Bosna ima samo jednu mahanu,

najljepa je na svijetu!
SADRAJ:

UVOD

1. OSMANSKA/ORIJENTALNA ARHITEKTUR .......................................................1

1.1. Utjecaj orijentalnoislamske civilizavije na BiH........................................................2

1.2. irenja orijentalno-islamske kulture na prostoru BiH.............................................3
1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH........................................4
1.4. Osmanski arhitektonski stilovi pretee bosanskog arhitektonskog sloga....................5
1.4.1. Brusanski i ranocarigradski period (XIV i XV st.)....................................................5
1.4.2. Klasini period osmanske arhitekture (1501-1703.)..................................................6
1.4.3. Period dekoracije tulipana (1703-1730.)....................................................................7

1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)....................................................................8

1.4.5. Period osmanskog ampira (1808-1874.)....................................................................8
1.4.6. Neoklasini period (1874-1930.)...............................................................................9

2. HISTORIJSKI OKVIRI RAZVOJA SAKRALNIH OBJEKATA

ORIJENTALNE ARHITEKTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

2.1. Pojava i rasprostranjenost..........................................................................................10

2.2 Regionalne arhitektonske specifinosti.......................................................................16
2.2.1. Centralna i Istona Bosna........................................................................................16
2.2.2. Zapadna Bosna.........................................................................................................17
2.2.3. Hercegovina.............................................................................................................18

3. DAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

3.1. Procvat Sarajeva za vrijeme Gazi Husrev-bega..........................................................20

3.1.1. Gazi Husrev beg (1480 1541)............................................................................20
3.1.2. Gazi Husrevbegova ili Begova damija.................................................................21
3.1.2.1. Karakteristike Gazi Husrev-begove damije........................................................22
3.2. Careva damija u Sarajevu.........................................................................................25
3.3. Ferhat paina ili Ferhadija damija u Banjoj Luci...................................................26
3.3.1.Ruenje......................................................................................................................
3.3.2. Restauracija..
3.4. Arnaudija damija u Banjoj Luci
3.4.1. Ruenje
3.4.2. Rekonstrukcija.
3.6. Karaozbegova damija u Mostaru
4. CRKVE

4.1. Crkve brvnare

4.2. Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini Stara vareka crkva.
4.3. Saborna crkva u Sarajevu.
4.4. Franjevaka crkva i samostan Gorica u Livnu.
4.4.1. Franjevaka crkva u Livnu
4.4.2. Samostan Gorica u Livnu..

5. MEDRESE

5.1. Gazi Husrevbegova medresa sagraena 1537. godine.............................................

5.2. Karaozbegova medresa.................................................................................................
5.4. Eli Ibrahimpaina medresa........................................................................................
5.3.Behram-begova medresa..................................................................................................

6. Tekije

6.1. Tekija na vrelu Bune (Blagaj).........................................................................................

6.1.1. Izgled tekije..................................................................................................................

7. HANOVI I KARANVASARAJI

7.1. O hanu uope..

7.2. Vrste hanova...
7.3. Hanovi u Bosni i Hercegovini.
7.3.1. Moria han...
7.3.2. Kolobara han
7.3.3. ulov han.
7.3.4. Talihan
7.4. Han i karavansaraj...
7.5. Imareta i musafirhane (zavije)

8. BEZISTANI

8.1. Bazilikalni bezistani

8.2. Bezistani u Bosni i Hercegovini.
8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan...
8.2.3. Brusa bezista.

9. SAHAT KULE

9.1. Karakteristike sahat-kula...............................................................................................

9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini..................................................................................
9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH................................................
9.2.2. Sahat-kula u Graanici, najmasovnija sahat-kula u BiH.
9.2.3. Sahat-kula u Mostaru...
9.2.4. Sahat-kula u Sarajevu..

10. MOSTOVI

10.1. Mostovi u Bosni i Hercegovini.....................................................................................

10.1.1. Stari most u Mostaru.................................................................................................
10.1.1.1. Historija mosta
10.1.2. Arslanagia most........................................................................................................
10.1.3. Most Mehmed-pae Sokolovi..................................................................................
10.1.3.1. Historija mosta........................................................................................................
10.1.3.1. Karakteristike mosta...............................................................................................
10.1.4. Kozja uprija u Sarajevu............................................................................................

11. M EMORIJALNA ARHITEKTURA

11.1. Niani...........................................................................................................................
11.2. Turbeta ili mauzoleji.....................................................................................................

12. ESME I ADRVANI

12.1. esme
12.1.1 Sebilji..
12.1.2. Sebilj u Sarajevu
12.2. adrvani...

13. HAMAMI

13.1. Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam u Sarajevu..........................................

ZAKLJUAK

LITERATURA
 Uvod

Bosna i Hercegovina je moja jedna i jedina domovina. Neunitiva i ponosna, poslije

svakog pada dizala se iz ruevina i pepela ljepa i jaa, ako je to ikako mogue. Bosnom
su vladali mnogobrojni vladari i mnogi ljudi koraali njome i svako od njih ostao je
opinjen njenim blistavim bisernim i istim izvorima, cvjetnim poljima i planinama,
njenim prirodnim uvarima. Ovaku sliku moje domovine upotpunjava kr i
samoisklesano hercegovako kamenje. Takmiei se sa prirodnim ljepotama veina
vladara i neimara je pokuala ostaviti prepoznatljiviji peat mojoj domovini. Tako su se u
njoj ispreplele razliite kulture, tradicije i nacije.

Najvei peat u arhitekturi ostavile su joj Osmanlije sa najveim brojem izgraenih

najljepih graevina. I ba po tim graevinama moja domovima je prepoznatljiva u
svijetu. Da ivim jo minimalno deset stoljea ne bih mogla nai i obii svaki steak i
vidjeti lino sve njene ljepote. Zato sam se odluila za svoj zavrni ispit u u gimnaziji
pisati temu Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini i bar na taj nain upoznati jo
jedan djeli njene ljepote.

Bosna
Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plae klobuaju
kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna
tiina. U tiini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu no srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca.
Kad Bosanac lijee na poinak on polako glavu spusta na
zemlju Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se
popne na brdo iznad pruge pa mahne mainovoi. Majka
mahne mainovoi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuu.
U kui ivi starica Njen smjeh je ajet o denetu. Skloni
obuu kad prelazi Unu, Savu, Drinu. Operi noge u
rijekama Bosna je ilimom zastrta.
(Nedad Ibriimovi)
 1. Osmanska/orijentalna arhitektura
Arhitektura Osmanskog carstva je u cjelini specifina i drugaija od ostalih, posebno
kada je u pitanju izgradnja damija u stilu Mimara Sinana, kao Sulejmanija damija iz 16.
vijeka. Gotovo 500 godina bizantska arhitektura je utjecala na izgradnju damija kao to
je Aja Sofija, koja je posluila kao primjer za mnoge osmanske damije kao to je
ehzada damija, Sulejmanija damija i Rustem-paina damija.

Osmanlije su dostigle najvii stepen arhitekture u islamskim zemljama. Oni su

posjedovali tehnike izgradnje nepreglednog unutranjeg prostora ogranienog
"besteinskom", ali masivnom kupolom i uspjevali su napraviti perfektan sklad izmeu
unutranjeg i vanjskog prostora, kao i sklad tame i svjetlosti. Islamska orijentalna
arhitektura se sastojala od izgradnje jednostavnih zgrada sa prostranom dekoracijom, sve
dok je nisu preobrazile Osmanlije kroz novi dinamini arhitektonski izraaj, koji se
ogledao u izgradnji lukova, kupola, polukupola i stubova.

Aja Sofija (damija Svete mudrosti) je sagraena u doba cara Justinijana u Carigradu,

u razdoblju izmeu 532. i 537. godine, i jedno od najveih graditeljskih dostignua.

(slika br. 1)

Damije koje su bile male i mrane prostorije sa zidovima pokrivenim arabeskama su

preobraene u svetite estetike i tehnoloke ravnotee, oplemenjene elegancijom i sa
nagovjetajem dotad neviene superiornosti.
1.1. Utjecaj orijentalnoislamske civilizavije na BiH
U BiH postoje mnogobrojni arhitektonski spomenici iz turskog perioda i ine veoma
vaan dio kulturne batine ovih dviju zemalja. Istina je da je duh te arhitekture doao
izvana, ali su same spomenike podizali, gradili, klesali i usklaivali s prilikama i
shvatanjima okoline, o svome troku, sinovi tih dviju pokrajina, najveim dijelom domai
ljudi, i muslimani i krani. Danas su oni za nas vani po svome kulturno-historijskom i
umjetnikom znaenju. ''Padom utvrenih kraljevskih gradova Bobovca, Visokog i Jajca
godine 1463. bi zauvijek zapeeena sudbina bosanskog kraljevstva. A kad jo 1482.
godine pade i Herceg-Novi, posljednje uporite zemalja hercega Svetog Save, najvei dio
teritorija dananje BiH ue u sklop carstva turskih sultana i pod neposredan utjecaj
orijentalne kulture.''1 Privlanost orijentalnoislamske civilizacije proizilazila je iz raznih
okolnosti po tome to je ona donosila vii ivotni standard, unosila je nove potroake
potrebe, razvijala je estetska osjeanja, davala je maha mati to je bila prilagoena
potrebama ovjeka i donosila je jednu vrstu lagodnosti i posebno po svome pozitivnom
odnosu prema prirodi. Takoe je atraktivnost ove civilizacije proizilazila i iz toga to su
njeni nosioci, bilo to Turci ili bosanski Muslimani, vaili kao oni iz ijih se redova birao
vladajui sloj gospoda.

Brojni pisani dokumenti potvruju da su osnivai tih spomenika bili pojedinci. Posebno
vaan faktor koji je utjecao na razvoj ove arhitekture bio je religiozni osjeaj, kojima su
bili proeti islamizirani dijelovi naih naroda. Poznato je da islam trai od svojih
sljedbenika troenje imetka, kako uope, tako i u drutvene svrhe, a za to im obeava
veliku nagradu. Tako sinovi ove zemlje, brojni osmanski dravnici, veziri, pae, teftedari
i drugi slubenici, od svojih prihoda, koji su bili najee iz ratnog plijena, podiu po BiH
razne zadubine, a u vakufu ostavljaju, za uzdravanje ili zakladu, imetak u novcu,
zemlji, duanima i drugim privrednim objektima. Obini graanski stalei, trgovci i sitni
obrtnici ne zaostaju za tim visokim i imunim dravnicima, a takoe ni ene iz mahale. U
Sarajevu su, naprimjer, podigli svoje damije i ostavili lijepo imanje za njihovo
uzdravanje po jedan buzaija, nalaija, poaija i sara, a tako su isto dvije sestre,
djevojke, tkajui na stonu platno sagradile u tom istom mjestu jednu esmu koja je tu
stajala sve do 1895. Upotreba turcizma je vaan dokaz o utjecajima orijentalno-islamske
civilizacije na junoslaveneske narode.

Orijentalista Abdulah kalji sastavio je rijenik turcizma na srpskohrvatskom jeziku i tu

registrirao 6.878 pojmova sa 8.742 rijei orijentalnoislamskog porijekla.
''Ranije je narodna nonja u junoslavenskim zemljama bila sasvim orijentalna. tavie,
jo u doba srpskog nacionalnog preporoda veliki kultruni reformator Vuk Karai
proglasio je fes nacionalnom nonjom.''2 O intenzivnosti i zastupljenosti orijentalno-
islamskih utjecaja pokazuje nam i njihov osjeaj u crkvenom graditeljstvu, namjetaju i
predmetima, ureaju ikonostasa, u vezu i ukraavanju crkvenih knjiga, kao i uope u
religioznom ivotu krana.

1.2. irenja orijentalno-islamske kulture na prostoru BiH

1
B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee), Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.
2
M. Mujezinovi, Islamska epigrafika Bosna i Hercegovina, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.
Turski utjecaj se neposredno pojavljuje u nae krajeve preko administracije kako
pojedinaca tako i grupa koji su boravili u Stambolu, a i u drugim islamskim centrima i to
su bili preteno janjiari, studenti, trgovci, haije i dr. To to je slubeni jezik bio turski
bio je takoe vaan inilac za irenje ove kulture. Kao to smo i ranije napomenuli, vano
je da su tekovine ove kulture sadrane i u samom islamu. Islamskom civilizacijom bio je
duboko proet muslimanski ovjek bez obzira na njegovo etniko porijeklo.

Damija sultana Sulejmana Velianstvenog u Istambolu. Najmonumentalnije djelo

osmanskog klasinog arhitektonskog stila. Najvei osmanski arhitekt mimar Sinan svoje
najvee graditeljsko ostvarenje realizovao je u vrijeme najmonijeg osmanskog vladara.
(slika br. 2)

U popularizaciji ove kulture posredniku ulogu odigrali su bosanski Muslimani kao

geografski najisturenija skupina. ''Meutim, bosanski Muslimani nisu bili obini
transmiteri, jer su, kao i drugi narodi, preuzete civilizacijske tekovine obogaivali svojim
udjelom u skladu sa vlastitim kulturnim tradicijama.''3

1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH

3
E. elebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo Sejtarija, Sarajevo, 1999.
Jedna vrlo vana odlika islamske civilizacije nala je svoj snaan izraz takoe u
bosanskoj arhitekturi, a to je bio dobro naglaen odnos prema prirodi i prema ivotu. U
Bosni je arhitektura teila tome da se skladno uklopi u zelenilo pejzaa i da su stambeni i
drugi objekti izloeni suncu, da se tekua voda do maksimuma iskoristi, ali se tjelesni
kult takoe nije zapostavljao. Islamsko strogo monoteistiko naziranje nalo je svoj izraz
u tome to je zapostavljala slikarstvo i kiparstvo, kao i oblikovanje ivih bia.
Prikazivanje ivotinjskih likova u stilizovanom obliku zastupljano je i u muslimanskom
vezu u BiH. Osobito ovo vai za pauka (radu), koji je, kako je poznato kod muslimana,
simbol radosti, labuda na vodi, riba i jo nekih. U izradi nadgrobnih spomenika niana
naena je supstitucija za plastino oblikovanje ljudskih bia. Dekorativni elementi
orijentalnoislamske umjetnosti zastupljeni su i u bosanskom graditeljstvu, proizvodima
umjetnog obrta, u izradama bakra, zlata, i srebra, eljeza i drugih metala, keramici,
opremi knjiga i drugim, ali je sigurno da nigdje nije u istoj formi zastupljen. Upravo su
dvojica Bonjaka glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva, to su Visoak
Nesuh Mitraki i Naka Osman. U ilimarstvu su takoe jako naglaeni orijentalno
islamski utjecaj, a ono se oslanja na odreene vjerske obiaje, a i na nain ivota.
injenica je da je arhitektura BiH imala karakteristike turskoislamske arhitekture, a i
neke svoje odreene vlastitosti, te vlastitosti proizilazile su iz toga to su graditelji
neimari i izvoai duneri bili uglavnom domai ljudi iz BiH, pa su tako u nju unosili
elemente domae umjetnike tradicije. Drvo koje daje velike oblikovane mogunosti bilo
je veoma zastupljeno u graevinskom materijalu orijentalnoislamske arhitekture i
znamo da je to posljedica umskog bogatstva BiH.

Barokni dvorac Dolmabake (nova rezidencija) u Istambulu na Bosforu sa veoma

bogatim i vrijednim umjetnikim eksponatima. Predstavlja graditeljstvo osmanskog
ampira koji karakterie prodor evropskog uticaja na osmansku arhitekturu.
(slika br. 3)

1.4. Osmanski arhitektonski stilovi pretee bosanskog

arhitektonskog sloga
Rodonaelik Turaka-Osmanlija je tursko pleme Kai koje je i prvobitno bilo nastanjeno u
oblasti dananje Ankare sa hanom Ertogrulo, iji se sin Osman proglasio sultanom 1299.
godine i stvorio novu tursku dravu koja se irila prema oslabljenoj Bizantiji. Selduki
stilovi su se ve mijeali sa bizantijskim (uticaj Aje Sofije) i utjecali na stvaranje velikog
prostora ispod jedne kupole na etiri stuba. Ovo je osnovna novost i u osmanlijskim
arhitektonskim stilovima, dok ostali elementi sadravaju selduke arhitektonske stilove.

1.4.1. Brusanski i ranocarigradski period (XIV i XV stoljee)

U ovom periodu se grade ulu damije sa vie manjih kupola kao: Ulu-damija u Bursi
(1399.) sa dvadeset malih kupola na toliko polja podijeljenom molitvenom prostoru.
Eski damija u Jedrenu (1414.), Zindirlikuja-damija u Carigradu sa est jednakih
kupola i trijemovima sa po tri male kupole.

U grupu damija sa velikom kupolom iznad jedinstvenog prostora spadaju: Alaudin

damija u Bursi (1326.), Zelena damija i Izniku (1378.), Firuz-agina damija u
Carigradu (1491.). Grade se u ovom periodu i damije sa dvije kupole iste veliine.
Damija Orhan-beja u Bursi, Murad-paina damija u Carigradu (1466.).

U ovom bursanskom i ranocarigradskom stilu graene su i brojne medrese i turbeta

(mauzoleji) kao to su medresa sultana Mehmeda Fatiha u Carigradu (1471.) zatim
hanovi Orhan-gazi u Bursi i Kirkihan u Carigradu (1467.) i bezistani u Bursi, Ankari,
Jedrenu.
U periodu
graeni su
i hamami:
Orhan
begov u
Busri,
Mahmut-
pain u
Carigradu
(1466.) i
palate:
Orhanova
u Bursi,
sultan
Fatihova u
Carigradu
(1458.).

Ulu
damija, Alaudinova damija izgraena u Bursi 1326. godine. (slika br. 4)
1.4.2. Klasini period osmanske arhitekture (1501-1703.)
Ovaj najznaajniji period u osmanskoj arhitekturi uope, obiljeila su dva graditelja,
odnosno dvije graditeljske kole iji su oni rodonaelnici, a to su mimar Hajredin i mimar
Sinan, najvei neimar ne samo klasinog, nego uope osmanskog arhitektonskog stila.

Mimar Hajredin gradi u vrijeme sultana Bajazita II ( 1481-1512.), sa najznaajnijom

damijom sultana Bajazita II (1501.). Ova damija ima prostorno rjeenje sa
konstruktivnim sistemom pod utjecajem Aje Sofije i svi ostali neimari rade u mimar-
Hajredinovom stilu.
Mimar Sinan (1490-1588.) oznaava
najvei uspon turske arhitekture
uope. Prva mu je damija ahzade
(1548.) ne velika, ali konstruktivno
sjajna. Mogue da njegova
njaznaajnija osobina, istoa i
smjelost u konstrukciji, dola do
izraaja jo u poetku graditeljske
karijere. Njegova najznaajnija
danija je: Sultan Sulejmanova ili
Sulejmanija u Carigradu. Kau da na
posjetioca ini takav upeatljiv
dojam da im joj se priblie mogu
uvidjeti njenu dominantnost u
prostoru
Bajazitova damija izgraena na Bajazitovom trgu 1506. godine (slika br. 5)

Druga znaajna damija neimara

Sinana je damija Selima II u
Jedrenu (1569-1575.). Njemu i
njegovoj koli pripisuje se preko 300
sakralnih, javnih, stambenih i vojnih
gradnji u raznim krajevima
ogromnog Osmanskog carstva. Most
Mehmed-pae Sokolovia na Drini u
Viegradu.

Selimija damija u Jedrenu, druga

po znaaju koju je sagradio neimar
Sinan u klasinom osmanskom stilu.
Ovo je najljepa i najvea damija
na Balkanu. (slika br. 6)

Najpoznatiji uitelj mimar Sinanove kole je Mehmed-aga, graditelj najvee carigradske

Sultan Ahmedove ili Plave damije (1606-1616).
Sultan Ahmedova ili Plava damija u Istambulu. Sagradio je najpoznatiji uenik mimar
Sinanove kole Mehmed-aga (1609-1616. godine). Ovo je najvea damija u Istambulu.
(slika br. 7)

1.4.3. Period dekoracije tulipana (1703-1730.)

Sam naziv karakterie ovaj arhitektonski stil, jer tu nije rije o prostranim vrijednostima
arhitektonskih objekata, nego samo o dekoraciji u kojoj preovladava stilizovani cvijet
tulipana. Ovo je ujedno i period opadanja moi Osmanskog carstva to se odmah, po
neprijed navedenoj maksimi,
odrazilo na arhitekturu te se
umjesto prostranih atributa kao
nosioci stila pojavljuju dekorativni
atributi.U ovo vrijeme Sultan
Ahmet III gradi vei broj
adrvana-fontana. Ibrahim-paa
gradi nekoliko paviljona. Kroz
navedene objekte vidan je prodor
evropskih stilova i uticaj Evrope
na osmansko arhitektonsko
stvaralatvo.

Fontana sultana Ahmeda III u Istambulu podignuta 1728. godine ispred ulaza u Saraj.
Predstavlja najprezentativniji objekat arhitektonskog stila iz perioda dekoracije tulipana
- lala. Objekat nema prostornih nego dekorativne vrijednosti. (slika br. 8)
1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)
Period baroka u osmanskoj arihtekturi pada u vrijeme reformi Osmanskog carstva u
kome se tada javljaju nacionalno oslobodilaki pokreti diljem Carstva. Tada na osmanske
prostore prodire stil evropskog baroka, ali u formi prilagoavanja osmanskoj
arhitektonskoj tradiciji. U
stilu izmjenjenog baroka
izgraene su Nuri
Osmanlija damija u
Carigradu, turbe i adrvan
Abdulhamida I, kao i
damija sultana Selima III
u Carigradu.

Nuri Osmanlija damija izgraena u Carigradu (slika br. 9)

Ovi objekti su po prostornim, konstruktivnim i ostalim rjeenjima ispod ostvarenja iz

vremena klasinog perioda osmanske arhitekture, a to je vrijeme dekoracije u toj
arhitekturi.

1.4.5. Period osmanskog ampira (1808-1874.)

Ovaj period oznaava prodor evropskog utjecaja, ne samo na osmansku arhitekturu, nego
na civilizaciju i kulturu uope. U arhitekturi vlada eklekticizam i arhitektonski objekti
sagraeni u ovom periodu
nemaju nita zajedniko sa
arhitektonskom osmanskom
tradicijom. Iz ovog perioda
potiu: Turbe sultana Mahmuta
II, kola Devri Kalife, Nusretija
damija i poznati barokni dvorac
Dolmabake (nova rezidencija sa
veoma bogatim i vrijednim
umjetnikim eksponatima) u
Carigradu na Bosforu.

Valide damija u Aksaraju, znaajna predstavnica perioda osmanskog ampira.

