LEKTIRE

1. Albert Camus: Stranac

Albert Camus (Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. sijenja 1960.), francuski knjievnik
i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost 1957. godine. Poznat je po svom
karakteristinom stilu pisanja i tematikama svojih djela. itav njegov opus temelji se na ideji
apsurda ljudske egzistencije. Modernog ovjeka naziva bludnim, cininim monstrumom, a kao
suprotnost svijetu dananjice evocira antiku Grku, koja je "u svemu znala nai pravu mjeru".

Stradao je u naponu stvaranja kao rtva automobilske nesree.

Knjievni mu je rad usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na fazu apsurda u kojoj je blizak
egzistencijalizmu ( filozofski esej Mit o Sizifu, Stranac, drame Nesporazum i Caligula; odraava
osjeaj bespomonosti koji je zahvatio veliki dio njegova narataja u godinama rata te prikazuje
ivot kao niz apsurda pred kojima ovjek kao drutveno bie ostaje bespomoan, ali kao pojedinac
moe ostvariti svoju slobodu ako takvo apsurdno stanje prihvati kao svoju filozofiju u prestane
doivljavati stvarnost kao prizmu tradicinalnih drutvenih i moralnih vrednota) te na fazu
pobune (esej Pobunjeni ovjek; pronalazi smisao ovjekove egzistencije u njegovoj pobuni
protiv ivotnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti; romani Kuga, Pad, drame Opsadno stanje,
Pravednici). Iako je esto vezan i uz egzistencijalizam, Camus je odbijao taj pridjev. No, u drugu
ruku, Camus u svom eseju Pobunjeni ovjek pie da se cijeli svoj ivot borio protiv filozofije
nihilizma. Njegova religioznost takoer je bila esta tema, a on je sam u jednoj od svojih knjiga
napisao: Ne vjerujem u boga "i" nisam ateist.

Djela:

Romani * Stranac (L'tranger; 1942.) * Kuga (La Peste; 1947.) * Pad (La Chute; 1956.) * Sretna
smrt (La Mort heureuse; posthumno) * Prvi ovjek (Le premier homme; 1994.)

Novele * Progonstvo i kraljevstvo (L'exil et le royaume; 1957.)

Eseji * Nalije i lice (L'envers et l'endroit; 1937.) * Pirovanje (Noces; 1938.) * Ljeto (L't;
svojevrstan nastavak Pirovanja; 1954.) * Razmiljanja o giljotini (Rflexions sur la guillotine;
1957.) * Prometej u paklu (1947.)

Drame * Kaligula (Caligula; 1938.) * Nesporazum (Le Malentendu; 1944.) * Opsadno stanje (L'
Etat de Siege; 1948.) * Pravednici (Les Justes; 1949.) * Rekvijem za redovnicu (Requiem pour
une nonne; adaptacija romana Williama Faulknera; 1956.) * Bjesovi (Les Possds; adaptacija
romana Fjodora Mihajlovia Dostojevskog; 1959.)

Filozofska djela * Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe; 1942.) * Pobunjeni ovjek (L'Homme
rvolt; 1951.) * Kronike I, 1944-48 (Actuelles I, Chroniques 1944-1948; 1950.) * Kronike II,
1948-53 (Actuelles II, Chroniques 1948-1953; 1953.) * Kronike III, 1939-58 (Chroniques
algriennes, Actuelles III, 1939-1958; 1958.)
Stranac

-roman objavljen 1942. godine, pripada modernom anru monolokog romana (glavni lik je ujedno
i pripovjeda), a graen je tehnikom solilokvija (monologa). Komponiran je u dva dijela.

Prema romanu snimljen je 1967. godine film redatelja Luchiana Viscontija.

Moderni roman

Camusov Stranac razlikuje se od djela kakva stvaraju Proust, Joyce ili Faulkner. U njemu nema
sloenih tematskih sklopova, nema irine zahvata u oblikovanju, nema ni eksperimentalne
upotrebe razliitih stilova, ponajmanje pak modernistikih tehnikih postupaka. To je relativno
mirno i jednostavno ispriana pria o ovjeku kojem je umrla majka, koji je postao sluajni ubojica
i koji je zbog tog ubojstva osuen na smrt. Od utjecaja velikih modernih romanopisaca u njemu se
osjea jedino neto od utiska koji ostavlja Kafkina proza, ali i to vie zbog neke slinosti u
doivljavanju svijeta nego zbog upotrebe istih ili slinih knjievnih sredstava izraza.

Radnja romana zbiva se u Aliru. Glavni lik u romanu, mladi Mersault, mali je inovnik
nezanimljiva ivota. Vijest o majinoj smrti prima krajnje ravnoduno, ne pokazujui tugu ili bar
saaljenje. Zaokupljen je tehnikim pitanjima vezanim za put u Marengo, gdje je njegova majka,
u ubonici, provlea posljednje godine ivota. No uz majin odar provodi

dremuckujui, puei i ispijajui bijelu kavu te razmiljajui o tome to rade njegovi kolege u
Aliru. Pokop, koji se odvija pod vrelim alirskim suncem, posebno ga je iscrpio pa nije mogao
ne osjetiti olakanje kada je dolo vrijeme povratka. Idueg dana, u subotu, Mersault odlazi u luko
kupalite. Tamo susree Mariju Cardonu, djevojku koja je nekada radila s njim i koja ga tjelesno
privlai. Poziva je u kino i oni subotnju veer provode gledajui neki komini film s Fernandelom,
a zatim odlaze u Mersaultov stan. Budui da je Marija otila rano ujutro, Mersault nedjelju provodi
sam, dosaujui se u stanu. Pomislih da je prola jo jedna muna nedjelja, da je mama ve
pokopana, da u ponovno na posao i da se, sve u svemu, nita nije promijenilo. Idueg tjedna,
vrativi se s posla kui, Mersault sree svog susjeda Raymonda Sintesa, ovjeka o kojem priaju
da je svodnik i da pripada alirskom podzemlju, iako se on predstavlja kao skladitar. Raymond
ga poziva u svoj stan na veeru. Tijekom razgovora Mersault saznaje da Raymond ima problema
sa svojom ljubavnicom i da se zbog nje potukao s njezinim bratom. Budui da ga je ljubavnica
napustila, a eljan osvete zbog njezine navodne nevjere, Raymond moli Mersaulta da joj napie
pismo kako bi se vratila. Mersault pristane. Nakon tjedna provedena u uobiajenim uredskim
poslovima, Mersault provodi vikend s Marijom. Mir i tiinu nedjeljnog popodneva prekinuli su
buka i urlici iz Raymondova stana. Tek e dolazak policije zaustaviti Raymonda u brutalnom
zlostavljanju svoje ljubavnice. Jo istoga dana Mersault odlazi na policiju kako bi dao iskaz u
Raymondovu korist. U znak zahvalnosti Raymond poziva Mersaulta i Mariju da provedu sljedeci
vikend kod njegova prijatelja Massona u vikednici nedaleko Alira. Pri polasku na izlet primjeuju
skupinu Arapa meu kojima je i brat Raymondove bive ljubavnice, kako ih promatraju. Napetost
poputa kada vide da ih ipak ne prate. U Massonovoj vikendici drutvo se dobro zabavlja. Poslije
objedna mukarci se odlue proetati plaom. Na njihvo iznenaenje susreu Arape. Dolazi do
tunjave, a u nastaloj guvi Raymond biva ranjen noem. Masson odvodi Raymonda lijeniku. Po
povratku vidno uzbueni Raymond odluuje ponovno otii na plau. S njim polazi i Mersault.
Dolazi do novog susreta s Arapima. Raymond vadi revolver elei ubiti Arapina koji ga je ranio.
Na Mersaultov nagovor odustaje, a Arapi se povuku. Otprativi Raymonda do kuice, Mersault
ostaje sam na plai i kree do izvora da se osvjei. Tamo nailazi na Arapina koji je ranio Raymonda
i iz Raymondova revolvera puca u Arapina. Pojmih da sam poremetio ravnoteu dana, izvanrednu
tiinu ala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih jo etiri puta u npomino tijelo u koje se meci
zabijahu a da se nita nije opaalo. Bijahu to kao etiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata
nesree.

Drugi dio romana, koji se zbiva u zatvoru i sudnici, ima sve elemente tipinog sudskog procesa.
Za vrijeme istrage, koja traje jedanaest mjseci, Mersault ne daje nikakvo objanjenje za poinjeni
zloin. I istraitelj i branitelj zbunjeni su njegovom apatijom, izostankom kajanja kao i potpunom
indiferentnou prema vlastitom ivotu. Sud ga proglaava krivim i osuuje na smrt. Mersaultovo
ponaanje na majinom sprovodu posluilo je kao dokaz njegove beutne nemoralnosti i odredilo
teinu kazne. Osudu na smrt Mersault prima mirno i ravnoduno. U noi prije nego to e mu
odrubiti glavu posjeuje ga sveenik ne bi li ga privolio na pokajanje. Mersault, svjestan apsurda
ivota i vlastitog potojanja, to odbija. U smrt odlazi mirno, svjestan da je ona apsolutni kraj.

Opis lika: Mersault

Tko je Mersault? Kako razumjeti ovjeka koji je ostao ravnoduan na vijest da mu je umrla majka
i koji je zaspao pred njezinim odrom, a ve idueg dana se prepustio erotskoj avanturi? Kako
objasniti daljnje njegove postupke koji e kulminirati bezrazlonim ubojstvom Arapina? Zato se
Mersault ne osjea krivim? Pri odgovoru na ova pitanja treba voditi rauna o promjene u
suvremenoj prozi, prije svega na nain koncipiranja likova u romanu. Proza 19. stoljea sauvala
je kako unutarnje ejdinstvo ovjeka, tako i jedinstvo svijeta, pa je stvorila model potpuna, cjelovita
ovjeka, odnosno prikazala ovjeka u jedinstvu njegova psiholokog, metafizikog i sociolokog
bia. Model ovjeka u prozi 20. st. bitno se mijenja. Budui da suvremenu stvarnost obiljeava
ideoloka sukobljenost, moralna nestabilnost i kontinuirani osjeaj ugroenosti, moderna proza ne
moe ni ponuditi model integralnog, cjelovitog ovjeka. Stoga Mersaulta treba razumjeti kao
simbol beznaa i besmisla jednog svijeta, svijeta suvremene zapadne civilizacije koja
dehumanizira ovjeka svodei ga na razinu pukog automata. U svijetu koji je izgubio smisao,
ispresijecan apsurdnim zidovima, ovjek ostaje stranac, moderni Sizif koji uzalduno kotrlja kamen
svoje egzistencije.

Mersault je potpuni stranac svemu to ga okruuje i svemu to mu se dogaa.

Ostali likovi:

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, biva daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta

na kupanju i od tada su oni u vezi. eli se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjeuje ga u
zatvoru i rasplae se na suenju. RAYMOND: Onizak je, pleat, ima boksaki nos. Najbolji je
Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obuen. ivio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom
bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedoiti da
ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa njezinim bratom. SALAMAN: Mersaultov prvi
susjed. Imao je starog psa prepeliara koji je imao neku konu bolest pa mu je ispala sva dlaka i
tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas ivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao
crvenkaste kraste na licu i ute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u etnju. Uvijek je
grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utuen i
sve je pretraio da bi ga naao. PEREZ: Nosio je eir okrugla tulca i irokoga oboda, odijelo
kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijae premalena za
njegovu koulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilino njene kose virile
udne, klempave i nepravilne ui kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom
bljedunjavom licu. CELESTE, Mersaultova majka

Solidarnost u Strancu:

U Strancu, Camus karakterizira svoje opravdavanje apsurda kroz iskustva protagonista koji se
jednostavno ne prilagoava sustavu. Njegova svojstvena iskrenost remeti status quo. Mersaultova
nesposobnost da lae ne moe ga integrirati u drutvo i naizmjence prijeti jednostavnoj grai
ljudskih manirizama koji su oekivani od strane strukturalno sloenog drutva. Prema tome, kazna
za njegov zloin nije odreena na bazi ubojstva, nego na njegovoj ravnodunosti prema nedavnoj
smrti njegove majke. ak i nakon duhovno izazovnog razgovora sa sveenikom koji potie
Mersaulta da se pokaje i izabere novi put, Mersault ne puca te ustraje u svojoj ravnodunosti, on
osjea da smrtnu kaznu donosi drutvo prepuno lai, drutvo koje ga osuuja ne shvaa, te time
simbolizira svoj ultimatum u prihvaanju "njene indiferentnosti svijeta", ina koji samo
produbljuje njegovu solidarnost s drutvom nesposobnim da shvati njegovo naizgled bezosjeajno,
hladno, okrutno i mizantropsko ponaanje.

