Professional Documents
Culture Documents
Euklidov Postulat I Geometrija Lobacevskog PDF
Euklidov Postulat I Geometrija Lobacevskog PDF
Mentor: Student:
Prof. dr Mica Stankovic Jasna Milicevic
2 Lezandrove teoreme 15
2.1 Zivot i rad Lezandra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
2.2 Lezandrove teoreme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
3 V Euklidov postulat 25
3.1 Plejferova aksioma paralelnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
3.2 Ekvivalenti Plejferove aksiome paralelnosti . . . . . . . . . . . . . . . 30
3.3 Proklov argument . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37
3.4 Sakerijev i Lambertov pokusaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
3.5 Tiboov prividan dokaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
4 Geometrija Lobacevskog 46
4.1 Gausova teorija o V Euklidovom postulatu . . . . . . . . . . . . . . . 46
4.2 Doba Lobacevskog i Boljaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
4.3 Aksioma Lobacevskog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
4.4 Ugao paralelnosti. Funkcija Lobacevskog . . . . . . . . . . . . . . . . 55
4.5 Paralelne prave u ravni L2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
4.6 Osobine hiperparalelnih pravih u L2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
5 Appendix 75
6 Zakljucak 78
1
Uvod
Covek je oduvek bio graditelj. On je pisao, a i danas pise svoju istoriju. Njegova
dela od najjednostavnijeg do najsavrsenijeg, kao da upucuju izazov vremenu. To je,
u stvari, jedna jedinstveno duga i vekovima neprekidna prica. Ostvariti zamisao,
realizovati plodove uma - oduvek je ljudima predstavljalo pravi smisao postojanja.
Ali, svaka nasa ideja vredi samo onda kada je prihvate i drugi i daju svoj doprinos
da se ona pretvori u vidljivu i opipljivu stvarnost.
Upravo je Euklid stvorio takvo delo, delo koje je tesko nadmasiti. Vec vise od
dve hiljade godina Elementi sluze kao matematicka biblija, to je zaduzbina aksi-
omatskog metoda i izvor deduktivnog znanja. Euklidovo delo odlikuje se lepotom
ravnom onoj iz Biblije. Svojom knjigom Elementi, Euklid je otvorio prozor kroz koji
se otvorila priroda naseg sveta.
Sve vreme borbe protiv petog Euklidovog postulata ( sve do XIX veka ), u isto
vreme se verovalo u njegovu istinitost. Velika je ideja koja je Lobacevskog i Boljaju
dosla na um da mozda negde ne vazi Euklidov peti postulat. Reklo bi se kao da je
to pitanje vere, u koje tvrdenje verovati. Prihvatiti Euklidov peti postulat ili vero-
vati da on ipak ne vazi, bilo je pitanje na koje se dugo godina nije mogao pronaci
odgovor.
Danas Euklidov peti postulat stoji nepokolebljivo. Seciran vekovima, ostao je
kao pravi temelj jedne geometrije stvorene jos u anticko vreme. Zahvaljujuci Eu-
klidu vekovima su matematicari imali sta da rade i to sto su godine prolazile bivali
je sve veci izazov raditi na tako naizgled jednostavnoj stvari. Istorija Euklidovog
petog postulata je jos jedna potvrda toga da su sve velike misli nastale jednostavno.
Elementi zajedno sa drugim radovima, svrstavaju Euklida u naucnika sa bogatim
stvaralackim darom.
U ovom radu, opisacemo istorijiski razvoj geometrije od nastanka Euklidovog pe-
tog postulata, pa sve do stvaranja nove geometrije, tzv. geometrije Lobacevskog.
Dacemo detaljan opis rada mnogih matematicara na dokazu V postulata, kao i ideje
pojedinih da pomenuti postulat zamene tvrdenjem koji bi ga negirao.
Rad je tematski podeljen na 3 celine.
U prvoj glavi dacemo istorijski osvrt na nastanak i razvoj geometrije sve do vre-
mena Euklida. U nastavku istorijskog razvoja geometrije akcenat je stavljen na
2
SADRZAJ
Euklidove Elemente, kao i njegov cuveni V postulat. Nakon toga izlazu se ideje
upotpunjavanja Euklidovih Elemenata, pre svega rad Arhimeda, a zatim se uvodi
Hilbertov sistem aksioma. Boljaj i Lobacevski su radeci na V Euklidovom postulatu
dosli na ideju da ga zamene aksiomom koja bi ga negirala i na taj nacin uvode novu
geometriju. O tome je u ovoj glavi data samo uvodna rec.
U drugoj glavi, pored kratkog pregleda zivota i rada francuskog matematicara
Lezandra, dokazuju se znacajne Lezandrove teoreme, koje ce kasnije imati veliku
ulogu u dokazu teorema geometrije Lobacevskog.
Pored uvodenja Plejferove akisome paralelnosti, kao jednog od ekvivalenata petog
Euklidovog postulata, u trecem delu rada, navode se i dokazuju jos neki, znacajni
ekvivalenti. Prica o V postulatu se zatim nastavlja bezuspesnim pokusajima mno-
gih matematicara da ga dokazu. U radu je konkretno predstavljen rad Sakerija i
Lamberta, kao i rad Tiboa.
U cetvrtoj i poslednjoj glavi rec je o novouvedenoj geometriji, geometriji Lobace-
vskog. Najpre se zapocinje radom znamenitog matematicara Gausa. Zatim se izlaze
ideja Boljaja i Lobacevskog o zameni V postulata, tj. Plejferove aksiome paralelno-
sti tvrdenjem koje ce ga negirati. Nakon uvodenja aksiome Lobacevskog, obraduju
se neki osnovni pojmovi i tvrdenja hiperbolicke geometrije, pre svega uvodi se po-
jam ugla paralelnosti i funkcije Lobacevskog, a zatim se ispituju osobine paralelnih
i hiperparalelnih pravih u ravni Lobacevskog.
Posebno bih uputila zahvalnost svom mentoru, prof. dr Mici Stankovicu, koji mi
je svojim primedbama i sugestijama pomogao pri izradi ovog rada.
3
Glava 1
4
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
uglova u trouglu, o upisanom krugu u trougao itd. Njegovi spisi, ukoliko su uopste
i postojali, do nas nisu dospeli, te se ne moze pouzdano reci koja je geometrijska
tvrdenja on uspeo da dokaze. Istoricar geometrije Eudem iz IV veka pre n.e. pripisi-
vao je Talesu dokaz drugog stava podudarnosti trouglova, stava o jednakosti uglova
na osnovici jednakokrakog trougla i njemu obratnog tvrdenja, stava o medusobnoj
podudarnosti pravih uglova, stava po kojem je periferijski ugao nad precnikom bilo
kojeg kruga prav ugao i stav po kojem svaki dijametar kruzne povrsi razlaze tu
povrs na dva podudarna dela. Koristeci slicnost jednakokrako pravouglih trouglova
odredio je, kazu, visinu Keopsove piramide, a pomocu podudarnosti trouglova uspeo
je da odredi udaljenost usidrenog broda od morske obale.
Nacelo dokazivanja geometrijskih tvrdenja u mnogo vecoj meri poceo je da spro-
vodi znameniti starogrcki filozof i matematicar Pitagora2 . Upoznavsi se vec u
mladim godinama sa ucenjem Talesa, Pitagora je niz godina proveo u Egiptu i
Vavilonu, gde je bio u mogucnosti ne samo da se upozna, vec i kriticki osvrne na
sve sto se do tada znalo u oblasti geometrije. Po povratku u domovinu on osniva
svoju skolu Polukrug, ne na rodnom Samosu, vec u gradu Krotonu, grckoj koloniji
u juznoj Italiji. U oblasti matematike Pitagora se posebno bavio geometrijom i
teorijom brojeva. Posebno je znacajna teorema o pravouglom trouglu koja danas
nosi njegovo ime. Pitagori ili nekom od njegovih ucenika, po svoj prilici Hipasu3 ,
treba pripisati i teoremu o egzistenciji nesamerljivih duzi koja ce podstaci razvoj
tzv. geometrijske algebre.
