SKOLASTIKA srednjovjekovna kranska filozofija (lat.

scolasticus = uitelj)
jer je postala predmetom kolskog pouavanja, a ne istraivanja

PHILOSOPHIA ANCILLA THEOLOGIAE = Filozofija je sluavka teologije

Filozofija u srednjem vijeku gubi samostalnost i postaje sredstvo teologije.
Cilj vie nije nai istinu nego shvatiti i opravdati ve danu, objavljenu istinu.
Argumentacija se poziva na autoritete tradicije, Bibliju, miljenja crkvenih otaca i
koncila te Aristotela.

U srednjovjekovnoj filozofiji razlikujemo 2 teme: odnos vjere i uma te problem

univerzalija.

Problem odnosa vjere i uma temeljni je problem skolastike filozofije.

Srednjovjekovni se filozofi pitaju u kojoj se mjeri vjera i um slau te koje od njih
dvoje proizlazi iz drugoga. Aurelije Augustin kae: Spoznaj da bi vjerovao, vjeruj
da bi spoznao. (njemu je vjera preduvjet istraivanja jer vjerovanje je put do
spoznaje; evanelje kae: Ja sam put, istina i ivot) = treba traiti, a vjera e
doi kao zavretak traenja.
Ivan Scot Eriugena kae: Um zasniva istinu, autoritet bez uma nema snage.
Anselmo Canterburyjski vjerovanje je poetak znanja i filozofskog istraivanja
Petar Abelard trai sklad vjere i uma

Univerzalije (lat. universalis openit) opi su pojmovi, tj. bitak, ono po emu jest
sve to jest.
Srednjovjekovni se filozofi pitaju jesu li opi pojmovi, tj. universalia, neto realno i
kakav je njihov odnos prema pojedinanim stvarima. To staro filozofsko pitanje o
odnosu opega i pojedinanoga raspravljano je i u vrijeme Sokrata, Platona,
Aristotela realistiko i nominalistiko gledite.

Ekstremni realizam nauavaju Eriugena i Anselmo. To je gledite koje zastupa

platonistiko i novoplatonistiko uvjerenje da ope postoji realno, prije i nezavisno
od pojedinanih stvari (universalia ante res). Umjereni realizam nauava Toma, a
koji priznaje opem egzistenciju, ali tako da se opa bit oblikuje u pojedinanoj
stvari (universalia in rebus).
Ekstremni nominalizam ui da ope nije nita realno. Postoje samo pojedinane
stvari, a ope jest rije, ime (nomen) kojim imenujemo i povezujemo vie
pojedinanih stvari. Umjereni nominalizam (konceptualizam), kojeg nauava
Abelard, zastupa gledite da ope postoji u umu kao pojam (conceptus)
(universalia post res), a ne realno odvojeno kao samostalan bitak.
REALIZAM NOMINALIZAM
Ekstremni Umjereni Ekstremni Umjereni
universalia ante universali in universalia post
nomen
res rebus res
ope je rije,
ope je realno ime; postoje
ope je u ope je u razumu
prije samo
pojedinanom kao pojam
pojedinanog pojedinane
stvari

Srednjovjekovni su filozofi Ivan Scot Eriugena, Anselmo Canterburyjski, Petar

Abelard, Ibn Sina (Avicena), Ibn Rud (Averroes), Roger Bacon, Bonaventura,
Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Scot, William Occam.

Anselmov ontoloki dokaz o egzistenciji Boga:

Slijedio je logiku ekstremnog realizma. Iz samog pojma Boga kao najviega i
najsavrenijega bia zakljuio je nunost postojanja takvoga najsavrenijeg bia,
koje inae ne bi bilo najsavrenije i najvie ako ne bi postojalo. Ali franc. redovnik
Gaunilo pokazao je slabost tog dokaza: ako Boga zamiljamo kao najsavrenije
bie, moramo ga zamiljati i kao postojeega; ali ono to zamiljamo, ne mora
nuno biti i realno.
Ono o emu se nita vee ne moe misliti postoji i u misli i u stvarnost.
Hrvatski renesansni mislioci su: Marko Maruli, Matija Vlai Ilirik, Frane Petri,
Ivan Pavao Vergerije, Ivan Stojkovi, Nikola Modruki, Ivan esmiki, Juraj
Dragii, Benko Benkovi, Ivan Polikarp Severitan, Frederik Grisogono, Fran
Trankvil Andreis.

