Professional Documents
Culture Documents
Branko Copic - Magarece Godine PDF
Branko Copic - Magarece Godine PDF
MAGAREE GODINE
"Magaree godine" prvi put su djeca itala daleke 1960. godine. Sad ih itaju njihovi
unuci.
Prostrt u dolini s obje strane rijeke Une, grad je bio sa svih strana zahvaen brojnim
poarima i dimom. Povlaei se prema centru varoi, ustae su tokom noi zapalile
mnogobrojne zgrade da bi osvijetlile teren preko koga su nastupali partizani. Biha se
tresao ispunjen gruvanjem topova i eksplozijom granata i bombi. Brzopleto su reetali
mitraljezi i pratale puke. Iz Prekounja, od strane Grmea, ulo se klicanje Krajinika:
I sm sam bio meu Krajinicima. Prodirali smo od periferije grada prema velikom
drvenom mostu na Uni. S druge strane rijeke, s visoke bihake Kule i jo vieg tornja
katolike crkve, uporno su nas tukla dva teka mitraljeza. Na komandant brigade, sav
garav i oznojen, samo je othukivao:
Ma kad li e ve jednom stii taj Baja s protivkolcem da uutkamo one dvije reetaljke.
Ne moe od njih oi otvoriti.
Taj Baja, niandija na topu protivkolcu, neustraiva i krupna delija, bio je moj kolski
drug iz niih razreda gimnazije, etiri godine proveli smo zajedno u ovome istom Bihau,
u akom internatu dobrotvornog drutva "Prosvjeta". Eno, izmeu starih kua drvenjara
viri krov moga dragog internata, u kome provedoh tolike nezaboravne dane.
Tamo oko internata naroito je gusto i opasno. Zgrade se nalaze odmah pored Une. Dijeli
ih od nje samo cesta i mali cvijetnjak ispred internata. Neprijateljski mitraljezi prae
svuda ispred zgrade, odvaljuju komadie maltera i mekog kamena "bihacita" od koga je
kua zidana. Na prostranom stepenitu pred glavnim ulazom lei ve pet poginulih
partizana. Neoprezno su juriali, i pokuali da prodru u zgradu, pa su pokoeni rafalima
skrivenog mitraljeza s druge strane Une.
Baja je stigao ve pred sam zalazak sunca sa svojim "jarcem". Tako je on zvao svoj laki
protivtenkovski top, koji je poskakivao poslije svakog pucnja kao nestaan jarac. Nianio
je kroz cijev u okrugli prozor na crkvenom tornju, ubacio granatu i sam sebi
komandovao:
Pali!
Ih, posred srijede prozora! Baja, ivjela ti ruka! Ubrzo je, punim pogotkom, uutkao i
mitraljez s tvrde Kule, a onda je nastao posljednji juri Druge krajike preko dugog mosta
na rijeci.
Uz tutanj i klepet drvenih dasaka, partizani su se kao lavina sruili preko mosta, iako su
po njemu reetali posljednji mitraljezi i puke varoke odbrane. Poslije pola sata umukoe
i posljednje puke. Biha je bio osloboen.
U sam suton zaustavih se pred odavna nevienom, a tako znanom zgradom. Internat je
utao, mraan i pust, polupanih prozora. A kako je nekad vrio i tutnjao od agora, vike i
neumorne ake trke!
Gdje li ste sad, negdanji moji drugovi? Gdje si, Krsto "Buvo", Hamide "Rusu", Dule
Dabiu "Hajdue"? Zato se ne javite starom drugu? Dosta smo hljeba zajedno pojeli,
izvukli more kazni, naskitali se, napriali, naigrali. Gdje li ste to otili, kakve li vas igre
odvukoe da me vie ne ujete?
I
Davno su minuli oni dani kada sam, uplaen i tuan, prvi put preao prag ovoga internata,
koji se slubeno zvao "Prosvjetni aki dom u Bihau". Svi su ga, inae, zvali konvikt, a
aka iz njega konvikta.
Sada sam ve trei razred gimnazije, dosad sam svata vidio i doivio, ali svoj prvi
odlazak u Biha pamtim kao da se jue desio.
Na stanicu u Bosanskoj Krupi doveo me je moj ujak Andrija. Dok je on priao s nekim
ljudima, ja sam u udu zijevao u ogromno crno grotlo tunela u brdu podno stanice i
zabrinuto pitao nekog uru Pejia, naeg seoskog pjesnika i grdnog spadala
Hm, zar ne zna, jadna ti majka ne bila! tajanstveno mi se prignu uro. U onoj ti je
rupetini nesita adaja koja dere konje i junake.
Eh, eh, ti to samo onako! zabrzao sam ne vjerujui mu. Iako dotad nikad u ivotu
nisam bio vidio ni stanice ni voza, ipak nisam povjerovao u rupe i adaje, ali ipak... ko e
ga znati.
I ba kao za pakost, tog istog trenutka lokomotiva je iznenada, s tutnjem, ispala iz onog
crnog tunela od Bosanskog Novog i prodorno zazvidala, a ja sam u divljem strahu
natisnuo da bjeim ulicom punom praine. Ujak je skoio i povikao za mnom:
Jest vraga ne boj se! Onakav tutanj i urlanje pa sad njegovo: ne boj se.
Obnevidio od straha, zapinjao sam u trku o rijetke prolaznike, a ujak je, davi se u
potjeru, zadihano vikao:
Na samoj okuci skleptae me neki ljudi i vrsto me stegoe za miice. Jedan od njih, neki
crn i strog zanatlija, bolno mi zavrnu uvo:
Aha, ta si ukrao?!
Na svu sreu, pristigli ujak brzo razjasni u emu je stvar pa me ljudi pustie smijui se.
Jedino onaj crni, neim razoaran, ukosi na mene oi i ozbiljno predloi:
Ipak mu ne bi bilo loe izvui ui, bie drugi put pametniji. Naravno, taj prvi putniki
doivljaj nije me naroito oduevio. S jednog kraja natisnu te s tutnjem i zvidanjem, a na
drugom te skopaju za ui. Lijepo je poelo ovo moje kolovanje!
Ipak, im smo posjedali u vagon i voz krenuo, ja sam se brzo smirio i odobrovoljio.
Naravno, itavo sam vrijeme virio kroz prozor i svaki as ujaka zapitkivao:
itavim putem od naeg sela do varoi ujak je znao ija je koja kua, a gle ga sad zar
ima neto na ovoj zemlji to moj ujak ne zna! E, u to je teko povjerovati.
Moj ujak, mali seoski trgovac, dosta je putovao po svijetu, imao mnogo knjiga i druio se
s ljudima iz varoi, pa sam ja odnekud bio uvjeren da je on najpametniji ovjek na
svijetu. U tome me nije pokolebalo ni ovo to ne zna ije su ove kue uz prugu, pa ak i
kasnije u ivotu, kad sam upoznao bezbroj svakojakih ljudi, nijedan mi se nije uinio
onako sreeno i trezveno pametan kao moj ujak. Nije on znao tamo razne budalatine iz
botanike, nego samo ono to treba ovjeku.
Moj ujak, meutim, nije se dao niim zbuniti, on je radio ono to treba da se uradi.
Pronaao je upravnika, mrava stroga ovjeka, zapisao me u domske knjige, pokazao mi
moj krevet u prostranoj spavaonici, gurnuo poda nj drveni aki kofer, a onda je naao
jednog poznatog starijeg aka iz Bosanske Krupe, nekog Milu koria iz petog razreda, i
zamolio ga:
Deder, Mile, molim te, pripazi mi ovoga moga neaka. Lajav je i nemiran, mogla bi ga
djeca tui. Potom se okrenu meni.
A ti jezik za zube. Nijesu ovo vie Haani, tvoje selo, nego tui svijet!
S tekim suzama u oima, kao da se rastajem od itavog svog seoskog djetinjstva, ispratio
sam ujaka do ulice. Tako bih tamo, gledajui za njim, ostao bogzna koliko da mi moj
zatitnik kori ne prebaci ruku preko ramena i ne ree, hrabrei me:
Gimnazijalac! Slaba utjeha. Daleko od svog sela, od kue, od majke! Moda ih vie nikad
neu vidjeti! Na tu pomisao nezadrivo mi linue suze, bujne, etverostruke, prosto da
precrknem. Dobroduni ali otvrdli kori samo me mirno potapa po leima i proguna:
De, de, dosta. Danas je etvrtak, za ruak su noklice s mesom i kolai. Tako neto nisi
ni vidio tamo u selu.
I tako, loe skrivajui suze, pokuao sam taj slavni ruak od etvrtka, pored nedjeljnog
ruka jedini koji je vrijedilo pamtiti u konviktu. Pored mene je sjedio krupni kori,
strugao ve prazan tanjir i promuklo pitao redare:
II
Sad sam ve treu godinu u internatu i postao sam stari prepeeni konvikta. A ta to
znai?
pravi iskusni konvikta mora poznavati odlino, prije svega, svoj roeni konvikt, zatim
itav Biha i na koncu, okolinu Bihaa.
Biha mora upoznati zbog mnogo ega: zbog igralita, aleja, parkova, jeftinih tezgi s
voem, poslastiarnica, kina i jo mnogo ega.
Okolina Bihaa za nas, djecu sa sela, bila je jo interesantnija i milija od same varoi.
Tamo je bilo bezbroj breuljaka za vrljanje, ledina za igranje, divnih izvora i vonjaka
koji su slabo uvani. Tamo smo se nekako osjeali kao da smo ponovo doli u svoje
roeno selo na nedjeljni odmor.
I u treoj godini ponovo se u internatu iskupilo ono isto staro drutvo iz prve i druge
godine. Evo, tu je opet Baja "Bajazit", Hamid "Rus", Krsto "Buva", Dule Dabi "Hajduk"
i ostala bratija. Svi smo iz istog razreda, i svakog od njih poznajem bolje nego svoj roeni
dep, a ta se sve ne nae u depu jednog aka, ne pitaj.
Svakog od tih svojih najboljih drugova moram pojedinano opisati, jer su oni toliko bili
upleteni u moj konviktaki ivot i doivljaje da esto ni sm znao nisam gdje zavravam
ja, a gdje poinju oni.
Da najprije ponemo s najkrupnijim, s Bajom.
Baja je zaista bio najkrupniji, najgrlatiji i najjai ak u itavoj nioj gimnaziji, a mogao
se mirne due mjeriti i s kojim hoe uenikom iz viih razreda. U naem konviktu jedini
je ispred njega bio moj mrki zatitnik Mile kori, sad ve u sedmom razredu.
Vjerovali ili ne, Baji je internat plaala nekakva crkvena optina, koja je za to dobila
novac od nekog naeg iseljenika iz Amerike. Zato je nosio nadimak "Crkveni sin", iako
mu je mnogo bolje stajao i bio ee upotrebljavan turski naziv "Bajazit".
E, kad si upamtio, sad poljubi ruku u znak potovanja. Djeai je ljubio pruenu ruku,
a na rastanku Baja mu je ozbiljno napominjao:
Kad od kue dobije paket, sjeti se svoga Boga oca i nemoj sakrivati slaninu i kolae
pred njegovim svetim licem.
Naravno, paket se nije krio, a greno ae poesto je istilo i Bajine cipele, i to svojim
priborom, sve dok ne bi upoznalo pravu Bajinu narav i prestalo ga se bojati. Dotle je ve
dolazila i nova rtva i novo ljubljenje ruku u znak vjernosti.
I odjeven je Baja bio nekako naroito, slino kakvom umaru: debeli kaput od somota,
jahae akire od nepoderivog "truksa" i visoke umarske arape izvezene pri vrhu
runolistom. Cipele, naravno, prave kranjske bakande s krupnim zubastim ekserima.
Zimskog kaputa nikad nije imao, a umjesto njega za velikih meava, nosio je nekakvu
staru andarsku kabanicu, krutu i tvrdu kao da je od lima.
Kad bi ga vidjeli u njoj, aci bi se odmah sjetili jedne stare pjesme o Baji:
Kad bismo kretali u kakav tajni pohod, naroito izvan grada, to se nije moglo zamisliti
bez Baje. On je uvijek bio spreman za takve stvari i obino je, za svaki sluaj,
pripitkivao:
Hoe li tamo trebati koga istui da ponesem "givikt?" Ba sam se uelio makljae.
"Givikt" je bio jedan teg od pola kile, uzet vrag zna sa ije vage, i on je Baji sluio kao
vrlo opasno ubojno oruje. U konviktu se Baja nije njime sluio, ali na raznim izletima i
pohodima e, tu je "givikt" uvijek bio spreman u depu.
Onako krupan i neobian, on je brzo svakom upadao u oi i postajao zaas predmet ala,
uenja, podsmijeha i raznovrsnih viceva. Polovina internatskih ala i doskoica odnosila
se na Baju i na njegove doivljaje, ali je on pronaao vrlo uspio nain da se od njih brani.
Evo kako.
Jednostavno je kupio jednu sveicu i u nju zavodio imena onih aka koji mu se smiju
rugati, ali mu zato, na ime lanarine, plaaju po pola dinara mjeseno. Ko, dakle, eli, bez
straha od batina, da se do mile volje podruguje Baji, ima samo da se ulani u njegov
"tefter", plati, i stvar je u redu.
Vidi, na primjer, nekog prastog vru, nema u njemu ni metar i dvadeset, kako sasvim
slobodno zaustavlja golemog Baju i podsmjeljivo pijue;
Hvala, brate, hvala! Jeste, skinuo sam kvoku s jaja i pojeo dok je tetka bila na
crkvenom saboru.
Svaki od nas zato se trudio da u toku mjeseca nabavi po jedan dinar: pola za Crveni krst,
a pola Baji.
A pola dinara, bogami, bila je tada dosta velika para naroito za nas ake.
Svake godine, dvadeset prvog maja slavljen je u konviktu Bajin roendan. Pravo uea
na toj sveanosti imali su, naravno, samo oni konviktai koji su bili u Bajinoj biljenici i
plaali lanarinu.
U povorci su se nosile sve internatske kante, metle, gae na tapu, zapaljene novine i
krpetine, glavati suncokreti iupani iz bate, bubnjalo se i u horu pjevalo:
Hamid je bio pleat onizak djeak, kratkih nogu i veoma dugih ruku, ak do koljena. Bio
je poznat po svojoj uzreici "brate slatki" i po tome to je uvijek, zabrinuto i s lakim
strahom, mislio na kolske lekcije.
Beremo mi, recimo, orahe negdje uz cestu blizu Bihaa, a istom ti se sa susjedne grane
javlja Hamid:
Koga Murata? prezamo mi i prva nam je misao da je to sigurno bio neki Murat koji je
krao tue orahe, ovako kao mi, pa ga ukokali iz puke.
Brate slatki, vi znate da muslimani, kad ulaze u damiju, moraju pred ulazom skinuti
cipele priao nam je on. I jednog petka, tako, brate slatki, ja ti se izvuem iz damije,
pa sve one cipele ispred vrata pomijeam i razbacam, nigdje jedna s drugom nije ostala.
Eh ta! Brate slatki, kad ljudi navalie iz damije, pa dr' tamo-amo po onoj gomili,
zavadie se, poupae za brade, udri jedan drugog cipelom. Dopade i hoda: "Ko je to
uradio, ko je izlazio?" Potkaza neko da sam to ja.
A ta onda hoda?
Eh, ta! Brate slatki, kad li me zdipi za ui pa uvri, uvri kao da cijedi mokro ebe.
Hamide, veli, Rusu jedan, bezbonie, zar tako, a? Jedva me pusti, a ja onda u Gajretov
dom pa svoj kofer na lea.
A zato ne, brate slatki? Pravoslavci su meni isto tako dobri drugovi kao i muslimani, a
krmetinu volim deset puta vie od tvoje kozetine.
Ostade tako hoda u udu, a Hamid se preseli u Prosvjetin dom, gdje ga objeruke
primismo mi, njegovi razredni drugovi. Volili smo ga zaista vie nego ma koga
"pravoslavca". Vodili smo ga ak i u crkvu, nedjeljom, kad bi nas vjerouitelj tamo
potjerao i divno smo se zabavljali kad bi Hamid, usred popovog pojanja, odjednom
zabrinuto upitao:
est! dobacio bi neko i onda bi itava naa gomila prasnula u takav priguen smijeh
da je deurni nastavnik samo ljutite itao:
I po naem internatu esto su osvitale ispremijetane nae cipele, ali nikada niko nije
uhvatio Hamida "na djelu". Ipak, kad god bi prefekt za to saznao, Hamid je bio kanjavan
bez obzira da li je to njegovo ili ije tue maslo.
Naa iskrena djeaka ljubav prema naem drugu Hamidu dala je ploda mnogo godina
kasnije. U Bosni, vjerski krvavo zavaenoj, on je 1941. bio jedan od prvih muslimanskih
omladinaca koji je poao u partizane da se zajedno sa svojom srpskom i hrvatskom
braom bori za slobodu porobljene domovine.
Poginuo je pred Bosanskom Krupom, na poloaju Periia Zid, kao borac Osme krajike
brigade, branei srpska sela od njemakih palikua. Na njegov grob neka paljiva ruka
esto poloi buket onoga divnog i njenog poljskog cvijea koje tako brzo vene.
Trei moj drug koga hou da vam opiem zvao se Krsto, a nosio je nadimak "Buva". Bio
je to sitan, crn i poskoan djeak, zaista prava buva. Bio je nenadmaiv majstor za sve
vrste penjanja, puzanja, preskakivanja, upadanja, propadanja, sakrivanja, podvaljivanja
itd. Nije se plaio ni visine, ni dubine, ni mraka, ni zmija. Za njega su jo davno
konviktai sroili pjesmu:
Trenutak-dva poslije takvog loma, iz druge spavaonice odjeknuo bi ljutit pokli: Brao,
juri na Krstu!
Drugi put, opet, Krsto na svom krevetu zamota u ebad itav naramak drva, a kad
progonioci stigoe, oni sruie itavu kiu bubotina na onu zamotanu gomilu i grdno se
izubijae po rukama. Lukavi Krsto iskoristi tu guvu, pa se uvue u njihovu spavaonicu i
temeljito im ispretura i pomijea ebad, jastuke i papue. Malo kasnije oko toga se izrodi
itava tua, upade spolja ak i policajac ico da vidi kakva je to galama, pa i njemu
nabie na glavu jedno ebe i jo neko povika:
Dok se vidjelo da je to zabuna, policajac ico bio je ljudski izleman, izbubetan, izmecan,
proputen kroz ake i jo poliven vodom.
Kasnije, kad se oko toga vodila istraga, nikako se nije moglo ustanoviti ko je ici nabio
ebe na glavu. Sumnjalo se na mog starog zatitnika Milu koria, a on je samo lukavo
kiljio ispod svojih debelih obrva i gudio:
Boe me sauvaj od toga posla, ja potujem policiju.
ico je inae bio zakleti aki neprijatelj, gonio nas je sa etalita, ispred kina, s pijace i
neumorno nas tuakao direktoru kole. Zato je vijest o njegovu stradaniju radosno
odjeknula u svakom akom srcu. Naravno, nikla je ak i podrugljiva pjesmica:
Poslije ovoga dogaaja sa icom, Krsto Buva postade jo slavniji i omiljeniji u naem
konviktu, pa su mu rado pratali sve njegove podvale, a njih je bilo bezbroj. Zategao bi
uvee jak i tanak kanap gdjegod preko hodnika ili u dvoritu, pa smo lomili vratove preko
njega; nad poluotvorena vrata stavljao je bokal pun vode i ko bi prvi naiao, sve bi mu se
sruilo za vrat, nou je tvrde spavae mazao po licu crnom mau za cipele pa kad bi se
dotini probudio u udu bi povikao:
etvrta delija iz nae slavne druine bio je svojeglavi, udljivi prznica, svaalica i
ukoljica Dule Dabi, zvani "Hajduk". Na jedno uvo bio je potpuno gluv, pa je zbog toga
uvijek nosio glavu nakrivo i zirkao nepovjerljivo u svakoga ko bi neto govorio kao da e
rei:
Dule je bio rodom iz sela Gornje Suvaje, zato smo, kad god bismo htjeli da ga naljutimo,
u horu vikali:
Bio je to djeak crn, kotunjav i mrav, uvijek neoian i vjeito gladan. Bilo kad i bilo
pri kom poslu, on je uvijek pitao samo o jelu.
Nazivao nas je "skautima" zbog toga to je u Bihau tih godina postojalo vrlo brojno
drutvo skauta (planinara), u koje nije bio ulanjen nijedan od nas, jer smo o umi i
prirodi znali daleko vie nego skauti Bihaa.
Dule je u konviktu bio poznat po tome to je mogao zaas da otkljua svaki orman i svaki
aki kofer. Sazna li da u neijem koferu ima kakvog jela ili da je neko od kue dobio
paket s hranom, gotovo je Dule e obno otvoriti skrovite ma kako bilo zakljuano i
spiskati slaninu, kolae, kobasice ili ne znam kakvo jelo unutra bilo.
Jedini kofer koji je u konviktu bio otkljuan i u koji Dule gotovo nije ni zavirio, to je bio
njegov sirotinjski kofer, bez brave, gotovo prazan. Ono stvari to je imao, sve je drao u
ladici svoga stola, u uionici: par vea, dvoje arape, pekir i malo kolskog pribora.
Dosjetljivi Krsto Buva zato je itave jedne godine sve to bi dobio od hrane krio u Dulin
kofer, jer se ovaj nikad nije sjeao da tu priviri. Tek jednom, sluajno, on otkri tu Buvinu
smicalicu i otada je svaki dan zavirivao u svoj kofer gunajui:
Zbog svega ovoga Dule je jo prve godine u konviktu dobio nadimak Dule Dabi Hajduk
ili, skraeno De-De-Ha, kako smo ga obino zvali.
