UVOD U MARKSOVU

KRITIKU POLITIKE
EKONOMIJE
MICHAEL HEINRICH
CIP zapis je dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i sveuiline
knjinice u Zagrebu pod brojem 000910370.

ISBN:978-953-58399-1-0

1
Naslov originala:
Michael Heinrich, Kritik der politischen konomie: Eine Einfhrung,
Stuttgart: Schmetterling Verlag, 2004.

Izdao:
CRS

Godina:
2015.

Urednik:
Stipe urkovi

Prijevod:
Stipe urkovi (predgovor, poglavlja 1-4) i Alen Sueska (poglavlja 5-12)

Lektura:
Nikola Pti

Korektura:
Stipe urkovi

Dizajn:
Studio Bori

Tiskara:
Denona

Tiraa:
2000

Izdanje ove publikacije financijski je podrala

Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe

2
UVOD U MARXOVU KRITIKU
POLITIKE EKONOMIJE
MICHAEL HEINRICH

3
4
 SADRAJ

8 UREDNIKI PREDGOVOR

21 PREDGOVOR

1.KAPITALIZAM I MARKSIZAM
26 1.1 to je kapitalizam?
30 1.2 Nastanak radnikog pokreta
32 1.3 Marx i "marksizam"

2.PREDMET KRITIKE POLITIKE EKONOMIJE

39 2.1 Teorija i povijest
42 2.2 Teorija i kritika
45 2.3 Dijalektika marksistiko arobno oruje?

3. VRIJEDNOST, RAD, NOVAC

48 3.1 Upotrebna vrijednost, razmjenska vrijednost i vrijednost
53 3.2 Dokaz za radnu teoriju vrijednosti? (individualno djelovanje i
drutvena struktura)
55 3.3 Apstraktni rad: realna apstrakcija i odnosi drutvene potvrde
60 3.4 "Avetinjska predmetnost": proizvodna ili cirkulacijska teorija
vrijednosti?
63 3.5 Oblik vrijednosti i novac (ekonomsko odreenje oblika)
68 3.6 Novac i proces razmjene (djelovanje vlasnika roba)
70 3.7 Funkcije novca, novana roba i suvremeni monetarni sustav
76 3.8 "Tajna" robnog i novanog fetiizma

4. KAPITAL, VIAK VRIJEDNOSTI I EKSPLOATACIJA

84 4.1 Trina ekonomija i kapital: "prijelaz s novca na kapital"
88 4.2 "Okultna kvaliteta" vrijednosti: N-R-N'

5
92 4.3 Klasni odnosi: "dvostruko slobodni" radnik
94 4.4 Vrijednost robe radne snage, viak vrijednosti i eksploatacija
98 4.5 Vrijednost rada "imaginarni izraz"

5. KAPITALISTIKI PROCES PROIZVODNJE

101 5.1 Konstantni i varijabilni kapital, stopa vika vrijednosti,
radni dan
105 5.2 Apsolutni i relativni viak vrijednosti, eljezni zakon
konkurencije
110 5.3 Metode proizvodnje relativnog vika vrijednosti: kooperacija,
podjela rada, strojevi
115 5.4 Destruktivni potencijal kapitalistikog razvoja
proizvodnih snaga
118 5.5 Formalna i realna supsumpcija, fordizam, produktivni i
neproduktivni rad
123 5.6 Akumulacija, industrijska rezervna armija, pauperizacija

6. CIRKULACIJA KAPITALA
130 6.1 Kruno kretanje kapitala. Trokovi cirkulacije, industrijski
kapital i trgovaki kapital
134 6.2 Obrat kapitala. Fiksni i cirkulirajui kapital
135 6.3 Reprodukcija ukupnog drutvenog kapitala

7. PROFIT, PROSJEAN PROFIT I ZAKON

TENDENCIJSKOG PADANJA PROFITNE STOPE
139 7.1 Cijena kotanja, profit i profitna stopa kategorije i
svakodnevne mistifikacije
142 7.2 Prosjeni profit i cijene proizvodnje
146 7.3 Kritika "Zakona tendencijskog padanja profitne stope"

8. KAMATA, KREDIT I FIKTIVNI KAPITAL

152 8.1 Kamatonosni kapital, kamata i poduzetnika dobit dovrenje
fetia kapitala
156 8.2 Kreditni novac, banke i "fiktivni kapital"
161 8.3 Kreditni sustav kao regulacijska instanca kapitalistike ekonomije

6
 9. KRIZA
166 9.1 Ciklusi i kriza
171 9.2 Postoji li kod Marxa teorija sloma?

10. FETIIZAM GRAANSKIH ODNOSA

175 10.1 "Trinitarna formula"
181 10.2 Ekskurs o antisemitizmu
186 10.3 Klase, klasna borba i povijesni determinizam

11. DRAVA I KAPITAL

194 11.1 Drava instrument vladajue klase?
197 11.2 Odreenje oblika graanske drave:
pravna drava, socijalna drava, demokracija
208 11.3 Svjetsko trite i imperijalizam

213 12. KOMUNIZAM DRUTVO S ONU STRANU ROBE,

NOVCA I DRAVE

218 LITERATURA

7
UREDNIKI PREDGOVOR

Sudbinu Marxa u postsocijalistikom periodu karakterizira gotovo potpuni

izostanak recepcije. Umjesto kritike konfrontacije, sveden je na puku teorijsku
glasinu. Ako se njegovo ime i evociralo, to se u pravilu inilo samo kako bi ga
se ve u sljedeem koraku diskvalificiralo, i to gotovo uvijek preko razliitih,
historijski s Marxovim imenom asociranih instanci "posredovanja". Prva, ili
barem po oiglednosti svojih politikih uinaka najupadljivija, asocijacija
je Marxova imena s potonulim projektom historijskog socijalizma. Putanja
i konana sudbina potonjeg, tvrdilo se, dostatna je empirijska potvrda in-
herentne greke teorijskih premisa samoga Marxa. Gulag i teror, notorna
neefikasnost planske ekonomije sovjetskog tipa, kronini demokratski deficit,
kulturna i intelektualna sterilnost, partijski oktroirano jednoumlje, tako bi
predstavljale samo nune manifestacije fatalne kratkovidnosti utopizma koji
fundamentalno proturjei "ljudskoj prirodi" (kojoj, dakako, odgovara samo
drutveni biotop kapitalistiki organizirane proizvodnje i slobodnog trita).

8
 injenica da "kritika" u takvoj argumentaciji poprima oblik igre
zamjene objekata nije natetila ni njenom irenju ni njenoj politikoj uinko-
vitosti. Dijelom sigurno i stoga to su se "kritiari" pritom uvelike mogli
pozivati i na autoritet slubenih politikih i teorijskih predstavnika nominal-
no socijalistikih drutava jer uzeti zdravo za gotovo tvrdnje o dosljednoj
realizaciji "Marxove teorije" imalo je tu strateki neprocjenjivu prednost da
izlinim ini svako daljnje bavljenje s tom teorijom. Na tome nita bitno nije
promijenila ni rezignirana, implicitna samokritika Brenjevljeve formule o
"realno postojeem socijalizmu", koja je predstavljala i paradoksalni apel
da se sovjetski tip socijalizma prestane mjeriti kriterijima teorije kojom se
legitimirao. Veini "kritiara" Marxa to nije bilo dovoljno: karte su ve bile
podijeljene, a politiki ulozi preveliki za reviziju vlastite argumentacijske
logike.
Lanac identifikacija koji Marxa poistovjeuje s marksizmom, marksizam
s partijskim marksizmom, a potonji s historijskim socijalizmom, tako ocrtava
etape dislokacije diskusije s terena Marxove analize i kritike kapitalizma i
njegove politike ekonomije na, za "kritiare" politiki bitno komotniji, teren
nabrajanja grijeha i propusta Sovjetskog Saveza i njemu srodnih drutava. Pa
ipak, argument da nam karakter i povijesna sudbina historijskog socijalizma
jo uvijek nita ne govore o sadraju i vrijednosti Marxove analize i kritike
kapitalizma u takvom recepcijskom kontekstu koji bi ispravnije bilo nazvati
kontekstom izbjegavanja recepcije riskira ostati kontekstualno naivan ako
ne ukljuuje i kritiku tog lanca dislokacijskih identifikacija. A barem dvije od
triju ovdje navedenih daleko su od samorazumljivosti: identifikacija Marxa
s marksizmom i identifikacija marksizma s partijskim marksizmom.
Kritika poistovjeenja marksizma s partijskim marksizmom kudikamo
je jednostavniji zadatak. Ve i povran pogled na povijest marksizma otkriva
iluzornost teze o marksizmu kao monolitnoj i homogenoj tradiciji. Ako je
i nedvojbeno da je marksizam u drutvima historijskog socijalizma uvelike
degradiran na legitimacijski diskurs i riznicu apologetskih fraza, jednako
je nedvojbena i povijest unutarmarksistikog otpora takvim tendencijama
apologetske instrumentalizacije. Protivno karikaturama o monolitnosti i
jednoumlju, "marksizam" je uvijek bio (i ostao) polje intenzivnih i dugotra-
jnih interpretacijskih sukoba s gotovo nepreglednim brojem aktera, tabora
i divergentnih pristupa. tovie, malo koja moderna teorijska "tradicija" po-

9
drazumijeva toliko unutarnjih, otvoreno antagonistikih ravanja. Stoga bi
smislenije bilo govoriti o marksizmima, u pluralu. Raspon see od po svojim
naglascima (ili uincima) dominantno svjetonazorskih i politikih do pri-
marno akademskih varijanti, s bezbroj "prijelaznih" oblika, u kojima su se te
diskurzivne linije na razliite naine mijeale i/ili sukobljavale. No, protivno
mitu o marksizmu kao zatvorenoj i nerefleksivnoj ideologiji, u svima njima je
pitanje odnosa znanstvene analize i njenih politikih implikacija predstavl-
jalo stalan izvor teorijske autorefleksije, ma koliko uvjerljivo ili neuvjerljivo
odgovori u svakom pojedinanom sluaju iz dananje perspektive izgledali.
Tezu o pluralnosti marksiz(a)ma potvruje i raspon disciplina u kojima su
se distinktivno marksistiki pristupi razvijali. Teko da postoji humanistika
disciplina ili drutvena znanost u kojoj neka varijanta marksizma nije prisutna.
Filozofija, sociologija, historiografija i ekonomija (ne nuno tim redoslijedom)
vjerojatno predstavljaju historijski najvea i najpropulzivnija disciplinarna
polja formacije i djelovanja razliitih marksizama, ali esto oznaavaju i
granice njihove meusobne komunikacije (ili njene same mogunosti).
Ono to ih ujedinjuje, osim zajednikog pozivanja na Marxa kao
centralno ishodite, danas je prije svega njihova relativna potisnutost na
disciplinarne margine (dakako, s velikim razlikama izmeu razliitih disci-
plina: u historiografiji, primjerice, marksizam svim politikim prijelomima
i mijenama intelektualnih moda unato ostaje prisutan kao legitiman
pristup; dok je u ekonomiji potpuno potisnut iz znanstvene rasprave, koju
je gotovo bezostatno kolonizirala neoklasika). U periodu poslije historijske
erozije komunistikog pokreta kao politikog izazova svjetskoj dominaciji
kapitalizma, marksizam opstaje prije svega kao niz manje ili vie (ne)poveza-
nih teorijskih enklava. U najboljem sluaju, one predstavljaju stalan kritiki
izazov pristupima koji dubinske implikacije kapitalizma kao dominantnog
drutvenog sustava ignoriraju pri tumaenju drutvenog svijeta, ili ih zaklanjaju
velom apologetike. No, kao to je istaknuo Andr Tosel, "tisuu marksizama"1
danas se razvija bez gravitacijskog sredita koje je tijekom veeg dijela 20.
stoljea predstavljala ortodoksija marksizma-lenjinizma, u odnosu na koju su
se na razliite naine i s razliitim stupnjem poleminosti pozicionirali kao

1 Usp. Tosel, Andr: "The Development of Marxism: From the End of Marxism-Leninism to a Thousand
Marxisms France-Italy", u: Bidet, Jacques; Kouvelakis, Stathis (ur.): Critical Companion to Contem-
porary Marxism, Chicago: Haymarket, 2009., str. 39-78.

10
heterodoksije2. Ako to historijsko ispranjenje sredita na teorijskom planu
predstavlja osloboenje (uz rizik dezorijentacije u toj novosteenoj slobodi),
na politikom ide ruku pod ruku s erozijom znaaja, koji je poivao na vezi
marksizma sa socijalistikim i komunistikim (a dijelom i antikolonijalnim)
pokretom kao drutvenom i politikom silom. Gubitak veze mnogih istak-
nutih varijanti marksizma s politikim procesima i njihovim nositeljima
kritiki je jo krajem 1970-ih apostrofirao Perry Anderson u Razmatranjima
o zapadnom marksizmu3. Taj se proces u 1980-ima, a posebno od 1989. samo
jo produbio4. S historijskim nestankom nominalno socijalistikih drutava
nestao je i partijski marksizam sa svojom legitimacijskom skolastikom. No
to osloboenje od uloge sekundanta u odnosu na partijsku i dravnu politiku
znailo je i presijecanje posljednje snane organske spone sa sferom politikog
djelovanja. Gdje je opstao, marksizam je danas uvelike zatvoren u rasute oaze
unutar akademskog polja, ali i tu nakon kratke epizode propulzivnosti u
1970-ima (kao akademskog odjeka politike radikalizacije 1960-ih) u pravilu
igra sve marginalniju ulogu. Njegova sudbina tako uvelike zrcali historijski
poraz socijalistike ljevice, u ijoj je povijesti od sredine 19. stoljea naovamo
igrao tako centralnu ulogu.
No dijagnoze "krize" marksizam prate gotovo od njegovih poetaka5.
Unato tome, odbija nestati s historijske scene. Ta tvrdokornost proizlazi iz
njegove neraskidive veze s drutvenim sustavom u odnosu na koji se konsti-
tuirao kao njegova fundamentalna kritika: "dok god kapitalizam dominira,
on zahtijeva kritiku, koju diktira njegova vlastita samokritika u oblicima

2 Usp. Van der Linden, Marcel: Western Marxism and the Soviet Union, Chicago: Haymarket, 2009.
3 Anderson, Perry: Razmatranja o zapadnom marksizmu, Beograd: BIGZ, 1985.
4 Dakako, znaajan izazov su predstavljali ve i tzv. Novi drutveni pokreti od 1960-ih nadalje. U mjeri
u kojoj su podrazumijevali (implicitnu ili eksplicitnu) kritiku klasnog diskursa i klasne borbe kao
centralne okosnice lijeve politike, predstavljali su izazov i marksizmu u veini njegovih varijanti.
Njihovo esta asocijacija s novim teorijskim tendencijama (poststrukturalizam, postmarksizam, itd.)
stoga nije sluajnost. Teorijska panorama ljevice ostala je trajno obiljeena tim iskustvima i afirmaci-
jom nemarksistikih i/ili post-marksistikih pristupa; za pregled usp. Keucheyan, Razmig: The Left
Hemisphere: Mapping Critical Theory Today, London i New York: Verso, 2013.; takoer: Therborn,
Gran: "After Dialectics: Radical Social Theory in The North at the Dawn of the Twenty-first Century",
u: Isti, From Marxism to Post-Marxism?, London i New York: Verso, 2008., str. 111-181. Za relativno
ranu, ali i dalje relevantnu kritiku post-marksizma i njegovih teorijskih pretea unutar marksizma
usp: Meiksins Wood, Ellen (1986): The Retreat from Class: A New 'True' Socialism, London i New York:
Verso, 1998.
5 Usp. Kouvelakis, Stathis, "The Crises of Marxism and the Transformation of Capitalism", u: Bidet,
Jacques; Kouvelakis, Stathis (ur.): Critical Companion to Contemporary Marxism, Chicago: Haymarket,
2009., str. 23-38.

11
njegova postojanja[,] [...] otvorena kriza liberalizma objektivna je osnova
tisuu marksizama"6.
U uvjetima historijskog nestanka irokih politikih pokreta i reima
koji su se na njega pozivale (i u tom pozivanju ga instrumentalizirale), mark-
sizam je uvelike baen natrag na svoje ishodite na zadatak kritike: kritike
kapitalizma i njegovih legitimacijskih teorija, ali i kritike vlastite teorijske
povijesti. Pritom se, meutim, postavlja pitanje njena teorijskog uporita.
Neovisno o tome promie li se kao odgovor "povratak Marxu" ili "nadilaenje
Marxa", oboje pretpostavlja prethodnu identifikaciju Marxovih pozicija. To
neizbjeno vodi u zadatak rekonstrukcije, koja je mogua samo kroz lektiru
Marxovih tekstova, naroito Kapitala i drugih sistematskih spisa iz "zrele"
faze Marxova rada. No pokuaj rekonstrukcije teko e moi u potpunosti
izbjei i komparativno itanje konkurentskih interpretacijskih tradicija, jer
razluivanje Marxa od interpretacijskog sedimenta koji se ve sto pedeset
godina oko njegova imena i rada formira trai i kritiko navigiranje kroz taj
korpus.
To vrlo lako vodi u dezorijentaciju. Relevantne suvremene rasprave o
tim problemima odvijaju se na vrlo tehnikoj razini, koja teorijski neiniciranima
ne nudi mnogo uporita i orijentira7. A i sam nain prikaza i jezik Kapitala,
koji je pogotovo u poetnim poglavljima vrlo apstraktan, ne pogoduje lakom
usvajanju. Centralne kategorije Kapitala poput vrijednosti i oblika vrijednosti
ne korespondiraju s neposrednom percepcijom drutvene stvarnosti, niti sa
znaenjima koje te rijei imaju u svakodnevnom govoru. Teorija fetiizma
taj jaz jo potencira, otkrivajui ve vrlo rano u prvom tomu da je Marxova
kritika politike ekonomije to je i podnaslov Kapitala i formula njegova
teorijskog programa nerazdvojna od kritike pojavnih oblika te drutvene
stvarnosti. Interpretacijske intuicije i refleksi, formirani u svakodnevnom
iskustvu, tako ne samo da ne doprinose orijentaciji, nego i sami moraju biti
podvrgnuti kritici: neposredna percepcija i predodbe koje na njoj poivaju

6 Tosel, "The Development of Marxism", str. 45.

7 Za prikaz globalne povijesti recepcije Marxove kritike politike ekonomije od sredine 1960-ih nadalje,
vidi: Hoff, Jan: Marx global. Zur Entwicklung des internationalen Marx-Diskurses seit 1965, Berlin:
Akademie Verlag, 2009. Za enciklopedijski prikaz (zapadno)njemakih rasprava u istom periodu, s
naglaskom na "tradiciji" Novog itanja Marxa, vidi: Elbe, Ingo: Marx im Westen. Die neue Marx-Lektre
in der Bundesrepublik seit 1965, Berlin: Akademie Verlag, 2010. Koliko god korisne bile kao panoramski
prikazi gotovo nepreglednog polja diskusija (i njihove kronologije), obje knjige su pisane u gustom
tehnikom argonu, i teko da e biti od koristi kao orijentir za one koji tek trae ulaz u problematiku.

12
prepreke su recepciji koje uvijek iznova treba otkloniti. Ta teorijska distanca
od svakodnevnog iskustva i razine pojavnosti drutvenih odnosa vrlo lako
postaje izvorom itateljskih frustracija. Kapital je sistematski prikaz sistemske
cjeline kapitalistikog naina proizvodnje, u kojoj potpuno odreenje svake
prikazane kategorije ve pretpostavlja svaku drugu kategoriju. No kako je
njihov prikaz nuno gradualan (i do odreene mjere nuno linearan), potpuno
odreenje kategorija dobivamo tek na samome kraju treeg toma ili, kao u
sluaju pojma klase, ni tada. Jer, iako je nedvojbeno Marxov opus magnum,
Kapital je po mnogoemu nesavreno remek-djelo golemo "teorijsko gra-
dilite" na kojemu je Marx radio vei dio svoje zrele dobi, proizvodei na
stotine stranica razliitih rukopisa, ali ga za ivota nije uspio dovriti. Rezultat
je golemi tekstualni labirint koji ne vodi uvijek do jednoznanih odgovora.
To su samo neke od potekoa koje itanje Kapitala pretvaraju u
zahtjevan pothvat s brojnim preprekama8. Utoliko nije teko shvatiti zato
je Kapital, iako Marxovo centralno djelo, u irokoj recepciji uvelike ostao
neproitana knjiga. U radnikom pokretu, ali i kod nekih komentatora, na
mjesto lektire Kapitala esto su stupili razliiti "popularizacijski" uvodi, prije
svega Engelsov Razvitak socijalizma od utopije do nauke i Anti-Dhring te
Ekonomsko uenje Karla Marxa Karla Kautskog (a zatim i razliiti partijski
kompendiji u Sovjetskom Savezu). Ako je intencija tih knjiga bila da poslue
kao polazite ili pomono sredstvo u lektiri Kapitala, na planu ire recepcijske
povijesti efektivno su ga esto istisnuli i zamijenili. A kada to i nije bio sluaj,
uvelike su odreivali dominantni smjer njegove interpretacije a on (kao to
Heinrich pokazuje u ovoj knjizi) nipoto nije neproblematian. Kompleksnost
i mjestimino teka prohodnost Marxovih spisa, posebno Kapitala, stvorile
su potrebu za pristupanijim uvodima i komentarima, s rezultatom da su (u
danome trenutku i kontekstu) "kanonski" meu njima esto zaklonili pristup
izvornom tekstu, a njegove brojne kompleksnosti reducirali na didaktiki
i/ili politiki motivirana pojednostavljenja. Formacija i irenje marksizma
kao drutveno i politiki globalno relevantne teorije (pa onda i "doktrine" ili
"svjetonazora") u velikoj je mjeri konzekvenca recepcijskog uspjeha tih pop-

8 Za elaboriraniji prikaz ovih i drugih potekoa s kojima se svaki novi itatelj Kapitala neminovno
susree, vidi: Steckner, Anne: "Von Chemielaboren, Zoomobjekten und Affenanatomie. Die Hrden
der Aneignung und Vermittlung des Kapital", u: Bonefeld, Werner; Heinrich, Michael (ur.): Kapital
& Kritik. Nach der "neuen" Marx-Lektre, Hamburg: VSA, 2011., str. 13-35.

13
ularizacijskih tekstova. No taj je politiki uspjeh doao uz teorijsku cijenu. U
najgorem sluaju, Marx je u tom procesu sveden na legitimacijsku instancu
teorijskih i politikih pozicija onoga tko se na njega poziva. Status Marxovih
spisa kao izvora legitimacije samozvanih nasljednika tako je postao snanom
preprekom znanstvenoj i kritikoj rekonstrukciji i evaluaciji njegove teorije i
putanje njena razvoja. Gaenje ambicioznog kritikog izdanja sabranih djela
Marxa i Englesa, Marx-Engels Gesamtausgabe MEGA, tijekom Staljinovih
istki, najeklatantniji je primjer tog potiskivanja. U mjeri u kojoj se autoritet
partije oslanjao na pozivanje na Marxa, svaki pothvat kritike rekonstrukcije
sa sobom je nosio i rizik erozije tog autoriteta, ukoliko bi doveo do otkria
diskrepancija izmeu Marxa i njegovih slubenih tumaa. No nepoeljno i
"opasno" je moglo biti ve i dovoenje u pitanje konstrukcije o "jedinstvu
Marxove misli", kao dovrene, unutar sebe koherentne cjeline, bez cezura,
razvojnih stranputica, kritikih revizija i proturjeja. Teorijska kanonizacija,
pokazalo se ne po prvi put, po svojim uincima moe biti i implicitna ali
uinkovita zabrana (kritikog) itanja. A kada je politiki motivirana, u pravilu
znai i efektivnu zabranu znanstvene rasprave. Ne udi stoga da su kritiku
lektiru i filoloku rekonstrukciju u pravilu inicirali autori s heterodoksnih
margina, ija motivacija je esto bila da Marxom potkrijepe vlastitu kritiku
distancu spram ortodoksija. Ni oni, meutim, nisu uvijek bili imuni na napast
konstrukcije monolitnog Marxa...
Potekoe pri svakom pokuaju razmrsivanja klupka odnosa Marxa
i razliitih marksizama, koji su ga po samoshvaanju razvijali ili "dovravali",
ali efektivno esto zaklanjali, velikim su dijelom posljedica politikih uloga
koji su se za Marxovo ime vezivali i jo uvijek veu. No pritom ne treba zane-
mariti ni potekoe koje proizlaze iz specifinog karaktera Marxova opusa,
koji se veim dijelom sastoji od razliitih rukopisa iz razliitih perioda rada
i razliitog stupnja dovrenosti. Mnogi tekstovi koji su kasnije stekli status
kanonskih i inicirali nove valove recepcije i (re)interpretacije, objavljeni su
posthumno: drugi i trei tom Kapitala 1885. odnosno 1894., u redakturi
Engelsa; Teorije o viku vrijednosti izmeu 1905. i 1910. u redakturi Karla
Kautskog; Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. objavljeni su prvi put 1932.,
pod urednitvom Davida Rjazanova (za Institut Marxa i Engelsa u Moskvi)
i Siegfrieda Landshuta; Njemaka ideologija takoer 1932., s Vladimirom
Adoratskijem kao urednikom, poslije hapenja i smjene Rjazanova; Grun-

14
drisse prvi put 1939-41. u izdanju moskovskog Instituta za marksizam-len-
jinizam, no stvarno dostupni postaju tek osam godina po svretku Drugog
svjetskog rata, s reprintom moskovskog izdanja kod nakladnika Dietz Verlag
u Istonom Berlinu 1953. godine. Marx-Engels Werke (MEW), prvo izdan-
je sabranih djela poslije gaenja nedovrenog kritikog izdanja (MEGA),
poinje izlaziti tek 1956. godine, takoer u izdanju istonoberlinskog Insti-
tuta za marksizam-lenjinizam i Dietz Verlaga. MEW, na kojemu se temelje
i jugoslavensko izdanje Marx-Engels Dela (MED) i izdanja sabranih djela
na drugim jezicima, obuhvaa 43 toma, ali nipoto sve Marxove rukopise.
Kritiko izdanje sabranih djela, ponovno se pokree sada kao MEGA tek
krajem 1960-ih, u suradnji Institut za marksizam-lenjinizam CK KPSS-a
(Moskva) i CK SED-a (Istoni Berlin), a prvi tomovi izlaze tek 1975. godine,
opet kod istonoberlinskog izdavaa Dietz Verlag. Od 1990. MEGA izdaje
Meunarodna zaklada Marx-Engels iz Amsterdama9. Izdanje MEGA i dalje
nije u potpunosti dovreno, ali jest njegov Drugi odjeljak (od ukupno etiri),
koji obuhvaa sve pripremne rukopise za Kapital u njihovom izvornom obliku,
kao i sva (meusobno razliita!) izdanja prvog toma Kapitala objavljena za
vrijeme Marxova ivota i pod njegovim nadzorom. Izdavanje tog Drugog
odjeljka, koji obuhvaa 15 tomova (u ukupno 23 fizika sveska), dovreno
je tek 2012. godine.
Sa svakim od tih posthumnih izdanja, slika o Marxu se mijenjala,
poticala nove interpretacije i izazivala esto burne rasprave o "pravom Marxu",
koje su se vodile na uvijek usijanom sjecitu izmeu teorijskih tumaenja
i eksplicitnih ili implicitnih politikih uloga...
Tko danas trai ulaznu toku u Marxovu teoriju ili eli razumjeti zato se
unato svim ispisanim teorijskim i politikim osmrtnicama na njegovo ime
mnogi i dalje referiraju na njegov rad kao nezaobilaznu analizu i kritiku
kapitalizma, suoen je tako s golemim i disparatnim historijskim deponi-
jem diskursa, velik dio kojih se samooglaavaju kao "marksizam". Pokuaj
navigiranja kroz taj teren bez osnovnog teorijskog orijentira ini se gotovo
nemoguim, pogotovo za one koji nemaju namjeru ili vrijeme da godine
svoga ivota posvete toj problematici. Mnogi su autori pokuali odgovoriti

9 Za kratak prikaz turbulentne povijesti MEGA i MEGA, vidi: Marxhausen, Thomas: "'Mega-Mega'
und kein Ende", UTOPIE kreativ, br. 189/190, srpanj/kolovoz 2006., str. 596-617.

15
na taj problem pisanjem neke vrste uvoda u Marxa, bilo u obliku samostalne
knjige10, bilo kao dio obuhvatnijih pregleda. Tih je pokuaja na globalnoj razni
dosad vjerojatno bilo bezbroj. Nije pretjerivanje ako kaemo da tvore svoje-
vrsni podanr unutar marksistike (a dijelom i antimarksistike) literature.
Tko god je itao vie njih, vrlo se brzo susreo sa esto upadljivo
razliitim, a ponekad i meusobno iskljuivim tumaenjima. ak ako se iz
tog korpusa iskljue interpretacije i autori s jasnim partijskim afilijacijama
i politikim agendama, i dalje ostaju brojne diskrepancije. Ideal "iste" re-
konstrukcije je dakako iluzija. Svaka je rekonstrukcija do odreene mjere
nuno interpretacija, a svaka je interpretacija obiljeena kontekstom svoga
nastanka. U kojoj mjeri, esto postaje u potpunosti vidljivo tek s odreene
distance, kada je nereflektirana samorazumljivost perspektive iz koje nas-
taje dovedena u pitanje, bilo historijskim procesom, bilo konfrontacijom s
konkurentskom interpretacijom. Ipak, to ne znai da ne postoje orijentiri
za ocjenu plauzibilnosti prikaza. Prvi meu njima je filoloki: do koje mjere
autor svoja tumaenja potkrepljuje odgovarajuim citatima izvornih teksto-
va? Na koji korpus izvornih tekstova se pritom dominantno oslanja? Vodi
li rauna o razliitim teorijskim kontekstima nastajanja razliitih tekstova?
Koristi li i najrecentnija kritika izdanja (MEGA)? Kako tretira teorijski
bitne razlike izmeu razliitih izdanja i rukopisa? Da li i kako odgovara
na argumentacijske rupe i prazna mjesta, nejasnoe, proturjeja?
Uspjenost uvoda mjeri se i didaktikim kriterijima. Kada je posri-
jedi tako kompleksan autor kao Marx, iji opus se velikim dijelom sastoji od
razliitih neobjavljenih rukopisa, taj zahtjev moe izgledati kao didaktiki
ekvivalent kvadrature kruga: kako izrazito kompleksne pojmove i njihove
odnose prikazati sistematski, jasno i razumljivo, bez klizanja u falsificirajue
simplifikacije? Ako doista eli pripremiti za itanje originalnih tekstova, uvod
kompleksnosti, potekoe ili nekoherentnosti koje e itatelj u njima susresti
ne smije preuranjeno zagladiti i gurati pod tepih, kao ni interpretacijske
kontroverze iz povijesti recepcije radova koje prikazuje.
Mjeren teinom tog zadatka (koji si je sam zadao), Uvod u Marxovu
kritiku politike ekonomije Michaela Heinricha malo je didaktiko remek-djelo.
Objavljivanje ove knjige u prijevodu trebalo bi doprinijeti zatvaranju jedne

10 Tu treba ubrojiti i brojne biografije Marxa.

16
goleme rupe u recepciji i itateljima u jezinoj regiji (neko srpskohrvatskoj/
hrvatskosrpskoj, danas BHS) omoguiti da se susretnu s Marxom s onu stranu
svih politikih karikatura i historijski nataloenih zamjena identiteta. No ova
knjiga nije hagiografija. Marx se u njoj ne predstavlja kao nepogreivi teorijski
mag, niti se njegova kritika politike ekonomije stilizira u univerzalni klju
za razumijevanje svega pod suncem. No nije rije ni o vjebi iz intelektualne
arheologije: protivno opetovanim proglasima o Marxovom teorijskom projektu
kao zastarjelom ili eksplanatorno mrtvom, Heinrich sistematski argumentira
zato je razumijevanje kapitalizma bez Marxa i danas nemogue...
Posljednjih godina se i u Hrvatskoj nakon dugog ideolokog
bojkota ponovno sve vie prevode i otvoreno marksistiki autori, iako
teko moemo govoriti o nekom kvantitativno znaajnom trendu. Ako taj
i dalje nevelik broj knjiga suzimo na one koje se eksplicitno bave Marxom,
ulov je vrlo skroman. Naklada Ljevak je 2011. objavila Zato je Marx bio u
pravu Terryja Eagletona. U njoj se Eagleton obraunava s mnogim iroko
rasprostranjenim predrasudama i karikaturama Marxa i marksizma. Knjiga je
nedvojbeno mjestimice vrlo lucidna, ali na koncu ostavlja dojam da je autor
svu svoju argumentacijsku i (pogotovo) retoriku domiljatost upregnuo
kako bi Marxa politiki i teorijski "deskandalizirao", prikazujui ga previe
esto kao neshvaenog predstavnika dobrog (engleskog?) common sensea.
Isti nakladnik je 2014. objavio Kako promijeniti svijet: prie o Marxu i mark-
sizmu Erica Hobsbawma, zbirku autorovih eseja o Marx, Engelsu, Gramsciju,
njihovoj recepciji i meunarodnom razvoju marksizma, izvorno pisanih u
razdoblju od 1956. do 2009. godine. Knjiga daje nedvojbeno vrlo koristan
prikaz osnovnih linija razvoja marksizma od kraja 19. do (priblino) kraja
20. stoljea, posebno na planu politike i drutvena kontekstualizacije brojnih
teorijskih mijena. Ipak, mnogo toga je i izostavljeno, pogotovo po pitanju
rasprava i kontroverzi oko Kapitala i tumaenja kritike politike ekonomije
od 1960-ih naovamo. Usporedba sa sadrajem primjerice knjige Jana Hoffa
(vidi fn. 7) jasno pokazuje granice Hobsbawmova poznavanja tih rasprava
ili barem granice njegova teorijskog interesa za tu problematiku. Nijedna od
ove dvije knjige ne pokuava dati prikaz sistemske logike Marxove kritike
politike ekonomije, njenih kategorija i njihova meuodnosa. Ako se vrati-
mo dublje u (jugoslavensku) prolost, naii emo dakako na cijeli niz uvoda
i popularnih prikaza Marxove teorije. Protivno onome to njegov naslov

17
sugerira, Althusserov i Balibarov Kako itati Kapital, ne pripada u taj anr. Ta
je knjiga bitno utjecala na meunarodne rasprave, posebno 1970-ih i 1980-ih
(jugoslavenski prijevod izaao je u izdanju zagrebakog Centra za kulturnu
djelatnost Saveza socijalistike omladine 1975. godine, deset godina nakon
prvog francuskog izdanja), ali zasigurno ne predstavlja preporuljivu toku
ulaza u problematiku. U Jugoslaviji su objavljeni i Uvod u "Kapital": dvanaest
predavanja Wolfganga Fritza Hauga (1979. godine, u izdanju nakladnika
Komunist iz Beograda), te bitno opsenija i sadrajno ambiciozna Rasprava o
marksistikoj ekonomiji Ernesta Mandela (1970. godine, kod izdavaa "Veselin
Maslea" iz Sarajeva). Njih ovdje izdvajamo ne samo zbog utjecajnosti njihovih
autora (Haugova je primarno ograniena na njemaki kontekst, Mandelova
je bila meunarodna), nego i zato to Heinrich u svome Uvodu obje knjige
kritizira kao tipine za interpretacije Marxa u "tradicionalnom marksizmu".
No tko eli dublje zai u interpretacijske kontroverze oko Marxova Kapitala,
a neki od danas rijetkih primjeraka tih knjiga uspije pronai u antikvarijatu ili
knjinica, neka ih svakako konzultira. Heinrich i Haug su 2003./2004. vodili
i polemiku u Haugovom asopisu Das Argument. Njen prijevod je 2014. u
cijelosti objavljen u prvom broju asopisa CRS-a 3k: kapital, klasa, kritika11.

Zavrno, nekoliko napomena o prijevodima brojnih Marxovih citata u ovoj
knjizi. Koriteni su dakako postojei prijevodi, pa su tako reference na MEW
prevedene odgovarajuim mjestima iz MED-a. Ipak, rjeenja iz MED-a nisu
se uvijek inila najsretnija. Moa Pijade i Rodoljub olakovi su "konstantes
Kapital" prevodili kao "postojani kapital", a "variables Kapital" kao "promenljivi
kapital", (pa su dobili i odgovarajue kratice "P" i "PR"). Zbog vee blizine
originalu (ali i engleskim prijevodnim varijantama "constant capital" i vari-
able capital"), ovdje smo se odluili na prijevodnu varijantu "konstantni" i
"varijabilni" kapital (i odgovarajue kratice "kk" i "v"). "Trinitarische Formel"
u prijevodu treeg toma Kapitala prevedeno je kao "trojni obrazac". U direkt-
nim citatima iz MED-a ostavili smo "trojni obrazac", ali smo u ostatku teksta
koristili "trinitarna formula". "Zirkulation" je prevedeno kao "promet", dok
smo se mi odluili za cirkulaciju, jer je barem jednako razumljivo, a blie je
originalu. "Fixes" i "zirkulierendes Kapital" u postojeem prijevodu su "stalni

11 Digitalna verzija je dostupna na: http://www.rosalux.rs/bhs/3k-kapital-klasa-kritika

18
i opticajni kapital", ali i tu smo se odluili za varijante koje su blie originalu:
"fiksni i cirkulirajui" kapital.
U postojeim domaim prijevodima Kapitala "Kapitalverwertung"
je prevedeno kao "oplodnja" ili "oploavanje kapitala". Time se ne gubi samo
vana jezina i konceptualna spona s rijeju "Wert" "vrijednost", nego se
uvodi i vrlo problematina biologistika metaforika. Mogua alternativa
poput "valorizacije" nije jezino najelegantnija, ali bi u njen prilog govorilo
barem to to bi otklonila nepoeljne biologistike konotacije i opasnost da se
drutvene fenomene jezino "naturalizira". I tu bi se, meutim, izgubila veza
s korijenom "vrijednosti". A slino kao "vrednovanje", sugerirala bi svjestan
proces procjene ili (pri)davanja vrijednosti, pa onda i subjektivistiku poziciju.
Marx, meutim, govori o objektivnom, nesvjesnom drutvenom procesu,
koji se odvija "iza lea" samih aktera. Poto su sva ta mogua "rjeenja" na
razliite naine manjkava, odluili smo, nakon konzultacije s Michaelom
Heinrichom, ostaviti ve uhodanu "oplodnju". Ipak, nedostatak bolje alter-
native ne umanjuje problematinost konotacija koje "oplodnja" sa sobom
nosi. Neka itatelji to imaju na umu.
Prijevodi nisu imuni na historijske mijene. Dojam jezine arhainosti
i udaljenosti od dananjih terminolokih i stilskih standarda lako se, u pravilu
nesvjesno, prevodi u zakljuak o zastarjelosti teksta i na sadrajnoj razini.
Pledirati za aktualnost koncepata Marxove kritike politike ekonomije, a
pritom se uvijek iznova morati referirati na citate koji ve na jezinoj razini
prividno demantiraju svaku suvremenost, sigurno ne doprinosi uvjerljivosti
takvog pledoajea, ma koliko dobro argumentiran bio. "Klasike" uvijek iznova
treba prevoditi, ako se ne eli da njihovu recepciju onemogui ili obiljei
patina muzealnosti zastarjelog prijevoda. No kako novih prijevoda Marxovih
glavnih tekstova nema (niti ih u skorijoj budunosti treba oekivati), pokuaji
"modernizacije" nekih prijevodnih rjeenja u ovoj knjizi ostat e nuno provi-
zorni, nedostatni, a dijelom i nedosljedni. injenica da se time uvijek iznova
pozornost usmjerava na sam prijevod i pitanje njegove adekvatnosti, neki e
itatelji a moda posebno prevoditelji meu njima doivjeti kao smetnju,
moda i kao nedopustivu greku. Diskrepancija izmeu terminologije u ci-
tatima iz MED-a i alternativnih formulacija, njeno mjestimino dupliranje,
sigurno ne doprinose eleganciji, a moda ni prohodnosti teksta. No ne treba
skrivati stanje stvari. Ako e se itatelji u ovoj knjizi uvijek iznova susretati s

19
podsjetnicima na provizornost i historijsku uvjetovanost prijevoda, nadamo
se e taj dodatni refleksivni rad, koji se od njih zahtijeva, u konanici ipak
obogatiti recepciju, a ne samo oteati je...

Stipe urkovi

20
PREDGOVOR

Svijet ne stoji na mjestu. Svjedoci smo brojnih prosvjeda. U proljee 2011.

"Arapsko proljee" svrgnulo je nekoliko vlastodraca za koje se dotad inilo
da su nepobjedivi. U ljeto 2011. u SAD-u nastaje Occupy Wall Street pokret
koji je inspirirao i nastanak razliitih Occupy pokreta u zapadnoj Europi.
Politika tednje u Grkoj, panjolskoj i Portugalu izazvala je snane proteste.
U ovome trenutku dodue nije jasno u kojem e se smjeru kretati razvoj u
arapskim zemljama, a u Europi su uspjesi protestnih pokreta zasad prilino
skromni, no drutvene promjene se u pravilu ionako ne odvijaju jednostavno
i jednodimenzionalno.
Skoro pa religijska vjera u blagoslove trita i kapitalizma, koja
se u 1980-im i 1990-im irila na sve strane, pa je duboko zahvatila i soci-
jaldemokratske i sindikalne krugove, danas je ozbiljno potresena. Sada se i s
onu stranu lijevih krugova govori o destruktivnim konzekvencama kapitaliz-
ma. ak se i izdava konzervativnih dnevnih novina Frankfurter Allgemeine

21
Zeitung 2011. u lanku koji e izazvati mnoge rasprave zapitao nije li ljevica
sa svojom kritikom kapitalizma moda ipak u pravu.
To nipoto nije samorazumljivo. Poetkom 1990-ih, nakon kolapsa
Sovjetskog Saveza, izgledalo je kao da se kapitalizam diljem svijeta i defini-
tivno nametnuo kao ekonomski i drutveni model bez alternative. Postojali
su dodue uvijek i oni na ljevici koji sovjetski "realsocijalizam" nikad nisu
smatrali poeljnom alternativom kapitalizmu, no takve finese u tom trenutku
naizgled vie nisu igrale nikakvu ulogu. Drutvo s onu stranu kapitalistike
trine privrede veini se ljudi inila od realnosti potpuno udaljenom utopi-
jom. Umjesto protesta dominirali su prilagoavanje i rezignacija.
No upravo su 1990-te demonstrirale da kapitalizam i nakon svoje
prividne "konane pobjede" ide ruku pod ruku s kriznim procesima i procesima
osiromaenja velikog broja ljudi; a pokazalo se da ni ratovi, u koje razvijene
kapitalistike zemlje nisu bile samo indirektno nego i sasvim neposredno
upletene, nipoto nisu stvar prolosti. Novi su pokreti te injenice na razliite
naine uinili polazitem svoje kritike. Pritom je meutim esto bila rije
o protestima fokusiranim na pojedina pitanja i zahtjeve za poboljanjem
unutar postojeeg sustava, a kritika je nerijetko poivala na simplificirajuoj
moralnoj podjeli na crno i bijelo.
No s vremenom su se sve vie poela postavljati i fundamentalna
pitanja: o nainu funkcioniranja suvremenog kapitalizma, o vezama izmeu
kapitalizma, drave i rata, ali i o tome koje su promjene unutar kapitalizma
uope mogue.
Posljednjih godina lijeva teorija ponovno postaje sve vanija. Svaka
praksa usmjerena na promjene polazi od odreenog shvaanja postojeeg.
Ako se, primjerice, trai uvoenje tzv. Tobinova poreza (tj. oporezivanje tr-
govanja devizama) kao presudnog sredstva "pripitomljenja" "raskalaenog"
kapitalizma, samim time se pretpostavljaju i odreeni teorijski koncepti o
znaaju financijskih trita, o pripitomljenom i raskalaenom kapitalizmu,
bili oni eksplicitno izreeni ili ne. Pitanje o tome kako suvremeni kapital-
izma funkcionira nije apstraktno akademsko pitanje. Odgovor na njega od
neposrednog je praktinog znaaja za svaki pokret koji je kritian spram
kapitalizma.
A kada fundamentalne rasprave o kapitalizmu jednom zaponu,
prije ili poslije se ponovno otkriva i Marxov rad. Iako je Marx ve stotinama

22
puta proglaen mrtvim, njegovu analizu kapitalizma nije mogue ignorirati.
Pritom meutim i kritiari i neki sljedbenici esto barataju vrlo povrno
s Marxovim kategorijama, koje se onda nerijetko svode na puke floskule.
Ozbiljno bavljenje originalom stoga je i vie nego poeljno, ne samo kako
bi se kritizirale takve povrnosti, ve i zato to je Kapital, pisan prije vie od
stotinjak godina, po mnogoemu i danas aktualniji nego mnoga pompozno
hvalisava suvremena djela.
Knjiga koju drite u rukama zamiljena je kao uvod u Kapital
njezin cilj je razjasniti fundamentalne pojmove i uiniti razvidnim glavne
linije argumentacije. No ovaj uvod nipoto ne moe zamijeniti itanje samoga
Kapitala. Otkad je 2004. prvi put objavljena, u Njemakoj je doivjela 11
izdanja. Godine 2008. uslijedio je panjolski prijevod, 2012. u SAD-u engle-
ski, a 2013. vedski. Da knjiga sada izlazi i u zemljama nasljednicama bive
Jugoslavije posebno me raduje, s obzirom na to da je jugoslavenski model za
onaj dio zapadnonjemake ljevice koji je kritiki gledao na sovjetski sustav
predstavljao zanimljiv (a ponekad i idealiziran) drutveni eksperiment, koji je
meutim u ratovima i prevratima 1990-ih u potpunosti nestao iz vidokruga.

IZ PREDGOVORA PRVOM NJEMAKOM IZDANJU

Kada ponemo itati Kapital, ubrzo nailazimo na potekoe. Upravo na poetku

tekst nije uvijek lako razumljiv. Obeshrabruje vjerojatno i opseg triju tomova.
Pa ipak se ni u kojem sluaju ne bi trebali zadovoljiti itanjem samo prvog
toma. Poto Marx svoj predmet prikazuje na razliitim razinama apstrakcije,
koje se meusobno pretpostavljaju i nadopunjavaju, teoriju vrijednosti i vika
vrijednosti obraenu u prvom tomu mogue je potpuno shvatiti tek na kraju
treeg toma. Ono to mislimo da shvaamo nakon izoliranog itanja prvog
toma nije samo nepotpuno nego je i iskrivljeno.
A nipoto samorazumljiva nije ni ambicija Kapitala, izraena u
njegovom podnaslovu, koji ujedno predstavlja karakterizaciju koju je Marx
dao svom ukupnom znanstvenom projektu: kritika politike ekonomije. Kao
politiku ekonomiju u 19. se stoljeu tematski opisivalo otprilike ono to se
danas naziva ekonomikom ili ekonomskom znanou. Koristei naziv kri-
tika politike ekonomije Marx daje naslutiti da njegov cilj nije samo prikaz

23
politike ekonomije, nego i fundamentalna kritika sveukupne dotadanje
ekonomske znanosti. Marx cilja na "znanstvenu revoluciju", ali one vrste koja
je motivirana politikim i drutveno-revolucionarnim namjerama. Unato
tim potekoama, itanje Kapitala je izazov koji treba prihvatiti. Kao to smo
ve rekli, uvod koji slijedi to itanje originala ne moe zamijeniti, njegov je
skromni cilj samo ponuditi prvu orijentaciju.
itatelji i itateljice bi pritom trebali osvijestiti da itanju pristupaju s
odreenim ve formiranim pretpostavkama o tome to je kapital, to su krize,
o emu se u Marxovoj teoriji zapravo radi. Te pretpostavke, koje se automatski
oblikuje tijekom kolovanja, kroz medije, razgovore i sukobljavanja, treba
kritiki propitati. Ne radi se samo o tome da se suoimo s novim, nego i o
tome da ono prividno poznato i samorazumljivo provjerimo.
Ta bi provjera trebala zapoeti ve s prvim poglavljem ovog uvoda.
Tu se s jedne strane stvara prvi privremeni pojam kapitalizma, koji se u mno-
goemu razlikuje od "svakodnevnih" predodbi o kapitalizmu. S druge se strane
radi o ulozi marksizma u radnikom pokretu. Pritom bi trebalo postati jasno
da marksizam u singularu uope ne postoji. Oduvijek su postojali sporovi
oko pitanja o emu se u jezgri Marxove teorije zapravo radi i to ne samo
izmeu "marksista" i "kritiara Marxa", nego i meu samim "marksistima".

Nakon takoer pripremnog drugog poglavlja, koje daje privremenu karak-
terizaciju predmeta Kapitala, ostala poglavlja u grubim crtama slijede argu-
mentacijski slijed triju tomova Kapitala: poglavlja tri do pet bave se materijom
prvog toma, esto poglavlje materijom drugog, a poglavlja sedam do deset
materijom treeg toma.
Analizu drave, koja je trebala biti izvedena na slinoj razini siste-
matinosti kao njegova analiza ekonomije, Marx je dodue planirao, ali je
nikad nije stigao realizirati. U Kapitalu nalazimo svega nekoliko izoliranih
komentara o dravi. No kritika kapitala bez kritike drave nije samo nepot-
puna, nego i irom otvara vrata nesporazumima. U jedanaestom poglavlju
stoga u se, makar vrlo saeto, baviti kritikom drave. U zavrnom dvanaes-
tom poglavlju slijedi kratka rasprava o tome to socijalizam/komunizam kod
Marxa znae ali i to ne znae.
Posebno posljednjih nekoliko desetljea mnogi su redukcionizmi
"svjetonazorskog" marksizma (za definiciju tog pojma vidi poglavlje 1.3) pod-

24
vrgnuti ozbiljnoj kritici. Pritom se, u opreci spram tradicionalne perspektive,
Marxa vie ne shvaa tek kao boljeg ekonomistu, nego prvenstveno kao kritiara
preko vrijednosti posredovanog a time i "fetiiziranog" podrutvljenja. To
novo itanje ekonomsko-kritikih tekstova Marxa ini i osnovu ovog uvoda.
Svojim prikazom se dakle nadovezujem na odreene interpretacije Marxove
teorije, dok druge odbacujem. No kako se ne bi nadmaio zadani okvir ovog
uvoda, od direktne konfrontacije s drugaijim itanjima u najveem sam
dijelu morao odustati. Svoje tumaenje kritike politike ekonomije iscrpno
sam argumentirao drugdje (Heinrich 1999), dok se prikaz najvanije literature
na tu temu moe nai u Heinrich (1999a).
U treem se poglavlju bavim Marxovom teorijom vrijednosti.
Preporuam naroito paljivo itanje tog poglavlja i to i za one koji misle
da teoriju vrijednosti ve poznaju, a htjeli bi se samo informirati o, na njoj
temeljenim, temama poput kredita i krize. To poglavlje nije samo pretpostav-
ka za sve ostalo to slijedi, nego tu i znaajke "Novog itanja Marxa" (Neue
Marx-Lektre) koje sam ve naznaio ujedno postaju naroito jasne.
Pri radu na ovom uvodu uivao sam razliite oblike podrke s
mnogih strana. Za ponekad i viestruka kritika itanja pojedinih dijelova
rukopisa, za intenzivne kruoke i rasprave te vane poticaje posebno sam
duan zahvaliti Marcusu Brskampu, Alexu Gallasu, Janu Hoffu, Martinu
Krzywdzinskom, Ines Langemeyer, Henriku Lebuhnu, Kolji Lindner, Ursu
Lindneru, Arnou Netzbandtu, Bodou Niendlu, Sabini Nuss, Alexisu Petrioliju,
Thomasu Sablowskom, Dorotheji Schmidt, Anne Steckner i Ingou Sttzleu.

25
1. KAPITALIZAM I "MARKSIZAM"

1.1 TO JE KAPITALIZAM?

Trenutno postojea drutva proeta su brojnim odnosima moi i podjarml-

jivanja koji se oituju na razliite naine. Nalazimo asimetrine rodne odnose,
rasistiku diskriminaciju, goleme razlike u vlasnitvu s odgovarajuim razlika-
ma u drutvenom utjecaju, antisemitske stereotipe, diskriminaciju odreenih
seksualnih orijentacija. O vezama izmeu svih tih odnosa moi, s posebnim
fokusom na pitanje je li jedan od njih fundamentalniji od drugih, ve su se
vodile mnoge rasprave. Ako u ovome to slijedi ekonomski utemeljeni odnosi
moi i izrabljivanja stoje u prvom planu, onda to zasigurno nije stoga to bi
oni predstavljali jedine relevantne odnose moi. Jednostavno, nije mogue
govoriti o svemu istovremeno. Marxova kritika politike ekonomije u prvom
se redu bavi ekonomskim strukturama kapitalistikog drutva, pa oni stoga i
u ovom uvodu stoje u sreditu. No pritom se ne bi trebali odati iluziji da je s
analizom temelja kapitalistikog naina proizvodnje ve reeno sve presudno
to se o kapitalistikim drutvima ima kazati.
Da li uope ivimo u "klasnom drutvu" posebno se spornim ini
u Njemakoj. Ve i sama upotreba pojma "klase" ovdje je tabuizirana. Dok
se nekadanja, arhi-reakcionarna, britanska premijerka Margaret Thatcher
nije ustruavala govoriti o "radnikoj klasi", tu rije u Njemakoj ak i soci-
jaldemokrati teko prevaljuju preko usta. Ovdje postoje samo posloprimci
(Arbeitnehmer), poduzetnici (Unternehmer), slubenici (Beamte) i prije svega
"srednji sloj" (Mittelstand). No govoriti o klasama samo po sebi ne znai da
se to ini i kritino. Isto vrijedi ne samo za predodbe o "socijalnoj pravdi",
kojima se tei ostvariti odreena ravnotea meu klasama, nego i za mnoge
navodno "lijeve" predodbe o graanskoj politici kao svojevrsnoj zavjeri
"vladajuih" klasa protiv ostatka drutva.
Da "vladajua" klasa stoji nasuprot klase onih nad kojima vlada i koje
izrabljuje moda za ponekog konzervativnog uitelja prirode i drutva, koji

26
poznaje samo "graane", doista predstavlja iznenaenje, no time jo nismo
puno rekli. Sva nama poznata drutva su "klasna drutva". "Izrabljivanje" u
prvoj instanci znai samo to da klasa nad kojom se vlada ne proizvodi samo
sredstva za vlastiti opstanak, nego i sredstva za opstanak vladajue klase.
Historijski, te su klase poprimale vrlo razliite oblike: robovi i ropkinje u
antikoj su Grkoj stajali nasuprot robovlasnika, kmetovi u srednjem vijeku
nasuprot feudalnih gospodara, dok u kapitalizmu jedni nasuprot drugih stoje
buroazija (posjedniko graanstvo) i proletarijat (o nadnici ovisni najamni
radnici). Presudno je meutim kako klasna vladavina i izrabljivanje u ne-
kome drutvu funkcioniraju. A po tom se pitanju kapitalizam u dvije toke
fundamentalno razlikuje od pretkapitalistikih drutava:

(1) U pretkapitalistikim drutvima izrabljivanje je poivalo na personalnim

odnosima dominacije i zavisnosti: rob je bio vlasnitvo svoga gospodara, kmet
je bio vezan za svoga feudalca. "Gospodar" je imao neposrednu vlast nad
svojim "slugama". Na temelju te vlasti, "gospodar" je prisvajao dio proizvoda
koje je "sluga" proizvodio. U kapitalistikim odnosima, najamni radnici pot-
pisivanjem ugovora o radu stupaju u ugovorni odnos s kapitalistima. Najamni
su radnici formalno slobodni (ne postoji izvanjska sila koja bi ih prisiljavala
na stupanje u ugovorni odnos, a ugovore je mogue i razvrgnuti) i formalno
jednaki kapitalistima (postoje dodue faktike prednosti uslijed velike imovine,
ali ne i pravne privilegije koje bi proizlazile iz injenice roenja u odreenoj
klasi, kao to to bio sluaj u aristokratskim drutvima). Personalni odnos
dominacije bar u razvijenim kapitalistikim zemljama nije pravilo. Mnogi
drutveni teoretiari graansko drutvo, s njegovim slobodnim i jednakim
graanima, stoga smatraju suprotnou srednjovjekovnih feudalnih drutava,
s njihovim stalekim privilegijama i personaliziranim odnosima zavisnosti.
A mnogi ekonomisti osporavaju da neto poput izrabljivanja u kapitalizmu
uope postoji, pa zbog toga barem u Njemakoj radije govore o "trinoj
privredi". Tu, tvrdi se, razliiti "faktori proizvodnje" (rad, kapital i zemlja)
djeluju u kombinaciji, pa onda primaju i odgovarajui dohodak (nadnicu,
profit i zemljinu rentu). Kako se dominacija i izrabljivanje u kapitalizmu
ostvaruju upravo posredstvom formalne slobode i jednakosti "partnera razm-
jene" raspravit emo neto kasnije.

27
(2) U pretkapitalistikim drutvima izrabljivanje dominirane klase prvenst-
veno slui potronji vladajue: njezini lanovi vode luksuzan ivot, koriste
prisvojeno bogatstvo za vlastito ili javno uzdizanje (kazaline predstave u
antikoj Grkoj, priredbe u koloseumima u starom Rimu) ili za voenje
ratova. Proizvodnja slui neposrednom zadovoljenju potreba zadovoljenju
(silom prilika) skromnih potreba dominirane klase i opsenih, luksuznih i
ratnih potreba vladajue. Samo se u iznimnim sluajevima bogatstvo koje
je prisvojila vladajua klasa koristi kako bi se poveala osnova izrabljivanja,
primjerice odustajanjem od konzumacije u korist kupnje jo veeg broja robo-
va, koji e onda proizvoditi jo vee bogatstvo. U kapitalistikim uvjetima to
meutim predstavlja tipian sluaj. Dobit nekog kapitalistikog poduzea ne
slui prvenstveno tome da kapitalistu osigura lagodan ivot, nego bi je trebao
ponovno ulagati kako bi osigurao jo veu dobit u budunosti. Neposredna
svrha nije zadovoljenje potreba, nego oplodnja kapitala. Zadovoljenje potreba
i s njom povezan lagodan ivot kapitalista samo je nusproizvod tog procesa,
ne i njegov smisao: ako je dobit dovoljno velika, onda ve i njezin mali dio
dostaje za financiranje luksuznog ivota kapitaliste, dok se vei dio moe
koristiti za akumulaciju (poveanje kapitala).
Da dobit ne slui prvenstveno potronji kapitalista, nego kontinuiranoj
oplodnji kapitala, tj. neprestanom pokretu stvaranja uvijek-jo-vee dobiti,
moe zvuati apsurdno, no tu se ne radi ni o kakvoj individualnoj ludosti.
Konkurencija drugih kapitalista je ta koja pojedinane kapitaliste prisiljava
na neprestani pokret stalnog stvaranja dobiti (kontinuirana akumulacija,
proirenje proizvodnje, uvoenje novih tehnika itd.). Ako ne akumulira, ako
neprestano ne modernizira proizvodni aparat, prijeti mu opasnost da e njego-
vo poduzee zgaziti konkurencija koja proizvodi jeftinije ili bolje proizvode.
Kapitalistu koji bi htio umaknuti neprestanoj akumulaciji i inovaciji prijetit
e bankrot. Stoga je prisiljen sudjelovati, htio on to ili ne. "Bezgranina tenja
za profitom" u kapitalizmu nije pitanje moralnih manjkavosti pojedinaca
ona je neophodna kako bi se preivjelo kao kapitalist. Kao to e u narednim
poglavljima postati jo jasnije, kapitalizam poiva na sistemskom odnosu
dominacije koji proizvodi imperative kojima su podinjeni kako radnici i
radnice, tako i sami kapitalisti. Stoga je i svaka kritika kapitalizma koja se
fokusira na pretjeranu ili "bezgraninu tenju za profitom" pojedinanih

28
kapitalista, a zanemaruje kapitalistiki sistem kao cjelinu, previe uska i stoga
promauje metu.

Pod kapitalom mislimo (provizorno, kasnije e odreenje postati preciznije)

na odreenu sumu vrijednosti ija svrha je "oplodnja", tj. stvaranje dobiti.
Pritom je tu dobit mogue ostvariti na razliite naine. Kod kamatonosnog
kapitala novac se posuuje uz kamate. Kamate tu predstavljaju dobit. Kod
trgovinskog kapitala proizvodi se na jednom mjestu ili u odreeno vrijeme
jeftino kupuju kako bi ih se drugdje ili kasnije prodalo po vioj cijeni. Razlika
izmeu nabavne cijene i prodajne cijene (minus eventualni transakcijski
trokovi) ini dobit. U sluaju industrijskog kapitala sam proces proizvodnje
organiziran je na kapitalistiki nain: kapital se koristi za kupnju proizvodnih
sredstava (strojeva, sirovina) i zapoljavanje radne snage, ime se pokree
proces proizvodnje pod vodstvom kapitalista (ili njegovih zastupnika). Tako
proizvedeni proizvodi se onda prodaju. Ako je prihod od prodaje vei od
ukupnih trokova za sredstva za proizvodnju i nadnice, onda se izvorno
uloeni kapital nije samo reproducirao, nego je donio i dobit.
Kapital u upravo skiciranom znaenju postojao je u praktiki svim
drutvima (posebno kao kamatonosni i trgovinski kapital) koja su poznavala
razmjenu i novac, no pritom je u pravilu igrao samo podreenu ulogu, a
dominirala je proizvodnja za zadovoljenje neposrednih potreba. O kapital-
izmu moemo govoriti tek kada su trgovina i prije svega proizvodnja
organizirane preteno kapitalistiki, tj. kada su orijentirane na dobit, a ne
vie na zadovoljenje potreba. Kapitalizam u tom smislu prije svega je novov-
jekovno-europska pojava.
Korijeni tog novovjekovnog kapitalistikog razvoja u Europi seu
natrag sve do visokog srednjeg vijeka. Isprva je meunarodna trgovina orga-
nizirana na kapitalistikim osnovama, pri emu su srednjovjekovni "kriarski
ratovi" vojno-pljakaki pohodi velikih razmjera igrali vanu ulogu u
irenju trgovine. Trgovci, koji su izvorno samo kupovali proizvode koje bi
zatekli kako bi ih drugdje prodavali, s vremenom su sve vie kontrolirali i
samu proizvodnju: naruivali su odreeni tip proizvoda, pokrivali trokove
sirovina i diktirali cijenu po kojoj su preuzimali gotov proizvod.
Razvoj europske kulture i europskog kapitala zatim je doivio presudan
uzlet tijekom 16. i 17. stoljea. Ono to se u kolskim udbenicima rado naziva

29
"doba otkria", Marx je saeo na sljedei nain: "Otkrie zlatnih i srebrnih
zemalja u Americi, istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje uroenika u
rudnike, poetak osvajanja i pljakanja Istone Indije, pretvaranje Afrike u
jedan zabran za trgovinski lov na crnokoce, eto ta je navestilo zoru ere kap-
italistike proizvodnje. [...] Blago koje je izvan Evrope sticano neposrednom
pljakom, porobljavanjem i razbojnitvom, priticalo je u maticu zemlju i tu
se pretvaralo u kapital." (MED 21, str. 662, 664-665)
Unutar Europe kapitalistika je proizvodnja zahvaala sve vie po-
druj, nastajale su manufakture i tvornice, a pored trgovinskog kapitala na
koncu su se etablirali i industrijski kapitalisti koji su u sve veim proizvodnim
pogonima zapoljavali sve vei broj najamnih radnika. U kasnom 18. i ranom
19. stoljeu industrijski se kapitalizam isprva razvijao u Engleskoj, a u 19. su
se stoljeu prikljuili Francuska, Njemaka i SAD. U 20. stoljeu dolazi do
temeljite kapitalizacije gotovo itavog svijeta, ali i do pokuaja nekoliko zemalja
poput Rusije ili Kine da tom razvoju izmaknu izgradnjom "socijalistikog
sistema" (usp. 12. poglavlje). S kolapsom Sovjetskog Saveza i reorijentacijom
Kine prema trino-privrednim i kapitalistikim strukturama, kapitalizam na
poetku 21. stoljea barem geografski vie ne poznaje granice. Svijet dodue
jo uvijek nije do kraja kapitaliziran (kao to pokazuje i letimian pogled na
velike dijelove Afrike), no to nije rezultat eventualnog otpora s kojim bi se
kapitalizam susretao, nego posljedica injenice da uvjeti oplodnje kapitala
nisu u svim dijelovima svijeta jednako povoljni, a kapital uvijek trai najbolje
uvjete za stvaranje dobiti, zbog ega manje povoljna podruja neko vrijeme
mogu ostati po strani (usp. za uvod u razvojnu povijest kapitalizma Conert
1998).

1.2 NASTANAK RADNIKOG POKRETA

Preduvjet za razvoj industrijskog kapitalizma nije bio samo nastanak adek-

vatno velikih bogatstava, nego i "osloboenje" radne snage: stvaranje skupine
ljudi koji s jedne strane vie nisu podlijegali feudalnim odnosima zavisnosti,
nego su bili formalno slobodni i time uope u mogunosti prodavati svoju
radnu snagu, a s druge strane "osloboeni" svakog izvora prihoda, to prije

30
svega znai da nisu posjedovali nikakvu zemlju od ijeg su obraivanja mogli
ivjeti, pa su bili prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kako bi preivjeli.
Osiromaeni ili sa svoje zemlje protjerani sitni seljaci (vlastelini su
obraivanu zemlju esto pretvarali u zemlju za ispau stoke jer je to za njih
bilo isplativije), bankrotirane zanatlije i nadniari inili su jezgru tog "prole-
tarijata". Oni su, esto uz primjenu najbrutalnijeg dravnog nasilja (progon
"skitnica" i "prosjaka", stvaranje tzv. "workhouses" ["radnih kua"]), prisiljavani
na permanentni najamni rad. Nastanak novovjekovnog kapitalizma nije bio
miran, nego duboko nasilan proces o kojemu Marx u Kapitalu pie: "Ako
novac, kako veli Augier [francuski novinar nap. M.H.], 'dolazi na svet s
mrljama krvi na jednom obrazu', kapital se raa lijui krv i prljavtinu iz svih
svojih pora, od glave do pete." (MED 21, str. 670)
Uz cijenu strahovitih ljudskih rtava, poetkom 19. stoljea u Europi
se (najranije u Engleskoj) razvija industrijski kapitalizam: radno vrijeme od
petnaest do esnaest sati dnevno, djeji rad na koji se prisiljavalo ve es-
togodinjake ili sedmogodinjake, bili su jednako tako uobiajeni i raireni
kao i po zdravlje ekstremno tetni i opasni radni uvjeti. A sve to uz nadnice
koje su jedva dostajale za golo preivljavanje.
Protiv tih se uvjeta javljao otpor s razliitih strana. Radnici i rad-
nice su pokuali postii vee nadnice i bolje uvjete rada. Sredstva kojima
su to pokuavali ostvariti bila su vrlo razliita i sezala su od peticija, preko
trajkova do militantnih sukobljavanja. trajkovi su esto bili nasilno gueni
mobilizacijom policije i vojske, prvi sindikati su proganjani kao "prevratni-
ka" udruenja, a "kolovoe" osuivane na zatvorske kazne. Tijekom cijelog
19. stoljea vodila se borba za priznanje sindikata i trajkova kao legitimnih
sredstava borbe.
S vremenom su i prosvjeeniji graani, pa ak i pojedini kapitalisti,
poeli kritizirati bijedne uvjete u kojima je velik dio u zamahu industrijal-
izacije stalno rastueg proletarijata bio prisiljen ivotariti. A na koncu je i
drava morala uvidjeti da mladi mukarci koji su kao djeca bili podvrgnuti
pretjerano dugom radnom vremenu u tvornicama zdravstveno nisu bili
sposobni za vojnu slubu. Dijelom pod pritiskom sve snanije radnike klase,
dijelom kao rezultat uvida da i kapital i drava kao radnike i vojnike trebaju
koliko-toliko zdrava ljudska bia, u 19. stoljeu poinju se donositi prvi
"tvorniki zakoni": cijelim nizom zakona (opet prvo u Engleskoj) propisana

31
je minimalna zdravstvena zatita za zaposlene, minimalna dob za djeji rad
je podignuta, a maksimalno dnevno radno vrijeme snieno. Naposljetku je
ogranieno i radno vrijeme za odrasle. U veini brani uveden je radni dan
u trajanju od dvanaest, a kasnije od deset sati.
Tijekom 19. stoljea radniki je pokret ojaao, nastajali su sindikati,
radnike udruge, a na koncu i radnike stranke. S proirenjem glasakog
prava, koje je isprva bilo privilegija posjednikih klasa (tonije: mukaraca
meu njima), i parlamentarne frakcije tih radnikih stranaka poele su sve
vie rasti. Stalni predmet sporova bio je cilj borbe radnikog pokreta: je li
ga trebalo ograniiti na reformiranje kapitalizma ili teiti njegovu ukidanju?
Jednako sporno bilo je pitanje jesu li drava i vlada protivnici protiv kojih
se treba boriti kao i protiv kapitala ili je rije o moguim saveznicima koje
je samo trebalo pridobiti za vlastite, ispravne ciljeve.
Od poetka 19. stoljea nastaje cijeli niz analiza kapitalizma, utopijskih
koncepcija socijalizma, reformskih prijedloga i strategijskih nacrta o pitanju
kako te ciljeve najbolje postii. U tim konfrontacijama Marx i Engels od sredine
19. stoljea stjeu sve vei utjecaj. Do kraju stoljea, kada su obojica ve bila
mrtva, "marksizam" e se etablirati kao dominanta unutar meunarodnog
radnikog pokreta. Pritom meutim moramo postaviti i pitanje koliko je taj
"marksizam" jo imao veze s Marxovom teorijom.

