HRVATSKI GLAGOLJAI I POECI

HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA

Kada bi nam sretan sluaj ili izniman

napor na jednoj izlobi prikazao sve to se sauvalo od onoga
to je hrvatskim idiomima biljeeno u srednjem vijeku, svaki
bi posjetitelj otprve zapazio da je hrvatski jezik u to doba bilje-
en trima pismenima: glagoljicom, zapadnom irilicom (bosa-
nicom, bosanicom) i latinicom. Ako bi graa bila izloena po
stoljeima, vidjelo bi se da iz prvoga (XI)1 imamo samo glago-
ljicu, iz sljedea dva (XII, XIII) glagoljicu i bosanicu, a tek u
XIV. i XV. tim se grafijama pridruuje i latinica. Udio tekstova
pisanih hrvatskim jezikom i latinicom ne bi na tako zamilje-
noj izlobi bio osobit i iz njega se nikako ne bi moglo zakljuiti
da e upravo latinica u kasnijim stoljeima postati opehrvat-
skim pismom. Da se upravo njome ve stoljeima izraava hr-
vatska kultura, nije udno ako se zna da je ona na prostoru na
kojemu danas ive Hrvati starija i od glagoljice i od bosanice
jer su njome pisane latinske tekstove Hrvati sreli ve kod do-
seljenja. Latinica je tree hrvatsko pismo samo kad promatra-
mo tekstove pisane hrvatskim (i mijeanim hrvatskostarosla-
venskim) idiomima, ali to se kulturnoga prostora tie, ona je
od glagoljice i irilice starija, a nipoto nije nevana injenica
da latinski kameni spomenici biljee slavenska imena hrvat-
skih vladara i da se na latinskim kodeksima ispisuju glose na
hrvatskom jeziku, tj. da hrvatski kulturni krugovi sudjeluju u
procesu koji je Crnorizac Hrabar nazvao pisanjem bez sustava
(bez ustrojenija).2

1
Povijesni dokumenti govore da je glagoljinih tekstova bilo i u X. stoljeu,
ali iz toga stoljea nisu sauvani.
2
U tom se kontekstu najee spominju glose u Radonovoj Bibliji, natpis na
Vieslavovoj krstionici, zapisi imena uglednika na edadskom evanelju i sl.
Posebno pak znaenje imaju karolinom uklesani natpis upana Godeaja na
nadvorju crkve Sv. Kria u Ninu (oko 800. godine), natpis akona Dobre (oko
1080) i tepije Ljubomira (10881089) u crkvici Sv. Petra u Katelima. Na-

7
 Ti su krugovi nositelji jo jednoga procesa. Rije je o proce-
su latinskoslavenske simbioze koji je vidljiv u mnogim teksto-
vima i koji e postati jednom od temeljnih znaajki hrvatskoga
knjievnog srednjovjekovlja. Na poetku toga procesa simbo-
lino stoji poznata Valunska ploa na kojoj se tekst paralelno
nudi latinski/latinicom i hrvatski/glagoljicom.
I pojava irilice na hrvatskim prostorima uklapa se u proce-
se njezina mijeanja s glagoljicom, a koji poinju u osvit slaven-
ske pismenosti. Mijeanje pojedinanih slova i izmjena cijelih
natpisa poznatih iz Simeunove crkve u Preslavu, u dobrudan-
skom selu Besarabu, u sabornoj crkvi u Novgorodu, iriline
biljeke u glagoljinom Zografskom tetraevanelju i dr. imaju
puno svojih paralela u hrvatskoj pismenoj tradiciji prije poja-
ve Povaljske listine i Povaljskoga praga iz 1184. (listina je sa-
uvana u prijepisu iz XIII. st.), prvih konzistentnih hrvatskih
tekstova pisanih zapadnom irilicom. To se pismo ustalilo u
Poljikoj kneevini, proirilo se na srednju Dalmaciju i Dubro-
vaku Republiku, ali je na hrvatske prostore stiglo prekasno
da bi postalo opehrvatskim pismom. Mijealo se s glagoljicom,
ta dva pisma posuivala su si imena: stanovnici Poljica zvali
su svoje irilino pismo glagoljicom, a popove glagoljae dubro-
vaki spomenici zovu presbyteri churilizze.3

ime, u imenima i u terminu tepi uporabljeni su osebujni vijugavi znaci za

nae palatale (, ). Usp. Eduard Hercigonja, Mjesto i udio hrvatske knjiev-
nosti u knjievnom procesu slavenskoga srednjovjekovlja, u zborniku Hrvatska
knjievnost u europskom kontekstu (ur. Aleksandar Flaker i Krunoslav Pra-
nji, Zagreb, 1978, str. 85136). Do nas su stigli samo rudimenti takvih poku-
aja, ali Hercigonja je sigurno u pravu kad tvrdi da su takve prilagodbe lati-
nice hrvatskome fonolokom sustavu morale biti ee. To pokazuju najstariji
konzistentni tekst pisan latinicom Red i zachon od primglenia na dil dobroga
cignenia sestar nasich suetoga otca Dominicha (god. 1345) i otprilike iz isto-
ga vremena proueni stihovi latinike Pohvale Gospi (poznate kao ibenska
molitva) te ia svetih otaca jer oni navode na zakljuak o jednoj duljoj tradi-
ciji pisanja hrvatskih tekstova latinicom (str. 102).
3
O tom pismu, o njegovu geografskom rasprostiranju, o udjelu u hrvatsko-
me knjievnom srednjovjekovlju, o posebnostima te grafije i razlozima zato
nije mogla postati opehrvatskim pismom pisali su hrvatski filolozi u novije
vrijeme u vie navrata. Uz Hercigonjin tekst naveden u biljeci br. 2 spomi-
njem, iz istoga zbornika, tekst Dalibora Brozovia Hrvatski jezik, njegovo mje-
sto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mije-
ne kao jezika hrvatske knjievnosti (str. 983), tekst Branka Fuia Granina