(slika br. 10)
 Mimar Sinan (1490-1588.) najvei
graditelj i rodonaelnik klasine
osmanske graditeljske kole. Bio je
arhitekta 360 graevina (84 damije, 51
mesdid, 57 medresam, 22 mauzoleja, 17
imareta, 48 karanvasaraja, 46 hamama
itd). Njegova tri najznaajnija djela su
Sulejmanija damija (Carigrad), ahzada
damija (Carigrad) i Selimija damija u
Jedrenu. Poredili su ga s Botielijem i
Mikelanelom. (slika br. 11)

1.4.6. Neoklasini period (1874-1930.)

Ovaj period u osmanskoj arhitekturi ini nastavak prethodnog, a zatim tei vraanju
klasinom stilu u osmanskoj arhitekturi sa unoenjem modernih inovacija u sjajno
klasino. No, svi ovi pokuaji nisu imali znaajnijih rezultata, jer vie nije bilo onih
uvjeta koji su nastali i razvili se u tom klasinom, najznaajnijem stilu osmanske
arhitekture.
Sve naprijed navedene periode pojedinih razdoblja arhitektonskih stilova u ogromnom
islamskom carstvu, koje se svojevremeno na vrhuncu moi, prostiralo du svih starih
kontinenata, od Atlantskog okeana na zapadnu do Malezijskog arhipelaga u Tihom
okeanu na istoku, klasificirali su zapadni istraivai i historiari umjetnosti. Zbog toga
postoje i evidentni propusti u klasifikaciji civilizacijskih batina na tako ogromnom
prostranstvu pa i nedovoljna istraenost civilizacija onih islamskih zemalja i naroda za
koje zapadnjaci nisu imali naglaen interes.
Nakon to se raspalo ogromno islamsko carstvo na niz manjih i veih nezavisnih
islamskih drava, kako je to naprijed navedeno, za ovaj rad najvei znaaj ima nastanak
Osmanskog carstva u XIV i XV stoljeu koje se iz Male Azije proirilo na itavu istonu
polovinu Balkanskog poluotoka, a zatim i dalje, pa su prodori dopirali i do samog Bea.
Ovim osvajanjem istoni krajevi Balkana doli su pod vlast Osmanlija, a time i pod uticaj
islamske, posebno osmanske civilizacije i islamskog arhitektonskog uticaja i graditeljstva
uope.
 2. Historijski okviri razvoja s a k r a l n i h objekata
orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini

2.1. Pojava i rasprostranjenost

Razvoj orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini poinje poslije uspostavljanja
osmanske vlasti nakon pada Bosne 1463. godine, iako su neki objekti nastali i prije ove
godine. Damije, svakako, spadaju meu najstarije graevine.

Nije mogue uspostaviti taan redosljed pojave i gradnje damija, jer dokumentacija o
njima nije potpuna. Najmanje podataka imamo o damijama iz najstarijeg perioda,
odnosno iz XV stoljea, a najvie o objektima iz XVI stoljea. Pojavu i rasprostranjenost
gradnje damija moemo pratiti samo globalno hronoloki, po regionima i naseljima,
pratei irenje osmanske uprave u Bosni i Hercegovini,
Treba imati u vidu da je u vrijeme pada Bosne osmanska drava preivljavala etrnaestu
deceniju svog postojanja i razvoja arihtekture. Svi osnovni arhitektonski problemi su
rijeeni, a pogotovo u pogledu gradnje damija. Na osnovu bogatog arhitektonskog
nasljea selduke, zatim maloazijske i vizantijske arhitekture, uz osnovnu ideju islamske
religije, uspostavljen je nain gradnje damija i drugih objekata razliite namjene, kao to
su: turbe, medresa, hamam, imaret, tekija, saraji. Izgraene su mnoge damije raznovrsne
po obliku, od onih najjednostavnijih jednoprostranih sa ravnom tavanicom i onih sa
kupolom do sloenih sa vie kupola.

Od XV stoljea intenzivira se gradnja damija u evropskom dijelu drave, jer su te

zemlje, osmanskim osvajanjem, prvi put dole u domen islamske kulture. U Bosni, kao
pograninoj oblasti carstva, najvie su se gradile jednoprostrane damije, pa je
prihvaena i primjenjivana u svim vidovima arhitektonske materijalizacije, od one
najjednostavnije s drvenom munarom do najsavrenije sa kupolom. Prvi takvi objekti sa
kupolom u Bosni su se pojavili krajem druge decenije XVI stoljea.4

Do tada su mnoge damije bez kupole odigrale vanu ulogu u irenju islamske
arhitektura i tazvoj zateenih i novih naselja. U prvoj fazi u nekim osvojenim mjestima
adaptirani su postojei objekti za potrebe damije. Negdje su to bile crkve, a negdje i
dijelovi tvrave, i drugi objekti pogodni za molitvu. Zatim se ozbiljno pristupa gradnji
damija. Moe se pretpostaviti da je meu tim najstarijim damijama bilo i onih sa
drvenom munarom, jer je to najjednostavniji nain gradnje.

Prve damije u nekom osvojenom podruju Turci su gradili na punktovima, koji su imali
strateki znaaj za uspostavljanje vlasti i dalje napredovanje, kao i u stratekim vanim
4
Prvu damiju sa kupolom u Bosni izgradio je Mustafabeg Skenderpai 1518. godine u Sarajevu u
mahali koju je narod nazvao Skenderija. Poruena je 1945., a munara 1960. (M. Mujezinovi, Epigrafika I)
utvrenjima. U Bosni ih treba traiti u bosanskom krajitu, koje je postojalo oko Sarajeva
od 1453. do 1463. godine.5
Narodna predaja kae da je damija u Ustikolini najstarija u Bosni i Hercegovine, a
prema natpisu koji je postojao u damiji izgraena je 1446. godine, ali to ni do danas nije
dokazano.6 U koliko je narodna
predaja tana, ta prvobitna graevina
je sigurno bila skromnija, mogue i sa
drvenom munarom, jer dananja
munara po svojoj formi, precizno
klesanim kvaderima i stalaktnim
ukrasom odgovara munarama iz XVI
stoljea.

Najstarija damija u Bosni i

Hercegovini, izgraena, prema narodnom predanju, u Ustikolini 1448-1499. godine
(slika br. 12)

Drugu damiju prije pada Bosne izgradio je krajinik Isabeg Ishakovi. Nije poznato
tano kako je izgledala ta najstarija damija u Sarajevu, a S. Kemura i H. Kreevljakovi
navode da je imala drevnu munaru te da je nastala 1457. godine. 7 To je stara damija koja
se nalazila na mjestu dananje Careve damije, koja je pokrivena kupolom prilikom
temeljite obnove 1565. godine i proirena sa dva bona dodtka 1847. godine.8 U popisu
bosanskog sandaka iz 1515/16. godine naziva se damija Atik, to znai da je najstarija,9
a u drugim dokumentima iz XVI, XVII i XVIII stoljea sultan Mehmedhanova i Careva.
U istim dokumentima se navodi da slubenici damije, imam, hatibi i mujezin uivaju
timare.10 Ovo dokazuje da je Isabeg ovu damiju sagradio iz dravnih sredstava pa je
zato dobila ime tadanjeg sultana ili naziv Careva, to je bilo uobiajno.

Prema Ademu Handiu, od poetka su postojale damije za posadu u slijedeim

tvravama: Zvorniku, Srebrenici, Sokolu, Srebreniku, Kulatu, Brkom, apcu.11

5
Bosansko krajite je postojalo od 1453., a moda i od 1488., pa do osnivanja bosanskog sandaka 1463.
godine na podruju dananjeg Sarajeva i utvrenja Hodidjed. Spomije se i kao Vilajet Hodidjed koji je
popisan 1455. godine. (H. abanoovi, Bosanski Paaluk, Sarajevo 1928.)
6
Damija u Ustikolini ima ulazni trijem sa drvenim stupovima i prostir za molitvu veliine 12,2 X 12,4 m,
visine 6,3m. Graena je od lomljivog kamena, to odudara od naina zidanja munare. Ima ravnu drvenu
tavanicu i etverovodni krov, koji je do Prvog svjetskog rata imao olovni pokrov, a sada crijep.
(M.Mujezinovi i E. Dimitrijevi, Damija na Ustikolini, Nae starine II, 1957.)
7
S. Kemura, Sarajevske damije i druge javne zgrade turske dobe, 1908.,
H. Kreevljakovi, Sarajevo do Husrevbega, 1932.)
8
S. Kemura, isto
9
H. abanovi, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi Naunog drutva III, Sarajevo, 1960.
10
S. Kemura, isto
Z. Faji, Stanje sakralnih prosvjetnih objekata u Sarajevu za vrijeme provale Eugena Savojskog, 1982.
11
A. Handi, isto
 Meu prva utvrenja u Bosni u kojima je postavljena posada spadaju Zvornik (1460.),
Srebrenica (1462.) i Kulat (1463.).12 Mogue je da je u Kulatu izgraena jedna od
najstarijih vojnikih damija sa drvenom munarom u Bosni.

Za nju Evlija elebija kae da je Ebul Fethova, to znai da je izgraena za vrijeme

vladavine sultana Mehmeda II Fatiha (14511481.).13 Utvrenje Kulat nalazi se na vrhu
visoke stijene na uu rijeke Jadra u Drinjau. I danas se na toj visokoj litici nalaze ostaci
tvrave i mala damija sa drvenom munarom koja je sauvala arhaian izgled.
Nakon to bi bila obezbijeena granica osvojenog podruja, stvarani su uslovi za razvoj
naselja u novim kulturnim uslovima. Najstarije otvoreno naselje nastalo je u Sarajevu sa
damijom i zadubinama Isabega Ishakovia.

Impresivna mala drvena damija iz osmanskog vremena, na vrhu visoke stijene na

Kulatu, iz 15. stoljea. U svome Putopisu spominje je Evlija elebi i kae da je sultan
Fatihova damija (slika br. 13)

Meu najstarije poznate damije u Bosni spadaju i one u Sarajevu i u Foi koje su
izgradili namjesnici bosanskog i hercegovakog sandaka.14 U Sarajevu, to su mesdidi
Mehmedbega Minetovia (146364.), Ajasbega (147076.), Jakubpae (1491.), Jahja
bega (148283.), a u Foi Hamzabegov mesdid (147075.). Meu najstarije damije
spada i Sinan paina damija u Mostaru iz 1476. godine.15

12
M. Mujezinovi, Epigrafika II
13
Govorei o Kulatu, Evlija pie:U gradu ima Ebul Fethova damija, kue: ehajina, imamova,
mujezinova.Zatim ima itnica, debhana, pet ahi topova, dizdar i dvadeset i osam prisutnih vojnika
posade. (E. elebi, Putopis, Sarajevo, 1967.)
14
Sarajevo je bilo centar bosanskog sanaka, koji je osnovan 1463., a Foa hercegovakog, koji je osnovan
1470.
15
H. Hasandedi, Kulturno historijski spomenici u Mostaru iz turkog perioda, Sarajevo, 1961.
U istonoj i centralnoj Bosni i u Hercegovini, koje su osvojene nakon pada Bosne 1463.
godine, svi neophodni uslovi za razvoj naselja stvoreni su ve u toku XV stoljea, tako da
od poetka XVI stoljea moemo pratiti njihov jai razvoj. Bilo da se radilo o postojeem
srednjovjekovnom naselju ili nekom vanom punktu gdje je trebalo okupiti
stanovnitvno, damija je bila prva kulturna ustanova, kojoj se zatim dodaju i prosvjetni i
privredni objekti koji treba da pospjee razvoj arije. Naselje se zatim irilo po
orijentalnim pricipima tako da se u centru razvija arija, a oko nje mahale za stanovanje.
Adem Handi je ukazao da je osnivanje naselja bilo rezultat osmiljene dravne politike
koja se ostvarila preko institucije vakufa. Ta politika bila je uslovljena javnim potrebama,
najvie strategijskim i komunikacijskim.16

Prve damije u mnogim mjestima bile su carske, dravne.17 Uloga drave odraavala se i
u tome to je naselje koje je dobilo pravni status kasabe muslimansko stanovnitvo bilo
osloboeno dravnih poreza.18 Time bi se mogao objasniti ubrzan razvoj naselja.
U XVI stoljeu razvijaju se naselja u
istonoj i centralnoj Bosni, odnosno u
oblastima koje su bile udaljene od
granine linije. Njihov rast se produio
do XVII stoljea. Najvei uspon je
doivjelo Sarajevo, sjedite bosanskog
sandak-bega, koje je krajem XVII
stoljea imalo 104 mahale i isto toliko
damija.19 Od ostalih istiu se Mostar i
Banja Luka sa 37, zatim Foa sa 17
damija, Travnik isto sa 17, Tuzla sa 12
damije.20

Damija huseina aua u Tuzli, podignuta u 17 st., graena iskljuivo od drveta

(slika br. 14)

U svim tim mjestima donatori grade prvenstveno sakralne, a zatim i druge objekte
prosvjetne, privredne i javne. Damije se javljaju u razliitoj izvedbi i u pogledu
primjenjenog graevinskog materijala i konstrukcije. Od sredine XV stoljea pa do 1518.

16
A. Handi, O formiranju gradskih naselja u BiH u XVI stoljeu; 1975.
17
Handi navodi tri varijante formiranja naselja:
1. privatna (dervika), 2. vladarska (dravna), 3. privatna (feudalna).

Druga varijanta u formiranju naselja gradskih sastojala se u injenici to su se na raznim punktovima, kao
prve kulturne ustanove, podizane tzv. carske damije, koje su bile faktiki dravne. Tako je kroz jedno
stoljee, od 70 tih godina XV stoljea do 70 tih godina XVI stoljea, podignuto u Bosni 25 nominalnih
carskih damija, kojima su bili udareni temelji slijedeim kasabama: Sarajevo i Zvornik prije 1481.; Foa,
Rogatica, Srebrenica, Viegrad, Travnik, Prozor i Nevesinje prije 1512.; Kneina, Doboj, Stolac prije
1520.; zatim Jajce, Banja Luka, Tula, Bijeljina, Gradika, Blagaj kod Mostara, Jezero kod Jajca prije 1566.
(A. Handi, Vakuf kao nosilac odreenih dravnih i drutvenih funkcija u Osmanskom Carstvu, 1983.)
18
A. Handi, O formiranju nekih gradskih naselja
19
H. Redi, Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983.
20
H. Redi, isto
godine u Bosni se grade samo damije sa etverovodnim krovom. Munara je bila kamena
ili drvena.

U toku XVI stoljea nain gradnje damije se obogauje primjenom potkupolnih rjeenja,
pa se u toku XVI I XVII stoljea jedno prostrana damija javlja u tri osnovne izvedbe:
1. damija sa kupolom
2. damija sa etverovodnim krovom i zidanom munarom
3. damija sa etverovodnim krovom i drvenom munarom.21

Pored ovih potkupolnih

damija mnogo je
raen i tip damije sa
etverovodnim krovom
i ravnom tavanicom. To
je lokalno
prilagoavanje
ekonomskim i
klimatskim uslovima i
obino su to skromnije
damije ija je
vrijednost u uklapanju
u ambijent. Meu ovim
damijama ipak ima i
reprezentativnih,
velikih objekata, kao
one u Makedoniji, a u
Bosni je takva
Sulejmanija damija u
Travniku. Posebnu
vrstu ine damije kod
kojih je izvedena
drvena kupola, kao to
je Jahja-paina u
Skoplju (1506.),
Tabaica u Mostaru,
Gazanferija u Banjoj
Luci i damija na vrelu
u ajniu.
(slika br.15)

Od poetka XVIII stoljea gradnja kupolnih damija gotovo prestaje u uslovima opadanja
politike i ekonomske moi Osmanskog Carstva. Prema nedavnoj statistici, u Bosni i
Hercegovini je evidentirano ukupno 1120 damija, od kojih je 786 ili 70% imalo drvenu

21
N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.
munaru, 259 ili 23% kamenu i 75 ili 7% bez munare, moramo imati u vidu da meu
damije sa kamenom munarom spadaju i 36 damija sa kupolom.22

Sumirajui ove statistike podatke uoavamo da je najvie damija s drvenom munarom

bilo u Bosni, ostale su bile prekrivene crijepom ili eramidom. Zamjena drvenog pokrova
naroito je izraena krajem XIX stoljea i U XX stoljeu kada dolazi do vee upotrebe
opeke i crijepa, to je ee u naseljima koja u to vrijeme biljee vei prosperitet. Ovako
impozantna brojnost i izrazito velika zastupljenost damija sa drvenom munarom daju
posebo obiljeje Bosni u poreenju sa ostalim pokrajinama koje su se nalazile u sastavu
Osmanskog carstva.

Damija s drvenom munarom, Damija s drvenom munarom,

Atik damija u Bjeljini, Zavra damija u Livnu
(slika br. 16) (slika br. 17)

2.2 REGIONALNE ARHITEKTONSKE SPECIFINOSTI

22
H. Redi, Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983.
Kod damija sa drvenom munarom na prostoru Bosne i Hercegovine moemo zapaziti
razliite specifinosti. Utom smislu moemo izdvojiti tri osnovna regiona i neka ua
podruja unutar njih. Prvi region ini centralna i istona Bosna, drugi zapadna Bosna, a
trei Hercegovina.

2.2.1. Centralna i Istona Bosna

Geografski ovaj region moemo ograniiti rijekom Drinom na istoku i rijekom Vrbas na
zapadu. Da bismo shvatili sve specifinosti u gradnji damija, moramo se ukratko
osvrnuti na drutvenoekonomske i politike prilike, koje su podloga svakoj ljudskoj
djelatnosti pa i razvoju arhitekture.

Ovaj region je doao pod osmansku vlast odmah nakon pada Bosne 1463. godine i do
1528. godine, odnosno 1528. godine bio je prema sjeveru i zapadom ogranien
Srebrenikom i Jajakom banovinom, kada i te oblasti dolaze pod tursku upravu. Nakon
toga produavaju se osvajanja ne sjever preko Save i na zapad, naroito poslije
zauzimanja Jajca i Banja Luke 1528. godine. Tako da je ova oblast ostala u pozadini
osvajanja, to je omoguilo dug i miran razvoj u XVI stoljeu i kasnije. To je ujedno i
stoljee najveeg prosperiteta Carevine, kada dolazi do urbanizacije naselja i procvata
arhitektonske djelatnosti. Razvijaju se mnoga naselja sa vie damija i mahala. Od 1518.
godine grade se monumentalne damije sa kupolama kao produetak ovakvih gradnji u
Makedoniji i na Kosovu, gdje su ve u XV stoljeu nastala znaajna arhitektonska
ostvarenja. Najvie damija s kupolom izgraeni je u XVI stoljeu u ovom regionu i u
samom Sarajevu kao politikom, privrednom i kulturnom centru toga doba. Ove nevelike,
ali arhitektonski znaajne damije i prisustvo poznatih neimara Carstva, koji su gradili,
imali su odraza i na gradnju drugih vrsta damija i drugih poznatih objekata.

Od sredine XV stoljea grade se damije sa kamenom munarom, zatim mnogo damija

sa drvenom munarom u svim naseljima i veim i manjim. U ovom regionu gradi se
standarni tip jedno prostrane damije sa drvenom munarom, koji ima ulazni trijem i
prostor za molitvu. To su veinom damije srednje veliine sa unutrenjim prostorom od
50 90 m2, ima i malih, ali se ne grade velike damije. U XIX stoljeu je izgraena samo
jedna vea damija sa stupovima u Maglaju.

U centralnoj i istonoj Bosni damije imaju drvenu munaru odmjerene vitkosti koja izlazi
iz krova i skladno je ukomponovana u cjelinu. Munara je ukraena letvicama, a na galeriji
ima otvore, to ostavlja dojam prozranosti.

Za gradnju damija primjenjuju se svi graevinski materijali kao drvo, epri, kamen i
bondruk konstrukcija.23 epri se dosta upotrebljava u Sarajevu, Foi, Zenici i Tuzli.

23
Sistemu sa drvenim stubovima i erpiem kao ispunom. U ovom sluaju osim konstruktivne uloge, ovim
zidovima se savladavaju nepravilnosti i veliki nagibi terena. Ovaj nain gradnje sve vie je zamjenjivao
primjenu punog drveta, to je bilo karakteristino za gradnju u srednjem vijeku. To je posljedica
proreivanja i nestajanja uma, a time i obilja drveta za gradnju. Meutim, masovna primjena bondruk
konstrukcija u stambenoj arhitekturi nije nala tako masovnu primjenu pri gradnji damija.
(H. Redi, Studije o islamskoj arhitekturskoj batini, Sarajevo, 1983.)
 Tamo gdje ima vie kamena kao u
Srebrenici, Koraju, Travniku i drugim
naseljima damije su od kamena. Posebnu
grupu ine damije od drvenih dasaka. Na
oblikovane karakteristike damija veliki
utjecaj ima oblikovanje krova i primjena
razliitih pokrova. Za ovo podruje kao i
cijelu Bosnu, karakteristini su visoki
krovovi pokriveni indrom (vrsta crijepa).
Meutim izdvaja se podruje oko Sarajeva
i Foe, gdje su ti krovovi vremenom
zamijenjeni niskim krovovima sa
pokrovom od eremide. Izuzetno se kao
lokalni pokrov javlja i cijepani kamen
kriljac, i to samo u selima jugoistono od
Srebrenice. Od XIX stoljea indra se sve
vie zamijenjuje crijepom.
Kreativni duh naroda Bosne najvie se dokazao na tipu skromne, male, drvene damije
sa drvenom munarom. Objekat je zidan u "bondruku". Na te zidove dolazi visoki drveni
krov sa jakim padom zbog snijega te drvenom munarom koja izlazi iz krova i jedva
nadilazi sljeme krova. (slika br.18)

2.2.2. Zapadna Bosna

Zapadnom Bosnom nazvaemo geografsko podruje koje se prostire na zapad od rijeke

Vrbas, odnosno od linije koja spaja Banja Luku, Jajce, Livno.

Banja Luka je osvojena 1528. godine, a osvajanjem Krajine zavreno je 1592. godine
padom Bihaa, nakon ega je osnovan bihaki sandak. Zapadni dio Bosne, a naroito
podruje zapadno od rijeke Une, imalo je status krajine, odnosno progranine oblasti. U
nemirnim prilikama utvrenja su do kraja osmanske uprave imala veliki znaaj.

Ovi posebni ulovi odrazili su se na koncepciji i arhitekturu damija.

U ovom regionu Banja Luka zauzima posebno mjesto, kao granino mjesto izmeu
centralne i zapadne Bosne. Banja Luka, kao sjedite bosanskog sandaka a zatim i
beglerbega, doivjela je najjai razvoj u regionu. Tu su izgraene mnogobrojne damije i
mnogi objekti islamske arhitekture. Veina damija je imala drvenu munaru. Po osnovnoj
koncepciji damije su iste kao u Sarajevu, ali se uoavaju i razlike. Drvene munare su
jednostavne bez ukrasnih detalja, galerija im je skoro zatvorena, sa malil otvorima pri
vrhu. Ovakve takozvane slijepe munare karakteristine su za zapadnu Bosnu.

U Jajcu, koje je takoer granino naselje, nastale su dvije posebne i jedinstvene damije
sa drvenom munarom i unutranjom kamenom kupolom. Ve od Kljua prema zapadu
uoavaju se znatnije promjene u arhitekturi damija. Skoro sve imaju drvenu munaru,
damija sa kamenom munarom ima malo, a onih sa kupolama nema. U Bosanskoj krajini,
gdje je zastupljena gradnja damija sa standardnim rjeenjem, grade se i jednoprostrane
damije sa izduenom osnovom i novim varijantama mahfila.

Kako su u Bosanskoj krajini damije sa drvenom munarom, kao najei, a negdje i

jedini oblik sakralnog objekta, imale ulogu glavnih damija, graditelji su nastojali da im
daju odgovarajui reprezentativan izgled. To su postigli gradnjom velikih damija, te
izmjenom oblika munare.
Krajem osmanskog perioda pa sve do danas, kod mnogih damija u zapadnoj Bosni
zamijenjene su stare munare sa pokrivenom galerijom, novom drvenom munarom sa
otvorenom galerijom. Arhitektonski oblik damije se mijenja ne samo promjenom oblika
munare nego i novim nainom oblikovanja fasada, koje umjesto uobiajno dva reda
prozora dobijaju jedan red izduenih prozora.
Pored svega navedenog, posebno obiljeje Bosanskoj krajini daju damije sa drvenom
munarom u utvrenjima, koje su izgraene u sredini tvrave, uz vanjske bedeme ili iznad
ulaza.

