
tukli nogama i akama, kao uklete stvari, ta surovost postupka spram mrtvih predmeta
prijala mi je i tu sam se bio neto sabrao. Prolazili su drvosjee, Slovaci, splavari, s
dugim pilama i bradvama, vojnici u grupama, izgubljeni, zbunjeni bijednici, prenosei
svoje krinje i oruje, nespretno zvekeui sabljetinama i ostrugama. Teki, znojni,
glomazni konjanici, a ja nikako nisam mogao da shvatim zato me obilaze i to
petljaju toliko svojim zaveljajima i kutijama i prtljagom oko mene, i to dodiruju
svojim preoptereenim rukama kape u mimohodu, kao da mi domahuju i odmahuju
rukom. Onda mi je tek palo na pamet
da sam oficir, i da vojnici vre samo svoju propisanu dunost pozdravljajui me po
reglemanu. Brzi voz s Tatre uletio je pod staklenu kupolu s
masom enskog graanskog svijeta, svjee, gor-
taki, smee isprenog na planinskom suncu: dame s bogatom prtljagom, soignirane
velegradanke, crne kao da se vraaju iz Somalije, koje doekuju supruzi, isto tako
soignirani velegraa-ni, ratnici s petanskog asfalta, izmeu tri kavane u neposrednoj
blizini Opere. S onu stranu Tatre lee mrtvaci u blatu, mase mrtvaca, i svi su njukom
prije toga polizali zemlju. Vandino je dijete umrlo, Vanda je otputovala na sprovod,
Vanda se vie ne e vratiti. Kao u polusnu sjeo sam pred kolodvorom u fijaker, a kako
sam dospio u perivoj zvjerinjaka, ne sjeam se vie. Tamo je bila vojnika,
ratnodobrotvorna zabava, pak me je fijaker po svoj prilici iskrcao iz vlastite
inicijative: padale su rakete i od vremena na vrijeme, u crvenkastome odsjaju tih
raketa, vidjeli bi se crveni flamingi kako stoje na jednoj nozi i drijemaju oko moga
stola gdje sam lokao vino: zgru-anu i gustu venoznu krv. Na rubu oaja u tome
zvjerinjaku, kraj betoniranog kokoinjca s plamenicima, opio sam na mrtvo, da se ne
ubijem, da ne zaurlam iza glasa ili da ne uinim bilo kakvu drugu glupost veega stila,
jer upravo za tom glupou veega stila imao sam intenzivnu potrebu: da potrim u
ovu stisku ratnih dobrotvora i soignirane gospode, da povuem revolver i da opalim
nekoliko hitaca, u strahu pred opasnou to je zinula u meni pred stravom praznine.
Drugoga jutra probudio sam se u krmi, u jednom zabitnom selu izmeu Szolnoka i
Debrecina na pruzi u smjeru Munkacsa. Sjeam se mutno, posve mutno, da su u
vlaku, u kupeju drugoga razreda, traili stjenice. Netko je isprevrnuo one izlizane
barunaste jastuke traei stjenice, a netko je govorio o talijanskim naranama. Kako
sam dospio na taj vlak, u taj kupej gdje suputnici trae stjenice, ne znam ni danas i ne
sjeam se, ali vidim kako voz tutnji kroz rosnate ume, kako odjekuje grmljavina
kotaa u mranim umama i kako se jedan oficir u uzanom koridoru drugorazrednog
vagona klati u ritmikom talasanju vlaka poput predmeta, naslonjen leima na stijenu
ku-peja, odrazujui se u prozorskom staklu: blijed je, cigareta mu se zalijepila za
donju usnu, bljuje mu se, a vlak grmi kroz rosnate tamnosmee ume.
Gdje je to bilo na pruzi, gdje sam se naao u mokroj travi, rasparanog rukava i
razrezanog desnog dlana, na nekakvoj ici (raskrvario sam se dobro - inae je sve bilo
u redu, samo mi je sablja otputovala), ne znam. ujem kreket aba i osjeam mokru,
rosnatu, vlanu prainu na cesti - rasvijetljen prozor jedne male krme gdje se kuha
gula za prve rane putnike. Nad kiselkastom krunicom gulaa u tanjiru po kome su
bili naslikani crvenkasti i plavi cvjetii svie mi potpuna svijest, vraam se prvim
jutarnjim vlakom u ivot - u normalan, konvencionalan ivot koji traje sve do one
fatalne veere u vinogradu.
Gdje je ona ena? Tiha, savitljiva, pokorna, boleiva, s nagnjilim podonjacima,
majka koja je povjerovala u savreno suludu pretpostavku da je lino odgovorna za
smrt svoga djeteta, jer da se djevojica no prije njena odlaska doista tuila na bol u
vratu, ali ona, zaokupljena svojim vlastitim sebeljubljem, nije posvetila nikakve
naroite panje ovoj svakodnevnoj djejoj izjavi. Ona je treperila od svakog, pa i
najnevinijeg dodira ruke, rastapala se u svojim grozniavim zanosima kao vosak, glas
joj je bio tih, malko na-gnjio, a oi, zelene vode majske, beskrajne, raz-livene
proljetne daljine. Divlje, plave, zvjezdane, zvjerske noi, ratna grmljavina, bubnjevi,
lokomotive, stanice, ona suluda posljednja no u perivoju petanskog zvjerinjaka:
jedan se lav probudio od sjaja i pucnjave raketa i vukao svoju zlatnu ilu po daskama
kaveza. Krvavo lavlje crijevo to se vue kavezom, svjetlucave sumporne oi lavlje, i
ruiasti flamingi u bazenu, ukoeni u svojoj jednononoj egipatskoj mudrosti, a tu su
no nad stjeniavim suludim vlakom to tutnji kroz vlane smee ume udarale
munje, sve je bilo zeleno od munja, ja sam urlao od ranjavog bola za enom to mi se
objavila kao skupocjeni firentinski brokat, kao Brahmsov valcer na harfi, daleka,
udna, sva u crnome trikou, kao krotitelji-ca zmija, miriljive raspletene kose, a topla
joj suza klizi po mojoj ruci. Gdje su te nae divne noi na rijeci, noi u amcu to tiho
klizi po crnoj plohi, dodirujui neujno pladnjaste ogromne listove lopoa na povrini
vode, noi u rosnatoj umi pod ruevinom staroga grada karpatskog (meu sovama, u
grmljavini, pod svodovima pivnice stare zaputene, tvrave), iluzija naa to je
buktjela po praznim crkvama, u eljeznikim ku-pejima, po konditorajima od
Stanislavova do Munkacsa, a svega je nestalo u talasu granata, u koliini novih
dogaaja to su ponijeli tu bijednu obmanu kao papirnatu laicu.
Pao je prvi snijeg, moje su izme bile poderane, voda mi se lijepila za prste. U
nakvaenim, blatnim obojcima, mokar snijeg na prsobranima, a ja u prokislom,
nakvaenom, tekom, zguvanom frontakom mantlu neobrijano, robijako, izmueno
lice, u smrdljivom suknu, stojim na prsobranu i zurim u blato, u magle - u jesen, i
ekam hitac, bilo kakav spasonosan hitac. U glavu, u srce, u crijeva. ekam upalu
plua ili tifus. Nije bilo niega: ni upale plua ni tifusa, pa ak ni angine. Nekoliko
kriia je bilo. Za zasluge, pak jo jedan za zasluge, pak uz veliku srebrnu mala
zlatna, i tako. l onda se tu javljaju neke stare ma-daronine koje sole ovjeku pamet
da je dobar fronta, a oni su, biva, kao buntovnici koji raunaju s "narodnim"
portfeljima!

LAMENTACIJA VALENTA GANCA ZVANOG VUDRIGA

Sumrano listopadne poslijepodne, kiovito, dosadno, glavobolno. Valent ganec,

koga su jo u njegovom Vugerskom Gornjem prozvali Vudriga, siromah Stubianec,
nagladovao se do svoje etrdeset i devete na dva i pol jutra kao "relativno imuan"
vinogradar i kravar, sjedi sada u istranom zatvoru jer je kao zvje-rokradica nastrijelio
lugara, sprema aj na
mom lovakom neizideru i slua kako mu itam iz knjige Govora Gautama Budhe.
Kao pravi, moglo bi se rei, savreni vjetak u svakodnevnim pitanjima praktinog
ivota, Valent je preuzeo da loi pe, da isti cipele, da mete sobu, da sprema aj, da
nosi kiblu; Valent je doveo u najsavreniji red sva moja odijela, moje rublje, nae
slamnjae, nae jastuke i gunjeve, on pere prozore, on ije gumbe, on donosi kotu, on
pere u praonici sue i rublje, on je otkrio gdje se moe ukrasti topla voda, gdje i kako
se krijumari duhan, on je moj ordonanc i pismonoa, on je moj najmudriji savjetnik i
drug, on je izvan svake sumnje jedan od najmudrijih, najiskusnijih i najgenijal-nijih
ljudi to sam ih ikada u ivotu sreo. Ratujui s naim narodom po raznim frontovima
godinama, ja sam se oduvijek divio neobinom, upravo ingenioznom daru za
rjeavanje praktinih pitanja, onom natprosjeno razvijenom osjeaju to ga na narod
posjeduje za poimanje ivotne stvarnosti. Kako treba po-tkovati konja u situaciji kad
nema ovjek pri ruci ni jednog prikladnog sredstva za potkiva-nje: ni vatre, ni
potkove, ni kladiva, a za as, i vatra je planula i nekakva se klanfa nala i netko je
izvukao avle iz depa i kobila je potkovana. Ili kad treba logorovati pod prokislom
strehom poluruevne mrtvanice, na zabitnom galicijskom groblju, u vodi do koljena,
na kii, kad itava krajina pliva u moru blata, u bezizgledno pustom oaju, tu se ve
kuha aj u mrtvanici na velikoj vatri od pogrebnih krie-va, tu je ve netko osvanuo
sa itavim plastom suha sijena u naramku, toplo je, naloeno je, mirie po rumu, a na
skolkama ovjek spava kao u najboljoj postelji. Ukrasti gusku, ispei palainke, od
kutije za sardine stvoriti savrenu svjetiljku, izgubiti se netragom pred smrtonosnim
zadacima kad ima da ih rijei nesimpatian komandant, a biti uzvien iznad svakog
straha i doista velik u samozatajnom pregara-nju kada je rije o tome da se izvri
zapovijed dobrog i dobronamjernog zapovjednika, u svim tim neznatnim, a istodobno
i znaajnim manifestacijama ljudske svijesti i dostojanstva, nauio sam cijeniti u
naem narodu jo jedno dragocjeno svojstvo: izvanredno istanan i profinjen nagon za
procjenu unutranje, moralne, ljudske vrijednosti pretpostavljenog oficira. To je njuh
razvijeniji od najfinijeg pasjeg njuha, to je doista intuicija vieg stupnja. Poslije prve
rijei na vojniki narod znao je s kim ima posla: s prevejancem ili s dobriinom, s
glupanom koji je strog jer je politiki lojalan, ili s pritajenim skeptikom koji nosi
dodue asniku krinku ali ne vjeruje u regleman ni u fraze to ih po dunosti laje
pred zatvorenim redovima regrutskog mesa.
Sva ta svojstva, sagraena na dugogodinjem ratnikom i ivotnom iskustvu, bila su u
Valentu gancu, zvanom Vudriga potencirana do natprosjene visine, koja, da je bila
kolovana, moda ne bi znaila toliko, ali u onom polusivom, lukavom, a domiljatom
i uzvienom obliku vie nasmijanosti, u zanosu divne vedrine, taj je ovjek znaio za
mene u zatvoru nepresuno vrelo, itavu fontanu smijeha. Kaskada vanrednog veselog
raspoloenja, koje je naviralo u bogatim mlazovima kao bo-godani izvor, bio je za
mene Valent, i nikada se u ivotu nisam toliko smijao kao za ovih posljednjih pet
mjeseci to sam ih proveo zajedno s njime. Glavu uz glavu s tim divnim ovjekom
koji je za mene u prilinoj koliini neugodnosti znaio neku vrstu proplanka s koga se
stvari i dogaaji promatraju uzvieno, na posljednjoj crti humora kakav se javlja po
zatvorima, pod paragrafima i pod vjealima, ja sam ostavio Valenta sa suzama u grlu,
i danas kad mislim na toga zvjerokradicu osjeam kako me u jednjaku stee: u gruboj
ohi robija-koj on okopava negdje lepoglavski krumpir i ne slutei da osjeam za
njim enju kakva se osjea za najmilijim drugovima i prijateljima koje smo izgubili.
U masi suvinih stvari to ih svaki graanin vue sa sobom po svijetu, kao sastavni
dio svoje vlastite udobnosti, Valent se je snaao meu tim simbolima suvremene
graanske udobnosti kao roeni ordonanc. Kovege i necessaire, karice za nokte i
boice s kolonjskom vodom, sapune, britvice, knjige, pisai pribor, naliv-pera, papire,
pisma, pe-roreze, rublje, dugmad, podvezice, kefice za zube, pomade, eljeve,
novine, asopise, u jednu rije svu onu hrpu smea, to slikovito predstavlja
ispraznost sveukupne dananje civilizacije, Valent je rasporedio po sobi, po policama
i po stolu s takvom savrenom uredno-u da nikada ni prije ni poslije nisam mogao
da zamislim savrenijeg sobara. On mi je nalijevao vruu vodu za pranje, on je sve
moje knjige uvezao u novine, on je hvatao na prozoru golubove posebnom spravom
koju je sam izmislio i montirao od vrbovog iblja, on je svirao harmoniku, on mi je
priao prie itave noi (spram kojih itava dananja knjievnost ne vrijedi mnogo), a
kad sam poetkom jeseni odleao svoju propisnu influenciju s prilino visokim
temperaturama, Valent me je lijeio svojm vlastitim lijekovima, kuhao mi ajeve,
mijeao oranade, dvorio me kao roaka, nosio me, u jednu rije, na rukama, jer je,
kao to mi je priznao na rastanku, nesuvislo, nezgrapno, grubo, nerazgovijetno, ali
iskreno, i sam bio pomalo u mene zaljubljen. Po svemu to je o meni znao i to je od
mene za ovih pet mjeseci naeg zajednikog ivota doznao Valent se uvjerio da i
meu kaputaima ima ljudi, a sama ta spoznaja da ovjek moe ostati ovjekom i
onda kad je doktor, otvorila je Va-lentu nove poglede na svijet i na ivot, ulila mu
nadu da ne e biti da je ba sve u ivotu konano izgubljeno, i da e se ve nai
nekakvo rjeenje kako da se izvuemo iz kripca, kad se nisu pogasile ba sve pameti
i nisu usahla sva srca.
Meu mojim knjigama najveu panju Valentovu privukla je na sebe Hardyjeva:
Manu-al of Budhism. Legenda o boanskom princu
koga je, njegova kraljevska majka bezgreno zaela s tajanstvenim boanstvom u
obliku bijelog stopa koji je prodro u utrobu svoje uzviene majke kao sedmorobojna
traka nebeske svjetlosti a rodio se na desno pazuho svoje djevice majke sedam stotina
godina prije Krista, ta tajanstvena pria s Gangesa fascinirala je Valenta zvanog
Vudriga, i ja sam mu gotovo svakog dana morao u slobodnome prijevodu itati po
koji Budhin govor; Valent je pritom krpao rublje, ivao gumbe, istio cipele, kuhao
aj ili puio, a poslije bi ostao leei nepomino bez rijei po nekoliko sati, kimajui
glavom i pijuckajui nad vragometno zapletenim pojmovima kao to su nirvana, smrt
ili ispraznost
zemaljskih obmana. Asocijacije koje su se raale u Valentovoj glavi nisu bile
budistike, ali itav krug njegovih opaanja, ona via rezignacija s kojom se svi
Valenti svih vjekova probijaju kroz ivotnu problematiku, preputeni sami sebi i
potpuno osamljeni u svojoj mudrosti, nosila je u sebi elemenata slinih toj
istonjakoj rezignaciji, i samo po elementima oevidne srodnosti gledanja na svijet
moe se tumaiti Valentovo zanimanje za toga princa koji je spoznao ivotnu tajnu
onoga dana kada je prvi put ugledao mrtvaca.
Pri sivi listopadski sumrak, a ja itam svome dobrom drugu Valentu govor o
svemiru, o zvijezdama, o patnjama i o obamanama ljudskim, i o pratvari uope: eto
obina i prosjena ovjeka, neuka u svetim naukama i bez smisla za svete stvari, i
nevjesta i nepristupana plemenitim pojmovima, i taj obini i prosjeni ovjek uzima
zemlju kao zemlju, kao da je zemlja doista zemlja, pa kad je uzeo zemlju doista kao
zemlju, on zamilja sebi zemlju kao zemlju, on misli na zemlju, on razmilja o zemlji
i misli: "Zemlja je moja", i raduje se toj svojoj zemlji, a zato? Zato to ne poznaje
zemlje, odgovaram ja. Obian i prosjean ovjek uzima vodu kao vodu, pa kad je
uzeo vodu kao vodu, on sebi zamilja vodu kao vodu, on razmilja o vodi, misli na
vodu: "Moja je voda", i veseli se vodi, a zato? Zato to je ne poznaje, kaem ja. On
uzima vatru kao vatru, pa kad je uzeo vatru kao vatru, on zamilja vatru, on misli na
vatru i misli: "Vatra je moja", i uiva u vatri, a zato? Ja tvrdim zato to je ne poznaje.
On uzima zrak kao zrak, pa kad je uzeo zrak kao zrak, on zamilja sebi zrak, on misli
na zrak, on razmilja o tome zraku i misli: "l taj zrak je moj zrak", te uiva u zraku, a
zato? Jer nema pojma o zraku, odgovaram ja. On uzima prirodu kao prirodu, pa kada
je uzeo prirodu kao prirodu, on sebi zamilja tu prirodu, on misli na tu prirodu, on
misli: "Moja je priroda", a zato? Zato to ne poznaje prirode. On uzima bogove za
bogove, pa kad je uzeo bogove kao bogove, on sebi zamilja te iste bogove, on misli
na te bogove, on razmilja o tim bogovima i misli: "Ti bogovi, to su moji bogovi", i
moli se i raduje tim bogovima, a zato? Zato to pojma nema o tim bogovima,
odgovaram ja. On uzima Gospodina od koga se sve raa kao Gospodina od koga se
sve raa kao takvog, pa kad ga je zamislio sebi kao takvog, onda misli da je Gospodin
od koga se sve raa njegov gospodin bog od koga se sve raa, i veseli se Gospodinu, a
zato? Jer ga ne poznaje. On uzima Brahmu kao Brahmu, pa kada je Brahmu zamislio
kao Brahmu i kad je Brahmu prisvojio kao svoga Brahmu i kad misli da je taj Brahma
njegov Brahma i kad mu se raduje, on se raduje Brah-mi jer ga ne poznaje. On uzima
prosvijeene kao prosvijeene, a blaene kao blaene, a silne i mone kao silne i
mone, a pobjednike nad pobjednicima kao pobjednike nad pobjednicima, pa kad je
sebi prosvjeene i blaene i silne i mone i pobjednike nad pobjednicima zamislio kao
silne i mone i prosvijeene i blaene i pobjednike nad pobjednicima, on se klanja i
moli silnima i monima i blaenima i pobjednicima, on misli da su ti silni i blaeni i
moni i pobjednici nad pobjednicima zbog njega silni i blaeni i moni i pobjednici, i
tako pojma nema o tome to znai biti silan i moan i blaen i pobjednik nad
pobjednicima. Obian, prosjean, neuk i svetim naukama ne-vjet ovjek uzima
bezgranian prostor svemirski kao da je doista svemirski beskrajan, pa kad je
beskrajan svemirski prostor uzeo kao doista svemirski beskrajan, on misli o tom
prostoru, on razmilja o njemu i misli: " Taj je svemirski beskrajni i bezgranini
prostor moj", i raduje se tome svom otkriu samo zato to ga ne poznaje. On uzima
isto tako beskrajan prostor svijesti za beskrajan prostor svijesti i misli da je taj
beskrajni prostor svijesti njegov, a ini to zato to je neuk i to pojma nema o beskraju
prostora svijesti. On sebi zamilja prostore nepostojanja kao prostore u kojima ne
postoji nita, on sebi zamilja posljednju granicu svega to se moe primijetiti doista
kao posljednju granicu svega to se moe primijetiti, on uzima vieno kao da je doista
bilo vieno, i uveno kao da je doista bilo uveno, i miljeno kao miljeno i spoznato
kao spoznato, jedinstvo kao jedinstvo, a mnoinu kao mnoinu, svemir kao svemir, pa
kad je prostore nepostojanja i posljednju granicu svega to se moe primijetiti, i sve
vieno i uveno i zamiljeno i spoznato i sve mnoine i sva jedinstva i sve svemire
zamislio doista kao posljednju granicu svega, i kada je razmiljao o toj posljednjoj
svemirskoj granici, onda se raduje toj svojoj spoznaji mislei da je ta njegova
spoznaja doista njegova, a zato? Zato to ne poznaje ni posljednjih granica
svemirskih i to ne poznaje nita to je bilo vieno, zamiljeno ili spoznato.
Ali tko je ovjek borac, tko hoe da zadobije nenadmaivu sigurnost, njemu vrijedi
zemlja samo kao zemlja, pa kada je ve uzeo zemlju kao zemlju, neka onda vie ne
zamilja sebi zemlju kao zemlju, neka uope vie ne misli na zemlju, neka vie sebi
ne razbija glave o zemlji, neka ne vjeruje da je zemlja "njegova zemlja", neka se vie
ne raduje zemlji, a zato ne? Da bi spoznao zemlju, kaem ja. Voda, vatra, zrak,
priroda, bogovi, jedinstvo i raznolikost, svemir, sve to ovjeku borcu neka znai to to
jest, ali neka ne razmilja o svemiru, neka ne misli da je svemir "njegov svemir" i
neka se ne raduje svemiru kao svome, a zato ne? Da bi sve to spoznao, odgovaram
ja. Kad se jedna obmana raspline, neka to uzme za obmanu to se je doista rasplinula,
a ako mu je rasplinue jedne obmane doista znailo raspli-nue obmane, onda neka
vie ne misli na tu obmanu, neka vie ne razmilja o njoj, neka ne misli da je to
"rasplinue jedne obmane" bilo "njegovo rasplinue njegove vlastite obmane", neka
se tome ne veseli, a zato ne? Da bi spoznao i obmanu i to kako se obmana
rasplinjuje.
Tko eli da se posveti kao pobjednik obmane, rastereen i konaan ovjek koji je
dobro svrio svoje djelo, postigao cilj i razrijeio spone postojanja u savrenoj
mudrosti, i taj misli na zemlju kao zemlju, i njemu zemlja vrijedi za zemlju, ali kad je
ve tako o zemlji mislio, on o njoj vie ne razmilja, i on na nju vie ne misli i on ne
misli da je zemlja "njegova zemlja", i on se ne veseli zemlji, a zato ne? Jer takav
pobjednk nad obmanama poznaje zemlju, on poznaje i vodu i vatru i zrak i prirodu i
bogove, on poznaje to je raznoliko, a to je jedinstveno, on poznaje itav svemir, i
itav svemir on uzima kao itav svemir, ali kad je ve svemir zamislio kao svemir i
kad je ve svemir spoznao kao svemir, on ne misli: "Ovaj je svemir moj", i on se ne
raduje svemiru, a zato ne? Zato to on svemir poznaje. On znade da rasplinue
obmane nije drugo do rasplinue obmane, i on se tome ne raduje kao svom otkriu, jer
on znade to je kada se obmana rasplinula.
l onaj ovjek koji je, kao pobjednik nad obmanama, rastereen i konano osloboen
svrio svoje djelo i tako razrijeio spone postojanja, i on je uzeo zemlju za zemlju, ali
nije na zemlju mislio, nije o njoj razmiljao, nije o zemlji mislio "da je njegova", i nije
se zemlji radovao. A zato ne? Zato to su sve elje u njemu zapeaene i to takav
ovjek nema elja. Voda, vatra, zrak, priroda, bogovi, jedinstvo i raznolikost i svemir,
sve mu je to znailo svemir, ali on o svemiru ne razmilja i on na svemir uope ne
misli i on ne misli da je svemir "njegov svemir", i on se svemiru ne veseli, a zato ne?
