Henrik Ibzen - ROSMERSHOLM

LICA:
JOHANES ROSMER, vlasnik Rosmersholma, bivi pastor
REBEKA VEST, Rosmerova prijteljica
REKTOR KROL, Rosmerov urjak
ULRIK BRENDEL, Rosmerov bivi uitelj
PADER MORTENSGERD, liberal
GOSPOA HELSET, domaica na Rosmersholmu

Dogaa se na Rosmersholmu, starom gospodarskom posjedu,

nedaleko od
malog grada na fjordu u zapadnoj Norvekoj.

PRVI IN

Dnevna soba na Rosmersholmu, prostrana, staromodna i ugodna.

Kraj zida
desno zidana pe, ukraena svjeim vrbovim granjem i poljskim
cvijeem. Dalje iza pei vrata. Pozadi su dvokrilna vrata koja vode
u
predsoblje. Lijevo prozor i ispred njega police sa cvijeem i
zelenilom. Kod pei
sto sa sofom i naslonjaama. Svuda po zidovima vise stariji i
noviji portreti
sveenika, oficira i inovnika u uniformi. Prozor je otvoren, isto
tako vrata za
predsoblje i vanjska kuna vrata. Napolju se vidi veliko staro
drvee aleje koja
vodi do imanja. Ljetno vee. Sunce je zalo. Rebeka sjedi u
naslonjau kraj
prozora i kukia veliki, bijeli al, koji je skoro gotov. Tu i tamo
baca ispitivaki
pogled izmeu cvijea kroz prozor. Nakon jednog trenutka dolazi
gospoda
Helset sa desna.

1
GOSPOA HELSET: Sad bih ve mogla polako postaviti sto za
veeru, zar ne,
gospoice?
REBEKA: Da, postavite. Gospodin pastor e valjda uskoro doi.
GOSPOA HELSET: Zar vam nije propuh, tu gdje sjedite,
gospoice?
REBEKA: Da, malo jeste. Molim vas zatvorite. (Gospoa Helset ide
do vrata
predsoblja i zatvori ih, onda prilazi prozoru.)
GOSPOA HELSET: (gleda napolje i hoe da zatvori) Ali zar ono
nije gospodin
pastor, to tamo ide?
REBEKA: (brzo) Gdje? (Ustaje) Da, to je on. (Iza zavjese) Sklonite
se u stranu.
Ne treba da nas vidi.
GOSPOA HELSET (na sredini sobe) Pomislite samo, gospoice,
on sad opet
ide putem prema mlinu.
REBEKA: Iao je njime jo prekjue. (Gleda izmeu zavjese i ruba
prozora) Ali
sad emo vidjeti...
GOSPOA HELSET: Zar e se usuditi i preko mosta?
REBEKA: Ba to i hou da vidim. (Poslije krae pauze) Ne, okree
se. I danas
obilazi gore. (Odlazi od prozora) To je mnogo dui put.
GOSPOA HELSET: Gospode Boe, da. Ali gospodinu pastoru
mora biti teko
da stupi na taj most. Gdje se tako neto desilo.
REBEKA (slae svoj runi rad) Na Rosmersholmu se teko
odvajaju od svojih
mrtvih.
GOSPOA HELSET: Ja mislim da se mrtvi teko odvajaju od
Rosmersholma.
REBEKA (trgne se) Mrtvi?
GOSPOA HELSET: Da, skoro bi se moglo rei da nikako ne
mogu da se
rastanu od onih to su ostali.
REBEKA: Kako ste doli na to?

2
GOSPOA HELSET: Da, jer inae ne bi dolazili bijeli konji, tako ja
mislim.
REBEKA: Kakve to ima veze sa bijelim konjima, gospoo Helset?
GOSPOA HELSET: Ah, nema smlisla da govorimo o tome. Pa vi
u takve stvari
ne vjerujete.
REBEKA: Vjerujete li vi u to?
GOSPOA HELSET (ode do prozora i zatvori ga) Ah, neu da mi
se smijete,
gospoice! (Gleda kroz prozor) Da, ali... zar ono nije gospodin
pastor, tamo na
putu za mlin...?
REBEKA (pogleda napolje) Onaj ovjek tamo? (Prie prozoru) Pa
to je rektor!
GOSPOA HELSET: Tano, to je rektor!
REBEKA: Ali to je divno! Gledajte hoe li ovamo, kod nas.
GOSPOA HELSET: On... on, zaista, ide pravo preko mosta! A
ona mu je bila
roena sestra!... No, gospoice, onda ja odoh da postavim sto.
(Odlazi desno.
Rebeka malo postoji kod prozora; onda pozdravlja, smijei se i
mae napolje.
Pada mrak.)
REBEKA (ide do vrata desno i govori napolje) Ah, draga gospoo
Helset,
pobrinite se da na stolu bude neto posebno dobro. Vi ve znate
ta rektor voli
da jede.
GOSPOA HELSET (izvana) Dabome, gospoice, bie tako.
REBEKA (otvara vrata predsoblja) No, konano...! Dobro nam
doli, dragi
gospodine rektore!
REKTOR KROL (u predsoblju, ostavlja tap) Hvala lijepo. Ne
dolazim, dakle, u
nevrijeme?
REBEKA: Vi? Fuj, stidite se...!
KROL (ulazi u sobu) Uvijek ste ljubazni. (Gleda oko sebe.) Rosmer
je sigurno
gore u svojoj sobi?

3
REBEKA: Ne, izaao je u etnju. Ostao je due nego obino, ali
sad ve mora
skoro doi. (Pokazuje na sofu) Molim lijepo, sjedite dotad.
KROL (ostavlja eir) Hvala. (Sjeda i gleda oko sebe) Ali kako ste
lijepo i
udobno preuredili ovu staru sobu. Cvijee, svuda cvijee!
REBEKA: Rosmer toliko voli i svjee i zasaeno cvijee svuda oko
sebe.
KROL: A sigurno i vi, zar ne?
REBEKA: Da. Tako opojno mirie. Ranije smo se morali odricati
tog
zadovoljstva.
KROL (klima sjetno glavom) Sirota Beata nije mogla da podnese
mirise.
REBEKA: A ni boje. Bila je uvijek kao oamuena od toga...
KROL: Znam to jo sasvim dobro. (Lakim tonom) No, pa kako je
ovdje kod
vas?
REBEKA: Ovdje sve ide svojim mirnim, uobiajenim tokom. Dani
idu, jedan kao
i drugi... A kod vas kod kue? Vaa ena...?
KROL: Ah, moja draga gospoice, bolje da ne govorimo o mojim
stvarima. U
porodici uvijek ima poneto, to ne ide kako treba. Naroito u
vrijeme kao to
je ovo nae.
REBEKA (poslije krae pauze sjeda u naslonja pored sofe) Zato
se vi za
vrijeme kolskog raspusta ni jedanput ne pojaviste kod nas?
KROL: Pa, ne treba ljudima tako dosaivati...
REBEKA: Da samo znate, koliko ste nam nedostajali...
KROL:... a, osim toga, bio sam i na putu...
REBEKA: Da, nekoliko nedjelja. Jeste li to ili po narodnim
skupovima?
KROL (klimne glavom) Da, ta kaete na to? Jeste li ikad pomislili
da u ja pod
svoje stare dane postati politiki agitator? Jeste li?
REBEKA (smijei se) Pomalo ste vi uvijek agitovali, gospodine
rektore!

4
KROL: No, da, za svoje lino zadovoljstvo. Ali ubudue, to treba
da bude
sasvim ozbiljno... itate li vi ponekad radikalne listove?
REBEKA: Da, dragi gospodine rektore, ne mogu poricati da...
KROL: Draga gospoice, protiv toga se ne moe nita rei. Barem
ne kad ste vi
u pitanju.
REBEKA: Da, i ja tako mislim. Moram pratiti stvari, biti u toku...
KROL: Pa, od vas, od jedne dame, ja nikako ne oekujem da se
odluno
prikloni nekoj partiji u ovoj graanskoj borbi... graanskom ratu,
skoro da bih
rekao, koji upravo bjesni... Ali onda ste sigurno itali kako su se ta
gospoda iz
naroda okomila na mene? Kakve su infamne grubosti izmislili?
REBEKA: Da, ali meni se ini da ste i vi sasvim pristojno grizli oko
sebe.
KROL: Da, to jesam. To moram i sam rei. Bio sam povrijeen. A
oni e jo
osjetiti da ja nisam ovjek koji ne vraa udarce... (Prekine
razgovor) No, ali
znate, neemo sada vie razgovarati o ovoj tunoj i
uznemiravajuoj temi.
REBEKA: Ne, neemo, dragi gospodine rektore.
KROL: Priajte mi radije, kako se vi, zapravo, osjeate na
Rosmersholmu,
otkad ste sami. Otkad je naa sirota Beata...?
REBEKA: Pa, hvala, prilino dobro. U nekom pogledu ona je,
zaista, ostavila
veliku prazninu iza sebe. I enju i alost... naravno. Ali inae...
KROL: Mislite li vi ovdje ostati? Mislim, trajno.
REBEKA: Ah, gospodine rektore, ja zaista ne mislim nita. Pa ja
sam se ovdje
ve tako sasvim saivjela, da mi se skoro ini, da ovdje i
pripadam.
KROL: Vi?! To i ja tako mislim.
REBEKA: I dok god gospodin Rosmer bude smatrao da mogu
neto doprinijeti
za njegovo dobro... ja u vrlo rado ostati.

5
KROL (gleda je ganuto) Znate... ima neeg velikog u tome kad
jedna ena
rtvuje itavu svoju mladost za druge.
REBEKA: Eh, a za ta bih drugo ivjela?
KROL: Prvo, onoliko muenje oko vaeg uzetog i umno
poremeenog
pooima...
REBEKA: Nemojte misliti da je doktor Vest bio tako umno
poremeen i gore u
Finmarku. Putovanja morem su njega upropastila. Onda, naravno,
kad smo
ovamo preselili... da, onda je dolo jo nekoliko tekih godina dok
nije
podlegao.
KROL: Zar nisu godine koje su tada dole bile jo tee za vas?
REBEKA: Ne! Kako samo moete tako govoriti? Pa ja sam Beatu
toliko voljela...
A njoj je, jadnici, toliko bila potrebna briljiva njega i uviavna
okolina.
KROL: Neka vam je slava i hvala za to, to je samo po dobru
spominjete.
REBEKA (malo mu se priblii) Dragi gospodine rektore, vi to
kaete tako
iskreno i toplo da sam uvjerena da je vae neraspoloenje prolo.
KROL: Neraspoloenje? ta ste time mislili?
REBEKA: Pa, ne bi bilo nikakvo udo da ste se malo muno
osjeali kad ste
vidjeli mene, potpuno stranu osobu, kako se epuri na
Rosmersholmu.
KROL: Ali kako ste samo mogli...
REBEKA: Dakle, nije tako?! (Prua mu ruku) Hvala vam, hvala
vam od srca,
dragi rektore.
KROL: Ali kako ste samo mogli doi na takve misli?
REBEKA: Pa, malo sam se bojala, zato to ste nas tako rijetko
posjeivali.
KROL: Ali tu ste, stvarno, bili na krivom putu, gospoice Vest. A
osim toga... u

6
samoj stvari ovdje se nije nita promijenilo. Pa vi ste... i samo vi...
ve dok je
Beata bolovala, u posljednje vrijeme vodili itavo domainstvo.
REBEKA: To je bila samo neka vrsta zastupanja domaice.
KROL: Svejedno... Znate, gosponice Vest, ja sa svoje strane ne
bih imao nita
protiv, kad bi... ali tako neto se ne smije govoriti.
REBEKA: ta to?
KROL: Kad bi se tako dogodilo, da vi zauzmete ovo prazno
mjesto...
REBEKA: Ja imam mjesto koje elim, gospodine rektore.
KROL: U radu i obavezama svakako, ali ne u...
REBEKA (prekine ga ozbiljno) Stidite se, gospodine rektore! Kako
se moete
tako aliti?
KROL: Ah, da, na dobri Johan, taj mora da se dobro zasitio braka.
A ipak...
REBEKA: Znate... sad vam se moram smijati.
KROL: A ipak... Recite, gospoice Vest, ako smijem pitati... koliko
vi, zapravo,
imate godina?
REBEKA: Na svoju sramotu, da kaem... punih dvadeset devet,
gospodine
rektore. Sad ulazim u tridesetu.
KROL: A Rosmer... koliko je ono njemu? ekajte, on je pet godina
mlai od
mene. Njemu je, dakle, dobrih etrdeset i tri. Mislim da to sjajno
odgovara.
REBEKA (die se) Da, svakako, svakako. Odgovara sjajno... Hoete
li popiti aj
s nama?
KROL: Hvala, hou. I onako sam se htio ovdje malo zadrati, jer
treba da
razgovaram o nekim stvarima s naim dobrim prijateljem... I... da
vi opet ne
biste doli na one aave misli, draga gospoice, opet u se ovdje
ee
pojavljivati, kao i ranijih dana.

7
REBEKA: Ah, da, uinite tako! (Stee mu ruke) Za to sam vam
stvarno
zahvalna. Ipak ste vi drag i dobar ovjek.
KROL (mrmlja tiho) Tako? Kod mene u kui ovako neto nikad ne
kau.
(Rosmer ulazi na desna vrata.)
REBEKA: Gospodine Rosmer, pogledajte ko nam je doao!
JOHAN ROSMER: Gospoa Helset mi je ve rekla. (Rektor Krol je
ustao.)
ROSMER: (stisne mu ruke, blago i priguenog glasa) Dobro doao
ponovo u
moju kuu, dragi Krole. (Stavlja mu ruke na ramena i gleda ga u
oi.) Dragi
moj, stari prijatelju! Znao sam da e jednog dana izmeu nas sve
biti kao i
prije.
KROL: Ali, ovjee, zar si i ti bio opsjednut tim ludim
uobraenjem, da izmeu
nas neto nije uredu?
REBEKA (Rosmeru) Evo, ta kaete... kako je dobro to je bilo
samo
uobraenje.
ROSMER: Je li stvarno tako, Krole? Ali zato si se onda tako
sasvim povukao od
nas?
KROL (ozbiljno i tihim glasom) Jer nisam htio da ovuda hodam
kao ivi pomen
na nesrene godine tvog ivota... i sjeanje na onu... koja je
zavrila u
mlinskom jazu.
ROSMER: To je bilo vrlo lijepo od tebe. Ti si uvijek tako obziran.
Ali bilo je
sasvim nepotrebno da se iz tih razloga povlai. Hodi, sjeemo
na sofu.
(Sjedaju) Ne, misao na Beatu nema nieg munog za mene. Mi
svakodnevno
govorimo o njoj. Za nas je ona, tako rei, jo uvijek u kui.
KROL: Zar stvarno tako razgovarate?
REBEKA (pali lampu) Da, svakako.

8
ROSMER: Pa to je sasvim razumljivo. Mi smo je oboje toliko
voljeli. I Rebeka...i
gospoica Vest i ja smo svjesni toga da smo za jadnu bolesnicu
uinili sve to
je bilo u naoj moi. Nemamo sebi ta predbacivati... I zato su
moje misli na
Beatu tako blage i mirne.
KROL: Kako ste vi dragi i divni ljudi! Od danas u vas posjeivati
svaki dan.
REBEKA (sjeda u naslonjau) Vidjeemo, hoete li odrati rije.
ROSMER (usteui se) Zna, Krole, od sveg srca bih elio da nae
druenje
nikad ne bude prekinuto. Pa ti si itavo vrijeme naeg prijateljstva
bio moj
pozvani i priznati savjetnik. Jo od prvih studentskih dana.
KROL: No, da, i ja sam mnogo drao do toga. Radi li se sada
moda o neemu
naroitom?
ROSMER: Ima svata o emu bih rado porazgovarao s tobom. I
bez ikakvog
ustezanja.
REBEKA: Da, zar ne, gospodine Rosmer? Ja takoe mislim da
meu
prijateljima... tu je sve na svom mjestu
KROL: Ah, uj, imam ja s tobom da razgovaram jo vie. Jer, ti
sigurno zna
da sam ja u meuvremenu postao aktivni politiar.
ROSMER: Da, znam. Kako je, zapravo, dolo do toga?
KROL: Morao sam, dragi moj. Morao, htio ne htio. Postalo je
nemogue i dalje
izigravati dokonog posmatraa. Sada, kad su, naalost, radikali
uzeli uzde u
svoje ruke, sada je krajnje vrijeme... Zato sam i na mali krug
prijatelja u
gradu pokrenuo, da se zbije u redove. Krajnje je vrijeme, kaem ti!
REBEKA (s lakim osmijehom) Da, zar nije, zapravo, ve i malo
kasno?
KROL: Nema sumnje, mi bismo danas bili jai da smo se ve
ranije

9
suprotstavili toj bujici. Ali ko je mogao predvidjeti, ta e da doe?
Ja svakako
ne. (Ustaje i hoda okolo po sobi.) Ali sad su mi se oi konano
otvorile Jer, duh
pobune je prodro ve i u kolu.
ROSMER: U kolu? Valjda ne i u tvoj u kolu?
KROL: Svakako, i tu! U moju vlastitu kolu! ta kae na to? Ja
sam otkrio da
mladii najvieg razreda... jedan dio mladia... ve pola godine
imaju tajno
udruenje, gdje se itaju Mortensgerdove novine.
REBEKA: Ah, Baklja...?
KROL: Da, zdrava duevna hrana za budue dravne inovnike,
zar ne? Ali
najtunije u cijeloj stvari je to to su se ba najdarovitiji mladii u
razredu
zavjerili i osnovali to drutvo protiv mene. Samo su tupavci i
ljenjivci iskljueni
iz toga.
REBEKA: Zar to tako uzimate srcu, gospodine rektore?
KROL: Zar uzimam srcu? Zar da gledam mirno kaiko mi stavljaju
kamenje na
put moga ivotnog rada i kako se radi suprotno? (Tie) Ali gotovo
bih rekao da
i to nije najgore. Najgore tek dolazi. (Gleda oko sebe) Ovdje valjda
niko ne
prislukuje na vratima?
REBEKA: Boe sauvaj!
KROL: Onda znajte da su rascjep i pobuna prodrli i u moju vlastitu
kuu... u
moja etiri zida... i naruili mir mog porodinog ivota!
ROSMER (ustaje) Pa to nije mogue! Kod tebe, u tvojoj kui...?
REBEKA (prilazi rektoru) Ali, dobri prijatelju, ta se to dogodilo?
KROL: Hoete li vjerovati da je moja vlastita krv i meso... kratko i
jasno...
Lauritis je voa tog akog udruenja! A Hilda je navezla crvenu
torbu, u kojoj
uvaju brojeve Baklje.
ROSMER: To nikad ne bih ni sanjao... da kod tebe... u tvojoj kui...

10
KROL: Da, ko bi tako neto i sanjao? U mojoj kui gdje su uvijek
vladali red i
poslunost... gdje je do danas vladala jedna jednoduna volja...
REBEKA: Kako vaa ena gleda na cijelu stvar?
KROL: Da, vidite, to je najnevjerovatnije. Ta ena, koja je itav
svoj ivot... i u
krupnim i u sitnim stvarima... dijelila moja miljenja i cijenila sva
moja
gledanja... ona je, bog zna kako i zato, sada u mnogim stvarima
na strani
djece. I jo tvrdi da je moja krivica, to se sve to dogodllo. Kae da
ja
tiraniem mlade. Ba kao da to nije neophodno... Pa, tako vam je,
eto, nemir
uao u moju kuu. Ali, naravno, ja o tome govorim to je mogue
manje. Tako
neto se ubija utnjom. (Hoda tamo-amo) Da, da, da! (Stane kraj
prozora s
rukama na ledima i gleda napolje.)
REBEKA (priblii se Rosmeru i gotori tiho i brzo, da je rektor ne
uje) Govori!
ROSMER (isto tako) Ne danas!
REBEKA (kao i ranije) Ba veeras! (Pravi se da popravlja lampu.)
KROL (dolazi preko sobe) Da, dragi moj Rosmeru, sad zna kakvu
je sjenku
bacio duh vremena na moj porodini ivot i na moju slubenu
djelatnost. I zar
onda ne treba da se protiv njega, koji sve kvari, razara i rastura,
borim svim
orujima koja mi stoje na raspolaganju? vrsto sam odluio da to
inim. I
rijeju i djelom.
ROSMER: Ima li nade da e na taj nain neto popraviti?
KROL: U svakom sluaju u kao graanin ove zemlje ispuniti
svoju dunost da
je branim. I mislim da je zadatak svakog ovjeka koji patriotski
misli i brine se
za dobrobit stvari, da ini to isto. Vidi, uglavnom sam zato doao
danas tebi.

