You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja

ODJEK - Journal for Art, Science and Social Issues

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Mladen Dolar
Title: Oficiri, slukinje i dimnjaari
Officers, maids and sweepers
Issue: 1-2/2012
Citation Mladen Dolar. "Oficiri, slukinje i dimnjaari". ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i
style: drutvena pitanja 1-2:78-86.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=6683
CEEOL copyright 2017
78 RAZMATRANJA
Oficiri, slukinje
i dimnjaari
Mladen Dolar
U svojoj znamenitoj i u svakom pogledu iznimnoj knjizi o
Ponavljanju (1843) Kierkegaard na jednom mjestu govori o
prijedlogu za podjelu ljudskog roda na svega tri osnovne ka-
tegorije: oficire, slukinje i dimnjaare.
Namah vidimo da je prijedlog briljantan, da posjeduje
sjajnu iskru duha, viak drskosti, rijetku nonalantnost i i-
roki zamah uobrazilje. Napravimo li jednostavan test i o tom
prijedlogu kaemo svojim prijateljima, filozofskim i nefilo-
zofskim, anketa mnijenja pokazuje da dosjetka posvuda a-
nje trenutano oduevljenje, suglasno odobravanje i dobru
volju (izuzmemo li kakva namora koji u tome vidi jo jedan
dokaz filozofske ekscentrinosti). Tee je pak vidjeti u emu
je tono briljantnost navedena prijedloga.
Na prvu je loptu prijedlog izazov sugovorniku, postavlja-
jui ga pred sljedee pitanje: oficiri, slukinje i dimnjaari, u
redu, ali gdje sam tu ja? U koju bih kategoriju mogao spada-
ti? Na to pitanje mogua su tri odgovora. Prvi i najjednostav-
niji je ovaj: jesi li moda oficir? Jesi li slukinja? Jesi li dim-
njaar? Ako nisi, onda nisi dio ljudskog roda. ao mi je, ali
to misli da te kvalificira za pripadnika ovjeanstva? Mo-
da bi morao promisliti svoju automatsku pretpostavku, sa-
morazumljivo potraivanje. Na podlozi koje geste si ovjek?
Moe li uope biti ovjek, a da ne pripada odreenoj kate-
goriji? I ako ne spada ni u jednu u njih, kamo onda spada?
Druga strategija priskoila bi prvoj u pomo tako to bi-
smo prvobitnu podjelu proirili dodatnim kategorijama u
koje bi mogao spadati nesretnik koji se u navedene tri ne
pronalazi. Recimo: ovjeanstvo je mogue podijeliti na ofi-
cire, slubenike, dimnjaare i profesore filozofije. Odmah
postaje oito da je time prijedlog postao jo apsurdniji, ili da
je apsurdnost prvog prijedloga tim vie dola na vidjelo, i da
emo, nastavimo li tim putem, doi do one klasifikacije ivo-
tinja koju navodi Borges po nekoj kineskoj enciklopediji i
koju je Foucault postavio na elo Rijei i stvari, te velike knji-
ge o klasifikacijama. Tome mogu samo dodati da za psihoa-
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
nalitiare ne treba dodavati neke nove i posebne kategorije.
Prva psihoanalitika pacijentica, koju je 1880-1882. godine
lijeio Freudov kolega i mentor Josef Breuer i koja je postala
slavna pod mitskim imenom Anna O. (njeno je pravo ime bilo
inae puno manje romantino, Bertha Pappenheim), za tu je
novu terapiju izmislila dva engleska imena (jedan od njenih
simptoma bio je u tome da je govorila engleski), talking cure
(lijeenje govorom) i chimney-sweeping (ienje dimnjaka).
Prijedlog klasifikacije pobrinuo se dakle za psihoanalitia-
re s apriornom opreznou. Iz ega slijedi nedvosmisleni za-
kljuak: psihoanalitiari su dimnjaari, dakle ljudi su. No, za
nas ostale to je vie no neizvjesno.
Trea je pak mogunost u tome da se, ako se ve ne mo-
emo pronai u jednoj od te tri kategorije koje tvore ovje-
anstvo, brzo i oduevljeno pronaemo u samom stajalitu
koje omoguuje takvu klasifikaciju, u pogledu na drutvo
izvana i odozgo, u uitku klasificiranja drugih. To je dakle the
name of the game, odmah nam ivne elja, namah moemo
zamisliti desetine klasifikacija, jednu ekstravagantniju i eg-
zotiniju od druge. A odmah vidimo i da je toj igri uskoro kraj,
da je zapravo kraj ve s prvom crtom koju je nainio Kier-
kegaard i da te klasifikacije, kolikogod aave bile, ne mogu
konkurirati njegovoj. Pokazuje se da je onaj tko je zamislio
ta pravila igre nenadmaiv, da svi nai napori za daljnjim du-
hovitostima izgledaju kao bijedno epigonstvo kojemu nedo-
staje briljantnost. U svakom sluaju veliko je veselje, to ga
izaziva prijedlog, upravo u usmjeravanju na stajalite klasi-
fikatora, stajalite koje omoguuje besramno dijeljenje dru-
gih na ove ili one kategorije. To je stajalite gospodara, koji
na drutvo gleda iz ptije perspektive, s izuzetog mjesta, i ta
izuzetost dobiva svoj protupol u proizvoljnosti klasifikacije.
Gospodar klasificira proizvoljno upravo zbog mjesta na ko-
jem stoji, mjesta izvan klasificiranih entiteta, i prednost Ki-
erkegaardova prijedloga jest u tome da tu proizvoljnost di-
rektno pokazuje, bez stida i zastora. Dakako, sa svom kjer-
CEEOL copyright 2017
kegorovskom ironijom, koja iz podjele gospodara pravi dru-
tvenu igru: time to podjelu izvodi na tako grandiozno neu-
vjerljiv nain, nudi nam parodiju gospodara, pokazuje nam
njegovu arbitrarnost, samovolju, no tako da nam istovre-
meno pribavlja postranini komad uitka, da se sami moe-
mo postaviti u njegove cipele i ujedno zauzeti distancu. To
je upravo osnovna karakteristika ironije, naime mogunost
da ujedno i u isti mah kae neto i kae suprotno od ono-
ga to kae.
U tako otvorenom prorezu moemo vidjeti i minimalno
odreenje stajalita gospodara, njegovu iluziju: klasificirati,
ne bivajui klasificiran. Time se i ishodini prijedlog podje-
le automatski iri: ovjeanstvo moemo podijeliti na oficire,
slukinje, dimnjaare i na onoga tko je napravio tu klasifika-
ciju i u njoj je nevidljivo prisutan svojim mjestom izjavljiva-
nja, svojim ptijim pogledom. Klasificiranje sadri kategori-
ju koja je sama classified, u engleskom (tonije: amerikom)
znaenju rijei, naime skriveno prisutna kao tajna, kao voj-
nika tajnost. Klasifikator je uvijek i sam klasificiran, nastu-
pa ujedno izvan klasifikacije kao njezin uvjet i unutar nje kao
njena nevidljiva kategorija. Razvrstavanje se drugih osveu-
je tako to se i razvrstava razvrstava.
