1.

POLITOLOGIJA STRANAKA

Stranka starofrancuski partir komadati, dijeliti

1. Politike stranke

Izraz politie stranke koristi se kao oznaka za neku skupinu ljudi koji u politici zauzimaju i dre neku stranu, ili koji se nalaze na
nekoj strani (lijevo, desno i centar). Prema Sigmundu Neumannu stranka oznaava poistovjeivanje ljudi s nekom stranom i
razlikovanje s drugom stranom.

1.2.Povijest

Historija stranaka vee se uz historiju novovijeke demokratije i pojave opteg birakog prava, tvrdi Max Weber. Daniel Seiler
smatra da su jo u Aristotelovo doba postojale drutvene skupine koje su se suprotstavljale Ateni. U Engleskoj se nakon
slavne revolucije 1688. javljaju i kasnije uvruju dvije stranke: vigovci i torijevci. U Francuskoj revoluciji 1789. Pobunjenike
skupine neki nazivaju strankama, one koje su bile za kralja i one koje su bile protiv njega, protiv apsolutizma, za apsolutizam, itd.
Rije je o strankama starih stalea kojima se suprotstavljala stranka treeg staleaI. U revolucionarnim i proturevolucionarnim
previranjima pojavili su se konzervativci, liberali, republikanci, monarhisti, zatim umjereni graanski centar fejani, irondisti, i
radikalno-demokratska ljevica Jakobinci. U SAD su se prije i oko donoenja Ustava 1787. Iskristalizirali federalisti i demokrati.
Dananje poznate Republikanska i Demokratska stranka formiraju se 30tih godina 19.st., Republikanska 1854. U Njemakoj je
politiko i stranako grupiranje snanije zapoelo 1848.kad se grupiraju liberali, demokrati, konzervativci i socijalisti. U ostalim
europskim zemljama politike se stranke pojavljuju sredinom ili svretkom 19.st. a u nekima poetkom 20.st.

1.3. Pojam i politoloka teorija stranaka

Politoloka teorija stranaka temelji se na nauku razliitih mislitelja politike u 20.st.koji su se posebno bavili fenomenom
pol.stranaka. Britanski politolog Alan Ware pie o politolozima i sociolozima kao teoretiarima pol.stranaka uzimajui u obzir
razliite imbenike- sociologijski, institucionalni i kompeticijski (imbenici kompeticije pojavljuju se kao dio sociologijskog
pristupa). Robert Michels modernu stranku razumije kao ratnu organizaciju, te demokratiju i rat smatra nespojivim. Zagovara
naela cezarizma, centralizma i oligarhije umjesto demokratije. Po Michelsu svaka organizacija nuno zavrava u oligarhiji, a
oligarhija u monarhiji, u vlasti jednog pojedinca ili vlasti cezara. Max Weber je stranke nazvao udrugama koje se temelje na
novaenju pristalica koje svojim voama priskrbljuju moi i koje se bore za postizanje partikularnih i opih interesa.
Po svojim obiljejima stranke mogu biti privremene ili trajne udruge, te kao karizmatske, tradicionalne i ciljno-nacionalne udruge
graana. Weber na temelju toga izvodi svojevrsnu tipologiju stranaka: karizmatske, tradicionalistike,vjerske, utilitarne,
koristoljubive. Prema Weberu moderne stranke pojavljuju se tek u legalnoj dravi reprezentativnim ustrojstvom. Po njemu one
su voluntaristikog karaktera, udruge koje se temelje na vodstvu, lanskom mnotvu ili masi lanova.
Prema Sigmundu Neumannu stranke nastaju u trenutku identifikacije i diferencijacije lanova nekog drutva:
Svaka stranka u svojoj biti oznaava suradnju u posebnoj organizaciji i separaciju od ostalih po specifinom programu.
Stranke po Neumannu sudjeluju u novaenju svojih lanova, donoenju odluka, utjecanju i osvajanju vlasti, dok nj poetak i
uspon vezuje za uspon parlamenta, jer u parlamentima skoro nema niti jednog lana koji nije lan neke stranke. Neumann
dakle stranku definira kao jasnu organizacijuaktivnih politikih predstavnika drutva, onih koji se bave kontrolom upravne vlasti
i koji se natjeu za javnu podrku s jednom drugom skupinom ili skupinama zauzimajui divergentna stanovita.
Politike stranke predstavljaju sponu izmeu vlade i javnog miljenja
Trebaju ispunjavati uvjete odravanja odnosa vodstva i sljedbe/pristalica
Sudjeluju u izboru lidera (izbor se temelji na proceduri i konkurenciji)
Imaju ulogu reprezentacije, konkurencije i integracije (reprezentacija pol.stranke u viestranaju pokuavaju
predstavljati razliite politike interese drutvenih slojeva; ciljevi politike reprezentacije obino su istaknuti u
programima; konkurencija meusobno se natjeu na izborima, na kojima istiu kandidate i programe radi osvajanja
vlasti, te u sluaju opozicije uloga je i nadzor moi i vlasti, kritiku vlasti, borba za osvajanje i smjenu vlasti; integracija
uvaavanje politike volje graana i njihovo ukljuivanje i povezivanje u politiki sistem)
Sudjeluju u mobiliziranju graana za neke politike ciljeve
U konkurentskom ili viestranakom sistemu, stranke posredstvom politike participacije otklanjaju konflikte unutar
politikog sistema one sudjeluju u procesu politike participacije
Sudjeluju u oblikovanju politikog vodstva i politikih elita
Stranke na vlasti sudjeluju u institucionalnom oblikovanju vlasti
Maurice Duverger kae da je stranka organizacija u kojoj se elnitvo bira demokratskim putem, te da samo faistike stranke
izbjegavaju proceduru koju nadoknauju imenovanjem.