11
ROSMER: Ali, dragi moj, ta ti hoe...? ta da ja...?
KROL: Ti treba da pomogne svojim starim prijateljima. Da radi s
nama za
zajedniku stvar. Da sarauje, kako najbolje zna.
REBEKA: Ali, gospodine rektore, pa vi poznajete otpor gospodina
Rosmera
prema takvim stvarima.
KROL: Taj otpor sada mora pokuati da prevazie... Ti zaostaje,
Rosmeru, ti
se ovdje pokorava sa svojm istorijskim zbirkama. No, da... svako
potovanje
geneolokim stablima i svemu to uz to spada... ali sada nije
vrijeme za takva
zanimanja... na alost. Ti nema nikakve predstave o tome ta se
dogaa u
zemlji. Mogao bih ti rei da su svi pojmovi okrenuti naglavice. Bie
ogromnog
posla dok se sve te zablude opet ne iskorijene.
ROSMER: To i ja mislim. Ali poslovi te vrste meni nikako ne lee.
REBEKA: Ja mislim da gospodin Rosmer poinje da gleda na
stvari u ivotu
otvorenijih oiju nego prije.
KROL (trgne se) Otvorenijih oiju?
REBEKA: Da... slobodnije. Bez predrasuda.
KROL: ta to treba da znai? Rosmeru, pa ti nisi nikad bio tako
slab da
dopusti da na tebe utie takva sluajnost, kao to je jedna
pobjeda koju su
privremeno postigle voe gomile!
ROSMER: Dragi prijatelju, pa ti zna kako se ja malo razumijem u
politiku. Ali
ipak mi se ini kao da je posljednjih godina dolo do neto vece
samostalnosti i
sposobnosti miljenja.
KROL: No, i to ti bez daljnjeg smatra dobitkom! Pa ti si u
potpunoj zabludi,
prijatelju moj! Posluaj malo oko sebe, kakva su to miljenja koja
kolaju meu

12
radikalima, i ovdje i u gradu. Ona nisu ni za dlaku drukija od onih
mudrosti
koja se objavljuju u Baklji.
REBEKA: Da. Mortensgerd ima ovdje u okolini veliki uticaj na
ljude.
KROL: Da, pomislite samo... ovjek sa tako prljavom prolou!
ovjek koji je
zbog nemoralnog ponaanja istjeran iz uiteljske slube! I takav
ovjek hoe
da izigrava narodnog vou! I to uspijeva! Stvarno mu uspijeva!
Kako ujem,
hoe da proiri svoj list. Iz pouzdanih izvora sam saznao da trai
sposobnog
saradnika.
REBEKA: udi me samo to mu se vi i vai prijatelji ne
suprotstavite u tome.
KROL: To je upravo ono to sad namjeravamo. Danas smo otkupili
Okrune
Novine. to se tie novaca nemamo nikakvih tekoa. Ali...
(Okree se
Rosmeru) Da, sad smo, eto, stigli do prave svrhe moje posjete.
Vidi, to se
tie ureivanja lista... urnalisitikog ureivanja, s tim je zapelo...
Reci,
Rosmeru, zar se ne bi ti, za ljubav dobre stvari, mogao odluiti da
to
preuzme?
ROSMER (gotovo uplaeno) Ja!
REBEKA: Ali kako moete to i pomisliti!
KROL: To da zazire od narodnih skupova i da ne eli da se
izlae
brutalnostima, koje se ne mogu izbjei, to je na koncu i shvatljivo.
Ali
neupadljiva djelatnost redaktora ili, bolje reeno...
ROSMER: Ne, ne, dragi prijatelju, tako neto ne smije traiti od
mene.
KROL: Ja bih se i sam vrlo rado isprobao i na tom polju. Ali
apsolutno ne bih

13
mogao stii. I bez toga sam optereen masom poslova. A ti si,
naprotiv,
sada sasvim osloboen slubenih dunosti. Mi ostali emo ti,
naravno,
pomagati koliko moemo.
ROSMER: Ne mogu, Krole. Ja nisam stvoren za tako neto.
KROL: Nisi stvoren? To isto si govorio i kad ti je otac isposlovao
slubu.
ROSMER: I imao sam pravo. Zato sam od nje i odustao.
KROL: Ah, ali ako ti samo bude tako vrijedan redaktor, koliko si
bio kao upnik,
mi emo biti sasvim zadovoljni.
ROSMER: Dragi Krole, da ti kaem jednom zauvijek... ja to neu
raditi.
KROL: No, ali onda e nam barem posuditi svoje ime?
ROSMER: Moje ime?
KROL: Da, ve i samo ime Johan Rosmer bie za list dobitak. Mi
ostali vaimo
za obiljeene partijske ljude. Ja lino sam, kako ujem, izvikan, kao
grdni
fanatik. Zato i ne moemo raunati da emo pod vlastitim
imenima postii
uspjean pristup zavedenim masama. A ti, naprotiv... ti si se
uvijek drao
daleko od svake borbe. Tvoja blaga, udoredna osjeanja, tvoj fini
nain
miljenja i tvoje nedirnuto potenje su u itvom ovom kraju
poznati i cijenjeni.
Pa onda respekt i potovanje koje uiva zbog svog ranijeg
poloaja kao
sveenik. I, najzad, dostojanstvo tvog porodinog imena!
ROSMER: Ah, porodino ime...
KROL (pokazuje portrete) Rosmeri na Rosmersholmu, svetenici i
oficiri.
inovnici na visokim i odgovornim poloajima. Korektni muevi svi
do jednog,
rod koji je ve nekoliko vijekova prvi u ovom okrugu. (Stavlja ruku
na

14
Rosmerovo rame) Rosmeru, ti si duan i sebi i tradiciji svoga roda
da sarauje
s nama i da brani ono to je do sada u naem drutvu vailo kao
pravedno i
ispravno. (Okree se) Da, a ta kaete vi, gospoice Vest?
REBEKA (s lakim tihim smijehom) Dragi gospodine rektore, ja
vam uopte ne
mogu rei, koliko mi je itava ova pria smijena.
KROL: ta? Smijena?
REBEKA: Da, jer ba hou da vam otvoreno kaem...
ROSMER:Ne, ne, nemojte! (brzo)Ne sada!
KROL (pogleda jedno pa drugo) ta je dragi prijatelji...?
(Prekine) Hm! (Gospoa Helset ulazi na desna vrata.)
GOSPOA HELSET: Napolju pred kuhinjom je neki ovjek. Kae
da hoe
gospodinu pastoru.
ROSMER (olakano) Ah, tako! Pustite ga, molim vas, unutra.
GOSPOA HELSET: Ovamo u sobu?
ROSMER: Dabome.
GOSPOA HELSET: Ali on nikako ne izgleda tako da bi se mogao
pustiti u sobu.
REBEKA: Kako izgleda ovjek, gospoo Helset?
GOSPOA HELSET: Pa, ne ba lijepo, gospoice.
ROSMER: Zar vam nije rekao kako se zove?
GOSPOA HELSET: Da, mislim da je rekao da se zove Hekman ili
tako neto.
ROSMER: Ja nisam uo za takvo ime.
GOSPOdA HELSET: I jo je rekao da se zove Uldrik.
ROSMER (ustukne) Ulrik Hetman? Tako moda?
GOSPOdA HELSET: Da, tano... Hetman.
KROL: To ime sam ve negdje uo...
REBEKA: Pa tako se obino potpisivao onaj udni...
ROSMER (Krolu) uj, pa to je pjesniko ime Ulrika Brendela.
KROL: Izgubljeni Urlik Brendel. Sasvim tano.
REBEKA: On je, dakle, jo iv.
ROSMER: Mislio sam da putuje okolo sa nekom pozorinom
trupom.
KROL: Posljednje to sam ja o njemu uo je da sjedi u nekom
kaznenom

15
zavodu.
ROSMER: Pustite ga unutra, gospoo Helset.
GOSPOA HELSET: Da, da. (Ode)
KROL: Zar e tog ovjeka stvarno pustiti u svoju kuu?
ROSMER: Pa ti zna, to je nekad bio moj uitelj.
KROL: Da, znam da ti je punio glavu buntovnim idejama i da ga je
zato tvoj
otac biem istjerao iz kue.
ROSMER (malo gorko) Moj otac je bio major i ovdje, u svojoj kui.
KROL: Za to treba da mu bude i u grobu zahvalan, dragi moj
Rosmere. No!
(Gospoa Helset otvori Ulriku Brendelu vrata desno, ode i zatvori
za njim. On
je stasita, neto iznurena ali pokretna i nemirna pojava, sijede
kose i brade.
Obuen je kao obina skitnica: pohaban kaput i cipele, bez
koulje. Nosi crne
rukavice, pod rukom meki, prljavi eir, a u ruci tap za etnju.)
BRENDEL (prvo nesigurno a onda brzo prilazi rektoru i prua mu
ruku) Dobar
dan, Johane.
KROL: Dozvolite...
BRENDEL: Sigurno nisi mislio da e me opet vidjeti. I to jo u
ovim omrznutim
zidovima.
KROL: Dozvolite... (Pokazuje) tamo...
BRENDEL (okree se): Tano. Ovo je on! Johane... djeae moj ...
dragi...!
ROSMER (prua mu ruku): Moj stari uitelju!
BRENDEL: Uprkos nekim uspomenama, nisam htio da proem
pored
Rosmersholma, a da ne svratim u kratku posjetu.
ROSMER: Vi ste sada ovdje uvijek dobrodoli. To morate znati.
BRENDEL: Ah, a draesna dama?... (Klanja se) Naravno, gospoa
Rosmer?
ROSMER: Gospoica Vest.
BRENDEL: Sigurno bliska roaka. O ovaj nepoznati gospodin?...
Sigurno
kolega?

16
ROSMER: Rektor Krol.
BRENDEL: Krol? Krol? ekaj malo... zar vi niste u mladim danima
studirali
filozofiju?
KROL: Da, naravno.
BRENDEL: Nebesa, onda sam te ipak poznavao!
KROL: Dozvolite, molim vas...
BRENDEL: Zar nisi ti bio...
KROL: Dozvolite...
BRENDEL:... jedan od onih trabanta vrline, koji se nisu smirili dok
ja nisam bio
istjeran iz debatnog kluba?
KROL: To moe biti. Ali ja protestujem protiv svakog blieg
poznanstva s vama!
BRENDEL: No, no! As you like it, gospodine doktore. Meni je to
sasvim
svejedno. Ulrik Brendel time nita ne gubi.
REBEKA: Sigurno ste poli u grad, gospodine Brendel?
BRENDEL: Gospoa Rosmer je pogodila. S vremena na vrijeme
sam prisiljen da
bijem bitku za svoju egzistenciju. Ne inim to rado, ali... enfin...
nuda
prisiljava...
ROSMER: Dragi moj Brendele, mogu li vam, moda, ime
pomoi? Mislim u bilo
kojom pogledu...
BRENDEL: Ha! kakav prijedlog! Zar hoe da isprlja one niti koje
nas vezuju?
Nikad, Johane, nikad!
ROSMER: ta to namjeravate u gradu? Mislite li da vam nee biti
tako lako
BRENDEL: Neka to bude moja briga, djeae moj. Kocka je
baena. Ovakav
kakvog me vidi pred sobom, nalazim se na velikom putu. Veem i
duem
nego svi moji dosadanji putevi zajedno. (Rektoru) Dozvoljavate li
jedno
pitanje, gospodine profesore... entre nous... ima li u vaem
vrijednom gradu

17
kakav donekle pristojan i prostran lokal za zborove?
KROL: Najprostranija je sala Radnikog udruenja.
BRENDEL: A imate li vi, gospodine docente, moda kakvog
uticaja u tom
sigurno vrlo korisnom udruenju?
KROL: S tim udruenjem nemam nikakvog posla.
REBEKA (Brendelu): Morate se obratiti Paderu Mortensgerdu.
BRENDEL: Pardon, madame, ko je taj idiot?
ROSMER: Zato mora biti ba idiot?
BRENDEL: Ve po imenu vidim da je neki plebejac!
KROL: Na ovakav odgovor nisam bio spreman.
BRENDEL: Ali ja u se savladati. Nita mi drugo ne preostaje. Kad
neko... kao
ja... stoji na prekretnici svog ivota... Svreno. Stupiu u vezu s
tim
ovjekom... povesti direktne razgovore...
ROSMER: Ozbiljno... nalazite li se zaista na prekretnici?
BRENDEL: To bi moj dragi djeak morao da zna: gdje god se
nalazio, Ulrik
Brendel je tu sa punom ozbiljnou... Da, dragi moj, sad u da se
pretvorim u
drugog ovjeka. Istupiu iz svog rezervisanog dranja, koje sam
do sada imao.
ROSMER: Kako...?
BRENDEL: Hou da snano zagraibim u ivot. Hou da istupam.
Da nastupam.
Ovo je nemirno vrijeme bura i sunevih mijena u kome mi
ivimo... Sada u i
ja svoj prilog poloiti na oltar slobode.
KROL: I vi hoete da...?
BRENDEL (obraa se svima) Da li je ova publika ovdje tanije
upoznata sa
mojim pojedinim napisima?
KROL: Ne, moram iskreno priznati...
REBEKA: Ja sam poneto itala. Moj pooim ih je imao.
BRENDEL: Lijepa gospoo, tu ste traili svoje vrijeme. Jer to su,
rei u vam,
samo trice.
REBEKA: Tako?

18
BRENDEL: To to ste vi itali, da. Ali moja najznaajnija djela ne
poznaje ni
jedan ovjek niti ena. Niko... osim mene samog.
REBEKA: Kako to?
BRENDEL: Jer nisu napisana.
ROSMER: Ali, dragi gospodine Brendel...
BRENDEL: Ti zna, Johane, ja sam malo probira, gurman. To sam
itav ivot
bio. Volim da uivam u samoi. Jer tada uivam dvostruko. Ne,
dvadesetostruko. Vidi... kad se na mene spuste zlatni snovi... kad
me
uljuljaju... kada se nove vrtoglavo visoke i zalutale misli nastane u
meni...
zaume oko mene svojim snanim krilima... ja ih uobliavam u
pjesme, u lica,
u slike. U velike obrise, razumije li?
ROSMER: Da, da.
BRENDEL: Ah, zna li, koliko sam se u svom ivotu naslaivao i
uivao!
Zagonetno blaenstvo uobliavanja... kako rekoh, u velikim
obrisima... slava,
hvala, aplauz, lovorov vijenac... sve sam ja to zgrtao punim, od
radosti
uzdrhtalim rukama. Zasitio sam se u svojim tajnim snovima
nekom slau...
slau... ah, tako nebeskom i velikom...!
KROL: Hm...
ROSMER: Ali o tome nikad niste pisali?
BRENDEL: Ni rijei. Taj isprazni pisarski zanat je uvijek budio u
meni grdnu
odvratnost. I zato bih ja profanisao svoje vlastite ideale kad
mogu uivati u
njima i u njihovoj istoti? Ali sad e biti rtvovani. U stvari... pri
dui mi je kao
nekoj majci, koja svoju mladu ker stavlja u ruke muu. Ali ja ih
ipak
rtvujem... rtvujem ih na oltar osloboenja. itav niz zavrenih
predavanja,
po itavoj zemlji...!

19
REBEKA (ivahno) Veliko je to od vas, gospodine Brendel! Vi
dajete najvrednije
to imate.
ROSMER: Jedino.
REBEKA (znaajno pogleda Rosmera): I koliko ih ima koji to ine?
Koji imaju
hrabrosti za to!
ROSMER (odvraa pogled): Ko zna?
BRENDEL: Svijet se pokrennuo. To osvjeava moje srce... snai
moju volju.
Tako koraam ka djelu. Ali jo neto. (rektoru) Moete li mi rei,
gospodine
naunie, ima li ovdje u gradu i neko udruenje umjerenjaka?
Umjerenjaka
najstroih pogleda? Siguran sam da ima.
KROL: Da, ima. Ja lino sam predsjednik.
BRENDEL: Kako to nisam vidio na vama! No, onda je mogue da
u vas
potraiti i prikljuiti se na nedjelju dana.
KROL: Oprostite, ali mi ne primamo lanove na nedjelju dana.
BRENDEL: A la bonne heure, gospodine pedagog. Ulrik Brendel
nije nikada
navaljivao u takva udruenja. (okree se) Ali, ja ne smijem
produavati svoj
boravak u ovoj kui, punoj uspomena. Moram u grad da potraim
smjetaj
kakav meni odgovara. Nadam se da tamo ima neki pristojan hotel.
REBEKA: Hoete li da neto toplo popijete prije nego to poete?
BRENDEL: ta, na primjer, milostiva gospoo?
REBEKA: olju aja ili...
BRENDEL: Zahvaljujem plemenitoj domaici kue, ali ja nikad ne
zloupotrebljavam privatnu gostoljubivost. (pozdravlja rukom)
Zbogom, moja
gospodo! (odlazi do vrata, ali se opet vrati) Ali, stvarno... Johane...
pastore
Rosmere... bi li htio za ljubav dugogodinjeg prijateljstva da uini
uslugu
svome starom uitelju?
ROSMER: Da, veoma rado.

20
BRENDEL: Dobro. Onda mi posudi... na dan ili dva... jednu
utirkanu koulju.
ROSMER: To je sve?
BRENDEL: Jer vidi, ja putujem pjeice... ovog puta. Kofer e mi
poslati.
ROSMER: Dabome. Ali zar vam ne treba nita drugo?
BRENDEL: Da, sluaj... ti bi se moda mogao odrei i nekog
iznoenog ljetnog
kaputa?
ROSMER: O, da, sasvim sigurno.
BRENDEL: I poto uz kaput spada i par pristojnih izama...
ROSMER: I one e se ve nai. im dobijemo vau adresu,
poslaemo vam
stvari u grad.
BRENDEL: Nipoto! Samo nikakvog uznemiravanja zbog mene!
Ponijeu te
sitnice sa sobom.
ROSMER: Dobro, dobro. Izvolite poi sa mnom gore.
REBEKA: Pustite radije mene. Ja i gospona Helset emo se ve za
sve
pobrinuti.
BRENDEL: Nikad neu dozvoliti da ova fina dama...
REBEKA: Ah, kojeta! Hodite samo, gospodine Brendel. (odu
desno)
ROSMER (zadrava ga): Recite, zar vam ne mogu nita drugo
pomoi?
BRENDEL: Zaista ne znam ta bi to moglo biti. Ili... dovraga, da...
sad mi pade
na pamet!... Johane, ima li moda osam kruna kod sebe?
ROSMER: Da vidimo. (otvara novanik) Tu su dvije novanice po
deset kruna.
BRENDEL: Da, da, svejedno je. Mogu ih uzeti. Svuda u gradu
mogu da
promijenim. Hvala ti. I nemoj zaboraviti da su ovo bile dvije
desetice, to sam
ih uzeo. Laku no, moj dragi, dobri djeae! Laku no, potovani
gospodine!
(Ode na desna vrata. Rosmer zatvara vrata za njim.)

21
KROL: Milostivi Boe, to je, dakle, bio Ulrik Brendel, od koga je
svijet nekad
prije oekivao neto veliko.
ROSMER (tiho): On je barem imao hrabrosti da ivi ivot po svojoj
vlastitoj
glavi. I to je, ini mi se, ipak neto.
KROL: ta? ivot kao njegov? ini mi se da bi on opet mogao
zbrkati tvoje
misli i pojmove.
ROSMER: Ah, ne. Sad sam ja u svakom pogledu naisto sa
sobom.
KROL: Ah, kad bi bilo tako, dragi prijatelju. Ali ti si toliko osjetljiv
na utiske
izvana.
ROSMER: Sjednimo. Hou da razgovaram s tobom.
KROL: Da, porazgovarajmo. (sjedaju na sofu)
ROSMER (poslije krae pauze): Zar nije ovdje kod nas lijepo i
prijatno?
KROL: Da, sad je ovdje lijepo i prijatno... I mirno. Ti, Rosmere,
ima svoj dom.
A ja sam svoj izgubio.
ROSMER: Dragi moj, ne govori tako. Ono to je danas
poremeeno, moe
sutra opet biti u redu.
KROL: Nikada. Nikada vie. Bodlja e ostati. Vie nikada ne moe
biti kao prije.
ROSMER: Sluaj me sad, Krole. Nas dvojica smo bliski ve toliko
dugih godina.
Moe li zamisliti da se nae prijateljstvo prekine?
KROL: Ne znam nita na svijetu to bi nas moglo razdvojiti. Kako
ti je to palo
na pamet?
ROSMER: Jer ti toliko vanosti pridaje slaganju u miljenjima i
gledanjima.
KROL: No, da. Ali nas dvojica se ipak uglavnom slaemo. Barem u
velikim,
sutinskim stvarima.
ROSMER (tiho): Ne, ne vie.
KROL (hoe da skoi): ta kae?

22
ROSMER (zadri ga): Ne, ostani ovdje. Molim te, Krole.
KROL: ta je to...? Ja te ne razumijem. Govori!
ROSMER: Kao da se neko novo projee pojavilo u mojoj dui. Duh
nove
mladosti. I zato sam ja tamo...
KROL: Gdje, gdje si?
ROSMER: Tamo gdje su tvoja djeca.
KROL: Ti? Ti! Pa to nije mogue. Reci, gdje si?
ROSMER: Na istoj strani na kojoj su Lauritis i Hilda.
KROL (ponikne glavom) Otpadnik. Johan Rosmer... otpadnik.
ROSMER: A ja bih bio tako sretan... tako beskrajno sretan to
sam, kako ta to
zove, otpadnik, da nisam teko patio zbog toga to sam znao da
u time tebi
zadati bol.
KROL: Rosmere... Rosmere! Ovo nikad neu preboljeti. (gleda ga
alosno) Ah,
zar da ti bude tamo i da prua svoju ruku i pomo onima koji
kvare i razaraju
ovu zemlju.
ROSMER: Ja pomaem u njenom oslobaanju.
KROL: Da, znam, znam! Tako to zovu i zavedeni i oni koji vas
zavode. A zar ti
vjeruje da se osloboenje moe oekivati od takvog duha, koji se
sprema da
zatruje itav na drutveni ivot?
ROSMER: Ja se ne prikljuujem tom duhu vremena. ak ni jednoj
od zavaenih
partija. Ja hou da pokuam da skupim ljude sa svih strana, to
vie budem
mogao. Hou da ivim i da sve svoje snage uloim u to... da u
narodu ove
zemije stvorim pravo rasuivanje.
KROL: Ti, dakle, misli da u narodu jo nema dovoljno
rasuivanja! Ja sa svoje
strane smatram da smo mi svi na najboljem putu da budemo
povueni u
kaljugu, u kojoj je do sada uivao samo prostak.

