Johan Rosmer Ognjen Todorovi

Rebeka Vest Milica Glogovac

Urlik Brendel Marko Vukosav
Gospoa Helset Tijana Jovanovi

REBEKA: Rosmersholm me je slomio.

ROSMER (s panjom): Kako to misli?
REBEKA: Slomio me je... potpuno, bez spasa... Imala sam tako
svjeu i bodru
volju za sve, kad sam dola ovamo. Ali sad sam se savila pod
teretom jednog
tueg zakona... Mislim da se ubudue vie ni na ta neu usuditi,
pa ma ta to
bilo.
ROSMER: Zato nee? Na kakav zakon, zapravo, misli...?
REBEKA: Dragi moj, ne govorimo sada o tome... ta je bilo sa
tobom i sa
Krolom?
ROSMER: Zakljuili smo mir.
REBEKA: Tako. I to se, dakle, dogodilo.
ROSMER: On je okupio oko sebe vei krug starih prijatelja. Oni su
me uvjerili
da rad na oplemenjivanju ljudi uopte nije za mene... A i inae je
tako neto i
samo po sebi beznadeno, zar ne?... Ja odustajem.
REBEKA: Da, da... tako je, moda, najbolje.
ROSMER: Sad tako govori? Tog miljenja si sada?
REBEKA: Da, do tog miljenja sam dola. U posljednjih nekoliko
dana.
ROSMER: Ti lae, Rebeka.
REBEKA: Laem...!
ROSMER: Da, lae. Ti nikad nisi vjerovala u mene. Nisi nikad
vjerovala da sam
ja pravi ovjek koji e se izboriti i dovesti stvar do pobjede.
REBEKA: Mislila sam da bismo to uspjeli nas dvoje zajedno.
ROSMER: To nije istina. Ti si vjerovala da e ti postii neto
veliko u ivotu. I

1
da e mene upotrijebiti za svoje namjere. Da u ti ja moi
posluiti za tvoje
svrhe. To si ti vjerovala.
REBEKA: Sluaj me, Rosmere...
ROSMER (sjeda umorno na sofu): Ah, pusti! Sad sam sagledao
itavu stvar do
dna. Ja sam bio samo vosak u tvojim rukama.
REBEKA: Sluaj me, Rosmere. Mi moramo malo vie o tome
govoriti. Ovo je
posljednji put. (Sjeda na stolicu prema sof) Namjeravala sam da ti
o svemu
tome piem... kad opet budem gore na sjeveru. Ali bolje je da
uje sada.
ROSMER: Jo nisi sve priznala?
REBEKA: Najglavnije jo nisam.
ROSMER: Koje najglavnije?
REBEKA: Ono to nikad nisi ni slutio. Ono to svemu drugom daje
drugo
svjetlo.
ROSMER (trese glavom): Ne razumijem ni rijei.
REBEKA: Tano je da sam prvo lukavstvom pokuala da doem
na
Rosmersholm. Jer, potajno sam mislila da u, moda, ovdje moi
da stvorim
svoju sreu. Ovako ili onako... razumije.
ROSMER: Tu si namjeru i sprovela.
REBEKA: Vjerujem da sam ja tada mogla sprovesti sve, pa ma ta
to bilo. Jer
tada sam jo imala svoju vedru i slobodnu volju. Nisam znala za
obzire. Nisam
priznavala nikakve odnose koji bi mi bili prepreka na mom putu...
Ali onda se
postepetno javilo neto to je moju volju slamilo
ROSMER: ta se javilo? Govori tako da te razumijem.
REBEKA: Javila se u meni i pritisnula me... ta divlja nesavladiva
udnja... Oh,
Rosmere.
ROSMER: udnja? U tebi? A... za im?
REBEKA: Za tobom!

