Je li patriotizam MacIntyreu vrlina?

Vedran Kruvar

Saetak

U lanku se prouava ideja patriotizma unutar filozofske pozicije Alasdaira MacIntyrea.

Brani se teza da, iako se spomenutog autora opravdano smatra jednim od najistaknutijih
pobornika komunitaristike politike misli, njegov prikaz patriotizma jest poneto
neuobiajen. U MacIntyreovom najznamenitijem djelu, Za vrlinom, autor tvrdi kako se
patriotizam, nakon uspona moderniteta, vie ne treba smatrati vrlinom. Cilj je lanka
razjasniti MacIntyreove razloge za ovu tvrdnju. Takoer, objanjeno je zato takav prikaz
patriotizma obino ne povezujemo s komunitarizmom.
Kljune rijei: Alasdair MacIntyre, komunitarizam, liberalizam, patriotizam

Alasdair MacIntyre jedan je od najpoznatijih predstavnika filozofske pozicije koju

nazivamo komunitarizam. S obzirom da je rije o pravcu u filozofiji politike koji vie stavlja
naglasak na obveze pojedinca spram zajednice nego na prava koja pojedinac ima u odnosu na
zajednicu, imamo dobre razloge vjerovati kako e komunitaristi biti skloni ideji patriotizma.
To je, kako emo vidjeti, uistinu tako. Meutim, ovdje elim ukazati na donekle ambivalentan
stav koji MacIntyre zauzima spram patriotizma. Pritom u se prvo osvrnuti na njegov lanak
"Je li patriotizam vrlina?" a nakon toga u ukazati na dijelove knjige Za vrlinom, njegovog
najpoznatijeg djela, za koje smatram da nedvojbeno pokazuju kako patriotizam spomenutom
autoru nije vrlina, ako termin patriotizam shvaamo na uobiajen nain, tj. kao oblik lojalnosti
modernoj dravi.
Kada u lanku "Je li patriotizam vrlina?" MacIntyre upuuje na prijepore oko
patriotizma koji se javljaju u drutvu, rei e da se neslaganja mogu smjestiti unutar spektra s
dva pola. to dijeli ta dva pola? U sutini, branitelji jedne krajnosti tvrde da je odvajanje od
moralnih specifinosti pojedine zajednice uvjet morala, dok e s druge strane biti zastupana
teza kako je upravo lojalnost zajednici ono o emu moral ovisi. U politikoj filozofiji
prvospomenuta teza karakteristina je za liberalnu politiku tradiciju a drugospomenuta je
usko vezana uz komunitarizam. Pritom ova suprotstavljenost ima neto iri kontekst koji treba
barem spomenuti. Rasprava izmeu liberalizma i komunitarizma svakako spada meu
najvanije teme politike filozofije u 20. stoljeu. Za komunitarizam se esto kae kako je
nastao kao reakcija na liberalnu poziciju, posebno na onu Johna Rawlsa. Rawls je, naime,
najvanija figura filozofije liberalizma. Kao takav, bio je i prva meta komunitaristikih
kritika. Pritom su se kritike prvenstveno odnosile na ideje koje je Rawls iznio u svom
najpoznatijem djelu Teorija pravednosti.
Njegova je temeljna motivacija bila odgovoriti na pitanje kako najbolje organizirati
politike institucije u situaciji kada su unutar drutva aktualne snano suprotstavljene
koncepcije dobra? Zakljuio je kako se u takvim situacijama kao najvanija vrlina politikih
institucija namee pravednost. Nadalje, kao metodu utvrivanja primjerene koncepcije
pravednosti predloio je ideju izvornog poloaja, tj. odluivanje iza vela neznanja. Rije je o
znamenitom misaonom eksperimentu. to, dakle, znai donositi odluku iza vela neznanja?