Obilje dokazanih geometrijskih tvrdenja vec je bilo dovoljno da se postavi pitanje
redosleda njihovog izlaganja. To je zahtevao i sam proces dokazivanja tvrdenja koji
se sastoji u logickom izvodenju zakljucaka iz ranije poznatih tvrdenja, tj. tvrdenja
koja su vec dokazana ili se pretpostavljaju. Taj redosled u dokazivanju geometrij-
skih tvrdenja znacio je jedno novo nacelo, tzv. nacelo sistematizacije. Prve korake u
sistematizaciji geometrije nacinio je Pitagorin sledbenik Hipokrat sa Hiosa4 u svom
delu Elementi geometrije pre dve i po hiljade godina. Smatra se da je u tom delu
bilo sabrano sve sto se do tada znalo u oblasti geometrije. Nazalost, ovo delo nije
sacuvano.
Prve nagovestaje aksiomatskog zasnivanja geometrije srecemo u atinskoj skoli zva-
noj Akademija istaknutog starogrckog filozofa Platona5 . Sam Platon eksplicitno nije
se bavio matematikom, ali su njegova rasudivanja u oblasti filozofije imala snaznog
odraza i u ovoj oblasti, posebno u poimanju brojeva i geometrijskih likova. Platon je
prvi poceo da geometrijska tela razmatra odvojeno od opazajnih i ukazao na razliku
koja postoji izmedu naucnog zakljucivanja i empirijskog saznanja. Geometrijske
objekte smatrao je idealnim, savrsenim, kakvi se ne mogu sresti u prirodi. Koji su
bili principi i kakav je po Platonovom misljenju bio pravi smisao aksioma i postulata
ne zna se pouzdano, ali u nekim sacuvanim delima Platona ima mesta iz kojih se
jasno naslucuje aksiomatska metoda u izgradnji bilo koje naucne teorije.
2
Pitagora (oko 580-oko 500 p.n.e.), starogrcki filozof i matematicar
3
Hipas (IV vek p.n.e.), matematicar iz Metaponta (Krotona)
4
Hipokrat sa Hiosa (V vek p.n.e.), matematicar
5
Platon iz Atene (427-347 p.n.e.), anticki grcki filozof i matematicar
5
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
6
Aristotel iz Stagire (384-322 p.n.e.), grcki filozof
6
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
Euklidovi Elementi, po nekim procenama je knjiga koja je, osim Biblije, dozivela
najveci broj izdanja u celoj zapadnoj civilizaciji. Njeno prvo stampano izdanje
pojavilo se 1482. godine, a iza toga bilo je jos preko hiljadu izdanja. Sustinska
karakteristika koja ovu knjigu cini tako slavnom, je njen jednostavan i logican sled
teorema i problema. Logicka struktura ove knjige uticala je na naucnu misao citavih
2000 godina, vise nego bilo koje drugo naucno delo. Elementi se sastoje iz 13 knjiga.
Veliki deo geometrije koji se nalazi u danasnjim udzbenicima matematike, prakticno
je preuzet iz prvih sest knjiga Elemenata. To je, zapravo, najstarije naucno delo koje
je jos uvek u upotrebi.
Prvu knjigu Elemenata Euklid zapocinje nizom definicija kojima se objasnjavaju
prvi geometrijski pojmovi kao sto su tacka, prava, ravan, ugao, krug i dr. Na osnovu
prevoda Euklidovih Elemenata koji je uradio Anton Bilimovic, u nastavku cemo na-
vesti sve definicije iz ovog dela.
7
Euklid (grcki: E ), roden oko 300. godine p.n.e., poznat i kao Euklid iz Aleksandrije,
anticki matematicar
7
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
8. Ugao u ravni je uzajamni nagib dveju linija u ravni, koje se seku i koje ne leze
u istoj pravoj.
10. Ako prava, koja stoji na drugoj pravoj, obrazuje sa ovom dva susedna jednaka
ugla, svaki od njih je prav, a podignuta prava zove se normala na onoj na kojoj
stoji.
14. Figura je ono sto je omedeno ili jednom ili sa vise granica.
15. Krug je ravna figura omedena takvom jedinom linijom (koja se zove periferija),
da su sve prave povucene od jedne tacke, koja se nalazi u samoj figuri, prema
toj liniji (prema periferiji kruga) medusobno jednake.
17. Precnik kruga je svaka prava sto prolazi kroz srediste kruga, a ogranicena je
sa svake strane periferijom kruga; on polovi krug.
20. Od trostranih figura jednakostrani trougao ima tri jednake strane, jednako-
kraki ima samo dve jednake strane, a raznostrani ima tri nejednake strane.
21. Dalje, od trostranih figura je pravougli trougao onaj koji ima prav ugao, tu-
pougli koji ima tup ugao, a ostrougli koji ima tri ostra ugla.
8
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
9
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
III Pretpostavlja se da se u nekoj ravni oko svake njene tacke moze opisati krug
bilo kojeg poluprecnika.
Za dalji razvoj geometrije veoma veliki znacaj imao je peti Euklidov postulat koji
u svom originalu glasi:
V Ako neka prava presecajuci druge dve komplanarne prave obrazuje sa njima sa
iste strane dva unutrasnja ugla kojima je zbir manji od zbira dva prava ugla,
tada se te dve prave, neograniceno produzene seku sa one strane secice sa koje
je taj zbir uglova manji od zbira dva prava ugla.
Slika 1.3.
10
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
11
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
12
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
13
GLAVA 1. ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA GEOMETRIJE
14
Glava 2
Lezandrove teoreme
1
Adrien-Marie Legendre (1753-1833), francuski matematicar
2
Etienne Bezout (1730-1783), francuski matematicar
3
Sylvestre Francois Lacroix (1765-1843), francuski matematicar
4
Jean-Baptiste le Rond dAlembert (1717-1783), francuski matematicar, fizicar i filozof
15
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Dokaz.
Slika 2.1.
= B2 B3
= B1 B2
B(B, B1 , B2 , . . . , Bn ) i BB1 = ...
= Bn1 Bn .
Sa iste strane prave BB1 sa koje je tacka A odredimo tacke A1 , A2 , . . . , An1 tako
da je
ABB1 = A1 B1 B2 = ...
= An1 Bn1 Bn .
Iz podudarnosti ovih trouglova sledi podudarnost odgovarajucih stranica i uglova.
Dakle:
AB = A1 B1 = ...
= An1 Bn1
AB1
= A1 B2
= ...
= An1 Bn
]ABB1 = ]A1 B1 B2 = . . . = ]An1 Bn1 Bn
]BB1 A = ]B1 B2 A1 = . . . = ]Bn1 Bn An1 .
Kako je ]BB1 A+]AB1 A1 +]A1 B1 B2 = 2R i ]AB1 B +]B1 AB +]ABB1 > 2R
sledi da je ]BAB1 > ]AB1 A1 .
Pored toga, kako je AB
= A1 B1 , AB1 AB1 i ]BAB1 > ]AB1 A1 , sledi da mora
biti BB1 > AA1 , sto se moze zakljuciti i koriscenjem neke izometrijske transforma-
cije i prevodenjem ugla ]AB1 A1 na ugao ]BAB1 .
Na osnovu prvog stava podudarnosti trouglova sledi da je AB1 A1 = A1 B2 A2
=
. . . = An2 Bn1 An 1, a odatle AA1 = A1 A2 = . . . = An2 An1 .
Posmatrajmo sada poligon BBn An1 An2 . . . A1 A. Za njega vazi
16
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Slika 2.2.
U nasem slucaju nejednakost n (BB1 AA1 ) < AB1 + AB AA1 vazi za svaki
prirodan broj n, sto dovodi do kontradikcije sa Arhimedovim stavom koji kaze da
za ma koja dva broja a i b, a < b, postoji takav ceo broj n, da je na < b < (n + 1)a.
Dakle, polazna pretpostavka nije tacna, te mora biti zbir uglova u trouglu ABB1
manji ili jednak od zbira dva prava ugla.
Definicija 2.2.1. Neka je (ABC) zbir unutrasnjih uglova trougla ABC i R prav
ugao. Razliku
(ABC) = 2R (ABC)
nazivamo defektom trougla ABC.
Kako je u apsolutnoj geometriji na osnovu prve Lezandrove teoreme zbir unu-
trasnjih uglova u trouglu manji ili jednak od 2R, to je ocigledno (ABC) 0.
Lema 2.2.1. Ako je zbir unutrasnjih uglova nekog trougla jednak zbiru dva prava
ugla, tada je zbir unutrasnjih uglova svakog trougla, koji je od prvog odsecen nekom
pravom takode jednak zbiru dva prava ugla.