Zato to su sve elje u njemu zapeaene, jer takav ovjek elja nema. Takav ovjek
ne misli na zemlju, ni na to da je zemlja zemlja, ni na to da je zemlja njegova, jer su u
njemu sve mrnje zapeaene i jer takav ovjek ne osjea mrnju. Takav ovjek ne
misli na zemlju, on ne misli ni na zrak ni na vodu, on ne misli na to da se obmane
rasplinjuju, on ne misli na svemir, jer su u njemu sve zablude zapeaene i jer on vie
ne moe da bludi.
Takvom savrenom ovjeku zemlja vrijedi kao zemlja, ali on o zemlji ne razmilja, on
na zemlju ne misli, ni o njoj ni na to da je "njegova", i ne veseli joj se, a zato ne? Jer
takav savreni ovjek zemlju poznaje. Voda i vatra i zrak i priroda i bogovi, i
raznolikost i jedinstvo, sve su to savrenom ovjeku svemirske stvari, ali on ne
razmilja o svemirskim stvarima i ne misli da je svemir "njegov" i ne raduje se
svemiru, a zato ne? Jer savren ovjek poznaje svemir, odgovaram ja. Rasplinue je
obmane savrenome rasplinue obmane, a ako mu je rasplinue obmane doista i
vrijedilo za rasplinue obmane, on na obmane vie ne misli i o njima vie ne razmilja
i ne misli da su ta rasplinua obmana "njegova rasplinua njegovih obmana", a zato
ne? Zato to ih savren ovjek poznaje.
A savrenom ovjeku, ovjeku koji se u savrenstvu osvijestio, zemlja znai zemlju, a
ako mu je zemlja znaila zemlju, on na zemlju ne misli, ni o njoj sebi glave ne razbija
i ne raduje se zemlji i ne misli da je "njegova", a zato ne? Zato to je otkrio da je
uitak korijen svakoga zla, da biti i postojati znai roenje, starost i smrt.
Zato propovijedam ja da se savren ovjek probudio u neusporedivom savrenstvu
kad je u njemu usahla svaka e za ivotom, kada je on tu e u sebi ugasio, iz sebe
izluio, kad joj se uklonio i kad ju je u sebi svladao. Voda i vatra, zrak, priroda i
bogovi, jedinstvo i raznolikost, sve to znai za savrena ovjeka svemir, ali ako mu je
svemir doista znaio svemir, on na svemir vie ne misli i o svemiru on vie sebi ne
razbija glavu, i ne misli da je svemir "njegov svemir", i ne raduje se svemiru, a zato
ne? Jer je otkrio da je. "zadovoljstvo korijen patnje", da postojati znai raati se, a biti
starjeti i umirati, l zato se savren ovjek budi u savrenstvu kad je svaka ivotna ea
u njemu usahla, kad je on tu eu u sebi ugasio, i sebe izluio i iupao, kad joj se
uklonio i kada ju je u sebi svladao. Rasplinua obmana savrenu ovjeku znae
rasplinua obmana, on o njima ni na njih ne misli, on ne misli da su to "njegove
obmane koje su se rasplinule", a
zato ne? Zato to je spoznao da su zadovoljstva i uici korijenje patnje i zla, da
postojati i biti znai: roenje, starost i smrt. l zato kaem ja da je savren ovjek u sebi
svaku eu za ivotom pogasio, da je u njemu ea za ivotom usahla, da je svaku
ivotnu elju iz sebe iupao i izluio, da joj se uklonio i u sebi je nadvladao...
l o bi biti imalo, ak se pravzaprav zeme, ono kagbirekli, kaj su pri pedeset i treoj
trumben-tali kakti "ab-blazen": a tak i je, ak se prav zeme, kak veli ovaj Kinez:
nikoristi se skup, aliti nirvana! loveka zvle-eju z maternice kak pesa krvavog, a
ga su ga prestali boleti zubi, javlaju se kria, a e ga nisu obesili, vumre kak poten
lovek. Srab preboleti mora, na kolec se napranjiti aplak na trn nabosti takaj mora
(kajti prez toga mudrosti biti nemre), kaca ga fpiknuti mora, seka bu mu vre palec
zdrobila, a onda kaj? Hiu si zazida, curu mladu v krevet povlee, a kaj nje postane?
Cmizdrava baba, erdegata, kaj mu iveti neda i furt ga zafrkavaju krv mu pije, a
temu onda veliju kakti: dobro mu je, oenjen je, ima enu, bog mu daj dui lehko,
vum-rl je kak; poten lovek i se je lepo svojoj eni ostavil. A kaj bi lovek mogel z
enom poeti? e joj je pisce krepalo, je cmizdrila, a ga su pak mene kak raubica
prviput z ume donesli krvavog i napikanog z prihi, kak ultimatulu, kaj je napravila?
Poela mi je boge kresati, da sem fakin i lopov, i da bum kakti na galgama zavril. A
gda je onda zgledalo tak kagdabi papke otegnuti mogel (kajti mi je lugar slezenu
prestrelil), onda je baba zdehnula: - Bog moj, kud svi Turki tud i elavi Mujo!
- "Baba, komi, ak boga zna", tak sem joj povedal: "nit sem Turin, nit sem fala dra-
gem bogu elav, niti mi veliju Mujo, pa kaj hoe z menum, ak boga zna? Neg daj mi
raje droenke poli, da se zvraim."
- Kaj mislite, dragi gospon doktor, da mi je baba dala droenke?
- "A kaj bu ostalo za vratvo e se zbete-amo, ak su droenku popije?"
- Onda sem se stal, babu sem naharil, hi-u razlupal i tak sem se kagbirekli zvrail.
Ne-he obrne drek pod cekin, a nehe cekin pod drek.
- Bila je, bog moj, lepa kak drvena Marija, a trukle je pekla takne da ih ni piceki
pozobati hteli nisu (gda sem ih hitil na dvorie te proklete babje trukle) i bila je, kak
se veli, fajn enska, al bi bole bilo da sem ju triput zgubil neg jemput nael. Hmrla
mi je mam posle rata od panjolke, sem joj dal lepi hrastov kri napraviti (jedanajst
forinti me je kotal), i tak stojim nad otprtim grobom i mislim si: osel bus nad oslima
e si opet vraga natrpa, i kaj misliju, dragi gospon doktor, povlekel sem drugu sebi v
krevet vre okolo fanika i prav veli Kinez: lovek je revo z devet lukni, a deveta je
gluha i lepa.
Se kaj mu, pravzaprav, ima - je klet i v kleti bukuria hekto, a e taj ocet popije,
onda mu tak veliju da je pijani prasec i fakin! A kak mu pravzaprav ivi, ak se prav
zeme? Na sejem prasca tira, a fileke si privuiti, bogi-bogme, nemre, ali kravi svojoj
papke z oljem mae i vole frizjera i kobile kristera i pod rep im s temjanom kadi, a
sam pak, pravzaprav, kak marha nad marhami krepavle, i ak to mar-haag ni, kaj onda
je ivot kmetski? Ba prav veli Kinez: e misli da hekto bukuria nekaj vredi, vara
se, dragec! e misli da z mlade cure nebu "strieno-koeno" postalo, znova si v
zabludi. A ja im velim, gospon doktor: se to denes kaj se z luctvom dogaa je veliki
oselski sprevod - ni repa, ni glave! Bil je jen kral kaj je imel rleni rukav...e pita kaj
je to bilo kaj je rleni rukav imelo, onda ti veliju da tam pojde kam i car peke hodi.
Kak ilova na lonarskem ketau, tak se obremo med zvezdami v oselskem krugu, l
bogibogme e tak ni: gdo misli o zemlji i gdo misli, da je ta zemlja "njegova zemlja" i
"voda i vatra i zvijezde" i ono kaj mu tak veliju kakti: "svemir" - da je to "nae", taj je
za bolu felu pameti za-navek zgublen, a bogibogme e ni. Krivogo-vorci, opaniteli,
farbari bedasto, vojine i kuge na sve strane, a su moja babica borme spametni bili
gda su tak prorekuvali: da bu se pernato i se letee i se ivee i se gmiue i se kaj
tee i se kaj se kak kaca vlee i kaj se kree, da bu se zgorelo i da bu se krepalo jenega
dana. Da buju doleteli krvavi cucki s pesjimi krvavemi lampami i steklimi gubicami, i
da se bu se potopilo v gnojnici. Vetrorojenci buju luctvo z vejaama druzgali i gnjeli i
harili, a kurvii buju lajali da je se v najbolem redu, ba tak kak je to po paragraflinu
prepisano, prosim lepo, a gdo tak ne misli, je fakin i treba ga obesiti! Naj mi reeju,
gospon doktor, kaj morti tak ni? Tumbak i kufer i razbeleno elez-je bu curelo kak
de sakidanji, tak su moja babica govorili: frkale buju cirkve po luftu kak na vetru
kujsnice i bregi buju vatru bluvali i jo-genj sulfurasti, smrdeli buju mrtveci, krepani
osli, stekli cucki i parnuti voli na sve strane, kak srablivi takori, a ba je tak dolo i
ba je tak bilo na milimeter kak su moja babica govorili da dolo bude. Tak sam si v
icngrabnu mislil gda je viganje prihov cvrlelo v ilovai i gda su se pospanci pipali
za slezenu, vu smrtonosnem krgutanju: urka-burka, z blata nigdar ne bu urka!
Barberija krvava i loprok z kilavemi belanjki, bzikalke i piskalke i zvi-dalke i
fikalke i blesikanje i bobnjanje i larma peklena, a brnjica na gubcu, pak vezda laj e
more! Kaj bi candravi i uklavi loveec mo-gel v tim norijam gospockim neg da
vepleno orgula za svojimi kmetskim! revmi? Od boz-doganja bumbreg je meki,
borme, a pri ovem krvavem frutuku se ni pitalo gdo je drhtavec, a gdo od
znutranjeg genutja nemre silu drati, neg napred, forverc, turm, hura, pak hudri-
budri, gde mora tu vudri. Kak opa-njek v osinjcu, tak je lovek ostal sprepikan v tem
turmu i vu tem forvercu i v tim dopelra-jenhalbrehcima bedastim, a kaj ima od sega
tega, pitamo se denes? Da prostiju, gospon doktor, figu! Kak veli taj gospon Kinez
vue-no: "Rasplinue obmane!" l one je dobre kak veli da "pobjednike nad
pobjednicama" ni tri-jeb zeti kakti "pobjednike nad pobjednicima", kajti tolko tak
zglediju, a pravzaprav su pod koom krvavi kak i mi. Se je znutra poscana podvenja:
zvana huj, znutra fuj! Zvana kateri-goder kozoder more biti feldvebel ak noru pod
vratom ima i tri terne! Hala z falatov sa-kojakih skupskrpana, zlatnemi norami
ono-rana, z dugim repom ostrogakim i hahara prikae za generala.
- Gda su nas etrnajste skupzmobilizjera-li, je bila velka stiska: kak v melinu gdi se
ko-mari pohaju i zob pici. Z bikom koruznicu ni dobro, bogme, jesti, tak sem si
mislil, kagbi-rekli, a voda ni v izmi ne vala. Hei-pei nam na kruh ne buju mazali, a
gda se krvava polka na vranjih kolinah tancati mora, onda je naj-spametneje debel
za vuhmi biti i od ake buhe bumbrege ni trijeb hteti imeti. Tak sam si mislil i tak sem
na rajonu, bogme komel (kagda v gubcu deci svete vode imam) gda su nam boge i
se svece kresali, i da bumo krv pod sebe puali, da oprostite, govorili, i tu sem
spoznal kak su moj pokojni japa prav imeli govore: da se v cirkvi tiho pezdi. Cucka
zebe, a pes trpi, tak sem si mislil, a gdi je mar-ve, tu gnusa i nesnage biti mora, pa kaj
onda? Blizu je dolo kaj je dalko bilo, pak vezda bu kaj biti ima. Z Vlake se je
lesikati zaele, a mu i onak mora furtifurt na pe s kolmi i kak veliju: na lojtre vodu
iskati! Za lesu se nemre skriti ni pred vetrom, a kam pred prihi, patroni, rapneli,
granatami, topom, pukami i ma-ingeveri? A nami su pak tak komandjerali da se pod
lesu skrijemo, a to je bilo v selu kaj su mu tak rekli kakti: Oaj. V tem sem Oaju pre-
kletom pod lesom i ostal leati, pak me je ega preknaprek spretepalo kak gae na
singe-rici, i tak su me hitili nekam v sekefehervarski pital spreluknanog i
preknaprekspretepa-nog, i tam sem leati ostal kaj v pitalu, a kaj pak na erholungu
se do Treh Kralov,
- "O, Sveti Tri Krali, o blaen va dan", tak sem si zapopeval gda su me nazaj v kader
hitili, kaj sem mogel znova na rejonu? Malu srebrnu sem imel, stari sem vre bakezer i
kakti ratnik bil, onak kak Kinez veli nekna fela: po-bednik nad pobednikima, pak
sem se dobro podmazal z maum potrplejna i tak sem nazaj opal v Sedmu
Markompaniju, kak kulka vu ferluku. A kaj, prosim ih, mu zgubiti more, ak se prav
zeme?
- Gurana, puaja i poderuha pod krovom svojim bogekim celi itek ima, cufelke
nosi, v krpah se vlee, a ak mu pilko sare zapie, prei il kesnee, al bu ba koda
velka! Nael bu drek lopatu, tak sem si mislil! Ki s cucki lee, z buhami se stane, pak
me je bogibogme jena buha zvlekla od Sedme Markompanije: od jene kelnerice v
pivovari sem tri pera dobil (bogme ne fazanska), ne budi im potueno ni krivo, dragi
gospon doktor, taj vrag me je zvle-kel, jer da nis tak opal z tiha, bili bi me zeti-hali
dobro, kajti su moju Sedmu istprekiprek sfaijerali, i da me ni taj moj pekleti triper
zvle-kel, bil bi bogme kod Dobre Noi finofajn spoznal zakaj grdo lepo biti nemre...
Al tak, bog moj: i pes plava ga mu se vuha zalevaju. Jena upla, a jena prazna pak je
i opet dobro. Opet je bole bilo v triperpitalu regetati pod poplonom, neg aku vu
vuha rivati v Galiciji, od straha pred maingeverom. Onda su me z triperpitala v
unteroficjersku zverbuvali, hote z mene kakti unteroficera skupzbermati, pak sem v
unteroficjerskoj od Vuzma, bogme, do Velke Mae dane kral, a na Velku Mau
petnaj-ste, na ispitu unteroficjerskom (kaj su mu tak rekli kakti prifung), sem na svoj
preveliki pot i sramotu sprepal, dakak, srabliva rit i parkle treba, pak su me opet
nazaj hitili v kader, i tak sem z Jedanajstom Markompanijom ba ne-kak okolo Sih
Svetih petnajste godine nazaj v Dobru No opal. Saka starka mora tam kam je
stvorena da se pokae, tak sem si mislil, a je, vraga, taj put sem bez rane ostal, pak su
nas v Lublanu od Dobre Noi hitili, i na sam boji Doberdo, gdi nam bogibogme
dobro ilo ni, i tu sem v glavu usa dobil na samu Sveni-cu esnajste v tri vure
popoldne, i v Abaciji sem spreleal z spreluknatom glavom se do Velke Mae. Pak su
me nazaj v kader hitili, a zbogradi polakice otud v Arbajterhilfskompa-niju
abkomandjerali kak gefrajtera, kaj je s ve-likum i z malum srebrnom kakti "pobjednik
nad pobjednicima" zvonil, al je zato spreluk-natu glavu s kopfusom imel, i dobro mi
je bilo pri toj Arbajterhilfskompaniji prekletoj, kak kaknem pagaduru. Glavnu bol
sem potem obutil jo dugo, al me fronta ve ni vidla, od onda pak do denes i, ak bog
da, ne bu vie ni-gdar. Sad, ak se prav zeme to se skup, gos-pon doktor, kaj je
pravzaprav od ega toga ostalo? Na roglasteh rasohah su nas na falate razdrte drobili i
bogme razdrobili. Tak su nas gnjeli i gnjavili, kak maka pience po dvoru, ze semi
bojimi lopatami su nas zlopatali i razgrnuli, spremetali i skupnazaj z metlami zme-
tali, i tak su nas razegnali kak kanjci golube, rashrustali su nas kak pesi, ak se prav
zeme, razmesarili su nas i raskrvarili i rasekli, tak da nijenega vre bilo ni kaj se ne bi
bil vlekel kak sveti Rok, krastav i krvare. Al jim to jo s e navek ni bilo dost! Sozuli
su nas kak prave boje sozuvence i bogce romare, zemikali su nas preknaprek
(pongju krvavu su z nas napravili), stenfali nas jesu v regrutskih pildungih i
resprepekli i sprepikali z iglami i z nozi do-ktorskemi skroznaskorz, pa gda smo na
stolu operaterskemu leali kak deca v krvavemi ko-ulicami, onda su nas nazaj
zenorali opet skup, ze noranci od mrtvekih il, zeili su nas kak akle bedaste na
etiri vuha i dva trbuha, kak vanjkue, i v midru smo gipsovem leali i brunde kovali
po pitalima, da bi skup-skeleni, zreparjerani opet "jovonanovo" kak se veli: haptak
ekali na rejonu, da dobimo plusku po gubcu, s kundakom pod rebra i prihe v glavu,
kak da su nae glave, zato na svet dole da po njimi barabe strelaju kakti po ajbama
na itatu. A kaj je na koncu od ega toga drndanja i vozikanja sim-tam i tam-sim
ostalo? Invalidnine dvajstdve krune i pedest fi-lerov, kaj su poklam tak spreraunali i
precop-rali, da se je se to v dinare pretvorilo, i to ba ravno: pet dinarov, kaj opet pet
ibinih ka-tulkih vredi, i, ak se prav zeme, puno ni, al se ni to ve ne plaa.
- Ga su nas etrnajste zmobilizjerali, bili srne si kak jeden: se sami fefajn deki, kak
z pleha zrezani, ba pravi gigerli! Nove kor-nje, nova obleka, novi fusoklini, novi
mantlini, novo i friko rubje (jo pod smolavom, smrdljivom numerom, tak da se je
vidio da ga bor-
me nigdo na sebi nosil ni i imel ni), i se je tak fine kripale i z magazina
naftalinizjerane bile, da smo disali i kripali i migali sim-tam z starkom, kak cure s
podvenjom pred cir-kvom. Kak paradni lipicaneri tak srne zvonili z manliherkami, s
patrontaglini, z bajonetlinom, z lopatkom, s prepunim brodsaklinom, s telecakom (kaj
su ga tak zvali kak ruksalin), i lam-pa su nam na manliherku obesili da nam na maru
kmica ne bu, i kompasa su nam dali na pagi i v katulici (kak pesu marku), da se v
umi ne zgubimo i trajtoflin rleni smo dobili da si zapiemo agbakaj hoemo, i tak
su nas, prosim ih prelijepe, gospon doktor, skupzrih-tali da nas je pogledeti ba prava
boja milina bila. Tolko ba da jo srebrnu vuru nis dobil, kagda na bermu idem. A
kak i ne bi? Bila je prava norma. Moratorijem ti gilta i dugi su ti opali z tiha (kagda
si fircig povedal), baba ti bu ratnu potporu vlekla, peenog piceka si dobil v salveti na
etiri rogla i kuglof, petok-runka ti v epu zvoni, rajtoflin si rleni dobil, i gujn si
topli dobil, i rezervni cvibaklin si dobil, i duhana ima, zenoran si sav kak da v
prosce hodi, a v akselroljnin ti je negdo ruu fteknul, manaftsproprijetetlini (kaj su
im domobrani tak povedali kakti "sitne potrijebice") su v redu: mali zakleo pun
papera i soli i paprike, ak si ba konzervu hoe zapapriti, ak nebu, kag-birekli, dost
paprene, i ferbandmaterijal v dru-gem aklecu, ak ti se kaj pripeti, da ti - bog ne daj -
glavu spreluknaju, ima ju mam i im nazaj zatopati, pak onda: flaica sidola s
krpicom i z deskicom za gumbe glancati, i, bog moj, kefica za kmetski gubec, da ga
prei nek vumre dobro okefa od kurunjaka i od luka, gda bu zelene Potjorekove slive
rl na Drini, pak si mora zube malo skefati od carske peenke. Z nudlini su nas futrali
prve dane, z ribicami v katulici i s flanbirom, bogibogme! Onda su nas
ajnvagonijelari i nudline vie no-fali nismo: to je vre bila strategija kaj je sad dojti
imalo! Mi smo bili tak kakti infanterija. A nas su tak kakti infanteriju ajzlinbanci
auzvag-nijerali po generalskem planu, i tu vre plehmuzike uti bilo ni, flanbira bilo
ni, marirala, marirala ni vrag ve tu popeval ni, a polske kujne vre funkcionjerale
nisu, i tak smo nudli-nima kakti zanavek rekli serbus! Poeli su cu-reti pesji
brabonjki, a mi sme se kakti infanterija po generalskem planu rivali i rivali furt for-
verc i forverc. S trumbetarci i bubnjarci, kaj su oficirom gae prali i palainke pekli, i
kano-njerci bez tromlarov su se takaj rivali, i festun-gskanonjerci su tu bili, z dugimi
fainmeseri (zakaj s fainmeseri i festungskanonjerci, to razmel nis, kajti fain i
festunga bilo ni). Mi sme pak samo bajonetlin imeli kak federmeser i bakezersku kebu
za piceke kaj ih nigde vlovi-
ti nisme mogli, si su se piceki pred nami skrili. Pogle, pogle, sem si mislil, gdo bi si
bil
mislil, sem si mislil, da je pienec tak spame-ten pak zna kaj je rat i da se v ratu
piceki kra-deju. Sega vraga je tam bilo: i kanonov, i po-ntonov, i maingeverov, i na
motociklima su smrdeli nekakni debeli feldvebli, tam je bilo pionerov i potarov i
feldandarov i feldkapla-nov i ininjerov, kaj su velke zahode kakti latri-ne zidali, i
generalov je bilo tam i automobilov je bilo i oficirskih mena z srebrnimi licami,
samo za jesti ni bilo ni, a ja sem si v toj gunguli tak mislil: gdo fkrasti zna, taj i skriti
raz-me, pak sem lepo z jene generalske koije morti tri kile okolade fkral, i tak sem v
svojem cugu okoladu razdelil i tak sme tri dana tu okoladu cecali i bilo nam je
dobro kak vrani pri mami: z rnoutim klunom poela nam je ta mama pikati oi.
Vlekli smo se kak megla prez vetra i v sakem smo dreku klicu puali v dim smo
avle zabijali z manliherkami, a v trbuhu oglodane kosti nosili, a se je ha veple i na
makov drek smrdele i na tokfia, kajti su nam devetoga dana, bog moj, tokfia dali
da cecamo, onak suhog tokfia kaj ga ni morski cucek ne bi mogel zmleti i prepiliti
svojom gubicom. Mila Gera nigdar bil nis, al sem tu ve prvoga dana videl da nami na
taj melin voda dola vie-majne nigdar nebu. Bog nam je dal svoj blagoslov, kak
cucku travu, cajt je doel hmret. Videl sem ja odmah da ona generalska pamet na
dugo nagvodena ni, kajti je ve onda tak zgledalo da se bu ta generalska sikira skoro
rasadila. Onaj na oberst, kaj nam je ko-mandjera! z onom regimentom, bil je veliki
br-blavec. Ak je nekaj povedati hotel, tak se je vrtel i nametal pred bataljonom, kak
maek na stranjim! nogami gda mu je sila a nemre. Najpredi je tri dana nad
predikalnicom krov zi-dal, a onda je voz sena dopelal da bi koko nasadil, a onda je
na kraju konca rekel: momci, vre je v bibliji tak zapisano da se "ne ivi samo o kruhu
nego i o rijei Gospodnjoj". To je tak imalo za nas giltati, kagda komika fasovali ne
bumo, pak je imel i prav, se je ba dobro pogodil, nisme ga ve nigdar ve ni faso-
vali.