Naime, kada zamiljamo to odluivanje iza vela neznanja duni smo se zamisliti kao osoba
koja ne zna koji poloaj u drutvu inae zauzima. Zamiljamo se kao osoba koja ne zna to ju
eka u drutvenoj stvarnosti kada se opet nae s druge strane vela. Naputamo znanje o tome
koje smo rasne, rodne, etnike, pa ak i dobne pripadnosti, kao i znanje o tome koju
koncepciju dobra inae zastupamo. Ne znamo nita o vlastitom imovinskom stanju, niti
znamo kojim talentima u stvarnom svijetu raspolaemo, a koji su nam uskraeni. Ideja je u
tome da se ovaj nain nepristranog razmiljanja prenese u kontekst politikog odluivanja i
ustroja politikih institucija. Kada bi u politikoj areni graani meu sobom pregovarali
razmiljajui o pravednosti ogranieni velom neznanja imali bi dobre anse umanjiti teinu
problema koji iznutra optereuju dravu suoenu s koegzistiranjem razliitih koncepcija
dobra.
Komunitarizam se kao pozicija formirao kroz 80-te i 90-te godine 20. stoljea.
Najznaajniji autori koji pripadaju ovoj filozofskoj struji su spomenuti Alasdair MacIntyre,
zatim Michael Sandel, Charles Taylor i Michael Walzer. Njihovo je osnovno polazite tvrdnja
da liberalizam na elu s Rawlsom neopravdano zapostavlja ideju i znaaj zajednice. Ako o
razlikama liberala i komunitarista elimo govoriti neto detaljnije onda je u kontekstu
rasprave o patriotizmu najvanije ukazati na komunitaristiko odbacivanje etikog
univerzalizma.1 Komunitaristi u ideji izvornog poloaja, koju liberali uzdiu na pijedestal jer
jami nepristranost, na vide posebnu vrijednost. Liberali ponekad interpretiraju ideju izvornog
poloaja kao univerzalno primjenjivu, to znai da naela koja smo utvrdili oslanjajui se na
nju vrijede vrijede neovisno o tome u kojem se konkretnom drutvu, kulturnom okruenju ili
vremenskom periodu u povijesti nalazimo. Nasuprot tome, komunitaristi su skloni vjerovati
1
Osim neslaganja koje je vezano uz etiki univerzalizam, kao najvanija mjesta na kojima se razilaze liberali i
komunitaristi treba spomenuti nain poimanja jastva te nain na koji zamiljaju ispravno ureenje politikih
institucija drave.
da moralne obveze proizlaze iz svijeta u kojem je pojedinac proao kroz proces socijalizacije,
a ne iz pukih apstraktnih zahtjeva poput izvornog poloaja. Rijeima Michaela Walzera:
"Mogue je izvesti pravdu i jednakost kao filozofske tvorevine, ali pravedno ili egalitarno
drutvo nije."2 Stoga e komunitaristi zadatak etike poimati na razliit nain - zadatak je
filozofije rasvijetliti moralne norme konkretnog drutva njegovim pripadnicima.
Nadam se kako sam ovim razjasnio na to se misli ranije izreenom tvrdnjom, da je
ono to predstavlja uvjet morala za liberale odvajanje od moralnih specifinosti pojedine
zajednice, a za komunitariste lojalnost zajednici. Kako MacIntyre ovo povezuje s
patriotizmom? Za patriotizam je, smatra MacIntyre, karakteristian zahtjev da "sluajne
drutvene injenice" tretiramo kao kljune kada prosuujemo je li odreeni in moralan ili ne.