17
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Slika 2.3.
(i) Neka prava p sadrzi teme A trougla ABC. Oznacimo sa D presecnu tacku
prave p sa stranicom BC (Slika 2.3.). Tada je (ABC) = (ABD) + (ACD) 2R
i kako je (ABC) = 2R sledi da je (ABD) + (ACD) = 4R. S druge strane, zbir
unutrasnjih uglova u trouglu ne moze biti veci od zbira dva prava ugla, pa je zbir
unutrasnjih uglova svakog od trouglova ABD i ACD jednak 2R.
Slika 2.4.
(ii) Neka sada prava p ne sadrzi nijedno teme trougla ABC. Presecne tacke
prave p sa stranicama AB i BC trougla ABC oznacimo redom sa E i F (Slika
2.4.). Zbir unutrasnjih uglova trougla ABC jednak je zbiru dva prava ugla, pa je
na osnovu dokazanog dela (i) zbir unutrasnjih uglova trougla ABF , a samim tim
i trougla BEF jednak zbiru dva prava ugla.
18
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Lema 2.2.2. Ako je zbir unutrasnjih uglova nekog pravouglog trougla jednak zbiru
dva prava ugla, tada je i zbir unutrasnjih uglova pravouglog trougla koji se od prvog
dobija udvostrucavanjem jedne katete, takode jednak zbiru dva prava ugla.
Slika 2.5.
uglom kod temena C jednak zbiru dva prava ugla. U tacki A konstruisimo polupravu
AQ (Slika 2.5.) upravnu na pravu AC i to sa one strane prave AC sa koje je i tacka
B. Sa B1 oznacimo tacku poluprave AQ takvu da je AB1 = CB. Neka je D tacka
prave CB takva da je CB = BD i B(C, B, D). Kako je (ABC) = 2R i ]ACB = R
sledi da je ]CAB + ]ABC = R. S druge strane iz ]CAB + ]BAB1 = R i
]CAB + ]ABC = R sledi da je ]CBA = ]BAB1 . Za trouglove ABC i BAB1
vazi AB AB, CB = B1 A i ]CBA = ]B1 AB, pa su oni podudarni na osnovu
prvog stava o podudarnosti trouglova. Iz njihove podudarnosti sledi podudarnost
preostalih odgovarajucih elemenata ]AB1 B = ]C = R, ]CAB = ]B1 BA. Sada
imamo da je ]B1 BC = ]B1 BA + ]ABC = ]BAC + ]ABC = R, sto znaci da
je B1 BCD. Sada su trouglovi ABB1 i DB1 B podudarni na osnovu prvog
stava o podudarnosti trouglova, jer je ]AB1 B = ]DBB1 = R, AB1 = DB i
BB1 B1 B. Iz njihove podudarnosti sledi ]BAB1 = ]B1 DB i AB = DB1 .
Trouglovi ABD i DB1 A imaju sve odgovarajuce stranice podudarne, pa su oni
medu sobom podudarni na osnovu treceg stava o podudarnosti trouglova. Odatle
sledi da je ]BDA = ]B1 AD. Zbir unutrasnjih uglova trougla ACD je
Lema 2.2.3. Ako je zbir unutrasnjih uglova jednog pravouglog trougla jednak zbiru
dva prava ugla, tada je zbir unutrasnjih uglova svakog pravouglog trougla jednak zbiru
dva prava ugla.
19
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Dokaz. Neka je trougao ABC pravougli trougao sa pravim uglom kod temena
C ciji je zbir unutrasnjih uglova jednak zbiru dva prava ugla i neka je A0 B 0 C 0
proizvoljan pravougli trougao sa pravim uglom kod temena C 0 . Pokazacemo da je
(A0 B 0 C 0 ) = 2R.
Slika 2.6.
(i) Ako su obe katete trougla ABC vece ili jednake od odgovarajucih kateta
trougla A0 B 0 C 0 tada na duzima CB i CA postoje redom tacke B1 i A1 takve da je
CB1 = C 0 B 0 i CA1 = C 0 A0 (Slika 2.6.). Pravougli trougao CB1 A1 nastao je odse-
canjem od pravouglog trougla CBA ciji je zbir unutrasnjih uglova jednak zbiru dva
prava ugla, pa je na osnovu Leme 2.2.1. i zbir unutrasnjih uglova pravouglog trougla
CB1 A1 jednak zbiru dva prava ugla. Kako su trouglovi A1 CB1 i A0 B 0 C 0 na
osnovu prvog stava podudarnosti trouglova podudarni, sledi da je i zbir unutrasnjih
uglova trougla A0 B 0 C 0 jednak zbiru dva prava ugla.
Slika 2.7.
20
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Teorema 2.2.2 (Druga Lezandrova teorema). Ako je u jednom trouglu ABC zbir
unutrasnjih uglova jednak zbiru dva prava ugla, tada je u svakom drugom trouglu
A0 B 0 C 0 zbir unutrasnjih uglova takode jednak zbiru dva prava ugla.
Dokaz.
Slika 2.8.
Teorema 2.2.3. Postoji trougao kome je zbir unutrasnjih uglova jednak zbiru dva
prava ugla ako i samo ako svaka prava upravna na jedan krak bilo kojeg ostrog ugla
sece i drugi krak tog ugla.
21
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Slika 2.9.
Tada je
OP Q = P P1 S = P Q1 S = Q1 P Q,
odakle sledi da je ]P Q1 Q = ]P OQ i ]P1 Q1 P = ]OP Q, a kako je jos ]P OQ +
]OP Q = R, to je ]OQ1 P1 prav. Rasudivanjem na isti nacin zakljucujemo da je
svaki od trouglova OPn Qn pravougli sa pravim uglom kod temena Qn . Na osnovu
Arhimedovog stava tacku Qn mozemo izabrati tako da je B(O, R, Qn ). Sada prava
n na osnovu Pasovog stava mora seci jos jednu od stranica trougla OPn Qn u
unutrasnjoj tacki. Ako bi n sekla stranicu Pn Qn u unutrasnjoj tacki, dobili bismo
trougao sa dva prava ugla, pa bi tada zbir unutrasnjih uglova tog trougla bio veci
od zbira dva prava ugla, a to je nemoguce. Odatle sledi da prava n mora seci duz
OPn , tj. pravu p. Ovim je ovaj deo dokaza zavrsen.
Obratno, neka svaka prava qn upravna u tacki Qn (definisane u prvom delu
dokaza) na krak q sece krak p ostrog ugla ]pOq u tacki Pn (Slika 2.10.). Tada za
defekt trougla OQn Pn vazi
(OQn Pn ) = (OQn1 Pn1 ) + (Pn1 Qn1 Qn ) + (Pn1 Qn Pn ),
tj.
(OQn Pn ) 2(OQn1 Pn1 ).
Nastavljajuci postupak nakon n koraka dobijamo
(OQn Pn ) 2n (OQP ).
22
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Slika 2.10.
Ako bi bilo (OQP ) > 0, tada broj n mozemo izabrati dovoljno veliki da 2n (OQP )
bude vece od bilo kog unapred zadatog ugla, pa i od 2R. Tada bi bilo
Dokaz. Neka je tacka B podnozje normale iz A na pravu p (Slika 2.11. a)), a prava
a koja sadrzi tacku A i normalna je na pravu AB. Pretpostavimo da postoji trou-
gao kome je zbir unutrasnjih uglova jednak zbiru dva prava ugla. Prava a ne moze
seci pravu p, jer bi smo tada dobili trougao sa dva prava ugla, a to je u apsolutnoj
geometriji nemoguce. Pokazacemo sada da je prava a jedina prava koja sadrzi tacku
A, a sa pravom p nema zajednickih tacaka. Pretpostavimo suprotno, da u ravni
postoji jos jedna prava b koja prolazi kroz tacku A i nema zajednickih tacaka sa
pravom p. Oznacimo sa b0 onu polupravu prave b koja sa polupravom AB u tacki
A gradi ostar ugao. Prava p je normalna na krak AB ostrog ugla, pa na osnovu
teoreme 2.2.3. ona sece drugi krak b0 tog ugla, odnosno pravu b. Dakle, prava a je
jedinstvena prava u ravni koja sadrzi tacku A, a sa pravom p nema zajednickih
tacaka.