2.2.3. Hercegovina
Ubrzo poslije pada Bosne, ve 1470.
godine, osnovan je hercegovaki sandak,
koji je u prvih sto godina imao sjedite u
Foi. Ovdje se Mostar razvio u kulturni
centar i najznaajnije naselje sa najvie
damija, medresa i drugih javnih objekata.
U Hercegovini, shodno dugotrajnoj
tradiciji graenje kamenom, skoro sve
damije imaju kamenu munaru. Od ono
malo damija sa drvenom munarom veina
ih je izgraena u podruju koje gravitira
Bosni, u selima oko Konjica i u Prozoru.
Damije se po tlocrtnoj konstrukciji ne
razlikuju od onih u centralnoj Bosni. Imaju
standardno rjeenje jedno prostrane
damije graene od kamena. Regionalno
obiljeje imaju neke damije oko Konjica
koje su pokrivene kamenim ploama.

Potkupolna damija je kod nas uspjeno

prihvaena kao konani rezultat dugog
razvojnog puta od selduke arhitekture,
pa preko brusanskog i ranocarigradskog
stila, do klasinog turskog perioda.
(slika br.19)
3. DAMIJE U BOSNI I
HERCEGOVINI
 Spisak damija u Bosni i Hercegovini izgraenih od 15. vijeka do danas
zatienih kao spomenici kulturne batine Bosne i Hercegovine.

Alada damija, Foa

Arnaudija damija, Banja Luka

Azizija damija, Bosanski amac

Begova damija, Sarajevo

Careva damija, Sarajevo

arijska damija, Livno

Ferhat-Paina damija "Ferhadija", Banja Luka

Fethija damija, Biha

Hadi Ahmet Dukatareva damija "Glavica damija", Livno

Husejnija damija, Gradaac

Karaozbegova damija, Mostar

Osman-paina damija, Trebinje

Sultan Sulejmanova - Careva damija, Blagaj kod Mostara

iman Ibrahim-paina damija, Poitelj

Tabhanska damija, Visoko - Restaurirana, drveni minaret

Alaudinova (adrvanska) damija, Visoko

Veli-dedina damija, Stolac

Kalavun Jusuf-paina, Kurumlija damija, Maglaj

3.1. Procvat Sarajeva za vrijeme Gazi Husrev-bega

Najslavnije doba povijesti Sarajeva za vrijeme osmanlijske uprave je bilo u periodu
stolovanja Gazi Husrev-bega na dunosti bosanskog sandak-bega (1521.-1541.). Ako se
izuzmu vojni pohodi koje je poduzimaoGazi Husrev-beg je sav svoj ivot posvetio
podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opte dobro i napredak
povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebino rtvuje svoje ogromno
bogatstvo na izgradnju veleljepnih graevina razliite namjene koje tadanje Sarajevo
pretvaraju u najvei trgovaki, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeu
Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg
neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj
materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva. Znajui da bi njegove zasluge na
bojnom polju sauvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono to se
ponavlja u budunosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio24.

3.1.1. Gazi Husrev beg (1480 1541)

Gazi Husrev-beg25 , bonjaki beg u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 16. stoljea.
Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznaajnijim namjesnikom osmanske Bosne.
Roen je u Serezu u Grkoj. Otac mu je bio Bonjak iz Trebinja, dok mu je majka bila
Turkinja i kerka sultana.

Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mleana, Maara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje
se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je
odlukom carskog divana imenovan bosanskim
sandak-begom. Osim vojnih uspjeha, Gazi
Husrev-beg je imao ogroman uticaj na razvoj
Bosne, naroito grada Sarajeva. Obnovio je
Carevu damiju i izgradio uvenu Gazi
Husrev-begovu damiju, biblioteku, medresu,
sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate
zgrade. Gazi Husrev-beg je izgubio ivot u
bici u Crnoj Gori 1541. godine. Njegovo tijelo
je preneeno u Sarajevo i sahranjeno u haremu
njegove damije. Iznad vrata na turbetu pie:
"Neka svaki dan milost Boija i blagoslov na
njeg pada."

Crte Gazi Husrev-bega, najznaajnijeg namjesnika osmanske Bosne (slika br.20)

3.1.2. Gazi Husrevbegova ili Begova damija

24
Uvakufljenjem se ovjek svojom voljom odrie svoga imetka i zavjetava ga za opu dobrobit i za sva
vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga moe skrnaviti. Tako je Gazi
Husrev-beg za izdravanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji.
(B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee), Sarajevo, 1996. godina)
25
M. Mujezinovi, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998.
Ova velika i lijepa damija predstavlja jedno od najljepih djela orijentalne arhitekture u
Bosni i Hercegovini. Damija je sa svih strana opkoljena uskim uliicama stare arije, sa
desetinama i stotinama duana, tako da ju je odatle nemogue sagledati u njenoj punoj
ljepoti i veliini. Meutim, kada se ue u njeno prostrano dvorite, sve se izmijeni. Pred
oima se ukae impozantna graevina, puna mira, skladne ljepote i veliine. Ovo je ne
samo najvea damija koja je uope graena u naim krajevima ve i remek-djelo
arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove damije je mimar (glavni arhitekta)
Turskog carstva, Adem Esir Ali26, Perzijanac iz Tabriza koji je bio zarobljen u Tursko-
perzijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dunost glavnog
arhitekte u Carigradu. Uz Mimara Hajrudina, starijeg, bio je jedan od vodeih kreatora
takozvane ranocarigradske arhitektonske kole, a ova je damija jedno od najvrijednijih
ostvarenja te kole izvan samog Carigrada.

Gazi Husrev-begova damija u Sarajevu, najljjepe djelo orijentalne arhitektura u Bosni

i Hercegovini (slika br. 21)

3.1.2.1. Karakteristike Gazi Husrev-begove damije

26
Ovaj veliki dobrotvor, izgradio je i najdui vodovod oko sedam kilometara dug, od vrela Crnila u selu
Donje Biosko do Begove damije pa i dalje do Ferhadije i Talihana.
(N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.)
 Gazi Husrev-begova, ili u
narodu poznata kao
Begova damija, po
svojoj konstrukciji,
obliku i dimenzijama,
predstavlja djelo od
posebnog interesa za
izuavanje osmanskog
graditeljstva u naim
krajevima. Damija ima
sloeno arhitektonsko
rjeenje.

Gazi Husrev-begova
damija u Sarajevu
nastala je u koli mimar
Hajruddina, Sinanovog
prethodnika, koji je prije
Sinana davao peat i ton
ranoj arhitekturi
klasinog stila u
Carigradu. Sarajevska
tzv. Begova damija
spada u najvrijednija
ostvarenja ranog
klasinog stila u
osmanskoj arhitekturi,
to znai da njen znaaj
prevazilazi i Bosnu i
Balkan, gdje vai
svakako za najvee i
najljepe ostvarenje
osmanskog graditeljstva
uope. Ovo je rijedak i
jedinstven objekat u
naim krajevima koji pored izuzento lijepe glavne kupole znaajnog raspona sadri i
bone lae sa kupolama i polukupolama, kao i veliki trijem sa nizom manjih kupola.
(slika br.22)
Frontalnim dijelom damije dominiraju teki, mramorni stupovi na koje se oslanjaju
lukovi damijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako
presvoeno kubetom. Glavni ulaz u damiju je vanredno dekorisan krasno stilizovanim
arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom.

Nad glavnim ulazom u damiju nalazi se kamena

ploa, veliine 120 x 60 cm, na kojoj je uklesan natpis
u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smjeten u
est elipsastih polja oivienih sa strana i kroz sredinu
arabeskama. Zahvaljujui odnosu irine prema visini,
njen je graditelj uspio da postigne impresivan dojam
prostornosti, dok sretno rjeenje osvjetljenja pojaava
taj dojam. Sredinji damijski prostor, u temeljnim je
linijama jednostavna graevna figura sa 13 m irine i
istom tolikom duinom, koja se u vertikalnom profilu
razvija do savrenosti. Ovaj sredinji prostor je
presvoen kubetom visokim 26 metara. Sredinji
prostor se naprijed nastavlja na drugi napola manji,
iste irine, presvoen lukom visine 16 metara. Ovaj
prostor je pokriven polukubetom27.

Ulazna vrata Gazi Husrev-begove damije, (slika br. 23)

U vrhu damije, tano na sredini eonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se
prekrasno dekorisani
mihrab, mjesto iz koga
imam predvodi vjernike
u zajednikom namazu
(molitvi). Desno od
mihraba je mimber
(propovjedaonica),
podignuta od sedam
vrsta mramora, odakle
se petkom i na vjerske
praznike (Bajrame i sl.)
dre sveane hutbe
(propovjedi).

Enterijer Gazi Husrev-begove damije (slika br. 24)

27
Prije Gazi Husrev begove damije u Bosni i Hercegovini sagraene su samo tri damije s kubetom
(potkupolne): damija Mustafe bega Skenderpaia u Sarajevu (1517) na Skenderiji, Muslihudina
ekrkije u Sarajevu uvrh Baarije (1526) koja je jedina od sve prostale tri sauvana i Sinan aua
damija u Livnu iz 1529. godine, takoer poruena. Znaaj ovih damija, iako prostorno ne velikih, je u
tome to su to prvi sakralni objekti kod nas presvoeni kubetom (kupolom) umjesto dotadanjih drvenih
stropnih konstrukcija i upravo je u tome veliki graditeljski napredak.
(N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995. godina)
 Lijevo od mihraba
se nalaze jo dva
ursa (manje
propovjedaonice).
Lijevo od ulaznih
vrata je maksura,
ograeni prostor za
uzvanike koji
prisustvuju
sveanostima, a ne
uestvuju u
namazu.

Karakteristika unutranjosti damije je prekrasna stalaktitna dekoracija u uglovima

ispod kubeta i u samom mihrabu, te ornamentika i kaligrafija svih zidova. (slika br. 25)

Izvanredno rjeenje osvjetljenja damije sa 51 prozorom od kojih su 12 donjih

pravougaonog oblika, a svi ostali imaju zavretak u obliku prelomljenog luka, to daje
utisak veeg prostora. Na
zidu lijevo od glavnog
ulaza je levha (uramljeni
citat iz Kur'ana). Ova
levha je preko 120 godina
stara, ispisana pozlacenim
slovima, a natpis na levhi
je credo Islama i u
prijevodu znaci: Nema
boanstva osim Jednog
Boga, a Muhammed je
Boiji Poslanik!

Unutranjost damije je dekorisana kaligrafski ispisanim citatima iz Kur'ana

(slika br. 26)

Dananja dekoracija damije je potpuno nova i uraena je u toku 2001/02. godine

ostvarujui tip i kolorit ornamenata u saglasnosti sa originalnim stilom orijentalne
arhitekture.
3.2. Careva damija u Sarajevu
Careva damija je jedna od prvih damija izgraenih u Bosni i Hercegovini i prva u
Sarajevu. Izgraena je 1462. godine a njenu izgradnju je finansirao i omoguio osniva
grada Sarajeva Isa Beg Isakovi. Meutim ova damija je izgorjela 1480. u velikom
poaru. Na istom mjestu se ponovo gradi damija (po miljenju jednih iz temelja, a po
miljenju drugih samo kupola damije je bila izgorjela, tako da je samo ona ponovo
raena) i u dananjem obliku izgraena je 1566. godine, a njenu gradnju finansirao je
Sulejman Velianstveni. U to doba glavni arhitekta Carevine bio je mimar Sinan i smatra
se da je gradnju ove
damije realizovao jedan
od njegovih uenika ili
saradnika.To je centralni
tip damije sa trostranim
trijemom. Poto je
damija u doba molitve
(naroito petkom) morala
primiti veliki broj
vjernika, ostavljeni su
trijemovi sa sve tri strane.

Careva damija, prva

damija izgraena u Sarajevu 1462. godine, izgradnju je finansirao Isa-beg Ishakovi
(slika br. 26)

Centralna kupola damije ima oblik polukruga u presjeku, tipino za klasini period
osmanske arhitekture, a smatra se da je stara kupola eliptinog presjeka izgorjela u
poaru 1480.godine. Tokom konzervatorskih radova krajem prolog vijeka (1980-te ili
1990-te) otkrivena su i parcijalno restauirana etiri sloja zidne dekoracije, i to iz XVI,
XVIII i poetka XIX vijeka. Osmougaona munara, ije je erefe pokriveno stalaktitima,
predstavlja jednu od najljepih starih munara u Bosni i Hercegovini.

Vrijedni nadgrobni, spomenici nastali u razdoblju od XV do XIX vijeka, nalaze se u

groblju iza damije. Za par arhainih niana iza mihraba pretpostavlja se da oznaavaju
grob osnivaa Sarajeva Isa-bega Isakovia.
Godine 1912. arhitekta Karl Parik28 je, potujui modul, a koristei elemente koji su
viani u izgradnji bosanskih kua, projektovao zgradu Ulema medlisa i uspjeno je
ukomponovao u cjelinu sa Carevom damijom.

3.3. Ferhat paina ili Ferhadija damija u Banjoj Luci

Ferhat-paina ili bolje znana kao Ferhadija damija je bila centralni objekat u
Banjaluci. Izgraena je 1579. godine u klasinom otomanskom stilu i predstavlja jedno
od najuspjenijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Njen
arhitekta je nepoznat ali je poznato da je bio uenik otomanskog arhitekte Mimara
Sinana. Izgradnju damije je finansirao Ferhat-paa Sokolovi bosanski sandak beg. U
kompleksu Ferhadije su se takoer nalazila
i 3 turbeta: Ferhat-pae, njegove unuke
Safikadune i njegovih bajraktara. Kasnije
je kompleks dopunjen sa sahat-kulom
izgraenom nedaleko od Ferhadije.
Damija je bila 18 m iroka, 14 m
dugaka, a vrh kupole je bio 18m visok.
Munara je bila 43m visoka. Ferhadija je
uvrtena u kulturnu batinu Bosne i
Hercegovine 1950. godine, a kasnije je
bila uvrtena na listi spomenika svjetske
batine pri UNESCO-u (nulta kategorija
kulturnog spomenika).

Ferhat-paina damija, najljepa damija u Banjoj Luci (slika br. 27)

3.3.1.Ruenje

Damija je djelomino bila unitena

ekplozivom detoniranim 7. maja 1993.
godine od strane nepoznatih srpskih
nacionalista potpomaganih od vlasti
Republike Srpske, kao dio sprovoenja
politike etnikog ienja Bonjaka.
Nakon prvog ruenja, vlasti Republike

28
Arhitekt Karlo Parik, roen je u selu Jiin, u ekoj 1857. godine, a umro u Sarajevu, 16. juna 1942.
godine. Zavrio je akademiju likovnih umjetnosti, te arhitekturu i graevinarstvo. U Sarajevo je doao sa 26
godina, gdje je djelovao gotovo 60 godina. Zalagao se za ouvanje historijskog dijela grada i predlagao
izgradnju novih dijelova grada od Koeva prema Sarajevskom Polju. Zgrada Zemaljskog muzeja je
najznaajnije djelo arhitekte Karla Parika.
Srpske su organizovale potpuno ruenje i ienje terena na kojem se nalazio cjelokupni
kompleks damije.

Ferhadija damija 1993. godine, sruena od strane etnika (slika br. 28)

Ostaci ruevina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon ruenja Ferhadije sruena
je i oblinja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 damija sruenih u Banjaluci tokom
agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan ruenja Ferhadije - 7. maj je u Bosni i
Hercegovini proglaen kao zvanini Dan damija.

3.3.2. Restauracija

Islamska zajednica Banjaluke je 2001. godine dobila urbanistiku saglasnost za ponovnu

izgradnju damije. Ipak pri polaganju kamena temeljca 7. maja 2001. godine dolo je do
nereda i protesta od strane srpskih nacionalista. 4000 protestanata je kamenovalo i tuklo
300 Bonjaka koji su prisustvovali ceremoniji postavljanja kamena temeljca. Mnogi su sa
povredama primljeni u banjaluku bolnicu, a jedan Bonjak je nakon povreda preminuo
26. maja 2001. Ceremonija je kasnije obavljena u tajnosti i pod velikim osiguranjem.
Rekonstrukcija damije je i dalje kontraverzna tema u Banjaluci zbog svoje prominentne
lokacije u gradu, a rekonstrukcija je dalje oteana zbog problematike njene autentine
rekostrukcije. Preliminarne studije o autentinoj rekonstrukciji damije je pripremio
Arhitektonski fakultet u Sarajevu.

Rekonstrukcija Ferhadije na ljeto 2007. godine (slika br. 29)

3.4. Arnaudija damija u Banjoj Luci

Arnaudija damija (Hasana Tefterdara damija) je bila jedna od zadnjih 15 damija u

Banjoj Luci do 1993. godine. Jedan od potpisnika Ferhad-paine vakufname, ministar
finansija Bosanskog paaluka - defterdar Hasan
efendija podigao je 1595. godine lijepu
monumentalnu kupolnu damiju poznatu pod
imenom Arnaudija ili Defterdardija, koja je bila
situirana u Donjem eheru u Banja Luci, nedaleko
od Ferhadije damije. Izgraena u klasinom
Otomanskom stilu, uz Ferhadija damiju
predstavljala je primarni dio prvobitnog urbanog
centra Starog grada ili Donjeg ehera Banjaluke.
Bila je izgraena kao drugi kraj Banjaluke
zanatske transverzale sa Ferhadijom na suprotnom
kraju ulice. Uvrtena je na listu spomenika
svjetske batine pri UNESCO-u (nulta kategorija
kulturnog spomenika).

Arnaudija damija pripadala je svojim stilskim i

tipolokim karakteristikama grupi jednoprostornih
damija sa kupolom i tri kupolice.

Arnaudija damija, meu prvim damijama sagraenim u Banjoj Luci (slika br. 30)

Stara esma (nasuprot munarici) iz koje ve godinama voda ne tee, na ulazu u damijsko
dvorite, nije sluila samo vjernicima ve i iteljima cijele mahale. Unutranjost damije
je bila vrlo lijepo i bogato dekorisana. Krunski dio mihraba bio
je vrlo slian onome u Ferhadiji i Alada damiji29 u Foi. U
turbetu su bila dva drvena sarkofaga prekrivena zelenom
ohom.

29
Alada damija (arena damija, damija Hasana Nezira) je izgraena 1549. godine u Foi te je spadala
u kategoriju veih damija i prva je damija u Bosni i Hercegovini izgraena u klasinom osmanskom stilu.
Gradio ju je bliski saradnik Mimar Sinana i njena najvea vrijednost je to su sve kasnije damije graene
oslanjajui se na ideju Alada damije. Alada je uvrtena u kulturnu batinu Bosne i Hercegovine i na listu
spomenika svjetske batine pri UNESCO-u.
(Z. Kajmakovi, Konzervatorsko-restauratorski radovi na ornamentima Alade damije u Foi, Nae
starine VII, Sarajevo, 1960.)
Alada damija u Foi predstavljala je jedno od najznaajnijih graditeljskih ostvarenja i
bila je jedan od najbolje proporcioniranih objekata, objekat koji je imao izvorno
sauvane unutarnje dekoracije, kojem se od poetka pripisivala izuzetno velika
simbolika vrijednost. (slika br. 31)

3.4.1. Ruenje

Tokom agresije bila je vie puta skrnavljena. Arnaudija damija zajedno sa turbetom i
vitkom kamenom munarom uz njega poruena je u noi izmeu 6. i 7. maja 1993. godine,
iste noi kada je poruena i najpoznatija banjaluka damija Ferhadija, a potom su joj
ostaci razvezeni na razna mjesta izvan grada. Ruenje Arnaudije jo uvijek nije zvanino
istraeno ali je sigurno da je ruenje poinila jo uvijek neotkrivena grupa nacionalista
kao dio politike etnikog ienja Republike srpske.

3.4.2. Rekonstrukcija

U junu 2003. godine poela je i odraena je obnova kompleksa Arnaudija damije to je

podrazumijevalo ienje terena, radove na obezbjeenju gradilita, infrastrukture, te
poetak zidanja kamenog zida i saniranje postojeeg. Takoer je obnovljena stara
damijska esma i kapija. .U drugoj fazi predvieno je da se izgradi sama damija i turbe,
koje se nalazilo uz munaru. Za izgradnju ovog objekta, iji e izgled biti identian
starom, dobijena je potrebna urbanistika saglasnost i sva druga dokumentacija.

3.6. Karaozbegova damija u Mostaru

Karaozbegova damija30 je najvea i jedna od najljepih damija Hercegovine. Nalazi

se u Mostaru, u Ulici brae Fejia. Izgraena je 1557-1558., prema nacrtima slavnog
osmanlijskog arhitekte Sinana. Nadzornik i glavni donator radova bio je mostarski
mecena Mehmed-beg Karaoz, sinovac tadanjeg hercegovakog vezira Rustema, koji je
uz damiju izgradio i
medresu, vjersku kolu,
kao i druge objekte u
Mostaru. Karaozbegova
damija je pretrpila velika
i teka oteenja tokom
dvostruke agresije na
Mostar i Bosnu i
Hercegovinu, ali je tokom
restauracije Starog mosta
i starog jezgra grada
Mostara 2002-2004.
obnovljena i otvorena u
julu mjesecu 2004.
godine.

30
R. Michel, Mostar 1908., Sarajevo, 2006.
 Najljepa damija u Hercegovini, Karaoz-begova damija u Mostaru (slika br. 32)

4. C R K V E

4.1. CRKVE BRVNARE

Pored damija i ostale sakralne arhitekture kada je rije o sakralnoj arhitekturi
orijentalnog stila za prouavanje su vane i crkve od drveta, takozvane crkve brvnare, jer
odraavaju bosanski nain gradnje i imaju dosta toga zajednikog sa damijama. O
arhitrktonskim karakteristikama bosanskih crkava od drveta saznajemo iz studije Petr
Momirovia.31 Dosta slinosti imaju i drvene crkve u Srbiji, koje je obradio Dabroslav
Pavlovi u svojoj iscrpnoj studiji.32

Govorei o Bosni Momirovi pretpostavlja da je u srednjem vijeku po ovim oblastima

bilo crkava, najvie drvenih, pa se zato nije ouvala nijedna. Poznate drvene crkve u
Bosni potiu iz XVIII i XIX stoljea. Mnogo crkava izgraeno je nakon austrijske
okupacije, ali se uoava degradacija i opadanje. Ouvano je oko tridesetak objekata, a po
jednom popisu iz 1911. godine, samo u banjaluko bihakoj eparhiji bilo je 83 drvena
hrama i kapele.33

Crkave brvnare, pruaju uvid u raznovrsnost oblika, njihov historijski razvoj,

inventivnostim u prilagoavanju prirodnim, politikim i drugim drutvenim prilikama.
31
P. Momirovi, Dve drevne crkve u Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953.
U prvom redu su obraene crkve u Malom Blapku i Jelikoj kao predstavnici dva osnovna tipa drvenih
crkava u Bosni kao i drvene crkve u okolini Banja Luke, Prijedora i Prnjavora.
32
D. Pavlovi, Crkve brvnare u Srbiji, Beograd, 1962.
33
Redi, Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983.
 (slika br. 33, 34)

Prema nainu gradnje i optim arhitektonskim karakteristikama, razlikujemo dva tipa

drvenih crkava:

1. Prvi tip obuhvaa starije iz XVIII stoljea, kao to su crkva u Malom Blaku,
hram u ljivnu, Javorima, Romanovcima i Kolima.34 To su manje graevine
jednostavnije izrade i dekoracije, sa parvougaonom osnovom i unutranjim
prostorom koji je otvoren prema krovu. Unutranji prostor je podijeljen na tri
dijela oltar, naos i pritvor, iznad koga je redovno hor. irina crkve je oko 4m, a
duina 7 9m. Ove crkve predstavljaju rad skromnog narodnog majstora. Po
nainu gradnje i obradi materijala sline su obinoj seoskoj kui. Zidovi su male
visine ( nii od visine ovjeka) sa malim otvorima, obino na zapadnoj strani
krovoi su jako visoki i veoma strmi, pokriveni hrastovim daicama,
2. Drugi tip obuhvata crkve XIX stoljea, koje su djela razvijenog zanastva
majstora. Ovom tipu pripadaju crkve u selima Jelika, Rakelii, Busnovi i
Marika kod Prijedora. To su crkve veih dimenzija, irine 5 10m i duine 10
16m. Unutranjost moe biti podijeljena na tri dijela kao i kod prvog tipa. U tom
sluaju u zapadnom dijelu naosa postavljaju drvene stepenice i hor u vidu galerije.
Tavanica je djelimino ravna, svod moe biti cijelom duinom crkve.