8
 Prije no to se posvetim najjaoj hrvatskoj srednjovjekov-
noj pisanoj sastavnici glagoljinoj upozoravam na neto to
mi se ini vanim, a preko ega se esto utke prelazi, iako su
najpozvaniji istraivai na tu injenicu jasno ukazivali; nai-
me, unato tomu to je tropismena, hrvatska srednjovjekovna
knjievnost jedinstvena je ne samo po tome to ju je kasniji sli-
jed dogaaja ukljuio u hrvatsku kulturu, nego je ona to po
svojim knjievnosnim osobinama, po svome jeziku i po svojoj
publici. Pokrajinska njezina razdrobljenost poinje u XVI. sto-
ljeu.4 Kadto se naime ilirizmu pripisuje u zaslugu da je obje-
dinio sastavnice koje nikad prije nisu funkcionirale kao jedin-
stvena kultura, a istina je drukija: ilirizam je samo iznova
uspostavio ve u srednjem vijeku postojee jedinstvo.
Glagoljina je sastavnica u hrvatskome knjievnom srednjo-
vjekovlju prevladavajua ne samo koliinom i vanou teksto-
va nego i ve spomenutom injenicom da se za dio irilinih i
latininih tekstova moe dokazati povezanost sa starijim gla-
goljinim maticama. Dobro je poznato da su hrvatski glagolja-
i osobito dugo i uporno uvali irilometodsku tradiciju i prvo
slavensko pismo. Namrli su hrvatskoj kulturi mnotvo tek-
stova razliitih po svojoj namjeni. Brojnost i kakvoa sauva-
noga svjedoi o znatnoj i razgranatoj kulturnoj djelatnosti, a
neke njezine plodove teka su vremena unitila. Iako iznimno
znaajna, glagoljina sastavnica hrvatske kulture sve do na-
ih je dana, uz asne iznimke, prikazivana u hrvatskoj filo-
logiji pojednostavljeno, pa je tako stvoren lik popa glagoljaa

podruja glagoljice i irilice, Braki zbornik, 15, Supetar, 1987, str. 1718; u
istom zborniku i tekst Anice Nazor irilica i glagoljai (str. 7883).
4
Za neke latinine i bosanine srednjovjekovne hrvatske tekstove hrvatska
je filologija pokazala da su prepisani sa starijih glagoljinih matica To se osobi-
to odnosi na liturgijski dio srednjovjekovnoga tekstovnoga korpusa: lekcionare,
oficije, psaltire. Usp. npr. Franjo Fancev, Latiniki spomenici hrvatske crkvene
knjievnosti 14. i 15. vijeka i njihov odnos prema crkvenoslavenskoj knjievno-
sti hrvatske glagolske crkve, predgovor knjizi Vatikanski hrvatski molitvenik i
Dubrovaki psaltir dva latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14. i 15.
vijeka, Djela JAZU, 31, Zagreb, 1934, ICXV; Eduard Hercigonja, Tropismena
i trojezina kultura hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb, 1994, 22006 ; Dragica
Mali, Skrivene veze hrvatske glagoljike, irilike i latinike grafije, u zborni-
ku Glagoljica i hrvatski glagolizam, Zagreb Krk, 2004, str. 549560.

9
odana svome narodu, ali neuka. ak ni istraivai koji su za-
mijetili iznimnu pisarsku vjetinu u glagoljakim kodeksima,
esto vrlo uspjele iluminacije, poznavanje notarskih formulaci-
ja, znanje stranih jezika i prevoditeljsko umijee, nerijetko vrlo
iznijansiran i funkcionalan jezik, ni takvi se istraivai nisu
pitali kako je sve to mogue povezati s neukou i siroma-
tvom. injenica da su glagoljai tri desetljea nakon Gutenber-
ga otisnuli Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), prvu tiska-
nu hrvatsku i junoslavensku knjigu, prvi europski misal koji
nije tiskan latinicom i na latinskom jeziku, takoer nije pota-
kla neke istraivae da napuste stalno i nekritiki prevaka-
vana gledita o gospodarskom siromatvu, socijalnoj omeeno-
sti i posvemanjoj neukosti glagoljakog klera. Prvi koji je na
nekoliko mjesta i na razliite naine unio sumnju u spomenu-
te stereotipe bio je Vatroslav Jagi, posebice u svojim mladim
danima, ali cjelovitiju i argumentiraniju obradu glagoljako-
ga fenomena moemo pratiti tek od polovice XX. stoljea, kada
su Josip Hamm, Vjekoslav tefani, a za njima niz istraiva-
a okupljenih u zagrebakom Staroslavenskom institutu Sve-
tozar Ritig, ali i izvan njega, pa i izvan Hrvatske, poeli svoja
specijalistika i sustavna istraivanja.5
Posebnu je ulogu odigrao Eduard Hercigonja svojim svjeim
promiljanjima i sloenim istraivanjima u kojima posreduje
sliku glagoljatva kao sredine utemeljene na slavenskom tra-
dicionalizmu (kada je rije o liturgiji i pismu), sredine koja je
u tom smislu zatvorena (jer je to uvjet narodne posebnosti),
ali koja se nije izolirala od strujanja iz zapadnih i srednjoeu-
ropskih kultura. Dostignua drugih kultura da, tui jezik
umjesto domaega ne, potovanje autoriteta Rimske kurije
da, priznavanje premoi latinskoga jezika ne! Pokazao je
da su neki istraivai sliku stanja glagoljake sredine posli-
je XV. stoljea, kada poinje pad i ivotarenje glagoljake sre-
dine, projicirali na ranija vremena, meu kojima i na ona vre-

5
Koliko se rairio krug onih koji se bave (i) hrvatskim glagolizmom, lako
e ustanoviti svatko tko uzme u ruke zbornik Glagoljica i hrvatski glagolizam
(Zagreb Krk, 2004, ur. Marija Ana Drrigl, Milan Mihaljevi, Franjo Veli)
u kome svoje priloge objavljuje 59 istraivaa, od toga 26 iz inozemstva! Na-
ravno, to nisu svi koji se ovom problematikom bave!