Obratno, neka je u ravni data prava p, tacka A van nje i prava a jedin-
stvena prava koja prolazi kroz tacku A i sa pravom p nema zajednickih tacaka. Po-
kazacemo da postoji trougao ciji je zbir unutrasnjih uglova jednak zbiru dva prava
ugla. Oznacimo sa B podnozje normale iz tacke A na pravu p (Slika 2.11. b)), a sa
C proizvoljnu tacku prave p razlicitu od B. Neka je A0 tacka prave a razlicita od A
koja se nalazi sa one strane prave AB sa koje je i tacka C. Tada je zbir unutrasnjih
23
GLAVA 2. LEZANDROVE TEOREME
Slika 2.11.
uglova trougla ABC jednak zbiru dva prava ugla, sto cemo sada pokazati.
Na osnovu prve Lezandrove teoreme sledi da je (ABC) 2R, pa je ]BAC +
]ACB R. Odatle sledi da je ]ACB ]CAA0 . Ako bi bilo ]ACB < ]CAA0
onda bi u unutrasnjosti ugla ]CAA0 postojala poluprava b0 koja sa AC gradi ugao
podudaran uglu ]ACB. Prava p normalna je na krak AB ostrog ugla ]BAD,
pa na osnovu teoreme 2.2.3. sece i drugi krak tog ugla, odnosno polupravu b0 . Nji-
hov presek oznacimo sa D. Tada bi u trouglu ACD, spoljasnji ugao ]BCA kod
temena C bio jednak unutrasnjem nesusednom uglu ]CAD, a to je nemoguce. Po-
lazna pretpostavka je pogresna, dakle, mora biti ]BCA = ]CAA0 . Odavde sledi
da je (ABC) = 2R.
24
Glava 3
V Euklidov postulat
Slika 3.1.
25
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
26
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Definicija 3.1.1. Dve prave su paralelne ukoliko pripadaju istoj ravni i pri tom
nemaju zajednickih tacaka.
Egzistenciju paralelnih pravih je lako dokazati i to koristeci samo prve tri grupe
aksioma. Taj zakljucak mozemo iskazati u obliku sledece teoreme.
Teorema 3.1.1. Kroz svaku tacku, koja ne pripada datoj pravoj, prolazi prava koja
joj je paralelna.
Dokaz.
Slika 3.2.
Neka je data prava AB (Slika 3.2.) i tacka P na njoj. Neka je p prava koja sadrzi
tacku P i neka su P 0 i P 00 tacke prave p, takve da vazi raspored tacaka B(P, P 0 , P 00 ).
Na osnovu aksioma podudarnosti uvek postoji prava A0 B 0 koja sadrzi tacku P 0 ,
takva da je
]P 00 P 0 B 0
= ]P 0 P B
U tom slucaju ne postoji tacka S, zajednicka tacka pravih AB i A0 B 0 , jer bi u trouglu
SP P 0 jedan spoljasnji ugao bio podudaran unutrasnjem nesusednom uglu, sto je
nemoguce.
Teorema 3.1.2. Ako dve prave pri preseku sa trecom obrazuju podudarne nai-
zmenicne ili podudarne saglasne uglove, ili je pak zbir dva suprotna ugla jednak
zbiru dva prava ugla, te dve prave su paralelne.
Prve cetiri grupe aksioma pomocu kojih se izgraduje tzv. apsolutna geometrija
nisu dovoljne da se u potpunosti izgradi geometrija razmatranog prostora. Za iz-
gradnju te teorije neophodno je uvesti jednu grupu aksioma; to je po redu peta
27
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
grupa aksioma geometrije. Tu grupu cini samo jedna aksioma koju je 1797. go-
dine umesto Euklidovog petog postulata uveo engleski matematicar Dzon Plejfer1 .
Ona se odnosi na paralelne prave te je nazivamo Plejferovom aksiomom paralelno-
sti. Plejferova aksioma paralelnosti se po formulaciji razlikuje od Euklidovog petog
postulata i predstavlja njegov ekvivalent. Kako ovaj iskaz poseduje jednostavniju
formulaciju, Plejfer uzima ovaj stav za aksiomu, a peti postulat za teoremu.
Plejferova aksioma paralelnosti. Ako je p proizvoljna prava i A tacka van nje
tada u ravni odredenoj pravom p i tackom A postoji jedinstvena prava a koja sadrzi
tacku A i sa pravom p nema zajednickih tacaka.
Za tacku A i pravu p reci cemo da imaju Plejferovo svojstvo.
Slika 3.3.
Dakle, prava A0 B 0 mora seci pravu AB. Da se taj presek mora nalaziti sa one
strane prave p, sa koje je zbir suprotnih uglova manji od zbira dva prava ugla, sledi
1
John Playfair (1748-1819), skotski matematicar
28
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.4.
iz prve Lezandrove teoreme, prema kojoj zbir dva unutrasnja ugla trougla ne moze
biti veci od zbira dva prava ugla.
29
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Teorema 3.2.2 (II ekvivalent). Tvrdenje: Postoji cetvorougao kome je zbir unu-
trasnjih uglova jednak zbiru cetiri prava ugla, ekvivalentno je Plejferovoj aksiomi
paralelnosti.
Teorema 3.2.3 (III ekvivalent). Tvrdenje: Zbir unutrasnjih uglova prostog rav-
nog n-tougla jednak je = 2(n 2)R, pri cemu je R prav ugao, ekvivalentno je
Plejferovoj aksiomi paralelnosti.
Posledica 3.2.1 (IV ekvivalent). Tvrdenje: Zbir spoljasnjih uglova kod svih te-
mena konveksnog prostog ravnog n-tougla jednak je 4R, ekvivalentno je Plejferovoj
aksiomi paralelnosti.
30
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.5.
Definicija 3.2.2. Srednja linija Sakerijevog cetvorougla je duz koja spaja sredista
osnovice i protivosnovice.
Slika 3.6.
31
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Teorema 3.2.8 (VII ekvivalent). Tvrdenje: Svaka prava u ravni ostrog ugla koja je
upravna na jedan krak tog ugla sece drugi krak, ekvivalentno je Plejferovoj aksiomi
paralelnosti.
Dokaz. Sledi direktno iz Teoreme 2.2.3. i trece Lezandrove teoreme.
Teorema 3.2.9 (VIII ekvivalent). Peti Euklidov postulat i Plejferova aksioma pa-
ralelnosti su ekvivalentna tvrdenja.
Dokaz.
Slika 3.7.
32
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.8.
Teorema 3.2.10 (IX ekvivalent). Tvrdenje: Dve paralelne prave presecene trecom
grade jednake odgovarajuce uglove, ekvivalentno je Plejferovoj aksiomi paralelnosti.
Teorema 3.2.11 (X ekvivalent). Tvrdenje: Kroz ma koje tri nekolinearne tacke
prolazi krug, ekvivalentno je Plejferovoj aksiomi paralelnosti.
Dokaz. Neka vazi Plejferova aksioma paralelnosti i neka su A, B i C tri proizvoljne
nekolinearne tacke. Medijatrise stranica trougla ABC pripadaju istom pramenu
pravih. Nije tesko zakljuciti da te medijatrise pripadaju konkurentnom pramenu
pravih, tj. da presecna tacka O medijatrisa trougla ABC zapravo predstavlja
centar opisanog kruga oko trougla ABC.
Pokazimo i suprotan smer. Pretpostavimo da vaze aksiome apsolutne geometrije
i neka kroz ma koje tri nekolinearne tacke prolazi krug. Neka prave a i b seku neku
pravu p tako da je prava a upravna na p i b nije upravna na p (Slika 3.9.).
Oznacimo sa A i B presecne tacke prave p sa pravama a i b, redom. Neka je C
tacka prave p, takva da vazi raspored tacaka B(A, C, B). Neka je D tacka simetricna
u odnosu na pravu a tacki C, a q prava koja sadrzi tacku C i normalna je na pravu
b. Tacku simetricnu tacki C u odnosu na pravu b oznacimo sa Q. Tacke D, C i Q
su nekolinearne, jer bi u suprotnom vazilo b p. Na osnovu pretpostavke sledi da
postoji krug koji sadrzi ove tri tacke. Centar ovog kruga oznacimo sa O. Tacka O
je podjednako udaljena od temena D, C i Q trougla DCQ, tj. OD = OC = OQ.