Tumaenje romana: Tumaenja romana najee su upozoravala na srodnost sa Sartreovom

filozofijom, i to je u velikoj mjeri tono. Jean Paul Sartre mu je zaista filozofski blizak. No,
podjednako je tako tono da je Stranac gotovo moralistika osuda pravosua. U tom smislu radi
se zapravo o sudski krajnje nepravednoj kazni - Meursault nije ubio s predumiljajem - pa dolazi
do izraaja apsurd pravnog postupka. Meursaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono sto
se njima ini beutnou, zapravo je podjednako tako moglo proizii iz prave osjeajnosti koja se
jedino ne eli izraziti oekivanom "glumom"; nemali broj ljudi plae na pogrebu jedino zato sto
se to od njih oekuje.

Meursault tako dodue jest "stranac" u svijetu navika i obiaja, no njegovo je ponaanje dosljedno
njegovom uvidu u zbilju ivota i njegovu karakteru. Njemu se naprosto dogodio "tragian sluaj"
kakav se svima lako moe dogoditi, jedino to je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju
ga je tobonja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuuje, niti eli da to
mi inimo.

Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a izuzetno
dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik - moda i tip ovjeka - tako i raspoloenje,
pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza sluajnosti koje tako esto upravljaju
naim ivotima.
2. Fjodor Mihajlovi Dostojevski: Zloin i kazna

Fjodor Mihajlovi Dostojevski (Moskva, 11. studenog 1821. - Sankt Peterburg, 9. veljae 1881.),
ruski knjievnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznaajnijih
knjievnika u povijesti.

Presudnu ulogu u njegovu ivotu i stvaranju imalo je sudjelovanje u utopijsko-socijalistikom

kruoku Petraevskog, zbog ega je 1849. godine bio osuen na smrt, zatim pomilovan i prognan
i Sibir gdje je proveo 10 godina. Dok se poetkom svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva
realizma i zastupao napredne drutvene poglede (Bijedni ljudi), nakon povratka s robije (koju je
opisao u Zapisima iz mrtvog doma) ne samo da naputa ve i osuuje revolucionarnu djelatnost
(roman Demoni), te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, trai
izlaz u pravoslavlju. Mijenja se i tematika njegovih djela u kojima je sada zaokupljen moralnim
aspektima ljudske egzistencije, pitanjima dobra i zla, krivnje i odgovornosti, te e mu
kriminalistiki zaplet posluiti kao okvir u kojem e raspravljati o problemu zloina i kazne kao
takvome, u elji da otkrije tajne pobude judskih postupaka.

Djela:

Romani * Bijedni ljudi (1846.) * Ponieni i uvrijeeni (1861.) * Zloin i kazna (1866.) * Kockar
(1867.) * Idiot (1868.) * Bjesovi (prevoeno takoer kao Demoni ili Zli dusi) (1872.) * Mladi (ili
utokljunac) (1875.) * Braa Karamazovi (1880.)

Novele * Dvojnik (1846) * Bijele noi (1848) * Netoka Nezvanova (1849) - nedovreno * Zapisi
iz podzemlja (1864)

Zapisi * Zapisi iz mrtvoga doma ( ) (1860-1862)

Zloin i kazna

O romanu:

Najpoznatiji i najitaniji roman F.M. Dostojevskog, kojim je jo za ivota stekao europsku slavu.
Iako ga je anrovski teko odrediti (kriminalistiki, drutveni, psiholoki) Zloin i kazna ipak je
prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo itak nain raspravlja o pitanjima koja su ga
muila osobito nakon povratka iz Sibira i koja e otad postati njegovom glavnom preokupacijom,
tj.problemima zloina i kazne, grijeha i ispatanja, prava i pravde. Opisujui sudbinu sirmanoga
studenta koji se iz viih vciljeva odluio na zloin, Dostojevski daje i realistiki vjernu sliku
drutvene bijede velegradske sirotinje i osiromaenoga plemstva, i psiholoku razradu lika i
njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka, s teitem ipak na idejnoj raspravi o vjenim
pitanjima, emu podreuje i likove i fabularnu osnovu djela. Na taj je nain, kao i estom
uporabom unutarnjih monologa pri analizi Raskoljnikovih dilema, Dostojevski ve 1866. godine
nadiao granice realistikog iskaza i antipicirao europski roman 20. stoljea.
Dostojevskog od klasika europskog realizma odvajaju:

-kompozicija romana

- opisi

- karakterizacija likova (motivacijski postupci)

- etiko-filozofska problematika

Radnja romana odvija se u svega devet i pol dana, a zbiva se u Sankt Peterburgu ezdesetih godina
19. stoljea. Raskoljnikov je prestao pohaati predavanja obuzet novim idejama koje su u Rusiju
stizale iz Zapadne Europe. Smatra da se ovjeanstvo moe podijeliti u dvije skupine: u jednoj su
obini smrtnici koji se moraju podvrgavati zakonu, a u drugoj su iznimni pojedinci, poput
Napoleona, koji sami stvaraju zakone za sebe.

Prvi dio Mjesec srpanj. Rodja Romanovi Raskoljnikov je siromani nesvreni student prava u
Sankt Petersburgu. Na poetku romana ga susreemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine
izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne
zaloiti depni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijanji
prsten pa je ostao duan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojniki plan.

Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjeanja) da je jednom u krmi uo razgovor mladia
koji se alio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od
siromanih ljudi za male novce; pritom je strano gruba prema svojoj dobroudnoj polusestri
Lizaveti koja radi za nju. Mladi je razvio teoriju kako bi babu valjalo

ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strano je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio poetak
kovanja planova o ubojstvu i krai.

Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je oslukivao to i kako ona kljuevima otvara) u
krmi je upoznao propalog inovnika Marmeladova koji mu je otvorio duu tunom priom o
obitelji koju je upropastio zapivi sav svoj novac, a ki Sonja je postala prostitutka da bi prehranili
ostale dvije djevojice i jednog djeaka. Raskoljnikov ga otprati kui gdje nije bio pet dana, a ena
ga poe vui za kosu i tui. Raskoljnikov izvue i ostavi 50 kopejki i nestane kad je poela vikati
i na njega.

U prljavoj sobici slukinja Nastasja mu donese majino pismo puno ljubavi koje ga raznjei i
rastui. Mati ga je izvjestila o tekom ivotu Dunje, njegove sestre koja je sluila u gospodskoj
kui a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. ena mu je to doznala pa je isprva okrivila
Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih
dvije su tekom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala
i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petrovia Luina. "Pouzdan i imuan, ima
dodue 45 godina ali jo se moe svidjeti enama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele
pred gotov in. Nisu ga pitale za miljenje o ovjeku koji je "ini se dobar" i otprema na put za S.
Petersburg krinju "na svoj raun", a majka i Dunja putuju o svom troku. Raskoljnikov se udio
Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena.

SAN - umoran je zaspao i sanjao mraan san o kobili koju su pretukli eljeznim ipkama jer nije
mogla trkom povui zapregu. U snu je Raskoljnikov djeak i plaui ruicama udara vlasnika
kobile a otac ga odvlai nemono. Probudivi se zaklinje se kako on ne moe uiniti "ono", ali
zatim razmilja o dogaaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je uo razgovor trgovca s
Lizvetom da e sutradan u sedam sati naveer doi trgovcu. Shvatio je da e lihvarka tada biti
sama i da je to prilika za ubojstvo.

U kaputu je zaio traku u kojoj e visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj
bila Nastasja (nepredvieno) ali imao je sree kad je zavirio u kuepaziteljevu kuicu gdje nije
bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je neto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to
vrijeme je Raskoljnikov razmiljao o svom ponaanju i jo uvijek zdravom razumu. Pruio je
starici vrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom
po tjemenu i zatim u sobi iz krinje natrpao depove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je
zauo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga
je hvatao sve vie i vie - osobito nakon tog drugog, sasvim neoekivanog umorstva."

Kad je htio pobjei, zauo je korake i zakraunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva
neto neobino. Jedan je krenuo po pomo, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio
kat nie i sakrio u stanu kojeg su liili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s
njega, ija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto
sve u bunilu...Komadii i odlomci nekakvih misli rojile su

mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadrati, koliko se
god trsio.."

Drugi dio

Leao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu.
Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica
traila jer nije plaao stanarinu. U stanici se posvadio s porunikom Iljom Petroviem. Odahnuo
je, ali kad je inspektor Fomi priao o ubojstvu lihvarke - sruio se u nesvjest.

U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog tekog kamena. udno se ponaao (uao kod
Razmihina i odmah izaao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a
Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom portvovno njegovao. Za to vrijeme su svi
poeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optuili soboslikare!

Dok je bio u krevetu posjetio ga je Luin, a Raskoljnikov je sluajui komentar na pismo njegove
majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Jo onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, uao u
neku krmu i majinim novcem nagradio neku prostitutku iz istog hira. Za ankom je drsko
izazivao Zamjotova priajui mu o zloinu i izazovno ga gledajui u oi. Na vrh jezika mu je bilo
da prizna. "A to ako sam onda ba ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i uao je
u kuu i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureivali stan. "Pod je opran,
hoe li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.

Na cesti je uo graju i pribliio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova.

Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuu. ena Katarina Ivanova
bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada ena pomae muu, a
pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve to je imala... upropastio mi je ivot! Hvala
Bogu to umire. Bit e manje tete!" Govorei to, ona je davala sve od sebe da mu olaka posljednje
trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oi.
Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mravom prilikom s predivnim plavim oima. Dao je Katarini
sve rublje to je imao i rekao da on snosi trokove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je
dotrala i rekla da Sonja pita za adresu.

Vrativi se kui doekale su ga majka i sestra vritavi od uzbuenja. "Ali on stajae kao mrtav...
nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Sruio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao,
uvjeravao da mu nije nita.

Trei dio

Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kui, da e se on pobrinuti za Raskoljnikova.

Raskoljnikov je samo uspio rei da je Luin podlac i da se on protivi vjenanju. "Ili on ili ja!"
Razmihin ih je pratio do stana umirujui ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na
prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naoitu Dunju. Obeao je da e doi sa Zosimovim i
odrao obeanje.

Luin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov
ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov naao s njima, ali je
razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi,
Dunja je o tome eljela odluiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na
pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastri oko nje upoznavi ju sa svima, majci je sve to bilo
sumnjivo.

Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin
ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviu, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i alama i
pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su jo njega i ekali, jer su na zamotuljcima kod
starice nali napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor
interesirao o lanku Raskoljnikova izalom u "Periodinoj rijei" u kojem je Raskoljnikov izloio
misao o obinim i neobinim ljudima koji vuku svijet pa im se moe oprostiti ak i zloin ako to
znai napredak ovjeanstva. Porfirij je to povezao s psihikim stanjem zloinca u trenutku zloina
(Raskoljnikovu se inilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je ak pitao je li vidio
soboslikare one noi - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija.

Raskoljnikov stalno razmilja i preispituje svoj in. "Vrlo vano za babuskaru!"- mislio je uzrujano
i plahovito. Moda sam tu i pogrijeio, ali nije sad to vano. To je bila tek bolest... htio sam to
prije preskoiti granicu.. nisam ubio ovjeka nego naelo! Naelo sam zaista ubio, ali nisam
prekoraio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zato ih
sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kaem?!
O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oivjela! Sirota
Lizaveta! Zato se ona morala tamo zatei? udno je ipak zato na nju i ne mislim, ba kao da je
nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih oiju....Mile moje!"

- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloenje njegova postupka i pojava

unutranjeg monologa inae kategorije modernog romana.

Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se
probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.

etvrti dio

Svidrigajlov je mu pokojne Marfe Petrovne koji je pokuao napastvovati Dunju kad je radila za
njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunjeku bez
ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobino hladan i miran.
Otkrio je da je Marfa oporuno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Luina jer je
nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin.

U svratitu majke i Dunje sastaju se Luin, Razmihin i Raskoljnikov. Luin je u unoj raspravi
napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodunost prema "ozloglaenoj"

djevojci i siromanoj majci koje je htio spasiti od neimatine. Dunja je pobjesnila i zajedno s
bratom otjerala iznenaenog Luina. Luin je ak zatraio da mu vrate trokove puta.