eli se rei kako je pripadanje odreenoj naciji neto sluajno - u pravilu pojedinci o tome ne
donose odluku. Nadalje, MacIntyre e rei kako je patriotizam "(...) odreen pomou takve
vrste lojalnosti odreenoj naciji koju mogu iskazivati samo oni koji joj pripadaju." 3 Vana
posljedica proizlazi iz navedenog. Recimo da ustanovim kako sam izrazito sklon
vrijednostima koje utjelovljuje neka nacija. Meutim, sve moje simpatije i nastojanja da
doprinesem toj naciji kako bi te vrijednosti i dalje njegovala nee me initi patriotom ukoliko
se ne radi o mojoj naciji. S obzirom da nemam nikakve veze sa Sjedinjenim Dravama, taman
i da sam svim srcem suosjeao sa rtvama teroristikih napada 11. rujna i povjerovao kako je
za borbu protiv terorizma od presudne vanosti ratovati s Irakom te se ponudio amerikoj
vojsci da me poalje u taj rat - to i dalje ne bi bio in koji ima veze s patriotizmom. Na takav
bi me potez mogao potaknuti osjeaj da su povrijeene neke vrijednosti koje se spomenutim
ratom mogu zatititi. Ipak smisao MacIntyreovog poimanja patriotizma je sljedei: ljudi mogu
biti skloni vrijednostima neovisno o tome kojim nacijama pripadali, ali patriotizam ima veze
iskljuivo s posebnim vrednovanjem i afirmiranjem vrijednosti, obiljeja i postignua moje
nacije.
Nije, stoga, teko pretpostaviti zbog ega liberalna tradicija ima problem s
patriotizmom. Ako smo zakljuili da se radi o poziciji koja naglaava vanost zanemarivanja
osobnih sklonosti prilikom moralnog odluivanja i djelovanja onda je jasno kako tu spadaju i
one sklonosti koje pojedinac ima spram "sluajnih drutvenih injenica", kao to je nacionalna
pripadnost. Stoga je, to se liberala tie, patriotizam blii poroku nego vrlini. S druge strane,
MacIntyre smatra kako komunitaristima patriotizam treba predstavljati sredinju vrlinu!
Naime, prema njihovom shvaanju: "(...) pitanja o tome gdje i od koga sam nauio moral

2
Walzer, Michael, Podruja pravde, "Filip Vinji", Beograd, 2000, str. 17.
3
MacIntyre, Alasdair, "Je li patriotizam vrlina?" u Patriotizam, ur. Igor Primorac, KruZak, Zagreb, 2004, str. 16.
kojeg se drim pokazuju se kao kljuna i za sadraj i za prirodu moralnog odnosa." 4 Opet
smo, dakle, na ve razmatranoj razlici liberala i komunitarista s obzirom na etiki
univerzalizam. Komunitaristi inzistiraju na injenici da pojedinci dobivaju moralne smjernice
iz specifinog drutvenog svijeta u kojem se formiraju te naglaavaju kako spomenuta
injenica ne smije biti ignorirana. Moralne smjernice koje pojedinac tako usvoji, za razliku od
apstraktnih naela na kojima inzistiraju Rawls i liberali, kljune su za njegov identitet. Stoga
se od pojedinaca niti moe, niti smije traiti da ih zanemaruju - to je ideja izvornog poloaja.
Kako napominje MacIntyre, ostanem li bez zajednice u kojoj sam se formirao kao moralni
djelatnik, ostajem i bez mogunosti da se kao moralni djelatnik razvijam. Stoga je jasno kako
prema komunitaristikom gleditu lojalnost toj zajednici predstavlja istinski uvjet morala.
U spomenutom lanku MacIntyre je elio ukazati na razliit tretman koji patriotizam
uiva s obzirom na dvije suprotstavljene strane u filozofiji politike. Meutim, u knjizi Za
vrlinom puno je konkretniji kada je u pitanju njegov odnos spram patriotizma. I iako u istom
djelu razvija poziciju koja je prema kljunim obiljejima komunitaristika, stav koji zauzima
kada je u pitanju patriotizam predstavlja njegovu bitnu specifinost kao autora unutar te
filozofske pozicije. to je sporno? Ako paljivo analiziramo razloge zbog kojih je MacIntyre
tvrdio da su komunitaristi vrsto povezani s patriotizmom uoit emo da je jedna premisa
ostala skrivena. Komunitarist e uistinu tvrditi kako moralni svjetonazor pojedinca i jest i
treba biti duboko odreen zajednicom u kojoj se formirao kao moralni djelatnik. Ipak,
zajednica nije isto to i drava, tj. nacija! A patriotizam je ranije odreen upravo kao lojalnost
naciji. Ovo nipoto nije puko konceptualno cjepidlaenje. Naime, kako bi komunitarist na
uvjerljiv nain tvrdio da je patriotizam sredinja vrlina, on mora pokazati kako je drava kojoj
iskazujemo lojalnost takva da, poput zajednice, utjelovljuje neko zajedniko dobro, neki
zajedniki moralni svjetonazor. Stoga se ne smije ne zapitati - s kakvim dravama u stvarnosti
imamo posla? MacIntyre se zapitao upravo to pitanje i doao je do krajnje netipinog
odgovora: moderna drava ne predstavlja legitiman oblik vladavine, stoga ni patriotizam, kao
oblik lojalnosti dravi, vie nije mogue prakticirati kao vrlinu!