- Pokojni tipa, bog mu daj dui lehko tam gdi je, on je puno toga skupspovedal kaj je
imalo - kagbirekli - glavu, al repa ni, al je-nu stvar je rekel pokojni tipa kaj bu ostala
navek i vekiveno dok muov bu i dok zajdne-ga trava ne preraste, a ta je: deki, tak
je rekel, pazite, deki rat je muko sveuilite! Tak je rekel pokojni tipa i prav je
imel kak nigdar! Ja sem v tem seuiliu bil, ja sem si etiri leta to seuilie dobro
skroznaskoz pretudijeral i ja imam takaj svoj doktorat, moglo bi me se tak titulijerati
kakti poasnog gospona doktora ratne znanosti. A sad bum jim povedal kaj ja o ratu
sudim, kakti stari ratni poasni doktor. Rat je kak napslin. Dobro je e more fircig
povedati. Al ak z tebe osla z dugemi vuhmi napraviju i to jo pumerlina kaj su mu
glavu spreluknali i kosti mu potrli, pak te jo z birtije van hitiju i z nogom ti nekam
daju i to ba na onom mestu, kaj ga i car na lukni golo-ga kae, to - bogme - ni rat, to
je pot i sramota i oslarija velka, za koju ti invalidninu ni-gdo platil nebu! A ba to se
je z nami na Drini pripetilo. Doli smo na Drinu z bubni i s trum-bentami, s kanoniri i
s pioneri, z maingeveri i z motociklini, imeli srne kompase i manliherke i lopatke i
ruksakline, imeli srne lampice na pukam, akselroljnine z ruicami nacifrane i
manaftsproprijetetline - one kaj se tak zvale kakti sitne potrijebice, a ak sem vre na
Drinu doel s keficom za zube i ze sidolom da gumbe istim, s paprom i s paprikom v
aklecu da si zafrig napravim gda kuhati po reglemanu smel nis (kajti to za mene
kuhaju kuhari na fel-dkihama kaj takaj ni ne kuhaju jer kuhati kaj nemaju i jer su im
feldkihe v blato prepale kak stari geplini), ak sem fasoval gulaa v konzervi kaj ga ni
ponofati nisem smel i kaj su mi isto-tak po reglemanu zabranili da ga pojedem, i da
me buju strelili kak cucka ag-ga pojedem, a nisu nam dali komisa neg tokfia, je, bog
moj, s keficom za zube se prek Drine bogme ni dalo prejti, pak su nas i nazajzdamfali
da sami nisme znali kak sme nazaj doli. Glavno je bilo za generalski plan da smo
nae flajkonzerve v, redu nazaj donesli. Flajkonzerve su bile na Broju!
- A gdo nas je, prosim lepo, nazajzdam-fal?
- Kaj su oni kaj su im tak rekli kakti komite imeli morti kefice za zube? Kaj su morti
gumbe ze sidolom glancali? Kaj su imeli one, kagbirekli, kak se veli, "sitne
potrijebice"? Kaj ti v ratu hasni brigadir i general, i general-ma-jor i general-
feldvebel, e te z tokfiom futra-ju, paper i papriku i sol v epu nosi za flaj-
konzervu kaj ju pojesti nesme, a zakaj puca i po kome puca, to ne zna. Kaj su oni
kakti komite imeli pionere i feldkaplane morti? Kaj su morti imeli telefone i pontone?
Je, vraga, nekak, i smrdlivi martin zna kak se na lampu leti. Komita si je lepo odrezal
- ovak - fa-laec peka, bumorekli, i to mu je bila minjaa i feldkiha. "Sitnih
potrijebic" ni kefice za zube borme ni imal, neg si je v ep dvije-trije bom-
-bombjece fteknul, pak nas je s temi bom-
-bombjecami tak nazajzdamfal, da sami ni dunsta imeli nisme kak sme pravzaprav
nazaj zleteli prek Drine, je-e-e, vrag nek me zeme tu na mestu e ni tak bilo, je-e-e,
bokibogme, tu nek krepam e ni tak s e bilo...
-. l sad si ja tak gruntam i spregruntavlem: e do rata - bog dragi nedaj ni Majka Boja
Bistrika - morti ipak dojde, meni "sitnih po-trijebic" "trijeba" nebu! Odreem si
falaec peka, zavleem se pod jenu vrbu v Oroslav-Iju, fteknem si v ep dvije-trije
bom-bombjece, a jenega od oveh haharov, palancegerov i lu-garov, kaj su vas gospon
doktor, i mene na ovi trozak tu kak trucu poloili, nadam se - ak bog dragi da i
Majka Boja Bistrika - bum vre vlovil. To bi - gospon doktor - bila, kag-birekli,
moja ratna strategija, kagbirekli.
- A kaj se ove mirotvorne strategije doti-kavle (kak joj denes tak veliju kakti
"mirotvorna politika"), to se ja v tu "mirotvornu" politiku ba ni ne razmem, da im
prav velim, gospon doktor. Politika je, prosim ih lijepe, kakti melin, a ja sem
pomelarec a nis mlinar. Ja vidim samo tulko da nas taj politiki melin ze svojimi
forvalci dobro bormes valca, i da je ves zesvedran z leve i z desne, kak aga pek-lena,
puna piasteh obruov i obrunjakov, i ak je gdo v tu vraju metriju nutri opal, van
se vie zvlekel nebu, tak mi zgledi. V tem politi-kem melinu i v tem peklenom
cirklinu za mua mele nebu. rez gatre se tega melina skroz-naskroz vidi da bu z
mua prei ili kasnee kaa zmleta, alpak ista nulerica. tika, tanga, pica, zmlela
strina strica.
- Pravi politiki jeziar, alpak jezik politi-arski, to je rleni jarec kaj se po koari
mota, a nama ni treba lajavcov neg smetlarov kaj bi malo pomeli tu nau hiu: viga-
vaga, se prek praga, a toga videt ni, metle videt ni, neg fortifort cinkaju oko nas kak
menjari za nai-mi kuglicami: sim-tam, ti mi da, ja ti dam, pak si vekslin dam za
tram. Politika je puno reeto lenjakov, a v sredini sir, a slepce bogme ni teko
posvaditi. Veli im v kupu: na tebi zek-ser, pak se buju slepci potukli kajti ne vidiju,
misle da je istina da je jen od njih zeksera dobil. A ovak, naa se politika gori-doli
obre,
kak grah v loncu brez klobase. Fuko kraj fuka cele dane fuka. Ja jeno znam: kaj je
predugo, da se potucati mora, a zajec gda dobi
prihe v rit, opane na kosmatu. Mu, bogme, na golu, da oprostite! Mu je kakti pu:
ima biti ku i saki ga more zgaziti skup njegovom hiicom, kaj joj sad tak veliju
kakti: "autohtona kultura". Gda na mu ve nemre auto-mobila imeti, ima barem
svoju auto-kulturu. l to je, bog moj, nekaj. Veliju tak da drugi mui okolo nas ega
tega nemaju. Morti. Ja nis politiar pak ne znam e tak je alpek ni. Puna reva tu-
lavine. Mu je v ratu i v miru, na rejonu i na kotaru, pri opini i pred komisijom:
uje, pra-sec, kmet, dojdi sim, skoi tam, donesi to, plati tam, svinja lena, lopov
prefrigani, tat Kristu-ev, falot bedasti, fakin zamazani, podmukli vrag, bus krv pod
sebe pual, polii to, operi ono, skuhaj frutuk, oisti cipele, zglancaj vaf-nrok, skoi
v trafiku, knibajgaj, vrag te dal, lezi, vrag ti mater, nider, auf, nider, auf, ajnc--cvaj,
ajnc-cvaj, haptak, laufrit, varmlenija doplrajenrehcum, mar-mar, turm-turm,
bum, bum, bum, inderatarumpumpum, ovrha je muu kum! A konec konca: mrtvo
ivo tue: paragraflin van lue...
- Kaj se prave politike dotikavle, ja si ovak mislim: prava politika bila bi ona kaj bi
znala da vrabec i ovrhovoditelj muu jo nigdar nije-nog zrna peninog povrnuli
nisu, to bi bil pravi politiki, kagbirekli, as, a drugi odmah za njim: da se je bole
ciganski voziti neg gos-pocki hoditi, a mi stojimo interski: z drotom oko vrata, i,
lamentiraju kibipakdabi, tri uda-ja po svetu iemo. Tak. A po tom, ak mene gdo
pita kaj je to teaka zemla, to mu bum mam odgovoriti znal. Med Hrastovjem i
Pustikom, na Blatnem Jarku i na Jareini ak me gdo pita kakna su pola, kakne su
gorice alpak livade, ja mu bum to mam i povedal, i to bole neg saki geometer il pak
kancelist na katastru. Ja znam kak se z Petanjkov na Turinovo hrastina i jesenina
umovita polehko vleeju v peskoviti revec, ja znam da je v Hrastovju mam pod
cirkvom zemlja mehka kak vanjku, mekota prava na proplanjku pod umicom, kod
Veronikine kapele. Ima tam i dve-tri sre-naste table, itne, blatne, peklene, pod Blat-
njom, kaj se malo zamulila spod vrbika, ali srina je dobra i, ak ju poore pred
Vuzmom, more biti dobro nasadna, skoro butorasta... Bog moj, gliveric ima sako selo,
a pod Pustikom je suharka, kajti su tam pod jarugama spusti pak je i smuga pun
ilove. Tam bogme baula nasaditi se ne preporua! Mehka, gnjila ilova je pod
Gradiem i tam bi bole bilo postaviti ciglanu nek se s kuruzom muiti, al kaj, moj
dragi bog, kmet more? Ak si od jape na-sledil splavnoga napuanjka pol rala, v
katastru ne pie da ti buju zato zemlarinu zbrisali, kajti jo nigdo ni doel na to da
skategorizjera peenastu, alpak ledinku, alpak, halaburastu, od klukaste i gizdne,
kakne ima na Bukvose-u prilino, pak zato Bukvoseani i priju nos tak v luft da im
se ded v nosnice cedi. Kaj moremo mi Spodkrani na Vugerskom Gornjem gda nam
je zavrtnica melinasta i pee-nasta i falovna trdaa, kad nas dragi Gospon Bog ni
obdaril prhkom i palanom pahulkom, kaj je sa sipka med prstmi kak prhka mela,
kaknu na Jezuevom po ralu na sedam jezer ceniju. Naa zgorena i podbirasta je
trsna, al kaj trsje nosi ak vu al molec al pak filoksera ne poere, ak ti ne pozoble, al
pak mraz il tua ne potue, il na megli ne zgnije? Ak mene negdo kak Valenta ganca
pita kakna je zemla med Bukvoseom i Jareinom, ja mu bum se napamet znal
povedati, tablu po tablu, kajti ja to se napamet i znam, al da me pitate,
gospon doktor, za tkaliju, tu bi odmah jezik za zubmi dral, kajti se v tkaliju ne
razmem. Vu svoju babicu pokojnu sem jo kak mrkli-vec ele zime zijal kak za
stanom sedi, pa kak klea v triktulu premae, i tak sem si mislil: e kaj v taj
prekleti tirktul opane, ni vrag ga van ve nigdar ne zvlee. Tak se je se to udnovato
vrtelo i spremikavalo: capice su z jezikom na dolnjem vratilu tak klepetale kak klo-
potci v goricah pred Miholje, a ika je kuzlu lovila kak mican rep, i dok je klin s
truicom poverh zicpanka ruil: inga-anga-ingaraja, unek se je po lebeku sklizal
sim-tam sim--tam kak kos v krletki: z jene p^nge na drugu preskaku, i ja nigdar i
nikak nis mogel razme-ti kak to jeno z drugim klapa i kak se te cevice s cepcima, a
nienice ze spuekima, jeno drugo furtifurt navintavleju, a da stupika ba nigdar v
ibu ne klopi, i da se voenjka navek grablici vugne, bog moj, tak premudro, kak da
se to nekakni skriti cagar pokazuje i dirigjera.
A jemput na Se Svete, gda sem, kak dete od ospic beteno, sam v hii ostal i gda su
mi babica pokojna v cirkvu preli, kak klupko v sno-
vau tak sem se v krosnu zavlekel, na zicpank sem se kak veliki tkalec sel, pak sem
taj melin udnoviti potirjal. Dakak da sem se mam v tajnge i v znamenke zaplel,
noru i pasmu i
preju i pagu i osnutek skupspulal, i nekak da se je ta vragometna metrija sa skup-
sfrknula, i se se je splelo i zmotalo, i se se je vu frke i zafrke zavuzlalo, nienice su
se
zelihtale, spueki zavoili, a ja sem po tom gda se je babica z cirkve vrnula batine
zvlekel, kakti telec v paradajzlinu...
- Tkati i v krosnu esti (gdo se v tu me-triju ne razme) more samo osel, a tkalija ni
zdalekog ni tak skupsloena kakti politika, pa pak se politikom saki vrag bavi i vu ime
politike saki norec re zeme i zeti sme, i, ak se prav zeme, naa politika tak mi vun
zgledi kak mrklivo dete v tkalakom stanu. Opali smo nutri i tak smo se skupspleli i
skupspulali i zmotali i zavuzlali v same zafrke, da denes loveka ni, niti biti more,
koji bi nam znal pove-dati kagbi se mogli z teh vozlov i teh zafrkov van zvlei.
Politika pri nami je gospocka razbibriga s kojom se gospoda natiravleju, ak se prav
zeme, a tak bogme i nekak je. Gospoda su navuke vuili, v crnu su kolu hodili, tam
su si po seuiliima lae i lakte fest zveali, doktorate su svoje lepo pobrali, pak pod
lipom v dvoru sediju, starke svoje hladiju, pricere ce-caju, piceke eraju i
politizjeraju polehko, da im cajt prejde. Lehko je naem plebanuu politizjerati: saki
njemu jemput, ali prei al kesnee, na pipu dojti mora; saki jemput hmreti mora, a gdo
ga bu pokopal - za esto forinti - e nebu plebanu, pa zakaj onda nebi, reemo,
politizjerali? Al politizjeraj ti e za prepan tristo forinti dati mora, a za kostajna
pucanca alpak za telia nemre vie dobiti nego sto, a im bus kadil pod strehom, ga
si ni petrola privuiti nemre smrdlivi de-ci, neg v kmici vetre pua, vrag ga dal i
stvorili Prei, dok nas gospoda jo nisu za kuglice natiravala, doli su kortei, platili
su pri tajne-ru gulaa i rizlinga litru (a vraga je rizling bil, neg se je to tajner samo z
nas norca delal da je rizling, pa ga je po osam krajcerov toil, a bil je pravzaprav
svetojanski bukuri), i kaj je bilo? Dvajstdva glasa kakti mui, a dvajstri ma-daron,
pak su muzi sprepali. Boise ikaj nego nikaj, teili su muzi sebe, kagda im se ba pred
taglum voz sena zvrnil, a aba bi se i z manjim zagutila, rekel je sebi madaron, pak
si je na Francjozefplacu hiu zazidal od Judi-nih srebrnjakov. Bilo je tem
madaronom zlo. kak kozi na solilu, a nai su politiari znova popevali i nau staru
krepanu maku drli: da bi bog dal, da bi bog dal, mama tata hmrli... - Tak je pokojni
Mileusni, stari prefrigani lisec, kaj se okolo naega kotara omuhaval kak maek
okolo goluba, doel jenkrat v Stu-bicu, pak je pod lipum Gubevum govor dral: kak
mi nismo svoji na svom i kak svoj treba k svomu, i kak olovo plivat moe, ak se
braka srca sloe, i kak jo ni nekaj ist propalo al bu e tak ostane kak je, i tak je k
morju - kagbi-rekli - vode prilival, kag da reeto prosi od nas za to. Tak je rekel da su
nas Madari z ha-rende eli, da su nas ist na dol zlicitjerali, da nemamo ni financov
ni dacarov naih, i dok nam Madari nau financijelnu samostalnost ne daju, da mi
nemremo ni zazidati, pak ni dobre berbe imeti, a e se prav zeme, krivo imel taj
Mileusni pravzaprav ba ist nT. Na
treki dvojezine table, viaz, viaz, mehet, mehet, na poti grb vugarski z ajngeli,
takaj se dvojezino, madarkirali, same se madarkirali, dvojezini grofi na
Markovem placu, "kistijant im elim", barabe, kilavi dvojezinjak veliki upan
varadinski po madaron-skem banu postavlen, a gdo je madaronske-ga bana za
bana postavil, pa kaj je to morti sloboda? Pria ni imel na jeziku taj Mileusni, i tak
je lajal da je zgledelo da bu nekaj napra-vil: kagbugod, ne bu mogel pes ez plot, tak
je zgledelo. Nemre ni mrgnuti, nesme se skupzestati, ni pisnuti ti ne daju, a ak
jave, ne uje ban na Markovem placu kaj mekee koza v Stubici, ni ti natiskati isto
tak ne daju,
ak si svoje zahteve postavil, kak da si vreu z buhami razvezal, se se je raskakalo na
se strane, se je eksleks z jene, a Nagodba z druge strane, okviri su (dakak) pozitivni,
pak se nemre naluknuti ni na jeden pozitivni okvir, kajti si mam po prekom sudu na
pozitivnim, dvojezinim madarkirali-viaz-viaz-gal-gama, ima madaron svoje
fikale madaron-ske, ima svoju veinu dvojezinu, madaron-sku, nemre ni dobiti
svojega, pak ni jenu piivu apoteku, i tak je Mileusni govoril o
dvojezinim pragmatikama, o dvojezinim kartama ajzlinbanskim i o apotekama i o
tacuni-
ma, da je nam v Stubici tak zgledalo da je prvo i najglavnee za nas da dobimo bar
jenu apoteku, kagbirekli, v Rumi, bumorekli, alpak vu Vukovaru vie!
- "Deki uli ste", tak je rekel Mileusni, "kaj su penezi oni dvojezini nai, alpak
table viaz-viaz, mehet-mehet, kaj je to morti nae? Kaj je to morti Nagodba da po
njoj kak na kozi jaeju, i krpice po Fijumi keliju, i svoje alamvautake kole pri nas
zieju, i nae pe-neze sebi v ep ftikavleju, i na nae saborske adrese tak kimaju kak
da nam buju pisali res-kripte ob Savrovem ga se koze buju brile! Gdi su nai barjaki
i gdi je na grb na onem brijefkastlinu? Poglete, deki! Oni je brijefastlin rlen kak
paprika madaremberska, a aj-ngeli na onem brijefkastlinu trumbentaju sen-
titvanskoj arpadovini, i tam se po onoj po-tarskoj trumbenti rleno-belo-zelena
troboj-ka mota, a naih farb na tem brijefkastlinu vi-deti ni, i na toj dvojezinoj katuli
nae hor-vacke table videti ni, i to na brijefkastlin ni, i naa pota to ni, i naa politika
to ni, i naa adresa to tak napisala ni, i naa veina narodna na saboru ni, i to v naem
interesu ni, a se-mu je Nagodba kriva", i zato Mileusni v ognej s klei ide i narodu
predlae: da se ta prokleta Nagodba dol potrti ima i mora e hoemo do svojeg
brijefkastlina dojti i do svoje narodne, kagbirekli, v Rumi alpak Vukovaru apoteke.
Tak!.
- A ja sem mrkavec bil, zeleno regrucko meso, pak posluam toga Mileusnia kak
dobro veli da se Nagodba dol potrti mora e do svojega brijefkastlina dojti hoemo, a
mislim v sebi tak: Bog moj, ta prokleta madaronska Nagodba negde dalko v
budimskih bankah za-kluana spi nit ju mi zmislili, nit ju mi Stubian-ci dol potrti
moremo, al on madaremberski dvojezini alpak trojezini brijefkastlin ni Nagodba,
vrag mu mater, da mi bog dragi grehe oprosti, neg je to, kak oni gospon zastupnik
dobro veliju, protunagodbenjaki brijefkastlin mu mater vrag, da oprostite, jail, kajti
to ni ni-gdar bilo niti biti more da bi mi Vugri alpak madaremberi bili, niti jesmo niti
igdar burno, pak bi stega najbole bilo da taj brijefkastlin prekleti sami dol poteremo...
- Kakti da vu gospockem lovu na pernato za gospodu gonim, ga se "tiro" krii, tak
sem zakrial - kaj mi je dragi bog glasa dal - da su na opini sa stakla zazvonela: -
"Gospon doktor, ak je tak kak oni veliku - a tak bez dvojmbe je - kaj burno tu dugo
ekali, prosim jih ponizno? Bumo dol potrli taj prekleti brijefkastlin z njegovimi
ajngeli mada-remberskemi skup i to zmesta..."
- Kak sem ja zakrial, kagda me je kaca fpiknula, su drugi deki mam skoili z
menom da taj brijefkastlin dol poteremo, al je Mileusni zael nesklavurno mahati: -
"Deki, halt, ak boga znate! Se to kaj sem o Nagodbi rekel tak je, i Nagodbu dol potrti
moramo, al brijefkastlin, dok mi Nagodbu dol ne poteremo, zasad naj ostane!"
- Kaj bu ovaj s koga se prhuti mrtvake skuliju nami pamet solil, sem si mislil: kakva
ti-ca, takva i popevka! Ali, dragi gospon doktor, prosim ih da mi ne zameriju, al tak se
je nami s tim Mileusniom pripetilo, tak je to navek bilo i bogme ostalo. Glas, alpak
kuglica... Politizjera-ju gospoda pri nami vre prilino dugo, sim-pa--tam se
natiravleju, pak mandate loviju po svojim revirima, kak pravi zontagsjageri, a ja kaj
lastavicu morem dol zeti ga leti, z jenim jedinim uom - i to jo na svoju karabinku
(kaj sem je osamnajste fkral), zajca dakak streliti nesmem, neg ja moram, ovaknem
zontagsja-geru kosmato i pernato kak goni naganjati, "tiro" i "oba" kreketati, kuglicu
i glas tom istom lovcu dati, i sluati ga kak lae i mae i kak stare kojne voziti vui.
Pedeset punih let su Mileusnii na tu prekletu madarsku Nagodbu lajali kak stekli, al
kad je mu doel i tu istu madarembersku Nagodbu, onak kak se ika, dol potrti,
hotel (ba onak kak sam ja onega stubianskega brijefkastlina predlagal bil) - mam,
zmesta i zanavek - onda gos-pon zontagsjager navek "ab-blazen" koman-djera i
"zasad naj ostane" zapoveda. Ga je mu osamnajste kola z blata van zvlei hotel i
Nagodbu dol potrti volu pravu imel, doli su Mileusnii i befel dali da "zasad naj
ostane"! Pak im je zasad lepo i ostalo, l praf jim budi, ak se praf zeme!
Sluam Valenta, a ve je kasno; bat s katedrale: druga je ve ura po ponoi. Od etiri
sata poslije podne govori taj raubic (koji e dobiti najmanje sedam godina tamnice,
jer je nastrijelio lugara) o vidrama, o jelenima, o pticama, o ratovima, o enama, o
politici, a svaka mu je rije malo remek-djelo, svaka slika nosi u sebi prozirnu jasnou
dubokog doivljaja zaokruenog harmoninom krunicom ivotnog iskustva i
priroene nadarenosti. Ovakva etiri Valenta ustrijelio je Domainski kao "etiri re-
belske, zelenokaderake svinje", "kao etiri bijesna psa", a ja, koji mislim da to
njegovo djelo ne moe biti bogu ugodno, i da nije ukusno kad se netko hvali
etverostrukim umorstvom svojih blinjih kao to je Valent, ja sam paranoidan
klevetnik.
Iz nae grobnice, u kojoj kao u katakombama lee svi nai suputnici po svojim
rupama (svi hru u smislu pozitivnog kunog reda, svi putuju kroz dug, prljav,
smrdljiv, stjeniav kanal sna), grmi glasna svirka hrkaa, no stoji nad gradom,
slijepa, maglena, siva listopadska no, a Valent govori o naim otvorenim pitanjima, o
naim jadnim prilikama tako logino, tako uvjerljivo, kao da su te njegove rijei
smjernice, ak proglasi, a ne lopte toplog zraka to se rasplinjuju u nepovrat ve onog
trena tek to su se ishapjele u maloj smrdljivoj sobi gdje zaudara na petrolej, na mokru
slamnjau i na karbolizirani pleh od kible.