Sam Kierkegaard nije autor toga velianstvenog proni-
knua, nego se poziva na neimenovani izvor: Jedna je duho-
vita glava jednom rekla da ovjeanstvo moemo podijeliti
na oficire, slukinje i dimnjaare. Na Kierkegaardove spise
okomila se masa komentatora i istraivaa koji su iskopa-
vali izvor: posrijedi je lanak danskog humoriste, koji se pot-
pisivao inicijalima B. C. i koji je godine 1827. u nekim kopen-
hakim novinama objavio tekst pod naslovom Om indelinger,
O podjelama. Tada je Kierkegaardu bilo 14 godina, a dosjetka
mu je ili ostala u ivom sjeanju ili je jo dugo kruila naoko-
lo kao ope znana krilatica, tako da ju je upotrijebio 16 godi-
na kasnije. B. C. je svoj zapis poeo ovako: ak i onaj koji ni-
kada nije uio logiku zna kako je znaajno da za klasifikaci-
ju izaberemo samo jedno plodno naelo. Tako svako razumi-
je da podjela ljudskog roda na oficire, slukinje i dimnjaare
ne potuje to pravilo.
B. C. dakle izlae demonstrativan primjer koji bi svojom
apsurdnou dokazivao kako se ne smije kvalificirati. Pri-
mjer je dan kao neto to se tako oito kosi sa zdravim ra-
zumom da njegovo pobijanje uope nije potrebno. B. C. se
nakon te uvodne salve odmah laa prave namjere svoga pi-
sanja, posebno tvrdoglavog primjera klasificiranja, takore-
i nemogueg zadatka, naime klasificiranja ena. Nemogu-
i objekt zahtijeva nemogue kriterije: recimo, ene je mo-
gue razdijeliti na one koje prljaju knjige, na one koje posu-
uju knjige i na one koje vraaju neuprljane knjige ove po-
tonje su dakako izvanredna rijetkost, ene i knjige, to ne ide
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 79
zajedno, oito ih prljaju ve svojom enskou. Dalje, pred-
lae B. C., mogue ih je razdijeliti na one koje imaju prijate-
ljice tih se treba uvati, tko zna to smiljaju meu sobom,
same glasine i ogovaranja i na one koje nemaju prijateljice.
Te su dakako prava rijetkost. Dalje, na one koje idu u teatar
sa eirom, da bi tako privukle panju, i na one rijetke koje
onamo idu bez eira. I najposlije na one koje pridobiju inte-
ligenciju im se zaljube i na one koje se zaljube im pridobi-
ju inteligenciju. A razlika izmeu prvih i drugih u toj posljed-
njoj podjeli je dakako zanemariva: bilo da je njihova inteli-
gencija u slubi zaljubljenosti, nadasve partikularna i zain-
teresirana inteligencija, bilo da pak inteligenciju, ako je ve
tek tako pridobiju, kao ljudska bia, pri prvoj prilici postav-
ljaju u slubu zaljubljenosti i prorajtaju je, budui da ne zna-
ju to bi s njom. Ukratko, problem ena, u B. C.-jevoj optici,
jest najposlije u tome da se ne vole uvrtavati meu sluki-
nje: htjele bi itati knjige ili ii u teatar, prevladati ulogu koja
im pripada u umnoj raspodjeli ovjeanstva, pa iza njihovih
socijalnih aspiracija na svakom koraku viri njihova priroda
slukinje. Ili pak klice inteligencije zatire njihova enska pri-
roda, koja ih tim putem vodi u onu drugu, viu i sublimniju vr-
stu slukinje, to su ene i majke. Dakako da je B. C. mu-
ki ovinist, u vremenu u kojem se to nikome nije inilo nita
posebno, dakako da se njegova izvoenja ogrjeuju o sva-
ku politiku korektnost, a ako smo ve spremni to posljednje
uzeti u zakup nita nije dosadnije od politiki korektnih vi-
ceva, vic je vica u tome da nije korektan u svakom sluaju
ne moemo mu oprostiti prizemnost i nedostatak duha, ba-
rem s obzirom na daljnje prijedloge, to pak ne vrijedi za prvi,
premda i njemu ne nedostaje prikrivena mizoginija.
B. C. klasificira ene u uvjerenju da je u tom poslu sigu-
ran da sam nee biti klasificiran, a mogli bismo se upustiti u
amatersku sociologiju i o njemu postaviti sljedee hipoteze:
okorjeli samac srednjeg sloja i srednjih godina, kod kojega
se mizoginija, koje inae tada nije nedostajalo, pokazuje u
posebno zaotrenom obliku. O njegovu drutvenom statusu
svjedoe predloene kategorije ovjeanstva, koje su vjero-
jatno uzete iz njegova svakidanjeg iskustva, meu ljudima
s kojima je imao esto posla: najprije oficiri, u ijem drutvu
je moda ispunjavao svoj samaki ivot, nije si teko predo-
iti da je s njima obilazio kasina i bordele i izmjenjivao broj-
ne pikantne prie koje je mogao korisno upotrijebiti za svo-
je humoristike spise. U njegovim prijedlozima za klasifici-
ranje ena osjea se miris vojnike kantine, ako je takvo to
u to doba uope postojalo (pa ako i nije, takav je stav zahti-
jevao nastanak takve institucije). Potom slukinje, koje su se
umjesto njega brinule za tegobe sueljavanja s prizemnom
realnou. I naposljetku dimnjaari, koji najvjerojatnije svje-
doe o njegovu materijalnom statusu radna hipoteza bila
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
80 RAZMATRANJA
bi da je njegovo bogatstvo srednjeg sloja bilo dovoljno za ku-
povanje (ili iznajmljivanje) klimavo izgraene kue, koja je
imala stalne probleme sa zaepljenim dimnjacima, loim
grijanjem i loim prozraenou. ovjek vieg stalea s dim- su tipino muki, mukarci par excellence, mukarac bi bio
njaarima ne bi doao u dodir, a slukinje uope ne bi opa-
zio kao dijelove ovjeanstva. Klasificirani klasifikator, kao
Lumireov poliveni poljeva rua.
A Kierkegaarda, koji se u svom djelu poprilino bavio ne-
klasifikabilnou enske prirode, nastavak tog B. C.-jeva
spisa s njegovim mukoovinistikim ispadima uope ne za-
nima. Zaustavlja se samo na prvoj reenici, koju naspram B.
C.-ja nipoto ne vidi kao bjelodan primjer apsurdnosti, nego
upravo suprotno: Jedna duhovita glava jednom je rekla da
ovjeanstvo moemo podijeliti na oficire, slukinje i dim-
njaare. Ta primjedba po mome miljenju nije samo duhovi-
ta, nego ujedno duboka, i potreban je veliki spekulativni ta-
lent za to da bi se pronala bolja podjela. Ako neka podje-
la ne iscrpljuje predmet shodno ideji, tada se u svakom po-
gledu treba pretpostaviti sluajnost, jer ona pokree fanta-
ziju. Neka samo pravilna podjela ne moe zadovoljiti razum,
uope nije za fantaziju, zbog ega je vazda treba odbacivati,
premda u svakodnevnoj upotrebi moe uivati veliki ugled,
jer su ljudi djelomice veoma glupi i djelomice imaju veoma
malo fantazije.
Ukratko, predloena je klasifikacija izvrsna i teko bismo
nali bolju. Uvjerljivijim klasifikacijama nedostaju dvije na-
izgled suprotne stvari, razum i fantazija. S razumne strane
podjele su samo naizgled bolje, no zapravo u posljednjoj in-
stanci jednako arbitrarne, budui da nisu svjesne skrivene
arbitrarnosti razumskih kriterija; sa strane fantazije ubija-
ju pak svaki duh. U sluajnosti lei spekulativna dubina koja
izgleda sve drugo prije nego dobro utemeljena podjela. Ako
je klasifikacija nain kako univerzalni rod dijelimo na par-
tikularne vrste, pomno pazei da bi vrste iscrpile rod i da bi
bile utemeljene u precizno izabranim specifinim razlika-
ma, ekstravagantna klasifikacija, krei sva pravila, poka-
zuje da u odnosu izmeu univerzalnog i partikularnog, iz-
meu roda i vrste, svagda kripi. Da li je tada uope mogua
klasifikacija koja bi svoj predmet iscrpljivala shodno ideji?
