Hegel

On je filozof koji je izgradio filozofski sustav koji pretendira da bude apsolutna znanost. Tri su
njegova temeljna spisa "Fenomenologija duha", "Logika", Enciklopedija filozofijskih znanosti".
"Filozofija povijesti" je njegov najpopularniji spis. Njegovo djelo "Povijest filozofije" ima 3 toma. On
ima pretenziju da bude zavretak traganja za mudrou kao takvom, da bude posljednji filozof. Smatra
da je filozofija spoznaja zbiljskog, tj. onoga to jest. Ne definira vjene norme dobrog i pravednog
ivota kojim bi kritizirao realitet. Povijest je dovrena. (To je dobra beskonanost, kruna.) On smatra
da njegova politika teorija nije kritika (odnos onoga to treba biti i onoga to jest). To je filozofija
identiteta; stajalite identiteta je umno, te je njegova filozofija umna filozofija, a ne filozofija razuma.
S Francuskom revolucijom povijest je dovrena s obzirom na naela konstitucije politike zajednice.
Nova naela vie se nee pojaviti. Pod pretpostavkom da je povijest slobode, drava se moe smatrati
krajem povijesti. No ipak, drava nije najvei aspekt ozbiljenja slobode. Dakle, najvia svrha nije biti
graanin, ve filozof, umjetnik (drava je ipak za ovo nuna pretpostavka). Hegel je oznaen kao
kontrarevolucionar (zajedno s Hobbesom i Bodinom), jer nije ni demokrat ni liberal. Ironija je da se
upravo se Hobbesom i Bodinom dogodila prava revolucija politikog miljenja. No jako teko bi ga se
moglo smatrati takvim, jer je on jako visoko cijenio Francusku revoluciju, budui da je ona obznanila
posljednja naela konstitucije politike zajednice.
DRAVA
Hegel je jedan meu prvima koji je predosjetio odvajanje pravne znanosti od filozofije. Dva su
njegova djela u kojima se on ovime bavi: "Grundlinien der Philosophie des Rechts" (Osnovne crte
filozofije prava) i "Naturrrecht und Staatwissenschaft im Grnudrisse" (Prirodno pravo i znanost o
dravi u nacrtu). U prvoj govori o svezi prava i uma, a u drugoj on naznauje predmet te sveze. Ono
duhovno je tlo iz kojeg pravo izrasta, no do toga dolazi uz izniman napor. Ono emu se treba pribliiti
jest avolja da se ovjek slobodno odreuje u pravo i kroz pravo. Pravo je sloboda koja je formirana u
pravnim zakonima, "pravni sistem je carstvo ozbiljenja slobode". Upravo do nastanka i razvoja
pravnih zakona dolazi u dravi, koja je stoga nuno i pravna drava. Upravo zbog svega ovoga ne
samo da filozofija prava mora sadrati znanost o dravi, ve treba ona mora biti u svom cilju znanost o
dravi.
Oito je da Rousseau nema uobiajenu upotrebu pojma drave. Naime, on time ne misli apstraktni
osposobljeni aparat politikih vlasti, ve na cjelinu opstanka jednog naroda koji je politiki
organiziran. Pravo je ono to realizira slobodu.
Postoji razine, tri stupnja realizacije slobode, no tek se u posljednjem dolazi do konkretne slobode:
apstraktno pravo, moralnost i obiajnost. (Drava je sklop logikih momenata.)
1.APSTRAKTNO ILI FORMALNO PRAVO. U ovom momentu postoje tri podmomenta:
vlasnitvo, ugovor, pravo prema nepravu.
1.1. VLASNITVO. Glavna institucija prvog momenta je vlasnitvo. Ono je pojmljeno kao prva
pretpostavka slobode. To je prva pozitivna afirmacija individualiteta. Sloboda poinje time da
pojedinac istie svoju volju kao slobodu prisvajanja.
Stvari su puki objekti vlasnitva. Pojedinac je slobodan time to iskljuuje druge iz vlasnitva nad
svojom stvari. Privatno vlasnitvo se ,u skladu s ovim, moe tumaiti kao vlasnitvo koje je izraz
pojedinane volje odreene linosti. Vlasnitvo nije isto to i posjed, posjed postaje vlasnitvo kada se
pojedinac prepoznaje u stvarima koje posjeduje, i kada ga drugi priznaju kao vlasnika. Vlasnitvo
osigurava samo vanjsku slobodu. Vlasnitvo je tako prvo utemeljenje slobode i supstancijalni cilj po
sebi. Vlasnitvo kao utjelovljenje slobode zahtijeva zaposjedanje. Koliko netko posjeduje je sa
pravnog stajalita sasvim irelevantno. Bitno je samo da smo svi vlasnici.