Kad se dobro naljuti, prgavi Dule bio je neustraiv i on je bio jedini konvikta koji se
smjelo zalijetao ak i na samog Baju Bajazita. Ogromni Baja na to se samo grohotom
smijao i branio se kao u ali:
Inae kad bi se u konviktu desio bilo kakav nered, tua, svaa, teta, odmah je bilo jasno
da je tu, na neki nain, umijean i De-De-Ha. Takve stvari njega su privlaile kao
magnet. To je znao i na prefekt, pa im bi uo za kakvu guvu u konviktu, prvo mu je
bilo da Duanu izrekne kaznu:
Eto to su bila etiri glavna junaka nae slavne konviktake druine iz treeg razreda
gimnazije. Pored njih je bilo jo sedam-osam delija, svaki zanimljiv na svoj nain i svaki
s nadimkom: Ljubo "Kljusina", Milan "Snaica", Gojko "ukan", Ratko "Krakija" itd.
Zbog naeg drueljublja, srdanosti i uvijek dobrog raspoloenja, uivali smo punu
zatitu Mile koria i najboljih aka iz viih razreda. Meutim, prefektove ulizice i
potkazivai vjeito su nas tuakali i iskoritavali svaku priliku da nam napakoste. Mi smo
im se svetili kako smo najbolje znali i umjeli.
III
Ti nadaleko poznati hajduci bili su, u stvari, okorjeli, smjeli i opasni drumski razbojnici.
Saekivali su i pljakali trgovce i ostale putnike po pustim drumovima u planinama
Grmeu i Pljeivici. Upadali su obno i u kue bogatijih seljaka naoruani karabinima i
otimali novac i odjeu, a ponekad su se, preobueni, uvlaili i u krajike varoice i nou
pljakali bogatije ljude.
Evo ih, voze ih! zaas bi odjeknulo naim internatom, i mi bismo glavake istrali na
ulicu i u pobonoj tiini pratili pogledom kola s ginjenicima. Kako li su nam tada
nedohvatni i strani izgledali ti posljednji krajiki hajduci! Po itavu nedjelju ne bismo
smjeli otii na izlet ni u najbliu umicu u okolini Bihaa.
Najpoznatiji lanovi bande bili su, pored voe Karanovia, neki Tomljenovi, Rodi i
Bajin prvi komija Mile Muti.
Banda je na prevaru pohvatana u jednoj osamljenoj seoskoj kui pod samom planinom.
Pria se da su ih opili vinom u koje je bilo usuto neko uspavljujue sredstvo.
Sada su svi, zajedno sa jatacima, dobro uvani, leali u Kuli.
Kula se nalazila u samom centru Bihaa, preko puta katolike crkve. To je visoka
etvorouglasta graevina vrlo debelih zidova. Kau da je zidana po nareenju ugarskog
kralja Matije Korvina.
Prvih dana, sve dok se nismo privikli, mi aci sa strahom smo prolazili kraj te sive
kamene Kule s debelim reetkama na prozorima i s mrkim naoruanim straarom pred
kapijom. To je za nas bilo najtajanstvenije mjesto u itavom Bihau.
A tek moete da zamislite kakva nam se Kula inila onda kad smo uli da se u njoj nalaze
Karanovi i itava njegova druina.
Ih, da sad mene hoe tamo da pritvore! prieljkivao je Baja Bajazit. Odmah bih
priao Mili Mutiu i kazao mu: zdravo komija!
Naravno, svi smo Baji zavidjeli. Nije ala imati komiju hajduka. U neku ruku to mu
doe kao da si i ti sam pomalo hajduk.
Nije prolo dugo vremena od poetka kolske godine, a hajduke poee sprovoditi iz
Kule u sudsku zgradu na suenje.
Eh, to je za ake bio jedinstven i dotada nevien prizor. Sjeam se, velike guve i
gungule bilo je kad je u Biha dolazio pravoslavni patrijarh, ali ovo s razbojnicima bilo je
deset puta uzbudljivije i ljepe, s vie policije, puaka i lanaca.
Naprijed, u crnoj ubari, mrk i visok, stupao je voa bande Karanovi, a pored njega,
vezan ruku o ruku, iroki Tomljenovi s crvenom likom kapom na glavi. Iza njih, u
paru, Rodi i Muti, a onda ostali.
Povorka je, na svom putu prema sudu, morala da proe kraj gimnazije i im se ulo
zveckanje lanaca, neko bi u razredu povikao:
Eto ih!
Svi bismo poskakali na noge, nastava se prekidala, a itav razred, naetan na prozore, bez
daha je pratio udnu povorku. Baja Bajazit samo je huktao i prieljkivao:
Sjeam se, vjerouitelj je upravo priao kako e Isus Hristos ponovo doi na zemlju i svi
sveci zajedno s njim, kad Krsto Buva odjednom viknu:
Evo ih!
Pop se tako naljuti da brzopletom Krsti odalami zaunicu, a ovaj, na odmoru, iskreno
nam priznade:
IV
Jedne mrane noi u konviktu nas uzbudi pucnjava koja je dopirala s druge strane Une,
odnekud od Kule.
Ne, njih nee strijeljati nego vjeati. Meutim, pucnjava se i dalje nastavljala sve se
vie udaljujui ka periferiji varoi, prema granici Like. De-De-Ha mirno izjavi:
Pobjegoe hajduci!
Pjesmica, kao to se vidi, nije bila bogzna kako dotjerana, ali je acima dola kao
poruena da se narugaju svom zakletom neprijatelju.
Toga znamenitog dana nikom se od nas nije uilo, nit' je ko pazio na asu. Uostalom, ni
naim nastavnicima nije bilo ni do ega. Svaki as virkali su na prozor im bi se uo bat
cokula neke od andarmerijskih eta koje su stizale sa stanice i kretale u potjeru.
Sigurno u moje selo, tamo Mutia nee niko izdati ree nam Baja. Odoh, bogami, i
ja malo do kue.
Zaista, toga istog veera, pod izgovorom da mu je tetka na samrti, Baja je sjeo u voz i
otpraio u svoje selo.
Kako li smo mu svi redom zavidjeli!
Treeg dana poslije Bajina odlaska novine donesoe opiran izvjetaj o velikom okraju
izmeu andarmerije i odbjeglih razbojnika, i to ba u Bajinom selu. U nonoj borbi na
ivici sela poginulo je i ranjeno nekoliko andara, a po svim znacima ranjen je i jedan od
razbojnika, jer su na mjestu borbe, u hajdukoj busiji, naene krvave krpe od neije
pocijepane koulje.
Ih, blago Baji, makar se nasluao puaka! zavidljivo smo priali mi jedva ekajui
kad li e se on vratiti iz sela.
Baja se vratio tek peti dan, vaan i svean kao kakav vojskovoa, a zajedno s njim stie
uzbudljiva vijest:
Pojata je za tili as bila opkoljena. Baja, koji je sve to posmatrao kriom s tavanskog
prozora tetkine kue, opirno nam je priao itav taj dogaaj.
Brao konviktai, da ste samo vidjeli te strahote! Dva mitraljeza uperena u vrata pojate,
deset narednika, sve brkati Liani, s nategnutim pukama primiu se u polukrugu pojati, a
hajduk, sav crn i bradat, ispuzao etveronoke na vrata...
Ranjen je u obje noge, kroz listove, pa ne moe ii. Ispuzao tako on, sjeo i digao ruke, a
andarima ipak puke dru u rukama... Eh, ko to nije vidio...
Jovo Brdar bio je ovjek srednjih godina, preplanuo i crn poput Arapina. Jo uvijek je
nosio neke poluvojnike akire, cokule i ajkau.
Naa graja i trka po konviktu oito ga je zbunjivala, jer na tako neto nije bio navikao u
Kuli, pa je na svaki na nestaluk samo zaueno uzviknuo:
Pazi ga skandal!
Odmah smo zapazili tu njegovu uzreicu i ve trei dan po njegovu dolasku u konvikt,
Baji se nehotice ote:
Tako crni Jovo zaas dobi nadimak "Skandal", iako smo te iste nedjelje saznali i njegov
stari nadimak iz Kule: tamo su ga zvali Jovo "Ponedjeljak". Otkuda i kako je dobio to
ime, nismo nikako mogli saznati. Tek mnogo kasnije neko je priao da ga je tako krstio
razbojnik Krivovrat.
Prva nam je briga bila da potpuno ispitamo Jovu kako su mu hajduci oteli kljueve i
sjurili se niz stepenice Kule. Poinjui priu, on bi se samo pipnuo za uvo i dreknuo:
Smijali smo se tome naglas, od srca, a sve je to, ini nam se, blagotvorno djelovalo na
surovu kljuarevu duu, otvrdlu u vjeitom druenju s razbojnicima. Poeo je da se
smekava, da se smije i ali, a jednog dana on u povjerenju priznade Baji:
Evo nas u prostranoj internatskoj uionici. Sjedimo sve dva i dva za stolom, a stolovi su,
opet, poredani u dva reda, pa uionica lii na neki razred. Jedino to u oku nema table,
a uvrh sobe, umjesto katedre, na-lazi se paziteljev sto.
Pazitelj! Ta ko od nas konviktaa ne zna za to omrznuto ime i ta ono znai!
Pazitelj je obino ak iz najstarijeg razreda koga je prefekt odabrao da pazi na red i mir
za vrijeme uenja. To je uvijek neki prefektov miljenik, ulizica i potkaziva, koji prefekta
obavjetava o svemu to se deava meu konviktaima. On mu prijavi i ko se uvee
kasno vratio iz grada, ko se buni zbog loe hrane, ko se u spavaonici tukao jastucima itd.
Za vrijeme asova uenja pred paziteljem uvijek lei na stolu "crna knjiga". To je debela,
tvrdo ukoriena sveska u kojoj svakom od nas pripada po jedan list: tamo ti je upisano
ime i prezime, a ispod toga pazitelj zapisuje tvoje istupe i greke za vrijeme uenja.
Subotom prefekt izrie kazne prestupnicima.
Kanjavaju nas oduzimanjem doruka, ruka, veere i zabranom izlaska u grad, naroito
nedjeljom.
Kao to rekoh, svak u crnoj knjizi ima po jedan svoj list, a Dule Dabi sam ima tri lista.
Gotovo i ne proe dan da njega zbog neeg ne zapiu, a ve koliko je puta kanjen, to ni
on sam ne zna. Kad se subotom itaju kazne, ve unaprijed moe znati da e uti i ovo:
"Dule Dabi, tri dana bez doruka, u nedjelju bez ruka, u nedjelju popodne zabranjen
izlazak u grad."
Jednom pazitelj, videi da De-De-Ha u nedjeljno popodne kree s nama na izlet iako je
bio kanjen, pokua da ga vrati, ali De-De-Ha potegnu ispod kaputa nekakvu staru
handarinu i zloslutno ree:
Dobro se znalo da De-De-Ha odrava svoju rije i da sve dobro pamti, zato se pazitelj
brzo poizmae i nekud izgubi bez rijei.
Kakvi li su, u stvari, izgledali ti nai veliki grijesi i prestupi zbog kojih smo tako surovo
kanjavani, da ostajemo bez hrane i etnje, onoga to je djetetu najpotrebnije, moe se
dobro vidjeti iz njihovog popisa u crnoj knjizi.
Evo, na primjer, ta je zapisano samo jednog dana, u toku naeg dvoasovnog uenja:
Sami ete priznati, bez ovakvih sitnih nestaluka teko je izdrati dva asa uenja, jer svi
smo bili ivahni i zdravi djeaci. Ali deder ti to dokai jednom tupom i zlobnom
pazitelju.
Kad sve ovo znate, onda ve moete zamisliti koliko smo svi mi mrzili crnu knjigu. Ona
je za nas bila olienje sviju naih nevolja i stradanja. Kad bismo nju jednom unitili,
inilo sam se, postali bismo najslobodniji i najsreniji ljudi na ovome svijetu.
I pazitelja smo mrzili isto toliko kao i njegovu crnu knjigu. A na pazitelj zaista je bio
takav da nikom nije ni padalo na um da ga voli.
Smrdonja! E, to mu je ime zaista odlino pristajalo i svaka ast i hvala Baji, koji ga je
izmislio.
Eto, izletjelo mi samo iz usta! priznavao je Baja Bajazit kad smo ga pitali kako je
uspio da za pazitelja izmisli tako prekrasan nadimak...
Sjedimo, dakle, na asu uenja i razmiljamo kako emo izvesti jednu malu osvetu nad
naim paziteljem. Plan smo ve skovali prije poetka asa, a sad ga samo treba izvesti.
Jo odmah poslije ruka pazitelj Smrdonja slao je u varo naeg novog kolegu, Koutia,
da mu kupi kutiju "rahatlokuma", onih divnih slatkia koje tako vjeto pravi stari
poslastiar Murat. Razumije se, nije mu ni padalo na um da poalje nekog od nas, recimo
Dulu Dabia, jer bi taj izvadio bar jedan komad iz kutije, pa kud puklo da puklo.
Eh ta! Nije bilo druge, nego ti ja brzo mugnem pod prvu klupu pa se tu pritajim.
A i oni tap-tap kroz mrak! pa sjedoe na onu istu klupu, ta u sad, brao skauti!
Pa ta e biti dalje?
Pouj ti samo! im sjedoe, Mara zacvrkuta: "Jesi li donio ratluke?" "Jesam, evo ih!"
veli on. Izvadi onda pazitelj kutiju pa je stavi izmeu njih dvoje. Vade jedan po jedan
komad i mljackaju, a izmeu letava na klupi sipi eerni prah pravo meni po nosu. Ja,
bogami, isplazih jezik da i na njega togod padne.
Aoj, da se spustila na moju ruku! zarea Baja. Vie bih volio magaree kopito.
Spusti on ruku i poe me milovati po prstima, misli da su Marini, a sve tepa: "Slatka
moja rukico, mila Maro!" a ja ni iv ni mrtav.
Jedva nekako. Tek on to podie svoju ruku a ja svojom pod klupu. Tu ti se kasnije
dogovorie da pazitelj doe veeras na sastanak na isto mjesto, opet s kutijom
rahatlokuma.
Zbog toga namjeravanog podviga svi smo bili uzbueni. Nikom se nije uilo. Preda
mnom je stajala lekcija o seobi starih Slovena, ali meni se sve priinjavalo da Sloveni
jau na konjima obuem u karirane jesenje kapute i da se slade Muratovim ratlukom.
ta je s tobom, Dabiu?
Stomak me boli.
De-De-Ha izie, pognut, krijui pod kaputom kesu sa sredinom od hljeba. Mi smo ga
ispod oka pratili.
Naa radost, meutim, bila je kratkog vijeka. Odjednom se Smrdonja die, protegnu se i
krenu prema izlaznim vratima. Mi zaustavismo dah.
Oekivali smo paziteljevu zluradu dreku im je iziao u hodnik, ali napolju je vladala
potpuna tiina. Proe tako kojih etiri-pet minuta, pa se vrata ponovo otvorie i pazitelj se
vrati isto onako miran kao to je i iziao. Nije, znai, nita opazio.
De-De-Ha se vratio tek pred kraj asa, jo uvijek se pridravajui za stomak. Nismo
smjeli da razgovaramo, ali smo ga zato prosto boli pogledima.
im se zavri as, itava naa grupa trkom se uputila u dvorite iza internata i tu se
skleptasmo oko Dule.
Ama ratluka, brao skauti! veselo doeka De-De-Ha i otvori onu svoju kesu u kojoj je
maloprije iznio sredinu od hljeba. Zaista, bila je puna rahatlokuma.
Za tren oka sve je bilo podijeljeno, a tek onda nastade potanko propitivanje.
Nijesam.
Ma kako pojeo?
Bogme lijepo. Taman sam bio otvorio kesu da izvadim sredinu, ali mi hljeb odjednom
tako zamirisa da nisam mogao izdrati, nego skoknuh u dvorite i naklopah se kao vuk
puc-puc-puc! ode sve. Znate i sami da sam danas ostao bez ruka.
Pa ti si onda kutiju ostavio praznu, bog te vidio! viknu Krsto. Gotovo je, Smrdonja
e otkriti itavu stvar.
Eh kakva! ree Hamid. Ona prefektu i sebi pee koko, a nama je dobra i stara
govedina.
Uzmem ti ja ona crijeva nastavlja Dule pa mi istom neto sinu u glavu: evo, ovo u
ja u Smrdonjinu kutiju!
Eh, to bi valjalo vidjeti kakvo li e lice nainiti na Smrdonja kad ugleda crijeva od
koke! uzdahnu Baja.
Pa da se ja tamo negdje sakrijem? upita Krsto Buva. Oni obino uvijek sjede na
istoj klupi, a tamo je stalno mrano, niko me nee opaziti.
Tek to smo dovrili taj razgovor, kad evo ti ga, ide onaj na novi kolega Bobo Kouti.
Nismo ga voljeli, jer je uvijek bio upeglan i nalickan, pa smo mu dali nadimak Bobo
Lutka. Ipak mu De-De-Ha prui jedan ratluk i upita ga:
To ti je dobro pouno ree De-De-Ha. Uvijek kupuj samo ovu vrstu. To je Murat
nauio praviti u Carigradu.
VI
Te veeri s nestrpljenjem smo oekivali povratak Krste Buve iz egarske aleje. Na svata
smo bili gotovi: i da ga vidimo premlaena, i u ludom trku pred Smrdonjinom potjerom,
pa ak i to da nam ga donesu mrtva. Sam avo zna ta se moe desiti u mraku.
Brate slatki, alaj e biti frtutme (frtutma trka, guva) ako ga opazi Smrdonja! huktao
je Hamid Rus.
Uh, da mu je onda pri ruci ovaj moj givikt! uzvikuje Baja i odmjera teg na dlanu.
Bogme bi platio Smrdonjin nos!
Kokoja crijeva, ehe! Dostojan poklon djevojci od jednog takvog oboavaoca kao to je
Smrdonja! sveano uzvikuje De-De-Ha penjui se na stolicu. Baja ga gleda iznenaen i
u udu pita:
Ba sad itam jedan roman, pa sam otud izvukao tu debelu mudrost iskreno priznaje
De-De-Ha.
Brate slatki, kad je ve rije o knjigama, ko li je ono napisao narodne pjesme? brino
se javi Hamid Rus, ali ga Baja istog trenutka poklopi prijekornim uzvikom:
Ih, brate, na drug Buva moda sad gine negdje tamo u aleji, a ti raspalio o narodnim
pjesmama. Napisala ih je moja tetka.
Baja samo ljutito sinu okom i poe rukom za svoj "givikt", ali se uto zaue u hodniku
neiji brzi koraci i u sobu, meu nas upade Krsto Buva, zaduvan, zemljav i oznojen.
Ni iv, ni mrtav! jedva dahnu Krsto. Bio sam na pola koraka od stranog suda.
Poujte samo! Ja se tek podvukao pod onu klupu i sve se vrtim, jer mi se neki mrav
uvukao za vrat...
Prokleti mrav! dreknu Baja. Gdje li sam samo bio ja sa svojim giviktom!
kaklja me, dakle, onaj mrav za vratom, kad evo ti drugog pobratima pa uz nogavicu...
Koga pobratima? prekinu ga Hamid Rus. Da nije ico policajac, brate slatki?
Ma jok, brate, nego drugi mrav! obrecnu se Krsto. Ja taman pooh rukom da ga
otjeram, a trei up-up za uvo!
Doe, dakle, Smrdonja, sjede na onu klupu pod kojom sam ja i podavi noge tako da
dooe tano uz moj nos ...
Jedva! huknu Krsto. Zna ti njega, smrdljivca, pere noge jednom u mjesec dana.
A ta ona?
A ona, onako u mraku, otvori kutiju, pipnu prstom i guknu: "Juh, ovo je neto mnogo
meko i mirie na kokoinjac. Probaj samo."
Zato De-De-Ha? Valjda je dreknuo: kokoija crijeva! pobuni se Dule Dabi. Nije
valjda mislio da sam ja u kutiji.
Dreknu tako Smrdonja nastavlja Krsto a kad i djevojka spazi ta je u kutiji, ona
ljutito ciknu: "Fuj, prostak jedan, pseto, zamazanac, ne izlazi mi vie na oi!" Ree to, pa
skoi i odjuri niz aleju, a Smrdonja uze kutiju, jo je jednom omirisa i poe da zavija
osvetniki: "Jao, alaj e da mi plati i De-De-Ha i itava njegova bratija, kunem se
mjesecom, suncem i crnom knjigom!"
Zajedno smo kovali plan, zajedno jeli ratluk, pa je sad red i da plaamo zajedno
iskreno priznade Baja Bajazit.
Te veeri, na asu uenja, Smrdonja je na nas bacao krvnike poglede i itavo vrijeme
neto zapisivao u svoju crnu knjigu. Sjedei do mene, Krsto Buva mi apnu:
uje ti, a ko je nas vidio da krademo tvoj ugavi ratluk? narogui se Baja
presretajui Smrdonju u hodniku.
Vidio vas je Bobo Lutka kad ste ga jeli. ak ste i njemu ponudili odgovori pazitelj.
Aha, tako li je to! prijetei zagudi Baja, pa kad je iskupio itavu nau grupu u jednom
oku dvorita, on mrano i tajanstveno izjavi:
Svi pretrnusmo. Od malih nogu znali smo da je Brankovi simbol izdaje, najcrnje izdaje,
a gle ti sad takav jedan Brankovi uvukao se i meu nas.
Kazuj ga ko je! Taj e da iskie za sve one nae otete doruke i nedjeljne izlaske!
buknu prgavi De-De-Ha.
Drage volje, brate, i zasluio si rado pristade Baja i odvali Duli takvu amarinu da je
puknulo kao mali top.
Hvala, dosta je! huknu De-De-Ha pipajui pocrvenio obraz. Platie meni Bobo
Lutka i za ovu zaunicu.
A sad brao moja, da se zakunemo da emo se Bobi Lutki poteno osvetiti i na svakom
koraku ivot mu zacrnjivati predloi Krsto Buva. Evo, ja u nainiti popis najboljih
smicalica, podvala, pakosti, zamki i mudrolija koje protiv njega treba preduzeti. Pristajete
li?