Aron pie o totalitarnim strankama: Totalitarne partije preuzimaju medote drugih, zloupotrebljavaju ih, usavravaju i dodaju im
sebi svojstvene odrednice koje e im pomoi da unite postojei poredak i uspostave novi. Aron takve stranke naziva
pobunjenikima i razlikuje ih od parlamentarnih, jer ukidaju proceduru i uvode diktaturu.

Prema Lipsetu i Rokkanu stranke imaju 3 uloge:

Ekspresivna uloga - programi, oblikovanje politike akcije
Instrumentalna uloga ostvarivanje interesa, postizanje cilja
Reprezentacijska uloga predstavljanje interesa
Energetsko polje iz kog se napajaju stranke su sukobi (negativna ljudska energija) i suprotnosti unutar strukture drutva. Oni
dalje piu o 4 crte sukoba :
Pojedinac vs dominantna kultura (produkt nacionalne revolucije)
Crkva vs vlada (produkt nacionalne revolucije)
Primarna vs sekundarna ekonomija (produkt industrijske revolucije)
Radnici vs poslodavci, vlasnici // rad vs kapital (produkt industrijske revolucije)
U Lipset-Stein-Rokkanovoj paradigmi crta sukoba uoljive su dvije vrste interesnih crta sukoba crte sukoba izmeu ruralnih i
urbanih interesa, crte sukoba izmeu interesa radnika i poslodavaca. Te bi se crte sukoba mogle izraziti u strankama poput
konzervativne, liberalne i socijalistike. Iz ovih crta sukoba postupno se oblikuju nacionalne elite, te pokreti, mahom radikalni i
protuustavni. Crte sukoba prouzroene industrijskom revolucijom raaju lijeve stranke, npr socijalistiku stranku, sindikate.
Sve skupine mogu djelovati unutar demokratskog politikog sistema ukoliko su njihovi programi i statuti u skladu sa Ustavom i
Zakonom o strankama, te se nj djelovanje mora uklopiti u okvire pravnog i demokratskog poretka. Drava (npr. Njemaka, Italija,
panija, Portugal, Japan) ima pravo nadzora nad svim radikalnim ili politiki ekstremnim skupinama i strankama.
Klivae ili crte konflikta izraavaju se u prosvjedu, agregaciji i institucionalnoj artikulaciji interesa. Lipset i Rokkan piu o 4 praga
koja treba ispuniti svaki pokret i stranka u politikom sistemu uvjete razvoja stranakog sistema:
Legitimacija (priznanje)
Inkorporacija (uloga participijenta)
Reprezentacija (uloga reprezentativnog tijela)
Veinska mo (pobjeda s mogunou izazivanja ili uzrokovanja promjene politike na nacionalnoj razini)

Beyne-ov prikaz rasvoja politikih stranaka u Europi:

Do 1918. elitistike stranke starih politikih klasa
Od 1918. do sredine 50tih masovne stranke sa naglaenim klasnim sukobima
Od 50tih do kraja 70tih narodnjake ili narodne stranke
Od kraja 70tih stranke profesionalnih politiara, tzv Profi-Parteien

1.4. Struktura stranaka

Po Maurice Duvergeru jedno od bitnih obiljeja strukture stranaka je heterogenost. Sastav lanstva i njegovo obiljeje odreuje
strukturu neke stranke. Npr stranke srednjih slojeva, liberalne i konzervativne imale su obiljeja kadrovskih stranaka. Nj uprava
imala je embrionalni karakter dok je vodstvo bilo u rukama nj parlamentarnih predstavnika i imalo je individualistiku formu. Te
stranke su prema Duvergeru bile proete politikim pitanjima dok su ideologijska i doktrinarna pitanja imala relativno malo
ulogu. Socijalistike stranke su bile one masovnog tipa s ograncima, s naglaenim stranakim inovnitvom i stranakim
institucijama kao to su Kongresi, Narodni komiteti, Vijea, izvrni komiteti i sekretarijati itd. Te su stranke pokazivale oligarhijske
tendencije. Vodstvo se kretalo od demokratije prema oligarhiji s tendencijom zavravanja u monarhiji. U odnosu na liberalne i
konzervativne stranke, u socijalistikih stranaka doktrina i ideologija igrale su znaajnu ulogu. Komunistike i faistike stranke
imale su masovni karakter, s centralistikom stranakom organizacijom, s voama diktatorskog tipa ili diktatorskim vodstvom, ili
autokratskim metodama nominacije i kooptacije, te jakom disciplinom.