1.3 MARX I "MARKSIZAM"

Karl Marx (1818-1883) je roen u Trieru. Potjecao je iz obrazovane malograan-

ske obitelji, njegov otac je bio odvjetnik. U Bonnu i Berlinu Marx je formalno
studirao pravo, ali se preteno bavio jo uvijek dominantnom filozofijom
Hegela (1770-1831) i mladohegelijanaca (radikalnom grupom Hegelovih
uenika). Godine 1842/43. Marx je bio urednik novine Rheinische Zeitung,
koja se kao organ liberalne buroazije Rajnske pokrajine opozicijski postavila
spram autoritarne pruske monarhije (koja je tada vladala i Rajnskom pokra-
jinom). U svojim lancima Marx je kritizirao prusku politiku, pri emu mu
je kao mjerilo kritike posluilo Hegelovo shvaanje "biti" drave, naime kao
ostvarenja "razumne slobode" s onu stranu i iznad svih klasnih interesa. Marx
se u svom publicistikom radu sve vie susretao s ekonomskim pitanjima,

32
to je za posljedicu imalo da mu je Hegelova filozofija drave poela izgledati
sve upitnija.
Pod utjecajem radikalne kritike Hegela Ludwiga Feuerbacha (1804-
1872), Marx je sada pokuao umjesto od Hegelovih apstrakcija polaziti od
"zbiljskog ovjeka". Tako su 1844. nastali tek posthumno objavljeni Ekon-
omsko-filozofski rukopisi. Tu je razvio svoju "teoriju otuenja", koja e u 20.
stoljeu uivati izvanredno bogatu recepciju. Marx je pokuao pokazati da
su zbiljski ljudi u kapitalistikim odnosima "otueni" od svoga "rodnog bia"
(Gattungswesen), dakle od onoga to ih razlikuje od ivotinja, naime da kroz
rad razvijaju svoje sposobnosti i snage: kao najamni radnici ne raspolau
ni proizvodima svoga rada, niti kontroliraju vlastiti radni proces, jer oboje
podlijee dominaciji kapitalista. Komunizam, ukidanje kapitalizma, Marx
stoga shvaa kao nadilaenje otuenja, kao ponovno prisvajanje ljudskog
rodnog bia od strane zbiljskih ljudi.
Ve za vrijeme rada za Rheinische Zeitung Marx je upoznao Friedricha
Engelsa (1820-1895), sina tvorniara iz Barmena (danas dio Wuppertala).
Roditelji su Engelsa 1842. poslali u Englesku na dovretak kolovanja za tr-
govca. Engels je tamo vidio svu bijedu engleskog industrijskog proletarijata.
Krajem 1844. Marx i Engels uspostavljaju blizak prijateljski odnos koji e
opstati do kraja njihovih ivota.
Godine 1845. skupa piu (posthumno objavljenu) Njemaku ideologiju,
spis koji se trebao obraunati ne samo s "radikalnom" mladohegelijanskom
filozofijom, nego i, kako e Marx kasnije istaknuti, njihovom vlastitom
"nekadanjom ... filozofskom saveu" (MED 20, str. 333). Kao i u Marxovim
kratko vrijeme prije toga napisanim Tezama o Feuerbachu, tu kritiziraju
posebno filozofsko shvaanje o "ljudskoj biti" i njezinu "otuenju". Umjesto
toga istrauju stvarne drutvene odnose u kojima ljudi ive i rade. Pojam
ljudskog rodnog bia ili ljudske biti kasnije se vie ne pojavljuje u Marxovu
radu, a otuenje spominje samo vrlo rijetko i neodreeno. No u diskusijama
oko Marxa i dalje plamte estoki sporovi o pitanju da li je teoriju otuenja
doista napustio ili je samo vie nije gurao u prvi plan. Sporovi o postojanju
ili nepostojanju konceptualnog raskida izmeu spisa "mladog" i "kasnog"
Marxa tiu se prije svega tog pitanja.
Marx i Engels su postali nairoko poznati kao autori Komunistikog
manifesta, programatskog teksta koji je objavljen 1848., netom prije izbijanja

33
revolucije iste godine, pisanog po nalogu Saveza komunista, male revolu-
cionarne organizacije koja je postojala tek kratko vrijeme. U Manifestu su
vrlo saeto i na iznimno pregnantnom jeziku skicirali uspon kapitalizma,
sve otrije izbijanje klasnog antagonizma izmeu buroazije i proletarijata
te neizbjenost proleterske revolucije. Ta je revolucija trebala dovesti do ko-
munistikog drutva, drutva utemeljenog na ukidanju privatnog vlasnitva
nad sredstvima za proizvodnju.
Nakon poraza revolucije iz 1848. Marx je morao bjeati iz Njemake.
Na koncu se nastanio u Londonu, tada neospornom sredita kapitalizma, a
time i na najboljem mjestu za studij razvoja kapitalizma. Pored toga, ivot u
Londonu omoguio mu je pristup golemoj biblioteci British Museuma.
Komunistiki manifest bio je vie rezultat genijalne intuicije nego
iscrpnog znanstvenog poznavanja materije (neke iskaze, primjerice tvrdnju
o tendenciji apsolutne imizeracije radnika, kasnije je revidirao). Marx se
dodue ve tijekom 1840-ih bavio ekonomskom literaturom, ali obuhvatno
i produbljeno bavljenje politikom ekonomijom zapoinje tek u Londonu.
To je krajem 1850-ih rezultiralo planovima za projekt "Kritike politike
ekonomije" u nekoliko knjiga. Tako od 1857. nastaje niz prilino obuhvatnih
rukopisa koje Marx meutim nije ni dovrio ni objavio (izmeu ostalog Uvod
iz 1857., Grundrisse [Osnovi kritike politike ekonomije] iz 1857/58. i Teorije
o viku vrijednosti iz 1861-1863.).
Marx je do kraja svoga ivota radio na tom projektu, ali je samo vrlo
malo toga uspio objaviti: kao svojevrsni preludij 1859. izlazi Prilog kritici
politike ekonomije, kratak spis o robi i novcu koji meutim nije nastavio.
Umjesto toga, 1867. izlazi prvi tom Kapitala, a 1872. njegovo izmijenjeno drugo
izdanje. Drugi i trei tom izlaze tek nakon Marxove smrti, 1885. odnosno
1894. godine, a izdaje ih Friedrich Engels (za prikaz izdavake i urednike
povijesti, vidi Hecker 1999).
No Marx se nije ograniio samo na znanstveni rad. Godine 1864.
igrao je ulogu u osnivanju Meunarodne udruge radnike (Prve Interna-
cionale) u Londonu, a formulirao je i njezinu Inauguralnu adresu, koja je
sadravala programatske ideje, kao i nacrte statuta. Kao lan Generalnog
vijea Internacionale i u narednim je godinama vrio presudan utjecaj na
njezinu politiku. Internacionala je putem svojih razliitih nacionalnih sekcija
podravala osnivanje socijaldemokratskih radnikih stranaka u mnogim

34
europskim zemljama. Internacionala je 1870-ih rasputena, dijelom zbog
internih sukoba, a dijelom i zbog toga to je kao centralistika organizacija,
koja je postojala pored tih pojedinanih stranaka, postala suvina.
Za socijaldemokratske stranke Marx i Engels su fungirali kao svo-
jevrsni think tank: preko pisama su bili u kontaktu s mnogim voama tih
stranaka i pisali su lanke za socijaldemokratski tisak. Trailo se njihovo
oitovanje o najrazliitijim politikim i znanstvenim pitanjima. Njihov ut-
jecaj bio je najvei u 1869. osnovanoj njemakoj Socijaldemokratskoj partiji
(SPD), koja se posebno brzo razvijala, pa je uskoro postala i uzorom za sve
druge stranke.
Engels je za njemake socijaldemokrate napisao niz popularizatorskih
spisa, meu kojima se posebno istie takozvani Anti-Dhring. Taj spis, posebno
u njegovoj na mnoge jezike prevedenoj skraenoj verziji Razvitak socijalizma
od utopije do nauke, prije Prvog svjetskog rata je bio jedan od najitanijih
tekstova u radnikom pokretu. Nasuprot tome, Kapital je recipirala samo vrlo
mala manjina. Engels se u Anti-Dhringu kritiki bavi nazorima berlinskog
privatnog docenta Eugena Dhringa. Dhring je tvrdio da je stvorio novi
obuhvatni sistem filozofije, politike ekonomije i socijalizma i poeo stjecati
sve vie poklonika unutar njemake Socijaldemokratske partije.
Dhringov uspjeh poivao je na u radnikom pokretu sve snanijom
potrebom za "svjetonazorom", za obuhvatnim objanjenjem svijeta koje bi
osiguralo orijentaciju, a na svako pitanje prualo odgovor. Poto su najgori
ekscesi ranog kapitalizma bili uklonjeni, a svakodnevno preivljavanje na-
jamnih radnika bilo koliko-toliko osigurano, poela se razvijati specifino
socijaldemokratska radnika kultura: u radnikim etvrtima su nastajali
radniki sportski klubovi, radniki pjevaki zborovi i udruge za radniko
obrazovanje. Velikim dijelom iskljuenoj iz vieg graanskog drutva i uz-
viene graanske kulture, u radnikoj su se klasi razvile paralelna kultura
svakodnevice i obrazovna kultura, koje su se svjesno pokuavale distancirati
od svog graanskog pandana, ali su ga ipak esto nesvjesno kopirale. Tako
je krajem 19. stoljea August Bebel, dugogodinji voa SPD-a, oboavan
u maniri punoj strahopotovanja, slinoj onoj kojom se sitno graanstvo
odnosilo prema Kaiseru Wilhelmu II. U toj je klima nastala potreba za obuh-
vatnom duhovnom orijentacijom koju bi se moglo suprotstaviti dominantnim

35
graanskim vrijednostima i graanskoj slici svijeta, u kojima se radnika
klasa nije pojavljivala ili se javljala samo u vrlo podreenoj poziciji.
Kako Engels Dhringa nije samo kritizirao, nego mu je na razliitim
podrujima htio suprotstaviti i "ispravne" pozicije "znanstvenog socijalizma",
poloio je temelje za "svjetonazorski marksizam" koji je socijaldemokratska
propaganda sa zahvalnou primila, a s vremenom samo uinila sve plonijim
i plonijim. Takav "marksizam" je svog najvanijeg predstavnika pronaao
u liku Karla Kautskog (1854-1938), koji je nakon Engelsove smrti pa sve do
Prvog svjetskog rata vaio za najvanijeg marksistikog teoretiara. Ono
to je na kraju 19. stoljea u socijaldemokraciji dominiralo pod oznakom
"marksizam" sastojalo se od skupa prilino shematskih shvaanja: krajnje
simplistiki materijalizam, graanska filozofija napretka, nekoliko jako po-
jednostavnjenih elemenata Hegelove filozofije i izmjeteni pojmovi Marxove
teorije kombinirani su u jednostavne formule i objanjenja svijeta. Posebno
istaknute znaajke tog popularnog marksizma bile su esto prilino rigidni
ekonomizam (tj. ideologija i politika se reduciraju na neposredno i svjesno
prevoenje ekonomskih interesa) i vrlo naglaen povijesni determinizam
koji je kraj kapitalizma i proletersku revoluciju smatrao dogaajima koji e
nastupiti s nunou prirodnih zakona. Ono to je u radnikom pokretu
bilo rasprostranjeno nije bila Marxova kritika politike ekonomije, nego taj
"svjetonazorski marksizam", koji je prije svega pruao identitet: pokazao je
gdje kao radnik i socijalist pripada, a sve probleme je objanjavao na najj-
ednostavniji mogui nain.
Nastavak i daljnje pojednostavnjenje tog svjetonazorskog marksizma
zbili su se u okviru "marksizma-lenjinizma". Lenjin (1870-1924), poetkom
dvadesetog stoljea najutjecajniji predstavnik ruske socijaldemokracije, cijelim
je svojim miljenjem bio ukorijenjen u upravo skiciranom svjetonazorskom
marksizmu. Prenapuhano samopoimanje tog "marksizma" Lenjin iznosi bez
ikakva uvijanja: "Marksistika doktrina je svemona jer je istinita. Ona je
celovita i harmonina, i daje ljudima integralnu koncepciju sveta." (Lenjin,
1913)
Politiki, Lenjin je prije 1914. uvijek podravao socijaldemokratski
centar oko Karla Kautskog, protiv lijevog krila koje je reprezentirala Rosa
Luxemburg (1871-1919). Raskid nastupa tek s poetkom Prvog svjetskog
rata, kada SPD u parlamentu glasa u korist ratnih kredita koje je traila

36
njemaka vlada. S tim trenutkom poinje cijepanje radnikog pokreta: na
socijaldemokratsko krilo, koje e se u nadolazeim desetljeima i teorijski i
praktino sve vie udaljavati od Marxove teorije i cilja nadilaenja kapitalizma,
te komunistiko krilo, koje je dodue njegovalo marksistiku frazeologiju i
revolucionarnu retoriku, ali se njima sluilo prije svega za unutarnjopolitike
i vanjskopolitike zaokrete Sovjetskog Saveza (primjerice, neto kasnije,
povodom pakta izmeu Hitlera i Staljina).
Nakon njegove smrti, komunistiko krilo radnikog pokreta Lenjina
je vrlo brzo pretvorilo u svog marksistikog sveca zatitnika. Njegovi, najee
aktualnim povodima motivirani, polemiki spisi proglaeni su najviim
izrazom "marksistike znanosti" i, spojeni s ve postojeim "marksizmom",
pretvoreni u dogmatian sistem filozofije ("dijalektiki marksizam"), povijesti
("historijski materijalizam") i ekonomije u "marksizam-lenjinizam". I ta
varijanta svjetonazorskog marksizma sluila je prije svega stvaranju identiteta
i, naroito u Sovjetskom Savezu, legitimiranju vlasti partije i guenju svake
otvorene diskusije.
Danas nairoko rasprostranjene predodbe o tome o emu se kod
Marxa i u Marxovoj teoriji zapravo radi bez obzira na to je li sud pozitivan
ili negativan poivaju u bitnome na tom svjetonazorskom marksizmu. I
mnogi itatelji i itateljice ovog uvoda vjerojatno dobar dio svojih, njima sas-
vim samorazumljivih, nazora o Marxovoj teoriji crpe iz tog svjetonazorskog
marksizma. Za velik dio onoga to je u 20. stoljeu vailo za "marksizam"
ili "marksizam-lenjinizam" vrijedi meutim vrlo vjerojatno ono to je Marx
izjavio pred svojim zetom Paulom Lafargueom kada ga je ovaj obavijestio o
francuskom "marksizmu": "ako je to marksizam, onda ja nisam marksist."
(MED 42, str. 336)12
Nije meutim ostalo na tom svjetonazorskom marksizmu. Na pozadini
cijepanja radnikog pokreta na socijaldemokratsko i komunistiko krilo te
razoaranja revolucionarnih nada nakon Prvog svjetskog rata, 1920-ih i 1930-ih
godina razvile su se razliite (i razliito dalekosene) varijante "marksistike"
kritike svjetonazorskog marksizma. Te nove struje, povezane, izmeu osta-
lih, s imenima Karla Korscha, Georga Lukcsa i Antonija Gramscija (ije su

12 Izvor anegdote je Engelsovo pismo Bernsteinu od 2./3. studenog 1882. u kojemu Engels prepriava
Marxov razgovor s Lafargueom. (nap. ur.)

37
Zatvorske biljenice, meutim, objavljene tek poslije Drugog svjetskog rata),
ali i s "Frankfurtskom kolom", koju su osnovali Max Horkheimer, Theodor
W. Adorno i Herbert Marcuse, retrospektivno se esto saima pod etiketom
"Zapadni marksizam" (vidi knjigu Dietharda Behrensa).
No taj Zapadni marksizam dugo se vremena ograniavao na kritiku
filozofskih i povijesno-teorijskih temelja tradicionalnog marksizma "dija-
lektikog" i "historijskog materijalizma". Da je u svjetonazorskom marksizmu
kritika politike ekonomije reducirana na "marksistiku politiku ekonomiju",
uz gubitak obuhvatnijeg smisla rijei "kritika", stvarno je u fokus dospjelo tek
1960-ih i 1970-ih. Uslijed studentskog pokreta i prosvjeda protiv amerikog
rata u Vijetnamu, 1960-ih dolazi do globalnog uspona lijevih pokreta, s onu
stranu socijaldemokratskih ili komunistikih stranaka radnikog pokreta te
do ponovnog otvaranja diskusija o Marxovoj teoriji. Tek tada poinje i iscrpna
rasprava o Marxovoj kritici politike ekonomije. Pritom su vrlo utjecajni bili
i spisi Louisa Althussera i njegovih suradnika (Althusser 1965; Althusser/
Balibar 1965). Osim toga, diskusija se sada vie nije ograniavala samo na
Kapital, nego je obuhvatila i druge ekonomsko-kritike spise poput Grundrisse,
rukopisa koji su postali vrlo popularni zahvaljujui knjizi Romana Rosdolskog
(1968). Za zapadnonjemake rasprave o teorijskoj strukturi Marxove kritike
politike ekonomije centralnu su ulogu prije svega imali lanci Hansa-Georga
Backhausa (sabrani u Backhaus 1997) i knjiga Helmuta Reichelta (1970),
koji su pruali vane poticaje za novo itanje Marxovih ekonomsko-kritikih
spisa o kojemu je ve ranije bila rije. I ovaj uvod sadrajno stoji u kontekstu
tog "Novog itanja Marxa"13. Dosad tek naznaene razlike izmeu "kritike
politike ekonomije" i "marksistike politike ekonomije" postat e jasnije u
poglavljima koja slijede.

13 Izraz "novo itanje Marxa" prvi je koristio Hans-Georg Backhaus u predgovoru svojih sabranih lanaka
(Backhaus 1997). Zgusnut pregled pojedinih stupnjeva razvoja Novog itanja Marxa daje Elbe (2003).
Noviji prilozi raspravi su, izmeu ostalog, Brentel (1989), Behrens (1993a, 1993b), Heinrich (1999),
Backhaus (2000), Rakowitz (2000), Milios/Dimoulis/Economakis (2002), Reichelt (2002). I Postone
(2003) pripada u taj kontekst.

38
2. PREDMET KRITIKE POLITIKE
EKONOMIJE

Marx u Kapitalu istrauje kapitalistiki nain proizvodnje. Pitanje meutim

glasi na koji nain kapitalizam ovdje postaje predmetom istraivanja: u tekstu
nailazimo i na apstraktno-teorijska istraivanja novca i kapitala i na povijesne
dijelove, primjerice o pitanju nastanka kapitalistikih odnosa u Engleskoj. Je
li dakle u prvom redu rije o temeljnim crtama ope povijesti razvoja kapi-
talizma, odreenoj fazi kapitalizma ili apstraktno-teorijskom prikazu naina
funkcioniranja kapitalizma? Ili, openitije formulirano: u kakvom odnosu
stoje teorijski prikaz i povijest unutar kritike politike ekonomije?
Daljnje pitanje tie se odnosa Marxova prikaza kapitalistikog nai-
na proizvodnje i graanske ekonomske teorije: daje li Marx samo jo jednu
teoriju o nainu funkcioniranja kapitalizma? Svodi li se "kritika" u projektu
kritike politike ekonomije samo na to da se u postojeim teorijama ukae
na ovu ili onu greku, kako bi se na koncu ponudilo bolju varijantu te teori-
je? Ili "kritika" ovdje nastupa s bitno obuhvatnijim ambicijama? Openitije
formulirano: to uope znai "kritika" u okviru kritike politike ekonomije?

2.1 TEORIJA I POVIJEST

Ve je Engels sugerirao "historizirano" itanje Marxova prikaza. U recenziji

ranog spisa Prilog kritici politike ekonomije iz 1859. napisao je da Marxov
"logiki" (u smislu pojmovni, teorijski) prikaz kategorija nije nita drugo "do
istorijski nain tretiranja, samo osloboen istorijske forme i svih sluajnosti
koje smetaju" (MED 20, str. 468). Karl Kautsky, koji je 1887. objavio popu-
laran saetak prvog toma Kapitala, pie da je Kapital "u bitnome historijsko
djelo" (Kautsky 1887, str. XI).

39
 Poetkom 20. stoljea meu vodeim teoretiarima radnikog
pokreta vailo je za ope mjesto da je kapitalizam stupio u novu razvojnu
fazu "imperijalizam". Marxov Kapital je shvaen kao analiza "konkurentsk-
og kapitalizma", faze razvoja kapitalizma koja je prethodila imperijalizmu.
Marxovo istraivanje bi, sukladno tome, bilo potrebno historijski nastaviti
analizom imperijalizma kao nove faze kapitalizma. Rudolf Hilferding (1910),
Rosa Luxemburg (1913) i Lenjin (1917) na razliite su se naine onda prih-
vatili tog zadatka.
I od dananjih se ekonomista esto moe uti da je Marxova analiza,
ukoliko je unaprijed ne odbijaju, u najboljem sluaju do odreene mjere
primjenjiva na 19. stoljee. U 20. su se stoljeu, meutim, ekonomski odnosi
navodno do te mjere promijenili da Marxa ine potpuno beskorisnim (zbog
ega ga se onda na veini ekonomskih fakulteta i ne spominje).
Toj vrsti "historizirajuih" itanja, koja su tipina i za mnoge uvode
u Kapital, u najmanju ruku proturjei Marxovo shvaanje vlastitog rada. U
predgovoru prvog toma Kapitala Marx o predmetu svoga istraivanja pie:
"Ono to ja u ovom delu imam da istraim jesu kapitalistiki nain proizvod-
nje i odnosi proizvodnje i prometa koji mu odgovaraju. Dosad je Engleska
klasina zemlja toga naina proizvodnje. To je razlog to ona slui kao glavna
ilustracija za moje teorijsko izlaganje. [...] U samoj stvari, ne radi se o viem ili
niem stupnju razvitka drutvenih antagonizama koji proistiu iz prirodnih
zakona kapitalistike proizvodnje. Radi se o samim tim zakonima" (MED
21, str. 14).
Marx ovdje eksplicitno kae da se ne kani baviti ni povijeu ni
odreenom historijskom fazom kapitalizma, nego njegovom teorijskom
analizom: predmet istraivanja su bitna odreenja kapitalizma, ono to pored
svih historijskih promjena mora ostati isto da bi uope mogli govoriti o ka-
pitalizmu. Cilj dakle nije prikazati neki (vremenski ili geografski) odreeni
kapitalizam, nego, kako to Marx kae na kraju treeg toma Kapitala, "samo
unutranju organizaciju kapitalistikog naina proizvodnje, tako rei njegov
idealni presek" (MED 23, str. 691).
No Marx je time formulirao tek zahtjev koji postavlja vlastitom
prikazu. Hoe li ga na koncu i ispuniti, hoe li doista uspjeti prikazati kapi-
talistiki nain proizvodnje "u njegovom idealnom presjeku", pitanje je kojim
emo se jo baviti kada se budemo bavili detaljima tog prikaza.

40
 U svakom sluaju, navedeni iskazi jasno daju do znanja na kojoj razini
apstrakcije se kreemo: ako se analiza odvija na razini "idealnog presjeka"
kapitalistikog naina proizvodnje, onda tek s njom dobivamo kategorije na
kojima bilo kakvo istraivanje odreene faze i povijesti kapitalizma mora
poivati.
Tvrdnja da je potrebno poznavati povijest kako bi se razumjela
sadanjost do odreene je mjere opravdana kada govorimo o isto dogaajnoj
povijesti, ali ona ne vrijedi za strukturnu povijest nekog drutva. Tu prije
vrijedi obrnuto: da bi se povijesno formiranje odreene socijalne i ekonomske
strukture uope moglo istraivati, potrebno je ve poznavati dovrenu struk-
turu tek tada uope moemo znati to u povijesti uope trebamo traiti.
Marx je tu misao formulirao uz pomo metafore: "U anatomiji ovjeka klju
je za anatomiju majmuna. U niim ivotinjskim vrstama mogu se, meutim,
nagovjetaji ka neem viem razumjeti samo ako je to vie ve poznato."
(MED 19, str. 22)14
Iz tog razloga svi "historijski" dijelovi u Kapitalu dolaze tek poslije
teorijskog prikaza odgovarajuih kategorija, a ne prije njega: tako se, prim-
jerice, slavno poglavlje o "Takozvanoj prvobitnoj akumulaciji", u kojemu je
rije o nastanku "slobodnih" najamnih radnika kao preduvjeta kapitalistikog
odnosa, ne nalazi na poetku prvog toma, nego na njegovom kraju. Povijesni
pasai dopunjavaju teorijski prikaz, ali ga ne konstituiraju.
No, iako je Kapital u prvom redu teorijsko djelo (koje analizira
potpuno razvijeni kapitalizam), a ne historijsko (koje bi se bavilo nastankom
kapitalizma), prikaz u njemu ipak nije ahistorijski u onom smislu u kojemu
to vrijedi za velik dio suvremene ekonomske znanosti. Potonja pretpostavlja
da postoji opi problem ekonomske aktivnosti koji vrijedi za svako drutvo
mora se proizvoditi, mora se vriti distribucija oskudnih resursa itd. Tom
problemu, za koji se pretpostavlja da je u svim povijesnim fazama u osnovi
isti, onda se pristupa i uz pomo u osnovi uvijek istih kategorija (pa tako neki
ekonomisti i kameni alat neandertalaca ve smatraju kapitalom). Nasuprot
tome, Marx je svjestan da kapitalizam predstavlja poseban povijesni nain

14 Prijevod izmijenjen. U citiranom prijevodu Grundrisse u izdanju beogradske Prosvete pod naslovom
Osnovi kritike politike ekonomije druga citirana reenica glasi: "Nasuprot tome, u niim ivotinjskim
vrstama mogu se nagovjetaji ka neem viem razumjeti samo ako je to vie ve poznato." Sintagma
"nasuprot tome" je prevoditeljski dodatak koji ne samo da nema pokria u njemakom originalu, nego
i pogreno sugerira opreku s prethodnom reenicom, a radi se o elaboraciji iste teze. (nap. ur.)

41
proizvodnje, koji se fundamentalno razlikuje od antikih robovlasnikih
drutava ili srednjovjekovnog feudalizma. Utoliko svaki nain proizvodnje
sadri specifine odnose iji prikaz zahtijeva kategorije koje su valjane samo
za taj nain proizvodnje. U tom su smislu i kategorije koje opisuju kapital-
istiki nain proizvodnje "historijske", a ne transhistorijske kategorije one
vrijede samo za povijesnu fazu u kojoj kapitalizam predstavlja dominantan
nain proizvodnje (vidi Kler/Wienold 2001, str. 165).

2.2 TEORIJA I KRITIKA

U "svjetonazorskom" marksizmu, o kojemu je ve bila rije, Marx je vaio

za najveeg ekonomistu radnikog pokreta, za utemeljitelja "marksistike
politike ekonomije" koju je bilo mogue suprotstaviti "graanskoj ekonomskoj
teoriji" (tj. onim kolama ekonomske teorije koje su se pozitivno referirale na
kapitalizam). Prema tom tumaenju, Marx je od Adama Smitha (1723-1790)
i Davida Ricarda (1772-1823), najvanijih predstavnika takozvane klasine
politike ekonomije, preuzeo radnu teoriju vrijednosti, po kojoj je vrijednost
robe odreena radnim vremenom potrebnim za njezinu proizvodnju. No
za razliku od klasinih politikih ekonomista, razvio je navodno i teoriju
eksploatacije radne snage i teoriju koja otkriva inherentno krizni karakter
kapitalizma. Prema tom vienju, ne postoje fundamentalne kategorijalne
razlike izmeu klasine i marksistike politike ekonomije, ve se razlike
svode samo na njihove teorijske rezultate.
To je u osnovi i shvaanje suvremene ekonomike: za nju je Marx po
sadraju svoje teorije predstavnik klasine politike ekonomije, koji samo
izvodi drugaije zakljuke od Smitha i Ricarda. A poto je klasina politika
ekonomija za modernu ekonomiku zastarjela (moderna se teorija oprostila
od odreenja vrijednosti preko radnog vremena), dananji su ekonomisti
uvjereni da se ni Marxovom teorijom vie nisu duni ozbiljno baviti.
Meutim, ve sam podnaslov Kapitala jasno daje do znanja da Marx
nije htio ponuditi alternativnu "politiku ekonomiju", nego "kritiku politike
ekonomije". Svaki novi znanstveni pristup, dodue, nuno ukljuuje i kritiku
dotad postojeih teorija, ve i stoga da bi potvrdio vlastito pravo na postojanje,
no Marxova ambicija bitno nadilazi takav oblik kritike. Nije htio kritizirati

42
samo pojedine teorije (iako i toga naravno ima u Kapitalu). Marxova kritika
cilja na cjelokupno polje politike ekonomije: htio je kritizirati kategorijalne
pretpostavke cijele jedne znanosti. Obuhvatan karakter svoje kritike razjas-
nio je jo krajem 1850-ih u pismu Ferdinandu Lassalleu: "Rad o kojemu je
prvenstveno rije, jest kritika ekonomskih kategorija ili, if you like; sistem
graanske ekonomije kritiki prikazan. To je u isti mah i prikaz sistema i
njegova kritika uz pomo prikaza." (MED 36, str. 502)
Ta kritika kategorija poinje ve kod najapstraktnije kategorije
politike ekonomije vrijednosti. Marx politikoj ekonomiji dodue priznaje
da je "analizovala vrednost i veliinu vrednosti i otkrila sadrinu koja se u
ovim oblicima krije", dakle vezu izmeu rada i vrijednosti, ali si "nikad nije
ni postavila pitanje zato ta sadrina uzima onaj oblik, odnosno zato se rad
predstavlja u vrednosti, a merenje rada njegovim vremenskim trajanjem u
veliini vrednosti proizvoda rada." (MED 21, str. 81) Marx ovdje u prvom
redu ne kritizira rezultate politike ekonomije, nego nain na koji postavlja
sama pitanja, tj. razliku izmeu onoga to politika ekonomija eli objasniti
i onoga to prihvaa kao toliko samorazumljivo da ne zahtijeva nikakvo
objanjenje (primjerice robni oblik proizvoda rada). Tako je Adam Smith,
jedan od utemeljitelja klasine politike ekonomije, pretpostavljao da ljudi za
razliku od ivotinja posjeduju "sklonost ka razmjeni". Tretiranje svih stvari
kao robe prema tome bi spadalo meu najopenitije ljudske karakteristike.
Drutveni odnosi poput razmjene i robne proizvodnje u politikoj
se ekonomiji "naturaliziraju" i "postvaruju", tj. drutvene se odnose shvaa
kao kvazi-prirodne karakteristike, u konanici kao karakteristike samih
stvari (stvari razmjensku vrijednost ne stjeu tek unutar odreene drutvene
strukture, nego im je ona navodno svojstvena sama po sebi). Kroz tu natu-
ralizaciju drutvenih odnosa izgleda kao da stvari posjeduju karakteristike i
autonomiju subjekata.
Marx je takve odnose okarakterizirao kao "ludost"15 (MED 21, str. 77),
govori o "avetinjskoj predmetnosti" (MED 21, str. 46) ili "tajnom svojstvu"16
(MED 21, str. 144). to svaka od tih sintagmi znai jo emo razmotriti u

15 Marx u originalu koristi glagol verrckt i izvedenu imenicu Verrcktheit. Verrckt moe znaiti "ludo"
i/ili "iracionalno", ali i "izmjeteno" (npr. etwas verrcken izmjestiti ili pomjeriti neto). Drugo se
znaenje u citiranom prijevodu gubi, ali bi ga u ovom kontekstu uvijek trebalo imati na umu. (nap.
ur.)
16 U originalu "okkulte Qualitt", dakle, doslovno "okultno svojstvo". (nap. ur.)

43
narednim poglavljima. U svjetonazorskom marksizmu, kao i u graanskoj
kritici Marxa, preko takvih se koncepcija u pravilu prelazilo ili ih se svodilo
na puke stilistike osebujnosti. No Marx je s takvim izrazima ciljao na za
kritiku politike ekonomije centralnu injenicu. Naime, da naturalizacija i
postvarenje drutvenih odnosa nipoto nisu posljedica greaka pojedinanih
ekonomista, nego su rezultat slike stvarnosti koja se kod lanova graanskog
drutva razvija sama od sebe na temelju njihova svakodnevnog iskustva. Na
kraju treeg toma Kapitala, Marx stoga moe zakljuiti da ljudi u graanskom
drutvu "ive u zaaran[om], izvrnut[om] i na glavu postavljen[om] svet[u]"
te da ta "religij[a] svakidanjeg ivota" (MED 23, str. 690) ne predstavlja
samo temelj svakodnevne svijesti, nego tvori i pozadinu kategorija politike
ekonomije.
Neto ranije smo postavili pitanje to rije "kritika" u kritici politike
ekonomije zapravo oznaava. Na to sada moemo dati privremen odgovor:
kritika cilja na razgradnju teorijskog polja (tj. samorazumljivih nazora i spontano
nastajuih predodbi) kojemu kategorije politike ekonomije duguju svoju
prividnu plauzibilnost "ludost" (Verrcktheit) politike ekonomije treba
postati razvidna. Ovdje se susreu kritika spoznaje (dakle pitanje kako je
spoznaja mogua?) i analiza kapitalistikih proizvodnih odnosa, a nijedna
od njih nije mogua bez druge.17
No Marx s Kapitalom nije namjeravao dati samo kritiku graanske
znanosti i graanske svijesti, nego i kritiku graanskih drutvenih odnosa.
U jednome pismu svoje djelo ne ba skromno opisuje kao "sigurno na-
jstranije missile [projektil op. prev.] koje je ikad baeno na glave buroazije
(ukljuujui i sopstvenike zemlje)" (MED 38, str. 498).
U tu svrhu, Marx eli ukazati na ljudsku i socijalnu cijenu koja je
neizbjeno povezana s kapitalistikim razvojem. Pokuava dokazati da se "u
okviru kapitalistikog sistema svi metodi za uveavanje drutvene proizvodne
snage rada izvode na raun individualnog radnika; sva sredstva za razvijanje
proizvodnje izopaavaju se u sredstva za eksploataciju proizvoaa i gospo-
darenje nad njima" (MED 21, str. 571). Ili kao to je to formulirao na drugome

17 U povijesti svjetonazorskog "marksizma" (ba kao i u graanskoj kritici Marxa), spoznajnoteorijska

strana Marxove argumentacije u pravilu je zanemarena. Tek s obnovom diskusija o Marxovoj teoriji
1960-ih i 1970-ih godina spoznajnokritika strana u opreci spram ekonomistiki reducirane recepcije
Marxa (koja je u Marxu htjela vidjeti samo "boljeg" ekonomista) dospijeva u prvi plan.

44
mjestu: "Kapitalistika proizvodnja razvija, dakle, tehniku i kombinaciju
drutvenog procesa proizvodnje samo istovremenim potkopavanjem izvora
svakog bogatstva: zemlje i radnika." (MED 21, str. 446)
No Marx s takvim iskazima ne cilja na moralnu kritiku. Kapitalizmu
(ili ak pojedinanim kapitalistima) ne predbacuje da kre nekakve vjene
norme pravednosti. Umjesto toga, cilj mu je konstatirati injenino stanje:
kapitalizmu je imanentan duboko destruktivan potencijal, koji se uvijek iznova
aktivira (vidi poglavlja 5 i 9). Zbog svog naina funkcioniranja, kapitalizam
uvijek iznova mora povrijediti elementarne ivotne interese radnika i radnica.
U kapitalizmu je te elementarne ivotne interese mogue samo ogranieno i
privremeno tititi. Temeljita promjena te situacije stoga bi zahtijevala njegovo
ukidanje.
Marx bezobzirnostima kapitalizma ne suprotstavlja zagovor moralnog
"prava" na neoteen ivot ili neto tome slino. Umjesto toga, polae nadu u
to da e s rastuom spoznajom o destruktivnoj prirodi kapitalistikog sustava
(koju je mogue konstatirati i bez ikakva prizivanja morala) radnika klasa
krenuti u borbu protiv tog sustava ne iz moralnih razloga, nego iz vlastitog
interesa. No taj interes nije interes za poboljanje vlastitog poloaja unutar
kapitalizma, nego interes za dobrim i sigurnim ivotom, koji je mogue
ostvariti samo s onu stranu kapitalizma.

2.3 DIJALEKTIKA MARKSISTIKO AROBNO ORUJE?

Kad god se govori o Marxovoj teoriji, prije ili poslije pada i rije "dijalektika"
(ili: dijalektiki razvoj, dijalektika metoda, dijalektiki prikaz), a da se pritom
najee ne objanjava pretjerano precizno na to se pod tim uope misli.
Posebno u raspravama unutar "partijskog marksizma" suprotstavljene su se
strane esto meusobno optuivale za "nedijalektiko shvaanje" spornih
tema. I danas se u marksistikim krugovima rado istie da neka stvar s ne-
kom drugom stoji u "dijalektikom odnosu", ime je onda navodno sve ve
objanjeno. A na kritika potpitanja kao odgovor se nerijetko dobiva samo
sveznadarski nalog da ovu ili onu stvar jednostavno treba "promatrati dija-
lektiki". No u tim se situacijama ne bi trebalo dati zastraiti, nego deurnog
sveznadara uvijek iznova nervirati s pitanjem to pod "dijalektikom" zapravo

45
misli i kako to "dijalektiko gledite" zapravo izgleda. Nadmeni govor o "di-
jalektici" tada se nerijetko vrlo brzo svede na priprostu injenicu da sve na
neki nain ovisi o svemu drugom, stoji u odnosu uzajamne zavisnosti neke
vrste, i dojam da je cijela pria prilino komplicirana. To je dodue u veini
sluajeva tono, ali i dalje ne govori puno.
Kada se govori o dijalektici u manje povrnom smislu, moemo raz-
likovati dvije razliite upotrebe tog pojma. S jedne strane, dijalektika, slijedei
Engelsov ve spomenuti Anti-Dhring, biva shvaena kao "nauka o optim
zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog drutva i miljenja" (MED 31,
str. 109). Dijalektiki razvoj prema tom se shvaanju ne odvija ravnomjerno
i linearno, ve je posrijedi "kretanje u proturjejima". Za to kretanje naroito
vrijede "prelazak kvantiteta u kvalitet" i "negacija negacije".18 Dok je Engels
bio svjestan da s tom vrstom opih iskaza jo nita nismo spoznali o konk-
retnim individualnim procesima19, u okviru "svjetonazorskog marksizma"
to je bilo sve samo ne jasno. Tu se "dijalektiku" shvaalo kao opu znanost
razvoja, esto i kao svojevrsni kamen mudrosti pomou kojega se ba sve
moe objasniti.
Drugi nain govora o dijalektici odnosi se na oblik prikaza u kritici
politike ekonomije. Marx na razliitim mjestima govori o svojoj "dijalek-
tikoj metodi", pri emu odaje priznanje i Hegelovim postignuima, u ijoj
je filozofiji dijalektika igrala centralnu ulogu. No pritom Hegela istovremeno
optuuje da je dijalektiku "mistificirao", pa stoga ni Marxova dijalektika nije
identina s Hegelovom (MED 21, str. 25). Ta metoda postaje vana pri "dija-
lektikom prikazu" kategorija. To znai da se u tijeku prezentacije pojedine
kategorije razvijaju iz drugih kategorija: ne predstavlja ih se jednostavno
jedne pored drugih ili jedne za drugima cilj je uiniti razvidnim njihov
unutarnji odnos (u kojoj mjeri jedna kategorija ini drugu nunom). Struktura
prikaza za Marxa stoga nije puko pitanje didaktike, nego i sama posjeduje
18  relazak kvantiteta u kvalitet neka veliina kvantitativno raste dok se na koncu ne promijeni njezin
P
kvalitet. Kada zagrijavamo vodu, njezina temperatura raste, ali ona i dalje ostaje u tekuem stanju, dok
na 100 stupnjeva Celzijusa na koncu ne postane parom. Negacija negacije u razvoju nakon negacije
izvornog stanja slijedi daljnja negacija. Sjeme izraste u biljku, biljka je "negacija" sjemena; ako biljka
daje plodove i proizvodi novo sjeme u veem broju, to je negacija biljke, pa time dobivamo negaciju
negacije. Ona nas meutim ne vraa ishodinoj toci, nego je reproducira na vioj razini sjeme se
umnoilo.
19 Engels tako u Anti-Dhringu pie: "Razume se samo od sebe da jo nita ne kaem o specijalnom
procesu razvitka kroz koji prolazi, na primer, zrno jema poev od klijanja pa do smrti biljke koja je
donela plod, ako kaem da je to negacija negacije." (MED 31, str. 108)

46
presudan sadrajni znaaj. Taj dijalektiki prikaz, meutim, nipoto nije
rezultat "primjene" neke postojee gotove "dijalektike metode" na materijal
politike ekonomije. Takvu je "primjenu" na umu imao Ferdinand Lassalle,
to je Marxa navelo na to da u jednom pismu Engelsu napie sljedee: "On
e na svoju tetu uvideti da je jedna stvar kritikom dovesti jednu nauku prvo
do take da bi se ona mogla dijalektiki izloiti, a sasvim druga apstraktni,
gotovi sistem logike primeniti na slabe predstave o jednom takvom sistemu."
(MED 36, str. 255)
Pretpostavka dijalektikog prikaza nije primjena metode (to je i
u svjetonazorskom marksizmu bila vrlo rairena predodba), nego kritika
kategorija o kojoj je prethodno ve bila rije. A takva kritika kategorija pret-
postavlja vrlo precizno i detaljno poznavanje grae na koju se te kategorije
odnose.
Preciznija rasprava o Marxovu "dijalektikom prikazu" stoga je
mogua samo kada se ve neto zna o prikazanim kategorijama: sve dok
se nismo poeli baviti prikazom koji Marx daje, nije mogue govoriti ni o
njegovom "dijalektikom" karakteru, a jo manje o odnosu izmeu Marxove
i Hegelove dijalektike. I esta karakterizacija Marxova prikaza kao "uspona
od apstraktnog ka konkretnome" onima koji tek poinju s itanjem Kapitala
nee puno znaiti. No prije svega stvarna struktura prikaza u Kapitalu
kudikamo je kompleksnija, nego to ta rana formula iz Uvoda iz 1857. daje
naslutiti.
Osim u predgovoru i pogovoru, Marx u Kapitalu izrazito rijetko
eksplicitno govori o dijalektici. Prakticira dijalektiki prikaz, ali pritom od
svojih itatelja ne trai da se prije itanja Kapitala bave dijalektikom. to je na
tom prikazu ustvari "dijalektiko" zapravo je mogue utvrditi samo naknadno.
Zbog toga ni ovaj uvod ne poinje zasebnim poglavljem o dijalektici.

47
3. VRIJEDNOST, RAD, NOVAC

3.1 UPOTREBNA VRIJEDNOST, RAZMJENSKA VRIJEDNOST

I VRIJEDNOST

Iako Marx u Kapitalu eli istraiti kapitalistiki nain proizvodnje, njegova

analiza ne poinje odmah s kapitalom. U prva tri poglavlja isprva je rije samo
o robi i novcu, dok se kapitalom eksplicitno bavi tek u etvrtom poglavlju.
U okviru ranije spomenutog "historizirajueg" naina itanja, prva tri po-
glavlja stoga su shvaena kao apstraktan opis pretkapitalistike "jednostavne
robne proizvodnje". No ve prve dvije reenice prvog poglavlja pokazuju da
tu nije rije o pretkapitalistikim odnosima: "Bogatstvo drutava u kojima
vlada kapitalistiki nain proizvodnje ispoljava se kao ogromna zbirka roba,
a pojedinana roba kao njegov osnovni oblik. Zbog toga e nae istraivanje
poeti analizom robe." (MED 21, str. 43)
Marx ovdje ukazuje na specifinost kapitalistikih drutava: u njima i
samo u njima "roba" predstavlja tipian oblik bogatstva. Roba (koju zasad
moemo provizorno definirati kao dobra namijenjena razmjeni) postoji i u
drugim drutvima, ali samo u kapitalistikim drutvima najvei dio dobara
postaje robom. U feudalnim drutvima ranog srednjeg vijeka samo mali dio
dobara se razmjenjivao, robni oblik je prije bio iznimka nego pravilo. Najvei
dio dobara inili su poljoprivredni proizvodi, koji su proizvedeni ili za vlastitu
potronju ili su predani feudalnim gospodarima (plemstvu ili crkvi), dakle
nisu razmjenjivani. Tek u kapitalizmu razmjena postaje opim, obuhvatnim
fenomenom, a time i robni oblik dobara. Stoga bogatstvo tek u kapitalizmu
poprima oblik "ogromne zbirke roba", a pojedinana roba postaje njegovim
"osnovnim oblikom". Ta roba, roba u kapitalistikim drutvima, je ono to
Marx eli analizirati.
Robom se naziva samo neto to se razmjenjuje, to dakle osim upo-
trebne vrijednosti posjeduje jo i razmjensku vrijednost. Upotrebna vrijednost
neke stvari nije nita drugo do njezina korisnost: upotrebna vrijednost stolice,

48
primjerice, sastoji se u tome da na njoj moemo sjediti. Upotrebna vrijednost
ne ovisi o tome razmjenjujemo li neku stvar ili ne.
No razmijenim li tu stolicu za, primjerice, dva platna, onda razm-
jenska vrijednost stolice iznosi dva platna. Razmijenim li stolicu za 100
jaja, onda je razmjenska vrijednost stolice 100 jaja. No ako stolicu uope
ne razmijenim, nego je samo koristim, onda ta stolica nema ni razmjensku
vrijednost, a ona tada nije ni roba, nego samo upotrebna vrijednost stolica
na kojoj je manje ili vie komotno sjediti.
Bivanje robom, dakle posjedovanje razmjenske vrijednosti pored
upotrebne, nije nikakvo "prirodno" svojstvo stvari, nego "drutveno" svojstvo:
samo u drutvima u kojima se stvari razmjenjuje ona postaju robom. Kao to
Marx napominje: "Upotrebne vrednosti ine materijalnu sadrinu bogatstva
ma kakav mu bio drutveni oblik." (MED 21, str. 44)
Time smo dospjeli do vrlo vane distinkcije. "Materijalni sadraj"
neke stvari (njezin "prirodni oblik") razlikuje se od njezina "drutvenog oblika"
(ponekad Marx govori i o "ekonomskom odreenju oblika"). "Prirodni oblik"
stolice jednostavno ini njezin materijalni sastav (je li, primjerice, nainjena
od drva ili metala), dok se pod "drutvenim oblikom" misli na to da je stolica
"roba" predmet koji se razmjenjuje pa time posjeduje i "razmjensku vrijed-
nost". Da je stolica roba, ne proizlazi iz nje same kao stvari, nego iz drutva
u kojemu ta stvar postoji.
Pojedinani inovi razmjene postoje u svim oblicima drutva koja su
nam poznata. No da se gotovo sve razmjenjuje specifinost je kapitalistikih
drutava. A to ima posljedice za kvantitativne relacije razmjene. Kod razm-
jene kao pojedinanom fenomenu mogu postojati najrazliitiji kvantitativni
odnosi razmjene: stolicu mogu u jednoj prilici razmijeniti za dva platna, a u
drugoj za tri, itd. No ako je razmjena normalni oblik kojim se dobra prenose
s jedne osobe na drugu, relacije razmjene izmeu dobara na neki si nain
moraju "odgovarati". U ranije navedenom primjeru, jedna se stolica razm-
jenjivala za 100 jaja. Ako je to sluaj, onda se i 100 jaja mora razmjenjivati
za dva platna. Zato? Kada to ne bi bio sluaj, kada bi se primjerice 100 jaja
razmijenilo za samo jedno platno, onda bih pukom lukavou u redoslijedu
uzastopnih inova razmjene neprestano mogao ostvarivati dobit: razmjenju-
jem jedno platno za 100 jaja, zatim 100 jaja za jednu stolicu, pa onda stolicu
za dva platna. Pukom razmjenom tako bih udvostruio koliinu platna koju

49
posjedujem, a opetovanim ponavljanjem tog redoslijeda inova razmjene,
svoje bih bogatstvo sve vie uveavao. To bi, meutim, bilo mogue samo
toliko dugo dok mi uspijeva nalaziti razmjenske partnere koji bi bili spremni
izvriti reciprone inove razmjene. No nakon kratkog vremena, ostali e
trini sudionici htjeti oponaati moj profitabilan lanac razmjena, a vie ne
bi bilo mogue nai nikoga tko bi bio spreman razmjenjivati u obrnutom
smjeru. Stabilni mogu biti samo odnosi razmjene koji iskljuuju da dobici
odnosno gubici proizlaze iz odreenog redoslijeda inova razmjene.
Za kapitalistika drutva, u kojima je razmjena pravilo, stoga moe-
mo zakljuiti: razliite razmjenske vrijednosti iste robe moraju predstavljati i
razmjenske vrijednosti jedna za drugu. Ako se stolica s jedne strane razmjenjuje
za dva platna, a s druge za 100 jaja, onda se i dva platna moraju razmjenjivati
za 100 jaja.
A ako takva regularnost razmjene postoji (a mora postojati kako bi
razmjena funkcionirala bez trenja), onda se namee i pitanje to to stolica,
dva platna i 100 jaja imaju zajednikog. Odgovor koji nam sugerira nae
svakodnevno iskustvo glasi: oni imaju "istu vrijednost". Na temelju naeg
iskustva u razmjeni, imamo prilino dobru procjenu vrijednosti mnogih
stvari. Ako ono to u razmjeni za njih moramo dati odstupa od te procjene,
zakljuujemo da je ta stvar bila "jeftina" ili "skupa". No pitanja kojima se sada
moramo baviti su to to tono ini tu "vrijednost" i kako se odreuje veliinu
vrijednosti neega.
Dugo prije Marxa, ekonomisti su se ve bavili tim pitanjem, ali su
pritom doli do dva fundamentalno razliita odgovora. Jedan odgovor glasi:
vrijednost neke stvari odreena je njezinom korisnou. Za neto to za mene
posjeduje veliku korisnost spreman sam i puno dati, dok za ono ija korisnost
je za mene mala nisam spreman dati nita ili samo vrlo malo. Ta teorija vri-
jednosti kao "teorije korisnosti" suoena je meutim s velikim problemom,
koji je ve Adam Smith jasno formulirao: voda za mene ima veliku korisnost,
bez vode ne mogu ivjeti, no njezina je vrijednost ipak mala. U usporedbi s
vodom, korisnost dijamanta je gotovo beznaajna, ali je njegova vrijednost
ipak golema. Smith je iz toga zakljuio da korisnost ne moe biti ono to
odreuje vrijednost neke stvari. Ono to po Smithu odreuje vrijednosti
stvari jest koliina rada koja je potrebna da bi je se proizvelo. A to je ujedno
drugi temeljni odgovor na pitanje o emu vrijednost ovisi.

50
 Ta "radna teorija vrijednosti" u Marxovo je doba predstavljala uo-
biajeno shvaanje u politikoj ekonomiji.20 Prenesena na na gornji primjer,
radna teorija vrijednosti kae da jedna stolica, dva platna i 100 jaja imaju istu
vrijednost zato to je za njihovu proizvodnju potrebna ista koliina rada.
Takvoj radnoj teoriji vrijednosti mogue je uputiti dva vrlo oito
prigovora. Prvo, da se razmjenjuju i stvari koje nisu proizvodi rada (npr.
nekultivirana zemlja). Drugo, da postoje i proizvodi rada (npr. umjetnika
djela) ija je razmjenska vrijednost potpuno neovisna o koliini radnog
vremena koje je bilo potrebno za njihovu proizvodnju.
Po pitanju prve toke, treba napomenuti da radna teorija vrijednosti
doista objanjava samo vrijednost proizvoda rada. Stvari koje nisu proizvodi
rada ne posjeduju "vrijednost". Ako ih se razmjenjuje, posjeduju razmjensku
vrijednost ili cijenu, a nju onda treba i zasebno objasniti (to je Marx uinio
u treem tomu Kapitala).
Po pitanju druge toke: umjetniko djelo dodue jest proizvod
rada, ali za razliku od normalne robe radi se o unikatu, o neemu to postoji
samo jednom. Cijena koju je kupac spreman platiti za nj, kolekcionarska je
cijena koja nema nikakve veze s utroenim radnim vremenom umjetnika.
No ekonomski proizvodi nisu unikati, nego masovno proizvedena dobra, a
upravo njihovu vrijednost je potrebno objasniti.
I za Marxa se vrijednost robe temelji na radu koji je proizvodi. Kao
opredmeenje "jednakog ljudskog rada" robe su vrijednosti. Veliina vrijednosti
odreena je "koliinom 'supstancije koja stvara vrednost' a koja se sadri u
njoj [robi] [...] koliinom rada" (MED 21, str. 46).
No Marx odmah dodaje da vrijednost ne stvara individualno utroeno
radno vrijeme pojedinog proizvoaa (u tom bi sluaju stol sporog stolara
vrijedio vie od stola brzog), nego samo "drutveno potrebno radno vrijeme", tj.
ono radno vrijeme koje je potrebno "da bi se, uz postojee drutveno-normalne
uslove proizvodnje i uz proseni drutveni stupanj umenosti i intenzivnosti
rada, izradila koja bilo upotrebna vrednost" (MED 21, str. 47).
Drutveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju neke upotrebne
vrijednosti ne ostaje meutim uvijek isto. Ako poraste produktivnost rada,

20 Danas u ekonomskoj teoriji ponovno dominira varijanta teorije korisnosti "teorija granine koris-
nosti".

51
ako dakle postaje mogue u istom vremenu proizvesti vie proizvoda, onda
se smanjuje i drutveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju pojedinog
proizvoda, pa se sukladno tome smanjuje i njegova vrijednost. Ako meutim
produktivnost rada pada, onda raste i drutveno potrebno radno vrijeme
za proizvodnju odreenog proizvoda, pa veliina vrijednosti pojedinanog
proizvoda raste. To moe, primjerice, biti posljedica pogoranja prirodnih
uvjeta: ako tua uniti dio etve, onda je ista koliina rada dala manju koliinu
proizvoda za proizvodnju svakog pojedinanog ploda bilo je potrebno vie
rada, njegova vrijednost raste.
Ako postoji razmjena implicirana je i podjela rada. Razmjenom st-
jeem samo ono to ne proizvodim sam. Podjela rada je preduvjet razmjene,
ali razmjena nije preduvjet podjele rada. To otkriva pogled u svaku tvornicu:
tamo emo pronai visok stupanj podjele rada, no njegovi proizvodi se ne
razmjenjuju jedni za druge. Kada je dosad bila rije o "robi", mogao se stei
dojam da se to odnosi iskljuivo na materijalne stvari, stvari koje se razm-
jenjuje. No ono to je u tom kontekstu vano jest sam in razmjene, a ne da
se radi o materijalnim stvarima. I usluge se naime mogu razmjenjivati i time
postati robom. Razlika izmeu materijalnog proizvoda i "nematerijalne" usluge
sastoji se iskljuivo u razliitom vremenskom odnosu izmeu proizvodnje
i potronje: materijalni proizvod se prvo proizvodi, a tek zatim konzumira
(pecivo bi trebalo konzumirati istog dana kada je proizvedeno, auto nakon
proizvodnje moe jo tjednima ili mjesecima ostati kod proizvoaa prije
nego to ga ponem koristiti), dok se kod usluge (bilo da se radi o vonji
taksijem ili kazalinoj predstavi) in proizvodnje vremenski neposredno
poklapa s inom konzumacije (dok taksist proizvodi promjenu mjesta, ja je
konzumiram). Razlika izmeu materijalnih objekata i usluga samo je razlika
materijalnog sadraja. No pitanje radi li se pritom o robi ili ne, iskljuivo je
pitanje njihovog drutvenog oblika: razmjenjuju li se te stvari i usluge ili se
ne razmjenjuju. Time smo odgovorili i na esto ponavljani argument da je
s "prijelazom s industrijskog na drutvo uslunih djelatnosti" ili u "lijevoj"
varijanti, primjerice kod Hardta i Negrija, s "materijalne" na "nematerijalnu
proizvodnju" Marxova teorija vrijednosti postala zastarjela.
Aspekte teorije vrijednosti koje smo dosad izloili Marx je uglavnom
predstavio na prvih sedam (od ukupno pedeset) stranica prvog poglavlja
Kapitala. Za mnoge marksiste i veinu Marxovih kritiara, to ve predstavlja

52
jezgro Marxove teorije vrijednosti (roba kao upotrebna vrijednost i vrijed-
nost, vrijednost kao opredmeenje ljudskog rada, veliina vrijednosti ovisi o
"drutveno potrebnom radnom vremenu" potonje se esto naziva i "zakonom
vrijednosti"). Da je to doista ve sve to je o tome imao za rei, Marxova teorija
vrijednosti ne bi bitno nadilazila klasinu politiku ekonomiju. Ostatak ovog
poglavlja e meutim pokazati da centralne uvide Marxove teorije vrijednosti
nije mogue svesti na te jednostavne izjave, da ono presudno u njoj lei s onu
stranu dosad skiciranog.

3.2 DOKAZ ZA RADNU TEORIJU VRIJEDNOSTI? (INDIVID-

UALNO DJELOVANJE I DRUTVENA STRUKTURA)

S pitanjem o razlici izmeu Marxove i klasine teorije vrijednosti povezano

i jedno drugo pitanje, pitanje je li Marx radnu teoriju vrijednosti "dokazao",
tj. je li s onu stranu svake sumnje uspio dokazati da u temelju vrijednosti
robe lei rad i nita drugo. U literaturi o Marxu o tom se pitanju ve esto
raspravljalo, no kao to emo uskoro vidjeti, Marxa takvo "dokazivanje"
uope nije zanimalo.
Adam Smith je odreenje vrijednosti robe radom bio "dokazao"
argumentom da je rad naporan i da vrijednost neke stvari procjenjujemo
prema tome koliko je napora potrebno da bi je se proizvelo. Vrijednost se ovdje
neposredno svodi na racionalne prosudbe izoliranih pojedinaca. Suvremena
neoklasina teorija postupa vrlo slino kada polazi od pretpostavke pojedi-
naca koji maksimiraju korisnost, a razmjenske odnose objanjava njihovim
procjenama korisnosti pojedine robe. I klasika i neoklasika tako, kao da je to
potpuno samorazumljivo, kreu od izoliranih pojedinaca i njihovih naizgled
univerzalno-ljudskih strategija djelovanja kako bi zatim iz njih objasnile
drutvo u cjelini. Pritom meutim dobar dio drutvenih znaajki koje bi
tek trebale objasniti moraju projicirati u same pojedince: tako primjerice
Adam Smith, kao to je ranije ve spomenuto, "sklonost prema razmjeni"
proglaava onom znaajkom koja ovjeka razlikuje od ivotinje, pa onda
dakako nije teko iz racionalnosti takvog ovjeka (naime vlasnika robe)
izvesti strukture ekonomije temeljene na robnoj razmjeni i tim strukturama
pripisati univerzalno-ljudski znaaj.

53
 Za Marxa, meutim, fundamentalni nisu misaoni procesi pojedinaca,
nego drutveni odnosi u kojima ti pojedinci stoje. U Osnovama kritike politike
ekonomije (Grundrisse) Marx je to formulirao na sljedei, zaotren nain:
"Drutvo se ne sastoji od individua, ve izraava sumu onih povezanosti,
odnosa u kojima se te individue meusobno nalaze." (MED 19, str. 147)
Ti odnosi zadaju odreeni oblik racionalnosti kojega se svi pojedinci
moraju drati ako u tim uvjetima ele opstati. Ako onda djeluju u skladu s
tom racionalnou, time se reproduciraju i temeljni drutveni odnosi na
kojima ona poiva.
Ilustrirajmo tu vezu jasnim primjerom. U drutvu koje poiva na
robnoj razmjeni, svatko mora slijediti logiku razmjene ako eli preivjeti.
injenica da vlastitu robu elim prodati to skuplje, a tuu kupiti to jeftini-
je, nije jednostavno rezultat mog na "maksimiranje korisnosti" usmjerenog
ponaanja, nego mi nita drugo zapravo ni ne preostaje (ako ba nisam toliko
bogat da me razmjenski odnosi vie ne moraju zanimati). A poto ne vidim
alternative, svoje ponaanje moda ak i sam doivljavam kao "prirodno". A
kada se veina ponaa na opisani nain, onda se reproduciraju i drutveni
odnosi koji poivaju na robnoj razmjeni, pa time i prinuda na svakoga po-
jedinano da se i dalje tako ponaa.
Marx svoju teoriju vrijednosti dakle ne temelji na misaonim proces-
ima onih koji ulaze u razmjenu. Nasuprot vrlo rairenoj krivoj interpretaciji,
njegova teza nije da vrijednosti roba odgovaraju za njihovu proizvodnju
drutveno potrebnom radnom vremenu jer bi oni koji ih razmjenjuju to tako
htjeli. Upravo suprotno, Marx istie da ljudi u procesu razmjene upravo ne
znaju to zapravo ine (usp. MED 21, str. 76).
Marx s teorijom vrijednosti eli otkriti odreenu drutvenu strukturu
iju logiku pojedinci moraju slijediti, neovisno o tome to oni pritom mislili
(usp. poglavlja 3.6 i 3.8). Ve je Marxovo ishodino pitanje stoga potpuno
razliito od onoga klasike i neoklasike: Adam Smith je u principu promatrao
izoliran in razmjene i pritom se zapitao kako odrediti razmjenske odnose
izmeu razmijenjenih roba. Marx, nasuprot tome, pojedinani razmjenski
odnos vidi kao dio odreenog drutvenog totaliteta totaliteta u kojemu je
reprodukcija drutva posredovana razmjenom i onda postavlja pitanje to to
znai za ukupni utroeni rad drutva u cjelini. Kao to je vrlo jasno objasnio u
pismu svome prijatelju Ludwigu Kugelmannu, pritom mu uope nije stalo do

54
"dokazivanja" radne teorije vrijednosti: "Brbljanje o neophodnosti dokazivanja
pojma vrednosti zasniva se jedino na potpunom nepoznavanju i same stvari
o kojoj je re i naunog metoda. Svako dete zna da bi skapala svaka nacija
koja bi, neu da kaem za godinu dana, nego za nekoliko nedelja obustavila
rad. Isto tako svako dete zna da mase proizvoda, koje odgovaraju razliitim
masama potreba, iziskuju razliite i kvantitativno odreene mase ukupnog
drutvenog rada. Da odreeni oblik drutvene proizvodnje ni u kom sluaju
ne ukida ovu neophodnost podele drutvenog rada u odreenim proporcijama,
nego da samo moe izmeniti njen nain ispoljavanja oigledno je samo po
sebi. [...] A oblik u kom se ova proporcionalna podela rada ispoljava u drut-
venom stanju u kome povezanost drutvenog rada postoji u vidu privatne
razmene individualnih proizvoda rada, i jest prometna [razmjenska op.
prev.] vrednost tih proizvoda." (MED 39, str. 502)
Ako je u uvjetima robne proizvodnje distribucija privatno utroenog
rada na pojedine grane proizvodnje posredovana vrijednou roba (jer svjesno
upravljanje ili tradicijom propisana distribucija ne postoje), uistinu zanimljivo
pitanje jest kako je to uope mogue, ili openitije formulirano kako privatno
utroeni rad postaje dijelom ukupnodrutvenog rada? Cilj teorije vrijednosti
dakle nije da "dokae" da je pojedinani razmjenski odnos odreen koliinama
rada potrebnim za proizvodnju roba koje se razmjenjuje.21 Nasuprot tome,
ona eli objasniti specifino drutveni karakter rada koji proizvodi robu a
Marx to ini uglavnom poslije prvih sedam stranica prvog poglavlja prvog
toma Kapitala o kojima je ve bila rije, a koje i tradicionalni marksizam i
mnogi kritiari Marxa smatraju najvanijim za njegovu teoriju vrijednosti.

3.3 APSTRAKTNI RAD: REALNA APSTRAKCIJA I ODNOSI

DRUTVENE POTVRDE

Kako bi razumjeli specifino drutveni karakter rada koji proizvodi robu,

moramo se baviti distinkcijom izmeu "konkretnog" i "apstraktnog" rada.
U veini prikaza Marxove teorije vrijednosti tu se distinkciju dodue kratko

21 U treem tomu Kapitala, Marx ak pokazuje da stvarni odnosi razmjene nipoto ne odgovaraju
koliinama rada utroenim na proizvodnju roba (usp. poglavlje 7.2).

55
spominje, no njezin puni znaaj esto ostaje neshvaen. I to unato injenici
da je sam Marx ukazao na njezinu fundamentalnu vanost: "Ovu dvorodnu
prirodu rada sadranog u robi prvi sam ja kritiki dokazao. Poto je ova taka
stoer oko kojega se okree razumevanje politike ekonomije, rasvetliemo
je ovde izblie." (MED 21, str. 49)
O emu se tu radi? Ako je roba neto dvostruko, i upotrebna vrijed-
nost i vrijednost, onda i rad koji robu proizvodi mora posjedovati dvostruki
karakter: on je rad koji ne proizvodi samo upotrebnu vrijednost, nego i vri-
jednost. (Ovdje je vano naglasiti da dvostruki karakter ne posjeduje svaki
rad, nego samo rad koji proizvodi robu.)
Kvalitativno razliite vrste "konkretnog rada" proizvode kvalitativno
razliite upotrebne vrijednosti: stolarski rad proizvodi stolicu, tkalaki rad platno
itd. Kada "uimo neki posao", uimo posebnosti neke konkretne aktivnosti;
kada neku osobu promatramo pri radu, promatramo je pri izvoenju nekog
konkretnog rada. Vrijednost, meutim, ne stvaraju ni odreeni konkretni
rad ni neki odreeni aspekt konkretnog rada. Svaki rad iji se proizvod (koji
moe biti i usluga) razmjenjuje proizvodi vrijednost. Kao vrijednosti, robe
su kvalitativno iste, pa stoga i razliite vrste rada koje proizvode vrijednost
moraju vaiti za kvalitativno jednak ljudski rad. Stolarski rad ne proizvodi
vrijednost kao stolarski rad (kao stolarski rad proizvodi stolicu), nego vri-
jednost proizvodi kao ljudski rad iji proizvod se razmjenjuje s proizvodom
drugog ljudskog rada. Stolarski rad vrijednost dakle proizvodi upravo kao
rad u apstrakciji od svoje konkretne manifestacije kao stolarski rad. Marx stoga
rad koji proizvodi vrijednost naziva "apstraktnim radom".
Apstraktni rad prema tome ne predstavlja neku posebnu vrstu rad-
nog napora, poput primjerice jednolinog rada na pokretnoj traci nasuprot
zanatski bogatog stolarskog rada.22 Kao rad koji stvara upotrebne vrijednosti,
rad na pokretnoj traci u istoj je mjeri konkretni rad kao i rad stolara. Rad na
pokretnoj traci (ba kao i stolarski rad) vrijednost stvara samo kao jednak

22 Takvo shvaanje apstraktnog rada, primjerice, Robert Kurz barem sugerira kada u jednom pojmovniku
uz pojam apstraktnog rada navodi da ljudi "apstraktnu radnu snagu" (pojam koji dalje ne objanjava)
troe u "najviem stupnju meusobne ravnodunosti i otuenja" (Kurz 1991, str. 273). No za apstraktni
rad je potpuno irelevantno na koji nain ljudi surauju, nego je vano to da li njihov rad drutveno
vai kao rad koji stvara vrijednost. Kratak uvod u pojam apstraktnog rada koji se kritiki osvre na
rasprostranjena pojednostavljenja i krive interpretacije moe se nai u Reitter (2002).

56
ljudski rad, dakle u apstrakciji od njezinog konkretnog karaktera, ukratko:
vrijednost stvara samo kao apstraktni rad.
Kao "kristali" (MED 21, str. 46) apstraktnog rada robe su "vrijednosti".
Marx apstraktni rad stoga naziva i "supstancijom koja stvara vrijednost" ili,
krae, "supstancijom vrijednosti". Figura govora o "supstanciji vrijednosti"
esto se interpretirala kvazi-fiziki i "supstancijalistiki": radnik ili radnica
bi prema tom shvaanju troili odreene kvantitete apstraktnog rada, a te
se kvantitete apstraktnog rada onda nalaze u svakoj pojedinanoj robi kao
supstancija vrijednosti koja izolirani artikl pretvara u objekt vrijednosti. Da
stvari ipak nisu toliko jednostavne trebalo bi biti razvidno ve iz injenice
da Marx predmetnost vrijednosti naziva "avetinjska predmetnost" (MED 21,
str. 46), dok u manuskriptu izmjena prvog toma Kapitala za drugo izdanje
govori ak i o "isto fantastinoj predmetnosti" (MEGA 11.6, str. 32). No
kada bi supstancijalistiko shvaanje bilo tono, bilo bi teko shvatiti to bi
to na predmetnosti vrijednosti trebalo biti "avetinjsko" ili "fantastino".
Apstraktnim radom emo se dakle morati pozabaviti jo detaljnije.
Apstraktni rad nije vidljiv, vidljiv je uvijek samo odreeni konkretni rad
isto kao to nije vidljiv koncept "stabla", nego uvijek samo konkretna biljka
preda mnom. No iako se i kod apstraktnog rada i kod pojma "stabla" radi o
apstrakcijama, posrijedi su ipak potpuno razliite vrste apstrakcije. U nor-
malnim sluajevima, apstrakcije se stvaraju u procesu ljudskog miljenja.
Referiramo se na ono to je zajedniko individualnim primjercima i onda
na temelju toga stvaramo apstraktnu kategoriju (poput "stabla"). No kod
apstraktnog rada nije posrijedi takva "misaona apstrakcija", nego "realna
apstrakcija", tj. apstrakcija koja se odvija u stvarnom ljudskom djelovanju,
bili mi to toga svjesni ili ne.
U inu razmjene apstrahira se od upotrebne vrijednosti roba, one
se izjednaavaju kao vrijednosti. (Pojedini kupac dakako kupuje samo ako
je zainteresiran za upotrebnu vrijednost robe, odnosno ne ulazi u razmjenu
ako ga upotrebna vrijednost robe ne zanima; no ako do ina razmjene doe,
onda se robe izjednaavaju kao vrijednosti.) Tek s izjednaavanjem rob kao
vrijednosti, faktiki se apstrahira od svih posebnosti rada koji ih je proizveo
i on se sada rauna samo kao "apstraktni" rad koji proizvodi vrijednost. Ap-
strakcija se dakle odvija realno, neovisno o tome to ukljueni vlasnici robe
pritom mislili.

57
 Marx po tom pitanju, meutim, nije uvijek toliko jasan. Tako
ponekad govori o apstraktnom radu kao "utroku ljudske radne snage u
fiziolokom smislu" (MED 21, str. 53). No redukcija razliitih vrsta rada na
rad u fiziolokom smislu bila bi isto misaona apstrakcija, kojoj je uostalom
mogue podvrgnuti svaku vrstu rada, neovisno o tome proizvodi li robu ili
ne. Osim toga, tom se formulacijom sugerira da apstraktni rad ima potpuno
nedrutvenu, takorei prirodnu osnovu, to je onda izazvalo i odgovarajue
"naturalistike" interpretacije apstraktnog rada.23 No na drugim mjestima
Marx prilino nedvosmisleno istie nenaturalistiku osnovu apstraktnog
rada: "Redukcija razliitih vrsta konkretnog privatnog rada na tu apstrakciju
jednakog ljudskog rada odvija se samo u razmjeni, koja proizvode razliitih
vrsta rada doista izjednaava jedne s drugima." (MEGA II.6, str. 41)24
Sukladno tome, tek razmjena ostvaruje apstrakciju koja je u te-
melju apstraktnog rada (neovisno o tome jesu li ukljuene osobe svjesne te
apstrakcije ili ne). No to onda znai i da apstraktni rad nije mogue mjeriti
radnim satima: svaki radni sat mjeren satom predstavlja sat vremena vrlo
odreenog konkretnog rada koji neki pojedinac utroi radei (i neovisno o
tome razmjenjuje li se proizvod njegova rada ili ne). Nasuprot tome, apstraktni
rad uope nije mogue "utroiti". Apstraktni rad je drutveni odnos potvrde
(Geltungsverhltnis) koji se uspostavlja razmjenom: u razmjeni utroeni
konkretni rad vrijedi kao odreena kvantiteta apstraktnog rada koji stvara
vrijednost, potvren je kao odreena kvantiteta apstraktnog rada, a time i
kao dio ukupnog drutvenog rada.
Ta validacija utroenog konkretnog rada kao odreene kvantitete
apstraktnog rada koji stvara vrijednost ukljuuje tri razliite "redukcije":

(1) Individualno utroeno radno vrijeme reducira se na drutveno radno

vrijeme. Kao rad koji stvara vrijednost vai samo onaj rad koji je u prosjenim
23 Tako primjerice Wolfgang Fritz Haug u svojoj knjizi Uvod u Kapital: dvanaest predavanja (Haug 1989,
str. 121) izjavljuje da je Marx apstraktni rad slijedio natrag do njegove "prirodne osnove". Meutim, u
svojoj knjizi Die Wissenschaft vom Wert (Heinrich 1999) pokuao sam pokazati zato je tu (i na nekim
drugim mjestima) ipak posrijedi samo nesretan izbor formulacije s Marxove strane. U Marxovoj
kritici politike ekonomije s jedne strane nailazimo na znanstvenu revoluciju, raskid s teorijskom
poljem klasine politike ekonomije; s druge strane u nekim njegovim formulacijama nailazimo na
ostatke shvaanja koje je zapravo ve nadiao. Takvim ambivalencijama u Marxovoj argumentaciji
se, meutim, u okviru ovakvog uvoda moemo baviti samo na marginama.
24 Ta je centralna reenica na koncu uvrtena i u francuski prijevod prvog toma Kapitala (MEGA II.7,
S. 55), tj. u posljednje izdanje Kapitala koje je sam Marx kontrolirao.

58
uvjetima potreban za proizvodnju neke upotrebne vrijednosti. No razina
prosjene produktivnosti ne ovisi o pojedinanom proizvoau, nego o uk-
upnosti proizvoaa neke upotrebne vrijednosti. Taj prosjek se neprestano
mijenja, a vidljivim postaje tek u razmjeni: tek tada pojedinani proizvoa
saznaje u kojoj mjeri njegovo individualno utroeno radno vrijeme odgovara
drutveno potrebnom radnom vremenu.

(2) U tradicionalnom je marksizmu tehnoloki determinirano "drutveno

potrebno radno vrijeme" najee smatrano jedinom determinantom rada
koji stvara vrijednost. Da li je nasuprot proizvedenim upotrebnim vrijed-
nostima stajala i odgovarajua plateno sposobna potranja, za odreenje
njihove vrijednosti nije igralo nikakvu ulogu. Marx je, meutim, istaknuo
da za proizvodnju robe nije dovoljno proizvesti bilo kakvu upotrebnu vri-
jednost, "ve upotrebnu vrednost za druge, drutvenu upotrebnu vrednost"
(MED 21, str. 48). Ako se od neke upotrebne vrijednosti (primjerice platna)
proizvede vie od koliine za kojom u drutvu postoji (plateno sposobna)
potranja, onda to znai "da je u obliku tkanja platna utroen prevelik deo
celokupnog drutvenog radnog vremena. Uinak je istovetan kao kad bi svaki
tka posebice na svoj individualan proizvod utroio vie radnog vremena no
to je drutveno potrebno" (MED 21, str. 104).
Vrijednost stvara samo ono radno vrijeme koje je utroeno pod
prosjenim postojeim proizvodnim uvjetima a istovremeno je nuno za
zadovoljenje plateno sposobne drutvene potranje. U kojoj je mjeri privat-
no utroeno radno vrijeme doista bilo potrebno za zadovoljenje potranje s
jedne strane ovisi o veliini potranje, a s druge o opsegu proizvodnje drugih
proizvoaa oboje, meutim, postaje vidljivo tek u razmjeni.

(3) Pojedinani utroci radnog vremena razlikuju se ne samo po svom

konkretnom karakteru (kao stolarski ili ivaki rad itd.), nego i po kvalifik-
acijama radne snage koja je potrebna za njihovo obavljanje. "Proseni prosti
rad" je "utroak proste radne snage koju u svom organizmu proseno ima
svaki obian ovek" (MED 21, str. 51). to sve tono ulazi u kvalifikacije
jednostavne ili proste radne snage podrazumijeva li primjerice pismenost
ili sposobnost rada s kompjuterom mijenja se od zemlje do zemlje i kroz
razliite kulturne epohe, ali je u odreenoj zemlji u odreeno vrijeme zada-

59
no. Rad vie kvalificirane radne snage rauna se kao "kompliciraniji" rad i
smatra se radom koji stvara vie vrijednosti od prosjenog prostog rada. U
kojem opsegu odreena koliina kompliciranog rada stvara vie vrijednosti
od iste koliine jednostavnog rada takoer postaje vidljivo tek u razmjeni.
Za taj kvantitativni odnos, meutim, nije vano samo pitanje kvalifikacije
radne snage koje Marx naglaava (usp. MED 21, str. 179-180); od presudne su
vanosti i drutveni procesi hijerarhizacije koji se primjerice mogu oitovati
u tome da "enska zanimanja" imaju nii status od "mukih zanimanja", to
povratno opet utjee na to koje aktivnosti vae kao "jednostavne" a koje kao
"komplicirane".