Pristajemo. Ti si tome vjet. Mei ga odmah na uljivi spisak! Staviti nekog na "uljivi
spisak" to je u naoj grupi znailo proglasiti ga pred svima loim drugom, izdajnikom,
tuibabom i ulizicom. Sa takvim se niko ne igra, niko mu ne povjerava tajne i svak iv ga
se kloni kao pravog pravcatog uljivca.
OGLAS
Ovim se obavjetavaju svi konviktai da je Bobo Lutka, zbog izdaje svojih drugova,
stavljen od danas na ULJIVI SPISAK. Zato se opominju svi aci da ga se dobro uvaju,
a takoer se preporuuje da ga, u svakoj zgodi i prilici, aste sljedeim stvarima;
1) da mu razapinju krevet,
3) da mu ne apu na asu,
S uljivog spiska dotini e biti skinut samo ako se sasvim popravi. Konviktaka grupa
III razreda
VII
Bobo Lutka, mamina maza, imao je obiaj da uvijek ustaje posljednji. Tako je bilo i
onoga jutra kad je u hodniku istaknut onaj oglas o uljivom spisku.
Svi su ve bili proitali onaj plakat na tabli kad je Bobo, nita ne slutei, krenuo prema
umivaonici, jo uvijek pospan i razbaruen.
Koliko je sati? upita on prvog aka koga je sreo, ali ovaj samo okrenu glavu i zaepi
nos.
Gle, koji mu je avo, ta valjda ja ne smrdim? obrati se on drugom ueniku, ali ovaj se
tako grozno izbekelji na njega i uze se krvniki eati da se Bobo isto prepade.
Uz put susrete jo nekoliko aka, ali svi su se ili kreveljili ili zaepljivali nos tako da
Bobo sasvim ozbiljno pomisli:
I da bi zaista utvrdio da li je budan ili sanja, on uze s prozora neiju etku i dobro se lupi
po glavi tako da mu pred oima sinue svjetlaci.
Uao je u umivaonicu, stavio pored sebe sapun, etkicu i pekir, ali tek to se okrenuo
prema prozoru da vidi ta se radi u dvoritu, kad njegov pekir pljesnu o mokar beton, a
etka i sapun odletjele u oak.
Ehej, ta je to?! viknu on uplaeno, jer mu se uini da kroz otvorena vrata munjevito
ieznu neka sjenka.
Pokupio je svoje stvari i poeo da se umiva, ali tek to je dobro nasapunao lice i vrsto
mirei podmetnuo vrat pod mlaz vode, kad ga neko lupi metlom po turu, tako da je
skoio kao zec.
Jao, jao!
Tek napola umiven, jurnuo je natrag u spavaonicu i tek to je sjeo na krevet da navue
cipele, kad se itava postelja pod njim povede i tresnu o patos. Istog trenutka u hodniku
se zaori smijeh i ue se hitri ko-raci bjegunaca.
Uh, ko li mi samo razape krevet?! zastenja on diui se i kolutajui oima, ali tek
tada, na svoj veliki uas, opazi da mu nema kofera. Kad je polazio na umivanje, vidio ga
je tu, uz krevetsku nogu, a gle ti sad iezao.
Istrao je napolje kao lud i naletio pravo na posluitelja Jovu Ponedjeljka Skandala.
Ehe, pa zar ti to ne zna? Skandal! To znai da te vie ne titi nikakav zakon i ko god te
sretne, moe te ubiti.
ta, kuku meni?! dreknu Bobo Lutka. Pa vidim ja da je jutros poelo neto slino.
Ve je radila metla.
Sad e doi na red kolac, puka, bajonet i ostalo vatreno i hladno oruje.
Ma ta ti to govori?
To to si uo. Nego, eknider malo, dok ja pronaem kakvu toljagu ili sjekire, pa da te
ja umlatim. Moda u i neku nagradu dobiti.
Jesi li ti lud, ta li ti je! povika Bobo i stade zvjerati kuda da strugne, ali ga Jovo
Skandal vrsto pograbi za jaku i zlurado zakreketa;
Ehe-he, nee mi utei, bratac! Ako su mi umakli Karanovi i druina, ti, bogami,
nee!
Gurajui Bobu pred sobom kroz hodnik, on ga dovede do same oglasne table.
Zlikove jedan, vidider svoju sliku! Stavljen si, evo, na nekakav uljivi spisak. Sigurno
si neto grdno zabrljao, a?
U tome trenutku odnekud naie pazitelj Smrdonja pa kad proita onaj oglas, on ljutito
povika:
Priekaemo! mirno ree Skandal. Ne jede nam ovaj oglas ljeba pa da se moramo
uriti.
A, jok, ne putam ja njega bez prefektove dozvole. Taman posla, pa da me zbog njega
otpusti iz slube kao oni u Kuli zbog Karanovia. Nisam ni ja ba tolika budala, zvekan i
zamlata.
Gospodin-Baja, tebi svaka ast, odrastao si ovjek, mogao bi biti profesor ili upravnik
kaznione, ali ovoga malog ne mogu pustiti ni na iju rije.
Eto, pa sad sjedi tu. Imae svaki dan pola sata etnje, jednom u mjesecu moe da
pie roditeljima, a jednom da prima posjetu u prisustvu zatvorskog slubenika. U
sluaju da umre, tvoje odijelo, kofer i ostala zaostavtina bie predati tvojim najbliim
srodnicima.
Ajoj meni, majko moja! Kuku meni dovijeka gdje u kosti ostaviti!
Ne kukaj ve unaprijed da e ti tu kosti ostati pouno mu napomenu Skandal.
Moda e biti premjeten u Kulu il' u banjaluku "Crnu kuu", a dobije li vjeitu robiju,
ode ti u Zenicu, u robrjanicu. Tamo e, moda, i okove dobiti.
Jao, jao, jao! stade jo vie da se dere mali zatvorenik. Neu da idem u Zenicu!
Pa ne boj se, moda nee ni morati uze da ga tjei Skandal. Ako te, na primjer,
osude na vjeala, ne mora daleko ii. Doveemo te lijepo do prvog drveta i gore te
objesiti kao neku digericu.
Razumije se, Jovo je znao da jednog ovakvog djeaka ne ekaju ni vjeala ni robija, ali je
htio da ga dobro zastrai, jer je sve neto slutio da se ovaj mali lutak u neem grdno
ogrijeio o svoje drugove, a takve ljude ne vole ak ni zatvorski straari.
Tek navee toga dana Bobu je iz neobinog zatvora oslobodio profesor istorije Pejan, koji
je zamjenjivao prefekta. Na Bobinu kuknjavu kako mu je strano bilo u zatvoru, Pejan se
samo grohotom nasmijao.
Ovdje ti bilo strano?! Hoe li ti da ja tebi zbog toga dadnem slabu ocjenu iz istorije,
a? Zar si zaboravio kakve su bile srednjovjekovne tamnice i kako su zatvorenici mueni u
njima? Sjea li se okova, sindira, guja, akrepa? A ovdje, kod tebe, jedva da bi se nala
koja buva.
Te veeri Baja se bio neto uutao i tek pred spavanje on iskupi itavu nau grupu u
jednom oku uionice i predloi nam:
Znate ta, kad neko itav dan provede u svinjcu, ne odgovara mu vie nadimak Lutka.
Zar ne bi bilo mnogo bolje da mi ovu nau ru nazovemo Bobo "Gica"?
VIII
Zbog Bobe Gice i onoga oglasa opet smo nastradali im se prefekt vratio s puta: itavu
grupu kaznili su da u nedjelju ostane bez ruka.
Propade nam, dakle, slavni nedjeljni ruak s peenjem i kolaima. I to zbog koga? Zbog
one re nalickane, one utve, onoga Bobe Gice! Ah, to kod nas ne ive tigrovi, nosorozi
i udavi da jedne noi smrse konce ovome preispoljnom arhinevaljalcu!
Poslije toga dogaaja s oglasom i svinjcem Bobo postade prefektov miljenik i povjerljivo
lice.
Zauje se, recimo, u hodniku ili spavaonici neka lupa i dreka, upada prefekt i jo s vrata
pita:
Razumije se, odmah na licu mjesta pada kazna i za Dulu i za Milana "Snaicu", a naa
mrnja protiv Gice poraste jo za jedan stepen. Jednog jutra Krsto Buva tajanstveno mi
apnu:
Moda e danas na slovenski bog Perun prosuti svoj gnjev na grenu glavu Bobe Gice.
Otkud zna?
Kad Krsto "sanja" neto slino, to je onda najbolji znak da je on, lino, ve skovao neku
podvalu. Zbog toga sam s nestrpljenjem oekivao as naeg profesora matematike Peria,
zvanog Perun Gromovnik.
Pred sam poetak njegovog asa Krsto se neto mnogo vrzmao oko Bobe i njegove klupe.
Najzad, evo ga, ulazi Perun i jo s vrata grmi:
Potegosmo svoje torbe, uze i Gica svoj uredni koni torbak, otvori ga, a istog trena frrr!
iz torbaka sunu vrabac i poletje prema zatvorenom prozoru.
Aha, dr' ga! povika prvo Krsto Buva i za tren oka u razredu nastade takva gungula,
cika i krkljanac kao da je zemljotres. Ustra se ak i strogi Perun s lenjirom u ruci.
Jo prije poetka asa Bobina sveska leala je otvorena i spremna za pregled, ali sada
pazi ti uasa! pokaza se da je u onoj trci preko klupa neko stao irokim gumenim
onom ba na onu stranicu sa zada-cima i na njoj ostavio crn otisak slian kakvoj
krialjci za ukrtene rijei.
Aha, ovako mi se sveska dri u redu! orio se Perunov glas. Stao si, znai na nju kad
si se pentrao za vrapcem, je li?
im Perun javi naem prefektu ovo za vrapca meni ne gine kazna. Nikako neu moi
dokazati da ja u to nisam umijean.
Meutim, toga istog dana, na asu vjeronauke, De-De-Ha je takoer iznenada nastradao.
Nekoliko dana ranije katiheta nam je tumaio kako je Bog "trilian", to jest, da ima tri
lica: Bog otac, Bog sin i Bog duh sveti. Sad je, pak, uzeo da propituje prolu lekciju i
prvog je prozvao Dulu.
De-De-Ha se sporo die, jer pojma nema o tome kakav je Bog zato to je za vrijeme
minulog asa vjeronauke igrao "mice" s Bajom. Zato se u neprilici okree nama i iti:
apite!
Jest vraga, api ti Duli kad je on gluv! Ipak se naginjemo naprijed i razvlaimo:
Tri-li-an! Tri-li-an!
Ovaj Dulin odgovor da je Bog prilian do noi je postao poznat po itavom naem
internatu i zbog njega se De-De-Ha do veere potukao jedno est puta. Videi ga tako
bjesomunog, Jovo Skandal prijekorno mu ree:
ta je to s tobom danas? Dosad si bio prilian djeak. Prgavi Dule frknu kao maak:
ta ree, ko je prilian?
Bog, bog! Bog je prilian! prodera se neko kroz poluotvorena dvorina vrata.
E, sad e i ti boga vidjeti! prosikta De-De-Ha i jurnu napolje, u mrak. Ubrzo se zau
kako lomi suncokrete u konviktskoj bati, jurio je nekoga.
Skandal, to se ovo dogodi s Dabiem! zaueno ree Jovo. A zaista je bio prilian
djeak.
Kao to smo i oekivali, prefekt je samo opomenuo Gicu zbog onoga dogaaja s
vrapcem, a De-De-Ha je opet kanjen uz sljedee obrazloenje:
Od toga dana niko pred naim Dulom nije smio da izgovori rije "prilian", a opasno je
bilo ak i boga pomenuti. Jednom sam bio neoprezan, pa na Dulino pitanje, kako sam
nauio lekciju, ja odgovorih:
Prilino.
Istog trenutka zveknu me po glavi Dulin stari torbak tako da mi se uini da je posred
Bihaa tresnuo meteor, a tek potom uh De-De-Haov zlurad glas:
Evo ti priline ocjene za tvoje prilino uenje.
IX
Krajem jeseni dobili smo u konviktu, a u isto vrijeme u naem razredu, jednu udnu
prinovu: brau Mandie, blizance, uenike treeg razreda.
Bili su djeca nekog finansa iz Gospia, pa kad im oca premjestie sa slubom u Biha, i
oni, naravno, iz gospike gimnazije preoe u bihaku.
Ti djeaci bili su slini jedan drugom kao jaje jajetu, toliko slini da su vjerovatno i
roditelji ponekad imali muke da ih razlikuju. Osim toga, uvijek su bili jednako obueni,
pa je to jo vie poveavalo upravo zaprepaujuu slinost izmeu njih dvojice.
Zbog njihove slinosti prvi je bio namagaren De-De-Ha, zatim brojni konviktai, pa
profesori, policija, fotograf, vlasnik bioskopa Jovo "Kinedija" i svak drugi koje na njih
svojom nesreom naletio.
Onoga dana kad su braa Mandi, Ranko i Branko, stigli u konvikt, prvi je na njih
nabasao De-De-Ha. Najprije je susreo Ranka u naoj uionici i dobro ga zagledao, a kad
je iziao u dvorite, ugledao je Branka i zinuo od uda.
Pazi, otkud se ovaj bre stvorio ovdje?! Ma ek, moda sam se ja prevario!
De-De-Ha se narogui.
Evo da se kladimo u olovku da u izii iz ovoga zakljuana svinjca prije tebe, a kad me
vidi tamo, trkom se vrati do svinjca i opet u se ja u njemu nai prije neg ti doe.
Pljesnu dlan o dlan, zatim De-De-Ha zatvori nepoznatog djeaka u svinjac, vrsto zaglavi
klin u drvenu preagu da se ne moe otvoriti i bezglavo odjuri prema uionici. A tamo,
tek to je otvorio vrata, spazi onog istog aka kako nekim konviktaima pokazuje punu
kutiju olovaka.
Pazi ti, sve je ono dobio na opkladu od ovakvih budala kao to sam ja! preneraeno
promuca Dule i bez rijei jurnu natrag, u dvorite. Tamo, u svinjcu nae svog
zatvorenika, koji ga jo s vrata doeka:
De-De-Ha mu dade bez rijei jednu pokratku i odmagli preko dvorita praznovjerno se
obzirui kao da je vidio samog avola. Tek blizu kuhinje zaustavi se pred Jovom
Skandalom i zamoli ga:
Deder, molim te, zvekni mi jednu vruu, jer nikako danas ne znam sanjam li ili sam
budan.
Meutim pola sata kasnije, kad je De-De-Ha ugledao brau zajedno i vidio da mu je
podvaljeno, on bre-bolje ponovo pronae Skandala i zadihano viknu:
Deder, dobrotvore, razvui mi jo jednu! Skandal ga opet svesrdno omarisa, a kad se
djeak izgubi, on zaueno izbulji oi.
Braa Mandii odmah su poeli podvaljivati i naem Baji. Samo jedan od njih uplatio je
Baji mjesenu lanarinu od pola dinara da mu se moe rugati, a obojica su zbijali egu na
Bajin raun, ali de ti sad pogodi koji se od njih dabe ruga.
Ili oba plaajte, ili bijem onoga koga uhvatim, pa bio on Branko ili Ranko. Nema vie
veresije.
Ona ra, na paziteIj Smrdonja, takoe je imao muke s nemirnom braom. Kad jedan od
njih naini neku guvu, on nikako da pogodi je li to bio Ranko ili Branko. Na kraju je u
crnu knjigu jednostavno poeo da biljei ovako:
"Jedan od brae Mandia skakao po uionici. Jedan Mandi izmakao stolicu drugom
Mandiu. Blizanac Mandi spavao na asu..." itd.
Ako bi prefekt kaznio jednog Mandia, kaznu su braa sporazumno, dijelila popola. Na
primjer, ako je Branko kanjen s dva dana bez doruka, jedan bi izdrao Ranko, a jedan
Branko. I zabranjen izlazak nedjeljom takoer se dijelio: tri sata odsjedio bi u pritvoru
jedan brat, a tri drugi.
Dolaskom brae Mandia naa borbena grupa iz treeg razreda silno je ojaala. Oni su
uvijek bili orni i spremni za svaki podvig, svaku alu i podvalu. ak da ih i ne obavijesti
o nekom tajnom planu, oni odnekud pogode da ga ti pravi i ve ti evo jednog od njih,
namiguje i pita:
Kad profesor prozove jednog od Mandia da odgovara, onda izlazi onaj koji je bolje
spremio lekciju. Jedan je bolje znao srpski jezik, istoriju i zemljopis, a drugi matematiku,
fiziku i hemiju, pa su tako i odgovarali.
Strogi profesor Perun pokuao je da doskoi brai, pa im bi, recimo, ispitao Branka i
poslao ga na mjesto, odmah bi prozvao Ranka, ali braa bi u klupi tako brzo i vjeto
izmijenjala mjesta da bi opet izlazio Branko i ponovo govorio, ali sad pod imenom
Ranka.
Pokuae najzad da ih smjeste u razne razrede, jednog u "trei be", a drugog u "trei a",
ali sad se tek naini pometnja. Vie niko iv, pa ni mi sami, nismo znali ko s nama u
razredu sjedi, Ranko ili Branko.
Bobu Gicu braa su odmah "proitala". im su ga prvi put ugledala, jedan ree:
im su prvi put zapisani u crnu knjigu i dobili prve kazne, braa Mandii samo se
zgledae i jedan od njih priaputa Baji:
Koga to, je l' Smrdonju? prenu se Baja, jer mu se uini da blizanac gleda ba u
pazitelja.
Pa koga onda? ne moe da se sjeti Baja. Svak e galamiti kad ga meu u vatru.
Svako "kako" ima svoje "nekako" odgovori blizanac. To sam uo od svog djeda
Rade.
E, kad bismo nekako mogli do toga tvog djeda da ga upitamo za savjet naali se Baja,
ali mu Mandi odvrati isto tako aljivo:
A, tu jedino nema "nekako", nego vai samo "nikako", jer je djed poginuo tresui
orahe, pa sad nikako ne moemo do njega... Zna, zabunom je stresao i sebe s oraha.
Ih, zato na orahu nije bio na Smrdonja umjesto tvog djeda! uzdahnu Baja. Onda ti
garantujem da bi ga naa grupa zaista "nekako" stresla s oraha, a ne bi ga "nikako"
ostavila gore.
Kasnije, kad se naosmo u dvoritu, itava naa grupa okupi se u jednom oku blizu
svinjca. Tu smo se u posljednje vrijeme najradije sastajali zbog toga da bismo se zatitili
od pijuniranja Bobe Gice. Otkad ga je Skandal drao zatvorena u svinjcu, Bobo je
daleko zaobilazio svoj bivi zatvor i vie mu se ne bi primakao taman da ga tamo eka
tepsija baklave.
Ej, brao moja, da znate ta mi je predloio ovaj premudri drug poe Baja obraajui
se itavoj grupi, pa da bi nas to vie zagolicao, zastade malo i tajanstveno podie prst.
Tie se crne knjige.
Pa ovaj... Koji li je ono od vas dvojice maloprije priaptao ono o crnoj knjizi?
Ja nisam! ree jedan Mandi, moda Branko ili Ranko, teko je bilo pogoditi.
Nisam ni ja! doeka drugi Mandi, opet Branko ili Ranko. Baja se zabezeknu.
Kako da niste! I jo mi je jedan od vas priao kako je njegov djed sam sebe stresao s
oraha.
Ehej, to si ti spavao na asu dok sanja djedove na orasima! cerio se Krsto Buva.
Mi smo imali samo babu, ali ona se penjala jedino na dudove, jer nije imala zube ree
jedan od Mandia.
Baja se zapanjeno izbulji u brau kao da su pred njim dva krokodila i promuca:
Kako, zar niste pominjali ono "kako, nekako i nikako?" Hamid Rus oprezno se udalji
podalje od Baje i zabrinuto upita:
Brate slatki, da ti danas nisi jeo bunike ili kakve druge otrovne trave?... Zbilja, u koju
ono vrstu biljaka spada bunika?
Reci ti nama: ta si to uo o crnoj knjizi pa makar bio san ili java? Ona se meni toliko
popela na glavu kao da sam ja neki dud ili orah.
Zaista, valjalo bi je stresti kao toga Mandieva djeda, babu, ta li je dodade Krsto.
Ma uo sam da bi crnu knjigu trebalo nekako unititi, eto ti ta! dreknu Baja.
Baja ih samo krvniki pogleda, stee u depu svoj givikt i u sebi ree:
Molim te, zvekni mi jednu dobru zaunicu zato to se ja nisam sjetio da crnu knjigu
treba unititi.
Uf, uf! Ja traio samo dobru, a ti mi odalami odlinu, vruu i begovsku zaunicu!
to da tedim na svom drugu velikoduno ree Baja i okrenu se Krsti Buvi. uje,
trebalo bi i tebe malice propustiti kroz kakve dobre ruerde.
ta, jednu buvu kroz ruerde! zaudi se Krsto. A zato to, molim te?
Zato to se dosjeti svakoj avoliji, a nije ti palo na um da doemo glave crnoj knjizi.
Pa dobro, sad u misliti kako emo se nje doepati obea Krsto. Kako je sutra bila
nedjelja, i itava naa grupa nije imala izlazak, mi se dogovorismo da emo taj dan
posvetiti pravljenju plana kako da doemo do crne knjige.
Hajde, sad mi pravo kaite, zato nijedan od vas dvojice ne priznade da mu je palo na
um kako bi crnu knjigu trebalo spaliti?
Pazi, molim te! zinu Baja. To bi zaista tako bilo. Ma ko se toga prvi sjetio?
Onaj na djed s oraha ree jedan Mandi. On se, na primjer, nikada nije prvi
dosjetio kako bi trebalo pokrasti popove kokoke. To bi uvijek smislili njegovi
nerazdvojni drugovi.
Mnogo fin ovjek taj va djed kokoar, a jo mu je bolje drutvo. Jesu li se i ti njegovi
drugovi penjali na drvee?