- Dobro, Valent, uzmimo sluaj da nema onog Mileusnievog "zasad naj ostane", to i
kako bi po vama trebalo da se izvuemo iz ovoga u emu smo i kako smo?
- Je, gospon doktor, ja nis varckinstler da bi ze laprka mogel friko jajce napraviti.
A potom, ja nis tak spameten da bi samoga sebe mogel z gliba van potegnuti, kak kuja
mlade svoje zubmi. Neg kad bi je takvih doktorov, kaki su oni, imel jenu regimentu, a
kaj velim regimentu, morti jen bataljon, pa ak i jenu kompaniju, ja vre znam, kak bi
trebalo ko-mandjerati i v kojem rihtungu.
- A jeden cug takvih doktorov, kak sem ja, kaj ti ne bi bilo dost, Valent?
- Dragi gospon doktor! Ja im bum nekaj povedal: taknih kak su oni za jeden eli cug
pri nas ni.
- A ovak, be njih, kaj bumo napravili, Valent?
- Pemo v Lepoglavu, gospon doktor! Moja babica pokojna, bog joj dui lehko (bogi-
bogme e znam zakaj se zmirom r ad babice pokojne spominam, pak mi je tak nekak
mel-nato pri srcu), je imela stoletnog kalendara. Rad sem vu tem kalendaru kak
mrklivec kip-ce premetal i jenoga sem se fanika nutri na-malanoga ba fest bojal, no
i v tem stoletnem kalendaru moje pokojne babice bila je jena litanija, tak nekakna
fela lamentacije starinske, kaj je imela latinski napis: "Mizerere Tebi, Jeruzalem". To
sem zmirom preitaval od prvoga dana kak sem se itat nafil i denes jo znam zvust.
Ak ih interesjera, bum im povedal kak je iel taj "Mizerere Tebi". Ovak kak sem ga
zapamtil:
Mi plaemo pla u i javemo idu, kak uk huhuuju, cmizdrimo javu.
Mi javemo cmizdre, pla u i klanguju, bazilisk nam ceca bumbrege i u.
Kak pes zavijaju mi kukamo tule
v nami merli smarde kuencije je re.
Kak v kmice zvon cvile, plau, narekuju, ruanje je nae oroslan ululikaju.
V znuternji loveka je zegnjil Boji Kri, zverh galgah, kuge, jognja i podertinah hi.
Mi javemo javu, kak uk huhuuju, pes zavijaju zverh pogorelih ku.
Zverhu nas je strah, a v nami je prah, olenjke je boje v nami zgesnul dah.
Me za nami hodi, jognjeno strailo, joko nam pika pekleno jognjilo.
Se je smetnja, pla i vutlo poginutje, tarh i pranger, kervavo krioputje.
Cvilenje narika je naa boga re, zdemani glava i cucek cvile.
Katlan, ami, pue, smolavo dime, dim i jogenj, pekel sprekleto rde.
Glas melina je stal. Z dalkog, dal, se dal jave vmirei fti, kervavi ar n i dral.
Glas potoka je stal. Berboe gnus i kal, uti je ne ni. Se glib i muk i jal.
Cvet keliha je zgnjil. Karv zgnjila v lebu il, zvezdani b les k se v glib i blato
spremenil.
Zanemela je sila se h zvezdani h si l,
pred lovekom se lovek kak larfa larfi skril.
Nitarmenje veter zdehnul je kak pes, pod karpitom plomba rascufaneh nebes.
Razmetali su luctvo kak gingave cigle, loveka lovek ie: iglu g lavi igle.
Kusa kervava rast erg ali ku su. luctvo se ftaple v sramoti i v gnusu.
- Tak je to nekak od prilike bilo s tem mojim Mizerere Tebi Jeruzalemom, ak ste
posluati izvoleli. Mizerere Tebi, Mizerere Meni, Mizerere Semi Nami, gospon
doktor, i lehka im bila no! Kistijant im elim! Prav veli Kinez: lovek se rodi da bi
hmrl.

SAME NEPRILIKE NA SVE STRANE

Ponovno u ulozi takozvanog "slobodnog graanina", koji moe da popije svoju bijelu
kavu u jednoj od pet kavana naeg "velegrada", po svom vlastitom
anarhoindividualnom samoodreenju i izboru, kretao sam se ulicama i javnim
lokalima - na najvee iznenaenje naih potovanih sugraana - kao da se nije nita
dogodilo. Za moju vlastitu logiku, stvarno - nije se dogodilo, doista, nita. Uvrijedio
sam jedno graansko lice "protivpravno sam oitovao da to ugledno graansko lice ne
potujem u dovoljnoj, po pozitivnim zakonima propisanoj mjeri", pak sam po tim
istim pozitivnim zakonima osjetljivo kanjen; kaznu sam izdrao, osam mjeseci
pristojno i gotovo pokajniki lojalno odsjedio, i sada se meni inilo da je stvar
likvidirana i predana tihom zaboravu.
Obratno od toga: za nae zaostale i bijedne prilike stvar je ova tek sada postala
neshvatljivom, ona je sada tek poela da uzbuuje nae duhove. Nai duhovi, naime,
reagiraju na podraaje veoma polagano, moglo bi se rei: sa zakanjenjem, ali ovim
svrakama u tom smrdljivom malom zakutku nikako nije ilo L glavu da se nala meu
njima ptica koja ne e da grake kao kradljivica nad strvinom i nad glupou jednog
blesavog drutvenog medija. Svi su glupani iz vie solidarnosti stali da razvijaju
psiholoki otpor spram moje geste.
Sjedim nasapunan u brijanici. Mislim kako sam u posljednje vrijeme zaboravio
ogromnu koliinu svojih vlastitih dojmova: javi se po koja svjetlija misao, objasni se
ovjeku itav niz zapletenih odnosa, a onda taj dojam o spoznajnoj jasnoi polagano
trne i nestaje. Prestrujavanje dojmova i misli, u dugotrajnom nemiru sitog i
bezbrinog ivota, u pomanjkanju svakog ozbiljnijeg sistema - da ovjek od sebe
stvori ovjeka, a da ne bude tua spuva. Zaista sam prorajtao i protratio itav ivot!
Zaboravio sam meu kretenima ve itati knjige! U posljednjem sam se trenutku
probudio usred jednog runog sna!
- Pardon, gospodine doktore, trgnuo me iz mojih misli majstor brico (gestikulirajui
ivahno i uznemireno svojim blistavim noem oko mog desnog oka), pardon,
gospodine doktore, oprostite, ali zanimalo bi me je li istina to se govori da e vas
ponovno u zatvor?
- Kako u zatvor? Zato?
- Ne znam, gospodine doktore! Bio je tu sino doktor Hermansky, i priao je svima
nama da mu je vrlo ao, da ste mu vi tako simpatini, da je uvjeren kako ste vi
dobronamjeran - ali, oprostite, tako se je izrazio - "prena-pet ovjek, ivano
podrovan", i da mu je to vie nego neugodno, ali da e biti prisiljen ponovno predati
tubu u ime gospodina generalnog Domainskog, jer da vi po gradu, isto tako kao i
prije procesa, priate kako je gospodin generalni Domainski bandit i kriminalan tip.
- Ajde, majstore, pustite vi te gluposti, nije to zanimljivo.
- Kako da ne, gospodine doktore, vi ete dopustiti...
- Ja nita ne u dopustiti! Razumijete li: ja u vama dopustiti da me sapunate i brijete,
to je va posao.
- Pardon! Nisam vas htio uvrijediti! Ali svijet ima pravo! Evo vidite kako ste
nervozni! Zato se uzrujavate?
Da mi taj "majstor" ne gestikulira britvom oko vrata, opalio bih mu zaunicu! Niti
sam nervozan, niti se uzrujavam, a on mi kopka po drobini i hoe da me strpa u
zatvor, jer brije advokata gospodina "generalnog" i jer je sluga i glupan.
Smetali su me moji blinji godinama. Dolaze i posjeuju ovjeka kada to njima
odgovara najbolje po njihovom dnevnom rasporedu, za-.ete se, gnjave kao dosadne
muhe to krue oko kravljih kolaa, gnjave, gnjave, zvrndaju, gnjave godinama, o
stvarima koje se ni mene, ni njih ne tiu. O pitanju ureenja stana te i te osobe, o
rastavi braka ovog ili onog o izlobama ili o privatnim docenturama, a sad me i moj
vlastiti brija gnjavi: hou li ponovno u zatvor, i zato priam o Domainskome ono o
emu sam uvjeren da je istina: da je Domainski kriminalan tip, bandit i roeni
provalnik! Godinama razgovarao sam sa svojim blinjima o stvarima koje me, doista,
nikada ni najmanje nisu zanimale: o diluvijalnim ribama, o CromWellu, o engleskom
ustavu, o tampi, o ratovima, godine sam ispunjavao najispraznijim brbljanjem,
jalovim, dosadnim, protraenim prepriavanjem gluposti, a sada imam da razgovaram
petnaest sati dnevno o Domainskome. l to sa svima: od majstora kod jutarnjeg
brijanja do konobara u kavani "Evropa", koji e mi veeras kad stignem u kavanu
servirati moj svijetli kapuciner sa itavom novom serijom najsab-lasnijih glasina: da
je doktor Hugo-Hugo najavio itav niz procesa protiv moje linosti, da je gospodin
doktor plemeniti Rugvay izjavio gospodinu generalnom S. S. (u kartanici) da ne e
tako dugo mirovati dok mi ne skine glavu! (l Rugvay u predistrazi trai od mene
pismenu ispriku u obliku novinske izjave, kao neku vrstu nagodbe.) Radio sam kao
lice potpunog povjerenja vie od osam godina najpovjerljivije stvari gospodina
Domainskoga, poznajem
tog escroca i prepredenog gangstera iza kulisa i bez krinke tako intimno te bih o
njemu mogao objaviti itavu knjinicu od nekoliko stotina hiljada stranica, ali da
objavim itavu biblioteku o jednom banditu kada sam i sam bio njegovim
"banditskim", namjetenikom, to mi je ispod asti i na te mrane detalje nisam nikada
imao volje ni misliti. Ta ne u, valjda, gubiti dane na sakupljanje podataka da
raskrinkam jednog notornog lopova, kao detektiv ili kverulant. A osim toga: nikada u
svome ivotu nijesam mislio da u promatrati svoju vlastitu advokatsku karijeru sa
stanovita "inkompatibilnosti". Doista! Biti advokatom Domainskog mogao je da
bude samo moralni kreten! l to godinama! l o Rugvayevima kao moralnom problemu
mogla bi se napisati studija kojom bi ovjek bezuvjetno dokazao da je potpuno u
pravu. Svi ti Rugvayi, o, boe moj, sitne su grabilice! Pili su ljudsku krv, to je istina,
ali tko nije krvav? Pitanje neuralginog kompleksa, u odnosu spram problema
umorstva kao takvoga, u glavi jednog subjekta koji je sin ubojice, nema sumnje, od
osnovne je vanosti. Rugvay je boleivo ozlijeen u tome pravcu, i u toj studiji
trebalo bi nagomilati masu dokaza kojom bi ovjek objasnio kako izjava o
neuralginom punktu nije trebala da ima uvredljiv karakter! A to bi to znailo?
Sjesti, sakupljati podatke najmanje godinu dana, po knjinicama, po arhivima, po
starim pismima, razgovarati s masom dubioznih glupana i pobijediti u jednom
dvoboju gdje ti je protivnik lutka od slame. Napor je taj bespredmetan, prvo, zato to
u toj predistrazi treba odgovoriti u kratkome roku, a zatim, i tako dalje. Dakle: taj je
napor bespredmetan, savjest nam je ista, a sluaj Rugvay znai za nas opet najmanje
est do osam mjeseci. A sve zbog jedne dobronamjerne neutivosti.
Ljudi, zapravo, nisu ni utivi ni neutivi, ni susretljivi ni nesusretljivi. Te prilino
neinteligentne ivotinje, zaokupljene same sobom, ljubazne su kad se sastaju kod
bijelih stolnjaka - poslovno zainteresirane, a uglavnom neizrecivo znatieljne ako
mogu ustanoviti kako ih njihove ene varaju upravo tako kao to su i same varane.
Do dvadesete godine ima u ljudima jo neto malo ivotnog zanosa: do dvadesete
godine uvaju se jo i cijene knjige (ne po crti amortizacije ili kamatnjaka, nego zbog
stihova), do dvadesete godine ljudi vole cvijee, potuju posmrtne maske nekih
luaka koju su
pomrli iz takozvanog larmoyantnog, romantinog idealizma, a poslije dolazi ubitana
provincijalna dosada, cinizam malih, zaostalih prilika, poslovne tajne, esto nespojive
s boljim obiajima, ali unosne, Domainski ili sluba kod Domainskog, Rugvay i
rugvajizirana rugvajevtina, blato i glupost i glupost u blatu i gluposti. Ti isti ljudi oko
mene, ta gospoda doktori, pravnici, kolege, koji se tako blesavo ude tome to sam se
usudio da izazovem Domainskoga, kad sanjaju o sveeniku druge jedne
vjeroispovijesti, u okviru koje nisu lino organizirani, smatraju takav san predznakom
smole i glasnikom slabih vijesti. Ti ljudi lijee bradavice pasjim kostima, oni vjeruju
da se jamenac moe aranjem odstraniti vrkom tupog noa, ili da se kostobolja
najjednostavnije lijei majim repom, a posumnjate li u te njihove udotvorne tajne,
ljudi se ograuju od tog nametljivog i razornog diranja u njihove svetinje: pardon, u
ovo vam ne doputam dirati, to je na "pogled na svijet"... u "pogledima na svijet" tih
jamenaca, majih repova, ka-pulara i solidnog kamatnjaka od sedam i pol posto, ja,
dakako izgledam kao prenapet govei mjehur kojim klauni tuku po magareim
glavama u karnevalskoj povorci, i to se ja udim doktoru B. R. kad me patetino
zaustavlja na ulici te, izraavajui mi sve svoje simpatije, ali to sam tako duboko
"zabrazdio u marti-romansku psihozu". To znai zlurado smraditi u svoje vlastito
gnijezdo.
- Ovo to vi tjerate, dragi kolega, to je dostojno jednoga svetog Sebastijana! Vas e
proreetati sulicama i strijelama pozitivnih zakona tako da ete ostati na ulici kao
prosjak, kao Lazar, kao sveti Sebastijan!
- A to ste se tako iznanada dotakli treeg i petog gumba na diskretnim vratacima
svojih hlaa, dragi kolega? Bavite li se moda crnom magijom? Imate li moda
namjeru da mi pomognete svojim aranjem?
Eto, tamo je proao fratar! Znao sam: jutros u sastati fratra! To mi je jako neugodno.
Imam jedno vano roite! Klanjam se! A ove moje svetosebastijanske savjete
uvaite, dragi doktore! To ve postaje doista stenjevaka ala! ujem da su i ex offo
podigli protiv vas tubu, l Rugvay vas tui. No, servus! Vi ste lar-purlartist kaznenog
zakona.
- Samo jo jedno mi objasnite: kakvu ulogu igra magino dodirivanje onih zatvorenih
vrataca ako je pokraj vas proao fratar?
- To je protumjera. Fratar nosi smolu, a iza onih hlanih vrataca stanuje antiki
simbol uspjeha, zdravlja, sree! Klanjam se, doktore! l prestanite ve s tim prljanjem
svoga gnijezda! Molim vas, u vaem vlastitom interesu! l zar vi mislite da se ne zna
da ste za Domainskog palili i robili godinama?
- Klanjam se!
- Ja sam, gospodine moj, individualist, i ne u da nam se od naeg slobodnog, linog,
individualnog ivota stvori mravinjak! Ja nisam mrav, gospodine doktore, u meni
nema nieg od jednog mrava. A vi, ujem, u posljednje vrijeme propovijedate
nekakve moralne discipline koje su stvorene za ljudske mravinjake! He-he!
Samopljuvanje, kranstvo, klevete protiv svog vlastitog obraza!
- Ja uope ne propovijedam nita, gospodine doktore, ja nikada nisam nita
propovijedao, pak, prema tome, logino, ni u posljednje vrijeme ne propovijedam
nita to bi bilo u protuslovlju s onim to sam propovijedao prije kad isto tako nisam
propovijedao nita.
ovjek koji me je zaustavio na ulici, na prolazu, en passant, je "doktor", "inovnik u
visokom, generalskom inu", ovjek je "slobodar", pjesnik, napisao je pet-est knjiga
pjesama o asirskim motivima, o pohodu Aleksandra Velikog na Kserksa, o
Sardanapalu, o bizonima i o jaguarima. U njegovim stihovima bijesne pantere kolju
malu djecu, Aleksandar Veliki pobjeuje Kserksa krdom divljih slonova, gazi itave
Mezopotamije, Tigris i Eufrat plivaju u krvi, on nije mrtav i on se s pravom buni
protiv svake, pa i najmanje pomisli da bi netko od njegovog divljeg, anarhistikog,
bezbonog ivota stvorio mrava, i to upravo ja, kome je u posljednje vrijeme jedini
ideal da svi postanemo to prije mravi u dobro ureenom mravinjaku, a svaki mrav
treba dvadeset i etiri sata na dan da moralistiki smradi u svoj vlastiti mravinjak. A
on, gospodin doktor, u visokom, generalskom inu, on je bizon, jaguar, on je,
gospodine ti moj, individualist pod svaku cijenu, on je biblijski Sardanapal i kentaur -
u jednu rije: natovjek! On je Heroj po svom junakom "pogledu na svijet". On se ne
da izjednaiti. On ne e da bude sivi broj u sivoj jednolinosti mravinjaka. On mrzi
moraliste. to se nas tie - ako je netko pucao, zaklao, umorio ili ubio? To nije
nikakav inkompatibili-tet, jer ivot je pod drugim uslovima upravo nezamisliv. Takav
je ivot sam po sebi, kao proces, kao kozmika zamisao, l upravo zato, taj gospodin u
graanskome inu generala, koji pie slobodne stihove (duge, dlakave sto-noge) o
anarhiji i o razvratu, koji velia ratove i bitke, a da nikada nije ni primirisao baruta, i u
svome ivotu, tihom, urednom, inovnikom, izmeu prvog i prvog u mjesecu, nije
uo ni jednog topovskog hica (osim u "Hamletu", kada kralj Klaudije Danski napija
zdravicu u prvome inu), on nikada ni o jednom stvarnom pitanju nije imao svoga
graanskog miljenja, on nikada nije nikome nametao svoje uvjerenje, osim u pitanju
"slobodnog" stiha i rime, to za nj predstavlja jedino pitanje "slobode". On je od
Khuena do danas cijeloga svog ivota kao uzor-inovnik glasao za sve vlade i za sve
reime na vlasti protiv svog uvjerenja, on je bio uzor-kancelist protiv svog uvjerenja,
lagao je ex cathedra protiv svog uvjerenja, a jedino uvjerenje koje brani to je pojam
individualne "Slobode", ugroene po kome? Po meni, po ovjeku koji je pred sudom
utvren kao klevetnik i laac, i koji je kao takav igosan os-momjesenom tamnicom,
po ovjeku vrapcu za koga je zakonski utvreno da se je nepristojno ponio u svom
vlastitom gnijezdu. On ne e mravinjak koji mu "ja nameem", ali zato je sam po
svom vlastitom kapacitetu uzor-mrav! On ne e sivu jednolinost, ali zato je sav od
pete do glave: siva kancelistika kostrijet i kancelarijski pepeo! On ne e da se
vrijeaju brodovlasnici, brodograditelji, bankiri, uope ljudi "koji u dananjem sivom
vremenu robova i ropske psihe jedini predstavljaju pun ivotni princip jake, zdrave i
zanosne vitalnosti, jer su financijeri i industrijalci sol naeg vremena, ne samo Zlato, u
kapitalistikom smislu, kao to to nama kao materijalistima i socijalistima izgleda".
Skinuo sam eir i poklonivi se bez jedne jedine rijei tome Sardanapalu, bizonu i
anar-hoindividualistikom verslibristu, zaputio sam se dalje svojom - kako se to
vulgarno kae - ivotnom stazom. Tko je mogao da sluti da je u zvijezdama zapisano
da e me jedan ver-slibrist grofa Khuena proglasiti "socijalistom"?
Prije do ljigavosti popustljiv, sada sam polagano postajao sve manje tolerantan.
Oduvijek voljan da sa spolno nastranim ljudima drugujem po crti ljudske simpatije,
jer se pitanje njihove spolne nastranosti (sasvim prirodno) mene osobno nije ticalo,
kao njihova vlastita intimna, privatna stvar, poslije svog povratka iz zatvora ve
dvojici-trojici od tih bel esprita izjavio sam da su mi dosadni, da su mi neugodni kao
grbavci, da me gnjave tom svojom pretjeranom zabrinutou u jednom pitanju koje ih
se nita ne tie.
- Idi, brate, pak hvataj nadobudnu muku djecu za svoju razonodu, a mene i
Domainskoga pusti do vraga! Ne tie te se ta itava stvar savreno nita! Ne
razumijete se vi u to! Nema to sve nikakve veze s prostatom.
Jednom krtom glupanu, kuevlasniku, bogatau, koji me za dvadeset godina naega
poznanstva nikada nije pozvao na veeru, odgovorio sam kako bi od njega mnogo
den-tlmenskije bilo da mi se revanira za moje veere. U ovih dvadeset godina naeg
poznanstva on je kod mene veerao najmanje pedeset puta, a nije me pozvao za uzrat
ni jedam-put ni na jedan aperitiv. To bi trebalo da ga u naem odnosu zanima vie
nego pitanje "smradim li ja svoje vlastito gnijezdo" i da li je to normalna pojava?
- Kako da vas nisam pozvao na veeru? O, pardon, molim lijepo! Sjeate li se, bili
smo kod "La Boule Blanche" u Beu, oprostite, to je insinuacija najodvratnije vrste.
Meni se ne moe prigovoriti upravo u pogledu forme ni najmanja sitnica! Pardon!
Vaim djevojicama poslao sam na Uskrs kutiju bombona.
Istina je. Zaboravio sam. Ima ovjek pravo. Prije jedanaest-dvanaest godina sastali
smo se na Kerntnerici, sluajno, i pozvao me na ruak, i to sasvim pristojan. l
bombone je poslao. Na Uskrs. Prije sedam godina. Tono. okoladu. Djevojicama.
A ja sam opet je-damput u svom vlastitom gnijezdu ostavio moralno problematian
trag, doista dostojan svog intelektualno i moralno nagrizenog profila.
Izjavio sam jednoj dami da je pokvarenija od posljednje profesionalne bludnice, i
potjerao sam je od svog kavanskog stola kad me je poela uvjeravati kako ni jedna od
mojih djevojica nije moje vlastito dijete budui da me ena vara naoigled itavog
grada ve godinama. Tu istu damu branio sam prije nekoliko godina u njenoj
brakorazvodnoj parnici, upoznavi tako (stjecajem okolnosti) neobino udno
zakulisno stanje njenih raznovrsnih odnosa, o kojima je bolje da se ne kae ni rije.
Ta, dakle, i takva gospoa, u svakome pogledu "dama u znaku pitanja", bila je meu
prvima koja je imala ast da podigne tajanstvenu zavjesu moje brane spavaonice i da
me prikae svijetu kao saaljenja dostojnog' rogonju koji je izgubio ivce pa taj nemir
eli da prikrije pljuvanjem u tue obraze.
Kada sam za poslijepodnevnog koncerta u jednoj prepunoj kavani u centru grada
ispljuskao nekakvoga Dizdar-Barjaktarevia, agent--provokatora svoje vrste, onda je
gradom stala ve dobrano da krui glasina kako se na meni, odista, pokazuju sve
jasniji i sve oevidniji znaci duevne neuravnoteenosti. A ustvari, itav taj neugodni
skandal s Dizdar-Barjak-tareviem bio je posve logian, upravo tako matematski
logian, kao i sluaj Ljubiiev kada tek to nisam izgubio oko; ta je najnovija i
krvava tunjava samo pojaala uvjerenja mojih sugraana da bi me trebalo strpati u
luaku koulju.