Koji su MacIntyreovi razlozi za tako odluno odbacivanje moderne drave? Prije
svega, treba naglasiti kako ti razlozi proizlaze iz snanog oslanjanja na Aristotelovo moralno
uenje. Naime, u moralnoj teoriji moemo prepoznati tri najutjecajnije pozicije - deontoloka
etika, konzekvencijalistika etika i etika vrlina. Glavna razlika meu ovim pristupima tie se
odgovora na pitanje: to vrednujemo kada procjenjujemo moralnu ispravnost nekog ina?
Zastupnici deontoloke etike rei e kako pojedinom inu pridajemo moralnu vrijednost s
4
Isto, str. 21.
obzirom na to je li taj in u skladu s definiranim skupom etikih pravila. Pojedinci su naprosto
duni djelovati u skladu s njima (zato se esto o deontolokoj etici govori kao o etici
dunosti). Konzekvencijalistika etika podrazumijeva tezu da pojedini in treba ocjenjivati
kao moralno ispravan ili neispravan s obzirom na njegove posljedice. Npr. najpoznatija
konzekvencijalistika teorija, utilitarizam, u sutini zastupa ideju kako je moralno ispravan
onaj in ije posljedice donose veu opu korist. Na razlike izmeu deontoloke i
konzekvencijalistike etike esto se upuuje primjerom s inom laganja. Immanuel Kant kao
zastupnik deontoloke etike smatrao je kako ni u kojem sluaju nije moralno ispravno lagati.
S druge strane, utilitaristi e bez ustruavanja tvrditi kako je in laganja moralno ispravan ako
tim inom spreavamo da se dogodi neko vee zlo. Etika vrlina se poneto razlikuje od dvije
razmatrane moralne teorije. Naime, dok deontoloka i konzekvencijalistika etika u prvi plan
stavljaju vrednovanje ina kao takvog, etika vrlina razmatra to nam postupak nekog
pojedinca govori o njegovom karakteru. Dakle, zastupnici etike vrlina brane tvrdnju kako
moralnim prosudbama prvenstveno vrednujemo karakterne crte. Pritom su vrline naziv za
pozitivne karakterne osobine a poroci ili mane naziv za negativne.
Aristotel je vjerojatno najpoznatiji zastupnik etike vrlina, dok je MacIntyre jedan od
najpoznatijih autora koji zastupa etiku vrlina u 20. stoljeu i pripadaju mu velike zasluge za
njeno reafirmiranje u suvremenoj moralnoj raspravi.5 Naime, reafirmiranje je sasvim
prikladan izraz s obzirom da je zadnjih par stoljea ova moralna teorija bila sasvim
zanemarena u odnosu na konzekvencijalistike i deontoloke teorije. Etika vrlina u Europi je
predstavljala prevladavajuu moralnu paradigmu sve do razdoblja renesanse. Nakon 17.