Time je odstranio mogunost da se uope govori o nepravednosti vlasnitva. Osoba je osoba samo ako
je sposobna za vlasnitvo, i upravo na tome se uspostavlja zbiljska jednakost prava. Ovime dolazi i do
radikalnog odbacivanja ropstva, jer nitko ne moe biti vlasnik nekog drugog.
1. 2. / 1. 3. UGOVOR / NE-PRAVO. Veza izmeu vlasnika se uspostavlja putem ugovora. To je
horizontalna relacija jednakopravnih vlasnika koji se uzajamno priznaju. To je temeljni oblik
drutvenih odnosa. Ugovori nisu u stanju dokinuti sukob izmeu vlasnika koji slijede svoje volje. Zato
privatno vlasnitvo jest ne-pravo, jer se pojedinac mora ogrijeiti o ope pravo. On osjea krivnju
preko koje se razvija njegov subjektivitet, jer shvaa da nije pravna osoba nije potpuna osoba. ovjek
koji u ovoj sferi uiva slobodu je pravna osoba. To je najvanije, no tek poetno odreenje ovjekove
slobode. ovjek je ovjek ako je pravna osoba.
2. MORALITET. Tu se radi o naelu beskonane autonomije volje. Ono podrazumijeva da je ovjek
subjekt. Ako subjektivna volja temelji odnos prava i dunosti na savjesti, tad je unutarnja sloboda
nepovrediva, ali i nedostatna. Ova sloboda je samo formalno, ali ne i sadrajno odreena (moe biti i
dobra i loa). Upravo je zbog toga i drugi moment apstraktan, te nedovoljan za definiciju cjeline
ovjekove slobode. Ako je ovjek u ovoj sferi slobodan, tad ve govorimo o moralnom subjektu.
(Drava koja ne respektira moju osobnost nije umna, legitimna- nije drava.)
3. OBIAJNOST ILI UDOREDNOST.
Vlasnitvo osigurava sferu vanjsku slobode, a moralnost sferu unutarnje slobode. Do jedinstva i istine
ovih dvaju apstraktnih momenata dolazi u onom konkretnom, ivom u obiajnosti. Pravo i moralnost
bi bez obiajnosti bili mrtvi I apstraktni. Ovaj moment se dijeli na tri podmomenta: obitelj, graansko
drutvo, politika drava. Upravo su oni to je ivo I konkretno. Graansko drutvo (burgeois) i
politika drava (citoyen) jesu najvei stupanj slobode, no mogu biti i ugroza koja moe dovesti u
pitanje moralnu i pravnu slobodu u pitanje.
*** Individua postoji samo kroz ova etiri odreenja: moralna osoba, pravna osoba, citoyen, bourgeois.

Citoyen je vrhunac i on podrazumijeva sve prethodne momente, no on ih ne snije progutati. Drava je

individua, ali i ozbiljenje za svaku individuu. Razvoj se sastoji u tome da se dva prva momenta
osamostale.
3.1. OBITELJ. Ona ima funkciju odgoja za udorednost. Roditelji imaju dunost da udoredno
odgoje djecu kako bi odrasli kao slobodna i umna bia, kao osobe. U obitelji nije dovoljan pojam
prava koji se orijentira na vlasnitvo i, stoga, na individualnost osobe. Hegel smatra da pred pravnim
dobrom vlasnitva u obitelji ima prednost pravno dobro imetka, koji pripada svima.
3.2. GRAANSKO DRUTVO. Ovu sferu utemeljuju dva naela: naelo posebnosti (pojedinac tei
za posebnim interesima) i naelo openitosti (ti interesi su svestrano meuovisni). Dakle, ovjek kao
pripadnik graanskog drutva (bourgeois) tei za posebnim interesima, a to moe postii samo
posredovanjem openitosti. Samo graansko drutvo ima tri momenta: sistem potreba, pravosue,
policija i korporacija.