Kod ovih crkava poklanja se vea

panja ukraavanju pojedinih
dijelova. Naroito se ukraavaju
unutranje pregrade sa lukovima,
dovratnici i vrata. Ukraavanje je
izvedeno rezbarijom, bojom,
letvicama od mekog drveta i
ukrasnim ekserima.

Izgled vrata na crkvama

brvnarama, oblik lukova na
pregradama i vratima esto je
islamski prelomljen ili vitiast.
(slika br. 35)

Uporedimo li ove crkve sa damijama u Bosni, nai emo da imaju zajednikih

elemenata. Tehnika izvoenja temelja od drvenih greda, zatim dva naina izvoenja
zidova od dugakih brvana, kao i konstrukcija krovova je ista, a sve je preuzeto iz
domae tradicije gradnje drvetom. Razlika je jedino u tome to se kod drvenih damija u
Bosni kao pokrov primjenjuje sami indra, akod crkava sitni drveni klis.

34
M. Foo, Crkve brvnare neobjavljen rad
Navedene slinosti se mogu objasniti djelovanjem domaih majstora. Jednostavne crkve
bez ukrasa, koje su graene do XIX stoljea, grade drvodjelje iz naroda, pa se i one i po
tlocrtnom rjeenju i skromnoj dekoraciji veu za seosku kuu.

Primjeri damija i crkava od drveta predstavljaju produenje srednjovjekovne tradicije

uptrebe drveta u Bosni. Ishodite primjene drveta je stara kua brvnara sa visokim krovom
i pokrovom od drveta. U poetku ona je jednostavna, jednoprostorna, a zatim se razvija o
po horizontali i po vertikali. Na isti nain grade se i svi ostali objekti, kao to su tale,
ambari, vodenice, crkve i gornji dijelovi tvrava. iroka primjena drveta produava se i u
osmanskom periodu, s tim to se proiruje na bodruk konstrukciju, veliku primjenu
trijemova i gradnju damija od drveta. Tu lei objanjenje za gradnju damija od drveta,
te masovnu gradnju damija sa drvenom munarom.

4.2. Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini Stara vareka crkva

Stara vareka crkva ili, kako je zovu Vareani, mala crkva, posveena svetom Mihovilu,
postoji na ovom mjestu od 16. stoljea. Prema predanju, bez sigurnih dokaza, ona je
ovdje bila podignuta jo u predtursko vrijeme. U velikim poarima koji su izbili u
posljednjem deceniju 17. stoljea, u kojima su stradale itave etvrti Varea, izgorjela je i
crkva. Uskoro je podignuta nova kojoj je 1716. godine sultan Ahmed III. svojim
fermanom dozvolio da se postavi krov. Dananja stara crkva iz temelja je obnovljena
1819, o emu govori natpis u kamenoj ploi kod ulaznih vrata. Kompletan objekt
konzervatorski je restauriran 1990/91. O prvobitnoj crkvi koja je krajem 17. st. izgorjela,
zabiljeeno je u izvjetaju biskupa Olovia koji je posjetio crkvu 1673. godine da ima
"jedan oltar potpuno opremljen, sa svim svojim nunim". Od tog oltara ostaje sauvan
samo barokni koni
antipendij sa slikom sv.
Mihovila u sredini, oslikan
u 17. st. koji se uva u
Sarajevu.

Ovo je najstariji spomenik katolike crkve u Bosni i jedini sauvan iz turskog perioda.
(slika br. 36)
Od 1995. godine stara vareka crkva postaje i galerija darovanih slika gdje je u stalnoj
postavci izloeno oko pedeset slika od 40 razliitih autora. Posljednjih godina mala crkva
je najljepa pozornica malih kulturnih dogaanja u Vareu.

4.3. Saborna crkva u Sarajevu

Saborna crkva u Sarajevu jedan je od najveih pravoslavnih hramova na Balkanu. Crkva
se nalazi se u samom centru grada, pored Ekonomskog fakulteta, sa desne strane rijeke
Miljacke. Saborna crkva u Sarajevu posveena je roenju Presvete Bogorodice.

Dananji izgled crkve malo se razlikuje od prvobitnog. Saborna crkva je graena od

kamena. U osnovi je trobrodna bazilka kombinovana sa upisanim krstom i ima pet
kupola. Crkva je duga 37 m, iroka 22.5 m. Visina zidova je 15.5 m, srednje kupole 34 m,
a malih 20 m. Prvobitno je bila prekrivena olovnim krovom, ali su u vrijeme Prvog
svjetskog rata Austrijanci skinuli olovo, ukljuujui zvona i pokrili crkvu limom. Nakon
toga je 1921. godine izvrena prva rekonstrukcija kada je u crkvu uvedena elektrina
energija i kada su postavljena nova zvona teine 2.800 kg, 1.600 kg i 750 kg, te bakarni
krov. Uraena je i unutranja adaptacija objekta.

1873. arhimandrit Sava Kostanovi je iz Rusije donio ikone za ikonostas koje se i danas
nalaze u crkvi. Oltar, kao i prostor ispred njega je uzdignut u odnosu na ostatak crkve za
tri stepenika. Uz zidove crkve nalaze se drvene stolice. Na oltaru se nalaze tri kubeta, a u
ostatku crkve su jo pet, veih. Uz
desni stub smjeten je pozlaeni tron
za mitropolita.

Unutranji zidovi ukraeni su je

ornamentalnom slikanom
dekoracijom. Lukovi, svodovi i apsida
crkve takoe su ukraeni
ornamentikom.
 Saborna crkva u Sarajevo, jedana je od najveih pravoslavnih hramova na Balkanu,
izgraena 1974. godine (slika br.37)

4.4. Franjevaka crkva i samostan Gorica u Livnu35

4.4.1. Franjevaka crkva u Livnu

U osmansko vrijeme kranima nije bilo

doputeno graditi ni najskromnije vjerske
zgrade. Tek polovicom 19. stoljea i
osmanska je vlast bila prisiljena olabaviti to
svoje dranje i napokon dopustiti da i
krani mogu podii koju crkvu. Plan za
crkvu napravio je splitski graditelj Franjo
Moise. Pola stoljea poslije njega, taj njegov
plan bitno je nadopunio ugledni hrvatski
arhitekt Josip pl. Vanca, ije je djelo i
sarajevska katedrala.

Franjevaka crkva u Livnu prva i najvea crkva

koja je izgraena za turske vladavine na
naim prostorima. (slika br. 38)

Gradnja crkve je zapoeta postavljanjem temeljnog kamena 1854. godine a zgrada je

dola pod krov pet godina poslije 1859. godine. Najvee graditeljsko obogaenje crkve
bio je juni zvonik, izgraen 1887-1888. g. i veliko
zvono (teko 1024 kg). Nakon toga obavljena je posveta
crkve 1891. g. Napokon 1903. g. odlueno je crkvi dati
njezin konani oblik. Crkva je 28. oktobra 1906. g.
sveano otvorena i predata na upotrebu.

35
Narodna predaja o Gorici:"Mnogi su u to vrime ili kod turskih vladara izmolit dozvolu za gradnju
crkve. Svi su bili ismijavani; vraali su se bez uspjeha. Turci su strogo zabranjivali graditi i
najskromniju crkvicu. Naroito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri."
Tako se zaputi Sultanu u Carigrad (Istanbul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavae ga na
dvoru. Poto je fra Lovro bio posebno uporan Sultan se odlui njime jo vie poigrat. I dadne
Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na kome je stajalo da, kad ve oe makar malu crkvicu, smi
napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koa i stavit zvono, ali ono malo, to se njime zvoni
kod priesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno siti, isie volovsku kou u oputu (tanku
nit), i opae pozamaan prostor njom. Na to se odma skupe turci. Kad su tili zabranit gradnju fra
Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je volunjska koa i da se na nju smi
stavit zvono. Sultanova se naredba morala potivat i jedan turin prvi uze kramp i poe kopat
temelj."
 Enterijer Franjevake crkve, zidne i stropne dekoracije (slika br. 39)

4.4.2. Samostan Gorica u Livnu

Gradnja Samostana je zapoela zajedno s gradnjom crkve g. 1854. Najprije je podignut

zapadni dio, onaj koji gleda prema gradu. Useljen je 1858. g. Nakon pet godina
(1863.) podigli su prizemlje junog dijela a neto kasnije i njegov sprat. Trea,
istona strana zgrade ostala je dugo neizgraena: na njezinu mjestu su bile neugledne
gospodarske zgradice. Od 1984-1985. g. izgraen je i taj, istoni, dio, prema nacrtu
arhitekta Zlatka Ugljena. Uz osnovnu zadau - da bude boravite redovnike
zajednice - samostan je imao i razliite pratee funkcije. U vrijeme turske vladavine,
jedno se vrijeme u samostanu drala i nastava za osnovnokolce, zatim u periodu od
1889. do 1909. tu je bila smjetena i kola za bogoslove (budue sveenike).
Tridesetih godina dvadesetog stoljea tu je bio i novicijat za pripravnike
Franjevakog reda. Od devedesetih godina prolog stoljea ponovno je vraen
novicijat na Goricu.

Samostan Gorica u Livne, gradnja samostana poeta je iste godine kada i gradnja
Franjevake crkve (slika br. 40)

Samostan na Gorici raspolae sa znaajnim kulturnim blagom, koje je od osobite vanosti

za ovaj kraj, ali i openito za Bosnu i za hrvatski narod. To je blago smjeteno u vie
zbirki: arheolokoj, etnografskoj i sakralnoj, zatim u knjinici i galeriji slika, koja u
najveoj mjeri predstavlja slikarstvo Gabrijela Jurkia, koji je u ovom samostanu proveo
posljednjih dvadesetak godina svog ivota.
 5. M E D R E S E
Medrese su kole u kojima se sticala srednja i via naobrazba. Lako je zakljuiti da su se
one razvile iz damija. Ne zna se tano da li je prva medresa bila u gradu Nejsabura ili
Bagdatu. '' Sigurno je samo to, da je prvu medresu u tom posljednjem mjestu osnovao
1065. godine Nizamul - Mulk, vezir seldukih sultana Alp Arslana i Melik aha, i da je
Nizamul Mulk prvi uveo plae nastavnicima i stipendije. Ta njegova medresa, koja se
po njemu prozvala Nizamija36, gradio je godine 1065. do 22.IX.1607. arhitekti Ebu Seid
Safi, a za njezino uzdravanje je uvakufio duane oko nje i druge nekretnine, koje su
donosile godinji prihod oko 60 000 ondananjih zlatnih dinara (dukata).''

Od damije je medresa na poetku razlikovala samo po tome to je imala prostorije za

smjetanje uenika (internat). Medrese novijeg tipa su se odlikovale po tome to su se
odvojile od damije ali su ipak smjetene u njenu blizinu, prostorije im se niu u dva ili
etiri trakta i to uglavnom oko manjeg ili veeg dvorita koji je imao adrvan na sredini.
Dvorite je uvijek bilo odvojeno od vanjskog svijeta sa sve etiri strane, poploeno je
kamenom i opasano je bar sa dvije strane trijemom ili arkadama. U obino jedan ili dva
dua trakta su smjetene sobe za po jednog ili dvojicu suelice, a slualice glavnom ulazu
je zajednika predavaonica ili dershana u kojoj sluai sjede na tlima i prave halku ili
krug oko predavaa. Sultan Orhan je 1360. godine osnovao prvu medresu toga
samostalnog tipa kod Osmanlija. U 15. i 16. stoljeu izgraene su u Carigradu medrese
sultana Fatiha i one sultana Sulejmana, zvane Medarisiseman (osam mederesa kao osam
viih i niih odjeljenja), i te se i danas smatraju najznamenitijim i u graevnom smislu
najimpozantnijim na itavom prostoru bive turske carevine.

Prva medresa na prostoru bive Jugoslavije nastala je u Skoplju na Vardaru. Osnovao ju

je krajki vojvoda i sultanov namjesnik u Skoplju Gazi Ishak-beg 1445. godine i svojom
zakladnicom od te godine odredio beriva predavau (muderisu) i stipendije uenicima od
prihoda velikog broja nekretnina to je ih u tu i u druge svrhe uvakufio.'' Bosanski
namjesnik Ferizbeg je izmeu 1505. i 1512. sagradio prvu poznatu medresu u Bosni.
Poto je ona 1697. godine propala u poaru ne zna se od kakve je grae bila.
Nalazila je se visoko u brdu i danas na nju sjea naziv tamonje etvrti Medrese. Druga
poznata i danas uope najstarija medresa u BiH, sagraena je 1537. godine od
ondananjeg bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega u Sarajevu.
Za vrijeme turske vladavine sagraeno ih je u etrdeset i sedam mjesta neto vie od
sedamdeset. Do danas su se tek dvije ouvale od starijeg doba kao odlini predstavnici te
vrste spomenika na ovome tlu. Jedna je Gazi Husrev-begova u Sarajevu, a druga je
iman Ibrahimpaina u Poitelju na Neretvi37.

36
Najpoznatija od svih svoga vremena je Medresa Nizamija koju je izgradio Nizamul-mulk, mudri veliki
vezir seldukih sultana Alep Arslana i Melikaha.
(M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)
37
Ibrahim-paina medresa u okviru koje je djelovala i biblioteka, veoma je vana kulturno-prosvjetna
ustanova iz osmanskog perioda. (M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)
5.1. Gazi Husrevbegova medresa sagraena 1537. godine

Gazi Husrev-begova medresa na poetku nazivala Seldukija po Selduki osnivaevoj

majci, a kasnije se zove Kurumlja po olovu kojim je pokrivena, graena je etiri trakta i
od kamena tesanca. Podignuta je u neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove damije ima
dispoziciju kao i sve medrese osmanskog perioda. Ova medresa od svog nastanka pa kroz
itav turski period razlikovala se od svih ostalih u Sarajevu jer je osniva Gazi Husrev-
beg odredio da ona po onome to e se u njoj izuavati mora imati status visoke kole, a
to znai prve fakultetske institucije u naim krajevima uope. Na ovoj medresi su se
izuavale naune discipline: darulhadis, katedra za hadis (islamsku tradiciju), tefsir
(tumaenje Kur`ana), ahkjam (erijetsko pravo), usul (institucije erijetskog prava), i sve
drugo to trai mjesni obiaj.38

U ovo vrijeme poznato je da su svi evropski univerziteti osnivani i razvijali se pod

okrivljem crkve, te da je izuavanje naunih disciplina u njima bilo sasvim slino, po
Prema tome, Sarajevo je
ve u prvoj polovini XVI
stoljea imalo
univerzitetsku instituciju
ravnu tadanjim
institucijama u Evrpoi.
Druga je, ipak, stvar to
se ta argumentovana
injenica zanemaruje.
Sve to je stvoreno pod
uticajem Turaka nema
vrijednosti i samo zbog
toga se u ovom gradu ne
uzima 1537. kao godina
osnivanja Sarajevskog
univerziteta.

Husrev-begova medresa kroz stoljea je nosila tri imena: Seldukija, Kurumlija,

Gazijina (slika br.41)

U tri trakta su posve jednake kvadratine sobe presvedene

kupolama u etvrtom koji se nalazio u dnu zgrade suelice je
prostrana dershana. Visoki dimnjaci, koji su izvueni iz
svake sobe sa iljatim zavrecima, ine je posebno
arhitektonski vrijednom. (slika br.42)

5.2. Karaozbegova medresa39

38
Kur`an, Prijevod Enes Kari, Sarajevo, 1995.
Mostar je nekada imao ukupno 11 medresa koje su predstavljale visokoobrazovne
institucije toga vremena. Najstarija i najpoznatija meu njima jeste Karaoz-begova
medresa (KBM). Njen osniva je Mehmed (Muhamed) beg Zaim, sin Seadetov, koji je
bio porijeklom iz naselja Potoci, Bijelo Polje, kod Mostara. U gradu Mostaru je poznat
kao Karaoz-beg. Taj epitet, prema predaji, dobio je zbog svoje naoitosti (karaoz-
crnook). Iz njegove vakufname o izgradnji damije 965. (1557/8.) godine saznajemo da
je bio brat velikog vezira Rustem-pae i hercegovakog namjesnika Sinan-pae.

5.3. Behram-begova medresa

Behram-begova medresa u Tuzli je najstarija obrazovna institucija u sjeveroistonoj

Bosni i meu najstarijim je
medresama naega
podneblja. Relevantni
historijski izvori navode da
je poela s radom prije 1626.
godine. Zgrada Medrese u
19. stoljeu je sagraena u
arapsko-maurskom stilu, a
tokom svoje historije je vie
puta restaurirana i
dograivana.

Behram-begova medresa u
Tuzli je najstarija obrazovna
institucija u sjeveroistonoj
Bosni i medju najstarijim je medresama nasega podneblja. I ovaj objekat je uslijed
slijeganja terenja zauvijek nestao. (slika br. 43)

Prijelomni dogaaj u radu Medrese je dolazak hafiza Salih-ef. Sivevia na mjesto

upravitelja 1922. godine koji uvodi znaajne reforme.

Pred Drugi svjetski rat Medresa je imala ukupno dvadeset prostorija u kojima se moglo
smjestiti 120 uenika. U nastavi je koriteno preko 100 udbenika, a izuavalo se 25
nastavnih predmeta. Medresa je radila i tokom rata, ali u veoma tekim uslovima.

Zgrada Medrese je sruena 1974. godine. Od cijelog objekta ostala je samo porta (kapija)
koja je restaurirana prvi put 1975. godine, a potom i 1990. i 1997. godine.

39
Karaoz-begova medresa osnovana neto prije 1557. godine. Izgraena je u dvoritu istoimene damije.
Imala je prostorije za smjetaj uenika, biblioteku i salu za predavanja. Ispred medrese nalazili su se trijem
i prostrano dvorite. Karaoz-beg je u svrhu njenog izdravanja zavjetao 100 000 dirhema koji e se
iznajmljivati uz kamatnu stopu od 12%. Ta sredstva troena su za finansiranje uenika i profesora
(muderisa). Muderis je imao platu 20 dirhema dnevno, uenici tri dirhema, a podvornik (loa) jedan
dirhem dnevno. Podatak pokazuje kolika se panja poklanjala nauci i znanju u to doba.
(M. Hadijahi, M. Tralji, N. ukri, Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991.)
Nakon 44 godine prekida, rad Medrese je reaktiviran 1993. godine. Prijemni ispiti su
odrani 28. augusta, a nastava je poela 6. oktobra iste godine. Medresa se preselila u
restauriranu zgradu iji su prostori prilagoeni njenim potrebama. Kompleks Behram-
begove medrese u Tuzli danas se sastoji od kolskih, internatskih zgrada i vakufskog
objekta i novoizgraene damije. Od 1993. godine u Behram-begovoj medresi neprestano
se ulau napori za poboljanje kako prostornih tako i organizacijskih uvjeta za ostvarenje
to kvalitetnijih odgojno-obrazovnih rezultata.

5.4. Eli Ibrahimpaina medresa

Eli Ibrahim-paina40 medresa nalazi se u Travniku u sredinjem dijelu Bosne i

Hrecegovine predstavlja jedno od veoma znaajnih kulturnih bogatstava Bosne i
Hercegovine koje je nastalo
1705. godine (2005. godine
obiljeena je tristota godinjica
postojanja). Eli Ibrahim-paina
medresa je osnovana daleke
1705. godine, u periodu kada je
Bosna i Hercegovina bila pod
upravom Osmanskog cartsva.
Njen osniva je Eli Ibrahim-
paa, jedan od vezira koji su
stolovali u Travniku.

U Travniku su nekada postojale tri medrese, a Eli Ibrahim-paina medresa je najstarija

od njih i jedina koja je do danas preivjela. (slika br.44)

Ibrahim-paa je bio turskog porijekla, vrlo dobar diplomata po emu je dobio nadimak
eli-mirotvorac, a nadasve dobar vjernik i veliki dobrotvor, koji je u to vrijeme osim
medrese uvakufio jo niz objekata vjerskog i privrednog karaktera koji su izdravali
medresu, ali koji se nisu, osim medrese, na alost do danas odrali.

Nakon zavretka Drugog svjetskog rata, po uspostavi komunistike vlasti, medresi je

zabranjen daljnji rad, to je bio sluaj i sa mnogim drugim medresama u Bosni i
Hercegovini. Njih je u Bosni i Hercegovini pred Drugi svjetski rat bilo 33, nakon ega je
samo jednoj, Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, bio dozvoljen rad, koja i danas
postoji i radi. Jo od odlaska Turaka sa ovih prostora, uspostavom austrougarske vlasti

40
Vezir na Bosni Eli Ibrahim-paa je u Travniku za svog vezirovanja podigao medresu i uz nju biblioteku
u koju je uvakufio 103 rukopisne knjige. Zanimljiv je tekst peata, koji je utisnut na svaki rukopis:
"Uvakufio je Eli Ibrahim-paa govorei: 'Dobra djela odstranjuju zla..."
1878. godine, te uspostavom Kraljevine Jugoslavije, a pogotovu uspostavom
komunistikog reima nakon Drugog svjetskog rata, sistematski se radilo na unitavanju
muslimanskog bia, izmeu ostalog i zatvaranjem medresa, kako muslimani ne bi mogli
sticati vjersko obrazovanje. Tada su u Bosni i Hercegovini zatvorene 32 medrese, koje su
bile centri okupljanja i opismenjavanja muslimanske omladine. Konkretan rad na
ponovnom otvaranju ove medrese datira jo od 1990. godine, odmah nakon pada biveg
reima, ali se do realizacije te ideje moralo ekati do 1994. godine. U tom periodu su
vrene pripreme za ponovno otvaranje.

Zgrada medrese iz 1705. godine sruena je 1892. godine prilikom izgradnje pruge kroz
Travnik, ali je austrougarska vlast u to doba kao nadoknadu za ruenje te zgrade
sagradila dananju zgradu medrese u periodu 1892.-1895. godine, koja je vea od
nekadanje. (slika br. 45)

6. T e k i j e
Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vre vjerske obrede dervii (sufije).
U Bosni i Hercegovini pojavljuju se dolaskom islama u 15. vijeku, mada su neke
izgraene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembai koju je izgradio
Isa-beg Ishakovi 1461. Rije tekija je perzijskog porijekla: tekke.