stoljea ona je istisnuta na raun ostalih etikih doktrina. Ukratko se moe rei kako je prema
MacIntyreu jedan od problema koje vidi s tim doktrinama inzistiranje na pojedincu kao

5
Iako je MacIntyre bez dvojbe aristotelovac, ipak treba napomenuti kako njegova etika vrlina nije puko
prepisivanje Aristotela. U ovom radu nisam elio ulaziti u detaljnu analizu MacIntyreove moralne teorije ve
samo ukazati na one dijelove njegove filozofije radi kojih ne moe prihvatiti modernu dravu kao legitiman
oblik vlasti. Smatram kako najveu razliku u odnosu na Aristotela treba traiti na ovom mjestu: "Jedno od
obiljeja vrline koje je prilino jasno izalo na vidjelo kroz dosadanju argumentaciju jest da njegova primjena
uvijek iziskuje prihvaanje nekog prethodnog prikaza odreenih obiljeja drutvenoga i moralnoga ivota u
smislu kojega se mora definirati i objasniti. Tako je u homerskome prikazu pojam vrline podreen pojmu
drutvene uloge, u Aristotelovu je prikazu podreen pojmu dobroga ivota za ovjeka zamiljenoga kao telos
ljudskoga djelovanja (...)." Dakle, za Aristotela su vrline one karakteristike koje pojedincu, ivi li u skladu s
njima, omoguuju da vodi svrhovit i smislen ivot. MacIntyre, na istom mjestu, napominje: "to je to u prikazu
koji se spremam izloiti to na slian nain prua nunu pozadinu u odnosu na koju se pojam vrline mora uiniti
razumljivim? (...) Jer postoje nita manje nego tri stupnja u logikome razvoju tog pojma koji se moraju redom
identificirati, eli li se razumjeti taj sredinji pojam vrline, a svaki od tih stupnjeva ima vlastitu pojmovnu
pozadinu. Prvi stupanj zahtijeva prikaz onoga to u nazvati praksom, drugi stupanj zahtijeva prikaz onoga to
sam ve okarakterizirao kao pripovjedni poredak pojedinanoga ljudskoga ivota, dok trei stupanj zahtijeva
prikaz, znatno potpuniji od dosadanjega, onoga to konstituira moralnu tradiciju." Detaljna analiza autorove
moralne teorije traila bi pojanjavanje ova tri stupnja, za to u ovom radu nema mjesta.
Vidi: MacIntyre, Alasdair, Za vrlinom: studija o teoriji morala, KruZak, Zagreb, 2002, str. 201.
egoistinom stvorenju. Aristotelovo shvaanje ovjeka kao bia zajednice postupno je
zamijenjeno shvaanjem bliskim Thomasu Hobbesu koji tvrdi: "ovjek je ovjeku vuk".
Zadatak koji te nove doktrine nastoje izvriti jest nadvladati nepovjerenje koje nuno vlada
meu sebinim pojedincima s vlastitim, esto oprenim, interesima dok su istovremeno
osueni na politiki suivot.
I uistinu, razmiljamo li o autorima koje danas smatramo najznaajnijim
predstavnicima politike filozofije u 17. stoljeu svakako emo spomenuti Hobbesa i Johna
Lockea. Evo to o kontraktarijanistikoj tradiciji s Hobbesom i Lockeom na elu kae drugi
komunitaristiki autor, Charles Taylor, u lanku "Atomism": "The central doctrine of this
tradition is an affirmation of what we could call the primacy of rights. Theories which assert
the primacy of rights are those which take as the fundamental, or at least a fundamental,
principle of their political theory the ascription of certain rights to individuals and which deny
the same status to a principle of belonging or obligation, that is a principle which states our
obligation as men to belong to or sustain society, or a society of a certain type, or to obey
authority or an authority of a certain type. (...) Rather our obligation to belong to or sustain a
society, or to obey its authorities, is seen as derivative, as laid on us conditionally, through our
consent, or through its being to our advantage." 6 Ono o emu Taylor govori na ovom mjestu u
literaturi se naziva individualizam - vjerovanje da je pojedinac primarni nositelj prava, a
drava je tu iskljuivo sa zadatkom da spomenuta prava osigura i titi!