3.2.1. Sistem potreba. Graansko drutvo je sistem potreba, sistem u kom pojedinci zadovoljavaju
vlastite potrebe radom, ali tim zadovoljavaju i potrebe svih ostalih. Iz ovoga proizlazi da je rad
osnovica slobode u graanskom drutvu.
Preko ove sfere, Hegel uvlai rad u konstituciju zajednice. Drutvo je radno drutvo. Zadovoljavanje
potreba radom stvara dvije konzekvence. Prva je podjela rada. Pojedinci se institucionalno
specijaliziraju za pojedine djelatnosti. Rad postaje sve apstraktniji, pa se na kraju ovjek iz njega moe
i posve iskljuiti, uvoenjem strojeva. Druga konzekvenca je opa (stalna) imovina. Lal: ini se kao da
misli na novac, koji slui kao sredstvo zadovoljavanja potreba.
Postoji opi i posebni sustav potreba. Stalei "pojedine individue su im dodijeljene". Postoje tri
stalea. Prvi je neposredni ili supstantivni stale. To je stale zemljovlasnika i on ima prvo mjesto, jer
je zemljovlasnitvo najvanije.
Drugi je refleksivni ili formalni stale. To je zanatlijski stale, i on svoju poziciju doista zahvaljuje
svom radu. Podstalei su obrtniki, tvorniarski, trgovaki. Trei stale on naziva opi stale. To je
birokratski stale i on je osloboen izravne borbe za zadovoljavanjem svojih potreba radom.
Graansko drutvo se temelji na staleima, a ne na pojedincu kao takvom. Pojedinac svoju pripadnost
staleu definira na moderan nain, slobodno se opredjeljujui za odreeni stale.
3.2.2. Pravosue. Pravosue titi imovinu i poredak u sferi graanskog drutva. Ono osigurava da
pravo vai kao zakon, i ono se jednako primjenjuje na osobu kao osobu. Konkurencija u sustavu
potreba nije mogua bez pravosudne strukture.
Vano je da zakoni budu javni, tako da svatko moe biti upoznat sa njima. Sudski postupak mora
takoer biti javan, a pojedincu ne smiju suditi profesionalni suci, ve porotnici mora mu suditi onaj
tko je njemu jednak.
Funkcija je zakona da osigura slobodnu konkurenciju. Pravosue graanskog drutva mora teiti
dovrenju prava u nekom zakoniku.
3.2.3. Policija. Policija se brinu oko posebnog interesa kao neeg zajednikog. Ona se brine o
zbrinjavanju sirotinje, ona korigira trite. Tako policijska drava nije nepravedna, ve je trite to
koje je nepravedno. Moment graanskog drutva je od odluujue vanosti. Po prvi put je graansko
drutvo koje se temelji na radu ukljueno u konstituciju politike zajednice.
Ima dvije stvari koje Hegel vidi kod graanskog drutva. Kod Hegela graansko drutvo sadri
elemente drave, no graansko drutvo nije drava (protivno liberalnoj teoriji) jer sadri elemente
iracionalnosti (raspada se u sebi samom). Ona nuno vodi koncentraciji bogatstva u malom broju ruku
i rastuoj klasno-socijalnoj nejednakosti. Vidimo da graansko drutvo nije najvii stupanj slobode, jer
ono nema unutarnju konzistenciju. Da bi dolo do smanjenja ove klasne nejednakosti ona mora
smjerati izvan svoje drave, ona mora smjerati na kolonizaciju. Druga stvar koju Hegel uvidi jest da je
drava sa graanskim drutvom teko poopiva na globalnom planu.
Pauperizacija vodi ka tome da jedan stale vie nije stale graanskog drutva. Marx smatra da figura
ovjeka kao bourgeois konkretizira slobodu u graanskom drutvo. No problem je u tome, to nismo
svi bourgeois (neki, ili ak veina su proleteri). Odreenje bourgeois nije poopivo odreenje.
Upravo u ovom posljednjem uvidu, vidimo da je Hegel mislilac koji ima iznimni smisao za realitet.
Zbog njegova vienja toga to bi trebala biti politika teorija on se okree promiljanju realiteta u
njemu imanentnim zakonitostima.