Tekije su graene na ulazu u grad odnosno kasabu i esto su predstavljale prvi izgraeni
objekat. Gradili su ih dervii, najee ejhovi. Sluile su i kao mjesta za odmor ili
prenoite za putnike namjernike.

Neke od poznatijih tekija u Bosni i Hercegovini su tekija na vrelu Bune u Blagaju i Hadi
Sinanova tekija u Sarajevu. Od pada Bosanske Kraljevine do danas podignuto je vie od
etrdeset tekija. Evlija elebija pie i o veem broj.

6.1. Tekija na vrelu Bune (Blagaj)

Tekija je izgradjena u 17.vijeku. unutranjost same tekije je uradjena u klasinom
baroknom turskom stilu po tome je jedini takav objekat u BiH. Blagajski kraj je postojao
kao ljudsko stanite u kontinuitetu od 7000. godina prije nove ere do danas kao peina,
selo, ilirska utvrda, rimski castrum, feudalna rezidencija, sjedite kadiluka, grad-tvrava,
i konano grad. Taj vrlo itak rukopis ovjekovog bivstvovanja na ovim podrujima
pratimo od neolita u
Zelenoj peini. Ilirsku
gradinu iz II. i I. vijeka
p.n.e. Rimljani su
pretvorili u castrum.

Zgrada tekije koja je nekada bila pod kupolom, obnavljana je vie puta, a dananji izgled
je dobila 1851.godine. (slika br. 46)

6.1.1. Izgled tekije

Smjetena pod visokom, orlovima nastanjenom, stijenom na mjestu gdje se Buna
pojavljuje nakon 19,5 km dugog toka ispod zemlje u vidu najjaeg evropskog izvora
( godisnji prosjek 43000 litara u sekundi), tekija predstavlja znaajan spomenik kulture
ranog osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su dervii obavljali i
danas obavljaju zikr.

Osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine

pod Osmansku vlast (1466. god) kao
misionarski, a i vojni punkt. Obzirom da je
jedna povelja iz 1454. godine pominje da je tu
bilo i bogumilsko svetiste, to se citav ansambl
moze smatrati simbiozom bogumilstva i
Islama.
Ovaj objekat je uglavnom zadrao svoju
tradicionalu formu, iako sa izvjesnim
karakteristikama turskog baroka. Prizemlje
zgrade sluilo je za okupljanje dervia, dok su
se prostorije na prvom spratu koristile za
obavljanje rituala i prijem gostiju. Posebnu
vrijednost predstavlja hamam sa perforiranom
kupolom i koritom sa ljepim ornamentima. U
proelju zgrade nalazi se turbe sa dva drvena
mezara prekrivena zelenom ohom, koja
predstavljaju tabute legendarnog ejha tekije
oko 1840. godine.
Osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod Osmansku vlast (1466 god) kao
misionarski, a i vojni punkt. Obzirom da je jedna povelja iz 1454. godine pominje da je
tu bilo i bogumilsko svetiste, to se citav ansambl moze smatrati simbiozom bogumilstva i
Islama. (slika br. 47)

Tekija je pripadala raznim dervikim

redovima i bila mjesto okupljanja
duhovne elite. Specifinost tekije
predstavlja i injenica da u njenoj
okolini nikada nije bio dozvoljen lov i
ribolov, iako se tu nalazi dvadeset vrsta
ptica i nekoliko vrsta riba, to proistie
iz osnovnog dervikog principa kojim se
zabranjuje svako nasilje u blizini mjesta
gdje se obavlja ritual. U bilizini tekije
(oko 300 metara desno iznad izvora)
nalazi se Zelena peina.

Mlinice pokraj Tekije u Blagaju (slika br. 48)

7. H A N O V I I K A R A N V A S A R A J I
7.1. O hanu uope
Iz razliitih putopisa XVI I XVII stoljea znamo da je bilo razliitih hanskih zgrada.

Naprostija hanska zgrada bila je slina staji. To je prizemna zgrada s osnovicom

pravokutnika, zidovi su joj 2 2.50 m visoki graeni od brvnara, kamena i erpia s
krovom na etri vode, prekriveni imlom. Vrata su obino u sredini jedne od dviju
duih stranica i tako velika da kroz njih moe komotno proi konj pod tovarom. U
zidovima je po koji malen otvor prozor, a na krovu je jedna ili vie bada. Stropa
nema. Unutra je jedno, dva ili vie ognjita, gdje se vatra loi zimi, da se putnik ogrije
i, ako je pokisnuo, da osui odjeu. Osim toga nalazila se i po koja klupa na kojoj je
putnik spavao. Uz putnika je bio i njegov konj, ako ga je imao. U zidovima su bile
ponegdje vjealice, ali je bilo hanova i bez njih, pa su ih sami putnici sa sobom nosili.

Ovakvih hanova bilo je jo i u XVIII i XIX stoljeu; i o njima govori Ruer Josip
Bokovi u svom dnevniku putovanja iz 1762 godine.41

Posebnu vrstu hanskih zgrada ine hanovi s jednom sobom iznad vrata, dakle soba na
katu. Osim ove, mogle su biti jedna ili dvije sobe i u prizemlju. Ovo je poetak
kanovima koji imaju prizemlje i sprat i u kojima se poinje polako odvajati ovjek od
ivotinje. Gornji boj u hanovima razvio se skoro na isti nain kao i gornji boj u
stambenim kuama. I ovdje se redaju sobe oko hodnika ( divanhane ili araluka),
rasporeene uz ue strane hana, a izmeu njih je hodnik koji se ponegdje zavrava
izbaenom kamarijom iznad hanskih vrata. U hanovima nema vie ognjita u
prizemlju. Prizemlje slui samo kao podrum. Basamaci na sprat su uvijek unutra
hana, dakle iz podruma. Pred hanovima, uz puteve, nalazila se esto sofa ili hladnjak,
gdje su se prolaznici ljeti odmarali.

Hanovi uz puteve nemaju nikada dvorita, dok su po varoima rjei hanovi bez
dvorita. U varoima je i jedna dio dvorita natkriven. To se zove suldurma, a sluila
je takoer za vezanje konja, kao i podrum.

Posve su drugaije izgledali hanovi veliki trgovaki, npr. u Sarajevu. Stara bosanska
arija horizontalno razvijeni obrtniki i trgovaki dio grada, ponegdje s gustom
mreom uliica i mnogim malim drvenim duanima bila je centar gospodarskog rada i
srce grada. I dok danas putnika privlae u neki grad prirodne ljepote njegove okoline,
arhitektonski i povijesni spomenici, kulturne i prosvjetne institucije, industrija i trgovina
u prijanja je vremena putnik dolazio gotovo samo u trgovakom poslu i ostajao tu dulje,
kupujui i prodavajui razliitu robu. Na to ga je primoravao nedostatak pomagala
trgovine i prometa. Godine 1878. bilo je u Sarajevu 50 to veih, to manjih hanova, a iz

41
Bilo je takvih zgrada samo s tom razlikom to je do vrata bila manja ili vea soba u kojoj je sjedio
handika i u kojoj su noivali bogatiji putnici. U toj sobi bilo je od XVII stoljea sigurno i ognjite ili odak
za peenje kafe, jer kafa u Bosni poela se piti ve u drugoj polovini XVI stoljea. Sigurno se zna da je u
Sarajevu postojala kafana 1592 godine.
(R. J. Bokovi, Dnevnik putovanja, 1762.)
jednog popisa sastavljenog te godine vidimo da je u njih moglo stati 2640 osoba i 1262
konja.42

Od njih bijahu po arhitekturi i veliini najpoznatiji:

1. Kolobara, vlasnitvo vakufa osnivaa Sarajeva Gazi Isabega iz 1462.
2. Talihan, vlasnitvo vakufa Gazi Husrevbega (1521 1541)
3. Novi han ili ulov i
4. drugi Novi han ili Moria han, takoer vlasnitvo istog vakufa.

U velikom poaru od 8. avgusta 1879. propao je Talihan i ulov han, a ista sudbina
zadesila i Kolobaru 29. decembra 1937. godine. I tako da je danas Moria han od svih
naih veih hanova jedini primjer i jedini historijski i arhitektonski spomenik u Bosni i
Hercegovoni, koji nam pretstavlja potpuno ouvani tip starijih hanova osmanlijske
arhitekture.

7.2. Vrste hanova

Razlikujemo tri vrsta hanova:

1. Hanovi uz puteve. Sluili su putnicima za krai odmor ili konak. Putnici se u

njima nisu nikada zadravali due od jedne noi, jer je svki putnik elio da to
prije stigne svom cilju. U tim hanovima mogao je putnik da se zadri i po vie
dana zimi, kada bi snijeg zatrpao put. Putnika je jo mogla sprijeiti i bolest na
duem putu, a ima i sluajeva da je u hanu bolesnog putnika zatekla i smrt.
2. Trgovaki hanovi. Ovakvih je hanova bilo po veim trgovakim centrima. U
njima su se trgovci zadravali obino po vie dana, sedmica, pa i koji mjesec,
kupujui ili prodajui robu. Takvih je hanova bilo u Sarajevu, Banjoj Luci,
Mostaru, Kreevu i Vareu.
3. Sezonski hanovi. Ovakvim hanovima nazivamo hanove na Ilidi pokraj Sarajeva i
u Kiseljaku, u koje su dolazili ljudi da se lijee ili da teferie.

Osim hanova bilo je po varoima, selima i uz puteve musafirhana. To su dobrotvorne

ustanove, u kojima je putnik nalazio konak, pa i hranu za sebe i svoga konja, potpuno
besplatno.43

7.3. Hanovi u Bosni i Hercegovini

42
Moria han nosi svoje ime od kraja XVIII i XIX stoljea, po zakupcima Moria iz uvene sarajevske
porodice. Prije toga, koliko se zna, zvao se Drugi novi han, za razliku od Novog hana, kasnije nazvanog
ulov han. Po ovome zakljuujemo da je Novi han, ijeg donatora ne znamo, kao ni donatora Drugog
novog hana, Moria hana, stariji od ovoga. Ime Novi han dobio je da se razlikovao od starijih hanova,
Kolobare i Talihana, a ulov je nazvan tek poetkom XIX stoljea, po zakupcu Mustafi ulu.
(H. Kreevljakovi, Hanovi i karanvasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.)
43
H. Kreevljakovi, Hanovi i karavansaraji, Sarajevo, 1957.
7.3.1. Moria han

Moria han44 je objekat Gazi Husrev-begovog vakufa koji je podignut u srcu sarajevske
arije krajem XVI ili poetkom XVII vijeka. Moria han je posljednji sauvani karavan-
saraj na naim prostorima.

Svi konstruktivni oblici koje

danas vidimo na Moria
hanu, uglavnom ujedno i
elementi svih velikih hanova
to su se nekad gradili po
Orijentu i naim stranama.
Tek je svaki kraj, ve prema
svom bogatstvu uvjetovao
graevni materijal: kamen ili
drvo, a najee i jedno i
drugo. (slika br. 49)

Moria Han45 je u svoje vrijeme mogao da primi na konak karavan od 300 putnika i 70
konja. Handijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima
slobodan pregled putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je sluilo za smjetaj konja
i robe koja se odlagala u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika
prostorija kao zajedniki prostor za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se esto
odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i skuptine sarajevskih obrtnika te je kahvana
Moria hana postala toliko znaajna da je ula i u sevdalinku

Njegova gornja, drvena konstrukcija, istina vie je puta stradala od poara i kasnije
popravljanja ili ponova graena, ali uvijek u prvotnom stilu, jer se njegova osnovna
koncepcija nikada nije dala unititi.

Moria han smjeten je u nekad najprometnijem dijelu sarajevske arije (u Saraima).

Kao i svi veliki trgovaki hanovi, tako je i Moria han graen na sprat. Iako je po svom
tlocrtu (44.70 X 38.40) upravo ogromnih dimenzija prema okolnim sitnim arijskim
duanima, on se uope i ne zapaa, niti odaje utisak ikakve glomaznosti, jer se cijela
graevina razvila potpuno u irinu. Sasvim se prilagodila graevnom mjerilu u ijem

44
Esnafi su u ovom objektu odravali svoje skupove punih 300 godina, a zadnji skup odran je 1930.
(N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.)
45
Kafana u Moria hanu je najvjerovatnije najstarija sarajevska kafana (otvorena je kada i Moria han). U
njoj se odvijao i dio i drutvenog i politikog ivota Sarajeva. Ne samo da su esnafski skupovi dali
drutveni karakter Moria hanu, nego su u prolosti i svi politiki dogaaji Sarajeva, raspravljani u ovoj
zgradi. Kafana u Moria hanu bila je nekad sjecite zanatlija, trgovaca i uenih ljudi.
(M. M. Baeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1968.)
sreditu stoji ovjek i ekonomija grae i prostora, i tako ini posve skladnu aglomeraciju
sa susjednim duanima, ije strehe moe ovjek gotovo rukom dohvatiti.

Centralno dvorite ovog hana, kao i svih drugih ovakvih hanova dobrim dijelom podvlai
se pod sprat nad hrastovim stupovima i ini neku vrstu trijema, gdje su se za kinog i
snijenog vremena otovarali i tovarili konji, a roba raspakivala i pakovala.

Sa sve etri strane dvorita redaju

se okolo naokolo duani, magaze i
podrum za konje, uvijek na
suprotnoj strani od glavnog ulaza.
Duani i magaze izdaju se u zakup
trgovcima. (slika br. 50)

Prizemne su prostorije redovito vlane i nisu prikladne za stanovanje. Zato je uvijek,

kako u bosanskoj muslimanskoj kui, tako i ovdje u prizemlju smjeten gospodarski dio
prostorija, dok je stambeni prostor ovdje odignut i slobodno postavljen na sistemu
simetrino poredanih drvenih stupova. Ti je dakle, jo u XVI stoljeu primjenjeno vano
pravilo higijene. Stambene se sobe niu s obje strane irokog i pokaldrmljenog hodnika
sasvim unaokolo. Svakako da je u arhitektonskom pogledu osobito zanimljiv dio hana
prostrana kafana46, to stoji na drugoj strani dvorita.
Moria han, kao i sva tri druga velika sarajevska hana, imao je od davnina svoj poseban
vodovod i esmu, a uz nj i bunar, kako han ne bi ostao bez vode kad se vodovod pokvari.
U nekim velikim hanovima ( Talihan u Sarajevu) bio je i adrvan.

Ovaj je han vlasnitvo Gazi Husrevbegova vakufa. Po zakupcima Mustafagi Moriu i

kasnije njegovom sinu Ibrahimu dobio je dananje ime poetkom prolog stoljea. Zbog
svog centralnog smjetaja bio je trgovcima naruniji od svih drugih sarajevskih hanova,
pa je uvijek dobro posjeen.47
7.3.2. Kolobara han
46
ovjek tu sjedi na seiji, koja se protee du zidova. Pod je malo ispod horizonta i pokriven ilimima,
strop od drveta je malo iznad horizonta. Pokuanstava nigdje, osim samo moda u oku sa strane ulaza,
gdje je slobodno u prostor smjetena jedna kafanica (zapravo: odak). Izmeu stropa i poda je ist prostor.
Mala visina prostorije ini je jo prostranijom, pa bijeli zidovi i prozori sve na dohvat ruci. Jedan je zid
sav rasputen u prozore, sa seije ispred njih tereba ovjek samo da prui ruku, pa da otvori ekmu
(pomini prozori) i u produenju prostora mu je slika u svijetu iva slika ograniena okvirom
ovjejeg mjerila i svedena ovjeku na horizont i vidni unj.
(D. Grabrijan, Arhitekturom na dohvat ruci, Ljubljana, 1957.)
47
H. Kreevljakovi, Moria han, Sarajevo, 1951.
Kolobara han je bila potpuno slina Moria hanu i po veliini i po arhitekturi, samo je
hodnik na katu bio ui. Na Moria hanu je pored glavnog ulaza iz Saraa jo jedan
sporedni ulaz iz ulhana, gdje je nekada stajala Firuzbegova banja, a na Kolobari su bila
troja vrata, glavna iz Bezerana, a sporedna iz Kazaza i Mehmedbegova bezistana,
kasnije duani. Gornji boj Kolobare i ostala drvenina u prizemlju izgorjela je u velikom
poaru 1842. godine. Potpuno je obnovljena 1844. godine.

7.3.3. ulov han

ulov han bio je na mjestu zgrade Filozofskoog fakulteta. I ovo je bio veliki trgovaki
han. U osnovi se neto razlikovao od gornjih dvaju hanova. Njegova zgrada zatvarala je
pravokutno dvorite samo sa tri strane. Fronta ulova hana duga 58 m bila je okrenuta
prema ulovoj ulici, a druge dvije strane duge 23,5 m bile su okrenute prema Saraima i
na Varo (dananja Titova ulica). U prizemlju od ulagine ulice bile su magaze, a od
Titove podrum. Iz ove tri ulice vodila su po jedna na svod graena vrata. Prizemlje je bilo
sagraeno od kamena i sedre, a gornji sprat od istog materijala kao i Moria han.48

7.3.4. Talihan
"Talihan i Bezistan dijelili su uvijek vijerno sudbinu grada Sarajeva. U dobra i stara
vremena bijae tu zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje
je bilo toliko na glasu, da mu se stari putopisci ne mogoe dosta nauditi, a u crne dane,
kada bi se - osim kuge - najveci dumanin sarajevski, poar, gradom razbjesnio, patili su
od njega i Bezistan i Talihan." 49

Od svih graevina ove vrsta

najmonumentalnija zgrada u Bosni i
Hercegovini bio je Gazi Husrevbegov
karavansaraj, bolje poznat pod imenom
Talihan. To je bila zgrada na kat,
graena od kamena i sedre, presvedema
kupolama i bavastim svodovima,
presvedena kupolama i bavastim
svodovima, prekritim olovom.

Talihan se nalazio na mjestu gdje je bila baa hotela Evropa (slika br. 51)

S istone strane stajao je bezistan istog dobrotvora i graen od istog materijala.

Sagraen izmeu 1540. i 1543. godine, a pri zavretku radnje pozvatni su majstori vjeti
48
isto
49
Dr. . Truhelka, Gazi Husrev-beg njegov ivot i njegovo doba,
graditelji kupola i svodova iz Dubrovnika. To je bio najizrazitiji trgovaki han, a uz nj je
bio i bezistan, robna kua, duga 106.5 m, sa 52 duana.50

7.4. Han i karavansaraj

Kod nas se do sada dralo da su han i karavansaraj sinonimi za prenoite putnika. To je
donekle tano. Obje te rijei uzeli su Turci iz perzijskog jezika i oni su ih donijeli u nae
krajeve. Hanom se oznaava zgrada za konaenje putnika, a to isto znai i karavansaraj.
Karavansaraje je sloena rije od kjarban ili karavan i saraj; prvi dio te rijei oznaava
vei broj konja i kiridija, a saraj znai dvor.

Razlika izmeu hana i karavansaraja je u tome to je putnik u hanu plaao konak i zimi
ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev morao se brinuti
sam putnik. Osim toga, u hanu je bilo bar neto namjetaja, a karavansaraj je bio bez
njega.

Velike hanove i karavansaraje podizali su bogati ljudi i to hanove kao koristonosne

objekte od ijih e prihoda izdravati njihove zadubine, a karavansaraje kao zadubine
koje e se uzdravati prihodom od drugim uvakufljenih objekata. Prema tome han je
teevno poduzee, a karavansarajje humanitarna ustanova.

Karavansaraj u Sarajevu, izgraen XVI (slika br.52)

7.5. Imareta i musafirhane (zavije)

50
Nai bezistani, Nae starine sv. II, 1954.
Meu najsimpatinije ustanove to su ih Turci donijeli u nae krajeve spadaju
musafirhane i imareta.

Musafirhanom se zvala zgrada u kojoj je svaki, naruito siromani putnik, mogao dobiti
potpuno besplatan konak za sebe i za svog konja, obino za tri dana, a imaret je kuhinja u
kojoj se spremala hrana za siromahe, ake (softe) i slubenike neke zadubine, kao i za
siromahe putnike51. Ovakve ustanove organizovali su bogati ljudi kao zadubine. Za
izdravanje ovakvih ustanova zavjetavali bi ili vakuf ili objekte koji nose prihode. Isprva
(zakladnica), napisana povodom osnivanja zadubina, zvae se vakfija ili vakufnama, a
legator vakif. U zakladionici kojiko dana moe ostati putnik u musafirhani, kako se moe
hraniti itd. U toj je ispravi tano predvieno koliko e se troiti za brano, ito, riu,
meso, so, drva, itd., a predvien je i broj slubenika koji e izvravati odredbe
zkladionice, kao i njihova plata. Svaka ovakva ustanova imala je nekoliko soba, u kojima
su putnici konaili, konjunicu ili podrum za putnike konje, kuhinju ili mutvak, ambar
za ito, pekarui odunluk ili drvarnicu.

Ove ustanove zapazili su evropski putnici, koji su prolazili kroz nae zemlje i o svojim
putovanjima ostavili dnevnike ili putopise. Ovi ih
ponekada nazivaju latinskim nazivom almonet
(gostinjac), a ponekada ih identificiraju s
karavansrajima i kau da se u njima nita ne plaa. Oni
naruito istiu kako se u njima nalazi konak i Turin i
krianin i Jevrej.52

Crte
musafirhane u
Jajcu s bone
strane (slika
br. 54)

Musafirhana u Jajcu, pogled

s jugozapadne strane
(slika br. 53)

8. B E Z I S T A N I

51
Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske okupacije, a funkcija imareta
se je zadrala do 1943 godine kada je ova kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka
sredstava. Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu pomenutih zgrada
jedino opstao javni toalet koji Uprava Vakufa odrava i u kome zapoljava dvije slubenice na deuri i
odravanju.
(H. Kreevljakovi, Hanovi i karavasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.)
52
Dr. P. Matkovi, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad CXXIX
U orijentalnoj arhitekturi bezistani spadaju meu najznaajnije graevine kako po svojoj
veliini tako i po materijalima i konstrukcijama primjenjenim u njihovoj izgradnji. Oni su
jedna vrsta nekadanjih robnih kua, ustvari pokrivene arije u kojima su smjetene
razne zanatske i trgovake radnje.

Kao i sve vrste orijentalnih graevina, bezistane su u nae krajeve donijeli Turci. Ove
graevine grade se samo u veim arijama, a predstavljaju volumenski dominant u
sitnom tkivu arijskih duana. U Bosni su graeni u tri vezirska grada: Sarajevu,
Travniku i Banjoj Luci.

Poto su poari bili glavni neprijatelji arije, bezistani su graeni od tvrdih materijala,
kamena i opeke, pokrivani su svodovima i kupolama a zatvarani eljeznim kapijama.
Pokriva svoda i kupola je bio od olova, bakra ili eremita.

Prema tlocrtnoj i prostornoj koncepciji, bezistani su bazilikalni i potkupolni. Bazilikalni

najee imaju tri broda, od njih je srednji povien i obino iri od bonih. Oni se
osvjetljavaju kroz prozore u nadvienju srednjeg broda koji ima funkciju uzdune
komunikacije natkrivene ulice. U bonim brodovima nalaze se duani pokriveni
svodovima.

Potkupolni bezistani imaju pravougaoni tlocrt izdijeljen na kvadratna polja istih veliina,
pokrivena kupolama koje se oslanjaju na vanjske zidove i unutranje snane kvadratne
stubove. Prelaz od kvadrata na krug kupole najee je izveden sfernim trouglovima
pandantivima.