2
ROSMER (skoi): ta kae!
REBEKA (zadri ga): Sjedi, prijatelju moj. Treba da sazna i vie.
ROSMER: Ti hoe da kae... da si me voljela... na taj nain!
REBEKA: Tad sam i ja mislila da se to zove ljubav. Vjerovala sam
da je ljubav.
Ali to nije bilo to. Bila je, kao to sam ti rekla, divlja i nesavladiva
udnja.
ROSMER (s mukom): Rebeka, jesi li to, zaista ti? Ti da mi ovo
govori!
REBEKA: Da, ta veli, Rosmere!
ROSMER: I iz tog si razloga... pod uticajem tog osjeanja... uinila
ono to si
nazvala djelovati?
REBEKA: U meni je bjesnilo kao morska oluja. Kao vjetar koji mi
gore na
sjeveru imamo u vrijeme zime. Koga zgrabi, nosi ga sa sobom...
nosi ga sve
dalje. Na spas se ne moe ni pomisliti.
ROSMER: I tako je ponio i nesretnu Beatu u mlinski jaz.
REBEKA: Da. Beata i ja smo tada vodile neku vrstu borbe na
amcu.
ROSMER: Ti si, zapravo, bila najjaa na Rosmersholmu. Jaa nego
Beata i ja
zajedno.
REBEKA: Dovoljno sam te poznavala da bih znala... da se do tebe
ne moe doi
sve dok se ne oslobodi... kako duhom tako i inom.
ROSMER: Ah, ja te ne shvaam, Rebeka. Ti... ti sama i itavo
tvoje ponaanje
meni je nerjeiva zagonetka. Ja sam sad slobodan, i duhom i
inom. Sad stoji
neposredno pred ciljem koji si sebi u poetku postavila... A ipak...!
REBEKA: Nikad nisam bila dalje od cilja nego sad.
ROSMER:... a ipak, kaem... kad sam te jue pitao... kad sam te
molio: budi
mi ena... ti si vikala u nekom strahu... da se to nikad ne moe
dogoditi!
REBEKA: Vikala sam u oaju.
ROSMER: Zato?

3
REBEKA: Jer mi je Rosmersholm oduzeo snagu. Ovdje mi je
osakaena moja
hrabra i slobodna volja. I nagrena! Za mene je vrijeme prolo i ni
na ta se
usuditi ne smijem. Izgubila sam energiju da djelujem, Rosmere.
ROSMER: Reci mi kako je do toga dolo.
REBEKA: Dolo je od zajednikog ivota s tobom.
ROSMER: Pa kako to, kako?
REBEKA: Kad sam bila sama s tobom... i kad si ti sam postao ti.
ROSMER: No i...?
REBEKA:... jer ti nikad nisi bio sasvim ti, dok je ivjela Beata...
ROSMER: Na alost... tu ima posve pravo.
REBEKA: Ali onda, kad sam mogla da ivim zajedno s tobom,
ovdje... u miru...
u samoi... kad si mi ti poklonio svoje misli bez ustezanja... ono
raspoloenje,
tako meko i tako fino, kakvo si osjeao... onda je nastupila velika
promjena.
Malo, pomalo, razumije li? Gotovo neprimjetno... ali nadmono
do kraja. Do
dna moga bia.
ROSMER: Ali ta je to, Rebeka?
REBEKA: I svaki drugi osjeaj... i ona runa, pijana udnja, sve je
otilo
daleko, daleko od mene. One pobunjene snage su se slegle i
potpuno umirile.
U mojoj dui je zavladala tiina... neki mir kao kod nas gore na
ptiijem brijegu
za vrijeme pononog sunca.
ROSMER: Priaj mi o tome. Sve to ima da kae!
REBEKA: Nema vie mnogo da se kae. Samo jo to da se u meni
rodila ljubav.
Velika ljubav koja se svega odrie, koja se zadovoljava
zajednikim ivotom
kakav je bio izmeu nas dvoje.
ROSMER: O, da sam samo naslutio sve to!
REBEKA: Bolje je ovako. Jue, kad si me pitao hou li da budem
tvoja ena...
bila sam ushiena za...