Dakle, iracionalni moment graanskog drutva je da proletarijat mora osporiti cjelinu drave. No
Hegel misli kako se ovaj proces samorastakanja graanskog drutva moe zaustaviti (ili barem
usporiti) ako se graansko drutvo organizira korporativno. Liberalni individualizam ("razulareni
individualizam") je fatalna opasnost. Duh korporacije, koji objedinjuje ljude, je duh posebnosti. On
osigurava zajednike posebne (ili relativno ope interese). Korporacija preko duha kojeg
internaliziraju njeni lanovi razvija jedan vid solidarnosti i uzajamnosti, koja nije samo trina. (duh
korporacije se najbolje vidi na primjeru vojske)
3.3. POLITIKA DRAVA. Hegel se ne bavi time to bi politika drava trebala biti, jer smisao
filozofije nije u pouavanju kakav svijet treba biti, ve da se pojmi ono to jest. U dravi se realizira
um, a i sve zbiljsko kroz dravu je umno. Hegel odbacuje ideju da se drava moe nainiti u nekom
drutvenom ugovoru, ili, pak, da ona nastaje iz nekog nagona drutvenosti. Drava je tu da ozbiljuje
um, a ona nije tu radi graana. Upravo zbog toga on proglaava da je odnos svrhe i sredstva ovdje
sasvim neprimjeren. Graani i drava tvore jedinstvo koje Hegel shvaa kao organsko. Upravo kad se
graanin stopi sa dravom, on moe doi do uma.
Politika drava nije cjelina opstanka naroda, ve je to samo najvii, posljednji, najkonkretniji logiki
moment koji dri na okupu sve ostale momente. Ovaj logiki nadodreen moment ima tri svoja
momenta: unutarnje pravo drave, vanjsko pravo drave, svjetska povijest.
3.3.1. Unutarnje pravo. Kad kae unutarnje pravo drave moramo imati na umu da misli na ustav. On
dravu definira kao "zbiljnost konkretne slobode". Moderne drave se temelje na punom uvaavanju
principa subjektiviteta (ovjek je subjekt, a ne objekt). Drava nije drava ako to ne ini. Prije
moderne drave, republikanska tradicija je smatrala da bi razmah principa subjektiviteta doveo do
raspada drave (da bi ju sebini duh razorio). Sada se totalitet moe pojmiti I prihvatiti samo ako je
izveden iz principa subjektiviteta. Drava nije nikakva apstrakcija iznad pojedinaca. Drava su ti
pojedinci, pa je tako ovjek samo ako je lan drave.
Stoga je odgovor na pitanje kako napraviti dobrog ovjeka to da ga uinimo pripadnikom dobre
drave. ovjek ima dunosti samo onoliko koliko ima prava, tako da on ne moe biti "pasivni
graanin". Individua u svom ispunjenju dunosti mora nai vlastiti interes, tada opa stvar postaje
njegova osobna stvar. Ovdje je vidljivo da je posebno to koje ostvaruje ope, jer samo tako ono moe
opstati. Dakle, graanin je prije svega bourgeois (ekonomski graanin) koji slijedi svoj interes. No
slijedei partikularno, dolazi do razvijanja svijesti o zajednitvu.
3.3.2. Vanjsko pravo. Drave kao individue slijede svoje sebine interese. Umno jedinstvo meu
dravama nije mogue.
3.3.3. Svjetska povijest. Ovo predstavlja jezgru Hegelova nauavanja. U filozofiji povijesti imamo
podjelu svjetske povijesti s obzirom na razvojne stupnjeve svijesti o slobodi: 1) orijentalno carstvo
(jedan je slobodan), 2) grko i rimsko carstvo (nekolicina je slobodna), 3) germansko-protestantska
drava (svi su slobodni). To su zapravo tri tipa drutva: robovlasniko, aristokratsko, demokratsko.

Povijest
DETERMINISTIKA. Hegelova filozofija povijesti obino se naziva racionalistika teorija povijesti.
Pitanje koje se ovdje namee jest kako je mogue da netko tko istie princip subjektivnosti, a da
njegova filozofija povijesti negira taj princip subjektivnosti. ovjek za Hegela nije subjekt povijesti.
ovjek ne moe kreirati svoju povijest.
Temeljna misao teorije lukavstva uma je da um vlada svijetom, a da je svjetska povijest dogaanje
koje je umno. Onome koji promatra povijest, ona mu se ini kao rezultat. No, povijest je potrebo
empirijski istraivati. Ovakva teorija povijesti je deterministika. Povijesni dogaaji nisu sluajni, ve
slijede determinaciju. Povijest ima obiljeje teodecije (nauk o opravdavanju Boga u povijesti).