1.5. Organizacija stranaka

Za organizaciju su vani lanovi i voe. Duverger ralanjuje tipove ili oblike organizacije stranaka:
Oblik indirektne stranke socijalistike (oslanjaju se na sindikate i prijateljska drutva)
- katolike/kransko-demokratske stranke
- agrarne stranke (oslanjaju se na poljodjelske i agrarne sindikate te na kooperative i zadruge)
Duverger ralanjuje imbenike u indirektnoj strukturi i temeljne elemente (nain ili tip organizacije stranke). Govori o
horzontalnom i vertikalnom tipu organizacije.U indirektnim str. kao element pojavljuju se sindikati,kooperative, lige itd.
Oslanjajui se na Ostrogorskog pie o kokusu politikih stranaka, odnosno o klikama ili koteriji, direktnom i indirektnom kokusu.
Rije je o manjim skupinama unutar stranke ili izbornom odboru (kliki). Kokus u amerikim izbornim kampanjama ima ulogu
elektora. Stranke totalitarnog tipa organizacije nemaju kokuse ve elije u tvornicama, trgovinama, kolama, fakultetima. Zatim
postoje elije etvrti, regija ili elije po funkcionalnom i teritorijalnom principu. Duverger: Podrunice su inovacija socijalista,
elije su inovacija komunista. Organizacija socijalista je decentralizirana, a komunista centralizirana. Disciplina unutar socijalista
je labavija ili fleksibilnija. U organizacijskom smislu socijalistike i socijaldemokratske stranke razlikuju se od komunistikih u
taktici i strategiji djelovanja, u odnosu prema sindikatima i drugim potpornim udrugama. U zakljuku o organizacijskim oblicima
moemo rei da bi kokus odgovarao starim strankama liberalnoj i konzervativnoj, filijale socijalistima ili socijaldemokratima,
elije komunistima i milicija faistima i komunistima.
Vertikalni tip organizacije prihvatila je komunistika partija, i zatien je od izmi, frakcija ili unutarpartijske opozicije. Iskljuena
je mogunost svake kontaminacije i zastranjivanja. Snagu vertikalnoj org daje centralizacija poslovanja centar intervenira,
posreduje i ureuje u svakoj organizacijskoj jedinici od najjednostavnije do najsloenije. Poelo vertikalne org uveli su faisti i
nacionalsocijalisti, s nominacijom svih lidera u sredinje tijelo.
Stranke s horizontalnim linkovima imaju izravne kontakte meu lanovima, stranakim voama, lokalnim kokusima ili
federacijama. Horizontalni tip doputa kontaminaciju odnosno frakcije, opoziciju i koalicije.
Stranke se dalje u organizacijskom smislu razlikuju po voenju politikih poslova ili metodi upravljanja na centralistike i
decentralistike organizacije. Decentralizaciju treba razlikovati kao lokalnu, ideologijsku, socijalnu i federalnu.

1.6. lanstvo

lanom stranke moemo odrediti osobu koja izravno pripada stranakoj organizaciji. lanove treba razlikovati od simpatizera ili
podupiratelja. Tip i organizacija stranke utjeu na karakter lanstva.
Kadrovske stranke (konzervativna i liberalna) imaju selektivniji pristup u novaenju lanova, karakter elitnih stranaka
koje mobiliziraju ljude za svoje ciljeve. Po broju su manje od masovnih stranaka (socijalistikih ili komunistikih).
Kadrovske stranke oslanjaju se na podupiratelje i simpatizere (i imaju elitistiku organizaciju), a masovne stranke na
umjerene i radikalne ciljeve, imaju koncepciju formalnog masovnog lanstva. Participacija se temelji na politikoj
slobodi i individualnoj autonomiji i toleranciji. Doputena je opozicija.
Masovne stranke po organizaciji imaju filijale ili elije s jakim formalnim lanstvom bez improvizacija i autonomije, te su
centralizirane. Razlika je u tehnici novaenja. Masovne stranke ukljuuju specifine drutvene skupine na temelju
njihova poloaja u drutvu i uloge koju obavljaju, te operiraju pojmovima radnika klasa, proletarijat, a faistike
stranke igraju na kartu elita premda trae oslonac u masama. Gaje kulturu ispunjavanja kriterija tj uvjeta po kojima
netko moe pristupiti stranci. Participacija iskljuuje svaku slobodu ili autonomiju ili iznoenje oporbenog miljenja.
Totalitarne stranke u pogledu lanstva su homogene, ekskluzivne i sacrosanctne. Ne toleriraju unutranje diobe,
frakcije, disidente. Stranke koje nalikuju savezu imaju totalitarni karakter.

