Ren Descartes: Rasprava o metodi

Na poetku ovog poglavlja Descartes nam detaljnije objanjava kako funkcionira

ljudsko srce. Pokazujui time svoje medicinsko znanje, on potvruje istinitost tvrdnji o
svojem irokom obrazovanju koje navodi na samom poetku Rasprave o metodi. Descartes
takoer govori i o nainu na koji krvotok funkcionira pozivajui se na istraivanje jednog
engleskog lijenika. Tako nam objanjava ne samo na koji nain na organizam radi uz pomo
izmjene krvi, nego i kako se ta ista krv proiuje prolaskom kroz srce i na taj nain, premda
stalno krui, biva obnovljena. Nadalje, objanjava nain na koji se razlikuju krv prije ulaska u
srce i krv nakon prolaska kroz srce. Potonja je finija i ivlja, ali to vie biva udaljenija od
srca, to postaje gua sve dok opet ne proe kroz isti proces. Uloga zraka, unutar ovog
procesa, jest rashlaivanje i zgunjavanje prorijeene krvi prije nego ona iz desne prijee na
lijevu stranu srca. Descartes tako putem svoje rasprave o krvi govori o ljudskom tijelu kao o
stroju koji funkcionira prema odreenim zakonima mehanike. Radei analogiju sa satom, koji
tono ide zbog pravilnog rada njegovih utega i kotaia, govori kako ljudsko tijelo u skladu sa
zakonima nesvjesno obavlja sve one radnje koje su potrebne da bi ovjek mogao normalno
funkcionirati. A prema pravilima mehanike, koja su ista kao i pravila prirode, treba jo
pretpostaviti, da, kad mnogo stvari zajedniki tei da se kree prema jednoj te istoj strani, gdje
nema dovoljno mjesta za sve, kao to dijelovi krvi, koji izlaze iz lijeve klijetke srca, tee
prema mozgu, slabiji i manje pokretljivi dijelovi moraju biti potisnuti od jaih, koji na taj
nain idu sami tamo. (str. 45) Osim toga, Descartes takoer objanjava na koji bi nain ivci
i miii trebali biti ustrojeni da bi ivotni duhovi koji se u njima nalaze imali snagu pokretati
ovjekove udove. Takoer govori do kakvih sve promjena dolazi u mozgu kada je ovjek
budan, kada spava i sanja, kako svijetlo, mirisi, vruina, zvukovi i ostali vanjski predmeti,
glad i e utjeu na ovjeka. ovjek svojim zajednikim osjetilom prima te ideje to
pamenjem, koje ih zadrava, to matom, koja od njih moe sastavljati nove. Posredstvom
osjetilnih predmeta koja djeluju na ovjekova osjetila i posredstvom njegovih unutarnjih
tenji ovjek pokree svoje udove, a da toga nije ni svjestan, odnosno ne mora svjesno
upravljati svojom voljom. Dolazi do zakljuka kako se zbog takvog naina funkcioniranja
ljudsko tijelo moe shvatiti kao stroj, no budui da je ovjek stvoren od Boga i posjeduje
duu, bit e neusporedivo bolji od bilo kakvog stroja koji je ovjekovih ruku djelo. Oni e

1
stoga ovo tijelo posmatrati kao stroj, koji je, budui djelo bojih ruku, neusporedivo bolje
ureen i sadri divnije pokrete od bilo kojeg od strojeva, koje ljudi mogu pronai. (str. 46)

Nadalje, Descartes donosi razliku izmeu ljudi i strojeva. Bez obzira koliko savreno mogli
funkcionirati ili oponaati neke ljudske radnje, strojevi se nikako ne mogu sluiti rijeima i
sastavljati ih na nain na koji ovjek to umije. ak i u situacijama u kojima stroj posjeduje
sposobnost oponaati ljudski govor, on nikako ne moe objasniti smisao onoga to govori.
Stroj, za razliku od ovjeka, ne posjeduje razum, ve funkcionira nesvjesno, prema rasporedu
svojih funkcija. Stoga je moralno nemogue da bi bilo dovoljno razliitih organa u jednom
stroju, da postupa u svim sluajevima u ivotu na isti nain kao to postupamo mi, jer imamo
um. (str. 47) Pomou ove razlike izmeu ovjeka i stroja Descartes takoer radi razliku
izmeu ljudi i ivotinja. ivotinje, poput strojeva, mogu nauiti oponaati ljudski govor, no ne
posjeduju svijest o onome to govore jer ne posjeduju razum. Za Descartesa ivotinje imaju
samo protenost, one su samo tijela u kretanju. Takoer govori kako ne smijemo rijei
zamijeniti s prirodnim pokretima, koji svjedoe o strastima, a mogu ih oponaati i ivotinje i
strojevi, niti zamiljati da ivotinje govore. Kada bi ivotinje mogle govoriti, one bi se tada
mogle sporazumijevati s ljudima kao sa sebi slinim ivotinjama, jer posjeduju vie organa
koji odgovaraju ljudskima. Nadalje, iako postoje ivotinje koje neke radnje izvravaju bolje i
okretnije od ljudi, to jo uvijek ne znai da imaju duh, jer bi ga tada imale vie od bilo kojeg
ovjeka i u svemu bi bile nadmonije. Iz svega ovog moemo zakljuiti kako ivotinje ne
posjeduju razum. To dokazuje prije da ga uope nemaju, i da u njima djeluje priroda prema
rasporedu njihovih organa. Tako vidimo da i sat, koji se sastoji samo od kotaia i opruga,
moe brojiti satove i mjeriti vrijeme mnogo pravilnije nego mi sa svojom razboritou. (str.
48)

Na kraju, Descartes donosi temeljnu razliku izmeu ovjeka i ostalih bia. ovjek posjeduje
razumsku duu, koja je njegova forma, odnosno dua oformljuje tijelo, sjedinjena je s njim i
predstavlja poelo svih njegovih moi. Tako shvaen ovjek jest bie, odnosno supstancija
koja se sastoji od materije (tijelo) i forme (dua). On takoer pobija stavove onih koji nijeu
postojanje boga i izjednauju ljudsku duu sa ivotinjskom. Naprotiv, budui da je bog stvorio
ovjeka, ljudska je dua nezavisna od tijela i ne moe umrijeti zajedno s njim. Descartes iz
toga izvodi zakljuak kako ovjek posjeduje duu koja je besmrtna.

Izradili: Ana Majica, Matija Mirt i Leona Tomi