Ne, ali su ih seljaci htjeli popeti na jednu kruku ree jedan od brae.
ta kae da ih objese?! Eh, puste tete to u okolini Bihaa nema tako divnih seljaka
da im poklonimo naeg Smrdonju!
XI
Evo nas u bati naeg konvikta. Sakriveni iza visokih suncokreta, dogovaramo se kako
emo doi glave crnoj knjizi.
Treba to spaliti, pa nek se crn dim digne do nebesa! gnjevno uzvikuje Baja i bei oi.
Najprije to treba dobaviti u ruke mirno kae jedan od Mandia, a drugi ga, isto tako
mirno, dopunjava:
I brzo spaliti kao to Baja predlae, ali sa to manje dima da nas niko ne primijeti.
Tvoj raun dobar je za naeg profesora matematike ree De-De-Ha. Njemu zaista za
dvije brave treba samo dva kljua, ali za moju hajduku matematiku treba za svaku bravu
nabaviti bar sedam-osam i tek e, moda, samo jedan od njih biti onaj pravi koji moe da
je otvori.
Kakav klju! Po svojoj glavi ti mi lii na okovan vrh one grede koju su zvali "ovan" i
kojom su stari Rimljani probijali gradske kapije.
Znam, znam, to si jue proitao u istoriji za vie razrede da se pokae pametan pred
ovamo jednom curicom!
De-De-Ha pocrveni i skoi da se bije, ali ga Baja pograbi za ruku i povue natrag.
Ej, stani, sad se ozbiljno razgovara. Ostavite tuu za poslije. Uspuhani Dule ponovo
sjede, ali je i dalje, ispod oka, krvniki strijeljao Krstu Buvu otro motrei da se ovaj
moda kriom ne podsmjehuje ili ne krevelji. A Krsto je za to, mora se priznati, bio veliki
majstor. Ako se ve ne smije rugati javno, on je to inio mrdanjem nosa, mirkanjem ili
pravei strano ozbiljno lice, to je njegovog protivnika dovodilo do potmulog bijesa,
osobito na asu uenja, kad ne smije da se obrauna s bezobraznikom. I tu je, dakle,
liio na pravu buvu, skrivenu napast, kojoj ne moe ukraj stati ak ni svevidei pazitelj
Smrdonja.
Sad se, meutim, Krsto pokaza sasvim na mjestu, nije mu bilo do ale, pa se na dogovor
opet u miru nastavi.
Od danas emo poeti sakupljati sve mogue kljueve i predavati Dabiu na uvanje
predloi Baja. On je poznati specijalista za brave.
Pa jesam prilian.
Prilian, aha-ha-ha! prsnu u smijeh Krsto Buva, a onda i mi ostali, jer se istog trena
svi sjetismo Dabievog odgovora na asu vjeronauke da je bog prilian. Sjeti ga se, u zlo
doba, i on skoi i dunu prema konviktu.
Dobro, u redu! Mi emo nekako izii nakraj s crnom knjigom i bez boje i tvoje
pomoi. Idi ti lijepo u konvikt, kod Bobe Lutke, u fino drutvo.
Bog s tobom! tobo e zaueno Baja. to da pominjemo tu rije kad ovdje meu
nama nema izdajica.
Neko, ini mi se, ree da bi nam trebalo nabaviti, i jednu ibicu javi se jedan od
Mandia.
itava grupa opet u smijeh, ali ovaj put De-De-Ha se ba nimalo ne naljuti. ak, tavie, i
on sam se izazivaki glasno nasmija i prodera se:
Ha-ha-ha-ha, prilino pametni konviktai nainili prilino mudar plan, sakupili prilino
kljueva i nali prilinu budalu i prilinog hajduka Dabia da im otvori prilian broj
brava!
Pazi ga, pa meni je prilino svejedno to vi trtljate i sam se zaudi De-De-Ha. Gle,
ne ljutim se vie na rije prilian.
Kao to sam ve rekao, mi samo obno moemo doi do nje ree De-De-Ha. Bolje
reeno, iza ponoi, kad svi zaspe.
Prefekt esto dolazi iza ponoi, vraa se iz kafane upozori drutvo Krsto Buva.
Onda emo crnu knjigu dograbiti u ponedjeljak navee, iza ponoi predlagao je
Hamid Rus.
XII
Negdje sredinom nedjelje upitasmo Baju koliko je kljueva sakupio, a on se samo tre
kao iza sna i pogleda nas kao da nas prvi put vidi na ovome svijetu.
Kakvih kljueva?
Pa onih, brate... zna poe da uvija De-De-Ha, jer ba u tome trenutku kraj nas
promae Bobo Gica.
Tek to to izree, Baja se okrenu od nas i poe sam niz dvorite. Jedan objeenjak, ak
drugog razreda, ispade odnekle iza oka, iskezi se na njega i viknu, onako u trku:
Baja se samo malice tre, poe rukom za svoj uveni "tefter", a onda nekako saaljivo
pogleda za malim Lianinom, koji je ve zamicao iza svinjca i odmahnu kao da kae:
Ma ta je ovo naem Baji, brate slatki, da nije bolestan? upita Hamid Rus.
Moda i jest doeka De-De-Ha. Sino na veeri samo uzdie i gleda preko tanjira.
Onako u ali ja mu ukradem komad mesa, a on kao da i ne vidi. Ja, opet u ali, i pojedem
ono meso, a on opet nita.
Moda ba zbog toga ovih dana bjei od nas dodade drugi Mandi.
Ma da mu nije neko bolestan, moda ona njegova tetka? upita osjetljivi Hamid Rus.
Ej, kud mi ovo skrenusmo? javi se jedan od Mandia. Poeli s Bajom, pa zavrismo
u rakiji. Bolje e biti da mi vidimo ta je to s njim, jer inae propade plan sa crnom
knjigom,
Znate ta! poskoi ivahni Krsto Buva. Hajde da ja ovih dana neopazice pratim
Baju i da vidim ta to on radi i s kim se sastaje. Vidite li da se on svaki dan, po podne,
nekud izgubi.
Bogami, ba izgubi, ja se tek sad prisjetio prenu se De-De-Ha.
Hm, ovaj, nekako mi nije ba najljepe uhoditi svog druga namrti se Hamid Rus.
Ali ako nam o glavi radi, nije nam on vie drug protumai jedan od Mandia.
Onda da ga uhodimo zbog toga i da utvrdimo je li nam drug, pa ako jeste, mi emo
prestati predloi drugi Mandi.
Jo toga istog dana, poslije ruka, im Baja ieznu po svom tajanstvenom poslu, nestade
nekud i naeg Krste Buve. Sjedio je zajedno s nama, brbljao kao i obino, a kad se u
jednom trenutku De-De-Ha okrenu da ga neto upita, rije mu ostade navrh jezika i on
ostade onako otvorenih usta, glup i nijem kao velika riba.
Svi se okrenusmo prema Krstinu mjestu na kraju klupe i zaueno se zagledasmo. Sjaj
njegova prastog nosa i veselih oiju jo su lebdjeli u vazduhu nad njegovim sjeditem,
ali njega vie nije bilo.
Iezao, zaista ree jedan od Mandia i u nevjerici pipnu prstom Krstino prazno
mjesto. Sad ga vidi, sad ga ne vidi!
Kladim se u dva doruka da e taj jo danas doznati kud nam se to gubi na Bajo
uzviknu De-De-Ha, ali ga jedan od Mandia istog trenutka poklopi:
Dok je god crne knjige u ivotu, ti nee dobiti doruka. Kladi se u neto drugo.
Uf, crna knjiga! puhnu Dule i u ljutini zguva svoju roenu biljenicu za matematiku.
Pojeo bih je bez bibera i soli, ak i s tvrdim koricama.
S kakvim li smo samo nestrpljenjem oekivali Krstin povratak i ta li smo sve radili da
utucamo vrijeme do njegova dolaska! Ponovo smo pregledali sve svoje zadatke za
sjutranji dan, ispriivali pootkidanu dug-mad na kaputima i kouljama, oistili cipele, pa
se ak, bez ikakve potrebe, po drugi put umivali, to je za nas bila prava rijetkost i udo
nevieno. To smo samo, po prefektovu nareenju, morali po drugi put raditi onoga dana
kad je u konvikt dolazio pravoslavni vladika, a i tada nas je pola zabuilo.
Odjednom, iznenada, Hamid Rus ipi na noge i sunu prema prozoru.
Evo ga!
Poskakasmo za njim, ali preko dvorita je dolazio samo Baja. Iao je nekako lako i
zaneseno kao da plovi iznad zemlje, a lice mu sijalo i arilo kao nikada dotad.
Gle ga, uljem se namazao zaudi se dobroduni Hamid. Sija se kao mjesec.
Ta valjda ne broji oblake! ljutnu se Dule, a Hamid Rus, kao da se neeg prisjetio,
upita zabrinuto:
Brate slatki, postaju li ono oblaci od kie ili kia od oblaka, ta ono jue ree profesor?
Njegovo pitanje ostade bez odgovora, jer toga istog trena iz visokih suncokreta u bati
ispade etveronoke neto tamno i mugnu iza svinjca.
Ma ono je neto na etiri noge, valjda krme posumnja Hamid, koji je nepoznatu
priliku smotrio samo krajikom oka.
Krstu Buvu naosmo iza svinjca neto mnogo zamiljenog. Kad nas ugleda, on samo
poea nos i, sjedei onako na travi, mudro se zagleda preda se i ree:
Uh, sad sam tek vidio kako je teko ii etveronoke dok sam se unjao za Bajom.
O njemu ti nama priaj, mani se etvoronoaca! nestrpljivo upade jedan od Mandia.
Krsto uvue glavu meu ramena kao da se od neega krije, zamiri i ree:
Kako da neemo, brate slatki, samo ti priaj ! doeka Hamid Rus i od velike
radoznalosti obliznu se kao da oekuje tepsiju baklave.
Lake bi mi bilo poeti da me pitaju istoriju uze da se kune Krsto jer ovo ti je itava
jedna istorija.
uje ti, Krsto, il' poinji tu Bajinu istoriju, il' e se sad odigrati jedna istorijska bitka u
kojoj e ti poginuti.
A u knjigama e poslije pisati: "U velikom boju kod svinjca hajduk Dule ubio je
slavnog etveronoca Krstu Buvu" dodade Ranko Mandi.
Kakav posvetio! To je neto jo mnogo udnije poe da pria Krsto. Prosto nisam
vjerovao svojim oima, uima i nosu. ujte samo!
Drugovi, Baja se zaljubio! opali pripovjeda. Svi se trgosmo kao da pue top i
zabezeknuto upiljismo u Krstu. Hamid Rus ak porumenje kao djevojica. De-De-Ha
izvali zaueno:
Eto tako, odmah se to vidi poe Krsto. Stoji Zora u svojoj bati, uz ogradu, gricka
bombonu krc, krc! kao mi, a Baja stao s druge strane, znoji se, crveni i sve rukama
uvre jedan kolac u ogradi kao da iz njega cijedi vodu.
ta ja znam, tako to moda treba kad nekog voli neodluno ree Krsto. A tek da
vidite kako glupo i zbunjeno pria, ih! Ba kao De-De-Ha kad ne naui vjeronauku.
Pa, ovaj... sve tako: ja volim da gledam kad si ti u bati, a kad te nema, ja ne gledam
tamo, nego...
Uh, to lae! skoi De-De-Ha. Pojeo bi pun torbak dok okom trene.
Pa moda je neto bolestan kad ne moe ak ni bombone ustade u obranu Hamid Rus.
A, ne, ne, ja sam itao da onaj ko je zaljubljen zaista ne moe jesti objanjavao je
Krsto.
A hre kao krokodil, ja ga ujem pobuni se Dule Hajduk. Alaj lae, razbojnik.
Pa to je, ovaj... u romanima zaljubljeni uvijek priaju neto krupno pa da djevojka vidi
kako je on voli i kako...
Veli, bogme, Baja da e dan i no gledati na Zorinu batu i da e joj pisati pismo, a ona
se samo krevelji i mirka. A kad se rastadoe, on proe ba kraj mene. Gleda a ne vidi
me, udo jedno.
Tu se neto mora smisliti ozbiljno ree Branko Mandi. Probaemo nas dvojica
brae da izmudrujemo ime bismo ga razdrmali i dozvali do pameti.
Pourite samo, jer meni je crna knjiga toliko uzjahala na vrat da samo na nju mislim ba
kao Baja na Zoru iskreno se poali De-De-Ha.
Nita ti ne brini. Kad mi, braa Mandii, neto zaponemo, uvijek neko nastrada il'
na neprijatelj, il' nas dvojica.
XIII
uj, imam s tobom jedan razgovor, ali o tome nikom ni rijei, jer e poginuti.
Vidjeh ga kako paljivo opipa svoj uveni "givikt" u depu, pa se ozbiljno prepadoh i
obeah mu:
Neu, sunca mi, ni zucnuti. Dabogda dobio deset jedinica ako ikom ita kaem.
To je, kanda, Baji bilo dosta. On me izvede u dvorite, zavede iza svinjca i poe:
Dobro, neu ni ja, ali onda nek bude, ovaj... nek bude neka tamo Zora.
Tako kai, da ne gine prav-zdrav... Pisae, dakle, nekoj Zori od nekog tamo koji je
voli.
Dobro, dobie lijep komad mesnate slanine, a ne bude li dobro napisao, eka te ovo
i Baja izvue iz depa svoj ubojni gvozdeni teg.
Sav taj na razgovor odvijao se tiho, gotovo apatom, u sjenci velikog svinjca, koji tako
postade prvi utljivi svjedok naih akih ljubavnih doivljaja.
Poslije toga dogovora Baja me odvede na tavan internata i gore, uz mali okrugli prozor,
namjestismo neki stari sto i sanduk na koji se ja posadih, spreman za pisanje.
Tu Baja postavi na jedan kraj stola podobar komad slanine proaran mesom, a na drugi
kraj stavi svoj uveni givikt i narogueno poprijeti:
Vidi, bude li dobro sastavio, eka te ova carska slanina, a bude li slabo napisano, ne
gine ti givikt u lea!
Tako ti moj prvi vankolski pismeni sastav poe da se stvara izmeu masne nagrade i
gvozdene kazne. Jadni Brankiu, bogme si obrao bostan!
Uzeo sam, dakle, biljenicu preda se, latio se olovke i pogledao u Baju.
Ih kako! durnu se on. Rekao sam ti ve: zamisli da jako, jako voli tu Zoru.
Podboih glavu rukom, zagledah se u otvorenu biljenicu pred sobom i ba kao za pakost
proitah pri vrhu stranice sitan zapis navrljan Bajinim rukopisom: "Pazitelj Smrdonja je
dvonogi konj!!!" Uporno sam se trudio da vie ne mislim na tu prokletu reenicu, ak
sam i oi zatvarao, ali sve je bilo uzalud: preda mnom je stalno lebdila slika nekakvog
dvonogog kljueta u Smrdonjinom jesenjem kaputu.
Baja posegnu rukom na onu stranu stola gdje je stajao givikt i opasno zabrunda:
Dobro, dobro, odmah u! I, avo te... Dvonona konjska napast zaista ieznu kao
dalek bljesak munje, a umjesto nje preda me izroni slika naeg razreda i sasvim blizu,
gotovo pred mojim nosom, trepnue krupne sjajne oi nae koleginice iz prve klupe, Zore
Tankovi... Da, da, od tih sam oiju najvie bjeao, a ipak ih najvie traio, plaio se
njihova pogleda, a u sebi, opet, prieljkivao da se ba taj pogled na meni zadri. Eh, njoj
u ja pisati.
Pun treme uz burno udaranje srca, ja napisah prve rijei: Draga Zoro!
Proitah u sebi taj kratak redak i toga istog trena uini mi se da ja to zaista njoj piem, da
e to Zora sjutra itati, pa zaboravih i Baju, i tavan, i dvonogo konje i nastavih da niem
reenicu za reenicom. inilo mi se da ljepukastu nestanu Zoru poznajem ve sto
godina, da bi bez nje opustjela i sruila se itava gimnazija, a ja od alosti umro i
zauvijek ostao mrtav mrtvicijat.
Baja je paljivo, bez ukanja, pratio moj rad, a kad ja malo zastadoh, pratei u mati
Zorin lak hod preko razreda, Baja se prepade da sam se ja ve zamorio, pa natae na no
jedan reanj slanine i provrti mi ga pred samim nosom.
Pogledaj ta te eka, pa raspali dalje.
A ja sam pisao i pisao, a kad mi se uini da sam sve iskazao, ja se prenuh kao iza sna, jer
se sjetih da sada dolazi ono najvanije: potpis. Ah, kako bih od sveg srca stavio podno
pisma onako kako sam itao u nekoj knjizi:
"Voli te Branko."
Vraga, kakav Branko pomislih u sebi ovo je pismo za Baju! Ipak, pravei se da
nita ne znam, ja naglas proitah itavo pismo i mirno upitah svoga krupnog drugara:
Hm, ovaj... zna, to je za jednog naeg kolegu iz varoi, ne mogu ti sada rei koji je...
on e to ve sam potpisati.
Nikom ni rijei, jesi li uo... A ba si dobro napisao, onako kako sam ja elio... to jest,
onaj moj drug koji voli tu Zoru.
Iako sam primio ba dobru nagradu za svoj trud, ipak sam zbog neeg bio vrlo rastuen.
Kako i ne bih! Mislio sam o Zori, gledao njezine okice, pisao joj i sad sve to dadne
nekom za jedan obian komad slanine! Eh, Branko, Branko, zar se tako prodaje ono to
voli?!
Da nekako smirim tu svoju pravu grizu savjesti, ja navee kradom povukoh Dulu
Hajduka u mraan oak dvorita i pokazah mu onu slaninu.
De-De-Ha od radosti samo ciknu, poskoi, udari se petama pozadi i strugnu u zgradu. Za
desetak minuta eto ga s povelikim komadom "vekne".
Bobo Gica bio je dobar pa mi je to ostavio u svom ormanu i jo dobro zamotao u pekir
da ne bi ko ukrao. Ba mu hvala.
Motali smo onu slaninu u toploj noi, pod jesenjim zvijezdama, i oba smo zadovoljno
utali, De-De-Ha srean zbog iznenadna aenja, a ja sav blaen zbog veselih krupnih
oiju koje u s jutra vidjeti u prvoj klupi naeg razreda.
Iza Dedia oraha penjao se okrugao pun mjesec i na njemu rasta nejasna mrlja, koja mi
je zbog neeg liila na dvonogog konja u Smrdonjinu kaputu.
XIV
S velikom tremom primiem se zgradi gimnazije. Otkad sam, jue, napisao ono pismo za
Baju, sve mi se ini da ga je ve u ruke dobila Zora Tankovi, proitala ga i sad samo
eka da se ja pojavim u razredu. Kako li u samo proi kraj njezine klupe?
Uunjao sam se u na razred ba u najveoj halabuci, desetak minuta prije poetka asa,
ali kao za pakost Zora je ve bila na svome mjestu, u prvoj klupi. Kao da ve zna da u
ba ja naii, ona mirno po-die glavu i svoje vlane bistre oi radoznalo zaustavi na meni
kao da e rei:
Ti li si taj pismenko?
Buknuh kao najrumenija bulka u polju, prosto mi se zapali lice, koljena mi klecnue,
zirnuh lijevo-desno i tek tada spazih prolaz izmeu dva reda klupa i zbunjeno mugnuh
put svoga mjesta. Sjeo sam ni sam ne znam kako, kao da se spustih padobranom, a kad
me minu prva trema, spazih Zoru kako se okree iz prve klupe, istee vitak struk i trai
me pogledom. Bre-bolje oborih oi i zabuljih se u istoriju, trudei se da se ozbiljno
udubim u itanje.
Jest vraga! Triput sam za redom proitao kako se kralj Milutin oenio Simonidom, vrlo
mladom princezom, ali mi u mati Simonida lii potpuno na Zoru (ta ko moe biti ljepi
od nje!) i sve mi se ini, sad e mi ona prii otud od prve klupe, zabljesnuti me zlatnom
krunom i rei:
"Oeni se sa mnom."
Ih, majko mila, da se to desi! Oenio bih se pet stotina puta i samo sjedio i gledao u
Zoru. Ne bih nikad ni jeo, ni pio, ni spavao. Ne bih, sunca mi!
Zora, lukav i svevidei enski stvor, odmah je uoila moju zbunjenost i nekoliko puta
obazrela se da provjeri hou li pred njenim pogledom sakriti oi. Krio sam, naravno, ak
se i oznojio, a srce mi je tako aavo poskakivalo i tuklo da od njegova tutnja nita drugo
nisam uo.
Odjednom se Zora die sa svog mjesta, uputi se mojoj klupi i vrlo spretno, utei
haljinom, uvue se na prazno sjedite do mene i meko gugutnu:
Smetam li?
"Kako da smeta, najarobniji stvore na svijetu! kliknuh ja u sebi. Popni mi se na
rame, sjedni mi na glavu, odnijeu te na rukama do izvora Klokota, pokrau za tebe sve
orahe po selu Pritoci, izbekeljiu se neustraivo na icu policajca!..."
Kao to rekoh, sve sam to u sebi viknuo, a u stvari na Zorino naj-najslae pitanje,
promrsio sam neto nerazumljivo i sve mi se inilo da je itava moja klupa, zajedno sa
mnom i Zorom, odletjela nekud u obasjane oblake i sad, evo, sjedimo u lakom nebeskom
pamuku, visoko iznad kole, profesora i ocjena. Zbogom, prosti zemaljski svijetu, mi se
vie nikad neemo vratiti!
Odnekud iz mora zaljuljanih oblaka, a ipak sasvim uz svoje uvo, ujem Zorino gukanje:
Hoe li mi napisati neto u spomenar? Ti pie pjesme, zna se to. Tek tad mi se malo
razvezae usta. Progovorih, ali jedva prepoznadoh svoj roeni glas, uzbuen i promukao.