Iscrpno i utemeljeno ga podijelila? Posebno kada je rije o
podjeli ljudskog roda na mukarce i ene, koje, kako se ini,
nije mogue postaviti kao dvije kategorije bez tree ako su
ta dva pola ljudskog roda u nekom odnosu, onda su to samo
preko dimnjaara.
Kierkegaard za maksimalni uinak treba svega tri pote-
za. Borgesova klasifikacija je dodue briljantna, ali i odve
rastezljiva, tako da moda Borgesovih 14 kategorija ivoti-
nja posao obavlja loije nego tri kategorije ovjeanstva. Tri
su razine dovoljne: ako u oficirima i slukinjama jo moemo
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
vidjeti poetak neke mogue klasifikacije, onda su dimnja-
ari reprezentanti kontingencije uope. Mogli bismo rei da
je skriveni klju poetka ponuene klasifikacije ovaj: oficiri
po svom habitusu i poslanstvu vojnik i naredbodavac; slu-
kinje su pak tipine ene, vezane za poslove domainstva,
brigu za preivljavanje i podreenost. Pri tome su dimnjaari
upravo reprezentanti ovjeanstva uope, tako da se ovje-
anstvo naprosto podudara s dimnjaarskom kontingenci-
jom. ovjek uope je dimnjaar. Trea i posljednja kategorija
objelodanjuje jednu skrivenu pretpostavku prve dvije, koja u
treoj susree svoju istinu. Kakvu istinu?
Ne mogu ne citirati razvikanu klasifikaciju sline sorte
koju u Kapitalu predlae Karl Marx: Sfera cirkulacije ili rob-
ne razmjene, u ijem se okviru vri kupovanje i prodavanje
radne snage, bila je uistinu istinski raj priroenih ovjeko-
vih prava. U njoj vladaju jedino Sloboda, Jednakost, Svojina
i Bentham. Sloboda! Jer se kupac i prodava neke robe re-
cimo, radne snage, opredjeljuju samo svojom slobodnom
voljom. Oni ugovore zakljuuju kao slobodne, pravno jed-
nake osobe. Ugovor je krajnji rezultat u kome njihove volje
dobivaju zajedniki pravni izraaj. Jednakost! Jer se jedan
prema drugom odnose samo kao vlasnici roba i razmjenju-
ju ekvivalent za ekvivalent. Vlasnitvo! Jer jedan i drugi ras-
polae samo svojim. Bentham! Jer i jedan i drugi vode rau-
na samo o sebi. Jedina mo koja ih sastavlja i dovodi u uza-
jamni odnos jest mo njihove sebinosti, njihove posebne
koristi, njihovih privatnih interesa. I upravo zbog toga to se
tako svako brine samo za sebe a nitko za drugog, svi oni, po
nekoj unaprijed odreenoj harmoniji meu stvarima, ili pod
pokroviteljstvom izvanredno pronicljive Providnosti, izvra-
vaju samo svoju uzajamnu korist, opu korist, interes cje-
line.
Ukratko, sloboda, jednakost, vlasnitvo i Bentham jo
je jedan takav slijed u kojem posljednji lan osvjetljuje prva
tri, koja treba itati unatrag iz konanog elementa. Istina je
da je klasifikacija etverostruka, a ne trostruka, to izaziva
odreenu strukturalnu nerazmjernost, budui da trei lan,
vlasnitvo, nudi klju za prva dva, slobodu i jednakost, naj-
poslije sva tri pridobivaju svoje pravo osvjetljenje od etvr-
tog, Benthama, tog nenadmanog utilitaristikog teoretia-
ra, koji je sve ljudske motivacije reducirao na izraun privat-
nih interesa i time postavio subjektivnu ekonomiju, koja je
nuna podloga uzvienijih parola o slobodi i jednakosti. Ki-
erkegaard je bio oduevljen. Prva dva lana su uzeta iz gesla
francuske revolucije, no ve trei, posebno etvrti, to geslo
postavlja u sasma drugo svjetlo nego to su sloboda i jedna-
kost u tim kapitalistikim okolnostima, u kojima su nasta-
li kao politiki putokazi, uokvireni pretpostavkom privatnog
CEEOL copyright 2017
vlasnitva i privatnog interesa, iz kojeg bi trebao, kao u Le-
ibnizovoj prestabiliranoj harmoniji, izrasti interes zajednice.
Njihova emancipacijska politika dimenzija oslanjala se na
tajnu klauzulu, koja je uvjetovala njihov domet. Rod politi-
kih sloboda i prava susree s Benthamom svoju vrlo partiku-
larnu vrstu, ak individualno ime, postavljeno na istu razinu
i koje mijenja sve.
U posve drukijem smislu mogli bismo ve geslo francu-
ske revolucije sloboda, jednakost, bratstvo itati kao
klasifikaciju te vrste. Ako, naime, sloboda i jednakost smje-
raju na otrgnue iz samoniklih veza predmodernih zajednica
(na prijelaz iz Gemeinschaft u Gesellschaft), tada bratstvo
kao posljednji lan slijeda smjera na ponovni upis slobode
i jednakosti u okvire krvne povezanosti, u ekskluzivnost od-
nosa nove bratske zajednice, koja upravo zato to nije vie
samonikla, nego umjetno isproducirana, moe biti podmu-
kla i proizvodi nove oblike moderne vladavine. Dakako da je
bratstvo bilo vjerojatno miljeno kao metafora solidarnosti,
a metafore nikada nisu nedune. Velik se dio kasnijih politi-
kih katastrofa najposlije odvijao upravo izigravanjem brat-
stva naspram slobode i jednakosti, dakle u suprotnom smje-
ru od ispostave vlasnitva i Benthama kao skrivene pretpo-
stavke. Ukratko, bratstvo i Bentham kao posljednji lanovi
niza, koji tako poticajno zapoinje, precizno ocrtavaju para-
metre kripaca u kojima smo se nali s modernom vlau.
Ako elimo slobodu i jednakost, desna nam politika uvijek
nudi bilo bratstvo (nacionalna supstancija, korijeni, religija,
tradicija, rasa), bilo Benthama (neoliberalizam, slobodno tr-
ite, slobodni tok kapitala), no oba su u svojoj maksimal-
noj opreci povezana brojnim vezama i moguim kombinaci-
jama. Lijeva politika pak uvijek poinje s bratstvo ili Bent-
ham? Ne, hvala.