23
ROSMER: Upravo zato ja postavljam pravi zadatak rasuivanju
naroda.
KROL: Kakav zadatak?
ROSMER: Da svi ljudi u zemlji postanu plemeniti.
KROL: Svi ljudi!
ROSMER: Ili to je mogue vie ljudi.
KROL: Kakvim to sredstvima?
ROSMER: Ja mislim: time, da im oslobodim duh i prosvijetlim
volju.
KROL: Ti si sanjalica, Rosmere. Ti hoe da ih oslobodi? Ti da ih
prosvijeti?
ROSMER: Ne, dragi moj... ja u samo pokuati da ih probudim i
potaknem na
to. Drugo moraju oni sami.
KROL: I ti misli da oni to mogu?
ROSMER: Da.
KROL: Vlastitom snagom?
ROSMER: Samo vlastitom snagom. Druge i nema.
KROL (ustaje): Zar prilii jednom sveteniku da tako govori?
ROSMER: Ja vie nisam svetenik.
KROL: Da, a... vjera tvoga djetinjstva?
ROSMER: Ni nje nemam vie.
KROL: Ni nje nema...!
ROSMER: Ostavio sam je. Morao sam je ostaviti, Krole.
KROL (potresen, savladava se): Da, tako je... Da, da. Jedno ne ide
bez
drugoga... Zbog toga si na kraju istupio iz slube u crkvi?
ROSMER: Da. Kad sam bio naisto sa sobom... kad sam postao
potpuno
svjestan da to nije samo prolazna zbunjenost, nego neto od ega
se vie ne
bih mogao i ne bih htio osloboditi... tad sam otiao.
KROL: Tako si se dugo, dakle, lomio. A mi... tvoji prijatelji, mi nita
nismo
znali. Rosmere, Rosmere!... kako si nam mogao preutjeti tu
alosnu istinu!
ROSMER: Jer sam smatrao da je to neto to se samo mene tie.
A onda nisam

24
elio ni da tebi i drugim prijateljima nepotrebno stvaram brige.
Mislio sam da
bih mogao da nastavim da ivim ovdje kao i do sada... tiho,
radosno i sretno.
Htio sam da itam i da se udubljujem u djela koja su do sada bila
za mene
knjige sa sedam peata. Da se iskreno uivljavam u veliki svijet
istine i
slobode, koji mi se sada otvorio.
KROL: Otpadnik. Svaka rije svjedoi o tome. Ali zato sada
priznaje svoje
potajno otpadnitvo? Zato upravo sada?
ROSMER: Ti sam si me prisilio na to, Krole.
KROL: Ja? Ja da sam te prisilio...?
ROSMER: Kad sam uo za tvoje bijesne istupe na skupovima...
kad sam itao o
tvojim jetkim govorima koje si tamo drao... o tvojim mrskim
ispadima protiv
onih to stoje na drugoj strani... o tvojim podrugljivim sudovima o
protivnicima... O, Krole, ta je to postalo od tebe! Tad mi se jasno
ukazala
moja dunost. Ljudi postaju ranjivi pod dejstvom svae, koja se
razvila. Mora
doi do mira, radosti i pomirenja u duama ljudi. I zato ja sada
istupam i
otvoreno priznajem da sam ono to jesam. Tako u i ja isprobati
svoje snage,
kao i drugi. Zar ne bi mogao i ti... sa svoje strane... saraivati u
tome?
KROL: Nikad u ivotu neu sklapati kompromise sa razornim
snagama drutva.
ROSMER: Daj onda barem da se borimo plemenitim orujem...
ako se ve
moramo boriti.
KROL: Onog ko se ne slae sa mnom u presudnim ivotnim
pitanjima, tog ja
vie ne poznajem. I prema njemu nemam nikakvih obzira.
ROSMER: Vai li to i za mene?
KROL: Ti si sam prekinuo sa mnom, Rosmere.

25
ROSMER: Ali, je li ovo prekid?
KROL: Je li!? Ovo je prekid sa svima koji su ti do danas bili bliski.
Sad ima da
snosi posljedice. (Rebeka dolazi s desna i irom otvara vrata)
REBEKA: Tako! Sad je na putu ka svome velikom rtvovanju. A mi
sad
moemo za sto. Izvolite molim, gospodine rektore.
KROL (uzima svoj eir): Laku no, gospoice Vest. Ovdje ja vie
nemam ta da
traim.
REBEKA (uzbuneno): ta je to? (zatvori vrata i doe blie) Vi ste
razgovarali?
ROSMER: On sad zna.
KROL: Mi te neemo ostaviti na miru, Rosmere. Mi emo te ve
prisiliti da opet
bude na naoj strani.
ROSMER: Tamo vie nikad neu biti.
KROL: To emo jo vidjeti. Nisi ti ovjek koji moe biti sam.
ROSMER: Pa ja i nisam sasvim sam. Mi emo podnositi samou u
dvoje.
KROL: Ah...! (proe ga neka sumnja) Jo i to! Beatine rijei...!
ROSMER: Beata...?
KROL (odbaci misao) Ne, ne... ovo je bilo runo... oprosti mi.
ROSMER: ta to? ta?
KROL: Neemo o tome. Fuj! Oprosti mi. Zbogom! (Ide ka vratima
predsoblja.)
ROSMER (prati ga): Krole! Ovako se ne smijemo razii. Sutra u
doi do tebe.
KROL (u predsoblju, okree se) Preko moga praga nee!
(Rosmer malo stoji
na otvorenim vratima. Onda ih zatvara i prilazi stolu.)
ROSMER: Nita ne smeta, Rebeka. Mi emo to znati da
podnesemo. Nas dvoje
vjernih prijatelja. Ti i ja.
REBEKA: ta misli ta je htio da kae s onim fuj?
ROSMER: Ne brini se za to, draga moja. Ni sam nije vjerovao to
to je rekao.
Ali ja u ga sutra posjetiti.

26
REBEKA: I danas e tako rano u svoju sobu? Poslije svega to se
dogodilo?
ROSMER: Danas kao i inae. Osjeam se tako lako sada kada je
ovo prolo.
Vidi, sasvim sam miran, draga Rebeka. I ti treba da sve ovo
podnosi s
pribranou. Laku no!
REBEKA: Laku no, dragi prijatelju! I dobro spavaj. (Rosmer
odlazi kroz vrata
Predsoblja, zatim se uju njegovi koraci uz stepenice. Rebeka
povue zvono
kraj pei. Dolazi gospoa Helset s desna.) Raspremite sto,
gospoo Helset. Gospodin pastor nee da jede, a gospodin rektor
je otiao
kui.
GOSPOA HELSET: Gospodin rektor je otiao? Pa ta je
gospodinu rektoru?
REBEKA (uzima runi rad) Proricao je da e naii teko
nevrijeme...
GOSPOA HELSET: Ali to je udno. Na nebu nema ni jednog
oblaka.
REBEKA: Samo da ne sretne bijele konje. Jer, ja se bojim da emo
uskoro uti
o svakakvim utvarama.
GOSPOA HELSET: Za ime boga, gospoice! Ostavite se tih
tunih stvari.
REBEKA: No, no, no...
GOSPOA HELSET (tiho): Mislite li, zaista, gospoice, da ovdje
ima neko ko
mora uskoro otii?
REBEKA: Boe sauvaj! Ali ima raznih bijelih konja na ovome
svijetu, gospoo
Helset... Pa, laku no! Idem u svoju sobu.
GOSPOA HELSET: Laku no, gospoice. (Rebeka ode s runim
radom
nadesno. Gospoa Helset zavrne lampu, trese glavom i mrmlja za
sebe) Isuse
Gospode, Isuse Gospode Ova gospoica Vest. Kakve ona stvari
govori!

27
 DRUGI IN

Rosmerova radna soba. Na lijevom zidu ulazna vrata. U pozadini

otvor za vrata
s navuenom zavjesom, kroz koji se ide u spavau sobu. Prozor je
desno,
ispred njega pisai sto, pokriven knjigama i papirima. Police sa
knjigama i
ormari. Jednostavan namjetaj. Staromodan naslonja naprijed
lijevo, ispred
njega sto. Rosmer u kunom kaputu sjedi na visokoj stolici za
pisaim stolom.
Izrezuje neku brouru i ustaje. Tu i tamo pogleda napoje. Neko
pokuca na
lijeva vrata.

ROSMER (ne okree se): Ui samo. (Rebeka ue u jutarnjem

ogrtau.)
REBEKA: Dobro jutro.
ROSMER (i dalje lista): Dobro jutro, draga moja. eli li neto?
REBEKA: Htjela sam samo da vidim jesi li dobro spavao?
ROSMER: O, spavao sam vrsto i mirno. Bez snova... (okree se)
A ti?
REBEKA: Hvala lijepo. Negdje pred jutro...
ROSMER: Ne znam, ali nije mi ve dugo bilo tako lako pri dui kao
sada. Ah,
ba je bilo dobro to sam sve izgovorio.
REBEKA: Da, nije trebalo da uti tako dugo, Rosmere.
ROSMER: Sad i sam ne shvatam da sam mogao biti takva
kukavica.
REBEKA: Pa to, zapravo, nije bio kukaviluk...
ROSMER: O, jeste, jeste, zna, kad dobro razmislim, onda je ipak
tu bilo
kukaviluka.
REBEKA: Utoliko e hrabrije sada rjeavati zaplete... (Sjeda na
stolicu kraj

28
pisaeg stola) Ali sad u ti ispriati ta sam uradila... i zbog ega
se ne smije
ljutiti na mene.
ROSMER: Ljutiti? Ali, draga moja, kako moe misliti...?
REBEKA: Bilo je to od mene malo na svoju ruku, ali...
ROSMER: Pa daj da ujem.
REBEKA: Sino, kad je Ulrik Brendel poao, ja sam mu dala da
ponese dva-tri
reda za Mortensgerda.
ROSMER (malo zamiljeno): Ali, draga Rebeka... Pa, ta si mu
napisala?
REBEKA: Napisala sam, da bi tebi uinio veliku uslugu ako se
pobrine za
nesretnog ovjeka i ako ga, po mogunosti, podri.
ROSMER: Draga moja, to nisi trebala uiniti. Time si Brendelu
samo nakodila.
A Mortensgerd je ovjek koga bih ja najradije drao na potpunom
odstojanju.
Pa ti zna da sam s njim imao spor.
REBEKA: Ali zar nisi i ti miljenja da bi bilo dobro da opet doe u
vezu s njim.
ROSMER: Ja? Sa Mortensgerdom? A iz kojih to razloga?
REBEKA: Pa, zato to se, zapravo, ne moe osjeati siguran
sada... kad se
ovo sve isprijeilo izmeu tebe i tvojih prijatelja.
ROSMER (gleda je i trese glavom): Zar ti stvarno misli da bi Krol
ili
neko drugi imao namjeru da se sveti?... Da bi bili u stanju...?
REBEKA: U prvoj vatri, dragi prijatelju... To se nikad ne moe
znati. Meni se
ini...kako je Krol to primio...
ROSMER: Ah, trebalo bi ga bolje poznavati. Krol je do kraja
astan ovjek.
Danas popodne u poi u grad i govoriti s njim. Hou da govorim
sa svima. Oh,
vidjee kako e to lako ii... (Gospoa Helset na vratima lijevo.)
REBEKA (ustaje): ta je, gospoo Helset?
GOSPOA HELSET: Gospodin rektor Krol je dolje u predsoblju.
ROSMER (skoi): Krol!

29
REBEKA: Rektor! Zamislite samo...!
GOSPOA HELSET: Pita, moe li doi gore da razgovara s
gospodinom
pastorom.
ROSMER (Rebeki): ta sam rekao!...Svakako da moe. (Ode do
vrata prema
stepenitu i vikne dolje) Doi gore, dragi prijatelju! Uvijek si mi
dobro doao!
(Rosmer dri vrata otvorena... gospoa Helset ode... Rebeka
povue zavjesu
na otvoru za vrata. Onda malo pospremi po sobi. Krol ulazi sa
eirom u ruci.
Rosmer tiho, uzbueno) Znao sam, da nije bio posljednji put...
KROL: Danas vidim stvari u mnogo drugaijem svjetlu nego jue.
ROSMER: Da, zar ne, Krole? Zar ne da vidi? Pa, poto si se
predomislio...
KROL: Ti me potpuno pogreno razumije. (Spusti eir na sto
kraj naslonjaa.)
Vrlo mi je vano da razgovaram s tobom u etiri oka.
ROSMER: Zbog ega ne moe gospoica Vest...?
REBEKA: Ne, ne, gospodine Rosmer. Ja ve idem.
KROL (mjeri je pogledom) A vas moram zamoliti za izvinjenje,
moja gospoice,
to sam doao u ovako rane sate. to sam vas zatekao prije nego
to ste imali
vremena....
REBEKA (ustukne): Kako? Vi mi, izgleda, zamjerate to ovdje po
kui hodam u
jutarnjem ogrtau?
KROL: Ma gdje bih ja to! Pa ja apsolutno ne znam ta je sada
pristojno i lijepo
ovdje na Rosmersholmu.
ROSMER: Ali, Krole, pa ti si danas kao van sebe!
REBEKA: Preporuujem se, gospodine rektore. (Izlazi lijevo.)
KROL: Dozvoljava li... (Sjeda u naslonja.)
ROSMER: Da, dragi moj, hajde da se udobno smjestimo i
porazgovaramo.
(Sjedne na stolicu preko puta Krola.)

30
KROL: Ja od jue nisam oka sklopio. Leao sam i borio se s
mislima... itavu
no.
ROSMER: I ta danas misli?
KROL: To se ne moe kazati u nekoliko rijei, Rosmere. Pusti me
da ponem sa
nekom vrstom uvoda. Mogu li ti neto ispriati o Ulriku Brendelu.
ROSMER: Da li bio kod tebe?
KROL: Ne. On je odsjeo u nekoj sumnjivoj krmi. I naravno, u
najsumnjivijem
drutvu. Banio je i troio dok je imao. Onda je tu itavu bandu
ispsovao na
pasja preskakala. Tu je, uostalom, imao pravo. Ali onda je dobio
batine i bio
baen u jarak.
ROSMER: On je, dakle, zaista nepopravljiv.
KROL: Onaj kaput je takoe zaloio. Ali njega su mu opet otkupili.
Moe li
pogoditi ko je to uinio?
ROSMER: Moda ti?
KROL: Ne. Nego plemeniti gospodin Mortensgerd.
ROSMER: Da, tako je!
KROL: Ispriali su mi da je Brendel prvo posjetio tog plebejca i
idiota.
ROSMER: To je bila srea za njega...
KROL: Svakako da je bila. (nagne se preko stola blie Rosmeru) A
sad smo
stigli do stvari na koju te moram upozoriti zbog naeg starog...
naeg
nekadanjeg prijateljstva.
ROSMER: Dragi moj, o emu se radi?
KROL: O tome da se ovdje u kui iza tvojih lea igra rava igra u
svakom
pogledu.
ROSMER: Kako to moe vjerovati? Misli, valjda, na Re... na
gospoicu Vest?
KROL: Na nju... dabome. S njenog stanovita ja to vrlo dobro
shvatam. Ipak je
ona ve odavno navikla da ovdje komanduje. Ali uprkos tome...

31
ROSMER: Ali, dragi Krole, ti si u velikoj zabludi. Ona i ja... pa mi
nemamo ni
najmanje tajne jedno pred drugim.
KROL: Da li je onda tebi poznato da je ona stupila u prepisiku sa
redaktorom
Baklje?
ROSMER: Ah, ti misli onih nekoliko rijei to je poslala po Ulriku
Brendelu?
KROL: To si, dakle, saznao. Pa zar ti odobrava da ona na taj nain
stvara veze
s tim sramnim piskaralom, koji svake boje sedmice pokuava da
mene i moju
djelatnost u kolstvu i javnom ivotu stavi na stub srama?
ROSMER: Dobri moj, na tu stranu stvari ona sigurno nije ni
pomislila. A,
uostalom... ona kao i ja ima u svim stvarima odrijeene ruke.
KROL: Tako? To sigurno takoe pripada novom pravcu kojim si
sada krenuo.
Jer, tvoja stanovita sigurno zastupa i gospoica Vest.
ROSMER: Svakako. Nas dvoje smo se vjerno i zajedno izborili.
KROL (gleda ga i polako trese glavom) Ah, kako si ti slijep i
zaluen ovjek!
ROSMER: Ja? Zato to misli?
KROL: Jer se ne usuujem da mislim ono najgore... neu to da
mislim. Ne, ne!
Pusti me da govorim sve... Ti stvarno pridaje vanosti mom
prijateljstvu? I
mojoj panji, zar ne?
ROSMER: Na ta pitanja valjda ne treba da odgovorim.
KROL: Dobro, ali tu je i neto drugo to zahtijeva odgovor...
zahtijeva otvoreno
objanjenje s tvoje strane... Hoe li mi dopustiti da te podvrgnem
nekoj vrsti
sasluanja...?
ROSMER: Sasluanja?
KROL: Da, da te ispitam o mnogo emu, ega ti je, moda, muno
da se
sjea. Vidi, ta pria o tvom otpadnitvu... ili tvom osloboenju,
kako ti to

32
zove... ona je u vezi sa mnogim stvarima, o kojima si mi, zbog
samog sebe,
duan objanjenje.
ROSMER: Dragi moj, pitaj ta ti srce eli, ja nemam ta da krijem.
KROL: Ako je tako, onda mi reci... ta je, po tvom miljenju, bio
posljednji
razlog to je Beata otila tamo i uinila kraj svom ivotu.
ROSMER: Zar moe tu neto sumnjati? Ili, bolje reeno, mogu li
se traiti
razlozi za ono to uini jedan nesretan, bolestan i neuraunljiv
ovjek.
KROL: Jesi li ti siguran da je Beata bila tako neuraunljiva? Barem
ljekari su bili miljenja da stvar nije ba sasvim beznadena.
ROSMER: Da su je ljekari ikad vidjeli onakvu, kakvu sam je ja
ponekad gledao
dan i no, ne bi ni oni sumnjali u to.
KROL: Ni ja tada nisam sumnjao.
ROSMER: Pa svaka sumnja je, na alost, i bila iskljuena. Ja sam
ti priao o
njenoj neumjerenoj strastvenosti i njenom zahtijevanju da joj
uzvratim. Oh, taj
uas koji mi je ulijevala! Pa onda njene bezrazlone i unitavajue
samooptube u toku posljednjih godina.
KROL: Da, poto je saznala da e zauvijek ostati bez djece.
ROSMER: No, dakle, razmisli samo... Toliko muenje i uasavanje
nad neim
za ta niko nije kriv...! Kako je onda mogla biti uraunljiva?
KROL: Hm... Sjea li se, moda, da li si tada imao u kui knjiga
koje obrazlau
svrhu braka... prema propisanom shvatanju naeg vremena?
ROSMER: Sjeam se da mi je gospoica Vest posudila neko takvo
djelo. Ona
je, kao to zna, naslijedila doktorovu biblioteku. Ali, moj dragi
Krole, ti,
valjda, ne misli da smo mi bili tako neoprezni da jadnu bolesnicu
upuujemo u
takve stvari? Ja te mogu asno i sveano uvjeriti da nikakve nae
krivice

33
nema. Samo njeni vlastiti iskidani nervi, oni su je odveli na taj
alosni put.
KROL: Jedno ti svakako sada mogu ispriati. I to je ovo: jadna,
izmuena i
prenapregnuta Beata je sama svom ivotu uinila kraj zato da bi ti
mogao dalje
da ivi sretno, da ivi slobodno... po vlastitom izboru.
ROSMER (skoi): ta hoe time da kae?
KROL: Prvo me mora mirno sasluati, Rosmere. Jer sad moram
da govorim o
tome. U toku zadnje godine svog ivota bila je Beata dva puta kod
mene da mi
se ali na svoj strah i oajanje.
ROSMER: Zbog iste stvari?
KROL: Ne. Prvi put je dola i tvrdila da si ti na putu otpadnitva,
da hoe da
prekine s vjerom svojih otaca.
ROSMER (ustro): To to govori je nemogue, Krole! Sasvim
nemogue! Vara se!
KROL: Kako to?
ROSMER: Zato to sam se ja, dok je Beata bila iva, jo sam sa
sobom borio i
sumnjao. A borio sam se sam i u potpunoj utnji. Ne vjerujem ni
da je
Rebeka...
KROL: Rebeka?
ROSMER: No, da, gospoica Vest. Zovem je Rebeka zbog
kratkoe.
KROL: To sam primijetio.
ROSMER: Zato mi je potpuno neshvatljivo kako je Beata mogla
doi na takve
misli. I zato nije sa mnom razgovarala o tome? A to nije nikad
uinila. Ni
jednom rijeju.
KROL: Jadnica... molila me je i preklinjala da ja razgovaram s
tobom...
ROSMER: Pa zato to nisi uinio?
KROL: Zar sam tada mogao i trenutak posumnjati u njenu
poremeenost?