Poeo sam i sam da grguem poput grlice na nekoj trenji mog rodnog sela Haana:
Poloila je preda me tvrdo ukorien album na kome je zlatnim slovima, latinicom, usko
tampano "Poezie". Ja ga bre-bolje turnuh pod klupu. Uradih to ba na vrijeme, jer
upravo odnekle ispade Dule Hajduk i, videi Zoru kako odlazi, podrugljivo se iskliberi:
Pazi je, to se ova mala vrcka mota oko naih klupa. Sigurno je dola da prepie domai
zadatak iz matematike.
Ja umalo ne dreknuh:
"Zar je vrcka ovo divno slatko stvorenje, ti, majmune jedan iz Gornje Suvaje! Ovo je
najbistrija djevojka u itavom Bihau, pametnija od profesora matematike, mudrija od
svake maturantkinje!"
Na alost, moja bistra i mudra ljepotica bila je ve sljedeeg asa prozvana da odgovara
zemljopis i tako se slavno "ugruvala" da se itav razred cerekao sluajui je kako lupa.
Kazala je, na primjer, i to da je glavni grad Francuske Madrid i da se Sredozemno more
uliva u Egipat.
Kako se uliva, pobogu, dijete! udio se profesor. Ta nije more neka rijeka da se
negdje uliva.
Ho-ho-ho-ho! groktao je razred, a jedini sam ja viteki utao i mrtio se. Pa ta, vrlo
vano, zato se Sredozemno more ne bi bar malo odlivalo u taj prokleti Egipat! Ta Zora
je to tako slatko otcvrkutala da sam zaista vrsto bio uvjeren da Sredozemno more ba
tamo tee. A i ti nesreni Francuzi, to su ba tako tvrdoglavo zapeli da im glavni grad
bude Pariz, a ne Madrid? Za Zorinu ljubav ja bih pristao da se moje roeno selo, Haani,
prozove Ulan Bator i da se u njemu ga je trogrbe kamile i pije kobilje mlijeko, kumis.
Sljedeeg asa, na istoriji, i ja sam, bogme, poprilino zabrljao. Prozvan je najprije Baja,
a onda ja, ali smo obojica zbunjeno priali da je profesor odmah vidio da s nama neto
nije u redu.
Vidim, djeaci, uili ste, ali neto niste pri sebi. Rastreseni ste, misli vam lutaju, bjee...
Znam ja dobro ta je to magaree godine.
Opet itav razred zagrokta, zacereka se, zanjita, a neko ak i kukuriknu, koristei se
optom larmom. Navalie s pitanjima:
Priajte, gospodine!
ak i moja nebeska golubica, Zora, procvrkuta neto slatko, ciliknu kao srebrno zvonce i
milo pogleda starca za katedrom, a ja od srca poalih to toga trena nisam na njegovu
mjestu, pa makar bio ne znam kakav elavi iekanja sa elom, cvikerima i dubokim
kaljaama.
Toga dana odjezdio sam u internat srean, prosto plovei po vazduhu, ruao sam brzo,
kao u snu, i odmah odjurio gore na tavan, gdje sam Baji pisao pismo, samo da to prije
ostanem nasamo sa Zorinim spo-menarom.
Najprije sam ga tri-etiri, a moda i svih osam puta, pobono poljubio, iako je mirisao na
mastilo i kolae, a tek sam ga onda otvorio.
Ljudi moji, to ti sve nema u jednom spomenaru nestane ljepukaste uenice treeg
razreda gimnazije! Nalijepljenih sliica, crtea, pjesmica, mudrih misli, savjeta i
svakojakih potpisa. itav jedan muzej.
Naravno, najvie je bilo nacrtanih srca, jedna su kao list jorgovana, druga poput jabuke,
trea obojena, isti uzrio patlidan, neka su gorjela plamenom kao pijetlov rep, jedno je
bilo probodeno strijelom koja je vie liila na glogov kolac, a na drugom su bila vrataca
kao da su precrtana s naeg internatskog svinjca. Prosto si oekivao da se otud pokae
debeljucno prasence i da gurlikne:
Bilo je zatim cvijea kakvog nema ni u jednoj botanici i ni u kakvoj livadi na svijetu,
majunih kuica i mlinova s vodopadom, zeeva, golubova, pilia i jezera okruenih
jelama. ak se nalo i neko pseto s manom koje je poprilino liilo na konja, a ispod
njega potpis "Stojan Bubalo, IIa raz.". Bilo je to, dakle, rukotvorina onoga spadala i
skitnice, poznatog u itavoj nioj gimnaziji pod imenom "Toja od egara".
na visoke stijene,
pa se sjeti mene.
Odmah ispod nje, isto tako stara i poznata, samo vie dirljiva, bila je ona:
da ne moe izai,
ne mogu ga nai.
Jedan Zorin poznanik "skovao" je pjesmicu koja bi bila mnogo podesnija za kakvu
istoriju nego za spomenar. Poinjala je stihovima:
Najgluplji zapis nalazio se na kraju, na unutranjoj, sivoj strani korica tako da ga je teko
bilo i opaziti. To je, izgleda, kriom zabiljeeno, ali se "pisac" svakako zaboravio pa se,
po navici, i sam potpisao:
Stevo Biljetina.
Meutim, najvee iznenaenje bilo je za mene kad sam u spomenaru otkrio i jednu
pjesmicu zamislite samo iju! Dule Dabia Hajduka. Glasila je ovako:
Oho, gledajder ti Dule Hajduka, kad prije stie, kad li pjesmu sastavi! uskliknuli ja
dvostruko ljubomoran: i na to to Dule pjesme pie, i to mu je Zora dala spomenar prije
nego meni. Kako li se samo uutao, razbojnik, pa nita ne kazuje!
Na kraju, bogami, ispade pjesmica od itavih osam redova. Proitah je dva-tri puta i,
oduevljen, glasno uzviknuh:
Ja sam najbolji!
Istog trenutka, na moje veliko zaprepaenje, iza mojih lea zau se jo glasnije, kao neki
odjek iz bunara:
Ja sam jo bolji!
Stajao sam pored njega, sav odrvenio od nekog udnog straha, dok on odjednom podie
glavu i upita:
Moj dragi ae, a ja sam ti ovjek samouk, tek sam u vojsci estito nauio itati i pisati.
A u tvojim godinama radio sam i rintao kod strica, kod komija, kod crnog avola. Tukao
me je ko je god stigao, niko lijepu rije da mi kae, a vidi ti vas piete jedni drugima
sve neke lijepe rijei, pa blage, pa tanke kao svila, uspomene ostavljate. Eh, ivotu,
ivotu!
Tu bivi hajduki uvar zatvori spomenar, pomilova korice svojom tvrdom rukom i meko
me zamoli:
Daj mi ovo pozajmi do sjutra da se sit naitam, uvau ga bolje nego one svoje
hajduke.
Dao sam mu drage volje, a kasno uvee, poslije asa uenja, ja izioh u dvorite i vrlo se
iznenadili kad na Jovinu sobiku spazih osvijetljen prozor. Priunjah se na prstima i
virnuh unutra. Ogrnut kabanicom, Skandal je sjedio za stolom, podnimljen na ruke, a na
ot-voren spomenar pred njim kapale su teke suze surovog hajdukog straara.
XV
Sad nam je ve svima jasno da je Bobo Gica glavni Smrdonjin pijun, to god uini naa
nemirna grupa, Smrdonja odmah dozna i javlja prefektu. Otkud bi doznao da nam nije
Gica za petama. Braa Mandii sveano nam obeae: Samo vi nama ostavite i Gicu i
Baju. Gicu emo udesiti za vrbicu da e se sve praiti, a Baju emo tako razdrmati da e
trkom krenuti da se doepamo crne knjige.
Sjedei itavo jedno popodne iza svinjca, braa su kovala ratni plan i ve sjutradan ga
stala izvoditi.
Polazei u kolu, Ranko Mandi uhvati Bobu ispod ruke i poe znaajno da se ceri:
He-he kakve! Naa kominica Zora Kuti ve nekoliko puta pita za te i alje ti pozdrav,
a ti nita.
Dabogda umro ako ita od toga znam! iskreno priznade ispeglani ljepotanko. To se
ti ali.
uj, neto u ti kazati, ali da dobro uva tajnu. Sirota Zora uvijek ti alje pozdrave po
Baji, a on, prasac jedan, nikad nee da ti to kae, jer se toliko zagledao u nju da je sasvim
pobrljavio. Boji se da Zora tebe ne zavoli, pa onda njega nee htjeti ni pogledati.
Bobi, malom uobraenku, nije trebalo mnogo priati. Brzo je povjerovao da Zora samo o
njemu misli, jer je bio vrsto ubijeden da je najvei ljepotan u itavom internatu, najbolje
obuen i s najurednijom frizurom.
A ko bi se i oteo Mandievim priama? I jedan i drugi tako su slatko kitili, vezli, zidali,
dodavali, farbali, naduvavali, loptali se izmiljotinama, sve dok i sami ne bi povjerovali
da je ista istackata istina sve ono to su kazali. Nije onda ni udo to je urkasti Bobo
vrsto zagrizao primamljivu udicu njihovih laganja.
Tako je bio izveden tek jedan dio plana, pa se polo dalje. Jo istog dana, po podne, drugi
Mandi, Branko, pronaao je u aleji Zoru Kuti i takve joj bajke napriao o Bobinoj
velikoj ljubavi prema njoj da je vrckasta Zora sve pocupkivala od zadovoljstva i
radoznalosti.
Zora je toliko brbljala, propitivala ga i traila da po deset puta ponovi Bobine rijei da je
okretni Mandi jedva uspijevao da se ispetlja iz svojih roenih lagarija. Najzad se
djevojica iznenada uozbilji, stavi prst na svoje napuene usne i zamiljeno ree:
Vidi, a ja nekog drugog volim... Ja, ovaj, zapravo nikog ne volim, jer... ja u ivotu
neu nikog ni voliti.
Pazi, ta je sad ovo? iznenadi se Mandi. Bogami e nam pokvariti itav plan.
Je li Bobo? Pria mi ve sedam dana. Ja u spavaonici leim kraj njega, a on i u snu... Ih,
da samo zna!
ta, ta, kazuj! Reci molim te, Branko! Evo, poljubiu te, evo: cmok, cmok!
Nimalo zbunjen, sav unesen u svoju lagariju, Mandi mirno obrisa Zorin poljubac i
eretski otegnu golicajui radoznalost sluateljke:
He-he, ovaj... ta pria? Pa tako, sve neto: Zora, srce, sunce, bombona, nebo...
Ih, vrlo vano! prezrivo nadie djevojica obrve. Nita me to ne zanima. Priaj mi
neto drugo.
O, ljudi, ovoga vrtirepa! zaudi se djeak. Ko bi s njom iziao nakraj sad ovako
sad onako!
Zora povue nogom jednu crtu u praini i onako zauzgred, i ne gledajui u Branka, ree
vie za sebe;
Sutra u pet biu u svojoj bati, pod onim orahom uz vau ogradu. Zna, ja najee
tamo uim.
Nek ide kud hoe. ta se to mene tie ravnoduno odgovori djevojica ja tamo do
mraka samo uim.
Oba Mandia bila su poznata po tome to nisu marili za djevojice i o njima su uvijek
govorili s nekim starmalim prezirom. Kako su bili okretni, nije im se nikada dogodilo da
se zbune ni pred najdrskijom ue-nicom iz naeg razreda. Moda im je koristilo i to to su
u kakljivim trenucima uvijek jedan drugom u pomo priskakali i tako dijelili svaku
opasnost.
ta to ti, Danice, napada mog burazera? istom bi se zauo glas drugog brata kad bi,
recimo, lajava Danica Radoevieva gdjegod u razredu pritijesnila jednog od Mandia.
Tako bi se enski napada brzo povlaio, klonei se nejednake borbe na dva fronta.
Pokuavao je da sabere i sredi sve to mu je Zora kazala, ali na kraju ne ispade opet nita:
samo smijeh, vrckanje i cvrkut, ba kao da je sluao neku nemirnu ptiicu negdje u
bunu.
Pa ona je mene i poljubila, i to dvaput! sinu mu istom u glavi i vreo plamen liznu mu
uz obraze. Pa da, poljubila, a ja to onda nisam nekako ni opazio. E, Branko, Branko,
konju jedan, vole, magare!
Pa da, sad sam i ja u magareim godinama, zato sam ispao tako glup.
Djeak njeno pomilova svoj poljubljeni obraz i slatko poljubi vrhove prstiju, umrljane
mastilom.
XVI
Hamid, Krsto, Dule i ja upravo smo se bili iskupili iza svinjca na na uobiajeni
popodnevni sastanak kad braa Mandii dojurie kao vihor.
Vidjeete samo... Pazi, sklonite se da nas ne vidi, evo ga, ide. Oprezno navirismo iza
svinjca. Preko dvorita, obuen sveano i nalickan, lagano proe Bobo Gica i nestade
medu suncokretima u pravcu Zorine bate.
Neto e drugo biti, polako samo ree Branko Mandi. Danas e na Gica obrati
bostan.
Nekoliko minuta poslije Bobe preko dvorita se pojavi na Baja. Oprezan i smrknut, on
pogleda desno-lijevo, pa brzo umae u suncokrete, upravo za Bobom Gicom.
A sad idemo u suncokret da ekamo slavni povratak ove dvojice pozva nas Ranko
Mandi. Tamo emo vam objasniti ta smo skovali Bobi Lutki.
Sakrismo se poduboko u visokom suncokretu, ba tamo kud se moraju vratiti Bobo i Baja
ako su zaista otili prema Zorinoj bati. Tu nam braa Mandii ispriae itav svoj ratni
plan.
Kad se vratio od Zore, Branko Mandi ispriao je Bobi kako ga djevojica eka u pet sati
pod orahom u svojoj bati. Jo mu ree kako ona mrzi Baju kao avola, pa eli li Bobo da
joj se dopadne, nek samo obori na Bajazita drvlje i kamenje, i neka kae da je glup, ruan
i u konjskim godinama.
Dva me je sata davila slaga Branko. ak mi je i amar udarila kad sam kazao da ti,
moda, nisi najljepi u naem internatu.
Kad ostavie Bobu tako zagrijana, braa odoe Baji pa mu ispriae kako Bobo Gica ve
danima oblijee oko Zore Kuti i neumorno ocrnjuje Baju. Ako im, kae, ne vjeruje, nek
danas oko pet sati pode nazorice za Bobom Gicom pa e se i sam uvjeriti kuda taj ide i
ta pria.
Kad ga epam, odrau ga kao maka! poprijeti Baja i stee givikt u depu.
I tako, im je Bobo krenuo na sastanak sa Zorom, Baja udari nazorice za njim. Tako smo
ih mi obojicu spazili kad zamakoe u suncokret.
A tamo, na razboj itu, odigralo se ovo dok smo mi eali u naoj zasjedi i ekali
povratak naih delija.
Baja se prikrao etveronoke u visoke koprive pod samom batenskom ogradom kad je
ve razgovor izmeu Zore i Bobe bio zapoeo. Prvo to je uo, bilo je srebrno cilikanje
razdragane djevojice:
Kaem ti, kao velika paprika babura! kreketao je mali podlac. Leei u zasjedi, Baja
pipnu nos i prosikta:
Jest, bogami! kleo se Bobo. Kao paprika, pa sjajan, pa sve kripi kad se cimne
desno-lijevo.
Je l' ja! razjunai se Bobo. To sam dosad sto puta isprobao. Bijem ja njega kao vola
u kupusu.
Zar on? podrugljivo e Bobo. On je obina vrea kupusa, pa straljiv, pa glup, pravi
jedan svinjski konj.
Jao, to e neko biti premlaen, oderan, isjeckan! zagudi Baja i u gnjevu zguva
rukom itavu rukovet kopriva i ne osjeajui njihovu vatrenu "aru".
Ta on samo jednom u nedjelji noge pere mljeo je mali nevaljalac. To ti je pravi
konjski prasac.
Kau, bogami, da on slatka pisma pie djevojicama guknu Zora, koja je ve bila
primila od Baje ono pismo pisano na tavanu.
Anele batenski! apatom kliknu Baja. Jo da ti zna koliki sam komad slanine dao
za to milo pisamce!
Da nevolja bude jo vea, u Bajino skrovite odnekle navalie uti mravi i poee mu
militi uz noge i za vrat, peckajui ga gore nego ikakve koprive. Na se delija uze vrpoljiti,
eati, lupati po vratu i sasvim oz-biljno ritati tako da i Zora opazi kako se neto mie u
gustoj koprivi i upozori Bobu Gicu:
Kakav zec ovdje u gradu, to je sigurno Deliev maak. Sad u ja njega pojuriti
razjunai se Bobo i preskoi nazad u internatsku batu, ali tek to je stigao na dva koraka
od onih kopriva, Baja ipi iz svoga skrovita i pograbi ga za vrat.
Zora samo vrisnu i skoi za orah. Otud se brzo pokaza samo jedno njezino oko,
ustreptalo, sjajno i uplaeno. Gledala je kako Baja odvue prestraenog Bobu u suncokret
i pritiskivala ruicom razigrano srce.
Jao, siroti Bobica!... Uh, to je jak ovaj Baja, to je jak! Poutala je, namrtila se i
glasno kazala gledajui u rascvjetao bun visokog jesenjeg cvijea:
Ba nije lijepo prislukivati. Eh, i taj Baja, sve je pokvario, grmalj jedan.
Dotle je Baja vukao svoju rtvu kroz prezrele debele suncokrete i osvetniki reao:
Sad ti je doao crni petak, oprosti se sa ivotom. Zna li molitvu za pokoj due: "Sad
otputajet raba tvojego Gospodi?"
Ne znam, bogami! kukao je zlosrean zarobljenik. Veeras u je nauiti.
Naioe uto na nau zasjedu, pa se oko njih za tren oka stvori itav obru veselih
radoznalaca. Svi su se zlurado cerili na ulovljenog Bobu Gicu.
Ako ga treba vjeati, evo mog opasaa dobrovoljno se ponudi Hamid Rus i namignu
drutvu oko sebe.
A, ne, ne, bolje je da uzmem sjekiru, eno je na drvljaniku predloi Krsto Buva.
Bobo je zvjerao tamo-amo kao da se udi otkud se iskupi toliko drutvo sve dok Baja ne
naredi:
Sjedi tu na zemlju i lijepo odgovaraj pred ovim asnim starinama: kakav je Bajin nos?
XVII
Poslije onoga sluaja s Bobom na Baja Bajazit kao da se sasvim otrijezni. Okanu se
tranja za Zorom, a kad bi je ko i pomenuo, on bi samo rukom odmahnuo.
Eno joj Bobe Gice. Kad se moe onako s njim kikotati i priati, meni vie ne treba.
Trali smo Bobi i javljali mu: Ej, veliki osvajau, Baja ti poklanja Zoru.
Nek je pokloni Ciganima! frcao je Bobo, koga je jo uvijek svrbio vrat od Bajine
snane ruerde.
Zora Kuti, opet, pravila se da nita ne zna o sukobu njih dvojice. Kad je Krsto Buva
upita je li joj krivo to joj ne dolaze ni Baja ni Bobo, ona zaueno podie obrve.
Ipak smo je uhvatili kako proviruje preko ograde na nau, internatsku stranu, pa kad je
upitasmo trai li to Baju, ona isplazi jezik i naruga nam se:
Budalai jedni, zato buljite u tuu batu! Ba me je briga za nekim, ja sad itam jedan
fin roman.
Okrenu nam lea i ode uzdignuta nosa. De-De-Ha naini kiselo lice kao da je pojeo
peenu divljaku.
Ih, fin roman! Vidio sam ja, povazdan ita neki kalendar sa sanovnikom, a tamo pie
kad sanja prazan kotao, bie sjutra gladan. To i ja znam bez ikakvog sanovnika.
Ipak nas je najvie obradovalo to to je Baja, poslije svoje istorije sa Zorom, ponovo
navalio da to prije svrimo sa crnom knjigom. Svaki as je zapitkivao Dulu Hajduka:
Dosta, pobogu, nee do sjutra prestati! prekide ga Baja. Kupi samo kljueve, a na
usta metni katanac.
Ve se primicala i druga subota, dan kada e se ponovo izricati kazne, kad nam De-De-
Ha objavi:
Imam deset kljueva, moglo bi se poi na noni zadatak. Zahvati nas uzbuenje
kakvom se nismo nadali. Trkom pojurismo iza svinjca, na dogovor.
Brzo smo skovali plan. Navee, kad u naoj spavaonici svi utonu u san, itava naa grupa
iskrae se u hodnik, spustiti se u prizemlje i tu se rasporediti. Branko Mandi izii e
kroz prozor umivaonice i spustiti se na ulicu, pred internat, da pazi na prefektov dolazak,
jer taj bi se mogao ranije vratiti iz kafane. Ranko Mandi straarie pred sobikom Jove
Skandala, jer i ovome moe pasti na um da obno obie sve hodnike, to mu je jo navika
iz Kule. Svi ostali idu u uionicu da s Dulom Hajdukom provaljuju Smrdonjinu ladicu i
slade se deranjem crne knjige.
Meni i mom bratu ostavite makar po jedan list da i mi malo zamezimo molio je
Branko Mandi.
Dobiete bar one tvrde korice, imate dobre zube obea im Baja. Negdje pred pono,
kad se u itavoj spavaonici ulo samo hrkanje, testerisanje, pitanje, mljackanje,
mrmljanje i drugi slini zvui, Krsto Buva die se kao sjenka i poe da obilazi krevete
zavjerenika.
Ve kod Bajina kreveta umalo ne doe do uzbune. Ovaj se bio vrsto uspavao, a kad ga
Krsto prodrma, on se mai pod jastuk, za svoj nerazdvojni givikt i gluvo upita:
Ko je to?!