Slaboumne li pretpostavke! Ima situacija u ivotu kada zaunica pada po dubljem
zakonu ivotnog kontrapunkta, a tko za takve stvari sluha nema, tko moralizira nad
skandaloznim vladanjem ivano prenapetih glupana koji se tuku po javnim lokalima,
takav moralnona gluhi pojedinac obino nema fantazije. Dvadeset milijuna mrtvaca
za takve moralno nagluhe fi-listre znae potpuno normalnu, svakodnevnu pojavu, a
dvije pljuske u kavani, za vrijeme koncerta, dokazi su ludila.
Taj mrani tip, taj Dizdar-Barjaktarevi, nosio je nad svojim lopovskim obrazima
svetok-rug narodnog borca: uhapen zbog nekakvog ili neijeg pisma kome nije
poznavao ni sadraja jer je kod svega toga igrao bezazlenu ulogu potpuno sluajnog
donosioca, dakle pismonoe, on je odleao godinu dana carskog zatvora, godine
tisuu devet stotina i etrnaeste, a tu je godinu po viem stjecaju okolnosti nekoliko
godina poslije rata amortizirao obilato, s izvanredno solidnim kamatnjakom na
dinastikoj liniji. U poratnome meteu, za prvih dana prevrata, dok se jo nije moglo
razabrati da li e evropski dogaaji udariti upravo onim smjerom koji je, kao prorok,
predviao gospodin Domainski, taj Dizdar-Barjaktarevi izdavao je prilino glasan
asopis pod anarhoindividualistikim, polusimbolinim naslovom "Atlantida".
Atlantida, to je po Dizdar-380
-Barajaktareviu imala biti Evropa: kontinent pred katastrofom. Pod dojmom
okolnosti, on se u dvije-tri godine razvio od urednika "Atlan-tide" do takozvanog
etnografskog, folkloristi-kog optimista. Jedini izlaz "za nas" otkrio je u narodnom
vezivu, u narodnoj predaji, u narodnoj pjesmi. Postao je gandijevac, pisao je anti-
marksistike polemike, bavio se antropozof-skim pitanjima, zatim je postao lan
direktorija sumnjivih poludesnih omladinskih grupa, onda je poeo da propovijeda
na rasni preporod i preko noi postao suradnik vlastitih listova za P.-P.-vlade, i
otputovao u inostranstvo. Govorilo se o njemu, sjeam se, da inostranstvuje kao
poluslubeni dounik, poslije se vratio, izdavao dubiozne almanahe, pokrenuo dva-tri
tjednika, opet zaronio u debelo inostranstvo kao pliskavica i tako se pojavio u
"Centralu", sjeo za moj stol i od prvog momenta poeo da me uzrujava. Priznajem:
svime! Svojom antipatinom buldogastom pojavom. Svojom bu-buljiavom njukom.
Lakiranim noktima, zlatnom dozom (za koju je odmah naglasio da vrijedi hiljadu i
dvije stotine vicarskih franaka), svojim smrdljivim sapunom, namjetenim
optimizmom, krezubim smijekom, kretnjama, glasom, bojom glasa, nainom govora,
dakle, ukratko: svime.
- O, klanjam se, doktore! Kako ste? A to ste se vi poeli baviti pozivom pukotribun-
skim? Ba mi je milo to vas vidim! A vas je ubajboilo, i to, bogami, ljudski. E, nije
ala! Kad ovjek hoe da igra ulogu arbitra, treba da je svijestan posljedica. Znate
kako kae na narod: tko ne umije preskakati plotove, neka ne ide u pasje svatove!
Khe-khe! A Domainski, znam ja njega! Prepreden je to li-sac! Bio ovjek na spisku
sarajevske policije. Dakako da je bio! Ali dokai ti to, brate! Dokai? A jedno vam se
mora priznati, dragi doktore! Tvrdoglavi jeste! Svaka ast. Samo ujem da se i
Rugvay sprema na novu ofenzivu. A i druge posljedice po pozitivnim zakonima ne e
izostati, na alost! A ja dolazim iz Atene. Dakle, znate, ja sam sebi tu piljivu Atenu
sasvim drukije predstavljao. Nita. Kaem vam, doktore, milieu tako provincijalan te
ne moe biti provincijalniji! A sada sam na proputovanju u Berlin, tamo ostajem
mjesec-dva. Ja ne znam, bogami, to to ljudi toliko psuju po prilikama u naoj zemlji.
Ja sam sada proputovao itavu Evropu u svima smjerovima i mogu da vam kaem
mirne savjesti: ni u jednoj zemlji ne gradi se toliko, ne stvara se, ne podie kao kod
nas. Iz Berlina putujem u Bruxelles. To je dosadan, siv, neizrecivo filistarski grad.
- Blago vama. Vi uvijek putujete. Iz Pariza u Atenu, iz Atene u Berlin, iz Berlina u
Bruxel-les. U Rimu ste bili godinu dana, u Munchenu, u Londonu. l u Parizu. Ne
znam od koga sam uo da ste dugo bili u Parizu. Vie od dvije godine!
- Ah, da! U Parizu? U Parizu sam bio dvi-je-tri godine. Upoznao sam Stravinskog!
Zgodan ovjek. Malko uobraen, inae prijazan gospodin. Samo ima jednu manu:
gnjavi, brate, svoje drutvo kao pijanist, a svira tako fal da ga je upravo muka sluati.
l Picasso me je pozivao k sebi: on se neobino interesira za nae freske. Obeao sam
Picassu da u mu napisati principijelan predgovor za njegovu kolektivnu izlobu u
New Yorku. Bio sam na aju kod Lhotea. A propos Lhote, meu nama, ali sasvim
meu nama: u cercleu oko Lhotea ne dre nita do Metrovia. Znate kako: Me-
trovi je naa vrijednost! A to mi uope imamo? Malo Njegoa, malo narodne
pjesme i Metrovia! l htio sam da mu pomognem, bilo mi je ao ovjeka, pa kaem
ja Picassu: e, moj dragi maestro, polagano, ne ete vi ovako o naem majstoru, ali oni
nikako ne e da popuste, l ne e, i ne e! Kau: gdje je on - molim vas - od
Bourdellea? .Sada, jeste to: nije ni Bourdelle ba maji kaalj, ali opet... l tako sam,
vidite, s Metroviem nagrabusio. A vi to ne znate? Ja sam suradnik "XX Sieciea".
Da-a-a! Napisao sam lanak o arhitekturi naih junih krajeva. Dobro plaaju,
bogami: tri hiljade franaka po tampanom arku. Da taj posao nije tako ubitano
dosadan, ovjek bi mogao postati jo i literat. Eto, Plon! Ljetovao sam mu s
gospoom i kerkom u St. Tropezu, i Plon me upravo zaklinje da mu napiem knjigu
- tako neku vrstu monografije - o naoj zemlji: plaa mi dvije hiljade vicarskih
franaka po tabaku. Znate li vi, to to znai? A propos monografija! uo sam juer,
povjerljivo, dakako, meu nama, da Lanto (vi znate onu protuhu Lantoa) pie
monografiju, to mislite o kome? Pogodite! He-he! Ne biste pogodili do svog smrtnog
dana! Lanto pie monografiju o Domainskome! Na kunstdrukpapiru sa et-
vorobojnim tiskom. Ve mu je doktor Hugo isplatio prvi a conto: dobro su ga platili,
bogami, svaka ast! A propos Domainski! Meu nama, ali strogo diskretno! Doktore,
ja znam ovjeka koji je ministru Krobatinu dao onu fotografiju dokumenata od
sarajevske policije! Autentine fotografije stoje vam na usluzi. Molim vas da me ne
shvatiti krivo! Ja ne posredujem, ja vas samo upozoravam iz istog dobronamjernog
prijateljstva, jer napokon u tim vaim bitkama, kako vidimo, puca se iz monografija,
to je, bogami, teko topnitvo, a mali kakav dokumenti u tijem zavrzlamama ne e
biti na odmet.
Sama pomisao da doem do tih dokumenata bila je u prvome trenutku juridiki
zavodljiva. Ali ta bubuljiava njuka preda mnom, taj drastiki dinaroid bio mi je
fizioloki odvratan! za nj se govorilo da je pobio prilino mnogo svijeta! Nekakav
socijalistiki bravo koji hoe da me ucijeni policijskim dokumentima. Odbio sam.
Nije bilo, moda, mudro, ali nisam mogao da se upustim u taj posao s tim tipom.
Ispao sam glup i inferioran!
- Hvala. Mene ta stvar vie nita ne zanima. To je za mene skinuto s dnevnog reda.
- Doktore, radi se o jednoj smijenoj svoti: ovjek trai pet hiljada. Za vas je to stvar
od goleme vanosti! Moda sudbonosna! Vi ste se upustili u borbu s krokodilima!
Pazite dobro! Radi se o malenkosti!
- Hvala vam!
- Ne ete doista?
- Ne, hvala!
- Je li to vaa posljednja?
- Pa dobro, ovjee! Razumijete li to znai: hvala? Ne! Hvala!
- A, tako! Rezignacija! Vidite, doktore! Ovi nastupi tihe, melankoline rezignacije, to
su uvijek sigurni znaci izgubljene bitke. Znai: prevladao je razum. Pomirujemo se sa
injenicama. Ali, vidite, Domainski ne spada meu melankoline dentlmene!
Domainski je naj-mio Lantoa, a onaj isti Krobatinov tip (meu nama, ono je jedno
stopostotno provalniko lice, vie od toga: opasno ubre) ima itavu zbirku raznih
dokumenata... Ja ne znam da li je istina, ali molim, ja citiram, odgovornost ne
preuzimam, ali, molim, citiram doslovno: kai ti onom svom prijatelju (tako je rekao,
slovo po slovo, na asnu rije), da mi Domainski daje pedeset hiljada ako mu predam
dokume-nat to se tie onog tvog ludog doktora,
- Kakav dokumenat? Tko da preda doku-menat? O kome?
- Ma, more, to tu izigravate eret-buda-lu? Dokumenat, brate, policijski, iz koga se
lijepo vidi da ste pod svojim vlastitim potpisom denuncirali doktora Wernera godine
etrnaeste, kao ispravnog nacionalnog radnika,
- Dokumenat? O meni? Iz godine etrnaeste?
- Ne, nego valjda o meni! Ja sam onda hrkao, prijane moj, s onu stranu brave, a vi,
gospoda austrijski oficiri, vi nosioci velikih zlatnih carskih austrijskih kolajna za
hrabrost na bojnome polju, na polju asti i slave, vi ste se pomalo bavili i
denuncijacijom. A sada izigravate moraliste. More, kakav moral!
E, vidite, tu, u tome momentu je pala ona
amarina, ona glasna fatalna zaunica, po svim pravilima razuma i logike. Strka.
Kelneri. Graja. Jedan mali pikolo upravo onog momenta u prolazu, ponesen onim
dogaajem, prolio je pet-est aa piva po damama kod drugog stola, zvek staklovine
na mramornome podu, vrisak usplahirenih gospoa, gosti, zaueni kavanski gosti,
valcer iz "Travijate", policija, ispitivanje u anku, stiska itavog jednog jata baba oko
nas, u jednu rije: skandal u kavani "Central". Rezultat: pet dana policijskog zatvora
nepretvorivog u globu, jer mi je to poslije "sluaja von Petretich" bio ve drugi
"sluaj" izazivanja nereda na javnim mjestima. A nekoliko dana kasnije, tek to sam
se vratio iz zatvora, trei sluaj izazivanja nereda na javnome mjestu, ovoga puta u
kavani "Evropa".
Sjedim u kavani, itam novine. itam lanak jednog strunjaka o navalama otrovnim
plinovima na evropske velegradove i o socijalno selektivnoj prednosti takvog jednog
prepada otrovnim plinovima na evropski velegrad. Autor tog strunog lanka s
pravom pretpostavlja da e od jedne dobro organizirane i planski provedene navale
otrovnim plinovima na jedan velegrad stradati, uglavnom, dijelovi prenapueni,
dijelovi u kojima stanuje deklasirano, demoralizirano gradsko smee. Kako je danas,
kraj visokog stupnja tehnike i mainizirane proizvodnje, nekvalificirana radna snaga -
uglavnom - potpuno suvina, navala otrovnim plinovima na industrijske velegradove
imat e - izmeu ostalog - i tu prednost to e se masovnim uklanjanjem plebsa dobro
organizirano drutvo rijeiti suvinog ljudskog smea, uglavnom oloa i deklasiranog
nepotrebnog balasta.
- Servus!
- Zdravo!
- Slobodno?
- Molim!
- Kako si?
- Dobro! Hvala! A ti?
- l ja! Hvala!
Bio je to moj drug iz srednje kole Franjo Ljubii, koga smo svi od djetinjstva zvali
Francek. Francek je postao bankovni inovnik, a za vrijeme rata bio je fliger.
Oberleut-nant jedne bosanske regimente, aeronaut. Negdje polovicom tisuu devet
stotina i osamnaeste razgovarao sam s njim u Ljubljani, u onoj maloj kavani u sjeni
franjevake crkve pred kojom stoji Preernov spomenik. Ja sam doputovao iz
Galicije, a on je bio kod jedne eskadrile na venecijanskom sektoru, bombarder.
Razgovor je onaj ljubljanski poeo (otprilike) isto tako kao i ovaj u kavani "Evropa".
- Servus!
- Zdravo!
- Slobodno?
- Molim!
- Kako si?
- Dobro! A ti?
- l ja! Hvala na pitanju. Bio sam jutros nad Venecijom. Dakle, ja sam sebi tu toliko
razvikanu Veneciju posve drugaije predstavljao. A zapravo: mnogo vike ni za to!
Plitka vodurina kao Lonjsko polje. Sam a i blato. Lagune!
To su te slavne lagune! Ti boga! "Nad lagunom trepti mjeseina" - he-he! A ja sam po
toj lijepoj mjeseini - ti boga - nad lagunom poslao toj naoj dragoj Veneciji pakung
najsrdanijih pozdrava, l gondolama i golubovima i Svetom Marku! Ti boga! He-he!
- Kakav pakung?
- Pa tako: tonu i pol ekrazita! Dosta, ti boga! to misli!
Ovoga puta, u "Evropi" nije Francek priao o svome venecijanskom pakungu, ti boga,
nego o tome kako su ga bacili iz banke, kako sada vodi knjigovodstvo kod nekakvog
carinskog posrednika, kako trai bolje i unosnije mjesto, kako bi trebao protekciju
uglednog direktora jedne ugledne banke, kako svi ljudi kradu i varaju, ti boga, kako je
sve sagraeno na kraama i na prevari i kako je svijet gadan, zloban i pokvaren. Sve
je podmitljivo, sve je potkupljeno, sve je potplaeno, sve doukuje, sve se ogovara i
klevee, a nitko nema obraza da kae popu pop, a bobu bob. Sve je upravo odvratna,
prljava krmetina, smrdljiva pelun-ka, spilja, kartanica i kupleraj! A kako je sa
mnom? uo je od nekoga da je poduzeta akcija u graanstvu da mi se poniti
doktorat, jer da nisam dostojan tog akademskog naslova. uo je da me je Domainski
dobro platio i da sam kod toga pristojno zaradio.
. - Kako, Domainski? A zato bi mene platio Domainski?
- No uje, ti boga. Ne pretvaraj se, molim te lijepo! Kad ovjek ima dokaze u ruci, ti
boga, i moe da nastupi dokaz istine, a ne nastupa dokaz istine nego prima osudu na
znanje, i to jo, ti boga, bez priziva, takve se stvari, ti boga, ne ine badava! Meu
starim drugovima, entre nous - koliko si dobio?
- l ti vjeruje da sam je primio od Domainskoga mito i da samo zato nisam tjerao
stvar na viu instanciju?
- Vjerujem, a zato da ne vjerujem? Jo se nikada nije ulo da je netko imao dokaze u
ruci, a onda se zadovoljio osudom i sjeo na osam mjeseci u zatvor! Smijena stvar! A
zato ne bi bio primio? Da e biti suen po zakonu zbog uvreda, to si znao, a ono je
ve bila prilina usluga onom lopovu, i tako se opet jedamput pokazalo: da na ovom
bijelom svijetu nema ovjeka koga se ne bi moglo kupiti! Nemoj se ljutiti, ti boga, ja
ti to nita ne zamjeram, samo onako, meu starim prijateljima - ti boga - em zna kak
je, ti boga...
- Oprosti, ali ako ti vjeruje da sam ja mogao uzeti od Domainskoga novac, onda
mislim da je na razgovor o toj stvari potpuno suvian! Samo taj fakat to se nalazimo
tu u ovoj prenatrpanoj kavani prijei me da ne reagiram na te tvoje rijei kao to bi
jedino bilo logino: pljuskom. Molim te da ostavi moj stol i da se odstrani, i to
smjesta!
- Ti me tjera od stola? Taj stol je upravo toliko moj kao i tvoj! Mar ti, svinja stara!
uft!
One dvije-tri svoje posljednje fraze: svinja stara, mar, uft, Francek Ljubii zaurlao
je tako glasno da su svi oko nas uznemireno uspravili glave, oekujui to e se opet
odigrati u vezi sa mnom, starim i oprobanim izazivaem skandala po javnim lokalima.
Sjeam se toga momenta. Bilo je neizrecivo neugodno. Osjeao sam kako me je oblila
rumen i kako sam ustreperio sav kao poskok. Pa ipak, oprostit ete mi, uza sav respekt
to ga ovjek moe osjeati spram najobinijih i najkonven-cionalnijih naela
uglaene utivosti, ipak nije ugodno biti predmet hajke, neprestano na udaru, bez
prekida izazivan, uznemirivan glupim pogledima i drskostima na sve strane. Jo
uvijek u ruci s bambusovim okvirom kavanskih novina (u kojima sam bio itao lanak
o prednostima navala plinovima na velegradove), ja sam, vie jednom obrambenom
kretnjom, da povuem neku demarkaciju izmeu sebe i ovoga barbara to me izaziva
a ne e da se udalji od moga stola, posve polagano (meni je barem tako izgledalo da
nije bilo brzo) prebacio sa stola sve ae i alice, i srebrno posue spram Franceka, da
mu time simbolino objasnim kako je izmeu mene i njega stvar svrena. Neka ide!
Poliven kavom, vodom i ajem iz srebrnog ajnika koji se je otkotrljao ravno u
njegovo krilo, Ljubii Franjo je ustao i rutiniranom, bokserskom gestom starog
bombardera poslao mi itav jedan pakung ekrazita u lijevo oko. Osvijestio sam se na
klinici gdje sam poslije toga odleao dvije nedjelje u punoj neizvjesnosti za sudbinu
svog lijevog oka jer je udarac svom teinom pao upravo po ronici, i tako je riziko
sljepoe bio prilian. Punih trideset dana ostavili su me u potpuno mranoj, crnim
zavjesama zavjeenoj sobi, i tih trideset dana u mranoj, crnim zavjesama zavjeenoj
sobi bilo je posljednjih trideset mirnih i harmoninih dana u ovome dijelu mog
uzrujanog i uznemirenog ivota to se odvijao u znaku samih neprilika.
Leim u sobi zamraenoj crnim zavjesama. Danas, kada se kreu ogromne povorke
gomila u svima smjerovima, to znai osamljeni pojedinac u tim nepreglednim
koliinama strasti i zaslijepljenih predrasuda, i to moe ovjek u tim brodolomima,
ne imajui pojasa za spaavanje, a nije toliko kratkovidan te bi mogao da se opije
patosom lai koja narkotizira utopljenike vjekovima. Nai dani protjeu s naim
ivotima kao sjenke Foxovog "20-th-Centu-ry"-skandala. Novine sve luom brzinom
padaju na platno stvarnosti, ta igra svjetlosti i sjenke, ta tajanstvena predstava
evropske lai postaje svakim danom sve mranija i sve zagonetnija, strava u gledalitu
oigledno sve uznemirenija, i nitko ne moe znati kada e madridske ili angajske
bombe to ih promatramo iz svoga bioskopskog sjedala padati doista i po naim
vlastitim glavama. Kao u pukim kitajskim kazalitima, mi spavamo u gledalitu, mi
se tu hranimo, mi ivimo tu i mi tu umiremo. Prisustvujui zaaranoj predstavi,
glumei glumce i gledaoce u jednom licu, ne razbirui tko je glumac a tko publika, mi
ne razaznajemo tko koga promatra: da li glumci gledaoce, ili obratno? Jer dok nekoga
gone na sceni, dok hajka traje, dok ulovljeni bjegunac posre pred fijukom hajke,
teko bi bilo prosuditi nisu li i gonii sami progonjene zvijeri, i kad ovjek razmilja
iznad te ustalasane puine gomila, svjetine, puka, grobova i strasti, u tom sablasnom
vihoru armada, podataka, programa i zastava, u toj oluji to je zavitlala oblake crnih
brojki kao jata skakavaca, on ipak ni sam nije drugo nego skakavac u roju, brojka u
statistikoj rubrici, statist na jednoj predstavi gdje ljudske mase as raspinju, a as
nose u zlatnim nosiljkama pojedine glumce kao polubogove. Promatrajui zbrku i
graju vjekovima, nosi nas vrijeme kao vjetar, i nas promatraju hladnokrvni i okrutni
vjekovi iz staklenih muzejskih ormara u oklopu, mi gledamo, ali smo isto tako i
gledani, a snai se u tim tajanstvenim vrtlozima, isplivati ih tih tajfuna na korablji
neznatnijoj od orahove ljuske, odleprati kao pahulja u vijorinama, tko je to ikada
umio i mogao? Svi glumci u okviru predstave neobino dosadnog i slabog filma
"Domainski D. D.", sva ova hemoroidalna, bljedolika gospoda nalie u najboljem
sluaju na neku vrstu bolje odgojenih maitre d'hotela. Ti glumci poloili su svoje
ispite kao odlikai na provincijalnim kolama, njihovi aketi, njihove pomno
ispeglane hlae, iljaste cipele, svileno rublje, kicoki vezane, skupocjene kravate,
odnjegovane, po-madom isprane i izmasirane ruke, sve je to uredan ispit, pred
ispitnim povjerenstvom, vrsta bolje i unosnije sudske rasprave pred obranikim
sudom, ili prvorazrednog graanskog sprovoda. Predstava naeg domaeg filma
svakako je unosna graanska priredba, poeljana, vie-manje ipak okupana, dobro
postavljena, gdje statisti doekuju nosioca glavne uloge u paliru, kao to se to vidi i
po provincijalnim kazalitima: on donosi u svojoj torbi vane ugovore, i, uz propisan
smijeak iza stola presvuenog zelenim suknom, On, Gospodin Generalni, objavljuje
gospodi lanovima ravnateljskog vijea da je u svojoj torbi
donio nekoliko stotina vagona plehnatih nonih lonaca i da se, prema tome, puni
optimizma, moemo nadati najpovoljnijem razvoju poslovnih prilika u slijedeoj
poslovnoj godini. Taj smijeak Gospodina Generalnog smijeak je boljeg trgovakog
pomonika, potpuno svi-jesnog bankrota, ali glavno je da su njemu njegove dnevnice
osigurane, i glavno je da on ima svoga pravnog zastupnika koji e 'tom bankrotu ve
pravodobno izmisliti odgovarajuu i pristojnu pravnu motivaciju. Punih dvadeset
godina statirao sam na toj predstavi. Sluao sam njihove razgovore, prisustvovao
sveanim doecima njihovih gospoa kad se vraaju s ljetovanja, donosio damama
bukete rua kad sam bio pozivan na veere, fotografirao se kod sveanih banketa u
sjeni naih privrednih asova i ne sumnjajui da sam posve neznatna, siva pojava na toj
nasmijanoj reviji gospojinskih haljina, skupocjenih toaleta i nakita, neka vrsta
plaenika koji u fraku ute na rubu sagova, okrenuti licem spram glavnih glumaca, a
jedina im je dunost da pogledom slijede svog gospodara, kao dobro uvjebani
namjetenici u sjajnim odorama kada pokretom glave prate dostojanstvenike pred
poasnom etom. Igrao sam ulogu sporednog statista koji sakupljenim novinarima
predaje tekst konferencije, ureen, poeljan i poljepan za znatieljnu javnost:
"Gospodin predsjednik zahvalio se u svome uvodu NJ. E. ministru, gospodinu
doktoru tom i tom", i tako dalje, ili: "Suradnja naih kartela, identinost naih pogleda
na otvorena pitanja nae produkcije i naega trita, sve to daje nam nesumnjive
garancije da s najboljim nadama vedro gledamo u budunost nae mlade privrede" - i
tako dalje.