Mjera u kojoj e privatno utroeni, individualni rad vaiti ili se efektivno

potvrditi kao apstraktni rad koji stvara vrijednost, rezultat je tih triju istovre-
menih redukcija koje se zbivaju u razmjeni.

3.4 "AVETINJSKA PREDMETNOST": PROIZVODNA ILI

CIRKULACIJSKA TEORIJA VRIJEDNOSTI?

Roba predmetnost vrijednosti (Wertgegenstndlichkeit) ne posjeduje kao

opredmeenje konkretnog rada, nego kao opredmeenje apstraktnog rada.
Ako je meutim, kao to smo upravo skicirali, apstraktni rad drutveni odnos
potvrivanja (privatno utroeni rad potvruje se kao apstraktni rad, rad
koji proizvodi vrijednost) koji postoji samo u razmjeni, onda i predmetnost
vrijednosti robe postoji tek u razmjeni. tovie, predmetnost vrijednosti
uope nije svojstvo koje neka stvar moe posjedovati u izolaciji od drugih
stvari, sama po sebi. Supstancija vrijednosti koja tu predmetnost utemeljuje
nije inherentna pojedinanim robama, nego je posjeduju samo zajedno, u
uzajamnoj razmjeni.
Marx je tu injenicu najjasnije formulirao u manuskriptu revizija
prvog izdanja prvog toma Kapitala. Tamo kae: kada se kaput i platno
razmjenjuju, oni se "reduciraju na opredmeenje ljudskog rada kao takvog".
Pritom se meutim ne smije zaboraviti "da nijedno od to dvoje samo po sebi
nije predmetnost vrijednosti, nego je posjeduju samo ukoliko im je ta predmet-
nost zajednika. Izvan svoga odnosa odnosa u kojemu se izjednaavaju ni

60
kaput ni platno ne posjeduju predmetnost vrijednosti ili svoju predmetnost
kao zgusnue ljudskog rada kao takvog" (MEGA 11.6, str. 30).
A to za posljedicu ima da "proizvod rada, promatran izolirano, nije
vrijednost niti je roba. Vrijednou postaje tek u jedinstvu s drugim proiz-
vodom rada" (MEGA II.6, str. 31).
Time smo se malo vie pribliili i "avetinjskom" karakteru predmet-
nosti vrijednosti o kojemu Marx govori na samome poetku Kapitala (MED
21, str. 46). Supstancija vrijednosti robama nije zajednika na nain na koji je
primjerice crvena boja zajednika vatrogasnom vozilu i jabuci (i svako uzeto
za sebe je crveno, a kada ih gledamo jedno pored drugoga primjeujemo da
imaju neto zajedniko). Nasuprot tome, supstanciju vrijednosti, a time i
predmetnost vrijednosti, stvari stjeu samo kada u razmjeni stupaju u odnos.
Dakle, kao da su vatrogasno vozilo i jabuka crveni samo kada doista stoje
jedno pored drugoga, dok razdvojeni (vatrogasno vozilo u garai, jabuka na
stablu) ne bi imali nikakvu boju.
U normalnom sluaju stvari posjeduju inherentna predmetna svojstva
sama po sebi, neovisno o svojim odnosima s drugim stvarima. Svojstva koja
postoje samo u vezi s drugim stvarima ne smatramo inherentnim predmet-
nim svojstvima samih stvari, nego odnosima. Ako vojnikom A komandira
vodnik B, onda je A podinjeni, a B nadreeni. Svojstva podinjenosti ili
nadreenosti rezultat su specifinog odnosa A-a i B-a unutar vojne hijerarhije,
ali im ne pripadaju i kao osobama izvan te hijerarhije.
Kod predmetnosti vrijednosti izgleda, meutim, kao da svojstvo koje
postoji samo unutar odreenog odnosa predstavlja inherentno predmetno
svojstvo stvari i izvan tog odnosa. No potraimo li tu predmetnost i izvan
razmjenskog odnosa, ona izmie naem zahvatu. Predmetnost vrijednosti
tako doista u gotovo doslovnom smislu rijei predstavlja "avetinjsku" pred-
metnost.
Prividu da je predmetnost vrijednosti svojstvo pojedinane, izolirane
robe, nasjeo je i velik dio tradicionalnog marksizma. Supstancija vrijednosti
"supstancijalistiki" je shvaena kao svojstvo pojedinane robe i vjerovalo
se da je neovisno o razmjeni iskljuivo odreuje u njezinoj proizvodnji
utroena koliina drutveno potrebnog radnog vremena. Shvaanjima koja
su, nasuprot tome, isticala vanost razmjene, predbacivalo se da zastupaju

61
"cirkulacijsku teoriju vrijednosti" i da u svome pristupu vrijednosti naglasak
stavljaju upravo na navodno zanemariv aspekt.25
No ve samo pitanje da li vrijednost i veliina vrijednosti bivaju
odreene u sferi cirkulacije (tj. u sferi kupnje i prodaje) ili u sferi proizvod-
nje posljedica je fatalne redukcije. Vrijednost ne "nastaje" negdje, pa je onda
"tu". Kod peciva se (iako je odgovor jasan) pitanje nastaje li ono u pekarskoj
radnji ili inom prodaje u njezinom prodajnom dijelu barem moe smisleno
postaviti. No vrijednost nije stvar poput peciva, nego drutveni odnos koji
izgleda kao predmetno svojstvo neke stvari. Drutveni odnos koji je izraen
u vrijednosti i veliini vrijednosti konstituira se u proizvodnji i cirkulaciji,
pa je pitanje "ili-ili" besmisleno.
Veliina vrijednosti prije razmjene dodue jo nije odreena, ali ona
ne nastaje ni pukom koincidencijom u samom inu razmjene. Ona je rezultat
gore skicirane trostruke redukcije privatno utroenog, individualnog rada na
apstraktni rad. Veliina vrijednosti neke robe nije jednostavno odnos izmeu
individualnog rada proizvoaa i proizvoda (a na to se "supstancijalistiko"
shvaanje u konzekvenci svodi), nego odnos izmeu individualnog rada
proizvoaa i ukupnog drutvenog rada. Ne radi se dakle o tome da razmjena
proizvodi vrijednost, nego ona posreduje odnos individualnog rada s ukupnim
drutvenim radom. No u drutvu temeljenom na privatnoj proizvodnji, to
posredovanje se moe zbivati samo u razmjeni i nigdje drugdje.26
Prije razmjene veliinu vrijednosti mogue je samo vie ili manje
dobro procijeniti. Ta procjena odluuje i o tome hoe li neki proizvoa
pokrenuti proizvodnju odreene robe ili ne. Samo to procjena vrijednosti

25 Upravo tu optubu mi je uputio Norbert Trenkle, pored Roberta Kurza jedan od najvanijih zastup-
nika Krisis grupe (Trenkle 1998, usp. i Heinrich 1999b). To je utoliko udnije to se upravo Krisis
uvijek predstavljao kao kritiar tzv. "marksizma radnikog pokreta" (pod time misle na neto slino
gore skiciranom svjetonazorskom marksizmu). No Krisis naalost ne ostaje samo po tom pitanju na
pozicijama slinima "marksizmu radnikog pokreta", kojega toliko kritizira (usp. poglavlje 9.2).
26 Kao dokaz da je i Marx smatrao da se vrijednost odreuje ve u proizvodnji i prije razmjene, esto
se navodi izjava da je "oevidno da ne regulie veliinu robne vrednosti razmena, ve da, obrnuto,
veliina robne vrednosti regulie njene odnose razmene" (MED 21, str. 67). Pritom se, meutim,
previa da se u toj reenici radi o odnosu regulacije, a ne o vremenskom odnosu (prvo je roba tu, onda
se razmjenjuje). to se vremenskog odnosa tie, Marx argumentira vrlo jasno: "Tek u okviru svoje
razmene dobijaju proizvodi rada drutveno jednaku predmetnost vrednosti odvojenu od njihove ulno
razliite upotrebne predmetnosti." (MED 21, str. 75; kurziv M.H.) Za proizvoaa robe predmetnost
vrijednosti meutim igra presudnu ulogu, pa stoga "ve pri samoj njihovoj proizvodnji uzima u obzir
njihov karakter kao vrednosti" (ibid.; kurziv M.H.). No da se vrijednost "uzima u obzir", da proizvoai
procjenjuju buduu vrijednost svoje robe, neto je sasvim drugo od tvrdnje da ta vrijednost ve postoji.

62
neke robe ni izbliza nije isto to i postojanje te vrijednosti, kao to su ve
mnogi proizvoai bili prisiljeni spoznati na vlastitoj koi.
Nakon ovih razmatranja trebalo bi biti jasno da Marxovu figuru
govora o "supstanciji vrijednosti" ne treba shvaati "supstancijalistiki", u
smislu da bi se supstancija nalazila u pojedinanim stvarima. Predmetnost
vrijednosti nije mogue pronai u pojedinanoj stvari. Tek u razmjeni vri-
jednost dobiva predmetni oblik vrijednosti. Otud vanost "analize oblika
vrijednosti" za Marxovu teoriju vrijednosti.27
Nasuprot tome, supstancijalistika shvaanja Marxove teorije vrijed-
nosti zapravo ne znaju to bi s analizom oblika vrijednosti zapoela. Za njih
su svi problemi teorije vrijednosti ve rijeeni prostim iskazom da vrijednost
robe ovisi o za njezinu proizvodnju drutveno potrebnom radnom vremenu.

3.5 OBLIK VRIJEDNOSTI I NOVAC (EKONOMSKO

ODREENJE OBLIKA)

Marx je tvrdio da mu je s analizom oblika vrijednosti uspjelo neto to u

buroaskoj ekonomskoj znanosti nema ekvivalenta. Marx svoje otkrie
najavljuje sljedeim rijeima: "Svako, makar ne znao nita drugo, zna da
robe imaju zajedniki oblik vrednosti koji je do krajnosti upadljivo suprotan
arenim prirodnim oblicima njihovih upotrebnih vrednosti novani oblik.
Ali tu sad treba dati ono to buroaska ekonomija nije ak ni pokuavala,
treba, naime, dokazati kako je postao ovaj novani oblik" (MED 21, str. 54).
Te su reenice esto shvaene kao da Marx ovdje na viskom nivou
apstrakcije eli opisati historijsku pojavu novca, polazei od jednostavne
razmjene proizvoda. U tom bi sluaju, meutim, njegova tvrdnja da postie
neto to buroaska ekonomska teorija nije ni pokuala bila krajnje pretjerana.
Jer ve u Marxovo vrijeme takve su apstraktno-historijske skice spadale u
standardni repertoar ekonomista.28

27 Analizu oblika vrijednosti Marx daje u obuhvatnoj treoj glavi prvog poglavlja (ili odjeljka) prvog
toma Kapitala.
28 I mnogi uvodi u Kapital analizu oblika vrijednosti shvaaju na takav apstraktno-historijski nain i time
promauju jezgru Marxova argumenta. Tako primjerice Haug (1989, str. 151) "stvarnim historijskim
razvojima" suprotstavlja analizu oblika vrijednosti koja "zakon razvoja oblika vrijednosti izolira u
laboratorijski istom obliku", ime se ujedno afirmativno izjanjava i o Engelsovoj formuli, prema

63
 Sjetimo se, meutim, da je Marx ve u prvoj reenici Kapitala razjasnio
da ne misli analizirati pretkapitalistiku robu, nego robu u kapitalizmu (usp.
poetak poglavlja 3.1). Iz toga jasno proizlazi da ni sada pod "postajanjem"
ne misli na historijski nastanak novca, nego na pojmovni odnos razvoja: ne
zanima ga povijesni razvoj novca (ak ni u nekom vrlo apstraktnom smislu),
nego pojmovna rekonstrukcija veze izmeu "jednostavnog oblika vrijednosti"
(roba svoju vrijednost izraava u drugoj robi) i "novanog oblika". A to nije
historijska veza, nego veza unutar suvremenog kapitalizma. Openitije ree-
no, radi se o pitanju je li novac u drutvu temeljenom na robnoj proizvodnji
samo praktino pomono sredstvo (bez kojega bi zapravo i mogli) ili novac
u njemu doista predstavlja nunost.
U Marxovo vrijeme to pitanje nije bilo samo od znanstvenog interesa.
Razliita socijalistika strujanja teila su, kao alternativi kapitalizmu, drutvu
u kojemu bi dodue i dalje postojala privatna robna proizvodnja, ali bi novac
bio ukinut ili zamijenjen bonovima za odreena dobra ili certifikatima koji bi
navodili odraenu satnicu. Dokaz da robnu proizvodnju i novac nije mogue
razdvojiti trebao je posluiti i kao kritika tih strujanja.
Pri svojoj analizi novca, Marx argumentira u tri koraka. (1) U prvom
koraku formalnoanalitiki (zanemarujui vlasnike robe analizira formalna
odreenja) razvija opi ekvivalentski oblik (odnosno novani oblik). (2) Za-
tim prelazi na aktivnosti vlasnika robe: stvarni novac, koji mora odgovarati
odreenjima opeg ekvivalentskog oblika, nastaje tek na temelju tih aktiv-
nosti. (3) I naposljetku razvija razliite funkcije koje novac poprima unutar
"jednostavne cirkulacije" (tj. cirkulacije ili prometa roba uz apstrahiranje od
kapitala).
Graanska ekonomija tretman novca obino poinje s nabrajanjem
razliitih funkcija novca. Da novac uope postoji objanjava se time da bi
bez novca bilo prilino teko organizirati razmjenu, tj. objanjenje se izvodi
na razini djelovanja vlasnika robe. Formalnoanalitika razmiljanja o vezi
izmeu vrijednosti i oblika vrijednosti kod graanske ekonomije ne nalazi-

kojoj logiko (pojmovni razvoj) predstavlja samo od smetnji sluajnosti oieno historijsko (usp.
poglavlje 2.1 o problemu Engelsova itanja Marxa). Izmeu ostalog i o toj toci sporili smo se Haug
i ja u raspravi u asopisu Argument, usp. Haug (2003a, b), Heinrich (2003; 2004). (Prijevod rasprave
izmeu Hauga i Heinricha iz Argumenta dostupan je u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 1, str. 7-107,
2014. nap. ur.)

64
mo nigdje, a upravo to je "geneza" o kojoj je Marx u gore navedenom citatu
govorio.
No i mnogi marksisti imaju potekoa s razumijevanjem Marxove
analize. Supstancijalistike interpretacije u pravilu stavljaju teite, slino
graanskoj ekonomiji, na funkcije novca, a s pojmovnim razvojem novanog
oblika i novca ne znaju to bi radili. Ali i ne-supstancijalistiki interpretatori
ignoriraju esto razlike izmeu prvog i drugog koraka (pojmovni razvoj
novanog oblika, pojmovni razvoj novca). S prvim korakom emo se baviti
u ovom paragrafu, s drugim i treim korakom u sljedeim paragrafima.
Marx analizu oblika vrijednosti zapoinje s analizom "jednostavnog,
pojedinanog ili sluajnog oblika vrijednosti". To je izraz vrijednosti jedne
robe u drugoj:

x robe A vrijedi y robe B

ili Marxov najpoznatiji primjer:

20 arina platna vrijedi 1 kaput

Vrijednost platna treba biti izraena, kaput slui kao sredstvo izraza vrijed-
nosti platna. Te dvije robe, dakle, u izraavanju vrijednosti igraju potpuno
razliite uloge, koje Marx oznaava razliitim pojmovima. Vrijednost prve
robe (platna) izraava se kao "relativna vrijednost" (tj. u odnosu na neto
drugo); ona se nalazi u relativnom obliku vrijednosti. Druga roba (kaput)
slui kao "ekvivalent" za vrijednost prve robe; ona se nalazi u ekvivalentskom
obliku vrijednosti.
U jednostavnom izrazu vrijednosti mogue je izraziti uvijek samo
vrijednost jedne jedine robe: samo vrijednost platna se izraava kao odreena
koliina kaputa. Nasuprot tome, vrijednost kaputa se ne izraava. Meutim,
izraz vrijednosti "20 arina platna vrijedi 1 kaput" ukljuuje i inverziju "1 kaput
vrijedi 20 arina platna". Sada se kaput nalazi u relativnom obliku vrijednosti,
a platno u ekvivalentskom obliku vrijednosti.
Na pojedinanoj upotrebnoj vrijednosti vrijednost nije mogue
zahvatiti, predmetni oblik dobiva tek u izrazu vrijednosti: roba koja se nalazi
u ekvivalentskom obliku (roba B) sada vrijedi kao otjelovljenje vrijednosti

65
robe koja se nalazi u relativnom obliku vrijednosti (roba A). Promatrana
izolirano i druga je roba jednako tako upotrebna vrijednost kao i prva. Un-
utar izraza vrijednosti druga roba, koja se nalazi u ekvivalentskom obliku,
igra meutim specifinu ulogu. Ona ne vai samo kao odreena upotrebna
vrijednost, nego je njezino tijelo upotrebne vrijednosti ujedno neposredno
otjelovljenje vrijednosti: "u odnosu vrednosti u kome je kaput ekvivalent za
platno, kaputski oblik vai kao oblik vrednosti" (MED 21, str. 57).
Samo zato to vrijednost poprima oblik jednog kaputa, vrijednost
platna dobiva predmetni oblik, njena vrijednost postaje opipljiva, vidljiva,
mjerljiva kao odreena koliina kaputa. Marx rezultat saima na sljedei
nain: "Unutranja suprotnost izmeu upotrebne vrednosti i vrednosti,
skrivena u robi, predstavlja se, dakle, spoljanjom suprotnou, tj. odnosom
dveju roba, u kojem ona iju vrednost valja izraziti vai neposredno samo
kao upotrebna vrednost, a, naprotiv, ona druga kojom se vrednost izraava,
neposredno samo kao razmenska vrednost." (MED 21, str. 65)
Vrijednost je neto isto drutveno, ona izraava jednako vaenje
dvaju potpuno razliitih radova, dakle odreeni drutveni odnos. Taj drutveni
odnos u ekvivalentskom obliku poprima lik jedne stvari, u naem se primjeru
ini da je vrijednost neposredno identina s kaputom. Kaput dodue vai za
otjelovljenje vrijednosti, ali je to samo unutar izraza vrijednosti. Da kaput
unutar izraza vrijednosti ima druge znaajke nego izvan njega, kod kaputa
je jo transparentno, no kod novca to vie nije tako.
Jednostavni oblik vrijednosti dodue predmetno izraava vrijednost
robe A, ini je opipljivom i mjerljivom, no on je ipak jo uvijek nedostatan,
jer robu A stavlja samo u odnos s jednom jedinom robom, robom B, ali jo
ni priblino sa svim drugim robama.
Razmotrimo li sada odnos vrijednosti robe A (ovdje platna) sa svim
drugim robama, onda dobivamo "totalni ili razvijeni oblik vrijednosti":

20 arina platna vrijedi 1 kaput,

20 arina platna vrijedi 10 funti aja,
20 arina platna vrijedi 40 funti kave itd.

Vrijednost platna sada je stavljena u odnos s cjelokupnim robnim svijetom

(a ne vie samo s jednom jedinom robom) a istovremeno postaje oito da je

66
vrijednost robe indiferentna prema posebnom obliku upotrebne vrijednosti u
kojemu se pojavljuje: kao otjelovljenje vrijednosti platna moe posluiti kaput,
ali i aj i kava itd. Vrijednost platna ostaje ista, neovisno o tome prikazuje
li se u kaputu ili kavi. Time postaje jasno i to da kvantitativni razmjenski
odnos nipoto nije sluajan, to se kod jednostavnog oblika vrijednosti jo
nije moglo vidjeti.
No i razvijeni oblik vrijednosti je nedostatan: izraz vrijednosti robe
A nije dovren i nikad ne dolazi do kraja. Osim toga, i izrazi vrijednosti
su potpuno razliiti, imamo mnogo posebnih ekvivalentskih oblika koji se
uzajamno iskljuuju.
Totalni oblik vrijednosti nije nita drugo nego niz jednostavnih ob-
lika vrijednosti. Svaki pojedinani od tih oblika vrijednosti sadri meutim i
svoju inverziju. Izokrenemo li niz jednostavnih oblika vrijednosti, dobivamo
"opi oblik vrijednosti":

1 kaput vrijedi
10 funti aja vrijedi 20 arina platna
20 funti kave vrijedi

Vrijednost roba sada je izraena jednostavno i jedinstveno jer jedna jedina

roba, "opi ekvivalent", slui kao izraz vrijednosti za sve ostale. Time taj oblik
obavlja neto presudno: "Kao neto jednako platnu sada se vrednost svake
robe razlikuje ne samo od njene vlastite upotrebne vrednosti, ve od svake
upotrebne vrednosti, te je ba time izraena kao ono to je njoj zajedniko
sa svima ostalim robama. Zbog toga tek ovaj oblik stvarno i dovodi robe u
uzajamni odnos kao vrednosti." (MED 21, str. 69; kurziv M.H.)
Predmetnost vrijednosti nije svojstvo koje pripada pojedinanoj robi,
nego je drutvenog karaktera, jer izraava odnos pojedinane robe (odnosno
individualnog rada koji je proizvodi) s ukupnim robnim svijetom (odnosno
s ukupnim drutvenim radom). Vrijednost stoga ini nunim ne samo neki
predmetni oblik vrijednosti, nego ini nunim oblik vrijednosti koji izraava
taj drutveni karakter, a to uspijeva tek s opim oblikom vrijednosti.
Specifina drutvenost opeg oblika vrijednosti oituje se u jo
jednom svojstvu, koje opi oblik vrijednosti razlikuje i od jednostavnog i
od razvijenog oblika vrijednosti. Kod ta dva oblika vrijednosti "takoreku

67
je privatna stvar svake robe da si daje oblik vrijednosti". No sada stvar stoji
drugaije: "opti oblik vrednosti nastaje samo kao zajedniko delo robnog
sveta. Izvesna roba dobija opti izraz vrednosti samo zato to u isto vreme i
sve druge robe izraavaju svoju vrednost istim ekvivalentom, a i svaka nova
vrsta robe mora ii za njihovim primerom. S tim izlazi na videlo da se i vred-
nosna predmetnost roba moe da izrazi samo njihovim svestranim drutvenim
odnosom, jer je ona samo 'drutveno postojanje' tih stvari, pa zbog toga mora
i njihov oblik vrednosti da bude oblik od drutvene vanosti." (MED 21, str.
69-70; kurziv M.H.)
Ono to ovdje izbija na vidjelo nije neto to je oito za svakodnevnu
svijest, nego je tek rezultat znanstvene analize: drutvenost vrijednosti izraava
se u specifino drutvenom obliku vrijednosti.
Vrijednosti i veliina vrijednosti koje zapravo nisu svojstva pojedi-
nane robe sada se uz pomo opeg ekvivalenta daju izraziti kao da su takva
jednostavna svojstva. Kvalitativno: vrijednost kaputa (aja, kave itd.) postoji
u njihovoj jednakosti s platnom kvantitativno: vrijednost jednog kaputa (10
funti aja, 20 funti kave) je 20 arina platna.
Novani oblik se od opeg oblika vrijednosti razlikuje samo u tome
da je ekvivalentski oblik "drutvenom navikom" (MED 21, str. 73) definitivno
srastao sa specifinim naturalnim oblikom jedne robe (povijesno je to bilo
zlato, a u manjem opsegu i srebro). Ta roba time postaje "novanom robom".
Referiranje na "drutvenu naviku" pokazuje da se s novanim ob-
likom ve nalazimo na razini djelovanja vlasnika roba. O vlasnicima robe
dosad nije bila rije. Promatrali smo robni oblik proizvoda rada i razmjenske
odnose roba, ali ne inove razmjene vlasnika robe.

3.6 NOVAC I PROCES RAZMJENE (DJELOVANJE

VLASNIKA ROBA)

Marx se eksplicitno bavi vlasnicima roba i njihovim djelovanjem tek u dru-

gom poglavlju Kapitala: kao vlasnici robe osobe su samo reprezentanti roba,
stoga je prvo trebalo istraiti robu.
Promatra li se samo razmjenski odnos roba, onda svakoj robi druga
roba s kojom se razmjenjuje postaje pojavni oblik njene vrijednosti. Vlasnik

68
robe meutim svoju robu ne eli razmijeniti za bilo koju drugu robu, nego
za vrlo odreenu robu: vlastita roba za njega nije upotrebna vrijednost, njena
razmjena tek mu treba osigurati upotrebnu vrijednost koja mu treba. Vlasnik
robe svoju robu dakle eli tretirati kao opi ekvivalent, ona bi trebala biti
neposredno razmjenjiva za svaku drugu robu. Poto to meutim svaki vlasnik
robe eli za vlastitu robu, nijedna roba nije opi ekvivalent. Time vlasnici
roba u procesu razmjene stoje pred prividno nerjeivim problemom. Faktiko
rjeenje Marx saima na vrlo pregnantan nain: "U svojoj nedoumici, nai
vlasnici roba misle kao Faust. U poetku bee delo. Oni su, dakle, ve delali
pre no to su poeli misliti. Zakoni robne prirode sprovedoe se u prirodnom
nagonu vlasnika roba. Svoje robe mogu oni dovoditi u uzajamni odnos kao
vrednosti, pa, sledstveno, kao robe samo ako ih dovode u odnos suprotnosti
prema ma kojoj drugoj robi kao optem ekvivalentu. To je pokazala analiza
robe [tj. analiza oblika vrijednosti u prvom poglavlju, kojom smo se bavili
u prethodnom dijelu. M.H.]. Ali samo akcija drutva moe neku odreenu
robu uiniti optim ekvivalentom. Stoga drutvena akcija svih drugih roba
iskljuuje neku odreenu robu u kojoj one svestrano prikazuju svoje vred-
nosti. Time prirodni oblik te robe postaje ekvivalentskim oblikom koji vai
u itavom drutvu. Funkcija opteg ekvivalenta postaje putem drutvenog
procesa specifinom drutvenom funkcijom iskljuene robe. Tako ona postaje
novac." (MED 21, str. 87; kurziv M.H.)
Analiza robe pokazala je nunost opeg ekvivalentskog oblika. Da
bi se prema stvarima doista odnosili kao prema robama, tj. da bi stvari kao
vrijednosti stavili u odnos, vlasnici robe svoju robu stoga moraju staviti u
odnos s nekim opim ekvivalentom. Njihova "drutvena akcija" dakle neku
robu mora pretvoriti u opi ekvivalent, a time u stvarni "novac".
Osobe koje razmjenjuju u svome su djelovanju dodue slobodne,
ali kao vlasnici robe moraju slijediti "zakone robne prirode". Kao to je Marx
primijetio ve u predgovoru Kapitalu, osobe se pojavljuju "samo ukoliko
su one olienje ekonomskih kategorija" (MED 21, str. 17). Zapone li se
analiza djelovanjem i svijeu vlasnika roba, onda se drutvenu vezu koju
tek treba objasniti ve pretpostavlja. Zbog toga je bilo potrebno da Marx u
svom prikazu razlikuje formalna odreenja robe od djelovanja vlasnika robe
i isprva ta formalna odreenja prikazuje kao takva, jer predstavljaju zadane

69
pretpostavke djelovanja i razmiljanja vlasnika robe koje oni onda meutim
svojim djelovanjem uvijek iznova reproduciraju (usp. poglavlje 3.2).
Stvarni novac dodue rezultira iz djelovanja vlasnika roba, ali on
nipoto ne poiva na preutnom ugovoru, kao to je to vjerovao John Locke,
jedan od najvanijih filozofa ranog graanstva. Novac se ne uvodi ak ni
svjesnom kalkulacijom, to pretpostavljaju oni ekonomisti koji smatraju da
se novac koristi kako bi se pojednostavilo razmjenu. Vlasnici robe, naglaava
Marx, "ve su djelovali prije nego to su mislili", njihovo djelovanje je moralo
kao rezultat imati pojavu novca jer drugaije robe nije uope mogue staviti
u uzajaman odnos kao vrijednosti.29
Novac dakle nipoto nije samo pomono sredstvo razmjene na
praktinoj razini, a na teorijskoj razini samo privjesak teorije vrijednosti.
tovie, Marxova teorija vrijednosti je monetarna teorija vrijednosti: bez
oblika vrijednosti robe se ne mogu kao vrijednosti odnositi jedna prema
drugoj, a tek novani oblik predstavlja vrijednosti primjeren oblik vrijednosti.
"Supstancijalistika" shvaanja vrijednosti, koja vrijednost ele fiksirati na
pojedinanoj stvari, nasuprot tome su predmonetarne teorije vrijednosti.
Misle da vrijednost mogu razviti bez referiranja na novac. Predmonetarna
je i rasprostranjena "marksistika" teorija vrijednosti, koja vjeruje da je vri-
jednost ve gotovo odreena "drutveno potrebnim radnim vremenom".30

3.7 FUNKCIJE NOVCA, NOVANA ROBA I SUVREMENI MON-

ETARNI SUSTAV

Marx je razlikovao tri temeljne funkcije novca koje proizlaze iz "jednostavne

cirkulacije" robe i novca. Promatra li se ukupni proces kapitalistike proizvodnje
i reprodukcije, treba dodati jo nekoliko funkcija novca (usp. poglavlje 8).

Prva funkcija novca sastoji se u tome da fungira kao opa mjera vrijednosti
za robe vrijednost robe izraava se kao odreena kvantiteta novca.

29 Tek poto je novac razvijen kao nuan (iako nesvjestan) rezultat djelovanja vlasnika robe, moemo
se dati u potragu za povijesnim procesima koji su taj rezultat proizveli: za kategorijalnim razvojem
kod Marxa slijedi kratka skica povijesne pojave novca (MED 21, str. 88-90).
30 Pogotovo je Hans-Georg Backhaus 1970-ih istaknuo monetarni karakter Marxove teorije vrijednosti
i time znaajno utjecao na "Novo itanje Marxa" o kojemu je bila rije u poglavlju 1.3.

70
 Robe su vrijednosti kao "kristali" njima zajednike supstancije,
apstraktnog rada. Nije dakle novac taj koji robe ini usporedivima, nego taj
zajedniki odnos prema apstraktnom radu. Marx stoga primjeuje: "Novac
kao mera vrednosti nuan je oblik u kome se ispoljava ona mera vrednosti
koja se nalazi u samoj robi radno vreme." (MED 21, str. 93)
Time se meutim odmah postavlja pitanje zato vrijednost nije mo-
gue odmah mjeriti u radnom vremenu, odnosno zato novac neposredno
ne reprezentira radno vrijeme. Marx se tim pitanjem u Kapitalu bavi samo
vrlo kratko u jednoj fusnoti i itatelje upuuje na svoj raniji spis Prilog kritici
politike ekonomije iz 1859. Tamo je napisao: "Robe su neposredno proizvodi
izoliranih nezavisnih privatnih radova koji se svojim otuivanjem u pro-
cesu privatne razmjene moraju potvrditi kao opi drutveni rad ili drugim
rijeima, rad na bazi robne proizvodnje postaje drutveni rad tek svestranim
otuivanjem individualnih radova." (MED 20, str. 382; kurziv M.H.)
Ono to se moe mjeriti satom uvijek je samo prije razmjene utroeni
privatni rad. Kao to smo primijetili ve u dijelu o apstraktnom radu, tek se
u razmjeni moe pokazati koliko je od tog privatno utroenog rada doista
stvaralo vrijednost, pa time vai i kao dio drutvenog radnog vremena. Rad-
no vrijeme koje stvara vrijednost (ili koliina apstraktnog rada) ne moe se
mjeriti prije nego samo u razmjeni a kada vrijednosti svih roba treba staviti
u odnos, onda je to mjerenje mogue samo posredstvom novca. Stoga Marx
moe govoriti o novcu kao "nunom" pojavnom obliku imanentne mjere vri-
jednosti, radnog vremena: radno vrijeme koje stvara vrijednost nije mogue
mjeriti drugaije nego novcem.31
Izraz vrijednosti neke robe u novcu njezina je cijena. Da bi se navela
cijena neke robe dodue mora biti poznato to fungira kao novac (zlato, sre-
bro, papirnata novanica itd.), no novac ne mora biti prisutan realno (pored
robe), novac ovdje vai samo kao "zamiljen[i] ili ideeln[i]" novac (MED 21,
str. 94).
Veliina vrijednosti robe izraava se u cijeni a to je ujedno jedina
mogunost kako se veliina vrijednosti moe izraziti. Promijeni li se veliina
vrijednosti robe, stoji li individualno utroeni rad u novom odnosu s ukup-

31 U Prilogu kritici politike ekonomije novac ak naziva "neposredni[m] oblik[om] postojanja" apstraktnog
rada (MED 20, str. 360).

71
nim drutvenim radom, onda se mijenja i cijena robe. Obrnuto meutim
ne vrijedi: niti je svaka cijena izraz veliine vrijednosti, niti svaka promjena
cijene oznaava promjenu veliine vrijednosti.
Cijenu mogu imati i stvari "bez vrijednosti", tj. stvari koje nisu proiz-
vod "apstraktnog rada". Pritom moe biti rije o ekonomski irelevantnim
stvarima (npr. cijena aristokratske titule), ali i o prilino relevantnima (npr.
cijena neke opcije kupnje dionica, to je cijena za pravo na obavljanje kupnje
neke dionice pod garantiranim uvjetima).
Promjena cijene pojedinane robe moe oznaavati promjenu njene
veliine vrijednosti, ali moe oznaavati i samo posebno povoljne ili nepovo-
ljne okolnosti (privremene promjene odnosa ponude i potranje) u kojima se
roba privremeno prodaje. Istovremena promjena cijene svih roba, tj. promjena
nivoa cijena, u pravilu ne oznaava promjenu svih veliina vrijednosti, nego
promjenu vrijednosti novca: devalvacija novca odraava se u opem rastu
cijena (inflacija), rastua vrijednost novca u padu cijena (deflacija).
U nastavku e se u pravilu pretpostavljati da se roba "prodaje po
svojoj vrijednosti". Time se misli na to da su cijene robe adekvatan izraz
njene vrijednosti i da emo zanemariti privremene oscilacije. U poglavlju
7.2 emo meutim vidjeti da se u normalnim kapitalistikim okolnostima
robe ne razmjenjuju po svojoj vrijednosti, tj. da normalne cijene nisu samo
izraz veliine vrijednosti robe.

Druga funkcija novca je njegova funkcija kao sredstva cirkulacije koje posreduje
stvarnu razmjenu roba. U procesu razmjene vlasnik robe A (npr. tkalac koji
proizvodi platno), koja za njega nije upotrebna vrijednost, eli je pretvoriti
u robu B (npr. stolica), ija upotrebna vrijednost ga zanima. Prodaje platno
za 20 eura i zatim s tih 20 eura kupuje stolicu. Marx taj proces opisuje kao
"metamorfozu robe" (za tkalca se platno pretvorilo u stolicu).
Materijalni sadraj te metamorfoze jest zamjena jedne upotrebne
vrijednosti drugom. Marx u tom kontekstu govori i o "drutvenom metab-
olizmu". Rezultat je isti kao kod jednostavne razmjene proizvoda u kojemu
se razmjenjuje platno za stolicu. No oblik tog procesa je potpuno drugaiji,
a te razlike u obliku su ovdje presudne.

72
 Metamorfoza robe se za razliku od razmjene proizvoda posreduje
novcem, taj proces ima oblik roba-novac-roba (R-N-R), ili konkretno za
tkalca: platno-novac-stolica.
Ono to je pritom za tkalca prvi in procesa, R-N, preobrazba platna
u novac, za vlasnika novca koji kupuje njegovo platno predstavlja dovretak
metamorfoze njegove robe. Kupnja stolice za tkalca predstavlja dovretak
metamorfoze njegove izvorne robe, dok za stolara koji stolicu prodaje taj in
predstavlja poetak metamorfoze robe.
Metamorfoze roba su zamrene i beskonane: u svojoj ukupnosti
predstavljaju robnu cirkulaciju. Jednostavna razmjena proizvoda upotrebna
vrijednost za upotrebnu vrijednost nasuprot tome predstavlja samo stvar
izmeu dva aktera, koja se zavrava ve s tim jednim inom razmjene. Robna
cirkulacija i razmjena proizvoda stoga su bitno razliite.
Da se kod robne cirkulacije (za razliku od jednostavne razmjene
proizvoda) veza pojedinanih inova uspostavlja preko novca povratno znai
da u posrednikom ulasku novca lei i mogunost prekida te veze. Ako tkalac
proda svoje platno ali se odlui zadrati novac, a ne kupiti neto za nj, onda
se time ne prekida samo metamorfoza njegove vlastite robe, platna, nego se
prekida i metamorfoza neke druge, tue robe (npr. stolice). U posredovanju
drutvenog metabolizma novcem stoga uvijek lei i mogunost njegova
prekida, a time i krize. Da bi puka mogunost krize postala stvarnom krizom,
potrebne su meutim i neke dodatne okolnosti (usp. poglavlje 9).
Metamorfoza robe, R-N-R, zapoinje i zavrava s robom iste vrijednosti,
ali s drugom upotrebnom vrijednou. Roba kree od vlasnika robe i vraa
mu se ponovno u drugom obliku; utoliko roba opisuje kruni tok. Novac koji
to kruenje posreduje sam ne opisuje kruni tok, nego slijedi orbitu izmeu
razliitih vlasnika robe. Kod prvog ina R-N vlasnik robe dodue prima no-
vac, ali samo kako bi ga (u uvjetima normalne robne cirkulacije) ponovno
potroio i izvrio zavrni in N-R. U svojoj funkciji sredstva cirkulacije novac
neprestano ostaje u sferi cirkulacije. Poto vlasnici robe ciljaju samo na robu
koju za novac mogu kupiti, za cirkulaciju je dovoljan i simboliki novac, kao
puko sredstvo cirkulacije novac moe biti zamijenjen "znakom vrijednosti"
koji sam nema nikakvu vrijednost (poput papirnatog novca).

73
Tek u svojoj treoj funkciji novac fungira kao stvaran novac: kao mjera vri-
jednosti novac ne mora biti stvarno prisutan, dovoljan je idealni novac; kao
sredstvo cirkulacije novac dodue mora biti stvarno prisutan, ali je dovoljan
i simboliki novac. Tek kao jedinstvo mjere vrijednosti i sredstva cirkulacije
novac je stvarni novac, tj. samostalni lik vrijednosti, to ukljuuje niz novih
odreenja.
Dok pojedinane robe u svom materijalnom postojanju predstavl-
jaju odreenu upotrebnu vrijednost, dok se njihova vrijednost ("apstraktno
bogatstvo") na njima moe samo zamisliti, stvarni je novac "materijalno
postojanje apstraktnog bogatstva" (MED 20, str. 411). Ono to fungira kao
novac u svom neposrednom materijalnom postojanju vai kao predmet vri-
jednosti (Wertding). Kao takvog ga je mogue razmijeniti za bilo koju robu,
pretvoriti u bilo koju upotrebnu vrijednost. Stvarni je novac "stoga materijalni
predstavnik materijalnog bogatstva" (ibid.).
Stvarni novac, tj. novac kao samostalni lik vrijednosti, ima i vrlo
odreene dodatne funkcije. Fungira kao blago, kao sredstvo plaanja i kao
svjetski novac.
Kao blago novac se uklanja iz cirkulacije. Vie nema zadatak posre-
dovati robnu cirkulaciju, nego egzistirati kao samostalan lik vrijednosti izvan
cirkulacije. Kako bi se stvorilo blago, prodaje se, a zatim se ne kupuje. Svrha
prodaje bila je zadrati novac kao samostalni lik vrijednosti. Kako s kupnjom
ne bi morao ekati dok ne proda vlastitu robu (ili kako bi se osigurao za sluaj
neuspjene prodaje), svaki vlasnik robe mora raspolagati manjim ili veim
blagom.
Kao samostalni lik vrijednosti novac nastupa i u funkciji kao sredstvo
plaanja. Kada se kod kupnje neke robe ne plaa odmah, nego tek kasnije,
onda se kupac pretvara u dunika, a prodava u vjerovnika. Novac ovdje
ne fungira kao sredstvo cirkulacije koje posreduje u nekoj kupnji, nego kao
sredstvo plaanja koje kupnju koja se ve dogodila dovrava. (Izraz sredstvo
plaanja samo se kod Marxa koristi u tom smislu; u svakodnevici i u ekon-
omskoj znanosti sav novac koji se koristi za plaanje neke kupnje naziva
se sredstvom plaanja, bez obzira na to plaa li se odmah ili kasnije.) Kada
se novac koristi kao sredstvo cirkulacije, onda je vlasnik robe prvo prodao
svoju robu, dakle obavio in R-N. Zatim kupuje, vri in N-R. Kod upotrebe
novca kao sredstva plaanja, redoslijed tih inova se izokree: vlasnik robe

74
prvo kupuje, zatim prodaje kako bi stekao novac za izvrenje svoje obaveze
plaanja. Stei novac kao samostalan lik vrijednosti sada postaje svrhom
prodaje.
Kao svjetski novac, novac fungira na svjetskom tritu. Tamo opet
moe biti koriten kao sredstvo cirkulacije, kako bi posredovao u nekoj
kupnji; kao sredstvo plaanja, kako bi je dovrio; ili kao "apsolutno drutveno
ovaploenje bogatstva uopte" (MED 21, str. 134), kada se ne radi o kupnji ili
plaanju, nego o prenoenju bogatstva iz jedne zemlje u drugu (primjerice
nakon rata).

Marx u Kapitalu pretpostavlja da novac uvijek mora biti vezan za neku

odreenu robu. U Marxovo vrijeme zlato je igralo ulogu "novane robe". No
u praksi i tada je cirkuliralo vrlo malo zlata, manji iznosi su plaani srebr-
nim i bakrenim kovanicama, vei su plaani "novanicama". Novanice su
izvorno izdavale pojedinane banke, koje su obeavale da e ih na zahtjev
isplatiti u zlatu. Naposljetku su novanice poele izdavati samo centralne
banke, koje su isto obeavale isplatu u zlatu. Centralne banke u pravilu nisu
smjele izdavati novanice u koliinama koje su htjele, nego su novanice
odreenim postotkom morale biti pokrivene blagom u zlatu koje centralna
banka posjeduje. Dakle: zlato gotovo da vie nije cirkuliralo, ali je papirnati
novac u cirkulaciji bio predstavnik zlata.
Krajem Drugog svjetskog rata u Bretton Woodsu (SAD) je dogovoren
meunarodni valutni sistem koji je i dalje poivao na zlatu kao novanoj robi.
No zlatom je bio pokriven samo ameriki dolar: 35 dolara odgovaralo je jednoj
unci zlata. Ostale su valute trebale stajati u fiksnom teaju s dolarom. Ipak,
obaveza isplate dolara u zlatu nije vrijedila za privatne osobe, nego samo za
dravne centralne banke. No krajem 1960-ih je postalo jasno da cirkuliraju
toliko goleme koliine dolara da je obaveza isplate u zlatu postala fiktivna.
Poetkom 1970-ih obaveza isplate dolara u zlatu stoga je i formalno ukinuta,
kao i fiksni teajevi meu valutama.
Od tog vremena vie ne postoji roba koja bi na nacionalnoj ili meun-
arodnoj razini igrala ulogu novane robe. Kao novac sada fungira papirnati
novac koji izdaju dravne centralne banke, a vie ne postoji nita za to bi
se taj papirnati novac mogao zamijeniti. Naravno, mogue je kupiti zlato s

75
njim, ali zlato je sada roba poput srebra ili eljeza, ni pravno ni faktiki vie
ne igra posebnu ulogu novane robe.
Sam Marx dodue nije mogao zamisliti kapitalistiki novani sustav
bez novane robe, no to nipoto ne proizlazi iz njegove analize robe i novca.
U okviru analize oblika vrijednosti razvio je formalna odreenja opeg ek-
vivalenta, a analiza razmjene je pokazala da vlasnici robe svoju robu doista
moraju staviti u odnos s opim ekvivalentom. Da opi ekvivalent nuno mora
biti roba Marx meutim nije pokazao, nego pretpostavio. to tono slui kao
opi ekvivalent (da li je rije o robi ili o pukom papirnatom novcu) na razini
jednostavne cirkulacije uope jo nije mogue odrediti (usp. iscrpnije na tu
temu: Heinrich 1999, str. 233 i dalje). Tek kada budemo promatrali kapitalistiki
kreditni sustav, postat e jasno (usp. poglavlje 8.2) da je postojanje novane
robe tek povijesno prijelazno stanje, ali da ne odgovara "kapitalistikom
nainu proizvodnje u idealnom presjeku" koji je Marx htio analizirati (usp.
poglavlje 2.1).

3.8 "TAJNA" ROBNOG I NOVANOG FETIIZMA

Posljednji odjeljak prvog poglavlja Kapitala nosi naslov "Fetiki karakter robe
i njegova tajna". Govor o "robnom fetiu" danas je prilino rasprostranjen,
no pritom se ne misli uvijek na ono na to je Marx mislio u Kapitalu. Marx
pod robnim fetiom nipoto ne misli na to da je ljudima u kapitalizmu kon-
zumacija previe vana ili da od posjedovanja odreenih roba, koje fungiraju
kao statusni simboli, prave feti. Ne radi se ni o fetiizmu marki ili brendova.
Iza posjedovanja skupih roba kao statusnih simbola ne ui nikakva "tajna"
koju bi tek trebalo odgonetnuti.
esto se robni fetiizam karakterizira iskljuivo time da se drutveni
odnosi ljudi pojavljuju kao odnosi izmeu stvari (odnosi onih koji razmjenjuju
pojavljuju se kao odnosi vrijednosti razmijenjenih roba), tako da drutveni
odnosi prividno postaju materijalnim svojstvima. Ostane li se na takvom
odreenju, fetiizam se ini pukom zabludom: ljudi proizvodima svoga rada
pripisuju lana svojstva i ne vide da iza odnosa izmeu stvari "u stvarnosti"
stoje odnosi izmeu ljudi. Fetiizam bi tada bio oblik "lane svijesti" koja

76
"stvarne odnose" samo zamagljuje.32 Ako bi to doista bilo tako, onda bi s
prosvjeivanjem ljudi o stvarnom stanju stvari morala nestati i ta "lana
svijest". U tako reduciranom shvaanju robnog fetiizma gube se meutim
vane poante Marxova istraivanja. Stoga emo se u ovom dijelu baviti vrlo
detaljno Marxovom argumentacijom. Za bolji pregled, argumentacija je
strukturirana u paragrafe oznaene abecednim redom od a) do i).33

a) Prvo treba postaviti pitanje gdje je ta "tajna" o kojoj Marx govori u naslovu
odjeljka, koju treba odgonetnuti, uope locirana. Uvodno, Marx o tome kae:
"Na prvi pogled roba izgleda stvar sama po sebi razumljiva, trivijalna. Iz njene
analize izlazi da je ona veoma vraka stvar, puna metafizikih domiljanja i
teolokih muica." (MED 21, str. 73; kurziv M.H.)
Roba dakle nije "vraka" za svakodnevno shvaanje, vraka i tajnovita
postaje tek kao rezultat (dosad obavljene) analize. Stol je primjerice "ordinarna
ulna stvar. Ali im istupi kao roba, pretvara se u stvar ulno natulnu" (ibid.;
kurziv M.H.).
Za svakodnevno shvaanje stol je odreena upotrebna vrijednost.
Kao roba osim toga posjeduje i odreenu vrijednost. Ni jedno ni drugo za
svakodnevnu svijest ne posjeduje nita tajnovito. I da veliina vrijednosti ovisi
o koliini utroenog radnog vremena moe se prihvatiti ili osporavati, no
sam sadraj te tvrdnje time nipoto ne postaje misteriozan. "ulno natulni"
karakter robe pokazuje tek analiza: ona je pokazala da predmetnost vrijed-
nosti robe uope nije mogue zahvatiti na samoj robi (utoliko je "natulna",
"avetinjska predmetnost"), nego samo na drugoj robi koja vai za neposredno
otjelovljenje vrijednosti. Jednako neuhvatljiva kao predmetnost vrijednosti
pokazala se supstancija vrijednosti apstraktni rad. Analiza je dakle na svjetlo
iznijela cijeli niz zaudnih rezultata.

32 "Ideologija", pojam koji Marx u Kapitalu rabi krajnje rijetko, esto se shvaa kao takva "lana svijest"
u koju bi onda spadao i fetiizam. Kritika analiza odnosa izmeu ideologije i fetiizma moe se nai
kod Dimoulis/Milios (1999).
33 U poglavlju 1.3 spomenuto je da je mladi Marx kapitalizam shvaao kao "otuenje" od "ljudske biti".
Analizu robnog fetiizma neki su autori shvatili kao nastavak teorije otuenja. Meutim, pri paljivijem
itanju lako se da ustanoviti da se Marx u analizi robnog fetiizma ni na jednom mjestu ne referira na
bilo kakvu "ljudsku bit".

77
b) Marx se sada pita: "Iz ega, onda, potie zagonetni karakter proizvoda
rada im on uzme oblik robe?" (ibid.), a kao odgovor formulira: "Oevidno iz
samog ovog oblika. Jednakost ljudskih radova dobija konkretan oblik jednake
predmetnosti vrednosti proizvoda rada, merenje utroka ljudske radne snage
njegovim vremenskim trajanjem dobija oblik veliine vrednosti proizvoda
rada, naposletku, uzajamni odnosi proizvoaa u kojima dejstvuju drutvene
odredbe njihovih radova, dobijaju oblik drutvenog odnosa proizvoda rada.
To znai da se tajanstvenost robnog oblika sastoji prosto u tome to on lju-
dima drutvene karaktere vlastita njihova rada odraava kao karaktere koji
objektivno pripadaju samim proizvodima rada, kao drutvena svojstva koja
te stvari imaju od prirode" (MED 21, str. 74; kurziv M.H.).
U svakoj drutvenoj proizvodnji temeljenoj na podjeli rada ljudi stoje
u odreenim odnosima jedni s drugima. U robnoj proizvodnji taj drutveni
odnos izmeu ljudi pojavljuje se kao odnos izmeu stvari: nisu ljudi ti koji stoje
u odnosima jedni s drugima, nego robe. Njihovi drutveni odnosi ljudima
se stoga ine "drutvena svojstva koja te stvari imaju od prirode". Na to se
pod tim misli moe se demonstrirati na vrijednosti: s jedne strane je jasno da
"vrijednost" nije prirodno svojstvo stvari poput teine ili boje, izgleda meutim
(za ljude u drutvu robne proizvodnje) kao da stvari u drutvenom kontekstu
automatski posjeduju vrijednost i time automatski slijede objektivne zakone
kojima se ljudi onda mogu samo podrediti. U uvjetima robne proizvodnje
dogaa se osamostaljenje za koje Marxu na pamet pada samo usporedba s
"maglovitim regionima verskog sveta": tamo su proizvodi ljudske glave oni
koji se osamostaljuju, u robnom svijetu to su "proizvodi ljudskih ruku": "Ovo
ja nazivam fetiizmom, koji prianja za proizvode rada im se proizvode kao
robe, i koji je zbog toga nerazdvojno skopan s robnom proizvodnjom."
(MED 21, str. 75)

c) Ako fetiizam doista "prianja" uz robe, onda tu mora biti rije o neemu
to nadilazi puku lanu svijest, fetiizam onda mora izraavati i neko stvarno
stanje stvari. I doista, proizvoai se u uvjetima robne proizvodnje ne
odnose neposredno drutveno jedni prema drugima, nego tek u razmjeni
stupaju u odnos i to posredstvom proizvoda svoga rada. Da se njihovi
drutveni odnosi pojavljuju kao svojstva stvari stoga nipoto nije privid.
Onima koji razmjenjuju, pie Marx, "drutveni [se] odnosi njihovih privatnih

78
radova prikazuju kao ono to jesu, tj. ne kao neposredno drutveni odnosi
samih lica u njihovim radovima, ve, naprotiv kao, predmetni odnosi meu
licima, a drutveni odnosi meu stvarima" (MED 21, str. 75; kurziv M.H.).
Da predmeti u uvjetima robne proizvodnje posjeduju drutvena
svojstva dakle nipoto nije netono. Netono je da ta svojstva posjeduju
automatski, u svakom drutvenom kontekstu. Fetiizam se ne sastoji ve u
tome da se proizvode rada smatra predmetima vrijednosti u graanskom
drutvu proizvodi rada, ukoliko se razmjenjuju, doista posjeduju predmetnost
vrijednosti nego u tome da ta predmetnost vrijednosti vai kao samora-
zumljiva "prirodna nunost" (MED 21, str. 82).

d) Ono to proizvoae prije svega zanima i mora zanimati jest vrijednost

njihove robe. Ona je opipljivi izraz jedne drutvenosti koju ljudi dodue
proizvode, ali je ne proziru: "Prema tome, ne dovode ljudi proizvode svoga
rada u uzajamni odnos kao vrednosti zato to u tim stvarima gledaju puke
materijalne omotae istovrsnog ljudskog rada. Naprotiv. Time to u procesu
razmene izjednauju svoje raznovrsne proizvode jedan s drugim kao vrednosti,
izjednauju oni i svoje razline radove jedne s drugima kao ljudski rad. Oni
to ne znaju, ali ine to." (MED 21, str. 76; kurziv M.H.)
Proizvoai robe svoj drutveni odnos upravo ne proizvode na
temelju odreene svijesti o vezi izmeu vrijednosti i rada, nego neovisno
o takvoj svijesti. Bilo bi dakle potpuno krivo Marxovu teoriju vrijednosti
shvatiti tako da ljudi robe razmjenjuju po odreenoj vrijednosti jer znaju
koliko rada lei u svakom proizvodu. Marx eli pokazati upravo to da ljudi
djeluju bez svijesti o uvjetima svoga djelovanja.

e) Nesvjesno proizvedeni fetiizam nije samo lana svijest, nego posjeduje

materijalnu silu. Naime, da li e moj individualno utroeni rad biti priznat
kao dio ukupnog drutvenog rada i u kojoj mjeri, o tome me (u robnoj
proizvodnji) upravo ne izvjetava drutvo, nego samo vrijednost moje robe
u razmjeni. A o toj informaciji ovise moja srea i nesrea. Veliine vrijedno-
sti robe se meutim "stalno menjaju nezavisno od volje, namere i injenja
razmenjivaa. Sopstveno njihovo drutveno kretanje ima za njih oblik kretanja
stvari pod ijom kontrolom stoje umesto da oni njih kontroliu" (MED 21, str.
76-77; kurziv M.H.).

79
 Vrijednosti roba su izraz nadmone drutvenosti izvan kontrole
pojedinaca. U drutvu robne proizvodnje ljudi (i to svi!) doista su pod kon-
trolom stvari presudni odnosi vladavine nisu osobni, nego "objektivni".
Ta objektivna vladavina, podreenost "objektivnim nunostima", ne postoji
meutim zato to bi stvari posjedovale odreene znaajke koje onda uzrokuju
tu vladavinu ili zato to bi drutveno ophoenje to postvareno posredovanje
nuno zahtijevalo, nego samo zato to se ljudi na poseban nain odnose prema
stvarima, naime kao robama.

f) Da ta objektivna vladavina i postvarenje drutvenih odnosa u predmetna

svojstva proizlaze iz odreenog nain ljudskog ponaanja za svakodnevni
razum nije vidljivo. Za spontanu svijest "oblici koji proizvodima rada utiskuju
ig roba [...] imaju stalnost prirodnih oblika drutvenog ivota" (MED 21, str.
77; kurziv M.H.). Ali ne samo svakodnevna svijest, nego i klasina politika
ekonomija (i moderna neoklasika) ostaju u okvirima tih oblika. Pritom se
meutim ne radi o subjektivnim zabludama pojedinanih ekonomista. Marx
naglaava da i tome u temelju lei odreena objektivnost: "takvi oblici sain-
javaju kategorije buroaske ekonomije. To su oblici miljenja kakvi vae u
drutvu, dakle objektivni oblici miljenja za odnose proizvodnje ovog istorijski
odreenog drutvenog naina proizvodnje, robne proizvodnje." (MED 21,
str. 77-78; kurziv M.H.)
Ti "objektivni oblici miljenja" za pojedinane ekonomiste konsti-
tuiraju ono to im na potpuno samorazumljiv nain vai za neposredno dani
predmet politike ekonomije. Posebno na ovom mjestu postaje jasno na to
je Marx mislio u pismu Lassalleu koje smo ve citirali u poglavlju 2.2, kada
je govorio o "kriti[ci] uz pomo prikaza": kritika graanskih kategorija nije
apstraktan znanstveno-teorijski posao, nju od prikaza proizvodnih odnosa
uope nije mogue odvojiti.
Razliiti smjerovi politike ekonomije ne svaaju se samo o formal-
nim odreenjima svoga predmeta, nego i o sadraju tih formalnih odreenja.
Marx nasuprot tome daje fundamentalnu kritiku, kritiku koja se tie samih
temelja graanske ekonomije: Marx kritizira oblike koje graanska ekonomija
uvijek ve pretpostavlja: "Politika ekonomija je, istina, makar i nepotpuno,
analizovala vrednost i veliinu vrednosti i otkrila sadrinu koja se u ovim
oblicima krije. Ali nikad nije ni postavila pitanje zato ta sadrina uzima onaj

80
oblik, odnosno zato se rad predstavlja u vrednosti, a merenje rada njegovim
vremenskim trajanjem u veliini vrednosti proizvoda rada." (MED 21, str.
81)
Da predmetnost vrijednosti predstavlja rezultat vrlo specifinog
ljudskog djelovanja, da stvari postaju robom a time i predmetima vrijednosti
samo zato to se prema njima odnosimo kao prema robama (privatno ih
proizvodimo i onda razmjenjujemo), ta veza nije jasno razvidna ni za sva-
kodnevnu svijest, ni za politiku ekonomiju. Oboje u robnom obliku vide
"prirodna drutvena svojstva proizvoda". Utoliko ne ostaje samo svakodnevna
svijest, nego i ekonomska znanost u oblasti fetiizma. Time to fetiizam ini
vidljivim, Marx ne daje samo osnove za kritiku svijesti i kritiku znanosti, nego
prije svega pokazuje da drutveni odnosi nipoto ne moraju biti takvi kakvi
jesu: vladavina vrijednosti nad ovjekom nije prirodni zakon drutva, nego
rezultat odreenog ponaanja ljudi, a to se ponaanje barem u principu
moe i promijeniti. Drutvo bez robe i novca jest zamislivo.

g) Fetiizam se ne ograniava na robu. Prianja i uz novac. Novac kao samo-

stalni lik vrijednosti posjeduje poseban oblik vrijednosti: nalazi se u opem
ekvivalentskom obliku, dok se sve druge robe ne nalaze u tom obliku.
Posebna roba (ili novanica) koja fungira kao novac, moe to samo zato
to se sve druge robe odnose prema njoj kao prema novcu. Novani oblik
ini se meutim kao "drutveno prirodno svojstvo" te robe. "Jedna roba ne
izgleda da je postala novac samo zato to sve druge robe u njoj svestrano
prikazuju svoje vrednosti, ve, obrnuto, izgleda da sve one u njoj prikazuju
svoje vrednosti zato to je ona novac. Kretanje koje je do ovoga dovelo gubi
se u svom vlastitom rezultatu ne ostavljajui traga od sebe. Bez svoga uea,
nailaze robe na gotov lik svoje vrednosti u robnom telu koje postoji izvan i
pored njih." (MED 21, str. 92; kurziv M.H.)
Za novac vrijedi isto to vrijedi i za robu: samo na temelju odreenog
ponaanja vlasnika roba novac posjeduje svoja specifina svojstva. To posre-
dovanje meutim vie nije vidljivo, ono se "gubi". Stoga izgleda kao da novac
ta svojstva posjeduje sam po sebi. I kod novca, neovisno o tome radi li se o
robnom novcu ili papiru, drutveni se odnos pojavljuje kao predmetno svo-

81
jstvo stvari.34 A isto kao i kod robe, osobe koje djeluju ne moraju poznavati
posredujue veze da bi mogle djelovati: "Svatko moe koristiti novac kao
novac, a da ne zna ta je to novac."35 (MED 26, str. 128)

h) Iaenost tog postvarenja drutvenih odnosa kod novca je u odnosu na

robu meutim jo izraenija. Kada se proizvodi rada pretvaraju u robe, onda
pored svoje fizike predmetnosti kao upotrebne vrijednosti dobivaju jo i
predmetnost vrijednosti. Potonja je, kao to je ranije objanjeno, "avetinjska"
predmetnost, poto se ini jednako tako predmetna kao upotrebna vrijed-
nost, no na pojedinanoj je robi ipak nije mogue zahvatiti. Novac vai kao
samostalni lik vrijednosti. Dok su robe upotrebne vrijednosti koje su pored
toga jo i predmeti vrijednosti, novac koji stupa nasuprot robama treba
sasvim neposredno biti predmet vrijednost (Wertding). to to znai, Marx je
u prvom izdanju prvog toma Kapitala ilustrirao jednim lijepim primjerom:
"To je kao da pored lavova, tigrova, zeeva i svih drugih stvarnih ivotinja,
koje, grupirane, tvore rodove, vrste, podvrste, obitelji itd. ivotinjskog carstva,
postoji jo i ivotinja, individualna inkarnacija cijelog ivotinjskog carstva."
(MEGA II.5, str. 37; kurziv u originalu)
Da pored mnogih konkretnih ivotinja postoji jo i "ivotinja" nije
samo faktiki nemogue, nego i logiki besmisleno: vrsta se stavlja na istu
razinu kao individue iz kojih se vrsta apstrakcijom dobiva. Novac je meutim
realna egzistencija te ludosti.

i) U graanskom drutvu spontana svijest ljudi podlijee fetiizmu robe i

novca. Racionalnost njihova djelovanja uvijek je ve racionalnost unutar okvira
koji zadaje robna proizvodnja. Kada se namjere onih koji djeluju (dakle ono
to "znaju") pretvaraju u polaznu toku analize (kao primjerice u neoklasici

34 Pritom je svejedno da li se kao u takozvanom "metalizmu" pretpostavlja da plemeniti metali zlato

i srebro po prirodi posjeduju novana svojstva, ili se kao u novano-teorijskom "nominalizmu"
smatra da konkretni nositelj novane funkcije predstavlja rezultat drutvenog dogovora ili dravnog
propisivanja. Postojanje novca u oba se sluaja ini prirodnom nunou drutva. Da danas postoji
novani sustav bez robnog novca stoga nipoto ne znai da je fetiizam novca nestao.
35 Prijevod izmijenjen. U srpskohrvatskom prijevodu tree knjige Teorija o viku vrijednosti (MED 26)
ova je reenica prevedena kao: "Svakom moe biti potreban novac kao novac, a da ne zna ta je to
novac." No Marx ne govori o potrebi za novcem, nego o injenici da se koritenje novca u svakodnevici
uspjeno odvija i bez teorijskog znanja aktera o drutvenim odnosima koji se iza toga kriju. Greka
je oit rezultat krive interpretacije originalnog brauchen, koje moe znaiti potrebu, ali i upotrebu ili
koritenje. (nap. ur.)

82
ili u mnogim sociolokim teorijama), onda se ono to pojedinci "ne znaju",
tj. okvir koji prethodi njihovu miljenju i djelovanju, unaprijed iskljuuje
iz analize. Polazei od tih razmiljanja mogue je ne samo kritizirati dobar
dio temelja graanske ekonomije i sociologije, nego i popularan argument
svjetonazorskog marksizma naime da postoji drutveni subjekt (radnika
klasa) koji bi na temelju svoga posebnog poloaja u odnosu na graansko
drutvo raspolagao posebnom sposobnou proziranja drutvenih odnosa.
Mnogi su predstavnici tradicionalnog marksizma izjavili da se "treba
staviti na gledite radnike klase" kako bi se razumio kapitalizam. No pritom
se predvidjelo da i radnici i radnice (ba kao i kapitalisti) u svojoj spontanoj
svijesti ostaju unutar robnog fetiizma. U sljedeim emo poglavljima vidjeti
da kapitalistiki proces proizvodnje proizvodi jo i dodatne inverzije, kojima
takoer podlijeu i radnici i kapitalisti. O privilegiranoj spoznajnoj poziciji
radnike klase stoga nipoto ne moe biti rije, ali ni o tome da bi fetiizam
bio naelno neprobojan.

83
4. KAPITAL, VIAK VRIJEDNOSTI
I EKSPLOATACIJA

4.1 TRINA EKONOMIJA I KAPITAL: "PRIJELAZ S NOVCA

NA KAPITAL"

U prva tri poglavlja Kapitala Marx se bavi robom i novcem, o kapitalu jo

nije eksplicitno rije. To je neke autore navelo na zakljuak da se u prva tri
poglavlja na visokom nivou apstrakcije obrauje pretkapitalistika "jednos-
tavna robna proizvodnja" nain proizvodnje u kojemu dodue dominiraju
robni i novani odnosi, ali jo ne postoji kapital ili postoji samo u vrlo ner-
azvijenom obliku. Pritom se tvrdi da se robe razmjenjuju po svojoj vrijed-
nosti jer proizvoai tono poznaju i vlastiti i tui utroak radnog vremena.
Najprominentniji predstavnik tog shvaanja bio je Friedrich Engels, koje
je formulirao u svom pogovoru treem tomu Kapitala nekoliko godina
poslije Marxove smrti i time utjecao na mnoge marksiste.36 To shvaanje
je meutim viestruko problematino.
Kao historijski iskaz: razmjenjivalo se dodue ve tisuama godina
unatrag, a kovani novac postoji najmanje od 500 p.n.e., ali su robni i novani
odnosi u pretkapitalistika vremena uvijek bili "uklopljeni" u drugaije proiz-
vodne odnose, nikad nisu bili obuhvatni i nikad nisu dominirali ekonomijom.
To se dogaa tek sa irenjem kapitalistikog naina proizvodnje.
Kao teorijski koncept: Marx pokuava pokazati upravo da deter-
minacija razmjene vrijednostima ne poiva na svjesnoj procjeni utroenih
kvantuma radne snage, da razmjenjivai ne znaju to ine, da se drutvena
veza namee upravo "iza njihovih lea" (usp. poglavlje 3.8, posebno toke
"d)" i "e)").

36 To shvaanje dio je standardnog repertoara tradicionalnog marksizma. irio ga je primjerice Ernest
Mandel u mnogim svojim uvodnim tekstovima (vidi Mandel 1968; 1998), zajedno s historizirajuim
nainom itanja Kapitala (vidi poglavlje 2.1).

84
 Kao interpretacija prva tri poglavlja Kapitala: ne prepoznaje ono to
Marx u njima stvarno prikazuje "jednostavnu cirkulaciju". Marx pod time
misli na cirkulaciju robe i novca kao oblik prometa koji dominiraju cijelom
ekonomijom, ali Marx to ini iz takorei suene perspektive, apstrahirajui
od kapitala. Ne analizira pretkapitalistike odnose koji su postojali nekad u
prolosti, nego kapitalistike, suvremene odnose (na to, kao to smo ranije
istaknuli, upozorava ve prva reenica Kapitala), ali uz privremeno zane-
marivanje kapitala. injenica da kapital na tom mjestu jo ne razmatra nije
proizvoljan hir Marxa kao teoretiara, niti didaktika odluka. U samom tom
apstrahiranju izraen je odreen aspekt stvarnosti: jednostavna cirkulacija se
"pojavljuje na povrini graanskog drutva kao ono neposredno postojee"
(Grundrisse, MED 19, str. 139), sama ekonomija se, ini se, sastoji od samih
inova kupnje i prodaje.

Na prvi pogled, ini se da se ekonomija dijeli na tri velika podruja:

proizvodnu sferu: proizvodi se proizvode, usluge se pruaju, uz koritenje

postojeih tehnikih mogunosti;
cirkulacijsku sferu: proizvodi i usluge se razmjenjuju, i to u pravilu ne
jedni za druge nego za novac;
sferu konzumacije: proizvodi i usluge se konzumiraju, bilo od strane
pojedinanih individua za neposrednu reprodukciju vlastitog ivota
(npr. hrana, odjea itd.), bilo u proizvodnim procesima kao sredstva
proizvodnje (poput strojeva ili sirovina) za stvaranje novih proizvoda.

Tako, meutim, nastaje dojam da sfera konzumacije ima veze iskljuivo s

potrebama pojedinaca, a proizvodna sfera s isto tehnikim uvjetima, pa
kao prava ekonomska sfera preostaje samo cirkulacija.
Redukcija ekonomije na cirkulaciju ima dalekosene posljedice.
Cirkulacija se tie kupnje i prodaje, dakle procesa u kojima barem u prin-
cipu slobodne i ravnopravne osobe stoje jedna nasuprot druge, i u kojima,
ukoliko razmijenjene robe imaju jednaku vrijednost, nitko ne gubi, niti ga se
oteuje ili izrabljuje. Ako te osobe ipak nisu sasvim jednake, primjerice jer
jedna posjeduje mnogo toga, a druga vrlo malo ili nita, onda je to moda
aljenja vrijedna okolnost, ali nije argument protiv "trine privrede". Razlike

85
u vlasnitvu u mnogim liberalnim teorijama, koje slave trinu privredu, ne
posjeduju stvarnu teorijsku relevantnost. Oni se za procese kupnje i prodaje, a
time i za trinu privredu u cjelini, ine neim izvanjskim, na slian nain kao
primjerice tjelesne boljke onih koji razmjenjuju. "Trite" se iz te perspektive
ini neutralnom instancom za raspodjelu dobara i zadovoljenje potreba, kao
efikasna i (potpuno nebirokratska) institucija prenoenja informacija o tome
to je, gdje, i u kojim koliinama potrebno. Ako ta institucija, "trite", jednom
ne funkcionira ba najbolje, onda to u ovdje skiciranoj perspektivi moe
biti uzrokovano samo nepovoljnim perifernim okolnostima ili izvanjskim
smetnjama koje drava onda mora ukloniti. Takva trina euforija ne iskae
samo sa stranica (gotovo) svakog udbenika ekonomije i propagira se kao
neupitna istina na ekonomskim fakultetima i u ekonomskom dijelu velikih
novina, nego su je poslije 1989. u razliitim varijantama preuzeli i mnogi
nekadanji ljeviari. Pritom su se trite i kapital ponekad konstruirali kao
radikalno suprotstavljene sile, pa se iz toga izvlailo i odgovarajue politike
pouke: bilo u obliku zahtjeva da se ogranii mo velikih poduzea kako bi
se pomoglo razvijanju blagodati "trita", bilo u obliku "trinog socijalizma",
u kojemu radnike zadruge zamjenjuju kapitalistika poduzea, da bi onda
"na tritu" veselo meusobno konkurirale.
Da li trite i kapital stoje samo u izvanjskom, labavom odnosu
ili meu njima postoji unutarnja, nuna veza, nije dakle samo akademsko
pitanje, nego odgovor na to pitanje ima i neposredne politike posljedice.
Ako u prva tri poglavlja Kapitala prikazana cirkulacija robe i novca
ne predstavlja neto samostalno, o kapitalu neovisno (a na to ukazuje i Marxov
govor o jednostavnoj cirkulaciji kao "povrini"), onda se ta nesamostalnost
mora nekako manifestirati i na samom predmetu. Slino kao kod odnosa
robe i novca, mora biti mogue pokazati postojanje unutarnje, nune veze
izmeu kapitala i novca.
Rekapitulirajmo, ukratko, tri bitna koraka u slijedu prikaza robe i
novca:

(1) Marx prvo analizira robu. Ona se pokazala neim dvostrukim: upotreb-
nom vrijednou i vrijednou. Njena predmetnost vrijednosti pokazala se
meutim kao neto vrlo posebno: isto drutveno svojstvo koja ne pripada

86
pojedinanoj robi, nego samo razmijenjenim robama kao zajedniko svojstvo
(otud "avetinjski" karakter vrijednosti).

(2) Kako bi se avet vrijednosti doista moglo uhvatiti, potreban joj je samostalan
izraz, opredmeen lik. To dobiva u novcu. Novac dakle nije neto to je tek
dodatak robnom svijetu ili tek pomono sredstvo; novac je nuan kako bi se
izrazio vrijednosni karakter roba, kako bi robe sveobuhvatno kao vrijednosti
stavio u meusobni odnos (otud karakterizacija Marxove teorije vrijednosti
kao "monetarne teorije vrijednosti"). To ujedno znai: robna proizvodnja i
novac su nerazdvojivi. Ne moe se, kao to su neki socijalisti mislili, ukinuti
novac a zadrati privatnu proizvodnju.