Matija Vlai Ilirik zasluan je za utemeljenje i razvoj hermeneutike.

Hermeneutika vjetina je tumaenja i dokazivanja znanstvenih djela; opa
metoda razumijevanja.

Bitne znaajke renesansnog duha jesu: suprotstavljanje novoga starome, ruenje

skolastike tradicije, nastojanje oko izgradnje novog gledita usmjerenog na
ovjeka, duhovno osloboenje od crkvene vladavine, njezine duhovne nadgradnje
i autoriteta; pronalaenje novih ideja, oivljavanje antike, ljepota prirode i
ljudskog tijela, interes za prirodu i znanost, interes za ovjeka, individualizam,
optimizam, intelektualna znatielja, odbacivanje autoriteta, povjerenje u vlastiti
um, oslanjanje na iskustvo, uspostavljanje nove slike svijeta kao beskonanoga
svemira

Giordano Bruno bio je proganjan, optuen i osuen zbog svojih panteistikih

uvjerenja (panteizam je uenje da je bog dua svemira, bog je u svijetu, bog je u
svemu, u svakoj stvari i pojavi; bog je osnova jedinstva prirode, nestvorena
stvaralaka mo - natura naturans) Priroda je Bog u stvarima, odbacivanja
slubenih autoriteta (jedini autoritet treba biti razum i slobodno istraivanje),
nauke (svemir je beskonaan, u njemu je mnotvo svjetova)

Giordani Brunova izreka homo faber kojom tvrdi kako ovjek kao radnik svojim
trudom i naporom gradi i odreuje svoj svijet, ivot, sudbinu i sreu. ovjek u
svemiru ima svoje mjesto i vrijednost.

Brunov panteizam:
Sredite Brunova uenja je beskonanost. Svemir je beskonaan, a u njemu je
mnotvo svjetova koji se sastoje od monada. Bog nije izvan svijeta, ve sila, dua
svemira, ivot koji proima svaku pojedinu stvar. On je nestvorena stvaralaka
mo (natura naturans) koja se oblikuje do stvorene prirode (natura naturata).

Francis Baconova izreka znanje je mo kojom eli poruiti da se napredak i

nadvladavanje prirode moe ostvariti poznavanjem prirodnih i drugih zakonitosti.

Bacon predrasude naziva idolima kojih se treba rijeiti jer ometaju pristup istini,
osloboditi. Idoli plemena zasnovani su u ljudskom rodu, ovjek nastoji sve
uskladiti sa svojim otprije prihvaenim uvjerenjima unosei red i jednakost ondje
gdje ih u prirodi nema. Idoli spilje zablude su koje ini pojedinac zbog manjkavosti
svoje prirode, odgoja, proitanih knjiga, autoriteta, sklonosti. Idoli trga rezultat su
meusobnog odnosa ljudi, sporazumijevanja, govora, odnosno slobodne i
neprecizne uporabe rijei dolazi do nesporazuma. Idoli teatra posljedica su
filozofskih dogmi i teorija, nekritiki prihvaenih naela pojedinih znanosti i
pogreaka u postupku dokazivanja.
Empirizam spoznajno-teorijsko je stajalite koje ui da je iskustvo (vanjsko i
unutarnje) temeljni izvor sveukupne spoznaje. Duh je nepisani list papira (tabula
rasa) po kojemu iskustvo urezuje znakove. Nema niega u razumu to prije toga
nije bilo u osjetilima (Locke). Empirizam precjenjuje ulogu eksperimenata i
osjetila.
Racionalizam je spoznajno-teorijski pravac koji ui da je prava osnova i konano
mjerilo spoznaje razum ili um, odnosno da do bitnih spoznaja dolazimo
umovanjem, istim miljenjem. Racionalisti ne odbacuju osjetilno iskustvo i
eksperimente nego istiu odluujuu ulogu uma (logika).

Filozofi empirizma su: Francis Bacon, Thomas Hobbes, John Locke, George
Berkeley, David Hume.
Filozofski racionalisti su: Rene Descartes, Gottfried Wilhelm Leibniz, Baruch de
Spinoza.

Na pragu novoga vijeka glavni problem filozofije bila je problematika metode koji
je nametnuo razvoj znanosti pitanje postupka znanstvenoga istraivanja.