"Vedro gledanje u budunost privrede", a zapravo veletrgovina maglom. Na
meunarodnoj liniji zblienja dviju ili triju "mladih privreda", kojima predstoji isto
tako "vedra budunost" kao i naoj, drutveno smee loe pjenuava vina u ime
izmjene robe (to jest produkata "mlade privrede koja ima vedru budunost" to jest -
nonih lonaca generalnog direktora Domainskoga), pijuni ire prijateljstvo meu
privredama, krvavi kriminalni tipovi, kao Domainski, propovijedaju ljubav i
harmoniju u meunarodnim poslovnim odnosima. Varalice promiu vjeru u potenje,
a na ratitima izgrauju se "mlade privrede" koje su ve trudne novim mladim
ratovima (kao stjenice mladim stjenicama), i tako se na miniranim poljima prireuju
banketi "o vedroj budunosti", potpisuju se trgovaki ugovori, a na nepokrivenim
mjenicama izgrauju se itave trgovake civilizacije. Te se saldakonto-civilizacije
uzajamno ugroavaju svojim "vedrim budunostima" i one se meusobno unitavaju
"identinou svojih pogleda" o jednom jedinom naelu: solidnoga kamatnjaka. U
svrhu povienja glavnice i unosne amortizacije grade se gradovi, piu se knjige, pale
se kontinenti, bacaju se u zrak minama ona poduzee kojima je mjenica dospjela.
Ovrha se provodi obino po kii, a milijuni ovrhovoditelja s pukom u ruci kinu za
tu raun zaklonjeni prsobranima ve vjekovima. Domainski ubija vlastoruno samo
onda kada je ugroen "re-belskim svinjama", Valentima. U sreenim i organiziranim
prilikama za Domainskoga kolju za to struno izobraena i kvalificirana lica, a da bi
klanje donekle ipak imalo kakvo-takvo moralno-intelektualno obrazloenje, zato
uenjaci i strunjaci (Maylanderi) imaju da se snabdiju dokazima kako Domainski i
Kardos-sy (kada ubijaju) vre samo jednu vrstu kirurke operacije koja ugroeni
organizam "mlade privrede" spaava od sigurne smrti, to jest od "vedre budunosti"
naeg konkurenta. Pod svime ipak, unato svemu i uprkos svemu, lei jednostavna,
logina istina koju je, kako bi Si-nek rekao, "iskustvo ovjerovilo", i koja se - naalost
- neoborivo "podudara" sa stanjem injenica, a to je: da pod tim stanjem injenica lei
zaklan ovjek. Upravo jo preciznije: tu lei masakriran pojam o ovjku. Zaklali su
ovjeka. Izmasakrirali su ovjeka kao takvog i bacili ga jedne mrane noi u
vinogradu ad acta. Sve je ostalo samo vanjska, dekorativna naprava! Oni koji su ubili
pojam o ovjeku mogu imati svoje kipare koji im diu spomenike, oni mogu imati
svoje moraliste koji znanstveno obrazlau potrebu takve politike kirurgije, oni mogu
imati svoje novine, svoju tampu to krivotvori injenice u interesu njinog
kamatnjaka, o njima se mogu pisati monografije na specijalnom i skupocjenom
holandskom perolakom papiru sa etvorobojnim tiskom (Lanto o Do-mainskome
pod naslovom: ivot jednoga magnata), za njih se moe organizirati ne samo jedan
nego itava armada svrsishodnih "pogleda na svijet", ali ipak: pod njihovim
pobjedama, pod tim sveanim banketima i vatrometima, pod grmljavinom crkvenih
zvona i rotacionih strojeva, pod plaenom halabukom i svakodnevnom gungulom
gluposti i nitkovluka ipak lei neoboriva i nesumnjiva istina: pojam o ovjeku zaklan,
izmasakriran, silovan, ras-krvavljen... Lee etiri mrtvaca u vinogradu, i to: dvojica
kod stuba u pivnicu, jedan kod brajdice, a jedan kod ivice, u dnu vinograda. Dva kod
pivnice prostrijeljene glave. Onaj kod brajdice: pluno krilo, dvostruki hitac, a etvrti:
kucavica na vratu. etiri ovjeka. Da ne bi trebao da se grize na crti svoje savjesti,
Domainski je ta etiri ovjeka, etiri Valenta, etiri zvjerokradice, pretvorio u pojam
"rebelskih svinja", u pojam "razbojnika" i "zvjerokradica" - no unato tome to je
Hugo-Hugo to sramotno i podlo umorstvo drapirao najskupocje-nijim frazama,
umorstvo ostaje umorstvo, a zloin zloinom, l da ja nisam najobinije magare,
upravo onakvo o kakvom govori Shakes-peare u Hamletu:
Golubinje sam grae, nemam ui
da njome svoju patnju zagrim,
jer inae bih bio nebeske
sve jastrebove leem toga gada
nahranio! O huljo krvava
i pogana! O bezduna i bludna
i opaka i izdajnika huljo!
O osveto! Zar nisam magarac?
itavom tom problemu oko Domainskog ja bih bio dao jedan drugi - dakako stvaran
oblik. Nego nemam ja, brate, naalost, svoga pogleda na svijet, kao to to kae
inenjer Sinek. (On ga ima, pak nije uinio ni toliko kao ja.) Skoio sam (kae) sa
svog prvospratnog balkona kao anarhoindividualistika, zbunjena, malograanska
bluna samo zato da izazovem uzbunu u malome gradu. "Ne znam to hou", eto, to je!
Ja znadem to ne u, a to, dakako, ne znai mnogo. Ali trebalo bi znati to zapravo
htjeti, l Valent je odmahnuo rukom. On znade po svome iskustvu da takvih kao to
sam ja nema kod nas i meu nama ni za jedan pjeaki vod. A to bi ve Valent
mogao s jednim pjeakim vodom takvih neurasteninih zbu-njenka kao to sam ja?
Kako je uope protekao moj ivot? to znai sve to u meni i oko mene?
Novine, lica, neprilike, glasne ljudske povorke, udaraju leptiri o unutarnju plohu,
rasvijetljene petrolejke na verandi, jedan ovjek koji je spavao preko trideset godina
probudio se, ustao je i zaputio se, pod dojmom malene, posve logine, neobino jasne
i svima shvatljive istine, u zbrku. Ljudi uope ne vole kada se govori o tome da istina
nije ono to smo skloni da vjerujemo, jer nam je to unosno, ili jer smo povjerovali
drugima da je tako, koji su nas opet u tim istinama odgojili, jer je to bilo unosno ili
njima samima ili njihovim poslodavcima), jer to je najposlije - doista - ta istina?
Moja vlastita ivotna istina kako izgleda? Tekle su rijeke, padale su kie, micali su se
u maglama snopovi vojnikih svjetionika, s Jad-vigom Jesenskom bio sam miran i
spokojan nekoliko minuta u obinoj prljavoj hotelskoj sobi, gradovi, stanice, vagoni,
krepani konji, krme, vino, dim, dim, dim, a iznad svih tih sivih i dosadnih lica oko
mene, iznad ogromnih oblaka dima od mojih vlastitih popuenih cigareta, visoko i na
visokoj "c"-ici cvrkue onaj mali vrapi iz Brzezinke, mali vrabac na telefonskom
drotu koji je zacvrkutao i otprhnuo od straha pred ljudskom glupou.
Leim u sobi, zavjeenoj crnim zavjesama, i ne snalazim se pred najosnovnijim
pitanjem: da li je to u meni poetak ozdravljenja ili u eventualno oslijepiti i tako
ostati u crnoj sobi, u svojim vlastitim samoama, osamljen i potpuno sam, ili se tek
nalazim pred bitkama, a
sve to do danas bilo je tiha i idilina uvertira prije kreeva u kojima u moda izgubiti
glavu, ali zastavu ne u predati ni zatajiti? Imam li ja uope zastavu? Nisu li te
mrane sjene to se vuku oko mene u ovoj sobi, titraji uljenice koja se gasi?
Duguljaste sjenke potitravaju prije konanog ugasnua i sve su ovo nijemi predznaci
konane, ugodne i zaista posljednje tmine.
to uope znai kad se ivot snizuje do po-ivinene slike o umorstvu? ivot je
oduvijek bio najistiji i najdublji tamo gdje se objavljuje u tajanstvenom trenu ljepote:
razastrto golu-binje krilo tamnoocalne boje u modrikastom sedefnom preljevu
pastelnog, toplog proljetnog neba, lepet istog ptijeg krila kad svie, a mladi jablan
treperi na jutarnjem nebu. Otputovati iz ove strane, crnim zavjesama zamraene
sobe, u pastelnoplava svitanja, negdje daleko na jugu. krinula su vrata tihe osamljene
kuice na dnu drvoreda, bijelo jare provirilo je izmeu dva kamena stupa, jutarnji
lahor nad plohom ustalasane rosnate trave, cvrkut ptiji nad lovorikama i oleandrima.
Frascati, Grotta-ferrata, Castel Gandolfo, kao crta svijetle plave simfonije, u
prozirnom pianissimu obrisa albanskih brda, pinije, empresi, klokot vodoskoka,
svjetlomrak teke, smee, mrane zlat-nouokvirene renesansne slike. Zubori vrelo u
sjeni hrastika, bijeli oblaci plove iznad krajine, zvone klepke, uje se frula: idila. U
jednu rije: idila.

INTERMEZZO U SIKSTINI

Oko nisam izgubio. Poslije klinike i osamna-estodnevnog strogog policijskog zatvora,

"zbog izazivanja nereda u javnim lokalima", otputovao sam u Italiju: skitnje i izleti po
Um-briji i po Perugi, proljee u Sieni, a Uskrs u Rimu. Moje talijansko putovanje, a
naroito rimski boravak i sve u vezi s onom glupom sik-stinskom upadicom, zauzelo
je poslije, u naim ogranienim zakucima, ponovno oblik ste-njevakog skandala:
govorilo sa da sam u Sik-stinskoj kapeli dobio napadaj nesumnjivog bjesnila, da sam
skoio na glavni rtvenik, da sam s glavnog rtvenika pod Michelangelovim
Posljednjim sudom poeo bacati ogromne srebrne svijenjake, da sam ranio jednu
staru Engleskinju i da su me, sasvim prirodno, strpali u luaku koulju i zatvorili u
ludnicu. Sve to, dakako, ne odgovara injenicama. Sve to nije drugo do usmenom
predajom izobliena i zlobna prividnost to je stjecajem naroitih okolnosti poprimila
oblik glupe istine, a ta prividnost, ustvari, doista je prouzrokovala da su me stavili na
motrenje, i da sam se vratio u na grad igosan nesumnjivim i svim strunim i
klinikim formalnostima provjerenim igom ludila. Eto, kakvim su se redom razvijale
stvari.
Poslije divnog sangimignanskog i sienskog ranog proljea stigao sam u Rim pred
Uskrs kad su ve lastavice cvrkutale oko tornjeva i kada je sve cvalo i mirisalo u
punoj uskrnjoj rasvjeti, sa sjenama golubova u letu i s tajanstvenim lepetom ptijih
krila to umi kroz crkvene prozore u tamnome svjetlomraku bojeg doma (nad
vodoravnim pramenom tamjana, nad ploama i nad grobovima crkvenim), kao apat s
onu stranu svega - to je runo, opako i gadno u ivotu ljudskom.
Obratno od toga da patetino dokazuje svoju vjenost, Rim mi je na svakome koraku
govorio kako nita nije postojano, kako je sve prolazno, kako svega nestaje i kako se
sve gubi konano u nepovrat i tone u vremenu, doista kako sjenka uznemirenog lepeta
golu-binjeg na staklu crkvenog prozora, kada je tiina, a masivna votanica nad
grobom mrtvoga pape pucketa i dimi se okomito aavo, kao mraan i stravian
znamen krvave lomae. Rim, kao slika vjenosti i neprolaznosti, bio mi je na svakome
koraku upravo najuznemireniji dokaz kako ni jednog rtvenika nema i nikada nije bilo
koji nije oboren, i kako ni jedne graevine nema koja ne dokazuje da je bilo bez-
uslovno potrebno da se razori ona koja je tu stajala na tom istom mjestu prije ove
dananje
koja u nama budi udivljenje vjenosti. Vrijeme se poigrava crkvama kao i svim
tvorevinama
ljudskim i nosi ih u oblacima kao vjetar lie jesenje, i svi se napori ljudski dime u
prostoru kao prah na cestama kojima prolazi ovjek, ne snalazei se u tim zbrkama,
uvjeren kako je njegov ljudski put naroito odabran po viem smislu, i obmanjujui se
u najosnovnijoj pretpostavci kao da je svrha ivota usredsrijeena na ovjeka ili na
isprazne ljudske predrasude. Svakom svojom ciglom dokazuje Rim da u razvoju
ljudskih napora nikada nije bilo ni jednog koji nije bivao ugroen, a postojao je
zapravo samo tako dugo dok je, pred opasnou da bude sruen, imao u sebi snage za
obrambeni otpor. Rimska arhitektura nije drugo do nagomilavanje obrambenih
bedema, dizanje kula i tornjeva, isticanje vjetrokaza, vijore-nje zastavama, bubnjanje i
vjeno spasonosno prisvajanje monopola za jedinospasavaju-u vrijednost svoga
"pogleda na svijet". Od Panteona, do Crkvine Propagande, svi sveci i bogovi rimski,
svi grobovi, svi spomenici, sve knjinice i svi rtvenici rimski, sve to protjee kao
poplava, sve je vjeno ugroeno od novih poplava koje se javljaju sa silinom prodora
oblanih, te se valjaju kao sverazorni elemenat koji sve nosi, poput bujice o kojoj
pjeva ve Petrarca u svojim Trijumfima; i to bi se o toj pobjedi vremena nad
ovjekom moglo jo neto naroito rei poslije Petrarke? Barokna rimska predstava,
to je posljednji titraj zvuka, izdisaj isusovakog zvona, u Rimu umirueg (od Luthera
do posljednjih enciklika u kojima je rije o marksizmu), i taj vjeni Rim, taj pala-
tinski stan visokih carskih dostojanstvenika boanskog podrijetla, Dom Nazarenev,
Grad Pastira Gospodnjeg, danas je grad s dosadnim mjeseinama uz operetnu glazbu
za strance koji tapkaju po tom starom evropskom groblju neinteligentne, kao koze to
su pasle vjekovima na Palatinu, kada se zvao Monte Capricino, te nije imao nikakvog
drugog znaenja nego upravo to to je i bio: kozja paa. Vjekovima.
itavo moje rimsko raspoloenje, tako uzvieno kao da promatram vlastito nae
suvremeno, evropsko dananje zbivanje iz retrospektive barbarskih stoljea koja
(nesumnjivo) dolaze, i koja za nae dananje, suvremene evropske vrijednosti ne e
imati smisla ni razumijevanja u tolikoj mjeri te e i dananja Evropa biti za njih
najobinijom kozjom paom, itav, dakle, moj osnovni rimski - Monte-Capricino-
timung uravnoteene i smirene rezignacije iskljuivao je (izvan svake diskusije) bilo
kakvu naroitu razdraenost, a pogotovo pak suludu neuraunljivost kakva mi se
pripisivala: da sam skoio na sikstinski oltar i da sam tekim srebrnim kandelabrom
ranio neku otmjenu englesku damu.
Toga svibanjskog jutra, kada je dolo do neugodnog, upravo sramotnog incidenta u
Sikstini, bio sam - ako se uzme objektivno - vie pospan nego uzrujan. Vani proljee
u punoj sunanoj rasvjeti, a u crkvi polutmina: jedna treina stropa pokrivena skelama
i ceradama, tamo iznad naih glava nekakvo sobos-likarsko lice fiuka tango. Sjedio
sam u dnu prednjeg ograenog dijela crkve, kod reetke, promatrajui Gale, Teutone i
Barbare kako se dvopapkarski guraju pred Posljednjim sudom. Ogromne povorke
prolaze ispred te slike nad rtvenikom ve vjekovima: provincijalni kapelani s
brevijarom i dalekozorom, mrave kratkovidne engleske usidjelice sa dvije-tri hiljade
funti godinje rente na solidnom kamatnjaku od etiri i pol posto, jedna mala,
patuljasta ena, guava nakaza na repu francuske grupe koju predvodi vodi to
hermafroditski mekee i mae rukama, uvjeravajui svoje sluae, trgovce kravatama
ili sardinama, kako je Pintu-ricchio neto - zacijelo - mislio kad je slikao ove slike na
lijevoj i desnoj bonoj draperiji. Prolaze barbari pred Michelangelom s
najraznovrsnijim emajliranim znacima svojih "pogleda na svijet", kojima se ponose
javno, kao cvijetom u zapuku: trobojnice, liktorski snopovi, svastike, dvokolice,
lopte, zvijezde, globusi, ljiljani, krievi, sve simboli jednog obezglavljenog vremena
koje nema ni intelektualnog ni moralnog ni estetskog lica. To vrijeme stvara
dvokolice i none lonce, to vrijeme izumjelo je naliv-pera i esperanto, a jedina mu je
oznaka: u to kraem roku to vea koliina nonih lonaca i esperanta, to jeftinije na
tritu, a istodobno to unosnije u zaradi. Vrijeme u kome se i Kristova misao
propovijeda pomou limene glazbe i skautske odore, u etveroredovima, s bubnjem i
inelama i s narodnim zastavama (kao neka vrsta vojnike, spartanske tjelovjebe s
vatrogascima i s pukom zabavom: vatrometom), to vrijeme ruga se sistematski
svemu to je u ovjeku ljudsko. Ono po viem jednom planu unitava ljudske porive u
ovjeku, ono bezidejno majmunie, igrajui se repom svoje vlastite gluposti, i kamo
putuju ti divljaci s emajliranim simbolima u zapuku, zato su se razvrstali u razrede i
podrazrede svojih uniformiranih i limenih "pogleda na svijet", i to trae ovdje, u
Sikstini?
Na dnu scene, iznad rtvenika, ogromna poplava plavomodrikasta i tamnocrnosmea
rui se niza stijenu okomito dolje, kao mraan vodopad to vue gomilu uznemirenih
brodo-lomaca u ponor bez dna, u ponor to je zinuo iza oltara, u pakao. U demonski
zaaranoj struji toga ukletog katarakta lebde, nad sjeno-vitim polumrakom, likovi
uzrujanih utopljenika, mesnato groe jednog itavog golog ovje-anstava pada kroz
drijelo ovoga prostora u nitavilo, propelo se orlujski, leti, otima se, moli, zaklinje,
vie i bezbono urla, sve zapravo talas uzvijorene modrocrvene zastave kojom nam je
jedan pokojnik prije svog vlastitog nestanka dao tajanstveni znak: zavijorivi je-
damput svojim tamnocrnosmeim stijegom, nestao je u nitavilu...
Nestao u nitavilu? Takav mozak ne moe da se raspline. Da nestane u nepovratu.
Eno ga gdje sjedi na klupi pod reetkom, izmeu jednog tajerskog para i dvije stare
engleske frajle i melankolino uti, ne snalazei se u ovom dvopapkarenju brbljavih
koza koje su pobrstile u prolosti ve Palatin i Forum, i koje e pasti i meketati upravo
tako nad grobljem svih vjekova, kao to mekeu nad grobovima jueranjim.
Vani cvrkuu lastavice. Sjene golubova padaju preko olovno uokvirenih stakala
prozorskih, vani zvoni sunano rimsko svibanjsko jutro, a ovdje je hladno kao u
pivnici: kao na maloj postaji Brzezinka pred ernovicama kada su auzvagonirali
konje, odjekuje grmljavina barbarskih kopita ovih turistikih dvonoaca koji se guraju
kao prava stoka, kao rogato blago to oblizuje svoje nozdrve, sluajui
meunarodnoga Hlestakova (koji se zove Cicero) kako laje za pet lira na sat: Le
plafond, qu'on peut examiner plus commodment avec les miroirs, a ste commence
par Michel Ange le 10. V. 1508. et acheve le 31. octobre 1951 (fusnota 2).
Naao sam se u Berninijevoj kolonadi, imajui namjeru da se popnem u Sikstinu, ali
me
je tu kopljem zaustavio vicar, objasnivi mi kako se u Sikstinu vie ne ulazi preko
stepenica - Scale Regie - nego novim ulazom na uglu iza Leonove ulice.
Tako sam se sa dvije astmatine asne sestre uspeo novim stubitem u vatikanske
muzeje, po onom toboganskom besmislu spiralo-idnom (kojim bi se mogao popeti i
bilo kakav fijakerski konj), i poslije tog novog ulaza, dostojnog, doista, nae husarske
civilizacije, gdje se i u Vatikan ulazi kroz mramorne portane. Onaj strani
pompadurski upravo sette-cento te vatikanske biblioteke, one diletantski u vulkansko
drijelo svemirsko ni kroz kakvo cento te vatikanske biblioteke, one diletantski
slikane tempera-sliice, to po stropovima i na supraportama prikazuju zemaljski
ivot papa, itava ta rulja ovjeanstva to se ovdje gura spram Sikstine, sve je to
mrano i teko shvatljivo protuslovlje izmeu misli i tvari. Vatikan, koji nosi na
svojoj zastavi Michelangelova Krista, Gologa ovjeka, mnogo blieg Zeusu ili
Prometeju nego ovoj gospodi suvremenim trafikantima Kristove nauke (koji su uveli
u crkvu elektriku), Vatikan se prilagodio ukusu dananjeg tehnokratskog "pogleda na
svijet", jer je Vatikanu iz poslovnih razloga mnogo vie stalo do masovne prodaje
nego do estetskog kvaliteta robe koja je u pitanju. Sa stanovita meunarodne Rezike,
ljepe su svete sliice s diletantskim tempera-motivima, banalne razglednice: kako
Sveti Otac igra ah s Josipom Drugim, nego Michelangelo, jer je ljepa Majka Boja
Lurdska od bijele sadre nego bilo koji helenski mramorni torzo. Zbunjen vatikanskim
dekorativnim strahotama (kao pitanjem na koje nema odgovora), poslije etnje Berni-
nijevom kolonadom koja je zaudarala na pisoar (jer ona u sjeni svojih stupova ve
vjekovima to i jest), dovukao sam se, upravo prokri-jumario kroz tu smrdljivu
kolonadu koju su robovi prali od noanjih ljudskih izmetina i smea, i teko izudaran
pomanjkanjem svakog, pa i najskromnijeg ukusa po tim beskrajnim hodnicima,
probio sam se kroz uzane, sivim mramorom poploane hodnike (koji tako fatalno
sjeaju na pisoare kavanske) do Siksti-ne. Kroz jednu pukarnicu, u prolazu, vidjelo
se kako dva papinska oklopnika, u vicarskim naranasto-crno ispruganim odorama
(upravo u onom dresu u kome ih je slikao Rafael), nadziru kako se istovaruje krinja
Campari-Bitte-ra, s teretnog, osmocilindrinog fiata. Jedan franjevac ostavio me je u
predvorju crkve u lepezi svog toledskog mirisa: sjetio sam se svoje sobe broj etrdeset
i tri, Valenta ganca, zatvora, svih straarnica po kojima sam probdio svoju mladost, i
tako sav preko glave zaronjen u pari tjelesnog vonja svoga blinjega stao sam pred
otvoren vidik, dostojan doista toga da se objavi ovom smrdljivom ovjeanstvu
svakog sedmog milenija jedamput.
Predstave, u okviru kojih nam podignute zavjese otvaraju takve stvaralake
mogunosti, kao to su stvorene na ovoj stijeni, dogaaji su tako vani da bi se ovjek
mogao prikloniti smionoj pretpostavci kao da na ivot ipak ima neki dublji smisao
nego to je na primjer trgovako dopisivanje ili voenje ratova na temelju zapletenih
trgovakih odnosa i konkurencije.
Na Sikstinskoj stijeni zaustavio se ivot jednostavan, kao to je jednostavna ova slika,
u svojoj jednostavnosti istodobno nepojmljiv, kao to su neshvatljive suze, kia, otrov,
oblaci ili zvijezde.