Marxov znameniti niz oslanja se moda na prethodnika
(to dodue nisam naao ni u kakvoj literaturi, moda samo
zbog neznanja) kojeg je Marx najvjerojatnije poznavao, po-
sebno s obzirom na prijateljstvo to ga je u etrdesetim go-
dinama u Parizu vezivalo za Heinea. Heinrich Heine u dru-
gom dijelu svojih Reisebilder (Slike s putovanja) (1827) kae
kako su mu posebno strasno na srcu ljubav, istina, sloboda
i raja juha (Krebssuppe). Najprije visoki ideali, zatim na isti
nain raja juha, koja postavlja ideale u upitno svjetlo. No
bilo bi prekratko ako bismo tu Heineovu dosjetku razumje-
li kao jo jednu zdravorazumsku aoku na raun toga da od
ideala nema nita ako se ne pobrinemo za eludac (prem-
da Heine kae mnogo toga i u tom smjeru, na primjer: Moj
eludac ima malo smisla za besmrtnost, promislio sam, e-
lim biti napola besmrtan i u cjelini sit). Bilo bi prekratko, jer
je na kraju krajeva cjelokupna knjiica izgraena od tri dije-
la, od kojih svaki uzima pod povealo jedno od prva tri gesla,
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 81
najprije ljubav, zatim slobodu i najposlije istinu (ovu posljed-
nju prije svega u odnosu spram njegova literarnog poslan-
stva). Raja juha je pak u tom nizu reprezentant one nezau-
stavljive ironije koja svako od tih gesla pogaa iznutra i pre-
okree ga u njegovu suprotnost, one izokrenutosti zbog koje
nijedan od tih ideala ne moemo uzeti na sebe bez komi-
nog dodatka, i tek komini dodatak jest ono to mu daje o-
tricu i sol. Tako moe biti, recimo, pravi glasnik slobode, ide-
ala francuske revolucije, Napoleonov bubnjar Le Grand (nje-
mu knjiga duguje ime), koji je znao primjereno zabubnja-
ti ideje francuske revolucije tako je na primjer galit od-
mah ilustrirao ritmom popularne revolucionarne pjesme Ah
a ira a ira a ira. Les aristocrates la lanterne. Udarci u bu-
banj i lanterna, to je raja juha jednakosti. Tako juha od raka
nije samo indicija naih tjelesnih sklonosti u odnosu prema
uzvienim idealima, ironine diskrepancije izmeu jednih i
drugih, nego nuni sluajni, a ne samo tjelesni dodatak, s i-
jeg stajalita moemo do tih ideala uope tek doi i uzeti ih
za svoje. Treba se bojati ljudi koji ljube ljubav, istinu i slobo-
du bez raje juhe.
Heine je inae jako volio takve klasifikacije. U Harzrei-
se (Putovanje po Harzu) na primjer kae: Openito se sta-
novnici Gttingena dijele na studente, profesore, filistre i
magarce; i ta etiri stalea nipoto nisu odvojena. O ko-
li u istom dahu kae da je tamo morao podnijeti toliko la-
tinskog, batina i geografije. Ne zauuje zato da je Freud u
svojoj knjizi o vicu toliko primjera pokupio od Heinea. Volio ih
je i Marx. Slavoj iek neumorno u mnogim prilikama ispo-
stavlja Marxov briljantni primjer iz Klasnih borbi u Francu-
skoj, gdje su dvije tadanje rojalistike frakcije, orleanisti i
legitimisti, mogli nai svoj zajedniki imenitelj samo u repu-
blikanstvu. Ako bi jedni i drugi nastupili kao zastupnici roja-
lizma, odmah bi se postavilo pitanje za kojeg kralja se zau-
zimaju i namah bi se na smrt posvaali. Meusobni raskol
po tom pitanju mogli su izbjei samo tako da skupa nastu-
pe pod firmom republikanstva kao stranka reda. Ukratko,
genus rojalizma dijeli se na orleaniste, legitimiste i republi-
kance, a rojalizam uope je mogu kao anti-rojalizam, dakle
republikanstvo. Marxov krunski primjer je iz prvog poglavlja
Kapitala, gdje roba uope nastupa samo kao posebna sor-
ta robe: Isto tako kao to bi pored raznih lavova, tigrova, ze-
eva i svih drugih stvarnih ivotinja, koje grupirane ine ra-
zliite rodove, vrste, podvrste, porodice itd. ivotinjskog ka-
raktera, egzistirala jo i ivotinja, individualna inkarnacija
itavog ivotinjskog carstva. Takvo pojedinano, koje u sa-
mome sebi obuhvaa sve stvarno postojee vrste iste stvari,
jest neko ope, kao ivotinja, bog itd.
Ukratko, injenica da se odreena roba moe pojaviti kao
opi ekvivalent svih roba, povlai za sobom neto tako kao
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
82 RAZMATRANJA
da bi se pored svih krtica, pijevaca, orlova, lavova, zmija, ka-
mila i krpelji (nabrojim li samo nekoliko ivotinja iz filozof-
skog zvjerinjaka) pojavila jo ivotinja uope. I upravo mo-
gunost da odreena roba nastupi kao opi ekvivalent (a ta
mogunost je sadrana ve u elementarnoj formi robe), jest
ono to omoguuje novanu formu, novac kao robu uope,
posebnu robu kao utjelovljenje vrijednosti. Vrijednosna for-
ma, kao opa forma svih roba, u konsekvenci povlai za so-
bom kratki spoj izmeu pojedinanog i opeg, i upravo je to
ono to podupire njenu univerzalnost. Metafizika roda i vr-
sta jest naa svakidanja praktina metafizika.
Openito moemo rei ovako: u odnosu izmeu roda i
njegovih vrsta kripi, a cloche, a to se kripanje pokazuje
na taj nain da meu svojim vrstama susree neku vanse-
rijsku i sluajnu vrstu, koja, s jedne strane, otjelovljuje sam
rod kao takav, posred njegovih vrsta i na istoj razini s njim, a
s druge pak strane dodatak postavlja u pitanje samu priro-
du roda, prirodu njegove univerzalnosti. Zato nije mogue
stvari nikada dobro razdijeliti tako da bi izile bez dodatka?
Zato ih nije mogue naelno nikada posvema uklopiti u ari-
stotelijanski primjer podjele na genus proximum i differen-
tia specifica, na prvi blinji rod i specifine razlike vrste? Za-
to se rod ubacuje kao vrsta meu svoje vrste kao njihov slu-
ajni dodatak? Zato klasifikacija nikada ne iscrpljuje ideju
shodno njenom predmetu, reeno s Kierkegaardom?
Vratimo se natrag naem primjeru oficira, slukinja i
dimnjaara, budui da nam nudi jedan od moguih putova
po kojem se mogue latiti toga nadasve zagonetnog proble-
ma. Vidjeli smo da ta klasifikacija zapoinje spolnom razli-
kom, podjelom na mukarce i ene, pri emu nudi i za jed-
ne i druge karikaturalnu i do patrijarhalne groteske dovede-
nu sliku: mukarci su po svojoj biti oficiri, samo se u ofici-
ru objelodanjuje njihova prava muka priroda, a ene su (i
ovako i onako) slukinje. Pri emu je odmah jasno da spol-
nu razliku ne moemo nikada odvojiti od klasnog antagoniz-
ma, istrgnuti je iz oblika dominacije, kojima je tradicional-
no masivno sluila. A kamo s dimnjaarima, koji u svojoj po-
svemanjoj sluajnosti utjelovljuju ovjeka uope, ivotinju vie kandidata, i Lacanova zloba je bila u tom pogledu uvje-
pored mukih i enskih ivotinja, opi ekvivalent mukara- tovana gorkim iskustvima tako da moemo vidjeti kako e
ca i ena?