8.1. Bazilikalni bezistani

Ovaj tip graevine nisu osmanski Turci direktno uzeli sa kranske bazilikalne crkve.
Ova crkva je mnogo ranije posluila kao ugled za Veliku damiju u Damasku. Arapi su
od poetka kombinovali baziliku sa kupolom i ovo rjeenje rairili u carstvu. Sve
prednosti bazilike isprobali su Arapi u gradnji raznih objekata. Osmanski Turci su
osnivali svjetsko carstvo, u iji sastav su ule i mnoge zemlje nekadanjeg arapskog
carstva. Bazilikalno rjeenje osmanski Turci su usvojili kod gradnji longitudialnih
bezistana, kod kojih je srednji brod bio natkrivena ulica, a u bonim brodovima, koji nisu
kontuniurani prostori, nego mali boksovi pokriveni kupolama ili svodovima, smjeteni su
duani. Najpoznatiji bezistan ove vrste je Misir arija u Carigradu i Ali-paina arija u
Jedrenu. Vanredan primjer bazilikalnog bezistana prua 109 metara duga gradnja Gazi
Husrev-begova bezistana u Sarajevu (1540), u ijoj su izgradnji uestvovali dubrovaki
klesari kojima je, sigurno, ovaj romaniki koncept bio blizak.53

8.2. Bezistani u Bosni i Hercegovini

8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan
53
N. Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine razvoj Bosanskog stila, Sarajevo, 1998.
Gazi Husrev-begov bezistan je kao vakufski objekat sagraen oko 1540. godine. Protee
se du Gazi Husrev-begove ulice u duini od 109 m gdje se licem ove zgrade nie duan
za duanom.

Iz ove ulice u unutranjost bezistana vode dva velika svodovima natkrivena ulaza te po
jedan iz ulice Ferhadije i Branilaca Sarajeva . (slika 55)

Izgradili su ga dubrovaki majstori po nalogu tadanjeg bosanskog sandakbega Gazi

Husrev-bega, u periodu od 1542-1543. godine, sa 52 duana poredanih u dva niza u
unutranjosti objekta i treim nizom duana sa njegove vanjske strane, uz ulicu
Kujundiluk. U njemu se prodavala tekstilna, uglavnom uvezena roba. Sa susjednim
Talihanom inio je organsku cjelinu.

Bezistan je veoma masivna

kamena graevina bazilikalnog
tipa kod koje je sredinji dio
unutranjeg prostora natkriven
izduenim bavastim svodom.
(slika br. 56)
Du centralnog prostora se sa obje strane nie ukupno 70 duana smjetenih u bavasto
zasvoene prostorije okomito orijentisane u odnosu na centralni hodnik. Oskudno dnevno
svjetlo u centralni prostor dolazi sa prozora koji su smjeteni u niz luneta ispod samog
svoda te unutranjost mora da bude konstantno osvjetljena elektrinom rasvjetom
projektovanom tako da prostor svoda ravnomjerno, poput zvjezdica, popunjavaju mala
rasvjetna tijela. Sredinji zasvoeni prostor na zapadnoj strani graevine nekada je sluio
kao veza sa avlijom Gazi Husrev-begovog Talihana54 koji je bio sastavni dio ovog
trgovakog kompleksa.

8.2.3. Brusa bezistan

Brusbezistan je izgraen 1551. godine. Brusa-bezistan ima pravouglu osnovu (29,5 x
20,5 m), graen je od kamena i pokriven sa est kupola i dvije manje kupolice.
Utemeljiva mu je veliki vezir Rustempaa55, porijeklom iz Sarajeva. Prilikom
restauracije duana, kada su im kopani temelji, naeni su i stariji temelji mnogo veeg
objekta, ali oni nisu bili u cjelosti sauvani, tako da se nije mogao utvrditi pravougaoni
oblik bezistana, a ostali dijelovi su kod gradnje duana uniteni. Ovo upuuje na
pretpostavku da ovaj stariji bezistan nije imao kupole i svodove, jer bi tim tekim
konstrukcijama odgovarali
jai temelji koji bi se
odrali i nakon izgradnje
temelja za duane. Iz
ovoga zakljuujemo da je
Mehmedbegov bezistan
bio pokriven lakom
drvenom konstrukcijom.

Prije Brusa- bezistana,

malo sjevernije, na mjestu
duana u sarajevkoj
54
Talihan je sagraen u isto vrijeme kad i Bezistan,oko 1540 godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U
poaru 1879 godine pretrpio je velika oteenja, a posljednje zidine Tali hana nestale su 1912 godine.
Danas su jedini materijalni ostaci ovoga objekta veoma oteeni dijelovi kamenog zida koji se naslanjaju na
Bezistan. U ostacima istonog zida nalaze se nie koje su predstavljale prostore za pei i dimnjake.

55
Sultan Sulejman je Rustem pau drao "razboritim, punim vrlina i veselog duha." Nakon slube na dvoru,
postaje beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraa kao etvrti vezir Porte. eni se sa
omiljenom sultanovom kerkom, bogatom i prelijepom Mihrimah (Sunani mjesec). Ve u proljece 1541.,
ovaj Bonjak biva postavljen na mjesto drugog vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu uestvuje u
devetom velikom Sulejmanovom osvajakom pohodu.
 ariji, bio je izgraen Mehmed-begov ( sin Isabega Ishakovia, osnivaa Sarajeva)
bezistan o ijem izgledu se nita pouzdano ne zna. (slika br. 57)

Kada je Evlija elebi u XVII st. boraio u Sarajevu, opisao je samo jedan bezistan koji se
nalazio u srcu sarajevske arije, dok je Gazi Husrev begov bezistan bio na njenoj
zapadnoj granici. Opis ne ostavlja ni trun sumnje da se opis odnosi na jedini potkupolni
bezistan u sarajevskoj ariji. Ovaj slikoviti opis glasi: U njemu ima svakovrsne
skupocjene indijske, arapske, persijske, poljske i eke robe. Ovamo se donose na
tovarinim konjima bezbrojnu razliitu skupocjenu robu na prodaju Dubrovnik i velika
Venecija.56

Starei, Brusabezistan je siromaio unutra i spolja, a skupocjena roba zamijenjena je

najrazliitijim predmetima. Duanske estice su iz vlasnitva Rustempaina vakufa
prelazile u posjed malih vlasnika. Sredinom XIX st. duani u Brusabezistanu su
pripadali staretinarima, a veina vanjskih duana bili su rupeni i zamjenjivani sa drvenim.
Nakon austrougarske okupacije ovaj bezistan je pretvoren u magacin vojnikih uniformi,
to je bilo sve do 1902. Poslije toga je izvjesno vrijeme bio van upotrebe, da bi uskoro
postao trgovina manifakturne robe. Ovu namjenu je imao do 1926. godine, zatim je opet
zatvoren, da bi pred II svjetski rat bio prostor u koji je smjeten parni mlin. Poslije je opet
magacin, da bi na kraju svoga propadanja sluio kao trnica mlijenih proizvoda. Nakon
konzervatorskorestauratorskih radova 1968. godine unutranji prostor Brusa-bezistana
dobio namjenu robne kue Bosnafolklor!, to ga je opet pribliilo njegovoj historijskoj
namjeni. Vanjski duani, nakon restauracije 1969. godine postali su prostor ive trgovine,
zanastva i ugostiteljstva. Ta namjena je znatno prikladnija od one koju je imao prije
rekonstrukcije.

Tokom opsade Sarajeva 1992-95., Brusa

bezistan je oteen da bi poslije obimnih
sanacionih radova danas tu bila smjetana stalna
postavka Muzeja Sarajeva, to ovom objektu
visokih vrijednosti kulturnog naslijea ini dalji
opstanak moguim.
U koncepcijskom pogledu ova stalna postavka
zasnovana je na hronolokom principu i
izlaganje arheolokog materijala podjeljenog na
tri osnovna dijela: prahistoriju, antiku (tu je
izloen nastariji motiv ljiljana u BiH) i srednji
vijek.

Pogled sa galerije. Na galeriji bezistana su

izloeni eksponati iz osmanskog perioda
(izloena najskuplja oprema osmanskog
ratnika) iz vremena austrougarske uprave u
Sarajevu. (slika br. 58)

56
E. elebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo Sejtarija, Sarajevo, 1999.
 9. S a h a t k u l e

Sahat-kula je kula karakteristina za bosanske arije ali i za druga mjesta koja su bila
pod vlau ili uticajem Osmanlijske imperije. Naime sahat-kule su graene iskljuivo u
evropskom dijelu Osmanskog carstva, naroito u Bosni i Hercegovini to je bila islamska
varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika to je simbolina graditeljska osobina Bosne
i Hercegovine. Sahat-kule su graene uglavnom sa velikim satom na jednom ili vie lica
objekta (obino na etri lica) kako bi vei broj stanovnika odreenog mjesta mogao itati
vrijeme.Sahat - kulaje arhaini izraz u bosanskom jeziku i odnosni se na specifine
graevine izgraene preteno na podruju Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su najee
graene u centralnim zonama arije, i to uz damije, kao zadubine pojedinih vakifa,
mada ih ima i na drugim mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru
maglajske utvrde, ili onih u Tenju, Gradacu ili Poitelju. Za sline graevine u svijetu,
u bosanskom jeziku postoji izraz toranj ili jednostavno kula. Kule su obino dijelovi
crkava ili objekata gradske uprave.

9.1. Karakteristike sahat-kula

Sahat-kule su visoke i vitke graevine, kvadratne, rjee osmougaone osnove, tvrdo
zidane od kamena, ljepe otesanog na uglovima graevine, irine osnove od 3,0 - 5,50 m,
a visine od 10 - 28 m. Debljina kamenih zidova kod sahat-kula kree se od 65 cm do 1,0
m. Po svom izgledu, sline su tornju romanike crkve, bez nekih njegovih elemenata, a
ima ih i koje su nastale pod uticajem gotike kao neke u Hercegovini.

Sve sahat-kule su pravljene na isti nain, samo se razlikuju po dimenzijama i poloaju

mjesta na kojem su graene, najee u centru arije, uporedo sa urbanim razvojem
dotinog mjesta, obino u blizini damija, a ima ih i unutar zidova nekih tvrava. Vrata
na sahat-kulama su pravougaona ili na svod, uvijek su jednokrilna, ako su manja otvaraju
se unutra, a ako su vea, naizvan, imaju svoju bravu i pravljena su ee od eljeza nego
od drveta. Na fasadama sahat-kula, od podnoja pa do vrha objekta, rasporeeni su otvori
- prozori koji su uglavnom u obliku pukarnica. Kroz njih male koliine svjetlosti prodiru
u unutranjost objekta i osvjetljavaju ga. Krovovi sahat-kula su u obliku atora, pokriveni
su drvetom ili limom, ispod krova im se nalazi vijenac, a ispod njega etiri otvora,
okrugla, ili pravougaona sa lukom, okrenuta na sve etiri strane, gdje se postavljaju satovi
sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom - esto trofejnim. U
unutranjosti sahat-kula nalaze se obino strma drvena stepenita kojim se dolazi do
satnog mehanizma.

Sahat-kule su pored utilitarne, imale i sakralnu ulogu, obavjetavajui muslimansko

stanovnitvo o vremenu klanjanja pet dnevnih namaza - molitvi. U starije vrijeme, satovi
su pokazivali vrijeme a la turca, po kojem je zalazak sunca padao tano u 12 sati.
Popravke satova su vrili sahaije ili urari. U periodu osmanske uprave u Bosni i
Hercegovini izgraena je ukupno 20 sahat-kula. U drugoj polovini 16. vijeka izgraena je
u Banja Luci, a neto kasnije, tokom 17. i 18. i u mnogim drugim mjestima.

Do rata 1992.-1995. godine, u BiH je bilo ukupno 19 ovakvih objekata i to: dvije u
Travniku, i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foi, Gornjem Vakufu, Graanici,
Gradacu, Livnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Poitelju, Prozoru, Pruscu,
Sarajevu, Tenju i Trebinju. etiri Sahat-kule u BiH su proglaene nacionalnom
spomenicima: Historijska graevina - Sahat-kula u Graanici, (FBiH), Podruje i ostaci
historijske graevine - Sahat-kula u Banjoj Luci, (RS), Historijska graevina Sahat-kula
u Mostaru, (FBiH) i Historijski spomenik Sahat-kula na Musali u Travniku (FBiH).
Najpoznatija i po svojoj graevinskoj vrijednosti najbolja je dananja Sahat-kula u
Sarajevu, sagraena u neposrednoj blizini Begove damije, nazvana Husrefbegovom.
Ona je i najvia Sahat-kula u BiH, visoka 28 m. Danas se u BiH, po mojim
informacijama, u funkciji nalazi pet Sahat-kula: u Donjem Vakufu, Graanici, Mostaru,
Sarajevu i Tenju.

9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini

Sahat-kule u Bosni i Hercegovini su uglavnom napravljene za vrijeme vladavine
Osmanlijske imperije, a pravljene su zbog potreba obavljanja pet dnevnih namaza, pa su
na kule postavljeni javni satovi. Uglavnom su pravljene nedaleko od damija i esto su
bile dijelom veeg urbanog kompleksa koji je pored damije takoer esto imao i
mauzoleje, hamame, adervane i zanatske radnje.

U periodu osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini izgraena je 21 sahat-kula:

Banjaluka sahat-kula Banja Luka

Donjovakufska sahat-kula - Donji Vakuf
Foanska sahat-kula - Foa
Graanika sahat-kula - Graanica
Gradaaka sahat-kula - Gradaac
Gornjovakufska sahat-kula - Gornji Vakuf
Jajaka sahat-kula - Jajce
Livanjska sahat-kula - Livno
Maglajska sahat-kula - Maglaj
Mostarska sahat-kula - Mostar
Nevesinjska sahat-kula - Nevesinje
Poiteljska sahat-kula - Poitelj
Prozorska sahat-kula - Prozor
Prusaka sahat-kula - Prusac
Sarajevska sahat-kula - Sarajevo
Stolaka sahat-kula - Stolac
Teanjska sahat-kula - Teanj
Travnika sahat-kula na Muali - Travnik
 Travnika sahat-kula u Gornjoj ariji - Travnik
Trebinjska sahat-kula - Trebinje
Vratnika sahat-kula - Vratnik (Sarajevo), (sagraena 1874. godine od drveta te
sruena radi nestabilnosti i opasnosti od ruenja)

9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH

Banjaluka sahat-kula se nalazila u banjalukoj ariji, u neposrednoj blizini Ferhadije

damije i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Spadala je u znaajne objekte i
predstavljala je specifian javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko - urbanistiki razvoj
grada Banjaluke. Sahat-kula je bila bitan element prilikom identifikacije banjaluke
arije nalazei se uvijek kao sastavni element svih vizura ovoga prostora. Objekat sahat-
kule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-paine
damije i ostalim objektima stare arije u Banjoj Luci. Prema odreenim zapisima u
vakufnami postoji vjerojatnoa da je banjaluka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni i
Hercegovini.

Porijeklo i hronoloki okvir u kome je nastala ova

sahat-kula jo nije sa sigurnou utvren.
Najvjerojatnije je nastala u 16. vijeku, odnosno u
vrijeme uspostavljanja Bosanskoga paaluka u
Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-pae Sokolovia
(1574. 1588.) Sahat-kula je bila jednoprostoran
objekt i u podnoju je imala skoro etvornu
osnovicu. Njezini zidovi su bili neobino
masivni. Imala je oblik tornja koji se postepeno
suavao do visine 14,40 m, odakle je zapoinjao
vertikalni dio novoizgraenoga dijela koji je
nastao nakon potresa 1969.godine. Visina sahat-
kule iznosila je 18,89 m, a bila je zavrena
etverovodnim atorastim krovom. Ulaz se
nalazio sa jugoistone strane objekta i nekoliko
puta je mijenjan, prepravljan i dograivan.

Banjaluka sahat-kula. Pogled sa minareta Ferhadija damije (slika br. 59)

Sahat-kula je bila zidana kamenom vapnencom, djelomino priklesanim blokovima u

ivom vapnu. Temelji su objekta bili od veih i pravilnih blokova vapnenca, povezanih
takoer ivim vapnom. Objekt je leao na nasipu visine 4 m, to je imalo za posljedicu da
je kao takav, bio temeljen na drvenom rotilju, od zdrave hrastove grae. Sahat-kula je u
prvo vrijeme otkucavala sate a la turca. Do poetka drugog svjetskog rata na sahat-kuli je
postojalo zvono koje je odbijalo satove. Zvono je bilo iz 1501. godine. Sahat-kula je kroz
vremenski period od svog nastanka doivljavala itav niz promjena, kako u svom izgledu,
tako i u dimenzijama, posebno visini. Veina izmjena je nastala u toku 19. vijeka, kada su
gornji dijelovi objekta ozidani opekom. U to je vrijeme objekt povean na visinu od 22 m
i u svom vrhu je dobio jedan polukruni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe
pojavili su se dekorativni elementi izvedeni u buki poput dekorativnog friza.
Urbanistikim planom Banja Luke iz 1975. godine, bila je predviena njena
rekonstrukcija i vraanje prvobitne namjene.

9.2.2. Sahat-kula u Graanici, najmasovnija sahat-kula u BiH

Graanika sahat-kula se nalazi u centru graanike arije, u izravnoj blizini Ahmed-

paine ili arijske damije. Izgraena krajem 17. vijeka i nacionalni je spomenik Bosne
i Hercegovine.

Sahat-kula u Graanici ima oblik tornja

koji se postepeno suava prema vrhu, do
visine 27,0 m. Sahat-kula je djelomino
nagnuta na jednu stranu, pa je dobila i
naziv "Krivi toranj" u Graanici.
Zavrena je etverovodnim atorastim
krovom, sa jednom badom u centralnom
dijelu koja se od ostatka krovne plohe
izdie za 70-80 cm. Ispod krova se
nalaze etiri okrugla otvora okrenuta na
sve etiri strane predvieni za satove.
Ulaz u objekt se nalazi sa njegove
zapadne strane i zasveden je. U
unutranjosti objekta je usko drveno
stubite, irine 60 cm sa podestima na
svakih 1,60 metara. Svjetlost je u
unutranjost objekta dovedena pomou
uskih otvora koji se ire prema
unutranjosti, a koji su rasporeeni od
podnoja pa do vrha objekta.

U prvo je vrijeme sat otkucavao sate a la

turca. Do II svjetskog rata sahat-kula je sluila svojoj svrsi. Austrijske vlasti su sa nje
skinule zvono i postavile na bunker da slui za uzbunu. (slika br.60)

Sahat-kula je kroz historiju doivljavala itav niz promjena, najvie u svom izgledu. Prvi
put je sanirana poslije poara 1812. godine o emu svjedoi jedan arapski rukopis
sauvan u graanikoj medresi. Sljedea je popravka bila 1952. godine i tom prilikom je
izmijenjen pokrov, popravljene su stube, izvreno je bukanje fasade i montirani su
satovi. Najnovije je popravke izvrila Opina Graanica 2003. godine, kada je uraena
rekonstrukcija krova, stavljen novi bakreni pokrov i popravljeno unutranje stubite.
Satovi su u nekoliko navrata bili postavljani, austrijske vlasti su 1878. godine nabavili
satove iz Bea, zatim 1952. godine su ponovno montirani satovi, a posljednji su
postavljeni 1970. godine, a skinuti su 1986. radi popravke i poslije toga nisu vie
postavljeni.

9.2.3. Sahat-kula u Mostaru

Mostarska sahat-kula se nalazi u Mostaru i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine.

Smjetena je na lijevoj obali rijeke Neretve u Starom gradu, u mahali Brankovac u
Bajatovoj ulici. Sahat-kula u Mostaru predstavlja znaajan sadraj arije. Ne zna se
tano kada je sagraena niti ko je tano sagradio ovu sahat-kulu.

Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova sahat-kula je zadubina
Ibrahima aria iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka moe se utvrditi da je ova
sahat-kula izgraena prije 1636. godine i da je zadubina aria. (slika br.61)

Sahat-kula je visoka 16,0 m, i ima etri etae. Stari sat bio je u upotrebi do 1926. godine,
a od 1981. godine objekat je bio u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisan i
ugraen je novi sat.

Mostarsku sahat-kulu sainjavaju prizemlje i tri etae, vertikalno povezane drvenim

stepenitem. Kula je imala sat, smjeten na zapadnoj fasadi, odmah ispod kamenog istaka
otvorene zavrne etae, da bi bio uoljiv svim graanima gledajui od gradskog centra.
Sat je smjeten u otvor okruglog presjeka, naglaen kamenom profilacijom.
Objekat je raen od lomljenog kamena debljine zidova oko 75 cm. Sahat-kula je
prizmastog oblika i pokrivena je etverostrenim krovom u obliku piramide. Osnovica je
kvadrat sa stranicama 3,45 m i suava se malo prema vrhu. Na visini od oko 12 m od
podnoja objekta pojavljuje se, po itavoj duini fasade objekta, manji kameni istak iznad
kojeg se javljaju, na sve etiri strane objekta, po jedan veliki prozor zasvoen
prelomljenim lukom. Lukovi su utegnuti elinim zategama.

U tom prostoru je bilo smjeteno zvono. Vertikala zavrava jednostavno profilisanim

kamenim vijencem iznad kojeg se nalazi krov strmog nagiba u obliku etverostrane
piramide.

Na sahat-kuli je izvreno nekoliko sanacija tokom historije, od kojih su poznate sljedee:

1838. godine nabavljeno je novo zvono, a brigu oko sata vodio je u zadnje vrijeme
sahaija Avdaga Bjelevec. Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i
upotrijebile ga u ratne svrhe, pa je sat te godine prestao raditi. U toku Drugog svjetskog
rata, 1943. godine, sat je pao na susjednu kuu sa zapadne strane. Nakon rata 1945.
godine na kuli su zazidana vrata, tako da je kula bila zatvorena. Na tornju ove kule 1978.
godine izvreni su konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovana kao
spomenik kulture.

1993. godine ovaj objekat je pretrpio vea oteenja stradao je limeni krov, jedan stubi
sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca. Uniten je i satni mehanizam,
unutranje drveno stepenite i ulazna vrata.