Ovakva teorija mora opravdati zlo u svijetu. Zlo je samo po sebi imanentni moment procesa. Ono to
se ini zlim se takvim samo doima ("za nas je neumno, ali ne i po sebi"). Um zna bolje od nas. Upravo
je povijest poprite lukavstva uma. Ako je um imanentan povijesnoj zbilji, njemu su nuna
posredovanja, a upravo je to ovjek. Lukavstvo uma je lukavstvo onog opeg, onog apsolutnog. Um je
na poetku, na kraju i u sredini; um proima itav realitet.
Temeljni postulat: "sve to je umno to je zbiljsko, a sve to je zbiljsko je umno." Bitno je napomenuti
da ono to je umno nije i razumno. Sve to jest nije zbiljsko, ve zbiljsko samo ono to je umno.
Zbiljsko se pokazuje kao ono to je uspjelo izdrati kritiku uma.
Sve ovo znai da filozofija nikad nije kritika filozofija, jer ono to treba da bude, ve jest. Moe se
spoznati samo ono to jest, a ono to jest ve se dogodilo. Dakle. Filozofija nema veze sa budunou.
DIJALEKTIKA. Hegelova teorija lukavstvo uma je dijalektika teorija s obzirom na shvaanje
povijesti kao teodiceje I dijalektike. Um se ne ozbiljuje na svjestan nain u smislu nekakvog projekta,
ve se ozbiljuje putem svoje suprotnosti, svoje drugotnosti strasti i interesi. Dakle, ove prividne
drugotnosti ,partikularne strasti i interesi, su jedini nain na koji se um moe uozbiljiti u povijesti. Um
u povijesnom procesu se ozbiljuje u prirodnom procesu borbe interesa. Ono to je neumno je nuno za
ozbiljenje nunog.
Teorija lukavstva uma negira ovjeka kao subjekta povijesti. Ova negacija u (Hegelovom
filozofijskom sistemu) podrazumijeva ouvanje i prevladavanje onoga to se negira.
RADIKALNA NEGACIJA STVARALAKOG PRAXISA. Racionalistiko poimanje povijesti
implicira kritinost
prema etikom stavu spram povijesti. Etiko stajalite je iluzorno stajalite koje je karakteristino za
bitnu determinaciju ovjeka kao subjekta. Naime, ovjek mora imati iluziju da moe slobodno
djelovati (u ime ideala, u ime "treba da").
Stajalite da se ideju dobra treba uvesti u svijet je razumsko (apstraktno), a ne umno stajalite. To
stajalite ne uvia da um nije samo ono subjektivno, ve i ono objektivno. Ideja stvaralake prakse
(praxis) podrazumijeva da ovjek sebe moe shvaa kao subjekta svog djelovanja, koji svojim
djelovanjem u svijet moe unijeti neto novo.
U Hegelovim oima povijest je krug. Vidi ju kao "figuru dobre beskonanosti". Poetak svega mora
biti i kraj ne moemo na kraju povijesti imati neto to nije postojalo od samog poetka djelovanja.
Ideja ovjeka kao subjekta moe se javiti u svijesti samo zato to on ima iluziju. Ona je nuna, jer je
teko uvidjeti da sam povijesni proces stvara tu iluziju i unutar njega ona mora biti prevladana krug
crta sebe samog.
Mora se napustiti kritiki stav. Politika teorija nije kritika teorija. Svijet je uman po svojoj
imanenciji. Radi se samo o tome da se spozna ono to je zbiljsko, a odbaci ono to je trulo. Ovo je vrlo
konzervativno stajalite, pa je tako esto bio osuivan kao reakcionar (a kasnije i kao pretea faizmu).
Ne moe se biti kritiar, jer kritiko stajalite dokida budunost kao obzor smislenosti naeg ivota.
Radi se samo o tome da je filozofija spoznaja onoga to jest. Kod Hegela je sve sadanjost, jer je um tu
od poetka vremena.
Ovdje naravno dolazi do radikalnog distanciranja od postulata primata praktinog nad teorijskim
umom (Kant). Kod Hegela inteligencija (spoznajni aspekt naeg ivota) ima primat nad praktinom
sferom. Besmislica je da se da prednost volji nad razumom. Voluntarizam vodi u tiraniju u ime
slobode.