34
Takva optuba protiv ovjeka kao to si ti!... A onda je dola jo
jedanput...
otprilike mjesec dana kasnije. Prividno je bila mirnija. Ali kad je
pola, rekla mi
je: sad na Rosmersholmu mogu oekivati bijele konje.
ROSMER: Da, da, bijeli konji... o njima je esto govorila.
KROL: A kad sam ja pokuao da je odvratim od tunih misli,
odgovorila mi je
samo: meni ne ostaje vie mnogo vremena. Jer, sad se Johan
mora odmah
oeniti Rebekom.
ROSMER (skoro bez glasa): ta to govori...? Ja da se oenim sa
KROL: To je bilo u etvrtak popodne... U subotu naveer ona se
bacila s mosta
dolje u mlinski jaz.
ROSMER: I ti nas tada nisi opomenuo...?
KROL: Pa i sam zna kako je esto govorila o tome da mora
uskoro umrijeti.
ROSMER: Da, to znam. Ali uprkos tome... ti si nas morao
opomenuti.
KROL: Imao sam namjeru. Ali onda je bilo prekasno.
ROSMER: Ali zato nisi ni poslije...? Zato si mi to sve preutao?
KROL: A kakve bi svrhe bilo da sam doao ovamo da te jo vie
muim i
uznemiravam? Pa ja sam itavu tu stvar smatrao pustim i praznim
fantaziranjem... sve do sino.
ROSMER: Dakle, sad vie ne?
KROL: Zar Beata nije sasvim jasno vidjela kad je rekla da e ti
napustiti vjeru
svoga djetinjstva.
ROSMER (zuri preda se) Da, to ne razumijem. To mi je
najneshvatljivije na
svijetu.
KROL: Neshvatljivo ili ne... to je tako. A sad te pitam, Rosmere,
koliko istine
ima u njenoj drugoj optubi? Posljednjoj, mislim.
ROSMER: Optubi? Zar je to bila optuba?
KROL: Moda nisi tano zapamtio kako glase te rijei. Ona mora
otii, rekla

35
je... Zato? No?
ROSMER: Da bih se ja mogao oeniti Rebekom...
KROL: Ne, rijei nisu glasile sasvim tako. Beata se drugaije
izrazila. Rekla je:
meni ne ostaje vie mnogo vremena. Jer, Johan se sada mora
odmah oeniti
Rebekom.
ROSMER (gleda ga trenutak, onda ustaje): Sada te razumijem,
Krole.
KROL: No... i? ta ima da odgovori?
ROSMER (tiho i savladavajui se): Na ovako neto neuveno...?
Jedini pravi
odgovor bi bio da ti pokaem vrata.
KROL (ustaje): Lijepo.
ROSMER (stane pred njega): Sluaj me sad. Ima ve godina
dana... od onog
trenutka kad nas je Beata napustila... kako Rebeka Vest i ja ivimo
sami ovdje
na Rosmersholmu. Sve to vrijeme ti si znao za Beatinu optubu.
Ali ja ni
jednog trenutka nisam primijetio da tebi taj nain zajedniikog
ivota smeta.
KROL: Do sino ja nisam znao da taj zajedniki ivot vode jedan
otpadnik i
jedna... emancipovana ena.
ROSMER: Ah...! Ti, dakie, misli da kod otpadnika i
emancipovanih ena ne
moe biti istih namjera? Misli da oni ne mogu imati morala i
vrstine u samoj
svojoj prirodi?
KROL: Ja ne drim mnogo do morala koji ne potie od vjere i
crkve.
ROSMER: Zar ne izuzima ni mene i Rebeku, ni moj i Rebekin
odnos?
KROL: Ne mogu samo zbog vas da napustim svoje ubjeenje, da
nema velike
razdaljine izmeu slobodnih misli i... hm!
ROSMER: I... ega?
KROL:... i slobodne ljubavi... ako ve hoe sve da uje.

36
ROSMER (tiho): I ti se ne stidi da to meni kae? Ti koji me
poznaje od mog
najranijeg djetinjstva.
KROL: Upravo zato. Ja znam kako lako mogu na tebe uticati ljudi
iz tvoje
okoline. A ta tvoja Rebeka... no, dakle, ta gospoica Vest... o njoj
mi, zapravo,
i ne znamo skoro nita. Ukratko, Rosmere... ja te jo ne naputam.
A ti sam...
ti mora, dok je vremena, pokuati da se spasi.
ROSMER: Da se spasim? Kako to? (Gospoa Helset proviri unutra
na lijeva
vrata.)
ROSMER: ta hoete?
GOSPOA HELSET: Htjela sam da zamolim gospoicu da sie.
ROSMER: Gospoica nije ovdje gore.
GOSPOA HELSET: Nije? (gleda oko sebe) Ba udno. (ode)
ROSMER: Dakle?
KROL: Sluaj. ta se ovdje tajno dogaalo za Beatinog ivota... i
ta se i sad
jo dogaa... to ne mislim dalje ispitivati. Znam da si bio duboko
nesretan u
svom braku i to ti u izvjesnoj mjeri moe posluiti kao izvinjenje...
ROSMER: Ah, kako ti mene, u stvari, malo poznaje...?
KROL: Ne prekidaj me. ta sam, dakle, htio da kaem... ako ovaj
zajedniki
ivot sa gospoicom Vest i nastavi... neophodno je da o svom
kolebanju uti
kao zaliven... o svom tunom dezerterstvu, do koga te ona dovela.
Pusti me da
govorim! Pusti me da govorim! Kaem... u najgorem sluaju ti
moe da misli,
da sumnja i da vjeruje u ta god hoe... u ovom ili onom
pravcu. Ali,
zaboga, zadri svoja ubjeenja za sebe. Pa to je tvoja isto
privatna stvar.
Nema nikakve potrebe da tako neto rastrubi po itavoj zemlji.
ROSMER: Za mene to jeste potreba... da se izvuem iz ovog
dvosmislenog i

37
lanog poloaja.
KROL: Ali ti ima obaveze prema tradiciji svoga roda. Rosmere! To
ne
zaboravi! Rosmersholm je od davnih vremena bio sjedite reda i
poretka...
asnog potovanja prema svemu to su najbolji sinovi naeg
drutva stvarali i
zastupali. itav ovaj kraj je dobio peat Rosmersholma. Zavladala
bi kobna i
nepopravljiva zbunjenost ako bi se saznalo da si ti sam raskinuo s
onim, to bi
se moglo nazvati porodinim duhom Rosmera.
ROSMER: Dragi Krole... iz tog ugla ne mogu da gledam ovu stvar.
Ja smatram
svojom neodlonom dunou da donesem malo svjetla i radosti
ovdje, gdje
je rod Rosmera dugo, dugo vremena donosio samo mrak i
zlovolju.
KROL (gleda ga strogo): Da! To bi bio dostojan zadatak za ovjeka
s kojim
njegov rod izumire. Sluaj, ostavi se toga! To nije posao kome si ti
vian. Ti si
stvoren da ivi kao tihi naunik.
ROSMER: Sasvim mogue. Ali i ja hou da jednom uestvujem u
ivotnoj borbi.
KROL: ivotna borba... zna li ta e ona znaiti za tebe? To e
biti borba sa
svim tvojim prijateljima, borba na ivot i smrt.
ROSMER (tiho): Valjda nisu svi oni tako fanatini kao ti.
KROL: Ti si bezazlena dua, Rosmere, neiskusna dua. Ti i ne
sluti kakva
e se strana oluja na tebe stutiti. (Gospoa Helset proviri na
pritvorena vrata
lijevo.)
GOSPOA HELSET: Gospoica pita...
ROSMER: ta je?
GOSPOA HELSET: Dolje je neko ko eli da razgovara s
gospodinom pastorom.
ROSMER: Je li, moda, onaj to je sino bio ovdje?

38
GOSPOA HELSET: Ne, ovo je gospodin Mortensgerd.
ROSMER: Mortensgerd?!
KROL: Aha! Tako daleko smo, dakle, stigli! Tako daleko!
ROSMER: ta hoe on od mene? to ga niste vratili?
GOSPOA HELSET: Gospoica je rekla da pitam moe li on doi
gore?
ROSMER: Kaite mu da imam posjetu.
KROL: Samo vi njega pustite gore, gospoo Helset. (gospoa
Helset ode)
KROL (uzima eir): Povlaim se sa bojnog polja... za sada. Ali
glavna bitka jo
nije poela.
ROSMER: Zaklinjem ti se ivotom, Krole, da nemam nita s
Mortensgerdom.
KROL: Ja ti vie ne vjerujem. Ni jedne rijei. Ni u emu ti vie ne
mogu
vjerovati. Od sada je borba do krvi. Vidjeemo, da li emo te moi
uiniti
nekodljivim.
ROSMER: O, Krole, kako si nisko, kako si beskrajno nisko sada
pao.
KROL: Ja! I ti da mi to kae! Sjeti se Beate!
ROSMER: Zar opet poinje s tim?!
KROL: Ne. Kako e rijeiti zagonetku mlinskog jaza, to ostavljam
tvojoj
savjesti... ako je jo uopte ima. (Pader Mortensgerd dolazi tiho i
neprimjetno
na vrata lijevo. On je malen, suh ovjek, rijetke, crvenkaste kose i
brade.)
KROL (gleda ga s mrnjom): Pa, dakle, Baklja. Istaknuta na
Rosmersholmu!
(zakopava kaput) Da, onda vie nema sumnje kojim u ja putem
da krenem.
MORTENSGERD (blago): Baklja e uvijek biti istaknuta da
osvijetli put
gospodinu rektoru.
KROL: Da, vae dobre namjere ve odavno poznajemo. Ali, ima
jedna
zapovijest koja kae: ne svjedoi lano protiv blinjeg svog.

39
MORTENSGERD: Nije potrebno da me podsjeate na zapovijesti,
gospodine
rektore.
KROL: Ni na estu?
ROSMER: Krole...!
MORTENSGERD: Ako je potrebno, onda je gospodin pastor za to
najpozvaniji.
KROL (podrugljivo): Gospodin pastor? Da, nesumnjivo je gospodin
pastor po tom
pitanju najpozvaniji... Mnogo uspjeha, moja gospodo. (Ode i zalupi
vrata.)
ROSMER (dugo gleda u vrata, govori za sebe) Da, da, znai,
moralo je tako
biti! (okrene se) Hoete li mi, molim vas, rei gospodine
Mortensgerd, ta vas
vodi k meni?
MORTENSGERD: Moja posjeta se, zapravo, tie gospoice Vest.
Mislio sam da
joj moram zahvaliti za ljubazno pismo koje sam od nje jue dobio.
ROSMER: Znam da vam je pisala. Jeste li ve govorili s njom?
MORTENSGERD: Da, sasvim kratko. (s lakim smijekom) ujem
da su se
pogledi ovdje na Rosmersholmu u mnogo emu promijenili.
ROSMER: Moji pogledi su se promijenili u mnogim stvarima.
Gotovo bih
rekao... u svim stvarima.
MORTENSGERD: Gospoica mi je rekla. I tako je mislila da bih se
mogao
popeti i malo porazgovarati s vama o tome, gospodine pastore.
ROSMER: O emu, gospodine Mortensgerd?
MORTENSGERD: Da li biste mi dozvolili da u Baklji damo
saoptenje o vaoj
promjeni pogleda... i o tome da ete se prikljuiti stvari slobodne
misli i
napretka?
ROSMER: To moete mirno uiniti. Ja vas ak molim da to
saoptite.
MORTENSGERD: Objaviemo sutra ujutro. To je velika i vana
vijest, da pastor

40
Rosmer sa Rosmersholma misli da bi mogao i u ovom smislu da se
bori za
svjetlost.
ROSMER: Ne razumijem vas sasvim.
MORTENSGERD: Hou da kaem da kima nae partije postaje
jaa. Kad god
dobijemo nekog ozbiljnog, hrianski nadahnutog pristalicu.
ROSMER (malo iznenaen): Vi onda ne znate...? Zar vam
gosponica Vest nije i
to rekla...?
MORTENSGERD: ta to, gospodine pastore? Gospoica je imala
pune ruke
posla. Rekla mi je da samo treba da se popnem do vas, a ostalo
u uti iz vaih
vlastitih usta.
ROSMER: Onda u vam rei da sam se ja potpuno oslobodio. U
svakom
pogledu. Nemam vie nikakve veze sa crkvenim uenjem. Te
stvari me se
ubudue ne tiu.
MORTENSGERD (gleda ga iznenaeno) Ne, pa da je mjesec sa
neba pao, ne bi
me tako iznenadio kao...! Vi se, dakle, odriete sebe, gospodine
pastore?
ROSMER: Da. Stigao sam tamo gdje ste vi ve odavno bili. To
moete sutra
saoptiti u Baklji.
MORTENSGERD: I to? Ne, dragi gospodine pastore... Oprostite...
ali tu stranu
stvari ne treba doticati.
ROSMER: Ne treba?
MORTENSGERD: Za sada ne, ja mislim.
ROSMER: Ali ne shvaam...
MORTENSGERD: Vidite, gospodine pastore, vi niste toliko
upueni u stvari kao
ja. Znate, ako vi elite da preete u tabor slobodne misli... i ako...
kako kae
gospoica Vest... hoete da uzmete uea u pokretu... onda to
uinite sa

41
eljom da i slobodnoj misli i pokretu budete od koristi, koliko god
moete.
ROSMER: Da, to je ono to svim srcem elim.
MORTENSGERD: Pa, onda u vam odmah rei, gospodine
pastore: ako vi svoj
raskid sa crkvom objavite pred javnou, ostaete na samom
poetku vezanih
ruku.
ROSMER: Mislite?
MORTENSGERD: Da. Budite uvjereni da onda vie neete mnogo
uiniti u
naem kraju. A osim toga... imamo mi dovoljan broj slobodnih
mislilaca,
gospodine pastore. Gotovo bih rekao, imamo ve i previe ljudi te
vrste. Ono
to partija treba, to su hrianski elementi... neto to svi moraju
respektovati.
A takvih nam zaista nedostaje. Zato je najvanije da vi preutite
stvari
koje se ire publike nita ne tiu. Vidite, to je moje miljenje.
ROSMER: Tako... vi se dakle, ne usuujete da se upustite sa
mnom, ako ja
otvoreno priznam svoj raskid?
MORTENSGERD (trese glavom): Da, to ne bih rado uinio. U
zadnje vrijeme
postavio sam sebi kao pravilo da vie ne podravam ni jednu
stvar ili osobu
koja ide protiv crkve.
ROSMER: Jeste li to onda vi u zadnje vrijeme opet naklonjeni
crkvi?
MORTENSGERD: To je druga stvar.
ROSMER: Aha, tako, dakle. Da, onda vas razumijem.
MORTENSGERD: Gospodine pastore, ne smijete zaboraviti da
ja... narolto ja...
nemam potpune slobode djelovanja.
ROSMER: ta vas to vezuje?
MORTENSGERD: Ja sam igosan... eto, to me vezuje.
ROSMER: Ah... da.

42
MORTENSGERD: igosani, gospodine pastore. To naroito vi ne
smijete
zaboraviti. Jer vi ste bili prvi koji mi je taj ig utisnuo.
ROSMER: Da su moja stanovita tada bila kao danas, ja bih
mnogo paljivije
razmotrio vau pogreku.
MORTENSGERD: To i ja mislim. Ali sad je prekasno. Obiljeili ste
me za sva
vremena. Za itav ivot. No, vi sigurno i ne znate kako je to. Ali
sad ete
moda uskoro i sami osjetiti bol igosanja, gospodine pastore.
ROSMER: Ja?
MORTENSGERD: Da. Jer nemojte misliti, ni sada ni nikada, da e
rektor Krol i
njegov krug imati razumijevanja za ponaanje kao to je vae!? A
Okrune
novine, zna se, pokazae vam svoje zube. Moe se ak dogoditi
da i vi
postanete igosani.
ROSMER: U svim privatnim stvarima ja se osjeam neranjivim,
gospodine
Mortensgerd. U moje vladanje niko ne moe dirati.
MORTENSGERD (sa finim smijekom): To su bile velike rijei,
gospodine pastore.
ROSMER: Moe biti. Ali ja imam puno pravo da izgovorim te
velike rijei.
MORTENSGERD: I ako biste svoje vladanje onako temeljito
ispitali, kako ste
nekada ispitali moje?
ROSMER: Vi to kaete tako udno. ta mislite time? Neto
odreeno?
MORTENSGERD: Da, to je jedna odreena stvar. Samo jedna. Ali
ona bi mogla
vie nego loe djelovati, ako je saznaju zlonamjerni protivnici.
ROSMER: Hoete li mi, molim vas, rei ta bi to moglo biti?
MORTENSGERD: Zar ne pogaate i sami, gospodine pastore?
ROSMER: Ne, zaista ne. Pojma nemam.
MORTENSGERD: No, onda vam moram ja otkriti... Sauvao sam
jedno

43
neobino pismo, napisano ovdje na Rosmersholmu.
ROSMER: Mislite na pismo gospoice Vest? Zar je ono tako
neobino?
MORTENSGERD: Ne, to pismo nije neobino. Ali jednom sam
dobio i jedno
drugo pismo iz ove kue.
ROSMER: Takoe od gosponice Vest?
MORTENSGERD: Ne, gospodine pastore.
ROSMER: Pa od koga onda? Od koga?
MORTENSGERD: Od vae pokojne ene.
ROSMER: Od moje ene? Vi ste dobili pismo od moje ene?
MORTENSGERD: Da, jesam.
ROSMER: Kada?
MORTENSGERD: To je bilo posljednjih dana njenog ivota. Moda
prije
godinu i po dana. I to pismo... ono je vrlo neobino.
ROSMER: Pa vi sigurno znate da je moja ena tada bila duevno
bolesna.
MORTENSGERD: Da, znam da su to mnogi vjerovali. Ali ja mislim
da se po
ovom pismu tako neto ne bi moglo primijetiti. Kad kaem da je
pismo bilo
neobino, onda ne mislim neobino na taj nain.
ROSMER: Kako li je mojoj jadnoj eni moglo pasti na pamet da
vam pie?
MORTENSGERD: Imam pismo kod kue. Ono poinje otprilike
ovako: da ona
ivi u velikoj brizi i strahu. Jer ovdje u okolini ima tako mnogo
ravih ljudi,
pie dalje, i ti ljudi misle samo na to kako da vama naprave tete i
neprilike.
ROSMER: Meni?
MORTENSGERD: Da, tako kae. A sad dolazi ono najneobinije.
Treba li da vam
kaem, gospodine pastore?
ROSMER: Svakako! Sve! Bez ikakvog ustezanja.
MORTENSGERD: Dalje me pokojnica moli i preklinje da budem
velikoduan.

44
Ona zna, kae, da ste vi bili taj, gospodine pastore, koji je uinio
da ja budem
udaljen iz uiteljske slube. I zato me jako moli da vam se ne
svetim.
ROSMER: A ime je mislila da mi se moete osvetiti?
MORTENSGERD: I to stoji u pismu: ako ujem glasine da se na
Rosmersholmu
dogaaju rune i grene stvari, da ne smijem u njih povjerovati.
Jer samo zli
ljudi te glasine ire, da bi vas unesreili.
ROSMER: To stoji u pismu?
MORTENSGERD: Moete ga nekom prilikom i sami proitati,
gospodine pastore.
ROSMER: Ali ja ne shvatam...! Te rune glasine, koje je ona bila
uobrazila... na
ta su se odnosile?
MORTENSGERD: Prvo na to da ste vi raskinuli sa vjerom svoga
djetinjstva,
gospodine pastore. To je vaa ena poricala vrlo odluno... tada. A
dalje... hm.
ROSMER: Dalje?
MORTENSGERD: Da, dalje pie... a to je prilino zbrkano... da njoj
nije nita
poznato o nekom grenom odnosu na Rosmersholmu. Njoj nije
uinjena
nikakva nepravda. A ako se takve glasine ipak budu irile, ona me
preklinje da
ih ne spominjem u Baklji.
ROSMER: Nije spomenuto nikakvo ime?
MORTENSGERD: Ne.
ROSMER: Ko vam je donio to pismo?
MORTENSGERD: Obeao sam da to neu kazati. Doneseno mi je
jedne veeri
kui.
ROSMER: Da ste se raspitali, odmah biste saznali da moja jadna
nesretna ena
nije bila sasvim uraunljiva.
MORTENSGERD: Ja se jesam raspitao, gospodine pastore. Ali
moram da

45
kaem, da ja nisam imao taj utisak.
ROSMER: Ne?... Ali zato vi meni, zapravo, sada govorite o tom
starom
konfuznom pismu?
MORTENSGERD: Da bih vam savjetovao da budete krajnje
oprezni, gospodine
pastore.
ROSMER: U svom nainu ivota, mislite?
MORTENSGERD: Da. Ne smijete zaboraviti da vi sad vie niste
posveen
ovjek.
ROSMER: Vi, dakie, ostajete pri tome da ovdje ima neeg to
treba kriti?
MORTENSGERD: Ne znam zato jedan slabodan ovjek ne bi
imao prava da u
potpunosti ivi svoj ivot. Ali, kako rekoh, od danas budite oprezni.
Ako prodre
u javnost bilo ta, to se suprotstavlja predrasudama, onda
moete biti sigurni
da e ispatati itav pokret duhovnog osloboenja. Adieu,
gospodine pastore.
ROSMER: Adieu.
MORTENSGERD: A sad idem pravo u tampariju da dam za
Baklju veliku
novost.
ROSMER: Objavite sve.
MORTENSGERD: Objaviu sve to mislim da ljudi treba da znaju.
(On
pozdravlja i ode. Rosmer stoji na vratima dok Mortensgerd silazi
niz stepenice.
uje se zatvaranje kunih vrata.)
ROSMER (na vratima, zove priguenim glasom): Rebeka! Re...hm.
(glasno)
Gospoo Helset, zar gospoica Vest nije dolje?
GOSPOA HELSET (uje se dolje u predsoblju) Ne, gospodine
pastore, ovdje
nije. (Zavjesa se u pozadini povlai u stranu. Pojavljuje se Rebeka
na otvoru
iza vrata.)