Raskoljnikov se odmah zatim oprata od majke i sestre i taj oprotaj izgleda konaan. Razmihin
ga je pokuao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u duu.
Odjednom se Razmihin lecne.. Neto udnovato kao da je prostrujalo izmeu njih.... Nekakva
misao proleti kao kakav nagovjetaj, neto uasno runo, to su obojica shvatila. Razmihin
problijedi kao krpa. "Razumije li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se
k njima i uvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode.

Od te veeri Razmihin im je postao sin i brat.

Raskoljnikov je poao Sonji koja se oduevila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu ivotu,
bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i rtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je
vjeruje li u Boga i kako on moe dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu ita Bibliju - uskrsnue
Lazarovo, itavo vrijeme osjeajui kako mu se vraa elja za ivotom, smisao kako se neto budi
u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo
zajedno... Oboje smo prokleti, pa emo dalje zajedno!" Ako sutra opet doe rei e joj tko je ubio
Lizavetu - bila je zaprepatena.

Raskoljnikov je poao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga eli ispitati. Porfirij ga je u aljivom

tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne doputa. "Uhapsite me ako elite, ali
nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv.
Porfirij mu je obeao iznenaenje, ali u jednom trenutku ue Nikolaj, soboslikar s priznanjem da
je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je doao sebi i uzvratio mu:"Neete mi pokazati
ono nae malo iznenaenje?!"

U stanu, u trenutku kad je htio izii otvorila su se vrata i pojavio se ovjek koji mu je na ulici
apnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane
izvinjavati to ga je krivo optuio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu veer kad je
zavitlavao stanare i pazikuu, a on je obrtnik - krznar, iz iste vee i nije htio da Raskoljnikov proe
nekanjeno. (On je bio to iznenaenje o kojem je Porfirij priao, stajao je iza vrata i uo razgovor,
no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i doao u stan ispriati se.) "Oprostite mi zbog klevete i
zloe." Raskoljnikov je izaao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad emo se jo ogledati." ree smjeei
se pakosno.

Peti dio

Luin se nije predao i u glavi je smiljao osvetu. ivio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom
(koji je imao moderna naela - ivot u komuni, ena moe varati mukarca jer mu nije rob....) i
poslao ga po Sonju kojoj je velikoduno dao 10 rubalja pravei se duebrinik, ali joj je skriveki
gurnuo u dep presavijenih 100 rublji kanei je optuiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac
da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majinim oima i vratio izgubljeno povjerenje.
Sreom je na dai (obredu u ast pokojnika) pred raskalaenom gomilom koja uope nije dola
oplakati Marmeladova nego najesti se,

Lebezjatnikov osupnut Luinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajui ni sam Luinove
porive. Sve to nije sprijeilo Sonjinu maehu Katarinu Ivanovu da se poupa s gazdaricom
Njemicom koja se pravila dama i smjeno govorila ruski. Raskoljnikov je odluio Sonji priznati
zloin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemona podsjetila ga je na Lisavetu. Uasnuto je
uzdahnula:"Boe!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nee
me ostaviti Sonja? - ree on gledajui je gotovo u nekoj nadi. -Neu, neu, nikad i nigdje!, uzviknu
Sonja. -Svuda u za tobom, kud ti tud i ja! O Boe! O jadne li mene! I zato, zato te prije nisam
upoznala!"

Raskoljnikov se lomio u sebi zato joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zloina, a on se
nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - kojeta! Nisam
ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor ovjeanstva.
Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Neto sam drugo morao shvatiti,
morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam ovjek? Hou li moi preskoiti zapreku ili neu.
Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlaivala i upitao ju je to da radi.
Sjevnula je oima i odgovorila neka poe do raskrija. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si
oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve etiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio
sam!" Pa e ti Bog opet vratiti ivot. Hoe li?"

Znao je da ona misli na robiju, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni krii da ga objesi oko vrata.
Raskoljnikov je u sebi odluio.

Katarina Ivanova je imala histerian napadaj, odvukla je djeicu na cestu, jer ju je gazdarica
istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da pleu i prosila novac, otila je ak do nekog generala.
Umrla je u hropcu na cesti okruena znatieljnom gomilom. Raskoljnikovu je priao Svidrigajlov
obavjestivi ga da je preuzeo brigu o malianima i Sonji i da e tako utroiti onih 10000 rubalja
namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepatenje izrekao mu je iste rijei koje je Raskoljnikov
izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prislukivao njihov
razgovor. "Pa rekao sam vam da emo se nas dvojica jo zbliiti!" Sad ga je imao u aci.

esti dio

"Za Raskoljnikova su poeli udni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatoila u
bezizlaznu, munu osamljenost. Kad se poslije, ve mnogo kasnije prisjeao tih dana, poimao je
da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konane katastrofe.
Na mahove ga obuzimao bolestan i muan nemir to je prelazio ak u panian strah." Najvie ga
je muio Svidrigajlov.

S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu uva majku i sestru, a

Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je
Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - to Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu
je sam doao na vrata. Ispoetka je hinio da mu se doao ispriati zbog neugodnosti to mu je
zadao, ali je onda na svoj stari lukavi nain poeo rekonstruirati zloin i psiholoki

portret poinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaali na sebe
patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviu nije Nikolaj nita kriv! Posrijedi je fantastino,
mrano nedjelo, suvremeno, sluaj naeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe
smatra za potena ovjeka, ljude prezire, ponaa se kao kakav aneo, ne dragoviu moj, nije
Nikolaj nita kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je neto presjeklo. "Pa tko je onda
ubio?" ne odoli da ne upita jedva diui. "Kako tko je ubio? - ponovi ba kao da ne vjeruje svojim
uima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviu! Vi ste ih ubili... doda gotovo aptom, duboko
uvjerenim glasom."

Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokuao se pobuniti ali ga je ovaj proitao. Predloio mu je da

se sam prijavi pa e mu smanjiti kaznu i ivot je pred njim. "Smanjit e mi kaznu... nasmijao se."
Porfirij mu je dao rok od par dana i obeao da ga do tada nee prijaviti.

Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Naao ga je u nekom bijednom svratitu, a ovaj je pak

bio raspoloen i priao mu o dogodovtinama iz ivota (zavoenje siromanih maloljetnih
djevojaka, o svojoj mani - neutaivoj gladi za enama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i
perverznog ovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da e, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov
ga se jedva otarasio i poao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u
kojem joj je natuknuo o bratovom zloinu. Ona je usplahireno dola na mjesto sastanka, a on ju je,
kujui u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zakljuavi za njom vrata. Znao je da je sudbina
njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da e uvati tajnu, a za uzvrat e joj biti "rob"
do kraja ivota. Dunja je istrgla i izvadila pitolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula.
On joj se polako pribliio i rekao neka pokua jo jednom, no ona je bacila oruje, a on ju je zagrlio.
Dunja ga je zamolila da ju pusti.

"Ne voli me dakle? - tiho priupita.

Ne.

I ne bi mogla? Nikad?

Nikad. - apne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivi ju da izae."

Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivi njoj i Dunji puno novaca. Uao je u neko svratite i
pokuao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izaao i spustio se do Male Neve (most).
Straar ga je mucajui htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pitolj i napne ga. "Ovdje vam nema
mjesta.

E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu to pitali, reci im da sam otputovao u
Ameriku." I ubije se.

Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavi joj nita, zatim od sestre kojoj je bilo teko, ali
oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i uinio na ulici kako mu je
Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav proet

nasladom i sreom. Ljudi su se smijali mislei da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i
tada je shvatio da e ostati s njom do kraja.

Uao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petrovia, koji ga je ugodno primio, nije mogao
priznati zloin i izaao je van. No, tada je ugledao Sonju na ijem licu je ugledao slabaan smijeak.
Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru inovniku udovicu i njezinu sestru
Lizavetu." I Petrovi zine. Sjatie se ljudi sa svih strana.

Epilog

Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zloin za koji je drugi ve okrivljen, nije kanjavan,
potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromanog Marmeladova) dobio je
samo sedam godina Sibira. Porfirij je odrao obeanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerojatno
znajui za stranu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je s njim pola u Sibir. Raskoljnikov
je utke radio i svi su ga kanjenici mrzili. Teko se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da
lei u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od tekog rada i posne hrane - razbolio se od
povrijeenog ponosa. Stidio se to je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, to se mora
poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao
zbog svog zloina.... Eto to je jedino on drao za svoj zloin: samo to to nije uspio i to je sam
priznao svoju krivnju."

Nije shvaao kako su svi kanjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetama
kanjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini
odabranih koji su preivjeli. Bolno se prisjeao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolnikog
ulaza "kao da ga je neto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razboljela i neko
vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo
pisano olovkom - srce mu je tako snano tuklo dok je itao, neto se u njemu prelomilo.
Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, straar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to
dogodilo, ali najednom kao da ga je neto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj
koljena. Ona se u prvi mah strano prepala i problijedila kao krpa. Skoila je s mjesta i zagledala
se u nj drui. Ali, zaas u isti tren, sve pojmi. U oima joj zasja beskrajna srea. Pojmila je i vie
nije sumnjala da ju on voli, da je napokon doao taj as... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo
je u sebi neiscrpne izvore ivota za srce drugog."

Nikad do tada nije u ruke uzeo evanelje to mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga
je sad otvorio. Sedam godina im se inilo kao sedam dana. Bili su sretni. Zloin i kazna izdan je
1866. godine u asopisu Ruski vjesnik. Smatra se jednim od najveih djela ruske knjievnosti.
Radnja je smjetena u Sankt Petersburg sredinom ezdesetih godina 19. stoljea. Glavni lik,
Rodion Romanovi Raskoljnikov, propali student prava, potaknut krajnjom bijedom i turobnom
budunou odluuje ubiti i opljakati Aljonu Ivanovnu, omraenu staricu koja

lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim to ubojstvom planira rijeiti vlastite financijske i obiteljske
probleme, smatra ga i etiki opravdanim jer, po njegovom miljenju, ivoti obinih ljudi koji mu
se nalaze na putu ne vrijede nita spram plemenitih ideala kojima tei; smatra da se on, kao izniman
pojedinac (slian Napoleonu), nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju ostale ljude. Pomno
razrauje plan, ali ipak mu se potkradu pogreke i privlai sumnju policije; i sam postaje nesiguran
glede vlastitih razmiljanja o zloinu te oajava i ezne za iskupljenjem. U psihikoj krizi kroz
koju prolazi pomae mu prostitutka Sonja Marmeladova, napaena djevojka koja se ponizno i
pasivno dri prema zlu i ivotnim nedaama, a utjehu nalazi u kranstvu.

Opis glavnog lika:

Rodion Romanovi Raskoljnikov (Roka) nesvreni je student prava, senzibilne i preosjetljive

naravi. Zloinac i pravednik u jednom. Jedan od postulata kriminalistikog romana jest jasna i
nedvosmilena motivacija za zloin. Zloinac ubija ili zbog materijalne koristi ili iz osvete ili zbog
neke strasti ili naprosto stoga jer je psihiki poremeena osoba. Raskoljnikov je kompleksniji od
obinog zloinca. On je odluio ubojstvom potvrditi princip. Za njega je ono moralan izbor:
uklanjanje stare, nekorisne lihvarke, ali i provjera vlastite morlane i psihike snage. Naime, ako je
u stanju ubiti staroga parazita, onda on pripada osobitoj, izabranoj ljudskoj vrsti, napoleonskoj,
pokretackoj, onoj koja stvara povijest. Izuzetan in iziskuje snagu baziranu na neosvrtanju,
beutnosti spram svega sitno ljudskoga koje nije u stanju biti nita drugo nego sredstvo i materija
povijesti. Za razliku od ljudske mase izabrane osobe imaju pravo i ubiti, ako je to u interesu neke
vie svrhe. Njegovi motivi su i proeti altruizmom, eljom da pomogne Marmeladovima.
Materijalna korist nije ovome zloincu nimalo vana. Ipak, temeljem njegova djelovanja moemo
smatrati napoleonski princip: pravo izuzetne osobe na izuzetno djelo, onkraj dobra ili zla. Na
kraju se u Sibiru razboli, ali od povrijeene sujete. Ne progoni ga to to je ubio, nego to to nije
uspio. Izlijeit e ga ljubav. Kada, potaknut Sonjom, otvori Evanelje, njegov preobraaj je
potpun, a time i pobjeda knjievnikove kranske koncepcije.