4
ROSMER: Da, zar ne, Rebeka? Tako sam i ja osjetio.
REBEKA:... za trenutak, da. U nekom samozaboravu. Kao da se
moja stara,
drska volja, koja je bila potisnuta, opet oslobodila. Ali sad ona vie
nema
snage... zauvijek je nestala.
ROSMER: Kako objanjava to to se s tobom dogodilo?
REBEKA: To je ivotno shvatanje kue Rosmera... ili barem tvoje
ivotno
shvatanje... ono je zarazilo moju volju.
ROSMER: Zarazilo?
REBEKA: I uinilo bolesnom. Zarobilo je zakonama koji za mene
prije nisu
vaili. Zajedniko ivljenje s tobom, vidi, ono je oplemenilo moju
misao...
ROSMER: Ah, kad bih to samo mogao vjerovati!
REBEKA: To moe mirno vjerovati. ivotno shvatanje Rosmera
oplemenjuje.
Ali... (Trese glavom) ali... ali...
ROSMER: Ali... ta?
REBEKA:... ali, vidi, ono ubija sreu.
ROSMER: Misi, Rebeka?
REBEKA: Barem moju jeste.
ROSMER: Da, ali zna li ti to tako sigurno? Kad bih te ja sad jo
jedanput
upitao...? Kad bih te zamolio od sveg srca...?
REBEKA: Ah, prijatelju moj, ne vraaj se nikad vie na to. To je
nemogua
stvar...! Jer, mora znati, Rosmere, ja imam... svoju prolost.
ROSMER: Ima li u njoj vie nego to si mi ispriala?
REBEKA: Da. I drugaije i vie.
ROSMER (s lakim osmijehom): Zar to nije udno, Rebeka?
Zamisli, ponekad
sam tako neto i slutio.
REBEKA: Zaista? I...? Uprkos tome...?
ROSMER: Vjerovao nisam nikada. Samo sam se, zna, igrao
takvim mislima.
REBEKA: Ako zahtijeva, ja u ti sada i to ispriati.

5
ROSMER (odluno): Ne, ne. Ni rijei neu da znam. ta god je... ja
mogu da
zaboravim.
REBEKA: Ali ja ne.
ROSMER: O, Rebeka...!
REBEKA: Da, to je ipak najstranije: sada kad mi se sva srea
ovog svijeta
nudi, akom i kapom, sad sam ja takva postala, da mi moja
vlastita prolost
zatvara put ka srei.
ROSMER: Tvoja prolost je mrtva, Rebeka. Ona vie nema
nikakve vlasti nad
tobom... vie nikakve veze s tobom... takvom, kakva si sada.
REBEKA: Ah, dragi moj, to su samo prazne rijei. A nedunost?
Gdje da je
naem?
ROSMER (tuno): Da, da... nedunost.
REBEKA: Nedunost, da. U njoj su srea i radost. Pa to je bilo
tvoje uenje,
koje si htio da oivi u onim radosnim i plemenitim ljudima
budunosti.
ROSMER: Ah, ne podsjeaj me na to. To je bio samo kraj jednog
odsanjanog
sna, Rebeka. Preuranjena vizija u koju ni sam vie ne vjerujem...
Ljudi se ne
mogu oplemeniti izvana.
REBEKA (tiho): Misli, ni pomou tihe ljubavi?
ROSMER (zamiljeno): Da, to bi bilo ono pravo i veliko. Najdivniji
plod itavog
naeg ivota... Kad bi to moglo biti. (Nemirno) Ali kako da budem
naisto s tim
pitanjem? Kako da ga sagledam do dna?
REBEKA: Zar ne vjeruje meni, Rosmere?
ROSMER: Ah, Rebeka, kako mogu vjerovati tebi? Potpuno i bez
predrasuda
vjerovati tebi koja si stalno toliko toga tajila i skrivala!... Sad mi
opet govori
neto novo. Ako se i u tome neto krije... reci mi otvoreno. Hoe
li i time