10
mena napretka i nesumnjivo vrijednih ostvarenja utemeljenih
i na razmjerno vrlo solidnom gospodarskom stanju. Utvrdivi
horizontalnu usmjerenost glagoljakoga djelovanja, Hercigonja
je njihovu elju da budu razumljivi na to irem podruju, da
piu i za priproste, a ne samo za uene, doveo u izravnu vezu
sa strukturiranjem jezika u njihovim djelima, prvenstveno s
uvoenjem hrvatskih idioma u neliturgijske tekstove i oznaio
njihov pismeni izraz kao pregnantan iskaz jedne nepokorive et-
nike i kulturne samosvijesti. Njegova istraivanja6 i istraiva-
nja drugih znanstvenika sruila su i onu nezahtjevnu prima-
telju tako dragu pojednostavljenu opreku latinai: glagoljai i
pokazala su da je rije o mnogo sloenijem odnosu koji se nipo-
to nije iscrpljivao samo u protivtinama. Poznati pisci nerijet-
ko se doma slue glagoljicom i brane hrvatski jezik, a Europi se
predstavljaju biranom latintinom.7
To su samo bitne naznake okvira koji je stvoren da bi omo-
guio temeljitije istraivanje posebnih problema, meu njima i
pitanje o udjelu glagoljaa u hrvatskoj jezinoj povijesti, pose-
bice u oblikovanju hrvatskih pisanih idioma. Tim emo proble-
mima posvetiti idue retke.
Svojedobno sam predloio shemu kojom se u najgrubljim cr-
tama prikazuje kojim su jezinim idiomima pisani glagoljini
tekstovi XV. stoljea. Izgleda ovako:

6
Uz ve spomenute njegove radove spominjem knjige Srednjovjekovna knji-
evnost (Zagreb, 1975), Nad iskonom hrvatske knjige (Zagreb, 1983) te najno-
viju, koja je rjeit presjek njegovih ideja i dostignua Na temeljima hrvatske
knjievne kulture (Zagreb, 2004).
7
Spominjem neke: Novak Disislavi iz plemena Mogorovia, pisac i ilumi-
nator uvenoga glagoljinoga misala iz 1368, inae magistar i dvorski vitez
Ludovika I. Anuvinca; Franjo Joefi, senjski biskup, diplomat u slubi Iva-
na Zapolje; Jeronim Viduli, djelatnik iz zadarskoga knjievnog kruga XV.
stoljea; Georgius de Sclavonia (Juraj iz Slavonije), sorbonski student i profe-
sor, poliglot i teoloki pisac; biskup Nikola Modruki, autor poznatog traktata
kojim brani slavensko bogosluje i vaan humanistiki pisac, to se moe rei
i za biskupa imuna Koiia, pokretaa i rukovoditelja rijeke glagoljake
tiskare. Uz spomenute Hercigonjine radove vidi i: Radoslav Katii, Korijeni
i pretpostavke hrvatske renesansne knjievnosti, Studia Slavica Hung., XXV,
Budimpeta, 1979.

11
 Liturgija Beletristika Pravo
Hrvatskostaro(crkveno)slavenski +
akavskocrkvenoslavenski
+
amalgam
akavski +/ +

Ni onda kada se prvi put pojavila8 ta shema nije pretendi-

rala na iscrpnost jer bi se i kod drugog i kod treeg idioma uz
akavski mogao spomenuti i kajkavski za tekstove iz XV. sto-
ljea, jer se akavski osim pravnih tekstova javlja i u epigra-
fici, grafitima, u kolofonima i rubrikama liturgijskih kodeksa
te u biljekama na marginama rukopisa, jer i u pravnim tek-
stovima kadto, napose u uvodnim i zavrnim formulama, do-
lazi hrvatskostaroslavenski kao dio posveene tradicije i kao
dokaz da pisar zna svoj posao, a to znanje ukljuuje i neto
vie od poznavanja materinskoga idioma. Ono do ega mi je
(bilo) osobito stalo jest da zainteresirani uoe injenicu da hr-
vatski idiomi zajedno s hrvatskostaroslavenskim (dakle s hr-
vatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika) udrueni
opsluuju sve civilizacijske potrebe hrvatske sredine, odnosno
odreenih njezinih slojeva, kao to to u istoj sredini za drugi
(u pravilu vii) sloj ini latinski sam. Glagoljai su zauzeli
onaj meuprostor o kome govori Dalibor Brozovi 9, prostor iz-
meu najviih slojeva (koji se slue latinskim) i najniih (ko-
jima je za skromne civilizacijske potrebe dostatan njihov di-
jalekt). To je prostor u kome se, to se jezika pismenosti tie,
postavlja pitanje odabira izmeu svojega i tuega, a proma-
trajui takve okolnosti iz dananje perspektive, namee nam
se pitanje staro(crkveno)slavenskog jezika. Kad stie na hr-
vatske prostore, uostalom kao i na druge, on, barem naelno,
ima status jednak latinskom, tj. i on je nadnacionalno (meu-

8
Stjepan Damjanovi, Tragom jezika hrvatskih glagoljaa, Zagreb, 1984.
Naziv hrvatska redakcija opeslavenskoga knjievnog (staroslavenskog) jezi-
ka zamijenio sam ovdje nazivom hrvatskostaro(crkveno)slavenski, a naziv
literatura nazivom beletristika.
9
Dalibor Brozovi, djelo navedeno u bilj. 3.