Descartes navodi etiri pravila metode:

1. istina se spoznaje jasno i razgovijetno Bog je jamac istinitosti; rui sve
autoritete
2. analitiko naelo: sve to je komplicirano, sloeno treba ralaniti na
jednostavne
dijelove
3. naelo sinteze: jednostavne dijelove slaemo kako bi doli do sloenih
zakljuaka
4. naelo provjeravanja potpunosti postupaka

Autor izreke cogito ergo sum jest Rene Descartes koja znai Mislim, dakle
jesam. Descartes je uvidio da dok sumnja, dok misli da je sve krivo, nuno da on
jest. dok osoba misli i sumnja, nuno je da ona jest. Cogito = mislim kod
Descartesa znai samosvijest.

Za Descartesa opi kriterij istine je istinitost i razgovjetnost.

Sredinji je pojam Spinozine filozofije pojam supstancije, tj. stvar koja tako postoji
da joj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar, te je odreuje kao uzrok
same sebe (causa sui). Za Spinozu, supstancija je nuno jedna to je Bog ili
priroda, beskonana stvaralaka vjena priroda svega to jest, natura naturans.

Causa sui je odreenje supstancije kao uzroka same sebe. Ona je za postojanje
odreena samom svojom biti i ne treba nita izvan sebe. (Causa sui iskazuje da
bit sadri u sebi postojanje, te se njime odbacuje svaki vanjski uzrok i tvrdi
samodovoljnost i autonomnost prirode.)

Prema Spinozi, red i veza ideja jesu isti kao red i veza stvari. Prema tome se
miljenju ideje preklapaju sa stvarnou i omoguavaju spoznaju.

U svome djelu Monadologiji Leibniz je izloio svoj osebujan pojam supstancije u

kojem je izloio svoje stajalite da se svijet sastoji od beskrajnoga mnotva
duhovnih atoma, monada, neprotenih, jednostavnih, cjelovitih individualnih
supstancija koja su ista aktivnost, samodjelatnost. On smatra da su monade
sredita sile, da imaju mo percepcije i mo poude koja uvjetuju prijelaz od
jedne percepcije k drugoj.

Autor izreke homo homini lupus jest Thomas Hobbes. U prijevodu ovjek je
ovjeku vuk.
Thomas Hobbes u svom djelu Leviathanu smatra da ako u prirodnom stanju dva
ovjeka ele istu stvar, da se oni u svom nagonu za samoodranjem sukobljavaju.
Dok nema zajednike vlasti i zakona, ljudi se nalaze u ratu svaki protiv svakoga.
prirodno stanje ovjeka jest stanje sukoba cilj svakog pojedinca je
samoodranje

Utemeljiteljem gnoseologije ili spoznajne teorije smatramo Johna Lockea jer je on

prvi koji ih je raspravio kao sredinja pitanja filozofije.

Objasni Teza nema niega u razumu ega prije nije bilo u osjetilima:
Autor teze jest John Locke koji kao empirist smatra kako je temeljni izvor nae
sveukupne spoznaje iskustvo koje je dvovrsno: izvanjsko osjetilno iskustvo (kao
izvor ima predmete osjeta) i unutarnje iskustvo refleksija (kao izvor ima u
radnjama naega duha).

Solipsizam je spoznajno-teorijsko gledite prema kojemu postoji samo Ja, tj. da

postoji samo svijest sa svojim doivljajima i nita izvan nje. Zastupa ju empirist
George Berkeley. {On je izveo zakljuak da je Bog izvor osjeta (Bog je jamac
postojanja osjetnih stvari) koji ih stvara prema pravilima, zakonima prirode, a taj
se zakljuak poklapa sa naelom istine (jasnoa i razgovjetnost) kod Descartesa,
racionalista.}

Problem uzronosti naveo je David Hume. Naelo uzronosti problem je odnosa

uzroka i posljedice, ono je temelj svih naih zakljuaka o injenicama. Tvrdi da
postoji veza izmeu injenica te da je jedna uzrok, a druga njezina posljedica.
Ono je nepouzdano zato to se izvodi induktivno. Uzrok i posljedicu, koji su
razliiti, dovodimo u svezu pomou iskustva, a ono se temelji na obiaju ili navici.
Objektivna spoznaja nikad nije mogua.

Pema Imannuelu Kantu, u spoznaji sudjeluju subjekt i objekt. Subjekt daje oblik
spoznaje (formu, nain spoznaje), a objekt daje sadraje spoznaje (materiju,
grau). Od objekta subjekt prima utiske koje prema oblicima svoje spoznajne
svijesti doivljava i tako oblikuje iskustvo. Subjekt nije tabula rasa, on je u
spoznaji aktivan, on je taj koji spoznaje.