(3) Novac je dodue samostalni lik vrijednosti, no u njegovim posebnim

ulogama kao mjere vrijednosti i sredstva cirkulacije od te se samostalnost ne
nazire puno; novac tu slui samo kao pomono sredstvo. Tek kao jedinstvo
mjere vrijednosti i sredstva cirkulacije ("novac kao novac") novac stvarno
postaje samostalnim likom vrijednosti. Sada vie nije posrednik koji nepresta-
no iezava (kao u ulozi sredstva cirkulacije) ili uope ne mora biti realno
prisutan (kao u ulozi mjere vrijednosti), sada sam postaje svrhom: ne samo
vrijednost, nego samostalni i trajni lik vrijednosti, novac sada postaje neto
to ljudi ele zadrati i umnoiti.
No upravo stvaranje blaga pokazuje koliko je ta samostalnost i ne-
prolaznost vrijednosti ograniena: kada se novac kao blago povlai iz cirkulacije,
on u konanici postaje beskorisnim predmetom. Kada ga se meutim baca u
cirkulaciju, tj. kada se s njim kupuju robe, gubi se samostalni lik vrijednosti.
Unutar jednostavne cirkulacije novac je dodue samostalni i trajni
lik vrijednosti, no tu samostalnost i trajnost nigdje nije mogue uhvatiti
unutar jednostavne cirkulacije te karakteristike ni ne mogu stvarno postojati.
Ako je dakle tono da, s jedne strane, u jednostavnoj cirkulaciji vrijednost
roba ini nunim postojanje samostalnog izraza vrijednosti (novca), ali i
da, s druge strane, samostalnost novca u jednostavnoj cirkulaciji uope ne
moe postojati, onda iz toga slijedi da jednostavna cirkulacija ne moe biti
nita samostalno, nego mora biti moment i rezultat nekog "dubljeg" procesa
naime procesa kapitalistike oplodnje, kao to emo sada pokazati.

87
 Da bi novac doista bio samostalan i trajan izraz vrijednosti, ne smije
postojati odvojen od cirkulacije, nego u nju mora ulaziti, ali pritom vrijednost
ne smije izgubiti svoju samostalnost i trajnost, kao to bi to bio sluaj kod
jednostavnog ina kupnje N-R i kasnije konzumacije robe R. Samostalnost i
trajnost vrijednosti samo su osigurane kada novac prolazi pokret N-R-N. To
kretanje meutim ne donosi nikakvu korist kupuje se neka roba da bi je se
zatim opet prodalo za isti iznos novca. Korist donosi tek pokret N-R-N', pri
emu je N' vei iznos novca od N. U tom kretanju (Marx ga naziva "opom
formulom kapitala") vrijednost ne zadrava samo svoj samostalan lik, ona
se umnaa i time i stvarno postaje svrhom cijelog procesa. Tek u kapitalu
samostalni izraz vrijednosti tako pronalazi svoj adekvatni izraz. Ili, drugaije
formulirano: trajna i cjelokupnu ekonomiju obuhvaajua egzistencija vri-
jednosti mogua je samo kada vrijednost izvodi pokret N-R-N'. S kretanjem
N-R-N' naputamo meutim jednostavnu cirkulaciju. Sada treba istraiti
sadraj i preduvjete tog kretanja.37

4.2 "OKULTNA KVALITETA" VRIJEDNOSTI: N-R-N'

Promotrimo isprva jo jednom lanac R-N-R s kojom smo se u dijelu 2.2 bavili
u sklopu rasprave o funkcijama novca. Proizvoa robe proizveo je odreenu
robu R s odreenom upotrebnom vrijednou, prodaje tu robu i s novcem
koji za nju dobiva kupuje drugu robu s drugom upotrebnom vrijednou.
Novac je definitivno potroen, svrha procesa je konzumacija te druge robe. U
potrebi proizvoaa cijeli proces pronalazi svoju mjeru, a sa zadovoljenjem
te potrebe cijeli se proces okonava.
Promotrimo sada nasuprot tome lanac N-R-N'. On se sastoji od
istih elemenata, N-R i R-N, kao i lanac N-R-N, samo je redoslijed drugaiji:
sada se kupuje kako bi se zatim opet prodavalo. Novac je poetna i zavrna
toka procesa. Jedan iznos novca od drugoga nije mogue razlikovati kval-
itativno, ve samo kvantitativno. Ta cirkulacijska figura donosi korist samo

37 Upravo skiciranu vezu "jednostavne cirkulacije" i kapitala Marx prikazuje samo u predradnjama Kapitala
(u Grundrisse, MED 19, str. 120 i dalje), i u pratekstu Priloga kritici politike ekonomije, MEGA II.2,
str. 66 i dalje), ali ne i u samom Kapitalu. Tamo u etvrtom poglavlju odmah zapoinje s analizom
formule N-R-N'. S tim izostavljanjem Marx je pogodovao ranije spomenutim interpretacijama po
kojima trina ekonomija i kapital predstavljaju odvojene stvari.

88
ako je novana svota na kraju vea nego na poetku, ako se dakle radi o
lancu N-R-N', pri emu je N' vei od N. Svrha procesa je sada kvantitativno
umnaanje izvorne svote novca. Novac se ne troi (kao kod R-N-R), nego
ulae; odnosno troi ga se samo kako bi se zatim stekla vea koliina novca.
Iznos vrijednosti koji prolazi to kretanje je kapital. Neka koliina
vrijednosti sama po sebi, bilo u liku novca ili u liku robe, jo nije kapital.
Tek ulanavanje procesa razmjene sa svrhom umnaanja izvorne koliine
vrijednosti daje nam tipino kretanje kapitala: kapital nije tek vrijednost,
nego sebe-oploujua vrijednost, tj. koliina vrijednosti koja vri pokret
N-R-N'. Porast vrijednosti koji kretanje kapitala postie, razliku izmeu
N' i N, Marx naziva vikom vrijednosti. U klasinoj politikoj ekonomiji i
modernoj neoklasici taj pojam ne postoji. Viak vrijednosti nije tek drugo
ime za profit ili dobit, a kasnije emo vidjeti da se tu doista radi o neemu
to se od njih razlikuje. Tim se razlikama meutim jo ne moramo baviti (za
tono znaenje profita usp. poglavlje 7, za znaenje poduzetnike dobiti usp.
poglavlje 8).
Kretanje kapitala kao jedini cilj ima umnaanje uloene vrijednosti.
To isto kvantitativno umnaanje meutim ne posjeduje ni inherentnu mjeru
(zato bi poveanje od 10% bilo nedostatno, a ono od 20% bilo dovoljno?),
ni kraj (zato bi nakon jednog kruga ili ak nakon deset krugova trebao biti
kraj?). Za razliku od jednostavne robne cirkulacije R-N-R, koja cilja na svrhu
izvan cirkulacije (stjecanje upotrebne vrijednosti i zadovoljenje potreba) i
koja svoju mjeru ima u potrebi, a svoj kraj u njenom zadovoljenju, kretanje
kapitala je samo sebi svrha, ono je bezmjerno i beskrajno.
Promatra li se robna proizvodnja uz apstrahiranje od kapitala, moe
se stei dojam da je svrha robne proizvodnje i razmjene ope zadovoljenje
potreba: svatko zadovoljava svoje vlastite potrebe time to prvo proizvodi robu
koja zadovoljava potrebe drugih, zatim tu robu razmjenjuje za novac kako
bi onda za taj novac kupio robe koje zadovoljavaju njegove vlastite potrebe.
Ili krae reeno: svi zadovoljavaju vlastite potrebe tako to zadovoljavaju
potrebe drugih. To je nain na koji graanska ekonomija (i klasina politika
ekonomija i moderna neoklasina teorija) shvaa robnu proizvodnju.
No kapitalistika robna proizvodnja (a poopavanje robne proiz-
vodnje zbiva se historijski vrlo jasno tek pod kapitalistikim uvjetima) nije
usmjerena na zadovoljenje potreba, nego na oplodnju vrijednosti. Zadovol-

89
jenje potreba dogaa se samo kao nusproizvod, u mjeri u kojoj se preklapa
s oplodnjom kapitala. Svrha kapitalistike proizvodnje je viak vrijednosti,
a ne zadovoljenje potreba.
Dosad smo govorili samo o kapitalu, ali ne i o kapitalistima. Kapitalist
nije netko tko raspolae velikom sumom vrijednosti, kapitalist je samo ako
tu sumu vrijednosti doista i koristi kao kapital, tj. ako samosvrhovito kretanje
kapitala pretvara i u svoju vlastitu, subjektivnu svrhu: "ukoliko je sve vee
prisvajanje apstraktnog bogatstva jedina pobuda njegovih operacija. Upotrebnu
vrednost, dakle, ne treba nikad uzimati kao neposrednu svrhu kapitaliste. Isto
tako ni pojedinanu dobit, ve samo neumorno kretanje dobijanja." (MED 21,
str. 142-3; kurziv M.H.)
Neka osoba je "kapitalist" samo onda kada je "personificirani kapital",
tj. kada u svome djelovanju slijedi logiku kapitala (neograniena i beskrajna
oplodnja). Taj kapitalist je onda "personifikacija ekonomske kategorije",
odnosno "ekonomske karakterne maske" (MED 21, str. 86).
Ovdje vrijedi neto slino onome to smo mogli ustanoviti ve kod
djelovanja vlasnika robe (usp. poglavlje 3.2 i 3.6). Neka se osoba ponaa kao
vlasnik robe ili kapitalist ako slijedi odreenu racionalnost djelovanja. Ta
racionalnost djelovanja proizlazi iz odreenja oblika ekonomskog procesa
koja su njezina pretpostavka (odreenja oblika robe odnosno kapitala). Time
to slijede tu racionalnost djelovanja, osobe ujedno reproduciraju odreenja
oblika koja to djelovanje uvjetuju. Stoga je u prikazu potrebno prvo analizirati
odreenja oblika, prije nego to se moemo baviti osobama.
Neki konkretni vlasnik novca moda slijedi i neke druge ciljeve
osim oplodnje kapitala, no tada vie ne djeluje iskljuivo kao "kapitalist".
Da pojedinani kapitalist kontinuirano pokuava poveavati svoju dobit,
ne poiva ni na kakvom psiholokom svojstvu poput primjerice "pohlepe",
nego se radi o ponaanju na koje ga prisiljava konkurentska borba izmeu
kapitalista. Pojedinani kapitalist, ukoliko eli ostati kapitalist, rastuu dobit
ne treba za rastuu osobnu potronju, koja kod velikih kapitala ionako pred-
stavlja samo vrlo mali dio dobiti, nego prije svega zato da bi modernizirao
svoj proizvodni pogon, odnosno, proizvodio nove proizvode kada za starima
vie ne postoji potranja. Zanemari li modernizaciju ili promjene, vrlo e
brzo stajati pred bankrotom. U poglavlju 5.2 vratit emo se tim prisilnim
zakonima konkurencije.

90
 S vremenom, mnogo toga se promijenilo na izvanjskim pojavnim
oblicima kapitalista. "Slobodni poduzetnik" 19. stoljea, koji je vodio "svoje"
poduzee i nerijetko poloio temelje za obiteljsku dinastiju, u 20. stoljeu je,
barem u sluaju velikih poduzea, uvelike zamijenjen "menaderom", koji
esto posjeduje samo mali paket dionica poduzea koje vodi. Kapitalisti u
Marxovu smislu, dakle u smislu personifikacije kapitala su, meutim, obojica:
koriste neku sumu vrijednosti kao kapital.
Ako kapitalist samo izvrava logiku kapitala, onda nije on sa-
mooploujua vrijednost i "subjekt", nego kapital. Marx u tom kontekstu
govori o "autom[atskom] subjektu" (MED 21, str. 143), to ilustrira i naglaava
apsurdnost: s jedne strane, kapital je automat, neto beivotno, s druge strane,
kao "subjekt", on odreuje cjelokupni proces.
Kao "ekspanziv[nom] subjekt[u]" (MED 21, str. 144) procesa oplod-
nje vrijednosti je potreban samostalan oblik, a taj oblik pronalazi u novcu.
Novac je stoga poetna i zavrna toka procesa oplodnje.
Novac je ve u jednostavnoj cirkulaciji bio samostalni, iako istovre-
meno nedostatni, oblik vrijednosti. Kao kapital (da to jo jednom naglasimo:
kapital nije ni novac ni roba sama po sebi, nego neogranieno i beskrajno
kretanje dobiti N-R-N') vrijednost ne posjeduje samo samostalan oblik, ona je
procesuirajua vrijednost, "supstancija koja ima svoj sopstveni ivotni proces"
(ibid.), krajnje neobian subjekt s izvanrednim sposobnostima: "vrednost
ovde postaje subjekt procesa u kome stalno menjajui oblike novca i robe,
ona menja i samu svoju veliinu [...] Ona je dobila okultno38 svojstvo da raa
vrednost, jer jeste vrednost." (MED 21, str. 143-144; kurziv M.H.)
ini se kao da se vrijednost sama od sebe umnaa (mnoge banke se
reklamiraju reenicama poput "Neka va novac radi za vas!", koja imenuje
tono taj privid). Na emu to "okultno svojstvo" tono poiva, moramo sada
istraiti.

38 Izmijenjen prijevod. U prijevodu Moe Pijade i Rodoljuba olakovia "okkulte Qualitt" prevedeno
je kao "tajno svojstvo", ime se gube specifine konotacije koje Marx ovdje evocira. (nap. ur.)

91
4.3 KLASNI ODNOSI: "DVOSTRUKO SLOBODNI" RADNIK

Dosad smo samo formalno odredili to je kapital: suma vrijednosti koja se

oplouje, prolazi kretanje N-R-N'. Ostaje meutim pitanje kako je to kretanje
uope mogue, ili drugaije reeno: Otkud viak vrijednosti zapravo dolazi?
Unutar cirkulacije oplodnja bi bila mogua samo onda kada bi se
roba R kupovala ispod svoje vrijednosti ili prodavala iznad svoje vrijednosti.
U tom bi se sluaju uloena suma vrijednosti dodue umnoila, no dobitak
jednog kapitaliste tada bi znaio jednako velik gubitak drugoga. Na ukup-
no-drutvenoj razini suma vrijednosti se ne bi promijenila, ona bi samo bila
drugaije rasporeena, ba kao da se dogodila najobinija pljaka.
Kapitalistiki bi se dobitak tada objanjavao povredom zakona robne
proizvodnje. Ako pretpostavimo normalne uvjete robne proizvodnje i cirku-
lacije, onda meu njih spada i "razmjena ekvivalenata": razmijenjene robe su
jednake veliine vrijednosti, odnosno cijena koja se za njih plaa adekvatan
je izraz veliine vrijednosti rob i ne izraava neko sluajno "vie-ili-manje"
robe se "razmjenjuju po svojoj vrijednosti". Ako je viak vrijednosti normalan
fenomen kapitalistike robne proizvodnje, a ne samo iznimka, onda njegovo
postojanja treba objasniti pod pretpostavkom "razmjene ekvivalenata", a
upravo to je problem koji si Marx postavlja.
Saeto reeno, njegovo razmiljanje glasi: ako pretpostavimo razm-
jenu ekvivalenata, onda viak vrijednosti ne moe biti stvoren u cirkulaciji,
dakle ni u prvom inu razmjene N-R ni u drugom R-N'. Izmeu ta dva ina
cirkulacije s robom R se dakle mora zbiti neka promjena. Izvan cirkulacije
se meutim samo konzumira upotrebna vrijednost neke robe. Vlasnik novca
prema tome na tritu mora pronai neku robu ija upotrebna vrijednost
posjeduje svojstvo da je izvor vrijednosti, tako da potronja te robe stvara
vrijednost, i to vie vrijednosti nego to ona sama kota.
Ta posebna roba doista postoji, zove se radna snaga. Pod radnom
snagom se misli na sposobnost ovjeka da obavlja rad, a u uvjetima robne
proizvodnje troenje rada moe postati izvorom vrijednosti. Kada prodam
svoju radnu snagu, onda tu sposobnost na odreeno vrijeme preputam
drugome. Kod prodaje radne snaga ne prodaje se cijeli ovjek (ne postajem
robom), ali ne prodaje se ni rad, jer rad je tek primjena radne snage. Da je

92
kupljena samo sposobnost za rad, a ne sam rad, oituje se izmeu ostalog
kada privremeno nedostaje sirovina, pa vlasnik novca kupljenu sposobnost
za rad ne moe iskoristiti.
Da vlasnik novca radnu snagu nalazi na tritu kao robu uope nije
samorazumljiva stvar. Da bi se to dogodilo, dva uvjeta moraju biti ispunjena.
Prvo, moraju postojati ljudi koji se prema svojoj radnoj snazi mogu odnositi
kao slobodni vlasnici, koji su dakle u mogunosti uope prodavati svoju rad-
nu snagu. Za roba ili kmeta to ne bi bilo mogue, jer prodavai radne snage
moraju biti pravno slobodne osobe.
No ako te osobe raspolau sredstvima za proizvodnju i mogu sami
proizvoditi i prodavati robe ili se prehraniti vlastitim proizvodima, svoju
radnu snagu najvjerojatnije nee prodavati. Samo ako, a to je drugi uvjet,
ne posjeduju sredstva za proizvodnju, dakle ako nisu samo pravno slobodni,
nego i "slobodni" od svakog materijalnog vlasnitva, oni su prisiljeni prodavati
svoju radnu snagu; onda se prema svojoj radnoj snazi doista odnose kao pre-
ma robi. Postojanje tih u dvostrukom smislu "slobodnih" radnica i radnika
neophodna je drutvena pretpostavka kapitalistike proizvodnje.
Kapitalistiki nain proizvodnje prema tome poiva na vrlo specifinom
klasnom odnosu: s jedne strane mora postojati klasa vlasnika (novca i sred-
stava za proizvodnju), a s druge strane klasa radnica i radnika koji su uvelike
bez vlasnitva, ali su pravno slobodni. Na taj klasni odnos Marx misli kada
govori o kapitalistikom odnosu.
Kada Marx govori o "klasama", onda se to odnosi na poloaj u drut-
venom procesu proizvodnje, u naem sluaju dakle na vlasnike sredstava za
proizvodnju odnosno na ljude koji su iz tog vlasnitva iskljueni. Kod tih
klasa, koje su odreene svojim drutvenim poloajem, ne moe se meutim
pretpostaviti da pojedinani pripadnici neke klase automatski imaju neku
zajedniku "klasnu svijest" ili da ak oituju nekakvo zajedniko "klasno
djelovanje". "Klasa" je na toj razini prikaza prije svega strukturna kategorija;
da li klasa znai i neto vie od toga, mora se istraiti u danom konkretnom
kontekstu. Kada moderna sociologija navodei to kao argument protiv
Marxa misli da kraj klasnog drutva prepoznaje ve unutar kapitalizma, onda
se kao dokaz obino navodi nepostojanje klasne svijesti, uslijed veih ansi

93
za drutveni uspon i "individualizacije" drutva39. Taj tip kritike rukovodi se
dakle kriterijem koji Marx u kontekstu prikaza strukturnog pojma klase koji
u Kapitalu dominira, uope ne primjenjuje. No tradicionalni, svjetonazorski
marksizam je esto brzopleto iz strukturno jednakog poloaja izvodio i zak-
ljuak o jednakoj svijesti i u tendenciji jednakom djelovanju. Tako je onda i
"klasna dominacija" umjesto kao strukturan odnos shvaena kao odnos volja
drutvenih klasa u kojemu jedna klasa drugoj namee svoju volju.
Da taj klasni odnos vlasnici novca i sredstava za proizvodnju na
jednoj, radnice i radnici bez vlasnitva, koji su meutim pravno slobodni,
na drugoj strani uope postoji ni po emu nije "prirodno", nego rezultat
odreenog povijesnog razvoja. Taj povijesni razvoj spada u pretpovijest kap-
italizma. Kako bi se temeljne strukture kapitalizma dalje istraile dostatno je
da se rezultat te pretpovijesti uzme kao pretpostavka. Zbog toga se povijesni
proces nastajanja u dvostrukom smislu "slobodnih" radnika skicira tek na
kraju prvog toma Kapitala, u poglavlju pod naslovom "Takozvana prvobitna
akumulacija". Marx na primjeru Engleske pokazuje da se pritom radilo o kra-
jnje nasilnom i krvavom procesu, koji se nipoto nije odvijao preko "trita",
nego uz aktivnu pomo drave (taj je proces ve naznaen u poglavlju 1.1
i 1.2). No "prvobitna akumulacija" nije jednokratan proces: uslijed irenja
kapitalizma na cijeli svijet, uvijek se iznova zbivaju usporedivi procesi.

4.4 VRIJEDNOST ROBE RADNE SNAGE, VIAK

VRIJEDNOSTI I EKSPLOATACIJA

Da bi se razumio nastanak vika vrijednosti unato razmjeni ekvivalenata,

moramo se poblie baviti robom radnom snagom. Kao i svaka druga roba,
ona ima upotrebnu vrijednost i vrijednost. Upotrebna vrijednost radne snage
sastoji se u njezinoj primjeni, dakle u samome radu. Troenje rada stvara
novu vrijednost, ali njezinu veliinu se prije razmjene moe samo slutiti ili
procjenjivati. U kojoj mjeri je utroeni rad doista stvorio vrijednost pokazuje
se tek u redukciji koja se zbiva u razmjeni (usp. poglavlje 3.3).

39 Tako, primjerice, argumentira i Ulrich Beck u svojoj knjizi Drutvo rizika.

94
 Marx vrijednost radne snage, kao i vrijednost svake druge robe,
vidi kao odreenu "radnim vremenom potrebnim za proizvodnju, pa, da-
kle, i za reprodukciju ovog naroitog artikla". Za vlastito odranje, svakom
su pojedincu potrebna sredstva za ivot u najirem smislu rijei, dakle ne
samo hrana, nego i odjea, smjetaj itd., pa Marx zakljuuje: "Stoga se radno
vreme potrebno za proizvodnju radne snage svodi na radno vreme potrebno
za proizvodnju tih ivotnih sredstava; drugim reima, vrednost radne snage
jeste vrednost ivotnih sredstava potrebnih za odranje njena vlasnika." (MED
21, str. 157; kurziv M.H.)
Poto opstanak kapitalistikog odnosa zahtijeva da se radna snaga
kontinuirano nudi na tritu, vrijednost radne snage mora pokrivati i trok-
ove koji nastaju iz potrebe reprodukcije cijele radnike obitelji, ukljuujui
trokove obrazovanja mlae generacije.
Ako u drutvu dominira tradicionalna obitelj u kojoj mukarac
privreuje kao najamni radnik, a ena obavlja reproduktivni rad, vrijednost
(muke) radne snage mora pokriti i trokove reprodukcije. Ako je, meutim,
u drutvu postalo uobiajeno da su dvije osobe u obitelji zaposlene, to utjee
i na vrijednost radne snage: s jedne strane rastu trokovi reprodukcije jer se
dio reproduktivnog rada vie ne odvija u kuanstvu, nego se odgovarajui
proizvodi ili usluge sada moraju kupiti ili ih mora osigurati drava, to se
onda mora financirati viim porezima. S druge strane, trokovi reprodukcije
obitelji vie ne moraju biti pokriveni vrijednou jedne radne snage, nego
sumom vrijednosti obaju radnih snaga, tako da e vrijednost pojedinane
radne snage unato porastu trokova reprodukcije prije pasti nego porasti.
Kao kod svake robe (usp. poglavlje 3.7), i kod robe radne snage prom-
jene cijene ne moraju nuno predstavljati izraz promjene njene vrijednosti,
nego mogu zrcaliti i trenutno povoljnu ili nepovoljnu situaciju za prodaju
te robe (dakle trenutnu oskudicu ili viak radne snage na tritu). Stvarne
promjene vrijednosti radne snage mogu imati dva izvora: promjenu vrijed-
nosti sredstava za ivot koji su potrebni za reprodukciju ili promjenu opsega
koliine sredstava za ivot koji vae kao potrebni za reprodukciju. Taj opseg
"nunih sredstava za ivot" razlikuje se u razliitim zemljama i epohama,
ovisi o tome to se u nekoj zemlji rauna pod normalne uvjete ivota, kao i
o tome kakve zahtjeve radnice i radnici postavljaju i uspijevaju nametnuti.
Poto kapitalisti te zahtjeve nee nuno dobrovoljno ispuniti, klasna borba

95
izmeu radnika i kapitalista suodreuje vrijednost radne snage, i to tako to
e odreeni zahtjevi biti uspjeno nametnuti i ostvareni, ili pak nee. U tom
kontekstu Marx govori o "istorijsk[om] i moraln[om] element[u]", koji, za
razliku od drugih roba, ulazi u odreenje vrijednosti radne snage (MED 21,
str. 158).40
No postoji jo jedna razlika izmeu robe radne snage i svih ostalih
roba, kojom se Marx meutim ne bavi detaljnije. U vrijednosti normalne robe
s jedne strane ulazi vrijednost sredstava za proizvodnju koja su koritena u
njenoj proizvodnji, a s druge strane nova vrijednost koja se dodaje radom
kojim se od sredstava za proizvodnju stvara novi proizvod. Kod robe radne
snage to meutim nije sluaj: njenu vrijednost odreuje iskljuivo vrijednost
sredstava za ivot koja moraju biti kupljena na tritu. U kuanstvu obavljen
reproduktivni rad (kuanski poslovi, odgoj djece itd.), koji uglavnom obavl-
jaju ene, ne ulazi u vrijednost radne snage. Feministike autorice Marxu su
stoga predbacivale da kritika politike ekonomije ovdje ima "slijepu pjegu"
(primjerice u programatskom eseju autorice Claudije von Werlhof 1978).
Greka, meutim, ne lei u Marxovu odreenju vrijednosti radne snage on
samo pokazuje kako to odreenje izgleda u kapitalizmu greka lei u tome
to ne istie posebnost tog odreenja vrijednosti, nego pokuava dokazati
njegovu istovjetnost s odreenjem vrijednosti svake druge robe.
U kapitalizmu je posebno odreenje vrijednosti robe radne snage
nuno: kada radnice i radnici ne bi dobivali samo vrijednost sredstava za
ivot koja moraju kupovati na tritu, onda na dui rok vie ne bi bili bez
vlasnitva, pa bi se barem djelomino mogli osloboditi prinude prodaje vlastite
radne snage. Ogranienje vrijednosti radne snage na trokove reprodukcije
predstavlja funkcionalnu nunost kapitalizma. No da e se takvo ogranien-
je vrijednosti radne snage uvijek i postii nije unaprijed zadano. Moemo
zamisliti i situaciju u kojoj bi dobro organizirana radnika klasa kroz borbe
40 Marx u Kapitalu najee govori samo o vrijednosti radne snage u singularu, kao da svaka radna snaga
ima istu vrijednost. To ini zato to prije svega cilja na analizu temeljnih struktura kako je viak
vrijednosti mogu u uvjetima razmjene ekvivalenata a za to razlike u vrijednosti razliitih radnih
snaga ne igraju nikakvu ulogu. Izvor tih razlika Marx vidi prije svega u razlici u trokovima stjecanja
kvalifikacija, pri emu onda i troenje kvalificirane radne snage u veoj mjeri stvara vrijednost (usp.
MED 21, str. 179 i dalje). No na temelju "historijskog i moralnog elementa" u vrijednosti radne snage
koji Marx naglaava moe se zakljuiti i to da ta vrijednost nije razliita samo u razliitim zemljama,
nego da se i za razliite dijelove radnike klase unutar jedne zemlje (zbog razlika u organiziranosti,
borbenoj snazi, tradiciji itd.) razliito odreuje te da i asimetrini rodni odnosi i rasistika diskriminacija
dovode do razlika u vrijednosti radne snage, poto se odreeni zahtjevi ne uspijevaju nametnuti.

96
uspjela izboriti nadnice koje bi premaivale taj nivo. Kako se, unato tome,
ogranienje vrijednosti radne snage na koncu ipak "samo od sebe" uspijeva
nametnuti u toku kapitalistikog procesa akumulacije, vidjet emo u poglavlju
5.6.
Razlika izmeu (dnevne) vrijednost radne snage (dakle sume vrijednosti
koja je radnoj snazi na dnevnoj razini u prosjeku potrebna za reprodukciju)
i vrijednosti koju pojedinani radnik u jednom dana pod normalnim uvje-
tima moe stvoriti predstavlja viak vrijednosti o kojemu je ranije bila rije
kada smo govorili o formuli N-R-N'. Da je dnevna vrijednost radne snage
(vrijednost koja joj je za reprodukciju nuna) manja od vrijednosti koju je
njenim koritenjem (tj. potronjom radne snage) po danu mogue stvoriti,
temelj je "okultnog svojstva" vrijednosti da stvara novu vrijednost.
(Dnevna) vrijednost radne snage ini dakle samo dio nove vrijednosti
koju (dnevna) upotreba radne snage stvara. Ako se primjerice u radnom danu
od osam sati utrokom radne snage stvori odreena vrijednost,41 onda je tu
novostvorenu vrijednost mogue formalno podijeliti na vrijednost radne
snage i viak vrijednosti. Ako dnevna vrijednost radne snage iznosi npr. 3/8
vrijednosti koja je stvorena u osmosatnom radnom danu, onda formalno
moemo rei da je u tri sata proizvedena vrijednost radne snage, a u pet sati
viak vrijednosti. Ta tri sata Marx stoga naziva "nunim" radnim vremen-
om (radno vrijeme koje je nuno kako bi se reproducirala vrijednost radne
snage), a preostalih pet sati "vikom radnog vremena" (radno vrijeme koje
pojedinani radnik obavlja iznad granice reprodukcije vrijednost vlastite
radne snage). Poto radnice i radnici u naem primjeru vrijednost stvorenu u
prva tri sata primaju kao plau, Marx nuno radno vrijeme naziva i "plaenim
radom", dok viak radnog vremena, iju vrijednost kapitalist zadrava kao
viak vrijednosti, Marx naziva "neplaenim radom".
To da pojedinani radnik od kapitaliste za svoju radnu snagu prima
manje vrijednosti nego to je stvara svojim radom, Marx naziva "eksploataci-
jom", to je izraz koji je po mnogoemu mogue krivo shvatiti.

41 Kao to smo pokazali u prethodnom poglavlju, tek u razmjeni se ustanovljava kolika je suma vrijednosti
doista stvorena tijekom jednog radnog dana. Ako je robu uope mogue prodati, onda je stvorena
odreena, manja ili vea suma vrijednosti. Na tu se sumu vrijednosti odnose sva razmatranja koja
slijede. Kada se u sljedeim pasusima govori o tome da neki radnik radi x broj sati i pritom stvara y
koliinu vrijednosti, onda tu nije posrijedi povratak na supstancijalistiku, predmonetarnu teoriju
vrijednosti, nego se radi o pojednostavljenom nainu govora.

97
 Pod eksploatacijom se ne misli na posebno niske nadnice ili posebno
loe radne uvjete, eksploatacija iskljuivo oznaava injenicu da proizvoai
dobivaju samo dio nove vrijednosti koju stvaraju neovisno o tome jesu li
nadnice visoke ili niske, jesu li radni uvjeti dobri ili loi.
Eksploatacije meutim protivno mnogim izjavama brojnih "marksista"
nije miljena ni kao moralna kategorija. Ne radi se o tome da je radnicima
neto oduzeto to bi im "zapravo" pripadalo, pa bi to oduzimanje predstavljalo
neto moralno neprihvatljivo. I govor o "plaenom" i "neplaenom" radu ne
cilja na to da bi zapravo "cijeli" rad trebao biti plaen.42 Upravo suprotno: Marx
naglaava da sukladno zakonima robne razmjene prodava robe radne
snage dobiva tono vrijednost svoje robe. Da kupac iz upotrebne vrijednosti
te robe zatim izvlai posebnu vrstu koristi, prodavaa te robe vie se ne tie.
Marx to usporeuje s trgovcem uljem: on prima novac u punoj vrijednosti
ulja, ali ne dobiva povrh toga jo i neto za upotrebnu vrijednost ulja (MED
21, str. 176). "Eksploatacija" i postojanje "neplaenog rada" ne proizlaze iz
povrede zakona robne razmjene, nego iz njihova potivanja. Ako se eksp-
loataciju eli ukinuti, onda to ne moe ii preko reformiranja razmjenskih
odnosa unutar kapitalizma, nego samo ukidanjem kapitalizma.

4.5 VRIJEDNOST RADA "IMAGINARNI IZRAZ"

Oplodnja vrijednosti poiva na prisvajanju "neplaenog rada": kapitalist ne

plaa ukupno proizvedenu vrijednost, nego radnu snagu. U svakodnevnom
shvaanju nadnica meutim vai za plau obavljenog rada; eksploatacija kao
normalno stanje kapitalistike proizvodnje za takvo shvaanje nije vidljiva.
ini se da se eksploatacija dogaa samo kada je nadnica "preniska". ini
se kao da nadnica ne izraava vrijednost radne snage, nego vrijednost rada.
Termin "vrijednost rada" Marx naziva "imaginarnim" i "iracionalnim"
izrazom (MED 21, str. 472-473). Rad tonije reeno: apstraktni rad sup-
stancija je i imanentna mjera vrijednosti. Rad stvara vrijednost, ali je sam
nema. Kada se govori o "vrijednosti rada" i zatim pita kolika je vrijednost

42 Takav zahtjev za plaanjem "punog radnog uinka" postavili su primjerice Ferdinand Lassalle (1825-
1864) i njegove pristae, a Marx ih je otro kritizirao.

98
radnog dana od osam sati, onda bi se moralo odgovoriti: osmosatni radni
dan ima vrijednost od osam sati rada, to je fraza koju Marx s pravom naziva
"besmislen[om] tautologij[om]" (MED 21, str. 470).
Meutim, fraza "vrijednost rada" nije samo apsurdan izraz. Za "imag-
inarne izraze" poput "vrijednost rada" i "vrijednost tla" Marx primjeuje da
"proizlaze iz samih odnosa proizvodnje. Oni su kategorije za oblike u kojima
se ispoljavaju sutinski odnosi" (MED 21, str. 472).
Sutinski odnos je vrijednost robe radne snage, ali se u nadnici ispol-
java kao vrijednost rada. Takvi pojavni oblici "reprodukuju [se] neposredno
i spontano, kao uobiajeni oblici miljenja" (MED 21, str. 476), dok sutinski
odnos mora otkriti znanost.
"Vrijednost rada" je izvrnuta i kriva predodba koju meutim ne stvara
svjesna manipulacija, nego ona proizlazi iz samih drutvenih odnosa. Radi
se o jednom od "objektivnih oblika miljenja" (usp. poglavlje 3.8, "f)"), koji
strukturiraju svijest ljudi koji su uhvaeni u tim odnosima. S gledita radnika,
osmosatni radni dan je ono to mora odraditi kako bi dobio odreeni iznos
kao nadnicu. Nadnica se ini plaom za taj rad, to je privid koji uobiajeni
oblici nadnice "po satu" i "po uinku" (plaanje po proizvedenom komadu)
samo pojaavaju. U prvom sluaju izgleda kao da se plaa rad obavljen u
odreenom vremenu, a u drugom da se plaa rad utroen u proizvodnji
jednog komada.
I kapitalist podlijee tom prividu. Posrijedi je inverzija koja nastaje
"spontano", kojoj podlijeu svi ukljueni (kao i veina ekonomista). Time to
se nadnica shvaa kao plaanje "vrijednosti rada", sav se rad ini plaenim
radom. Viak rada, neplaeni rad, tako ini se vie ne postoji. Ta inverzija
ima dalekosene posljedice: "Na ovom pojavnom obliku, koji od naih oiju
prikriva stvarni odnos i, tavie, pokazuje ba njegovu suprotnost, poivaju
svi pravni pojmovi i radnika i kapitaliste, sve mistifikacije kapitalistikog
naina proizvodnje, sve njegove iluzije o slobodi, sva apologetska truanja
vulgarne ekonomije." (MED 21, str. 474)
Najamni oblik je temelj svih ostalih "mistifikacija" kapitalikog odno-
sa, koji na koncu kulminiraju u "trinitarnoj formuli" (usp. poglavlje 10). No
ve ovdje moemo primijetiti: ba kao to spontana svijest svih pripadnika
graanskog drutva podlijee robnom i novanom fetiizmu (usp. poglavlje
3.8), tako i ovdje i radnici i kapitalisti podjednako podlijeu mistifikaciji

99
najamnog oblika.43 Inverzije koje proizlaze iz kapitalistikog naina proizvod-
nje ne zaustavljaju se ni pred vladajuom klasom (pa je i njihovo shvaanje
drutvenih odnosa ogranieno), niti klasa onih nad kojima se vlada i koje
se eksploatira zauzima privilegiranu poziciju za proziranje tih inverzija: ni
"gledite radnike klase", koje je tradicionalni marksizam tako esto veliao,
tu ne pomae.

43 O fetiizmu Marx govori samo u odnosu na robu, novac i kapital (usp. za fetiizam kapitala poglavlje
5.3): odreeni drutveni odnos pojavljuje se kao svojstvo predmeta. O mistifikacijama govori kada se
odreeno stanje stvari nuno javlja izokrenuto: u nadnici se plaanje vrijednosti radne snage pojavljuje
kao plaanje vrijednosti rada.

100
5. KAPITALISTIKI PROCES
PROIZVODNJE

5.1 KONSTANTNI I VARIJABILNI KAPITAL, STOPA VIKA

VRIJEDNOSTI, RADNI DAN

U treem je poglavlju prikazan dvostruki karakter rada koji proizvodi robu:

s jedne strane konkretni rad koji proizvodi upotrebnu vrijednost, s druge
strane apstraktni rad koji stvara vrijednost. I kapitalistiki proces proizvodnje
sadri slian dvostruki karakter: on je jedinstvo radnog procesa (koji proiz-
vodi odreenu upotrebnu vrijednost) i procesa oplodnje (proizvodnje vika
vrijednosti).
Neovisno o svakom drutvenom odreenju oblika, kao jednostavni
momenti radnog procesa daju se razlikovati svrhovita djelatnost (rad),
predmet rada (kojega rad modificira) i sredstva rada (koja tu modifikaciju
ine moguom). Radni proces je proces izmeu ovjeka i prirode. U njemu
ovjek djeluje na prirodu, a istovremeno mijenja samoga sebe, razvija svoje
vlastite sposobnosti. No radni se proces nikada ne pojavljuje u istom obliku,
kao takav, ve uvijek kao proces iji oblik je drutveno odreen: kao proces
proizvodnje koji se temelji na radu robova, kao proces proizvodnje koji se
temelji na radu kmetova, kao proces proizvodnje samostalnih obrtnika ili
kao proces proizvodnje kapitalistikog najamnog rada.44
Unutar kapitalistikog procesa proizvodnje radni proces pokazuje dvije
posebnosti: prvo, on se odvija pod kontrolom kapitalista i, drugo, proizvod
procesa proizvodnje vlasnitvo je kapitalista, a ne neposrednog proizvoaa.
Kapitalist je kupio radnu snagu i sredstva za proizvodnju (predmete na kojima

44 U Uvodu iz 1857. Marx ukazuje na to da na prvi pogled jednostavan pojam rada, koji naizgled opisuje
stanje stvari u svakom drutvu, tek u kapitalistikoj ekonomiji postaje mogu i "praktino istinit": tek
su se tu pojedine djelatnosti oslobodile veze s konkretnim osobama, vlastitog drutvenog konteksta
itd.; tek sada nijedna pojedina djelatnost vie nije dominantna, svaka djelatnost postaje za kapital
sredstvo oplodnje, a za najamnog radnika sredstvo uzdravanja ivota; tek sada se moe sasvim
openito govoriti o "radu" (MED 19, str. 20-21).

101
e se raditi i sredstva s kojim e se raditi). Radni proces time postaje proces
izmeu stvari koje pripadaju kapitalistu. Utoliko mu pripada i proizvod tog
procesa. Taj je proizvod upotrebna vrijednost. No u kapitalistikom procesu
proizvodnje ta se upotrebna vrijednost proizvodi samo ako predstavlja i
vrijednost ili viak vrijednosti.
Sada emo podrobnije istraiti taj kapitalistiki odreen proces
proizvodnje. Ipak, prije toga moramo uvesti odreene temeljne pojmove koji
su od centralne vanosti ne samo za ovo poglavlje, nego i za ona koja slijede.
Izraz N-R-N' prethodno je opisan kao "opa formula kapitala", no
sada ga moramo neto poblie razmotriti. Oplodnja je mogua iskljuivo
zato to se odreena roba prodaje i troi, naime, radna snaga. No da bi se ta
roba "troila", da bi se, dakle, rad primijenio u procesu proizvodnje, nuna su
sredstva za proizvodnju (materijali, strojevi itd.). Kao rezultat procesa proiz-
vodnje dobiva se nova koliina rob ija je vrijednost vea od predujmljenog
kapitala, a prodaje se za N'.
Sredstva za proizvodnju, s jedne strane, te radna snaga, s druge strane,
u odnosu na vrijednost novoproizvedenih roba igraju potpuno razliite uloge.
Vrijednost sredstava za proizvodnju koritenih prilikom proizvodnje neke
robe ulazi u vrijednost te robe. Potroe li se odreena sredstva za proizvodnju
u potpunosti prilikom procesa proizvodnje (kao npr. sirovine, energija), tada
se vrijednost tih iskoritenih sredstava u potpunosti prenosi na novostvorenu
koliinu robe. Nasuprot tome, potroe li se odreena sredstva za proizvodnju,
kao npr. alati ili strojevi, samo djelomino, tada se prenosi samo dio njihove
vrijednosti. Primjerice, uzmimo da odreeni stroj ima vijek trajanja od deset
godina; u tom se sluaju na proizvode proizvedene u jednoj godini prenosi
samo jedna desetina njegove vrijednosti.45 Udio kapitala uloen u sredstva za
proizvodnju pod normalnim okolnostima svoju vrijednost tijekom procesa
proizvodnje nee promijeniti, ve e ju prenijeti na vrijednost proizvedenih
roba. Marx taj udio kapitala naziva konstantnim kapitalom, skraeno: kk.
Drugaije je s radnom snagom. Vrijednost radne snage uope ne
ulazi u proizvedene robe. Ono to ulazi u vrijednost robe jest novostvorena

45 Pri emu "ivotni vijek" stroja samo djelomice ovisi o njegovom fizikom troenju. Pojave li se iznenada
novi i bolji strojevi na tritu, njegov ekonomski ivotni vijek tada je znatno krai od fizikog. Tako se,
primjerice, raunala ne zamjenjuju zato to vie ne funkcioniraju, nego zato to su u ponudi mnogo
bolji ureaji.

102
vrijednost koja nastaje "troenjem" radne snage, tj. ulaganjem rada. Razliite
uloge koje pri stvaranju vrijednosti igraju sredstva za proizvodnju i radna
snaga mogu se vidjeti na sljedeem: mijenja li se vrijednost iskoritenih
sredstava za proizvodnju, u skladu s tim se mijenja i vrijednost proizvoda.
Mijenja li se vrijednost radne snage, to na vrijednost proizvoda nema nikakvog
utjecaja. Koliko vrijednosti radnik dodaje proizvodu ne ovisi o vrijednosti
radne snage, ve o tome u kolikoj se mjeri uloeni rad rauna kao apstraktni
rad koji stvara vrijednost.
Razlika izmeu novopridodane vrijednosti i vrijednosti radne snage
upravo je viak vrijednosti v. Ili drugaije reeno: novopridodana vrijednost
jednaka je zbroju vrijednosti radne snage i vika vrijednosti. Onaj udio kap-
itala koji se koristi za plaanje nadnice Marx naziva varijabilnim kapitalom,
skraeno: vk. Taj se udio kapitala mijenja tijekom procesa proizvodnje; radnici
su plaeni s vk, no proizvode novu vrijednost u iznosu vk + v.46
Prema tome, vrijednost koliine roba proizvedenih u odreenom
periodu (jednom danu ili jednoj godini) moe se izraziti kao:

kk + vk + v

pri emu kk oznaava vrijednost utroenog konstantnog kapitala, odnosno,

vrijednost iskoritenih sirovina i odgovarajuu vrijednost alata i strojeva,
ukoliko su oni koriteni.
Oplodnja kapitala iskljuivo je rezultat njegovog varijabilnog dijela.
Stupanj oplodnje moe se mjeriti odnosom vika vrijednosti i varijabilnog
kapitala: veliinu v/vk Marx naziva stopom vika vrijednosti. Ona je istovremeno
mjera eksploatacije radne snage. Stopa vika vrijednosti inae se izraava u
postocima: ukoliko je, primjerice, v = 40, a vk = 40, tada ne govorimo o stopi
vika vrijednosti od 1, ve o stopi vika vrijednosti od 100%; ukoliko je
v = 20, a vk = 40, tada stopa vika vrijednosti iznosi 50%, itd.
Stopa vika vrijednosti analitika je kategorija koja postoji zahval-
jujui znanstvenom razumijevanju procesa oplodnje; njena je pretpostavka
da znamo kako se ostvaruje oplodnja. No za praktinu svijest kapitalista ona

46 Gore smo naglasili da se vrijednost radne snage ne prenosi na proizvod, ve da se troenjem rada
stvara nova vrijednost. Ta se nova vrijednost matematiki izraava pomou vk i v.

103
je irelevantna: oni raunaju da je nuan predujam kapitala u iznosu kk + vk
kako bi se ostvario profit u iznosu v, neovisno o tome kako taj profit nastaje
(odnosno, profit se smatra "plodom kapitala"). Mjera oplodnje kojom se oni
rukovode je profitna stopa v/(kk + vk). Meutim, profit i profitnu stopu, koji
u kapitalistikoj svakodnevici igraju znaajnu ulogu, Marx obrauje tek u
treem tomu Kapitala (vidi poglavlje 7), to je jo jedan razlog zato svakako
u obzir treba uzeti sva tri toma Kapitala.

Duina radnog dana dobiva se zbrojem potrebnog radnog vremena (u kojemu

se proizvodi vrijednost radne snage vk) i vika radnog vremena (u kojemu
se proizvodi vrijednost vika vrijednosti v). Ako je u odreenom trenutku u
odreenom drutvu vrijednost radne snage zadana, onda je zadana i koliina
potrebnog radnog vremena ali ne i koliina vika radnog vremena.
U svakom drutvu temeljenom na klasnoj vladavini moemo raz-
likovati "potrebno radno vrijeme" (u kojemu se proizvode proizvodi potrebni
eksploatiranoj klasi za njenu reprodukciju) i "viak radnog vremena" (u
kojemu se proizvodi viak proizvoda, odnosno, udio ukupnog proizvoda
koji prisvaja vladajua klasa). Marx, meutim, ukazuje na kljunu razliku
izmeu pretkapitalistikih i kapitalistikih drutava: "jasno [je] da je u takvoj
ekonomskoj drutvenoj formaciji u kojoj ne preovlauje razmenska nego
upotrebna vrednost proizvoda, viak rada ogranien uim ili irim krugom
potreba [vladajue klase op. M.H.], ali da iz samog karaktera proizvodnje
ne proizlazi neograniena potreba za vikom rada." (MED 21, str. 211)
No Marx iz te "neograniene potrebe za vikom rada", koja je karak-
teristina za kapitalistiki nain proizvodnje, nipoto ne izvlai moralistiki
prigovor pojedinanim kapitalistima. Iako ta potreba za vikom rada im-
plicira jer ona nema granica da je kapital "bezobziran prema radnikovu
zdravlju i trajanju njegovog ivota" (MED 21, str. 242), to podrazumijeva i
unitavanje radne snage, posrijedi nije individualna moralna mana pojedinog
kapitalista, nego posljedica logike kapitalistike robne proizvodnje.
Ako je kapitalist radnu snagu kupio po njenoj dnevnoj vrijednosti,
on ima i pravo upotrebljavati je na jedan dan. No duina radnog dana je
neodreena: iako radni dan mora biti krai od 24 sata, kako bi radnicima
ostalo vremena za fiziku i psihiku regeneraciju, nije jasno koliko krai
tono mora biti. Kada kapitalist pokuava produiti radni dan, on tada, kao

104
i svaki drugi kupac, samo pokuava maksimalno iskoristiti upotrebnu vri-
jednost kupljene robe, kao to i svatko od nas iz tube pokuava istisnuti jo
i posljednje ostatke paste za zube. A da e pojedinani kapitalist doista bez
ustruavanja koristiti svoje pravo na maksimalno iskoritavanje upotrebne
vrijednosti kupljene robe, to jami konkurencija drugih kapitalista.
No i ponaanje radnika u potpunosti ostaje u okvirima logike kupnje
i prodaje, kada pokuavaju skratiti radni dan. Oni svojom radnom snagom
sljedeeg dana ponovno moraju raspolagati u njenom normalnom stanju
kako bi je mogli iznova prodati. No to nije mogue ako je dananji radni dan
predug.
Iz toga proizlazi da se i kapitalist, u svom pokuaju produivanja
radnog dana, i radnik, u pokuaju njegovog skraivanja, u jednakoj mjeri
mogu pozivati na zakone robne razmjene. Granicu radnog dana nije mogue
izvesti iz tih zakona. A to znai: "Ovde imamo, dakle, antinomiju, pravo protiv
prava, oba potvrena zakonom robne razmene u istoj meri. Izmeu jednakih
prava odluuje sila. I tako se u istoriji kapitalistike proizvodnje normiranje
radnog dana predstavlja kao borba za granice radnog dana borba izmeu
ukupnog kapitalista, tj. kapitalistike klase i ukupnog radnika, ili radnike
klase." (MED 21, str. 210)
Gdje god radnici nisu u stanju kapitalu pruiti dovoljan otpor i
gdje postoji dovoljna zaliha radne snage, koja e zamijeniti unitenu radnu
snagu, kapital e nastoji rastegnuti granice radnog dana preko svih fizikih
granica. Borba za normalni radni dan, koju Marx opseno opisuje u Kapitalu,
dovela je u 19. stoljeu, prvo u Engleskoj, a zatim i u ostalim zemljama, do
zakonskog ogranienja dnevnog radnog vremena. O specifinoj ulozi drave
u tom procesu govorit emo u 11. poglavlju.

5.2 APSOLUTNI I RELATIVNI VIAK VRIJEDNOSTI,

ELJEZNI ZAKON KONKURENCIJE

Kapital, samooploujua vrijednost, ne zna za unutarnje granice oplodnje,

pa mu stoga nijedna dosegnuta razina oplodnje nije dovoljna. Polazi li se
od stope vika vrijednosti v/vk kao mjere oplodnje, tada se pojavljuju dvije
temeljne mogunosti za poveanje oplodnje kapitala, koje Marx naziva

105
proizvodnjom apsolutnog, odnosno, relativnog vika vrijednosti (u poglavlju
7, gdje emo kao mjeru oplodnje razmotriti profitnu stopu, upoznat emo i
neke dodatne mogunosti).
Kod zadane vrijednosti radne snage v/vk raste kada se v poveava.
Koliina vika vrijednosti koju proizvodi pojedina radna snaga moe se
poveati poveavanjem vika radnog vremena, a viak radnog vremena
poveava se produivanjem radnog dana. Poveanje vika vrijednosti i stope
vika vrijednosti produivanjem radnog dana Marx naziva proizvodnjom
apsolutnog vika vrijednosti.
No zakonski fiksiran normalni radni dan jo ne znai da je proiz-
vodnja apsolutnog vika vrijednosti dosegnula svoju granicu. Produivanje
radnog dana ne dogaa se samo kada se poveava broj dnevnih radnih sati,
nego i kada se ti radni sati bolje iskoritavaju: skraivanjem trajanja pauzi
(odmora) ili tako to se odreene pripreme za rad ne rauna u radno vrijeme
itd. Nadalje, poveanje intenziteta rada (tj. ubrzavanje radnog procesa) ima isti
uinak kao i poveanje radnog vremena. Intenzivniji radni dan daje ukupan
proizvod vee vrijednosti od normalnog radnog dana, isto kao da se radni
dan produio. Sukobi oko iskoritavanja radnog vremena i intenziviranja
rada i danas su dio poslovne svakodnevice.
No viak radnog vremena moe se poveati i bez mijenjanja duine
radnog dana ili boljeg iskoritavanja radnog vremena: naime, kada se skrati
potrebno radno vrijeme, tj. kada se smanji vrijednost radne snage. Ako su
pri osmosatnom radnom danu etiri sata bila dovoljna za proizvodnju vri-
jednosti radne snage, preostala su etiri sata vika rada. No ako su sada tri
sata dovoljna za proizvodnju vrijednosti radne snage, onda preostaje pet sati
vika radnog vremena. Poveanje vika vrijednosti i stope vika vrijednosti
smanjenjem potrebnog radnog vremena Marx naziva proizvodnjom relativnog
vika vrijednosti.
Potrebno radno vrijeme mora biti dovoljno da bi se proizvela vrijed-
nost namirnica koje su radnoj snazi potrebne za njenu reprodukciju. Ako se
vrijednost radne snage u potpunosti plaa (to se mora pretpostaviti ele li
se razmatrati "normalni" kapitalistiki odnosi), tada je smanjenje potrebnog
radnog vremena mogue jedino ako se smanji koliinu sredstava za ivot
koju se smatra normalnom (tj. ivotni standard radnike klase se pogorava,
to je, meutim, teko sprovesti, a i ne moe se odvijati kontinuirano, nego

106
eventualno povremeno), ili a to je tipini sluaj, o kojemu je ovdje i rije
kada se vrijednost tih sredstava za ivot smanji.
Potonje se dogaa ili kada se produktivnost povea u onim granama
proizvodnje koje proizvode sredstva za ivot (uvijek u najirem smislu, dakle,
ne ogranieno samo na namirnice), ili kada se povea produktivnost rada u
granama koje prethodno spomenute grane opskrbljuju sirovinama i stroje-
vima: s jeftinijim sredstvima za proizvodnju pada i vrijednost sredstava za
ivot koja se pomou njih proizvodi. Proizvodnja relativnog vika vrijednosti
svodi se na to da se poveanjem produktivnosti rada smanjuje vrijednost
sredstava za ivot, a time i vrijednost same radne snage.
Produenje radnog vremena i porast produktivnosti stoga su dvije
temeljne mogunosti za poveanje stope oplodnje kapitala. No realizirati se
mogu iskljuivo djelovanjem kapitalista.
Nedvojbeno je odmah jasno da kapitalisti imaju interes produivati
radno vrijeme: ako je vrijednost radne snage zadana, svaki sat produenog
radnog dana neposredno poveava viak vrijednosti koji kapitalist stjee.
Drugaije je pak s porastom produktivnosti rada. Primjerice, povea li neki
proizvoa stolova produktivnost, njegovi stolovi pojeftinjuju. No radna se
snaga pojeftinjuje samo u onoj mjeri u kojoj stolovi ulaze u njenu vrijednost.
Uinak je minimalan, a pritom jo i esto vremenski odgoen. Tako mala i
nesigurna prednost teko da je dovoljna da bi postala individualnim motivom
za poveanje produktivnosti.
Ono to pojedinane kapitaliste motivira na poveanje produktivnosti
rada neto je sasvim drugo. U kojoj e se mjeri individualno utroeno radno
vrijeme raunati kao radno vrijeme koje stvara vrijednost ovisi (izmeu ostalog)
o tome je li za proizvodnju neke robe utroeno "drutveno potrebno radno
vrijeme" (dakle, radno vrijeme koje je pri odreenom drutveno prosjenom
stupnju produktivnosti i intenziteta rada potrebno za proizvodnju, vidi poglavlje
3.1). Iznosi li drutveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju odreenog
tipa stola primjerice 10 sati, a neki proizvoa uspije taj tip stol proizvesti u
osam sati, onda je on u osam sati proizveo proizvod iste vrijednosti kao onaj
koji drugi proizvoai proizvedu u 10 sati; tj. on proizvod osmosatnog rada
moe prodati kao proizvod desetosatnog rada.
A upravo to se dogaa kada neki kapitalist prvi uspije poveati
produktivnost rada u odreenom procesu proizvodnje. Uzmimo da se za

107
proizvodnju odreene robe, recimo odreenog tipa raunala, utroi kon-
stantni kapital kk u vrijednosti od 200. Osim toga, potreban je radni dan od
osam sati neposrednog rada kako bi se iz sastavnih komponenti sastavilo
raunalo. Dnevna vrijednost radne snage neka je 80, stopa vika vrijednosti
neka iznosi 100%, tako da e viak vrijednosti koji pojedinana radna snaga
proizvede u jednom danu iznositi takoer 80. Vrijednost proizvoda tada je:

kk + vk + v = 200 + 80 + 80 = 360

Uzmimo sada da je ovom kapitalistu (zasad jedinom) polo za rukom potrebno

neposredno radno vrijeme za sastavljanje raunala s osam sati smanjiti na etiri
sata. Vrijednost raunala upravlja se prema prosjenim drutvenim odnosima,
pa zasad jo uvijek iznosi 360. No na lukavi kapitalist sada ne mora utroiti
varijabilni kapital od 80, ve samo od 40. On, dakle, ima trokove od samo:

200 (konstantni kapital) + 40 (varijabilni kapital) = 240

Proda li sada proizvod za 360, ostaje mu viak vrijednosti od 120. Tako uz

drutveno prosjean viak vrijednosti od 80 po raunalu na kapitalist stjee
jo i dodatan viak vrijednosti od 40, pa ostvaruje stopu vika vrijednosti
od 300% umjesto 100%. Taj je dodatni viak vrijednosti, odnosno, dodatni
profit (usp. opasku o profitu u poglavlju 5.1), ono to kapitalista motivira
na poveanje produktivnosti rada a ne budue pojeftinjenje radne snage.
Dodatan viak vrijednosti kapitalist zadrava sve dok nova metoda
proizvodnje ne postaje opom. Ako se, meutim, probila i postala opom,
onda to znai da se drutveno potrebno radno vrijeme za proizvodnju raunala
smanjilo. Ako se u meuvremenu nita drugo nije promijenilo (vrijednost
radne snage, vrijednost elemenata konstantnog kapitala itd.), onda je nova
vrijednost raunala sada:

kk + vk + v = 200 + 40 + 40 = 280

ime je dodatni viak vrijednost za naeg kapitalistu nestao i njegova stopa

vika vrijednosti opet iznosi 100%.

108
 No ostanimo zasad pri kapitalistu koji prvi uvodi poveanje pro-
duktivnosti. On vie nema potrebe za istom koliinom neposrednog radnog
vremena kako bi proizveo istu masu proizvoda. On tada moe proizvoditi ili
istu koliinu proizvoda kao i prije, samo s manje radne snage, ili veu koliinu
proizvoda s istom koliinom radnog vremena i radne snage. Prva mogunost
za kapitalistu u veini sluajeva uope nije realistina, jer je porast produk-
tivnosti rada esto mogu samo uz istovremeni rast obujma proizvodnje (u
sljedeem emo se potpoglavlju vratiti na tu povezanost). Stoga moemo
pretpostavljati da porast produktivnosti u pravilu podrazumijeva i poveanje
koliine proizvoda. Najjednostavnije sredstvo prodaje poveane koliine
proizvoda sastoji se u sniavanju cijene: pojedini se proizvod prodaje ispod
njegove dosadanje vrijednosti. ak i kad na dovitljivi kapitalist prodaje
ispod dosadanje vrijednosti, on se ne mora u potpunosti odrei dodatnog
vika vrijednosti. Proda li raunalo iz gornjeg primjera (ija proizvodnja
ga kota 240) za 350 umjesto za 360, ostvaruje ukupan viak vrijednosti od
110, to u usporedbi s prosjenim vikom vrijednosti od 80 jo uvijek donosi
dodatni viak vrijednosti od 30. Meutim, poveana prodaja naeg kapitalista
znai ako se u ekonomiji nita drugo nije promijenilo, to bi dovelo do
poveane ukupne potranje da drugi kapitalisti, koji na tritu nude isti
proizvod, prodaju manje nego prije i u ekstremnim sluajevima bankrotiraju.
ele li obraniti svoj udio na tritu, i oni moraju prodavati po nioj cijeni.
Pri nepromijenjenom nainu proizvodnje, to vodi smanjenju njihova vika
vrijednosti. Prema tome, drugim kapitalistima ne preostaje nita drugo nego
da i oni poveaju produktivnost rada i smanje trokove kako bi opstali u
konkurenciji cijena.
Konkurencija tako kapitaliste prisiljava na to da slijede poveanje
produktivnosti, koje je jedan kapitalist uveo, i to ak i onda kada individualno
uope nemaju interesa za sve veom oplodnjom kapitala. Imanentni zakoni
kapitala, poput tendencije produenja radnog dana i razvoja proizvodnih
snaga, neovisni su o volji pojedinih kapitalista. U odnosu na njih, ti se zakoni
nameu kao eljezni zakoni konkurencije. Budui da je ta prisila svakom ka-
pitalistu poznata, u normalnom sluaju nee ekati da mu bude nametnuta
od strane konkurenata, nego e nastojati biti prvi koji e produktivnost pov-
eati i tako ostvariti dodatni viak vrijednosti, umjesto da samo konstantno
pokuava ograniiti svoje gubitke. Rezultat toga je da svaki kapitalist na sve

109
druge kapitaliste vri pritisak, kao to i oni vre pritisak na njega. A svi oni
to ine slijedei slijepu "imanentnu nunost". Ma koliko neki kapitalist kao
pojedinac bio skroman ako eli ostati kapitalist, ne moe odustati od lova
na sve vei dobitak.

5.3 METODE PROIZVODNJE RELATIVNOG VIKA

VRIJEDNOSTI: KOOPERACIJA, PODJELA RADA, STROJEVI

Kapitalistika proizvodnja poinje tamo gdje veliki broj radnika pod vod-
stvom kapitalista radi zajedno u svrhu proizvodnje istog tipa robe. Vlasnik
novca koji je uspio zaposliti jednog ili dva radnika, ali i sam mora sudjelovati
u procesu rada kako bi si osigurao dovoljan prihod za ivot, nije kapitalist u
strogom smislu, ve "sitni obrtnik". On je kapitalist tek kada moe djelovati
kao personificirani kapital, tj. kada itavo svoje vrijeme moe posvetiti or-
ganizaciji i kontroli kapitalistikog procesa proizvodnje i prodaji proizvoda.
Kooperacija mnogih radnika, ak i bez promjena u tehnikim uvjetima
proizvodnje, donosi pojeftinjenje proizvoda, i to iz dva razloga. Prvo, puno se
sredstava za proizvodnju koristi zajedniki, tako da na svaki proizvod prenose
manji udio vrijednosti (100 radnika moe proizvesti 10 puta veu koliinu
proizvoda od 10 radnika, ali njima nije potrebna i 10 puta vea koliina
zgrada itd.). Drugo, iz zajednikog rada mnogih radnih snaga nastaje nova
vrsta snage: jedan radnik sam ne moe pomaknuti deblo, ma koliko vremena
imao na raspolaganju, ali etiri ga radnika mogu odmah pomaknuti. Deset
ljudi odreeni teret moe puno bre prenijeti u lancu, nego kada bi svaki od
njih cijeli put prelazio u oba smjera, itd.
Daljnji porast produktivnosti postie se podjelom rada. Sloen radni
proces razbija se na vie jednostavnih radnji. One se u veini sluajeva poje-
dinano mogu bre izvoditi nego u okviru ukupnog procesa. Uz odgovarajui
stupanj uvjebanosti i iskustva i uz pomo specijalnih, za tu specifinu radnju
prilagoenih, alata, radnik specijaliziran za tu radnju onda moe postati
jo bri. Druga strana medalje je da pojedinani radnik na taj nain postaje
skoro sasvim nesamostalan radnik specijaliziran za jednu jedinu radnju, i da
taj monotoni napor moe dovesti do fizikih i psihikih povreda. Pogon iji

110
proces proizvodnje poiva na podjeli rada, ali koji strojeve uope ne koristi
ili ih koristi u vrlo malom opsegu, nazivamo manufakturom.
Poetkom 20. stoljea podjela rada dovedena je do krajnosti u te-
jlorizmu (prema inenjeru F. W. Tayloru). Taylor je pokrete u radnom procesu
razbio na najmanje elemente, da bi onda pojedinanoj radnoj snazi dodijelio
samo vrlo mali dio tih pokreta. Gubici vremena i skriveni odmori time su
minimizirani. Takvi su se koncepti primjenjivali prije svega na proizvodnoj
traci. No ta ekstremna podjela rada kapitalu nije donijela samo prednosti.
Posebno kod kompleksnih proizvoda, kod kojih je vana prije svega visoka
razina kvalitete, pretjerana se podjela rada ispostavila kontraproduktivnom,
jer bi se proizvodilo previe otpada. U razvoju kapitalistikih procesa proiz-
vodnje tijekom 20. stoljea stoga se su smjenjivali periodi irenja i limitiranja
tejlorizma.
Odluujui porast produktivnosti postie se upotrebom strojeva.
Stroj nije samo veliki alat. Presudno je da alat vie nije u rukama pojedinog
ovjeka, nego je sada dio veeg mehanizma. Broj alata kojima stroj moe
istovremeno baratati osloboen je ljudskih ogranienja. Daljnji porast pro-
duktivnosti postie se kombiniranjem pojedinanih strojeva u sistem strojeva
kroz koji predmet rada prolazi. Pogon koji se temelji na strojnoj proizvodnji
zove se tvornica.
U tvornici se zadaci za ljude, pored pojedinanih radnji koje jo nisu
mehanizirane, prije svega svode na nadziranje strojeva, popravljanje strojeva
i ispravljanje greaka prouzroenih strojevima. To se nije fundamentalno
promijenilo ni s uvoenjem raunala. Mnogi nadzorni i kontrolni zadaci se
sada dodue izvode strojno, no i ta kontrolna raunala se moraju nadzirati,
a njihovi programi prilagoavati promjenjivim potrebama.
Podjela rada u manufakturi polazi od obrtnikih vjetina radne snage.
Kapital ostaje ovisan o toj subjektivnoj vjetini, ak i kada je ona reducirana
na "vjetinu detalja". U tvornici temeljenoj na strojnoj proizvodnji to se u
bitnome mijenja: "Ovde se celokupan proces posmatra objektivno, sam po
sebi, i rastavlja se na faze koje ga sainjavaju, a problem kako e se svaki
delimini proces izvoditi i kako e se razlini delimini procesi povezati,
reava se tehnikom primenom mehanike, hemije itd." (MED 21, str. 337)
Sa strojnom proizvodnjom, kapital se moe odvojiti od posebnih
vjetina pojedinane radne snage. Radna snaga sada vie nije reducirana na

111
samo jednu funkciju u radnom procesu, nego se, u razvijenom sistemu stro-
jeva koji dobro funkcionira, reducira na puki dodatak tog sistema. Vladavina
kapitala nad radnicima i radnicama materijalizira se sada takorei u sistemu
strojeva: "Svakoj kapitalistikoj proizvodnji, ukoliko nije samo proces rada
nego ujedno i proces oploivanja kapitala, zajedniko je to da ne primenjuje
radnik uslov za rad, ve obratno uslov za rad primenjuje radnika, ali ovo
izvrtanje postaje tehniki opipljiva stvarnost tek s mainom. Pretvorivi se u
automat, sredstvo za rad istupa prema radniku za vreme samog procesa rada
kao kapital, kao mrtav rad koji gospodari ivim radom i isisava ga." (MED
21, str. 374)
Kooperacija, podjela rada i uvoenje strojeva prouzrokuju poveanje
produktivnosti rada. S istom koliinom utroenog rada moe se proizvesti
vei broj proizvoda, a vrijednost pojedinanog proizvoda pada. Poveana
produktivnost rada u kapitalistikim se uvjetima proizvodnje, meutim,
pojavljuje kao produktivnost kapitala. To je sluaj ve kod jednostavne ko-
operacije: budui da pojedinane radne snage novom kolektivnom radnom
snagom, koja proizlazi iz njihovog zajednikog rada, ne raspolau pojedi-
nano, i poto one na taj nain surauju jedino pod vodstvom kapitala, ta
nova produktivnost doima se kao produktivnost koja pripada kapitalu. Taj
dojam u manufakturi ili tvornici postaje jo snaniji. Pojedinana radna
snaga reducirana je na podfunkciju koja je u svijetu izvan manufakture
i tvornice u veini sluajeva potpuno beskorisna. To da radnici i radnice
sa svojim sposobnostima uope mogu ita zapoeti djeluje kao posljedica
uinka kapitala. Pojavljivanje kapitala kao sile koja je opskrbljena vlastitom
produktivnou moemo nazvati fetiizmom kapitala. Kao i fetiizam robe,
fetiizam kapitala nije jednostavno lana svijest ili puka zabluda. Naprotiv,
on ima materijalni temelj u kapitalistikoj organizaciji procesa proizvodnje:
"Duhovne snage proizvodnje gomilaju se u veem razmeru na jednoj strani
zato to se na mnogim stranama gube. Ono to delimini radnici gube, to se
prema njima koncentrie u kapitalu. Manufakturna podela rada urodila je
time da su se duhovne snage procesa materijalne proizvodnje protivstavile
radnicima kao tua svojina i kao sila koja nad njima gospodari. Ovaj proces
odvajanja zapoinje u prostoj kooperaciji, gde kapitalista prema pojedinanim
radnicima predstavlja jedinstvo i volju drutvenog radnog tela; razvija se dalje
u manufakturi, koja radnika obogaljuje u deliminog radnika, a zavrava se

112
u krupnoj industriji, koja nauku odvaja od rada kao nezavisnu snagu proiz-
vodnje i silom je stavlja u slubu kapitala." (MED 21, str. 322)47
U jednom se pogledu poveanje produktivnosti uvoenjem strojeva
fundamentalno razlikuje od poveanja produktivnosti putem kooperacije
ili podjele rada. Uvoenje strojeva kapitalistu kota, a budui da se stroj u
procesu proizvodnje troi, on svoju vrijednost prenosi na proizvod. A to e
rei da uvoenje strojeva isprva umjesto do pojeftinjenja proizvoda dovodi
do njegova poskupljenja. Ukupno gledano, do pojeftinjenja proizvoda dolazi
jedino kada je poveanje vrijednosti uzrokovano prenoenjem vrijednosti sa
stroja nadkompenzirano odgovarajuim smanjenjem neposrednog radnog
vremena.
Uzmimo da se pri proizvodnji odreenog proizvoda koriste sirovine
u vrijednosti od 50, kao i da se radi 8 radnih sati, u kojima se pod normalnim
uvjetima proizvodi vrijednost od 80. Tada za vrijednost proizvoda vai:

50 (sirovine) + 80 (radno vrijeme) = 130

Uzmimo sada da se taj proizvod proizvodi pomou stroja. Stroj ima vri-
jednost od 20 000 i slui proizvodnji 1000 komada proizvoda prije nego se
istroi. Na jedan se komad tada prenosi vrijednost od 20. Pojedini, strojno
proizvedeni proizvod poskupljuje isprva za tih 20. Utedi li se sa strojem 3
sata rada, tako da je za proizvodnju sada potrebno 5 umjesto 8 sati, onda za
vrijednost strojno proizvedenog proizvoda vrijedi:

50 (sirovine) + 20 (stroj) + 50 (radno vrijeme) = 120

Proizvod je sveukupno pojeftinio za deset vrijednosnih jedinica jer je 20

jedinica prenesene vrijednosti sa stroja nadkompenzirano utedom od tri
radna sata. Da se uspjelo utedjeti samo jedan radni sat, onda bi vrijednost
strojnog proizvoda porasla, stroj ne bi pridonio porastu produktivnosti i
pojeftinjenju proizvoda.

47 Sve vea vanost znanja i znanosti za kapitalistiku proizvodnju nije novi fenomen, kao to bi to danas
pomodna pria o tranziciji iz "industrijskog drutva u drutvo znanja" htjela sugerirati. A svakako
se ne radi ni o tome kao to se ponekad tvrdi da bi ona dovela u pitanje kapitalistiko odreenje
oblika proizvodnje.

113
 No za kapitalistiku primjenu strojeva nije dovoljno da uvoenje
strojeva openito pojeftinjuje proizvode. Kapitalistu ne zanima vrijednost
proizvoda, nego viak vrijednosti (odnosno, profit, usp. napomenu u poglavlju
5.1). Kao to smo pokazali u prolom odjeljku, kapitalist porast produktivnosti
uvodi kako bi njegovi individualni trokovi bili nii od drutvenog prosjeka,
tako da ne dobiva samo normalan viak vrijednosti (profit), ve i dodatni viak
vrijednosti (dodatni profit). Uzmimo da je u gornjem primjeru stopa vika
vrijednosti iznosila 100%. Radnik koji radi osam sati i koji stvara vrijednost
od 80 bit e plaen 40. Preostalih su 40 viak vrijednosti naeg kapitalista po
proizvodu. Na kapitalist, dakle, prije uvoenja stroja ima trokove u iznosu
od:

50 (sirovine) + 40 (nadnica za 8 sati) = 90.

Nakon uvoenja stroja njegovi su trokovi:

50 (sirovine) + 20 (stroj) + 25 (nadnica za 5 sati) = 95.

Iako ovaj stroj smanjuje ukupan utroak rada za dotian proizvod, on nee
biti uveden jer ne smanjuje i trokove kapitalista. Ti su trokovi smanjeni tek
kada se na nadnicama (po proizvodu) utedi vie nego to stroj vrijednosti
prenosi na pojedini proizvod. Iznosi li u naem primjeru prenesena vrijed-
nost sa stroja na proizvod 20, tada se mora utedjeti vie od etiri sata rada
kako bi uvoenje stroja kapitalistu bilo isplativo. Ili drugaije formulirano:
dodatni konstantni kapital kk, koji je pri strojnoj proizvodnji utroen na po-
jedini proizvod, mora biti manji od varijabilnog kapitala vk koji je uteen
smanjenjem radnog vremena. Prema tome, kapitalist nee utroiti bilo koju,
nasuminu, koliinu dodatnog konstantnog kapitala po proizvodu, ve
maksimalno onoliko koliko utedi na varijabilnom kapitalu po proizvodu.
Uvodi li se odreeni stroj (koji prenosi odreenu vrijednost pojed-
inom proizvodu) ili ne, ovisi, dakle, o tome koliko on varijabilnog kapitala
moe utedjeti. Meutim, uteeni varijabilni kapital ne ovisi iskljuivo o
uteenim satima rada, nego i o visini nadnice. U naem su gornjem prim-
jeru radnici i radnice dobivali nadnicu od 40 za osmosatni radni dan, to je
5 po satu rada. Tri uteena radna sata donose utedu varijabilnog kapitala

114
od 15, tako da uvoenje stroja kapitalistu ne donosi nikakvu prednost. No
kada bi nadnice bile vee, primjerice 8 po radnom satu, onda bi tri uteena
sata rada donijela utedu od 24. Kod tog bi nivoa nadnica uteeni varijabilni
kapital nadkompenzirao dodatni konstantni kapital (20 u naem primjeru),
pa bi se trokovi naeg kapitalista smanjili. Isti stroj, koji uz nie nadnice za
kapitalistu ne donosi nikakvu utedu trokova, pa se ni ne uvodi, u sluaju
vieg nivoa nadnica bi mogao donijeti utedu, pa e se zato i uvesti.