12
narodno) sredstvo priopavanja, pa se u tom smislu s pravom
govori o trojezinoj (latinskostaroslavenskohrvatskoj) hrvat-
skoj srednjovjekovnoj kulturi. S druge strane, u sluajevima
kada je neki knjievni jezik strukturno jako blizak nekim go-
vorima, govornici obino bolje zapaaju podudarnosti, nego ra-
zlike, barem u sluajevima kada na istom prostoru funkcio-
nira i knjievni jezik strukturno dalek njihovim govorima (u
ovom sluaju latinski). Na slavenskim prostorima kao blizak
morao je biti doivljavan i staroslavenski, iako je i on strani je-
zik i premda je u odnosu na druge slavenske jezike nosio u sebi
vie razlika, nego to su ih oni, u vrijeme poetaka slavenske
pismenosti, imali jedni u odnosu na druge. Za hrvatsku situ-
aciju od osobite je vanosti odgovoriti na pitanje jesu li hrvat-
ski glagoljai uope znali (dobro) staroslavenski. To je pitanje
potaknula neto vea prisutnost narodnih (akavskih) eleme-
nata u liturgijskim i vrlo esto mijeanje staroslavenskih, a-
kavskih i kajkavskih elemenata u neliturgijskim tekstovima.
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo poi od liturgijskih
hrvatskoglagoljskih tekstova i od injenice da tu grau moe-
mo podijeliti u dvije skupine: jedno su tekstovi naslijeeni iz
ranijih razdoblja, pa kasnije samo prepisivani, a u prepisiva-
nju su pisari unosili i hrvatskoakavske osobine u njihov jezik;
drugo su tekstovi koji su kod nas prevoeni s latinskoga na
hrvatskostaroslavenski jezik. Da bismo utvrdili koliko hrvat-
ski glagoljai poznaju normu najstarijega slavenskoga knjiev-
nog jezika, vani su nam ovi drugi tekstovi, izravno prevede-
ni s latinskoga. Josip Tandari10 upozorava na velike tekoe u
kojima su hrvatski glagoljai bili: oni nisu mogli posuivati iz
pravoslavnih slavenskih tekstova jer ih je od njih dijelio obred,
a od katolikoga zapada dijelio ih je liturgijski jezik. To je vri-
jeme kada je, poslije privilegija pape Inocenta IV. senjskom bi-

10
Vidi njegove tekstove Crkvenoslavenska jezina norma u hrvatskogla-
goljskom ritualu, Slovo, 3233, Zagreb, 1983, str. 5383. i Staroslavenski jezik
hrvatskih glagoljaa, Prilozi za VIII meunarodni slavistiki kongres, HFD,
Zagreb, 1978, str. 115124. Te su rasprave objavljene i u autorovoj posmrtno
objavljenoj knjizi Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost, Zagreb, 1993. U
njima se, osobito u drugoj, moe nai puno primjera koji dokazuju izvrsno pre-
voditeljsko umijee hrvatskih glagoljaa.

13
skupu Filipu (1248) i omialjskim benediktincima (1252) sil-
no narasla glagoljaka djelatnost i jako se uveao broj njihovih
tekstova. Tandari, inae vrlo oprezan u zakljucima, odrje-
ito zakljuuje, nakon podrobne analize, da su glagoljai do-
bro znali i latinski i staroslavenski; prevodili su esto na upra-
vo klasian hrvatskostaroslavenski jezik i svaka je rasprava
o njihovu nepoznavanju staroslavenske norme i njihovoj opoj
neukosti bespredmetna.
Glagoljai su, dakle, znali staroslavensku normu i ta injeni-
ca baca drukije svjetlo i na jezik neliturgijskoga dijela njihova
korpusa. Mijeanje sustava u tim tekstovima posljedica je sta-
va, a ne neznanja. Naravno, to ne znai da nije bilo i neznanja
jer nikad nije (bilo) tako da svi jednako dobro poznaju knjiev-
nojezinu normu i da se prema njoj jednako odnose. Relativna
labilnost knjievnojezinih normi u vrijeme prije oblikovanja
nacije zbunjivala je istraivae: odreene navike prepoznava-
li su u mnogim tekstovima, ali je sloboda u ostvarivanju ovih
ili onih jezinih sadraja kadto tako velika da navodi na po-
misao da norme uope i nema. U hrvatskoglagoljskim tekstovi-
ma supostoje dvije norme norma hrvatskostaroslavenskoga i
norma hrvatskoga (akavskoga) jezika. Autori piu ponekad u
skladu s prvom (liturgijski tekstovi), drugi put u skladu s dru-
gom (pravni tekstovi), a dio glagoljakoga korpusa, i to zna-
tan, karakteristian je po supostojanju elemenata i po interfe-
riranju normi (to se odnosi prije svega na beletristiku, posebice
onu u hrvatskoglagoljskim zbornicima).11

11
Hrvatskoglagoljski zbornici, kadto monotematski, a kadto politematski,
to se jezika tie prilino su vjerna slika stanja u ukupnom glagoljakom kor-
pusu. Njihov je jezik obiljeen karakteristinim supostojanjem triju knjiev-
nih varijanata: ten, tlmaen, govoren i kapituli tih voluminosnih nelitur-
gijskih kompilacija pisani su: a) crkvenoslavenskim jezikom hrvatskoga tipa
(ponekad s inovacijskim znaajkama u leksiku, fonetici, fonologiji i sintaksi
intenzivnije izraenim nego to je to kod spisa liturgijske funkcionalnosti; b)
prelaznim tipom jezika kompleksnom hibridnom strukturom u kojoj se, s
varijabilnom estotom ukrtaju sustavske crte crkvenoslavenskog i narodnog
jezika; c) narodnim jezikom (akavskim ili akavskokajkavskim rjee sa
tokavskim infiltratom i sporadikim crkvenoslovjenizmima tek kao inite-
ljem knjievne manire, oznakom vieg stila (Eduard Hercigonja, Metodolo-
ke pretpostavke jezikoslovne analize hrvatskoglagoljskih zbornika 1416. sto-
ljea, Filologija, 8, Zagreb, 1978, str. 147153).