Centar kruga O pripada pravoj a, jer a medijatrisa duzi DC. S druge strane, pripada
i pravoj b, jer je b medijatrisa duzi CQ. O je zajednicka tacka pravih a i b. Dakle,
33
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.9.
prave a i b se seku, sto na osnovu teoreme 2.2.3. i trece Lezandrove teoreme znaci
da vazi Plejferova aksioma paralelnosti.
Teorema 3.2.12 (XI ekvivalent). Tvrdenje: U ravni postoje tri kolinearne tacke
podjednako udaljene od date prave, ekvivalentno je Plejferovoj aksiomi paralelnosti.
Slika 3.10.
34
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.11.
Teorema 3.2.13 (XII ekvivalent). Tvrdenje: Postoje dva trougla kojima su odgo-
varajuci uglovi jednaki, a odgovarajuce stranice nejednake, ekvivalentno je Plejfe-
rovoj aksiomi paralelnosti.
Dokaz. Neka su dati trouglovi ABC i A0 B 0 C 0 takvi da je ]A = ]A0 , ]B = ]B 0
i ]C = ]C 0 , a odgovarajuce stranice im nisu jednake. Tada postoji tacka B1 6= B
na polupravoj AB takva da je AB1 = A0 B 0 i tacka C1 6= C na polupravoj AC takva
da je AC1 = A0 C 0 .
35
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.12.
Slika 3.13.
Teorema 3.2.14 (XIII ekvivalent). Tvrdenje Kroz svaku unutrasnju tacku ostrog
ugla uvek se moze povuci prava koja sece oba kraka tog ugla je ekvivalentno Plejfe-
rovoh aksiomi paralelnosti.
36
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Ako su dati Peta avenija i izdavac Fri pres na Sestoj aveniji, ne moze biti drugih
ulica u kojima bi takode bio Fri pres, a koje bi poput Seste avenije, bile uporedne
sa Petom avenijom.
37
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
38
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Nikolajeva ulica, Brodvej i Sesta avenija obrazuju pravougli trougao. Kako Prokle
nastavlja da se krece Brodvejem, pravougli trougao nastao na ovaj nacin postaje
sve veci. U krajnjoj liniji, strane trougla, ukljucujuci i Nikolajevu ulicu, mogu da
se povecaju koliko vam drago, te tako Nikolajeva ulica konacno postaje duza od
razmaka izmedu Pete i Seste avenije. Prema tome, rekao bi Proklo, Brodvej mora
da presece Petu aveniju, a upravo je to i trebalo dokazati.
Ovaj argument jeste jednostavan, ali pogresan. Pre svega, pojam sve veci na
izvestan nacin je zloupotrebljen. Nikolajeva ulica, naime, moze da postaje sve veca,
a da pri tom ostane manja od jednog bloka, slicno nizu brojeva 21 , 23 , 34 , 45 , 56 ... koji
takode postaju sve veci, ali nikada ne nadmasuju jedinicu. Ovaj nedostatak moze se
otkloniti. No kljucni nedostatak jeste to sto je Proklo, poput Ptolemeja, upotrebio
jednu neosnovanu pretpostavku. Primenio je jedno svojstvo uporednih puteva koje
intuitivno izgleda tacno, ali koje nije dokazao. Koja je ta pretpostavka?
Proklova greska odnosila se na razdaljinu izmedu Pete i Seste avenije. Pod-
setimo se kako je to mesto glasilo: Ako slucajno znate [...] da ih razdvaja tolika
i tolika razdaljina [...] zaboravite slobodno na sve to. Iako Prokle ne kaze tacno
kolika je ta razdaljina, on podrazumeva da je ona nepromenljiva. To nam kaze nase
iskustvo s uporednim pravim, odnosno s Petom i Sestom avenijom, ali se ne moze
matematicki dokazati bez primene postulata o paralelama: ne razlikuje se od samog
postulata.
Isti propust promakao je i velikom bagdadskom ucenjaku Tabitu ibn Kuri3 u
devetom veku. Da biste sebi predocili Tabitovu ideju, zamislite da se krecete pra-
volinijski Petom avenijom, drzeci neki kruti metar, dugacak jedan blok zgrada, pod
pravim uglom u odnosu na ulicu u kojoj se nalazite. Kako Tabit napreduje Petom
avenijom, kakvu putanju ispisuje tacka na suprotnom kraju njegovog metra? Tabit
je utvrdio da je posredi prava linija, recimo, Sesta avenija. Na temelju ove pretpo-
stavke on je potom dokazao postulat o paralelama. Linija koju opisuje dalji kraj
metra svakako je nekakva kriva, ali sta nam daje za pravo da tvrdimo da je posredi
prava linija? Ono sto nas ovlascuje u ovom smislu jedino moze da bude, pogodili
ste, postulat o paralelama. Jedino je u euklidskom prostoru skup tacaka na istoj
udaljenosti od neke prave takode prava. Tabit je ponovio Ptolemejevu gresku.
Krajem osamnaestog stoleca matematicari bi, da su nesto drugacije videli svoja
otkrica, zakljucili da neeuklidski prostori mozda postoje, a ako postoje, onda i
imaju neka veoma neobicna svojstva. No njih je, umesto toga, naprosto ozlojedivala
cinjenica sto nisu mogli da dokazu da ta neobicna svojstva vode do protivurecnosti,
te da je stoga prostor euklidski.
Narednih pola veka bile su godine tajne revolucije. Postepeno, u nekoliko zema-
lja, otkrivane su nove vrste prostora, ali zajednica matematicara nije ih bila svesna
ili ih nije uocavala. Tek kada su, sredinom devetnaestog stoleca, prouceni radovi
jednog nedugo pre toga preminulog starca iz Getingena u Nemackoj, obznanjene su
tajne neeuklidskog prostora. Tada je vecina onih koji su skinuli veo s ovih tajni vec
bila pokojna, bas kao i ovaj starac.
3
Thabit ibn Qurra (826 901), iraski matematicar, filozof i astronom
39
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.15.
Sakeri polazi od posmatranja cetvorougla ABB 0 A0 (Slika 3.15.) koji ima dva
prava ugla na osnovici AB i dve jednake bocne strane AA0 i BB 0 . Iz simetricnosti
slike u odnosu na normalu HH 0 sledi da su uglovi kod temena A0 i B 0 medusobno
jednaki. Ako se usvoji V postulat i, prema tome, Euklidova teorija paralelnih li-
nija, moze se odmah utvrditi da su uglovi kod temena A i B pravi, a cetvorougao
ABB 0 A0 - pravougaonik. Obrnuto po Sakeriju, kad bi bar u jednom cetvorouglu
uglovi na gornjoj osnovici bili pravi, vazio bi Euklidov postulat o paralelama. Zeleci
da dokaze taj postulat, Sakeri je ucinio tri moguce pretpostavke; ili su uglovi ]A0 i
]B 0 pravi, ili tupi, ili ostri. Ove tri pretpostavke on je nazvao hipotezama pravog,
tupog i ostrog ugla. Posto je hipoteza pravog ugla ekvivalentna V postulatu, to,
da bi se taj postulat dokazao, treba odbaciti dve druge hipoteza. Potpuno tacnim
rasudivanjem Sakeri najpre dovodi do protivurecnosti hipotezu tupog ugla i to tako
sto je dokazao da zbir uglova na protivosnovici ne moze biti veci od opruzenog
ugla. Ukoliko bi to bilo moguce, tada bi prave u prostoru bile konacne, sto je u
kontradikciji sa II Euklidovim postulatom. Medutim, dokazati da zbir uglova na
protivosnovici ne moze biti manji od opruzenog ugla pokazalo se kao daleko veci
problem. Sakeri je uporno dokazivao nova tvrdenja trazeci u njima kontradikciju,
ali sve sto je iz njegovog rada proizaslo su zapravo brojne teoreme hiperbolicke geo-
4
Giovanni Girolamo Saccheri (1667 - 1733), italijanski matematicar
5
Johann Heinrich Lambert (1728 - 1777), svajcarski matematicar i fizicar
40
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
metrije.