Sonja Marmeladova zastupa naelo suprotno Raskoljnikovu. Ona u poetku prodaje svoje tijelo
kako bi pomogla obitelji i ocu alkoholiaru. Njen altruizam, kranska pokornost i smirenost,
podnoenje patnji, osobine su kojima pisac otkriva simpatije za djevojku i vlastitu bliskost
njezinim stavovima. Uz to je i duboko humana: ne pristaje na Raskoljnikovljevo objanjenje da je
ubio beskorisnu, tetnu gnjidu, jer za nju niejdno ljudsko bie ne moe biti gnjida. Ona pridonosi
i njegovu priznanju. Odlazi s Raskoljnikovim na robiju, pratei ga i u trenucima kada on iskazuje
netrpeljivost prema njoj. Kraj romana oznaava i njenu moralnu pobjedu, a time i definitivnu
pobjedu kranske poniznosti. To je trenutak konanog moralnog izljeenja Rodiona
Raskoljnikova.

3. Marin Dri, Dundo Maroje

Hrvatski komediograf Marin Dri (Vidra) roen je 1508. u Dubrovniku nakon svoje petero brae
i sigurno nakon neke od svojih est sestara. Knjievni dar razvio je u Sieni gledajui seljake
lakrdije, komedije i pastirske igre te igrajui u njima. Godine 1526. Dri, sada ve sveenik,
izabran je za jednog od dva rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku. Dvanaest godina kasnije
(1538.) dobiva vladinu stipendiju i odlazi u Italiju na studije. U periodu od 1539. do 1543. studira
crkveno pravo u toskanskom gradu Sieni. Na ispitima ne blista i nije ba uzoran uenik, ali je zato
je omiljen meu studentima te ga oni 1541. biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora
Sveuilita. Kako ve dugo nije biran ni rektor Dri obnaa i dunost rektora. U to doba ve je u
umjetnikim vodama to se vidi iz policijskog zapisa (1542.) kada ga je policija uhitila u jednoj
privantoj kui dok je glumio ljubavnika u jednoj predstavi. U to doba predstave su, iz politikih
razloga, bile zabranjene.

Izgubivi interes za studije i nikada ih ne zavrivi Dri naputa Sienu (1543.) i kree kui. Tu se
ne bavi trgovino poput oca ve pie komediografska djela i upada u dugove. Istovremeno stjee
brojne neprijatelje meu dubrovakim bogataima i trgovcima koji su se prepoznali u njegovim
djelima Dvije godine kasnije (1545.) u Duborvnik stie austrijski aristokrat i vojskovoa Kristof
Rogendorf. Ljut na austrijski dvor poao je, u tajnosti, put Carigrada kako bi se stavio u slubu
sultana. U Dubrovniku se upoznaje s Driem i on mu postaje sobar. Uskoro se Rogendorf
iznenada izmiruje s austrijskim dvorom i vraa u Be. U Beu Dri ostaje samo tri mjeseca, a
onda se opet vraa u Dubrovnik. Rogendorf je 1546. ponovo u Dubrovniku i ovoga je puta
konanoraskinuo s bekim dvorom i jo se jednom uputio u Carigrad. U Dubrovniku se sjetio
Dria i ponovo ga uzeo u svoju slubu, ali ovaj puta kao tumaa. Meutim Rogendorf u Carigradu
nije dobio oekivani viskoki poloaj te ostaje bez novca i odrava veze s dubrovakim
odmetnicima Buiniima. Dri mu opet okree lea i vraa se u Dubrovnik. Pored grofovskog
tumaa i sluge Dri je jo bio i pisar po solanama i svira u crkvama. Ipak 1562. odlazi u Veneciju,
ali se povremeno vraa u Dubrovnik. etiri godine kasnije (1566.) odlazi u Firenzu i upuuje
firentinskom vojvodi Cosmu I i njegovom sinu Francescu pet izvanredno vanih pisama u kojima
je, izmeu ostalog, traio da se u dubrovakom Senatu izjednai broj puana i vlastele. U tim
pismima Dri teko optuuje vladu u Dubrovniku i predlae vojvodi da uz mediijsku novanu i
vojnu pomo podigne ustanak u Dubrovniku. Plan je bio smuen, nepromiljen i nerealan te se
vlasti u Firenzi nisu ni trudile odgovoriti Driu. Dri je naime smatrao kako Dubrovnikom vlada
dvadeset ludih nakaza i dvadeset krtaca smijenih u oima suvremenika.

Dri je djela pisao za prikazivanje o pokladama, a izvodile su ih kazaline druine zvane: Pomet-
druina, Garzarija i Njarnjasi. Bio je pjesnik vedre, renesansne glume, dalek pobonim
preokupacijama. Izrazio je dra pukog govora, progovorio je prostonarodnim jezikom te je prvi
donio na pozornicu likove pjesniki i puki ocrtanih 'naijenaca' (Pomet, Dundo Maroje, Tripe,
Bokilo i dr). Bio je vjet dramatiar, a njegov se komediografski opus odrao sve do danas
snagom nepatvorene umjetnike inspiracije. Umire u Veneciji 1567. iznenadna i prilino
tajanstveno. Sahranjen je u mletakoj crkvi Sv. Ivana i Pavla. O njegovu ivotu 2006. snimljen je
film Libertas.

Stvaralatvo:

Kronologija Drieva stvaralatva u mnogim je tokama nesigurna. Sve informacije o njegovu

knjievnom djelovanju odnose se na godine 1548-59. Na temelju raznovrsne dokumentacije
rekonstruiran je sljedei redoslijed njegovih dramskih djela: izgubljena komedija Pomet,
pastoralna drama u stihu Tirena, 1549., rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca 1550, rustikalno-
-mitoloka drama u stihu Venere i Adon 1551, Tirena, 1551, komedija u prozi Dundo Maroje,
1551, komedija u prozi Skup 1555?. Vrijeme premijere Pjerina, komedije sauvane u fragmentima,
nije se dalo utvrditi. Izvoai Drievih drama bile su amaterske druine: izmeu ostalog, druina
Pomet, druine Garzarija i Od Bidzara, sastavljene od mladih plemia, te druine koja se zvala
Njarnjasi i koja je izvodila pastorale. Godine 1551. pojavila se jedina Drieva knjiga objavljena
za njegova ivota. Nije sauvan nijedan primjerak tog izdanja, ali valja pretpostaviti da je ono
istovjetno s dvama sljedeim izdanjima (Venecija 1607., 1630.) i sadravalo je Drievu ljubavnu
liriku, kao i tri dramska djela: Tirenu, Pripovijes kako se Venere boica uee u ljubav lijepoga
Adona u komediju stavljena i Novelu od Stanca. Preostala Drieva djela sauvala su se, esto u
nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potjeu iz druge polovice 16. st. Jedina
Drieva tragedija jest "Hekuba", koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvoenje dobila
je 1559. godine.

Drievo stvaralatvo nailazilo je na priznanje suvremenika, ali je i pobuivalo prijepore i dvojbe.

Nakon praizvedbe Tirene Dri je ak optuen za plagijat ijom je rtvom trebao biti Mavro
Vetranovi. Ovaj je ipak odluno to zanijekao te je napisao pjesmu podrke u kojoj brani Dria
nazvanu "Pjesanca Marinu Driu u pomo". Drieva lirska poezija nastavlja se na raniji hrvatski
petrarkizam. Glavno podruje njegova stvaralatva bijae drama. Driev dramski opus tvore dva
temeljna odvjetka: idilini i komediografski. Osnovu Drievih drama predstavlja antiteza:
suprotstavljanje pastoralnih ili mitolokih motiva rustikalnim motivima, viih stilova niima, stiha
prozi, svijeta poezije realnome svijetu. Drievo komediografsko stvaralatvo veim dijelom
predstavlja, za renesansu karakteristina, regularna komedija, tzv. commedia erudita. Dri je
pisac visoke knjievne kulture, upoznat s antikom tradicijom (posebice s Plautom, odomaenim
u Dubrovniku), kao i sa suvremenom talijanskom komedijom i talijanskom novelistikom koja je
toj komediji bila vanim izvorom inspiracije.

Djela:

Dramska djela

* Pomet (izgubljena komedija), 1548., ispred Kneeva dvora

* Tirena (pastoralna drama u stihu), 1549., ispred Kneeva dvora, predstava prekinuta zbog
nevremena; zahvaljujui nedavnomu otkriu primjerka prvoga, za autorova ivota tiskanoga
izdanja Tirene iz 1551. u Milanu, utvreno je kako je ona takoer igrana 1548. godine, po nekim
miljenjima prije Pometa, te je ta pastorala zapravo Driev kazalini prvijenac * Novela od Stanca
(pokladna igra), 1550., palaa Frana Kabuia, svadba Martolice Damanjia

* Venere i Adon ili Pripovijes kako se Venere boica uee u ljubav lijepoga Adona u komediju
stavljena (rustikalno-mitoloka drama u stihu), 1551., palaa Sinievia, svadba Vlaha Dria *
Dundo Maroje (komedija u prozi), 1551., vijenica Kneeva dvora

* Duho Kerpeta (pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija, sauvana u nevelikim

fragmentima), 1554.(?), svadba Rafa Guetia

* Skup (komedija u prozi), 1555.(?), svadba Saba Gajina

* Griula ili Plakir (rustikalno-mitoloka drama u prozi i stihu), 1556., svadba Vlaha Sorkoevia

* Tripe de Utole (komedija u prozi), (?)

* Arkulin (komedija u prozi), (?)

* Pjerin (komedija sauvana u fragmentima), (?), svadba Dona Mikinova

* Hekuba ( tragedija, adaptacija Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe L. Dolcea)

1559.

Poezija

* Pjesni

* U smrt od Fjore Martinove umii

* Epithaphio

* Svitlom i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Dri

* Tuba Ljubmira od komedije Tirene

* Prolog drugi komedije prikazane u Dri na piru

Neknjievni spisi

* Predstavka senatu Sijenske Republike

* Jedan rektorski dopis iz Siene

* Izjava u parnici brae Primovia

* Politika pisma
Dundo Maroje

-komedija u 5 inova (izgubljen kraj, nadopunio ga Mihovil Kombol)

Saznavi da mu sin, kojeg je poslao s pet tisua dukata preko Jakina (Ancone) po trgovakom
poslu u Firenzu, skrenuo u Rim gdje nemilice troi njegov imetak, Dundo Maroje se upuuje u
Rim ne bi li pronaao razuzdanog sina i spasio barem dio novaca. Sa sobom vodi svoga slugu,
priprostog dubrovakog krmara Bokila. uvi jednu od neprekidnih prepirki izmeu vjeno
gladnog i ednog Bokila i krtog mu gospodara, pristupa im Tripe Kotaranin, jedan od
naijenaca koji ivi u Rimu. Tripe je pun razumijevanja, a ispostavlja se i da poznaje i stareva
sina Mara koji tu ivi ve tri godine. Na njegovu preporuku Marje i Bokilo uzimaju prenoite u
votariji preko puta prve kortiane od Rima Laure na iju milost i nemilost

Mar troi oeve dukate. Odatle e Dundo Maroje lako prepoznati i ugrabiti svoga zabludjelog sina.

Za Laurom je lud i njemaki plemi Ugo Tudeak. Njegov sluga, Pomet Trpeza, sredinji je lik
komedije. Inteligentan i snalaljiv, hedonist i veliki izjelica, poznavalac ljudi, Pomet nastoji za
svog gospodara pridobiti Laurinu milost kako bi se, zaduivi uvelike svog gospodara, nesmetano
mogao uivati u jelu i pilu. U borbi sa svojim suparnicima, Marom i njegovim lukavim i
pokvarenim, ali njemu nedoraslim, slugom Popivom, Pomet se uzdaje u svoju vjetinu vladanja
ljudima i pseudoueno iskazanu prktinu filozofiju prilagoavanja i strpljenja da bi se ugrabila
prava prilika i iskoristila fortuna.

Meu mnogim naijencima koje su sudbina ili trgovaki poslovi naputili u Rim, je i Marova
zarunica Pera. Kako ve tri godine nije primila pismo od zarunika, ukrade tetki tristo dukata i
preodjevena u momka, u drutvu bratia Diva, krene u potragu za svojim zarunikom.

U drugom inu Pomet nagovara Laurinu slukinju Petrunjelu, snubei je u dvosmislenim stihovima
usput za sebe, da navede svoju gospodaricu da zamjeni Mara njegovim gospodarom Ugom
Tudekom jer je u Rim upravo stigao Marov otac koji e traiti od sina da mu poloi raune. U
jednom od sljedeih prizora, dok se Maro razmee pred Laurinim prozorom, napada ga bijesni
otac, trai svoje dukate, a Maro hini da ga ne prepoznaje. Dundo Maroje potegne za noem, a Maro
zovne straare koji odvode Duna Maroja u tamnicu mislei da je starac poludio. Pomet s nekoliko
spretnih rijei, uoivi svoju priliku, oslobaa starog Dunda, ali i iskoristi na smrt uplaenog
Bokila da po njegovoj uputi pred Popivom i Laurom slae kako je Dundo Maroje zapravo doao
na protenje i sa sobom donio tovar vrijedne robe. Dva zavrna prizora drugog ina dva su
monologa; dok Pomet razmislja kako treba to prije Dundu Maroju savjetovati da laska Popivi,
koji je zagrizao udicu, da ga ovaj uvede u kuu, dotle oajni Maro proklinje dukate i oca koji vie
ljubi dinar neg sina.