6
neto da postigne na kraju? Pa, ja u rado uiniti za tebe sve to
mogu.
REBEKA (kri ruke): Ah, ta otrovna sumnja...! Rosmere, Rosmere!
ROSMER: Zar nije strano? Ali ja nita ne mogu protiv toga. Te
sumnje se
nikada neu osloboditi. Nikad vie neu biti uvjeren da te
posjedujem u punoj i
istoj ljubavi.
REBEKA: Ali zar negdje duboko u tebi nema uvjerenosti da se sa
mnom
dogodila velika promjena? I da si tu promjenu ti izazvao... samo ti!
ROSMER: Ah, zna, ja vie ne vjerujem u svoju sposobnost da
mijenjam ljude.
Ne vjerujem vie u sebe ni u kojem smislu. Ne vjerujem ni u sebe,
ni u tebe.
REBEKA (gleda ga mrano): Kako e onda dalje ivjeti?
ROSMER: Da, to ni sam ne znam. To mi nikako nije jasno. Ne
vjerujem da
dalje mogu ivjeti... Ja ne znam vie nita na svijetu, zbog ega bi
vrijedilo
ivjeti.
REBEKA: Ah, ivot... on se sam po sebi obnavlja. Daj da se toga
drimo!
Ionako emo ga napustiti dovoljno rano.
ROSMER (skoi nemirno): Onda mi vrati vjeru! Vjeru u tebe,
Rebeka! Vjeru u
tvoju ljubav! Dokaze! Dokaze hou da imam!
REBEKA: Dokaze? Kako ti mogu dati dokaze...?
ROSMER: Ti to mora! (Hoda tamo-amo) Ja ne mogu da podnosim
ovu pustu...
ovu uasnu prazninu... ovu... ovu... (Neko snano zakuca na vrata
predsoblja.)
REBEKA (skoi sa stolice): A, jesi li uo? (Vrata se otvore. UIrik
Brendel ulazi.
Obuen je u crni kaput, bijelu koulju s manetama, a na nogama
lijepe izme
u koje je zadjenuo pantalone. Inae izgleda kao i proli put.
Djeluje
unezvjereno.)

7
ROSMER: Ah, vi ste to, gospodine Brendel?
BRENDEL: Johane, deko moj, moj pozdrav... i zbogom!
ROSMER: Kud ete ovako kasno?
BRENDEL: Niz brdo.
ROSMER: Kako?
BRENDEL: Sad u kui, moj dragi djeae. eznem i teim za
jednim velikim
nita.
ROSMER: Vama se neto dogodilo, gospodine Brendel! ta je to?
BRENDEL: Tako? Primjeuje promjenu? Da, i mora. Kad sam
zadnji put
stupio u ovu dvoranu... tad je pred tobom stajao dobro raspoloen
ovjek i
busao se u prsa.
ROSMER: Tako? Ne razumijem vas sasvim...
BRENDEL: Ali kad me ove noi pogleda, ja sam s prijestolja
svrgnuti kralj na
pepelu svoga dvorca, nestalog u vatri.
ROSMER: Ako vam ja bilo ime mogu sluiti...
BRENDEL: Ti si konzervirao svoje djetinje srce, Johane. Moe li
mi neto
posuditi?
ROSMER: Da, od srca rado!
BRENDEL: Moe li mi ustupiti jedan do dva ideala?
ROSMER: ta to govorite?
BRENDEL: Nekoliko odsluenih ideala! Uinie dobro djelo. Jer ja
sam ti sada
vorc, dragi moj deko. Na prosjakom tapu.
REBEKA: Sigurno niste mogli da odrite svoja predavanja?
BRENDEL: Ne, moja zanosna damo, ta mislite! Stanem tako da
ispraznim svoj
prepuni rog i u tom trenutku dolazim do munog otkria da u
njemu nema
niega.
REBEKA: A sva vaa nenapisana djela?
BRENDEL: Dvadeset i pet godina sam sjedio kao to tvrdica sjedi
na svom
okovanom sanduku sa blagom. I jue... kad sam ga otvorio i htio
da izvadim