Kako je mogao znati i umjeti da kostobolan, ojaen, ostavljen i osamljen, ozlojeen i
nepriznat, jednim potezom svoje ruke stvori ne samo jedan Olimp nego trideset tisua
Olimpa usred takve grmljavine pakla i svih nebesa da tutanj ovih avolskih papaka
odjekuje jo i danas od Gangesa do Arizone. Svi bogovi od Egipta i Jeruzalema do
Rima, svi ovi ogromni, mrani, goli giganti u drijelu mranog raz-drtog neba, nad
ovim sikstinskim olujnim ponornicama prokletoga podzemlja, sve je to duboko
tajanstveno kao disanje okeana, kao udar talasa, kao urlanje vjetra, kao grmljavina,
miris rua ili kucaj srca, kako je mogao, kako je smio, kako je znao?
Dobro! A kako znade maka bez poznavanja farmakologije da li joj je potrebna
rebarba-ra ili koja druga vrsta biljke protiv glavobolje ili proljeva? A kako je onaj
vrabac na telefonskoj ivi postaje Brzezinka shvatio da se radi o kanonadi i da nije
oportuno ostati na istome mjestu? A zato sjemenka pliva protiv struje?
Zato ptice uope lete? l to trijumfalno? Zato etveronoci plivaju a da nikada nisu
uili plivanja pomou tikvica?
Sve su to otvorena pitanja, a sikstinska stijena, dakako, nije odgovor ni na jedno, ali
se osjea da mozak koji je zaronio u ovu kozmiku smeecrnomodrikastu smjesu nije
gledao u vuklansko drijelo svemirsko ni kroz kakvo stakalce jeftinog ili
trafikantskog "pogleda na svijet", nego je pao u Sikstinu, kao to padaju meteori, i tko
ima njuha za takve stvari moe da nanjui kako ovaj sikstinski kre vonja po
svemirskom sumporu, a pred njim mekee jedno itavo ovjeanstvo ve vjekovima,
buljei u ovaj praivotno mrani talas ljudskih strasti i pameti, kao koza.
Jutro je rimsko, sunano, proljetno, amor je turistikih glasova nametljiv, neodgojen,
bez i najmanjeg unutranjeg osjeaja za znaenje dostojanstva toga prostora. Telei,
dvo-papkarski, kozji glasovi preivaa to svojim papcima i kopitima i potkovanim
alpinskim cipelama udaraju o daske, skakuu, tralaliu, kikou, mekeu, smiju se,
zvidukaju, kao glupi kratkovidni dvonoci, jedni drugima neto dovikuju, maui
rukama, dalekozorima, staklima, ogledalima, knjigama, sajamska graja u povorkama
poslije ovog rimskog izleta na povratku u svoje hotentotske movare, u svoje
barbarske tale, u svoje malograanske krae, u svoja umorstva... Sedam hiljada
nesporazuma u jednom jedinom trenu, i o svemu tome trebalo bi napisati knjigu.
- O svemu tome trebalo bi napisati knjigu, rekao sam samome sebi, sjedei tako,
pognute glave, zaronjen u sebe i onu olujnu, mranu sliku o Gnjevu Gospodnjem,
bespomoan i zbunjen pred ovom barbarskom poplavom svojih blinjih.
- Knjigu?, zapitala me je sikstinska sjena iz polutame, radoznalo, dobronamjerno, s
blagim prizvukom ironije, s kakvom govore glasovi prekogrobni, glasovi koji
promatraju zbivanje ivotno s one strane, glasovi uzvieni iznad sitnih, svakodnevnih
zanovijetanja.
- Da, knjigu, o svemu to se tu zbiva! O svim tim vrlo zapletenim protuslovljima
vremena koja tako grubo dolaze do izraaja ovakvog svibanjskog jutra u ovoj crkvi,
- Jeste li doli preko biblioteke ovamo, gospodine?
- Da. To jest: ne znam. Vi mislite na one
duge hodnike sa settecento-ormarima koji bi bili po svojoj dekorativnoj opremi
prikladni za uvanje kozmetikih sredstava u garderobi kakve pomodne dame iz
onoga vremena, a nisu nikako za vatikanske knjige. Vi mislite na one sobe gdje je na
stijenama prikazan ivot Svetoga Oca, a u jednom staklenom ormariu uva se kruna
svetoga Stjepana, kao poklon madarskih katolika Svetome Ocu Leonu Trinaestome?
- Da, to je vatikanska knjinica. l poslije svega to ste tamo imali ast vidjeti vi imate
jo toliko naivne hrabrosti da vjerujete da se knjigom ili slikom moe uope neto
kazati? Ili ak dokazati? Kakve slike? Kakve knjige? to uope netko moe da kae u
ovom vremenu koje vjeruje u prodornu i pobjedonosnu snagu nogometne lopte?
Preko etiri stotine godina stoji ova crkva na ovome mjestu upravo ovakva kakva je i
jutros, i etiri stotine i dvadeset i pet godina ona nije rekla nikome nita. Ona nije
umjela ni stanarima Vatikana da progovori ni rijei, jer imati Sikstinu i k Njoj
izgraditi ovaj novi pisoarski prilaz ili uvati svete knjige u koketnim krinjama s
cvjetiima i sa sliicama a la Watteau, to onda da traite od ovih hodoasnika za koje
ste sami (uostalom ispravno) primijetili da mekeu kao koze na Monte Capricinu?
etiri stotine dvadeset i pet godina ova crkva nije nikome rekla ni rijei, a oni
osamljeni pojedinci, kojima bi Sikstina neto mogla da kae, oni je - u velikoj veini -
nikada nisu ni vidjeli, jer da je vide za to nisu imali novaca. Takvi pojedinci, kojima
ova stijena neto govori, nisu trebali ekati da minu etiri vijeka, jer je takvih bilo i
onda kada su se te stijene slikale, kao to ih ima i danas, ali oni ne znae da se vrijeme
pomie, nego obratno: oni su fatalan dokaz da u vremenu kao takvom, to jest u
vremenu ovom dananjem, na-zovievropskom ne postoji rije "napredak". Sve stoji, l
vrijeme stoji i ivot je u vremenu od poetka stvoren, postavljen i s matematskom
preciznou rijeen. Ogroman i sitan istodobno, razvijen i nerazvijen, u raanju i na
umoru, na poetku svren, na koncu zaet, bolestan i zdrav, nasmijana suza i pla i
radost na istim ustima, kao to su munje i duga pojave jednog te istog neba, i tko bi
mudar mogao da kae da munja nebeska i poslije sedamdeset hiljada godina ne e biti
munjom, ili ako bude netko plakao od bola u dalekoj budunosti, da ga taj bol ne e
boljeti upravo tako kao to i nas para kad plaemo danas. Slikati kao i pisati moe se u
okviru jednoga vremena i s njim paralelno, a to znai: gledati na to vrijeme po
pomodnim propisima toga istog vremena, isto tako kao govoriti i misliti i hodati.
Mudri su pojedinci koji nisu bez sposobnosti, a priroda ih je nadarila te se mogu
obmanjivati zajedno sa svojim vremenom. Pojedino, od drugih vremena odvojeno
vrijeme mnogo je slino lijepoj, mladoj i priglupoj kurtizani koja je uvjerena da
zvijezde zvone, da vodoskoci pjevaju, da sunce putuje po prostoru iskljuivo zbog
nje. Onako kako je Rafael slikao, ono je najgenijalniji, upravo kolski primjer kako
treba bezbrino slikati za svoje vrijeme i s njime: kao to ovjek svira gitaru na
balkonu ili se igra s pripitomljenom opicom. Ne znam jeste li primijetili onu
melodramatinu pantomimu u Stanzama: u centru scene, zaokruene arkadama, na
mramornome ploniku, kao trijumfalan zlatni udar pobjedonosne papinske trube, stoji
patetino zlatno Raspelo - nad mramornim razbijenim torzom Antike. Tako se radi i
danas. Tako se i danas mozak prodaje i lijevo i desno, to je vie-manje pitanje
profesionalne zarade, mode, uspjeha, stipendije, ali ako netko govori ili slika otrim
noem, ako hoe da se skalpira, da svue sa sebe svoju krvavu kou kao krvavu
tuniku, ako hoe da izree svoju utrobu, da zagnjuri prstima u sebe, u svoja crijeva, u
svoje tajne, u svoje meso, ako hoe da otkrije sebe, on je tu, mraan i dalek, i s njime
gospoda cilindrai i privatni docenti ne znaju to bi poeli, on nije sveta slika na
protenjima, on je problematino lice zaronjeno u mjeseine, u zvijezde, u pitanje
morala, on nema svoga nekog odreenog "pogleda na svijet", jer takav ovjek nema
potrebe da bude dervi, da vjeruje u katekizam, da svijet gleda po propisu, kada takav
ovjek svijet vidi. Ne treba uope gledati, nego vidjeti, u tome lei
itava tajna ovjeka.
- Da gefallt mir aber goar und ganz net... Dos ist ja alles so dreckig und schmutig,
woas ist denn da alles, uberhaupt? Verstehst du was, Mutti, davon, da schau mal her,
der hat ja nur ein Aug...
- Woas! Lass mich! Wie vi e l hast d u fur den Spiegel g'zahlt, Franzi? l eh hab dir
g'sagt, s'hat keinen Sinn den Spiegel zu kaufen.
- Schau mal, Mutti, wirst sehen, dos ist abar lustig: der Sokrates, der sitzt ja oben auf
einer Wolke, ganz, ganz oben, schau mal.
- Franzi, hoerst du, sag mal, wie viel kostet der Spiegel? (fusnota 3)
- Les fresques du haut sur le cote ont ste executees vers 1480 par les principaux
maftres florentins et ombriens de l'epoque. A cote gauc-he vous voyez Mo'ise
voyageant en Egypte avec sa femme Sephora...
- Le plafond, qu'on peut examiner plus commodement avec les miroirs... (fusnota 4)
- The main field of the Sixtine ceiling is di-vided into four larger alternating with five
smaller fields. The folloWing is the order of the subjects depicted in them: 1. The
dividing of the light from the darkness, 2. The creation od sun, moon, and stars and of
the herbage, 3. The creation of the waters, 4. The creation of man, 5. The creation of
woman... (fusnota 5)
- O, doktore, to ste vi? A to vi radite ovdje?
- Promatram ove svinje i ove koze oko
sebe! Za njih Michelangelo nije naslikao svoj
Dies Irae,
- A tako? Sjajno. Vi, takorei, uivate u
umjetnosti? A kako dugo ste ve u Rimu? Ostajete li u Rimu? Tko bi bio mislio?
Takav udan sluaj...
Bio je to Golombek s gospoom. Generalni direktor tvornice dvostrukomasnog
vicarskog specijal-ementalera "Elvira", dvostruko-masni gospodin Karl Golombek,
sa svojom dvostrukomasnom suprugom Elvirom, roenom von Goumbekovom. Ovaj
sirarski par nije imao nikakvog naroitog razloga da bude sa mnom pretjerano
Ijubezan, budui da se na mome licu ni po emu nije moglo odgonetati da sam se
obradovao ovom izvanrednom i neoekivanom susretu, ali mi je odmah, ve prvoga
momenta, palo u oi da me ni jedno od tih dvostrukomasnih bia nije poastilo
svojom rukom. Nametljiv kao roktavo prase, taj Karlo Golombek obasuo me je
odmah, mehaniki, masom znatieljnih, upravo detektivskih pitanja. Kada sam stigao
u Rim, gdje stanujem, kako dugo ostajem, odakle sam doputovao, imam li kakvu
potu od kue, s kime podravam veze, da li sam obavijeten o najnovijim
dogaajima, gdje sam bio, kojom sam linijom stigao, to radim, to namjeravam,
mislim li putovati dalje, da li je istina da putujem u Ameriku?
- U Ameriku? A zato u Ameriku?
On je itao u novinama da sam u bijegu u Ameriku. Tako barem pretpostavljaju
policijske vlasti, pak je u tome smislu bila izdana i tjeralica. Policija je izdala za
mnom tjeralicu jer sam pod temeljitom sumnjom da stojim u vezi s jednom
prepredenom i razgranatom bandom krivotvoritelja banknota.
U Sikstini, meu ruljom barbara, u ovom meketavom i roktavom krdu svinja i koza,
jedan dvostrukomasni, kratkovidni debeljko tumai mi kako sam lan meunarodne
bande krivotvoritelja banknota i kako je za mnom raspisana tjeralica, a on je bio te
sree da me ulovi u Sikstini. Sjajno, l to se ja to pretvaram? to ja to igram
uzvienog gospodina? to ja to glumim, kao da me se sve to ne tie? Jedan dentlmen
koji nema masla na glavi ne bi igrao nikakvog neuropata, engajsta koji uiva u
umjetninama, nego bi se lijepo - ako mu je savjest ista - stavio vlastima na
dispoziciju, dakako, prijavio bi se poslanstvu u najmanju ruku...
- To je sve na krivim pretpostavkama nastalo. To je izvan svake sumnje zabluda. Ja
stojim u permanentnoj vezi s doktorom Ka-minskim, doktor Kaminski znade za moju
adresu...
- Vidite kako laete! Vidite kako se zaple-ete u protuslovlje! Kakav doktor Kaminski
- sada najedamput? Sami ste minutu prije priznali da niste primili nikakvih vijesti od
kue najmanje mjesec dana. To su sve smicalice, dragi moj!
- Karl, za boga miloga, ne uzrujavaj se! Tebe se to ionako ne tie...
- Kako da me se ne tie, Mutti? To se tie svakog ispravnog graanina. Trebalo bi
zapravo odmah obavijestiti poslanstvo.
Ja sam osjeao potrebu, duboku, upravo sto posto tjelesnu potrebu, da se okrenem i da
nestanem. Ubrzanim korakom da se oslobodim ove napasti! Da pobjegnem! A s druge
strane, smetala me pomisao da e ovaj kreten doista povjerovati da sam nekakva vrsta
krivotvoritelja na bijegu pred tjeralicom, a kako je glup, moe jo alarmirati uvare i
dati se za mnom u potjeru. Pokuao sam, dakle, da djelujem logikom.
- Vi ste itali u novinama da je za mnom raspisana tjeralica? Kada?
- Kada? Kada? Smijeno pitanje! Ima tome upravo tri tjedna,
- Tako! Tri tjedna! l u novinama pie da sam ja pod sumnjom da krivotvorim
banknote?
- Nije pisalo da vi lino krivotvorite, to ne, nego da ste s krivotvoriteljima u vezi!
- Tako? A vi lino vjerujete da sam ja, doista, u vezi s krivotvoriteljima?
- A molim vas, a zato ne? ovjek koji je povukao revolver na svog dobroinitelja...
ovjek koji je sjedio u retu... Znate kako je! In der Not... Molim ja vas...
Okrenuo sam se da poem, ali mi je Golom-bek sprijeio uzmak svojom
impozantnom mesarskom pojavom.
- A to ste se tako prepali? to drete? Ne bojte se! Ne u vas predati policiji! to se
mene tie, molim, izvolite, put vam je slobodan! Ali toliko mogu da vam kaem:
stidite se! Fuj!
Udario sam ga akom po staklima, ravno po nosu, i raskrvario sam sebe i njega.
uvari, babe, vodii, djeca, ene, fratri, isusovci, ok-lopnici, karabinijeri, rulja, to se
valja stubama i hodnicima vatikanskim, graja i krvavi skandal. Presjeena ila na nosu
gospodina generalnog direktora Karla Golombeka, staklo njegovog cvikera u mom
desnom dlanu, krvave maramice, krvava vata iz nekakvog ormaria za prvu pomo na
vatikanskoj kvesturi, miris alkohola, povezi na nosu, flasteri, povojni materijal pod
blagom rukom jedne lijepe bolniarke, a onda detaljno ispitivanje to ga je izvrio
asni otac Giacomo od Drube Isusove, koji mi se predstavio kao nobile dl
Acguaforte e San Pedro in Castello.
Taj Giacomo nobile di Acquaforte e San Pedro Castello bio je u pratnji svojih
oklopni-
ka, kao policijski kvestor jedne suverene drave, vrlo utiv, prijazan i relativno
inteligentan, ak moglo bi se rei da je svoju dunost vrio toplo, ljudski neposredno.
Objasnio sam mu detaljno itav sluaj i naroito naglasio kako mi je doista, potenja
mi, neizrecivo ao to sam upravo na ovom historijskom tlu, koje za mene znai
itavo jedno vrelo plemenitih emocija, bio prisiljen da se podredim tamnom,
ivotinjskom nagonu, ali da - naalost.- nisam imao drugog izlaza.
Nobile di Acquaforte e San Pedro in aste!-lo izjavio mi je u ime Vatikanske
Kvesture da i
on ali taj izvanredni sluaj (u analima Papinske drave tako jedinstven), ali da e biti
prisiljen uza sav respekt to ga osjea spram mog delikatnog poloaja da me, u smislu
izvjesne konvencije koja postoji izmeu Papinske drave i Kraljevine Italije, ipak
preda karabinijerima koji me ekaju pred vratima ove sobe. Nobile di Acguaforte e
San Pedro in Castello izvrio
je svoju meunarodnokonvencionalnu dunost i predao me karabinijerima Kraljevine
Italije, a karabinijeri Kraljevine Italije stavili su mi ruke u gvozdene obrue i ukrcali
me u oklopIjeni auto. Kvart me je predao kvesturi, kvestu-ra bacila na granicu, na
granici preuzele su me nae pogranine vlasti te su me predale policiji, policija na
zahtjev dravnog odvjetnitva sudu, a sud na motrenje u ludnicu.

MEU BRODOLOMCIMA

itav taj, potpuno suvini niz zapletaja skrivio je zapravo Matko. Matko, vlasnik
kornjae eraldine sa broja etrdeset i sedam, moj drug iz zatvora, provalnik, koji je
odleao vie od sedamnaest godina i koji mi je ("protiv svog boljeg uvjerenja")
napakovao itavu tu neugodnu aferu s paketom krivotvorenih banknota. Pred Boi,
jednoga dana, pozvonio je kod mene Matko, tada privremeno na slobodi (izmeu
jedne provale zbog koje je bio odleao pet godina i ove najnovije afere s
krivotvorenim banknotama), da se posavjetuje u jednom svom pravno zapletenom
pitanju, i tom prilikom, prije odlaska u neizvjesnost, on me je zamolio da mu ("kao
dobar drug i prijatelj") spremim u svoju kasu neke njegove dokumente. Bio je to
paketi rukopisa zapeaen peatom Matkovim (upravo prstenom njegove prijateljice
eraldine), i ja sam taj Matkov paketi bio stavio u donji pretinac blagajne, a sve to
potpuno, dakako, zaboravio. Kada se ve oko Uskrsa provalila ta Matkova kompanija,
glavni fotograf klieja, nekakav fotografski kalfa Petri, priznao je "da je od
krivotvorenog broja banknota po stotinu dinara na broju itava kolekcija, osim sedam
banknota to su ih ve bili stavili u promet, i osim hiljadu i pet stotina komada to ih
je sakrio Matko". Matku se mora priznati da nije otvorio tvravnih vrata odmah, ve
prvoga dana opsade, ali, na koncu, on je bio prisiljen kapitulirati i tako je dolo do
prvog Golombekovog (da tako kaem) ko-munikeja u tampi: da sam pod sumnjom
da stojim u vezi s jednom razgranatom bandom krivotvoritelja banknota, a kako se
nalazim u inozemstvu da je za mnom izdana tjeralica. Odmah, istoga jutra kada me je
pogranina policija predala vlastima, kod premetaine u mome stanu, pronaen je
Matkov taj paket u mojoj blagajni, premda je Matko kod suoenja sa mnom lojalno
priznao "da on o sadraju toga paketia nije meni rekao ni jedne jedine istinite rijei, i
da sam ja lino bio uvjeren kako je on meni predao neke svoje line dokumente",
mene su svejedno zadrali u istranom zatvoru, i ja sam imao da proem kroz itavu
vrlo zamrenu i nejasnu i neloginu torturu ludnice, dok mi nije na koncu uspjelo da
postignem obranu iz slobode.
Nitko nije bio zbog svega toga oajniji od samoga Matka. Ne zato to mu je propala
itava kolekcija njegovih skupocjenih asignata, nego to je mene uvalio u jednu
pustolovinu koja mi je bila potrebna da se izrazim Matko-vim rijeima: "kak prasici
sedlo"! Matko je po svome znaaju bio, izvan svake sumnje, vitez. Dentlmen.
Urarski pomonik koji je pukim sluajem u svojoj devetnaestoj godini doao u
poloaj da su mu (stjecajem okolnosti) nametnuli krau zlatne ure, a igosan ve
jedamput kao tat, on se je, logino, razvio u provalnika: ne po nagonu svoje krvi, nego
po naelu takozvane bezizlaznosti.
Imade u ivotu svakoga ovjeka takvih asova kad se uje kako kripi kota na stroju
vlastite mu sudbine. Subota. Dosadna jesenja subota jednog urarskog djetia koji ima
svoj monokl, otvara plosnate poklopce starih ura noem kao ostrige i, prislukujui
otkucavanju svjetlucavih ljutura, kopka ilom po metalnim utrobama tih udnovatih
koljki gdje svjetlucaju rubini i miu se mali zubati kotaii kao mali kukci. Subota je,
a Matko je zaljubljen u gospoicu Martu, praktikantkinju na poti, koja ui
stenografiju na jednom veernjem teaju, pak ako poloi iz knjigovodstva, dobit e
dobro trgovakodopisniko namjetenje. Subota je, a sutra je nedjelja, a gospoica
Marta osvanut e u svojoj bordocrvenoj mantilji i bit e divna! Nedjelja s izletom u
perivoj na rubu grada, vonja po jezeru, labudovi, harmonika, fotografi, limunade,
amci, bioskop. Subota je, trideseti u mjesecu, a devetnaestogodinji urarski
pomonik Matko nema ni prebijene pare (jer je u predujmu za ovu nedjelju), i tako je
stvorio sudbonosnu odluku, da zaloi jedan od zlatnih satova na popravku, i to 274 b,
kome rok popravka istjee tek za etrnaest dana. Sluaj je htio da je vlasnik ure 274 b
osvanuo u radnji ve u ponedjeljak, i to rano, oko devet sati; putuje iznenada i ne
vraa se vie u dogledno vrijeme, moli svoj sat broj 274 b.
Urarski pomonik Matko priznao je da je sat broj 274 b u zalagaonici. Evo zalone
cedulje: 333 c. On bi je bio iskupio najkasnije do slijedee subote. Prijava. Priznanje.
Olakotnih okolnosti nema. Urarski pomonik, koji ve sa devetnaest godina krade
satove, taj e krasti i dalje, jer je roen za tata! Tri mjeseca. Prvo, tri mjeseca. Poetak
jednog novog poglavlja: lutanja, gladovanje i stradavanje u traenju posla.
Kakvo zaposlenje kad je jedna domaa vijest u novinama utvrdila urarskog
pomonika Matka kao tata?
- Ah, pardon! Vi ste onaj Matko koji je ukrao sat broj 274 b?
- Ja nisam ukrao! Ja sam sat zaloio pod pretpostavkom da u ga pravodobno otkupiti.
Ja sam bio te subote ve u predujmu. Bio je zadnji u mjesecu. Bio sam zaruen. Moja
zarunica...
- Nita se to mene ne tie to ste vi "bili zarueni"! Kako vi to sebi zamiljate da u ja
u svojoj draguljarni, meu masom ovih dragocjenosti, trpjeti jednoga tata?
Urarski pomonik Matko priznao je da je sat broj 274 b u zalagaonici. Evo zalone
cedulje: 333 c. On bi je bio iskupio najkasnije do slijedee subote. Prijava. Priznanje.
Olakotnih okolnosti nema. Urarski pomonik, koji ve sa devetnaest godina krade
satove, taj e krasti i dalje, jer je roen za tata! Tri mjeseca. Prvo, tri mjeseca. Poetak
jednog novog poglavlja: lutanja, gladovanje i stradavanje u traenju posla.
Kakvo zaposlenje kad je jedna domaa vijest u novinama utvrdila urarskog
pomonika Matka kao tata?
- Ah, pardon! Vi ste onaj Matko koji je ukrao sat broj 274 b?