1.7. Vodstvo

elnitvo se moe birati demokratskim izborima unutar stranaka (vrijedi za demokratske ili kadrovske) dok se u totalitarnim
strankama elnitvo bira na indirektan nain. Duverger govori o tendencijama autokracije (samovlade) i unutar demokratskih
stranaka s demokratskom organizacijom. Po njemu postoje tehnike prikrivanja autokracije. To su: manipulacije izborima, te
razlika stvarnih i prividnih voa. U tom smislu pie o slubenim kandidatima, zatim kontroliranom balotiranju u Latinskoj
Americi i Balkanu kroz gerrymandering to predstavlja oblik manipulacije izbornim okruzima. Bit gerrymanderinga je da se
nekom kandidatu namjesti sigurna izborna pobjeda. Vodstva se u demokratskim strankama biraju uz spomenute manipulacijske
tehnike a u komunistikim strankama primjerice delegiranjem.

2. Stranaki sistemi

Jednostranaki
Viestranaki
Tip stranakog sistema se moe razumjeti iz djelovanja drutvenih silnica u povijesti nekoga drutva. Riker razlikuje dvostranaki
sistem u SADu i Velikoj Britaniji (u SADu neka trea stranka ne moe bitno utjecati na odnos snaga-morala bi istisnuti jednu od
tradicionalno dvije jake stranke i postati drugom strankom po politikoj snazi. U SADu je dvostran.rezultat socio-povijesnih
klivaa stranaki sistemi dviju zemalja razlikuju se prema stranakim strukturama i njihovim razliitim organizacijama). Prema
Duvergeru stranaki sistem je proizvod mnogih kompleksnih individualnih i optih imbenika u nekoj zemlji. Prije svega to su
tradicija i historija, socijalna i ekonomska struktura, religija, rasni sastav, nacionalna rivalstva itd. Duverger stranake sisteme
razvrstava u jednostran., anglosaksonske, dvostranake i viestranake, kombinirane. Viestranaje postoji onda kada je legalno
zagarantovana politika konkurencija.
Pod opozicijom u stranakim sistemima podrazumijevamo tip legalnog i zajamenog protimbenog politikog djelovanja
pojedinaca i institucionaliziranih politikih stranakih skupina koje svoje djelovanje temelje na kritici vladajue stranke i vlade,
istiui alternative i borei se za vlast. Njemaki politolog Winfried Steffani govori o 8 funkcija opozicije:
1. Nadzor vlade
2. Kritika vladine politike i isticanje alternativa
3. Izrada i oblikovanje alternativnih politikih programa
4. Izrada i oblikovanje alternativnih elita koje bi mogle uskoiti u vladu
5. Stvaranje uvjeta za preuzimanje vlasti
6. Kritika vlasti poradi zatite temeljnih prava i sloboda, vrijednosti
 7. Ukljuivanje manjinskih skupina u politiki proces
8. Pokretanje javnosti kao politikog imbenika
Demokratski sistemi imaju legaliziranu opoziciju i proceduru, nedemokratski neprijatelje i diktaturu.
Lijphart smatra da je viestranaki sistem s relativno malo stranaka najpovoljniji za pluralno drutvo te pokuava pokazati kako
tipovi sistema utjeu na oblikovanje konsocijacijske demokratije. Dalje se oslanja na Sartorijevu tipologiju viestran.sistema na
umjerene i skranjene/ekstremne. Dieter Nohlen podupire Sartorijevu tipologiju:
jednostranaje (SSSR)
hegemonijski stranaki sistem (Mexico)
dominantni stranaki sistem (Indija, Japan)
dvostranaki sistem (SAD, Velika Britanija)
umjereni pluralizam (Nizozemska, vicarska, Belgija, Njemaka)
polarizirani pluralizam (ile do 1973., Italija, Finska)

Stranaki sistem je strukturni sklop cjeline politikih stranaka u jednoj dravi.

Istraivanje stranakih sistema podrazumijeva pitanja o
a) broju stranaka
b) odnosima u njihovoj veliini
c) odnosima u njihovoj ideologijskoj udaljenosti
d) obrascu njihove integracije
e) njihovu odnosu spram drutva/drutvenih grupa
f) o njihovu stavu spram politikog sistema
g)
Sartori pie o
Centripetalalnim sistemima (dvostranaki i umjereni viestranaki sistemi)
Centrifugalnim sistemima (izraziti viestranaki sistemi)
esto se u politolokoj literaturi govori o dvostranakom sistemu, primjerenom pluralizmu, polariziranom pluralizmu i sistemu
hegemonistike stranke.
1.Dvostranaki sistem tokom politike povijesti pokazao se najvie u SADu.
2.Sistem primjerenog pluralizma ima nekoliko podtipova:
sistem s alternirajuim pobonim strankama bez mogunosti koalicije (Velika Britanija, Kanada, Austrija)
podsistem alternirajue pobone stranke s trajnim koalicijskim partnerima (Austrija, Njemaka 1957.-66.; 1969.-82.)
podsistem primjerenoga pluralizma s koalicijom sredine i velikom koalicijom (Belgija, Grka, Island, Luxemburg,
Nizozemska, Norveka, vedska, vicarska)
3.Polarizirani pluralizam ima dva podtima:
polarizirani pluralizam s fundamentalnom opozicijom koja unitava centar (Weimarska republika, panska republika)
polarizirani pluralizam s oslabljenim centrifugalnim djelovanjem fundamentalne opozicije (Finska, Francuska, Izrael,
panija)
4.Hegemonistike stranke u polariziranom pluralizmu (Irska, Izrael do 1977., Japan)