46
REBEKA: Rosmer!
ROSMER (okree se): ta? Ti si bila unutra, u mojoj spavaoj
sobi? ta si radila
tamo, draga moja?
REBEKA (prilazi mu) Prislukivala sam.
ROSMER: Ali, Rebeka, kako si mogla?
REBEKA: Pa... zato da ne? Tako je runo zvualo kad je rekao
ono o mom
jutarnjem ogrtau...
ROSMER: Tako? Znai bila si tu i kad je Krol...?
REBEKA: Da. Htjela sam da znam ta mu je na umu.
ROSMER: Pa ja bih ti to ispriao.
REBEKA: Teko da bi mi sve ispriao. A sigurno ne bi njegovim
rijeima.
ROSMER: ula si, dakle, sve?
REBEKA: Da, skoro sve, misilim. Kad je Mortensgerd stigao,
morala sam za
trenutak dolje.
ROSMER: A onda si se opet vratila...
REBEKA: Nemoj se zbog toga ljutiti na mene, dragi prijatelju.
ROSMER: Radi ti sve onako kako sama misli da je pravo i
ispravno. Ti ima
svoju punu slobodu... Ali, ta sad kae, Rebeka...? Ah, mislim da
nikad nisam
bio toliko upuen na tebe kao sada.
REBEKA: Pa mi smo oboje bili spremni na ovo, to je moralo doi.
ROSMER: Ne, ne, na ovo ne!
REBEKA: Na ovo ne?
ROSMER: Mogao sam ve oekivati da e, prije ili kasnije, nae
lijepo, isto
prijateljstvo biti osumnjieno i uprljano. Ali ne od Krola. Od njega
ovako neto
nikad ne bih oekivao... samo od sirove i proste svjetine. O, da,
imao sam ja
mnogo razloga kad sam nau vezu tako ljubomorno skrivao pred
oima ljudi.
Bila je to opasna tajna.
REBEKA: Ah, ta nas se onda tiu mljenja drugih! Pa, mi dobro
znamo da

47
nemamo nikakve krivice.
ROSMER: Ja? Bez krivice? Da, tako sam, naravno, mislio... sve do
ovog asa.
Ali sada... sada, Rebeka.
REBEKA: ta... sada?
ROSMER: Kako da objasnim sebi Beatine uasne optube!
REBEKA (uzbuneno): Ah, ne govori o Beati. Ne misli vie na
Beatu! Pa bio si se
tako lijepo oslobodio nje, mrtve.
ROSMER: Otkad sam ovo saznao, kao da je na neki tajanstven
nain donekle
oivjela.
REBEKA: Ne... to ne, Rosmere! To nikako!
ROSMER: Da, kad ti kaem. Moramo pokuati da dokuimo sve
to. Kako je
Beata dospjela u tu nesretnu zabludu?
REBEKA: Nee, valjda, i ti poeti da sumnja da je ona bila skoro
sasvim luda?
ROSMER: O, da, hou. Upravo je to ono u ta vie nisam tako
vrsto ubijeen.
A, osim toga, ako je to i bio sluaj...
REBEKA: Ako je bio?... ta onda?
ROSMER: Mislim, gdje onda treba da traimo pravi uzrok tome,
to je bolesna
opsjednutost njene due prela u ludilo?
REBEKA: Ah, ta ti vrijedi da se neprekidno gubi u takvim
mozganjima.
ROSMER: Ja ne mogu drukije, Rebeka. Ne mogu se vie
osloboditi te mune
sumnje i da hou.
REBEKA: Ali to moe postati opasno... ako vjeno bude
zaokupljen tim
neutjenim mislima.
ROSMER (hoda nemirno i zamiljeno) Mora da sam se sam odao
na neki nain.
Mora da je ona primijetila kako sam se osjeao sretan od onog
momenta kad si
ti dola kod nas.
REBEKA: Ali, dragi prijatelju, ako je i bilo tako...!

48
ROSMER: Vidi... njoj je sigurno palo u oi da mi itamo iste
knjige. Da traimo
jedno drugo i razgovaramo o toliko novih stvari. Ali ipak ne
shvatam! Pa ja
sam se toliko trudio da je potedim. Kad sada mislim unazad, ini
mi se da ni
po cijenu svog ivota ne bih mogao dopustiti da ona primijeti nae
odnose. Zar
nije tako bilo, Rebeka?
REBEKA: O, naravno da je bilo!
ROSMER: I ti isto tako... A ipak...! Ah, ta misao mi je strana! Ona
je, dakle,
ovuda hodala... ta jadna ena... sa svojom bolesnom ljubavlju... i
utala i
utala, i nas posmatrala... sve primjeivala i... sve pogreno
razumjela.
REBEKA (kri ruke) Ah, kamo sree da nikad nisam dola na
Rosmersholm!
ROSMER: Kad samo pomislim, koliko je ona u tiini propatila!
Kakve je sve
grozne stvari mogla u svom bolesnom mozgu zamiljati i nama
predbacivati!...
Da li je ikada tebi neto rekla, to bi mogao biti neki znak o tome?
REBEKA (uasnuto): Meni? Zar misli da bih poslije toga i jedan
jedini dan
ostala ovdje?
ROSMER: Ne, to se razumije... O, kako mora da se borila. I to
sama borila,
Rebeka. Oajna i potpuno sama... A onda na kraju... shvatljiva i
optuujua ta
pobjeda... u mlinskom jazu! (Baci se na stolicu za pisaim stolom,
nalakti se na
sto i pokrije lice rukama.)
REBEKA (priblii mu se oprezno s lea): Sad me sluaj, Rosmeru.
Kad bi bilo u
tvojoj moi, da Beatu dozove natrag... sebi... na Rosmersholm...
da li bi to
uinio?

49
ROSMER: Ah, ta znam da li bih uinio ili ne. Sad ne mislim ni na
ta drugo
nego na ono to je nepopravljivo.
REBEKA: Sad je trebalo da pone da ivi, Rosmere, bio si ve
blizu toga. Bio
si se sasvim oslobodio... u svakom pogledu. Osjeao si se tako
slobodno i tako
lako.
ROSMER: Ah, da, stvarno jesam... A sad je doao ovaj teki teret.
REBEKA (iza njega, s rukama na naslonu stolice): Kako je bilo
lijepo kad smo
sjedili dolje u sobi u sumraku i pomagali jedno drugom da
stvaramo nove
ivotne planove. Htio si da stupi u ivi ivot... u ivi ivot dana...
kako si
govorio. Htio si da ide od jednog doma do drugog kao duh
slohode. Htio si da
pridobije duhove i volju, da stvara plemenite ljude svuda oko
sebe... u sve
veim i veim krugovima. Plemenite ljude.
ROSMER: Radosne, plemenite ljude.
REBEKA: Da... radosne.
ROSMER: Jer radost je ono to oplemenjuje ljude, Rebeka.
REBEKA: I bol. Zar, misli li i ti tako? Veliki bol.
ROSMER: Da... ako ga se moe podnijeti. Podnijeti i prevazii.
REBEKA: Da. I to ti mora.
ROSMER (trese tuno glavom): Ovo nikad neu prevazii...
sasvim, nikada.
Uvijek e mi preostajati sumnja. Pitanje. Nikad vie neu moi da
uivam u
onom osjeanju koje ivot ini tako udno lijepim.
REBEKA (preko naslona, tie): Kojem osjeanju, Rosmere?
ROSMER (pogleda je) Tihe, radosne nedunosti.
REBEKA (stupi korak natrag): Da. Nedunosti. (Kratka pauza.)
ROSMER (nalaken na sto s glavom u rukama, gleda preda se): I
kako je znala
da kombinuje! Kako je sistematino nizala jednu kariku za
drugom! Prvo ju je

50
muila sumnja u moju pravovjernost... kako li je jo tada dola do
toga? Ali
jeste, dola je. A onda je sumnja postala izvjesnost. I onda... da,
onda joj je
bilo lako da u sve drugo povjeruje. (Uspravlja se, prolazi rukom
kroz kosu.) O,
sva ova pusta zamiljanja! Nikad ih se vie neu rijeiti, to dobro
znam.
Osjeam to. Prije nego ih imalo zaboravim, opet e se stutiti na
mene i
podsjeati me na umrlu.
REBEKA: Kao bijeli konji na Rosmersholmu!
ROSMER: Tano tako. umei u tami. U tiini.
REBEKA: I zbog te nesretne fantazije ti e napustiti svoj ivi
ivot u koji si
upravo bio stupio?
ROSMER: Ima pravo, to je surovo. Surovo, Rebeka. Ali ja izbora
nemam.
Kako bih ovo sve mogao prevazii?
REBEKA (iza stolice): Tako to e stvoriti nove odnose.
ROSMER (ustukne, ustane): Nove odnose?
REBEKA: Da, nove odnose prema okolnom svijetu. ivi, stvaraj,
djeluj. Nemoj
sjediti i muiti se s nerjeivom zagonetkom.
ROSMER (ustane): Nove odnose! (Hoda po sobi, zastane na
vratima, a onda se
vrati) Pade mi na um jedno pitanje. Zar nisi i ti sebi, Rebeka,
postavljala to
pitanje?
REBEKA (teko die): Daj da... ujem... koje pitanje.
ROSMER: ta misli kako e se na odnos dalje razvijati?
REBEKA: Mislim da se nae prijateljstvo nee pokolebati... pa ma
ta da naie.
ROSMER: Pa tako ba ja ne mislim. Ali to, to nas je zbliilo u
poetku, to nas
je tako vrsto povezalo... naa zajednika vjera u isti zajedniki
ivot
mukarca i ene...
REBEKA: No, da... i?

51
ROSMER: Mislim jedan takav odnos, dakle, kao na... odgovara,
prije svega,
ivotu koji se vodi u tihom sretnom miru...
REBEKA: Da, i... dalje?
ROSMER: A meni se sada sprema ivot pun borbe i nemira i
estokih
uzbuenja. Jer, Rebeka, ja hou, ja hou da ivim taj svoj ivot! Ja
neu
dopustiti da me poraze ove neugodne mogunosti. Ja ne dam da
mojim
ivotom upravljaju ni ivi... ni ostali.
REBEKA: Ne, ne... ne daj! Budi potpuno slobodan ovjek,
Rosmere!
ROSMER: Ali zna ta mi je palo na pamet? Ne zna? Zar ne vidi
kako u se
najbolje osloboditi od ovih munih uspomena... od itave tune
prolosti?
REBEKA: Kako?
ROSMER: Tako to u joj suprotstaviti jednu novu, ivu
sadanjost.
REBEKA (hvata se za naslon): Novu... ivu...? ta... to znai?
ROSMER (doe blie): Rebeka... da te pitam... hoe li da bude
moja druga
ena?
REBEKA (za trenutak bez rijei, vikne): Tvoja ena! Tvoja...! Ja!
ROSMER: Da. Pokuajmo da postanemo jedno. Mjesto koje je
umrla ovdje
ostavila, ne smije due biti prazno.
REBEKA: Zar ja... na Beatino mjesto...!
ROSMER: Onda e ona biti uklonjena. Sasvim i potpuno. Za sva
vremena.
REBEKA (tiho, drui) Vjeruje li to, Rosmeru?
ROSMER: To mora biti! Mora! Ja ne mogu... ja neu da idem kroz
ivot sa
mrtvacem na leima. Pomozi mi da ga odbacim, Rebeka. Daj da
sve uspomene
uguimo u svojoj slobodi, radosti, strasti. Za mene e ti biti
jedina ena koju
sam ikada imao.

52
REBEKA (savladala se) Nikad mi to vie ne spominji. Nikad neu
postati tvoja
ena.
ROSMER: ta? Nikad? Ah, ti sigurno misli da ne bi mogla da
nae ljubavi za
mene? A zar ve nije neka iskra ljubavi u naem prijateljstvu?
REBEKA (prestraena, zapui ui) Prestani, Rosmere! Ne govori
takve stvari!
ROSMER (hvata je za ruku) Ipak, ipak... postoji takva klica u
naem odnosu.
O, ja vidim na tebi da isto tako osjea. Zar ne, Rebeka?
REBEKA (opet sigurno i pribrano) Sluaj me. Evo ta u ti rei:
ako tako
nastavi, ja u napustiti Rosmersholm.
ROSMER: Napustiti? Ti! To nikako. To je nemogue.
REBEKA: Jo vie je nemogue da postanem tvoja ena. Ja to
nikad i nikako ne
mogu postati.
ROSMER (gleda je zbunjeno): Kae ne mogu. I to kae tako
neobino.
Zato ne moe?
REBEKA (hvata ga za obje ruke): Dragi prijatelju... za svoje i za
moje dobro...
ne pitaj zato. (Pusti ga) Eto, tako, Rosmere. (Ide premu lijevim
vratima.)
ROSMER: Ubudue za mene postoji samo jedno pitanje: Zato?
REBEKA (okree se i gleda ga): Onda je svreno.
ROSMER: Izmeu tebe i mene?
REBEKA: Da.
ROSMER: Nikad izmeu nas dvoje nee biti svreno. Nikad ti
nee napustiti
Rosmersholm.
REBEKA (s rukom na kvaki): Ne, to moda ne. Ali ako bude
navaljivao s
pitanjima, svejedno e biti svreno.
ROSMER: Svejedno svreno? Kako to...?
REBEKA: Da, onda u poi putem kojim je otila Beata... Eto, sad
zna,
Rosmere.

53
ROSMER: Rebeka!
REBEKA (na vratima, lagano klima glavom): Eto, sad zna. (Ode.)
ROSMER (gleda zaprepateno u zatvorena vrata i govori sam za
sebe): ta...
je... ovo?

TREI IN

Dnevna soba na Rosmersholmu. Prozori i vrata prema

stepenicama otvoreni.
Vani sija prijepodnevno sunce. Rebeka, obuena kao u prvom
inu, stoji kraj
prozora, neto radi oko cvijea, zalijeva ga. Njen runi rad lei na
naslonjau.
Gospoa Helset hoda okolo sa metlicom od perja i prai
namjetaj.
REBEKA (poslije male pauze): udno kako je gospodin pastor
danas dugo ostao
gore.
GOSPOA HELSET: Ah, pa to on esto ini. Ali sad ve mora
uskoro sii.
REBEKA: Jeste li ga vi vidjeli?
GOSPOA HELSET: Vrlo malo. Kad sam mu donijela kafu, upravo
je bio u
svojoj spavaoj sobi i oblaio se.
REBEKA: Pitam zato to mu jue nije bilo dobro.
GOSPOA HELSET: Da, vidjelo se na njemu. Voljela bih da znam
da li se neto
dogodilo izmeu njegovog urjaka i njega?
REBEKA: ta bi to moglo biti po vaem miljenju?
GOSPOA HELSET: Kako da znam? Moda ih je onaj gospodin
Mortensgerd
nahukao jednog protiv drugog.
REBEKA: Pa, to je ve mogue... Poznajete li vi poblie tog Padera
Mortensgerda?
GOSPOA HELSET: Sauvaj boe! Kako moete tako neto
misliti, gospoice?
Nekog takvog da poznajem!

54
REBEKA: Mislite zato to on izdaje one gadne novine?
GOSPOA HELSET: Ne samo zato... Gospoica je sigurno ula da
je on imao
dijete s jednom udatom enom koju je mu ostavio?
REBEKA: ula sam tako neto. Ali to je bilo davno prije nego to
sam ja ovamo
dola.
GOSPOA HELSET: Da, dragi Boe, on je onda bio jo tako mlad.
A ona je
morala biti pametnija od njega. On je ipak htio da se njome oeni,
ali nije
mogao da dobije doputenje crkve. A poslije je to morao teko
ispatati... Ali
otada se taj Mortensgerd nekako podigao... istiniti Boe!... Ima
mnogo ljudi
koji ga trae.
REBEKA: Veina malih ljudi se najradije obraa njemu, kad im ta
nije u redu.
GOSPOA HELSET: No, ine to i drugi, a ne samo mali ljudi...
REBEKA (gleda je kriom): Tako?
GOSPOA HELSET (isprauje i namjeta sofu): To su, navodno,
ljudi od kojih
se to najmanje moglo oekivati, gospoice.
REBEKA (pretvara se da radi oko cvijea): To su samo vaa
nasluivanja,
gospoo Helset. Jer vi ne moete tako neto sigurno znati.
GOSPOA HELSET: Gospoica, dakle, misli da ja to ne mogu znati.
Znam ja i
te kako! Jer ja sam... ako ve moram da kazem... ja sam lino
jedanput nosila
pismo tom Mortensgerdu.
REBEKA (okree se): Tako?... Stvarno?
GOSPOA HELSET: Svakako da jesam. A pismo, ono vam je bilo
napisano
ovdje, na Rosmersholmu.
REBEKA: Zaista, gospoo Helset?
GOSPOA HELSET: Istiniti Boe, jeste! I to napisano na finom
papiru i
zapeaeno finim crvenim lakom.

55
REBEKA: I vama je nareeno da ga odnesete? Pa, moja draga
gospoo Helset,
onda nije teko pogoditi ko je to pismo napisao.
GOSPOA HELSET: Ko?
REBEKA: Naravno, to je sirota gospoa Rosmer u svom bolesnom
stanju....
GOSPODA HELSET: To kae gospoica, ja ne.
REBEKA: Ali ta je bilo u tom pismu? Ah, zaista, to vi ne moete
znati.
GOSPOA HELSET: Hm! Moe biti i da znam.
REBEKA: Zar vam je rekla ta je napisala?
GOSPOA HELSET: Ne, to nije. Ali kada ga je on, taj
Mortensgerd proitao,
onda je poeo da me ispituje, onako o svemu i svaemu, pa sam
mogla
odgonetnuti ta je u pismu.
REBEKA: I ta mislite da je bilo? Ah, draga, dobra gospoo
Helset, recite mi to!
GOSPOA HELSET: Nee, gospoice, ni za ta na svijetu!
REBEKA: Ah, meni ipak moete kazati. Ta mi smo tako dobre
prijateljice.
GOSPOA HELSET: Bae sauvaj, kako bih vama tako neto
kazala, gospoice.
Mogu samo rei da je to bilo neto gadno, to su jadnoj, bolesnoj
eni
napriali.
REBEKA: A ko joj je to napriao?
GOSPOA HELSET: Zli ljudi, gospoice. Zli ljudi.
REBEKA: Zli...?
GOSPOA HELSET: Da. To opet kaem. Mora da su to jako zli
ljudi.
REBEKA: ta mislite ko je to mogao biti?
GOSPOA HELSET: Ah, znam ja ta mislim. Ali neka mi Bog
pomogne da
zaveem svoj jezik... Ovdje u gradu ima jedna ena... hm.
REBEKA: Vidim na vama, vi mislite na gospou Krol.
GOSPOA HELSET: Da, ona to ima na dui. Prema meni se toliko
pravila
vana. A vi ste joj uvijek bili trn u oku.

56
REBEKA: Zar vi mislite da je gospoa Rosmer bila pri svojoj
pameti kad je
pisala Mortensgerdu?
GOSPOA HELSET: Je li bila pri pameti, gospoice? Ja vjerujem
da ona nikad
nije bila sasvim van sebe.
REBEKA: Ali ipak je bila kao udarena po glavi, kad je ula da nee
moi da ima
djece. I poslije toga se javilo ludilo.
GOSPOA HELSET: Da, to je jako pogodilo jadnu gospou.
REBEKA (uzima runi rad i sjeda kraj prozora): Uostalom... zar i vi
ne mislite da
je to, u stvari, bila srea za gospodina pastora, gospoo Helset?
GOSPOA HELSET: Molim, gospoice?
REBEKA: Da nema djece. Zar ne?
GOSPOA HELSET: Pa, ne znam ta da kaem na to.
REBEKA: Jeste, moete mi vjerovati. Tako je za njega najbolje.
Gospodin
pastor nije stvoren za to da stalno slua pla i viku male djece.
GOSPOA HELSET: Na Rosmersholmu mala djeca ne plau,
gospoice.
REBEKA (pogleda je): Ne plau?
GOSPOA HELSET: Ne. Ovdje na imanju nisu mala djeca nikad
imala obiaj da
plau... otkad ljudi pamte.
REBEKA: Ali to je ipak udno.
GOSPOA HELSET: Da, zar to nije udno? Ali to im je u porodici.
A ima i neto
jo udnije. Kad malo porastu, nikad se ne smiju. I itavog svog
ivota se ne
smiju.
REBEKA: To je tako neobino...
GOSPOA HELSET: Pa zar ste ikada uli ili vidjeli da se gospodin
pastor smije,
gospoice?
REBEKA: Ne... kad malo razmislim, ini se da skoro imate pravo.
Ali ini mi se
da se ovdje u ovom kraju ljudi uopte mnogo ne smiju.