14
 U znanstvenim paleoslavistikim radovima i onima udbe-
nikoga karaktera obino se govori o kanonskim staroslaven-
skim tekstovima (onima dakle koji su nastali u X. i XI. stolje-
u) i za njih se kae da, unato nekim jezinim inovacijama
koje ukazuju na prostor na kome su tekstovi nastali, prili-
no vjerno zrcale jezik prvih irilometodskih prijevoda iz IX.
st. (koji su izgubljeni), a one od XII. st. nadalje obino se pod-
vodi pod nazive redakcija i recenzija (bugarska, ruska, panon-
ska itd.). Pritom se kae da je redakcija nenamjerno, nehotino
mijenjanje staroslavenskoga teksta pod utjecajem pieva go-
vora ili govora njegova kraja, a recenzija je svjesno, namjerno
mijenjanje. Takvo razlikovanje teko je braniti jer kada su npr.
kroz cijeli tekst zamijenjeni svi nazali ili je koja druga promje-
na dosljedno provedena, ili pak vie njih, onda se ne moe go-
voriti o spontanosti. Odnos kanonskoga staroslavenskog pre-
ma tzv. redakcijama u mnogoemu je neobjanjen kao i odnos
meu pojedinim redakcijama. Ne moemo se zadovoljiti time
da se navede 56 osobina neke nacionalne redakcije starosla-
venskoga jezika, obino na fonetskofonolokoj razini, jer je to
premalo za iole sustavnu obradu niza vanih pitanja. Hrvat-
ski paleoslavisti kadto upotrebljavaju termin redakcija, kad-
to termin hrvatski tip staroslavenskoga jezika, ali nije teko
nabrojiti one tvrdnje u kojima se svi slau i koje su vidljive pri
samo malo ozbiljnijem zagledavanju u tekstove: a) Ve u naj-
starijem razdoblju hrvatske pismenosti zamijenjeni su nosni
samoglasnici (na mjestu stranjega v javlja se u, a na mjestu
prednjega od XI. stoljea dolazi e ili rjee a. Sauvano nam
je samo nekoliko ostvaraja prednjega nazala; b) Samoglasnik
jery zamijenjen je samoglasnikom i; c) U XI. stoljeu izjedna-
ili su se jerovi (poluglasi) kao posljedica depalatalizacije: naj-
stariji hrvatski glagoljini tekstovi biljee samo jor, a u kasni-
jim stoljeima mjesto jerova markirat e tapi i apostrof; d)
Glagoljski grafem ta u hrvatskoglagoljskim tekstovima ozna-
ava (), () i, rijetko, (t). Te se osobine mogu vidjeti npr. u
tekstu Bekih listia, odlomku misala iz XI. ili poetka XII.
st., kojim poinje hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika
ili, jednostavnije, hrvatskostaroslavenski jezik.

15
 U raspravama o hrvatskostaroslavenskom jeziku nai emo
imenovanja i nekih drugih znaajki. Kae se da hrvatska ina-
ica staroslavenskoga jezika dobro uva razliku meu aoristi-
ma, da imenika i zamjenika deklinacija dobro uvaju stari-
nu, a pridjevska se rano pomlauje, da se dobro uvaju krai
participi itd. Najee, meutim, nita ne znamo o ritmu ko-
jim su pojedine osobine ulazile u nae glagoljake tekstove, a
osim toga spomenute i druge tvrdnje predstavljaju skup zna-
ajki koje bi trebalo razvrstati s obzirom na to govore li one o
neemu to je zajedniko klasinom staroslavenskom i njego-
voj hrvatskoj inaici (npr. uvanje razlika meu aoristima) ili
govore o razlikama meu njima (npr. nosni samoglasnici u sta-
roslavenskom prema u, e/a u hrvatskom tipu toga jezika).
Hrvatskostaroslavenski sastavljen je, razumije se, i od ono-
ga to je isto i od onoga to je razliito prema staroslavensko-
mu, ali morali bismo definirati redakciju, moda iskoristiti ra-
zliite nazive (redakcija, recenzija, tip, varijanta/inaica) koji
kadto pokrivaju isti sadraj, ili im se sadraji preklapaju, da
preciznije odredimo odnose. Istraenost hrvatskoglagoljskoga
korpusa omoguuje da se argumentirano raspravlja samo o ne-
kim pitanjima. Kad govorimo npr. o periodizaciji, esto se osla-
njamo na stajalita pojedinih istraivaa, koja se temelje vie
na njihovu iskustvu nego na podastrtim primjerima i argu-
mentima o kojima bi se onda moglo raspravljati pa ih (ne) usvo-
jiti.12
Istraenost fonetskofonoloke razine solidna je pa nam to
omoguuje da npr. raspravljamo je li hrvatskostaroslavenski
fonemski inventar isti s onodobnim akavskim ili mu moramo
dodati jat (), ili moda i koji drugi fonem; moemo raspravljati
o realizaciji grafema ta (, q) i uope o odnosu grafem: fonem

12
Vrlo upueni Josip Hamm na temelju svojega iskustva s tekstovima i svo-
jih istraivanja dijeli hrvatski tip staroslavenskoga na tri razdoblja: 1. do
sredine XIV. stoljea (slobodan i neprisiljen, spontan razvitak prema starim
predlocima), 2. od sredine XIV. stoljea do prvih tampanih glagoljskih knji-
ga (revizija tekstova uz istodobno osvjeenje jezika) i 3. svretak XV. stoljea
i prva polovina XVI. stoljea (prilagoavanje novim vremenima, pokuaj nor-
miranja knjievnog jezika za tampana glagolska djela). Vidi: Josip Hamm,
Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo, 13, Zagreb, 1963, str. 66.

16
u naoj glagoljakoj tradiciji.13 Na drugim jezinim razinama
istraenost je slabija, ali se u zadnjem desetljeu bitno poprav-
lja, posebice u sintaksi i leksikologiji.14 Malobrojni hrvatski pa-
leoslavisti, od kojih su opet samo neki (preteito) jezikoslov-
no usmjereni, ne mogu zadovoljavajuim tempom napredovati
prema koliini i kvaliteti spoznaja koje e omoguiti sigurna
uopavanja i pouzdan cjelovit opis hrvatskostaroslavenskoga
jezika.15 Uz malobrojnost istraivaa i istraivanja tekoe do-
laze i odatle to uope nije lako razvrstavati elemente genetski
srodnih sustava pa stoga i danas imamo situaciju da se odgo-
vori na pitanje kojim je jezikom pisan moda najslavniji hrvat-
ski tekst Baanska ploa toliko razlikuju.16
Tako je i s nekim drugim tekstovima. To nam oteava od-
govor na pitanja kao to je ono je li staroslavenski jezik bio
sveden (i od kada) samo na funkciju liturgijskoga jezika ili je
sluio i drugim civilizacijskim potrebama? Od Baanske plo-
e (oko 1100) do Zapisa popa Martinca (1493) napisan je lijep
broj i neliturgijskih tekstova kojima su znatni dijelovi ostvare-