Freud, koji je itav ivot toliko pisao o tome to znai
biti mukarac ili ena, tu i tamo je rekao neto i o dimnja-
arima. Na primjer: i dananje amajlije, koje donose sreu,
mogu se u cjelini prepoznati kao genitalni ili seksualni sim-
boli. Promatrajmo jednu takvu zbirku to se, recimo, nosi u
obliku malih srebrenih privjesaka: etverostruk list djeteli-
ne, svinja, gljiva, potkovica, ljestve, dimnjaar dimnjaar
koji nosi ljestve spada u tu zajednicu, budui da obavlja jed-
no od onih zanimanja s kojima se spolni odnos vulgarno us-
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
poreuje. Njegove ljestve spoznali smo kao seksualni sim-
bol u snu
Seksualna konotacija dimnjaarstva djeluje i u sloven-
skom i u mnogim drugim jezicima. Dimnjaari su dakle tu
kao najmanje sluajna sluajnost, kao kontingencija same
seksualnosti, a seksualnosti svojstvena kontingencija jest
upravo pitanje falusa. Anna O. jednim je zamahom odmah
najekonominije pogodila bit psihoanalize, spregu seksu-
alnosti i oznaitelja, presjecite chimney-sweeping i talking
cure. Ako su dakle oficiri tipini mukarci, a slukinje tipi-
ne ene, onda su dimnjaari upravo falusni element sek-
sualnost koja se dodaje kao tree u odnosu spram prva dva
spola. S jedne je strane falusni element ono to prva dva
lana dovodi u seksualni odnos, a s druge strane ujedno ono
to taj odnos izbacuje iz kolosijeka i prijei ga. Ako bi posto-
jao spolni odnos, oficiri i slukinje mogli bi ii bez dimnjaa-
ra, a jer ga prema uvenoj Lacanovoj izjavi nema, u sek-
sualnim stvarima nipoto ne moemo bez dimnjaara.
Lacan je, usput reeno, poznavao Kierkegaardov prijed-
log klasifikacije (uope mu je bila Kierkegaardova knjiga o
ponavljanju bliska srcu) i usput ga je upotrijebio u svom ho-
mmageu Ernestu Jonesu: Ovi redovi su me, s osjeajem pro-
svjetljenja, podsjetili na besmrtnu podjelu koju je Kierkega-
ard zauvijek promovirao za funkcije ljudskog roda, podjelu
koja je, kao to svi znamo, tripartitna, na oficire, slukinje i
dimnjaare ako je ta podjela neke iznenadila, njena je za-
sluga ovdje osvijetljena spominjanjem zdanja u koje se oi-
to upisuje.
Zdanje o kojem je rije, kao to je razvidno iz nastavka
i ako dobro razumijem Lacanovu namjeru, jest zdanje me-
unarodne zajednice analitiara i posebice njihove britan-
ske asocijacije u kojoj je Ernest Jones svojom lucidnom te-
orijom simbolizma i drugim intervencijama (Lacanu je bio
posebno znaajan njegov pojam aphansis) takorei izdubio
postranini izlaz kao dimnjaar, ukratko, preuzeo je funkciju
njihova dimnjaara naspram ostalih funkcija oficira i slu-
kinja, za koje je bilo u tom drutvu zlobno mogue zamisliti
vjeno zasjesti na svoje mjesto u dimnjaarskim nebesima i
meu dimnjaarima za nas e biti najizvrsniji.
Lacanovo spominjanje tripartitnosti u podjeli ljudskog
roda nipoto nije neduno, implicitno se (kao to svi zna-
mo) poziva na najznamenitiju ideju tripartitne podjele, koju
je Georges Dumezil u cjelokupnom svom opusu predlagao
kao klju za nae indoevropsko nasljee uope. Prema Du-
mezilu, crta koja odreuje indoevropsku civilizaciju od nje-
nih poetaka sve tamo do francuske revolucije, odreuje u
razlici spram svih drugih, upravo je podjela drutva na tri
CEEOL copyright 2017
funkcije, tri osnovne kategorije, koje imaju nadasve razgra-
nate posljedice u drutvenom imaginariju i tvore na histo-
rijsko-kulturni temelj: na sveenike, vojnike i proizvoae
(dakle sve one koji brinu oko dobara za izdravanje). Takva je
bila ve staroindijska podjela, koja see unatrag u najstari-
je indoevropske dokumente, na takvu podjelu se poziva Pla-
ton u Dravi, tako je bilo kroz srednji vijek podijeljeno stale-
ko drutvo (sveenstvo, aristokracija, trei stale) do francu-
ske revolucije (koja je na kraju krajeva poela sa Sieyesovim
pamfletom to je trei stale? januara 1789. i zasjedanjem
generalnih stalea juna 1789. godine). Tripartitna podjela
ljudskog roda dakle nije sluajna podjela pratimo li Dume-
zila, ona je upravo temelj nae indoevropske kulture, njena
osnovna trodijelna paradigma. U tom svjetlu mogli bismo Ki-
erkegaardov prijedlog gledati kao parodiju ili sjajnu ironinu
transformaciju te ideje, njenu modernu verziju. Oficiri su na-
ime oito vojnici, slukinje dakako brinu za prizemne stva-
ri kao to je preivljavanje. A dimnjaari? Rigveda, najstariji
indoevropski tekst uope, odreuje treu, sveeniku funk-
ciju ovako: brahman (srednji spol), nauk o mistikim kore-
lacijama izmeu dijelova vidljive ili nevidljive stvarnosti i nji-
hova upotreba. S obzirom na funkciju falusnog elementa ne
bismo mogli rei bolje: korelacija izmeu jednog i drugog, iz-
meu jednog i Drugog, izmeu vidljivog i nevidljivog, izmeu
mukarca i ene (i dakako, srednjeg je spola). Ukratko, kore-
lacija izmeu onog to nema nikakvu korelaciju.
to je, ako je uope neto, falus? Kako dolazimo do toga
da ga moemo izjednaiti, s jedne strane, s kontingencijom,
sa sluajnim dodatkom, koji u svojoj sluajnosti ima nepo-
srednu vezu s univerzalnou i, s druge strane, s oznaite-
ljem, s onim to uope omoguuje oznaavanje? Lacan je je-
dan od svojih znamenitih spisa naslovio Znaenje falusa
(1958), a znaenje toga naslova je upravo u naslovu, u zna-
enju koje je postavljeno u najtjenji odnos s falusom. Ako
malo abruptno i hard-line citiram Lacana: U Freudovoj dok-
trini falus nije fantazma, ako pod tim treba razumjeti uobra-
ziljsku pojavu. Nije kao takav ni objekt (parcijalni, unutarnji,
dobar, lo, itd), ako se tim terminom vrednuje realnost koja
sudjeluje u nekom odnosu. On je jo manje organ, penis ili
klitoris, koji simbolizira. Freud zacijelo nije bez razloga po-
vodom falusa upuivao na idol, to je falus bio za Stare. Jer
falus je oznaitelj, oznaitelj ija funkcija u intersubjektiv-
noj ekonomiji analize, moda, podie veo s funkcije koju je
on imao u misterijima. Jer on je oznaitelj odreen oznaa-
vanju cjeline uinaka oznaitelja, ukoliko ih oznaitelj uvje-
tuje svojom oznaiteljskom prisutnou.
S jedne strane, dakle, funkcija falusa je povezana s ozna-
iteljem kao takvim, i ukoliko je rije o oznaiteljskoj struk-
turi, utjelovljuje upravo ono to tu strukturu omoguuje.
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 83
Ono to omoguuje i u tome je minimalni nauk cjeloku-
pne sosirijanske revolucije u lingvistici on je ista razlika.
Ono to po Saussureu odreuje oznaitelj i to ga odvaja od
svih drugih poredaka bivstvujueg, upravo je injenica da ga
tvore jedino i samo razlike i da nema nikakvog drugog sup-
stancijalnog odreenja ili identiteta. On je tvorba sastavlje-
na samo iz razlika u odnosu na druge oznaitelje, i iz nie-
ga drugog. Njegov transcendentalni uvjet jest ista razlika.