5.4 DESTRUKTIVNI POTENCIJAL KAPITALISTIKOG

RAZVOJA PROIZVODNIH SNAGA

Kooperativni radni proces zahtijeva koordinaciju. U kapitalistikom procesu

proizvodnje tu funkciju preuzima kapitalist. No upravljanje koje vri kapitalist
ne ispunjava samo tehniko-organizatorsku funkciju; ono je istovremeno
organizacija eksploatacije, pa je stoga uvjetovana suprotnou izmeu eksp-
loatatora i eksploatiranog, to Marxa dovodi do zakljuka da je kapitalistiko
upravljanje "po svome obliku despotsko" (MED 21, str. 297). Kod velikog
broja radnika i radnica potrebni su kao i u vojsci industrijski nadoficiri
i podoficiri koji zapovijedaju u ime kapitala.
Oblik menaderske hijerarhije u 20. je stoljeu doivio znaajne
promjene. Kapitalistiki despotizam ograniavan je s jedne strane zakonskim
regulativama, a s druge procesima sindikalnog pregovaranja. Posebno u zadnjem
desetljeu u brojnim je industrijama postojala tendencija da kapital poveava
autonomija zaposlenih u radnom procesu. No unato svim tim promjena-
ma, svrha kapitalistike proizvodnje oplodnja kapitala, proizvodnja vika
vrijednosti nije dovedena u pitanje. Uvijek se iskljuivo radilo o tome kako
tu svrhu ostvariti na razliite ili drugaije naine. A kada se radi o strunim
djelatnostima, esto se pokazalo mnogo isplativijim zaposlene motivirati da
svoja iskustva i upravljake sposobnosti slobodno unose u rad putem vee
razine autonomije, nego da ih se na to prisiljava putem konstantnog pritiska
i kontrole. Posljedice te autonomije za zaposlene su meutim slino razorne
kao i stari despotski oblici, samo to se to razaranje danas odvija samoorga-
nizirano (za nove menaderske tendencije usp. Wolf 1999, Glimann/Peters
2001).

115
 Po radnike destruktivne tendencije kapitalistikog poveanja produk-
tivnosti neposredno se oituju u tendenciji prema produenju i, odnedavno,
"fleksibilizaciji" radnog vremena. Iako porast produktivnosti znai da se
ista koliina proizvoda moe proizvesti u manjoj koliini vremena, ona pod
kapitalistikim uvjetima ne vodi smanjenju radnog vremena. Posebno kada
se porast produktivnosti ostvaruje uvoenjem strojeva, rezultat e prije biti
produenje radnog vremena, kao i uvoenje rada u smjenama i nonog rada,
kako bi se postigao to neprekidniji rad strojeva. Za to postoji vie razloga.
Sve dok novi stroj jo nije postao drutveni standard, kapitalist koji s
njim proizvodi postie dodatan viak vrijednosti. to vie proizvoda u to vri-
jeme proizvede i proda, to je taj dodatni viak vrijednosti vei. Ako koritenje
tog stroja kasnije postane dio prosjenih uvjeta proizvodnje, kontinuirani
rad stroja jo uvijek je prednost. Koliko dugo neki stroj moe biti profitabil-
no koriten, ne ovisi samo o njegovom fizikom stanju, ve i tome je li na
trite stigao novi i bolji stroj. to bre stroj svoju vrijednost moe prenijeti
na proizvode koji se pomou njega proizvode, to je manji rizik da e ga se
morati zamijeniti novim, boljim strojem prije nego to je prenio svu svoju
vrijednost. Nailazi li produenje radnog vremena na zakonska ili sindikalna
ogranienja, kapitalist e u pravilu pokuati nametnuti intenzifikaciju rada,
primjerice putem breg rada strojeva.
Time to se proces proizvodnje odvaja od ogranienja pojedinane
radne snage i kao objektivni proces postaje objektom znanstvenog istraivanja,
moderna industrija "nikad ne posmatra i ne tretira dati oblik procesa proiz-
vodnje kao konaan. Zato je njena tehnika osnovica revolucionarna, dok
je kod svih ranijih naina proizvodnje bila u sutini konzervativna." (MED
21, str. 430) Tehniki temelji proizvodnje konstantno se revolucioniraju,
produktivnost rada konstantno raste. Pritom je jedini motiv ostvariti profit.
Tijekom tog procesa dolazi do ogromnih investicija kako bi se nabavili novi
strojevi ili sastavili sasvim novi proizvodni pogoni. Ukoliko te investicije
slue pojeftinjenju proizvoda, vae kao nune. Nasuprot tome, investicije
kojima bi se radni uvjeti zaposlenih uinili ugodnijima ili kojima bi se samo
smanjili zdravstveni rizici i rizici od nesrea ine odbitke od profita, pa se
izbjegavaju. ak se i danas u mnogim sektorima moe primijetiti da "[e]
konomisanje drutvenih sredstava za proizvodnju, koje je tek pod fabrikim
sistemom sazrelo kao u staklenoj bati, postaje u rukama kapitala ujedno i

116
sistematskim pljakanjem radnikovih ivotnih uslova za vreme rada: pros-
tora, vazduha, svetlosti i linih zatitnih sredstava protiv okolnosti procesa
proizvodnje opasnih po ivot ili tetnih po zdravlje" (MED 21, str. 377-378).
I dan danas je potrebna pravna prisila ili otpor zaposlenih kako bi se
ostvarili makar i najmanji pomaci u uvjetima rada, tako da je sljedea Marx-
ova opaska i danas aktualna: "ta bi moglo bolje okarakterisati kapitalistiki
nain proizvodnje nego injenica da mu drava prinudnim zakonom mora
naturiti uvoenje najprostijih mera istoe i zatite zdravlja?" (MED 21, str.
426)
Jedina je svrha kapitalistike proizvodnje konstantna proizvodnja
vika vrijednosti. Konkurencija prisiljava pojedine kapitalista, pod prijetn-
jom propasti, da lov za sve veim vikom vrijednosti uine principom svoga
djelovanja. Kao i radna snaga, i priroda je puko sredstvo za ostvarenje toga
cilja. U skladu sa svojom unutranjom logikom, kapital je podjednako in-
diferentan prema unitavanju prirodnih uvjeta ivota (zagaivanjem vode
i zraka, unitavanjem i trovanjem itavih regija) kao i prema unitavanju
pojedinane radne snage. Tako se danas na cijelome svijetu odrava i iri
industrijski nain proizvodnje koji se temelji na sagorijevanju fosilnih goriva,
unato tome to je izgledno i lokalno i globalno ekoloko pustoenje zbog
klimatskih promjena (usp. Altvater 1992).
Taj destruktivni potencijal kapitalistikog razvoja proizvodnih snaga
moe se ograniiti samo "izvana", otporom radnika i radnica ili dravnom
moi. Nedostaje li takvih ogranienja ili ona postaju slabija, destruktivni
potencijal imanentan kapitalistikom nainu proizvodnje odmah ponov-
no snanije dolazi do izraaja. Jo uvijek stoji: "Kapitalistika proizvodnja
razvija, dakle, tehniku i kombinaciju drutvenog procesa proizvodnje samo
istovremenim potkopavanjem izvora svakog bogatstva: zemlje i radnika."
(MED 21, str. 446)
S obzirom na razmjere zagaenja okolia i opasnosti po zdravlje
koje potjeu od industrijskog naina proizvodnje, u posljednjoj se treini 20.
stoljea esto raspravljalo o tome je li ta destruktivnost inherentna materi-
jalnim uvjetima same industrijske proizvodnje, ili je ona rezultat specifino
kapitalistikih uvjeta njezine primjene.
Kod Marxa ne nalazimo eksplicitnu raspravu na tu temu. No naglasio
je da treba razlikovati "izmeu vee proizvodnosti [produktivnosti] koja je

117
plod razvitka drutvenog procesa proizvodnje, i vee proizvodnosti koja je
plod kapitalistike eksploatacije procesa proizvodnje" (MED 21, str. 374).
Zbog toga mu se esto predbacuje da industrijski proces proizvodnje "sam po
sebi" smatra pozitivnim i zato kritizira samo njegovu vanjsku kapitalistiku
ljusku. To je bila i pozicija marksizma-lenjinizma. U skladu s tim, neke su
kapitalistike metode proizvodnje u Sovjetskom savezu potpuno nekritiki
usvojene (za kritiku takve interpretacije Marxa usp. Jacobs 1997).
Danas je mnogo jasnije nego u Marxovo vrijeme da nije mogue svaki
industrijski proces proizvodnje jednostavno odvojiti od njegove kapitalistike
primjene kako bi se iznenada razvili njegovi isto blagotvorni uinci. Neki
razvojni pravci industrijalizacije nisu razorni samo zbog njihove kapitalistike
primjene: kada bi se nuklearna energija koristila u nekom socijalistikom
drutvu, i tamo bi rizici bili ogromni, kao to bi i intenzivno i rasprostranjeno
koritenje fosilnih goriva dovelo do klimatskih promjena. Destruktivni po-
tencijal kapitala ne odnosi se samo na nain primjene odreene tehnologije,
nego prvenstveno na sam izbor odreenih tehniko-industrijskih smjerova
razvoja.

5.5 FORMALNA I REALNA SUPSUMPCIJA, FORDIZAM,

PRODUKTIVNI I NEPRODUKTIVNI RAD

Ako se neki postojei radni proces, takav kakav jest, podredi kapitalu, Marx
to naziva formalnom supsumpcijom rada kapitalu. Jedina razlika u odnosu na
pretkapitalistiko stanje jest da radnik ili radnica vie ne radi za sebe, nego
za kapitalistu. Kapitalistiki odnos prisile oituje se samo u tome da radnik
radi due nego to bi morao da radi samo za vlastiti opstanak, i da pritom
stvoreni viak vrijednosti prisvaja kapitalist. Na temelju formalne supsumpcije
mogua je samo proizvodnja apsolutnog vika vrijednosti.
Ako se, meutim, radni proces transformira kako bi se poveala
produktivnost, Marx govori o realnoj supsumpciji rada kapitalu. Radni proces
pod kontrolom kapitala ne razlikuje se sada samo formalno, nego realno, tj.
u potpunosti, od organizacije i strukture pretkapitalistikog radnog procesa:
kapitalistiki nain proizvodnje stvara sebi odgovarajuu formu proizvodnje.
Realna supsumpcija mogua je tek na temeljima formalne supsumpcije. S

118
realnom supsumpcijom rada kapitalu mogua je proizvodnja relativnog vika
vrijednosti.
Dosad smo u naem razmatranju relativnog vika vrijednosti pret-
postavljali da kvantitativna koliina sredstava za ivot koja su potrebna za
reprodukciju radne snage (odnosno, radnike obitelji) ostaje nepromijenjena,
da se, dakle, ivotni standard radnike klase ne mijenja. No to nije nuno
tako.
Pretpostavimo osmosatni radni dan i stopu vika vrijednosti od
100 posto. U tom se sluaju radni dan dijeli na etiri sata potrebnog radnog
vremena kako bi se reproducirala vrijednost radne snage, i etiri sata vika
radnog vremena, u kojemu se proizvodi viak vrijednosti. Pretpostavimo
dalje da je novani izraz vrijednosti proizvedene u osam sati pod normalnim
okolnostima 160 eura. Dnevna vrijednost radne snage tada iznosi 80 eura,
a dnevno proizveden viak vrijednosti takoer 80 eura.
Uzmimo sada da se produktivnost rada u svim granama udvostrui-
la. U tom se sluaju sva roba moe proizvesti u pola dosadanjeg radnog
48

vremena, a njihova se vrijednost prepolovila. Dnevna vrijednost radne snage

tada e umjesto u etiri radna sata biti proizvedena ve u dva, pa pada s 80
na 40 eura. Za proizvodnju vika vrijednosti tada preostaju dodatna dva
sata, njihov ukupni obujam raste s etiri na est sati, pa se viak vrijednosti
poveava s 80 na 120 eura. Iako se vrijednost radne snage prepolovila, s 80
na 40 eura, za 40 se eura sada moe kupiti istu koliinu sredstava za ivot
kao prije za 80 eura, pa je ivotni standard radnike obitelji ostao isti.
Pretpostavimo sada dalje da radnici i radnice, primjerice zbog radnikih borbi
ili nedostatka radne snage, za nadnicu ne primaju vrijednost proizvedenu u
dva sata, nego u tri, dakle, umjesto 40, 60 eura. I u tom bi sluaju vrijednost
radne snage pala (s 80 na 60 eura), a viak rada porastao (za jedan sat: s etiri
na pet sati; viak vrijednosti sada bi iznosio 100 eura), no ivotni standard
radnike obitelji sada bi porastao. Jer vrijednost ivotnih namirnica se pre-
polovila zbog udvostruenja produktivnost, ali radniko kuanstvo sada na
raspolaganju nema tek pola, nego tri etvrtine prethodne nadnice. Ako nae
radniko kuanstvo danas moe kupiti istu koliinu sredstava za ivot za 40

48 Tako golemi porast uzimamo iskljuivo radi pojednostavljivanja daljnjeg rauna. No usporede li se
epohe nekoliko stoljea udaljene jedna od druge, mogue je i da se produktivnost udvostruila.

119
eura kao prije za 80 eura, ali sada na raspolaganju ima ak 60 eura, onda
koliinu kupljenih sredstava za ivot moe poveati za 50 posto. Ili, izraeno
u danas uobiajenim pojmovima: nominalna nadnica (tj. nadnica izraena
u novcu) se smanjila za 25% (s 80 na 60 eura), a realna nadnica (tj. nadnica
izraena u kupovnoj moi) se poveala za 50% (moe se kupiti 50% vie robe).
Porast produktivnosti za posljedicu je imao da je poveanje standarda
ivota radnike klase ilo ruku pod ruku s poveanjem vika vrijednosti koji
prisvaja kapitalist. Smanjenje vrijednosti radne snage uz istovremeno pov-
eanje vika vrijednosti koji pojedinana radna snaga proizvodi znai da se
stopa vika vrijednosti v/vk a time i eksploatacija radne snage poveala.
Prema tome, poveana eksploatacija (vei dio radnog dana slui proizvodnji
vika vrijednosti) i poveanje ivotnog standarda radnike klase se nipoto
ne iskljuuju.
Naposljetku, u naem primjeru je mogue i smanjenje radnog vre-
mena. Uzmimo da se dnevno radno vrijeme smanjilo s 8 na 7,5 sati. Ako
radna snaga kao i prije dobiva 60 eura (vrijednost stvorena u tri sata), kao
dodatno radno vrijeme preostaju 4,5 sata (pola sata vie nego prije porasta
produktivnosti), a viak vrijednosti bi iznosio 90 eura (10 eura vie nego prije
porasta produktivnosti).49
Posljednji skicirani primjer ne po tonim kvantitativnim om-
jerima, nego po svojoj tendenciji odgovara smjeru razvoja u naprednim
kapitalistikim zemljama. To to radnika klasa u tim zemljama danas ima
vei ivotni standard i krae radno vrijeme nego prije 50 ili 100 godina
nikako ne znai kao to se uvijek iznova naglaava da se eksploatacija
smanjila ili da je sasvim nestala. U posljednjem je poglavlju naglaeno da se
pod eksploatacijom ne misli na neko posebno loe ili bijedno stanje, nego na
injenicu da radnici i radnice proizvode veu vrijednost nego to je dobivaju
u obliku nadnice. Stupanj eksploatacije ne mjeri se ivotnim standardom,
ve stopom vika vrijednosti. A sasvim je mogue da poveanje ivotnog
standarda i skraivanje radnog vremena bude popraeno porastom vika
vrijednosti i stope vika vrijednosti.

49 Kod smanjenja radnog vremena u pravilu dolazi do intenzifikacije rada (u istom se vremenu proiz-
vodi vie proizvoda), to dovodi do dodatnog poveanja vika vrijednosti. No u naem primjeru, to
ostavljamo po strani.

120
 Upravo skicirana dinamika, koja proizlazi iz proizvodnje relativnog
vika vrijednosti (ubrzani tehniki razvoj, rastui ivotni standard radnike
klase uz istovremeno rastui profit) ima, meutim, jednu pretpostavku koje
se jo nismo dotakli: veina sredstava za ivot koja radnika kuanstva kon-
zumiraju moraju biti proizvedena kapitalistiki. Ukoliko radnika kuanstva
veliki dio svojih sredstava za ivot proizvode sama ili ih nabavljaju od neza-
visnih seljaka i obrtnika, porast produktivnosti u kapitalistikim pogonima
vodi kratkoronom dodatnom viku vrijednosti, ali samo vrlo malom snienju
vrijednosti radne snage. Tek se tijekom 20. stoljea dospjelo do toga da se
veina dobara koja radnika kuanstva konzumiraju proizvodi kapitalisti-
ki. U tome je odluujuu ulogu odigrao tzv. fordizam. Henryju Fordu je od
1914./15., uz pomou tejloristikog razbijanja radnog procesa u njegovim
tvornicama automobila, polo za rukom proizvesti Model T na pokretnoj
traci kao standardizirani masovni proizvod, to ga je znaajno pojeftinilo, pa
je taj automobil i za iroke slojeve stanovnitva postao dostupnom robom.
Ford je istovremeno povisio nadnice daleko iznad tadanjeg prosjeka kako
bi smanjio fluktuaciju radne snage. Nakon Drugog svjetskog rata, fordizam
je uspostavljen posvuda u SAD-u i Zapadnoj Europi: uz pomo tejlorizma i
pokretne trake masovni su potroaki proizvodi poput automobila, friidera,
perilica za rublje, televizora itd. konstantno postajali jeftiniji, a realne nad-
nice rasle. Budui da je vrijednost radne snage unato rastu realnih nadnica
padala, profiti su i dalje mogli rasti. Standardizirana masovna proizvodnja,
irenje masovne potronje i rastui profiti ili su skoro dva desetljea rame uz
rame, i bili su vaan, ako ne i jedini razlog, "ekonomskom udu" poslijeratnog
doba.

Svrha radnog procesa, promatra li se neovisno o njegovom ekonomskom

odreenju oblika, sastoji se u proizvodnji odreene upotrebne vrijednosti. S
gledita radnog procesa, rad koji tu upotrebnu vrijednost proizvodi (ili u tome
sudjeluje) produktivan je rad. No svrha kapitalistikog procesa proizvodnje
sastoji se u proizvodnji vika vrijednosti. S gledita kapitalistikog procesa
proizvodnje, samo rad koji proizvodi viak vrijednosti je produktivan rad.
Kadgod u nastavku govorimo o produktivnom radu, to se uvijek, osim gdje
je izrijekom drugaije navedeno, odnosi na produktivni rad u kapitalisti-
kom smislu.

121
 Radi li se kod odreene vrste utroka rada o produktivnom radu u
kapitalistikom smislu ili ne, ne ovisi o konkretnom karakteru tog rada, ve
o ekonomskim okolnostima u kojima se troi. Peem li pizzu koju planiram
sam pojesti ili ju podijeliti s prijateljima, proizveo sam upotrebnu vrijednost,
ali ne i robu (pizza nee biti prodana), pa utoliko nisam proizveo nikakvu
vrijednost ili viak vrijednosti; moj je rad u kapitalistikom smislu bio ne-
produktivan. Prodam li, meutim, tu pizzu na ulinom festivalu, onda sam
proizveo i robu i vrijednost, ali ne i viak vrijednosti, pa je moj rad jo uvijek
neproduktivan. Postanem li kuhar u kapitalistikom restoranu i tamo ispeem
pizzu koju e pojesti gosti koji plaaju, onda nisam proizveo samo vrijednost,
nego i viak vrijednosti, pa je moj rad utoliko bio i "produktivan".
Je li moj rad produktivan ne ovisi o karakteru proizvedene upotrebne
vrijednosti, ve o tome proizvodim li robu koja sadri viak vrijednosti. Ve u
poglavlju 3.1 ukazali smo na to da robe nisu samo materijalni proizvodi, nego,
ukoliko se prodaju, i usluge. Utoliko su u kapitalistikom kazalitu glumci
jednako tako "produktivni radnici" kao i radnici u kapitalistikoj eliani.
Za robni karakter neke stvari takoer nikakvu ulogu ne igra pitanje je li ona
"doista" korisna i nuna za reprodukciju drutva: ako nau kupca, luksuzna
jahta, reklama ili tenk su robe. A ako se proizvode u kapitalistikim uvjetima,
rad utroen u njihovoj proizvodnji je "produktivni rad".
Kako bih vrio produktivan rad u kapitalistikom smislu, moram
biti najamni radnik. Meutim, obrnuto ne vrijedi. Nije svaki najamni radnik
automatski i "produktivni radnik". Ostanimo kod primjera pizze: ako sam
kuhar u kapitalistikom restoranu, moj je rad produktivan. Pretpostavimo
sada da si je vlasnik restorana odluio priutiti privatnog kuhara i da se ja iz
restorana selim u kuanstvo vlasnika restorana. Tada sam kao i prije najamni
radnik, ali vie ne proizvodim nikakvu robu, nego jedino upotrebne vrijed-
nosti: pizza koju sam pripremio u kunoj kuhinji vlasnika restorana nee se
prodati, nego e je konzumirati vlasnik restorana i njegovi prijatelji. Nisam
proizveo ni vrijednost ni viak vrijednosti, pa sam utoliko "neproduktivni"
najamni radnik.
Ovdje se smisao razlikovanja izmeu produktivnog i neproduktivnog
rada moe vrlo dobro razjasniti: ako sam zaposlen kao kuhar u restoranu,
vlasnik restorana mora platiti moju plau i namirnice za kuhinju, isto kao
i kada bih radio kao njegov privatni kuhar. Meutim, novac koji je dao za

122
restoran samo je predujmljen ako restoran dobro posluje, vraa mu se uvean
za koliinu vika vrijednosti. Novac kojim me plaa kao privatnog kuhara
je potroen, vlasnik restorana dobiva zauzvrat upotrebnu vrijednosti, ali ne
i novac. Da bi mogao troiti novac na privatnog kuhara, vlasniku restorana
je potreban viak vrijednosti koji proizvodi kuhar u restoranu. Koliina
neproduktivnog rada koju si vlasnik restorana moe priutiti ograniena je
koliinom vika vrijednosti koju proizvodi produktivni radnik u restoranu.

5.6 AKUMULACIJA, INDUSTRIJSKA REZERVNA ARMIJA,

PAUPERIZACIJA

Kada se na kraju kapitalistikog procesa proizvodnje proizvod uspjeno

proda, kapitalist ne dobiva nazad samo predujmljeni kapital, ve ostvaruje
i viak vrijednosti. Taj je viak vrijednosti svrha kapitalistike proizvodnje.
Meutim, on ne bi trebao sluiti individualnoj potronji kapitalista tada bi
svrha proizvodnje bila samo koliina upotrebnih vrijednosti koje kapitalist
s vikom vrijednosti moe kupiti nego daljnjoj oplodnji kapitala: kretanje
je kapitala svrha samoj sebi (usp. poglavlje 4.2). Na kraju procesa oplodnje
N-R-N' novac se iznova predujmljuje, i to ne izvorna suma vrijednosti N, ve
vrijednost poveana za viak vrijednosti (minus trokovi potronje kapitalista),
koja onda u nepromijenjenim okolnostima donosi poveani viak vrijednosti.
Pretvaranje vika vrijednosti u kapital zove se akumulacija.
Pojedinani je kapitalist na akumulaciju prisiljen konkurencijom.
Mora sudjelovati u utrci za konstantnim poveanjem produktivnosti kako bi
mogao opstati u cjenovnoj konkurenciji. Poveanje produktivnost uvoenjem
novih strojeva u pravilu je skupo. esto nije dovoljno investirati istu koliinu
vrijednosti u druge strojeve, nego je potrebna vea suma vrijednosti, tako da
je pojedinani kapitalist prisiljen na akumulaciju.
Razmjeri akumulacije za pojedinane kapitale mogu biti vrlo razliiti.
Kada se radi o velikim investicijama, kada se moraju zamijeniti itava proiz-
vodna postrojenja, prethodno proizveden viak vrijednosti esto moe biti
nedostatan. U tom se sluaju opseg akumulacije moe poveati podizanjem
kredita. S druge strane, mogui su i sluajevi u kojima za akumulaciju nije
potreban sav viak vrijednosti, pa se ostatak vika vrijednosti moe uloiti u

123
banke ili na financijsko trite kao kamatonosni kapital. U oba sluaja kamat-
na stopa postaje odluujua veliina. Meutim, razmatranje kamatonosnog
kapitala, kredita itd., zahtijeva jo odreene meukorake i pojavljuje se kod
Marxa tek u treem tomu Kapitala (usp. 8. poglavlje). Prikaz procesa aku-
mulacije u prvom tomu (a po tom se prikazu i ovaj odlomak orijentira) nije
ni priblino potpun to samo jo jednom potvruje da bi itanje Kapitala
trebalo obuhvaati sva tri toma, a nipoto samo prvi.
Na poetku ovog poglavlja uvedena je razlika izmeu konstantnog
kapitala kk (onaj dio kapitala koji je utroen na strojeve, sirovine itd.) i
varijabilnog kapitala vk (izdaci za nadnice). Odnos izmeu konstantnog i
varijabilnog kapitala kk/vk Marx naziva sastavom vrijednosti kapitala. Odnos
izmeu mase upotrebljenih sredstava za proizvodnju i koliine rada Marx
naziva tehnikim sastavom kapitala. Ukoliko je sastav vrijednosti kapitala
odreen tehnikim sastavom, Marx to naziva organskim sastavom kapitala
(usp. MED 21, str. 541). Organski sastav, dakle, uzima u obzir samo one
promjene sastava vrijednosti do kojih je dolo zbog promijenjenih tehniki
uvjeta (primjerice, jer se mora uvesti novi, skuplji stroj), ali ne i one koje
proizlaze samo iz promjene vrijednosti upotrijebljenih sredstava za proiz-
vodnju. Postane li npr. ugljen skuplji, onda se u eliani poveava konstantni
kapital kk, a s time raste i kk/vk, ali se pritom nita nije promijenilo na samim
uvjetima proizvodnje. Iako bi u tom sluaju porastao sastav vrijednosti, ne
bi porastao i organski sastav. Kada u nastavku govorimo o sastavu kapitala,
uvijek mislimo na sastav vrijednosti, a ne na organski sastav.50
Akumulira li se kapital pod nepromjenjivim uvjetima, dakle naroito
pri konstantnom sastavu vrijednosti, konstantnoj vrijednosti radne snage i
konstantnoj duini radnog dana, onda potranja za radnom snagom raste
jednako kao kapital. Pretvori li se, primjerice, toliko vika vrijednosti u kapital
da suma vrijednosti predujmljena kao kapital poraste za 20%, bit e potreb-
no i 20% vie radne snage. Poveana potranja za radnom snagom potom
poboljava uvjete pod kojima se ona prodaje, tako da aktualna cijena radne
snage raste iznad njene vrijednosti. No time e se umanjiti viak vrijednosti,

50 S organskim sastavom se dospijeva u probleme naroito kada je rije o prosjenom sastavu ukupnog
kapitala nekog drutva, jer tehnike promjene u jednoj grani mijenjaju vrijednost njenih proizvoda,
pa utoliko vode i promjenama sastava vrijednosti u svim drugim granama koje koriste taj proizvod.
Tj. promjene organskog sastava tada vie nije mogue strogo odvojiti od promjena sastava vrijednosti
(o tome usp. Heinrich 1999, str. 315 i dalje).

124
to usporava daljnju akumulaciju, pa onda i potranju za radnom snagom,
to onda koi i daljnji rast nadnica.
Poveaju li se nadnice, to e imati posljedice i po uvoenje strojeva
koji smanjuju potrebnu koliinu rada. Kao to je razjanjeno u poglavlju 5.3,
kapitalist e stroj uvesti samo kada je poskupljenje trokova proizvodnje (zbog
prenoenja vrijednosti sa stroja na proizvod) manje od utede na varijabilnom
kapitalu. No koliko e kapitalist utedjeti na varijabilnom kapitalu ako za
odreenu koliinu smanji radno vrijeme ovisi o visini nadnica. Zato se kod
visokih nadnica uvode strojevi koji kapitalistu s niskim nadnicama ne donose
nikakve prednosti u trokovima. Rastue nadnice stoga vode k ubrzanom
uvoenju strojeva koji tede rad. Tipini se proces akumulacije ne odvija pod
nepromjenjivim uvjetima, nego uz rastui sastav vrijednosti kapitala: i kod
uznapredovalog procesa akumulacije moe doi do smanjenja potranje za
radnom snagom, pa onda i smanjenja nadnica. Ovdje moemo vidjeti, to je
ve spomenuto u poglavlju 4.4, da se kapitalistiki proces akumulacije sam
brine za to da nadnice u prosjeku ostaju ograniene na vrijednost radne
snage, i da ta vrijednost, iako je historijski promjenjiva, nikada ne moe
toliko porasti da uistinu ugrozi oplodnju kapitala.
Koliinu radnika i radnica koji su spremni (odnosno, prisiljeni)
prodavati svoju radnu snagu, ali ne nalaze kupca, Marx naziva industrijskom
rezervnom armijom. Veliina te industrijske rezervne armije ovisi o dva suprotna
efekta. S jedne strane, dogaa se akumulacija kapitala, pa utoliko i proirenje
proizvodnje, to pri nepromijenjenom sastavu vrijednosti zahtijeva do-
datnu radnu snagu (efekt zapoljavanja [Beschftigungseffekt] kao posljedica
akumulacije). S druge strane, rast produktivnosti, koji se izraava u rastuem
sastavu vrijednosti, vodi k tomu da je, uz neizmijenjeni opseg proizvodnje,
potrebno manje radne snage (efekt suvinosti rada [Freisetzungseffekt] kao
posljedica rasta produktivnosti). Hoe li potranja za radnom snagom rasti
ili padati ovisit e o tome koji od tih dvaju efekata pretee.
Uzmemo li da se produktivnost udvostruila, tada je za proizvodnju
odreene koliine proizvoda potrebna samo polovica nekadanje radne snage.
Ako se, pak, tolika koliina vika vrijednosti pretvori u novi kapital da se i
proizvodnja udvostrui, broj e zaposlenih radnika ostati isti. Akumulira li
se manje kapitala, onda dodue jo uvijek raste koliina proizvoda, ali tu veu
koliinu sada proizvodi manji broj radnika.

125
 Marx polazi od toga da kapital u tendenciji stvara sve veu "indus-
trijsku rezervnu armiju". Pri otprilike nepromijenjenom broju radnika, to
je mogue jedino kada efekt suvinosti rada nadjaa uinak zapoljavanja.
Promatra li se pojedinani kapital, u pravilu nije mogue predvidjeti koji
e efekt biti jai. No Marx je tvrdio da za pojedinane kapitale postoje dvije
mogunosti za rast. Prva se dogaa preobrazbom vika vrijednosti u kapital,
to je vrsta rasta koju Marx naziva koncentracijom kapitala; druga nastaje
spajanjem raznih pojedinih kapitala (bilo "mirnim" procesom spajanja ili
"neprijateljskim" preuzimanjem), to Marx naziva centralizacijom kapitala.51
U sluaju centralizacije, pojedinani kapital znaajno naraste, to se onda
esto izraava i u ubrzanom tehnikom preustroju (poveani kapital raspolae
poveanim mogunostima investicije, moe nabaviti strojeve za koje manji
kapital nije imao sredstava itd.), ali bez porasta ukupnog kapitala. Utoliko
centralizacija uvijek iznova dovodi do porasta produktivnosti sa znaajnim
efektom suvinosti rada, bez pojave njemu suprotstavljenog akumulacijskog
uinka zapoljavanja. Ta je argumentacija dodue sasvim plauzibilna, no hoe
li u cjelokupnoj ekonomiji doi do efekta zapoljavanja ili efekta suvinosti
rada ovisit e o tome koliko su takvi procesi centralizacije esti te u kojem
odnosu efekti suvinosti rada koji iz njih proizlaze stoje naspram efekata
zapoljavanja ostalih kapitala.
Tendencijski rast industrijske rezervne armije koji je Marx pret-
postavio tako se dodue ne moe strogo dokazati, no jasno je barem to da u
kapitalizmu industrijska rezervna armija ne moe trajno nestati. Kapitalizam
s punom zaposlenou uvijek je iznimka: puna zaposlenost omoguuje rad-
nicima i radnicama da nametnu vee nadnice, to onda vodi do toga da se
proces akumulacije usporava i/ili da se sve vie uvode strojevi koji smanjuju
koliinu potrebnog rada, pa industrijska rezervna armija tim putem ponovno
nastaje.
Za individualnog kapitalistu postojanje industrijske rezervne
armije donosi dvostruku prednost. Prvo, nezaposleni radnici vre pritisak
na nadnice zaposlenih radnika. Drugo, oni doista predstavljaju "rezervu" za
sluajeve skokovitog proirenja akumulacije: brzo proirenje opsega proiz-

51 Marxova se terminologija razlikuje od danas uobiajene: pod "koncentracijom" se danas misli upravo
na proces koji Marx naziva "centralizacijom", odnosno, na smanjenje broja pojedinanih kapitala.

126
vodnje, primjerice zbog novih mogunosti prodaje u inozemstvu, uz punu
zaposlenost nije mogue. Utoliko apeli poduzetnicima da pridonesu sman-
jenju nezaposlenosti uvijek ve promauju metu. No pogrena je i kritika
kapitalizma koja mu predbacuje da proizvodi nezaposlenost52: jedina svrha
kapitala je oplodnja, a nipoto stvaranje pune zaposlenosti ili ak dobar ivot
za veinu stanovnitva.
U nastavku istraivanja industrijske rezervne armije, u 23. poglavlju
prvog toma Kapitala mogu se pronai razliite tvrdnje koje su interpretirane
kao "teorija pauperizacije". Posebno tijekom 1920-ih, ta je teorija shvaena
i kao teorija revolucije: mase su u kapitalizmu osiromaene, pa e s vre-
menom nuno uvidjeti da im ne preostaje nita drugo nego revolucionarno
dokidanje kapitalizma. No iskustva poput njemakog faizma pokazala su
da se "osiromaeni" dio stanovnitva vrlo rijetko automatski opredjeljuje za
ljevicu: moe se jednako tako okrenuti prema desnim, nacionalistikim i
faistikim pokretima.
U vrijeme zapadnonjemakog "ekonomskog uda" (Wirtschaftswunder)
1960-ih i ranih 1970-ih godina, zagovornici kapitalizma esto su ukazivali na
to da je "Marxova teorija pauperizacije" oito pobijena punom zaposlenou
i konstantno rastuim ivotnim standardom radnika i radnica, to se onda
koristilo i kao temeljni argument protiv Marxove kritike ekonomije: pogrena
prognoza razvoja kapitalizma, tvrdilo se, jasno je pokazala da je Marxova
analiza u potpunosti promaena.
Marksisti taj sud nisu htjeli prihvatiti, pa su uveli razliku (koja kod
Marx jo nije postojala) izmeu "apsolutne pauperizacije" ivotni standard
radnike klase sniava se u apsolutnim razmjerima, i "relativne pauperizacije"
ivotni standard moda i raste, ali udio radnika u drutvenom bogatstvu
se relativno, u odnosu na udio kapitalista, smanjuje.
Sadrajno, Marx je teoriju apsolutne pauperizacije jo mogao zas-
tupati 1848., u Komunistikom manifestu (usp. MED 7, str. 389). Meutim, u
prvom tomu Kapitala, koji je objavljen 19 godina kasnije, u prilog te teorije
ne nalazimo ni jedne jedine rijei. Tamo je objasnio da upravo proizvodnja

52 Takvu kritiku iznosi i Robert Kurz, koji u svojoj knjizi Schwarzbuch Kapitalismus (Crna knjiga
kapitalizma), uslijed masovne nezaposlenosti i masovne bijede, dolazi do zakljuka "da je globalni
kapitalistiki sistem [] u potpunosti zakazao" (Kurz 1999, str. 699). No zakazati je mogue jedino
u odnosu na ciljeve koje smo si doista i postavili.

127
relativnog vika vrijednosti (koja se, ako se ba hoe, moe shvatiti i kao
"relativna pauperizacija") omoguuje rast standarda ivota radnike klase
uz istovremeno poveanje vika vrijednosti (usp. poglavlje 5.5).
Meutim, na tom mnogo diskutiranom mjestu u 23. poglavlju prvog
toma, Marxa u prvoj liniji uope nije zanimala neka odreena raspodjela
dohotka. Referirajui se na prethodnu analizu proizvodnje relativnog vika
vrijednosti, tamo pie sljedee: "u okviru kapitalistikog sistema svi metodi za
uveavanje drutvene proizvodne snage rada izvode se na raun individualnog
radnika; sva sredstva za razvijanje proizvodnje izopaavaju se u sredstva za
eksploataciju proizvoaa i gospodarenje nad njima, pretvaraju radnika u
bogalja, deliminog oveka, svode ga na obian dodatak maine, unitavaju
sadrinu njegovog rada pretvarajui mu rad u pravo muenje, ine radniku
duhovne snage procesa rada tuim u istoj meri u kojoj se nauka prisajedinjuje
tome procesu kao samostalna snaga; unakaavaju uslove u ijem okviru on
radi, podvrgavaju ga za vreme procesa rada odvratnoj i sitniavoj despotiji,
pretvaraju sav njegov ivot u radno vreme i bacaju mu enu i dete pod Da-
gernatov toak kapitala. Ali su svi metodi za proizvodnju vika vrednosti
ujedno i metodi za akumulaciju, a svako uveanje akumulacije postaje opet
sredstvom za razvijanje tih metoda. Iz ovoga izlazi da radnikov poloaj mora
bivati sve gori to vie kapital akumulira, ma kako radnik bio plaen, visoko
ili nisko." (MED 21, str. 571)
Posljednja reenica citata jasno pokazuje da tu prvenstveno nije rije
o razvoju dohotka ili standarda ivota; "pogoranje" stanja radnitva odnosi
se na ukupnost njihovih uvjeta ivota i rada, to potvruje i sljedei izraz: "I
tako je nagomilavanje bogatstva na jednom polu u isti mah nagomilavanje
bede, munog rada, ropstva, neznanja, podivljavanja i moralne degradacije
na suprotnom polu, tj. na strani klase koja svoj vlastiti proizvod proizvodi u
obliku kapitala." (MED 21, str. 571)
Marxova se kritika kapitalizma ne svodi na pitanje podjele dohot-
ka ili imovine. Ta se podjela unutar kapitalizma do odreene mjere moe
mijenjati, a i u interesu kapitala je da radnici i radnice ne padnu u potpuno
siromatvo, jer ispod odreene razine siromatva pati i kvaliteta njihove
radne snage. ak i nezaposleni, pripadnici "industrijske rezervne armije", ne
bi trebali jednostavno vegetirati, jer njihova radna snaga, koja e kapitalu biti

128
potrebna u sluaju novog zamaha akumulacije, tada vie ne bi bila iskoristiva
(usp. poglavlje 11).
Ono to Marx kritizira nije neka odreena raspodjela dobara ili do-
hodaka, nego u openitom smislu "bijedni" uvjeti ivota i rada, koje opisuje
terminima poput "muka rada", "neznanje", "brutalizacija" itd. Marx u svojoj
analizi kapitalistikog procesa proizvodnje i akumulacije pokuava pokazati da
ti uvjeti ivota ni u kojem sluaju ne predstavljaju djeje bolesti kapitalizma,
nego da i pored svih promjena njihovog konkretnog stupnja ostaju "bijedni".
Budui da taj proces kao svoju jedinu i iskljuivu svrhu poznaje konstantno
poveanje oplodnje, a budui da su mu ovjek i priroda samo sredstva za
oplodnju, u odnosu na ovjeka i prirodu imanentno je destruktivan, a ta
imanentna destruktivnost uvijek iznova proizvodi bijedne uvjete ivota, u
uvijek novim oblicima, i to ak i u sluaju rastueg ivotnog standarda.
Marx taj rezultat svoje analize ne pretvara u moralni prigovor poje-
dinanim kapitalistima, nego dolazi do jednostavnog zakljuka: ako doista
postoji interes za promjenu tih bijednih uvjeta ivota, onda ne preostaje
nita drugo do ukidanje kapitalizma. Marxova kritika se ne svodi na moral-
na predbacivanja, nego se sastoji u tome da dokae kako kapitalizam doista
funkcionira.

129
6. CIRKULACIJA KAPITALA

U procesu svoje oplodnje, kapital naizmjence preuzima oblike robe i novca.

Kao to je ve jasno iz "ope formule kapitala" N-R-N', proces oplodnje ob-
jedinjuje in proizvodnje i in cirkulacije. U prethodnom smo se poglavlju
dotakli samo procesa proizvodnje kapitala, koji Marx razlae u prvom tomu
Kapitala. Proces cirkulacije istrauje u drugom tomu. U ovom emo poglavlju
rasvijetliti odreene pojmove tog istraivanja, koji su nuni za razumijevanje
sadraja treeg toma.

6.1 KRUNO KRETANJE KAPITALA. TROKOVI CIRKULACIJE,

INDUSTRIJSKI KAPITAL I TRGOVAKI KAPITAL

Formula N-R-N' apstraktno opisuje kruno kretanje kapitala. Ono se dijeli

na tri stadija:
Prvi stadij: kapitalist se na tritu pojavljuje kao kupac, mijenja svoj
novani kapital N u robu R. Novac je neovisan oblik vrijednosti, a novani
je kapital novani oblik kapitala. Ono to taj in kupnje pretvara u moment
krunog kretanja kapitala jest kontekst u kojem se odvija: kapitalist kupuje
kako bi proizveo nove robe, koje e, pak, opet prodati za profit. To je mogue
zbog posebnog materijalnog oblika kupljene robe: kapitalist kupuje sredstva
za proizvodnju (sp) i radnu snagu (rs), tj. on mijenja novani kapital N u
produktivni kapital P.
Drugi stadij: proces cirkulacije se prekida, a produktivni kapital P se
koristi u procesu proizvodnje. Iako se produktivni kapital sastoji od sredstava
za proizvodnju i radne snage, to ne znai da vrijedi i obrnuto, tj. da su oni
uvijek ve produktivni kapital. Sredstva za proizvodnju i radna snaga uvijek
su faktori procesa proizvodnje, bez obzira na to koji je njegov drutveni oblik;
no oni su produktivni kapital iskljuivo unutar kapitalistikog procesa proiz-
vodnje. Rezultat kapitalistikog procesa proizvodnje je nova koliina roba;

130
kao oblik postojanja oploenog kapitala, ta je koliina robe robni kapital R'.
On se ne sastoji samo od kvalitativno drugaije robe od izvorne koliine robe
R (sredstava za proizvodnju i radne snaga), nego pri prodaji mora ostvariti
i veu vrijednost od R.
Trei stadij: proces cirkulacije se nastavlja tako to kapitalist stupa
na trite kao prodava. Kapitalist sada prodaje novu koliinu robe R za N,
tj. robni kapital ponovno pretvara u novani kapital, koji je sada, meutim,
oploen, tj. novani je kapital uvean za viak vrijednosti.
U obliku dijagrama, to bi izgledalo ovako (toke oznaavaju da je
proces cirkulacije prekinut procesom proizvodnje):

sp

N - R . . . P. . . R - N

rs

U svom krunom kretanju, kapital poprima, jedan za drugim, oblike novanog

kapitala, produktivnog kapitala i robnog kapitala. Kod tih se oblika ne radi
o samostalnim vrstama kapitala, nego o pojedinanim momentima krunog
kretanja kapitala.
Vrijeme koje kapital provodi u procesu proizvodnje je njegovo vrijeme
proizvodnje; vrijeme koje provodi u procesu cirkulacije, bilo u obliku novanog
kapitala koji trai prodavae robe, bilo u obliku robnog kapitala koji trai
kupce, njegovo je vrijeme cirkulacije. Vrijeme proizvodnje due je od samog
radnog vremena: ako strojevi preko noi ne rade ili ako se sirovine dre u
spremitu, kapital se i izvan radnog vremena nalazi u procesu proizvodnje.
No vrijednost i viak vrijednosti proizvode se samo u radnom vremenu, pa
kapitalisti i vrijeme proizvodnje izvan radnog vremena i vrijeme cirkulacije
nastoje to vie smanjiti.
U cirkulaciji nastaju trokovi cirkulacije. Pritom treba razlikovati
trokove proizvodnih inova, koji poveavaju upotrebnu vrijednost i vrijednost

131
proizvoda, pa predstavljaju nastavak procesa proizvodnje tijekom cirkulacije,
od istih trokova cirkulacije koji upotrebnoj vrijednosti, a time ni vrijednosti,
proizvoda nita ne dodaju, jer proizlaze samo iz promjene oblika iz novca u
robu, odnosno, iz robe u novac.
Prvoj vrsti trokova cirkulacije pripadaju prvenstveno trokovi
transporta. Neka stvar za mene ima upotrebnu vrijednost jedino ako mi je
dostupna na mjestu na kojem je elim konzumirati. Primjerice, transport
bicikla od tvornice do potroaa za upotrebnu je vrijednost tog bicikla jednako
nuan kao i montiranje kotaa, pa utoliko vrijednosti bicikla doprinosi kao
i montiranje.
Nasuprot tome, puka promjena oblika iz robe u novac nema nikakve
veze s upotrebnom vrijednou robe, pa utoliko ni s njenom vrijednou.
isti agenti cirkulacije (poput blagajnika) mogu biti najamni radnici koji,
kao i svi drugi najamni radnici, pruaju viak rada, jer npr. rade osam sati, ali
njihova plaa predstavlja sumu vrijednosti koja se u normalnim okolnostima
proizvodi za etiri sata. No ti agenti cirkulacije sami ne proizvode nikakvu
vrijednost, pa time ni viak vrijednosti. U njihovom se sluaju radi o radu koji
je pod kapitalistikim uvjetima nuan, ali je unato tome "neproduktivan",
tj. ne stvara viak vrijednosti. Nadnice za taj rad (i vrijednost sredstava za
proizvodnju koja koristi) odbitak su od vika vrijednosti koji su proizveli
produktivni radnici. To to neproduktivni radnici izvode viak rada, pa su
utoliko eksploatirani kao i produktivni radnici, ne pridonosi nita viku
vrijednosti, ali njihova eksploatacija smanjuje odbitak od vika vrijednosti.
Sve to smo upravo naveli o trokovima istih agenata cirkulacije
vrijedi openito za sve iste trokove cirkulacije: trokovi ine odbitak od vika
vrijednosti; ako se oni smanjuju, poveava se preostali viak vrijednosti. Time
se stvara privid da oplodnja kapitala proistjee ne samo iz eksploatacije radne
snage u procesu proizvodnje, nego, neovisno o tome, i iz procesa cirkulacije
kapitala. Fetiizam kapitala, o kojem je ve bila rije u istraivanju procesa
proizvodnje (usp. poglavlje 5.3), stoga se dodatno uvruje u procesu cirku-
lacije.
Kapital koji prolazi kroz tri oblika novanog kapitala, produktivnog
kapitala i robnog kapitala Marx naziva industrijskim kapitalom. Time se ne
naglaava neka materijalna specifinost (poput koritenja velikih industrijskih
pogona), nego karakteristika na strani vrijednosti: "Industrijski kapital je

132
jedini nain egzistencije kapitala gde funkcija kapitala nije samo prisvajanje
vika vrednosti, odnosno vika proizvoda nego ujedno i njegovo stvaranje."
(MED 22, str. 54-55)
Industrijskom kapitalu u tom smislu tako pripada i kapital uloen
u poduzea iz sfere uslunih djelatnosti. Jedina se razlika pritom sastoji u
tome da gotov proizvod (bila to kazalina predstava ili usluga prijevoza) nije
materijalni predmet koji moe funkcionirati kao samostalan robni kapital,
ve ga se moe konzumirati samo istovremeno s njegovim procesom proiz-
vodnje, tako da njegov dijagram krunog kretanja ima sljedei oblik:

sp

N - R...P - N

rs

No vrijednost takve usluge odreena je kao i vrijednost svake druge kapital-

istiki proizvedene robe: kao zbroj vrijednosti sredstava za proizvodnju koji
su utroeni pri njenoj proizvodnji (kk) te nove vrijednosti koja je stvorena
utrokom radne snage (vk + v).
Industrijskom kapitalu, nasuprot tome, ne pripadaju isti trgovaki
kapital (trgovaki kapital i komercijalni kapital) i kamatonosni kapital. Iako
oba prisvajaju dio vika vrijednosti, proizvodnja vika vrijednosti ne spada
u njihove funkcije.
isti trgovaki kapital ima veze jedino s kupnjom i prodajom roba,
a radnici i radnice koje zapoljava vre neproduktivan rad koji ne proizvodi
viak vrijednosti4153: industrijski kapitalist e si utedjeti trokove tog nepro-
duktivnog rada (dakle, stvarne trokove cirkulacije), a osim toga skrauje i

53 Funkcijama istog trgovakog kapitala ne pripada transport, koji sam opet predstavlja sferu indus-
trijskog kapitala. Radi se o pojmovnim razlikama; u stvarnosti je sasvim mogue da odreeni kapital
kombinira funkciju transporta i prodaje, tj. dio uloenog kapitala je industrijski kapital, pa utoliko i
kapital koji stvara vrijednost i viak vrijednosti, dok je drugi dio tog kapitala trgovaki kapital, koji
ne stvara ni vrijednost ni viak vrijednosti.

133
vrijeme cirkulacije svoga kapitala, tako to robu ne prodaje direktno potroai-
ma, ve trgovcu. Zbog toga robe proizvedene njegovim kapitalom trgovcu
prodaje ispod njihove vrijednosti, koji ih onda dalje preprodaje po njihovoj
punoj vrijednosti. Na taj nain industrijski kapitalist viak vrijednosti koji
je proizveo njegov kapital dijeli s trgovakim kapitalistom.

6.2 OBRAT KAPITALA. FIKSNI I CIRKULIRAJUI KAPITAL

Ako se kruno kretanje kapitala promatra ne kao pojedinani dogaaj, nego

kao periodini proces, onda govorimo o obratu kapitala. Vrijeme obrata je
zbroj vremena proizvodnje i vremena cirkulacije; predstavlja ono vrijeme
koje je potrebno da kapitalist uloi kapital i da mu se on vrati oploen.
Dio sredstava za proizvodnju, kao npr. zgrade i strojevi, tek je istroen
nakon vie perioda proizvodnje. U skladu s njihovim prosjenim periodom
troenja, prenose samo dio svoje vrijednosti na vrijednost proizvoda: ukoliko
se, primjerice, jedan stroj u prosjeku moe koristiti dvadeset perioda proiz-
vodnje, onda na ukupni proizvod svakog od tih dvadeset perioda prenosi
dvadesetinu svoje vrijednosti. Dok vrijednost tog stroja dijelom ve ulazi u
cirkulaciju, stroj u svom prirodnom obliku ostaje fiksiran u sferi proizvod-
nje. Sastavne dijelove konstantnog kapitala s tim karakteristikama nazivamo
fiksnim kapitalom. Nasuprot njemu, imamo tekui ili cirkulirajui kapital: to
su svi sastavni dijelovi kapitala koji se tijekom jednog perioda proizvodnje
materijalno iskoriste, dakle, oni dijelovi kapitala iji prirodni oblik nestaje.
Cirkulirajuem kapitalu pripadaju nefiksirani dijelovi konstantnog kapitala,
poput sirovina i pomonih materijala, energije itd., kao i varijabilni kapital.
Razlika izmeu fiksnog i cirkulirajueg kapitala nije materijalna
(kao to bi primjerice bila ona izmeu pominih i nepominih stvari),
nego je razlika u cirkulaciji vrijednosti, koja je za kapitalistu od ogromnog
praktinog znaaja. U normalnim okolnostima, vrijednost cirkulirajueg
kapitala zamjenjuje se ve nakon jednog obrata, pa se odmah nakon toga
mora predujmiti za sljedei period proizvodnje. Vrijednost fiksnog kapitala
prenosi se na proizvod u cijelosti tek nakon vie perioda proizvodnje, pa
se nakon jednog obrata samo djelomino vraa. Ti povrati vrijednosti nisu
odmah potrebni, nego to postaju tek kada se, primjerice, mora uvesti novi

134
stroj. No tada se cijela vrijednost fiksnog kapitala mora predujmiti odjednom.
Dotad povrati fiksnog kapitala ine amortizacijski fond.
Kao i ona izmeu konstantnog i varijabilnog kapitala, razlika izmeu
fiksnog i cirkulirajueg kapitala razlika je unutar produktivnog kapitala, tj.
one vrijednosti kapitala koja se transformira u sredstva za proizvodnju i
radnu snagu. Razlika izmeu konstantnog i varijabilnog kapitala odnosi se
na stvaranje vrijednosti: konstantni kapital kk prenosi svoju vrijednost na
proizvod samo nakon vie perioda proizvodnje, a varijabilni kapital, nasu-
prot tome, stvara novu vrijednost u iznosu vk + v. Razlika izmeu fiksnog i
cirkulirajueg kapitala odnosi se, pak, na cirkulaciju vrijednosti, tj. na trenutak
kada se odgovarajua vrijednost kapitala ponovno vraa kapitalistu.
Razlika izmeu konstantnog i varijabilnog kapitala pretpostavlja
niz teorijskih uvida u proces stvaranja vrijednosti (o povezanosti vrijednosti
i rada, o razlici izmeu rada i radne snage, otkrie da je "nadnica" kao plaa
za rad "imaginarni izraz" itd.); te se uvide ne moe oekivati od svakodnevne
svijesti, kao niti od kapitalista (o svakodnevnoj svijesti usp. poglavlje 10).
Nasuprot tome, razlika izmeu fiksnog i cirkulirajueg kapitala je zbog svog
praktinog znaaja za kapitaliste neposredno spoznatljiva i osnova njihove
raunice. Budui da ta razlika povezuje varijabilni kapital i dio konstantnog
kapitala s cirkulirajuim kapitalom, razlika izmeu konstantnog i varijabilnog
kapitala time se samo dodatno zamagljuje.

6.3 REPRODUKCIJA UKUPNOG DRUTVENOG KAPITALA

Kruna kretanja pojedinih kapitala meusobno su povezana i meusobno se

pretpostavljaju: kruno kretanje jednog kapitala pretpostavlja da na tritu
moe pronai proizvode drugih kapitala, tj. sredstva za proizvodnju, kao i
sredstva za ivot koja e kod njega zaposleni radnici moi konzumirati. Ako
je pojedinani kapital i sam proizveo odreenu robu, ovisan je o tome da te
robe kao sredstva za proizvodnju i sredstva za ivot ulaze u kruna kretanja
drugih kapitala. Prema tome, reprodukcija pojedinanog kapitala ne moe
se sagledati izolirano; mogua je iskljuivo kao dio reprodukcije ukupnog
drutvenog kapitala, koji ini ukupnosti pojedinanih kapitala.

135
 Kako bi se ukupni drutveni kapital mogao reproducirati, ukupan
proizvod mora imati odreenu materijalnu proporcionalnost: s jedne strane,
mora se proizvoditi onoliko sredstava za proizvodnju koliko je pojedinanim
kapitalima ukupno potrebno, a s druge strane, onoliko sredstava za ivot ko-
liko radnika kuanstva i kapitalisti konzumiraju. No budui da se sredstva
za proizvodnju i sredstva za ivot ne dijeli, nego se razmjenjuju, materijal-
no odreeni dijelovi ukupnog drutvenog proizvoda moraju posjedovati i
odreenu vrijednosnu proporcionalnost, tako da se sredstva za proizvodnju
i ivotna sredstva mogu i platiti.
Tu proporcionalnost moemo razjasniti uz pomo krajnje pojed-
nostavljenog primjera. Zamislimo ekonomiju u kojoj postoje samo radnici
i kapitalisti, i u kojoj je svaka proizvodnja kapitalistiki organizirana. Zane-
marimo fiksni kapital, tj. zamislimo da se ukupan konstantni kapital iskoristi
unutar odreenog vremenskog perioda, recimo, jedne godine, i da se njegova
vrijednost u tom periodu u potpunosti prenosi na proizvod.
U toj ekonomiji postoji tisue razliitih grana (elina industrija,
kemijska industrija, prehrambena industrija, tekstilna industrija itd.), a veina
se tih grana moe dodatno razdijeliti na mnotvo podgrana. Za nae emo
potrebe razlikovati samo dva velika odjeljenja proizvodnje: prvo odjeljenje
proizvodi sredstva za proizvodnju, a drugo sredstva za potronju u najirem
smislu. Razlika izmeu dvaju odjeljenja lei u upotrebi njihovih proizvoda:
proizvodi prvog odjeljenja prosljeuju se u daljnje procese proizvodnje,
dok proizvodi drugog odjeljenja ulaze u potronju radnikih kuanstava
i kapitalista. itav niz proizvoda, npr. automobili, primjereni su za obje
vrste upotrebe. S naeg pojednostavljenog gledita, pretpostavit emo da se
automobili koji se koriste kao sredstva za proizvodnju proizvode u prvom
odjeljenju, a automobili koji se koriste u svrhe privatne potronje u drugom.
Kako bi se ukupni kapital mogao reproducirati, proizvodi prvog i
drugog odjeljenja ne smiju stajati u proizvoljnim koliinskim i vrijednos-
nim odnosima. Njihovu nunu proporcionalnost istrait emo sada pod
pretpostavkom jednostavne reprodukcije, tj. zanemarit emo akumulaciju i
pretpostaviti da cjelokupni viak vrijednosti otpada na potronju kapitalista.
Ako kk i vk predstavljaju konstantni i varijabilni kapital prvog odjeljenja,
a v u njemu proizveden viak vrijednosti, te, sukladno tome, kk, vk i v

136
konstantni kapital, varijabilni kapital i viak vrijednosti za drugo odjeljenje,
onda za ukupnu vrijednost proizvoda vrijedi sljedee:

u prvom odjeljenju kk + vk + v
u drugom odjeljenju kk +vk + v

Proizvod prvog odjeljenja materijalno se sastoji od sredstava za proizvodnju.

Da bi jednostavna reprodukcija bila mogua, taj proizvod mora zamijeniti
iskoritena sredstva za proizvodnju u oba odjeljenja. Dakle, mora vaiti
sljedei odnos vrijednosti:

(1) kk + vk + v = kk + kk
Proizvod drugog odjeljenja sastoji se od stvari za potronju. On mora pokriti
potrebe radnika i kapitalista iz obaju odjeljenja. Stoga mora vaiti:

(2) kk + vk + v = vk + vk + v + v
Iz obiju jednadbi (oduzmu li se zajedniki elementi s obje strane) slijedi da:

(3) kk = vk + v
To jest, vrijednost konstantnog kapitala koji je potroen u drugom odjeljenju
mora biti jednaka vrijednosti varijabilnog kapitala i vika vrijednosti prvog
odjeljenja.
Meutim, pojedinani kapitali svoju proizvodnju planiraju neovisno
jedni o drugima, pa stoga gore formulirani uvjeti mogu biti ispunjeni jedino
sluajno. U normalnim okolnostima, uvijek e postojati odreena dispro-
porcija izmeu pojedinih odjeljenja.
Razmotrimo li sada proirenu reprodukciju, pretpostavljajui pos-
tojanje akumulacije, tj. transformaciju jednog dijela vika vrijednosti u novi
kapital, moemo iznijeti istu tvrdnju: produkt prvog odjeljenja mora sada
ne samo biti dovoljan da bi zamijenio iskoritena sredstva za proizvodnju u
prvom i drugom odjeljenju, nego mora biti proizvedeno jo vie sredstava za
proizvodnju kako bi se omoguila akumulacija u oba odjeljenja. Isto vrijedi za
drugo odjeljenje: sada se mora proizvesti ne samo onoliko ivotnih sredstava
koliko je potrebno radnicima i kapitalistima, nego i dodatna ivotna sredstva
kako bi se pokrile potrebe novih zaposlenih radnika.

137
 Kako bi akumulacija bila mogua, oba odjeljenja moraju proizvoditi
vie nego to je dosad bilo potrebno; akumulacija jednog pojedinanog kapitala
pretpostavlja akumulaciju drugog pojedinanog kapitala, i to u dvostrukom
smislu: s jedne strane, na akumulirajui pojedinani kapital mora na tritu
zatei vie proizvoda nego prije; s druge strane, on sam zbog akumulacije
proizvodi vie robe, koja se, pak, moe prodati jedino ako i drugi pojedinani
kapitali akumuliraju. I u ovom sluaju pridravanje tonim proporcijama
moe biti samo stvar sluaja, a pravilo je disproporcija izmeu grana.
U povijesti marksistikih debata upravo su opisane sheme reproduk-
cije poetkom 20. stoljea igrale vanu ulogu: na temelju njih se raspravljalo
o tome je li kapitalizam bez kriza barem u principu mogu i koje razvojne
perspektive kapitalizam ima u kapitalistiki nerazvijenim zemljama poput
Rusije (na temu tih debata, usp. Rosdolsky 1968b, Milios/Economakis 2003).
No u tim se debatama tim shemama pripisivalo previe eksplanatorne snage.
Iako pruaju djelomian pregled kapitalistike proizvodnje i cirkulacije, ne
predstavljaju ni priblino potpunu presliku kapitalistike reprodukcije kako
se ona empirijski doista odvija. Nasuprot tome, jedinstvo procesa proizvodnje
i cirkulacije koje te sheme reprodukcije izraavaju, predstavlja tek temelj na
kojemu je kategorije poput profita, kamate, poduzetnikog profita, dionik-
og kapitala itd., a u kojima se izraavaju konkretni odnosi, uope mogue
smisleno razmotriti.

138
7. PROFIT, PROSJENI PROFIT I
"ZAKON TENDENCIJSKOG PADANJA
PROFITNE STOPE"

U poglavljima 7-10 obradit emo teme iz treeg toma Kapitala. Tek u tom
tomu nailazimo na kategorije koje izraavaju "empiriju" kapitalistikih odnosa,
tj. na prikaz naina na koji se kapitalistiki nain proizvodnje neposredno
predstavlja naoj percepciji. Povezanost triju tomova Kapitala Marx je opisao
na poetku treeg toma: "U prvoj knjizi ispitane su pojave koje kapitalistiki
proces proizvodnje, uzet za sebe, prua kao neposredni proces proizvodnje [].
Ali taj neposredni proces proizvodnje ne iscrpljuje ivotni tok kapitala. On se
u stvarnom svetu dopunjuje prometnim procesom [procesom cirkulacije op.
prev.], a ovaj je bio predmet ispitivanja druge knjige. Tu se [] pokazalo da
je kapitalistiki proces proizvodnje, posmatran kao celina, jedinstvo procesa
proizvodnje i prometnog procesa. to se tie ove, tree knjige, njen zadatak
ne moe biti postavljanje optih refleksija o tome jedinstvu. Naprotiv, tu treba
iznai i prikazati konkretne oblike koji izrastaju iz procesa kretanja kapitala
posmatranog kao celina. [] Oblija kapitala, kako ih u ovoj knjizi izlaemo,
pribliuju se, dakle, korak po korak onom obliku u kome istupaju na povrini
drutva, u delovanju razlinih kapitala jednih na druge, u konkurenciji i u
obinoj svesti samih agenata proizvodnje." (MED 23, str. 27)

7.1 CIJENA KOTANJA, PROFIT I PROFITNA STOPA

KATEGORIJE I SVAKODNEVNE MISTIFIKACIJE

Vrijednost svake kapitalistiki proizvedene robe moe se izraziti kao kk +

vk + v, pri emu je kk vrijednost iskoritenih sredstava za proizvodnju, a vk
+ v novostvorena vrijednost, stvorena utrokom ivog rada. Za kapitaliste

139
je bitna veliina kk + vk: ona otkriva koliko roba kota same kapitaliste. Tu
veliinu Marx naziva cijenom kotanja robe.
Za stvaranje vrijednosti robe kk i vk igraju sasvim razliite uloge:
vrijednost iskoritenih sredstava za proizvodnju prenosi se na proizvod, a
vrijednost radne snage, naprotiv, s vrijednou proizvoda nema nikakve veze,
jer na proizvod se prenosi nova vrijednost koja poiva na utroku radne snage.
Raunski je ta nova vrijednost jednaka vk + v (usp. poglavlje 5.1 gore).
No razliite uloge koje kk i vk imaju u stvaranju vrijednosti nisu
neposredno vidljive: naime, oblik nadnice stvara dojam da je sav rad plaeni
rad. ini se da je s vk doprinos rada vrijednosti gotovog proizvoda jednako
tako plaen, kao to je s kk plaen doprinos vrijednosti koji daju iskoritena
sredstva za proizvodnju; principijelna razlika izmeu ta dva sastavna dijela
kapitala nije vidljiva. Jedina razlika koju kapitalist primjeuje je razlika
izmeu fiksnog i cirkulirajueg kapitala. No ta razlika nema nikakve veze sa
stvaranjem vrijednosti, nego s vremenom vraanja vrijednosti (usp. poglavlje
6.2).
Viak vrijednosti v na prvu je samo viak vrijednosti robe iznad
njene cijene kotanja, tj. iznad vrijednosti kapitala koji je utroen u njenoj
proizvodnji. Kapitalistu je jasno da se izvor tog vika vrijednosti nalazi u
proizvodnim procesima vezanima uz njegov kapital. No budui da kapital-
ist po pitanju stvaranja vrijednosti ne vidi razliku izmeu udjel razliitih
dijelova kapitala, njemu se ini da taj viak u jednakoj mjeri proizlazi iz svih
dijelova kapitala (iz konstantnog i varijabilnog kapitala, kao i iz fiksnog i
cirkulirajueg kapitala).54
Viak vrijednosti kao plod predujmljenog ukupnog kapitala je
profit. Kod profita se ista veliina stavlja u odnos s predujmljenim ukupnim
kapitalom, a ne s vrijednou radne snage. No profit nije samo drugi izraz za
viak vrijednosti; presudna razlika je da je s njim povezana potpuno drugaija
predodba stvari, koja "mistificira" stvarne odnose. Viak vrijednosti je viak
ivim radom stvorene nove vrijednosti iznad vrijednosti radne snage; utroak
ivog rada (u kapitalistikim odnosima) izvor je vika vrijednosti. Nasuprot
tome, profit je viak vrijednosti robe iznad dijela predujmljenog kapitala

54 to tono uzrokuje izviranje tog vika iz kapitala, o tome postoje vrlo razliita shvaanja, kako u
klasinoj politikoj ekonomiji, tako i u suvremenoj ekonomskoj teoriji.

140
koji je iskoriten u njenoj proizvodnji; kapital se ovdje ini izvorom profita.
Razliku izmeu vika vrijednosti i profita Marx saima na sljedei nain: "U
viku vrednosti odnos izmeu kapitala i rada je razgolien; u odnosu izmeu
kapitala i profita, [] kapital se ispoljava kao odnos prema samom sebi, odnos
u kome se on kao prvobitna suma vrednosti razlikuje od nove vrednosti koju
je sam rodio. Da on tu novu vrednost raa za vreme svog kretanja kroz proces
proizvodnje i proces prometa, to jeste u svesti55. Ali kako se to zbiva sada
je mistificirano i ini se da potie iz skrivenih osobina koje su njemu samom
svojstvene." (MED 23, str. 44-45)
Ta mistifikacija stvarnih odnosa, koja se dogaa u profitu, za pret-
postavku ima jednu drugu mistifikaciju, naime, nadnicu kao plau za rad:
samo zato to se nadnica ini plaanjem vrijednosti rada, a ne plaanjem
vrijednosti radne snage (to jest), viak vrijednosti se moe pojavljivati kao
profit, tj. kao plod kapitala.
No viak vrijednosti u obliku profita nije samo predodba koja misti-
ficira stvarne odnose; ta je predodba i od praktinog znaaja, jer je kapitalist
zainteresiran jedino za profit kao viak iznad vrijednosti kapitala koji je bio
potreban za proizvodnju robe koju prodaje. Stoga mjera oplodnje za njega
nije stopa vika vrijednosti v/vk, nego profitna stopa v/(kk +vk). Pri svakom
predujmu kapitala, kapitalist je zainteresiran za to je mogue veu profitnu
stopu; ona je veliina koja je presudna za praktino djelovanje kapitalista.
Profitnu se stopu u inae nepromijenjenim okolnostima moe
poveati rastom vika vrijednosti (usp. poglavlje 5: proizvodnja apsolutnog
i relativnog vika vrijednosti). No profitna se stopa moe poveati i u sluaju
nepromijenjene (pa ak i opadajue) stope vika vrijednosti. Za to, u naelu,
postoje tri mogunosti.

(1) Ekonominost u upotrebi konstantnog kapitala. Kapitalist tedljivije pos-

tupa s elementima konstantnog kapitala. Do takvih uteda moe doi putem
proirenja opsega proizvodnje: duplo vea proizvodnja ne znai nuno i duplo
veu potrebu za energijom, zgradama itd. To vrijedi naroito onda kada se

55 Prijevod Moe Pijade njemakog "dies ist im Bewusstsein" glasi "to jeste u svesti". To nije nuno krivo,
ali je pomalo nejasno. Marx ovdje hoe rei da se stvari tako pojavljuju na povrini, da ih svakodnevna
svijest (nuno) tako percipira: kapital se ini izvorom novostvorene vrijednosti, a ne ivi rad. (nap.
ur.)

141
proirenje proizvodnje ostvaruje produenjem radnog vremena: u pogonu
s dvije smjene moe se s istim strojevima i zgradama proizvesti duplo vie
nego u pogonu s jednom smjenom. Samo se sirovine moraju udvostruiti. Pri
istoj stopi vika vrijednosti udvostruavaju se viak vrijednosti i varijabilni
kapital, ali se konstantni kapital mnogo manje poveava, tako da profitna
stopa enormno raste. Zato si kapitalist moe priutiti da plati prekovremeni
i noni rad. Iako zbog toga stopa vika vrijednosti blago pada, profitna stopa
u konanici ipak raste zbog enormnih uteda na konstantnom kapitalu.
Pri istom opsegu proizvodnje, utede konstantnog kapitala se mogu
ostvariti racionalnijom upotrebom sirovina i energije, ali i na raun radnika
i radnica, tako da se tedi na mjerama sigurnosti ili, primjerice, ne ini nita
kako bi se radne procese koji su opasni po zdravlje uinilo manje opasnima.
U poglavlju 5.3 ve smo govorili o ekonominosti pri koritenju
konstantnog kapitala, ali samo kao momentu koji pojeftinjuje proizvod. Sada
je jasno da istovremeno poveava profitnu stopu.

(2) Ekonominost u proizvodnji konstantnog kapitala. Pada li vrijednost ele-

menata konstantnog kapitala, pada i vrijednost konstantnog kapitala, a da se
nita nije promijenilo u konkretnom nainu proizvodnje. Porast produktivnosti
u jednoj sferi proizvodnje zasluan je tada za porast profitne stope u drugoj.

(3) Ubrzanje obrata kapitala. Obrne li se kapital dvaput u godini, proizvest

e se duplo vie vika vrijednosti nego kapitalom koji se, pod identinim
okolnostima, obrne samo jednom u godini. Profitna bi stopa prvog kapitala
stoga bila dvostruko vea od drugog. Svako ubrzanje obrata kapitala poveava
profitnu stopu.

7.2 PROSJENI PROFIT I CIJENE PROIZVODNJE

Iz upravo navedenih metoda za poveanje profitne stope uz nepromijenjenu

stopu vika vrijednosti, postaje jasno da e dva kapitala koji proizvode s istom
stopom vika vrijednosti imati razliite profitne stope ako u istom vremenu
obrata imaju razliite sastave vrijednosti kk/vk ili ako uz isti sastav vrijednosti
imaju razliito vrijeme obrata.