13
Ta je problematika najkonzistentnije izloena u knjizi Milana Mihaljevia
Generativna fonologija hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika, Zagreb,
1991.
14
Uz Hercigonjine leksike i sintaktikostilistike opise, koje itatelj moe
nai u njegovim ve spomenutim knjigama, spominjem Mihaljevieve zahvate
u sintaksu glagoljinih tekstova: Jestnonijena pitanja u hrvatskom crkveno-
slavenskom jeziku (Suvremena lingvistika, 4344, Zagreb, 1997), Veznik da
u hrvatskoglagoljskim tekstovima (Slavia meridionalis, 4, Warszawa, 2003),
raspravu Ivana Jurevia Aktivni particip prezenta u hrvatskome crkvenosla-
venskom jeziku (u zborniku Glagoljica i hrvatski glagolizam, Zagreb Krk,
2004), nekoliko sintaktikih rasprava Jasne Vince, npr. Neslaganje u padeu
izmeu direktnoga objekta i njegove najave u hrvatskom crkvenoslavenskom
jeziku (u zborniku Prvi hrvatski slavistiki kongres, Zagreb, 1997), Predikatni
nominativ i njegove inaice u hrvatskom crkvenoslavenskom i starohrvatskom
jeziku (u zborniku Drugi hrvatski slavistiki kongres, Zagreb, 2001), Brojevi 1,
2, 11 i 12 u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku (u zborniku Glagoljica i hr-
vatski glagolizam, Zagreb Krk, 2004) te nekoliko radova Marinke imi u
kojima su osobito vrijedne spoznaje o leksiku, npr. Jezik Muke po Mateju u hr-
vatskoglagoljskim misalima (Slovo, 50, Zagreb, 2000), Leksiki postupak Bla-
a Baromia, pisca i tiskara glagoljskih knjiga (na tekstu psaltira) (Filologija,
42, Zagreb, 2004) itd.
15
U zagrebakom Staroslavenskom institutu radi se na projektu koji bi tre-
bao rezultirati gramatikom toga jezika.
16
O tom konkretnom problemu vidi u ovoj knjizi, str. 167180.

17
ni hrvatskostaroslavenskim jezikom. Hrvatski glagoljai, da-
kle, njeguju svoju inaicu najstarijega slavenskog knjievnog
jezika pa je on onda i hrvatski knjievni jezik (jer opsluuje hr-
vatsku kulturu), a s druge strane oni stalno sudjeluju u proce-
sima kojima se na domaem idiomu eli izgraditi to ire pri-
hvatljiv knjievni jezik sastavljen od elemenata iz vie srodnih
sustava. S jezinoga su gledita posebno zanimljivi oni teksto-
vi u kojima dolazi do interferiranja jezinih elemenata iz sta-
roslavenskoga i iz hrvatskih idioma, najee akavtine, ali i
kajkavtine, ranije i u veoj mjeri nego to obino misle oni fi-
lolozi i jezikoslovci kojima je poznavanje glagoljinih tekstova
slabija strana.
Termin interferiranje esto se spominje kada je rije o sred-
njovjekovnim glagoljinim hrvatskim tekstovima pa je vano
razumjeti o kakvom je jezinom mijeanju rije. Ako pod in-
terferiranjem podrazumijevamo kriane izraze, tj. preklapa-
nje jezinih izraza iz razliitih sustava na istom sadraju (npr.
leksiki morfem pripada jednom, a gramatiki drugom susta-
vu: jun oga, mlad ago), onda valja rei da takvih pojava ima
u naim tekstovima malo. Ako pod spomenutim terminom po-
drazumijevamo supostojanje elemenata iz razliitih sustava za
isti jezini sadraj, onda moemo rei da je interferiranje e-
sto (supostoje az i ja, ae i ako, nebeske i nebeskie, nebesi i
nebu, novi i noviji itd.). Naravno, stalno moramo imati na umu
razliku izmeu liturgijskih i neliturgijskih tekstova. Liturgij-
ski su pisani hrvatskostaroslavenskim jezikom, tj. staroslaven-
skim jezikom pohrvaenim uglavnom na razini glasova. Samo
u manjem broju liturgijskih knjiga snanije prodiru kroatizmi.
Drukije je s neliturgijskim tekstovima o kojima ovdje elim
rei koju rije vie jer su oni izravnije sudjelovali u oblikovanju
najstarije faze hrvatskoga knjievnog jezika. Paljivo zagleda-
nje u te tekstove vodi nas prema zakljuku da je staroslaven-
skih elemenata u njima manje nego to se ini na prvi pogled.
Suvremeni itatelj obino pomisli da je sve ono to ne razumi-
je u glagoljicom pisanom tekstu u taj tekst ulo iz staroslaven-
skoga jezika. Zaboravlja se da su ti tekstovi stari vie od pola ti-
suljea i da filoloki neobrazovan itatelj ne moe mnogo toga
razumjeti to je pripadalo starohrvatskom jeziku. Osim toga da-