No ta razlika, koja uvjetuje sve oznaitelje i spaja ih u ozna-
iteljsku strukturu, u odreenoj toki i sama kao takva izlazi
na svjetlo dana, otjelovljuje se u nekom partikularnom ele-
mentu, koji je sasma kontingentan i ija je funkcija samo u
tome da zastupa taj moment iste razlike to goni struktu-
ru. Razlika je samo refleksija u sebe onog opeg transcen-
dentalnog uvjeta koji uope omoguuje oznaiteljski pore-
dak. Zakon diferencijalnosti, koji omoguuje znaenje, otje-
lovljuje se u kontingentnom viku, dodatku koji sam ne zna-
i nita. Otuda nunost dimnjaara. Otuda nunost proiv-
ka koji u lakanovskoj teoriji procesa oznaavanja predstav-
lja upravo takvu toku bez znaenja, toku koja omoguu-
je znaenje svemu ostalom. Sve drugo ima znaenje, osim
te toke, koja izmie znaenju, i upravo kroz taj oznaitelj
bez oznaenog oznaitelj se priiva na oznaeno. Toga kod
Saussurea nema, dimnjaari su u svakom sluaju dodatak
njegovoj teoriji i upravo bi jednostavna kritika Saussurea
bila da nije uvidio nunost dimnjaara, ili bolje, da u nuno-
sti diferencijalnih strukturnih odreenja nije vidio i nunost
kontingentnog dodatka to ga impliciraju. Taj dodatak sam
po sebi jo nije psihoanalitiki, na kraju krajeva vidjeli smo
kako djeluje kod Kierkeggarda, Marxa, Heinea itd., premda
proizveden spontano i bez posebne teorije. Ako bismo htje-
li u tradiciji traiti teoriju tog dodatka, onda svakako kod He-
gela. Ve upotreba izraza reflektiranost u sebe jest prije-
vod dimnjaara u hegelovsku terminologiju, a jo je odluni-
je da je Hegel na svim koncima svog sistema uvidio kljunu
ulogu momenta kontingencije kao otjelovljenja univerzal-
nosti i nunosti. Njegov beskonani sud duh je kost smje-
ra upravo na meusobnu ovisnost duhovne univerzalno-
sti sa sluajnim mrtvim objektom kosti; njegova teorija mo-
narha upuuje na otjelovljenje umnog i univerzalnog drav-
nog poretka u sluajnoj osobi monarha, u kojoj nema nie-
ga umnog i univerzalnog, itd. Ukratko, kod Hegela se univer-
zalnost roda, ija pokretaka sila je samo njeno prelaenje u
svoje drugo i posredovanje sa svom konkrecijom razlika po-
jedinih vrsta, naposljetku otjelovljuje i reflektira u odree-
noj sluajnoj vrsti toga roda, vrsti koja nastupa meu osta-
lim vrstama kao toka refleksije tog procesa. to se tie Sa-
ussurea i strukturalizma, kojemu je njegova revolucija u lin-
gvistici sluila za ishodite, strukturalizam se zaeo upravo
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
84 RAZMATRANJA
i tek tada kad je Lvi-Strauss nadasve lucidno i dalekoseno
uvidio da nema oznaiteljske strukture bez dimnjaara. Nje-
govo ime za dimnjaare je mana, mana kao upravo oznaitelj
bez oznaenog, oznaitelj bez znaenja, u kojem se otjelov-
ljuje i reflektira sam uvjet pod kojim oznaitelji uope mogu
znaiti, a sam (ne) znai nita i sve.
Ono to predstavlja specifinu psihoanalitiku interven-
ciju u tu teoriju bez sumnje je Lacanova smiona tvrdnja da je
taj dodatni element falusni i da, dakle, dimnjaarski privje-
sak valja prikaiti na onaj tjelesni privjesak to ga otjelovlju-
je falus. Upravo je falus, kae u navedenom odlomku, odre-
en oznaavanju cjeline uinaka oznaitelja, dakle znai (prisutnosti ili odsutnosti falusa) uzima uzorak za postavlja-
znaenje kao takvo, oznaitelj je par excellence, ili ak tran-
scendentalni uvjet znaenja. Zato?
Jezik je na prvi pogled spolno neutralan. Isti je jezik u
jednakoj mjeri na volju oba spola ili svim spolovima, da ne
prejudiciramo njihov broj, po upotrebi jezika ne moemo ra-
zluiti spol njegovih korisnika. Zato je, usput reeno, itavo
traenje ecriture fmine, specifino enskog pisanja, svag-
da obiljeeno fantazmom traenja onoga neega, crte koja
svagda izmie, crte koja bi pisicu odvojila od pisca. Ukratko,
spolna razlika nije upisana u jezik kao takav reeno preci-
znije s Lacanom, spolna razlika je neto to se ne prestaje
ne zapisivati. Ne moemo je zapisati, no ta se nemogunost
ne prestaje ne zapisivati, jezik i dalje goni iznutra. Ukoliko je,
naime, upisana u njega, tada samo kao (jo jedna) oznai-
teljska razlika, dakle kao razlika koja je u posljednjoj instan-
ci svediva na prisutnost ili odsutnost neke crte razluivanja,
razlika izmeu plus i minus. Sve su oznaiteljske razlike u
posljednjoj instanci svodive na istu razliku izmeu prisut-
nosti i odsutnosti, i ono to omoguuje provedbu spolne ra-
zlike u oznaiteljsku razliku jest upravo falus kao oznaitelj
te razlike. Na kraju krajeva je prvi pokazatelj spolne razli-
ke, za sve praktine upotrebe, u itavoj tradiciji i jo danas,
upravo prisutnost ili odsutnost kontingentnog anatomskog
privjeska. Upravo je tu mjesto gdje se oznaiteljska razli-
ka ta ista razlika diferencijalnosti susree i neposred-
no spaja s tjelesnom kontingentnou. Oznaitelj, taj netje-
lesni entitet, sastavljan samo od istih razlika, po definici-
ji je posve drukijeg poretka nego tijelo s njegovom materi-
jalnom i fiziolokom dimenzijom (doslovno dimenzijom, kao
res exstensa), a meu svom beskonanom raznolikou tje-
lesnih razlika i posebnosti je upravo ta razlika, koja odreuje
spol, ona koja se najupadljivije i najbjelodanije ponaa kao
oznaiteljska razlika, kao razlika izmeu plus i minus. Dife-
rencijalna nunost netjelesne strukture upravo se tu kria
sa sluajnou nae anatomije i upravo u tom smislu mo-
emo razumjeti Freudovu reenicu Anatomija je sudbina.