Kopernikanski obrat kod Kanta:

Novost svojega spoznajno-teorijskoga gledita naziva kopernikanskim obratom jer
kao to je Kopernik okrenuo tradicionalnu sliku svijeta (Zemlja nepomina, Sunce
i ostali planeti se okreu oko Zemlje), tako Kant preokree odnos subjekta i
objekta. Objekt je imao ulogu nepominog sredita oko kojeg krui subjekt u
svom naporu da spozna objekt onakvim kakav on jest neovisno o subjektu, ali u
ovom obratu smatra kako se predmet upravlja prema svojstvima naih spoznajnih
moi, tj. objekt krui oko subjekta. Kant snano naglaava spontanost subjekta, a
ovjek dospijeva u sredite spoznajnog procese, on je zakonodavac prirode.

Kantov kategoriki imperativ:

Imperativ formula je zapovijedi uma, odnosno predodba objektivnoga principa
koji je za volju obvezan. Moe biti hipotetian (ako upuuje na kakvo djelovanje
kao dobro, ako je sredstvo za to drugo) ili kategorian.
Kategorian (bezuvjetan) je imperativ onaj koji upuuje na kakvo djelovanje koje
je samo po sebi dobro, sadrava nunost. Glasi: Radi samo prema onoj maksimi
za koju ujedno moe htjeti da postane opi zakon. ona je volja potpuno dobra
koja ne moe sebi proturjeiti, koja ne moe biti zla ni kada se uini opim
zakonom. Svaki ovjek i bez pomoi filozofije i znanosti zna to je dobro, a to zlo.
Svatko ve u sebi nosi naelo djelovanja, a njegova se sigurnost temelji u savjesti
ovjeka. ovjek kao umno bie egzistira kao cilj sam sebi, a ne kao sredstvo
zato glasi i ovako: Radi tako da ljudskost (ovjenost) i u tvojoj osobi i u osobi
svakoga drugoga svagda ujedno uzima kao srha, a nikada samo kao sredstvo.

Transcendentalno je ono to je neovisno o iskustvu (apriori), uvjet spoznaje. Da je

neto a priori, za Kanta ne znai da ono vremenski prethodi iskustvu, nego znai
opost i nunost valjanosti, koja je neovisna o iskustvu, jer se ne moe na njemu
zasnovati. Transcendentalni su oblici nae svijesti: oblici opaanja (prostor i
vrijeme) i oblici miljenja (kategorije razuma) koji su ogranieni na iskustvo.

Za Hegela ideja, um, umnost je ono osnovno, bit i bitak svega. Spoznaja je
mogua uz pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. On smatra da su umnost i
zbilja istovjetni u svom temelju. On inzistira na tome da se ono istinito shvati i
izrazi kao supstancija i kao subjekt. svijet proima jedinstvena zakonitost
Zakonitost prema kojoj se zbiva spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. (za
njega je logika isto to i ontologija)

Za Hegela istina je cjelina, on eli uzdii filozofiju iznad znanosti. On zato izvodi
sustav filozofije enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina
disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenoga razvoja filozofije kako kruga
krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logike ideje, koja je najprije
golo bie = sve = nita, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najviem
obliku apsolutnoga duha. Glavne su grane logika, filozofija prirode i filozofija duha
(koja predstavlja vrhunac).

Dijalektika umijee je voenja razgovora, raspravljanje na temelju pitanja i

odgovora. Za Hegela dijalektika predstavlja apsolutnu metodu, sveobuhvatna
zakonitost prema kojoj se sve zbiva, samopostavljanje bitka. U svemu Hegel
otkriva dvostrukost subjektivnoga i objektivnoga. Dijalektiki je hod trolan, ine
ga teza, antiteza i sinteza (ili afirmacija, negacija i negacija negacije).
1. teza jednostavno postavljanje, afirmacija pojma; iznosi neku
pretpostavku
2. antiteza stupanj negacije, suprotstavljanja, sukoba; pobija tezu
3. sinteza stupanj posredovanja; predstavlja uvoenje nove ideje kojom
se pobija
antiteza i teza te zapoinje novi krug
Najvanija je cjelina i vrijeme koje se uzima u obzir.