Razvijajuci to ispitivanje Sakeri izgraduje slozen geometrijski sistem, cija su po-
jedina tvrdenja toliko protivurecna nasim predstavama o polozaju pravih u ravni, da
bi se mogla smatrati apsurdnim. Na primer, u geomerijskom sistemu koji odgovara
hipotezi ostrog ugla dve paralelne prave ili imaju samo jednu zajednicku normalu,
od koje se na obe strane neograniceno udaljavaju jedna od druge, ili nemaju nijednu
i, priblizavajuci se jedna drugoj asimptotski u jednom smeru, neograniceno se jedna
od druge udaljavaju u drugom smeru.
U samoj protivurecnosti sa uobicajenim prostornim predstavama Sakeri, ispravno,
ne vidi logicku nemogucnost tih stavova. Ali posle niza besprekorno tacnih ra-
sudivanja, Sakeri utvduje laznost hipoteze ostrog ugla. Smatrajuci da su na taj
nacin hipoteze tupog i ostrog ugla dovedene do protivurecnosti, Sakeri zakljucuje
da je jedino hipoteza pravog ugla istinita i da je na taj nacin dat dokaz V postulata.
Ocigledno, Sakeri pri tom i sam oseca da hipotezu ostrog ugla nije doveo do logicke
protivurecnosi i on se ponovo vraca na nju da bi dokazao da je ona protivurecna sa-
moj sebi. U tom cilju on izracunava na dva nacina duzinu neke linije i za nju dobija
dve razlicite vrednosti. Ta okolnost bi odista u sebi sadrzala protivurecnost, ali je
Sakeri dosao do nje ucinivsi gresku u racunanju. Iako Sakeri nije primetio gresku, on
je ipak, kako se vidi iz nekih njegovih primedaba, i svojim dopunskim rasudivanjem
bio nezadovoljan. Svoj rad na ovoj temi Sakeri zakljucuje recima:hipoteza ostrog
ugla je apsolutno netacna, jer je u suprotnosti sa prirodom pravih linija.
Slika 3.16.
Ideje koje je Lambert razvio u delu Teorija paralelnih linija iz 1766. godine bli-
ske su Sakerijevim shvatanjima. Lambert posmatra cetvorougao ABCD koji ima
tri prava ugla ]A, ]B i ]C (Slika 3.16.); za cetvrti ugao mogu se takode uciniti tri
pretpostavke; da je taj ugao ostar, prav ili tup. Na taj nacin, ovde se opet javljaju
tri hipoteze. Posto je utvrdio ekvivalentnost hipoteze pravog ugla sa V postulatom i
doveo do protivurecnosti hipotezu tupog ugla, Lambert je, slicno Sakeriju, primoran
da se najvise bavi hipotezom ostrog ugla. Hipoteza ostrog ugla dovodi Lamberta,
kao i Sakerija, do slozenog geometrijskog sistema. Zadatak da se dokaze V postulat
bio bi resen kad bi se u tom sistemu pronasla dva stava koji su logicki protivurecni
41
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
jedan drugom. Medutim, bez obzira na to sto je veoma razvio pomenuti sistem,
Lambert nije uspeo da u njemu naide na dva tvrdenja koja se logicki uzajamno
iskljucuju. Kao ni Sakeri, ni on nije zakljucke o laznosti hipoteze ostrog ugla izveo
samo na osnovu toga sto su te osobine protivurecne nasim ociglednim predstavama
o osobinama pravih. Ali za razliku od Sakerija, Lambert nije ucinio gresku usled
koje bi hipotezu ostrog ugla mogao smatrati odbacenom i, prema tome, V postulat
dokazanim. Lambert nigde u svom delu ne tvrdi da je dokazao V postulat i dolazi
do zakljucka da nijedan drugi pokusaj u tom pravcu nije doveo do cilja.
Dokazi Euklidovog postulata, pise Lambert, mogu se dovesti tako daleko, da,
ocigledno, preostaje neznatna sitnica. Ali, pri podrobnoj analizi ispostavlja se da
bas u toj prividnoj sitnici lezi sva sustina pitanja; ona obicno sadrzi ili stav koji
treba dokazati ili njemu ekvivalentan postulat.
Osim toga, razvijajuci sistem posledica hipoteze ostrog ugla, Lambert otkriva
analogiju toga sistema sa sfernom geometrijom i u tome vidi mogucnost njegovog
postojanja.
Sklon sam cak da poverujem da je treca hipoteza tacna na nekoj imaginarnoj
sferi. Mora postojati uzrok usled koga se ona u ravni ni izdaleka ne moze oboriti
onako lako kako se to moze uciniti sa drugom hipotezom.
Lambert je na neobican nacin predosetio pravo resenje pitanja V postulata i on
je dalje no iko pre njega isao pravilnim putem.
42
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Ovde cemo izneti jedan od tih prividnih dokaza koji je dao Tibo6 . On je zeleo
da dokaze teoremu koja kaze da je zbir unutrasnjih uglova u trouglu jednak zbiru
dva prava ugla. Kako je to tvrdenje ekvivalentno Plejferovoj aksiomi paralalenosti,
a samim tim i V Euklidovom postulatu, sledilo bi da je Tibo na indirektan nacin
dokazao aksiomu paralelnosti.
Podsetimo se, najpre, kako uobicajeno dokazujemo da je zbir uglova u nekom
trouglu jednak 2R. Posmatrajmo trougao ABC sa uglovima , i redom kod
temena A, B i C (Slika 3.18.). Produzimo stranicu BC ovog trougla preko temena
C. U tom istom temenu konstruisimo paralelu CD sa stranicom AB. Ta paralela
deli spoljasnji ugao kod temena C na uglove 0 i 0 . Kako su i 0 uglovi sa para-
lelnim kracima, oni su jednaki medu sobom, tj. = 0 . Iz istog razloga su i uglovi
i 0 jednaki. Sa slike vidimo da je 0 + 0 + = 2R, a na osnovu prethodnog je
+ + = 2R.
Time smo pokazali da je zbir uglova u trouglu jednak zbiru dva prava ugla.
Potrebno je istaknuti da smo u dokazu koristili aksiomu paralelnosti. Kao sto znamo,
dokaz je izveden uz pomoc prave CD paralelne stranici AB. No, da u tacki C
6
Bernhard Friedrich Thibaut (1775-1832), nemacki matematicar
43
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
Slika 3.18.
Slika 3.19.
44
GLAVA 3. V EUKLIDOV POSTULAT
prava p izvrsila sve tri rotacije iznosi + + , a to je upravo zbir uglova u trouglu.
S druge strane, prava p bi se mogla naci u istom polozaju, kao i kada je izvrsila tri
uzastopne rotacije redom oko temena B, C i A, ako bi nacinila jednu rotaciju oko
vrha A za ugao 2R. Odavde Tibo zakljucuje da je zbir uglova u trouglu:
+ + = 2R.
Izgleda da smo uspeli dokazati da zbir uglova u trouglu iznosi 2R, s tim da u
dokazu nismo uopste koristili aksiomu o paralelnosti. To znaci da teorema o zbiru
uglova u trouglu ne zavisi od aksiome paralelnosti. No, kako je teorema o zbiru
unutrasnjih uglova u trouglu ekvivalentna toj aksiomi, sledi da smo na posredan
nacin dokazali tu aksiomu. Cim se neka aksioma moze dokazati, ona odmah u
deduktivnom sistemu gubi polozaj aksiome i spada u teoreme. Tada na se na kraju
ovog razmatranja pricinjava da je Tibo uspeo da dokaze V Euklidov postulat.
Da je Tiboov dokaz pogresan ukazuje cinjenica da bi se na isti nacin mogalo
dokazati da je zbir uglova sfernog trougla jednak zbiru dva prava ugla (Slika 3.20.).
Dokaz se izvodi na slican nacin, samo sto cemo u ovom slucaju pravu p zameniti
glavnom kruznicom sfere kojoj pripada taj trougao. Ovde bismo uzeli da glavna
kruznica u pocetnom polozaju prolazi kroz tacke A i B, te bismo je redom rotirali
oko temena B, C i A. Na taj nacin dobili bismo isto sto i u dokazi Tiboa. Tako
bismo zakljucili da je zbir uglova sfernog trougla jednak 2R, sto nije istina, jer se u
sfernoj geometriji dokazuje da je taj zbir uvek veci od 2R.