Alan Ware daje klasifikaciju stranakih sistema od 1958. 1990.:

predominantni stranaki sistem (Japan)
dvostranaje (Velika Britanija, SAD, Novi Zeland)
sistemu s 3-5 stranaka (Austrija, Australija, Kanada, Francuska, Njemaka, Island, Irska, Luxemburg, Nizozemska,
Norveka, vedska)
sistemu s 5 i vie stranaka (Belgija, Danska, Finska, Izrael, Italija, vicarska)
Alan Ware prikazuje nekoliko pristupa u istraivanju stranakih sistema: sociologijski (Gabriel Aimond, Lipset i Rokkan),
institucionalistiki (Duverger) i kompetitivni.

Koliina politike moi i trenutani odnos snaga u politici diktatiraju motiv koalicije. U metodikom smislu koalicija je prije svega
interesni politiki savez razliitih politikih stranaka. Koalicije se mogu initi prije izbora, procijene li stranke da bi metodom
politikog i interesnog udruivanja mogle osvojiti vlast. I to u sluaju da je odnos snaga takav da opozicione pojedinane stranke
ne mogu same osvojiti veinu. Tada se u pravilu sklapa i potpisuje interesni politiki savez razliitih stranaka iji je smisao
zajedniki ulazak u parlament i dioba mandata. Koalicija poslije izbora je uvijek nuna ako stranka u parlamentu nema veinu.
Koalicije mogu biti
parlamentarne
izvanparlamentarne
kombinirane
opozicione
s obzirom na sistem vrijednosti koalicije mogu biti i privremeni interesni savezi ideologijskih slinih, bliskih i razliitih, ponekad
meusobno nemoguih saveza. Politiki savezi mogu biti mali i veliki. Mali savezi/koalicije mogu se sastojati iz dva politika
partnera.
 3. Tipologija politikih stranaka prema doktrinama/ideologijama

Njemaki politolog Klaus von Beyme stranke je razvrstao u devet skupina:

1) Liberalne i radikalne
2) Konzervativne
3) Socijalistike i socijaldemokratske
4) Kransko-demokratske
5) Komunistike partije
6) Agrarne stranke
7) Regionalne i etnike
8) Radikalno-desne i ekstremne
9) Ekoloke

3.1. Liberalizam/liberalne stranke

Pod liberalizmom podrazumijevamo politiku filozofiju utemeljenu na ideji slobode i prava pojedinca te tip politike prakse
orijentirane prema liberalnoj demokratiji. Sloboda pojedinca i drutvenih skupina najvii je filozofsko-politiki postulat
liberalizma. U politikoj antropologiji liberalizam, u odnosu na konzervativizam, ima optimistinu sliku ovjeka, i budunost
temeljni na ideji razuma i napretka. Odg na liberalizam bio je konzervativizam.
- Liberalne stranke iznikle su iz pokreta graanstva kao 3.stalea
- U Europi nikad nisu bile masovne, ve elitistike stranke
- U XXst. nj politika uloga je preteno koaliciona
Povijest liberalnih stranaka:
- I faza: 17.-18.st.izgradnja duhovnih pretpostavki (izraenih u humanizmu, racionalizmu, empirizmu, prosvjetiteljstvu i
politikoj filozofiji liberalno-demokratske organizacije drutva)
- II faza: praktina faza koja poinje od engleske tihe revolucije 1688.do Francuske revolucije 1789.kao praktina borba
graanstvaprotiv apsolutne monarhije, stalekog drutva i feudalnih sveza i ogranienja za gospodarsku trinu slobodu
- III faza: 1789.-1814./15.kada je Europa u znaku restauracije
- IV faza: 1848./49.faza graanskih revolucija, proljee naroda
- V faza: trijumf liberalnog kapitalizma i prijelaza u fazu osvajanja novih svjetova, koncentracija kapitala, pojava
monopola, do 1918.
- VI faza: 1918.-1933.faza poraza liberalizma u naletu faizma u Europi i nj ekonomskog sloma 1929.
- VII faza: 1945.do kraja 20.st.ili9 faza neoliberalizma (manje drave vie slobode i rita)
Temelj doktrine je ideja slobode ovjeka zajamena ljudskim pravima (ideja vladavine prava-pravna drava), koja su zajamena
Ustavom. Politiki oblik vladavine je liberalna demokratija koja ima svoj legitimitet. Demokratija se temelji na politikoj
reprezentaciji (izbori,parlamentarna demokratija) i trodiobenoj strukturi vlasti. Liberalizam kao ekonomska doktrina polazi od
ideje privatnog vlasnitva kao neotuivog prava, slobode konkurenciije i minimalne uloge drave.