8
blago... unutra ga nije bilo. Zub vremena ga je pretvorio u prainu.
Nita nije
ostalo... rien du tout.
ROSMER: Ali jeste li sigurni da je tako?
BRENDEL: Tu vise nema nikakve sumnje, mili moj. Sam prezident
me je u to
uvjerio.
ROSMER: Prezident?
BRENDEL: No, da, ili ekselencija. Comme vous voulez.
ROSMER: Ali o kome to govorite? Ko to?
BRENDEL: Pader Mortensgerd, naravno.
ROSMER: ta?
BRENDEL (tajanstveno): Pst, pst, pst! Pader Mortensgerd je
poglavar i gospodar
budunosti. Nikad nisam stajao pred licem veeg ovjeka. Pader
Mortensgerd
je pozvan da bude svemoan. On moe sve to hoe.
ROSMER: Ah, nemojte to vjerovati.
BRENDEL: Da, deko moj. Jer Pader Mortensgerd nee nikad vie,
nego to
moe. Pader Mortensgerd je spreman da ivi ivot bez ideala. I
to... vidi... to
je velika tajna djelovanja i pobjede. To je zbir svih mudrosti
svijeta. Basta!
ROSMER (tiho): Sad razumijem... vi odlazite odavde siromaniji,
nego to ste
doli.
BRENDEL: Well! Dakle ui se na primjeru svoga starog uitelja.
Prekrii sve
emu te je on nekada uio. Ne gradi dvorac na ivom pijesku. I
budi oprezan...
i ispitaj se dobro... prije nego pone neto graditi sa ovim ljupkim
stvorom
koji ti ovdje zaslauje ivot.
REBEKA: Mislite na mene?
BRENDEL: Da, draesna sireno.
REBEKA: Zato se sa mnom ne bi moglo graditi?
BRENDEL (korak blie): uo sam da moj stari uenik treba da
dovede do

9
pobjede jedan ivotni zadatak.
REBEKA: Da, i dalje...?
BRENDEL: Pobjeda mu je sigurna. Ali... napominje se... pod
jednim uslovom.
REBEKA: A taj je?
BRENDEL (uhvati je paljivo za zglob ruke): Da ena koja ga voli
ode radosno u
kuhinju i da odsijee ovaj fini, ruiasti mali prst... Ovdje... upravo
ovdje na
srednjem zglobu. Elem, pomenuta zaljubljena ena e... i to ne
manje
radosno... odrezati ovo udesno lijepo uoblieno lijevo uho. (Puta
je i okree
se Rosmeru) Zbogom, moj Johane... pobjednie!
ROSMER: Vi odlazite? Sada? U tamnoj noi?
BRENDEL: Tamna no je najbolja. Mir s vama! (On ode. Jedno
vrijeme tiina u
sobi.)
REBEKA (die teko): Ah, kako je ovdje toplo i sparno! (Ode do
prozora, otvori
ga i ostane da stoji.)
ROSMER (sjeda u naslonja kraj pei): Nita nam drugo ne
preostaje, Rebeka.
Ja vidim, ti mora otii.
REBEKA: Da, izbora nema.
ROSMER: Daj da iskoristimo posljednje trenutke. Hodi ovamo i
sjedi pored
mene.
REBEKA (ode i sjedne na sofu): ta hoes od mene, Rosmere?
ROSMER: Prije svega, hou da ti kaem da se ne mora brinuti za
svoju
budunost.
REBEKA: Hm. Moja budunost! (Smijei se.)
ROSMER: Ja sam predvidio sve mogunosti. Jo davno. ta god bi
se dogodilo,
ti si zbrinuta.
REBEKA: Jo i to, dragi moj.
ROSMER: To si i sama mogla da zna.
REBEKA: Prolo je mnogo vremena, otkad sam na to pomiljala.