Sada je logicno postaviti pitanje: Gde je Tibo pogresio? Greska je u tome sto
Slika 3.20.
su tri uzastopne rotacije prave p (ili glavne kruznice) oko triju razlicitih tacaka B,
C i A s uglovima , i ekvivalentne jednoj rotaciji oko tacke A za ugao + +
jedino ako je:
]BAD = ]ABC i ]DAE = ]BCA
sto je moguce samo ako u tacki A postoji jedina paralela AD sa CB, tj. ako vazi V
Euklidov postulat. Dakle, i Tibo se kao i mnogi drugi matematicari pokusavajuci
da dokaze aksiomu paralelnosti neprimetno u toku samog dokaza oslanjao na tu istu
aksiomu.
45
Glava 4
Geometrija Lobacevskog
1
Johann Carl Friedrich Gau (1777-1855), nemacki matematicar i naucnik
46
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
47
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
48
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
4
Georg Friedrich Bernhard Riemann (1826 - 1866), nemacki matematicar
49
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
50
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.4.
51
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Teorema 4.3.2. Svaki spoljasnji ugao trougla u ravni L2 veci je od zbira dva unu-
trasnja nesusedna ugla tog trougla.
Dokaz.
Slika 4.5.
1 = 2R > + + = + ,
Teorema 4.3.3. Ako je (A1 A2 . . . An ) zbir svih unutrasnjih uglova prostog n-tougla
A1 A2 . . . An u ravni L2 i R prav ugao tada je
(A1 A2 . . . An ) < (n 2) 2R
Teorema 4.3.4. Ako su u hiperbolickoj ravni dati prava a i tacka A van nje tada u
njima odredenoj ravni postoji neograniceno mnogo pravih koje sadrze tacku A i ne
seku pravu a.
52
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.6.
53
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
ustanoviti da granicne prave ova dva skupa pravih nemaju sa pravom a zajednickih
tacaka, tj. da pripadaju skupu N .
Definicija 4.3.1. Neka je u ravni Lobacevskog data prava a i tacka A izvan nje.
Granicne prave a1 i a2 koje razdvajaju pramen pravih ravni L2 koje sadrze tacku
A na podskupove pravih koje ne seku pravu a i pravih koje seku pravu a, nazivamo
pravama koje su paralelne sa pravom a u tacki A.
54
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.7.
55
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.8.
Slika 4.9.
56
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.10.
Dokaz.
1. Trivijalno sledi iz definicije.
2. Neka je proizvoljan ostar ugao. Dokazacemo da je ono ugao paralelnosti neke
duzi x (Slika 4.11.). Neka je O teme, a a i b kraci ugla . Odatle sledi da postoji
jedinstvena prava a09 normalna na pravu b i paralelna sa pravom a. Oznacimo
sa M presek pravih a0 i b. Duz OM zadovoljava relaciju (OM ) = . Bice,
dakle, x = OM i ovim je dokaz zavrsen.
8
Teorema 4.6.4. Dve prave koje u preseku sa trecom pravom grade jednake suprotne uglove
su hiperparalelne.
9
Teorema. 4.5.7. Ako je ostar ugao u ravni L2 tada postoji jedinstvena prava upravna na
jedan krak, a paralelna sa drugim krakom tog ugla. (Dokaz ove teoreme izlozicemo nesto kasnije u
ovom radu)
57
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.11.
58
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.12.
59
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.13.
(ii) Neka se sada tacka N nalazi na pravoj AA0 od tacke M u smeru suprotnom
od smera paralelnosti (Slika 4.13.). Neka je K proizvoljna tacka prave BB 0 . Da
bismo pokazali da je AA0 k BB 0 u tacki N dovoljno je pokazati da je AA0 granicna
prava u skupu pravih koje sadrze tacku N i ne seku pravu BB 0 , odnosno dovoljno
je pokazati da svaka prava koja sadrzi tacku N i neku tacku P unutar ugla ]KN A0
sece pravu BB 0 . Ukoliko se tacka P nalazi na pravoj BB 0 ili s one strane prave BB 0
sa koje nije tacka N , tada ocigledno prava N P sece pravu BB 0 . Zato pretpostavimo
da se tacka P nalazi sa one strane prave BB 0 sa koje je i tacka N . Neka je R
proizvoljna tacka prave N P iza tacke N u odnosu na tacku P . Prava RM sadrzi
tacku R koja se nalazi u naporednom uglu ugla ]KM A, te ona sadrzi i tacku koja
pripada drugom naporednom uglu ugla ]KM A. Prema tome, kako je AA0 k BB 0
u tacki M , to prava RM sece pravu BB 0 u nekoj tacki Q. Prava N P sadrzi teme
konveksnog ugla ]KN M i tacku P unutar tog ugla, te sece duz KM u nekoj tacki
S. Dakle, prava N P se nalazi u ravni trougla M KQ, ne sadrzi nijedno njegovo
teme, sece njegovu stranicu KM u tacki S i produzetak stranice M Q u tacki R,
pa prema Pasovom stavu mora seci trecu stranicu KQ tog trougla, tj. pravu BB 0 .
Ovim je pokazano da je AA0 k BB 0 u tacki N .
Na osnovu ove teoreme sledi da nije potrebno naglasavati u kojoj je tacki prava
AA paralelna pravoj BB 0 .
0
Dokaz.
REFLEKSIVNOST: Ako u definisanju paralelnosti pravih u ravni L2 dopu-
stimo da tacka A pripada pravoj a, tada u tacki A nece postojati hiperparalelne
prave, a prave a1 i a2 ce se poklapati i biti suprotnosmerne. Odatle neposredno sledi
da je relacija paralelnosti pravih u ravni L2 refleksivna.
60
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.14.
61
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.15.
Slika 4.16.
ii) Neka je sada jedna od pravih AA0 i CC 0 izmedu druge dve prave (Slika 4.16.).
Neka je to prava CC 0 . Oznacimo sa P i Q proizvoljne tacke redom pravih AA0 i
BB 0 . Prema tome tacke P i Q su sa raznih strana prave CC 0 , pa duz P Q sece pravu
CC 0 u nekoj tacki R. Da bismo pokazali da je AA0 k CC 0 dovoljno je dokazati da
62
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
svaka prava koja sadrzi tacku P i neku tacku X unutar ugla ]RP A0 mora seci pravu
CC 0 .
Tacka X se nalazi u uglu ]RP A0 , pa se nalazi i u uglu ]QP A0 . Kako je AA0 k BB 0
sledi da P X sece BB 0 u tacki Y . Tacke P i Y se nalaze sa raznih strana prave CC 0 ,
pa duz P Y sece pravu CC 0 u tacki Z. Dakle, AA0 k CC 0 .
Teorema 4.5.3. Unutar svakog ugla manjeg od 2R postoji jedna i samo jedna prava
koja je paralelna sa kracima tog ugla u odredenim smerovima. Ta prava naziva se
granicna prava.
Dokaz.
Slika 4.17.
Neka je dat ugao ]AOB < 2R. Oznacimo sa OD simetralu ugla ]AOB (Slika
4.17.). Neka uglu paralelnosti ]AOD odgovara duz OC. Konstruisimo normalu P Q
u tacki C na pravu OD. Pri tom je CP k OA i CQ k OB. Ocigledno je prava P Q
trazena prava, tj. granicna prava ugla ]AOB.
Da bismo pokazali jedinstvenost te prave, pretpostavicemo suprotno. Neka po-
stoji jos jedna granicna prava P1 Q1 ili P2 Q2 kao na Slici 4.17. Kako je relacija pa-
ralelnosti pravih u L2 tranzitivna iz Q1 P1 k OA i QP k OA sledi da je Q1 P1 k QP .
Medutim, to je nemoguce, jer su prave Q1 P1 i QP normalne na pravu OD, tj. sa
njom grade jednake suprotne uglove10 . Kao takve ove dve prave su medusobno
hiperparalelne. Dakle, postoji jedinstvena granicna prava ugla ]AOB.
63
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.18.
64
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.19.
pravog ugla ]QSR, sto znaci da na pravoj BQ postoji neka odredena i to samo
jedna tacka S, tako da je poluprava SR koja je upravna na polupravu SQ, bude
paralelna sa pravom AP u smeru suprotnom od smera paralelnosti prave AP i SQ.
Drugim recima, svakako postoji takva tacka S na pravoj BQ da prava AP bude
paralelna sa polupravom SQ, ali da isto tako bude paralelna i sa polupravom SR, i
to sa svakom od njih u odredenom smeru.