57
GOSPOA HELSET: Tako je, ne smiju se Ali, ljudi kau, da je to
poelo na
Rosmersholmu. A onda se, valjda, proirilo, kao neka bolest.
REBEKA: Pa vi ste ena koja razmilja, gospoo Helset.
GOSPOA HELSET: Ah, nemojte me ismijavati, gospoice...
(oslukuje) Pst,
pst, evo gospodin pastor silazi. On ne trpi perjane metlice u sobi.
(Izae na
vrata desno.)
ROSMER (ulazi kroz predsoblje, nosi eir i tap u ruci): Dobro
jutro, Rebeka.
REBEKA: Dobro jutro, prijatelju moj. (Pauza. Ona plete) Hoe da
izae?
ROSMER: Da.
REBEKA: Vrijeme je tako lijepo.
ROSMER: Jutros nisi bila gore kod mene.
REBEKA: Ne. Svakako da nisam. Danas ne.
ROSMER: I ubudue nee dolaziti?
REBEKA: Ah, to ja ne znam.
ROSMER: Je li ta stiglo za mene?
REBEKA: Stigle su ti Okrune novine.
ROSMER: Okrune novine...!
REBEKA: Eto ih na stolu.
ROSMER (sputa eir i tap): Ima li ta u njima...?
REBEKA: Da.
ROSMER: A ti mi ih ne alje gore...!
REBEKA: Nikad nije kasno da to proita.
ROSMER: No, da. (Uzima list i ita kraj stola) ta!.... ne moe se
nikad
dovoljno upozoriti na beskarakterne otpadnike. Nazivaju me
otpadnikom,
Rebeka.
REBEKA: Ne pominje se ime.
ROSMER: Svejedno. (ita dalje)... podmukli izdajnici pravedne
stvari...
Judini sinovi koji svoje otpadnitvo drsko priznaju, vjerujui da e
stii do
povoljnog i profitirajueg poloaja... Bezobzirni atentat na
sjeanje na

58
potovanja dostojne pretke.... oekujui odgovarajuu nagradu
od trenutnih
pobjednika. (Stavlja list na sto) I ovo oni piu o meni! A da ni oni
ne
vjeruju u to! Piu iako dobro znaju da tu nema ni rijei istine...
ipak piu!
REBEKA: Ima toga jo vie.
ROSMER (opet uzme novine):... kao opravdanje tom nedostatku
rasuivanja...
pokvarenjaki uticaj... koji se moda iri po itavoj okolini, a koji
za sada
neemo izlagati javnoj diskusiji... (Pogleda je) ta je ovo?
REBEKA: To se tie mene, kao ko vidi.
ROSMER (ostavlja novine): Rebeka, ovako rade samo nepoteni
ljudi.
REBEKA: Da, ini mi se da ovi nemaju ta predbacivati
Mortensgerdu.
ROSMER (hoda tamo-ovamo): Ovo dokazuje da je vrijeme za
spasenje. Ako se
ovako nastavi, propae sve to je dobro u ovjeku. A to ne smije
biti! O, kako
bih bio radostan... kako srean, kad bih mogao unijeti malo svjetla
u tamu ovih
odvratnosti.
REBEKA (ustaje): Da, zar ne? To bi bio veliki i divan ivotni
zadatak za tebe!
ROSMER: Pomisli samo, kad bih mogao da ih navedem na
priznanje, na to da
se pokaju i da se sami pred sobom postide. Kad bih mogao postii
da se
priblie ljudima u poverenju, u ljubavi, Rebeka.
REBEKA: Da, samo uloi svoje snage u to, pa e vidjeti da e
uspjeti.
ROSMER: Vjerujem da bi mi uspjelo. Ah, kakva bi tada bila
radost... ivjeti.
Bez mrnje i sukoba. Samo natjecanja. Sve oi uprte samo u jedan
cilj. Svaka
volja, svaka misao stremi naprijed... dalje... svaki ovjek na svom
vlastitom

59
putu, za koji je stvoren. Srea za sve... koju svi stvaraju. (Sluajno
pogleda
napolje, zadrhti i kae alosno) Ah, svi... samo ja ne.
REBEKA: Ne...? Ti ne?
ROSMER: Srea za sve... ali ne za mene.
REBEKA: Ah, Rosmeru, ne dozvoli da te razdiru takve sumnje.
ROSMER: Srea... draga Rebeka... srea je, prije svega, tihi,
radosni, sigurni
osjeaj nedunosti.
REBEKA (gleda preda se): Da...
ROSMER: Ah, ti o tome ne moe suditi. Ali ja...
REBEKA: Ti jo manje!
ROSMER (pokazuje kroz prozor): Mlinski jaz!
REBEKA: Ah, Rosmere...! (Gospoa Helset proviri na desna
vrata.)
GOSPOA HELSET: Gospoice!
REBEKA: Kasnije, kasnije. Ne sada.
GOSPOA HELSET: Samo jednu rije, gospoice. (Rebeka ode
do vrata.
Gospoa Helset joj neto saopti. One apu neko vrijeme.
Gospoa Helset
klimne i ode.)
ROSMER (nemirno): Je li to neto za mene?
REBEKA: Ne, samo kuni poslovi... Ti bi sad trebao da proeta po
svjeem
zraku, dragi Rosmere. Potrebna ti je dobra etnja.
ROSMER (uzme eir): Da, hajdemo. Proetaemo zajedno.
REBEKA: Ne, dragi moj, ja sada ne mogu. Mora ii sam. I pokuaj
da se
oslobodi munih misli. Obeaj mi to.
ROSMER: Bojim se da ih se vie nikad neu osloboditi.
REBEKA: Zar da neto tako neosnovano moe imati nad tobom
toliku mo!
ROSMER: To nije tako neosnovano... naalost. itavu ovu no
sam leao i
razmiljao. Beata je na kraju ipak jasno vidjela.
REBEKA: A ta to?
ROSMER: Jasno je vidjela, Rebeka, kad je vjerovala da ja tebe
volim.

60
REBEKA: Jasno vidjela... to?
ROSMER (stavlja eir na sto) To pitanje me stalno zaokuplja, da
li smo nas
dvoje itavo vrijeme sami sebe zavaravali, kad smo svoj odnos
nazivali
prijateljstvom.
REBEKA: Ti misli da bi se isto tako mogao nazvati...
ROSMER:... ljubavnim odnosom, da. Da, to mislim. Jo za
Beatinog ivota, ti si
bila ta kojoj su pripadale sve moje misli. Ja sam za tobom i samo
za tobom
eznuo. Kraj tebe i samo kraj tebe sam osjeao onu tihu, radosnu
sreu i
blaenstvo. Ako dobro razmislimo, Rebeka, na zajedniki ivot je
poeo kao
neka slatka, potajna mladenaka ljubav. Bez elja i bez snova. Zar
i ti nema
takav osjeaj? Reci mi.
REBEKA (bori se sa sobom): Ah, ne znam ta da ti odgovorim.
ROSMER: A taj ivot koji smo jedno s drugim i jedno za drugo
ivjeli, smatrali
smo prijateljstvom. Ne, znaj... na odnos je bio duhovni brak...
moda ve od
prvog dana. I tu je moja krivica. Ja nisam imao prava na to...
nisam to smio
radi Beate.
REBEKA: Nisi smio da bude sretan? Je li to tvoje miljenje,
Rosmere?
ROSMER: Ona je na odnos gledala oima svoje ljubavi. Sudila je
o naem
odnosu prema svom shvatanju ljubavi. Naravno, Beata nije ni
mogla drugaije
suditi, nego to je sudila.
REBEKA: Ali kako moe sebe initi odgovornim za Beatino
ludilo?
ROSMER: Iz ljubavi prema meni... kako je ona to shvatala... otila
je u mlinski
jaz. To je vrsta injenica, Rebeka. I toga se nikad neu moi
osloboditi.

61
REBEKA: Ah, onda ne misli ni na ta drugo do na lijepi, veliki
zadatak, u koji
e uloiti svoj ivot.
ROSMER (trese glavom): Zna... ni to neu moi sprovesti. Ne ja.
Nakon ovog
svega to sada znam.
REBEKA: Zato ne ti?
ROSMER: Jer nikad ne pobjedi ona stvar koja potie od krivice.
REBEKA (impulsivno): O! To su te sumnje... strahovi... skrupule,
sve je to
nasljee tvoje porodice. Ovdje krue prie da se mrtvi vraaju kao
brzi bijeli
konji! ini mi se da je i ovo tako neto.
ROSMER: ta je... da je. ta mi vrijedi, ako ga se ne mogu
osloboditi. Mora mi
vjerovati, Rebeka, da je tako, kako ti kaem. Stvar koja treba da
vodi ka
krajnjoj pobjedi... nju smije zastupati samo radostan i neduan
ovjek.
REBEKA: Zar ti je radost tako neophodna, Rosmere?
ROSMER: Radost? Da, jeste.
REBEKA: Tebi, koji se ne zna smijati?
ROSMER: Svejedno. Vjeruj mi da veoma elim da budem
radostan.
REBEKA: Pa, sad treba da ide, dragi moj. Daleko... sasvim
daleko, uje li?...
Tako, evo ti eir. Evo i tap.
ROSMER (uzima): Hvala lijepo. A ti nee sa mnom?
REBEKA: Ne, ne, sad ne mogu.
ROSMER: Ne, kako hoe. Ipak e biti sa mnom. (On odlazi na
vrata
predsoblja. Uskoro potom Rebeka proviri kroz otvorena vrata
napolje. Onda
odlazi do vrata desno.)
REBEKA (otvara i kae poluglasno): Gospoo Helset? Sad ga
moete uvesti.
(Ona odlazi prijeko do prozora. Uskoro potom s desna ulazi Krol.
On je utke
odmjereno pozdravi i zadri eir u ruci.)

62
KROL: Je li otiao?
REBEKA: Da.
KROL: Ide li, obino, daleko?
REBEKA: O, da. Ali danas je sasvim neuraunljiv. Pa, ako ne elite
da ga
sretnete...
KROL: Ne, ne. S vama elim da govorim. I to nasamo.
REBEKA: Onda da iskoristimo vrijeme. Izvolite sjesti, gospodine
rektore. (Ona
sjede u naslonja do prozora. Krol sjeda na stolicu s njene strane.)
KROL: Gospoice Vest, teko da vi moete i zamisliti koliko se
mene tie i kako
bolno osjeam ovu promjenu kod Johana Rosmera.
REBEKA: Mi smo bili spremni na to, da e tako biti... u poetku.
KROL: Samo u poetku?
REBEKA: Rosmer se veoma nada, da ete vi, prije ili kasnije, ipak
poi s njim.
KROL: Ja!
REBEKA: I vi i ostali prijatelji.
KROL: Eto, vidite li, koliko je on nesposoban da rasuuje kad se
radi o ljudima
i o prilikama.
REBEKA: Uostalom... kad je ve osjetio potrebu da se u svakom
pogledu
oslobodi...
KROL: A vidite... ba to ja ne vjerujem.
REBEKA: Nego ta vjerujete?
KROL: Vjerujem da se vi krijete iza toga svega.
REBEKA: To vam je sigurno rekla vaa ena, gospodine rektore.
KROL: Za vas je svejedno ko mi je ta rekao. Jedno je sigurno - ja
prema vama
osjeam sumnju... i to vrlo jaku sumnju... kad razmislim i kad se
podsjetim na
itavo vae ponaanje od prvog trenutka kad ste ovamo doli.
REBEKA (pogleda ga): ini mi se da je bilo vrijeme kad ste,
naprotiv, osjeali
vrlo jako povjerenje prema meni, dragi gospodine rektore. Gotovo
bih rekla
toplo poverenje.

63
KROL (priguenim glasom): A koga vi ne biste mogli opiniti... ako
se date na
to?
REBEKA: Zar sam se dala na to...?
KROL: Da, to ste uinili. Sad vie nisam tako glup da vjerujem da
je u toj igri
bilo ikakvog osjeanja. Vi ste jednostavno htjeli da sebi
obezbijedite ulazak u
Rosmersholm. Da se ovdje uvrstite. A ja sam vam u tome trebao
pomoi. Sad
to vidim.
REBEKA: Vi ste, znai, sasvim zaboravili da je Beata bila ta koja
me je molila i
preklinjala da se doselim ovamo u kuu.
KROL: Jeste, poto ste i nju opinili. Ili se to, to je Beata osjeala
upravo
prema vama, moe nazvati prijateljstvom? Pa to je bilo
oboavanje...
metanisanje. To je prelazilo u... kako da to nazovem... u neku
vrstu
desperatne zaljubljenosti. Da, to je prava rije.
REBEKA: Budite tako ljubazni pa ne zaboravite u kakvom je
stanju bila vaa
sestra. to se mene tie, ne vjerujem da se za mene ikad moglo
rei da sam
poremeena.
KROL: Ne, to zaista niste. Ali utoliko ste opasniji za ljude na koje
elite da
utiete. Vama je lako da djelujete na njih promiljeno i sraunato...
jer ste tako
hladna srca.
REBEKA: Hladna srca? Vi to tako tano znate?
KROL: Sad znam sasvim tano. Inae ne biste mogli ovdje iz
godine u godinu
tako stalno i nepokolebljivo ii za svojim ciljem. Da, da... vi ste
postigli ono to
ste htjeli. Sad imate i njega i itavu situaciju u svojoj vlasti. A da
biste sve to
postigli, niste se ustiruavali da njega unesreite.

64
REBEKA: To nije istina! Ne ja... vi ste ga unesreili!
KROL: Tako? Ja?
REBEKA: Dabome... Kad ste ga opteretili milju da je on kriv za
strani
svretak koji je Beata izabrala.
KROL: Zar ga je to tako jako pogodilo?
REBEKA: Pa to, valjda, moete zamisliti. Jedna tako njena dua
kao to je
on...
KROL: Mislio sam da jedan takozvani slobodan ovjek umije da
se oslobodi
svih skrupula... Dakle, stvari tako stoje! No, da, konano, mogao
sam misliti.
Potomku ovih ljudi, koji nas tu sa zida gledaju, nije jednostavno
kad se mora
odrei svega to se kao neodvojivo svojstvo nasljeivalo s koljena
na koljeno.
REBEKA (zamiljeno spusti pogled): Da, Johan Rosmer je duboko i
snano
povezan sa svojim rodom. To je prava istina.
KROL: Da, i prema tome ste trebali imati obzira, ako neto
osjeate prema
njemu. Ali tu vrstu obzira vi ni ne moete imati. Jer, vae i njegove
pretpostavke se razlikuju kao nebo i zemlja.
REBEKA: Na kakve to pretpostavke mislite?
KROL: Mislim na pretpostavke kao to su roenje i porijeklo...
gospoice Vest.
REBEKA: Ah, to. Da, to je istina. Ja potiem iz vrlo skromnih
prilika. Meutim...
KROL: Ne mislim na imetak i poloaj, ne. Ja mislim na moralne
pretpostavke.
REBEKA: Moralne... u kom smislu?
KROL: U smislu itavog vaeg porijekla.
REBEKA: ta vi to govorite?
KROL: Govorim samo da to objanjava itavo vae ponaanje.
REBEKA: Ne razumijem vas. Hou tano objanjenje.
KROL: U stvari, milslio sam da vi znate tano objanjenje. Inae bi
bilo vrlo
udno to ste pustili da vas doktor Vest adoptira...

65
REBEKA: Ah, to. (ustaje) Sad razumijem.
KROL:... i to ste uzeli njegovo ime. Ime vae majke je bilo
Gamvik.
REBEKA: (hoda tamo-amo) Ime moga oca je bilo Gamvik,
gospodine rektore.
KROL: Vaa majka je po svom pozivu bila stalno u vezi sa
okrunim ljekarom.
REBEKA: To je tano.
KROL: A onda vas je on uzeo sebi... odmah poslije smrti vae
majke. Postupao
je s vama okrutno, a ipak ste ostali kod njega. Znali ste da vam
nee ostaviti ni
pfeniga. Pa dobili ste samo sanduk knjiga! A ipak ste izdrali s
njim. Podnosili
ste njegove zlovolje i njegovali ga do posljednjeg asa.
REBEKA (stane kraj stola i gleda ga podrugljivo): I zato, to sam
sve to
uinila... vi mislite da ima neeg nemoralnog i izgrednikog u
mome roenju!
KROL: To to ste za njega uinili bila je posljedica nehotinog
instinkta keri. A
i itavo vae ostalo ponaanje smatram prirodnom posljedicom
vaeg porijekla.
REBEKA (estoko) U svemu tome to vi govorite nema ni rijei
istine! To vam
mogu dokazati! Jer, doktor Vest jo uopte nije bio u Finmarku,
kad sam se ja
rodila.
KROL: Izvinite... gospoice. On je tamo doao godinu ranije. To
sam utvrdio.
REBEKA: Varate se, kad vam kaem! Varate se potpuno.
KROL: Prekjue ste mi rekli na ovom istom mjestu da vam je
dvadeset devet
godina. Da ulazite u tridesetu.
REBEKA: Tako? Zar sam rekla?
KROL: Da, rekli ste. A onda sam izraunao...
REBEKA: Dosta! Taj raun vam nita ne vrijedi. Bolje da vam sad
kaem: ja
sam godinu starija, nego to priznajem.

66
KROL (smijei se nepovjerljivo): Stvarno? To je novost. Kako je do
toga dolo?
REBEKA: Kad mi je bilo dvadeset i pet, uinila sam se sama
sebi... neudata kao
to jesam... tako strano stara. I onda sam odluila da odbijem
jednu godinu.
KROL: Vi? Emancipovana ena. Vi imate predrasuda u pitanjima
udaje i
godina?
REBEKA: Da, to je bilo jako glupo... i smijeno, istovremeno. Ali
uvijek poneto
preostane to nas sputava da se ne moemo sasvim
emancipovati. Takvi smo.
KROL: Moe biti. Ali moj raun je ipak taan. Jer, godinu dana
prije nego je
dobio nametenje, doktor Vest je bio tamo gore u prolaznoj
posjeti.
REBEKA (vikne): To nije istina!
KROL: Nije istina?
REBEKA: Ne! Jer moja majka to nije nikad pomenula.
KROL: Tako? Zar nije?
REBEKA: Nije... nikada. A ni doktor Vest. Ni u smrtnom asu.
KROL: Zar to nije moglo biti zbog toga to su oboje imali dosta
razloga da tu
godinu preskoe? Kao to ste to vi uinili, gospoice Vest? Moda
vam je to
porodina osobina.
REBEKA (hoda okolo i kri ruke) To je nemogue. Vi samo hoete
da me
uplaite. To nikako ne moe biti istina. Ne moe! Nikada!
KROL (ustaje): Ali, draga moja, zato se, za boju volju, toliko
estite? Vi mi
skoro zadajete strah! Treba li da vjerujem i mislim...!
REBEKA: Nita. Nemate vi ta da vjerujete i mislite.
KROL: Ali onda mi stvarno morate objasniti zato vi ovu stvar,
ovu mogunost
toliko uzimate srcu.
REBEKA (pribere se): Pa to je vrlo jednostavno, gospodine
rektore. Ne elim da

67
me se smatra nezakonitim djetetom.
KROL: No, da, da, da, onda emo se za sada zadovoljiti ovim
objanjenjem. Vi
ste, znai, i o ovom pitanju zadrali... izvjesne predrasude?
REBEKA: Da, to, zaista, jesam.
KROL: No, ja mislim da se to isto tako nee slagati s onim to
nazivate svojom
emancipacijom. Vi ste itanjem stekli mnotvo novih misli i
pogleda. Vi ste se u
raznim podrujima donekle upoznali sa istraivanjem... i
istraivanjem koje
prividno obara poneto to se do sada smatralo neoborivim i
nedosenim. Ali
sve to skupa je kod vas ostalo samo znanje, doktrina. Nije vam
prelo u krv i
meso.
REBEKA (zamiljeno): Moe biti da imate pravo.
KROL: Da, preispitajte se malo, pa ete vidjeti! A ako tako stoji s
vama, kako
je tek s Johanom Rosmerom? Zato bi bila ista ludost... pa to bi
znailo slijepo
juriti u propast, da on stupi pred javnost i prizna svoje
otpadnitvo! Pomislite
samo... on sa svojom osjetljivom duom! Zamislite ga: istjeran i
prognan iz
kruga kome je do isada pripadao. Izloen bezobzirnim napadima
najboljih ljudi
koje nae drutvo ima. On nije ovjek koji bi u ivotu to izdrao.
REBEKA: On mora izdrati! Sad je kasno za povratak.
KROL: Nita jo nije kasno. Ni u kom sluaju. to se dogodilo,
moe se
preutjeti... ili barem objasniti kao prolazna, iako aljenja vrijedna,
zabluda.
Ali... jedno je u svakom sluaju potrebno.
REBEKA: A to to?
KROL: Morate ga navesti da legalizuje odnos, gospoice Vest.
REBEKA: Odnos sa mnom?
KROL: Da. Morate pokuati da ga na to nagovorite.

68
REBEKA: Vi ste, dakle, i sada kao i prije, miljenja da na odnos
zahtijeva...
legaliziranje, kako ste se izrazili?
KROL: U samo pitanje ne bih poblie ulazio. Ali svakako mislim da
sam
primijetio da se, takozvane, predrasude najlake pobjeuju na
onom podruju,
gdje se radi o... hm.
REBEKA: O odnosu izmenu mukarca i ene, mislite?
KROL: Otvoreno reeno... da, to mislim.
REBEKA (hoda tamo-amo, gleda kroz prozor): Gotovo bih rekla da
imate pravo,
gospodine rektore.
KROL: ta mislite time? Zvui tako neobino.
REBEKA: Ah, ta! Ne govorimo vie o tome! Ah... evo on dolazi.
KROL: Ve? Onda ja idem.
REBEKA (prilazi mu): Ne, ostanite. Jer sad ete neto uti.
KROL: Ne sada. Imam osjeaj da ga sad ne bih mogao vidjeti.
REBEKA: Molim vas, ostanite! Ostanite, inae ete se pokajati
Ovo je posljednji
put da vas ja neto molim.
KROL (gleda je iznenaeno i ostavi eir): Pa, dobro, gospoice
Vest. Dobro.
(Dua pauza. Onda ulazi Rosmer iz predsoblja.)
ROSMER (ugleda rektora, stane na vratima): ta!... Ti si tu!
REBEKA: On je htio da ti se skloni s puta, Rosmere.
KROL (nehotice): Ti!
REBEKA: Da, gospodine rektore. Rosmer i ja... mi govorimo ti
jedno
drugom. Na odnos je to donio sa sobom.
KROL: To je, dakle, to to sam trebao da ujem.
REBEKA: To... i jo malo vie.