Zavirimo li u Aristotelovo djelo Politika biti e nam jasno da je takvim
razumijevanjem uloge drave uistinu napravljen temeljit prekid s njegovim naukom:
"Bjelodano je dakle kako' drava nije zajednitvo mjesta, i nije poradi toga da jedni drugima
ne nanose nepravdu i poradi poslovne podjelbe. Nego t stvari moraju biti prisutne, ako e biti
drave; ali ni kad su sve one prisutne, to jo nije drava, nego je ona zajednitvo dobra
ivljenja, kako kuama, tako i rodovima, poradi ivota savrena i samodostatna."7 Dakle, da bi
neku politiku cjelinu smjeli zvati dravom, prema Aristotelu ona nuno podrazumijeva
"zajednitvo dobra ivljenja". to se pod time misli? U individualistikim doktrinama
pojedinci su shvaeni kao sebine, sigurnou motivirane stranke koje meusobno sklapaju
ugovor da bi ostvarili pojedinane interese. Kod Aristotela je pojedinac shvaen kao bie
zajednice, tj. bie koje ne tei pukom ostvarivanju egoistinih pobuda. MacIntyre navodi:
"(...) tek kad ovjeka ponemo zamiljati po prirodi opasno egoistinim, altruizam postaje
istodobno i drutveno nuan premda prividno nemogu i, ako je i kad je na djelu, neobjanjiv.
6
Taylor, Charles, "Atomism" u: Philosophy and the Human Sciences (Philosophical Papers 2), Cambridge
University Press, 1990, str. 188.
7
Aristotel, Politika, Globus, Zagreb, 1988, str. 92.
Prema tradicionalnom aristotelovskom gleditu takvi problemi ne postoje. Jer ono emu me
odgoj u vrlinama poduava jest da je moje dobro kao ovjeka istovjetno dobru onih drugih s
kojima sam neraskidivo povezan u ljudsku zajednicu."8 Stoga, ono "zajednitvo dobra
ivljenja" kod Aristotela treba shvatiti kao dijeljenje zajednike vizije dobra za ovjeka meu
graanima jedne drave. Takvu vrstu moralnog konsenzusa moderne drave jednostavno ne
poznaju.
Treba napomenuti kako ovdje razmatrana promjena prevladavajue paradigme u etici
prema MacIntyreu predstavlja samo jednu stranu mnogo ireg procesa. Radi se o procesu
modernizacije koji nakon renesanse uzima maha. Govorimo li o modernosti na um nam mogu
padati promjene koje su isprva zahvatile zapadni dio Europe, a zatim su se, u veoj ili manjoj
mjeri, odrazile i na ostatak svijeta. Pritom prvenstveno mislim na promjene ekonomske vrste,
s obzirom da e upravo njima MacIntyre posvetiti odreenu panju uz spomenute promjene
koje se tiu moralnog svjetonazora. Jasno, rije je o razvoju kapitalizma kao drutveno-
ekonomskog sistema. Individualistiki liberalizam, smatra MacIntyre, predstavlja etiku
doktrinu koja ide uz sustav koji koncept rada vee jedino uz sluenje "(...) biolokom
opstanku i reprodukciji radne snage, s jedne strane, i institucionaliziranoj gramzivosti, s druge
strane."9 Zakljuuje kako je gramzivost Aristotelu predstavljala porok, dok je u modernom
svijetu ona pokretaka snaga proizvodnog rada.
Ovo su razlozi radi kojih se Alasdair MacIntyre smatra istaknutim kritiarem
moderniteta. Pozicija koju razvija ezne i za moralom koji je u tom razdoblju stavljen na
margine, kao i za drutvenom stvarnou koja bi spomenutom moralu vie odgovarala. Iz
navedenog slijedi radikalan zakljuak: "Iz prijanjih je dijelova moje argumentacije moralo
biti jasno kako je tradicija vrlina u sukobu s glavnim obiljejima modernog ekonomskog
poretka, a posebno s njegovim individualizmom, njegovom gramzivou i njegovim
uzdizanjem trinih vrijednosti do sredinjeg drutvenog poloaja. Sada postaje jasno da to
takoer ukljuuje odbacivanje modernog politikog poretka."10 A odbacivanje modernog
politikog poretka ne odnosi se ni na to drugo nego na odbacivanje moderne drave kao
legitimnog oblika vlasti. Naime, MacIntyre je, kao i Aristotel, uvjeren da tamo gdje ne postoji
zajednika koncepcija dobra, tj. moralni konsenzus graana, ne postoji ni legitiman oblik
drave. Etika vrlina, smatra, pruala je okvir unutar kojeg je takav konsenzus bio mogu,
meutim, s promjenama koje su karakteristine za modernitet - okvir je slomljen.