1998. i u prvim mjesecima 1999.

godine izvrena je ponovna sanacija
sahat-kule: stavljen je novi pokrov od
olovnog lima, uraeni kameni ukrasi na
zavretku kule, od kojih su dva
originalna zadrana. Rekonstruisan je i
uniteni stubi sa zapadne strane kao i
dio horizontalnog kamenog vijenca na
istoj strani vrha kule. U unutranjosti je
uraeno novo drveno stepenite kao i
ulazna vrata. Stavljen je novi satni
mehanizam, uraena unutranja
rasvjeta, gromobran-sistem kao i
mreice za zatitu od golubova na etiri
otvora vrha sahat-kule.
Mostarska sahat-kula sa novim satom (slika br.62)

9.2.4. Sahat-kula u Sarajevu

Sarajevska sahat-kula je jedna od najviih, a zbog svoje vitkosti jedna i od najljepih u

Bosni i Hercegovini. Sagraena je u 17. vijeku, a poslije poara 1697. godine je
obnovljena kao i 1762. Poslije austrougarske okupacije dograene su gornje zone
objekta, a sahat su donijeli sarajevski trgovci iz Londona. Graditelj kule je Gazi-Husrev-
beg. Kula i danas pokazuje vrijeme a la turca
 Uz Stari most u Mostaru najvie fotografisan motiv u Bosni i Hercegovini jeste grupni
portret Begove damije i Sahat-kule, koje ve stoljeima stoje, iako arhitektonski
razliite, neodvojivo jedna od druge. Sahat-kulu prvi put spominje Evlija elebija, ali je
 ona nesumnivo starija, budui da je obuhvaena vakufnamom Isa-bega Ishakovia.
(slika br. 63, 64)

10. M O S T O V I
Spomenici, koji su sluili prometu i trgovini svojom smjelom konstrukcijom i
arhitekturom, meu njima se osobito istiu kameni mostovi ili uprije, koji i dan-danas
postoje na naim rijekama i rijeicama. Ti stari turski mostovi graeni su solidno od
kamena tesanca na jakim pilovima u rijenom koritu i prema sredini su uzdignuti radi
breg otjecanja vode sa kolovoza. Na naim prostorima su graditelji tih kamenih mostova
bili iz raznih krajeva, iz Carigrada, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i ak Italije.
Meu tim graditeljima svakako je bio najvjetiji i najuzoritiji Koda Mimar Sinan57, koji
je, uostalom, i zapoeo graditeljsku karijeru slinim poslom, izgradnjom triju velikih laa
za prijevoz vojske preko Vanskog jezera u istonom Anadolu u danima vojnog pohoda na
Perziju. Pojedini kameni mostovi turskog perioda istiu se pravim majstorskim oblikom i
izradom. Takva je jednoluna Kozja uprija na Miljacki nie Sarajeva na starom
Carigradskom drumu, koja i danas stoji gore potpuno ouvana i koje nam je prvi poznati
spomen sauvao mletaki putopisac Katarina Zeno 1550. godine. Vrijedna je i
eherehajina ili eherija uprija u Sarajevu koja je premostila Miljacku sa pet okana
(danas ih ima etiri, a peto, ona na lijevoj obali, zasuto je 1897. godine), i koju je
sagradio eherehaja (naelnik grada) Hadi Husejn 1620. godine. Njoj je i po obliku i
po umjetnikoj izradi slina, dalje, dananja Latinska uprija s etiri okna na istoj rijeci i
u istom mjestu. Sagraena je 1798. godine trokom sarajevskog trgovca Abulahage
Brige, koji je u tu svrhu pred svoju smrt oporukom ostavio treinu svoga imetka za
izgradnju toga mosta pozvan je iz Ljubinja neimar Risto i njegovih 20 majstora. Risto,
meutim, nije doao i gradnju je izveo neimar Jovan za 76 dana s klesarima Grgom,
Trifkom i Ahmedom i brojnim zidarima. Iz 16. stoljea je vrijedan i most u epi na
rijeici epi, uprija na rijeci Bosni u Sarajevskom polju na Trebinjici kod Trebinja je
bio Arslanagia most, na njemu je se nalazila i kapi-kula, na rijeci Buni u Hercegovini je
ih bilo i sa vie okana. No, pored svih ovih mostova najvrijedniji i najuveniji su Stari

57
Mimar Sinan (na turskom takoer zvani Koca ili Aga; roen 15. aprila 1489., preminuo 17. jula 1588.) je
bio glavni Osmanlijski arhitekta (na turskom mimar) u slubi sultana Selima I, Sulejmana Velianstvenog i
Murata III. Njegovo remek djelo je Selimije damija u Edirnama mada je najpoznatiji po Sulejmanovoj
damiji u Istanbulu. Sinan je najvjerovatnije bio roen 1490. godine. 1511. godine doao je u Istanbul kao
derviki regrut i sluio je veziru Ibrahim Pai kao poetnik u Palatskoj koli.
most u Mostaru i uvena uprija Mehmed-pae Sokolovia u Viegradu. Ova dva mosta
opjevana su u oduljim narodnim pjesmama. Stari most u Mostaru premostio je korito
iroke Neretve jednim jedinim smijelim lukom, kojega raspon iznosi 29,40 metara. Most
je visok nad razinom vode upravo 21 metar, a irina mu je 4,30 metara. Graen je
hidretske godine 974., a to odgovara naoj 1566/67. godini. Graditelj mu je turski
neimar Hajrudin iz kole Koda Mimara Sinana.

Sokoloviev most u Viegradu premostio je brzu Drinu s jedanaest iljastih lukova u

ukupnoj duini 179,43 m. Graditelj ovoga Sokolovieva mosta bio je Koda Mimar
Sinan, to nam pokazuje i pisani podatak u Popisu graevina. Vrijeme graenja ovoga
mosta pokazuju dva natpisa, po jednom je to 979. hidretska godina (1571/72).

Pored kamenih mostova na naim rijekama su graeni i drveni mostovi, ali je sasvim
razumljivo da su oni odavno propali. Jedan takav drveni most opisuje putopisac Evlija
elebija sa divljenjem i nalazio je se na Drini na Brodu, a drugi je se nalazio na rijeci
Prai, lijevoj pritoci Drine, nie dananje eljeznike stanice Meii Rogatica, na vrlo
starom putu iz Rogatice u Gorade i Gornje Podrinje. U gradnji mostova posebno su se
isticali sljedei ljudi sa naeg prostora: Mehmed Karaoz, sagradio je tri mosta od
poetka marta 1570. godine, i to: na Buni blizu Blagaja, na Litici u Blatu i na Neretvi na
Konjicu. Sinan-beg gradi mostove na rijeci Limu u Priboju, nekoliko na rijeci Janjini kod
ajnia. Ferhad-paa Sokolovi podie mostove u Banjoj Luci i drveni preko Vrbasa,
kameni preko rijeice Crkvine. Hadi Balija u sedamnaestom stoljeu je izgradio dva
mosta na rijeci Neretvi, jedan u Konjicu, drugi u nahiji Glavatievo. Sve ove graditelje je
nadmaio bosanski vezir Mehmed-paa Kukavica, on je svojim trokovima prije 21.VII.
1758. podigao pet velikih mostova: dva u Foi (jedan na Drini a drugi na ehotini) i po
jedan na Limu kod Prijedora i jedan na Drini u Goradu i na Bosni u Visokom.
 Prekrasni mostovi na Miljacki u Sarajevu (slika br. 65)

10.1. Mostovi u Bosni i Hercegovini

10.1.1. Stari most u Mostaru
 Stari most je uveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagraen je izmeu 1557 -
1566. godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. Dana 9. novembra 1993. godine HVO
je sruio Stari most. Nakon obnove 2004. godine Stari most je uvrten na popis svjetske
kulturne batine UNESCO-a. Poznat je kao glavni simbol Mostara i Hercegovine.
(slika br. 66)

Ko duga, on je svijen nad vodom!

Obrvica pod elom:
pod plavim neba svodom!

S dvije krenu strane, smiren na sredini!

Sedef-bea na puini!

Ko labud, on svoja krila iri

nad rajskim mavi vrelom,
ispred planina sivih!

(iz pjesme Tarih za Stari most, Demaludin Lati)

10.1.1.1. Historija mosta

Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je ve bio spojen mostom. Ovaj most i sam
Mostar se prvi put spominje u pismu jednog Dubrovanina vijeu svog grada u kojem
pie da je Vladislav Hercegovi, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je
zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su
osvojili ovo podruje 1466. godine, i gradi pored mosta je postao sve vei i znaajniji
ba zbog njega.

Ne zna se tano kad je bio izgraen ovaj prvi most ali zna se da je sluio sve do vladavine
Mehmeda II Osvajaa u petnaestom vijeku kad je bio izgraen novi. Ipak, ovaj novi je
takoer bio loeg kvaliteta. atib elebi, osmanski zemljopisac iz 17. vijeka je napisao
da je most drveni, istroen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od
straha prelazei ga. Zato nije iznenaujue da su graani Mostara zamolili Sultana
Sulejmana velianstvenog da izgradi novi kameni most. Projekat mosta je bio dat
Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i ueniku uvenog Mimara Sinana. Prema
legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego to su podizane skele, iz straha
Sulejmana velianstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuen na smrt ako bi se luk
mosta ikada raspao. Meutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most.

Stari most u Mostaru 1930. godine (slika br.67)

Umjesto Hajrudina, izvoda gradnje mosta je bio Mehmed Karaoz. Radovi su zapoeti
24. oktobra 1557. godine.

Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 aki (tadanji novac
Osmanskog carstva). Kamen je bio uveni tenelija kamen, vejrovatno dobiven iz
kamenoloma smjeten otprilike pet kilometara juno od grada. Radnici su uglavnom bili
iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci.

Rad je bio zavren devet godina kasnije 1566. godine. Treba se napomenuti da je Mostar
ime grada zbog uvara lokalnog mosta, Mostara. Sam most je u historiji bio zvan "Novi",
"Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995.
godine, Most je djelomino
oteen od strane srpskih
snaga i JNA. Dana 9.
novembra 1993. HVO je
sruio Stari most kao dio
kampanje granatiranja i
terorisanja Mostara. Dan
ranije, 8. novembra 1993.
HVO je zapoeo sa
kampanjom ruenja Mosta
ispaljujui na desetine
projektila u luk i kule Mosta,
to je okonano 9. novembra
1993., njegovim konanim
ruenjem.

Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.g. Meu donatorima su najbrojnije

turska i talijanska vlada. (slika br. 68)

Stari Most je srce Mostara i njegova obnova znai da

se ivot polako ali sigurno vraa u normalu u jednom
od najljepih gradova u Bosni i Hercegovini. Jula
2005. godine, Most je uvrten na listu UNESCO-vih
zatienih spomenika kulture.

Ulaz na Stari most s zapadne strane (slika br.69)

10.1.2. Arslanagia most

Arslanagia58 most na rijeci Trebinjici je podigao Mehmed Paa Sokolovi59, a otvoren
je 1574.godine. Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (dananji Herceg
Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je ila skoro sva
trgovina, najvie so. 1687. Mleani su zauzeli Novi to je izazvalo povlaenje bogatog
muslimanskog stanovnitva prema Trebinju, i most je izgubio na znaaju. Jedan od
muslimana iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da naplauje mostarinu,
napravio je kuu odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo
Arslanagii, pa se i most poeo nazivati Arslanagia most, po njenom mostaru. Krajem
Drugog svjetskog rata most su minirali etnici u oajnikom pokuaju da zaustave
partizane. Mine nisu u
potpunosti eksplodirale
pa je oteeno samo
lijevo krilo mosta.

Na fotografiji se vidi
Arslanagica Most na
svojoj prvobitnoj
lokaciji, a snimak je
napravljen u toku ili
prije II svjetskog rata,
ali ne i prije 1928
godine, jer se u pozadini
vidi zeljeznicki most
puten u saobracaj te godine, dok se na samom Mostu ne vide tragovi velikih otecenja
izazvanih miniranjem od strane etnika 1944. godine. (slika br.70)

Drugo oteenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odluile na tom mjestu praviti
hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na oblinjem polju vie
godina. Legenda kae da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih
je najkonkretnija dola iz Kanade. Ipak, godine 1970. je poelo premjetanje i nakon
dvije godine slaganja (kameni blokovi su bili obiljeeni brojevima i transportovani
amcima) most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara nie, u trebinjskom
naselju Gradina.

Selo Arslanagia most je svojim veim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kua
koje iznad nivoa jezera.

58
Korjeni familije Arslanagic dolaze iz Herceg-Novog, a racuna se da su na podrucje Trebinja, tacnije
dananjeg sela Arslanagica Most, stigli krajem 17. vijeka, poslije zauzimanja Novog od strane Mletaka
1687. godine. Uglednije porodice i ljudi dobijali su od Turaka posjede, i to najvie u okrugu Trebinja,
Slanog, Skadra i dr. mjestima.
59
Mehmed-paa Sokolovi (1505. ili 1506., Viegrad - 1579., Istanbul) je jedan od velikih osmanskih
vojskovoa bosanskog porijekla. Mehmed-paa je podizao brojne zadubine i vakufe irom Carstva, a u
svom je rodnom selu Sokoloviima kod Rudog izgradio damiju.
Novi epilog oko Arslanagia mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni
i Hercegovini. Naime, odlukom tadanjeg gradonaelnika Trebinja, Boidara Vuurevia,
naziv mosta je promijenjen u Perovia most, navodno, tvrdei da su Arslanagii postali
od porodice Perovia. Takoer je promijenjeno i ime sela u Perovia most. Danas, cijelih
jedanaest godina od zavretka rata u Bosni i Hercegovini, koja je ureena Daytonskim
sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim
originalnim imenom: Arslanagia most.

"U naoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i matovitocu oblika mogu s njim
uporediti. Viegradska uprija na Drini je mnogo vea i za ekonomsku istoriju znatno
znaajnija, uveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukcijii kao duga
vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po oblicima, slikovitiji.
U istoriji naeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto, a poseban znaaj u balkanskoj
arhitekturi XVI vijeka" (iz lanka "Na Trebinjici most" od Dr V.Djuria) (slika br. 71)
10.1.3. Most Mehmed-pae Sokolovia

Most Mehmed-pae Sokolovia (Stari most u Viegradu) nalazi se u gradu Viegradu

blizu granice izmeu Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od
najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. vijeka u
Bosni i Hercegovini. Most Mehmed-pae Sokolovia je nacionalni spomenik Bosne i
Hercegovine.

10.1.3.1. Historija mosta

Most je izgraen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao
Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine (tzv. "Carigradska dada"). Izgradnja mosta
povjerena je najveem turskom graditelju, Koda Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i
vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najveih
arhitekata svijeta.

Za ovaj most se zna da je popravljan oko 1664.

godine, zatim 1875., 1911. i 1939. te 1940. godine. Pri
povlaenju Austrijanaca iz Viegrada 1914. godine,
razoreno je jedno okno, a slijedee godine srpska
vojska prilikom naputanja Viegrada je razorila jo
jedno. Takvo stanje mosta se zadralo do 1939.
godine kada je doveden u ispravno stanje. Od 1915.
do 1939. godine na poruenom dijelu mosta stajala je
eljezna konstrukcija preko koje se odvijao saobraaj.
Prilikom povlaenja Nijemaca 1943. godine i taj je
dio razoren.

Koda Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom

graditelju Carstva, jedan od najveih arhitekata svijeta. Zadubina je Mehmed-pae
Sokolovia, velikog vezira trojice sultana ( 1565.-1579. godine ) Sulejmana
Velianstvenog, Selima II i Murata III. (slika br.72)

Sredina mosta, nazvana kapija-

sofa, je bila proirena i ubrzo je
postala popularno sastajalite za
ljude iz Viegrada i okolice,
jedno relaksirano stanje koje je
jo uvijek tipino za dananju
Tursku i veinu Balkana.

Stari most u Viegradu oko

1890. godine (slika br.73)
10.1.3.1. Karakteristike mosta

Dio mosta preko rijeke ini jedanaest lunih otvora, od kojih je krajnji otvor uz desnu
obalu oslonjen na dva podzida sa najmanjim rasponom od 5,20 m. Ostalih deset lunih
otvora raspona su od 10,70-14,80 m. Most lei na devet velikih kamenih stubova irine
3,50-4,00 m i duine oko 11,50 m. Na lijevoj obali krajnji otvor se oslanja na ugao mosta
kojim prelazi u rampu. irina kolovoza na mostu iznosi 6,00 m. Ogradni zidovi su
debljine 60 cm, i njihova duina iznosi 179,44 m. Pristupna rampa je iroka oko 6,60 m
sa ogradama i duine je oko 120,00 m. U rampi su etiri luna otvora, jedan vei na uglu
(irine 4,50 m) i tri manja iznad potoka koji se ulijeva u Drinu. Lukovi su klasini
prelomljeni lukovi sa relativno malim ekscentricitetom centara.

Kamen za zidanje mosta sjeen je u mjestu Banja, oko 5 km niz desnu obalu rijeke
Drine. Na sredini ovog mosta stajala je drvena kula za koju se ne zna vrijeme nastanka, a
koja je poruena 1886. godine. Kula je predstavljala straarnicu ispod koje je bio prolaz,
a koji se zatvarao jakim hrastovim vratima sa obje strane. Stubovi, svod i eoni zidovi
izvedeni od sedre sa lokaliteta majdan Viegradske banje. Pojedini kameni blokovi
vezani su eljeznim klamfama zalivenim olovom. Nad eonim zidovima, u ravni nivelete
kolovoza, je profilisani vijenac (od sedre visine 30 cm) na kojem lei masivna kamena
ograda. esti stub je sa plastinom obradom. Na uzvodnoj strani, sa trokutaste osnove
prelazi stepenasto u pravougaono proirenje, koje nosi slijepi portal sa tarihom-natpisom.
Na nizvodnoj strani su poligonalne osnove stepenasto prelaze u pravougaono proirenje
na kojem je sofa za sjedenje. Slui namjenjenoj svrsi do danas.

Most Mehmed-pae
Sokolovia je trenutno
najugroeniji nacionalni
spomenik Bosne i
Hercegovine. Stabilnost
mosta ugroena je
neispunjavanjem uvjeta
sadranih u zapisniku
Komisije za tehniki
prijem Hidroelektrane
Viegrad i nezakonitim
radom hidroelektrane.
(slika br. 74)

Rad hidroelektrane je
izazvao rast nivoa vode
rijeke Drine koja je
poveala optereenje na nosive stubove mosta dok erozija dijela mosta ispod vode prijeti
ruenju cijelog mosta. Zbog nedostatka finansijskih sredstava nije bilo redovnih opravki
mosta u zadnjih nekoliko decenija. Most Mehmed-pae Sokolovia je takoer upisan i na
listu 100 najugroenijih spomenika svjetske batine od strane World Monuments Fund
(Fond svjetskih spomenika) organizacije .
10.1.4. Kozja uprija u Sarajevu
Kozja uprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istono od starog
centra grada Sarajeva. Put na kojem je premoavala rijeku je uveni carigradski drum, tj.
put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva ilo ka istonim dijelovima
Carstva, sve do Carigrada. Kozja uprija je jedan od etiri stara mosta na podruju Grada
koji su jo uvijek sauvani. Ostala tri mosta su eher-ehajina uprija, Latinska uprija i
Rimski most (most na Planditu kod Blauja).

Ova uprija ima jedan luk sa dva kruna otvora. Duga je 42 m, a iroka 4,75 m. Raspon
svoda joj je 17,5 m. Zidana je od krenjaka i sedre.

U osmanlijsko doba Bosne Kozja uprija je bila mjesto na kojem su se doekivali carski
namjesnici veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doek na mostu. Pred njega bi
izali svi vieniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i obian narod poto je to bio jedan od
znaajnijih dogaaja. Spominje se jo i to da bi u ast novog vezira neki od hrabrijih
momaka skakali s uprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja
podvig za divljenje, jer
Miljacka na tom
mjestu i nema neku
dubinu, a visina mosta
je zaista velika).

Postoji narodna
legenda o nastanku
Kozje uprije. Ona
kae kako je siromani
pastir uvajui koze
primijetio da se one
neuobiajeno dugo
zadravaju oko nekog
grmlja na rijeci. Kada
je i sam malo bolje
pogledao ispod tog grmlja je pronaao up pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio
kolovanje, a nakon dosta godina, poto je postao ugledan i bogat podanik Carevine,
odluio je da sagradi most na Miljacki, i to na istom onom mjestu gdje su mu koze
ukazale na zlato. (slika br. 75)

Danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sreivanja putne mree, u
doba Mehmed-pae Sokolovia (veliki vezir 1565-1579.). Danas Kozja uprija
predstavlja mjesto na koje Sarajlije mogu doi da se opuste i da uivaju u okolnoj prirodi.
lanak Muhameda Hadijahia o Kozijoj upriji objavljen 1. augusta 1935.godine u
listu Novi behar (slika br.76)

11. M E M O R I J A L N A ARHITEKTURA
Muslimanski nadgrobni spomenici ine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika orijentalne
arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najee su to snijeno bijeli kameni niani ili baluci,
potom kameni oklopi, kubure i mnogovrsni mauzoleji ili tzv. turbeta. Ljepota tih
spomenika ogleda se uglavnom u dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i irokoj i
bujnoj konbinatorici ornamenta. Muslimanska groblja su oduvijek bila smjetena u
samim sredinama naseobina. Zbog sjeanja na mrtve i zbog posjeivanja muslimanskih
groblja, radi poklanjanja Fatihe mrtvima, ta groblja su se nalazila ondje gdje se kreu
ljudi i to uz damije, prometnije puteve, ak i uz same kue usred ivota ovjeka.
'' Pojedini spomenici veli arhitekt Josef Pospili u lanku o muslimanskim grobljima u
Bosni ine se na prvi pogled tako slini, da ovjek pomisli, kako su jednaki... Tek kad
ih izbliza promotrimo, otkrivamo razlike, koje su upravo tolike, da oni svi zajedno ne
budu dosadno jednolini.''

11.1. Niani
NIANI su kameni stupci razliitih veliina i oblika. Obino po dva njih obiljeavaju
grob, jedan vie glave, a drugi nie nogu, na grobu esto stoje sami ili sa santraem i
duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku etverokuta.

Niani su bili razliitih oblika i veliina, a kamen od kojeg su klesani, bio je najee
vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i
glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije
klesao u Bosni, nego je obraen uveen.
(slika br.77,78, 79,80)

TIPOVI, dakle mogla bi se odrediti ona priblina i najvidljiva tipizacija, a to je podjela

niana na tzv. muke i enske i po pojedinim razvojnim epohama, zatim po zanimanjima
ljudi i po pojedinim klesarskim kolama. Za razliku izmeu mukih i enskih niana
moe se kazati, da su muki u svim epohama i klesarskim kolama graeni u obliku
etverokutne ili osmokutne prizme, a prednjak usto prelazi gore u tanki vrat i zavrava se
isklesanim turbanom, kakav je pokojnik nosio. Za razliku od ovih enski niani su
redovito plosnati i veinom su oba jednako oblikovana i gore zavravano u vidu iljastog
luka.

Najvei poznati nian u Bosni je nian na grobu Omerage Baia kod Baia mosta na
putu izmeu Glamoa i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i
opseg turbana. Kada su se etrdeset godina prologa vijeka u Bosni poele provoditi
vojne reforme, turski vojnici i ostali graani, osim sveenstva, po tim reformama,
umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape poinje se javljati i na
nianima. Takoe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se
izvodilo raznim oblicima turbana.

KLESARSKE KOLE, ili klesari pojedinih regiona bili su daljni inbenici, koji su
dovodili do raznolikosti naih niana. Centri ovih regiona bili su jeftini i dobri
kamenolomi, kao Sarajevo, Mostar, Foa, Vlasenica, Jajce i Biha. Sarajevski, foanski i
mostarski klesari ili taije klesali su niane od vapnenca, vlaseniki od zelenog
andezitnog tufa, jajaki od lakoobradive sige, a bihaki od posebne vrste vapnenca, koja
uprkos svemu uvijek ostaje bijela, vrlo otporna. Neki niani su uvozeni sa strane, kao iz
Makedonije gdje su se nalazili kamenolomi mermera, i nazivani su po turskom imenu
Skoplja, uupskim. Oni su svi bili dugi i tanki, kvadratinog presjeka s osnovicom od 10
cm.

U Bosni je sauvano oko tridesetak ovakvih niana i to u Sarajevu, Prai, Banja Luci i
drugim mjestima. DEKOR naih niana je vrlo raznolik i dosta bogat. Upotrebljavani
motivi se oslanjaju na stare domae tradicije, orijentalnu ornamentiku ali ima ih i esto
orginalne invencije. Na nianima iz prve godine turske vladavine su esti mladi mjesec s
vrhovima prema gore, ma, sablja krivosjeklica, koplje, luk sa strijelom, topuz, omaga
(kijaa) i balta.