10
ROSMER: Da, da, valjda si mislila da e izmeu nas uvijek ostati
onako, kako
je bilo.
REBEKA: Da, to sam mislila.
ROSMER: I ja sam. Ali ako bih ja napustio ovaj svijet.
REBEKA: Ah, Rosmere... ivjee ti due od mene.
ROSMER: Barem je to jo u mojoj moi, da s ovim bijednim
ivotom uinim ta
hou.
REBEKA: ta to znai? Ti, valjda, ni sada ni nikada nee pomisliti
da...
ROSMER: Zar bi te to zaudilo? Nakon jadnog i kukavnog
ponienja koje sam
pretrpio! Ja, koji sam svoje ivotno djelo htio da vodim do
pobjede... A sad
sam itavu stvar ostavio na cjedilu... jo prije nego to je prava
bitka i poela!
REBEKA: Prihvati opet tu borbu. Rosmere! Pokuaj barem...
vidjee, da e
pobijediti. Pokuaj!
ROSMER: Ah, Rebeka, ja vie ne vjerujem u svoje ivotno djelo.
REBEKA: Ali tvoje djelo se ve jedanput dokazalo. Jednog ovjeka
si ipak
veoma oplemenio. Mene... za cijeli ivot.
ROSMER: Da, kad bih ja mogao tebi vjerovati.
REBEKA (kri ruke): O, Rosmere, zar ne zna nita, ba nita, to
bi ti moglo
vratiti vjeru?
ROSMER (zadre od jeze): Ne govori o tome! Nita vie! Ni jedne
rijei vie!
REBEKA: Ali upravo o tome moramo govoriti. Zna li ita to bi
moglo uguiti
tvoju sumnju? Ja stvarno ne znam nita.
ROSMER: Bolje za tebe to ne zna... Bolje za nas oboje.
REBEKA: Ne, ne, ne... to me ne moe umiriti. Ako ti zna neto,
to bi me u
tvojim oima moglo iskupiti, onda zahtijevam da mi to kae. To je
moje
pravo.

11
ROSMER (govori kao da ga na to neto tjera i protiv njegove
volje): Dakle, da
vidimo. Ti kae, u tebi je velika ljubav. Ja sam oplemenio tvoju
duu. Je li
tako? Jesi li sigurna u to? Hoemo li to ispitati na djelu?
REBEKA: Ja sam spremna.
ROSMER: Kada?
REBEKA: Meni je svejedno. to prije to bolje.
ROSMER: Dobro, da vidim, Rebeka, da li e ti za moju ljubav...
jo ove
veeri... (Prekine se) Ne, ne, ne!
REBEKA: Da, Rosmere! Da, da! Reci samo... i vidjee.
ROSMER: Ima li hrabrosti, jesi li voljna, da radosno, kako ree
Ulrik Brendel...
meni za ljubav... jo ove noi... radosno... pone istim putem...
kojim je otila
Beata...?
REBEKA (polako se die sa sofe i kae skoro bez glasa):
Rosmere...!
ROSMER: Da, vidi, to je to pitanje, koga se nikad neu
osloboditi... ako ti
ode. Svakog dana i sata vraau se tom pitanju. ini mi se da te
kao ivu
vidim... kako stoji tamo na mostu. Na samoj sredini. Sad se
naginje preko
ograde! Nesvijesti ti se i vue te dolje u vodenu bujicu! Ali, ne! Ti
se povlai.
Ne usunuje se na ono... na to se ona usudila.
REBEKA: A ako ipak naem hrabrosti? I radosne volje? ta onda?
ROSMER: Onda bih ti morao vjerovati. Onda bi mi se vratila vjera
u moje
ivotno djelo. Vjera u sposobnost ljudske due da bude
oplemenjena.
REBEKA (uzima polako svoj al, prebaci ga preko glave i govori
savladavajui
se): Ti e opet imati svoju vjeru.
ROSMER: Ima li za to hrabrosti i volje, Rebeka?
REBEKA: O tome e suditi sutra... ili kasnije... kad me budu
izvadili.