U treem inu, pokraj svih nevolja koje su snale Mara, i rimski trgovac i lihvar, idov Sadi, trai
da mu se issplate dukati za Laurinu ogrlicu. Lukavi Popiva predlae svom gospodaru da u Sadija
nabavi robe za 3000 dukata za koje e jamiti Laura koja vjeruje da mu je otac najbogatiji trgovac
na cijelom Levantu. Maro neka se skromno obue kao ozbiljan DU trgovac i pokae ocu robu. U
12. prizoru 3. ina Popiva vjeto navodi Lauru da sama ponudi jamstvo. Kad je ve izgledalo da
e Popivi i Maru plan uspjeti, srea im okree lea. Petrunjela susree Peru (preobuenu u mladia)
i njezinu staru slukinju od koje saznaje da je Maro ve tri godine zaruen i da mu je zarunica u
Rimu. Prvom prilikom Petrunjela e to prenijeti gospodarici.

U 4. inu susreu se Dundo i Maro. I otac i sin se pretvaraju. Maro glumi uzornog sina i savjesnog
trgovca uvjeravajuui oca da je pred votarijom napao nekog stranca koji mu slii. Pita oca da li
mu nosi pismo zarunice. Dundo Maroje se pokazuje lukavijim; kazuje da je doao sina moliti
protenje i da sa sobom nosi zlato koje eli pohranit u Marovom magazinu, uspijeva nadmudriti
Maru i doepati se njegove robe. U meuvremenu se Pometu, koji uvjeren da mu je Fortuna
okrenula lea, ukazuje nova prilika. Susree Gulisava, jednog od

naih Hrvata koji je u sluni njemakog plemia iz Augsburga. Gulisav trai vlastelinovu ki
Mandeljenu, a starac daje nagradu od 100 kuda onomu tko je pronae. Pometova intuicija navodi
ga na pravi put; Petrunjela e mu potvrditi da je signora Laura, koju nekad u Kotoru zvae Mande,
podrijetlom iz tudeke zemlje i da joj je pravo ime Mandaljena. U jednom od sljedeih prizora
susreu s eponovno mladi Maro i Dundo Maroje. Maro trai da mu otac vrati kljueve od
magazina, a otac se pravi da ne prepoznaje sina. (scena kao i iz drugog ina)

Peti in potpuna je pobjeda Pometove vjetine da upravlja slijepom fortunom. Odjeven na

plemiku, u barunu, s ogrlicom oko vrata dolazi Lauri da joj u zamjenu za izgubljene 3000 dukata
ponudi svog Tudeka (Nijemca). Likovi su zamijenili uloge. Sada je Pomet gore; s Laurina balkona
ruga se Popivi i Maru. Sve to skriveni promatraju Dubrovani Vlaho, Niko i Pijero.

Peti in ostao je nedovren, ali ga je nadopunio Mihovil Kombol: Pomet dobiva Petrunjelu, Ugo
Lauru, Dundo Maroje e platiti sinove dugove, a Maro e se pokjniki vratiti svojoj zarunici Peri
kojoj je umrla tetka u Dubrovniku i ostavila bogato nasljedstvo.

O djelu:

Dundo Maroje najpoznatija je i najee izvoena Drieva komedija. Prvi put prikazuje je
amaterska Pomet-druina 1551. godine u dubrovakoj Vijenici. Kmedija ima 5 inova i dva
prologa.

Iz drugog prologa komedije saznajemo da je Dundu Maroju prethodila danas izgubljena komedija
Pomet. Lik sluge Pometa, po kojem je druina dobila i ime, i drugi likovi su DU publici ve bili
poznati. Iz istog prologa moemo i zakljuiti poneto o osnovama Drieve poetike. Ako je svoju
komediju Skup pisao po uzoru na tadanje talijanske eruditne ili plautovske komedije, u Dundu
Maroju obrauje Dri suvremeni sadraj, tei reproduciranju stvarnih ivotnih situacija. Iako u
Dundu Maroju moemo prepoznati odjek stalnih tipova koji se javljaju u eruditnoj (uenoj)
komediji (krti starci, lukavi sluge, hvalisavi vojnici), Dri je stvorio likove kojima se ne moe
porei izvornost i dao svojoj komediji prepoznatljiv lokalni kolorit.

Za razumijevanje Drieva stvaralatva neobino su vani prolozi, posebno Dundi Maroju i Skupu.
U njima Dri iznosi osnove svoga umjetnikog opusa, svoje filozofske i drutvene nazore,
uputajui se u izravan dijalog sa suvremenicima. Ovo osobito vrijedi za prvi prolog Dunda Maroja
koji govori negromant Dugi Nos. Taj, po mnogima najbolji prozni test hrvatske renesansne
knjievnosti, krije u sebi poticaje nastanka i klju za ispravno razumijevanje komedije. U
mitolokim jezikom isprianoj alegorijskj prii iz Starih Indija, Dugi Nos govori o dvjema vrstama
ljudi: ljudima nazbilj (pravim ljudima) koji su blazi, tihi, mudri i razumni i nasuprot njima o
ljudima nahvao (lanim ljudima) koji su sjene tugaljive od mojemunskijeh obraza i ljudi od
nita, od trimjed.

Starija kritika pristupala je tom tekstu gledajui u njemu prvenstveno drutvenu utopiju kao odjek
ideja Thomasa Mora. Noviji kritiki pristupi koji prvenstveno kreu od toga kako se te

dvije kategorije ljudi nazbilj i ljudi nahvao projiciraju na same likove u komediji, skloniji su
da temeljna znaenja treba traiti u opreci inteligencije i gluposti, u sukobu mudrosti pametnih i
nesposobnosti glupih, u snazi vrline odlunih da svladaju udljivost promjenjive sree, i da ishod
njezina razvoja treba shvatiti kao primjer, simbolinu sliku drugaije perspektive svijeta.

Za glasnogovornika svojih ideja Dri je izabrao lik sluge Pometa. Pomet Trpeza, u ijem je imenu
sadran renesansi hedonizam, kralj od ljudi, doktor i filozof, kako sam sebe naziva, u svojim
emditacijama o Fortuni (prevrtljivoj poput ene), vrlini i umijeu upravljanja ljudima iznosi temelj
jedne praktine filozofije (Machiavelli: Vladar). Pomet je jedini ovjek nazbilj pozvan da svojom
vjetinom usmjerava tue sudbine i u svijet vrati sklad i prirodni poredak. On e svojom ivotnom
mudrou i djelovanjem u radnji prema pievim i uope suvremenim pogledima omoguiti
shvaanje poruke u prologu i drutvenoidejne razloge Drieva pokuaja urote. Budui da je
sposoban, mudar i odluan pojedinac, koji zato i jest kadar savladati ud mone Fortune, on e na
kraju komedije, kao pravi ovjek,trijumfirati nad ludim, opakim i nesposobnim ljudima nahvao u
kojima valja identificirati vlastodrce iz urotnikih pisama, te e sa smjekom Fortune stei
nagradu i promijeniti drutveni status, odjenuti se u velur i staviti kolajnu i ma, simbolizirajui
ono to e sam Dri zamisliti kao urotnik: podjelu vlasti izmeu vlastele i puka.

Opis lika: Pomet:

Ovaj je veliki umjetnik ivljenja najplastiniji lik Drieve komedije. U njemu je bit komedije
same. Sve nit radnje, sve virtuozne spletke, sve mudre prevrate izvodi Pomet lakoom blagoga
smijeka koji s njegova lica ne silazi ni kada izgovara zanosnu odu obinom ruku, ni kada mu
boanski ruak izmie poradi sitnih zemaljskih jada mizernog mu gospodara. Nema nerjeivog
problema, jer u ivotu se, osim uivanja, ovjek mora akomodavat i nedai, a fortuni (koja je
ena!) treba udvorno prilaziti i uzeti na prevaru ako treba sve to prua, jer vremena za
nadoknaivanje izgubljenog nema. Tipina je renesnsna ivotna filozofija uivanja ivota u svim
njegovim vidovima spojila u racionalno prihvatljivu i dopadljivu cjelinu nepomirljive suprotnosti
koje ine Pometov karakter: prodrljivac i lijenina kojeg volimo jer je spretan, lucidan i kao vidra
hitar duh u stanju u trenu pokrenuti lijeno, uivanju sklono tijelo. Pa nije samo sluga, probisvijet i
prodrljivac, nego je i intelektualno superioran i dominantan sebi nadreenima, a po tome gospodr
ravnima ili sebi niima. Ako nije gospodar slugama, imetku i zlatnicima, Pomet je gospodar
ivljenju. On zna, arobno obdaren mudrou, profinjenu i rizinu igru istupa i uzmaka koja
spretnom ovjeku pomae da sam sebe uini sretnim. Pometov lik jest stereotipan lik renesansnog
sluge. komian u pokuaju da zvui ueno koritenjem izokrenutih latinskih fraza i u tenji da to
biranijim sadrajem napuni beskrajno prazan eludac, ali je jedinstven i neponovljiv u spozznaji
jednostavne, a ipak toliko nedokuive ivotne mudrosti: da je ovjek u ivotu sretan upravo
onoliko koliko je u stanju svojom mudrou pruiti priliku boici fortuni da ga usrei.
Utjecaj: Drievi su najvei umjetniki dosezi u komedijama Dundo Maroje i Skup.
Karakteristinim za njegovo stvaralatvo je renesansni vitalizam, uz sjene sumnje i ironiju koja
nagovjeuje maniristiko razdoblje. Dri nije kreator podijeljenih linosti, nije tvorac
nezaboravnih karaktera - iako ih nije poznavao, (niti je mogao, zbog kronologije) najblii su mu
komediografi poput Bena Jonsona ili Lope de Vege, ija djela obiluju energijom nabijenim
skiciranim likovima, a ne linostima. Moemo samo aliti to se od njegova djela nije sauvalo
vie, a ni to on sam nije utroio vie energije u vlastitu istinsku vokaciju, umjesto u bizarne
politike projekte. Sudimo li po jeziku, njegov je virtuozan, njegovan, a opet bujan idiom pokazao
svu rasko i potenciju hrvatskoga jezika sredine 16. stoljea, i u tom stoljeu, predstavljenom
najvie poezijom, on je praktiki jedini prozni autor iji izraz doivljavamo kao moderan i posve
razumljiv, bez nezgrapnosti i artificijelnosti koja je pratila kasniju hrvatsku prozu. Suprotstavljanje
visoke retorike i puke burleske daje ivotnost i tenost njegovu izriaju- neto to je hrvatska
proza ponovo poluila tek u drugoj polovici 19. stoljea. Otkriven ponovo u 19. stoljeu, Marin
Dri je najivotniji hrvatski renesansni pisac i temelj hrvatskoga dramskoga repertoara.

Patnje mladog Werthera

O romanu: Goethe je njime postigao zapaen uspjeh. Pisan je u epistolarnoj formi (forma pisma).
Po ovom romanu, nastao je i izraz verterizam, koji oznaava pretjeranu sentimentalnost i
romantinost, emocionalnu prenaglaenost, modu oponaanja Wertherova naina oblaenja i
pogleda na svijet. Likovi u djelu temeljeni su na stvarnim osobama iz Goetheova ivota. Lik
Werthera je nadahnut ivotom njegovog prijatelja, koji je iz ljubavi poinio samoubojstvo. Patnje
mladog Werthera je znaajno djelo "Sturm und Dranga", najznaajniji roman njemakog
romntizma, nastao u samo nekoliko tjedana. Snano se suprotstavlja klasicistikoj poetici;
romantizam istie potpunu slobodu mate, invencije i tematike, naspram klasicizmu,
suprotstavljajui se svim oblicima normiranog stvaralatva. Romantiarsko razdoblje obiljeeno
je izotrenim subjektivizmom i osjeajnou-ljudska emocija uzdignuta je do do punog intenziteta.
Romantini junaci osjeaju potpuni nesklad izmeu sebe, svojih moralnih naela i drutvenih
konvencija s kojima su suoeni. Taj raskol raa osjeaj usamljenosti, promaenosti i
neshvaenosti. To je roman koji izraava osjeaje odnosno takozvanu "svjetsku bol" (na
njemakom weltschmerz), uasnu spoznaju o ispraznosti ljudskog postojanja i nepostojanju prave
iskrenosti i osjeajnosti.