3.2. Konzervativizam/konzervativne stranke

Konzervativizam je oznaka za europsku struju politikog miljenja i djelovanja koji se izvorno povijesno javlja kao protupokret
Francuskoj revoluciji. To je drutveno uvjetovan pokret koji se oslanja na tradiciju, iskustvo prethodnih generacija,
protuprosvjetiteljski i protuliberalni pokret koji je stao u obranu starog poretka, monarhije i legitimiteta. Nastao unutar crte
sukoba tradicija-napredak. U 20.st.su se pojavile diljem Europe kao konkurencija i protutea liberalnim strankama. Uspjeh tokom
80tih i poetkom 90tih za vrijeme vladavine politikog neokonzervativizma. Smjena je nastupila 90tih skretanjem Europe prema
socioliberalizmu, pobjedama socijaldemokratskih stranaka. Edmund Burke je duhovni otac/rodonaelnik europskog konzervativ.
Povijest konzervativnih stranaka:
- I faza: drutveno uvjetovani konz.kao reakcija na Franc.revoluciju 1789.-1848.
- II faza: 1848.-1918.sukob tradicionalnog konzervativizma i liberalizma glede ureenja nacionalne drave
- III faza: moderni graansko-nacionalni konz.1918.-1933.,konzervativna revolucija(protagonisti su imali loe miljenje o
demokratiji, smatravi je nepirodnim oblikom vladavine)
- IV faza: 1945.-1999.duhovna obnova konzervativizma i konz.stranaka u Europi nakon II svjetskog rata
Doktrina: ideja osvrtanja na iskustvo prethodnih generacija, ideja nasljedstva, ideja politike koja je oblikuje po uzoru na prirodu,
ideja pol.sistema koji je u podudarnosti i simetriji s redom svijeta, ideja cjeline svijeta u stanju nepromjenjive trajnosti i
nenasilna prekida jer je prekid nasilje, ideja prirode u oblikovanju i voenju drave, ideja predaka i ideja nasljednosti. U 19.st.
politika doktrina konzervativizma koncentrisala se oko ideje izgradnje nacionalne drave, njezine dominacije i ekspanzije i
pripreme za osvajanje svijeta. U 20.st.doktrina se kretala na zasadama tradicionalnog konz.kao odgovor na dinamiku strukturu
svijeta i napredak.

3.3. Kranska demokratija/kransko-demokratske stranke

Kranska demokratija je oznaka za politiku doktrinu onih skupina i politikih stranaka koje se u politikom djelovanju
pokuavaju oslanjati na crkveno-socijalni nauk. Nastala je kao rezultat radikalnoga konflikta bezobzirnog liberalizma i komunizma
i socijaldemokratije, kao izravna opreka liberalizmu, komunizmu i socijaldem.s obzirom na pojam osobe, slobode, obitelji,
drutva i drave s osloncem na socijalni nauk crkve i kransku etiku. Kao politika doktrina kranska demokratija je ideja treeg
puta izmeu egoistinog liberalizma i razliitih varijanti socijalistikog kolektivizma. Kransko-demokr.stranke pojavljuju se u
19.st.roenjem crkveno-socijalnog nauka, a na znaaju dobivaju u 20.st.posebno izmeu dva svjetska rata kada se pojavljuju kao
konkurencija i alternativa, trei tip stranaka izmeu faistikih i komunistikih. Prvi kongres kransko-demokratskih i narodnih
stranaka odran je 1932.u Koelnu. Vodea mislea politika glava bio je Alcida de Gasperi. On je 1943.postavio poela.
1947.utemeljena je meunarodna demokranska organizacija Nouvelles Equipes Internationales (NEI) koja je 1965.prerasla u
Europsku uniju kranskih demokrata (ECUD). Ciljevi NEI istaknuti su u programskom dokumentu iz 1949. Dva temeljna cilja su
stvaranje Europske unije i udruivanje ljudi u stranke kransko-demokratske orijentacije.
Doktrina: ovjek kao konkretna ljudska osoba i nj dostojanstvo koji se oituje kroz obitelj; solidarnost; supsidijarnost (drutvo
viega reda ne smije se mijeati u drutvo niega reda liavajui ga njegovih nadlenosti); sudionitvo / participacija(ovjek mora
uestvovati u oblikovanju zajednikog ivota); sveopa namjena dobara (zemaljska su dobra bez obzira na posebnosti
namijenjena svima kako bi se zadovoljile potrebe osobe i obitelji); solidarnost; poelo zajednikog dobra; politika kao djelatnost
kranskog zalaganja radi slube drugima.
Socijalna trina ekonomija istie linu slobodu, , jednakost ansi, vlasnitvo, rastue blagostanje, socijalni napredal. Elementi
socijalno-trine ekonomije su: natjecanje i lina dunost vlasnitva, decentralizirano oporezivanje preko trinih i tarifnih
autonomija, kontrola moi, sloboda potroaa.