Hegel uvia unutarnje proturjeje etikog stajalita. Ako je osnovica moralnog stajalita poopiva
ideja, ideja dobra, tada ta volja mora biti koja e ju privesti u svijet i uozbiljiti. Stvara se problem to
bi bilo kada bi ona to uistinu napravila. Time bi se dokinula razlike izmeu onoga to jest i uspostava
onoga to treba da bude, volja time nestaje. Volja zahtijeva da ne bude realizirana. Hegel ovoj volji
suprotstavlja svoj pojam volje autonomija kao sposobnost ovjeka da se samoodredi. Volja je volja
samo ako postaje praktini um, odnosno univerzalna moralna ideja. Volja je volja samo kad je opa,
partikularna volja nije volja. Hegel upozorava da ideja volje ne smije stati na ovoj opreci.

Te dvije volje se moraju izmiriti. Etiko (Kantovo) stajalite prigovara da beskrajno razdvaja opu
volju i moralne ideje.
Kategoriki imperativ je mogu samo u rigidnom negiranju ovjeka kao prirodnog bia. Ovo stajalite
je vrhunac voluntarizma koje vodi u terorizam. Francuska je revolucija primjena Kanta na politiku.
Uvodi se teror u ime onoga "treba da". isto moralno stajalite vodi u istu tiraniju.
Volja je kod Hegela shvaena vie kao proces. Kao da vie hoe sebe samu, nego rezultat ("loa
beskonanost pukog ideala"). Zbog ovoga on treba postulirati mogunosti pomirenja sa realitetom.
"Volja treba da bude ono to jest, a ne ono to treba da bude; jer ono to treba da bude ve jest ono to
treba da bude".
BOG JE SUBJEKT POVIJESTI. Ovo je teoloko, a ne antropoloko shvaanje boga. Bog je
beskonano, apsolutno, ope bie. Povijest nije proces bez svrhe, no nije ni rezultat djelovanja ljudi.
Bog ostvaruje naum preko djelovanja ljudi, pri emu sami ljude misle djeluju samostalno.
Odgonetanje postojanje zla u povijesti je najvia tajna teodiceje kao lukavstva uma. Neto je ravo
samo zato jer nam se takvim ini, no to samo po sebi nije zlo. Smatra da je realitet mogue pomiriti s
filozofijom u sferi umjetnosti, religije, filozofije. Drava u svojoj konanoj svrsi otputa od sebe ove
sfere.
NATURALISTIKO SHVAANJE POVIJESTI. ovjek je reduciran na prirodno bie koje nesvjesno
djeluje. MODERNA TEORIJA. U Hegelovu sistemu filozofije povijesti svrha i kraj povijesti je
moderna drava. Ako uzmemo da je moderna drava kraj i svrha povijesti, tad je povijest ovjeka
povijest drave. Narodi bez drave su van povijesni narodi. I prva drava je drava u potenciji. Ona
barem u klici mora sadravati dravu.
3 momenta povijesti: moment neposrednosti, moment posredovanja, moment povratka jedinstva.
Jedino je drava po sebi / za sebe. Povijest moderne drave je povijest ideje slobode. Filozofija mora
shvatit razliku principa i onoga zbiljskog, a zbiljsko kao sloboda moe biti samo carstvo prava.
Hegel mora biti i za i protiv Francuske revolucije. On mora biti za revoluciju jer je to epizoda
povijesti. On je i protiv jer se ona temelji na onom to je on proglasio iluzijom. On mora opravdati
revolucionare, ali mora osuditi revolucionare.
Francuska se revolucija temelji na odreenom shvaanju ovjeka. On mora biti shvaen kao subjekt
jer je volja njegovo temeljno odreenje. Volja je slobodna kad je ovisna samo o sebi samoj. Ovaj
princip autonomne volje je doveo do blagog razvoja u filozofiji, no u realitetu do revolucije.