Vei dio romana isprian je kroz pisma koja Werther pie prijatelju Wilhelmu. Wertherova pisma
skupio je tobonji izdava i odlui ih objaviti. Pisma, a time i roman, podijeljena su u dva dijela;
prvi dio obuhvaa razdoblje Wertherova boravka u gradiu W., a drugi njegov odlazak iz gradia
te ponovni povratak. U drugome dijelu romana slijed pisama prekida se pripovjedanjem izdavaa
i Wertherovim intimnim zapisima.

Goetheov epistolarni roman svojom je specifinom formom i ogromnom bujicom osjeaja, koji su
upravo zbog te forme postali intimnom svojinom svakog itatelja, zapanjio i slomio senzibilnu
emotivnost svojih suvremenika. Lik ovjeka ispunjena svjetskim bolom, uasnom spoznajom o
ispraznosti ljudskog postojanja (usp. Stranac) i nedokuivosti prave iskrenosti i osjeajnosti,
ostavljao je ogroman teret u duama Goetheovih suvremenika navodei ih da u svemu, pa ak i u
oajnikom okonanju ivota slijede svoj knjievni uzor. Moda i nije presudno osuditi verterizam
kao dobru ili lou socioloku pojavu koliko je bitno spoznati da je mono djelovanje ovog
sentimentalnog romana utemeljenog na ljubavnom trokutu odraz malodunosti i dezorijentiranosti
Goetheovih suvremenika. Djelo poiva na ljubavnoj fabuli, zaplet je gotovo trivijalan, a negativnih
likova naprosto nema. Traginost glavnog lika proizlazi iz njegove pasivne pobune protiv
ustaljenih drutvenih normi, iji su pobornici i njegov suparnik i njegova nedosegnuta ljubav.
Tenja idealnom, preziranje realnih

ivotnih zakonitosti, zanoenje ljubavlju, ljepotom i umjetnou, to su karakteristike koje su

Werthera uinile uzorom ne samo itateljima nego i stvarateljima svjetskog romantizma.

Radnja:

Roman zapoinje izdavaevim obraanjem itatelju: Sve to sam mogao pronai o povijesti
biejdnog Werthera marljivo sam sakupio, a sada, evo, iznosim pred vas, i znam da ete mi biti
zahvalni.

Werther, mladi koji jo ne zna to eli raditi u ivotu, naputa graanski svijet i dolazi u gradi
W. Kao izgovor za odlazak posluili su mu nerijeeni poslovi oko nasljedstva njegove majke.
Priroda kojom je okruen pogoduje razvoju njegova slikarskog dara. Svojom prostodunou i
srdanou osvaja veinu mjetana. Jednoga dana pozvan je na ladanjski bal na kojem upoznaje
Lottu, kerku upravitelja kneeva vlastelinstva, koja se od smrti svoje majke brine za osmero brae
i sestara. Werther je oaran njezinim prirodnim dranjem, plemenitim osjeajima. Iako mu je
otprije poznato da je Lotta zaruena, on potiskuje zu spoznaju i zaljubljuje se u nju. Tijekom bala
izbija oluja. Gledajui olujnu no, oboje su pomislili na pjesmu Friedricha Gottlieba Klopstocka i
meu njima se u trenu stvorila duboka povezanost. Otada Lotta i Werther provode mnogo vremena
zajedno.

Kada se Albert, Lottin zarunik, vratio s poslovnog puta Wertherovi osjeaji se postupno
mijenjaju. U Albertovoj prisutnosti Werther spoznaje neostvarivost svoje ljubavi. Iako je Albert
simpatian i ugodan ovjek, odnosi izmeu njih dvojice vremenom postaju napeti. Albert strpljivo
prihvaa Wertherove njenosti i bezazlene iskaze ljubavi elei sauvati Lottinu naklonost i
Wertherovo prijateljstvo. Wertherova ljubav svakim danom sve vie raste i samo prijateljstvo s
Lottom nije mu dovoljno.Svoje stanje zaljubljenosti sve vie izjednauje s boleu. Za roemdan
su mu Albert i Lotta poklonili jedno izdanje Homera i crvenu vrpcu s Lottine haljine koju je nosila
kada su se upoznali. Taj postupak dvoje dragih ljudi izazvao je preokret u Wertherovoj dui.
Shvativi da bi njegovi snani osjeaji mogli naruiti sklad izmeu zarunika on odlazi prihvativi
mjesto tajnika u drugom gradu.

Jedno je vrijeme Werther radio kao diplomat, ali poslovna sitniavost nadreenog unitava volju
za slubom koja ga nikada nije ni privlaila. Ne moe se nositi s visokim drutvom ni identificirati
sa ivotom plemstva koje ne pokazuje nimalo razumijevanja za njegovu pjesniku duu. U
meuvremenu stie vijest da su se Lotta i Albert vjenali. Neuspio pokuaj da u poslu nae
zadovoljstvo pojaava potisnute osjeaje prema Lotti. Razoaran naputa slubu i vraa se u gradi
W.

Povratak je uzaludan, uzaludniji od odlaska. Malodunost i zlovolja postali su stalno obiljeje

Wertherove due, sve je nesretniji, a time i sve nepravedniji. Albert mu je postao mrzak i inilo
mu se da Lotta u braku nije sretna koliko to zasluuje. Wertherove mocije postale su suvie oite
i Albert njeno priopuje Lotti da bi trebala smanjit njegove posjete. Lotta je zamolila Werthera
da je nekoliko dana ne posjeuje jer su u jeku pripreme za Boi. Werther, kojeg ve dulje vrijeme
salijeu misli o samoubojstvu, izvrava sada posljednje pripreme. Jedne veeri prije Boia, kada
je Albert bio odsutan, posjeuje Lottu i tom prigodom joj ita svoj prijevod Ossijana. Ponesen
silinom emocija, zagrlio ju je i poljubio. Nakon trenutanog zanosa, Lotta se pribrala, pobjegla i
naredila mu da vie nikada ne dolazi. Ovaj dogaaj uvrstio je njegove namjere. Odlazi rastresen
kui i po slugi alje pismo Albertu traei pitolje jer se priprema za put. Lotta sluti zlo koje se
sprema, ali se ne usudi rei Albertu to

se dogodilo. Iste noi Werther pie oprotajna pisma i ubija se Albertovim pitoljima. Sljedeeg
jutra pronali su ga mrtva u njegovom plavo-utom odijelu koje je nosio kada je upoznao Lottu.
Na pisaem stolu do njega leala je otvorena Lessingova drama Emilija Galotti. Njegova smrt
pobudila je opu alost. Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao; izmeu dviju lipa na kraju
posveenoga groblja.

Opis lika:

U trenutku pojave, Goetheov roman izazvao je burne reakcije. Odmah je stekao veliki broj
poklonika, ali i kuditelja. Poklonici su u djelu i njegovu junaku prepoznali predsatvnika epohe.
Werther je postao simbol neizreenog bola, potajnog nezadovoljstva, prezasienosti ivotom i u
ovjeku toliko nesreenih odnosa prema svijetu, sukoba njegove prirode s graanskim
institucijama. Prema Wertheru i njegovoj ivotnoj filozofiji oblikovan je cijeli ivotni stil i
svjetonazor-verterizam. Kuditelji, graanski orijentirani prosvjetitelji, djelo su ocijenili kao
socijalno neproduktivno. Wertherov in samoubojstva osuen je na religioznom i drutvenom
planu kao smrtni grijeh i kao jedan od najteih prekraja. Werther, sputan zakonima i drutvenim
normama koje su i osudile Goetheovo djelo, utoite pronalazi u okrilju prirode, daleko od
problema s kojima se ne zna i ne eli suoiti. Kao predstavnik graanstva, on ne nalazi mjesto u
svijetu aristokracije. Ljudi s kojima nalazi zajedniki jezik preteito su seljaci i sluge, jednostavni
ljudi nedirnuti spletkama visokog drutva. Iz tog njegovog autsajderstva proizlazi njegova udna
zaljubljenost i privrenost Lotti. Uz Lottu vezuje svoju sretnu i bezbrinu budunost, pritom
zanemaruje realnu injenicu o postojanju njezina zarunika. Werther sve svoje fizike i psihike
snage usredotouje u svoju ljubav, to mu oduzima svaku volju za bilo kakav rad i napredak.
Razgovarajui jednom prigodom s Albertom o samoubojstvu, u njemu se raa zamisao o takvom
nainu okonanja ivota. Albert osuuje in samoubojstva, to u Wertheru jo vie usauje misao
o isprvnosti istog. Nakon Lottine udaje i neuspjeha u poslu uz koji je vezao nade o novom ivotu,
Wertherova senzibilnost uzima maha. Sve se vie sjedinjuje s milju da je smrt jedini izlaz iz
situacije u kojoj se naao i koja ne moe zavriti povoljno po njega. Kao religiozna osoba, Werther
nastoji svoju namjeru opravdati pred Bogom: Ne srdi se to prekidam putovanje na kome bih po
tvojoj volji, morao dulje izdrati. Svijet je posvuda isti: muka i rad, pa naplata i radost; ali to e
mi to? Meni je dobro tamo gdje si ti i hou da pred tvojim licem stradam i uivam, a ti mili oe s
nebesa, zar bi ga ti odgurnuo od sebe

Iako sam sebe pokuava uvjeriti da samoubojstvom ini dobro Albertu i Lotti, tim inom Werther
se zapravo osveuje. Osveuje se ljudima, drutvenom poretku, moralu i licemjerju. Kroz
Werthera i njegov in Goethe kritizira drutvo svoga vremena.
6. Franz Kafka: Preobraaj

O piscu:

Franz Kafka (1883.-1924.), knjievnik njemakog jezinog izraza, inae Praanin idovske
pripadnosti. Roen u Pragu, u doba Austro-Ugarske monarhije, Kafka potjee iz imune idovske
obitelji u kojoj je dominirao radini, no esto tiranski i samovoljni otac. Studirao je pravo i radio
neko vrijeme kao inovnik - no veim je dijelom Kafka proveo ivot materijalno opskrbljen
oevim imutkom (injenica koja se esto zanemaruje, posve u skladu s legendom o Kafki kao rtvi
beutnoga i despotskoga oca grubijana). Umro je od tuberkuloze, prethodno naredivi svomu
prijatelju Maxu Brodu da spali veinu njegovih rukopisa - posljednja volja koju ovaj, nasreu, nije
ispunio. Brod je posthumno izdao velik broj Kafkinih djela, esto uz teko prihvatljive intervencije
u tekstu. Veina je Kafkine ue obitelji (sestre, oeva i majina rodbina) stradala u nacistikom
genocidu idova.

Spisateljski rad Kafkin opus, koji se moe podijeliti u nekoliko vrsta (romani, pripovijetke,
aforizmi, dnevnici i pisma) vee tematsko, svjetonazorsko i, moglo bi se rei, spiritualno jedinstvo.
Batinik vie tradicija (njemakoga romantizma, fantastine struje u knjievnosti, idovskih
heterodoksnih uenja kao i kranske gnoze), potovatelj velikana europske knjievne tradicije
(napose Goethea, Heinea, Flauberta, Gogolja, Dostojevskog), Kafka bijae i suputnikom
njemakoga ekspresionizma. Ipak, Kafkina vizija zbilje i intenzitet kojom ju je iskazao ine ga
autorom kojega se ne moe utrpati u shematske podjele po knjievnim pravcima. Kafkina djela
prikazuju sivu i banalnu svakodnevnicu kao enigmatsku i aloginu zbilju ispunjenu strepnjom, u
kojoj su likovi, pritisnuti osjeajem krivice i zbunjenosti, neprestance izloeni prijetnji birokratskih
sila kojima ne mogu dokuiti izvor ni motiv. To je posebno vidljivo u romanima Proces (1925.),
Zamak (1926.) i Amerika (1927.), kao i u mnotvu kraih i duljih pripovijesti, meu kojima
se istie Preobrazba (1915.). Repetitivni i besmisleni tlaiteljski postupci nerazumljivog i
svemonog birokratskog aparata, mehanike i apsurdne reakcije "junaka" koji nemaju izraeni
osobni identitet, usamljenost i nemogunost komunikacije meu likovima koji se grevito i
bezuspjeno trude da spoznaju mehanizam opresije koji ih mui i proganja bez ikakvog vidljivog
razloga, realnost zbivanja koja je blia dogaajima u snu nego u obinoj stvarnosti, iracionalni
i fantastini element u radnji koji ne moe biti reduciran na psihopatoloke poremeaje - sve je to
uinilo Kafkinu prozu posebno dojmljivom i utjecajnom u razdoblju poslije 2. svjetskoga rata (a i
kasnije), jer se iskustvo ope bespomonosti pojedinca naspram sila kako totalitarno-teroristike
(nacizam, komunizam), tako i liberalno-birokratske (demokratski kapitalizam) drave pokazalo
kao paradigmatsko za modernu ljudsku sudbinu. U prepisci (najpoznatije je legendarno Pismo
ocu, kao i pisma ljubavnici Mileni Jasenskoj) Kafka se pokazuje kao pojedinac muen
nesigurnou, bespomonou i legijom psihoanalitikih kompleksa, dok aforistiki zapisi i kratki
nacrti za dulje tekstove, skupljeni u knjigama kao Plava biljenica otkrivaju slabije poznatoga
Kafku - modernog potomka starih gnostika, opsjednutoga pojmom nerazorivoga spiritualnog
elementa u ovjeku. Napustivi tradicionalnu religioznost, Kafka je, raspet izmeu rvnja apsurda
i tihe izvjesnosti u opstojnost nerazorivog, ostao jednim od sredinjih spiritualnih pisaca 20.
stoljea.