Mogli bismo rei: Anatomija je sudbina strukture, kontin-
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
gentna sudbina, no zato nita manje odreujua. Struktu-
ra pripada tijelu preko spola (i otuda valja razumjeti sve to
Freud kae o kastraciji), a i obratno, i to je ovdje glavno: spol
pripada jezinoj strukturi preko tjelesne spolne razlike koja
potiho daje oznaiteljskoj razlici njen model ili barem neku
paradigmu koju nije mogue apstrahirati. Nema iste razlike
koja bi bila neobiljeena i neuprljana svojim kontingentnim
susretom s anatomskom razlikom spola. Na kraju krajeva, o
tome najmasovnije svjedoi injenica da je osnovna klasifi-
kacija svih entiteta u gotovo svim jezicima upravo klasifika-
cija na muki i enski spol, da dakle jezik upravo kod spola
nje svoje osnovne klasifikacijske razdjelnice sa svim grama-
tikim posljedicama. (Tome bismo mogli dodati i gramatiku
funkciju podjele na ivo i neivo, isto tako prisutnu u mno-
gim jezicima, to dodatno svjedoi o tome da se iste razlike
uvijek implicitno oslanjaju na model najbjelodanijih prirod-
nih razlika.) Ukratko, sosirovska teza: postoji samo razlika
kao transcendentalni uvjet svih oznaiteljskih razlika dobi-
va ovdje svoj psihoanalitiki korolarij: ista razlika je obilje-
ena falusnom razlikom. Falus postaje time transcenden-
talni oznaitelj znaenja kao takvog, svojom sluajnou
upisan u uvjete oznaavanja uope. I ako je mogue spol-
nu razliku upisati u jezik i obuhvatiti je jezikom, tada samo
pod tim uvjetom: ukratko, mogue ju je upisati samo kao fa-
lusnu razliku. I ukoliko se moraju univerzalni transcenden-
talni uvjeti upisati u sam poredak pojavljivanja, koji ga uvje-
tuju, utoliko ne moemo bez dimnjaara kao karikaturalnih
personifikacija spolova. Meu njima nastupa kao ekviva-
lent (logike) kopule i od kopule do kopulacije samo je ko-
rak. A kopula je i ono to se postavlja poprijeko, naspram ko-
pulacije omoguuje je, a ujedno kao suvini dodatak i one-
moguuje neposrednost bilo kakvog odnosa.
Ako je dakle jezik uvjetovan razlikom, a razlika je uvje-
tovana falusnom razlikom, tada postoji inherentna poveza-
nost izmeu oznaitelja i falusa. A ta je veza skrivena (otuda
upuivanje falusa na simulakrum), prikrivena, nikada ne na-
stupa kao takva. Kae Lacan: falus svoju ulogu ne moe
imati kao skriven, odnosno kao sam znak latentnosti koji po-
gaa sve to je oznaljivo /signifiable/ im je uzdignuto (auf-
gehoben) u funkciju oznaitelja. Falus je oznaitelj te Aufhe-
bung koju inaugurira (inicira) svojim iezavanjem.
Oznaitelj je Aufhebung realnosti, budui da je svojom
intervencijom prevara u oznaljivu realnost, a falus je upra-
vo oznaitelj te Aufhebung, ili drugim rijeima, oznaitelj je
Aufhebung falusa koji moe djelovati samo kao skriven, pri-
kriven u tome to ga je ukinulo, ukinulo kao kontingentni tje-
lesni organ, i ujedno uzdignut na viu razinu, koja se nai-
zgled odlijepila kako od tijela tako i od kontingencije. Uko-
CEEOL copyright 2017
liko je oznaitelj Aufhebung stvari, njeno istodobno ukinu-
e i ouvanje na ravni koja je s obzirom na stvari posve dru-
gog reda, tada je sama Aufhebung obiljeena falusnim mo-
mentom koji potajice odreuje njenu ne-neutralnost, njenu
cijenu u funtu mesa, koju treba plaati za ulazak u struktu-
ru. Oznaitelj kao rod u tom dodatku kao svojoj vrsti susree
sam sebe, svoj vlastiti uvjet i svoju vlastitu prirodu, takore-
i u svom suprotstavljenom odreenju (ako u tu svrhu upo-
trijebim Hegelov spekulativni pojam die gegenstzliche Be-
stimmung, prema kojem stvar dosee svoje bitno odreenje
tek u svojoj suprotnosti), u neemu to u homogenoj seriji
oznaitelja nastupa kao iznimka, kao vanserijski element,
u isti mah kao spolna razlika u tom dodatku susree svoj
vlastiti seksualni uvjet i prirodu, dimnjaare pored oficira i
slukinja. Proivak, o kojem govori Lacan u odnosu spram
procesa oznaavanja kao priivanja oznaitelja na oznae-
no, u isti je mah proivak izmeu oznaitelja i tijela, izmeu
poretka strukture i seksualnosti. Na istom mjestu. Mogli bi-
smo rei: Freud je Saussure plus falus.
Tu se dakako otvara opsena i uglavnom vjerojatno do-
sadna diskusija o falocentrizmu ili o falogocentrizmu taj
je termin, koji kombinira falocentrizam s logocentrizmom,
koliko znam, iznaao Derrida, i temelji se na pretpostavci da
jedno drugo podupiru. Prijekor bi bio, ukratko, u tome da je
psihoanaliza doista pretvorila falus u oznaitelj i svela ga na
element bez znaenja, no u takvom je negativnom obliku jo
uvijek uvala njegovo sredinje i odluno mjesto, dakle u jo
sublimnijem obliku nastavljala s tom spregom logosa i falu-
sa, koja je potajice odreivala itavu (metafiziku itd.) tradi-
ciju. Centar dodue moe biti prazan, bez znaenja itd., ali
jo je uvijek centar, s negativnim modusom centra jo ni-
smo ukinuli centrizam. Ili, drugim rijeima: oznaitelj je do-
due Aufhebung falusa, ali time falus kao privilegirano mje-
sto ne ukida, nego ga ujedno uva (to na kraju krajeva sli-
jedi ve iz samog Hegelovog izraza Aufhebung, to ga tu La-
can emfatiki koristi) i perpetuira njegovu sredinju ulogu.
Moemo govoriti o falusu kao o Aufhebung u oznaitelju, ali
se time nismo oslobodili reference na puno trivijalniji penis.
Aufhebung bi dakle trebalo itati u obrnutom smjeru, ne kao
dizanje, nego kao sputanje, istina falusa je penis. Prijekor
se masivno irio u itavoj feministikoj literaturi (na primjer
najoitije kod Judith Butler), koja je u svom pretenom dije-
lu vidjela u Freudu i Lacanu promotore falusa. Na to je mo-
gue odgovoriti u tri koraka.
Prvi. Otkud taj izraz falocentrizam kao priruna i masiv-
na dijagnoza za itavo jedno doba? Posve je oito da je ta-
kav izraz mogao nastati na podlozi psihoanalize, da je dakle
tek psihoanaliza omoguila takav rjenik, da ta rije kao ta-
kva nije nastala kao kakva od psihoanalize neovisna inven-
CEEOL copyright 2017
RAZMATRANJA 85
cija, i naposljetku i najznaajnije da prije toga, dakle u dobu
koje je bilo falocentrino, o neemu takvom uope nije bilo
govora i moda je upravo ta utnja ono to je omoguavalo
razgranavanje falocentrizma. to je to doba inilo falocen-
trinim, bila je upravo odsutnost reference na falus, ili dru-
gim rijeima, ono je moglo biti falocentrino samo pod uvje-
tom da je falus ostao skriven, prekriven velom, kako kae
Lacan, rezerviran za Misterije. Nesumnjivo je neka vrhunska
ironija, ili kadto ak cinizam, u tome da se potom psihoana-
lizi prebacuje kako je nastavak falocentrizma drugim sred-
stvima, i to posebno podmukli nastavak, ukoliko je stvar ek-
splicitno imenovala.
Drugo. To imenovanje ima strukturalne uinke i nipoto
nije neduno. Lacan je na to magistralno odgovorio: Anali-
za pretpostavlja da se elja upisuje preko neke tjelesne kon-
tingencije. Podsjetit u vas na to oslanjam taj termin kon-
tingencija. Falus analiza ga tretira kao kljunu toku, kraj-
nju toku toga to se izjavljuje kao razlog elje analitiko
ga iskustvo prestaje ne zapisivati /cesse de ne pas lcrire/. U
tom prestajati se zapisivati /cesse de ne pas scrire/ lei os
onoga to sam imenovao kontingencija Otuda se prividna
nunost falusne funkcije razotkriva samo kao kontingencija.