ROSMER (doe blie) ta je svrha tvoje dananje posjete?

KROL: Htio sam da jo jedanput pokuam da ti priem i da te
opomenem da
nam se vrati.
ROSMER (pokazuje novine): Poslije ovoga to tu stoji?
KROL: To nisam ja napisao.

69
ROSMER: A jesi li poduzeo korake da sprijei?
KROL: To bi bilo neodgovorno prema stvari kojoj sluim. A, osim
toga, to nije
bilo u mojoj moi.
REBEKA (cijepa novine, guva komade i baca ih u pe) Evo! to
nije pred
oima... nije ni na pameti! to je bilo, bilo je, Rosmere.
KROL: Ah, da, kad bi se to moglo samo tako.
REBEKA: Hodi, dragi moj, sjednimo. Sve troje. Sad u sve kazati.
ROSMER (mahinalno sjeda) ta je to s tobom, Rebeka? Taj strani
mir... ta to
znai?
REBEKA: To je mir odluke. (Sjeda) Sjedite, gospodine rektore.
(Krol sjeda na
sofu.)
ROSMER: Odluke, kae. Kakve odluke?
REBEKA: Ja u ti vratiti ono to ti treba za ivot. Opet e imati
svoju radosnu
nedunost, dragi prijatelju.
ROSMER: ta to znai...?
REBEKA: Samo u priati. Nita drugo.
ROSMER: Pa...?
REBEKA: Kad sam... zajedno s doktorom Vestom... ovamo dola iz
Finmarka,
bilo mi je kao da mi se ukazao neki novi, veliki i iroki svijet.
Doktor me je u
svemu pomalo poduio. Ta nepovezana saznanja bila su tada sve
to sam
znala o ivotu i prilikama. (Borei se sa sobom, vrlo tiho) A onda...
KROL: Onda?
ROSMER: Ali, Rebeka, pa ja to sve znam.
REBEKA (sabere se): Da, da, ima pravo. Ti zna dosta.
KROL (gleda je otro): Moda je bolje da ja odem.
REBEKA: Ne, samo ostanite, dragi gospodine rektore. (Rosmeru)
Da, vidi... to
je bilo ovako: htjela sam da novo vrijeme koje je izbijalo doivim
djelujui.
Htjela sam da uestvujem u novim idejama... Rektor mi je jednog
dana

70
ispriao kako je Ulrik Brendel imao veliki uticaj na tebe, nekada,
kad si bio
mladi. Tad sam pomislila da moram pokuati da to djelovanje
ponovo oivim.
ROSMER: Ti si dola ovamo s potajnom namjerom...?
REBEKA: Htjela sam da nas dvoje, s rukom u ruci, krenemo
naprijed ka
slobodi. Sve dalje i dalje. Samo naprijed i preko svih granica... Ali
tu je stajao
taj mrani, neprekoraivi bedem izmenu tebe i velikog potpunog
oslobonenja.
ROSMER: Na kakav bedem misli?
REBEKA: Mislim, Rosmere, ovo: ti si mogao izrasti do slobode
samo u svijetlom
sunevom sjaju... a tad si trunuo i bolovao u tami onog tekog
braka.
ROSMER: Nikad do sada nisi govorila o mom braku na takav
nain.
REBEKA: Ne... nisam se usuivala, jer, tebe bi to uplailo.
KROL (klimne Rosmeru): uje li sad?
REBEKA: Ali ja sam dobro znala gdje je tvoj spas. Jedini spas. I
tako sam djelovala.
ROSMER: O kakvom djelovanju govori...?
KROL: Hoete li da kaete time da...?
REBEKA: Da, Rosmere... (Ustaje) Samo sjedi. I vi, gospodine
rektore. Sad sve
mora na vidjelo. Nisi to bio ti, Rosmere. Ti si neduan. Ja sam
Beatu... ja sam Beatu postepeno namamila na krivi put...
ROSMER (skoi): Rebeka!
KROL (skoi) ...na krivi put!?
REBEKA: Na put... koji ju je odveo do mlinskog jaza. Eto, sada
znate obojica.
ROSMER (kao oamuen): Ali ja ne razumijem... ta to ona
govori? Ne
razumijem ni rijei...!
KROL: O, da! Ja poinjem da razumijevam.
ROSMER: Ali ta si onda umila? ta si joj onda mogla rei? Pa
nije bilo niega.
Ni najmanje sitnice.

71
REBEKA: Dala sam joj do znanja da si ti na putu da se oslobodi
svih starih
predrasuda.
ROSMER: Ali tada to jo uopte nije bilo tako.
REBEKA: Ja sam znala da e tako uskoro biti.
KROL (klimne Rosmeru): Aha!
ROSMER: A onda? ta dalje? Hou da znam i ostalo.
REBEKA: Ubrzo potom ja sam je najljepe molila da me poalje sa
Rosmersholma.
ROSMER: Zato si htjela da ode... tada?
REBEKA: Nisam htjela da odem. Htjela sam da ostanem gdje
sam. Ali njoj sam
rekla da bi za sve nas bilo najbolje... da ja na vrijeme odem. Dala
sam joj da
nasluti: ako ja i dalje ostanem... moglo bi se... moglo bi se neto
dogoditi.
ROSMER: To si, dakle, rekla i uinila!
REBEKA: Da, Rosmere.
ROSMER: To je, znai, to to si nazvala djelovati.
REBEKA (slomljenim glasom): Tako sam to nazvala, da.
ROSMER (poslije pauze): Jesi li sada sve ispovijedila, Rebeka?
REBEKA: Da.
KROL: Nije sve.
REBEKA (gleda ga prestraeno): ta sam jo trebala rei?
KROL: Zar niste na kraju nagovijestili Beati, da bi bilo
neophodno... ne samo
najbolje, nego neophodno, s obzirom na vas i Rosmera, da vi
odete negdje
drugdje... i ti to je mogue prije? No, zar niste?
REBEKA (tiho i nejasno): Moda sam i tako neto rekla.
ROSMER (spusti se u naslonja kraj prozora): I u te lai i prevara
ona
je... ta nesretna bolesnica... vjerovala! Toliko vrsto vjerovala.
Tako
nepokolebljivo! (gleda Rebeku) A nikad se nije obratila meni, ni
jednom
jedinom rijeju! Ah, Rebeka, vidim na tebi... ti si je od toga
odvratila.

72
REBEKA: Pa ona je bila sebi uvrtela u glavu, da ona... ena bez
djece... nema
nikakvog prava da bude ovdje. I tako je uobrazila da joj je dunost
prema tebi
da... isprazni mjesto koje zauzima.
ROSMER: A ti... ti nisi nita uinila da je od te bolesne ideje
odvrati?
REBEKA: Ne.
KROL: Vi ste je jo u tome podravali? Odgovorite! Zar niste to
uinili?
REBEKA: Ona me je, vjerovaitno, tako razumjela.
ROSMER: Da, da, a tvojoj volji se ona u svemu potinjavala... I
tako je
ispraznila mjesto. (skoi) Kako si mogla... kako si samo mogla da
igra tu
jezivu igru?
REBEKA: Mislila sam da se tu mora biti izmeu dva ivota,
Rosmere.
KROL (strogo i ogoreno): Vi niste imali nikakvog prava da
izvrite taj izbor.
REBEKA (estoko): A zar mislite da sam ja samo djelovala s
hladnim i mudrim
predumiljajem? Tada ja jo nisam bila takva kakva sam danas i
kakva sad
stojim pred vama i priam. A onda, ja mislim, ipak postoje u
ovjeku dvije
vrste volje. Ja sam htjela da odstranim Beatu! Na bio koji nain. Ali
ja ipak
nisam vjerovala da e ikada dotle doi. Pri svakom koraku koji me
je mamio
naprijed, inilo mi se, kao da neto vie u meni: ne dalje! Ni
koraka vie!... A
ipak nisam mogla da odustanem. Morala sam jo malio dalje.
Samo jo jedan
jedini korai. A onda jo jedan... i opet jo jedan... Tako se to
dogodilo... Na
taj nain kao da sve doe samo od sebe. (Kratka pauza.)
ROSMER (Rebeki): Kako ti sad, zapravo, zamilja svoju
budunost? Poslije

73
svega to se dogodilo?
REBEKA: Neka bude kakva hoe. To uopte nije tako vano.
KROL: Ni rijei pokajanja. Zar nita tako ne osjeate?
REBEKA (hladno i odbojno): Izvinite, gospodine rektore, ali to je
stvar koja se
nikog ne tie. To u ja sama sa sobom raistiti.
KROL (Rosmeru): I sa ovakvom enom ti ivi pod istim krovom. I
to
jo u tako povjerljivom odnosu. (Posmatra portrete) Ah! Kad bi sad
ovi mrtvi
mogli pogledati dolje!
ROSMER: Ide li ti u grad?
KROL (uzme eir): Da. to je mogue prije.
ROSMER (takoe uzme eir): Onda idem i ja s tobom.
KROL: Hoe li? Da, znao sam ja dobro da ti za nas jo nisi sasvim
izgubljen.
ROSMER: Hajdemo, Krole, hajdemo! (Obojica odlaze kroz
predsoblje i ne
pogledavi Rebeku. Rebeka potom ode oprezno do prozora i
gleda
izmeu cvijea napolje.)
REBEKA (govori poluglasno sama sa sobom): Ni danas nee
preko mosta. Idu
gore okolo. Nikad oni nee biti iznad mlinskog jaza. Nikad.
(Naputa prozor)
Da, da! (Ode i povue zvono.Uskoro potom gospoa Helset une s
desna.)
GOSPOA HELSET: ta je, gospoice?
REBEKA: Gospoo Helset, budite tako dobri i naredite da donesu
moj putni
koveg sa tavana.
GOSPOA HELSET: Va putni koveg?
REBEKA: Da, onaj smei kofer od... znate ve...
GOSPOA HELSET: Naravno. Ali, boe moj, zar gospoica ide na
put?
REBEKA:... Da... otputovau, gospoo Helset.
GOSPOA HELSET: I to sad, smjesta?
REBEKA: im se spakujem.

74
GOSPOA HELSET: Ovako neto jo nisam ula! Ali gospoica e
sigurno
uskoro opet doi?
REBEKA: Neu vie nikada doi.
GOSPOA HELSET: Nikada! Ali, dragi Boe, pa ta e biti od
Rosmersholma,
ako gospoica Vest vie ne bude tu? A jadnom gospodinu pastoru
je bilo tako
dobno i ugodno.
REBEKA: Da, ali danas sam se uplaila, gospoo Helset.
GOSPOA HELSET: Uplaila?! Isuse... a od ega?
REBEKA: Da, bilo mi je kao da sam vidjela bijele konje.
GOSPOA HELSET: Bijele konje! Usred bijela dana!
REBEKA: Ah, oni se pojavljuju i danju kao i nou... bijeli konji na
Rosmersholmu. (Prekine se) Pa, dakle, molim moj putni koveg,
gospoo
Helset.
GOSPOA HELSET: Naravno. Va koveg. (Obje odlaze
nadesno.)

ETVRTI IN

Dnevna soba na Rosmersholmu. Kasno uvee. Lampa sa

abaurom stoji nasred
stola. Rebeka stoji kraj stola i pakuje sitnice u putnu torbu. Njen
mantil, eir i
bijeli kukiani vuneni al lee na naslonu sofe. Gospoa Helset
govori
priguenim glasom i djeluje uzdrano.

GOSPOA HELSET: Sad su vam sve stvari iznesene, gospoice.

Stoje na
kuhinjskom hodniku.
REBEKA: Dobro. Je li koija naruen?
GOSPOA HELSET: Da. Pitao je kad treba da bude ovdje sa
kolima.
REBEKA: Ja mislim, tako oko jedanaest sati. Parobrod dolazi u
pono.

75
GOSPOA HELSET (malo oklijevajui): A gospodin pastor? Ako
do tada ne doe
kui?
REBEKA: Ipak u otputovati. Ako ga vie ne vidim, vi ete mu rei
da u mu
pisati. Dugako pismo. Tako mu recite.
GOSPOA HELSET: Da, sve je to lijepo, to s pisanjem. Ali, jadna
gospoice, ja
ipak mislim da ste trebali jo jedanput nai priliku da s njim
razgovarate.
REBEKA: Moda. A moda i ne.
GOSPOA HELSET: O, zar da ovako neto moram doivjeti?... To
nisam nikako
i nikad oekivala!
REBEKA: A ta ste oekivali, gospoo Helset?
GOSPOA HELSET: Ah, pa mislila sam da je gospodin pastor
Rosmer ispravan
ovjek.
REBEKA: Ispravan ovjek?
GOSPOA HELSET: Da, istiniti Boe, to sam mislila!
REBEKA: Ali, draga gospoo Helset, ta time mislite?
GOSPOA HELSET: Mislim: sve kako je pravo, gospoice... on se
nije trebao
na ovaj nain izvlaiti.
REBEKA (pogleda je): Sluajte me, gospoo Helset. Recite mi
iskreno i
poteno... ta mislite zato ja odlazim?
GOSPOA HELSET: Dragi boe, zato to je to potrebno, gospoice.
Ah, da, da!
Ali ipak mislim da ovo nije lijepo od gospodina pastora. Za
Mortensgerda... za
njega se ipak moglo nai izvinjenje. Jer, mu one ene je jo bio u
ivotu. Njih
dvoje se nisu mogli vjenati, koliko god su to htjeli. A vidite,
gospodin pastor,
on... hm.
REBEKA (s lakim osmjehom): Tako vi, dakle, mislite o meni i o
pastoru
Rosmeru?

76
GOSPOA HELSET: Sauvaj Boe! To jest, nisam... nisam do
danas.
REBEKA: A danas... da...?
GOSPOA HELSET: Pa, poslije svih onih runih pria to o
pastoru piu u
novinama...
REBEKA: Aha!
GOSPOA HELSET: Jer moje je miljenje da ovjek koji moe
prei
Mortensgerdu i njegovoj vjeri... dobri Boe, od njega se moe sve
mogue
oekivati.
REBEKA: O, da, to ve moe biti. Ali ja? ta kaete za mene?
GOSPOA HELSET: Isuse, gospoice, vama se, mislim, ne moe
mnogo
zamjeriti. Djevojci koja je sama nije ba lako da se odupre. Tako ja
mislim...
Pa, svi smo mi samo ljudi, gospoice Vest.
REBEKA: To je prava rije, gospoo Helset. Svi smo mi samo
ljudi... ta to
oslukujete?
GOSPOA HELSET (tiho): Ah, Isuse, mislim da on dolazi. Jo na
vrijeme.
REBEKA (trgne se): Dakle, ipak...! (Sigurno) Pa dobro. Neka bude!
(Rosmer
ulazi iz predsoblja.)
ROSMER (vidi pripreme za put, okrene se Rebeki i pita): ta ovo
znai?
REBEKA: Ja putujem.
ROSMER: Sad odmah?
REBEKA: Da. (gospoi Helset) Dakle, u jedanaest.
GOSPOA HELSET: Dobro, gospoice. (Odlazi desno.)
ROSMER (poslije pauze): Kuda e, Rebeka?
REBEKA: Na sjever... parobrodom.
ROSMER: Na sjever. ta e tamo?
REBEKA: Odatle sam dola ovamo.
ROSMER: Ali ti nema tamo gore vie ta da radi.
REBEKA: To nemam ni ovdje dolje.
ROSMER: ta misli poeti?

77
REBEKA: Ne znam. Vidjeu kako u zavriti.
ROSMER: Zavriti?
******************************************************************
*
REBEKA: Rosmersholm me je slomio.
ROSMER (s panjom): Kako to misli?
REBEKA: Slomio me je... potpuno, bez spasa... Imala sam tako
svjeu i bodru
volju za sve, kad sam dola ovamo. Ali sad sam se savila pod
teretom jednog
tueg zakona... Mislim da se ubudue vie ni na ta neu usuditi,
pa ma ta to
bilo.
ROSMER: Zato nee? Na kakav zakon, zapravo, misli...?
REBEKA: Dragi moj, ne govorimo sada o tome... ta je bilo sa
tobom i sa
Krolom?
ROSMER: Zakljuili smo mir.
REBEKA: Tako. I to se, dakle, dogodilo.
ROSMER: On je okupio oko sebe vei krug starih prijatelja. Oni su
me uvjerili
da rad na oplemenjivanju ljudi uopte nije za mene... A i inae je
tako neto i
samo po sebi beznadeno, zar ne?... Ja odustajem.
REBEKA: Da, da... tako je, moda, najbolje.
ROSMER: Sad tako govori? Tog miljenja si sada?
REBEKA: Da, do tog miljenja sam dola. U posljednjih nekoliko
dana.
ROSMER: Ti lae, Rebeka.
REBEKA: Laem...!
ROSMER: Da, lae. Ti nikad nisi vjerovala u mene. Nisi nikad
vjerovala da sam
ja pravi ovjek koji e se izboriti i dovesti stvar do pobjede.
REBEKA: Mislila sam da bismo to uspjeli nas dvoje zajedno.
ROSMER: To nije istina. Ti si vjerovala da e ti postii neto
veliko u ivotu. I
da e mene upotrijebiti za svoje namjere. Da u ti ja moi
posluiti za tvoje
svrhe. To si ti vjerovala.

78
REBEKA: Sluaj me, Rosmere...
ROSMER (sjeda umorno na sofu): Ah, pusti! Sad sam sagledao
itavu stvar do
dna. Ja sam bio samo vosak u tvojim rukama.
REBEKA: Sluaj me, Rosmere. Mi moramo malo vie o tome
govoriti. Ovo je
posljednji put. (Sjeda na stolicu prema sofi) Namjeravala sam da ti
o svemu
tome piem... kad opet budem gore na sjeveru. Ali bolje je da
uje sada.
ROSMER: Jo nisi sve priznala?
REBEKA: Najglavnije jo nisam.
ROSMER: Koje najglavnije?
REBEKA: Ono to nikad nisi ni slutio. Ono to svemu drugom daje
drugo
svjetlo.
ROSMER (trese glavom): Ne razumijem ni rijei.
REBEKA: Tano je da sam prvo lukavstvom pokuala da doem
na
Rosmersholm. Jer, potajno sam mislila da u, moda, ovdje moi
da stvorim
svoju sreu. Ovako ili onako... razumije.
ROSMER: Tu si namjeru i sprovela.
REBEKA: Vjerujem da sam ja tada mogla sprovesti sve, pa ma ta
to bilo. Jer
tada sam jo imala svoju vedru i slobodnu volju. Nisam znala za
obzire. Nisam
priznavala nikakve odnose koji bi mi bili prepreka na mom putu...
Ali onda se
postepetno javilo neto to je moju volju slamilo
ROSMER: ta se javilo? Govori tako da te razumijem.
REBEKA: Javila se u meni i pritisnula me... ta divlja nesavladiva
udnja... Oh,
Rosmere.
ROSMER: udnja? U tebi? A... za im?
REBEKA: Za tobom!
ROSMER (skoi): ta kae!
REBEKA (zadri ga): Sjedi, prijatelju moj. Treba da sazna i vie.
ROSMER: Ti hoe da kae... da si me voljela... na taj nain!

79
REBEKA: Tad sam i ja mislila da se to zove ljubav. Vjerovala sam
da je ljubav.
Ali to nije bilo to. Bila je, kao to sam ti rekla, divlja i nesavladiva
udnja.
ROSMER (s mukom): Rebeka, jesi li to, zaista ti? Ti da mi ovo
govori!
REBEKA: Da, ta veli, Rosmere!
ROSMER: I iz tog si razloga... pod uticajem tog osjeanja... uinila
ono to si
nazvala djelovati?
REBEKA: U meni je bjesnilo kao morska oluja. Kao vjetar koji mi
gore na
sjeveru imamo u vrijeme zime. Koga zgrabi, nosi ga sa sobom...
nosi ga sve
dalje. Na spas se ne moe ni pomisliti.
ROSMER: I tako je ponio i nesretnu Beatu u mlinski jaz.
REBEKA: Da. Beata i ja smo tada vodile neku vrstu borbe na
amcu.
ROSMER: Ti si, zapravo, bila najjaa na Rosmersholmu. Jaa nego
Beata i ja
zajedno.
REBEKA: Dovoljno sam te poznavala da bih znala... da se do tebe
ne moe doi
sve dok se ne oslobodi... kako duhom tako i inom.
ROSMER: Ah, ja te ne shvaam, Rebeka. Ti... ti sama i itavo
tvoje ponaanje
meni je nerjeiva zagonetka. Ja sam sad slobodan, i duhom i
inom. Sad stoji
neposredno pred ciljem koji si sebi u poetku postavila... A ipak...!
REBEKA: Nikad nisam bila dalje od cilja nego sad.
ROSMER:... a ipak, kaem... kad sam te jue pitao... kad sam te
molio: budi
mi ena... ti si vikala u nekom strahu... da se to nikad ne moe
dogoditi!
REBEKA: Vikala sam u oaju.
ROSMER: Zato?
REBEKA: Jer mi je Rosmersholm oduzeo snagu. Ovdje mi je
osakaena moja

80
hrabra i slobodna volja. I nagrena! Za mene je vrijeme prolo i ni
na ta se
usuditi ne smijem. Izgubila sam energiju da djelujem, Rosmere.
ROSMER: Reci mi kako je do toga dolo.
REBEKA: Dolo je od zajednikog ivota s tobom.
ROSMER: Pa kako to, kako?
REBEKA: Kad sam bila sama s tobom... i kad si ti sam postao ti.
ROSMER: No i...?
REBEKA:... jer ti nikad nisi bio sasvim ti, dok je ivjela Beata...
ROSMER: Na alost... tu ima posve pravo.
REBEKA: Ali onda, kad sam mogla da ivim zajedno s tobom,
ovdje... u miru...
u samoi... kad si mi ti poklonio svoje misli bez ustezanja... ono
raspoloenje,
tako meko i tako fino, kakvo si osjeao... onda je nastupila velika
promjena.
Malo, pomalo, razumije li? Gotovo neprimjetno... ali nadmono
do kraja. Do
dna moga bia.
ROSMER: Ali ta je to, Rebeka?
REBEKA: I svaki drugi osjeaj... i ona runa, pijana udnja, sve je
otilo
daleko, daleko od mene. One pobunjene snage su se slegle i
potpuno umirile.
U mojoj dui je zavladala tiina... neki mir kao kod nas gore na
ptiijem brijegu
za vrijeme pononog sunca.
ROSMER: Priaj mi o tome. Sve to ima da kae!
REBEKA: Nema vie mnogo da se kae. Samo jo to da se u meni
rodila ljubav.
Velika ljubav koja se svega odrie, koja se zadovoljava
zajednikim ivotom
kakav je bio izmeu nas dvoje.
ROSMER: O, da sam samo naslutio sve to!
REBEKA: Bolje je ovako. Jue, kad si me pitao hou li da budem
tvoja ena...
bila sam ushiena za...
ROSMER: Da, zar ne, Rebeka? Tako sam i ja osjetio.