Kafkin ekspresionizam
Kafkin opus sadri elemente ekspresionizma: osjeaj straha i osamljenosti, preotest protiv
drutvenog mehanizma koji ugroava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba
groteske.

Kafkin nadrealizam

Kafkin opus ima i elemente nadrealizma:Halucinantne vizije.

Kafkina egzistencijalna osamljenost

Kafkino djelo ima obiljeja aktualne drutvene kritike (protest protiv austrougarske birokracije),
ali prije svega odraava vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemo da nae
mjesto u drutvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i komarske vizije kojima
je bio podloan. U doba traganja za novim formama izraza, Kafka iznenauje kristalno jasnim
stilom i jednostavnim realizmom kojim opisuje graansku stvarnost, u koju, poput Poea, smjeta
fantastine dogaaje svojih junaka. Neshvaen za ivota, smatra se danas jednim od najznaajnijih
modernih pisaca 20. stoljea, a kafkijanstvo je postalo opi pojam za stanje duha kakvo nalazimo
u njegovom svijetu.

Djela * Preobrazba (Die Verwandlung; 1915.) * Umjetnik u gladovanju (Ein Hungerknstler;

1922.) * Proces (Der Proze; 1925.) * Zamak (Das Schlo; 1926.) * Amerika (1927.)

Preobraaj

Kafka je u Preobraaju ukinuo zakonitost i kazualnost prirodnih zbivanja i prema vlastitim

rijeima-najvea besmislica uinila mi se u svom besmislenom ivotu vjetrjatnijom od smislenosti-
dokinuo je tradicionalni, realistiki nain slikanja svijeta pribliivi se fantastinom svijetu sna i
bajke.

Ova dua pripovijest, napisana u ranijoj fazi njegova stvaranja (1912.) sadri, uz umjetniku
doraenost (jedno od malobrojnih djela objavljenih za ivota) i sve osnovne elemente kasnijih
Kafkinih ostvarenja i na tematskom (osjeaj osamljenosti, bespomonosti i straha) tako i na
izraajnom planu ( groteskna halucinantna stanja prikazana realistiki vjernim i jezino jasnim
iskazom).

Osamljenost glavnog junaka Gregora Samse bila je naznaena ve u prvoj reenici slavenskim
korijenom njegova prezimena (Sam-sa) i injenicom da se u snu pretvorio u golema kukca i tom
grotesknom preobrazbom fiziki izdvojio od svoje okoline i ljudske zajednice. Ta e osamljenost
postupno rasti u tijeku radnje, kada Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo surovo
drutvo otpustivi ga s posla, ve da ga u novom obliku ne prihvaa ni njegova obitelj, za koju se
cijeli ivot rtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz dana u dan teim bremenom,
iako to nitko ne eli otvoreno priznati. Pripovijest zavrava prikazom olakanja koje su svi lanovi
obitelji osjetili kada je Samsa

jedne noi neopaeno uginuo i kada je njegovo truplo, baeno u smee, bilo izneseno iz kue, te
njihovom odlukom da taj dan iskoriste za odmor i etnju.
Neobinost zbivanja u ovoj pripovjetki kritika razliito tumai. Zapadnoeuropska kritika
preobrazbu tumai kao alegoriju, parabolu, metforu psihikoga zbivanja. Sjevernoamerika
inzistira na injenici da Kafka prikazuje neobjanjivu pretvorbu ovjeka u gamad i da to zbivanje,
koliko se god inilo neobinim, valja tumaiti kao neto najobinije.

Kafka nikada nije tumaio svoje tekstove. Osnova njegova doivljaja svijeta jest slika ije
prevoenje samo unitava njenu sugestivnost. Kako Preobraaj oito tematizira odnose unutar
obitelji, mogli bismo uvjetno rei da je tema pripovjetke sukob pojedinca i obitelji. Mnoga su
Kafkina djela izrasla iz njegova osobnog obiteljskog iskustva. Iz njegovih dnevnika moemo
mnogo toga saznati o njegovoj usamljenosti i izolaciji u vlastitoj obitelji te o sloenim odnosima
s ocem, ija se mona sjena nadnosila nad cijeli njegov ivot. Usprkos snanom pritisku obitelji,
kojem se manje-vie bezuspjeno opirao cijeli ivot, Kafka je, sukladno svojj prirodi, krivicu za
nedostatak topline i razumijevanja u tim odnosima rado svaljivao na sebe. Promatrajui
pripovjetku u kontekstu Kafkinih osobnih iskustava postaje nam razumljiva snaga osude koja iz
nje zrai. Osude obitelji kao represivnog mehanizma, nemilosrdne spram onih koji su stjecajem
okolnosti u njezinu krugu ostali stranci.

Radnja

Kad se Gregor Samsa jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, nae se u svom krevetu
preobraen u golemog kukca. Ovom epohalnom reenicom Kafka, in medias res, zapoinje svoju
pripovijetku. Gregor Samsa, marljivi, ali pasivni, trgovaki putnik se nakon nemirne noi budi u
svojoj malenoj sobi i uspostavlja kako je postao kukac. Iako se pretvorio u ivotinju, Samsa nije
isprva previe zabrinut te biva okupiran injenicom da je prespavao budilicu te da je time zakasnio
na prvi vlak. Odlui otii sljedeim prvim vlakom, no ubrzo ustanovi kako ustajanje nije ba toliko
lagano kao to je i zamislio. Svoje trenutno stanje racionalizira umorom i razmilja o tome kako
e ono ubrzo prestati. Njegova obitelj provjerava to mu je, a ubrzo dolazi i prokurist kako bi
provjerio to je s Gregorom. Iako formalno uljudan, prokurist nema prevelikog suosjeanja prema
Gregoru i zahtijeva njegov izlazak, neovisno o njegovom moguem stanju (on odbija uvjeravanja
Gregorove obitelji kako se tu radi o bolesti i zahtijeva razgovor s njim). Gregor im govori da dolazi,
ali njegov glas (kako je ohar) postaje glasan i neartikuliran, tako da ovi zapravo i ne razumiju o
emu Gregor govori. On se, u meuvremenu, svim silama pokuava ustati iz kreveta i dogegati do
zakljuanih vrata, no to mu uspije tek uz glasan prasak prilikom pada na pod (prokurist to
interpretira kao alu i provokaciju od strane Gregora, koji neto izvodi po sobi). Uskoro se, uz
veliki napor, dovue do vrata i polagano ih otvori. Dok ih je pokuao skroz otvoriti, ona su se ve
pomakla, tako da je Gregor ve bio vidljiv. Prva osoba koja je uoila Gregora, odnosno divovskog
ohara, bio je upravo prokurist, koji je uz glasno 'O!' poeo uzmicati kada je vidio Gregora. Ubrzo
su jednak ok doivjeli i lanovi obitelji. Gregor, potpuno nesvjestan oka kojeg uzrokuje,
pokuava prokuristu objasniti situaciju i poinjemu se pribliavati, na to ovaj sve bre odmie
dok na kraju ne izjuri iz stana obitelji Samsa. Kada njegov otac doe k svijesti, furiozno potjera
Gregora u sobu i zakljua vrata.

Ostatak radnje, prikazan primarno iz Gregorove perspektive, odvija se poprilino statino, iako
prolazi dosta vremena. Gregor je ostao bez posla, a obitelj nema apsolutno nikakvih
prihoda, osim uteevine i ve primljenih Gregorovih plaa, to ipak nije dugorono dostatno. Dok
obitelj raspravlja o planovima, Gregor polagano i postepeno trune u svojoj sobi, dobivi, dodue,
mogunost promatranja i sluanja. Gregor postaje izoliran, a njegova bestijalizacija napreduje pa
tako odbija svoje najdrae jelo i uzima samo smrdljive ostatke, izgubi mogunost komunikacije, a
njegovo se kretanje poinje svoditi na etanje po zidovima i stropu. Upravo mu je taj novi hobi
kod sestre Grete, koja se jedina brinula za njega i koja je jedina imala pristup njegovoj sobi, rodio
ideju da bi se njegova soba mogla isprazniti kako bi Gregor imao vie prostora za svoj novi hobi.
Iako isprva sretan zbog nove prilike, Gregor je ubrzo shvatio, tonije, u njemu se ponovo rodio
ljudski instinkt te je, svojim pukim pojavljivanjem i pokrivanjem fotografije koja se nalazila u
sobi, dao obitelji do znanja kako ne smiju pomicati namjetaj iz sobe. Ovo je bio prvi od dva
dogaaja kada se u Gregoru probudio ljudski instinkt koji ga je vraao u stvarni svijet i borio se
protiv ivotinje u koju se pretvarao. Soba mu je ostala kakva je.

Jasno, obitelj Samsa ubrzo je ostala bez novca kojega je imala tako da su se svi pozapoljavali.
Majka kao tkalja, otac kao portir, a sestrin posao bio je toliko naporan da je poela zapostavljati
Gregora. Ujedno, u jednu su sobu (budui da su otpustili Annu i unajmili jednu staru slukinju,
koja se jedina nije bojala Gregora, ve se ponaala normalno u njegovoj prisutnosti) primili
podstanare, trojicu bradatih mukaraca (inae arhetip u Kafkinom djelu). Kako su svi bili
zaokupljeni svojim poslom, Gregor je postao sve manje bitan, a u njegovu su sobu odlagani
nepotrebni predmeti i razrnorazno smee iz kue, tako da je njegova soba, zajedno s njim postala
svojevrsno smetlite, a on gotovo nepostojan, kao stari komad namjetaja kojega se ele, ali ne
mogu rijeiti. Takoer, Gregor je upao u stanje u kojem je postao svjestan licemjerja svoje vlastite
obitelji koja je cijelo vrijeme ovisila o njemu, alei se kako ne moe raditi, ali je pokazala kako
bez velike muke mogu i samo zaraivati, ali ono to je zanimljivo je da Gregor krivi sebe za to, on
ne optuuje svoju obitelj ve, kao to je njegov vjeni problem s autoritetom, krivnju prebacuje na
sebe i njima ne zamjera. U jednom trenutku, kada je njegova sestra odluila svirati violinu pred
podstanarima, u Gregoru se ponovo probudila ljudskost i on je njezino prosjeno sviranje uje kao
genijalnost i virtuozitet sviranja na violini. Teko se gibajui, on odlui vidjeti sestru kako svira
(on si jo uvijek predbacuje to sestru nije uspio poslati na Konzervatorij, iako mu je to bio plan)
i upadne u prostoriju na iznenaenje svih prisutnih. Iako ga bradata gospoda gledaju sa
zanimanjem, obitelj se zaprepasti i prvo potjera bradatu gospodu (koji otkau najam) u njihove
sobe. Nakon toga, otac se vrati, napuni depove jabukama i pone gaati Gregora njima. Iako mu
naelno ne nanose previe tete, jedna od njih zabije mu se u lea i tu ostane. Nakon toga, Gregor
se povlai u svoju sobu.