142
 Za pojanjenje, jedan brojani primjer: uzmimo da stopa vika
vrijednosti iznosi jedinstvenih 100 posto i zanemarimo fiksni kapital. Oba
kapitala A i B imaju isto vrijeme obrata od jedne godine. Za kapital A neka
je kk = 90 i vk = 10, za kapital B kk = 60 i vk = 40. Tada e se od kapitala A
proizvoditi viak vrijednosti v = 10, a njegova profitna stopa bit e 10 / (90
+ 10) = 10%. Kapital B proizvodit e viak vrijednosti v = 40, a njegova e
profitna stopa iznositi 40 / (60 + 40) = 40%. Nejednaki sastavi vrijednosti
vode k nejednakim profitnim stopama: to je vei sastav vrijednosti, to je
nia profitna stopa.
Razmotrimo sada kapital C koji ima isti sastav vrijednosti kao ka-
pital A, ali koji se obrne dvaput godinje. Njegov je viak vrijednosti onda 2
x 10 = 20, a njegova profitna stopa iznosi 20 / (90 + 10) = 20%, dok kapital
A ima profitnu stopu od samo 10%. to je manje vrijeme obrata, to je vea
(godinja) profitna stopa.
Meutim, kapitalist ne moe arbitrarno odabrati sastav vrijednosti i
vrijeme obrata kapitala, jer su oni vezani uz konkretne uvjete pojedinih grana
proizvodnje: primjerice, u eliani e se koristiti znaajno vie konstantnog
kapitala u odnosu na varijabilni, nego u tekstilnoj industriji. Prodaju li se
robe "po svojoj vrijednosti", tj. ako su normalne cijene roba adekvatan izraz
vrijednosti roba, onda u razliitim granama i profitne stope moraju biti razliite,
ak i kada bi stopa vika vrijednosti, dakle, eksploatacije radne snage, svugdje
bila ista. Jedina je svrha kapitala oplodnja. Jedini interes vlasnika kapitala,
ukoliko se oni ponaaju kao kapitalisti, tj. kao personificirani kapital (usp.
poglavlje 4.1), sastoji se u ostvarivanju to vee mogue oplodnje njihova
predujmljenog kapitala. Ako razliite grane nude razliite profitne stope,
vlasnici e kapitala pokuati svoj kapital povui iz grana s niskom profitnom
stopom i investirati ga u grane s visokom profitnom stopom. Ako je kretanje
kapitala izmeu grana mogue (a ne, primjerice, ogranieno zakonskom
regulacijom), onda e sve vie kapitala naputati niskoprofitne grane i pritje-
cati u visokoprofitne. To e dovesti do toga da ponuda robe iz grana s viom
profitnom stopom raste, a ponuda robe iz grana s niom profitnom stopom
pada. Zbog konkurencije meu kapitalistima, poveana e ponuda u izvorno
visokoprofitnim granama dovesti do pada prodajnih cijena, pa u konanici i
do niskih profitnih stopa, dok e, s druge strane, sve manja ponuda izvorno
niskoprofitnih grana dovesti do rasta cijena njihove robe, a u konanici i do

143
porasta profitne stope; razliite profitne stope izjednaavaju se u prosjenu
ili opu profitnu stopu.
Konkurencija izmeu kapitalista, njihov lov za to je mogue veom
profitnom stopom, tako vodi k dvama rezultatima: s jedne strane, cijene su
ne samo nasumine i efemerne, nego dugorono nisu adekvatan izraz vrijed-
nosti; s druge strane, temeljem tih cijena nastaje tendencijski ista prosjena
profitna stopa za sve kapitale. Cijenu koja ostvaruje tu prosjenu profitnu
stopu Marx naziva cijenom proizvodnje.
Prosjeni profit koji neki kapital ostvaruje jednak je cijeni kotanja
robe (trokovi za sredstva za proizvodnju i nadnice po jedinici robe) pom-
noenom s prosjenom profitnom stopom. Cijene proizvodnje su zbroj cijene
kotanja i prosjenog profita.56 Ako izdaci za sredstva za proizvodnju iznose
100 eura, a za nadnice 20 eura, te ako prosjena profitna stopa iznosi 10
posto, onda je cijena kotanja robe 120 eura, prosjean profit 12 eura, cijena
proizvodnje 132 eura.
Taj prosjeni profit pojedinanom kapitalistu djeluje kao premija na
cijenu kotanja. Njemu se ini da visina njegovog individualnog profita ovisi
o dvije veliine: o prodajnoj cijeni, koju "odreuje trite", dakle, o cijeni po
kojoj robu moe prodati, te o visini cijene kotanja. Uspije li sniziti cijenu
kotanja, recimo putem poveanog koritenja strojeva i smanjenog koritenja
radne snage (usp. poglavlje 5.2 o proizvodnji relativnog vika vrijednosti),
moe ubirati vie od prosjenog profita prema tome, stjee dodatan profit
a da i dalje prodaje po trinoj cijeni.
Tako se ini da stvarni profit nekog kapitala, koji moe odstupati od
prosjenog profita, ovisi s jedne strane o objektivnim odnosima (cijenama
na tritu), a s druge strane o subjektivnoj vjetini kapitalista da proizvode s
niskom cijenom kotanja. Da profit poiva na prisvajanju vika vrijednosti
vie nije vidljivo. Upravo suprotno: ako pojedinanom kapitalistu poe za
rukom da proizvodi uz koritenje manje koliine rada, njegov profit u pravilu
raste.
Zapravo, meutim, i prosjeni profit ovisi o viku vrijednosti: ne
o viku vrijednosti pojedinanog kapitala, nego o viku vrijednosti koji se

56 Kako bismo stvar raunski pojednostavnili, i ovdje zanemarujemo fiksni kapital i pretpostavljamo
vrijeme obrata od jedne godine.

144
proizvodi u itavoj ekonomiji, tj. o viku vrijednosti ukupnog drutvenog
kapitala. Izjednaavanje profitnih stopa s opom profitnom stopom ne znai
nita drugo nego redistribuciju ukupnog drutvenog vika vrijednosti. Kada
bi se robe razmjenjivale po njihovoj vrijednosti, svaki bi kapitalist dobivao
viak vrijednosti koji je proizveden pomou njegova vlastitog kapitala, a u
tom bi se sluaju profitne stope pojedinanih kapitala znaajno razlikovale. No
razmjenjuju li se robe po njihovoj cijeni proizvodnje, onda svaki kapitalist u
prosjeku ostvaruje profit koji je proporcionalan veliini njegova predujmljenog
kapitala, tj. svaki kapital u prosjeku ostvaruje istu profitnu stopu. Kapitalisti
se u pogledu prosjenog profita ponaaju kao dioniari nekog dioniarskog
drutva: procentualna dobit jednaka je za sve, svaki dobiva udio dobiti po-
duzea koji je proporcionalan veliini njegova uloga u dionice poduzea.
U treem tomu Kapitala, Marx je skicirao jednostavnu kvantitativnu
metodu raunanja kojom se od sustava vrijednosti (tj. kk, vk i v dani su za
razliite grane, a unutar pojedinane grane su isti za sve kapitale) dolazi
do sustava cijene proizvodnje. No ta se metoda preraunavanja pokazala
pogrenom. I Marx je primijetio da sadri pogreku (MED 23, str. 141), ali
je podcijenio njene posljedice. "Problem transformacije", tj. pitanje kako se
(i da li uope) veliine vrijednosti mogu transformirati u cijene proizvodnje,
posljednjih je stotinjak godina tema estokih rasprava (iscrpno sam se tom
debatom bavio u Heinrich 1999, str. 267 i dalje).
Meutim, u okviru monetarne teorije vrijednosti uope ne moe biti
govora o bilo kakvoj vrsti metode preraunavanja vrijednosti u cijene proiz-
vodnje.57 Nasuprot tome, "transformacija vrijednosti u cijene proizvodnje"
predstavlja daljnji pojmovni razvoj odreenja oblika robe.
O razmjeni vrijednosti moe se govoriti sve dok je jedini odreujui
moment razmjene odnos izmeu individualno utroenog rada i ukupnog
drutvenog rada. Da bi se individualno utroeni rad potvrdio kao rad koji
stvara vrijednost, moraju se dogoditi tri redukcije u razmjeni koje smo naveli
u poglavlju 3.3. Kod robe koju pritom razmatramo (dakle, robe kako smo je

57 Marxov snaan interes za kvantitativne metode preraunavanja izraz je njegovih ve spomenutih

ambivalentnosti (poglavlje 3.3, fusnota 13). U mnogim sluajevima, Marx ostaje zarobljen u pred-mon-
etarnoj teoriji vrijednosti klasine politike ekonomije koju je na drugim mjestima ve nadiao. Ako
je vrijednost robe odreena neovisno o razmjeni (to je bila dominantna predodba tradicionalnog
marksizma), onda doista postoji kvantitativni "problem transformacije".

145
prikazali u 3. poglavlju) faktino se radi o kapitalistiki proizvedenoj robi,
ali se pri njenom istraivanju apstrahiralo od kapitala.
Tako dobiveni pojmovi vrijednosti, veliine vrijednosti, novca itd.
ine kategorijalnu pretpostavku za predoavanje procesa proizvodnje i cirku-
lacije (vidi poglavlja 5 i 6). No kapital o kojemu je u toj analizi rije jo ne
predstavlja kapital koji se empirijski i individualno manifestira u stvarnosti.
Tek poto je kapital predoen kao jedinstvo procesa proizvodnje i cirkulacije
stigli smo dovoljno daleko da moemo razmatrati temeljne karakteristike
empirijskog, individualnog kapitala.
Prijelaz s vrijednosti i vika vrijednosti na cijenu proizvodnje i
prosjeni profit nije historijski ili uope vremenski redoslijed, nego prijelaz
izmeu razliitih razina prikaza: na razini vrijednosti i vika vrijednosti,
kapitalistiko se podrutvljenje razmjenom jo uvijek poima apstraktno,
a razmjena se odreuje iskljuivo odnosom individualno utroenog rada i
ukupnog drutvenog rada; na razini cijene proizvodnje i prosjenog profita,
razmjena se odreuje odnosom individualnog kapitala i ukupnog drutvenog
kapitala. Tu do izraaja dolazi da se kod razmjene ne radi tek o podrutvljenju
proizvoaa robe, nego o podrutvljenju kapitalistikih proizvoaa robe.58

7.3 KRITIKA "ZAKONA TENDENCIJSKOG PADANJA

PROFITNE STOPE"

U kasnom 18. i u 19. stoljeu vailo je za neospornu empirijsku injenicu da

prosjena profitna stopa u razvijenim kapitalistikim zemljama tendencijski
pada sporni su bili samo razlozi padanja profitne stope. Pad profitne stope
moe imati sasvim razliite uzroke, npr. rast nadnica ili poskupljenje sirovina.
No navedeni su uzroci sluajne i trenutane naravi: nadnice mogu opet pasti,
a sirovine pojeftiniti, pa e i profitna stopa opet porasti.

58 Utoliko ni ranije skicirani proces konkurencije ne ostvaruje vremenski prijelaz sa sustava vrijednosti
na sustav cijena proizvodnje (jer ne postoji kapitalizam u kojemu se robe razmjenjuju po njihovoj
vrijednosti), nego prijelaz sa sustava cijena s nejednakim profitnim stopama na sustav cijena s (ten-
dencijski) jednakom profitnom stopom. Putem rasta produktivnosti, promjena u potranji itd., uvijek
iznova dolazi do promjena u cijenama i nejednakih profitnih stopa u pojedinim granama proizvodnje,
zbog ega se konkurencijom posredovan proces izjednaavanja uvijek iznova odvija.

146
 No ono to je Marx pod naslovom "Zakon tendencijskog padanja
profitne stope" htio pokazati jest da postoji tendencija padanja profitne stope
neovisno o takvim trenutanim uzrocima, a koja proizlazi iz "sutine kapi-
talistikog naina proizvodnje" (MED 23, str. 180). Odnosno: neovisno od
svih posebnih okolnosti, sasvim ope karakteristike kapitalistikog razvoja
trebale bi prouzrokovati tendencijsko padanje profitne stope. Je li Marx us-
pio pronai i dokaze za to, tema je mnogih kontroverznih polemika, kako u
prolosti, tako i danas.
Na poetku ovog poglavlja pokazali smo da se profitna stopa moe
povisiti utedom na konstantnom kapitalu ili ubrzanjem obrata kapitala. No
pravi je izvor oplodnje eksploatacija radne snage. U poglavlju 5 je razjanje-
no da postoje dvije temeljne mogunosti kako poveati eksploataciju radne
snage: produenje radnog dana ("proizvodnja apsolutnog vika vrijednosti")
i sniavanje vrijednosti radne snage putem poveanja produktivnosti rada
("proizvodnja relativnog vika vrijednosti"). No produenje radnog dana
mogue je samo u odreenim granicama, pa je zato tipina kapitalistika
metoda poveanja eksploatacije proizvodnja "relativnog vika vrijednosti", i
to uvoenjem sve boljih i boljih strojeva. Konstantno revolucioniranje proiz-
vodnje i sve vee potiskivanje ivog ljudskog rada iz proizvodnje uvoenjem
novijih i uinkovitijih strojeva to je slika koju nudi kapitalistiki nain
proizvodnje od 18. stoljea. Takav ubrzani razvoj proizvodnih snaga nije
postojao ni u jednom nainu proizvodnje prije kapitalizma.
U poglavlju 5.2 smo pokazali kako pojedinani kapitalisti uvode
poveanja produktivnosti kako bi ostvarili dodatan viak vrijednosti (odnosno,
kako sada moemo rei: dodatan profit iznad razine prosjenog profita). Taj
dodatni profit nestaje kada se poveanje produktivnosti poopuje. Tada pada
vrijednost, odnosno, cijena proizvodnje proizvedenih roba. Ako se radi o
robama koje ulaze u potronju radnikih kuanstava, pada i vrijednost radne
snage kao robe, to za posljedicu ima poveanje stope vika vrijednosti.
Marx sada eli dokazati da prosjena profitna stopa pada zbog tih
naina poveavanja produktivnosti tipinih za kapitalizam: kao posljedica
neprestanog lova za dodatnim profitima, nee se smanjiti samo vrijednost (tj.
cijena proizvodnje) roba nakon poopenja novih uvjeta proizvodnje, nego
e se (iza lea i protivno volji pojedinanih kapitalista) smanjiti i prosjena
profitna stopa. Tendencijsko padanje profitne stope i kapitalistiki razvoj

147
proizvodnih snaga za Marxa su dvije strane iste medalje. Da je Marx uspio
dokazati tu vezu, onda bi doista pokazao da padanje profitne stope pripada
"biti" kapitalizma. Razmotrit emo sada detaljno Marxovu argumentaciju.
Kada pada prosjena profitna stopa, ne moraju padati profitne
stope svih pojedinanih kapitala, ali ipak veine ili najveih pojedinanih
kapitala. Ako je padanje profitne stope uistinu tipina tendencija, onda se
mora moi demonstrirati na tipinom pojedinanom kapitalu. Na takav se
jedan tipini kapital odnose i Marxovi argumenti. Kao i Marx, i mi emo u
nastavku argumentirati na razini vrijednosti (cijene proizvodnje donose do-
datne komplikacije), zanemarit emo fiksni kapital i pretpostaviti konstantno
vrijeme obrata od jedne godine. Proizvod naeg kapitala tada ima vrijednost
kk + vk + v, a profitna stopa iznosi v/(kk + vk).
Kao to smo pokazali u poglavlju 5, porast produktivnosti posredst-
vom strojeva ima za posljedicu da i viak vrijednosti v/vk i sastav vrijednosti
kapitala kk/vk rastu. Kvantitativni razvoj tih veliina presudan je za kretanje
profitne stope. Podjeli li se u gornjoj formuli profitne stope i brojnik i nazivnik
s vk (razlomak skraujemo s vk, pa utoliko ne mijenjamo njegovu vrijednost),
onda za profitnu stopu dobivamo izraz:

v v/ v k v /v k
= =
k k+v k k k/ v k+v k/ v k k k / vk + 1

Tu stopa vika vrijednosti i sastav vrijednosti postaju vidljivi kao determi-

nantne profitne stope.
Marx svoj dokaz za tendencijsko padanje profitne stope temelji na
rastu kk/vk. Ako v/vk ostane nepromijenjeno, onda e rast kk/vk automats-
ki voditi padu profitne stope (brojnik naeg razlomka ostaje konstantan, a
nazivnik raste, pa se time mijenja vrijednost razlomka). No Marx tvrdi da
profitna stopa pada i uz rastuu stopu vika vrijednosti.

148
 Ako raste stopa vika vrijednosti v/vk, kao i sastav kapitala kk/vk,
onda profitna stopa pada jedino ako kk/vk + 1 (nazivnik naeg razlomka)
raste bre od v/vk (brojnik). Kako bi se dokazalo da profitna stopa nuno
pada, nije dovoljno dokazati da kk/vk raste. Mora se prvenstveno dokazati da
kk/vk raste u odreenom stupnju, naime toliko brzo, da je upravo navedeni
uvjet ispunjen. I u tome lei temeljna potekoa svakog dokaza "zakona ten-
dencijskog padanja profitne stope": opa tvrdnja o stupnju rasta kk/vk uope
nije mogua. Odreeni porast produktivnosti mogue je ostvariti i malom
koliinom dodatnog konstantnog kapitala; kk/vk tada raste samo malo, to za
posljedicu ima da profitna stopa zbog rastue stope vika vrijednosti raste, a
ne pada. U drugom sluaju, za isti procentualni porast produktivnosti moe
biti potrebna velika koliina dodatnog konstantnog kapitala; kk/vk tada
znaajno raste, a profitna stopa u konanici pada.
Ni Marx ne pokuava izravno dokazati da kk/vk uvijek raste u to-
likoj mjeri da profitna stopa pada. Umjesto toga, on kree od opsega vika
vrijednosti (mase vika vrijednosti). Ukupan viak vrijednosti nekog kapitala
dobiva se od prosjenog vika vrijednosti po radniku pomnoenog s brojem
N radne snage, pri emu je prosjean viak vrijednosti po radniku jednak
viku vrijednosti v/vk pomnoenim s prosjenom nadnicom po radniku vks.
Za ukupni viak vrijednosti v dakle vrijedi:

v = v/vk vks N

Pada li broj radnika, smanjuje se masa proizvedenog vika vrijednosti. No

ako istovremeno raste stopa vika vrijednosti, pad broja radnika se moe
kompenzirati, pa je mogue proizvoditi istu masu vika vrijednosti, ali
samo unutar odreenih granica, jer viak vrijednosti po radniku ne moe
biti bilo koje veliine. To se moe pokazati na jednostavnom primjeru (usp.
MED 23, str. 208 i dalje). Uzmimo da 24 radnika svaki dan ostvare dva sata
vika rada, to ukupno ini 48 sati vika rada. Padne li broj radnika na dva,
ta dva radnika nee moi ostvariti 48 sati vika rada dnevno, bez obzira na
veliinu stope vika vrijednosti. Taj se zakljuak moe generalizirati: ako broj
zaposlenih radnika pada dovoljno brzo, pada i masa vika vrijednosti koju
oni proizvode, neovisno o tome koliko snano raste stopa vika vrijednosti.

149
 Marx je smatrao da je time dostatno dokazao zakon tendencijskog
padanja profitne stope. No to nije tono. Padajua masa vika vrijednosti
ukazuje sa sigurnou na padanje profitne stope samo ako nije istovremeno
pao i ukupan kapital kk + vk, koji je nuan za proizvodnju te mase vika vri-
jednosti, nego je barem ostao neizmijenjen. A Marx to implicitno pretpostavlja
u svojem primjeru. Meutim, ta je pretpostavka problematina. Ostanemo li
kod naeg primjera i pretpostavimo da su umjesto 24 radnika sada zaposlena
samo dva, to znai da e sada biti potrebno isplatiti i odgovarajue manje
nadnica. Uz nepromijenjenu vrijednost radne snage, varijabilni e se kapital
smanjiti na dvanaestinu prijanje vrijednosti. No budui da stopa vika vri-
jednosti znaajno raste, znaajno e se smanjiti i vrijednost radne snage, pa
e za preostala dva radnika zapravo biti potrebno izdvojiti bitno manje od
dvanaestine prijanje vrijednosti. Da bi ukupan kapital ostao isti, nije dovoljno
da konstantni kapital kk jednostavno poraste, nego on mora porasti za tono
odreeni iznos, naime za tono onoliko za koliko je varijabilni kapital pao.
No je li to i doista sluaj, na to uope nije mogue odgovoriti na openitoj
razini: mi jednostavno ne znamo da li se poveanje produktivnosti postie
s puno ili s malo dodatnog konstantnog kapitala.
No ako konstantni kapital ne raste u tolikoj mjeri da bi nadoknadio
smanjenje varijabilnog kapitala, onda pada i predujmljeni ukupni kapital.
U tom sluaju imamo padajuu masu vika vrijednosti uz padajui kapital.
Da li tada pada i profitna stopa ovisit e o tome to pada bre: masa vika
vrijednosti ili masa predujmljenog kapitala. Ako masa vika vrijednosti pada
bre, onda pada i profitna stopa; ako predujmljeni kapital pada bre, onda
profitna stopa raste i unato padajuoj masi vika vrijednosti.
Sukladno tome, a nasuprot Marxu, ne moemo pretpostaviti postojanje
"zakona tendencijskog padanja profitne stope". To ne znai da profitna stopa
ne moe pasti; ona itekako moe pasti, ali moe i porasti. Trajna tendencija
padanja profitne stope se ne moe dokazati na openitoj razini Marxove
argumentacije u Kapitalu.59
Ostaje nam jo pitanje da li Marxova kritika ekonomije s gubitkom
"zakona tendencijskog padanja profitne stope" uistinu puno gubi. Mnogi su

59 Suoavanja s pozicijama koje brane Marxov "zakon", kao i rasprava o daljnjim aspektima tog "zakona",
mogu se nai u Heinrich (1999, str. 327 i dalje).

150
marksisti u tom "zakonu" vidjeli temelje Marxove teorije kriza, to je i razlog
zato se o tome toliko vehementno raspravljalo. Vidjet emo meutim u 9.
poglavlju da Marxova teorija kriza nipoto ne ovisi o tom "zakonu".
No za Marxa taj je "zakon" izraavao jo neto openito, naime, "da
kapitalistiki nain proizvodnje nalazi u razvitku proizvodnih snaga granicu,
koja nema nieg zajednikog s proizvodnjom bogatstva kao takvom; a ova
osobita granica svedoi o ogranienosti i o isto istorijskom, prolaznom
karakteru kapitalistikog naina proizvodnje" (MED 23, str. 205).
Meutim, ogranienost kapitalistikog naina proizvodnje dolazi do
izraaja ve u tome to su razvoj proizvodnih snaga i proizvodnja bogatstva
podreeni oplodnji vrijednosti, a ta ograniena svrha oslobaa mnotvo
destruktivnih sila u odnosu na ovjeka i prirodu. Da li izraz oplodnje po
kapitalistiko-knjigovodstvenim kriterijima raste ili pada, ne mijenja nita
na injenici fundamentalno ogranienog karaktera kapitalistikog naina
proizvodnje.

151
8. KAMATA, KREDIT I "FIKTIVNI
KAPITAL"

8.1 KAMATONOSNI KAPITAL, KAMATA I PODUZETNIKA

DOBIT DOVRENJE FETIA KAPITALA

Otkad novac postoji, vjerojatno ga se i posuuje uz kamate. Kamatonosni je

kapital postojao davno prije nego to je itava ekonomija bila kapitalistiki
organizirana; nalazimo ga u razliitim oblicima drutva, od antikih robovlas-
nikih drutava, do srednjovjekovnih feudalnih drutava. U predgraanskim
drutvima zaduivali su se, s jedne strane, kneevi i kraljevi kako bi financirali
svoj luksuz ili ratove, a dugovi i kamate su se onda vraali pomou poreza i
osvajanja. S druge strane, zaduivali su se i seljaci i obrtnici koji bi zapali u
financijske potekoe; oni su dugove morali vraati svojim radom, to je, s
obzirom na njihove materijalne potekoe i kamatne stope od 20 do 30 posto
ili ak i vie, esto bilo potpuno nemogue, pa bi esto gubili i kuu i zemlju.
Eksproprijacija putem "lihvara" bila je iroko raireni fenomen. Zajmodavci su
percipirani kao "krvopije", a mrnja prema lihvarima je bila posljedica toga.
U kapitalistikim odnosima, tj. kada je i proizvodnja kapitalistiki
organizirana, posuivanje novca odvija se u potpuno drugim uvjetima. U
uvjetima kapitalistike proizvodnje, odreena se suma novca moe pretvoriti
u kapital te se moe oekivati da e taj kapital donijeti prosjean profit. No-
vac nije samo, kao u jednostavnoj cirkulaciji, samostalan izraz vrijednosti,
pa time i razmjenjiv za svaku robu. Novac je sada mogui kapital: "U ovome
svojstvu kao mogui kapital, kao sredstvo za proizvodnju profita, on postaje
roba, ali roba sui generis [svoje vrste op. M.H.]. Ili, to izlazi na isto, kapital
kao kapital postaje roba." (MED 23, str. 282)
Prodaja ove specifine robe ima specifian oblik: novac se posuuje.
Ono to se pritom "prodaje" je njegova (u kapitalistikim odnosima realna)
sposobnost da u odreenom vremenskom periodu stvori profit. "Cijena" koju

152
treba platiti za tu posebnu robu je kamata. Kamata se plaa profitom koji je
ostvaren pomou novca.
No novac posuuju i ne-kapitalisti, npr. najamni radnici bilo zbog
potekoa ili financiranja namirnica koji kredit onda isplauju svojim
nadnicama. Takvi "potroaki krediti" vrlo su vani i igraju znaajnu ulogu
u tijeku procesa akumulacije, jer pridonose stabilizaciji potranje. Meutim,
ono to je novo u kapitalizmu jest da velik dio kredita slui bogaenju duni-
ka: oni posuuju novac kako bi ga iskoristili kao kapital. Taj oblik kredita,
koji je u predgraanskim drutvima bio iznimka, tipian je oblik kredita za
kapitalistika poduzea, koji dominira nad svim ostalim oblicima. Poseban
oblik cirkulacije modernog kamatonosnog kapitala stoga je

N-N-R-N'-N''

Moderni kamatonosni kapital (u nastavku je samo o njemu rije, tako da

u predikat "moderni" u nastavku izostaviti) tako se dvostruko predujmljuje:
jednom ga predujmljuje njegov vlasnik industrijskom kapitalistu, a onda
ga industrijski kapitalist predujmljuje za financiranje procesa proizvodnje
koji donosi profit. Nakon toga slijedi dvostruki povrat: prvo industrijskom
kapitalistu, a onda od njega vlasniku novca. Povrat industrijskom kapitalistu
(u sluaju uspjene oplodnje) sadri profit, a povrat vlasniku novca kamatu,
koja se isplauje iz tog profita.
No injenica da se kamata isplauje iz profita jo nam nita ne govori
o visini kamatne stope. U "normalnim" kapitalistikim odnosima, kamatna
e stopa biti iznad nule (inae vlasnici novca ne bi svoj novac davali u za-
jam), ali ispod prosjene profitne stope (inae industrijski kapitalisti ne bi
potraivali dodatni kapital).60 U svakom trenutku, visina kamatne stope ovisi
o trenutnom stanju ponude i potranje; ne postoji "prirodna" kamatna stopa
ili "prirodan" odnos izmeu kamatne stope i prosjene profitne stope.61

60 U okolnostima koje nisu normalne, npr. u doba akutne krize, kapitalisti potrauju kredit ne kako
bi ostvarili dodatan profit, nego kako bi podmirili postojee kreditne obaveze i izbjegli bankrot. U
takvim situacijama kamatna stopa moe biti i via od prosjene profitne stope.
61 Zapravo, u svakom trenutku nalazimo ne jednu kamatnu stopu, nego razliite kamatne stope, ovisno
o trajanju kredita. Te se kamatne stope nalaze unutar odreenog okvira, npr. izmeu 4% i 6%. Kada
se govori o tome da kamatne stope rastu ili padaju, to znai da se itav okvir mijenja, pa postaje ui
ili iri.

153
 Marx kapitaliste koji posjeduju kamatonosni kapital naziva novar-
skim kapitalistima, a one koji posuuju taj kapital fungirajuim kapitalistima,
u ijim rukama kamatonosni kapital postaje fungirajui kapital u procesu
reprodukcije. Svaki fungirajui kapital stvara odreeni profit, bruto profit koji
moe biti iznad ili ispod prosjenog profita. Iz tog se bruto profita isplauje
kamata, a ono to preostaje je poduzetnika dobit koju dobiva fungirajui
kapitalist.
Podjela bruto profita na kamatu i poduzetniku dobit u prvom je
redu kvantitativna podjela. Meutim, ta se kvantitativna podjela uvruje
u kvalitativnu, koju u svoje kalkulacije ukljuuju i oni kapitalisti koji ne
posuuju kapital.
Novarski kapitalist vlasnik je kamatonosnog kapitala. On dobiva
kamatu za stavljanje svoga vlasnitva na raspolaganje drugima. Stoga se kamata
ini jednostavnim plodom vlasnitva nad kapitalom, kapitalom koji postoji
izvan procesa proizvodnje. Nasuprot tome, poduzetnika dobit doima se kao
rezultat fungiranja kapitala u procesu proizvodnje. Kamata i poduzetnika
dobit utoliko se pojavljuju kao kvalitativno razliite veliine koje potjeu iz
razliitih izvora. Taj privid dodatno pojaava injenica da se kamatna stopa
na tritu formira kao jedinstvena veliina koja ne ovisi o pojedinanim
kapitalistima, dok na profitnu stopu pojedinanog kapitala (pa utoliko i na
odgovarajuu poduzetniku dobit kao viak u odnosu na kamatu) definitivno
mogu utjecati mjere fungirajuih kapitalista (putem uteda na sredstvima
proizvodnje, skraivanja vremena obrata itd., vidi poglavlje 7.2).
Razlika izmeu kamate i poduzetnike dobiti time je relevantna i
za kapitalistu koji ne koristi posueni kapital: naime, on moe izabrati hoe
li posuditi svoj kapital i kao vlasnik kapitala stjecati samo kamatu ili e do-
pustiti kapitalu da fungira u procesu proizvodnje. No njemu se tada samo
poduzetnika dobit ini rezultatom fungiranja kapitala, a ne ukupan profit,
jer bi kamatu ionako dobio. Iako kapitalistika klasa kao cjelina ne moe
izabrati nain na koji e oploditi svoj kapital bez fungirajuih kapitalista
nitko ne bi mogao plaati kamatu pojedinani kapitalisti svakako imaju taj
izbor.
Kamata je izraz oplodnje kapitala, eksploatacije radne snage. No
kapital je u antagonizmu naspram najamnog rada samo unutar procesa
eksploatacije. U sluaju kamatonosnog kapitala, taj se antagonizam vie ne

154
vidi, jer kamatonosni kapital kamatu donosi kao vlasnitvo, izvan procesa
proizvodnje. Novarski kapitalist koji daje zajmove ne stoji suelice najamnih
radnika, nego fungirajueg kapitalista koji posuuje kapital. Kamata dodue
izraava osobinu kapitala da prisvaja plodove tueg rada, ali je izraava kao
osobinu kapitala koja mu je prividno svojstvena izvan procesa proizvodnje
i neovisno o njegovom specifino kapitalistikom odreenju.
Ali ini se da ni fungirajui kapitalist ne stoji u antagonistikom
odnosu s najamnim radnicima. Poduzetnika dobit koju stjee fungirajui
kapitalist ini se neovisna od vlasnitva nad kapitalom (jer ono je ve plaeno
kamatom); ona vai za rezultat fungiranja unutar procesa proizvodnje, procesa
proizvodnje koji naizgled ne pokazuje nikakve kapitalistike karakteristike,
nego se pojavljuje kao jednostavan radni proces. Fungirajui kapitalist stoga
stjee poduzetniku dobit ne kao vlasnik, nego kao poseban radnik radnik
koji je odgovoran za nadziranje i voenje radnog procesa. Rad eksploatiranja
i eksploatirani rad u jednakoj mjeri vae kao rad. Rezultat toga je sljedee:
"Na kamatu pada drutveni oblik kapitala, ali izraen u neutralnom i indif-
erentnom obliku; na preduzetniku dobit pada ekonomska funkcija kapitala,
ali apstrahovana od odreenog, kapitalistikog karaktera te funkcije." (MED
23, str. 321)
Specifino za kamatonosni kapital nije kamata ona je samo pose-
ban izraz oplodnje kapitala, nego naizgled neposredan oblik te oplodnje koji
se izraava u formuli N-N': novac kao da se oplouje sam od sebe. Marx je
kamatonosni kapital stoga opisao kao "najfetikiji oblik" (MED 23, str. 328)
kapitalistikih odnosa (na temu fetia kapitala i njegovog proizlaenja iz
kapitalistikog procesa proizvodnje vidi poglavlje 5.3), jer: "Drutveni odnos
dovren je kao odnos jedne stvari, novca, prema samoj sebi. [] I tako nas-
taje osobina novca da stvara vrednost, da raa kamatu sasvim onako kao to
kruka raa kruke." (MED 23, str. 329)
Na taj "najfetikiji oblik" kapitalistikih odnosa historijski se vezivao
cijeli niz pojednostavljenih kritika kapitala, koje se sve svode ne na kritiku
samog kapitalistikog odnosa, nego tek na kritiku postojanje kamate, ime
zanemaruju povezanost kamate i kapitalistikog odnosa. Uzimanje kamata
se, s jedne strane, suprotstavljalo "produktivnom" kapitalistikom odnosu i
moralno kritiziralo kao dohodak koji ne poiva na vlastitom trudu. S druge
se strane postojanje kamate proglaavalo izvorom svih drutvenih zala: cijelo

155
je drutvo izravno ili neizravno podjarmljeno, samo kako bi, u konanici,
otplaivalo kamate vlasnicima novca.

8.2 KREDITNI NOVAC, BANKE I "FIKTIVNI KAPITAL"

U prethodnom smo dijelu razmatrali odreenja oblika koja ukazuju na ra-

zliku izmeu kamatonosnog kapitala i industrijskog kapitala, kao i koncep-
tualne inverzije koje iz toga proizlaze. Sada se moramo pozabaviti historijski
promjenjivim institucijama koje posreduju kretanje kamatonosnog kapitala:
bankama i tritima kapitala.62
Banke su posrednici kreditnih transakcija. One, s jedne strane, pri-
maju uloge od vlasnika novca, a s druge, posuuju novac. Kamatna stopa koju
banke plaaju za uloge nia je od kreditne kamatne stope koje banke uzimaju
na kredite koje daju. Iz te razlike nastaje prihod banke. to god ostane nakon
odbitka trokova od tih prihoda je profit banke.63
No banke ne predstavljaju samo pasivnu posredniku instancu koja
prenosi novac iz ruke u ruku. Banke takoer "stvaraju" novac kreditni novac.
Kreditni je novac obeanje plaanja koje i samo vri funkcije novca.
Kreditni novac moe nastati ve kada A posuuje od B 100 eura te potpi-
suje potvrdu o dugu koja ostaje kod B (ukoliko potvrda o dugu ima fiksan,
relativno kratkotrajan rok isplate, onda govorimo o mjenici). Ta je potvrda o
dugu obeanje plaanja od A. Kupuje li B robu od C, a C prihvati tu potvrdu o
dugu kao isplatu, onda je obeanje plaanja od A fungiralo kao novac. Pored
prvotnih 100 eura u gotovini ("stvarni novac" s kojim A moe kupovati) sad
cirkulira jo 100 eura kreditnog novca (s kojim kupuje B). Taj je kreditni novac
s izdavanjem kredita "nastao ni iz ega", a s ispunjenjem obeanja plaanja
opet nestaje "u nita". Obveznica je time ponitena.
U pravilu ne cirkuliraju obeanja plaanja privatnih osoba, nego
banki ili bankovnih institucija, poput kreditnih organizacija. Plaam li ekom
ili kreditnom karticom, prodava ne dobiva od mene stvarni novac, nego

62 ak i temeljne pojmove ovdje moemo razmotriti samo u njihovom najjednostavnijem obliku. Iscrpan
uvod moe se nai u Krtke (1995) kao i u Itoh/Lapavitsas (1999).
63 Daljnji su izvori prihoda banaka pristojbe (npr. za odravanje rauna) te provizije (za posredovanje
pri kupnji i prodaji dionica i vrijednosnih papira).

156
samo obeanje plaanja naime, garanciju da e predoenjem eka ili rauna
plaenog kreditnom karticom od banke, odnosno, kreditne institucije dobiti
novac. Meutim, to obeanje ne garantiram ja, ve banka.64
Kreditni novac (ili depozitni novac, prema dananjem uobiajenom
nazivu za kreditni novac koji je izdala banka) nastaje pri svakoj uplati u banci:
uplatim li 100 eura na svoj raun, tih se 100 eura tada nalazi u priuvi banke
(i banka ih moe koristiti npr. za izdavanje kredita); istovremeno, stanje
mojeg rauna, kojim raspolaem ekovima ili transakcijama, raste za 100
eura. Prema tome, uz 100 eura gotovine koji se preli iz moje torbe u priuvu
banke, na mom raunu nastaje 100 eura kreditnog ili depozitnog novca.
Ako sada prodava kojemu sam platio ekom taj novac daje prebaciti
na svoj raun, kreditni e novac samo prijei s moga na njegov raun, pa
i dalje moe fungirati kao novac. Kreditni se novac ponitava jedino kada
prodava ek zamijeni za gotovinu (tj. kada zatrai gotovinu iz priuve banke).
Banka zapravo od 100 eura gotovine kojih sam uplatio samo dio mora uvati
u gotovinskoj priuvi (onoliko kolika je u prosjeku potranja), a s ostatkom
moe raspolagati prema vlastitom nahoenju. No budui da je veina isplata
bezgotovinska transakcija izmeu bankovnih rauna (i budui da se veina
zajmova ne izdaje u gotovini, nego u obliku kreditnog novca), koliina novca
koju banka mora imati u priuvi samo je mali dio koliine kreditnog novca
kojega stvara.
U izdavanju kredita banke nisu ovisne samo o ulozima vlasnika
novca, nego se mogu zaduiti i kod sredinjih dravnih banaka. Sredinja
banka jedina smije tiskati novac; ona "stvara" stvarni novac ("stvarni" za
razliku od kreditnog novca koji je samo obeanje plaanja odreene svote
novca) u ekonomiji iji novac vie nije vezan za novanu robu. Sredinja
banka pritom nije obvezana nikakvim formalnim ogranienjima.
Dokle god je novani sustav bio vezan za novanu robu (npr. zlato),
novanice nisu bile stvarni novac, nego samo njegov predstavnik, a sredin-
ja banka je kod izdavanja novanica bila ograniena vaeim pravilima o
pokrivenosti novanica novanom robom u priuvi, tj. izdane novanice su
odreenim dijelom morale biti pokrivene priuvom zlata sredinje banke.

64 Obino banka ili kreditna institucija to garantira samo do odreene mjere; meutim, prodavalac moe
provjeriti valjanost eka ili kreditne kartice jednostavnim upitom.

157
U sluaju zahtjeva da se odreena koliina novanica isplati u zlatu, priuva
zlata bi se smanjila, pa bi sredinja banka zatim mogla izdavati manju ko-
liinu novanica. U situacijama krize banke bi gubile zlato uslijed rastuih
zahtjeva za isplatom, ali bi istovremeno i rasla potranja za kreditima, pa
su banke imale poveane potrebe za novanicama. No potranja za zlatom
onemoguivala je tiskanje vee koliine novanica, osim u sluaju da se
pravilo o pokrivenosti novanica zlatom stavi izvan snage. Novana roba se
tako ispostavila kao prepreka kapitalistikoj reprodukciji, ali prepreka koju je
u konanici mogue izbjei. Budui da danas novani sustav vie nije vezan
za bilo kakvu novanu robu (usp. gore zakljuak poglavlja 3.7), ta prepreka
vie ne postoji. Bankarski sustav moe bez novane robe puno fleksibilnije
reagirati na krize nego prije ali to nipoto ne znai da se zbog toga krize
daju izbjei (usp. poglavlje 9).
Nasuprot Marxovu stajalitu, koji je postojanje novane robe u kapi-
talizmu smatrao neizbjenim, postalo je jasno da novani sustav koji je vezan
za novanu robu nipoto nije svojstven kapitalistikom nainu proizvodnje
"u njegovom idealnom prosjeku" (usp. Heinrich 1999, str. 302 i dalje).
Na tritu kapitala, zajmoprimac i vlasnik novca neposredno stupa-
ju u kreditni odnos. Zajmoprimci, ponajvie poduzea i drave, posuuju
novac izravno od vlasnika novca i za to obeavaju plaanje fiksne godinje
kamate, kao i povrat posuenog iznosa u odreenom roku; vlasnici novca
zauzvrat dobivaju vrijednosni papir, u kojemu su ti uvjeti navedeni (zbog
fiksne kamatne stope govorimo o vrijednosnim papirima s fiksnom kamatom).
Budui da se kredit izdaje bez izravne ukljuenosti banke,65 zajmodavac i
zajmoprimac mogu podijeliti razliku izmeu kamatne stope uloga i kamatne
stope kredita koju inae prisvaja banka: kamatna stopa vrijednosnog papira u
pravilu je nia od bankovne kamatne stope kredita, a via od kamatne stope
za depozite. Meutim, zajmodavac sada snosi sav rizik: ukoliko poduzee
kojemu je posudio novac bankrotira, on gubi svoj novac; zato takve zajmove
u pravilu mogu primati samo velika poduzea za koja se pretpostavlja da
e ostati plateno sposobna. Nasuprot tome, ukoliko zajmoprimac banke
bankrotira, to smanjuje dobit banke, ali ne utjee na depozite sve dok sama
banka nije bankrotirala.

65 Banke nastupaju samo kao posrednici tih prodaja te dobivaju proviziju.

158
 No poduzea mogu nabaviti novac ne samo pomou zajmova, nego
i izdavanjem dionica. Kupovinom dionice stjee se vlasniki udio odreenog
poduzea i postaje suvlasnik. Slino kao i vrijednosni papir s fiksnom kamatom,
dionica predstavlja pravo: stjee se pravo glasa na sastancima dioniara, kao i
na dio ukupne dobiti (to zovemo dividenda), i jedno i drugo proporcionalno
individualnom udjelu u ukupnim dionicama. Ne postoji, meutim, pravo
na otkup dionica od strane poduzea u visini za nju plaene cijene, a visina
raspodijeljene dobiti nije fiksno odreena, nego ovisi o razvoju poduzea.
Vrijednosni papiri s fiksnom kamatom i dionice mogu se prodavati
na tritu kapitala.66 Imaju cijenu, svoj odgovarajui burzovni teaj ili trinu
cijenu (burzovni se teajevi prethodnog dana mogu proitati na stranicama
za ekonomiju veih novina). No ti papiri nemaju vrijednost, oni samo pred-
stavljaju prava na vrijednosti (na kamate i dividende), i ta prava su ono to se
prodaje: nakon prodaje, poduzee vie ne plaa kamate ili dividende osobi A,
nego osobi B. No u svakodnevici se, kao i u vladajuoj ekonomskoj teoriji, ne
razlikuje cijenu od vrijednosti: burzovni teaj vrijedi kao "vrijednost" dionice
ili vrijednosnog papira s fiksnom kamatom.
Koliko vlasnik vrijednosnog papira s fiksnom kamatom dobiva pri
prodaji papira (burzovni teaj) ovisi prije svega o visini aktualne kamatne
stope na tritu. Uzmimo da je A prole godine kupio vrijednosni papir od
poduzea Y, za to platio 1000 eura i stekao pravo da mu poduzee isplauje 50
eura kamata na 10 godina, a da mu po isteku 10 godina isplati izvornih 1000
eura. A je tada dobio vrijednosni papir nominalne vrijednosti od 1000 eura
i (za tu nominalnu vrijednost vezanu) kamatu od 5 posto. Uzmimo dalje da
u sljedeoj godini kamata poraste na 7 posto; to znai da e godinja isplata
kamata za vrijednosne papire koji kotaju 1000 eura iznositi 70 eura. eli li
A sada prodati svoj vrijednosni papir, nee nai nikoga tko e mu za njega
platiti 1000 eura, budui da je isplata kamate fiksirana na 50 eura. A e prodati
svoj vrijednosni papir jedino ako se pomiri s iznosom manjim od 1000 eura:
trina vrijednost vrijednosnog papira pada ispod nominalne vrijednosti ako

66 Termin trite kapitala koristim kao nad-pojam za trita vrijednosnih papira i dionica. esto se kao
nad-pojam koristi i "financijsko trite", a u 19. i ranom 20. stoljeu esto se koristio termin "burza".
Ponekad se pravi i razlika izmeu trita kapitala kao trita dugoronih zajmova, i trita novca kao
trita kratkoronih zajmova.

159
kamatna stopa raste. Ako kamatna stopa pada, trina e vrijednost porasti
iznad nominalne vrijednosti.67
Slino stvari stoje i s prodajom dionica, jer se i tu konstantno mijenjaju
burzovni teajevi. No za kretanje tog teaja nije odluujua jedino aktualna
dividenda, nego prvenstveno budua dobit poduzea. Dividenda igra samo
podreenu ulogu, budui da se u pravilu od dobiti samo mali dio izdvaja na
dioniare kao dividenda, a veina se investira. No budua dobit nikada nije
sigurna, ona je oekivana veliina. Ako oekivanja dobiti porastu, time rastu
i cijene dionica; ako oekivanja dobiti padaju ili ako je njihov iznos uvelike
neizvjestan, cijene dionica padaju. Utoliko razvoj cijena dionica ne izraava
trenutno stanje, nego oekivanje budueg razvoja.
Cirkulacija vrijednosnih papira i dionica predstavlja slino ud-
vostruenje kao i kreditni novac: u sluaju kreditnog novca, pored stvarnog
novca cirkulira i obeanje plaanja, a ovdje imamo s jedne strane stvarni
kapital, koji tee od vlasnika novca prema poduzeu i koji poduzee onda
koristi, a s druge strane pravo na kamatu, odnosno, isplatu dividendi kojima
se trguje i koje cirkuliraju po promjenjivim trinim cijenama.
Cirkulirajua prava, vrijednosne papire i dionice Marx zbog nji-
hovog specifinog "odreenja vrijednosti" (tj. upravo skiciranog odreenja
burzovnih teajeva) naziva fiktivnim kapitalom. No time ne eli rei da je ta
prava principijelno nemogue realizirati. Radi se o tome da je stvarni kapital,
koji je vlasnik novca izvorno imao u rukama u obliku novca, predujmljen
samo jednom, prilikom kupovine dionica i zajmova. Nakon toga, on se
nalazi u rukama poduzea, pa ga sada ona predujmljuju. Vrijednosni papiri,
dionice ili zajmovi predstavljaju puka prava na odreena plaanja; njihova
"vrijednost" (burzovni teaj) nema nikakve veze sa sumom vrijednosti koja
je jednom za njih izvorno plaena (ta suma vrijednosti sada postoji npr. kao
produktivni kapital nekog poduzea ili ga je, kada se radi o dravnim ob-
veznicama, potroila drava). "Vrijednost" tih papira raunska je vrijednost
koja kod vrijednosnih papira s fiksnom kamatom poiva na odnosu izmeu
kamate vrijednosnog papira i trine kamate, a kod dionica na oekivanoj

67 Koliko e trina vrijednost padati ili rasti ovisi, izmeu ostalog, o vremenu koje je preostalo do povrata
poetne vrijednosti vrijednosnog papira, kao i o procjeni rizinosti dunika (procjena njegove budue
platene moi).

160
dobiti.68 U kojoj su mjeri te "vrijednosti" konstantne i dugorono vode do
odgovarajuih isplata ovisi o stvarnoj dobiti odgovarajueg poduzea.
Budui da se oekivana dobit vrlo brzo moe promijeniti, i burzovni
se teajevi dionica mogu brzo mijenjati. Zbog toga u tijeku samo jednog
radnog dana na burzi, uslijed snanog pada teajeva, mogu biti ponitene
milijarde eura u trinoj vrijednosti (tj. milijarde eura u fiktivnom kapita-
lu), isto kao to, uslijed rastuih teajeva, mogu biti stvorene milijarde eura
u trinoj vrijednosti. No te sume nisu priuve koje mogu biti unitene ili
nanovo stvorene, a za koje bi se dalo zamisliti i bolje naine upotrebe (poput
investicija), ve je posrijedi isto raunska vrednovanje vrijednosnih papira.
Meutim, te promjene teajeva nisu nevani procesi. Ako se dionice i vrijed-
nosni papiri koriste kao osiguranja za kredite, onda ona u sluaju padajuih
teajeva devalviraju. Zajmoprimac tada mora priloiti nova osiguranja ili
vratiti kredit; ako to nije u stanju uiniti, bankrotira. Ako banka doivi previe
takvih bankrota, i njoj prijeti bankrot.
Oekivanja imaju tendenciju da se, neko vrijeme, sama osnauju:
ako teajevi dionica rastu, mnogi e se htjeti pridruiti onima koji ve stjeu
profit zbog toga, potranja raste, a uslijed toga i teajevi, pa e jo vie vlasnika
novca htjeti uskoiti na taj vlak; nasuprot tome, ako teajevi padaju, mnogi
e se htjeti rijeiti svojih dionica, ponuda raste, teajevi jo vie padaju itd.
Posljedica su velike oscilacije u razvoju vrijednosti: trite bikova (snano
rastui teajevi) slijedi trite medvjeda (padajui teajevi).

8.3 KREDITNI SUSTAV KAO REGULACIJSKA INSTANCA

KAPITALISTIKE EKONOMIJE

Banke i trita kapitala moemo saeto opisati kao kreditni sustav. Kretanje
kamatonosnog kapitala, koje taj kreditni sustav posreduje, nije nikakav dodatak,
nikakva "nadgradnja" industrijskog kapitala. Iako kamatonosni kapital, kao

68 Na tritu kapitala ne trguje se samo vrijednosnim papirima s fiksnom kamatom i dionicama, nego i
nizom drugih vrijednosnih papira, koji pak predstavljaju samo prava na dionice ili vrijednosne papire,
ili tonije, prava na prava. "Inovacije" koje su se zadnjih desetljea dogodile na financijskom tritu
(prije svega tzv. derivati) svode se prvenstveno na otkria novih vrsta utrivih prava, tj. novih oblika
fiktivnog kapitala.

161
to e uskoro postati jasno, izvire iz cirkulacije industrijskog kapitala, samo
kretanje industrijskog kapitala bez kredita ne bi bilo mogue.
U treem smo poglavlju ustanovili da se kod Marxove teorije vri-
jednosti radi o monetarnoj teoriji vrijednosti: vrijednost i roba ne mogu
postojati, niti se mogu pojmovno konceptualizirati bez referiranja na novac.
Neto slino moemo rei i za odnos kapitala i kredita. No u tradicionalnom
je marksizmu dominirala ne samo ne-monetarna teorija vrijednosti, nego
i teorija kapitala koja je kredit reducirala na puki teorijski dodatak, koji za
shvaanje i postojanje kapitala u principu nije vaan.
U cirkulaciji industrijskog kapitala nastaje niz fondova koji se sastoje
od trenutno "neuposlenog" kapitala: kao rezultat prodaje roba, predujmljeni
se kapital vraa, ali ne moe odmah biti ponovno iskoriten kao kapital.
Najvaniji su akumulacijski fondovi (viak vrijednosti koji e tek kasnije biti
investiran, jer je, primjerice, za investiciju potrebna odreena minimalna
suma) i amortizacijski fondovi (gdje se skuplja povrat vrijednosti fiksnog
kapitala, usp. poglavlje 6.2). Do njihovog ponovnog investiranja, takvi se
fondovi mogu koristiti kao kamatonosni kapital.
Meutim, umjesto da se eka da se ti fondovi napune, dio akumu-
lacije, kao i obnovu fiksnog kapitala, mogue je financirati kreditom, tako da
pristiui povrati ne teku u akumulacijske ili amortizacijske fondove, nego
se koriste za plaanje kamata i vraanje kredita.
U konanici, cirkulacija vika vrijednosti (tj. onog dijela ukupnog
drutvenog proizvoda ija vrijednost odgovara ukupnom drutvenom viku
vrijednosti) nije mogua bez postojanja priuva ili kredita: ostavimo li fiksni
kapital po strani, kapitalisti neke zemlje tijekom jedne godine predujmljuju
kapital u vrijednosti od kk + vk, ali proizvode u istoj toj godini proizvode
u vrijednosti od kk + vk + v. Time se postavlja pitanje otkud dolazi novac
za kupnju proizvoda u vrijednosti v. Jedna je mogunost da dio kapitalista,
pored kapitala koji su predujmili, raspolae jo i s odreenom priuvom.
Oni bi tada mogli kupiti dio v-a, a kapitalisti koji su im taj dio prodali taj bi
novac zauzvrat mogli koristiti za kupnju roba od prve grupe kapitalista, pa
bi na kraju procesa svi proizvodi bili prodani, a priuve bi se vratile njihovim
prvotnim vlasnicima. No drati priuvu samo u svrhu olakavanja cirkulacije
znai propustiti priliku za oplodnju tog iznosa. Ukoliko kapitalisti slijede

162
maksimu najvee mogue oplodnje kapitala, nee drati nikakvu priuvu,
nego e odgovarajue kupnje financirati kratkoronim kreditima.
Stoga cirkulacija kapitala stvara privremeno neuposleni kapital, s
jedne, i potranju za kreditom, s druge strane. S rastom ukupnog drutvenog
kapitala poveat e se i opseg kredita. Sam rast kreditnih transakcija nije znak
kapitalistike krize ili nestabilnog kapitalistikog razvoja (kao to to sugerira
primjerice Robert Kurz 1995).
Razvijeni kreditni sustav omoguuje pojedinanom kapitalu da ne
mora prikupljati priuve, pa svoj trenutno neuposleni kapital moe i posui-
vati. S druge strane, ako uzme kredit, to mu omoguuje puno veu akumu-
laciju nego to bi bila mogua iskljuivo s profitima prethodnih perioda. Za
kapitalistiko poduzee odreeni stupanj zaduenosti ni na koji nain nije
"nezdrav" ili znak slabosti. U pretkapitalistikim su se drutvima proizvoai
veinom zaduivali u sluaju neprilika, pa bi onda esto imali problema
otplaivati ak i kamate. U kapitalistikim odnosima, krediti prvenstveno
slue financiranju dodatne akumulacije: krediti bi trebali poveati profitnu
stopu pojedinanog kapitala. Uzmimo da prosjena profitna stopa iznosi
osam posto, a trina kamatna stopa pet posto. Investira li kapitalist milijun
eura, moe oekivati profit od 80 000 eura. Posudi li dodatnih milijun eura,
koji e mu takoer donijeti prosjean profit, na kapitalist stjee dodatnih 80
000 eura, od kojih 50 000 mora isplatiti vlasniku novca kao kamatu. Njegov
ukupan profit tada iznosi 80 000 plus 30 000 ili ukupno 110 000 eura: njegov
pojedinani kapital (prvih milijun eura) mu je zbog kredita donio ne samo
osam posto prosjenog profita, nego jedanaest posto. Taj porast profitne
stope glavni je motiv za dizanje kredita. Ukoliko se oekivanja ne ispune
bilo zbog zakazivanja pojedinog poduzea, bilo zbog pogoranja ekonomske
situacije moe se dogoditi da stvarno ostvarena profitna stopa bude ispod
kamatne stope. U tom sluaju pozajmljeni kapital nije donio dodatan profit,
nego gubitak (razlika izmeu kamate i profita).
Postojanje kredita ima uinke i po ukupan drutveni kapital. Kretanja
kapitala izmeu industrijskih grana, putem kojih se postie izjednaavanje
profitnih stopa (usp. poglavlje 7), uvelike se svodi na promjene smjera kredit-
nih tokova, tako da se u jednoj grani akumulira mnogo, a u drugoj malo;
premjetanje ve investiranog kapitala bilo bi znaajno tee i zahtijevalo bi
puno vie vremena. Kredit i razvijeni kreditni sustav omoguuju da se u

163
kratko vrijeme koncentriraju i preusmjere ogromne mase kapitala. A esto je
upravo to potrebno za ubrzan razvoj novih proizvodnih snaga, jer uvoenje
novih tehnologija veinom zahtijeva znaajne poetne investicije.
Postojanje kreditnog sustava omoguuje ne samo pojedinanom
kapitalu, nego i ukupnom drutvenom kapitalu da akumulira vie od prof-
ita prethodnih perioda, pod uvjetom da postoje objektivne pretpostavke za
akumulaciju. Ekspanzivno izdavanje kredita stoga moe voditi znaajnom
porastu akumulacije (kao to i restriktivno izdavanje kredita gui proces
akumulacije). Utoliko kreditni sustav predstavlja strukturnu regulacijsku
instancu kapitalistike ekonomije. Kapitalisti se trude investirati kapital to je
vie mogue u grane u kojima se oekuje najvea profitna stopa. No budui da
su te investicije u pravilu barem dijelom financirane kreditima ili dionicama,
u bitnome ovisi o kreditnom sustavu, dakle o bankama i tritu kapitala,
koliko glatko e kretanje kapitala tei i koliko brzo e se akumulacija odvijati.
Tek kreditni sustav akumulaciji osigurava njenu fleksibilnost, on
"ubrzava materijalni razvitak proizvodnih snaga i uspostavljanje svetskog
trita", ali je, s druge strane, i "glavna poluga prekomerne proizvodnje i
preterane pekulacije u trgovini" (MED 23, str. 374): regulacija akumulacije
pomou kreditnog sustava proces je koji je izrazito sklon krizama. Izdavanje
kredita, ali prvenstveno trgovanje vrijednosnim papirima i dionicama, "ivi"
od oekivanja i nesigurnosti. Tu se mora "pekulirati", a ta spekulacija moe
i zakazati i dovesti do unitenja uloenog kapitala. Na burzi moe doi do
pekulativnih "mjehura" (potpuno precijenjeni teajevi dionica) i posljedinih
"puknua" (iznenadan pad teajeva) tih mjehura. No prije samog puknua
nikad se ne moe znati radi li se doista o mjehuru ili su visoki teajevi znak
poveane profitabilnosti odreenih kapitala.
Bilo bi meutim pogreno "pekulativnom" financijskom tritu
suprotstaviti "solidnu" kapitalistiku proizvodnju. Svaka kapitalistika proiz-
vodnja sadri pekulativni element; nijedan kapitalist ne moe biti siguran
da e prodati svoju robu, niti koju e cijenu za nju postii. pekulacija na
financijskim tritima je oitija i kratkoronija, ali nipoto neto kvalita-
tivno bitno drugaije od kapitalistike proizvodnje. Obje polaze od nuno
neizvjesnih oekivanja i obje trgovanjem vlastitim proizvodima pokuavaju
postii isto: maksimirati svoj profit.

164
 No odnos izmeu financijskih trita i industrijske proizvodnje ni u
kvantitativnom, ni u kvalitativnom smislu ne ostaje uvijek isti. Taj odnos u
razliitim zemljama moe biti razliit, a moe se mijenjati i u tijeku razvoja
kapitalizma: rasprave o metamorfozama financijskih trita (prije svega o
njihovoj deregulaciji i internacionalizaciji) tako posljednjih godina pred-
stavljaju jednu od sredinjih tema u debatama o globalizaciji (usp. Altvater/
Mahnkopf 1999, poglavlje 5; Huffschmid 2002).

165
9. KRIZA

9.1 CIKLUSI I KRIZA

Teke smetnje u ekonomskoj reprodukciji nekog drutva nazivamo ekonoms-

kom krizom. U kapitalistikoj ekonomiji, to znai da veliki dio proizvedene
koliine roba vie nije mogue prodati: ne zato to ne bi postojala potreba za
tim proizvodima, nego zato to ne postoji potreba koju bi pratila odgovara-
jua kupovna mo. Robni se kapital vie ne moe u potpunosti pretvoriti u
novani kapital, pa se predujmljeni kapital sve loije oplouje, a akumulacija
posustaje. Time se smanjuje potranja kapitalistikih poduzea za elementi-
ma produktivnog kapitala, odnosno, za sredstvima za proizvodnju i radnom
snagom. Posljedica toga su, pak, masovna nezaposlenost i smanjenje potronje
radnike klase, to vodi daljnjem posustajanju potranje i pojaavanju krize.
Iako kapitalizam nije jedini nain proizvodnje u kojemu pored ogrom-
nog bogatstva postoji ogromno siromatvo, on je jedini nain proizvodnje u
kojemu viak dobara predstavlja problem, gdje roba koju nije mogue prodati
vodi propasti njenih vlasnika, dok ljudi kojima je ta roba najpotrebnija ne
uspijevaju prodati jedino ime raspolau vlastitu radnu snagu. Jer kapitalu
u toj situaciji nije potrebna radna snaga, jer je ne moe profitabilno iskoristiti.
Otkako se u ranom 19. stoljeu uspostavio industrijski kapitalizam
prvo u Engleskoj, a zatim i u Francuskoj, Njemakoj te SAD-u, u razvijenim
su kapitalistikim zemljama krize nastupale u desetogodinjim intervalima.
Periode ubrzane akumulacije s visokim profitnim stopama i rastuim nad-
nicama pratili su periodi stagnacije i krize, koji su u konanici opet vodili
periodima polaganog, a zatim ubrzanog oporavka akumulacije.
U 20. se stoljeu taj cikliki razvoj nastavio, no ciklusi su esto bili
slabije izraeni nego prije. Zato se poveala vanost nadciklikih razvoja:
tako je s ekonomskom krizom 1929. godine zapoela ekonomska depresija
koja e tek ranih 1950-ih biti u potpunosti nadvladana, a nakon koje e u
Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi nastupiti period dugog rasta 1950-ih

166
i 1960-ih, noen fordizmom. Taj "kapitalizam privrednog uda" donio je ne
samo visoke profitne stope, nego i punu zaposlenost, rastue realne nadnice
i izgradnju socijalne drave. Iako je i u ovoj fazi bilo ciklusa, nije bilo akutnih
kriza. Kapitalizam kojemu je Marx svjedoio, a koji je bio poznat po krizama,
nezaposlenosti i procesu pauperizacije, djelovao je kao stvar prolosti, barem
u kapitalistikim metropolama. Sa svjetskom ekonomskom krizom 1974./75.
taj se pogled na stvari u potpunosti promijenio: fordistiki model akumu-
lacije, sa svojim "jeftinim" metodama rasta produktivnosti (tejlorizmom i
masovnom proizvodnjom), dospio je do svojih granica, profitne su se stope
smanjivale, ciklina su se kretanja pojaala, a pritom su i u periodima rasta
stope ekonomskog rasta bile niske, a nezaposlenost visoka. No profitne su se
stope oporavile tijekom 1980-ih i 1990-ih godina, prije svega zbog stagnira-
juih ili padajuih realnih nadnica, ali i zbog opsenih poreznih olakica za
poduzea i bogate, to se prvenstveno financiralo rezovima i tednjama na
uslugama socijalne drave.
Nema nikakve sumnje da je razvoj kapitalizma u posljednjih 180
godina bio de facto proet krizama. Sporno je, meutim, to su bili uzroci
tih kriznih procesa. Tako je veina zastupnika klasine politike ekonomije
odbacila mogunost da krize proizlaze iz naina funkcioniranja kapitalizma,
a isto ine i dananji neoklasiari. Za klasiare i neoklasiare krize su prou-
zroene "vanjskim" utjecajima (npr. dravnom ekonomskom politikom),
dok je kapitalistika trina ekonomija "po sebi" slobodna od kriza. Samo je
John Maynard Keynes (1883-1946) barem povezivao ponavljanje masovne
nezaposlenosti s uzrocima koji su kapitalizmu imanentni (Keynes 1934),
ime je postavio temelje "kejnzijanizmu".
Nasuprot tome, Marx je pokuao pokazati da krize proizlaze iz kap-
italistikog naina proizvodnje i da je kapitalizam bez kriza nemogu. Ipak,
kod Marxa nema jedinstvene teorije kriza, postoje samo ratrkane, vie ili
manje iscrpne opaske, koje su onda u marksistikoj tradiciji preraivane u
sasvim razliite teorije krize (pregled tih teorija kriza moe se nai u: Sablowski
2003).
Marx je ve pri analizi novca kao sredstva cirkulacije identificirao
opu mogunost krize, koja proizlazi iz uloge novca u posredovanju razmjene:
vlastitu je robu mogue prodati, a da se s dobivenim novcem ne kupi nova
roba; zadravanjem novca, proces reprodukcije se prekida (MED 21, str. 108

167
i dalje; usp. poglavlje 3.7). Takozvani Sayov zakon, koji tvrdi da nuno postoji
ekvilibrij izmeu ponude i potranje, odnosno, da svaka ponuda stvara jedna-
ko veliku potranju, vrijedi jedino ako se (novcem posredovana) cirkulacija
roba izjednai s neposrednom razmjenom proizvoda: samo u tom sluaju
svaku "prodaju" prati i istovremena "kupnja". Kada klasiari i neoklasiari
pomou Sayova zakona brane naelno ne-krizni karakter trine ekonomije,
onda zapravo pretpostavljaju kapitalizam bez novca.
No jo uvijek treba objasniti zato iz puke mogunosti krize nastaju
realne krize, zato se proces reprodukcije stvarno prekida. Od Marxovih
razliitih pristupa tom pitanju (iscrpno o tome usp. Heinrich 1999, str. 341-
370), u tradicionalnom je marksizmu vanu ulogu igrala prije svega argu-
mentacija koja se oslanjala na "zakon o tendencijskom padanju profitne stope"
(usp. poglavlje 8.3): zbog padajuih profitnih stopa, u jednom e trenutku
poeti padati i profitna masa, pa e se akumulacija sve vie usporavati, to
e u konanici dovesti do krize. Ta naizgled uska povezanost teorije krize sa
"zakonom o tendencijskom padanju profitne stope" u pravilu je bila i motiv
vehementnih obrana tog zakona. No kljuni argumenti teorije krize kod
Marxa potpuno su neovisni o tom "zakonu".
Marx je kao temeljnu tendenciju kapitalistikog razvoja ve u prvom
tomu Kapitala identificirao proizvodnju relativnog vika vrijednosti: padanje
vrijednosti radne snage pomou razvoja produktivnosti. A najvanija je metoda
razvoja produktivnost uvoenje sve boljih strojeva (usp. poglavlja 5.2 i 5.3). No
uvoenje strojeva, koje donosi utedu na trokovima, u pravilu je popraeno
proirenjem opsega proizvodnje. Porast produktivnosti stoga ide ruku pod
ruku s poveanjem proizvedene koliine dobara, to je tendencija koju pritisak
konkurencije jo dodatno pojaava (potreba da se po mogunosti bude prvi
koji trite preplavljuje proizvodima; potreba da se preduhitri predvienu
devalvaciju sredstava za proizvodnju to brim iskoritavanjem njihovog
proizvodnog kapaciteta itd.). No to tendencijski neogranieno proirenje
proizvodnje suoeno je, kao to je Marx razjasnio u treem tomu Kapitala,
s mnogostruko ogranienom snagom potronje drutva (usp. naroito MED
23, str. 205 i dalje).
Drutvena potronja nije ograniena na individualnu potronju
konanih korisnika. Sastoji se od potronje radnike klase, luksuzne potronje
kapitalista te investicija, tonije: zamjenskih investicija, kojima se zamjenjuju

168
iskoriteni strojevi, i ekspanzijskih investicija, kojima se nabavljaju dodatna
sredstva za proizvodnju, tj. kojima se akumulira kapital.
Potronja radnike klase ograniena je logikom oplodnje kapitala:
kapitalisti pokuavaju to je vie mogue sniziti ne samo nadnicu, nego i broj
zaposlenih radnika, budui da je za pojedinane kapitaliste nadnica samo
troak. Teorija krize koja se temelji na "teoriji smanjene potronje" odnosi
se prvenstveno na tu ogranienu snagu potronje radnike klase. Meutim,
kao objanjenje za postojanje kriza argument o preniskim nadnicama i "ne-
dostatnoj potranji" koja iz toga proizlazi nije dovoljan: nadnice su uvijek
nie od ukupne vrijednosti proizvoda (ta je ukupna vrijednost jednaka kk
+ vk + v, a nadnice iznose samo vk), pa nikad nisu dovoljne za potranju
ukupnog proizvoda bez obzira na to jesu li visoke ili niske.
Pored potranje radnike klase, tu je uvijek i luksuzna potranja
kapitalista, koja je meutim s gledita ukupne ekonomije relativno niska, pa
je ovdje moemo zanemariti. Konano, imamo i investicijsku potranju, koja
je odluujua varijabla: o njoj izravno ovisi potranja kapitala za dodatnim
sredstvima za proizvodnju, a neizravno i daljnji razvoj potronje radnike
klase, naime, ovisno o tome hoe li se zapoljavati dodatni radnici ili ne. No
jesu li investicije u produktivni kapital (sredstva za proizvodnju i radnu snagu)
visoke ili niske ovisi, s jedne strane, o oekivanom profitu ako se oekuju
niski profiti, i investicije e biti niske a s druge strane, o odnosu izmeu
(oekivane) profitne stope i kamatne stope: iako to ne vrijedi za kapitalistiku
klasu u cjelini, pojedinani kapitalist uvijek ima izbor hoe li svoj kapital
investirati u produktivni kapital ili e ga koristiti kao kamatonosni kapital.
to je kamatna stopa via ili oekivanje rastuih burzovnih teajeva snanije,
to vie e se investirati u fiktivni umjesto u produktivni kapital.
Kapitalistika proizvodnja i kapitalistika potronja nisu dakle
samo sasvim razliito odreene, njihovi odreujui momenti ponaaju se
upravo suprotno: tendencijski neograniena proizvodnja suprotstavljena
je ogranienoj potronji (ogranienoj ne u smislu ljudskih potreba, nego
ogranienoj logikom oplodnje). Posljedica je tendencija pretjerane proizvodnje
roba (pretjerana u odnosu na kupovnu mo) i pretjerane akumulacije kapitala
(akumulirani kapital koji se loe ili uope ne oplouje), to u konanici mora
dovesti do krize: reprodukcija stagnira, investirani kapital devalvira ili se ak
u potpunosti unitava, najmanje produktivni proizvodni pogoni se zatvaraju,

169
najmanje profitabilni pojedinani kapitali bankrotiraju, radnici se otputaju,
a s rastuom nezaposlenou padaju i nadnice. Krize su, dakle, vrlo razorni
procesi: drutveno se bogatstvo unitava, a ivotni se uvjeti velikog broja
ljudi znaajno pogoravaju.
Meutim, upravo ti destruktivni momenti nasilno ukidaju nerav-
noteu izmeu proizvodnje i drutvene potronje. Krize nemaju samo razara-
juu stranu, jer za kapitalistiki sustav kao cjelinu su itekako "produktivne":
unitavanje neprofitabilnih kapitala smanjuje proizvodnju, a devalvacija jo
uvijek fungirajuih kapitala i niske nadnice povisuju profitnu stopu preostalih
kapitala. Naposljetku, i kamatne stope ponovno padaju, uslijed smanjene
potranje za kreditima. Sve skupa, to otvara put novom rastu, koji esto
podupire i uvoenje tehnikih inovacija: raste potranja za novim strojevima,
to potie investicije u prvo odjeljenje (sektor industrije koji proizvodi sredstva
za proizvodnju), a zbog rastue zaposlenosti donosi i pojaanu akumulaciju
u drugom odjeljenju (sektor koji proizvodi sredstva za potronju). Poinje
period novog rasta, koji e naposljetku okonati u sljedeoj krizi.
Krize dakle nisu samo razorne; prvenstveno se radi o tome da se u
krizama na silu ponovno uspostavlja jedinstvo momenata (poput proizvodnje
i potronje) koji se, iako pripadaju jedan drugome, osamostaljuju (proizvodnja
i potronja slijede razliita odreenja). Marx uvijek iznova ukazuje na to da
krize upravo svojim razaranjem obavljaju pozitivnu ulogu za kapitalistiki
sustav (npr. MED 18, str. 292, MED 25, str. 401, MED 23, str. 210 i 254).
Iako je u mehanizme krize na openitoj razini mogue proniknuti, krizu
se ne moe jednostavno sprijeiti. Kao prvo, pritisak konkurencije primorava
pojedinane kapitaliste na odreeno ponaanje, ak i kada sami znaju da to
ponaanje ima razorne uinke nitko ne moe individualno utei, jedina se
nada sastoji se u tome da e osobno na kraju proi koliko-toliko neokrnjen.69
Kao drugo, nikada ne moemo sa sigurnou utvrditi tonu toku kriznog
ciklusa na kojoj se trenutno nalazimo. Nalazi li se ekonomija jo uvijek u
fazi rasta i hoe li se taj rast i nastaviti, tako da se proirenje proizvodnje jo
uvijek isplati, ili je upravo dosegnuto stanje pretjerane proizvodnje, koje e
se odraziti u padu prodaje? Upravo konstantan razvoj proizvodnih snaga

69 Prije nekoliko godina BMW je usred krize trita automobila poveao svoje planove proizvodnje.
Kada su ga novinari o tome priupitali, tadanji je predsjednik poduzea odgovorio da on vrlo dobro
zna da sveukupno postoji previe automobila na tritu, ali da je premali dio njih marke BMW.

170
putem uvoenja novih metoda proizvodnje, na koje je primorano svako po-
duzee koje eli opstati na tritu, za posljedicu ima preusmjeravanje tokova
potranje. Nastaju nove grane industrije, stare nestaju ili gube na znaenju,
strojevi i sirovine koji su donedavno jo bili od nekog znaenja, to vie nisu,
stara poduzea devalviraju, nastaju nova, a da nije sasvim jasno hoe li doista
u oekivanoj mjeri stvarati profit. Jedino to je izvjesno u tim ekonomskim
olujama, sama je neizvjesnost. Jedina ansa preivljavanja kao kapitalista
u tim uvjetima lei u iskoritavanju svih mogunosti za poveanje profita,
bez obzira na posljedice koje to moe imati. Unutar kapitalizma, krize nije
mogue izbjei, ak ni kada se relativno dobro razumije zbog ega do njih
dolazi.
Na openitoj razini prikaza na koju je Marx ciljao u Kapitalu o raz-
voju konkretnih kriza se ne moe nita dalje rei. Ti razvoji kriza zavise o
danim konkretnim okolnostima, kao to su tehniki i organizacijski razvoj,
struktura kreditnog sustava, mjesto odreene zemlje na svjetskom tritu (to
je za kapital vano posebno u periodima krize), organizacija radnike klase i
njenih borbi te vrsta i nain dravnih intervencija u razvoj konjunkture. To
vrijedi ne samo za tijek uobiajenog desetogodinjeg konjunkturnog ciklusa,
nego ponajprije za dugorone, nadcikline razvoje. Tu dospijevamo do granica
prikaza kapitalistikog naina proizvodnje "u njegovom idealnom prosjeku",
kojemu je teio Marx.