Revolucija se uozbiljila kao posljedica sraza ideje prava i besmislenosti realiteta. Slobodna volja je
revolucionarnog karaktera. Ideja prava je u potpunosti delegitmirala postojei reim. Dolazi do
proklamacije apsolutne slobode volje kao ope volje koja treba apsolutno vaiti. Ovo ne trai slobodan
pristanak, ve antropoloku preobrazbu ljudi (Rousseauovim rijeima to je openita volja koja nije
volja svih). Dolazi do tiranije kreposnih diktatora u ime revolucije. U politiki ivot se uvodi princip
totalne sumnjiavosti. Imamo sukob momenta politike drave i momenta graanskog drutva, jer
Francuska revolucija eli modernu politiku dravu bez modernog graanskog drutva. Oni ne
razumiju da graanska drava mogua samo na temelju graanskog drutva. Iluzorno je postii dravu
bez drutva. Francuska revolucija je povijesni dogaaj bez presedana.
"Jedina jednostavna misao koju filozofija donosi jest da um vlada svijetom i da se svjetska povijest
odvija umno....
Princip misli pokazuje se kao djelatnost samog duha, a povijest filozofije se odvija u njezinoj
provedbi. Razumijevanjem ovjeka i svijeta kao duha Platona je uinio veliki poetak... princip duha
za Hegela je jamstvo da se moe spoznati svijet u cjelini... Povijest filozofije je povijest duha, a ta je
povijest napredovanje duha k samome sebi... Hegel razumije fenomenologiju duha kao
fenomenologiju slobode, kao put, razvoj duha prema slobodi bitka pri samome sebi koji svoje najvie
stajalite dosee u obiajnom svijetu drave... Drava je duh koji sebi daje svoju zbilju u procesu
svjetske povijesti... Drava je zbilja konkretne slobode... duh nalazi svoje konkretno sredite u dravi,
i kroz to sredite posreduje um i slobodu graana kao njezinim organskim dijelovima. To posredovanje
slobode, koje je zadaa duha i u kojemu se on sam realizira, za Hegela je osnovna karakteristika
povijesti... Svjetska povijest je napredak u svijesti o slobodi... Svijest o slobodi duha dovrava se u
dravi."
"Mjerodavne etape povijesti kao povijesti prema slobodi su klasina filozofija i polis, kranstvo i
reformacija, francuska revolucija. U polisu su slobodni samo filozofi i politesi. Kranstvo je donijelo
ideju da je ovjek kao ovjek slobodan. Svemu ovome mora odgovarati sfera svjetovne egzistencije
duha, koji je lien te objektivne realizacije slobode. A upravo francuska revolucija vodi prema proboju
ka konkretnoj slobodi. Ona je za njega divan izlazak sunca slobode. "

USTAV / VLASTI / SUVERENOST

Ustav u Hegelovim oima oznauje da je drava specifian organizam. Ona nije puki agregat, mnotvo
pojedinaca, ve je umno organizirana. Ustav predstavlja cjelinu institucija i duh tih institucija. Ustav je
nain politikog bivstvovanja jednog naroda. U ustavu postoje tri grane vlasti: zakonodavna, upravna,
vladalaka (ili kneevska).
Zakonodavna vlast utvruje ono ope (zakon kao in ope volje). Upravna vlast podvodi pojedinane
sluajeve pod ope (primjena zakona).
Kneevska ili vladalaka vlast je najvia vlast. Vidimo da je pristaa konstitucionalne monarhije.
Subjektivitet se oituje u osobi vladar koji daje ono "konano da". Vladar kao takav nema samostalnu
funkciju (ima samo pravo suspenzivnog veta), ve je ova trea vlast potrebna da bi prethodne dvije
mogle normalno funkcionirati. Pitanja poput koji je ustav najbolji ili tko stvara ustav su besmislena
pitanja. To bi bilo kao da pitam tko stvara narod.
Drava je duh jednog individualiziranog naroda, i on proima sve odnose, obiaje i svijest. Svaki
narod ima ustav koji mu je primjeren i koji mu pripada. Ustav je povijesna tvorba. Ovo je
suprotstavljeno tradiciji teorije drutvenog ugovora, koja a priori jednom narodu daje ustav. No on
izraava stajalite apstraktnog razuma, a razum nikad nije u pravu, jer je uvijek u razlici s realitetom
(barem kod Hegela jest). Um je u samim stvarima, u ovom sluaju u institucijama. A filozofija je ona
koja spoznaje ono to jest.
Problem suverenosti drave. S obzirom na njegovo shvaanje ustavne monarhije moramo se zapitati
pripada li suverenost narodu ili monarhu. On govori i o jednom i o drugom, no o suverenosti monarha
govori u pozitivnom smislu, a o suverenosti monarha u negativnom smislu. Dravi pripada suverenost
naroda, a na vrhu je monarh koji personificira tu suverenost.