3.4. Socijaldemokratija/socijaldemokratske stranke

Socijaldemokratija je oznaka za stranke i pokrete upravljene prema socijalizmu i demokratiji; oznaka za socijalne i politike
reforme na temelju demokratije; proirenje oblika politike i socijalne demokratije; pokuaj spajanja socijalne pravinosti s
demokratijom. Socijalna demokratija politike ciljeve eli postii politikim reformama. Prihvata parlamentarizam, demokratsku
metodu politikog djelovanja i odbacuje klasnu metodu i klasnu koncepciju drutva. Razlika izmeu socijaldemokratije i
revolucionarnih komunista je to se prvi zalau za demokratiju a drugi su gradili drutvo koje je zavrilo u lijevoj totalitarnoj
diktaturi. Povijest:
- I faza: 1848.-1918.industrijalizacija i pojava lijevih stranaka, polarizacija na ljevici
- II faza: 1918.-1945.polarizacija na reformiste i revolucionarne marksiste,komuniste i socijaldemokrate,mutna situacija
- III faza: 1945.-1959.definitivna polarizacija. Zapadna socijaldemokratija naputa marksizam, revolucionarnu diktaturu
proletrijata, klasni koncept drutva i prihvata doktrinu demokratskog socijalizma. Socijaldemokratija zauzima poziciju
narodne stranke lijevoga centra.
- IV faza: 1959.-1990.faza tranzicije, pojava zakanjelih socijaldemokratija u junoj Europi (panija, Portugal, Grka) i
zakanjelih socijaldemokratija u srednjoj Europi. Propau komunizma veina komunistikih stranaka pojavljuju se u
obliku reformiranih komunista koji naknadno prihvataju socijaldemokratski program kao to su hrvatski komunisti SKH
SDP odnosno SDP ili u Istonoj Njemakoj SED tj dananji PDS.
- IV faza: kriza socijaldemokratije 80tih. Uzlet neokonzervativizma i pojava triju teorija o kraju socijaldemokratije:
ekonomska teorija sloma socijaldem., socioloka teorija sloma i politoloka (nemogunost odgovora na izazove nove
politike).
- V faza: 1990.-1998.kriza identiteta,smjena neokonz.vala,izborni uspjesi irom Europe, u potrazi za novom doktrinom.
Pojava reformatora Blaira, Jospina i Schroedera kao nositelja treeg puta. Personalizacija i medijalizacija politike, slika
bez razvidnog programa i veliki izborni uspjesi unato nerazvidnog programa, rije je o paradoksu u politici.
Doktrina: sloboda, jednakopravnost, solidarnost, konstruktivni reformizam, parlamentarizam.

3.5. Zeleni / stranke zelenih

Zeleni su oznaka za eko pokrete i politike stranke koje su se u Europi pojavile poetkom 70tih kao pokuaj artikulacije novih
alternativnih politikih interesa globalnog preivljavanja i pokuaja institucionalizacije alternativnih interesa (ekologija) u stranke
i zastupanje zelene politike u parlamentima.
Postindustrijska i postmoderna drutva doivjela su vrijednosne pomake od stare prema novj paradigmi. Stara paradigma bitno
je bila materijalistika i nju su uzgajale stare stranke nikle iz poznate etiri socijalne klivae. Nova paradigma kretala se od
materijalizma prema postmaterijalizmu, te je rodila ekologistike pokrete i stranke Zelenih.
Stranke zelenih izvode se iz pokreta novih ljevica 60tih koji su se pokreti poetkom 70tih divergenirali na nasilna politika
djelovanja (novoljeviarski crveno-crni terorizam) i na graanske inicijative za zatitu ovjekove okolice. Prve zelene graanske
inicijative pojavie se poetkom 60tih u veini europskih zemalja, a kasnije su eko pokreti institucionalizirani i tako su u veini
europskih zemalja nastale stranke Zelenih, koje 80tih i 90tih ulaze u lokalne, regionalne i nacionalne parlamente.
Doktrina je obojena politikim prosvjednitvom, kritikom materijalistike civilizacije zapada, koja je usljed svoje neizmjerne elje
za maksimiranjem profita osuena na propadanje, jer ne vodi rauna o granicama rasta, razvoja i napretka i granicama
izdrljivosti prirode. Doktrina Zelenih je u ideji bitno konzervativna, na politikoj razini lijevo liberalna, a u politikom djelovanju
ljeviarska, ak anarhistika.

3.6. Regionalizam / regionalistike stranke

Regionalizam je onaj tip politikog djelovanja kojse moe razumjeti u konkurirajuem odnosu dijela dravnog teritorija/regije i
dravnog terotorija kao nacionalne cjeline, ili kao tip djelovanja koji se dovodi u konkurenciju spram cjelokupne dravne
teritorijalnosti kao vodeeg refoerentnog okvira drutvenih i politikih aktivnosti.
3.7. Desni radikalizam/desnoradikalne stranke

Pod desnim radikalizmom podrazumijeva se metoda politikoga djelovanja koja se izraava u protuliberalnom i
protudemokratskom stavu i protuliberalnom i protukapitalistikom radikalnom nacionalizmu uglavnom srednjih drutvenih
stalia. Po svojoj formi i nainu djelovanja je populistiki.
U raskolima liber.-konzervativizam, plemstvo-aristokratija-graanstvo, grad-selo oblikovala se desno radikalna slika svijeta koja
je kasnije u 20.st.politiki institucionalizirana u razliitim faistikim strankama (stari desni radikalizam), da bi se nakon II svj.rata
oblikovao neofaizam ili neonacizam (novi desni radikalizam).