8
MacIntyre, Alasdair, Za vrlinom: studija o teoriji morala, KruZak, Zagreb, 2002, str. 247.
9
Isto, str. 245.
10
Isto, str. 275 - 276.
 Kako bi pojasnio na to misli kada govori o dravi unutar koje ne postoji zajednika
koncepcija dobra, navodi sljedei primjer. Unutar istog politikog okvira dvije grupe
pojedinaca zastupaju razliito shvaanje pravednosti. Jedna grupa ljudi u drutvu zastupat e
koncepciju pravednosti koja je zasnovana na egalitaristikom principu, npr. na ideji da svaka
osoba smije zahtijevati ravnopravnost u pogledu osnovnih potreba i sredstava za zadovoljenje
tih potreba. Druga grupa ljudi unutar istog politikog okvira ideju pravednosti zasnivat e na
naelu nepovredivosti steenog vlasnitva. I dok e prva grupa smatrati da je sasvim legitimna
ona dravna intervencija koja bogatijim lanovima drutva namee poreze i sl, kako bi
sredstva dobivena tim putem usmjerila prema najugroenijima, druga e grupa osporavati
legitimnost takve intervencije. Smatrat e kako se time kre individualna prava pojedinaca.
Ako je neki graanin pravedno stekao odreenu imovinu, ne postoji nain da se takva dravna
intervencija na njegovu tetu prikae kao legitiman in. Brojne su situacije u kojima se ova
razliita shvaanja pravednosti mogu sukobiti u politikom ivotu jedne zemlje. Prva e grupa
odobravati poveanje poreza kako bi se osigurala sredstva za javno zdravstvo i obrazovanje,
druga grupa nee. U skladu s tim, birat e prikladne politike opcije i glasati za njih. Ono to
MacIntyre vidi kao kljuno promatrajui takav sukob jest sljedee: "(...) naa pluralistika
kultura ne posjeduje nikakvu metodu vaganja, nikakav racionalni kriterij pomou kojega
bismo se mogli odluiti izmeu zahtjeva zasnovanih na legitimnom polaganju prava i zahtjeva
zasnovanih na potrebama."11
U dravi o kakvoj govore Aristotel i MacIntyre mora postojati konsenzus oko tako
temeljnih stvari kao to je koncepcija pravednosti. Nasuprot tome, naa je drutvena stvarnost
takva da politika nije nita drugo nego "graanski rat nastavljen drugim sredstvima". 12 U
takvim uvjetima besmisleno je govoriti o patriotizmu kao vrlini. Patriotizam bi MacIntyreu
uistinu predstavljao sredinju vrlinu, kao to je tvrdio u razmatranom lanku, kada bi mogao
priznati da postoji patria. Meutim, u ovakvim okolnostima on dolazi do zakljuka koji smo
na poetku pripisali liberalnoj politikoj tradiciji iako s tom tradicijom nema nita zajedniko.
Zakljuak je isti, ali su MacIntyreove premise sasvim razliite.

11
Isto, str. 266.
12
Isto, str. 274.
Literatura:

- Aristotel, Politika, Globus, Zagreb, 1988.

- MacIntyre, Alasdair, Za vrlinom: studija o teoriji morala, KruZak, Zagreb, 2002.
- MacIntyre, Alasdair, "Je li patriotizam vrlina?" u Patriotizam, ur. Igor Primorac, KruZak,
Zagreb, 2004.
- Taylor, Charles, "Atomism" u: Philosophy and the Human Sciences (Philosophical Papers
2), Cambridge University Press, 1990.
- Walzer, Michael, Podruja pravde, "Filip Vinji", Beograd, 2000.