- Ja nisam ukrao! Ja sam sat zaloio pod pretpostavkom da u ga pravodobno otkupiti.
Ja sam bio te subote ve u predujmu. Bio je zadnji u mjesecu. Bio sam zaruen. Moja
zarunica...
- Nita se to mene ne tie to ste vi "bili zarueni"! Kako vi to sebi zamiljate da u ja
u svojoj draguljarni, meu masom ovih dragocjenosti, trpjeti jednoga tata?
- Ali ja radim kod vas ve gotovo godinu dana i ja sam imao prilike da vas pokradem
ve hiljadu puta, da sam tat...
- Pardon, ja nisam imao pojma da ste vi onaj Matko broj 274 b. Izvolite, molim, svoje
stvari, svoj raun, svoje novce, i sluga sam pokoran!
Zatvorena vrata, plonici, kie, jesen, zima, proljee, opet jesen, opet prosinac u
bijelim platnenim poderanim teniskim cipelama, to mu ih je poklonio jedan igra
tenisa, kome su poderane teniske cipele u prosincu bile potpuno suvine u njegovom
ormaru, meu starim i odbaenim prnjama. Izvolite se vi oko Boia proetati naim
bljuzgavicama u poderanim platnenim cipelama, kao Matko koji je ukrao sat broj 274
b i zaloio ga pod pretpostavkom da e ga pravodobno otkupiti, a onda nije odrao
rije jer je to tehniki bilo neprovedivo i sada ima da ispatava svoj smrtni grijeh i da
se doivotno kree po snjenim meavama u bijelim platnenim cipelama i u starome
kaputu bez koulje. Kad je ovjek osuen na ovakvu podmuklu smrt, logino je i
prirodno da se u dvadesetogodinjem deku javlja otpor, da progovara iz njega logika
zdrave ivotne volje, i da mu izgleda logino da ovjek treba doista postati vuk kada
ga gone kao kurjaka. Prva kraa, druga kraa, prva provala, trea kraa, i sasvim
prirodno: pravne i zakonske posljedice tih protuzakonitih i protupravnih ispada. Prve
tri godine. Repriza. Provala u dra-guljarnu. Druga osuda: sedam godina. Opet na
slobodi, opet bijele platnene cipele na snijegu, zvonjava na tuim vratima, opet krae,
niz provalnih kraa, nekoliko smionih izleta u inozemstvo, specijalizacija u provali u
dragu-Ijarne, trgovine draguljima, polusvijet, podzemlje, deset godina, petnaest
godina, sedamnaest godina, krivotvorenje banknota, perspektive te opasne igre:
vjeala ili bogatstvo u inozemstvu. Prije: vjeala!
Odleao sam s tim Matkom i njegovim specijalistom za fotografiranje stotinjarki
Petrijem skoro dva mjeseca u istranom zatvoru, kad je doktoru Kaminskom, mome
advokatskom drugu, uspjelo da ostvari svoju novu drueljubivu kombinaciju i da me
stavi pod prisilno motrenje u ludnicu. Nema nikakva razloga da sumnjam u dobru
namjeru svoga prijatelja i druga, doktora Kaminskog, ali da se je oduvijek odlikovao
pomalo paranoidnim, a pomalo slabo-umnim pomanjkanjem svakoga razuma, u to
nisam sumnjao od prvog dana naega poznanstva. Nikada nitko ni po jednome mom
postupku ili izjavi nije imao savreno nikakva razloga da dvoji o mojoj zdravoj
pameti, ali da sam u okviru toga prisilnog motrenja u nekoliko navrata bio izgubio
ivce, to mislim da nije neshvatljivo. Prvo, jer nisam imao pojma da je to
"dobronamjerna kombinacija" moga druga doktora Kaminskoga kako bi me izvukao
iz neprilike, a drugo zato to je postupak izvjesne gospode bio spram mene takav te je
"gubljenje ivaca" - blago reeno - bilo najmanje to je ovjek mogao riskirati u onoj
ludnici, gdje su arbitri svakim svojim postupkom i svakom svojom milju pokazivali
nesumnjivo vie ludila od luaka koje su promatrali. Da nisam tamo iza bolnike
reetke istranoga zatvora naao doktora Katania, ucjenjivaa, pamfle-tista, ovjeka
brodolomca koji je isplivao u tu ludnicu, da se tako svijesno spasi od vrlo zapletenih
zakonskih posljedica, ne znam kakve bi oblike zauzela ta moja najnovija pustolovina
kad su me prijatelji strpali u luaku koulju da me izvuku od fantastine
odgovornosti kakva prijeti svakome krivotvoritelju banknota ili njihovim
pomagaima.
Historija doktora Katania, ovjeka koji je izgubio svoju graansku ast kao
pronevjeri-telj novaca svojih klijenata, politiki eksponiranog lana sredinjeg odbora
jedne graanske, rodoljubive stranke, koga su njegovi stranaki prijatelji pustili da
padne strahujui pred njegovim, u svakome smislu natprosjenim sposobnostima, to
je bila historija obinog, alosnog brodoloma koji sam po sebi predstavlja duboko,
mrano, ali ipak dragocjeno iskustvo o naim prilikama. Lino, ja toga doktora
Katania nisam poznavao, a sve to sam o njemu bio uo (a to je ve u posljednjem,
gotovo zavrnom dijelu njegove tragine karijere), bilo je uglavnom skandalozno i sto
posto negativno: da je nemoralan, razvratnik, pijandura, propalica, ucjenjiva, da pie
pamflete po narudbi, da je orobio svoje klijente i zato s pravom izgubio advokaturu,
da je opasno piskaralo, u jednu rije: sumnjiva mjeavina izmeu varalice i bohema,
artistika, lakoumna priroda koja je upropastila itavu svoju obitelj i koja e prije ili
kasnije krepati za plotom. Taj doktor Katani izdavao je nekakve poluknjievne i
polupolitike polumjeseni-ke, i sjeam se, kad bi mi od vremena na vrijeme dopao u
ruku kakav njegov lanak pod njegovim potpisom, osjeao sam averziju, upravo
gaenje od tog razornog, da, stjeniavog naina pisanja, koje ostavlja za sobom
sumnjivi vonj, pogotovo kad hvali oito krivotvorene bilance ili deklamira o visokim
zadacima pravoga i nepatvorenoga rodoljuba. Znao sam o tome ovjeku da su mu
ponitili odvjetniki in, da je odsjedio dvije-tri godine zbog pro-nevjerenja i da je
osuivan po naim sudovima u vie navrata kao klevetnik, a kako sam o tim stvarima
mislio par distance, kao pravi i nepatvoreni homo cylindriacus, to jest, kako o
mnogim stvarima uope nisam mislio nita jer o svemu tome nisam imao nikakve
predodbe, to sam Katanievu pojavu i potpis i ime povezao s pojmom to ostavlja
iza sebe neugodan vonj. Tako neka vrsta latrine ili nonog lonca. Sudjelujui itavom
svojom graanskom egzistencijom kod produkcije plehnatih nonih lonaca
generalnog direktora gospodina Domainskoga, smetala me pomisao na takvog
nekakvog provincijalnog pamfletista, kao pojam nonog lonca, to jest neega to sam
i sam stvarao i od ega sam graanski ugledno postojao i ivio. Iz intimne blizine
smrdljive, karbolizirane i reetkama obijene rupe, gdje se stvari u luakoj koulji
promatraju iz posve druge perspektive, slika se je o tome ovjeku iz temelja
izmijenila. Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili
istinu, svi kradu i varaju i zgru pare, samo brodolomci, koji su se rodili kao
pravednici, to jest ljudi kojima su ivci toliko podro-vani te im je ivotni nagon
podreen nadzoru mozga, oni postaju zgaene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli
snai u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino naelo da je krv iz grkljana naega
blinjega najtoplija, pa prema tome i najhranljivija.
- Ja sam, vidite, zgaen. Zato? Zato jer sam se usudio usprotiviti ljudskoj gluposti,
tako je govorio doktor Ljudevit Katani, puei cigaretu na svojoj slamnjai i
odbijajui debe-!e dimove mirno i potpuno hladnokrvno, kao da govori o treem licu.
- Dao sam se zgaziti od glupana jer sam i sam glupan, eto to je formula moga
brodoloma u dvije rijei! Da se nisam dao zgaziti nego da sam pravodobno gazio
druge oko sebe, bio bih danas ugledno i potovano graansko lice! Dilema nije bila
viteka, barem ne pro foro externo, jer moj slom ili barem pozitivno znaenje mog
linog sloma nije poznato nikome nego iskljuivo samo meni! Svi oni koji po meni
danas pljuju, koji se nada mnom "s visine" zgraaju, sva bi ta bagra danas strepila
pred mojom pojavom i bile bi im pune hlae od straha pred mojim pogledom ili pred
potezom moga pera, da sam htio postati nitkov i da sam im sjeo na grbau. Ali ja sam
se odluio za bezimeno, za skriveno, za potajno stradavanje, a ne mogu da kaem ni
to da mi je opet savjest ba sasvim ista. Za svoje vlastito umirenje ja imam jalovu
utjehu da sam se najmanje petnaest puta mogao sanirati pod cijenu naputanja svoga
politikog stava. Zato to nisam uinio, ne znam, a trebalo je da popustim, kad nisam
imao karaktera za borbu. Jer kad se ovjek karta i kada je zakartao sve, onda bi
trebalo da je toliko smion da prosvira sebi lubanju. A ja sam uao u te pustolovine
suvie podrovanih ivaca. Ja sam ve onda bio bivi ovjek. Ja sam ve onda bio
prosjak, l pazite to vam kaem. Ako hoete da posluate savjet jednog starog,
iskusnog brodolomca, onda molim vas da uvaite, dragi gospodine doktore i kolega,
da e i vas zgaziti, i to matematski sigurno. Vi imate spram mene, svakako, jednu
prednost: vi niste varalica ni pronevjeritelj. Ali ve su i protiv vas poeli da djeluju po
starome propisu: krivotvoritelj, luak, pred sudom uglavljeni klevetnik, policijski
dounik, problematino lice, paranoja, paraliza, klimakterij... Gledao sam ja oko sebe
te njuke to su se poturile, poar-nautile, povabile ili pomadarile, itav jedan ivot
promatrao sam te odrode to su postali banditi pobalegavi se na sjenu svoga
prezimena, i znao sam da tu meu nama nema mnogo ljudi koji nisu podlegli svome
blagout-roblju i dubokim zakonima crijeva, probave i udobnosti, a za vas, dragi moj
gospodine doktore, moram priznati da ste me iznenadili. Vi ste se usudili da izmeu
tridesetitri vrste naega domaega gnoja uzmete jednu takvu poganu njuku i da joj
kaete da je ordinarna nitica to se probitandila i pofeldvebeljila i pobahatila u
dolami svoje magnatske dostojanstvenosti jednog ordinarnog provincijalnog
penglera koji kao kotlokrpa kucka po svojim smrdljivim kahlicama. ast vama! Ali
nemojte zaboraviti ni to, dragi moj kolega, da ste izazvali protiv sebe sve visoke i
dobro odnjegovane savjesti nae kreme, jer ste se usudili da uprete prstom u jednog
ordinarnog bandita i da mu javno kaete da je ono to naime i jeste, to jest: bandit!
Tko se pred ovim Domainskima ne vue etveronoke kao pudl oblizujui im ruke
za tri pricera, taj e biti zgaen, iskorijenjen, uniten, popljuvan, baen u blato kao
strvina. A ja se za vas, pravo da vam kaem, bojim, l da sam ja na vaem mjestu,
materijalno nezavisan poput vas, znate li to bih ja uradio? Prodao bih sve svoje,
unovio i otputovao...
Poloaj u kome sam se naao kad su me pustili da se branim iz slobode, nije bio ba
najbriljantniji. Poslije prvoga procesa Domainski, tu je ve u svojim stvarnim
pravnim obrisima stajao preda mnom, kao prikaza u provincijalnom kazalitu, drugi
proces Domainski, s masom uvreda i kleveta, nesumnjivo utvrenih po
vjerodostojnim svjedocima, na raun ovoga uglednog graanskog lica. Osim drugoga
procesa Domainski, tu je na dnevnom redu, sa ve odreenim datumom roita,
dvostruki proces Rugvay, u ime pokojnog Arpada i ivog Atile Rugvaya, teka tuba
zbog klevete i zbog najteih uvreda ovih uglednih i plemenitih lica. Osim toga tuba
(s poluslubenim znaenjem) sudskog kolegija, oficijelna tuba dravnog odvjetnitva
zbog mase delikata po pozitivnim zakonima. Nekoliko sitnijih prijava i tubi zbog
direktnih uvreda (Acguacurti-Daljska, von Petretich, etc.), tube advokata Huga-Huga
i Ota-Ota, tuba vele-industrijalca Karla Golombeka zbog teke tjelesne ozljede, tuba
moga tasta apotekara i izumitelja probavnog aja zbog falsificirane darovnice (kojom
mi je darovao trokatnicu na Biskupovom trgu), proces Matko-Petri u stvari
krivotvorenja banknota, brakorazvodna parnica na tubu moje supruge Agneze, u
kojoj me izmeu ostaloga optuuje i zbog protuprirodnih spolnih sklonosti, u jednu
rije: cijeli teretni vagon vrlo zapletenih pravnih pitanja koja bi mogla da zaposle
mnogo veu ad-vokatsku kancelariju nego to je moja, kojoj sam, poslije sloma s
Domainskim, ostao zapravo jedini klijent i jedini namjetenik.
Nad hrpom smea, u mislima, pregledavajui staru privatnu, linu potu to se bila
nagomilala jo od moga odlaska u Italiju, palo mi je u ruke jedno tajanstveno pismo iz
Bea. Tko bi mogao da mi pie iz Bea? Svijetlosivi omot, s neinteligentnim,
iljastim, otrim enskim rukopisom. Adresa pravilna, poiljalac nenaznaen, datum
beki poetkom oujka.
Miris pisma? Neodreen. Po mokrom krobu. Tako miriu koulje u gladionicama.
Vlano je mirisalo ovo tajanstveno beko pismo, a drei ga na dlanu imao sam
osjeaj priline teine. to bi moglo biti pod tom sivom, sasvim neznatno zguvanom
kuvertom? Nekakav karton? Fotografija?
Doista! Izmeu dva kartona (zato u kartonu?) bio je uklopljen jedan broj bekog
"Jour-nala", sa crnouokvirenom noticom o samoubojstvu u bekom Tref-baru. Ta
sitna, na prvi pogled neznatna, lokalna beka vijest, bila je uokvirena crvenom
masnom olovkom, a red po red te kolone vijesti bio je potcrtan isto tako crvenom
olovkom. Vijest je glasila: "Samoubojstvo jedne artistkinje. U kabaretu Tref-ba-ra,
gdje je nastupala kao pjevaica starih pjesama, otrovala se sino poslije predstave ar-
tistkinja Jadviga Jesenska. Uzrok samoubojstva nije poznat." Na rubu toga bekog
"Jour-nala", prepisano istom rukom i istom tintom kojom je bila napisana adresa na
omotu pisma, stajalo je: "Po elji pokojnice. S potovanjem: Nelly" - prezime neitko.
Toka. Toka. Jadviga se otrovala u bekom Tref-baru. Uzrok nepoznat. "Po elji
pokojnice" - potpis nepoznat. Jo poetkom oujka, kada sam se ja skitao po Umbriji.
Napisati da me je ta vijest potresla, ne bi bila istina. Kao da me netko bode iglom u
kokai-nizirano meso, sasvim daleko, na mesnatoj periferiji samoga sebe osjetio sam
na hladnoj, gotovo polarnoj povrini svoje svijesti kako se javlja tup i prilino plosnat
osjeaj isto tako hladnog pritiska. Ustao sam i zapalio cigaretu, preao po sobi dva-tri
puta, a onda sam se zaustavio kod prozora. Bila je topla ljetna no, ivot je tekao pod
kronjama kestenova normalno, kao da se nije dogodilo nita naroito. Jedan
sladoledar vraao se kui i bijelosrebrni sjaj njegove acetilenke razlijevao se ulicom u
nepravilnim njihajima, bacajui ogromne sjene po stijenama, kao da se laa njie na
talasima, tako su se sjene drvoreda njihale niz ulicu, a iz daljine, preko krovova, uli
su se zvui limene glazbe iz dalekog perivoja. Prijeko, na drugoj strani ulice, stajala je
prazna soba jednog graanskog stana. Nigdje nije bilo vidjeti ni uti nikoga, u
itavome stanu. Na tamnocrvenoj boji tapeta arila se naranasta svila ogromnog, u
nabore nabranog, sveano rasvijetljenog zvona stajae svjetiljke, a u pozadini sobe
blistao je rub zlatnog okvira tamne slike. Pro-stajao sam na prozoru bez jedne jedine
misli, dugo, odbijajui dim za dimom i promatrajui ga kako se povija u plosnatim
pramenovima i tee po limu gezimsa, a onda mi je pala na pamet jedna posve
neoekivana, upravo bizarna ideja. Da otvorim radio i da pobjegnem u zvukove.
ovjek moe da se sakrije, da pobjegne, da nestane, da se rastereti u krugu zvuka, da
se raspline u talasu glasa, da potone, da se utopi u gorkim i tamnim amplitudama
violonela. ovjek moe da se raspline u lukovima zvuka, u njihajima balonske kugle
to se penje, ostavljajui za sobom okomite ruti frula, usvrdlavajui se u srebrne
serpentine koje se penju u sve smionijim zaokretima, uz daleku zvonjavu, do
nadstvarnih proplanaka s kojih se otvaraju daleki, beskrajnosvijetli vidici gdje u sjeni
mranih platana ubori vodoskok i mekee duda. Barun mekanog odmora, kia
blagih zvukova, treperenje koprena glazbe, grmljavina vodopada nosi nas i mi se
ruimo u dubljine, u zvjezdane, vihrovite, tamnosmee dubljine. Njie se prostor
uznemirenih kugala i transparentnih zavjesa u nedoglednim okomicama. Svodovi
rastu, mrani svodovi tamnih graevina, a odozgo, kao pramen umskog vrela, curi
bijela, zelenkasta svjetlost. ovjek je sam, ovjek se pati, ovjek hoda i hoda i hoda,
putuje, bjei, rastereuje se, lebdi, na njihaju lebdi, na mranom se odzvuku raspli-
njuje, leti bestjelesno i gubi se u zaaranome krugu srca i krvotoka, ostaje samo
pospana sjenka, alosna, umorna pojava s cigaretom u ruci, to slaboumno vrti i
okree to udnovato dugme elektrine gitare koja svira i svira u praznoj sobi gdje na
stolu lei beki "Journal" s osmrtnicom Jadvige Jesenske. A tu se pue i valjaju
vrtlozi, mrani virovi ljudskog stradanja, ume blatne ponornice i poniru u strastima
kao u provalijama, gorki se kotlovi smole pue, sve postaje gutljaj, ali ne spram
crijeva, ne spram dolje, spram zemljine tee, nego prema gore, pod staklene svodove
mozga, gdje su se otvorile sve zgrade bez krova i sve leti okomito uvis, sve kretnje
postaju prozirne, prelijevaju se, providne, savrene, staklene, mile, zvonke...
Frule, gusle, drvena glazbala, enski alt, svileni pramovi, vijorenje svilenih pramova,
praporci, kavalkada, galop, silan uznemireni galop oklopljenog konjanitva, ustalasan
vihorno i kao grmljavina glasan galop: griva, truba, trka, hajka, brzina, jurnjava
itavog jednog golog ovjeanstva za idilom: okomit pramen dima nad sretnim
krovom, mlijeko u rosnatom ko-sitrenom vru na tabli starinskog stola, ubor vrela,
klokot cimbala, zvonjava harfe.
A za milimetar desno: lokomotive, mitraljeze, zakoni, ostruge, topovi, um tvornica,
osjeaj praznine, potpuni vakuum u glavama i u srcima, okomita osovina apsolutne
tmine oko koje se kovitlaju beskrajno ogromne koliine mraka i ume kao vjetar. U
toj tamnoj praznini glas predavaa iz prostora: o bolestima pasa u velegradovima s
naroitim obzirom na brzinu suvremenih prometala, glas drugoga ovjeka o otrovnim
plinovima i o naoruavanju velevlasti, jedna opera, pljesak zlatne dvorane, ut odsjaj
polusvjetlosti na partiturama u preljevu bjelokosti, pljesak zlatne dvorane, grmljavina
u loama, tempo vremena, jedan-dva jedan-dva, mar beskrajnih etvororedo-va u
tridesetitri suprotstavljena smjera, jedan-dva, jedan-dva, zborovi, pljesak, urlanje
gomila, zastave, zvona, topovi, rakete... Harmonika: parlez moi d'amour, a na istome
milimetru desnije: Madrid, Shanghai... Milimetar lijevo: tempo bataljona, jedan-dva,
pucketanje iskara pod tankim furnirom ove udotvorne kutije, koja svira u praznoj
sobi, dim, zvona, poari, antene, crkve, no i samoa jednog ovjeka koji nervozno
kvrca po kazalu svoga radio-aparata, kao da i on ticalima svoje vlastite emisije trai
spoj s nekim u praznini. Ljudski spoj: Mozart: motiv iz "arobne frule". itava
Evropa igra veeras foxtrott, a ovdje jedan
ovjek neizrecivo sam, u krugu glasova, u tmini izmeu plesova i pokolja, sam samcat
prislukuje kroz pukotine svoje kutije kako se timaju glazbala prije predstave, u
nekoj nepoznatoj, dalekoj operi. Glazbala u polutmini zlatne dvorane razgovaraju kao
ptice prije svitanja, u umi, u rosnatoj umi, nad kojom svie tamnomodro, ocalno
nebo, mogao bi se ovjek izgubiti u toj mranoj umi u svitanju. Kopenhagen javlja
da je najmlai sin Johanna Sebastiana Bacha, roen 1735, studirao glazbu u Bologni
kod patra Martinija, London je davao koncerte Bachovog sina, La situation
du gouvernement, vous pouvez profiter... (fusnota 6). Kreisler javlja iz New Vorka, da
je na raznim
uglovima njujorkim svirao kao ulini svira vie od trideset puta, a da nitko od
prolaznika
nikada nije primijetio da to svira virtuoz, zvuk sirene, reflektori, elegantna moda, te n
ni s mat-ch, lopte: tak-tak, tak-tak, fifteen forty, match--ball, tak-tak, tak, mrea
fifteen-thirty, game, est: tri, bravo, udarci dirigentskom palicom o gornju preku
pulta, ptice su u umi utihnule,
ps-s-t, nastaje tiina samo jedan stari bonvi-van kalje u prvome redu cerclea, ps-s-t,
mirno dostojanstvo gudala smiruje se u svojoj
vlastitoj ravnotei, polagano gasne kantilena kao suton, tak-tak-tak-tak-tak-tak grmi
strojo-puka iznad blatnog prsobrana, zvuk sirena, zvonca na pruzi, vonja traje
suludo, putuje se, zviduk talasa iz antene, vjetar urla, meava, fagoti mekeu kao na
kakvoj mediteranskoj pijaci: more blista, trabakuli se njiu na blagome maestralu,
zvoni podne...
Bam-bam-bam, pono, zvono s westmin-sterske katedrale, umro je netko - tiha violina
pjeva o vodoskocima, o golim enskim ramenima u punoj dvorani, propit enski alt iz
nekog nonog lokala. Kasno je. Cigareta se dimi klaviristu u lijevome kutu usne, pije
se teak alkohol, gongovi zvone, prozirna koprena zvukova, blistava rosnata
mjeseina, ogromne, mrane gomile melankolinih akorda, truba nad olujom,
moskitosi iglatih morze-uboda: ta-tata, tata-tata-tatata - negdje tonu lae u brodolomu,
u noi, u tmini...
Mrak. U sumraku otvaraju se glazbala kao cvjetovi, tee tamnosmea, smolava lava,
vruci lave, dimi se, sve se dimi, poari plamte, vulkanska grmljavina, a jedan glas,
smrdljivom pomadom namazan, deklamira patetino o meunarodnoj ravnotei snaga.
Zvek zvonia, orgulje, valcer iz "Vesele udovice": Sad--hajdmo-u-Maksim... Spavati
da nam je. Zaspati. Mirno i konano. Nestati.
1938.