Isto ce vaziti i za drugi par paralelnih pravih A1 P1 i B1 Q1 . Na pravoj B1 Q1
postojace tacka S1 tako da A1 P1 bude granicna prava ugla ]Q1 S1 R1 .
Poklopimo oba dobijena lika tako da se tacke S i S1 poklope, poluprava SR padne
na polupravu S1 R1 , a SQ na S1 Q1 . To je moguce, jer su uglovi ]QSR i ]Q1 S1 R1
pravi, tj. podudarni. No, tada ce se poklopiti i prave AP i A1 P1 , jer su to granicne
prave tih pravih uglova, a na osnovu Teoreme 4.5.3. unutar svakog ugla manjeg od
2R , pa prema tome i pravog, postoji jedna i samo jedna granicna prava.
Definicija 4.5.1. Skup svih pravih ravni L2 paralelnih medu sobom nazivamo para-
bolickim pramenom pravih.
65
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.20.
Slika 4.21.
66
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Prema tome, na svakoj od dve medusobno paralelne prave postoji tacka cije je
rastojanje od druge prave podudarno unapred zadatoj duzi, a isto tako i tacka cije
je rastojanje od druge prave manje od unapred zadate duzi. Zbog toga kazemo
da se paralelne prave u smeru paralelnosti asimptotski priblizavaju, tj. da u smeru
paralelnosti imaju zajednicku beskrajno daleku tacku O . Kako za svaku tacku van
date prave u njima odredenoj ravni postoje dve prave koje su sa njom paralelne,
jedna u jednom, a druga u drugom smeru, hiperbolicka prava ima dve beskrajno
daleke tacke.
Teorema 4.5.7. Ako je ostar ugao u ravni L2 tada postoji jedinstvena prava
upravna na jedan krak, a paralelna sa drugim krakom tog ugla.
67
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.22.
68
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
(M M)(M 0 ) B(O, M 0 , M ) M 0 M
(N N )(N 0 ) B(O, N, N 0 ) N 0 N .
Slika 4.23.
69
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.24.
Teorema 4.5.8. Odstojanje tacke koja se nalazi na jednom kraku ostrog ugla od
drugog kraka neograniceno raste pri neogranicenom udaljavanju te tacke od temena
tog ugla.
Dokaz. Neka je ]pOq dat ostar ugao (Slika 4.25.). Oznacimo sa Q1 i Q2 proizvoljne
tacke poluprave Oq takve da je B(O, Q1 , Q2 ), a sa P1 i P2 podnozja normala iz tacaka
Q1 i Q2 na polupravu Op. Kako je ]pOq ostar to tacke P1 i P2 pripradaju polupra-
voj Op. Ugao ]OQ1 P1 je ostar, jer ukoliko bi on bio veci ili jednak od R, tada bi
zbir uglova u trouglu OQ1 P1 bio veci od zbira dva prava ugla, a to je u geometriji
Lobacevskog nemoguce. S obzirom da je ugao ]OQ1 P1 ostar to je njegov naporedni
ugao ]Q2 Q1 P1 tup. Neka je Q02 tacka poluprave P2 Q2 takva da je P2 Q02 = P1 Q1 .
Cetvorougao P1 P2 Q02 Q1 je u tom slucaju Sakerijev, pa su uglovi na protivosnovici
Q1 Q02 jednaki i ostri. Tada se poluprava Q1 Q02 nalazi u uglu ]P1 Q1 Q2 , pa je tacka
12
Teorema 4.6.4. Dve prave koje u preseku sa trecom pravom grade jednake suprotne uglove
su hiperparalelne.
70
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.25.
71
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Dokaz. Neka su AA0 i BB 0 dve hiperparalelne prave (Slika 4.26.). Najpre cemo
dokazati egzistenciju zajednicke normale ovih pravih. Oznacimo sa P proizvoljnu
tacku prave AA0 , a sa Q podnozje normale iz tacke P na pravu BB 0 . Tacka Q
se nalazi van prave AA0 te postoje dve prave QA0 i QA takve da je QA0 k AA0 i
QA k A0 A. Pri tome poluprave QA0 i QA zaklapaju sa polupravama QB 0 i QB
ostre uglove ]AQB i ]A0 QB 0 . Uglovi ]AQB i ]A0 QB 0 su ostri, jer ukoliko bi bili
veci ili jednaki pravom uglu onda ne bi bile granicne prave u skupu pravih ravni
L2 koje prolaze kroz tacku Q i razdvajaju prave koje seku pravu AA0 i koje je ne
seku. Prema dokazanoj Teoremi 4.5.7. postoji jedinstvena prava upravna na QB 0 i
paralelna sa polupravom QA0 . Neka je to prava F A0 . Analogno, prava EA je jedina
prava u ravni pravih AA0 i BB 0 koja je upravna na polupravu QB i paralelna sa
polupravom QA.
Slika 4.26.
72
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Teorema 4.6.4. Dve prave koje u preseku sa trecom pravom grade jednake suprotne
uglove su hiperparalelne.
Dokaz.
Slika 4.27.
Neka su a i b dve prave, c njihova zajednicka secica (Slika 4.27.) i neka su jednaki
suprotni uglovi koje prava c gradi sa pravama a i b. Oznacimo sa A i B presecne tacke
prave c redom sa pravama a i b, a O srediste duzi AB. Oznacimo sa P i Q podnozja
normala iz tacke O redom na prave a i b. Pravougli trouglovi OAP i OBQ
su podudarni na osnovu petog stava podudarnosti trouglova, jer je OA = OB,
]P = ]Q i ]A = ]B. Iz njihove podudarnosti sledi da je ]AOP = ]BOQ. Kako
su tacke A, O i B kolinearne, bice kolinearne i tacke P , O i Q. Dakle, prava P Q je
zajednicka normala pravih a i b, odakle na osnovu teoreme 4.6.3 sledi da su prave a
i b hiperparalelne.
73
GLAVA 4. GEOMETRIJA LOBACEVSKOG
Slika 4.28.
74
Glava 5
Appendix
75
GLAVA 5. APPENDIX
Slika 5.3: Vrlo cesto se u prirodi moze naici na hiperbolicnu strukturu. Primer za
to je list zelene salate.
76
GLAVA 5. APPENDIX
Slika 5.5: Ruski inzenjer i arhitekta Vladimir Suhov je otkrio i prvi poceo da
koristi hiperboloidnu strukturu u gradevinarstvu i arhitekturi. Na slici je
predstavljen Suhovljev vodo-toranj u Polibinu u Rusiji. Na zidovima ovog tornja
vaze svi zakoni geometrije Lobacevskog.
77
Glava 6
Zakljucak
78
Znacenje geometrijskih generalizacija u cijim osnovima lezi veliko otkrice Lobace-
vskog posebno su dosle do izrazaja pocetkom XX veka. Nova shvatanja o geo-
metriji uticala su na revolucionarni preobrazaj slike fizickog sveta u nasoj sve-
sti. Rad Lobacevskog je siroko prihvacen kao znacajan tek kada je Ajnstajnova
opsta teorija relativnosti pokazala da je prostorno-vremenska geometrija neeuklid-
ska. Ajnstajnova teorija opisuje prostor kao generalno ravan (euklidski), ali i elipticki
zakrivljen (neeuklidski) u oblastima u blizini kojih je prisutna materija. S obzirom
da se vasiona siri, cak i prostor gde ne postoji materija moze se opisivati pomocu
hiperbolickog model.
Medutim, pitanje geometrijske strukture fizickog, realnog prostora, jos uvek nije
naslo potpuno zadovoljavajuce resenje. Odgovor na to pitanje nauka ce jednom
svakako dati. Time ce se odgovoriti i na pitanje koja geometrija, euklidska ili neeu-
klidska, moze adekvatnije opisati geometrijske odnose u kosmickom prostoru.
Istorijska je zasluga Lobacevskog sto je porusio bedem koji je vise od dve hi-
ljade godina sputavao razvoj geometrije. Zato se s pravom moze reci da je otkrice
Lobacevskog jedno od najvecih dostignuca ljudske misli.
79
Bibliografija
[12] http://sr.wikipedia.org/sr/hiperbolicka-geometrija
[14] http://mathbiv.wordpress.com/2013/05/20/matematicka-knjiga-sa
-najvecim-brojem-izdanja/
[15] http://sr.wikipedia.org/sr/Geometrija
80
Biografija
81