9.2 POSTOJI LI KOD MARXA TEORIJA SLOMA?

Zbog njihovih destruktivnih aspekata, ekonomske su krize u povijesti radnikog

pokreta uvijek iznova percipirane kao egzistencijalna prijetnja kapitalizmu.
Teke ekonomske krize mogu voditi krizama politikog sustava: zbog potekoa
ekonomske reprodukcije postojei odnosi politike moi gube legitimitet, a
ljudi se poinju buniti. Marx je ranih 1850-ih u revolucionarnim pokretima
koji su potresli Europu 1848./49. vidio posljedicu teke ekonomske krize
iz 1847./48. godine. Taj je rezultat pomalo brzopleto generalizirao, pa je sa
sljedeom krizom oekivao i sljedeu revoluciju (usp. MED 10, str. 372). No
ekonomske krize koje su uslijedile jasno su pokazale da veza izmeu krize
i revolucionarnog pokreta nije ni neposredna ni nuna. Najkasnije od 20.

171
stoljea znamo da nesigurnosti prouzroene velikim ekonomskim krizama
mogu stvarati plodno tlo i za nacionalistike i faistike pokrete.
U povijesti radnikog pokreta bila je nairoko rasprostranjena pre-
dodba da e ekonomske krize u konanici dovesti do sloma kapitalizma, da
se kapitalizam kree prema svojoj "posljednjoj krizi". Iz Kapitala se iitavala
"marksistika teorija sloma". Tu su ideju 1990-ih ponovno oivjeli prvenstveno
Robert Kurz i Krisis grupa.
U treem tomu Kapitala Marx dodue govori o "granicama" kapi-
talistikog naina proizvodnje, ali ne u smislu njegovog vremenskog kraja.
Granice bi ovdje trebalo razumjeti u smislu ogranienosti: kapital razvija
proizvodne snage u razmjerima kao nijedan nain proizvodnje prije njega,
ali taj razvoj slui jedino oplodnji kapitala: "Prava granica kapitalistike
proizvodnje jeste sam kapital, jeste to to se kapital i samooploavanje
njegove vrednosti ispoljava kao polazna i zavrna taka, kao pobuda i svrha
proizvodnje; to je proizvodnja samo proizvodnja za kapital, a ne obrnuto:
da su sredstva za proizvodnju prosto sredstva za sve ire razvijanje ivotnog
procesa za drutvo proizvoaa." (MED 23, str. 211)
U nastavku Marx dodue govori o "konstantnom konfliktu" izmeu
neogranienog razvoja proizvodnih snaga i ograniene kapitalistike svrhe
ali nema rijei o bilo kakvoj vrsti "sloma".
Samo se na jednom mjestu ne u Kapitalu, nego u ranije napisanim
Grundrisse moe nai opaska koju je mogue razumjeti kao teoriju sloma.
Marx tu, u kontekstu rasprave o sve veoj vanosti primjene znanosti u pro-
cesu proizvodnje, primjeuje da za proizvodnju bogatstva vie nije najvaniji
rad utroen u procesu proizvodnje, ve primjena znanosti kao "ope proiz-
vodne snage". Iz tih promjena unutar kapitalistikog procesa proizvodnje
Marx odmah izvodi zakljuak o "slomu" itavog naina proizvodnje: "im
je rad u neposrednom obliku prestao da bude velik izvor bogatstva, radno
vrijeme prestaje i mora prestati da bude njegova mjera, a stoga i razmjenska
vrijednost mjera upotrebne vrijednosti. Viak rada mase prestao je da
bude uslov za razvitak opeg bogatstva, upravo kao i nerad malobrojnih za
razvitak opih moi ljudskog mozga. Time se rui proizvodnja koja poiva
na razmjenskoj vrijednosti" (MED 20, str. 73).
Meutim, Marx se u kasnijim djelima nikada vie ne vraa toj ideji
iz Grundrisse. Iako se vanost znanosti za kapitalistiki proces proizvodnje

172
obrauje i u prvom tomu Kapitala na vie mjesta, tu "odvajanje duhovnih
snaga procesa proizvodnje od runog rada" (MED 21, str. 374-375) ne inter-
pretira kao slabljenje kapitalistikog naina proizvodnje, nego kao moment
jaanja moi kapitala nad radom (ibid., usp. poglavlje 5.3).
Vrijednosna strana tog procesa, naime, to da je potreban sve manji
utroak rada u procesu proizvodnje pojedinanih roba, u Kapitalu se ne
analizira kao tendencija sloma, ve kao temelj proizvodnje relativnog vika
vrijednosti. Prividno proturjeje, koje je Marxa toliko frapiralo u Grundrisse,
naime, da kapital "tei radno vrijeme reducirati na minimum, dok s druge
strane postavlja radno vrijeme kao jedinu mjeru i izvor bogatstva"70 (MED 20,
str. 73), kod Roberta Kurza, Norberta Trenklea i drugih predstavnika Krisis
grupe postaje "logino proturjeje kapitala samome sebi", koje nuno vodi u
slom kapitalizma. Nasuprot tome, u prvom tomu Kapitala Marx to proturjeje
usput deifrira kao staru zagonetku politike ekonomije, s kojom je francuski
ekonomist Quesnay ve u 18. stoljeu muio svoje protivnike. Po Marxu, tu
je zagonetku lako odgonetnuti ako se vodi rauna o tome da kapitalistima
nije bitna apsolutna vrijednost robe, nego viak vrijednosti (odnosno, profit)
koji im ta roba donosi. Radno vrijeme potrebno za proizvodnju pojedinane
robe moe se i smanjiti, vrijednost robe moe pasti, sve dok viak vrijednosti,
odnosno, profit raste. Pritom je sasvim svejedno hoe li se viak vrijednosti/
profit dijeliti na manji broj proizvoda s viom vrijednou ili na vei broj
proizvoda s manjom vrijednou (MED 21, str. 287 i dalje).
Na stranu svi prigovori koje im se moe uputiti na razini detalja, sve
teorije sloma imaju jedan temeljni problem: moraju se oslanjati na neizbjenu
razvojnu tendenciju koju je kapitalizam do te mjere nemoan sprijeiti da
njegova daljnja egzistencija postaje nemogua i to bez obzira na sve to bi
se u buduem tijeku povijesti jo moglo dogoditi. U povijesti marksizma, tu
tendenciju sloma objanjavalo se razliitim faktorima. Kod Kurza, tu ulogu
preuzima "mikroelektronska revolucija", tj. odreena faza tehnolokog razvoja

70 Prijevod izmijenjen. Srpskohrvatski prijevod te reenice iz Grundrisse (Osnovi kritike politike ekonomije,
MED 20, prevoditelji Branko Petrovi, Milo Sofrenovi, Mara Fran, Moa Pijade) glasi: "[kapital]
ometa da se radno vrijeme reducira na minimumu, dok s druge strane postavlja radno vrijeme kao
jedinu mjeru i izvor bogatstva." (kurziv S..) Posrijedi je evidentna greka; u originalu sporni dio
glasi: "die Arbeitszeit auf ein Minimum zu reduzieren strebt". (nap. ur.)

173
koja e rad uiniti u velikoj mjeri suvinim i dovesti do "rastapanja supstancije
vrijednosti".71
Teorija sloma je za ljevicu historijski uvijek imala funkciju ras-
tereenja: bez obzira na to koliko teki bili aktualni porazi, kraj protivnika u
konanici je siguran. Kritika teorije sloma sve je samo ne "kapitulacija pred
kapitalizmom" (kako je glasio naslov lanka Norberta Trenklea usmjeren
protiv te kritike), jer odsustvo takvih proroanskih izvjesnosti kapitalizam
ne ini ni trunku boljim.

71 Za iscrpnu kritiku Kurzove teorije sloma vidi Heinrich (1999b). Pomalo je ironino da tehnoloki
determinizam kojim Kurz objanjava teoriju sloma odlino pae u "marksizam radnikog pokreta", koji
Kurz inae tako estoko kritizira, a koji tijek svjetske povijesti objanjava shematskom "dijalektikom
proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa".

174
10. FETIIZAM GRAANSKIH
ODNOSA

10.1 "TRINITARNA FORMULA"

S usponom kapitalistikog naina proizvodnje dokidaju se staleki i feudalni

odnosi zajedno s njihovim politikim i religioznim pokrovom. Stalei, priv-
ilegije, priroena prava nestaju pred jednakou vlasnika roba koji poznaju
jo samo nejednakost vlasnitva. Sustavan razvoj znanosti i tehnike, koji je
kapitalizmu potreban i koji kapitalizam potie, podriva naslijeene predra-
sude i religijska objanjenja svijeta. Na tom temelju nastaje autopercepcija
graansko-kapitalistikog drutva kao utoita prosvjetiteljstva, civilizacije
i kulture, s kojim je zapadna civilizacija konano dosegnula svoj vrhunac.
Iz te se perspektive sve druge drutvene forme ine nerazvijenim preteama
graanskom drutvu, ili "primitivnima", to se, izmeu ostalog, oituje u nji-
hovom "fetiizmu", koji nekom komadu drveta ili tkanine pripisuje magine
snage. Taj osjeaj superiornosti opskrbio je i kolonijalizam 19. i 20. stoljea
laskavim ideolokim pokriem: koloniziranim narodima toboe se samo
htjelo donijeti kulturu i civilizaciju.
Racionalistika autopercepcija graansko-kapitalistike epohe odra-
zila se i na socioloku refleksiju. Tako je Max Weber (1864-1920), jedan od
najvanijih utemeljitelja moderne sociologije, isticao "raaravanje svijeta" i
"racionalizaciju", koja prodire u sve ivotne odnose, kao kljune karakteristike
kapitalistikih drutava.
I Marx i Engels su na umu imali takvo "raaravanje svijeta" kad su
1848. u Komunistikom manifestu na sljedei nain okarakterizirali uspon
buroazije: "Gdje god je dola na vlast, buroazija je razorila sve feudalne,
patrijarhalne i idiline odnose. [] Ona je, jednom rijei, na mjesto eksp-
loatacije prikrivene vjerskim i politikim iluzijama stavila otvorenu, besramnu,
surovu eksploataciju. [] Sve to je vrsto i ustaljeno pretvara se u dim; sve

175
to je sveto skrnavi se; ljudi najzad bivaju prisiljeni da na svoj ivotni poloaj,
na svoje meusobne odnose pogledaju trezvenim oima." (MED 7, str. 382-
383)
U Komunistikom manifestu, Marx i Engels su jo uvijek bili miljenja
da e drutveni odnosi s uspostavom kapitalizma postati sve transparentniji:
dominacija i eksploatacija nee biti mistificirane i prikrivene, nego potpuno
razvidne. Na to se nadovezuje nada da e se podreeni i eksploatirani, sada,
kada svoju vlastitu situaciju moraju sagledati "trezvenim oima", sve vie
suprotstavljati eksploatatorskim odnosima.
Shvaanje prema kojemu je eksploatacija radnike klase u kapi-
talizmu zapravo jasno vidljiva, a da je samo manipulacije vladajuih uz
pomo medija, crkve, kole itd. prikriva, u tradicionalnom je marksizmu
bila iroko rasprostranjena. Kritika ideologija stoga se esto shvaala kao
postupak razotkrivanja: cilj je bio razotkriti "stvarne interese" iza neke misli.72
Meutim, Marx nije ostao pri stajalitu Komunistikog manifesta.
U Kapitalu vie nema nikakvog govora o tome da je drutvene odnose u
kapitalizmu tako lako prozreti. Sasvim suprotno, u Kapitalu je na central-
nim mjestima rije o "mistifikaciji" tih drutvenih odnosa. Ono to Marx u
Kapitalu naziva fetiizmom i mistifikacijama su inverzije koje ne nastaju na
temelju manipulacije vladajuih, nego iz same strukture graanskog drutva
i djelovanja koje tu strukturu konstantno reproducira. injenica da Marx
govori o fetiizmu neskriveni je alac uperen protiv prosvjetiteljsko-racio-
nalistike samouvjerenosti graanskog drutva, kao i protiv empiristikog
samorazumijevanja politike ekonomije, koja poiva upravo na tom fetiizmu
(usp. poglavlje 3.8).
Razliiti oblici fetia i mistifikacija o kojima se govorilo u prethodnim
poglavljima nisu nepovezani. Oni ine cjelinu koju Marx na kraju treeg toma
Kapitala jo jednom saeto skicira pod naslovom "trojni obrazac"73 (MED
23, str. 677 i dalje).

72 Zastupnici te perspektive rado su se oslanjali na po tom pitanju vrlo jednostavno vienje svijeta
Njemake ideologije, napisane 1845./46., u kojoj su Marx i Engels pisali: "Misli vladajue klase su u
svakoj eposi vladajue misli, tj. klasa koja predstavlja vladajuu materijalnu silu drutva je ujedno i
njegova vladajua duhovna sila." (MED 6, str. 43)
73 U nastavku e se umjesto prijevodne varijante "trojni obrazac" iz MED-a koristiti "trinitarna formula",
koja je blia njemakom originalu "die trinitarische Formel". (nap. ur.)

176
 Kapitalistiki proces proizvodnje odreeni je historijski oblik drutvenog
procesa proizvodnje. U temelju mu lei odvajanje neposrednih proizvoaa
od sredstava za proizvodnju, zbog ega su radnici i radnice iako formalno
slobodni materijalno prisiljeni prodavati svoju radnu snagu kapitalistima
koji raspolau sredstvima za proizvodnju. Kapitalisti vrijednost radne snage
(trokove njene reprodukcije) plaaju u obliku nadnice, ali putaju radnu snage
da radi due nego to je za njenu reprodukciju zapravo potrebno: kapitalisti iz
zaposlenih radnika izvlae viak rada, a taj se viak rada pri prodaji proizvoda
pojavljuje kao viak vrijednosti. No viak vrijednosti ne ostaje u potpunosti
kod kapitalista: on mora platiti zemljinu rentu zemljoposjedniku (ili kupiti
zemlju kako bi sam postao zemljoposjednik). Kapitalist mora platiti zeml-
jinu rentu jer je zemlja ograniena i privatno vlasnitvo zemljoposjednika.
Plaanje zemljine rente moe si priutiti samo zbog vika vrijednosti, ak i
ako zemljinu rentu smatraju uobiajenim trokom. Kapitalistika klasa prva
prisvaja viak vrijednosti, ali ga mora dijeliti s klasom zemljoposjednika.74
Meutim, proizvodi se ne prodaju po svojoj vrijednosti, pa ni pojedi-
nani kapitalist ne prisvaja tono onaj viak vrijednosti koji su stvorili radnici
koji su kod njega zaposleni. Zanemarimo li sluajne oscilacije, pojedinani
kapitalist stjee prosjeni profit, tj. profit proporcionalan veliini kapitala koji
je predujmio. A taj se prosjeni profit onda dijeli na kamatu i poduzetniku
dobit.75
Ukupni godinji proizvod ekonomije dijeli se dakle i materijalno
i na razini vrijednosti na jedan dio koji zamjenjuje iskoritena sredstva za
proizvodnju, jedan dio koji radnice i radnici dobivaju kao nadnicu i koji je
nuan za njihovu reprodukciju, te viak proizvoda koji preostaje, a koji se
dijeli na zemljinu rentu, kamatu i poduzetniku dobit.
Kapital, vlasnitvo nad zemljom i radna snaga, koliko god se temeljno
razlikovali, imaju to zajedniko obiljeje da za svoje vlasnike predstavljaju

74 Ovdje ne moramo razmatrati o emu sve ovisi visina zemljine rente. Stoga samo nekoliko rijei o
"vrijednosti zemlje": ukoliko se radi o neobraenoj zemlji, "vrijednost zemlje" jednako je "imaginaran"
izraz kao i "vrijednost rada" (usp. poglavlje 4.5). Ta "vrijednost" ovisi o visini oekivane zemljine rente.
Cijena zemlje otprilike je jednaka sumi kapitala koja pri normalnoj kamatnoj stopi donosi kamatu
koja iznosi koliko i zemljina renta za taj komad zemlje. "Vrijednost zemlje" rauna se, dakle, slino
kao i "vrijednost" fiktivnog kapitala.
75 Suma isplata zemljinih renti ini odbitak od ukupnog drutvenog vika vrijednosti. Zbog tog je odbitka
ukupna drutvena masa profita manja nego to bi bila bez njega. Prosjeni se profit uvijek ve odnosi
na tu manju ukupnu drutvenu masu profita; zbog toga se dijeli samo na kamatu i poduzetniku dobit.

177
izvore dohotka: kapital donosi profit, odnosno, kamatu, vlasnitvo nad zemljom
zemljinu rentu, a radna snaga nadnicu (odnosno, rad donosi nadnicu: tako
se ini i radnicima i kapitalistima, usp. poglavlje 4.5). Ti se dohoci mogu u
potpunosti potroiti, a da njihovi izvori ne presue.
Kapital je izvor dohotka jer omoguuje kapitalistu da crpi viak rada
iz zaposlenih radnika; vlasnitvo nad zemljom je izvor dohotka jer omo-
guuje zemljoposjedniku da prisvoji dio vika vrijednosti koji je kapitalist
izvukao iz radnika; a rad je izvor dohotka jer radnik i radnica posredstvom
rada dobivaju dio vrijednosti koju su sami stvorili. Kapital, vlasnitvo nad
zemljom i rad su, dakle, izvori dohotka samo zato to predstavljaju sredstva
prisvajanja: u kapitalistikim odnosima se pomou kapitala, vlasnitva nad
zemljom i rada moe prisvojiti dio godinjeg proizvoda kao dohodak.
No agenti proizvodnje (kapitalisti, zemljoposjednici i radnici), ba
kao i veina ekonomskih teorija, to percipira u izvrnutom obliku. Kapital,
vlasnitvo nad zemljom i rad ine im se kao tri razliita i meusobno neo-
visna izvora godinje proizvedene vrijednosti, i samo zato to su tobonji
izvori vrijednosti a do tog zakljuka dolaze i svakodnevno shvaanje stvari
i ekonomisti mogu uope postati sredstvima prisvajanja dijela te vrijed-
nosti. Agentima se proizvodnje ini da posjednici kapitala, zemlje i rada u
normalnim okolnostima kao dohodak dobivaju tono onaj udio vrijednosti
koji odgovara dijelu koji njihov "faktor proizvodnje" doprinosi ukupnoj
vrijednosti proizvoda.
Kako dolazi do tog privida? Ve je u poglavlju o fetiu robe (poglavl-
je 3.8) razjanjeno da se vrijednosni karakter roba u graanskom drutvu
pojavljuje kao "drutvena prirodna injenica": iako je jasno da vrijednost
nije prirodna karakteristika poput teine ili boje, ini se kao da proizvodi
automatski posjeduju vrijednost u svakom drutvenom kontekstu, a ne samo
u vrlo specifinom. isto materijalno gledano, pojedinani proizvod rezultat
je procesa proizvodnje u kojemu se troi rad, primjenjuju (ranije proizvede-
na) sredstva za proizvodnju i koristi zemlja (u poljoprivredi ili pri vaenju
sirovina). Analogno tome se onda shvaa i proces stvaranja vrijednosti: kao
adiciju udjela vrijednosti kojoj doprinose svi faktori proizvodnje.
Temelj tog izvrtanja sastoji se u tome to izmeu rada i najamnog
rada naizgled nema bitne razlike. Podjela na rad i materijalne uvjete rada

178
prihvaa se kao prirodna razlika.76 Ako, meutim, nema bitne razlike izmeu
rada i najamnog rada, onda nema bitne razlike ni izmeu sredstava za proiz-
vodnju i kapitala, kao ni izmeu zemlje i vlasnitva nad zemljom. Marx to
saima na sljedei nain: "Ako se, dakle, rad podudara s najamnim radom,
onda se i odreeni drutveni oblik u kome uslovi za proizvodnju sada stoje
naspram rada podudara s njihovim materijalnim biem. Onda su sredstva
za rad kao takva kapital, a zemlja je kao takva zemljina svojina. Onda je
formalno osamostaljenje tih uslova za rad prema radu poseban oblik ovog
osamostaljenja koji oni imaju prema najamnom radu, svojstvo nerazdvojno
od njih kao stvari, kao materijalnih uslova za proizvodnju, karakter koji im
nuno pripada kao elementima proizvodnje, koji im je imanentno urastao.
Njihov socijalni karakter, odreen odreenom istorijskom epohom u kapi-
talistikom procesu proizvodnje, jeste stvaran karakter koji im je od prirode
priroen, tako rei od venosti, kao elementima procesa proizvodnje." (MED
23, str. 686)
Drutvena odreenja oblika najamni rad, kapital i vlasnitvo nad
zemljom, naizgled se podudaraju s materijalnim uvjetima proizvodnje rad,
sredstava za proizvodnju i zemlja, tako da je svaki radni proces zapravo uvi-
jek ve kapitalistiki proces proizvodnje. Marx stoga govori o "objektivaciji
odnosa proizvodnje"77 (MED 23, str. 690): na odnosima proizvodnje se vie
ne vidi da se radi o odreenim historijskim odnosima izmeu ljudi, nego
se ini da oni imaju objektivno utemeljenje u samoj injenici da se uope
proizvodi.
Nadnica, profit i renta stoga se ine kao nita drugo nego dijelovi
vrijednosti proizvoda koji proizlaze iz djelovanja najamnog rada, kapitala i
vlasnitva nad zemljom. Fundamentalna je pritom transformacija vrijednosti
radne snage u "vrijednost rada" (usp. poglavlje 4.5): upravo zato to se s nad-
nicom prividno plaa "vrijednosti rada", preostali dijelovi vrijednosti profit

76 Kod samostalnih zanatlija ta je podjela dodue opozvana, ali se tu ini kao sluajno podudaranje
neega to je zapravo odvojeno.
77 Prijevod izmijenjen. U srpskohrvatskom prijevodu treeg toma Kapitala (MED 23) "Versachlichung"
je prevedeno kao "postvarenje", to je inae i prijevod za "Verdinglichung" u prvom tomu. No kako se
ovdje ne radi o tome da drutveni odnosi poprimaju oblik stvari (kao primjerice u fetiizmu robe),
nego da se drutveno i historijski specifine karakteristike kapitalistikih odnosa proizvodnje pojavljuje
kao objektivna svojstva svakog proizvodnog procesa, ini nam se da to jasnije dolazi do izraaja s rijei
"objektivirati", koja dijeli korijen s "objektivno" iz nastavka reenice (analogno "Versachlichung" i
"sachlich" u originalu). (nap. ur.)

179
i renta mora da proizlaze iz druga dva "faktora Nadnica, profit i renta stoga
se ine kao nita drugo nego dijelovi vrijednosti proizvoda koji proizvodnje",
kapitala i vlasnitva nad zemljom. A budui da se robe ne razmjenjuju po
njihovim vrijednostima, nego po njihovim cijenama proizvodnje, taj se privid
ni ne moe razrijeiti na pojedinanoj robi. Izmeu utroenog rada te pros-
jenog profita i rente naizgled ne postoji nikakva veza: profit (u normalnim
okolnostima) ovisi o veliini kapitala, bez obzira na to je li zaposleno puno
ili malo radnika, a renta ovisi o tome koja zemlja i koliko zemlje se koristi.
Kapital profit/kamata, vlasnitvo nad zemljom renta, rad nadnica;
to "trojstvo", kao izraz tobonje povezanosti vrijednosti s njihovim izvorima,
Marx naziva "trinitarnom formulom". Prema Marxu, u njoj je "usavrena
mistifikacija kapitalistikog naina proizvodnje, postvarenje drutvenih
odnosa, neposredna sraslost materijalnih odnosa proizvodnje s njihovom
istorijsko-socijalnom odreenou: zaarani, izvrnuti i na glavu postavljeni
svet gde Monsieur le Capital i Madame la Terre, kao socijalni karakteri i
istovremeno neposredno kao iste stvari, vode vrzino kolo" (MED 23, str.
690).
"Kapital" i "zemlja" u kapitalistikom drutvu poprimaju sline
magine sposobnosti kao drveni ili tkaneni feti u navodno primitivnim
drutvima. I ljudi u graanskom drutvu stoga ive u "zaaranom" svijetu, u
kojemu dolazi do "personifikacije stvari": subjekti drutvenog procesa nisu
ljudi, nego robe, novac i kapital. Pritom se nipoto ne radi samo o "lanoj
svijesti". Drutvena praksa kapitalistikog drutva je ono to uvijek iznova
proizvodi osamostaljenje "faktora proizvodnje", a drutvene veze konstituira
kao objektivnu nunost od koje pojedinci mogu pobjei jedino pod prijet-
njom ekonomske propasti. Utoliko personificirane stvari itekako posjeduju
materijalnu silu.
Fetiizmu drutvenih odnosa podlijeu svi lanovi graanskog
drutva. Taj se fetiizam manifestira u "objektivnim oblicima miljenja" koji
strukturiraju percepciju svih lanova drutva (usp. poglavlje 3.8). Ni kapitalisti
ni radnici nisu u privilegiranoj poziciji da izbjegnu fetiizam.
No fetiizam ipak nije u potpunosti zatvoren mehanizam zasljepljivanja
iz kojega nema izlaza, nego predstavlja strukturnu pozadinu koja je dodue
uvijek prisutna, ali na pojedince djeluje razliitim intenzitetom, a moe se
probiti iskustvom i refleksijom.

180
10.2 EKSKURS O ANTISEMITIZMU

U predgovoru Kapitalu Marx pie da on "kapitalistu i zemljoposednika" ne

slika "ni najmanje u ruiastoj svetlosti", ali da se radi o osobama samo utoliko
to su one "olienje ekonomskih kategorija", te se stoga ne moe raditi o tome
da se "na pojedinca [moe baciti] odgovornost za prilike ija je on socijalna
tvorevina, ma koliko se on subjektivno moda i uzdizao iznad njih" (MED
21, str. 17). Kao to smo ve pokazali (usp. poglavlja 4.2 ili 5.2), ekonomski
akteri slijede racionalnost koja im je nametnuta ekonomskim odnosima. Tako
konstantni pokuaji kapitalista da poveaju oplodnju kapitala (obino) nije
rezultat "pretjerane pohlepe za profitom" pojedinanih kapitalista; konkurencija
je ta koja pojedinane kapitaliste prisiljava na takvo ponaanje, pod prijetnjom
ekonomske propasti. Svi, ak i oni koji od kapitalizma profitiraju, samo su
kotaii jednog golemog mehanizma. Kapitalizam se ispostavlja kao anonimni
stroj koji nema upravljaa koji bi ga usmjeravao svojom voljom i kojega bi se
moglo proglasiti odgovornim za razaranja koja taj stroj uzrokuje. eli li se
tim razaranjima stati na kraj, nije dovoljno kritizirati kapitaliste, potrebno
je ukinuti kapitalistike strukture u njihovoj cijelosti.
No zbog njemu svojstvenog "olienj[a] [personifikacije] stvari i post-
varenj[a] odnosa proizvodnje" (MED 23, str. 690), kapitalizam kao cjelina,
ini se, postaje uvelike imun na kritiku. Poto kapitalistiki stroj naizgled
nije nita drugo do najnapredniji oblik drutvenog ivotnog procesa (da se
drutvena odreenja oblika vie ne mogu razlikovati od njihovog materijalnog
sadraja upravo je ono to je izraeno trinitarnom formulom), drutvo tom
stroju uope ne moe utei; od podreivanja navodno neizbjenim "objek-
tivnim nunostima" je, ini se, nemogue pobjei; s njima se jednostavno
moramo pomiriti.
S obzirom na neprihvatljive i destruktivne uinke kapitalizma njegov
krizama proet razvoj, koji je za ivotne perspektive pojedinanog ovjeka
esto katastrofalan, njegovo konstantno dovoenje u pitanje svih ivotnih
odnosa uvijek iznova dolazi do borniranih oblika negacije fetiizma: trae
se "krivci" iza anonimnog kapitalistikog stroja, koje bi se moglo okriviti
za svu tu bijedu. eli se utjecati na njihovo djelovanje, a u ekstremnim bi
sluajevima trebali i ispatati za sva nedjela koja im se pripisuje. Tako u

181
razliitim kapitalistikim drutvima uvijek iznova moemo uoiti personal-
izaciju fetiistikih odnosa. Tome pripada i antisemitizam, koji se, meutim,
ne moe reducirati na iskljuivo takvu personalizaciju.78
Marx se u Kapitalu ne bavi ni personalizacijom ni antisemitizmom.
Ipak, u ovom emo se dijelu posvetiti tim fenomenima polazei od Marxove
analize fetiizma. No pritom dolazimo do granica prikaza kapitalistikog
naina proizvodnje "u njegovom idealnom presjeku": ni personalizacija ni
antisemitizam se ne mogu "izvesti" iz kategorija kritike politike ekonomije.
Personalizacija kapitalistikih odnosa moe imati sasvim razliite oblike
ovisno o historijskom kontekstu i specifinim drutvenim strukturama, a
pritom i vie tih oblika moe postojati istovremeno.
"Kapitaliste" kao cjelinu rijetko se krivi za bijedu koju kapitalizam u
nekom datom trenutku prouzrokuje. Previe je oito da su i kapitalisti esto
samo oni koji nemaju drugog izbora nego se pokoravati "zahtjevima trita"
ako ne ele propasti. To naizgled vrijedi naroito za male i srednje kapitaliste,
dok se velikim koncernima i "monopolima" itekako pripisuje mo izmicanja
tim zahtjevima, odnosno, mo da ih zapravo i stvaraju. Rezultat toga je onda
razlikovanje izmeu dobrog kapitalizma malih i loeg, nesavjesnog, eksploa-
tatorskog kapitalizma velikih, pri emu potonji navodno predstavljaju one
koji iz pozadine vuku konce itavog sustava.
Jedna druga varijanta personalizacije svodi se na fokusiranje na "ban-
ke" (eventualno i na "pekulante"), koje putem kredita i dionikog vlasnitva
kontroliraju veliki broj poduzea, to ih onda ini potajnim upravljaima
cijele ekonomije. Tu se onda dobrom, industrijskom produktivnom kapitalu
suprotstavlja lo i pohlepan financijski kapital.
Te personalizacije svoj temelj imaju u itekako realnim razlikama:
konkurencija i manevarski prostor malog poduzea u pravilu izgledaju
sasvim drugaije od onih velikih poduzea; izmeu banaka i industrijskih
poduzea po mnogim pitanjima postoje znaajne razlike u interesima. A nije
teko pronai vie nego dovoljno primjera efova velikih poduzea i banaka
koji svoju poziciju moi pokuavaju iskoristiti. No ak ni velika poduzea i

78 Pojmove personifikacije (Personifikation), personificiranja (Personifizierung) i personalizacije (Per-

sonalisierung) u ovom kontekstu treba precizno razlikovati: personifikacija znai da neka osoba samo
vri logiku neke stvari (kapitalist kao personifikacija kapitala); personificiranje neke stvari znai da se
toj stvari pripisuju karakteristike osobe (kapital se pojavljuje kao samostalan subjekt); personalizacija
znai da se drutvene strukture reduciraju na svjesno djelovanje osoba.

182
velike banke ne mogu zauvijek izbjei prisilne zakone ekonomskog sustava
posredovanog vrijednou. Velikim se koncernima, bankama i pekulantima
esto predbacuje da na umu imaju jedino vlastiti profit. Samo: u kapitalizmu
se, i to pod prinudom konkurencije, upravo o tome i radi, i to kod svakog
kapitalista, bio on velik ili mali.

Poseban oblik personalizacije zbiva se u antisemitizmu. Tu se idovima ("den

Juden"), s jedne strane, pripisuje ekonomska orijentacija prema novcu i dobiti,
iji korijeni navodno lee u njihovoj naravi ili nakon pojave "rasnih teorija"
u 19. stoljeu njihovoj "rasi", a s druge strane, bezuvjetna tenja k moi, sve
do razine svjetske dominacije, koja je navodno dobrim dijelom ve i ostvarena.
Mrnje prema idovima i njihovih progona bilo je i u predgraanskim
drutvima, prije svega tijekom europskog srednjeg vijeka. Meutim, izmeu
srednjovjekovne mrnje prema idovima i antisemitizma 19. i 20. stoljea
postoje jasne razlike. Mrnja prema idovima od Kriarskih je ratova (prvi
se dogodio 1096.) sadravala jaku religijsku komponentu. idove se dodue
ve i ranije psovalo "ubojicama boga" zbog razapinjanja Isusa, no s kriar-
skim pohodima ta je optuba stekla novu kvalitetu: rairilo se miljenje da
bi te "ubojice boga" zapravo trebalo ubiti, isto kao i "muhamedance" koji su
okupirali "Svetu Zemlju". U istom je periodu postroena zabrana kranima
da uzimaju kamate (III. Lateranski koncil 1179.), dok je idovima zabranjeno
da se bave cijelim nizom zanimanja (IV. Lateranski koncil 1215.). Ako se nisu
htjeli preobratiti na kranstvo, idovima su kao zanimanja preostajali prije
svega trgovina i posuivanje novca.
U predgraanskim su drutvima dodue postojali i razmjena i novac,
ali su igrali samo podreenu ulogu. Eksploatacija i dominacija manifestirali
su se u izravnim, personalnim odnosima sile i ovisnosti (ovisnost robova o
njihovim vlasnicima, seljaka i kmetova o feudalcima itd.). irenje razmjene
i novca podrivalo je predgraanske odnose i pritom poveavalo bijedu na-
jniih slojeva: pad u bijedu esto bi zapoinjao sa zaduivanjem kod sitnog
zajmodavca.
Plemstvo i kneevi esto su koristili usluge velikih idovskih banka-
ra. Potonji bi dodue zauzvrat stekli privilegiran status na dvoru, ali bi vrlo
brzo postali i objekti ope zavisti, pa bi ih se krivilo i za politike i financijske
potekoe.

183
 idovi ni u srednjem ni u novom vijeku nisu bili jedini koji su se
bavili trgovinom i iznajmljivanjem novca, ali su zato stoljeima zbog obve-
zujuih odjevnih propisa, ivota u getima i nesudjelovanja na kranskim
sveanostima i proslavama bili jasno prepoznatljivi kao "strana" grupa. Zbog
toga ih je bilo lako identificirati s razornom moi novca i kamate, neovisno
o tome je li netko osobno bio pogoena uincima tih sila i da li je uope
imao ikakvog kontakta sa idovima. idovi su tako postali objekt iroko
rasprostranjene mrnje, koju su dodatno potpirivale divlje glasine, poput
one o ritualnom ubijanju kranske djece. Od visokog srednjeg vijeka, ta si
je mrnja uvijek iznova davala oduka u pogromima i protjerivanjima, esto
i uz odobravanje crkve, kneeva ili gradskih viih slojeva. I pripadnici viih
i pripadnici niih slojeva u procesu bi prisvajali idovsko vlasnitvo.
Za moderni antisemitizam religijski moment ne igra bitnu ulogu. U
sve vie sekulariziranom svijetu, "pogrena" religija vie ne moe biti presudan
kriterij. No ono to se idovima pripisuje kao ekonomsko ponaanje, naime,
da ih zanimaju jedino novac i profit, da im mo novca omoguuje da sami
ne moraju raditi, nego da mogu ivjeti od rada drugih, sada poprima sasvim
novu teinu. Novac, oplodnja kapitala, maksimiranje profita i kamata, nisu
vani samo na rubovima drutva, nego su konstitutivni za kapitalistiki nain
proizvodnje. Time se i antisemitizam graansko-kapitalistikih drutava
fundamentalno razlikuje od svih drugih oblika diskriminacije, predrasuda i
stereotipa. I u graanskim i u predgraanskim drutvima diskriminirane su i
diskriminiraju se i druge grupe, kojima se pripisuju posebni oblici ponaanja
ili sposobnosti (posebna prepredenost, agresivna seksualna potencija itd.). Ali
samo se u modernom antisemitizmu centralni konstitutivni principi drutva
projiciraju "prema vani", na "stranu" drutvenu grupu.79 Projekcija se pritom
ne ograniava samo na ekonomsku sferu, nego se i kulturne karakteristike
modernog graanskog drutva (intelektualizam, mobilnost itd.) dispropor-
cionalno pripisuje idovima i istovremeno odbacuje kao dekadentne.
Naposljetku, i "stranost" koja idove karakterizira u antisemitskom
miljenju ima status principijelne "stranosti", koja stoji nasuprot svakog oblika

79 U usporedbi s tim, injenica da se s pojavom "rasnih teorija" u kasnom 19. stoljeu antisemitizam
poeo opravdavati "rasnom" logikom, kao karakteristika antisemitizma mi se ini od manjeg znaaja.
Rekao bih da to prije treba pripisati devetnaestostoljetnoj slijepoj vjeri u znanost: antisemitizam je
time trebao dobiti znanstveno pokrie. U svakom sluaju, moderni je antisemitizam funkcionirao i
prije pojave "rasnih teorija" i nakon njihovog diskreditiranja.

184
zajednice. Iako je, primjerice, i Turin u Njemakoj stranac, on je to samo
zato to (navodno) pripada drugoj zajednici. No idove se u antisemitizmu
ne percipira jednostavno kao pripadnike druge zajednice, nego kao one koji
kvare i unitavaju svaku vrstu zajednice.
Ograniimo li se na ekonomiju, antisemitske stereotipe s gledita
teorije vrijednosti moemo locirati na razliitim razinama: iz pretkapitalistikih
odnosa naslijeene predodbe o "sitniavoj idovskoj dui", koja u trgovanju
juri jo i najsitniju prednost, dok kao "lihvar" bez milosti dunike tjera u
propast, u principu ne nadilaze (i kada se radi o kamati) razinu jednostavne
cirkulacije robe i novca. Sila u novcu osamostaljene vrijednosti, koja stoji
nasuprot konkretnom radu i upotrebnoj vrijednosti, projicira se na idove,
kao sila koja iz njih proizlazi. Ono to se tu personalizira jest neshvaeni feti
novca.
Suprotstavljanje "stvaralakog" (produktivnog, ne-idovskog) i "paraz-
itskog" (neproduktivnog, idovskog) kapitala, koje je naroito propagirao
nacionalsocijalizam, a u kojemu onda potonji preko banaka i burzi navodno
davi ovaj prvi, pomie proturjeje izmeu u novcu osamostaljene vrijednosti
i konkretnog rada na razinu itavog procesa kapitalistike reprodukcije. Tu
se personalizira feti kapitala u njegovom najrazvijenijem obliku kao kam-
atonosni kapital. U poglavlju 8.1 smo pokazali kako kamata, kao naizgled
izvoran plod kapitala, poduzetniku dobit pretvara u plod poduzetnikog
rada, a time i fungirajue kapitaliste reducira na posebnu kategoriju radnika.
Personalizacija o kojoj je ovdje rije temelji se na tom prividu. Ne dovodi se u
pitanje podjela na kamatu i poduzetniku dobit, nego misteriozna sposobnost
kapitala da stvara kamatu: sada su idovi ti koji one koji stvarno rade bili
oni poduzetnici ili radnici dre u "dunikom ropstvu", dok kao neradnici
sami nisu nita drugo do "paraziti".80
Budui da antisemitsko miljenje idove identificira kao "stvarne"
kapitaliste, moe ih proglasiti odgovornima za svu bijedu i sve prevrate koje
kapitalizam donosi. No time se istovremeno ine svemonim: preko banaka
i burzi vladaju velikim poduzeima, sa svojim novcem mogu kupiti medije

80 Antisemitizam u ovom obliku temelji se na kljastoj kritici kapitalizma. No nije svaka kljasta kritika
kapitalizma (primjerice onog tipa koja u ulozi financijskih trita vidi uzrok svih bijeda kapitalizma)
automatski i antisemitska. Ipak, takve plitke kritike otvaraju prostor za nadovezivanje antisemitskim
stereotipima.

185
(to onda navodno potvruje svaki novinski lanak protiv antisemitizma),
a na koncu utjeu i na politike stranke i vlade. Istovremeno, idovi vae za
ljude bez domovine i bez korijena, ali s globalnim vezama s pripadnicima
vlastite grupe. Ta dva stereotipa, o svemoi idova i o njihovoj neukorijen-
jenost, u antisemitskom miljenju onda vode treem stereotipu: "svjetskoj
idovskoj uroti" (u koju se onda esto trpa jo i "idovski komunizam").
idovima se pripisuje da tee svjetskoj dominaciji i da su se tom cilju ve
i znaajno pribliili. Sve prijetnje koje dolaze od anonimnih, nepojmljivih
moi, od novca, kapitala, svjetskog trita, sada dobivaju lice kao prijetnja
"svjetskog idovstva".
No s tim openitim odreenjem antisemitizma nita jo nije reeno
o tome je li i koliko je antisemitizam doista rasprostranjen. Da personal-
izacija kapitalistikih odnosa pojedincima koji zbog tih odnosa pate donosi
potencijalno rastereenje, jo ne znai da oni za tim rastereenjem i poseu.
No ako to i ine, to jo ne znai da personalizacija uvijek mora imati an-
tisemitski karakter.81 A naroito je potrebno naglasiti da na openitoj razini
argumentacije Marxova Kapitala, na kojoj se ovdje iznesene misli kreu, nisu
mogui iskazi o tome koje konkretne drutvene uinke antisemitizam ima i
koliki su razmjeri tete koju ini.82

10.3 KLASE, KLASNA BORBA I POVIJESNI DETERMINIZAM

Mnoge struje tradicionalnog marksizma Marxovu su analizu kapitala prven-

stveno shvaale kao klasnu analizu, kao istraivanje borbe izmeu buroazi-
je i proletarijata. Za veinu dananjih konzervativaca i liberala pojmovi
"klase", a naroito "klasne borbe", vae kao "ideoloki", to hoe rei kao
"neznanstveni". U pravilu, te pojmove veinom koristi ljevica. No govor o
klasama nipoto nije specifian samo za Marxa. Ve prije Marxa, graanski
su povjesniari govorili o klasama i klasnoj borbi, a jo David Ricardo, na-
jvaniji predstavnik klasine politike ekonomije, istaknuo je fundamentalno

81 Zato je sasvim plauzibilno osvrnuti se na psihike strukture stvorene graanskim drutvom ako se
eli dobiti detaljnije uvide u problem irenja antisemitizma. No tom debatom, koju su jo 1930-ih
pokrenuli Horkheimer i Adorno, ali i Wilhelm Reich, ovdje se ne moemo baviti.
82 Moishe Postone ne uspijeva odoljeti opasnosti takve brzoplete jednoznanosti kada u tekstu "Nacio-
nalsocijalizam i antisemitizam" sugerira izravan i neizbjean put od fetia robe do Auschwitza.

186
suprotstavljene interese triju velikih klasa kapitalistikog drutva (kapitalisti,
zemljoposjednici, radnici).
Za Marxa su klase i klasna borba inile centralno polazite prije
svega u Komunistikom manifestu (1848). Tamo odmah na poetku nalazimo
poznatu reenicu: "Istorija svakog dosadanjeg drutva jeste istorija klasnih
borbi." (MED 7, str. 380) U pismu svome prijatelju Josephu Weydemeyeru,
Marx je 1852. saeo u emu vidi vlastiti doprinos klasnoj teoriji. Naglaava
da nipoto nije otkrio postojanje klasa ili klasne borbe, ali je pokazao da
(1.) "je postojanje klasa povezano samo s odreenim povijesnim razvojnim
fazama produkcije; 2. da klasna borba nuno vodi do diktature proletarijata;
3. da ta diktatura ini samo prijelaz do uklanjanja sviju klasa i do besklasnog
drutva" (MED 35, str. 463); rije "diktatura" ovdje ne znai autoritarni oblik
vladavine, nego jednostavno klasnu vladavinu, neovisno o njenom politikom
obliku. Toke 2. i 3. zvue vrlo deterministiki; ini se kao da povijest voena
klasnom borbom stremi odreenom cilju, to je koncepcija koju se moe
nai i u Komunistikom manifestu.
U Kapitalu, Marx uvijek iznova govori o klasama, ali ne nalazimo
pokuaj sistematinog prikaza, pa ak ni definiciju. Tek na samome kraju
treeg toma, Marx je zapoeo odlomak o klasama, no upravo tu se rukopis
prekida ve nakon nekoliko reenica. Iz tog rasporeda moemo zakljuiti
da sistematino razmatranje klasa nije pretpostavka Marxova prikaza, nego
rezultat koji treba doi na njegovom kraju.
U nastavku neemo spekulirati o tome to je sve Marx moda nam-
jeravao uvrstiti u nenapisani odlomak o klasama. Umjesto toga, na temelju
prethodnih poglavlja emo pokuati saeti to o klasama i klasnoj borbi uope
moemo rei. Odlomak koji slijedi stoga uvelike ovisi o koncepciji kritike
politike ekonomije kakvu smo skicirali u ovoj knjizi (za opseniji uvod u
Marxovu klasnu teoriju usp. Kler/Wienold 2001, str. 199 i dalje; za razliita
shvaanja klasne teorije usp. npr. priloge u Fantmas br. 4, 2003., kao i moju
raspravu s Karlom Reitterom: Karl Reitter 2004, Heinrich 2004a).
O drutvenim klasama moemo govoriti u dva razliita znaenja.
U strukturnom smislu klase se odreuju mjestom u drutvenom procesu
proizvodnje. Utoliko, netko moe pripadati odreenoj klasi, a da toga nije
ni svjestan. Od toga treba razlikovati klase u historijskom smislu. U tom
se sluaju radi o drutvenim skupinama koje se u odreenim historijskim

187
situacijama same shvaaju kao klase koje se razlikuju od drugih klasa, a
pripadnici odreene klase posjeduju zajedniku "klasnu svijest".
U Kapitalu, Marx pojam klase koristi preteno u strukturnom smislu.
Primjerice kada utvruje da u temelju kapitalistikog odnosa lei odreeni
klasni odnos: vlasnik novca i sredstava za proizvodnju, s jedne strane, i u
dvostrukom smislu "slobodni" radnici i radnice, s druge strane (usp. poglavlje
4.3). Srednjim klasama ili malograanstvom Marx naziva skupine koje nisu
ni kapitalisti ni proleteri, prije svega samozaposlene poput obrtnika, sitnih
trgovaca ili seljaka.
Klase u strukturnom smislu ne smijemo identificirati s njihovim
historijskim manifestacijama: kapitalist ne mora nuno puiti cigare i imati
ofera, kao to se ni proletere ne moe svesti na industrijske radnike koji ive
u radnikim naseljima. Nestajanje takvih stereotipa nije dokaz o nestanku
klasa, nego samo dokaz promjene njihovog historijskog oblika.
Tko u strukturom smislu pripada kojoj klasi nije mogue odrediti
ni formalnim karakteristikama, poput primjerice najamnim odnosom, nego
iskljuivo mjestom u procesu proizvodnje. Tonije reeno: moe se odrediti
samo na razini "itavog procesa kapitala", do koje Marx dospijeva tek u treem
tomu Kapitala, gdje se ve pretpostavlja jedinstvo procesa proizvodnje i
procesa cirkulacije (usp. poetak 7. poglavlja). Na toj razini postaje jasno da
o klasnoj pripadnosti nipoto ne odluuje samo posjedovanje ili neposjedo-
vanje sredstava za proizvodnju. Predsjednik uprave dionikog drutva moe
formalno biti najamni radnik, ali on je zapravo "fungirajui kapitalist", raspo-
lae kapitalom (ak i ako nije njegovo vlasnitvo), organizira eksploataciju,
a njegova se "plaa" ne ravna prema vrijednosti njegove radne snage, nego
prema proizvedenom profitu. Nasuprot tome, mnogi su samozaposleni (koji
moda ak i posjeduju neka sitna sredstva za proizvodnju) i dalje proleteri,
koji de facto ive od prodaje svoje radne snage, samo to se to moda odvija
u jo gorim uvjetima nego u formalnom najamnom odnosu.
Uvjeti ivota (dohodak, obrazovanje, sve do prosjene ivotne dobi)
strukturno odreenih klasa "buroazije" i "proletarijata" i danas se dodue
znaajno razlikuju, ali i unutar "proletarijata" postoji irok raspon ivotnih
realnosti (po pitanju rada, dohotka, obrazovanja, kao i u obrascima ponaanja
po pitanju slobodnog vremena i potronje). Prema tome, da li e zajednika
klasna pozicija nuno rezultirati zajednikom svijesti ili djelovanjem, da li e

188
se strukturno odreena klasa formirati u historijsko-drutvenu klasu, nipoto
nije izvjesno: to se moe dogoditi, ali i ne mora.
No ak i onda kada se (strukturno odreeni) proletarijat ili dijelovi
proletarijata formiraju u historijsku klasu i razviju klasnu svijest, to ne znai
da uz to klasna svijest automatski ukljuuje i predodbu o emancipacijskom
nadilaenju kapitalistikih odnosa. ak ni klasno svjesni proletarijat nije
automatski "revolucionaran".
U kapitalistikom procesu proizvodnje buroazija i proletarijat stoje
direktno jedno nasuprot drugoga; tek eksploatacija proletarijata omoguuje
egzistenciju kapitala kao samooploujue vrijednosti. Konkretni uvjeti u
kojima se ta oplodnja kapitala odvija uvijek su predmet borbe: vrijednost
radne snage mora biti dovoljna za normalnu reprodukciju, ali to tono vai
kao "normalno" ovisi i o tome koje zahtjeve radnika klasa uspijeva namet-
nuti (usp. poglavlje 4.4). Jednako tako, predmet borbe su i duina radnog
vremena (usp. poglavlje 5.1) i uvjeti u kojima se proces proizvodnje odvija
(usp. poglavlje 5.4). Utoliko s kapitalistikim odnosom uvijek postoji i klas-
na borba, zvala se ona tako ili ne. A posebno klasna borba moe dovesti do
razvoja klasne svijesti kod onih koji se bore, no pritom, ovisno o historijskim
okolnostima, moe poprimiti vrlo razliite oblike.
Klasne borbe ne preuzimaju iskljuivo oblik neposredne konfrontacije
izmeu buroazije i proletarijata, one se mogu odnositi i na dravu, koja onda
svojim zakonima ima utvrditi ili ukloniti odreene pozicije (ograniavanje
radnog vremena, zatitu od otkaza, socijalno osiguranje itd.). Meutim, klasni
konflikti nisu jedini oblik sukoba u kapitalistikim drutvima. Za drutveni
su razvoj od znaajne vanosti i konflikti oko rodnih pozicija, rasistike
represije ili odnosa prema migracijskim pokretima.
Tradicionalni je marksizam klasne konflikte esto smatrao jedinim
doista vanim drutvenim sukobima. Talijanski "operaizam", radikalno lijeva
struja nastala 1960-ih, u klasnim je borbama vidio ak i odluujui faktor
kapitalistikih kriza. Nije sporno da uspjeno nametanje zahtjeva radnike
klase moe pojaati ili ak izazvati krize. ak i graanski ekonomisti, poput
suvremenih neoklasiara, upuuju na to, kada kao uzroke kriza i nezapos-
lenosti navode visoke nadnice, prejake sindikate i (radnitvu pretjerano
sklonu) regulaciju trita rada. Razmjeri i oblici klasnih borbi bez sumnje su
vani za analizu razvoja kapitalizma u odreenoj zemlji tijekom odreenog

189
historijskog perioda. No kada se na nivou prikaza kapitalistikog naina
proizvodnje "u njegovom idealnom presjeku" (tj. na razini prikaza Marxova
Kapitala, usp. poglavlje 2.1), krize svodi na klasnu borbu, promauje se pre-
sudna toku Marxove teorije krize. Jer Marx je htio pokazati upravo to da
postoje kapitalu imanentne tendencije ka krizama, koje, potpuno neovisno
o stanju klasne borbe, dovode do kriza. A to znai da bi do kriza dolo ak i
kada bi se klasna borba u potpunosti primirila.
Klasne borbe su prije svega borbe unutar kapitalizma: proletarijat se
bori za svoje uvjete ivota kao proletarijat, radi se o viim nadnicama, boljim
radnim uvjetima, propisima i pravnoj regulaciji itd. Utoliko klasne borbe
nisu nikakav znak osobite slabosti kapitala ili ak nadolazee revolucije, nego
normalan oblik kretanja antagonizma izmeu buroazije i proletarijata. I
obrazloenje iznesenih zahtjeva radnitva veinom ostaju u okvirima koje
definira trinitarna formula: ako se zahtijeva "pravedna" nadnica, onda je u
temelju tog zahtjeva upravo iracionalnost najamnog oblika (naime, uvjerenje
da nadnica plaa vrijednost rada, a ne vrijednost radne snage, usp. poglavlje
4.5), za koju je ve Marx utvrdio da je temelj svih predodbi o pravednosti i
radnika i kapitalista (MED 21, str. 474). A to e rei: kada ljudi u graanskom
drutvu bilo radnici i radnice, bilo kapitalisti pokuavaju osvijestiti vlas-
tite interese, onda to prije svega ine u okviru fetiiziranih oblika miljenja
i spoznaje koji vladaju svakodnevnom svijeu.
No klasne borbe posjeduju i vlastitu dinamiku. Mogu voditi proces-
ima uenja i radikalizacije uslijed kojih e se kapitalistiki sustav u cjelini biti
doveden u pitanje. Fetiizam, naposljetku, ipak nije neprobojan. Naroito u fazi
ustanovljavanja modernog industrijskog kapitalizma, na borbe proletarijata
se esto reagiralo brutalnom dravnom represijom (primjerice zabranom
sindikata i trajkova, progonom aktivista), to je, meutim, esto samo do-
datno osnailo procese radikalizacije. U usporedbi s 19. i ranim 20. stoljeem,
ta vrsta izravne represija u mnogim je zemljama bitno smanjena (ali u nizu
zemalja jo uvijek igra itekako bitnu ulogu). Danas u vodeim kapitalistikim
zemljama postoji manje ili vie snana zakonska regulacija oblika u kojima
se direktno sueljavanje izmeu buroazije i proletarijata ima odvijati: klasna
se borba dodue smije odvijati, ali ne smije u pitanje dovesti sustav u cjelini
(tako se, primjerice, u Njemakoj pravo na trajk i na udruivanje zakonski
garantira, ali isto tako i pravo poduzetnika na spreavanja pristupa radnom

190
mjestu; garantira se i autonomija kolektivnog pregovaranja, ali su zabran-
jeni politiki trajkovi). A to hoe rei da su odreeni oblici borbe uvelike
osloboeni upliva izravne dravne represije, ali su zato drugi utoliko stroe
zabranjeni.

U povijesti marksizma esto su se donosila dva pogrena zakljuka u vezi

s klasama i klasnom borbom. Kao prvo, zakljuivalo se da klasni poloaj
prije ili poslije nuno mora dovesti do razvoja klasne svijesti; kao drugo,
pretpostavljalo se da ta klasna svijest sadrajno mora biti manje ili vie "rev-
olucionarna". Zbog toga se nerijetko svaka pojava klasne borbe tumaila kao
najava skoranjeg konanog revolucionarnog obrauna. Pretpostavljalo se da
e se proletarijat u tijeku razvoja kapitalizma nuno razviti u klasno svjesnu,
revolucionarnu klasu. U povijesti je dodue bilo pojedinanih situacija u kojima
su dijelovi proletarijata djelovali revolucionarno, ali takve situacije nisu bile
rezultat neke ope tendencije razvoja proletarijata u revolucionarnu klasu,
nego izraz konkretnih historijskih okolnosti (primjerice, u Njemakoj 1918.,
izgubljeni rat i gubitak legitimiteta dotad dominantnih aristokratsko-vojnih
krugova). Revolucionarna orijentacija dijela proletarijata stoga je uvijek bila
privremeni fenomen.
Mnoge marksistike "klasne analize" koje su se fokusirale na pitanje
"tko pripada proletarijatu?" polazile su od predodbe o nunom razvoju pro-
letarijata u revolucionarnu klasu. Vjerovalo se da se s analitiki odreenim
proletarijatom pronalo i "revolucionarni subjekt". A ako realni proleteri
nisu bili sasvim naisto o vlastitoj ulozi, trebalo im je priskoiti u pomo
najee putem "partije radnike klase", to je titula oko koje je u pravilu
cijeli niz razliitih kandidata vodio ogorene meusobne bitke.
I kod samog Marxa moemo pronai oba navedena pogrena zak-
ljuka i na njima izgraeno deterministiko shvaanje povijesti, posebno u
Komunistikom manifestu dakle, upravo u onom tekstu koji je igrao tako
vanu ulogu u tradicionalnom marksizmu i razliitim radnikim partijama.
U Kapitalu je Marx bitno oprezniji. No i tu nailazimo na jeku ra-
nijeg historijskog determinizma. Na kraju prvog toma Marx ukratko, na tri
stranice, skicira "historijsku tendenciju kapitalistike akumulacije" (tako glasi
i naslov odjeljka). Marx tu prvo saima uspon kapitalistikog naina proiz-
vodnje kao eksproprijaciju pojedinanih malih proizvoaa (sitnih seljaka

191
i obrtnika). Tijekom tzv. "prvobitne akumulacije", oni gube svoje vlasnitvo
nad sredstvima za proizvodnju, pa su prisiljeni prodavati svoju radnu snage
kapitalistima. Tada na temelju kapitalistikog naina proizvodnje zapoinje
fundamentalna transformacija procesa proizvodnje: iz malih pogona nastaju
veliki, dolazi do koncentracije i centralizacije kapitala, sustavno se primjenjuju
znanost i tehnologija, sredstva za proizvodnju se ekonomiziraju, a nacionalne
se ekonomije integriraju u svjetsko trite. Marx tada nastavlja: "Sa stalnim
opadanjem broja kapitalistikih magnata koji nasilno prisvajaju i monop-
olizuju sve prednosti tog preobraajnog procesa, raste masa bede, pritiska,
ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolt radnike klase, koja stalno
nabujava i koju sam mehanizam kapitalistikog procesa proizvodnje koluje,
ujedinjuje i organizuje. Monopol kapitala postaje okov za nain proizvodnje
koji je s njim i pod njim procvetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju
i podrutvljenje rada dostiu taku na kojoj vie ne mogu podnositi svoju
kapitalistiku ljusku. Ona se razbija. Kuca poslednji as kapitalistike privatne
svojine. Eksproprijatori bivaju eksproprisani." (MED 21, str. 672)
U toj se skici razvoj proletarijata u revolucionarnu klasu i ruenje
vladavine kapitala ine neizbjenim procesima. Na istom mjestu Marx u fus-
noti citira Komunistiki manifest, gdje se o buroaziji govori: "Njena propast
i pobeda proletarijata podjednako su neizbeni" (MED 21, str. 673, fusnota
252).
U ranim danima radnikog pokreta, takve su poruke itekako rado
primane, jer tu se predviao kraj onog istog graanskog drutva u kojemu se
svakodnevno moglo iskusiti i iskljuenost i ponienja. U socijaldemokratskoj
tampi prije Prvog svjetskog rata, ali i kasnije, u komunistikoj, taj se tri
stranice dugi odlomak iz prvog toma Kapitala esto tiskao i citirao, to je
onda i znaajno utjecalo na predodbe o sadraju Marxove analize.
No te prognoze ne proizlaze ni iz Marxovih vlastitih istraivanja.
Nije jasno do koje mjere je monopol kapitala doista postao "okov za nain
proizvodnje koji je s njim i pod njim procvetao". Da ekstremno nejednaka
raspodjela plodova i socijalnih trokova kapitalistikog razvoja nije nikakva
prepreka kapitalistikom razvoju, nego predstavlja za njega specifian oblik
kretanja, to je upravo Marxova analiza jasno pokazala. Nadalje, injenica da
proletarijat kao rezultat uspona kapitalistikog naina proizvodnje brojano
raste i da ga krupna industrija u odreenom smislu "ujedinjuje" i "koluje"

192
(do te mjere da proletarijat mora biti na neki nain sindikalno i politiki
organiziran da bi uope egzistirao kao proletarijat) dodue jest tona, no
predodba da to neminovno vodi formiranju revolucionarne klase nipoto
ne proizlazi iz Marxove analize. Upravo suprotno, Kapital nam prua uvide
koji omoguuju da razumijemo zato su revolucionarni razvoji tako rijetki,
zato "pobuna" o kojoj je u gornjem citatu rije ne vodi odmah i u borbu
protiv kapitalizma: s analizom fetiizma, iracionalnosti najamnog oblika i
trinitarne formule, Marx je pokazao kako kapitalistiki nain proizvodnje
proizvodi sliku samoga sebe, sliku u kojoj su drutveni odnosi postvareni,
u kojoj kapitalistiki odnosi proizvodnje naizgled proizlaze iz uvjeta svake
proizvodnje, tako da ni o emu drugome ni ne moe biti rije, osim o prom-
jenama unutar kapitalistikih odnosa. Do revolucionarnog razvoja situacije
moe doi, to nije iskljueno, ali je to sve samo ne neminovan ishod.
Marx je u navedenom odlomku izvodio historijski deterministike
zakljuke koji nisu utemeljeni u njegovom kategorijalnom prikazu. Utoliko
taj odlomak prije predstavlja izraz njegovih nada, nego rezultat njegove an-
alize; revolucionarni entuzijazam tu je nadvladao trezvenog znanstvenika.
Meutim, sam prikaz kapitalistikog naina proizvodnje ni po emu ne
ovisi o tim upitnim zakljucima. Kapital i dalje predstavlja najbolji doprinos
razumijevanju kapitalistikog naina proizvodnje. Da li e i kako taj nain
proizvodnje doi do svoga kraja nije mogue unaprijed utvrditi. Tu ne postoje
nikakve izvjesnosti, samo borba s otvorenim krajem.

193
11. DRAVA I KAPITAL

Kada je Marx krajem 1850-ih godina zapoeo iscrpnu kritiku politike

ekonomije, namjeravao je napisati i knjigu o dravi. Sveukupno je planirao
est knjiga: o kapitalu, zemljinom vlasnitvu, najamnom radu, dravi,
meunarodnoj trgovini i svjetskom tritu (usp. MED 20, str. 331). Tri toma
Kapitala po opsegu sadraja obuhvaaju otprilike prve tri knjige. Planirana
knjiga o dravi nikad nije napisana; u Kapitalu postoje samo izolirane opaske
o dravi. Odreeni openiti elementi teorije drave mogu se nai u kasnim
spisima Engelsa, u Anti-Dhringu (1878) i, prije svega, u Porijeklu porodice,
privatnog vlasnitva i drave (1884). U 20. stoljeu se meu marksistima
dodue vodila iroka debata o teoriji drave, ali ona nije rezultirala zajednikim
shvaanjem drave.83 U nastavku neemo pokuati ponuditi nikakvu saetu
"marksistiku teoriju drave". Nasuprot tome, na nekoliko fundamentalnih
toaka emo pokazati da se, polazei od kritike politike ekonomije, nipoto
ne radi samo o tome da se ponudi teoriju drave koja bi predstavljala alter-
nativu graanskoj, nego prvenstveno o kritici politike. Pritom ne mislim na
kritiku odreenih politika, nego na kritiku drave i politike kao drutvenih
oblika, tj. kao odreenog naina posredovanja drutvenih veza.

11.1 DRAVA INSTRUMENT VLADAJUE KLASE?

Vie od bilo ega drugoga, dvije su toke, kojih su se Marx i Engels dotakli,
znaajno utjecale na diskusije o teoriji drave koje su uslijedile. Prvo, govor o
"bazi" i "nadgradnji"; drugo, shvaanje drave kao instrumenta vladajue klase.
U predgovoru Prilogu kritici politike ekonomije (1859) Marx je na
otprilike jednoj i pol stranici ukratko saeo svoje openito vienje drutva.

83 Od mnotva doprinosa, ovdje emo navesti samo nekoliko njih: Lenjin (1917a), Paukanis (1924),
Gramsci (1929-35), Althusser (1970), Agnoli (1975), Poulantzas (1977), Gerstenberger (1990). Za
kratak uvod u debatu vidi Sttzle (2003).

194
Ekonomsku strukturu drutva tu je opisao kao "realnu osnovu [bazu op.
prev.] na kojoj se die pravna i politika nadgradnja" te je naglasio da se "ni
pravni odnosi, ni dravni oblici ne mogu razumjeti ni iz sebe samih, ni iz
takozvanog opeg razvitka ljudskog duha, nego da im je korijen naprotiv u
materijalnim ivotnim odnosima" (MED 20, str. 332).
Time su u debatu uli pojmovi "baze" i "nadgradnje", koje su mark-
sisti kasnije esto koristili, a koji se kod Marxa inae vrlo rijetko pojavljuju.
U tradicionalnom marksizmu i marksizmu-lenjinizmu, krajnje saeti iskazi
iz tog predgovora vae za jedan od temeljnih dokumenata "historijskog ma-
terijalizma". esto se zakljuivalo da ekonomska "baza" u bitnome odreuje
politiku "nadgradnju" (drava, pravo, ideologija) i da svaki fenomen "na-
dgradnje" mora imati uzrok u ekonomskoj "bazi". Tu jednostavnu redukciju
na ekonomske uzroke i interese nazivamo ekonomizmom.
Mnoge debate meu marksistima svodile su se na pitanje u kojoj
mjeri "baza" doista odreuje "nadgradnju". Pri pokuaju da se iz tog pred-
govora iitaju konani znanstveni zakljuci, esto se, meutim, previalo da
je Marxova prvotna namjera bila samo distancirati se od rasprava o dravi
koje su prevladavale u njegovo vrijeme, a koje su dravu razmatrale potpuno
neovisno o svim ekonomskim odnosima. Nasuprot tome, Marx je naglasio
da se dravu i pravo ne moe razumjeti iz njih samih, nego ih uvijek treba
sagledati u kontekstu ekonomskih odnosa. Meutim, i uz takvo razgranienje
jo uvijek ni priblino nije jasno kako bi analiza drave doista trebala izgledati.
Ekonomistika interpretacija pojmova baze i nadgradnje jako je
dobro odgovarala karakterizaciji drave ije izvore nalazimo prvenstveno kod
Engelsa. Na kraju Porijekla porodice (1884) Engels daje nekoliko vrlo openitih
opaski o dravi. Naglaava da drava nije postojala u svim drutvima. Tek
kada u nekom drutvu nastaju klase sa suprotstavljenim interesima i kada
te klasne suprotnosti prijete razaranjem drutva, postaje nuna "sila koja
prividno stoji iznad drutva". Ta sila, koja dodue nastaje iz drutva, ali se
onda sve vie osamostaljuje, jest drava (MED 32, str. 134). No drava samo
naizgled stoji iznad klasa, ona je zapravo "drava najmonije, ekonomski
vladajue klase, koja pomou nje postaje i politiki vladajua klasa" (MED
32, str. 135).
Engels dravu prvo poima kao silu nasuprot drutvu. To se pok-
lapa s rairenim, konvencionalnim shvaanjem drave kao institucije koja

195
u odreenom drutvu raspolae monopolom nad legitimnim koritenjem
sile (skraeno: monopol nasilja); osim u sluajevima samoobrane, nitko ne
smije koristiti silu, osim za to odreenih dravnih organa poput policije ili
vojske. No Engels sada naglaava da je ta institucija istovremeno instrument
vladajue klase i to ak i u demokratskoj republici s opim pravom glasa,
to, po Engelsu, proizlazi iz razliitih indirektnih mehanizmima vladavine: s
jedne strane, "neposredne korupcije inovnika", s druge strane, "saveznitva
vlade i burze" (zbog dravnog duga, drava sve vie ovisi o burzi). ak i ope
pravo glasa ne stoji na putu instrumentalizaciji drave, sve dok "proletarijat
jo [nije] zreo da sam sebe oslobodi", a postojei drutveni sustav smatra
jedinim moguim (MED 32, str. 136).
Meutim, ako se proletarijat na koncu emancipira i utemelji socijal-
istiko/komunistiko drutvo, tada e, nastavlja Engels, nestati i klase ne
preko noi, ve postepeno. A budui da je drava kao sila nasuprot drutva
nastala samo kao rezultat klasne podjele, s nestankom klasa nestat e i drava:
drava "odumire", glasi poznata formulacija iz Anti-Dhringa (MED 31, str.
215).
Shvaanje drave kao prvenstveno instrumenta u rukama ekonomski
vladajue klase nije dominirala samo u mnogim marksistikim raspravama;
i radikalno demokratski graanski kritiari smatrali su barem postojeu
dravu instrumentom neposredne klasne vladavine. Po vlastitim kriterijima
i zahtjevima, moderne su drave, meutim, neutralne spram klasa: u njima
vrijedi jednakost graana pred zakonom i obaveza drave da skrbi za ope
dobro. Prema tome, tko dravu prvenstveno shvaa kao instrument klasne
vladavine, stoga nastoji pokazati da stvarno djelovanje vlade i nain funk-
cioniranja dravnih organa proturjei toj tvrdnji o neutralnosti.
Takvo shvaanje nije bez empirijske plauzibilnosti: uvijek moemo
pronai primjere zakona koji koriste prvenstveno bogatima ili legalnih (ak
i ilegalnih) oblika utjecanja kapitalistikih lobistikih grupa na donoenje
zakona i politiko djelovanje vlada. Neosporno je da pojedinane frakcije
kapitala pokuavaju iskoristiti dravu kao instrument i da u tome nerijetko
i uspijevaju. Pitanje je jedino je li tim sadrajem ve obuhvaena kljuna
karakteristika moderne, graanske drave.
Meu dravnim mjerama u pravilu se daju pronai i one koje koriste
siromanijim slojevima drutva. Zastupnici instrumentalnog shvaanja drave

196
takve mjere tumae kao puke ustupke, kao sredstvo pacifikacije potlaenih
i eksploatiranih.
Eksponenti tog shvaanja kritiku drave prvenstveno shvaaju kao
raskrinkavanje: neutralnost drave treba prokazati kao obian privid. Njihova
kritika drave stoga se odnosi na specifinu upotrebu drave, ali ne i na dravu
i politiku kao drutvenih oblika.84
U politikoj praksi, instrumentalno shvaanje drave najee vodi
zahtjevima za drugaije koritenje drave: mandat skrbi o opem dobru
konano bi trebalo shvaati ozbiljno, a interese niih klasa u veoj mjeri uzeti
u obzir. Kada e to doista biti mogue, o tome se prosudbe bitno razlikuju.
"Revolucionarne" struje naglaavaju da e dravna politika koja e odgovarati
"stvarnom" interesu veine biti mogua tek nakon revolucije. No u veini
sluajeva ostaje nejasno kako bi trebala izgledati revolucionarna politika u
ne-revolucionarnim situacijama. Nasuprot tome, "reformistike" struje smatraju
da je i u kapitalistikim uvjetima mogua drugaija politika, politika klasnog
kompromisa. Sukladno tome se od sudjelovanja lijevih stranaka u vladama
oekuje "bolja" politika. esta razoaranja koja to za sobom obiava povlaiti,
jedan dio reformista onda opravdava kao nunu cijenu kompromisa, dok
neto radikalniji dio takvu razoaravajuu politiku kritizira, pripisujui je ili
prilagoavanju ili "izdaji" vodeih glava lijevih stranaka. To onda nerijetko
rezultira osnivanjem nove stranke, koja bi "doista" trebala voditi drugaiju
politiku. Da bi prilagodba koju se kritizira moda mogla imati i strukturne
uzroke pritom se u potpunosti zanemaruje (o tome vidi zakljuni dio poglavlja
11.2).

11.2 ODREENJA OBLIKA GRAANSKE DRAVE: PRAVNA

DRAVA, SOCIJALNA DRAVA, DEMOKRACIJA

S "instrumentalnim" shvaanjem drave povezan je naelan problem: ono

zanemaruje kvalitativnu razliku izmeu predgraanskih i graanskih drut-

84 U spisima mladog Marxa iz ranih 1840-ih takoer moemo nai kritiku drave koja suprotstavlja normu
i stvarnost. Zbog neadekvatnosti takve kritike drave, Marx se poeo baviti politikom ekonomijom
(o tome usp. Heinrich 1999, str. 88 i dalje). Ti rani radovi stoga nisu naroito korisni za kritiku drave
koja bi bila utemeljena na kritici politike ekonomije.