Upravo se kao modus kontingentnog prestaje ne zapisivati /
cesse de ne pas scrire/ Falus, koji je u stara vremena bio
rezerviran za Misterij, upravo se kao kontingencija kroz psi-
hoanalizu nije prestajao zapisivati. Nita vie. Nije stupio u
polje onoga to ne prestaje.
Lacan upotrebljava igru rijei s francuskom rijei nce-
ssaire, nuno, tako da je tumai kao izvedenu iz ne cesse
(pas), ne (pre)staje, to je dodue izvor njene stvarne latin-
ske etimologije. Nuno je ono to ne prestaje, to se ne pre-
staje zapisivati, to se i dalje zapisuje. Naspram toga, kontin-
gentno, sluajno, jest upravo neto to moe prestati, upra-
vo u mogunosti prestajanja njegova je sluajnost. Teza je
dakle jednostavna: falus se u itavoj tradiciji nije prestajao
zapisivati, upravo je to bila podloga nunosti sakrivene falu-
sne referencije koliko je bila odsutna, toliko je bila nuna
i kao zapisana ustrajavala i potiho vladala i dalje. im njeno
zapisivanje prestane, dakle time da je imenujemo i izoliramo
kao takvu, ulazi u poredak kontingencije. Njena nunost po-
kae se kao sluajnost, zasniva se samo na sluajnoj spre-
zi oznaiteljske razlike (dakle onoga na emu se naposljetku
zasniva govor, logos) i tjelesne sluajnosti anatomskog pri-
vjeska. Transcendentalni uvjet znaenja potajice je bio po-
vezan s trivijalnou anatomije, a im je ta sprega imenova-
na i razotkrivena, gubi svoju nunost i transcendentalnu va-
ljanost otprilike kao to je rije geocentrizam mogla na-
stupiti tek kad se automatski pretpostavljeni centar poka-
zao kontingentnim. Mogli bismo rei da je Kopernik upra-
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
86 RAZMATRANJA
vo imenovanjem geocentrizma napravio kraj geocentrizmu
(premda primjer ne stoji, ime je naokolo ve bilo u opticaju).
to je vrijedilo za samorazumljivi univerzalni okvir, pokaza-
lo se trivijalnou nae umjetenosti. Imenovanje transcen-
dentalnog uvjeta kao falusnog oznaitelja dakle znai upra-
vo ocrtavanje granice falocentrizma. Nita vie.
Tree. Ako je nuno ono to se ne prestaje zapisivati, i ako
je kontingentno ono to se prestaje ne zapisivati i dakle na-
posljetku se moe zapisati, dobiti ime i odreenje, tada je fa-
lus tim imenovanjem preao u kontingenciju, no time se di-
menzija ne prestajati se ne zapisivati nije zavrila. Upra-
vo suprotno. Sada je tek dola do izraza, sada kad je vie ne
pokriva falusna funkcija i njeno upuivanje na skriveno zna-
enje. Neto ipak ustrajava, to se ne prestaje ne zapisivati,
premda se falus, kao marker spolne razlike, prestao ne za-
pisivati. A ono to ustrajava u svom nezapisivanju jest upra-
vo spolna razlika, upravo ukoliko je nesvodiva na falusnu ra-
zliku. Lacan pie: To to se ne prestaje ne zapisivati /le ne
cesse pas de ne pas scrire/ jest nemogue, koje definiram
preko toga to se nipoto ne moe zapisati, i upravo pre-
ko toga odreujem ono o emu je rije u spolnom odnosu
spolni odnos se ne prestaje ne zapisivati.
Ukratko, spolna razlika nije oznaiteljska razlika, razli-
ka izmeu plus i minus, izmeu prisutnosti i odsutnosti, iz-
meu oznaiteljske crte i njenog nedostatka. Moemo je za-
hvatiti, zapisati i izrei samo kao oznaiteljsku razliku, od-
nosno u registru falusne razlike. A ako predstavlja problem
i dramu, onda upravo zato jer je nesvodiva na tu falusnu lo-
giku. U toj razlici jest neto to nije mogue odrediti sred-
stvima oznaitelja, zasnovanog na istoj razlici. U odnosu
spram logike oznaitelja postavlja njegovo Drugo neku di-
menziju drugosti, koju nije mogue zahvatiti samu po sebi,
imenovati i obiljeiti, supstancijalizirati u poseban poredak,
budui da je nema nigdje drugo nego u onom to se ne pre-
staje ne zapisivati posred svih zapisa. I tek s redukcijom fa-
lusa na kontingenciju, njegovom detronizacijom, uope je
tek mogao nastupiti problem spolne razlike. Nita se ne su-
protstavlja logici falocentrizma vie nego znaenje falusa.
ODJEK dvobroj 1-2 proljee-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
Psihoanaliza je naposljetku otkrila dva nova objekta koja
dotad jo nisu bili miljena kao autonomna: nesvjesno i sek-
sualnost. Ta dva objekta su unutarnje povezana skrivenom
vezom i moda je teko uvidjeti da tvore dvije strane istog
objekta. Ako taj monstrum falogocentrizma rascijepimo na
dvije njegove konstitutivne polovice, tada moemo jedno-
stavno i minimalno rei da iznaae nesvjesnog predstav-
lja ono to se inherentno suprotstavlja logocentrizmu, ono
je upravo iskliznue i pukotina logosa. Ako je falus postav-
ljen kao transcendentalni oznaitelj znaenja, tada psiho-
analiza nije ba i prije svega promocija znaenja, traenje i
iskopavanje skrivenih znaenja, nego ispostavljanje pukoti-
ne u znaenju. A ime za tu pukotinu jest nesvjesno. S druge
pak strane, iznaae seksualnosti u itavoj njenoj dimen-
ziji predstavlja ono to se inherentno suprotstavlja logici fa-
locentrizma, moda je ak jedini ili najbolji nain kako izai
iz njegova obzorja. Nesvjesno i seksualnost su vrijedni zani-
manja i teorije upravo po onome to se u njima postavlja po-
prijeko protiv logike falogocentrizma.
Anna O. je na samom roenju psihoanalize u dvije jedno-
stavne sintagme pogodila bit, talking cure i chimney-swee-
ping. Talking cure je upravo nain kako upregnuti sile ne-
svjesnog da djeluju protiv logocentrine usredotoenosti
na znaenje, chimney-sweeping pak cilja na preradu sek-
sualnosti koja bi je istrgnula logici falogocentrizma. Vratimo
li se na nau ishodinu Kierkegaardovu podjelu ovjean-
stva, tada je iz nje oito da dimnjaari unatrag ispostavlja-
ju svu klimavost slijeda, koji je zapoeo egzemplarnim otje-
lovljenjima Mukarca i ene, i ujedno oduzimaju svu samo-
razumljivost pretpostavkama to su uvjetovale njihove ulo-
ge oficira i slukinja. U dimnjaarima se oznaiteljska logika
spaja s logikom seksualnosti, dimnjaari predstavljaju onaj
kontingentni dodatak i klauzulu odakle je mogue razrijei-
ti obje logike
Mladen Dolar, Oficirji, slukinje in dimnikarji, Ljubljana: Drutvo za teoretsko psi-
hoanalizo, 2010.
Sa slovenskog preveo Mario Kopi