3.8. Komunizam / komunistike partije

Komunizam je oznaka za vie filozofsko-politikih i utopijskih uenja, pokreta, partija, i skoro u cijelosti propalih reima, s
izuzecima Kube i Kine. Snivao je utemeljenje besklasnog drutva, a temelji se na ideji politike revolucije, klasnoj borbi, nasilju i
diktaturi proletarijata. Komunistike partije nastale su kao razultat sukoba rad-kapital. Najvei protivnik komunizmu su
socijaldemoktati. Doktrina komunizma svoje temelje ima u djelima Karl Marxa i F.Engelsa.

Seilerova politologijska interpretacija pojma politike stranke

Seilerove definicije:
Stranke su organizacije kojima je cilj mobilizirati pojedince u nekoj kolektivnoj akciji to se vodi protiv drugih, isto tako
mobiliziranih, kako bi preuzele, same ili u koaliciji, obavljanje funkcija vlasti. Tu kolektivnu akciju i tu namjeru rukovoenja
javnim poslovima opravdava se posebnom koncepcijom opeg interesa.
Funkcija politikih stranaka je smjena/neprekidno snabdijevanje upravljaa, i legitimacija/uiniti da taj nain dolaska na
upravljake funkcije bude prihvatljiv onima kojima se upravlja.
Stranaka struktura je strukturna cjelina koja se sastoji od odnosa as suprotstavljanja, as suradnje, koji postoje izmeu
politikih stranaka to djeluju na politikoj sceni nekog politikog drutva.

Prema Jou Lapalombari i Myronu Weineru, da bi se skupina mogla smatrati politikom strankom,mora ispunjavati 4 uvjeta:
Kontinuitet u organizaciji
Uoljivu i trajnu organizaciju na lokalnoj razini
Svjesnu odlunost elnika da osvoje i zadre ovlast odluivanja sami ili u koaliciji, na lokalnoj i nacionalnoj razini (a ne
samo da utjeu na vrenje vlasti)
Brigu o organizaciji s ciljem da zadobiju pristae

4 razdoblja u izuavanju politikih stranaka:

1. Normativno razdoblje 1688. 1833. Predstavnici: Bolingbroke, Madison, Hume, Burke, Constant i Bluntschli
2. Max Weber, Bryce, Lowell, Ostrogorski, Michels (elini zakon oligarhije)
3. 1951. Maurice Duverger Les partis politiques znanje o strankama postaje zaokrueno i sustavno; Neumann,
Eldersveld, Kichheimer, Jean Charlot
4. etvrto razdoblje se odnosi na ishod rasprave koju je otvorio Duverger

Dvije temeljne rasprave: prva se tie problema jednostranaja, druga odnosa izmeu stranaka i globalnog drutva.
Dvije su skupine politista:
Za prvu politiko predstavlja povlateno mjesto u drutvu (prema Pierre Birnbaumu). Unutar sociologije politikih
stranaka razabiru se funkcionalisti(ne zanimaju ih konflikti ve doprinos stranki preivljavanju, ravnotei i razvoju
drutvenog sistema i politikog podsistema) i sociolozi rascjepa (uzrok u nastanku svake stranke je duboki drutveni
konflikt)
Druga skupina okuplja pobornike iste politike, takoer se dijeli na 2 tendencije, u ovnisnosti da li prihvataju ili ne
realitet konflikta. Predstavnik tendencije politikog konflikta je Giovanni Sartori

Stranaki fenomen odlikuju dvije logike: u pogledu ciljeva odgovara konstanti roenoj iz povijesnog izlaska masa na politiku
scenu, a u pogledu sredstava on je varijabla koja ovisi o dinamici politikih institucija.

Definicije: Za filozofe i esejiste stranka je:

organizirana skupinaljudi ujedinjenih radi zajednikog djelovanja u nacionalnom interesu, po posebnim naelima o
kojima su se suglasili. (Edmund Burke)
Skup ljudi koji ispovijedaju istu politiku doktrinu. (Benjamin Constant)
 Za politiste i sociologe stranke su:
tvorevine koje okupljaju ljude istog miljenja kako bi im osigurale istinski utjecaj na upravljanje javnim poslovima.
(Hans Kelsen)
skupine organizirane da sudjeluju u politikom ivotu s ciljem djelominog ili potpunog osvajanja vlasti i ostvarenja
prevage ideja i interesa svojih lanova. (Francois Gougel)
svaka skupina pojedinaca koja se, propovijedajui iste politike ideje, trudi da one prevladaju, vezujui uza se najvei
mogui broj graana i nastojei osvojiti vlast ili, barem, utjecati na njezine odluke. (Georges Burdeau)