18
nanji je itatelj navikao na tokavtinu kao temelj jezinom
standardu, a temelj na komu su oblikovani tekstovi o kojima
govorimo jest akavtina itd. Prebacivanje krivnje (to se ne-
razumijevanja tie) na staroslavenski jezik uvjetuje i grafija jer
je grafijska razina ona na kojoj je utjecaj najstarijega slaven-
skoga knjievnog jezika na hrvatskoglagoljske tekstove najoi-
tiji. Mnotvo jerova, apostrofa, nerijetko pisanje in continuo i
odsutnost pravopisnih znakova na koje smo navikli posljedica
su naslanjanja na staroslavenske uzore koje se pokuava i na-
sljedovati i prilagoditi novim potrebama, ali se to ini kadto s
veim, a kadto s manjim uspjehom, pa je vidljivo da ti nano-
si tradicije nisu uvijek funkcionalni. Isto je tako vano da ne
pourimo s prekomjerno otrim ocjenama funkcionalnosti ta-
kva pisanja i da vodimo rauna da se nai stavovi o pravilnom i
funkcionalnom pisanju znatno razlikuju od stavova starih pisa-
ca i pisara. (Orto)grafijsko arenilo kazuje nam da su starosla-
venski tekstovi sluili kao uzor onima koji su eljeli na narod-
nom idiomu izgraivati knjievni jezik, ali nam pokazuje i to
da su glagoljai muku muili da bi pronali odgovarajua gra-
fijska rjeenja, tj. da bi prilagodili (orto)grafiju hrvatskom (a-
kavskom) fonolokom sustavu. U mnotvu raznolikih rjeenja
ipak se prepoznaju tenje prema usustavljivanju, a injenicu da
raspolau s nekoliko izraza za isti sadraj spretniji autori kori-
ste i u stilistike svrhe. Tako npr. Broz Koluni u svome glago-
ljinom zborniku iz 1486. (koji se sastoji od korizmenih propovi-
jedi i traktata o sedam smrtnih grijeha) ovako koristi raznolike
izgovorne i grafijske mogunosti:
ot sirot ali ot vdovic, od opine ali od gospodina17
Analiza na fonetskofonolokoj razini potvruje misao da
staroslavenskih elemenata ima u ovom dijelu glagoljakoga
korpusa manje no to se obino misli: iz prvoga su slavenskoga
knjievnog jezika poneki jer u korijenu rijei, jedan broj ekavi-
zama, povremeno javljanje fonema d i, moda, pojava udvoje-
nih suglasnika. Ni jedan od tih elemenata ne dolazi jako esto i
svi su vezani uz odreene (najee biblijske) kontekste.

17
O jeziku Kolunieva zbornika vidi u ovoj knjizi na str. 251297.

19
 Kontekstualna uvjetovanost nerijetko je povezana sa e-
ljom da se uspostavi svojevrsna harmonija jezinih elemena-
ta, tj. na jednom se mjestu koncentriraju elementi koji pripada-
ju istom sustavu. Tako u Vinodolskom zborniku iz XIV. st. uz
zamjenicu a redovito dolazi ikavski refleks jata, uz zamjenicu
kaj nikada ikavski, nego ili ekavski refleks ili je jat zabiljeen
glagoljinim grafemom jat:
da ovoga se varimo a ree ambroz
da ovoga se varmo kai ree ambroz
Naravno, to je samo jedan od postupaka i ne bi ga trebalo
smatrati svojinom svih tekstova, ak bismo mogli traiti i pri-
mjere suprotnoga postupanja, kada se usporedno stavljaju ele-
menti razliitih sustava. No jedan i drugi postupak svjedoe o
svjesnom nastojanju da se tekst jezino uredi.
Udio staroslavenskoga u deklinaciji imenica u neliturgij-
skom dijelu glagoljakoga korpusa prepoznajemo ponajprije u
lokativnom jedninskom morfemu jat (, ) kod sva tri roda. U
tekstovima se grafemom jat ee nego bilo kojim drugim bi-
ljei lokativni gramatiki morfem, ak bismo mogli tvrditi da
se jat javlja ee nego svi drugi zajedno. Nije stoga prihvatlji-
vo tumaenje da se taj grafem ionako itao kao e ili kao i jer
zato nije ista situacija npr. u dativu. Glagoljica ima slova za
e i za i pa ih je pisac/prepisiva mogao zapisati da je htio, kao
to je u dativu najee i inio. Kada govorimo o jeziku hrvat-
ske glagoljine knjige u XV. stoljeu i ranije, mislim da meu
lokativnim morfemima moramo spomenuti i jat, i to ne kao
neku sporadinu pojavu. Puno rjee od njega javljaju se dativ-
no ovi/evi, instrumentalno oju/eju i nulti gramatiki mor-
fem u akuzativu jednine mukoga roda za ivo. Staroslaven-
ski elementi kod zamjenica i pridjeva i nain njihove uporabe
pokazuju kako su hrvatski glagoljai staroslavenski jezik osje-
ali svojim, kako je staroslavenska tradicija bila za njih vre-
lo iz kojega su crpili kad god su drali da e to obogatiti njihov
izraz. U Kolunievu zborniku nalazimo npr. ovakve primjere:
... ptice nebeskie i ribe morskie (genitiv jednine), v carstvo ne-
beskoe, na vo mesto munoe, na goru maslinskuju, o desnuju
tebe itd. Rije je o uporabi odreenih oblika pridjeva. Navedeni

20
primjeri (a slino je i u drugim tekstovima) pokazuju da pisac
uzima hrvatskostaroslavenske morfeme za odreene pridjeve
u enskom i srednjem rodu jer hrvatski sustavi nisu omogu-
avali da se u tim rodovima razlikuju odreenost i neodree-
nost. Glagolja je biblijski kontekst drao kontekstom koji za-
htijeva odreeni oblik pridjeva jer je svima poznat. Ti primjeri
pokazuju da on tu svoju staroslavensku tradiciju pozna.18 Zbog
brojnosti primjera u kojima dolaze, genitivni oblici s gramati-
kim morfemom ago, ego uzimaju se kao osobito markantan
import iz staroslavenskoga jezika, ali valja rei da se ve na
samu poetku hrvatske neliturgijske tradicije oni zamjenjuju
hrvatskim oga, ega, no staroslavenski oblici i opet su naje-
i u biblijskom kontekstu. U vezi s njihovom uporabom dobro
je upozoriti da autori koji ih upotrebljavaju obino potuju po-
redak rijei u kojem atribut dolazi iza imenice. Osim spomenu-
tih staroslavenskih i hrvatskih morfema u tekstovima se javlja
i morfem ogo koji predstavlja otklon od obiju normi (starosla-
venske i starohrvatske) i koji bismo, moda, mogli uzeti kao pri-
mjer interferiranja u najstroem smislu rijei (npr. sladkogo
sina, dobro gospodina). Kaem moda jer bismo mogli govoriti i
o utjecaju zamjenike na pridjevsku deklinaciju.
Razliit odnos pisaca prema tradiciji mogao bi se pokazati
na mnogim odsjecima jezinoga sustava, npr. na uporabi par-
ticipa, na izmjeni gramatikog morfema m i u prvom licu jed-
nine prezenta ili na nekom treem odsjeku, ali to je vieput
uinjeno.19
Bilo da suvremene mu akavske jezine osobine kombinira
sa staroslavenskima ili s hrvatskima iz starijih razdoblja (gle-
dano iz njegove perspektive), glagolja je uvijek u potrazi za
to stabilnijim knjievnim jezikom u koji bira iz prolosti i su-
vremenosti. Iz takva njegova stava javila se potreba da u hr-