197
venih odnosa i naglaava iskljuivo cijepanje drutva na razliite klase. No
ono to je za analizu drave presudno jest specifini oblik u kojemu se te klase
odnose jedne spram drugih i reproduciraju taj klasni odnos.85
U predgraanskim drutvima, ekonomska i politika vladavina jo
nisu bile razdvojene: odnos dominacije robovlasnika ili feudalnih zemljopos-
jednika bio je osobni odnos dominacije nad "njihovim" robovima, odnosno,
kmetovima, koji (iz dananje perspektive) predstavlja istovremeno politiki
odnos moi i ekonomski odnos eksploatacije.
U graansko-kapitalistikim drutvima ekonomska su eksploatacija
i politika vladavina razdvojene. Vlasnik zemlje ili sredstava za proizvodnju
ne posjeduje jo i za to vlasnitvo vezane pravne, policijske ili vojne funkcije,
koje bi mu osigurale i politiku dominaciju. Ekonomska dominacija stoga
vie nema osobni karakter, jer pojedinani najamni radnik vie nije osobno
ovisan o odreenom kapitalistu. Na tritu se pripadnici graanskog drutva
susreu kao pravno "jednaki" i "slobodni" vlasnici privatnog vlasnitva, ak i
ako jedni posjeduju samo svoju radnu snagu, a drugi sredstva za proizvodnju.
Marx to u Kapitalu sarkastino komentira rijeima: "Oblast prometa ili robne
razmene, u ijem se okviru vri kupovanje i prodavanje radne snage, bila je
uistinu pravi raj priroenih ovekovih prava. U njoj vladaju jedino Sloboda,
Jednakost, Svojina i Bentham.86 Sloboda! Jer se kupac i prodava neke robe,
recimo radne snage, opredeljuju samo svojom slobodnom voljom. Oni ugovore
zakljuuju kao slobodne, pravno jednake linosti. Ugovor je krajnji rezultat u
kome njihove volje dobijaju zajedniki pravni izraaj. Jednakost! Jer se jedan
prema drugom odnose samo kao vlasnici roba i razmenjuju ekvivalent za
ekvivalent. Svojina! Jer jedan i drugi raspolau samo svojim. Bentham! Jer i
jedan i drugi vode rauna samo o sebi. Jedina mo koja ih sastavlja i dovodi
u uzajamni odnos jeste mo njihove sebinosti, njihove line koristi, njihovih
privatnih interesa." (MED 21, str. 162)

85 Tu toku Marx naglaava u Kapitalu: "Specifini ekonomski oblik u kome se neplaeni viak rada crpe
iz neposrednih proizvoaa odreuje odnos gospodstva i potinjenosti kakav izrasta neposredno iz
same proizvodnje i kakav sa svoje strane obratno reagira na nju kao odreujui faktor. A na tome se
zasniva itavo formiranje ekonomske zajednice koja izrasta iz samih odnosa proizvodnje, a s time
ujedno i njen specifini politiki oblik." (MED 23, str. 658)
86 Jeremy Bentham (1748-1832) bio je engleski filozof koje je zagovarao etiku temeljenu na principu
korisnosti.

198
 Ekonomski odnos eksploatacije i dominacije konstituira se nagod-
bom izmeu slobodnih i jednakih ugovornih partnera i moe se u svakom
trenutku ponovno ponititi. Da eksploatirani na vlastitu eksploataciju pristaju
proizlazi iz jednostavne injenice da u drutvu privatnih vlasnika uope
nemaju drugog naina osiguranja ivotnog dohotka. Najamni radnik dodue
nije osobno ovisan o nekom odreenom kapitalistu, ali svoju radnu snagu
mora prodati nekom kapitalistu kako bi preivio.
Odnos klasne dominacije koji proizlazi iz proizvodnje, u graans-
kom je drutvu dakle potpuno drugaiji od svih oblika klasne dominacije u
predgraanskim drutvima. Zbog toga i politika strana graanskog drutva,
graanska drava, posjeduje vlastite, specifine karakteristike.
U predgraanskim drutvima, ljudi su se od samog poetka susretali
kao pravno nejednaki. Njihova prava i obaveze bili su odreeni njihovim
staleom, odnosno, drutvenim statusom; ekonomski i politiki odnosi domi-
nacije bili su neposredno isprepleteni. U kapitalistikim odnosima neposredna
politika sila nije nuna za odravanje ekonomske eksploatacije: dovoljno je
da drava, kao sila izvan drutva, jami da se svaki lan drutva ponaa kao
vlasnik privatnog vlasnitva. No pritom je neophodno da je drava doista
samostalna, neovisna sila, jer njen zadatak je ipak da sve lanove drutva
prisili da druge priznaju kao privatne vlasnike.
Kao pravna drava, graanska drava svoje graane tretira kao slo-
bodne i jednake privatne vlasnike: svi su graani podloni istim zakonima
i imaju iste obaveze i prava.87 Drava titi privatno vlasnitvo svih graana,
neovisno o njihovu drutvenom ugledu. Ta se zatita prvenstveno sastoji u
tome da su graani prisiljeni priznavati jedni druge kao privatne vlasnike:
prisvajanje tueg vlasnitva doputeno je jedino uz obostrani dogovor; tue
vlasnitvo se u pravilu stjee jedino darivanjem, nasljeivanjem, razmjenom
ili kupovinom.

87 U analogiji s Marxovom poznatom formulacijom, moglo bi se rei da ta tvrdnja, kao i one koje slijede,
vrijede jedino za graansku dravu "u njenom idealnom presjeku". Kao to ni analiza kapitalistikog
naina proizvodnje "u njegovom idealnom presjeku" ne donosi potpunu analizu kapitalistikog drut-
va, isto vrijedi i za analizu drave. Tako je uspostava potpune pravne i politike jednakosti graana
(a posebno graanki) proces koji je u mnogim dravama trajao sve do druge polovice 20. stoljea, a
dijelom jo uvijek traje. Osim toga, uslijed globalnih migracijskih procesa danas u veini drava ive
ne samo pravno jednaki dravljani, nego i sve vei broj dravljana drugih drava, koji uivaju znaajno
manja prava, ili, u sluaju ilegalnih imigranata, ne uivaju gotovo nikakva prava.

199
 Drava se prema pojedinanim graanima doista odnosi kao neutralna
instanca; ta neutralnost nipoto nije samo privid. No upravo posredstvom
te neutralnosti drava osigurava temelje kapitalistikih odnosa dominacije i
eksploatacije. Zatita vlasnitva implicira da oni koji osim svoje radne snage
ne posjeduju nikakvo (relevantno) vlasnitvo svoju radnu snagu moraju pro-
davati. Kako bi si osigurali ivotni dohodak, oni se moraju podiniti kapitalu.
Time kapitalistiki proces proizvodnje postaje mogu, te onda, povratno,
reproducira klasne odnose koji su njegova pretpostavka. Pojedinani je radnik
iz procesa proizvodnje iziao isti kakav je u njega i uao. Njegova je nadnica
u sutini dovoljna za reprodukciju (njegovu vlastitu, odnosno onu njegove
obitelji). Kako bi se iznova reproducirao, mora iznova prodavati svoju radnu
snagu. I kapitalist iz procesa proizvodnje izlazi kao kapitalist: predujmljeni
mu se kapital vraa zajedno s profitom, tako da sada moe ak jo vie predu-
jmiti. Kapitalistiki proces proizvodnje stoga ne proizvodi jedino robe, nego
reproducira i same kapitalistike odnose (usp. MED 21, poglavlje 21).
injenica da se reprodukcija kapitalistikog odnosa, barem u raz-
vijenim kapitalistikim zemljama, veinom odvija bez neposredne dravne
prisile predstavlja, meutim, kasan historijski rezultat (posredno, kao pri-
jetnja, dravno je nasilje meutim uvijek prisutno). Za vrijeme "prvobitne
akumulacije", kada je u "dvostrukom smislu slobodni radnik" (usp gore po-
glavlje 4.3) tek morao biti "proizveden", to je bilo bitno drugaije. Kao to je
Marx iscrpno pokazao na primjeru Engleske, drava je morala kontinuirano
i direktno intervenirati kako bi kapitalistiki nain proizvodnje omoguila i
podupirala: isprva tako to je podrala feudalce u njihovu protjerivanju seljaka
sa zemlje koju su itavo vrijeme bili obraivali (ovarstvo je za plemie bilo
profitabilnije), a zatim i prisilnim guranjem tih iskorijenjenih i lutajuih ljudi
u kapitalistike tvornice s njihovom strogom disciplinom. Time, meutim,
ne elimo rei da su razliite vlade slijedile neki opi plan za uvoenje kap-
italizma, jer njihove su mjere imale sasvim razliite razloge. No moderni se
kapitalizam mogao etablirati tek kao rezultat tih nasilnih mjera. Ipak, moralo
je protei prilino vremena dok se nije razvila radnika klasa "koja po svom
vaspitanju, tradiciji i navici priznaje zahteve tog naina proizvodnje kao po
sebi razumljive prirodne zakone".88 A tek tada je za "kapitalistovu vlast nad

88 Ta tema, koje se Marx samo usputno doticao, jedna je od centralnih tema Michela Foucaulta (1976).

200
radnikom" postao dovoljan "nemi pritisak ekonomskih odnosa" (MED 21,
str. 651). U razvijenim kapitalistikim odnosima, ouvanje klasnih odnosa
osigurava se upravo time to se drava kao pravna drava prema svojim
graanima odnosi kao prema slobodnim i jednakim privatnim vlasnicima,
neovisno o njihovoj klasnoj pripadnosti, titei njihovo vlasnitvo i razmjene
u koje kao vlasnici ulaze.89
Meutim, graanska drava nije samo pravna drava koja samo
postavlja formalne okvire i svojim monopolom na nasilje osigurava da se svi
tih pravila pridravaju. Ona osigurava i ope materijalne uvjete akumulacije
kapitala, ako te uvjete ne mogu osigurati pojedinani kapitali na kapitalistiki
nain jer im to ne bi donijelo dovoljne profite. U te uvjete, koji se historijski
mijenjaju, odnosno, u razliitim periodima imaju razliito znaenje, spada i
osiguravanje odgovarajue infrastrukture (prvenstveno prometnih i komu-
nikacijskih mrea), istraivakih i obrazovnih kapaciteta, kao i stabilne valute
preko sredinje banke.90 Drava pritom djeluje, kako je to Engels nazvao, kao
"ideelan kolektivni kapitalist" (MED 31, str. 213), koji sa svojom politikom
slijedi kapitalistiki opi interes za to profitabilnijom akumulacijom. Taj opi
interes nije uvijek identian s posebnim interesom pojedinanih frakcija
kapitala ili pojedinanih kapitalista, to je i razlog zato djelovanje drave
itekako moe biti u suprotnosti s tim posebnim interesima a upravo zato
i jest potrebna samostalna, od posebnih kapitala neovisna instanca. Iako
se uvijek mogu pronai primjeri da vlade izravno pogoduju pojedinanim
kapitalima, to ipak ne znai da se time otkriva neki inherentan, s graans-
kom dravom nuno povezan moment. Zbog toga se pogodovanje drave
pojedinanim kapitalima upravo u graanskim krugovima, iji odnos prema
kapitalu i dravi je inae sve samo ne kritiki, prokazuje kao "skandal".
Kljuna pretpostavka kapitalistike akumulacije je postojanje na-
jamnih radnika i radnica. Njihovu reprodukciju omoguuju nadnice koje

Foucault je kritizirao tradicionalni pojam moi koji je mo reducirao na sposobnost koju si ova ili
ona strana (klasa) jednostavno moe prisvojiti. Tomu je suprotstavio "mikrofiziku moi" koja prodire
do svakog pojedinca u njegovim internaliziranim stavovima i obrascima ponaanja.
89 Budui da oplodnja kapitala neprestano osvaja nove grane, i odnosi privatnog vlasnitva se uvijek
iznova moraju etablirati u promijenjenim okolnostima. Aktualan primjer za to je internet (na tu temu
usp. Nuss 2002).
90 Egzistencija novca ne poiva ne djelovanju drave; roba je ta koja novac ini nunim (usp. poglavlje 3).
Meutim, u normalnim kapitalistikim uvjetima, drava je ta koja svojim institucijama (u razvijenom
kapitalizmu to su sredinje banke, usp. poglavlje 8) jami vrijednost konkretnog oblika novca.

201
isplauje kapital. Za pojedinani kapital nadnica (isto kao i mjere zatite
na radu itd.) predstavlja samo troak koji treba minimizirati kako bi se,
pod pritiskom konkurencija, ostvario to vei profit. Ako kapital pritom
ne nailazi na otpor u obliku jakih sindikata ili slinih udruenja, nametnut
e pretjerano dugo radno vrijeme, uvjete rada koji su opasni po zdravlje i
crkavicu od nadnice koje e za posljedicu imati da se radnici dugorono vie
nee moi reproducirati: kapitalu, s njegovim (pod pritiskom konkurencije
iznuenim) nagonom za to veim profitom, stoga je imanentna tendencija
unitavanja radne snage. Pojedinani kapitalist to moe spoznati i zbog toga
ak i aliti, ali ne moe puno toga promijeniti, ukoliko ne eli bankrotirati.
Kako kapital ne bi unitio svoj objekt eksploatacije, taj se objekt mora zatititi
dravnim zakonima. Zakonom odreeno trajanje radnog dana (usp. MED
21, poglavlje 8.), pravila zatite na radu, kao i zakonski minimalna nadnica
(odnosno, minimalna dravna potpora poput socijalne pomoi u Njemakoj,
koja de facto funkcionira kao donja granica za definiranje nadnica) to je
sve esto ostvareno tek uslijed borbi radnika i radnica dodue smanjuju
mogunosti za oplodnju kapitala, ali ih dugorono i osiguravaju.
Ne samo da drava spreava unitavanje radne snage, kao socijalna
drava ona osigurava njenu reprodukciju, u mjeri u kojoj to iskljuivo na
temelju nadnice dogovorene izmeu radnika i kapitalista nije mogue. Preko
raznih mjera socijalnog osiguranja, drava titi radnu snagu od rizika kojima
je u kapitalistikoj ekonomiji izloena: trajna nemogunost daljnje prodaje
radne snage zbog nesrea ili starosti (ivotno i mirovinsko osiguranje);
privremena nemogunost prodaje radne snage zbog bolesti ili nezaposlenosti
(zdravstveno osiguranje i naknada za nezaposlenost).
Sredstva za usluge socijalne drave potjeu iz procesa akumulacije,
bez obzira na to financiraju li se doprinosima poslodavaca socijalnom osig-
uranju ili porezima. Kako se za to koristi dio ukupne drutveno proizvedene
vrijednosti, to smanjuje masu vika vrijednosti. Za pojedinane kapitaliste taj
odbitak predstavlja ogranienje jednako kao i ve spomenute mjere zatite
na radu. Kao socijalna drava, drava utoliko teti neposrednom interesu
pojedinanih kapitala za maksimalnom oplodnjom, pa nailazi i na odgov-
arajui otpor. Zbog toga su usluge socijalne drave u mnogim sluajevima
ostvarene tek kao rezultat borbe radnikog pokreta. Zato se socijalnu dravu
esto shvaa kao "postignue" radnikog pokreta, kao ustupak radnikoj klasi

202
(kako bi je se pacificiralo). ivot najamnih radnica i radnika u pravilu je doista
znaajno laki i sigurniji sa sigurnosnim mjerama socijalne drave nego bez
njih. Meutim, pritom se nipoto ne radi o jednostranim ustupcima radnikoj
klasi, koji bi, kao to se to esto tvrdi, predstavljali prve korake nadilaenja
kapitalizma. Nasuprot tome, rije je o osiguravanju egzistencije najamnih
radnika (kao najamnih radnika), koje je itekako u skladu s kapitalizmom.
S jedne strane, u interesu je kapitala da se oni radnici iji rad neko vrijeme
ne moe profitabilno koristiti bilo zbog bolesti, nezgode ili smanjene po-
tranje odre u za kapital "urednom" stanju. S druge strane, usluge socijalne
drave u pravilu ovise o prodaji radne snage (odnosno, o spremnosti na nju):
pogodnosti poput naknade za nezaposlenost ili mirovine ovise o prethod-
noj nadnici to je veza koja sama po sebi ve ima disciplinirajui uinak
na mnoge radnike i radnice. Kod radno sposobnih osoba isplata naknade
za nezaposlenost ili socijalne pomoi ovisi, izmeu ostalog, i o tome da se
aktivno trude prodati svoju radnu snagu. Ukoliko to nije sluaj, dravne e
slube, kao sredstvo discipliniranja, smanjiti ili ak u potpunosti prekinuti
isplatu naknade. Usluge socijalne drave dakle nipoto ne oslobaaju od
prinude prodaje vlastite radne snage.

Jedna od kljunih slabosti shvaanja graanske drave kao pukog instrumenta

u rukama kapitalistike klase jest da pretpostavlja i jedinstvenu i za politiko
djelovanje sposobnu "vladajuu" klasu, i jasno definiran klasni interes, kojemu
onda nedostaje smo jo instrument njegove realizacije. Ni jedno ni drugo,
meutim, nije samorazumljivo. "Ekonomski vladajua klasa" u kapitalizmu
se sastoji od meusobno konkurirajuih kapitalista, sa sasvim razliitim,
dijelom ak i suprotstavljenim interesima. Postoji dodue zajedniki interes
za ouvanjem kapitalistikog naina proizvodnje, no ako potonji nije ba
direktno ugroen revolucionarnim pokretom, taj je interes previe openit
da bi posluio kao smjernica za "normalno" dravno djelovanje. Interesi koji
odreuju dravno djelovanje nisu jednostavno uvijek ve tu, ekajui da ih
se realizira, kao to to pretpostavlja instrumentalno shvaanje drave njih
je prvo potrebno konstituirati.
Sve su dravne mjere predmet sporova, bilo da se radi o konkretnoj
organizaciji pravnog sustava, osiguravanju materijalnih uvjeta akumulacije
ili o vrsti i opsegu usluga socijalne drave. U pravilu, svaka mjera pojedinim

203
kapitalima (ponekad ak i svima) donosi nepogodnosti, a drugima prednosti
(ili manje nepogodnosti nego za ostale). Nasuprot dugorono oekivanih ali
neizvjesnih pogodnosti stoje neposredne nepogodnosti. U emu se tono
sastoji opi kapitalistiki interes, na koje izazove drava treba reagirati, i na
koji nain sve se to uvijek iznova mora nanovo utvrivati. Dravna politika
pretpostavlja neprestano utvrivanje tog opeg interesa i mjera za njegovu
realizaciju.
Nerijetko postoje razliite mogunosti realizacije opeg kapitalistikog
interesa. Mogue su alternativne strategije, pa dravnu politiku nije mogue
svesti na jednostavnu provedbu onoga to je kapitalistikoj ekonomiji nuno.
U marksistikim krugovima omiljeno ukazivanje na ekonomsku svrhu neke
dravne mjere kao objanjenje nije dostatno. Odnosi moi izmeu pojedinih
frakcija kapitala, spretni savezi, utjecaj unutar dravnog aparata i u mediji-
ma ti i slini faktori od presudne su vanosti za odluku o provoenju ili
spreavanju pojedinih mjera ili ak itavih strategija, a ponekad rezultiraju
i po opi kapitalistiki interes tetnim ishodima. Lobiranje, borba za utjecaj
itd. ne predstavljaju nikakvo krenje pravila, nego upravo nain na koji se
potraga za konsenzusom u pravilu odvija.
No dravna politika ne pretpostavlja samo konsenzus najvanijih
frakcija kapitala o opem kapitalistikom interesu. Ona mora posjedovati i
legitimitet u oima niih klasa nuna je i odreena mjera pristanka s njihove
strane. Samo u tom sluaju je osigurano da oni svojom socijalnom praksom
nee ometati reprodukciju kapitalistikih odnosa (pri emu takve smetnje
ne poinju tek s politiki motiviranim otporom), a naroito da e pristajati
na rtve koje se od njih esto trai, ili e ih barem pasivno prihvaati. No za
stvaranje legitimiteta i odravanje "discipliniranih" obrazaca njihova ponaanja
kao radnika i dravljana nije dovoljno politiku jednostavno "dobro prodati";
interesi niih klasa njihovi interesi unutar kapitalizma, tj. njihovi interesi
za boljom egzistencijom kao najamnih radnika moraju se barem uzeti u
obzir u mjeri u kojoj to ne utjee "previe" na opi kapitalistiki interes za
uspjenom akumulacijom. I tu je vano koliko se ti interesi odluno i spretno
zastupaju i koji utjecaj njihovi predstavnici imaju u strankama, u dravnom
aparatu i medijima.
Rasprava o raznim politikim mjerama i razliitim strategijama, st-
varanje konsenzusa i legitimacije, integracija interesa na nain koji je u skladu

204
s kapitalizmom sve to ukljuuje ne samo "vladajuu", nego i "podreene"
klase. Odvija se kako unutar, tako i izvan dravnih institucija: u medijima
graanske javne sfere (televizija, tisak), kao i u institucijama demokratskog
odluivanja (stranke, parlamenti, odbori). Iako se dravnim sredstvima moi
moe provoditi i diktatorska politika protiv veine stanovnitva, dugotrajno
gaenje demokratskih institucija i ograniavanje slobode tiska i slobode
izraavanja miljenja podrazumijeva znaajne materijalne trokove (to je
slabiji legitimitet sustava, to vei mora biti represivni aparat), a pored toga
i znaajno ometa proces utvrivanja opeg kapitalistikog interesa. Vojne
diktature i slini oblici vladavine u razvijenim su kapitalistikim zemljama
stoga ipak iznimke.
Bitan mehanizam stvaranja legitimiteta, kao i konsenzusa koji je suk-
ladan kapitalizmu, opi su, tajni i slobodni izbori. Time se veini stanovnitva
omoguuje da nepopularne politiare ili stranke zamijeni novima. Nova se
vlada tada, bez obzira na to razlikuje li se njena politika od one prethodne
vlade, kao odgovor kritiarima moe pozvati na injenicu da je "izabrana",
to onda dokazuje i da ju je veina stanovnitva "eljela". Taj "proceduralni
legitimitet" u raspravama politikih znanosti o demokraciji stoji u prvom
planu, uvelike apstrahirajui od kapitalistikog konteksta. Nezadovoljstvu
stanovnitva zbog negativnih uinaka politike se preko redovnih izbora ne
nudi samo ispuni ventil, nego se nezadovoljstvo i kanalizira, tako to se
usmjerava na pojedinane politiare i stranke, a ne na politiki i ekonomski
sustav koji iza te politike stoji. U skladu s time, u graanskoj javnoj sferi
neki politiki sustav vai kao demokratski ako nudi efektivne mogunosti za
smjenu vlade putem izbora.
U dijelu ljevice rasprostranjena idealizacija demokracije, koja
realno postojee demokratske institucije mjeri idealom dravljana koji bi
glasovanjem trebao odluivati o po mogunosti to veem rasponu tema,
podjednako apstrahira od socijalnog i ekonomskog konteksta demokracije
kao i ve spomenuti mainstream politikih znanosti. Pored razliitih varijanti
demokratskog sustava (s jakom ulogom predsjednika ili jakom ulogom par-
lamenta itd.) ne postoji jo i nekakva "stvarna" demokracija koju bi konano
trebalo uvesti; u kontekstu kapitalistikih odnosa postojei demokratski
sustavi ve predstavljaju "stvarne" demokracije (tko "stvarnu" demokraciju
poistovjeuje sa to brojnijim i jednostavno provedivim referendumima, neka

205
baci pogled na primjerice vicarsku, pa e vidjeti da li to dovodi do velikih
promjena).
Kao to se esto naglaava, drava i javna sfera predstavljaju poprite
borbe razliitih interesa; u demokratskom sustavu to je posebno razvidno.
No to poprite borbe nije neutralan teren. tovie, taj teren strukturira i su-
kobe i politike prakse koje iz njih rezultiraju. Dravna politika dodue nije
u potpunosti determinirana ekonomskom situacijom, ali ne predstavlja ni
otvoreni proces u kojemu bi sve bilo mogue. S jedne strane, sukobi unutar
i izmeu klasa, kao i relativna snaga i borbeni kapacitet pojedinih grupa
itd. igraju bitnu ulogu, pa su uvijek mogui razliiti razvoji. S druge strane,
politika uvijek mora voditi rauna o opem kapitalistikom interesu za us-
pjenu akumulaciju kapitala. Stranke i politiari se mogu znaajno razlikovati
po pitanju podrijetla i vrijednosnih sustava, no u svojoj politici se u pravilu
orijentiraju po tom opem interesu, naroito kada su na vlasti. To ne znai
nuno da ih je kapital "podmitio" ili da na neki drugi nain o njemu ovise
(iako i to moe biti sluaj), nego proizlazi iz naina na koji se stranke probijaju
u politiki mainstream i uvjeta rada vlade a to su procesi i uvjeti kojima ni
ljeviarske stranke koje ciljaju na sudjelovanje u vladi ne mogu utei.
Ako netko eli biti izabran za predsjednika ili neka stranka eli os-
vojiti veinu glasova, moraju se obratiti razliitim interesima i vrijednosnim
sustavima. Da bi vas mediji shvatili ozbiljno (to je bitna pretpostavka da bi
se uope znalo za vas), morate iznositi "realistine", "provedive" prijedloge.
Prije nego to nekoj stranci uope poe za rukom da se priblii moguem
sudjelovanju u vladi, ona u pravilu prolazi dugogodinji proces edukacije
u kojemu se sve vie prilagoava "nunostima", tj. zahtjevima opeg kap-
italistikog interesa. To je rezultat jednostavnog nastojanja da ostvari to
bolje rezultate na izborima. Kada neka stranka konano dospije na vlast,
njen zadatak postaje ouvanje postignutog pristanka. Pritom je naroito
vano da njen "manevarski prostor" u bitnome ovisi o njenim financijskim
mogunostima. Njih s jedne strane odreuje visina poreznih prihoda, a s
druge strane visina izdataka, meu kojima su usluge socijalne drave meu
najveima. U sluaju uspjene akumulacije kapitala, porezni prihodi su visoki,
a socijalni izdaci za nezaposlene i siromane relativno niski. Nasuprot tome,
u kriznim se periodima istovremeno smanjuju prihodi od poreza i rastu
izdaci za socijalnu dravu. Materijalni temelj drave tako je izravno povezan

206
s akumulacijom kapitala. Nijedna vlada tu ovisnost ne moe zaobii. Vlada
dodue moe donekle poveati svoj manevarski prostor zaduivanjem, no
time rastu i financijska optereenja za budunost. Osim toga, drava kredite
moe dobiti bez problema samo dok su budui prihodi od poreza iz kojih e
dug otplaivati sigurni, to opet pretpostavlja uspjenu akumulaciju kapitala.
Promicanje akumulacije nije samo samorazumljivi cilj za politiare;
i u irokim slojevima drutva kao truizam vai da "naa" ekonomija mora
biti jaka kako bi i "nama" bilo dobro. "rtve", od kojih korist isprva imaju
samo kapitalistika poduzea, podnose se vie-manje spremno, u nadi da
e to dovesti do boljih vremena za sve. Helmut Schmidt, nekadanji soci-
jaldemokratski premijer, to je upeatljivo formulirao jo 1970-ih: "dananji
su profiti sutranje investicije i prekosutranja radna mjesta". Kritiko
raspoloenje kod stanovnitva u pravilu ne izazivaju bezobzirnost politike
i njeno promicanje profita, nego se ono javlja kada ta politika ne postie
prieljkivane rezultate.
Tu se pokazuje politika relevantnost fetiizma koji strukturira
spontanu percepciju aktera u kapitalistikoj proizvodnji. U trinitarnoj formuli
kapitalistiki se nain proizvodnje pojavljuje kao "prirodni oblik" drutvenog
procesa proizvodnje (usp. poglavlje 10). Kapitalizam se pojavljuje kao drutveni
oblik bez alternativa u kojemu rad i kapital preuzimaju svoje "prirodne" uloge.
Iskustvo nejednakosti, eksploatacije i potlaenosti stoga ne vodi nuno kritici
kapitalizma, nego kritici uvjeta unutar kapitalizma: kritiziraju se "pretjerani"
zahtjevi ili "nepravedna" raspodjela, ali ne i kapitalistiki temelji te raspodjele.
Rad i kapital pojavljuju se kao podjednako nuni, pa utoliko i kao podjednako
vani nosioci proizvodnje drutvenog bogatstva. Upravo na temelju trinitarne
formule postaje jasno zato je shvaanje drave kao neutralnog treeg, koji
bi se trebao brinuti "o cjelini" i kojemu se upuuju apeli da stvori "socijalnu
pravednost", toliko plauzibilno i tako iroko rasprostranjena.
Ta dravom obuhvaena "cjelina" rada i kapitala, onda se, u razliitim
zemljama u razliitoj mjeri, zaziva kao nacija, kao imaginarna sudbinska
zajednica nekog "naroda" koji se konstruira preko navodno "zajednike"
povijesti i kulture. No to se nacionalno zajednitvo u pravilu realizira tek
preko razgranienja u odnosu na "unutarnje" i "vanjske" neprijatelje. Drava
se pojavljuje kao politiki oblik nacije: ima osigurati "dobrobit" nacije kako
unutarnjom politikom, tako i zastupanjem "nacionalnih interesa" vanjskom

207
politikom. A upravo to drava i ini kada slijedi ope kapitalistike interese,
jer unutar kapitalistikih odnosa ne postoji drugo ope dobro osim opeg
kapitalistikog interesa.

11.3 SVJETSKO TRITE I IMPERIJALIZAM

U pokuaju da postigne to veu oplodnju, kapital ima tendenciju nadilaziti

sve nacionalne granice kako po pitanju kupovine elemenata konstantnog
kapitala (prvenstveno sirovina), tako i po pitanju prodaje svojih gotovih
proizvoda. Marx je stoga o svjetskom tritu mogao pisati da ono "uopte ini
osnovicu i ivotnu atmosferu kapitalistikog naina proizvodnje" (MED 23,
str. 97). Opi kapitalistiki interes, prema kojemu se ravna graanska dra-
va, tako se ne odnosi samo na nacionalnu, nego i na meunarodnu razinu.
Meunarodna se politika sve do danas u mnogim marksistikim strujama
analizira vie-manje u tradiciji Lenjinove teorije imperijalizma, stoga se i mi
moramo kratko osvrnuti na tu teoriju.
Pod imperijalizmom se misli na pokuaj drava da svoje podruje
vladavine proire izvan vlastitih granica, bilo izravno, putem poveanja
dravnog teritorija, bilo neizravno, preko ekonomske, politike ili vojne dom-
inacije nad drugim dravama. U posljednjoj etvrtini 19. stoljea, razvijene
kapitalistike zemlje Zapadne Europe, kao i SAD i Japan, sve su intenzivnije
nastojale prikljuiti podruja u ostatku svijeta (posebno u Africi, Aziji i
Latinskoj Americi) vlastitoj sferi dominacije. Pritom su unutar relativno
kratkog perioda nastala golema kolonijalna carstva, koja su dijelom opstala
i do nakon Drugog svjetskog rata.
Poetkom 20. stoljea, razliiti su marksistiki autori istraivali
pitanje u kojoj mjeri uzrok tom imperijalistikom ponaanju lei u struk-
turnim promjenama kapitalizma u unutranjosti imperijalistikih zemalja
(Hilferding 1910, Luxemburg 1913, Kautsky 1914, Lenjin 1917). Najutjeca-
jniji je bio Lenjinov doprinos, koji je uvelike preuzeo lijevo-liberalnu analizu
engleskog autora Johna A. Hobsona (1902) i prezentirao je u marksistikom
ruhu. Pritom je kao kljunu strukturnu promjenu suvremenog kapitalizma
identificirao prijelaz s "konkurentskog kapitalizma" na "monopolni kapitali-
zam". Saeto, Lenjin je argumentirao sljedee: sve veim brojem industrijskih

208
grana dominira sve manji broj poduzea, a pritom se jo i najvea industrijska
poduzea spajaju s velikim bankama u "financijski kapital". Posljedica toga
je da nekolicina monopolista i financijskih magnata vlada ekonomijom,
pa onda vre i odreeni utjecaj na dravu. Budui da monopoli za sve vee
dijelove svoga kapitala ne pronalaze zadovoljavajue mogunosti oplodnje
unutar svojih drava, prisiljeni su izvoziti ne samo robu, nego i kapital. Taj
izvoz kapitala se omoguuje i osigurava imperijalistikom politikom. Zbog
izvoza kapitala, buroazija imperijalistikih zemalja prisvaja velik dio vika
vrijednosti drugih zemalja, zbog ega imperijalistiki kapitalizam poprima
"parazitski" karakter. A budui da monopolni kapitalizam gubi na dinamici
(kao to i umjetno usporava tehniki napredak), ima tendenciju prema "stag-
naciji i propadanju" imperijalistiki je kapitalizam stoga "truli" i "umirui"
kapitalizam.
Budui da sve razvijene kapitalistike zemlje promiu imperijalis-
tiku ekspanziju, to na koncu dovodi do borbe oko podjele svijeta. Lenjin je
Prvi svjetski rat smatrao neizbjenom posljedicom te borbe. injenicu da je
imperijalistiku politiku, a u konanici i rat, u mnogim zemljama prihvatio
i veliki dio radnike klase, Lenjin objanjava time da su vii slojevi radnike
klase ("radnika aristokracija") "kupljeni" dodjelom udjela u plodovima
imperijalizma.
Prema takvom shvaanju stvari, imperijalizam nije tek vrsta politike
koja bi u principu mogla izgledati i drugaije, nego ekonomska nunost koja
proizlazi iz prijelaza s konkurentskog na monopolni kapitalizam. Lenjin je
zbog toga imperijalizam shvaao kao nuan stadij razvoja kapitalizma, kao
konani stadij monopolnog kapitalizma. A poto nakon monopolnog kapi-
talizma nisu mogue daljnje razvojne faze, imperijalizam je za Lenjina ujedno
i najvii i posljednji stadij kapitalizma, koji moe okonati jedino ratom ili
revolucijom.91
U Lenjinovoj teoriji imperijalizma postoji itav niz vrlo problematinih
toaka. To je sluaj ve s tvrdnjom o prijelazu s konkurentskog na monopolni
kapitalizam. Iz rasta veliine pojedinanih kapitala i sve manjeg broja onih

91 Poto je "umirui" kapitalizam oito preivio Prvi svjetski rat (kao i Drugi), u okvirima "marksizma-len-
jinizma" se razvila teorija "dravnog monopolnog kapitalizma" (staatsmonopolistischer Kapitalismus,
skraeno: Stamokap) kao konanoj fazi posljednjeg stadija imperijalizma: spajanje dravnih aparata
s monopolima "umirui" kapitalizam jo neko vrijeme odrava na ivotu.

209
koji dominiraju nekom industrijskom granom (to su, uostalom, tendencije
koje nipoto nisu univerzalno prevladavajue, a ponekad se i obrnu) Lenjin
izvodi zakljuak o promjeni naina kapitalistikog podrutvljenja: ekonomijom
navodno vie ne vlada vrijednost, nego volja monopolista. Pritom se vie-man-
je uspjeni pokuaji planiranja pojedinanih kapitala ili kartelski dogovori
brkaju s temeljnom promjenom vrijednou posredovanog podrutvljenja.
Nastavljajui se na tu argumentaciju, drava se svodi na puki instrument tih
monopolista, pa se stoga i imperijalizam shvaa kao izravna implementacija
interesa pojedinanih kapitalista. Konano, karakterizacija imperijalizma kao
"parazitskog" nije problematina samo zbog moralizirajueg prizvuka, nego i
zato to nije jasno zato bi eksploatacija inozemne radnike klase bila gora od
eksploatacije radnike klase u vlastitoj zemlji. Ukratko, ono to je Lenjin bio
naumio kao nastavak Marxove analize, po rezultatima s Marxovom kritikom
politike ekonomije vie nema puno veze.
No Lenjinova teorija imperijalizma stoji na slabim nogama ne samo
teorijski, nego i empirijski: izvoz kapitala, koji imperijalistiku politiku
navodno ini nunom, dodue se dogaao, ali velik dio tog izvoza kapitala
nije odlazio u kolonije i druge zavisne teritorije, nego u druge razvijene
kapitalistike zemlje, koje su takoer provodile imperijalistiku politiku. To
znai da uzrok izvoza kapitala ne moe biti samo nedovoljna profitabilnost
u kapitalistikim centrima, jer tada ne bi dolazilo do izvoza kapitala u druge
centre. Osim toga, takav izvoz kapitala nije se osiguravao imperijalistikom
politikom matine zemlje, koja je stremila osvajanju stranih teritorija izvan
tih centara. Naposljetku, tko i danas eli ustrajati na Lenjinovoj teoriji imperi-
jalizma, suoen je, izmeu ostalog, s problemom da je za SAD, koji se smatra
najvanijom imperijalistikom silom, od presudne vanosti uvoz kapitala,
a ne njegov izvoz (za detaljnu kritiku Lenjinove teorije imperijalizma usp.
Neusss 1972; za uvodni pregled razvoja teorija imperijalizma vidi Heinrich
2003c).
No postoje i pokuaji da se razvije teorija imperijalizma izvan okvira
Lenjinove, pri emu se onda koncept imperijalizma shvaa vrlo iroko. Ako
se ve dravno promicanje opeg kapitalistikog interesa na meunarodnoj
razini posredstvom ekonomskog, politikog ili vojnog pritiska na druge zemlje
definira kao imperijalizam, onda imperijalizam nije nikakav poseban stadij
razvoja kapitalizma, onda je svaka graanska drava imperijalistika u

210
okviru njoj danih mogunosti. Meutim, u tom sluaju s terminom "imperi-
jalizam" nije puno toga reeno. Na pitanje kojim ciljevima imperijalistika
politika stremi i koji je momenti pokreu uope se ne moe odgovoriti na
nekoj openitoj razini. U svakom sluaju, jednostavan mehanizam poput
osiguranja izvoza kapitala, to zasigurno nije.
Na meunarodnoj se razini sueljava mnotvo drava s potpuno
razliitom ekonomskom, politikom i vojnom snagom, i razliitim interesima,
izmeu kojih postoje potpuno razliite konstelacije ovisnosti i saveznitva, kao
i razliiti antagonizmi. Manevarski prostor svake pojedine drave pritom je
ogranien djelovanjem drugih drava. U toj konkurenciji drava, za svaku od
njih se prvenstveno radi o tome da se izbori za vlastite mogunosti djelovanja,
i da ih potom i zadri. Time se konstituira vlastiti teren meudravnih borbi
za mo i utjecaj, koji nije ogranien na neposrednu realizaciju ekonomskih
interesa pojedinanih frakcija kapitala (iako se i to dogaa). Na tom se terenu
prvenstveno radi o oblikovanju meunarodnog "poretka" u oblastima trgovine,
valuta, prava te vojske i politike.
Pored specifinih interesa, koji proizlaze iz njihovih specifinih
situacija, drave dijele zajedniki interes za postojanjem minimalnog meun-
arodnog poretka, jer akumulacija kapitala se moe uspjeno odvijati samo
u do odreene mjere stabilnim i predvidljivim ekonomskim i politikim
odnosima. Konkretna organizacija tog poretka (Koliko slobodnog trita,
a koliko protekcionizma? Koja valuta preuzima ulogu svjetskog novca?
U kojim poljima postoji ogranienje naoruanja?) za pojedinane drave
istovremeno donosi razliite prednosti i nedostatke, to za posljedicu ima
razliite konstelacije saveznitava, koje nipoto nisu liene proturjeja i iji
je vijek trajanja ogranien.92
Konano, za razvijene kapitalistike zemlje, od kojih je veina siro-
mana sirovinama, vrlo vano pitanje predstavlja sigurna opskrba sirovinama
i gorivima. No pritom nije u tolikoj mjeri rije o osvajanju odgovarajuih
teritorija, koliko o "ureenju" trgovine i uvjeta trgovanja: o osiguranju
kalkulabilne ekstrakcije sirovina i njihovog sigurnog transporta, o nainu
formiranja cijena i valuta preko kojih se trgovina odvija.

92 Predodba, koju su formulirali Hardt i Negri (2002), da je imperijalizam nacionalnih drava (koji
oni potpuno nekritiki razmatraju u okviru Lenjinove teorije imperijalizma) smijenio "Imperij" bez
teritorijalnog centra moi, predstavlja grandioznu idealizaciju tih meunarodnih odnosa.

211
 Meutim, injenica da postoji interes za meunarodnim poretkom
jo nam nita ne govori o tome kako se on ostvaruje i koje opsege poprima.
Spremnost za kooperativno djelovanje vrlo je razliito razvijena kod jakih
i slabih drava: za jake drave "unilateralan" pristup (tj. provedba vlastitih
interesa, bez uzimanja u obzir tuih interesa) moe predstavljati realistinu
perspektivu, dok slabije zemlje u pravilu naginju "multilateralnom" pristupu
(tj.vie-manje kooperativnom ponaanju), pa ak mogu zahtijevati i obve-
zujue meunarodno pravno ureenje. U pravilu se koriste oba pristupa i
jedan i drugi s ciljem ostvarivanja vlastitih interesa.
Odnosi izmeu drava nisu statini; oni postoje pred pozadinom
kapitalizma koji se nalazi u stalnom razvoju, koji konstantno restrukturira
tehnike uvjete procesa proizvodnje, organizaciju poduzea i njihovu meun-
arodnu isprepletenost. Svjetsko trite pritom nije samo pretpostavka, nego
i uvijek iznova stvoreni rezultat kapitalistikog naina proizvodnje, tako da
se i uvjeti mogunosti djelovanja drava uvijek iznova redefiniraju.
U povijesti kapitalizma mogu se razlikovati razliiti periodi, kako
unutar pojedinih zemalja, tako i za kapitalistiki svjetski sustav u cjelini.
Marx je pokuao analizirati temeljna zajednika obiljeja tih perioda, koja
tek omoguuju da se kod svih njih uope govori o kapitalizmu (usp. poglavlje
2.1). Periodizacija dakle kree od konkretnije razine od one u Kapitalu. No
takvu periodizaciju ne bi trebalo brkati s nekakvim neizbjenim razvojem ka
konanom cilju (kao to je to u povijesti radnikog pokreta esto bio sluaj)
bilo da je rije o nekom "najviem" stadiju kapitalizma, koji bi se jednom
trebao dosegnuti, ili "nunom" prijelazu u socijalizam ili komunizam.
S druge strane, treba biti na oprezu i kada se radi o tvrdnjama da
"sada" imamo posla sa sasvim novim, potpuno drugaijim kapitalizmom.
Tako fenomeni o kojima se posljednjih godina raspravljalo pod natuknicom
"globalizacija" ne predstavljaju radikalno novu cezuru u razvoju kapitalizma,
nego tek najrecentniju fazu krizama proete uspostave kapitalistikog odnosa
na svjetskom tritu i s njom povezanih dubinskih promjena drutvenih i
politikih odnosa u zahvaenim zemaljama (za uvod u rasprave o globalizaciji
usp. Sablowski 2001; iscrpno: Hirsch 1995, Altvater/Mahnkopf 1999).

212
12. KOMUNIZAM DRUTVO S ONU
STRANU ROBE, NOVCA I DRAVE

Marxov politiki cilj bio je nadilaenje kapitalizma. Na njegovo je mjesto trebalo

stupiti socijalistiko ili komunistiko drutvo (Marx i Engels te pojmove od
1860-ih veinom koriste kao sinonime), u kojemu e privatno vlasnitvo nad
sredstvima za proizvodnju biti ukinuto, pa se vie nee proizvoditi u svrhu
maksimizacije profita. Marx, meutim, nije izloio iscrpnu koncepciju takvog
drutva, tako da se jo i danas mnogi itatelji Kapitala iznenade kada saznaju
da u tom djelu ne postoji ak ni malo poglavlje o komunizmu. No Marx je
na razliitim mjestima (kako u Kapitalu, tako i u ranijim spisima) iz svoje
analize kapitalizma pokuao izvui zakljuke o openitim karakteristikama
komunizma. Budui da ti zakljuci ovise o datom stadiju razvoja njegove
analize, naii emo na bitno razliite tvrdnje, koje nije mogue jednostavno
adirati u jedinstvenu koncepciju.
O tome to bi tono bio komunizam u Marxovu smislu postoje dva
iroko rasprostranjena sklopa koncepcija. Ni jedan ni drugi, meutim, nemaju
puno veze s kritikom politike ekonomije koju smo skicirali u prethodnim
poglavljima.
Komunizam kao ideal. Tu se pretpostavlja da se pod komunizmom
misli na drutvo kakvo bi ono iz etikih razloga trebalo biti: ljudi ne bi tre-
bali eksploatirati i podjarmljivati druge ljude, ne bi trebali juriti za vlastitim
materijalnim probitkom, nego bi trebali biti solidarni i spremni pomoi
drugima itd. Pogotovo u Marxovim ranim spisima moemo pronai tvrdnje
koje se daju interpretirati u tom smjeru. Takvoj se koncepciji esto upuuje
prigovor da "ljudi" jednostavno nisu toliko dobri koliko bi to komunizam od
njih zahtijevao, da uvijek trae osobnu korist i da komunizam zbog toga ne bi
mogao funkcionirati. S druge strane, upravo etiki ili religiozno motivirani
ljudi u tome nalaze moguu toku nadovezivanja, jer se Marxova navodna
etika naizgled znaajno preklapa s, primjerice, kranskom. Ni jedna od tih

213
dviju strana, meutim, ne uzima u obzir da Marx u Kapitalu kapitalizam ne
kritizira iz moralnih razloga (usp. poglavlje 2.2), nego u tijeku svoje analize
pokazuje upravo da su moralne predodbe drutveno proizvedene (usp. po-
glavlje 4.3). Stoga, moemo zakljuiti, postoji uvijek samo moral odreenog
drutva, ali ne i neki opi moral kojim bi mogli vrednovati razliita drutva.
Komunizam kao nacionalizacija sredstava za proizvodnju. Tu se
ukidanje privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju poistovjeuje s
nacionalizacijom i dravnim planiranjem ekonomije. Tom se pristupu prigo-
vara da je dravno planiranje previe tromo i sporo, a sadri i tendenciju k
autoritarnoj vladavini. "Realni socijalizam" Sovjetskog Saveza esto se smatra
vie-manje direktnom realizacijom te koncepcije komunizma, pa se onda i
njegov raspad uzima kao oigledan dokaz neizbjenog neuspjeha komuniz-
ma. Zahtjevi za nacionalizacijom sredstava za proizvodnju mogu se nai i
u Komunistikom manifestu (MED 7, str. 395) i u Engelsovu Anti-Dhringu
(MED 31, str. 215) ali uvijek samo kao prva mjera, a nikad kao openita
karakterizacija komunizma. tovie, sredstva za proizvodnju trebaju prijei
u ruke drutva, a drava na koncu "odumrijeti" (MED 31, str. 215).
Nekolicina naelnih opaski o komunizmu koje Marx daje na te-
melju kritike politike ekonomije (usp. u Kapitalu MED 21, str. 79, MED
23, str. 682; u Kritici Gotskog programa MED 30, str. 16 i dalje), ine jasnim
barem dvije stvari. Prvo, komunistiko drutvo ne poiva vie na razmjeni.
I troenje radne snage u proizvodnji i raspodjela proizvoda (prvo kao sred-
stava za proizvodnju ili za ivot, zatim u distribuciji kao potroakih dobara
meu individualnim lanovima drutva) odvijaju se na nain koji svjesno
i planski regulira drutvo a ne trite ili drava. Vie ne postoje ne samo
kapital (samooploujua vrijednost), nego ni roba ni novac. Drugo, Marxa
ne zanima samo kvantitativno drugaija raspodjela od one u kapitalistikim
odnosima (pitanje raspodjele se naroito naglaavalo u tradicionalnom
marksizmu), nego prije svega emancipacija od osamostaljenog drutvenog
sustava koji za individue predstavlja silu anonimne prinude. Treba nadii ne
samo kapitalistiki odnos kao odreeni odnos eksploatacije, koji za veinu
stanovnitva donosi nesigurne uvjete rada i ivota, nego i fetiizam, koji se
"lijepi" za proizvode rada im ih se proizvodi kao robe (MED 21, str. 75).
Drutvena emancipacija, osloboenje od samoproizvedenih i stoga suvinih
prisila, mogua je tek kada su nestali drutveni odnosi koji stvaraju razliite

214
oblike fetiizma. Tek tada lanovi drutva, kao "zajednic[a] slobodnih ljudi"
(MED 21, str. 79), mogu sami regulirati i oblikovati svoje drutvene poslove.
O takvoj sveobuhvatnoj emancipaciji se kod Marxa radi, a ne o pitanju puke
raspodjele.
Za tradicionalni, svjetonazorski marksizam i marksizam-lenjinizam,
nasuprot tome, centralno je bilo da e socijalizam ili komunizam dovesti do
drugaije raspodjele, na temelju koje bi svaki pojedinac imao drugaije i bolje
razvojne mogunosti. Sukladno tom na raspodjelu fokusiranom shvaanju,
ve i autoritarna drava blagostanja, koja moe zadravati ak i odreene
trino-privredne strukture, moe vaiti za socijalizam ili komunizam. A
upravo se u tom smjeru razvijao "realsocijalizam" u Rusiji, Istonoj Europi i
Kini: partijska je elita zaposjela dravne pozicije moi i drutvo kormilarila
u smjeru to veeg rasta materijalne proizvodnje, koliko-toliko egalitarne
raspodjele dohotka i to vee socijalne sigurnosti.93 U toj realsocijalistikoj
dravi blagostanja, politika vladajue partije se provodila autoritarnim
sredstvima, i to ne samo protiv politike opozicije, koje je htjela ponovno
uspostaviti kapitalistike odnose. Ni veina stanovnitva nije imala stvarnog
utjecaja bila je vie-manje dobro zbrinut, ali pasivan objekt politike partije.
Otvorene su se diskusije, ako uope, mogle odvijati samo u vrlo ogranienim
razmjerima. Vladajue "komunistike" partije "socijalistikih zemalja" ni
komunistiki nastrojenim snagama nisu dozvoljavale da dovode u pitanje
njihov monopol moi. Drutvene procese nije reguliralo drutvo, nego partija.
Rosa Luxemburg je vrlo rano dala pronicljivu kritiku tih tendencija. U neza-
vrenom spisu O Ruskoj revoluciji pie: "Bez opih izbora, nesputane slobode
tampe i okupljanja, slobodne borbe miljenja, izumire ivot u svakoj javnoj
instituciji, postaje prividnim ivotom u kojemu jednim djelatnim elementom
ostaje birokracija. Javni se ivot polako uspavljuje, nekoliko tuceta partijskih
voa neiscrpne energije i bezgraninog idealizma dirigira i vlada, pod njima
u zbilji upravlja desetak istaknutih glava, i od vremena do vremena poziva
se na sastanke elita radnitva da bi pljeskala govorima voa, jednoglasno
prihvatila predloene rezolucije, u osnovi dakle gazdovanje klike."94

93 Korupcija i osobno bogaenje vodeih funkcionara nipoto nisu bili rijetkost, no to o bitnom nainu
funkcioniranja realsocijalistikih drava govori jednako malo kao i tome odgovarajui fenomeni
graanskih politiara o funkcioniranju graanske drave.
94 Citirano prema prijevodu Hrvoja arinia u: Rosa Luxemburg, Izabrani spisi, Zagreb: Naprijed, 1974.
(op. prev.)

215
 Drava je u realsocijalizmu prvenstveno bila instrument osiguravanja
vlasti partije nad drutvom. "Odumiranje drave" odgoeno je za neku daleku
budunost. No za Marxovu koncepciju komunizma upravo je ta toka od
presudne vanosti: drava, bilo graanska, bilo "socijalistika", predstavlja
osamostaljenu silu nasuprot drutvu, koja organizira i po potrebi i silom
namee odreeni oblik reprodukcije (u odreenom opsegu). Nasuprot tome,
"zajednica slobodnih ljudi" (MED 21, str. 79), kako je Marx okarakterizirao
komunizam, svoje poslove regulira bez posezanja za takvom osamostaljenom
silom sve dok takva sila postoji, ne moe biti govora o "zajednici slobodnih
ljudi".
Da o komunizmu moemo govoriti samo kada su ukinuti ne samo
roba, novac i kapital, nego je nestala i drava, dakako ne znai da takvo drut-
vo ne bi poznavalo nikakva pravila. lanovi tog drutva morali bi regulirati
svoj drutveni ivot, organizirati proizvodnju u pojedinanim pogonima,
koordinirati razliita poduzea, uskladiti svoje razliite interese kao proiz-
voai i potroai, pronai adekvatne oblike ophoenja prema manjinskim
pozicijama, a vjerojatno bi se jo prilino dugo morali baviti i itavim nizom
razliitih oblika rodne i rasne diskriminacije jer takvi oblici diskriminacije
nee automatski nestati zajedno s kapitalistikom eksploatacijom.
Enormne koordinacijske zadatke koje bi komunistiko drutvo
moralo obavljati, a koje danas regulira trite, nipoto ne bismo smjeli pod-
cijeniti, kao ni mogue razlike u interesima i sukobe te opasnost ponovnog
osamostaljivanja razliitih koordinacijskih instanci u dravnu strukturu. Kada
Engels u Anti-Dhringu pie da "umjesto vladavine nad osobama, dolazi do
upravljanja stvarima i rukovoenja procesima proizvodnje" (MED 31, str.
215)95, to je dodue tono, ali bi tome trebalo dodati da upravljanje stvarima
u sebi sadri potencijal moi koji uvijek iznova moe voditi i vladavini nad
ljudima.
Unato svim tim potekoama, ne vidim argument zato bi komu-
nistiko drutvo principijelno bilo nemogue. No ako ne elimo da se radi
o "surovom" komunizmu koji upravlja jedino oskudicom, onda je komu-
nizam vezan uz odreene ekonomske i socijalne pretpostavke. Kao bitne
pretpostavke prijelaza u komunistiko drutvo Marx je istaknuo (usp. MED

95 Prijevod izmijenjen. (op. prev.)

216
21, str. 430 i dalje, 433, 443, 445, 522; MED 23, str. 681) ve u kapitalizmu
ostvaren ogroman razvoj produktivnosti na temelju znanosti i tehnologije, kao
i tome odgovarajui opsean razvoj sposobnosti radnika i radnica makar
se u kapitalistikim odnosima i jedno i drugo ostvaruje samo na skuenom,
na maksimizaciju profita ogranienom temelju.
Nadovezujui se na te Marxove opaske, dvije stvari postaju vrlo jasne.
Prvo, za prijelaz u komunistiko drutvo nije dovoljno da se u fazi slabosti
graanske vladavine osvoji i obrani dravnu vlast, kao to je to bio sluaj u
Rusiji 1917. godine. Bez odgovarajuih socijalnih i ekonomskih pretpostavki,
socijalistika revolucija moda moe biti uspjena kao partijski projekt os-
vajanja i ouvanja moi, ali ne i kao projekt drutvene emancipacije. Drugo,
i komunistikom e drutvu biti potreban odreen razvojni put kako bi
pretpostavke koje su stvorene unutar kapitalizma doista transformiralo. Tek
u "vioj fazi komunistikog drutva", gdje "sa svestranim razvitkom individ-
uuma porastu i produktivne snage i [obilnije poteku] svi izvori kolektivnog
bogatstva" moe vrijediti naelo "svaki prema svojim sposobnostima, svakome
prema njegovim potrebama!" (MED 30, str. 18).
Makar tako karakterizirano komunistiko drutvo bilo samo teko
ostvarivo s obzirom na socijalna pustoenja koje globalni kapitalizam
uzrokuje krizama i nezaposlenou, kako u razvijenim zemljama, tako i u
zemljama takozvanog Treeg svijeta, uz istovremeni, historijski nevieni,
nivo materijalnog bogatstva; s obzirom na unitenje prirodnih temelja ivota
uzrokovano kapitalistikom proizvodnjom, koje se ve dugo ne zbiva samo
lokalno, nego pogaa planetu u cjelini (to jasno pokazuju klimatske promjene);
s obzirom na uvijek nove ratove, koje pokreu ili podupiru i "demokratske"
graanske drave; s obzirom na sve to itekako postoji dovoljno razloga da
se kapitalizam ukine i makar pokua zamijeniti "zajednicom slobodnih ljudi".

217
LITERATURA

I. Citirana djela Marxa i Engelsa

Marx, Karl (1844): Ekonomsko-filozofski rukopisi, u: MED 3.

Marx, Karl (1845): Teze o Feuerbacha, u: MED 6.

Marx, Karl; Engels, Friedrich (1845): Njemaka ideologija, u: MED 6.

Marx, Karl; Engels, Friedrich (1845): Manifest komunistike partije, u: MED 7.

Marx, Karl (1857): Uvod, u: MED 19.

Marx, Karl (1857/58): Osnovi kritike politike ekonomije, MED 19-20.

Marx, Karl (1858): Urtext von Zur Kritik der politischen konomie, MEGA,
II. odjeljak, sv. 2.

Marx, Karl (1859): Prilog kritici politike ekonomije, u: MED 20.

Marx, Karl (1861-63): Teorije o viku vrijednosti, MED 24-26.

Marx, Karl (1865): Inauguralni govor pred Meunarodnim radnikim udruen-

jem, u: MED 18.

Marx, Karl (1867): Kapital: kritika politike ekonomije, Prvi tom (1. izdanje),
MEGA, II. odjeljak, sv. 5.

Marx, Karl (1867-94): Kapital: kritika politike ekonomije, 3 toma, MED 21-23.

Marx, Karl (1871/72): Ergnzungen und Vernderungen zum ersten Band des
"Kapital", u: MEGA, II. odjeljak, sv. 6.

218
Marx, Karl (1875): Kritika Gotskog programa, u: MED 30.

Engels, Friedrich (1859): Karl Marx, "Prilog kritici politike ekonomije", u:

MED 20.

Engels, Friedrich (1878): Prevrat u nauci koji je izvrio gospodin Eugen Dhring
("Anti-Dhring"), MED 31.

Engels, Friedrich (1884): Poreklo porodice, privatnog vlasnitva i drave, u:

MED 32.

*MED = Marx-Engels Dela, 47 tomova, Beograd: Prosveta/ Institut za izua-

vanje radnikog pokreta, 1968-1987.

II: Ostala literatura

Agnoli, Johannes (1975): Der Staat des Kapitals, u: Gesammelte Schriften, sv.
2, Freiburg, 1995.

Althusser, Louis (1965): Fr Marx, Frankfurt/M. / usp. Za Marksa, Beograd:

Nolit, 1971.

Althusser, Louis; Balibar, Etienne (1965): Das Kapital lesen, Reinbek / usp.
Kako itati Kapital, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalistike
omladine, 1975.

Althusser, Louis (1970): "Ideologie und ideologische Staatsapparate", u: isti,

Ideologie und ideologische Staatsapparate, Hamburg, 1977., str. 10868 /
usp. "Ideologija i ideoloki aparati drave", u: Flere, Sergej (ur.), Proturjeja
suvremenog obrazovanja: ogledi iz sociologije obrazovanja, Zagreb: Radna
zajednica Republike konferencije Saveza socijalistike omladine Hrvatske,
1986., str. 119-139.

219
Altvater, Elmar (1992): Der Preis des Wohlstands, Mnster.

Altvater, Elmar i. dr. (1999): Kapital.doc, Mnster.

Altvater, Elmar; Mahnkopf, Birgit (1999): Grenzen der Globalisierung.

konomie, kologie und Politik in der Weltgesellschaft, 4. potpuno preraeno
izdanje, Mnster.

Backhaus, Hans-Georg (1997): Dialektik der Wertform, Freiburg.

Backhaus, Hans-Georg (2000): "ber den Doppelsinn der Begriffe 'Politische

konomie' und 'Kritik' bei Marx und in der 'Frankfurter Schule'", u: Dor-
nuf, Stefan; Pitsch, Reinhard (ur.), Wolfgang Harich zum Gedchtnis, sv. II,
Mnchen, str. 10-213.

Beck, Ulrich (1986): Risikogesellschaft, Frankfurt/M. / usp. Rizino drutvo,

Beograd: Biblioteka Eunomia, 2001.

Behrens, Diethard (1993a): "Erkenntnis und konomiekritik", u: isti (ur.),

Gesellschaft und Erkenntnis, Freiburg, str. 129-164.

Behrens, Diethard (1993b): "Der kritische Gehalt der Marxschen Wertfor-

manalyse", u: isti. (ur.), Gesellschaft und Erkenntnis, Freiburg. str. 165-189.

Behrens, Diethard (2004): Westlicher Marxismus, Stuttgart.

Berger, Michael (2003): Karl Marx: "Das Kapital". Eine Einfhrung, Mnchen.

Brentel, Helmut (1989): Soziale Form und konomisches Objekt, Opladen.

Castells, Manuel (2001-2003): Das Informationszeitalter, 3 sveska, Opladen

/ usp. Informacijsko doba, 3 sveska, Zagreb: Golden Marketing, 2000-2003.

Conert, Hans-Georg (1998): Vom Handelskapital zur Globalisierung. Entwick-

lung und Kritik der politischen konomie, Mnster.

220
Dimoulis, Dimitri; Milios, Jannis (1999): "Werttheorie, Ideologie und Fe-
tischismus", u: Beitrge zur Marx-Engels-Forschung, Neue Folge, Hamburg,
str. 12-56.

Elbe, Ingo (2003): Zwischen Marx, Marxismus und Marxismen. Lesarten der
Marxschen Theorie, Bochum: Arbeitskreis rote ruhr uni: http://www.rote-
ruhr-uni.com/texte / usp. "Izmeu Marksa, marksizma i marksizama naini
itanja Marksove teorije", dostupno na: http://drustvenaanaliza.blogspot.
com/2014/01/ingo-elbe-izmeu-marksa-marksizma-i.html

Fantmas. magazin fr linke debatte und praxis, br. 4 (2003): Soziale Klassen,
soziale Kmpfe

Foucault, Michel (1976): berwachen und Strafen. Die Geburt des Gefngnisses,
Frankfurt/M. / usp. Nadzor i kazna: raanje zatvora, Zagreb: Informator/
Fakultet politikih znanosti, 1994.

Gerstenberger, Heide (1990): Subjektlose Gewalt. Theorie der Entstehung

brgerlicher Staatsgewalt, Mnster.

Glimann, Wilfried; Peters, Klaus (2001): Mehr Druck durch mehr Freiheit.
Die neue Autonomie in der Arbeit und ihre Folgen, Hamburg.

Gramsci, Antonio (1929-35): Gefngnishefte, 10 svezaka, Hamburg, 1991. i dalje.

Hardt, Michael; Negri, Antonio (2002): Empire. Die neue Weltordnung,

Frankfurt/M. / usp. Imperij, Zagreb: Multimedijalni institut, 2003.

Haug, Wolfgang Fritz (1989): Vorlesungen zur Einfhrung ins "Kapital", 5.

izdanje, Kln / usp. Uvod u "Kapital": dvanaest predavanja, Beograd: Komu-
nist, 1979.

Haug, Wolfgang Fritz (2003a): "Historisches/Logisches", u: Das Argument

251, str. 378-396 / usp. "Historijsko/Logiko", u: 3k: kapital, klasa, kritika,
br. 1, 2014., str. 17-37.

221
Haug, Wolfgang Fritz (2003b): "Wachsende Zweifel an der monetren Wert-
theorie", u: Das Argument 251, str. 424-437 / usp. "Rastue sumnje u mone-
tarnu teoriju vrijednosti", u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 1, 2014., str. 53-71.

Hecker, Rolf (1999): "Die Entstehungs-, berlieferungs- und Editionsges-

chichte der konomischen Manuskripte und des 'Kapital'", u: Altvater i. dr.
(1999), str. 221-242.

Heinrich, Michael (1999): Die Wissenschaft vom Wert. Die Marxsche Kritik der
politischen konomie zwischen wissenschaftlicher Revolution und klassischer
Tradition. Erweiterte Neuauflage, Mnster.

Heinrich, Michael (1999a): "Kommentierte Literaturliste", u: Altvater i dr.

(1999), str. 188-220.

Heinrich, Michael (1999b): "Untergang des Kapitalismus? Die 'Krisis' und

die Krise", u: Streifzge 1/1999, str. 1-5.

Heinrich, Michael (2003): "Geld und Kredit in der Kritik der politischen
konomie", u: Das Argument 251, str. 397-409 / usp. "Novac i kredit u kritici
politike ekonomije", u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 1, 2014., str. 39-52.

Heinrich, Michael (2003a): "Imperialismustheorie", u: Schindler, Siegfried;

Spindler, Manuela (ur.), Theorien der Internationalen Beziehungen, Opladen,
str. 279-308.

Heinrich, Michael (2004): "ber 'Praxeologie', 'Ableitungen aus dem Begriff '
und die Lektre von Texten. Zu Wolfgang Fritz Haugs Antwort auf meinen
Beitrag in Argument 251", u: Das Argument 254, str. 92-101 / usp. "O 'prak-
seologiji', 'izvoenjima iz pojma' i itanju tekstova", u: 3k: kapital, klasa,
kritika, br. 1, 2014., str. 73-83.

Heinrich, Michael (2004a): "Welche Klassen, welche Kmpfe?", u: grundrisse.

zeitschrift fr linke theorie und debatte, br. 11, str. 35-42 / usp. "Koje klase,
koje borbe", u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 2, 2015. (u pripremi)

222
Hilferding, Rudolf (1910): Das Finanzkapital, Frankfurt/M., 1968. / usp.
Finansijski kapital, Beograd: Kultura, 1952.

Hirsch, Joachim (1995): Der nationale Wettbewerbsstaat. Staat, Demokratie

und Politik im globalen Kapitalismus, Berlin.

Hobson, John A. (1902): Der Imperialismus, Kln, 1968.

Huffschmid, Jrg (2002): Politische konomie der Finanzmrkte. Aktualisierte

Neuauflage, Hamburg.

Initiativgruppe Regulationstheorie (1997): "Globalisierung und Krise des

Fordismus. Eine Einfhrung", u: Becker, Steffen i dr., Jenseits der Nation-
alkonomie?, Hamburg, str. 7-27.

Itoh, Makoto; Lapavitsas, Costas (1999): Political Economy of Money and

Finance, Palgrave.

Jacobs, Kurt (1997): "Landwirtschaft und kologie im (Kapital)", u: PROKLA

108, str. 433-450.

Kautsky, Karl (1887): Karl Marx Oekonomische Lehren. Gemeinverstndlich

dargestellt und erlutert, Stuttgart / usp. Ekonomsko uenje Karla Marksa:
popularno prikazano i objanjeno, Beograd: Rad, 1953.

Kautsky, Karl (1914): "Der Imperialismus", u: Die Neue Zeit 32, str. 908-922.

Keynes, John Maynard (1936): Allgemeine Theorie der Beschftigung, des

Zinses und des Geldes, Berlin, 1983. / usp. Opa teorija zaposlenosti, kamate
i novca, Zagreb: Cekade, 1987.

Kler, Reinhart; Wienold, Hanns (2001): Gesellschaft bei Marx, Mnster.

223
Krtke, Michael (1995): natuknice: "Bank", "Banknote", "Brse", u: His-
torisch-kritisches Wrterbuch des Marxismus, sv. II, Hamburg, str. 1-22,
22-27, 290-302.

Kurz, Robert (1995): "Die Himmelfahrt des Geldes", u: Krisis 16/17, str. 21-76.

Kurz, Robert (1991): Der Kollaps der Modernisierung, Frankfurt/M.

Kurz, Robert (1999): Schwarzbuch Kapitalismus, Frankfurt/M.

Lenin, Wladimir I. (1913): "Drei Quellen und drei Bestandteile des Marxis-
mus", u: isti, Werke, sv. 19, str. 3-9 / usp: Lenjin, V. I., Dela, Tom 19: Septembar
1913 - maj 1914., Beograd: Institut za meunarodni radniki pokret, 1974.

Lenin, Wladimir I. (1917): "Der Imperialismus als hchstes Stadium des

Kapitalismus". u: isti, Werke, sv. 22, str. 189-309 / usp: Lenjin, V. I., Dela, Tom
22: Sveske o imperijalizmu 1915-1916., Beograd: Institut za meunarodni
radniki pokret, 1975.

Lenin, Wladimir I. (1917a): "Staat und Revolution". u: isti, Werke, sv. 25,
str.393-507 / usp. Lenjin, V. I., Dela, Tom 25: April - juni 1917., Beograd:
Institut za meunarodni radniki pokret, 1975.

Luxemburg, Rosa (1913): Die Akkumulation des Kapitals. Ein Beitrag zur
konomischen Erklrung des Imperialismus, Gesammelte Werke, sv. 5, Berlin,
1975. / usp. Akumulacija kapitala: prilog ekonomskom objanjenju imperijal-
izma, Beograd: Kultura, 1955.

Luxemburg, Rosa (1918): "Zur russischen Revolution", u: ista, Gesammelte

Werke, sv. 4, Berlin, 1974., str. 332-365 / usp. "Ruska revolucija", u: ista, Iza-
brani spisi, Zagreb: Naprijed, 1974., str. 273-299.

Mandel, Ernest (1968): Marxistische Wirtschaftstheorie, 2 sv., Frankfurt/M. /

usp. Rasprava o marksistikoj ekonomiji, 2 sv., Sarajevo: Veselin Maslea, 1970.

224
Mandel, Ernest (1998): Einfhrung in den Marxismus, Kln.

Milios, John; Dimoulis, Dimitri; Economakis, George (2002): Karl Marx and
the Classics: An Essay on Value, Crises and the Capitalist Mode of Production,
Ashgate.

Milios, Jannis; Economakis, Georg (2003): "Zur Entwicklung der Krisenthe-

orie aus dem Kontext der Reproduktionsschemata: von Tugan-Baranovskij
zu Bucharin", u: Beitrge zur Marx-Engels-Forschung, Neue Folge, Hamburg,
2002., str. 160-184.

Neusss, Christel (1972): Imperialismus und Weltmarktbewegung des Kapitals,

Erlangen.

Nuss, Sabine (2002): "Download ist Diebstahl? Eigentum in einer digitalen

Welt", u: PROKLA 126, str.11-35.

Paschukanis, Eugen (1924): Allgemeine Rechtslehre und Marxismus, Freiburg,

2003. / usp. Paukanis, Jevgenij, Opta teorija prava i marksizma, Sarajevo:
Veselin Maslea, 1958.

Postone, Moishe (1988): "Nationalsozialismus und Antisemitismus. Ein

theoretischer Versuch", u: Diner, Dan (ur.), Zivilisationsbruch. Denken nach
Auschwitz, Frankfurt/M.

Postone, Moishe (2003): Zeit, Arbeit und gesellschaftliche Herrschaft. Eine

neue Interpretation der kritischen Theorie von Marx, Freiburg.

Poulantzas, Nicos (1977): Staatstheorie, Hamburg, 2002. / usp. Drava, vlast,

socijalizam, Zagreb: Globus, 1981.

Rakowitz, Nadja (2000): Einfache Warenproduktion. Ideal und Ideologie,

Freiburg.

225
Reichelt, Helmut (1970): Zur logischen Struktur des Kapitalbegriffs bei Karl
Marx, Freiburg, 2001.

Reichelt, Helmut (2002): "Die Marxsche Kritik konomischer Kategorien.

berlegungen zum Problem der Geltung in der dialektischen Darstellungs-
methode im 'Kapital'", u: Fetscher, Iring; Schmidt, Alfred (ur.), Emanzipation
als Vershnung, Frankfurt/M.

Reitter, Karl (2002): "Der Begriff der abstrakten Arbeit", u: grundrisse. zeitschrift
fr linke theorie und debatte, br. 1, str. 5-18.

Reitter, Karl (2004): "Kapitalismus ohne Klassenkampf? Zu Michael Heinrich:

'Kritik der politischen konomie'", u: grundrisse. zeitschrift fr linke theorie
und debatte, br. 11, str. 26-34 / usp. "Kapitalizam bez klasne borbe? Uvod u
Marxovu kritiku politike ekonomije Michaela Heinricha", u: 3k, kapital, klasa,
kritika, br. 2, 2015. (u pripremi)

Ricardo, David (1817): On the Principles of Political Economy and Taxation,

u: Sraffa, Pierro (ur.), The Works and Correspondence of David Ricardo, Vol.
I, Cambridge, 1951. / usp. Naela politike ekonomije, Zagreb: Kultura, 1953.

Rosdolsky, Roman (1968): Zur Entstehungsgeschichte des Marxschen "Kapital".

Der Rohentwurf des Kapital 1857-1858, Frankfurt/M. / usp. Prilog povijesti
nastajanja Marxova "Kapitala": nacrt "Kapitala" iz 1857-1858., 2 sv., Beograd:
Komunist, 1975.

Rosdolsky, Roman (1968b): "Der Streit um die Marxschen Reproduktions-

schemata", u: isti (1968), sv. II, str. 524-596.

Sablowski, Thomas (2001): natuknica "Globalisierung", u: Historisch-kritisches

Wrterbuch des Marxismus, sv. 5, Hamburg, str. 869-881.

Sablowski, Thomas (2003): "Krisentendenzen der Kapitalakkumulation", u:

Das Argument 251, str. 438-452.

226
Smith, Adam (1776): An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth
of Nations, 2 vol., The Glasgow Edition of the Works and Correspondence of
Adam Smith II, Oxford, 1976. / usp. Istraivanje prirode i uzroka bogatstva
naroda, Zagreb: Poslovni dnevnik, 2007.

Sttzle, Ingo (2003): "Staatstheorien oder 'Beckenrandschwimmerlnnen der

Welt, vereinigt Euch!'", u: grundrisse. zeitschrift fr linke theorie und debatte,
br. 6, str. 27-38 / usp: "Teorije drave ili 'Ziherai svijeta, ujedinite se!'", u: 3k:
kapital, klasa, kritika, br. 2, 2015. (u pripremi)

Trenkle, Norbert (1998): "Was ist der Wert? Was soll die Krise?", u: Streifzge
3/1998, str. 7-10.

Trenkle, Norbert (2000): "Kapitulation vorm Kapitalismus", u: Konkret

7/2000, str. 42 i dalje.

v. Werlhof, Claudia (1978): "Frauenarbeit: der blinde Fleck in der Kritik der
politischen konomie", u: Beitrge zur feministischen Theorie und Praxis 1,
str. 18-32.

Wolf, Harald (1999): Arbeit und Autonomie. Ein Versuch ber Widersprche
und Metamorphosen kapitalistischer Produktion, Mnster.

227