Sve je ilo glatko, ali kad na red stie posljednji i najvaniji zavjerenik, De-De-Ha, nije
pomagalo nikakvo buenje. Najprije pokuae da ga apatom zovu, ali on je kao za
pakost, spavao ba na onom uvetu na koje je uo. Kad ga poee lagano drmati, on se od
toga samo uljuljkivao kao dijete u kolijevci i jo jae zahrkao. Onda ga Hamid Rus
pokaklja po licu, ali Dule na to samo blaeno promrmlja:
Pazi ga, i ovaj se zagledao u Zoru Kuti, nesrenik jedan! proaputa Baja. Jo jedna
budala na magareem spisku.
Dobro je, nek samo nije u moju Zoru Tankovi pomislih ja i srce mi mirnije zakuca.
Skinemo s naeg Dule i pokriva, ali on samo mljacnu, pipnu se iza vrata i proguna:
Nije najzad bilo drugog izlaza, nego Baja lagano podvue ruke ispod tvrdokornog
spavaa, uze ga u naruje, iznese u hodnik i paljivo ga postavi uza zid. im Hajdukove
noge dodirnue beton, on odmah otvori oi i zaueno ree:
Pazi ga, ja ve ustao. E, udo jedno, kako ovih dana loe spavam. Prenem se kao zec
im neto sune.
im grom pukne! dodade Hamid Rus i odjednom se neto zamisli i upita Krstu Buvu:
Brate slatki, kako ono nastaje elektricitet u oblacima?
Ako nas noas, kojom nesreom, otkrije prefekt, saznae brzo kako nastaju munje i
sijevanje! poprijeti Krsto.
Pa gdje ti je?
Probau spolja da se popnem i uvuem kroz gornje prozorsko okno, ono je uvijek
otvoreno.
Dok smo mi ostali ekali pred zakljuanim vratima uionice, Baja u dvoritu pronae
neku staru preagu od zidarskih skela i prisloni je uz prozor, a Krsto Buva uspuza se kao
mi, gurnu poluotvoreno gornje krilo i zaas nestade u mranoj sobi. Stojei pred
vratima, mi ga usmo kako trupnu o patos.
Krsto se vratio istim putem i ubrzo ti evo njega i Baje s kljuevima. De-De-Ha protrlja
ruke.
ini mi se da Dule nije estito ni priao bravi kad neto lako kvrcnu i vrata se sablasno
razjapie, a u otvoru mutno sinue prozori ukovani u neprijatnu smrtnu tiinu. Svi
pretrnusmo.
Uplovismo kao sjenke u prostranu zamrlu sobetinu s dva reda opustjelih stolova.
U istom trenutku na ulici pred internatom neki dobro poznat glas: Hej, koje to? ta to
radi?!
Zatvaraj! viknu Baja, i Dule Hajduk bre-bolje priskoi vratima, gurnu ih i dvaput
okrenu klju.
im je naa grupa krenula prema uionici, Ranko Mandi odunjao se kroz hodnik prema
kandalovoj sobici, a Branko je iskoio kroz prozor i spustio se na ulicu, pored Une. Tu
je poeo da etka ispred irokog stepenita internata, pazei da se ne pojavi ozloglaeni
prefekt.
Zna se, prefekt ide lagano, gestikulira jednom rukom i s nekim se glasno prepire, govori,
u stvari, sam sa sobom. Ide tako tri-etiri koraka, zastane, pipka bubuljiavo lice, mrti se
i pita:
To se on, u mati, vjeito prepire s popom Bogunoviem, jer se boji da mu taj ne preotme
upravu internata, a tu bi prefekt izgubio lijepu paru.
A Jovo se te zlosrene veeri malo due zadrao u kafani sa nekim svojim stricem koji se
vratio iz Amerike, povukao je neku aicu vie i sad se uputio na spavanje, sporo
trupkajui uza same zidove kua i gun-ajui:
Ve godinama Jovo je ivio u potajnoj nadi da e jednom, uza sami zid neke kue, nai
novanik sa etrnaest hiljadarki i s tri stotinarke i osamnaest dinara sitnia. Unutra e biti
jo i neki stari govei paso, tak-sena marka i plava mastiljava olovka s prsta duine.
Skandal, kako u se napiti s drutvom! sladio se on ve unaprijed. Tri stoje e otii
na vino, a onih osamnaest bie dosta kelneru za baki.
Nadao se tako i po navici traio im bi kud krenuo, pa je jednom naao plavu olovicu,
slinu onoj iz njegove mate i sav je blaeno zasijao.
Evo, olovka je ve naena, a sad je na redu ostalo, itav novanik. Samo strpljenja,
Jovo, i sve e biti u redu.
I veeras je vrijedni posluitelj uz put zagledao nee li gdjegod uza zid smotriti svoj
toliko traeni novanik i tako se iznenada stvorio pred preneraenim Brankom
Mandiem.
Uto, na Brankovu sreu, iza gomile oblaja isplovi jasan mjesec i bljesnu ivim srebrom
po istom ogledalu Une. Istog trena i u djeakovoj glavi sinu britka i smjela odluka:
Odluno, bez trenutka kolebanja, on ispade iza vrbe, isprui ruke ispred sebe i zatvorenih
oiju krenu prema Jovi. Iznenaen i uplaen, Skandal brzo zaboravi svoj novanik i
uplaeno povika:
Taj uzvik uli smo i mi u uionici i bre-bolje se zakljuali, nadajui se bogzna kakvom
stradaniju.
Kao da i ne uje posluiteljevu viku, Branko je i dalje koraao pravo na Jovu. Videi da
je pred njim ipak samo neki djeak i da se zato nema ega bojati, Skandal mu i sam krenu
u susret i tek tada prepoznade aka.
Mome, ta je to s tobom?
Ja sam mjesear.
A, to li je! uzviknu Jovo. Evo, sad prvi put vidim pravog mjeseara.
Jeste, brate, tada sam prvi put vidio ovjeka na krovu, ali drugo je ipak razbojnik, a
drugo ak.
Otkljuao je glavna vrata, uveo malog "mjeseara" u konvikt i poveo ga uza stepenice.
Pa kako hoe sloi se posluitelj i krenu nanie, prema svojoj sobici, uz put
zijevajui:
Ranko Mandi, Brankov brat, eao je u hodniku pred Jovinom sobom, ni u snu se ne
nadajui da Skandala nema unutra, a kad iza oka zau spore korake, on potra da
umakne u umivaonicu i kod samih vrata sudari se s Jovom i od iznenaenja samo gaknu:
A-a-a, ti si!
ta, i ti mjesear?!
Ranko klisnu niz hodnik jo uvijek ne vjerujui da se sve tako lijepo zavrilo. U dnu
stepenica sudari se s bratom i ustuknu od uda.
uti, sjutra u ti priati. Hajdemo sad u uionicu kod naih. Braa su podue kucala na
vrata i tiho zvala dok ne poznadosmo glas i usudismo se da otvorimo. Jo s vrata Branko
nam saopti ohrabrujuu vijest.
Prefekt je na putu, Jovo mi ree. Sad navali na crnu knjigu! Dulu Hajduka nije trebalo
dugo moliti. Zaangrljao je uurbano oko Smrdonjina stola, promijenio dva-tri kljua i
otvorio ladicu. Kad je sasvim izvue napolje, mi svi sunusmo rukama u nju.
Vrlo dobro! doeka drugi Mandi. Tako emo svi biti krivi za taj posao, pa se meu
nama nee moi nai izdajnik.
Dajte je ovamo, a ja u komandovati ree Baja. Kad kaem "tri", svi junaki
povucite,
Dobro se pogurasmo dok svaki ne dohvati vrsto po jedan kraj otvorene knjige. Baja
sveano poe da broji:
Jedan... dva...
Tri! grmnu Baja i odmah ga sustie suv prasak hartije koja se cijepa. Svak je lavovski
stezao iskinute listove, samo su se jo Hamid Rus i De-De-Ha natezali oko tvrdih korica.
Vukao je svaki na svoju stranu, ali korice nisu poputale. Najzad gnjevni Dule snano
tre, iupa korice iz Hamidovih ruku i tresnu na leda.
Auh, boga ti! prepade se Hamid i priskoi mu da ga podigne. Ubi li se, brate slatki?
Pa tako... dosad nisam imao kvrge na glavi, a sad je imam. Evo, popipajte.
Kamo sree da jeste! uzdahnu Dule. im se uje da je nje nestalo, meni ne gine
sedam dana bez doruka. Znam ja svog sveca.
Kresnu ibicu i lak plamiak nemarno obliznu prve zguvane listove crne knjige, a onda
brzo ivnu, veselije se prope uz hartiju, obuhvati itavu gomilu i zadahtano poe da
pupue.
Sveani i utljivi, posmatrali smo kako knjiga nestaje u plamenu. Najzad prodarasmo
maicama preostali pepeo.
Vratili smo se u spavaonicu sreni i olakani i brzo zaspali uprkos tolikim nonim
uzbuenjima. Niko nije ni mislio na ono to nas, moda, eka sjutra kad se otkrije na
smjeli podvig.
XIX
Zar ne zna, budalo, izgori Una! viknu Ranko Mandi. Jutros se zapalila.
Bobo se glavaki sjuri prema glavnoj kapiji jedva nazirui od sapunice kud ide, na izlazu
ga zabljesnu rumen jutarnji sjaj na ogledalu Une i on od uda samo sjede i uzviknu:
To sam digao za nae sjavlje. Bude li istina da je nestalo crne knjige, svi ete biti
aeni.
Kako ti to govori: "bude li istina"? Zar se ne sjea svega to smo noas radili?
U velikom oduevljenju on lupi akom po velikom crnom ormanu u oku, a toga istog
trena odozgo se srui neija etka za cipele i lupi ga po glavi. Dule dreknu:
Dosta je voruga, sad vjerujem, ve sam se probudio! Smrdonja spazi razvikanog Dulu
i jurnu put njega
De-De-Ha se narogui.
Hoe i ti da mi naini treu vorugu? Zar moja glava da plati itavo jutronje veselje?
Mile kori, moj bivi zatitnik iz prvih internatskih dana, prijateljski se smjekao na
nau razdraganu grupu slutei, vjerovatno, ko je "kumovao" pogibiji crne knjige. Najzad
prie meni i drugarski me potapa po pleima.
Dobri ste vi momci. Sad mi nije ao to sam te nekad branio. Najvea alost i nevolja
za revnosnog Smrdonju bilo je to to je prefekt bio na putu, pa sad nije bilo koga da
povede istragu dok je stvar bila jo vrua i svjea.
Neka, neka, eto gospodina prefekta za dva dana, pa emo se onda pogledati brk u brk
grozio se on i obzirao se na Dulu Hajduka.
Bobo Gica udvoriki je tetoio u krilu internatskog maka oku i podozrivo rastezao:
Odjednom Smrdonja omirisa vazduh, uozbilji se, sumnjiavo pogleda Bobu, primae mu
se, omirisa i njega i zloslutno ree:
Ti mirie na moju kolonjsku vodu. Na onu to je noas ukradena. Bobo Gica poblijede
i ueprtlji se.
Dabome da lae! viknu Smrdonja. Bogme e vidjeti kad prefekt stigne... Gle, ko bi
se to od njega nadao.
Da, da, na vodu i malice na bihaku Kulu. Ja drim da mu za ovo ne gine robija, je l'
tako, Jovo, ti si vjetak za te stvari.
Ovo noas bila je provalna kraa. Lopov je provalio u zakljuane prostorije, obio bravu
na ladici i pokrao predmete od vrijednosti s namjerom da se njima materijalno koristi. To
je zapravo teka provalna kraa, jer su obijena i vrata i ladica... Da, da, za to je zakonom
propisana, robija.
Sluajui ga, Bobo je samo gutao pljuvaku i prestraeno buljio u govornika kao da ve
sjedi na sudu.
Svinjac je jo uvijek slobodan ree Jovo. Taman dobar zatvor za ovoga maloga.
Krenusmo u kolu s grajom, sve pocupkujui. I tamo se prou za tili as pria o nonom
podvigu sa crnom knjigom. Radoznalci se sletjee oko konviktaa. U naem razredu
djevojice poee da nas gledaju s div-ljenjem.
Sve smo se unjali na prstima... To jest, unjali su se oni koji su to uradili ueprtlji
Hamid Rus.
Zora Tankovi prie mi sasvim blizu i upitno, sa smijekom, uii u mene svojim
krupnim oima.
Da su me pekli na vatri, ini mi se da nita ne bih priznao, ali pred ovim prekrasnim
oima nije se mogla sakriti nikakva tajna. Pa jo me i pjesnikom naziva!
Potvrdno klimnuh glavom na njezino pitanje, a ona... povue oima nekako zagonetno i
vragolasto da se itav razred oko mene okrenu, jo zagonetnije se osmjehnu, a
najzagonetnije dobaci, ve polazei:
Toga dana u naoj koli svakako nije bilo zanesenijeg i budalastijeg stvora od mene.
Nisam znao ni kad je koji as, ni koliko ih toga dana ima, ni ta koji profesor predaje. Na
vjeronauci sam ispod klupe vadio botaniku, na velikom odmoru kretao kui mislei da je
nastava zavrena, a vrhunac moje ludosti bilo je to kad sam francuski diktat poeo pisati
irilicom.
Toga dana Zora me ipak nijednom ne pogleda, to me je, priznajem, malo ohladilo i
bacilo u brigu, ali na polasku kui ona mi tutnu u aku dva kikirikija. Ubacim ih u usta
onako zajedno s ljuskom i poeh vakati. vakao sam i vakao, mljackao i pljuckao, ali
sam ipak ostao pobjednik. Samo onaj ko voli moe tako jesti kikirikije, ali ga ne treba
goniti da smae vie od jedne pregrti, jer se ak i on moe pokolebati!
Naa kominica Zora Kuti i sama je bila zainteresovana naim nonim pohodom protiv
crne knjige i radoznalo se vrzmala oko nae bate i dvorita. Uspjela je da ulovi Branka
Mandia i on se, poslije dva sastanka, toliko zagrijao za nju da je svako popodne trkao
put njezine bate. Njegov brat se zabrinu i ree mi u povjerenju:
Bude li se previe zagledao u onu brbljivu Zoru, jednom u ja mjesto njega otii tamo i
sve pokvariti. Ni ona nee razlikovati mene od Branka.
etiri dana tako ivjeli smo bez crne knjige, etiri dana nevienih sloboda i radosti.
Pazitelj Smrdonja, duboko ogoren, utao je na svome mjestu i ni u koga od nas nije ni
pogledao. A mi mi smo po nekom preutnom dogovoru bili mirni kao bube i marljivo
radili svoje zadatke. Ako bi se nekom i prohtio kakav nestaluk, ostali bi ga prijekorno
pogledali i on bi se odmah primirio.
Dabe im je sad mirnoa, platie oni crnu knjigu! grozio se Smrdonja. A nova crna
knjiga opet e carevati.
XX
Odmah po svom dolasku u internat, prefekt upade na na popodnevni as uenja, stade
uvrh sobe i poe da nas mjeri neprijateljskim pogledom. Najzad procijedi kroza zube:
Poto je Dule Dabi posigurno umijean u sve ovo, on e, koliko tek za poetak, ostati
bez doruka itavu sljedeu nedjelju. Ostalo emo vidjeti kad se istraga zavri.
Ono to nas je naroito iznenadilo u itavoj ovoj alosnoj istoriji jeste to to je u sve
upleten i na mali Bobo, do jue zlatno i dobro dijete nastavljao je prefekt. Pitamo se
samo: ko je iskvario ovoga estitog djeaka?
Brao slatka, zato on sve ovo naziva "alosna istorija"? udio se Hamid. Zar smo
mi uinili neko istorijsko djelo?
Bie da je tako potvrdi Branko Mandi. Zato emo i proi kao ljudi iz istorije:
izginuemo junaki.
De-de, ne mora bar pred nama kriti prekori ga Ranko. To ti pred prefektom sve
porii, a on e ti onda malice klijetima uvrtati uvo, ali ti se opet ne daj.
Tako mu samo lai, brate slatki uze da ga ui Ranko. teta samo to je prefekt ve
pozvao u pomo policiju, pa kad te ico utine za nogu usijanim maicama, morae
priznati gdje si sakrio crnu knjigu.
Ajme meni, nisam je ni vidio! zakuka Bobo. Vi ste je ukrali, znam ja, pa u tako i
kazati.
Ko je digao kolonjsku vodu, taj zna i za crnu knjigu poprijeti De-De-Ha, a Bobo,
satjeran u kripac, samo zbunjeno zamuca:
Maak se nikad ne mirie, jer bi ga onda mii nanjuili prije vremena, zar ti to ne zna
ukori ga Branko.
Tako po zavretku asa Bobo ode prefektu sve klecajui od straha, ostade tamo vie od
pola sata, a ta je sve priao, ne zna se. Tek po njegovu izlasku hitno zovnue u
kancelariju itavu nau grupu, a kad se naosmo lice u lice s prefektom i Smrdonjom,
pade iznenada kobna naredba:
Pretres!
Pojma nemam branio se Dule. Valjda ih neko ostavio. Prefekt viknu Jovu Skandala:
Jovo, uzmi ove kljueve pa isprobaj koji otvara uionicu, a koji paziteljevu ladicu. Ti si
tome vjet.
ekali smo u velikoj tremi. Evo ti najzad Jove, vraa kljueve i mae glavom.
Nita zato, dok su kod njega toliki kljuevi, on je sigurno umijean u krau knjige.
Nema mu spasa, letjee iz konvikta kao kofer.
Kad iziosmo iz kancelarije, u hodniku nas doeka Jovo Skandal i namignu nam:
Iza svinjca, u naem savjetovalitu, De-De-Ha zavue ruku u svoju debelu vunenu arapu
i otud izvadi dva kljua.
Kljueve ugurasmo pod strehu svinjca, tamo gdje se ni sam avo ne bi sjetio da ih trai.
Izdade nas Bobo Gica dosjeao se De-De-Ha. On je prole subote kod mene vidio
kljueve i sad je to kazao prefektu.
Moramo se malice oko njega pozabaviti ree Krsto Buva. To vi samo meni
prepustite.
Ve te iste veeri pod Bobom se usred noi skljoka razapet krevet, a ujutru mu lice
osvanu namazano crnom mau za cipele. Sapunao se i trljao itav sat, ali opet osta
zamrljan kao kalajdija.
Zbog crne knjige na prefekt uzbuni itavu gimnaziju, pa se profesori podijelie u dva
tabora: jedni uz nas, a drugi protiv nas.
Dule Dabi iskljuenje iz konvikta, a itava naa grupa dobila je mjesec dana zabrane
izlaska u varo.
Bobo Gica dobio je samo opomenu, jer se nije moglo dokazati da je one noi dirao
kolonjsku vodu.
Kad prefekt zavri, u mukloj tiini Baja pogleda po naoj grupi i tvrdo odreza:
Nastavljamo borbu!
XXI
Evo, doivjeli smo i taj tuni dan da nam na De-De-Ha naputa konvikt. Istjeran je,
najuren, prognan, vie ne smije ostati s nama pod istim krovom.
Kuda emo s tobom? pita se Baja zabrinuto. Mora ti se nai takav stan gdje nee
nita plaati, a da je, opet, u naoj blizini kako bismo ti mogli iz internata doturati hranu.
Ja sam ve neto naao, samo ne znam hoe li se svidjeti naem Duli javi se Krsto
Buva. U naoj upi za drva imaju neke stare pozorine kulise, pa iza njih...
Aha, znam! prekide ga Dule. Tamo sam neki dan sakrio onaj sir, inae bili bi ga
nali na pretresu.
Nek sam blizu vas, pa makar i na drvetu. A to je najglavnije: tamo se niko nee sjetiti
da me trai.
Iako ga selimo tako blizu, ipak smo tako tuni kao da nam na Dule putuje ak u
Ameriku.
Nemoj nas, brate, zaboraviti u tuem svijetu boleivo kae Hamid Rus, a De-De-Ha
vadi ispod kreveta svoj kofer, otvara orman i sprema se da pakuje stvari.
Hm, ovu sam koulju pozajmio od Hamida, arape su Krstine, gae Bajine, pekir
Brankov nabraja on prevrui po stvarima nabacanim u ormanu. Gle, molim te, pa ja
nemam nita svoje.
Sve je to sad tvoje irokogrudo kae Baja. Ti si stradao zbog sviju nas, rijeio nas
crne knjige, pa je sad red da i mi tebe u nevolji pomognemo. Je l' tako, drugovi?
Vidi da nemam ni brave ni kljua mirno kae De-De-Ha, vlasnik tolikih kljueva,
najvei majstor za brave u naoj gimnaziji.
Uvukosmo se i stadosmo prilino iznenaeni. Tu, u oku, iza visokih kulisa bilo je
dovoljno prostora da se smjesti i dvaput vie djeaka nego to je nas bilo. Izgledalo je kao
da je neko namjerno, slaui kulise, ostavio iza njih taj slobodan prostor.
Tu je nekoliko mjeseci spavao slavni glumac Roljika kad je propalo njegovo putujue
pozorite podsjetih se ja. Znate li kad nam je profesor srpskog o tome priao? Ba je
rekao da je to bilo u nekoj upi kod naeg konvikta.
Bio je u tome sklonitu i neki stari divan, vjerovatno je i on pripadao pozoritu, pa se svi
obradovasmo to e na Dule ipak imati kakav-takav krevet.
Brao slatka, pa ovaj magacin ve drugu godinu slui konviktu kao upa, a ja jo ne
znam ta u njemu ima udio se Hamid Rus.
Ne zna to niko u konviktu ree Baja. Oni se samo slue donjim krajem ovoga
magacina, slau tamo drva, a ovaj gornji niko ne dira zbog duhova.
Zaista, po gradu se prialo da se oko toga magacina obno vrzmaju razna privienja i
utvare, pa smo se i mi konviktai drali podalje od njega. Te prie potjecale su otud to je
neko, jo vrlo davno, vidio jedne noi Roljiku kako je iziao iza smaknute daske u
magacinu, a Roljika, opet, kad je smotrio toga sluajnog prolaznika iza ivice, nekog
uru arca, viknuo je dubokim glumakim glasom:
uro je, naravno, zdimio kao lud u varo i raspriao itav dogaaj dodajui mu sve nove i
nove strane pojedinosti.