Ostali muslimanski nadgrobni spomenici u Bosni su oklopi i turbeta. U mjestima zapadne

Bosne se posebno istiu ti oklopi. To je prizmatini sarkofag, ija se donja ploha neto
vea od povrine groba. Sastavljen je od kamenih i pomno obraenih ploa, pri dnu ima
postolje, a s gornje strane je obino otvoren i, na enskim grbovima zasaen sitnom
regetacijom. U krajevima gornje plohe usaeni su niani, a postrane su ispunjene
ornamentima i izrekama na arapskom jeziku. ''Svakako najljepi primjer takvih
spomenika i, ujedno, starijih niana na naem tlu nalaze se u Banjoj Luci u maloj
nekropoli glasovitog vojskovode i klikog sandaka Malko-bega (umro 1565.) i njegova
sina Daferbega (1560.).

11.2. Turbeta ili mauzoleji

TURBETA ili mauzoleji su uglavnom podizana nad grobovima paa, ehova i drugih
imunijih i istaknutih osoba. Pojedine su gradili pojednci sami za sebe, a druge su opet
podizali nasljednici ili tovatelji pokojnika. Danas na prostorima BiH postoji oko
pedesetak ovakvih spomenika, mada se smatra da ih je bilo duplo vie. Uglavnom postoje
tri tipa: kupolasti zatvoreni, kupolasti otvoreni i obini, drveni tip.

Prvi tip u tlocrtnoj emi ima uvijek pravilan i priblino pravilan oktogon, a uvijek
je zidan od tesana i nebukana kamena, obino sedre ili sige. U okolnim zidovima
se nalazi po tri prozora s demirima i dva su nasuprot jednom drugome, a naprama
treeg se nalazi ulaz u turbe koji je lijepim lukom nadsvoen. Veliki zidovi
prelaze u kamenu i olovom prekrivenu kupolicu preko trompa, ali ponekad i
preko pandantiva. Na sredini unutranjeg osmokutnog prostora je grobnica, i
uvijek je obiljeena raznim drvenim sarkofagom ili kuburom. Kubura na gornjem
djelu ima otri hrbat, i sva je prevuena zelenom ahom. Vie uzglavlja je drveni
ili kameni stakal i na njemu se nalazi od naravnog materijala turban, to ga je
pokojnik nosio. Ova turbeta nisu tako zastupljena na naem tlu i gradila su se
samo u esnaestom stoljeu.

Najbolji i nastariji predstavnici prvih turbeta

graenjnih u BiH su: turbeta Gazi Husrev-bega
(umro1541.) i Murat-bega Tardia, poekog
sandaka i prvog mutevelije Gazi Husrev-begova vakufa (umro1545.). Oba su situirana
jedan do drugoga s lijevu stranu Gazi Husrev.begove damije u Sarajevu i oba imaju
natpise. (slika br. 81)
 Meu najstarija turbeta ubrajmo
jo jedno omanje u Prai i sedam u
Banja Luci. Od tih banjalukih u
graevnom su smislu svakako
najljepe Ferhat-paino, koje je
sagradio sam Ferhat-paa neto
prije 1587. (slika br. 82)

Drugi tip turbeta ima obino u tlocrtu isti kvadrat. Ono je otvoreno sa svih
strana, a kupolu im nosi kolonada od etiri ili osam stupova, sa vrlo pomno
obraenim bazama, kapitelima i lukovima. Sve je od tesana kamena. Neka turbeta
ovoga tipa i nemaju masivne kamene kupole. Lagana iana mrea, upeta u okolni
zid imitira njen vanjski oblik. Unutranja povrina je u razini same okoline, ili
malo uzdignutija, ili malo uzdignutija, ili je tu visoki podi, na kojem se nalazi
kameni oklop.
Najstariji poznati i ouvani predstavnik toga tipa u Bosni jeste vrlo elagantno
turbe s kamenom kupolicom kraj Alade u Foi, u kojem je pokopan Ibrahim-beg
(umro izmeu 17. i 20.VI. 1550.), sin osnivaa Alada Hasan-elebije Nazira.
Potpuno je istog oblika, samo s visokim postoljem i turbe kraj poznate Sinanove
tekije u Sarajevu, u kojem poiva sam Hadi Sinanaga (umro 1639.) i njegova
ena Sakina, ki Hadi Muhamedova (umrla 1619.). Druga dva takva turbeta u
Sarajevu na alifakovakom groblju nastala su za itav vijek kasnije i mnogo su
starije izrade. Oba je o svome troku podigao sarajevski kadija Ahmed-efendija
Jahja-zade, porijeklom Turkua, i to jedno na grobu sina Mehmeda Jusufa (umro
1780.), a drugo Jusuf-pai, zagonetnom bjeguncu iz Carigrada (umro izmeu
1747. i 1757.). Dva turbeta toga tipa sagraena su i u Mostaru, a oba su s osam
stupova i s ianom kupolom. Jedna je uz oe Havade damiju, a u njemu su
pokopani Hadi Muhamedaga Kreho i, vjerovatno, njegova ena.

Jo su ovakva etiri turbeta sa ianom mreom sagraena i u vezirskom Travniku.

Bosanska turbeta treeg tipa su sasvim razliite konstrukcije. Osnovica im je kvadrat ili
paralelogram, a graeni su od mjeavine erpia, kamena i drveta. Nemaju kupole i
prekriveni su daanim krovom na etiri vode. To su kao kolibe, a podizao ih je narod
najnunim sredstvima nad grobovima dervia kao znak potovanja.
 12. e s m e i a d r v a n i
12.1. esme
U Bosni i Hercegovini i u ostalim zemljama Balkanskog poluotoka je u 15. i 16. stoljeu
izgraena sila vodovoda i esmi. Oni su graeni po gradovima i selima, a takoe i na
putevima izmeu gradova i sela. Prvi vodovod je u Bosni sagradio Gazi Isa-beg u
Sarajevu neto prije 1462. godine, a nakon toga se ovi objekti grade u svim krajevima
BiH. Sarajevo je za vrijeme zadnjih godina turske uprave imalo 68 samostalnih
vodovoda u ukupnoj duini od 55 km. Duinom takvih vodovoda je prema njihovoj jaini
graeno jedan ili vie izlijevnih objekata, a meu njima su najbrojnije esme.

esme su graene u svim mahalama i oko damija.

Dok su jedne podizate uz zidove drugih veih
objekata druge su bile posve samostalno situirane.
(slika br. 83)

Te samostalne su bile monumenti naroite vrste:

kameni kubus sa krovom na jednu, dvije ili etiri
vode i veliko kameno korito u podnoju toga
kubusa, iz kojeg tee voda na jednu ili vie
izlijevnih mjesta ili lula. Korita su uvijek klesana iz
cijelog kamena. Neki su nastali od
srednjovijekovnih steaka. U starije vrijeme esme
su pored uloge da opskrbljavaju ljude vodom,
imale i jako arhitektonski monumentalno
djelovanje. inilo je se kao da je graditeljima tih esmi pred oima lebdjela misao da te
minijaturne monumente dovedu u to vei sklad s niskim mahalskim krovovima i
djevojkama, koje su u ibricima nosile vodu s tih esama. Ovakve esme su sauvane i
danas u mjestima kao Sarajevu, Travniku, Foi i Banja Luci. Kao zadubine esme su
graene od pojedinaca i po usamljenim planinskim putevima.

12.1.1 Sebilji

Postojale su i tzv. sebilji, to su bile esme na kojima je se edni prolaznik mogao napiti
vode i tu je uvijek stojao poseban slubenik i punio kove i besplatno pojio prolaznike.
Posljednji takav sebilj je bio u Sarajevu, a sagradio je ga ondanji bosanski namjesnik
Mehmed- paa Kukavica60 1755. godine. Ovaj spomenik je poruen 1891. godine, ali je

60
Mehmed-paa Kukavica je bio bosanski valija tokom XVIII. stoljea. Istakao se odlunim mjerama za
jaanje drave i gradnjom mnogih poznatih objekata meu kojima se istiu: Sebilj u Sarajevu 1754. godine,
damija u Travniku 1757. godine, damija i medresa u Foi 1752. godine i drugi. Vladao je u tekim
vremenima kada je mo turske carevine slabila, u Bosni su bile stalne pobune, a neprijatelj je stalno prijetio
oruanom agresijom.
ponovo bio tu sagraen, a 1913. godine je prenesen na dananje mjesto. S ovim
spomenikom nestalo je kod nas starijih sebilja.

12.1.2. Sebilj u Sarajevu

Sebilj ili Sebil je arapska rije u znaenju

"put", ali kao termin oznaava dobrotvornu,
vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika
na trgovima, na kojoj je sebiljdija tasom
zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao
edne. Sebilj na Baariji je jedini objekat te
vrste u Sarajevu, izgraen 1891. godine,
vjerovatno po projektu Josipa Vancaa61.
Sebilj, kojeg je podigao 1754. godine
bosanski vezir Mehmed-paa Kukavica,
izgorio je u poaru 1852. godine, a nalazio se
neto nie od dananjeg.

Ko se u Sarajevu vode napije - nikad Sarajevo ne zaboravi... Jedna od glavnih

karakteristika Sarajeva i Baarije su javne esme od kojih je Sebilj najznaajniji. Sebilj
kakvog ga danas vidimo na Baariji izgraen je u austro-ugarskom periodu odnosno
1891. godine po projektu arhitekte Aleksandra Viteka.62 (slika br. 84)

12.2. adrvani

61
JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na bekoj Akademiji.
Od 1885. do 1921. ivio u Sarajevu, gdje je bio na elu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo
najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjednitvo, biskupska
rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i
znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspjeno kombinirao elemente tradicionalne bosanske
gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zatitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i
prvi dirigent prvoga javnog pjevakog drutva u Sarajevu (Mnnergesangverein, 1887.)
62
Aleksandar Vitek (1892-1893.) je rekonstruirao u maurskom stilu Sebilj u Sarajevu, kao kopiju
kamenog sebilja iz Konstantinopolja.
adrvani slue za iste svrhe kao i esme, samo su oni graeni u javnim kupatilima i
dvoritima damija, medresa i tekija, karavansaraja i drugih veih objekata. Meutim,
njihova prvenstvena zadaa je da daju vodu veem broju ljudi za isto vrijeme za obredno
umivanje, a pored ovoga oni takoe djeluju plastino i dekorativno u svojoj okolini koja
je sasvim razliita od mahale. adrvani se bitno razlikuju od esmi.
Kameni bazen s vie unaokolo poredanih izljeva ili esmi je osnovni elemenat adrvana.
Neto manji i uzdignuti kameni kvader je pred svakom esmom i na njima stoji onaj koji
uzima abdest. Okolo toga se nalazi niska i lagana bolustrada, a s unutranje strane te
zgrade poredane su drvene klupe za odmor. Iz sredine bazena se uzdie manji ili vii
kameni stup i tu voda tee odozdo prema gore. Stup nosi jednu, dvije ili tri vanredno
oblikovane kamene ake, koji se redaju prema gore i bivaju sve manje i plie. Krov je
kod adrvana u obliku kupole, prekriven olovom ili je obini strmi atorasti krov od
kamenih ploa na est ili osam voda, a ti su osobito u Hercegovini. Perzija je domovina
adrvana, od njih su ga poprimili Arapi i Turci su ih proirili na Balkanski poluotok.

'' Do danas su se odrala dva u Mostaru, u dvoritu Karaozbegove i Koski Mehmed-

paine damije, i po jedan pred glavnom damijom u Sarajevu, ajniu, Jajcu i Banja
Luci. U Sarajevu je nastao najljepi spomenik te vrste u ovim stranama. To je adrvan u
dvoritu Begove damije. Dananji oblik potie iz godine 1892. i kau, da je vjerna
kopija adrvana na Uludamiju u
Brusi, ali je na tom istom mjestu stojao
adrvan jo od godine 1530., a podigao
je ga gazi Husrev-beg.''63

Gazi Husrev-begov adrvan, pored

izrazito dekorativne, ima i svoju
funkcionalnu namjenu jer se voda iz
adrvana moze koristiti za uzimanje
abdesta (ritualnog pranja lica, ruku i
nogu prije odlaska na molitvu).
Prvobitni, originalni adrvan izgraen
je 1530. godine od domaeg kamena,
bosanske miljevine. Tada je voda do
adrvana dolazila iz vrela Crnilo
(Donje Biosko) sa udaljenosti od 7
kilometara, a kroz Sarajevo je bila
razvedena pomou cjevovoda napravljenog od cijevi iz peene gline. Ovaj stari adrvan
je temeljito obnovljen 1772. godine po uzoru na originalnu izvedbu. Ovako obnovljeni
adrvan je krajem 19-tog stoljeca, zbog jakih sarajevskih zima i estih zamrzavanja, bio
gotovo potpuno oteen, pa je na mjestu starog, 1893. godine izgraen novi od mramora
sa otoka Braa (Dalmacija). Tri oteena korita starog adrvana mogu se vidjeti pored
zapadnog ulaza u harem. (slika br.85)

13. H A M A M I
63
D. Grabrijan, J. Neidhart, Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, 1967. godina
Monumentalna graevima sa mukim i enski odjelom (ifte hamama) jedna je od
najvrednijih potkupolnih kompozicija klasinog osmanskog arhitektonskog stila kod nas.
U centru kako mukog tako i enskog odjela bili su adrvani oko kojih se moglo sjediti i
voditi razgovori, tako da su i hamami, osim osnovne funkcije kupanja imali funkciju
okupljanja graana.64

Muslimanska vjera kako zahtjeva od svojih pripadnika peterokratno umivanje, poznato je

da zahtjeva i bar jednom tjedno pranje tijela. Od poetka Islama se za ove potrebe grade
banjice u svim muslimanskim kuama a takoe se grade i javna kupatila i to u svim
naseljima i to su tzv. hamami: Sarajevo jo u esnaestom vijeku ima, osim brojnih kunih
banjica, sedam javnih kupatila.

U tome istom stoljeu imaju u Bosni javna kupatila i mala Praa i Kladanj, Blagaj na
Buni, Rudo, Kostajnica i Jasenovac i druga isto tako omanja mjesta, a do kraja
sedamnaestog vijeka sagraeno je pedeset i est takvih kupatila u etrdeset i dva mjesta u
samoj BiH.

Vatra i voda su bila najpotrebnija svakom hamamu, i zbog toga su svi izvedeni od samog
kamena. Mnoga panja je se poklanjala i likovnom izrazu takvih objekata, pa im je
unutranjost obloena bogatim dekorom, a cio objekt je pokriven kupolom, kupolicama, a
naravno im to daje posebno privlanu dra. Unutranji prostor hamama je se dijelio na
vie prostorija.

Kada se ulazi prvo se ulazi u adrvan, bila je to najvea prostorija hamama s odjelcima za
presvlaenje i adrvanom na sredini po kome je dvorana i dobila naziv. Ta prostorija je
predstavljala prostor za ekanje, odmor i zabavu poslije kupanja. U manjim hamamima je
se odmah iz adrvana ulazilo u prostoriju za kupanje ili halvat, a u veim je se iz adrvana
ilo u omanju prostoriju zvanu kapaluk, koja je sluila za svlaenje preko zime, a odatle
dalje na mejdan, meuprostor, gdje je se obavljala masaa, i nakon toga u halvate. U
toplim halvatima, kojih je bilo vie u veim hamamima, u po dva ili tri ugla stajale su
niske kamene estrade, a izmeu njih mala kamena korita ili kurne, ureene su vanrednim
klesarskim dekorom, a tu je u njih iz zida tekla hladna i topla voda, a potom se odatle
grabila voda posudom i razlijevala po tijelu.

Hamami su preteno graeni za mukarce ili za ene, ponekad i za obadvoje, ali u razne
dane, ili u razno doba dana (mukarci do podne, a ene poslije podne). Hamami koji su
graeni dvostruko, kojim se sluila istodobno oba spola bila su manje zastupljena.
Na vanjski izgled je to bila obina zgrada, ali unutranji prostor je potpuno bio podijeljen
na muke i enske odjele i pruale su se posve simetrino nanizani du podune osi.

64
Poznato je da ta drutvena uloga kupatila vodi porijeklo iz starog Rima, a Arapi su preuzeli i dalje
razvijali civilizacijske antike tekovine. Zna se da su u najveim rimskim kupatilima postojale sofe na
kojima se moglo prilei a da bi se lake zaspalo pod je poploavan ploicama na kojima su prikazavani
talasii.
(H. Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine I, Sarajevo, 1953.)
Unutranji ureaji i arhitektonski dekor je kod nas bio jako bogat i ukusan i to se najbolje
na vidjelo adrvanu. Naokolo su bili poredani jastuci i seije, u veim hamamima su bile i
posebne galerije na kolonadi stupova koji su povezivali lagani lukovi u izrezbarenom
drvetu, dokle vidi se da bi se posjetioc tu dobro osjeao a to je najvanije i dobro
odmorio. Ovaj ugoaj je posebno podsticala i visoka kupola i mlazovi bistre vode, to su
pljutali na sredini dvorane. Odmor je se u ovakvim dvoranama znao pretvoriti i u prave
teferie.
Prvi poznati hamam u Bosni sagradio je Gazi Isabeg u Sarajevu neto prije godine 1462.
na mjestu dananje banje kod Careve damije. Od kasnijih hamama bili su kao graevni
spomenici osobito vrijedni dva u Mostaru i po jedan u Stocu, Poitelju i nekim drugim
mjestima, ali svojom tehnikom i veliinom, bez sumnje, sve nadkriljuje Gazi Husrev-
begov hamam u Sarajevu, nastao neto prije 1557. godine.

Svi u BiH hamami su usljed materijalnih okolnosti potpuno propali i mnogima se ne zna
ni za trag, ali Gazi Husrev-begov kao jedini je ouvan i predstavlja tip starih orijentalnih
zatvorenih kupatila u Bosni i Hercegovini. (slika br. 86)

13.1. Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam u Sarajevu

Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam, je najstarija javna banja u Sarajevu koju je
dao izgraditi trei beg Osmanlijske pokrajine Bosne i glavni osniva Sarajeva i Novog
Pazara, Isa-beg Ishakovi. Podignut je u neposrednoj blizini Careve damije. Hamam se
spominje ve 1462. godine. Vremenom je
zgrada hamama oteena, a potpuno je sruena

1889. godine.

Banja je ponovo sagraena1891. po nacrtu

arhitekte Josipa Vancaa. Jedan dio zgrade je
uraen po uzoru na stari hamam, dok je drugi
dio moderno kupatilo zapadnog tipa.Za vrijeme
rata u Bosni i Hercegovini zgrada hamama je
teko oteena granatama, te mu prijeti
opasnost potpunog propadanja, jer nisu
preduzeti nikakvi sanacioni zahvati poslije rata.

Isa-begov, Carev, hamam u Sarajevu (slika br.

87)

Stari nacrti Isa-begovog hamama arhitekte Josipa Vancaa (slika br.88)

LITERATURA
 Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini
Baeskija, M. M., Ljetopis, Sarajevo,
1968.
Beirbegovi, Madida: Damije sa
drvenom munarom u Bosni i
Hercegovini,
Sarajevo, 1990.
Biko, Mato: " Konzervacija objekata u
kompleksu Ferhadije damije u Banjoj
Luci",
Nae starine VII, Sarajevo, 1960.
Bokovi, R. J.,Dnevnik putovanja,
1762.
elebi, Evlija, Putopis o Bosni i
Hercegovini, Sarajevo Sejtarija,
Sarajevo, 1999.
eli, emal: " Utjecaji Turaka na
materijalnu kulturu jugoslavenskih
naroda", Enciklopedija Jugoslavije,
knjiga 8, str. 402-7.
eli, emal, Grabrijan i Sarajevo
(Prilozi za prouavanje Sarajeva),
Sarajevo, 1970.
Faji, Z., Stanje sakralnih prosvjetnih
objekata u Sarajevu za vrijeme provale
Eugena Savojskog, 1982.
Foo, M., Crkve brvnare neobjavljen
rad.
Goodwin, Godfrey: A History of
Ottoman Architecture, Thames and
Hudson, London, 1971.
Grabrijan, Duan i Juraj Neidhardt:
Arhitektura Bosne i put u savremeno,
Ljubljana, 1957.
Hadijahi, M, Tralji M., ukri N.,
Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991.
Hadimehanovi, Refik: " Ljetopis
tuzlanskih damija", Takvim, Sarajevo,
1982.
Hamidullah, M. Uvod u islam,
Sarajevo, 1989.
Handi, A. O formiranju gradskih
naselja u BiH u XVI stoljeu, 1975.
Hasandedi, H. Kulturno historijski
spomenici u Mostaru iz turkog perioda,
Sarajevo, 1961.
Imamovi, Mustafa, Historija Bonjaka,
Sarajevo, 1998.
Kajmakovi, Zdravko: Konzervatorsko-
restauratorski radovi na ornamentima
Alade damije u Foi , Nae starine
VII, Sarajevo, 1960.
Kemura, S. Sarajevske damije i druge
javne zgrade turske dobe, 1908.
Kotovi, N. Sarajevo izmeu
dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.
Kreevljakovi, H. Sarajevo do
Husrevbega, Sarajevo 1932.
Kreevljakovi, H. Stari bosanski
gradovi, Nae starine I, Sarajevo, 1953.)
Kreevljakovi, H. Hanovi i
karavansaraji, Sarajevo, 1957.
Kreevljakovi, H. Moria han,
Sarajevo, 1951.
89
 Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini

Krzovi, Ibrahim: Arhitektura Bosne i

Hercegovine 1878-1918., Katalog, Truhelka, Dr. . Gazi Husrev-beg
Sarajevo, 1987. njegov ivot i njegovo doba,

Krzovi, Ibrahim: Utjecaji islamske Zlatar, Behija Zlatno doba Sarajeva

umjetnosti na evropsku umjetnost od 11.
do 17. stoljea, Zbornik radova
Behrambegove medrese, Tuzla, 1999.
Kur'an, Prijevod Enes Kari, Srajevo,
1995.
(XVI stoljee), Sarajevo Publishing,
Sarajevo, 1996.
Zlatar, Behija, Ganibegovi M.,
Gavranovi ., ujo V., Opina Stari
grad (Sarajevo), Sarajevo, 2006.

Kurto, Nedad: Arhitektura Bosne i

Hercegovine razvoj bosanskog stila, Internet:
Sarajevo, 1998.
http://www.bascarsija.info
Matkovi, Dr. P., Putovanja po
balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad http://hr.wikipedia.org
CXXIX
http://www.muzejsarajeva.ba
Michel, R. Mostar 1908., Sarajevo,
2006. http://www.ghbibl.com.ba

Momirovi, P., Dve drevne crkve u http://archnet.org

Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953.
http://virtualnosarajevo.com.ba
Mujezinovi, M. i Dimitrijevi, E.
Damija na Ustikolini, Nae starine II, http://www.aneks8komisija.com.ba
1957.
http://www.vakuf-gazi.ba
Mujezinovi, Mehmed: Islamska
epigrafska Bosne i Hercegovine, knjiga
I, II i III, Sarajevo Publishing,
Sarajevo, 1998.

Redi, Husret: Studije o islamskoj

arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983.

Pavlovi, D. Crkve brvnare u Srbiji,

Beograd, 1962.

abanovi, H. Postanak i razvoj

Sarajeva, Radovi Naunog drutva III,
Sarajevo, 1960.

traus, Henry: Iran of the Master

Builders, Editions Sigma, Geneva, 1972.

90
Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini

91