Drava je totalitet individualiziran u odnosu na druge drave. Tako moemo govoriti o suverenosti
naroda, kao o suverenosti prema vani. Narod je suveren u smislu da mu nije podreen nekom drugom
narodu. Moe se i govoriti o suverenosti naroda prema unutra. No Hegel kae da bi bilo glupo i
misaono suprotstaviti suverenost naroda i suverenost monarha. Naime, narod je narod samo ako se
poistovjeti sa dravom; narod bez drave je bezoblina masa. Narod moe postojati ili kao cjelina
graana (demos) ili kao puk (plebs). Upravo je puk to bezoblina masa koja je po Hegelu fatalna.
Upravna vlast obuhvaa i sudsku i izvrnu vlast. Zakonodavna vlast obino ima najvii status, no ne i
kod Hegela.
Zakonodavna vlast se konstituira na demokratski nain, ona nije predstavniki sustav naroda.
Osnovicu konstitucije zakonodavne vlasti ne ine pojedinci, ve stalei.
Pitanje koje se namee je, naravno, kako je mogue u ovakvoj situaciji izvriti prijelaz iz prirodnog u
graansko stanje, a da se pritom citoyen ozbilji. Naime, ne postoji individualno pravo glasa, ve
stalei biraju svoje delegate (zastupnike). U predstavnikom sustavu drava funkcionira tako da
imamo suverenost. Narod postoji samo kroz predstavnike, a narod prije parlamenta ne postoji.
Predstavnik ulaskom u parlament treba postati predstavnik nacije, odnosno cjeline.
Zakonodavna vlast ne moe biti ozbiljena tako da svatko iznosi svoje posebne interese. Ovo implicira
da ne smije postojati imperativni mandat kako bi predstavnici mogli slobodno govoriti i glasati.
On misli da trebaju postojati dva doma. U jednom bi bio poljoprivredni (supstancijalni) stale, a u
drugom zanatlijski stale (korp. biraju svoje predstavnike). Ovaj prvi bi imao funkciju stabilnosti, a
drugi dinamiku funkciju. Vidimo da je Hegel jo pod utjecajem one stare ideje po kojoj je dobar
graanin onaj koji obrauje zemlju.
U organizaciji krugova drava je krug krugova. Svi momenti se moraju pokazati organiziranima, no
jedan moment je ipak iracionalan. Graansko drutvo vodi momentu svjetine. Hegel daje "korektni
princip moderne drave" kojemu je imperativ puni razvitak pojedinca koji hoe slobodu. No pojedinac
u graanskom drutvu samo slijedi svoj graanski, ekonomski interes. Na temeljima graanskog
ivota ne moe se uspostaviti umni poredak. Mora se pokuati postulirati politika drava koja e
pomiriti proturjeja graanskog drutva.
"Njegovo okretanje od reprezentativnog ustava uslijedilo je upravo zbog dogaaja francuske
revolucije koja je dovela do despocije slobode. Reprezentacija mu je bila sumnjiva, ona mu se inila
izvorom anarhije i revolucije. On je uvidio drskost da se u ime opeg djeluje za druge... Individualnost
je prva i najvia proimajua odredba u organizaciji drave, zato to se samo u njoj realizira sloboda.
U dravi se ne radi o reprezentaciji uma i slobode, nego, naprotiv, o njihovoj realnosti. Tu realnost
Hegel vidi u monarhu. Monarh se pokazuje kao realni vrhunac uma i slobode... Monarhijski ustav je
ustav razvijenog uma, a svi drugi ustavi pripadaju niim stupnjevima razvoja i realizacije uma.
Organski razvoj i isprepletenost uma i slobode Hegel ne oekuje od subjekta graanskog drutva, za
koje ne eli da se brka s dravom.
Samo drava jami jedinstvo uma i slobode, a u njoj je pak monarh onaj kojemu u njegovoj
individualnosti um i sloboda potpuno pripadaju... Kada on istie subjektivnost ovjeka kao jedno od
ovjekovih temeljnih iskustava, tada on ne pledira za subjektivizam koji postavlja ovjeka kao jedino
mjerilo i osnovu svega bitka. Zadaa drave je da ne dopusti da se pojavi takva subjektivnost."