12
ROSMER (hvata se za elo): Ima u tom uasu neke drai...!
REBEKA: Jer ne bih htjela da ostanem dolje. Ne due nego to je
potrebno.
Pobrini se da me nau.
ROSMER (skoi): Sve je to... sve je to ludilo! Putuj... ili ostani! Ja
u ti i ovaj
puta samo na rije vjerovati!
REBEKA: Prazne rijei, Rosmere. Zar opet kukaviluk i bijeg! Kako
moe
vjerovati samo u moju rije... a ni u ta drugo?
ROSMER: Ali ja neu da vidim tvoj poraz, Rebeka!
REBEKA: To nee biti poraz.
ROSMER: Bie. Nikad ti nisi pomislila do poe Beatinim putem.
REBEKA: Ne vjeruje?
ROSMER: Nikada. Ti nisi kao Beata. Ti ne stoji pod vlau
nikakvog prokletog
ivotnog shvatanja.
REBEKA: Ali stojim pod vlau ivotnog shvatanja
Rosmersholma... sada. Ono
to sam zgrijeila... to u okajati, kao to je red.
ROSMER (gleda je vrsto): To je tvoje miljenje?
REBEKA: Da.
ROSMER (odluno): Pa dobro. Onda ja stojim pod vlau naeg
osloboenog
ivotnog shvatanja, Rebeka. Nad nama nema sudije. I zato emo
vidjeti kako
sami da zadovoljimo pravdu.
REBEKA (ne shvata ga): I to. I to. Moj odlazak e spasiti ono
najbolje u tebi.
ROSMER: Ah, u meni se nema vie ta spasiti.
REBEKA: O, da, ima! Ali ja... ja bih dalje bila samo kao neki
morski duh, koji je
smetnja brodu na kome ti treba da jedri dalje. Ili treba da lutam
okolo po
svijetu i vuem sa sobom svoj osakaeni ivot? Da se muimo
mislima o
izgubljenoj srei koju mi je prolost odnijela? Ja moram izai iz
igre,
Rosmere...

13
ROSMER: Ako ti ide... idem i ja s tobom.
REBEKA (smijei se gotovo neprimjetno, gleda ga i tiho kae):
Da, poi sa
mnom... i budi svjedok...
ROSMER: Ja idem s tobom, kaem.
REBEKA: Do mosta, da. Gore se ionako ne usuuje.
ROSMER: Primjetila si to?
REBEKA (tuno i slomljeno): Da... Upravo to je moju ljubav liilo
nade.
ROSMER: Rebeka, evo stavljam svoju ruku na tvoju glavu. (ini
to) I uzimam
te za svoju zakonitu enu.
REBEKA (uhvati njegovu ruku, pogne glavu) Hvala ti, Rosmere.
(Pusti ga) Sad
idem... radosno.
ROSMER: Mu i ena treba uvijek da idu zajedno.
REBEKA: Samo do mosta, Rosmere.
ROSMER: I gore. Dokle li bude ila, dotle u i ja. Jer sad se
usuujem.
REBEKA: Jesi li sasvim uvjeren da je ovaj put za tebe najbolji?
ROSMER: Uvjeren sam da je jedini.
REBEKA: A ako se vara? Ako je to samo opsjena? Jedan od bijelih
konja na
Rosmersholmu?
ROSMER: To ve moe biti. Ali njima svakako ne moemo
pobjei... mi iz ove
kue.
REBEKA: Onda ostani, Rosmere.
ROSMER: Mu treba da ide za svojom enom i ena za svojim
muem.
REBEKA: Reci mi jo ovo: ide li ti za mnom? Ili ja idem za tobom?
ROSMER: To je neto to nikad neemo saznati.
REBEKA: Voljela bih da to znam.
ROSMER: Mi idemo jedno s drugim, Rebeka. Ja za tobom i ti za
mnom.
REBEKA: I meni se ini da je tako.
ROSMER: Jer sad smo nas dvoje jedno.
REBEKA: Da, sad smo jedno. Hodi. Da poemo radosno.

14
(Odlaze, drei se za ruke, kroz predsoblje. Vidi se kako skreu
nalijevo. Vrata
iza njih ostaju otvorena. Za trenutak soba ostaje prazna. Onda
gospoa Helset
otvara vrata desno.)
GOSPOA HELSET: Gospoice... kola su upravo... (Gleda okolo)
Nisu tu? Izali
zajedno u ovo doba? Ne, ne, ipak moram rei...! Hm! (Izlazi u
predsoblje,
gleda okolo i opet ue unutra.) Nisu ni na klupi. Ne, ne. (Prilazi
prozoru i gleda
napolje) Isuse! Isuse! ta se ono bijeli...! Da, due mi, eno oboje
stoje na
mostu! Boe, oprosti grenim ljudima! Dre se u zagrljaju! (Krikne
glasno) Oh,
padoe oboje! Dolje u jaz. U pomo! U pomo! (Klecaju joj
koljena, ona drhti i
dri se za naslon stolice, jedva izgovara rijei) Ne, tu nema
pomoi... Pokojnica
ih je uzela.

KRAJ

15