Moda ni Dule ni Krsto ne bi otkrili ovo tajno skrovite da ih na to nije nevolja natjerala.
De-De-Ha je traio dobar smjetaj za kakvo jelo koje bi, vjeito gladan i kanjavan
zdipio u konviktu, a Krsto Buva slu-ajno je natrapao na to mjesto kad se krio od ljekara
koji je konviktaima davao injekcije protiv tifusa.
Vie se bojim doktora neg ikakvog duha i vukodlaka iskreno je priznao on.
A ta e ti, brate slatki, ako se obno pojavi, ovaj... kako da ti kaem... zamuckuje
Hamid Rus.
Ve se bilo smrailo kad smo krenuli iz Dulinog novog stana. On se ve bio ispruio na
otoman, pokrio se starim zimskim kaputom, poklonom profesora istorije, a pod glavu je,
umjesto jastuka, metnuo onaj ukradeni sir.
Laku no, bratijo, ree on veselo. Ja ostadoh da mirne savjesti spavam, iako mi je
pod glavom ukradeni sir. Vie vrijedi onih nekoliko desetina doruaka kojima sam
kanjen nego pet ovakvih sireva. Ja sam uzeo ono to mi po pravdi pripada.
Te noi na Biha se sruila strahovita oluja, pravi prolom oblaka. U bljesku plavih munja
iz tame je iskakala Kula i toranj katolike crkve, pa su se opet ruili nekud u propast uz
monu grmljavinu od koje se zemlja tresla. Kia je ibala estokim pljuskom nae
prozore, zvoncao je rijedak grad.
Svi se izbudie u naoj spavaonici. Boleivi Hamid Rus nagnu se blie meni, uhvati me
za ruku i promuca:
Uh, kako li je sad naem Duli! Taman sine munja, a otud evo duha, ourde mu kao
tanjiri, zubi gvozdeni, a on samo kljocne i vikne: ja sam pokojni Roljika!
uti, ne strai nas! apuem ja, a uz noge mi mravinjaju ledeni trnci. Ne bih sad
iziao u hodnik da me tamo eka devet Zora Tankovi i tri tepsije baklave.
Ujutru se diemo upavi i neispavani. Bobo Gica naroito je neto blijed i uznemiren.
Sanjao sam Dulu Hajduka kako stoji u mraku pod nekim drvetom, a kia sipa po njemu
kae on potiteno. Bog zna ta je s njim noas bilo.
Stradao je, eto ta, a ti si u toplom krevetu spavao prijekorno zabrunda Baja. I ti si
tome kriv, zato te mui savjest i zato ga sanja.
Kriom pourismo u Dulino sklonite nosei mu za doruak ono to smo izmeu sebe
sakupili. Makosmo onu dasku, kad tamo na ti Dulekan hre sve u esnaest. Jedva ga
probudismo.
Sjajno sam spavao, samo sam dugo sanjao kako sam upao kod poslastiara Murata i
taman poeo traiti neke baklave, kad li se na mene srui itavo brdo tepsija, sve grmi:
gruuu, gruuu!
Oko podne, kad su konviktai iz treeg razreda sakupili dobrovoljni prilog za Dulin
ruak, prie nam i Bobo Gica i na prikupljenu gomilu stavi svoj kola. Baja gurnu kola
u stranu i hladno ree:
Ne primamo prilog od prefektove ulizice. Kad vidimo da si postao dobar drug, tek onda
emo razgovarati.
Bobo, pokunjen, ode do prozora. Hamid Rus poviri ta on tamo radi, vrati se k nama i
ree saaljivo: Eno ga plae.
XXII
Mi smo sve mislili da se nezavidna sudbina naeg Dule tie samo nas, njegovih drugova
iz konvikta, ali se pokaza da nije ba tako. Djevojice iz naeg razreda, im su doule
kako je De-De-Ha istjeran i spava negdje napolju, odmah se uzbunie kao pele,
prenesoe taj nemir i na svoje ukuane, babe, mame i tetke pa se sve poee utrkivati ko
e prije Dulu pozvati ha ruak, ko na veeru, a ko na spavanje,
Istjeran sam na pravdi boga, pa ili u se ponovo vratili u konvikt, meu svoje drugove,
ili u umrijeti napolju, pod nekim drvetom.
Ovo jo vie uzbudi djevojice. Sad im je Dule izgledao kao neki muenik, sam i
naputen, koji nou drhturi negdje pod kestenom u parku, gladuje i eka prvi snijeg pa da
jednog jutra osvane mrtav pod bijelim pokrivaem.
Nae razredne drugarice ispletoe na asu runog rada al za Dulu, demper, rukavice,
dvoje arape i kapu s naunicama. Kad sam samo vidio onaj uti al, Zorin poklon,
zaalio sam to ja nisam tako najuren pa da stavim oko vrata tu arobnu majstoriju
Zorinih prekrasnih ruica.
Poe ti na De-De-Ha liiti na neki cvijet ponikao u divljini i odgajan neijim paljivim
rukama. Nastavnica runog rada, videi ga tako uljuena, ree svojim djevojicama:
Sve to ste najljepe izradile vi dadoste Duli Dabiu. Krajem godine, na kolskoj
izlobi, moraemo njega izloiti na poasnome mjestu u dvorani, nek se vidi ta vi sve
znate da stvorite.
Jednom, poslije objeda, Baja i ja kriom se izvukosmo iza konvikta da Duli odnesemo
ruak, a kad smo ve bili pred samom upom, usmo unutra neki razgovor. Baja me
uhvati za ruku i apnu:
ek da vidimo ko je to!
Povirih kroz pukotinu meu daskama i zaueno se okrenuh Baji.
Kako li ga samo prije pronae? Od ovih curica, nita pod bogom sakriti ne moe. Ma
ta li mu samo pria, da mi je znati?
Kao po dogovoru, mi se privukosmo to smo blie mogli onome mjestu gdje su njih
dvoje sjedili, pa stadosmo i viriti i prislukivati.
Iz neke povee inije Dule je marljivo kusao mastan paprika, a Zora je, gledajui ga sa
zadovoljstvom, neumorno brbljala i nudila ga da jede, iako to nije bilo potrebno.
Kad ovdje nema mojih drugova, onda mi je sve nekako pusto, prazno... nieg vie ne
volim.
I ba nita ne eli?
Zna, ovaj... kad bi me sad neko poljubio, bilo bi mi odmah lake na srcu.
Reci: bogami!
Bogami!
Majke mi!
Jesam, bogami!
Zato?
Zora se strelovito okrenu i prije neg je Dule i pomislio ta mu se moe desiti, ona ga
zvonko lupi inijom po glavi i osvetniki viknu:
Hitro je smakla dasku s ulaza i strelovito izjurila napolje, tako da nas dvojica jedva
ugrabismo da joj se maknemo s puta. Nije se udostojila ak ni da nas primijeti, bili smo
toga trenutka za nju samo dva konviktaka klipana, i odjurila je put svoje kue, bijesna na
svoju razrednu suparnicu, crnokosu Mazaltu, glavnu ljepoticu drugog razreda gimnazije.
XXIII
I tako, djevojice se uzbunile, rastrale, razgalamile, rastorokale, cie, ale, plau, vjeito
im na usnama Dule Dabi i njegovo stradanje.
Jadni nesreni Dule, Duko, Dulikan, Dulica, Duj-Dulence! Sluamo mi, pa prosto ne
vjerujemo svojim roenim uima. Zar na Dule Dabi Hajduk, prekaljeno spadalo,
namazano svim eretskim mastima, moe da se nazove tim zaslaenim imenom: Duj-
Dulence?!
Od naih djevojica barjak bune preuzee njihove babe, ko bi drugi prije. Slua tako baka
svoju ikavu unuku, pa se i sama rasplae nad tunom Dabievom sudbinom, uzima tap
u ake i kree nekoj drugoj babi da joj pria o prefektovom tvrdom srcu. Od ove pria
ode treoj i eto ti zapalio se Biha kao da ga bombarduje Hasan-paa Predojevi.
A i u samom naem konviktu, polako i neosjetno, poinje da raste potmulo
nezadovoljstvo.
Prije svega, niko se ne miri s Dulinim izgnanstvom. ak se na naoj strani odnekud naao
i Jovo Skandal. Kad god uhvati zgodu, on puta Dulu da ui u njegovoj sobi. Ponekad
uvee, kad je prefekt u kafani, oni ak i zajedno ue i propituju se istoriju, koju Skandal
neobino voli. Tek tako ujutro, dok se spremamo u kolu, Jovo nas kooperno
obavjetava:
Sino upljeskasmo Turke pod Beom. E, jest bilo trke i makljae, majka ti vesela!
Hrana nam je sve loija. Kroz konvikt oporno krui pria da nas potkradaju i kuvarica i
prefekt, na vajni vaspita, kako ga slubeno nazivaju.
Sve ee, iako tiho, u napola usta, po okovima konvikta pjevui se rugalica:
braa konviktai,
loa im je kuvarica,
gori vaspitai.
Na alost, na alost!
Iako se to, onako spolja, ni po emu ne vidi, ipak se osjea da je borba ve zapoela. Ko
je vodi i na koji nain, jo se ne zna, ali se po svemu vidi da se itav konvikt pokrenuo i
protiv loe hrane, i protiv kazni oduzimanjem hrane, protiv crne knjige i protiv
prefektovih pijuna, koji su naroito omrznuti.
Kako ste, momci?... Neka, neka, dobri ste vi, samo se slono drite.
Vidim, i on vjeruje da smo mi doli glave crnoj knjizi, ali ja se niim ne odajem i
skromno sluam pohvale naoj grupi.
Bi l' znao neto onako, aljivo, o crnoj knjizi, o Smrdonji, o looj hrani? Znam ja, ve si
ti i o Sii pjevao.
Pa probau.
Potrudi se, iv bio... Zna, to u sad zasad samo tebi kazati: mi spremamo aljivi
konviktaki list, zvae se "Kreketaljka". Mora nam i ti neto napisati.
Deder, mome, dotjeraj ovo malo, otei ga. Marljivo "teem" nevjeste ake stihove.
To mi je pogotovu omililo kad sam od koria uo da sam ja "jedan od urednika"
"Kreketaljke".
Mile mi jednom donese pjesmu i o naem Jovi Skandalu i nekoj Mari, uvarici muzeja.
Oba smo bili njome oduevljeni i ne naosmo ba nita to bi na njoj trebalo popraviti.
Pjesma je poinjala strofom:
Vrhunac poetske vjetine inile su mi se one dvije rijei "skandal-mandal". Dao bih tri
porcije knedli s teletinom samo da sam ja mogao neto tako izmisliti.
U subotu navee ita se "Kreketaljka" ovdje u uionici. Zna, ona je pisana rukom,
samo u jednom primjerku, pa mora tako. Pozovi itavu vau grupu da doe oko deset sati.
Od niih razreda jedino emo njih pustiti da sluaju.
Nai u ga ve.
U subotu, iza deset sati, uzbueni i sveani, mi iz treeg razreda, okrueni acima viih
razreda, naosmo se u naoj uionici, koja nam se sada ini kao neko tajanstveno tue
mjesto u koje prvi put ulazimo. Prefekt je negdje u krmi, znamo da e doi tek iza
ponoi. Nemamo, znai, ega da se plaimo.
Smrdonje, naravno, nema u sobi. On uvijek iskoristi nedjelju da ode kod oca, u oblinju
varo.
Kad se sve smirilo, Mile izlazi za sto uvrh uionice, ba na Smrdonjino mjesto, i
objavljuje:
ujte i poujte, ita se prvi broj "Kreketaljke", konviktakog aljivog lista. Izlazi kad
mu padne na um, ureuje se iza svinjca, plaa se kad te prefekt uhvati da ga ita.
Koga li e sad kazniti ako uhvati ovaj list? guna De-De-Ha. Nema vie Dabia
Hajduka u konviktu.
Poslije Mile predsjedniko mjesto zauzima Nikola Topoli, glavni urednik lista, ivahan,
sitan i crn sedmokolac, najbolji ak u itavoj gimnaziji. Kad se ve on prihvatio toga
posla, to je sigurno znak da je naa "Kreketaljka" ipak neto vrijedno.
S lijeve i desne strane urednika Topolia zauzee mjesta njegovi "tjelohranitelji", uvari:
na Baja Bajazit i neki Lazar "Maconja". Oni su bili duni da brane urednika ako se u
toku samog itanja lista neki goro-padan ak zatri da ga bije uvrijeen kakvom pjesmom
na svoj raun.
Gledaj naeg Baje! ponosno smo aputali mi videi ga na tako uzvienoj dunosti.
inio nam se moniji ak i od irokog crnog Maconje, koji je samo mirkao, zadovoljan
sam sobom, kao da ponavlja jo uvijek svoju omiljenu izreku:
Aha-ha oho-ho! prasnue sluaoci, jer su Bajini roendani odavno postali slavni meu
konviktaima.
A tek se moe misliti kako li smo se ponositi osjeali mi iz treeg razreda, ovako u
pjesmi opjevani! Svi se pogledi uperili u nas, a mi, junaci, sjedimo u grupi kao i obino i
pravimo se skromni. Slavna nezaboravna vremena!
Opet naa grupa na reetu! Baja me strijelja oima, sumnja da sam ja ovo napisao. De-
De-Ha podnosi mi aku pod nos i grozi se:
Kad ita poe pjesmu o internatskoj hrani, svi sluaoci naulie ui.
Pobratime, to da zna,
muenik je konvikta.
Bogami, hrana je zaista sve rjea, dok nam sasvim ne zagusti glasno ree kori.
Onda emo se drukije razgovarati i s prefektom i s kuvaricom.
I ja velim izduboka se oglasi Lazar Maconja. Kradu, kradu, nisam ja slijep, iako
sam glup.
Tako se, na kraju, itanje "Kreketaljke" zavri ogorenim napadom na slabu hranu. Mile
kori bio je najotriji.
ujete li, nita mi neemo postii molbama i kukanjem. Treba neto drugo preduzeti,
ali samo slono. Mi iz starijih razreda svi smo kao jedan, a to se tie ovih mladih, evo,
Bajinu grupu ve imamo uza se.
Zato se moramo sloiti da ga vratimo javi se kori. Zbog njega su sve bihake
babe otvorile vatru na naeg prefekta, a mi utimo kao strine.
Kad nema boljih zatitnika, dobra je i bablja armija utjeno zakljui De-De-Ha dok
sam ga pratio preko mrana dvorita u pravcu njegova skrovita.
Pa dabome, konju jedan drugarski potvrdi Dule. Nisu nas valjda zvali zbog same
"Kreketaljke". Bie tu i drukijeg kreketanja. Laku no, pjesnie!
XXIV
De ti, de, ne bude li prao noge, kreketae se o tome u subotu! istom bi poprijetio
jedan konvikta drugome i zaista, evo ti u novom broju "Kreketaljke" pjesmice rugalice:
Jednom, dok smo dotjerivali neke radove za "Kreketaljku", Mile kori ozbiljno me
upita:
Ako doe do kakve ozbiljne guve u konviktu, moemo li se mi sasvim sigurno osloniti
na vau grupu?
Dobro, dobro. A jeste li spremni da gladujete itav dan, i dva dana, ak i tri? Moda e
i do toga doi.
Jesmo, zato ne bismo tvrdio sam ja, ve unaprijed se radujui nekoj takvoj guvi u
kojoj e se morati toliko gladovati. Poznajui svoju grupu, bio sam siguran da se s njima
moe i u vatru i u vodu.
I mlae vi za sobom moete povesti napomenu kori. Otkad se ulo da ste, moda,
ba vi unitili crnu knjigu, nii razredi u vama gledaju prave junake.
Dva dana poslije toga razgovora kori pozva itavu nau grupu na jedan tajni dogovor.
Sastanak je, razumije se, zakazan na naem uobiajenom mjestu, iza svinjca.
ujte, momci, ozbiljno poe kori ja dobro znam da ste vi unitili crnu knjigu.
Znam da je za to trebalo i sloge, i hrabrosti, i vjetine.
Sve je to, naravno, bilo strogo tajno nastavi Mile ali sada ja vas pozivam da
uestvujete u jednoj otvorenoj pobuni koja je isto tako opasna, moda jo i opasnija od
onoga vaeg nonog podviga. Od vaeg dranja ak zavisi da li emo uspjeti kako treba.
Samo ti kazuj ta treba raditi i koga treba javno napasti! zagudi Baja i mai se za svoj
ubojni "givikt".
Nee tu biti nikakve makljae napomenu Mile. Trai se neto vre, sigurnije.
Sloga, upornost, eto ti ta! objasni kori. Time se dobija prava bitka.
Evo, dakle, ta je odreeno istupi Mile. Mi spremamo otvorenu pobunu protiv loe
hrane. trajkovaemo glau, neemo da jedemo dok se god prefekt ne smijeni, dok se
hrana ne pobolja, dok se ne ukinu kazne oduzimanja hrane i dok se na drug Dule Dabi
ne vrati ponovo u konvikt.
Ura! povikasmo mi kad usmo ono o Dulinom povratku. Zbog toga zaista i vrijedi
gladovati koji dan.
Ihaj, to e biti slavan ivot! podviknu Krsto Buva. Ve mi dodijalo ovako, jednako
svaki dan.
Sad vi malo pripremite i ove mlae napomenu Mile. to vie trajkaa, to je uspjeh
sigurniji.
Svi ete biti obavijeteni uoi samog toga dana, ne boj se ree Mile. Nemojte samo
da Smrdonja togod nauje.
Bogami, ba je tako, brate slatki! priznade Hamid Rus. Sljedeih dana svi se uporno
bacismo na pridobijanje mlaih aka za trajk. Tu je najvie uspjeha pokazao Krsto
Buva. On je maliane umio tako zagrijati za pobunu da je mnogi od njih nestrpljivo
skakao:
Baji Bajazitu taj posao najtee je iao za rukom. im bi on koga maliana zovnuo u
stranu, ovaj bi strelovito klisnuo preko dvorita ili bi, uplaen, poeo da se pravda:
Nisam, Baja, sunca mi! Lau da sam ti se rugao. Neu vie nikad nikadarce! Evo,
plaam lanarinu,
A kad bi se ve sasvim uvjerio da ga Baja nee ni zbog ega izbiti, pobono je sluao
njegovu priu o trajku i spremno izjavljivao:
Mene zapade da pridobijam Bobu Gicu. Kad sam ga zovnuo da proetamo iza konvikta,
on odbi nepovjerljivo:
To moe.
I De-De-Ha?
Bobo sav sinu i sreno se nasmijei kao da je uo bogzna kakvu radosnu vijest.
Ne boj se, idem s vama i u goru i u vodu! Javi mi samo kad e to poeti.
Rastajui se od njega, ja zaueno pomislih:
Gle, pa ovaj Bobo je sasvim dobar djeak! Kako to ranije vidio nisam?
Ti dani tekli su nam nekako sporo, puni udnog nemira i oekivanja. inilo nam se da
nas iza svakog oka vreba neto nepoznato i da e svakog trena viknuti neki glas:
Da prekratimo vrijeme, u nedjelju odosmo u selo Pritoku da beremo orahe. Dule, Krsto i
ja upravo smo se bili popeli na jedan kronjat orah u oku neije bate kad odnekle
izbie dva starca i sjedoe u hladovinu ba pod nae drvo.
Dok smo se tako oprezno namjetali za dugo ekanje, Krsti se izmae iz ruke jedan orah i
volikajui od grane do grane, vrknu jednog starca ba u golu elu.
Dok smo mi gore utali kao drage baje, starci zadimie iz nekih ogromnih luletina i jedan
od njih poe neku beskrajnu priu iz bosansko-hercegovakog ustanka, o boju na Babinu
Kuku.
Idemo mi uz Babin Kuk, idemo, kad grunu puka. Jadna ti majka ne bila, ne bi ispuio
ni ovu lulu kad sastavi druga puetina, otvori se bitka.
Mi smo utali i utali, starac priao i priao, a onaj drugi starac kunjao i kunjao. Najzad,
na jedvite jade, pripovjeda zavri:
Kaem ti, ko nije bio na Babinom Kuku, taj ne zna ta je to boj i pogibija... Ma spava
li to, Obrade, due ti?
Onaj drugi ia nita ne odgovori. Tada i starac prialica stavi torbak pod glavu, lee i
nabi eir na nos.
Dr' lopove!
Doekaj, zaokoli!
Obavijestite mlade razrede i budite spremni. Sjutra ujutru poinje trajk! Niko da nije
otiao na doruak!
XXV
Osvanu jutro puno sveanog nemira kao da se itav konvikt nalazi pred nekim velikim
ispitom. trajk!
Zaista, bio je to ispit sloge, drugarstva i hrabrosti. Naslanjao se drug na druga, razred na
razred. Oni najmlai aci s pouzdanjem su gledali svoje starije drugove, osmokolce,
kako mirno uzimaju svoje knjige i kreu ka izlazu i ne obzirui se na doruak, ve
postavljen u trpezariji.
Hajdemo, djeco, pourite! zvao je Mile kori stojei kod izlaznih vrata. On je tako,
jednog po jednog, ispratio sve konviktae, a kad i posljednji ak napusti zgradu, krenu on
za njima.
Ili smo kroz Biha ponositi kao da pred nama visoko lepra ubojni barjak bune. Kad
izbismo na most, na otvoren prostor izmeu plava neba i obasjane Une, sa ela nae
kolone izvi se prkosna pjesma:
braa konviktai...
itava naa druina slono prihvati pjesmu. Duandije poee zaueno istravati na
vrata. Policajac ico od iznenaenja se ukoi na mjestu kao lipov svetac, a debeli
bozadija aban oduevljeno se prodera:
ivjeli kolarci!