81
REBEKA:... za trenutak, da. U nekom samozaboravu. Kao da se
moja stara,
drska volja, koja je bila potisnuta, opet oslobodila. Ali sad ona vie
nema
snage... zauvijek je nestala.
ROSMER: Kako objanjava to to se s tobom dogodilo?
REBEKA: To je ivotno shvatanje kue Rosmera... ili barem tvoje
ivotno
shvatanje... ono je zarazilo moju volju.
ROSMER: Zarazilo?
REBEKA: I uinilo bolesnom. Zarobilo je zakonama koji za mene
prije nisu
vaili. Zajedniko ivljenje s tobom, vidi, ono je oplemenilo moju
misao...
ROSMER: Ah, kad bih to samo mogao vjerovati!
REBEKA: To moe mirno vjerovati. ivotno shvatanje Rosmera
oplemenjuje.
Ali... (Trese glavom) ali... ali...
ROSMER: Ali... ta?
REBEKA:... ali, vidi, ono ubija sreu.
ROSMER: Misi, Rebeka?
REBEKA: Barem moju jeste.
ROSMER: Da, ali zna li ti to tako sigurno? Kad bih te ja sad jo
jedanput
upitao...? Kad bih te zamolio od sveg srca...?
REBEKA: Ah, prijatelju moj, ne vraaj se nikad vie na to. To je
nemogua
stvar...! Jer, mora znati, Rosmere, ja imam... svoju prolost.
ROSMER: Ima li u njoj vie nego to si mi ispriala?
REBEKA: Da. I drugaije i vie.
ROSMER (s lakim osmijehom): Zar to nije udno, Rebeka?
Zamisli, ponekad
sam tako neto i slutio.
REBEKA: Zaista? I...? Uprkos tome...?
ROSMER: Vjerovao nisam nikada. Samo sam se, zna, igrao
takvim mislima.
REBEKA: Ako zahtijeva, ja u ti sada i to ispriati.
ROSMER (odluno): Ne, ne. Ni rijei neu da znam. ta god je... ja
mogu da

82
zaboravim.
REBEKA: Ali ja ne.
ROSMER: O, Rebeka...!
REBEKA: Da, to je ipak najstranije: sada kad mi se sva srea
ovog svijeta
nudi, akom i kapom, sad sam ja takva postala, da mi moja
vlastita prolost
zatvara put ka srei.
ROSMER: Tvoja prolost je mrtva, Rebeka. Ona vie nema
nikakve vlasti nad
tobom... vie nikakve veze s tobom... takvom, kakva si sada.
REBEKA: Ah, dragi moj, to su samo prazne rijei. A nedunost?
Gdje da je
naem?
ROSMER (tuno): Da, da... nedunost.
REBEKA: Nedunost, da. U njoj su srea i radost. Pa to je bilo
tvoje uenje,
koje si htio da oivi u onim radosnim i plemenitim ljudima
budunosti.
ROSMER: Ah, ne podsjeaj me na to. To je bio samo kraj jednog
odsanjanog
sna, Rebeka. Preuranjena vizija u koju ni sam vie ne vjerujem...
Ljudi se ne
mogu oplemeniti izvana.
REBEKA (tiho): Misli, ni pomou tihe ljubavi?
ROSMER (zamiljeno): Da, to bi bilo ono pravo i veliko. Najdivniji
plod itavog
naeg ivota... Kad bi to moglo biti. (Nemirno) Ali kako da budem
naisto s tim
pitanjem? Kako da ga sagledam do dna?
REBEKA: Zar ne vjeruje meni, Rosmere?
ROSMER: Ah, Rebeka, kako mogu vjerovati tebi? Potpuno i bez
predrasuda
vjerovati tebi koja si stalno toliko toga tajila i skrivala!... Sad mi
opet govori
neto novo. Ako se i u tome neto krije... reci mi otvoreno. Hoe
li i time
neto da postigne na kraju? Pa, ja u rado uiniti za tebe sve to
mogu.

83
REBEKA (kri ruke): Ah, ta otrovna sumnja...! Rosmere, Rosmere!
ROSMER: Zar nije strano? Ali ja nita ne mogu protiv toga. Te
sumnje se
nikada neu osloboditi. Nikad vie neu biti uvjeren da te
posjedujem u punoj i
istoj ljubavi.
REBEKA: Ali zar negdje duboko u tebi nema uvjerenosti da se sa
mnom
dogodila velika promjena? I da si tu promjenu ti izazvao... samo ti!
ROSMER: Ah, zna, ja vie ne vjerujem u svoju sposobnost da
mijenjam ljude.
Ne vjerujem vie u sebe ni u kojem smislu. Ne vjerujem ni u sebe,
ni u tebe.
REBEKA (gleda ga mrano): Kako e onda dalje ivjeti?
ROSMER: Da, to ni sam ne znam. To mi nikako nije jasno. Ne
vjerujem da
dalje mogu ivjeti... Ja ne znam vie nita na svijetu, zbog ega bi
vrijedilo
ivjeti.
REBEKA: Ah, ivot... on se sam po sebi obnavlja. Daj da se toga
drimo!
Ionako emo ga napustiti dovoljno rano.
ROSMER (skoi nemirno): Onda mi vrati vjeru! Vjeru u tebe,
Rebeka! Vjeru u
tvoju ljubav! Dokaze! Dokaze hou da imam!
REBEKA: Dokaze? Kako ti mogu dati dokaze...?
ROSMER: Ti to mora! (Hoda tamo-amo) Ja ne mogu da podnosim
ovu pustu...
ovu uasnu prazninu... ovu... ovu... (Neko snano zakuca na vrata
predsoblja.)
REBEKA (skoi sa stolice): A, jesi li uo? (Vrata se otvore. UIrik
Brendel ulazi.
Obuen je u crni kaput, bijelu koulju s manetama, a na nogama
lijepe izme
u koje je zadjenuo pantalone. Inae izgleda kao i proli put.
Djeluje
unezvjereno.)
ROSMER: Ah, vi ste to, gospodine Brendel?
BRENDEL: Johane, deko moj, moj pozdrav... i zbogom!

84
ROSMER: Kud ete ovako kasno?
BRENDEL: Niz brdo.
ROSMER: Kako?
BRENDEL: Sad u kui, moj dragi djeae. eznem i teim za
jednim velikim
nita.
ROSMER: Vama se neto dogodilo, gospodine Brendel! ta je to?
BRENDEL: Tako? Primjeuje promjenu? Da, i mora. Kad sam
zadnji put
stupio u ovu dvoranu... tad je pred tobom stajao dobro raspoloen
ovjek i
busao se u prsa.
ROSMER: Tako? Ne razumijem vas sasvim...
BRENDEL: Ali kad me ove noi pogleda, ja sam s prijestolja
svrgnuti kralj na
pepelu svoga dvorca, nestalog u vatri.
ROSMER: Ako vam ja bilo ime mogu sluiti...
BRENDEL: Ti si konzervirao svoje djetinje srce, Johane. Moe li
mi neto
posuditi?
ROSMER: Da, od srca rado!
BRENDEL: Moe li mi ustupiti jedan do dva ideala?
ROSMER: ta to govorite?
BRENDEL: Nekoliko odsluenih ideala! Uinie dobro djelo. Jer ja
sam ti sada
vorc, dragi moj deko. Na prosjakom tapu.
REBEKA: Sigurno niste mogli da odrite svoja predavanja?
BRENDEL: Ne, moja zanosna damo, ta mislite! Stanem tako da
ispraznim svoj
prepuni rog i u tom trenutku dolazim do munog otkria da u
njemu nema
niega.
REBEKA: A sva vaa nenapisana djela?
BRENDEL: Dvadeset i pet godina sam sjedio kao to tvrdica sjedi
na svom
okovanom sanduku sa blagom. I jue... kad sam ga otvorio i htio
da izvadim
blago... unutra ga nije bilo. Zub vremena ga je pretvorio u prainu.
Nita nije

85
ostalo... rien du tout.
ROSMER: Ali jeste li sigurni da je tako?
BRENDEL: Tu vise nema nikakve sumnje, mili moj. Sam prezident
me je u to
uvjerio.
ROSMER: Prezident?
BRENDEL: No, da, ili ekselencija. Comme vous voulez.
ROSMER: Ali o kome to govorite? Ko to?
BRENDEL: Pader Mortensgerd, naravno.
ROSMER: ta?
BRENDEL (tajanstveno): Pst, pst, pst! Pader Mortensgerd je
poglavar i gospodar
budunosti. Nikad nisam stajao pred licem veeg ovjeka. Pader
Mortensgerd
je pozvan da bude svemoan. On moe sve to hoe.
ROSMER: Ah, nemojte to vjerovati.
BRENDEL: Da, deko moj. Jer Pader Mortensgerd nee nikad vie,
nego to
moe. Pader Mortensgerd je spreman da ivi ivot bez ideala. I
to... vidi... to
je velika tajna djelovanja i pobjede. To je zbir svih mudrosti
svijeta. Basta!
ROSMER (tiho): Sad razumijem... vi odlazite odavde siromaniji,
nego to ste
doli.
BRENDEL: Well! Dakle ui se na primjeru svoga starog uitelja.
Prekrii sve
emu te je on nekada uio. Ne gradi dvorac na ivom pijesku. I
budi oprezan...
i ispitaj se dobro... prije nego pone neto graditi sa ovim ljupkim
stvorom
koji ti ovdje zaslauje ivot.
REBEKA: Mislite na mene?
BRENDEL: Da, draesna sireno.
REBEKA: Zato se sa mnom ne bi moglo graditi?
BRENDEL (korak blie): uo sam da moj stari uenik treba da
dovede do
pobjede jedan ivotni zadatak.
REBEKA: Da, i dalje...?

86
BRENDEL: Pobjeda mu je sigurna. Ali... napominje se... pod
jednim uslovom.
REBEKA: A taj je?
BRENDEL (uhvati je paljivo za zglob ruke): Da ena koja ga voli
ode radosno u
kuhinju i da odsijee ovaj fini, ruiasti mali prst... Ovdje... upravo
ovdje na
srednjem zglobu. Elem, pomenuta zaljubljena ena e... i to ne
manje
radosno... odrezati ovo udesno lijepo uoblieno lijevo uho. (Puta
je i okree
se Rosmeru) Zbogom, moj Johane... pobjednie!
ROSMER: Vi odlazite? Sada? U tamnoj noi?
BRENDEL: Tamna no je najbolja. Mir s vama! (On ode. Jedno
vrijeme tiina u
sobi.)
REBEKA (die teko): Ah, kako je ovdje toplo i sparno! (Ode do
prozora, otvori
ga i ostane da stoji.)
ROSMER (sjeda u naslonja kraj pei): Nita nam drugo ne
preostaje, Rebeka.
Ja vidim, ti mora otii.
REBEKA: Da, izbora nema.
ROSMER: Daj da iskoristimo posljednje trenutke. Hodi ovamo i
sjedi pored
mene.
REBEKA (ode i sjedne na sofu): ta hoes od mene, Rosmere?
ROSMER: Prije svega, hou da ti kaem da se ne mora brinuti za
svoju
budunost.
REBEKA: Hm. Moja budunost! (Smijei se.)
ROSMER: Ja sam predvidio sve mogunosti. Jo davno. ta god bi
se dogodilo,
ti si zbrinuta.
REBEKA: Jo i to, dragi moj.
ROSMER: To si i sama mogla da zna.
REBEKA: Prolo je mnogo vremena, otkad sam na to pomiljala.
ROSMER: Da, da, valjda si mislila da e izmeu nas uvijek ostati
onako, kako

87
je bilo.
REBEKA: Da, to sam mislila.
ROSMER: I ja sam. Ali ako bih ja napustio ovaj svijet.
REBEKA: Ah, Rosmere... ivjee ti due od mene.
ROSMER: Barem je to jo u mojoj moi, da s ovim bijednim
ivotom uinim ta
hou.
REBEKA: ta to znai? Ti, valjda, ni sada ni nikada nee pomisliti
da...
ROSMER: Zar bi te to zaudilo? Nakon jadnog i kukavnog
ponienja koje sam
pretrpio! Ja, koji sam svoje ivotno djelo htio da vodim do
pobjede... A sad
sam itavu stvar ostavio na cjedilu... jo prije nego to je prava
bitka i poela!
REBEKA: Prihvati opet tu borbu. Rosmere! Pokuaj barem...
vidjee, da e
pobijediti. Pokuaj!
ROSMER: Ah, Rebeka, ja vie ne vjerujem u svoje ivotno djelo.
REBEKA: Ali tvoje djelo se ve jedanput dokazalo. Jednog ovjeka
si ipak
veoma oplemenio. Mene... za cijeli ivot.
ROSMER: Da, kad bih ja mogao tebi vjerovati.
REBEKA (kri ruke): O, Rosmere, zar ne zna nita, ba nita, to
bi ti moglo
vratiti vjeru?
ROSMER (zadre od jeze): Ne govori o tome! Nita vie! Ni jedne
rijei vie!
REBEKA: Ali upravo o tome moramo govoriti. Zna li ita to bi
moglo uguiti
tvoju sumnju? Ja stvarno ne znam nita.
ROSMER: Bolje za tebe to ne zna... Bolje za nas oboje.
REBEKA: Ne, ne, ne... to me ne moe umiriti. Ako ti zna neto,
to bi me u
tvojim oima moglo iskupiti, onda zahtijevam da mi to kae. To je
moje
pravo.
ROSMER (govori kao da ga na to neto tjera i protiv njegove
volje): Dakle, da

88
vidimo. Ti kae, u tebi je velika ljubav. Ja sam oplemenio tvoju
duu. Je li
tako? Jesi li sigurna u to? Hoemo li to ispitati na djelu?
REBEKA: Ja sam spremna.
ROSMER: Kada?
REBEKA: Meni je svejedno. to prije to bolje.
ROSMER: Dobro, da vidim, Rebeka, da li e ti za moju ljubav...
jo ove
veeri... (Prekine se) Ne, ne, ne!
REBEKA: Da, Rosmere! Da, da! Reci samo... i vidjee.
ROSMER: Ima li hrabrosti, jesi li voljna, da radosno, kako ree
Ulrik Brendel...
meni za ljubav... jo ove noi... radosno... pone istim putem...
kojim je otila
Beata...?
REBEKA (polako se die sa sofe i kae skoro bez glasa):
Rosmere...!
ROSMER: Da, vidi, to je to pitanje, koga se nikad neu
osloboditi... ako ti
ode. Svakog dana i sata vraau se tom pitanju. ini mi se da te
kao ivu
vidim... kako stoji tamo na mostu. Na samoj sredini. Sad se
naginje preko
ograde! Nesvijesti ti se i vue te dolje u vodenu bujicu! Ali, ne! Ti
se povlai.
Ne usunuje se na ono... na to se ona usudila.
REBEKA: A ako ipak naem hrabrosti? I radosne volje? ta onda?
ROSMER: Onda bih ti morao vjerovati. Onda bi mi se vratila vjera
u moje
ivotno djelo. Vjera u sposobnost ljudske due da bude
oplemenjena.
REBEKA (uzima polako svoj al, prebaci ga preko glave i govori
savladavajui
se): Ti e opet imati svoju vjeru.
ROSMER: Ima li za to hrabrosti i volje, Rebeka?
REBEKA: O tome e suditi sutra... ili kasnije... kad me budu
izvadili.
ROSMER (hvata se za elo): Ima u tom uasu neke drai...!

89
REBEKA: Jer ne bih htjela da ostanem dolje. Ne due nego to je
potrebno.
Pobrini se da me nau.
ROSMER (skoi): Sve je to... sve je to ludilo! Putuj... ili ostani! Ja
u ti i ovaj
puta samo na rije vjerovati!
REBEKA: Prazne rijei, Rosmere. Zar opet kukaviluk i bijeg! Kako
moe
vjerovati samo u moju rije... a ni u ta drugo?
ROSMER: Ali ja neu da vidim tvoj poraz, Rebeka!
REBEKA: To nee biti poraz.
ROSMER: Bie. Nikad ti nisi pomislila do poe Beatinim putem.
REBEKA: Ne vjeruje?
ROSMER: Nikada. Ti nisi kao Beata. Ti ne stoji pod vlau
nikakvog prokletog
ivotnog shvatanja.
REBEKA: Ali stojim pod vlau ivotnog shvatanja
Rosmersholma... sada. Ono
to sam zgrijeila... to u okajati, kao to je red.
ROSMER (gleda je vrsto): To je tvoje miljenje?
REBEKA: Da.
ROSMER (odluno): Pa dobro. Onda ja stojim pod vlau naeg
osloboenog
ivotnog shvatanja, Rebeka. Nad nama nema sudije. I zato emo
vidjeti kako
sami da zadovoljimo pravdu.
REBEKA (ne shvata ga): I to. I to. Moj odlazak e spasiti ono
najbolje u tebi.
ROSMER: Ah, u meni se nema vie ta spasiti.
REBEKA: O, da, ima! Ali ja... ja bih dalje bila samo kao neki
morski duh, koji je
smetnja brodu na kome ti treba da jedri dalje. Ili treba da lutam
okolo po
svijetu i vuem sa sobom svoj osakaeni ivot? Da se muimo
mislima o
izgubljenoj srei koju mi je prolost odnijela? Ja moram izai iz
igre,
Rosmere...
ROSMER: Ako ti ide... idem i ja s tobom.

90
REBEKA (smijei se gotovo neprimjetno, gleda ga i tiho kae):
Da, poi sa
mnom... i budi svjedok...
ROSMER: Ja idem s tobom, kaem.
REBEKA: Do mosta, da. Gore se ionako ne usuuje.
ROSMER: Primjetila si to?
REBEKA (tuno i slomljeno): Da... Upravo to je moju ljubav liilo
nade.
ROSMER: Rebeka, evo stavljam svoju ruku na tvoju glavu. (ini
to) I uzimam
te za svoju zakonitu enu.
REBEKA (uhvati njegovu ruku, pogne glavu) Hvala ti, Rosmere.
(Pusti ga) Sad
idem... radosno.
ROSMER: Mu i ena treba uvijek da idu zajedno.
REBEKA: Samo do mosta, Rosmere.
ROSMER: I gore. Dokle li bude ila, dotle u i ja. Jer sad se
usuujem.
REBEKA: Jesi li sasvim uvjeren da je ovaj put za tebe najbolji?
ROSMER: Uvjeren sam da je jedini.
REBEKA: A ako se vara? Ako je to samo opsjena? Jedan od bijelih
konja na
Rosmersholmu?
ROSMER: To ve moe biti. Ali njima svakako ne moemo
pobjei... mi iz ove
kue.
REBEKA: Onda ostani, Rosmere.
ROSMER: Mu treba da ide za svojom enom i ena za svojim
muem.
REBEKA: Reci mi jo ovo: ide li ti za mnom? Ili ja idem za tobom?
ROSMER: To je neto to nikad neemo saznati.
REBEKA: Voljela bih da to znam.
ROSMER: Mi idemo jedno s drugim, Rebeka. Ja za tobom i ti za
mnom.
REBEKA: I meni se ini da je tako.
ROSMER: Jer sad smo nas dvoje jedno.
REBEKA: Da, sad smo jedno. Hodi. Da poemo radosno.
(Odlaze, drei se za ruke, kroz predsoblje. Vidi se kako skreu
nalijevo. Vrata

91
iza njih ostaju otvorena. Za trenutak soba ostaje prazna. Onda
gospoa Helset
otvara vrata desno.)
GOSPOA HELSET: Gospoice... kola su upravo... (Gleda okolo)
Nisu tu? Izali
zajedno u ovo doba? Ne, ne, ipak moram rei...! Hm! (Izlazi u
predsoblje,
gleda okolo i opet ue unutra.) Nisu ni na klupi. Ne, ne. (Prilazi
prozoru i gleda
napolje) Isuse! Isuse! ta se ono bijeli...! Da, due mi, eno oboje
stoje na
mostu! Boe, oprosti grenim ljudima! Dre se u zagrljaju! (Krikne
glasno) Oh,
padoe oboje! Dolje u jaz. U pomo! U pomo! (Klecaju joj
koljena, ona drhti i
dri se za naslon stolice, jedva izgovara rijei) Ne, tu nema
pomoi... Pokojnica
ih je uzela.

KRAJ

92