18
Autor Kolunieva zbornika ne samo da npr. zamjenicu az() upotrebljava
u navodima iz Biblije ili kad prepriava biblijski sadraj, nego je odluio da
u njegovu tekst Bog za sebe moe rei i az() i ja, a ovjek za sebe moe rei
samo ja.
19
Usporedi Hercigonjine radove navedene u biljeci br. 6, moj rad naveden u
biljeci 8 i dr. Napominjem da ak i oni opisi tekstova koji nisu usmjereni pre-
teito jezikoslovno nude korisne podatke o tim i slinim supostojanjima.

21
vatsku knjigu uvede kajkavtinu jer je svojim tekstovima htio
osigurati to iri prostor prihvaanja. Krivo je kada se pie da
je mijeanje kajkavtine s akavtinom posljedica stanja na
konkretnim terenima na kojima mijeanje postoji. Zanimlji-
vo je pitanje zato toga mijeanja ima samo u neliturgijskom
dijelu korpusa. Zar je netko doista spontano mogao oblikovati
reenicu kakvu nalazimo u Petrisovu zborniku:
I reku emu aneli vrai ki ga budu drali. to se alosti
ubogi lovee. i kai se mee. i za trepee.
Jasno je da nije rije o zapisu spontanoga govora, nego o
smiljenom postupku mijeanja sustava koje bi trebalo proi-
riti podruje na kojem e se tekst itati.
Danas ne moemo s potpunom sigurnou nabrojiti sve ono
to u glagoljinim tekstovima iz XV. stoljea i starijima dri-
mo kajkavizmima. Ipak, nema sumnje da, uz amblemsku za-
mjenicu kaj, kajkavskom osobinom moramo smatrati protetsko
v: vui, vuli, vuskimi, vulici javljaju se uz znatno ee ui, uli,
uskimi, ulici. I prefiks s u primjerima sopet, spametiti se dri-
mo kajkavizmom, kao i pojednostavljivanje suglasnikih skupo-
va: vl > l, vlasi > lasi; tvr > tr, tvrdi > trdi; stv > st, stvoriti > sto-
riti itd. U kajkavizme ubrajamo i disimilaciju inicijalnoga mn
koje postaje vn (mnogo > vnogo), i pojavu fonema umjesto
(obeanoju, zloudna, (h)oe). Tim elementima moda moemo
dodati i sufikse , k za stupnjevanje pridjeva (veki: vei,
mani: mani). Sigurnim kajkavizmima drimo oblike trenutno-
ga prezenta pomonoga glagola biti (bum, bu), nastavak me
u 1. licu mnoine prezenta (hoeme), uvanje tematskoga mor-
fema u 3. licu mnoine prezenta (eliju, oprostraniju), impera-
tivno e (privezete umjesto privezite), izjednaavanje vokativa s
nominativom (o sveta istoa, zdrava morska zvezda boi mati,
rci mi ti muu ili ena). Na ovom mjestu neemo navoditi lek-
sike kajkavizme jer je to vieput uinjeno20, a i u ovoj knjizi se
nalazi posebna rasprava o kajkavskoj sastavnici glagoljakoga

20
Eduard Hercigonja, Kajkavski elementi u jeziku glagoljake knjievnosti 15.
i 16. stoljea (prilog istraivanju kontinuiteta hrvatskog knjievnog jezika), Cro-
atica, V, 5, 1974, i u knjizi Nad iskonom hrvatske knjige Zagreb, 1983; Stjepan
Damjanovi, Glagolitica kajkaviana u knjizi Jazik otaaski, Zagreb, 1995.

22
korpusa. Sve nabrojene kajkavske osobine sreemo u hrvatsko-
glagoljskim tekstovima od poetka XV. do razmea XVI. i XVII.
stoljea. To znai da je kontinuitet kajkavske pisane rijei do
Hercigonjinih21 zahvata oteivan za itavo stoljee jer se poet-
kom smatralo djelo Mihalja Buia i Molitvene knjiice Katari-
ne Zrinske (1560).
Hrvatski glagoljai, iako vjerni pripadnici Rimske crkve, su-
protstavili su se latinskom univerzalizmu i uvali irilometod-
sku tradiciju kojoj je temelj staroslavenski jezik. Kad su postali
uvjereni da e se funkcionalnost pisane rijei uveati uvoenjem
hrvatskih idioma, uveli su u knjigu akavtinu, pa onda i kaj-
kavtinu. Jezik su drali vanim sredstvom za ostvarivanje jo
vanijih ciljeva. Njihov je prosvjetiteljski stav izvrsno izrazio je-
dan od autora Petrisova zbornika kad je napisao: Nam je biti me-
trom i uiti i prosveati plku tmu... Svako novo istraivanje
ojaava spoznaju da je njihovo djelo temelj ukupnom kasnijem
razvitku hrvatske knjievnosti i hrvatskoga knjievnog jezika.

21
Autor u raspravi navedenoj u prethodnoj biljeci navodi ove neliturgijske
glagoljine tekstove u kojima nalazimo kajkavizme: Vinodolski zbornik (poe-
tak XV. stoljea), Petrisov zbornik (1468), Koluniev zbornik (1486), Grkovi-
ev korizmenjak (1498?), Korizmenjak IIIa19 HAZU (XIV/XV. st.), Homilijar
na Matejevo evanelje (kraj XV. st.), Tkonski zbornik (po. XVI. st.), Disipu-
li (Heroltovi, krki rukopis iz sredine XVI. st.), gombiev zbornik (sredina
XVI. st.), Grkoviev zbornik (sredina XVI. st.). Tom popisu valja dodati brojne
pravne listine u kojima takoer nalazimo lijep broj kajkavizama.

23