Ostade za nama konvikt, ispranjen, pust i zamukao. Samo je bezglavo, od sobe do sobe,
jurio Jovo Skandal i udom se udio:
Priprosti ovjek ni u snu nije pomiljao da je to znak neke bune, a kad se oko deset sati iz
svoje sobe pomoli mamurni prefekt, on i njemu raportira:
Zlovoljno je gurnuo vrata trpezarije, ali kad je na stolovima spazio nedirnut doruak, on
se uozbilji. Kakve su sad ovo gluposti?
Ovo je sigurno neko maslo popa Bogunovia, kladim se u pet rakija! Podbunjuje ake
protiv mene. Htio bi on da bude prefekt. E, nee, majin sine, ne dam se ja!
Sav se puei od ljutine, odjurio je u svoju kancelariju da sastavlja tubu protiv popa
upravnom odboru konvikta, sastavljenom od sedam-osam prosvjetnih radnika i uglednih
graana Bihaa. Naveo je u tubi i to kako je svojom strogou i kaznama zaveo
primjeran red u konviktu, kako je ak i najurio iz doma neke nedisciplinovane ake,
uskratio hranu mnogim prekriteljima reda itd.
Dok je on tako mozgao, tup od rakije, upravnom odboru konvikta ve je, potom,
putovala jedna druga tuba. Konviktai, aci viih razreda, alili su se na lou hranu, na
neovjene postupke prefekta i objanjavali zbog ega su stupili u trajk glau. Na kraju
su navedeni i zahtjevi trajkaa:
2) poboljanje hrane,
3) vraanje Dule Dabia u konvikt,
Nae kolske drugarice uzbunie se kao pele. ta, njihove kolege iz konvikta nisu
dorukovale, nee ni ruati. Ne moe to tako!
Zora Tankovi prie meni, uze me prijateljski za ruku i svega me obasja svojim
nasmijeenim pogledom.
Krenuo sam njenoj kui, zanesen, lak i srean, zaplovio ulicama kao pozlaen jutarnji
oblaak. Sluao sam pored sebe Zorino avrljanje, a nita pod bogom nisam shvaao od
onoga to mi ona pria. Otkad je Biha postao, nije kroza nj prolazio ovako zaaran
djeak, budalast od prevelike sree, aav od ake djetinjaste ljubavi.
Mamice, imamo gosta na ruku. Ovo je onaj Branko to pie one fine pjesme, zna ono
u mom spomenaru. Zna, mamice, ja njega najvie volim u razredu, on je jako, jako
stidljiv... Oni, mamice, u konviktu svi... kako se ono kae, Branko?... Da, da trajkuju i
nee da jedu. Nisu ni dorukovali.
O, kako su me samo doekali kod Zorinih! Kao pravog pravcatog gosta. Pa izvoli sjesti,
dragi na gostu, pa hoe li oprati ruke... (Hm, ko jo u konviktu pere ruke prije ruka!)
Pa, vrhunac svega, kad se pojavi Zorin otac iz kancelarije, mati ga obavijesti.
A, neka, neka, mome, iv bio! srdano me pozdravi Zorin tata. Vidi ti kako je
moja Zora izabrala fino mome. Aaa, gle ti nje!
Sjedio sam pored Zore i jeo kao u nekom prijatnom pijanom snu. Ona me je svaki as
usluno nutkala:
Ono njezino luckasto i milo "Brankiu" tako me prijatno pokaklja uz grudi da umalo ne
kliknuh raznjeeno:
Poslije ruka Zora mi pokaza svoje knjige, herbarijum, kutiju s bezbroj arenih sitnica i
hrpu fotografija. Sav zbunjen i crven, uspio sam da ukradem jednu njezinu sliicu:
etverogodinja Zora, s lutkom u ruci, stoji na nekim stepenicama, a ispod majune
suknjice vire joj naborane gaice s nauurenom ipkom.
Obogaen tim neocjenjivim blagom, krenuo sam kui ve kasno po podne i tek na pola
puta pade mi na um:
XXVI
Toga istog dana, im je stiglo vrijeme ruku, prefekt se nervozno ushodao po praznoj
trpezariji, ekao je ake.
Na znak zvona u salu doe jedini paziteIj Smrdonja. Prefekt zaueno izbulji oi.
A gdje su ostali?
Vie od svega na svijetu, prefekt se bojao mijeanja grada u ivot akog doma. Iz toga
su se uvijek mogle izlei neprijatne posljedice.
Po podne, s prvim acima koji su se vraali s ruka u gradu, stigoe u konvikt i lanovi
upravnog odbora doma. Hladno se pozdravie s prefektom i jedan od njih upita:
ta je ovo kod vas, gospodine prefekte? itav se grad uzbunio. Kakvo je to postupanje
s djecom?
Stanite malo, ne urite! upozori ga predsjednik odbora. Zar jedan vaspita, kao vi,
smije nazivati svoje ake propalicama? ta ste onda vi radili, molim vas?
Priznajete, dakle, svoj potpun vaspitaki neuspjeh? priupita jedan lan odbora. E, to
smo htjeli da ujemo.
Pred vee nas pozvae da se svi iskupimo u domsku uionicu. Rekoe nam da potraimo i
dovedemo Dulu Dabia. Trkom pojurismo da ga obavijestimo. On je upravo bi oprao
svoju jedinu koulju i objesio je na visok suncokret da se sui.
Imam samo jednu, al' i ta je na pranju odgovori De-De-Ha uz gromki smijeh itave
uionice.
Predsjednik se okrenu jednom lanu odbora.
aci, kome je od vas ove kolske godine kupljeno rublje? Svi smo utali. Predsjednik
se opet okrenu onom do sebe.
Prefekt nije bio prisutan ovome sastanku da bi aci slobodnije govorili o svim svojim
nevoljama. I mi se zaista raspriasmo.
U svinjcu!
Kad aci poee priati o estim kaznama oduzimanja hrane, predsjednik se namrti i
okrenu ostalim lanovima:
Gospodo, ovo je sramota za sve nas! Primismo na duu toliku siromanu djecu, a gledaj
ta se sve radilo od njih. ujte, ja bih nagradio onoga ko je poveo ovaj trajk.
Hvala ti, Jovo, na panji koju si ukazao jednom sirotom ueniku. Zauzeemo se kod
tvojih bivih pretpostavljenih da te ponovo vrate u Kulu, za straara. To si i zasluio
svojim radom i ponaanjem u ovome domu.
Gospodine predsjednie, nemojte, molim vas! povika Jovo moleivo. Meni je ovdje
sasvim dobro.
Nipoto, gospodine! Toliko sam zavolio ove ake da mi se ne ide nikud od njih. S
njima je lake neg s ikakvim zatvorenicima. Bolji su i od hajduka, i od razbojnika, i od
palikua, i od deparoa, i od seoskih kokoara i od pijanica...
Tu rasprianog Jovu prekide gromoglasan smijeh. Smijali su se i aci i odbor. Skandal se
u neprilici okrenu oko sebe i ree s dirljivom iskrenou:
Kaem li ja, nita su razbojnici prema njima! presreno je gunao Jovo izlazei
napolje.
Razgovor aka sa lanovima odbora trajao je sve do pred samu veeru, a onda se itav
odbor povue u prefektevu kancelariju, gdje predsjednik odluno izjavi:
Jo veeras moramo uenicima saoptiti odluku upravnog odbora i trajk zavriti dok se
itav grad nije uzbunio i digao protiv nas.
Sjedili smo u uionici i strpljivo ekali kao to nam je bilo reeno. Najzad, evo odbora.
Vraaju se vidno raspoloeni.
A sad se nadamo, poslije svega ovoga, da e i va sadanji trajk biti zavren ree
predsjednik. Veera je ve na stolu, izvolite u trpezariju, draga djeco!
Tu, bogme, nikom nije bilo do kolebanja. Jurnusmo u gomili i prosto se zaglavismo u
vratima. Jedini Krsto Buva vjeto stue izmeu naih nogu i prvi se stvori u trpezariji.
Poslije veere Baja Bajazit ustade, izvadi svoj "tefter" od lanarine i sveano objavi:
Od veeras ukidam lanarinu za ale i ruganje. Dab-dabe odsada svak moe tjerati
komediju na moj raun, neu ga ni dirnuti! i tu Baja pred svima nama podera na
komadie svoj uveni tefter.
Dobro, evo i da se razoruam! pristade Baja vadei iz depa svoj givikt. Ovo
poklanjam za domsku vagu,
ivjela kvoka koju je Baja pojeo! osmjeli se jedan malian videi Bajazita bez
oruja.
Drugovi, u ime nae grupe iz treeg razreda objavljujem da je Bobo Gica skinut s
uljivog spiska i ponovo primljen u nae drutvo. On se dobro pokazao u trajku i zato je
opet na drug.
Tako nam itavo to vee proe u ali i smijehu, a kad poosmo na spavanje, jo se
jednom nasmijasmo, jer na De-De-Ha, zaboravljajui da je vraen u dom, krenu ponovo
u svoju upu i tek na pola puta sjeti se u emu je stvar, pa se trkom vrati i povika:
Jo s vrata skoio je u svoju voljenu postelju, ali se krevet, potajno razapet, samo skljoka
pod njim.
Krsto, konju jedan! dreknu on ustajui, ali Krste ve nigdje nije bilo u blizini.
Kad li razape, kad li prije ispari, brate slatki? zaudi se Hamid sjedajui na krevet, ali
se postelja i pod njim raskoka i zgrominja na patos.
XXVII
Koga ete za pazitelja? obrati se on itavoj uionici. Svi se zaudi smo. Kako, zar da
sami sebi biramo pazitelja?
Pristajem, ali uz vae obeanje da ete sami paziti na red za vrijeme uenja ree Mile.
Neemo, neemo!
Dobro, djeco. Od sada kanjavajte sami onoga ko bude pravio nered i smetao vam u
radu i uenju. Postavite ga pred itavu uionicu, pa nek mu njegovi drugovi sude.
Kad je sastavljan prvi jelovnik, pozvani su u pomo svi konviktai. Nastade pljusak od
prijedloga, elja i savjeta.
Pite, pite, brate slatki! vikao je Hamid Rus i poinjao da nabraja. Pite kvrke, pite
dilitue, pite zeljanice, pite misirpite, pite razljevue, pite guvare, pite savijue, pite
maslenice, pite drobare, burek-pite, pite sirnice, pite oranjae, pite jufkare, pite s
jabukama, pite gibanice, pite onako...
Zagluena galamom, kuhinjska komisija morade pobjei nekud iza svinjca da tamo sama
sastavlja jelovnik, a mi ostadosmo da se i dalje prepiremo koje je jelo bolje. Tu se umalo
ne pobismo oko toga je li bolje peeno prase, ili peeno jagnje, a kad zovnusmo za sudiju
Jovu Skandala, on odluno izjavi:
Najbolja je peena koko s litrom crna vina i s vruim somunom, ali da je jede samo
jedan ovjek!
Nema ta, dogovorismo se, podijelismo predmete i poosmo Jovi s gotovim planom. On
to objeruke prihvati.
A ta e mi ti predavati?
Srpski jezik.
Bog s tobom, dijete, ta e mi to? Ja srpski znam od malih nogu.
ta ima! prekide me on. Znam ja svaku rije: Evo: konj, vo, zec, vuk, mi... ovaj...
vrana, kua, zec... e, zec sam ve kazao... vuk... i njega sam!... Ih, znam ja toga jo, samo
se ne mogu sjetiti.
Kako se ne zna koje sastavio tolike narodne pjesme? Skandal! Pa ta su radili policija,
andarmerija? Kamo ta istraga?
uje, da sam se ja pitao, ja bih toga guslara za vrat pa u kancelariju: je li, slijepac, od
koga si uo tu pjesmu o kralju Vukainu? Zna li ti da se ne smije dirati u njegovo
velianstvo kralja? Aha, bato!
Istrijebio bih ja te narodne pjesme za pola godine, ili mene ne bilo! Nek narod ore, pee
rakiju, bije se po mehanama, a nek se mane pjesama.
Ipak je posao kako-tako napredovao, a poslije dueg vremena, kad smo ve preli i na
gramatiku, Jovo mi jednog dana zaueno ree:
Kako to: uei s tobom, ja zaboravio srpski jezik?! to god me upita, ja ne znam!
Da ste samo vidjeli njegove sree! Po itav dan obilazio je od aka do aka i molio:
Hajde, napii mi neto za uspomenu. Okini, brate, jednu pjesmu pa nek se sve prai!
Mi smo "okidali" kako je ko znao, a Jovo je uvee po itav sat sjedio u svojoj sobi, listao
spomenar i kod svake pjesme razgovarao kao da je pred njim iv ovjek:
E, ovo ti je dobro, Hamide. Skandal! Ne bi bolje napisao ni andar pod pukom.
Jednom sam i ja prelistao taj njegov toliko voljeni spomenar, ta li sve unutra nije bilo!
Jedna mnogo arenija parada nego u Zorinom spomenaru.
Vrijeme tee,
ivot je kratak!
Guska se pee,
meni e batak!
pa zadrijemao,
idem prilei.
roeni Jovo.
Sviali se kom ili ne sviali ovi zapisi, Jovo ih je volio i uvao kao da su zlatom pisani.
XXVIII
Jednom, dok sam osamljen lutao kroz prezrele suncokrete iza konvikta i nejasno osjeao
kako nekog moram jako, jako voljeti, iza ograde me viknu enski glas:
Ej, pjesnie!
Digoh glavu iznenaen. Iza plota je virila Zora Kuti i veselo mi mahala.
Priao sam jo uvijek pomalo zbunjen. Zora me zovnu pod orah u svojoj bati, pa kad
sjedosmo na prostrto ebe, ona radoznalo upilji u mene.
A meni nee da napie, onako neto, lijepo pa fino, pa da bude alosno kad se ita.
Pa ti nisi ni traila.
Ih, kako nisam! Ti se samo igra tamo po vaem dvoritu, a i ne gleda ovamo. Ja sam
ekala, gledala.
Ona lukavo-tuno upilji u mene, a ja... uini mi se da sam itavo jutro ba o njoj mislio.
To ja nju oduvijek volim, nikog vie na ovome svijetu.
Hoe i meni jednu da napie? najzad upita ona i svojim gipkim prstiem pritisnu
moj kaiprst poloen na ebe. Imam i ja spomenar.
Od njezina dodira meni sva ruka planu, prostrujae mi sve do ramena golicavi mravi,
prsti mi se istopie od milja i najzad ostade samo ono malo sreno mjestace pritisnuto
njenim prstom. Tu sam bio sav bez ostatka.
Opet se popeh na svoje staro skrovite na tavanu i sjedoh pisati. Pred oima mi je
neprestano lebdjela Zora Kuti, mila, podsmjeljiva, puna molbenog iekivanja. Pisao
sam za nju, samo za nju, iskreno i od srca.
Kad je pjesma najzad bila gotova, ponovo je proitah i sav blaen zatvorih spomenar.
Nek vidi da je volim, jedino nju, za itav ivot! "A Zora Tankovi?! apnu mi neki
zao duh. Zar i za nju nisi isto ovako pisao, na istom ovom mjestu?!"
Zora? Pa jeste... pisao sam, ali... inilo mi se da je to bilo davno, vrlo davno... sve je to
izblijedjelo i zamaglilo se pred objeenjakim pogledom Zore Kuti, iezlo pod onim
njenim prstiem kao pod arob-nim dodirom madioniareva tapa.
"A znao si kod Zore Tankovi ii na ruak, tamo si carski krkao i bio spreman da se eni
njome! korila me je moja nemirna savjest. ta bi ti sada kazali njen tata i mama?"
Sjeanje na taj ruak kod Zore istinski me oalosti. Kako sam samo tako prevrtljiv, kako
li brzo sve zaboravljam. E-eh, pjesnie, zar ba tako, ve u poetku?!
Bio sam istinski zbunjen i oaloen, ali nisam znao da naem izlaza iz svega toga. Jeste,
volio sam Zoru Tankovi, ali sad, evo, volim i ovu drugu Zoru. Volim, bogami!
Kad joj donesoh spomenar, Zora Kuti itala je moju pjesmu sva ozarena, iroko
otvorenih oiju, a onda pociknu, pljesnu rukama, i cmok, cmok! dvaput me strelovito
poljubi i uzviknu:
Najslaa kuo!
Hoe sjutra doi ovdje? viknuh za njom. Ona, ve zakreui iza oka ljetnje kuhinje
podie goliavu ruku, poigra prstima na pozdrav i dobaci:
Doi, doi! Voli Zora kuu!
Dugo sam zurio u onome pravcu gdje posljednji put bljesnu njezina zanjihana haljinica.
Osvijestih se tek onda kad mi s drveta, pred same noge, pade jedan prezreo orah. I
nesvjesno ga uzeh u ruke i rastuen krenuh kui.
Hajdemo, kuo!
Sjutradan, im je zavren as uenja, ve sam bio pod Zorinim orahom. ekao sam je i
ekao, a kad ve izgubih svaku nadu, odnekle naie njezina mlaa sestra, viljava curica,
i odmjeri me radoznalo i podozrivo.
Djevojica poskoi na jednoj nozi i kao da sasvim sluajno istrese odgovor iz usta:
Otila?!
Bio sam razoaran, prevaren, do nogu potuen. Kako to ona tako: rekla, a sad otila s
drugim?
Izgubi se nekud i ona mala, njezina sestra. Osamljen i pust, digoh pogled uz kronjat stari
orah. I gore je sve bilo mirno i pusto. Nita da padne, bar za utjehu.
Vidi ga samo! A ima kome, tamo u drugom razredu, pisati pjesme u spomenar.
Da, tvoj sam, samo tvoj! aputao sam primiui se mostiu na kanalu, nesrean zbog
Zore Kuti, alostan zbog svojih drugova, koji se sad negdje bez mene igraju, tuan zbog
Zore Tankovi, voljene djevoj-ice, koju sam bio iznevjerio.
Grdi me samo, ima ti pravo! priznavao sam joj u sebi i zbog neeg su mi suze same
navirale na oi. Drugovi moji, Baja, Hamide, Krsto, Dulikane, zato veeras nemam
volje da se igram s vama, zato ekam Zoru i zato sam uopte tuan zbog djevojica kad
nikada dosad nisam za njih mario?
Tako sam, osamljen, plakao u sjenci prastarog platana i ne znajui da sam s tim prvim
bezrazlonim suzama prestao da budem dijete. Postao sam djeak, pravi djeak,
uznemiren i kolebljiv, na izlazu iz prevrtljivih i svojeglavih magareih godina.
Stojim s Bajom pred mranim zamrlim konviktom. Oba smo zamiljeni, utonuli u
sjeanja.
Braa Mandii izgiboe prole zime na Lapcu javi se odjednom Baja. Ni mrtve ih
nisu prepoznali koji je Ranko, a koji Branko.
Krsto je diverzant negdje na Kozari dosjetih se ja. Nekad je razapinjao i ruio nae
krevete, a sad minira vapske vozove.
A Smrdonja je oficir u etnikom tabu, dri vezu s Talijanima ree Baja. Tome
sam se i nadao.
Hamid je, znamo, partizan, De-De-Ha partizanski intendant (uvijek je taj blizu kuhinje!),
a za ostale jo uvijek ne znamo gdje su. Moda emo jednog dana, u nekoj partizanskoj
koloni, prepoznati jo koga konviktaa.
Baja veeras ipak ima razloga da bude veseo. Pored njegovog voljenog "jarca", sveg
izgrebenog u borbama, koi se jo jedan top protivkolac, nov novcat, zaplijenjen u
Bihau.
Ovoga starog zovem "Jarac", a kakvo ime da dam ovome novajliji? brine se Baja.
Hajde, pjesnie, pomozi, ti si u tome vjetiji.
Zna, Baja, kako e ih krstiti: u ast brae Mandia koji su junaki poginuli, nazovi
topove "Ranko" i "Branko".
Baja se tre, a onda baci pogled na svoja orua, i tuno se nasmijei.
S druge strane Une ula se pjesma i trupkanje kola, a mi smo sjedili, utljivi i sjetni, na
stepenitu zamrlog akog doma. ta e, nismo vie djeca, izali smo iz vratolomnih
magareih godina, odrasli smo, ratujemo.
KRAJ
BILJEKA O PISCU
Branko opi je roen u selu Haanima 1915. godine. kolovao se u rodnom selu, u
Bihau i Banjoj Luci, zatim je studirao u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice i
veeg broja ordena i priznanja. Bio je urednik lista "Pionir", profe-sionalni je knjievnik,
lan je Srpske akademije nauka i umjet-nosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine. ivio je u Beogradu.
Prije drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovjedaka. "Pod Grmeom", "Borci i
bjegunci" i "Planinci", kao i poznatu zbirku pria za djecu "U svetu leptirova i medveda".
Mada borac, Branko opi i u toku samog rata ne pre-staje sa knjievnim radom. Na
jednom mjestu opi o tom svom radu kae: "Tada sam, 1941, iz punog srca poeo da
piem pjesme o naoj slavnoj partizanskoj vojsci i njenoj borbi. Tako su nikle pjesme
"Grob u itu", "Pjesma mrtvih pro-letera", "Na petrovakoj cesti". One su kasnije sabrane
u zbirci "Ognjeno raanje domovine" i tampane jo u toku rata.
Nakon rata Branko opi je za djecu napisao veliki broj omiljenih knjiga: "Slavno
vojevanje", "Bitka u Zlatnoj do-lini", "Magaree godine", "Delije na Bihau"... zatim
zbirke pria: "Prie partizanke", "Vratolomne prie", "Prie ispod zmajevih krila" i
"Doivljaji maka Toe"... knjige pjesama: "arobna uma", "Armija odbrana tvoja",
"Partizanske tu-ne bajke", Deda-Triin mlin", "Nestani djeaci" ...
Poznata su djela Branka Copda za odrasle: romani "Pro-lom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj,
bronzana strao," i zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetama", "Surova kola",
"Doiv-ljaji Nikoletine Bursaa" "Gorki med" i "Bata sljezove boje".