U toj je sobi, gotovo nepokretan ostao do samoga kraja. Jabuka se ognojila i stvorila opasnu upalu
koja je paralizirala Gregora, koji je pak ostao leati na sredini sobe. Postavi tako, doslovno,
nepotreban objekt, on se pomirio sa svime i tako, nakon vlastite odluke, umro tijekom noi.
Njegovo tijelo otkrila je stara sluavka koja je i ustvrdila da je umro. Njegova obitelj tada
doivljava nekakvo smirenje, odlui zapoeti novi ivot i planira ljepu i bolju budunost, a "to im
potvrdi nove snove i dobre namjere." Gregor Samsa umro je tako sam i zapostavljen, taj ovjek
pretvoren u ohara umro je kao ivotinja koja je fiziki bio, ali je gora smrt bila ona njegove
ljudskosti, koja je tijekom cijele pripovijetke uila u njemu, borei se za povratak, ali ju je
ogranienost okoline, koja nije mogla vidjeti dalje od runog ohara, ubila puno prije nego je
Samsa fiziki umro.
Odnosi meu likovima

OTAC: Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom. Takav
odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tue i ne puta ga da uope izae
iz kue, ne puta ga ak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gaao jabukama i jednom ga je
pogodio u lea, a poslije umire zbog toga.

MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne eli vidjeti. Ipak se na kraju
dovoljno sabrala da bi ila k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da uje
njihov glas da bi se razveselio.

GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Gregora, ona se brine za njega, hrani ga i
pomae mu kad god moe. Gregor je isto volio nju i stoga mu je bilo ao to joj nije rekao o
namjerama da ju upie u konzervatoriji, budui da je tako lijepo svirala. No i ona ga poinje
zanemarivati, die ruke od njega.

Tematika

Kafka u ovom djelu prikazuje otuenost Gregora. On je ovjek, ali sasvim je drukiji, razliit i
stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoe ga se rijeiti tako da bi ih to manje osramotio.
Jedino se sestra brine za njega. Unato svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga,
cijeli njegov svijet mala je soba iz koje ne smije izai. Jako se bojao oca koji ga je mrzio i htio je
uiniti bilo ta da bi ga se rijeio. To se i dogodilo, on je bio krivac za njegovu smrt kad ga je
pogodio jabukom u lea. Mama ga je takoer voljela, ali upravo zbog toga ga njie eljela vidjeti
jer nije mogla podnijeti sve to.

7. Miroslav Krlea: Glembajevi

Miroslav Krlea (Zagreb, 7. srpnja 1893. Zagreb, 29. prosinca 1981.), knjievnik i enciklopedist,
po mnogima najvei hrvatski pisac 20. stoljea

ivotopis

Roen u Zagrebu u graanskoj obitelji nie-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u

dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"), Krlea pohaa vojnu kadetsku kolu u Peuhu, te
neposredno uoi 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske
integralistike ideologije bjei u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u petanskoj
Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u
srpskoj vojsci. Osumnjien je kao pijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraa se u Austro-
Ugarsku i u Zemunu biva uhien na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je
kao domobran i poslan na bojinicu u istonoj Europi (Galicija) gdje doivljuje Brusilovljevu
ofanzivu. Na bojitu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama
zbog slaboga zdravstvenoga stanja, a i objavljuje prve knjievne i novinske tekstove. Po stvaranju
Kraljevine SHS Krlea se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angaira u
komunistikom pokretu novonastale drave i razvija snanu spisateljsku djelatnost: u to je doba,
gotovo do Radieva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih
hrvatskih pisaca (imi, Ujevi, Cesarec, Majer, Cesari, Donadini, Andri..). Ve je potkraj
dvadesetih godina prolog stoljea dominantan lik u knjievnom ivotu jugoslavenske drave, a
neka od najsnanijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza,
polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jaanja desnih i lijevih
totalitarizama.

Pribliavanjem II. svjetskoga rata Krleina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom
povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju
zreloga staljinizma, a jo vie istkama u kojima je Staljin iskorijenio veinu stare boljevike
garde, a i sve Krleine prijatelje koji su zavrili kao prognanici u komunistikoj obeanoj zemlji.
Zgaen nad svim opcijama koje su bile na politiko-ideolokom meniju od liberalno-imperijalnih
demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih
geopolitikih manipulatora u Versaillesu, preko nacistikog i faistikog totalitarizma kojeg je
dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunistike diktature (poetni entuzijazam o
planiranom drutvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnou
realsocijalizma), Krlea je 2. svjetski rat doekao praktiki usamljen i posvaen s prijanjim
sudruzima iz komunistike partije, ipak su ga eljeli za potpredsjednika AVNOJ-e. Nakon
proglaenja NDH Krlea se naao u Zagrebu. Luigi Salvini, tadanji kulturni atae talijanskog
veleposlanstva u Zagrebu mu je bio ponudio propusnicu za Italiju, no on to odbija kao to odbija i
odlazak u partizane jer mu je svejedeno, kao to je Krlea govorio, hoe li ga Dido (Eugen Dido
Kvaternik) ili ido (Milovan ilas) ubiti. Ubrzo se pokazalo da mu od vlasti NDH nije prijetila
nikakva opasnost bez obzira to je Krlea u cijelom predratnom periodu nastupao s izrazito
ljeviarskih pozicija. Vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krlei razne funkcije, no
on ih je sve bio odbio. Poglavnik Ante Paveli mu je 23. rujna 1943. godine ponudio mjesto
intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske knjievnosti na Sveuilitu u
Zagrebu te upraviteljstvo u Sveuilinoj knjinici. Krlea odbija suradnju kad ga izriito na to
poziva Mile Starevi, ministar nastave i bogotovlja. Mile Budak koji se nekoliko puta naao
osobno s Krleom i tijekom cijelog rata imao prema njemu vie nego zatitniki stav ponudio mu
je ureivanje asopisa Hrvatska da ga ureuje u neutralnom duhu u neutralnoj vicarskoj. Krlea
je i ti bio odbio. Krlea se sklonio nekoliko puta za vrijeme rata kod lijenika ure Vraneiakoji
je muki ubijen u istkama novog komunistikog reima i kojega ni Krlea nije uspio spasiti.
Titovom posredniku i kiparu Antunu Augustiniu Krlea je poruio da ostaje na partijskoj liniji
a prijeratno prijateljstvo s Titom poslije rata doslovno mu je spasilo ivot. Krlea je pisao i za
vrijeme rata i svoje je dnevnike zapise koncipirao za dramu Aretej.

Neko vrijeme na ledu u doba poraa, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i
Kominforma, poslijeratne inaice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokree 1950.
Jugoslavenski leksikografski zavod, dananji Leksikografski zavod Miroslav Krlea, praktiki
jedinu "jugoslavensku" instituciju sa sreditem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao
poticatelj umjetnike slobode i oslobaanja od stega socrealizma. 1961. je bio meu
utemeljiteljima asopisa Razreda za knjievnost HAZU Foruma. Godine 1967. potpisuje
"Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika" (vidi Hrvatski jezik), to je dovelo
do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunistike hajke na "nacionalizam"
izraen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljea simpatizirao je zahtjeve
proljeara, no povukao se kad je postalo oito da je Tito odluio slomiti hrvatski nacionalni pokret
(jedina Krleina uspjena intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tumanu). Do kraja ivota
djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi naruenoga zdravlja i poluparaliziran.
To je razdoblje Krleina ivota iscrpno prikazano u nekonvencionalnim viesveanim
monografijama njegova Eckermanna, Enesa engia.

Djelo

Krlea je ostvario golem opus (po razliitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaaju izmeu
50 i 80 svezaka) koji pokriva kako sredinje knjievnoumjetnike anrove, tako i atipine ili
marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ....). Rani
utjecaji obuhvaaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima
su se kasnije pridruili prozni i pjesniki uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako
je esto iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozniavim dijalozima Krleinih
romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su
dominirali njemakim govornim podrujem prva dva desetljea 20. stoljea.

Iako je pokrenuto ak nekoliko edicija, jo ne postoji niti jedna koja bi obuhvaala cijeli Krlein
opus. Dodatno takav eventualni pokuaj oteava i injenica da je sam autor neprekidno
intervenirao u svoja ve objavljena djela. Poezija [uredi]

Krlein je pjesniki opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim ivotnim
poljima, preostaje mu jo bavljenje poezijom i politikom". Istina, poeo je glagoljivim,
whitmanovskim i verhaerenovskim panteistiko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917., "Tri
simfonije", 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatine
ivotne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobaajuim, ritmovima kozmosa. No,
rezulatat je bio daleko od oekivanoga (kao to su ustanovili i drugi

vitalistiki panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnotvo
bizarnih asocijacija i epava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurovia na
ironian komentar o jednom Krleinom stihu u kojem ovaj, u karakteristino groteskno-
hiperbolinoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: "Ne sumnjamo da e g. Krlea uspeti
u svojim namerama!" Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u etvorim zbirkama
1918., 1918., te u lirskim djelima poetka 30.-ih. Za te se ostvaraje moe konstatirati da pokazuju
utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionistike poetike. Dominantni senzibilitet je
paradoksalna mjeavina otupjele otuenosti i suuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim
slikama drutvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtloe vie disparatnih mislenih i
osjeajnih uzlova u uvirno sredite pjesnike slike. Opi je dojam toga dijela Krleina pjesnikog
djela zrelost u kojoj je hipernadraeni senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga
profeta iz rane faze pretoen u snani i dojmljivi lirski korpus modernistikog uklona korpus u
kojemu su asimilirani i integrirani utjecaji raznih "izama" poglavito francuske i njemake
provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,..).

No, nedvojbeno najvei Krlein poetski ostvaraj vizionarni je pjesniki kompendij "Balade Petrice
Kerempuha", 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijae Belostenev
monumentalni "Gazofilacij", kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavtini, ukljuujui
Vramca, Pergoia, Habdelia i Brezovakog. Krlea je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik
kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savreni hibridni instrument temeljno kajkavskoga
idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madarski, njemaki, hrvatski
tokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne moe okarakterizirati ni kao
spjev, ni pjesnika drama, ni bilo na koji konvencionalan nain. U tom djelu dominira, najveim
brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga "proroka" Petrice Kerempuha, u autorovoj
svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaenoga pukoga hrvatstva; tematika je raznovrsna,
no prevladavaju slike krvi, muenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje,
odnaroenja.., dok je summa djela "Planetarijom", odulja pjesma u kojoj su saeti svi glavni
hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starevia i Supila, od
Kriania i Gundulia do Strossmayera. Pri pozornijem itanju vidljiva je izonost suvremenijih
pojava (npr. Radia), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prolost. No, to je moda objanjivo
i time to "Balade" nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom
ograniile (to je i logino, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proivljen i emocijama
prezasien prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu.
Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teko pretakane u strane jezike, "Balade" su istodobno
korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija traginoga ljudskoga kozmosa,
inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovtinama kraljeva i velmoa, nego u viestoljetnome iskustvu
gaenoga hrvatskoga pukog kolektiva.

Drame

Miroslav Krlea je izuzetnu tvoraku energiju posvetio dramskomu anru injenica koja ne
zauuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito
skandinavskom), kao i angaman (drutveni ivot, brak, poznanstva) u kazalinome miljeu koji ga
je neprestance privlaio.

Iako postoje razliite periodizacije Krleina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi
("Kraljevo", 1918, "Kristofor Kolumbo", 1918, "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava
prometejsko-titanski svjetonazor izraen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske
sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis na tragu prvih ekspresionista, njemakih, ak im i
prethodi. "Kraljevo" je moda prva ekspresionistika drama u Europi. U tim je dramama dakle pod
jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazalinih strujanja (poigravanje sa zvucima,
rasvjetom, jurnjava i tunjava po pozornici, retorika likova koja je vie nalik na deklamatorske
politike proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne linosti
iz renesansnoga miljea, jasno izraavaju pievu vjeru u budunost koju je pobudila komunistika
revolucija u Rusiji (uostalom, prilino estom pojavom u Europi neposredno poslije 1. svjetskoga
rata bijae kombinacija kazalinoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije).

U drugom dijelu stvaralatva Krlea pie radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima
se koriste neki ekspresionistiki postupci, no u funkciji realistikoga prikaza socijalnih i
nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove drave ("Galicija", 1922.,
"Golgota", 1922., "Vujak", 1923.).

Trei dio pieva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se
vratio skandinavskim naturalistiko-simbolistikim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada
i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz stalea visokoga graanstva,
Krlea je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uloio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928.,
"Gospoda Glembajevi", 1928., "Leda", 1932.), stvorio pomalo neobian korpus. Posve sigurno
snani ostvaraj psiholokoga naturalizma, piev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u
doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se protee od Pirandella preko Brechta do
poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krlea je ignorirao kazalino inovatorstvo i vratio se
predehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s pievim
pribliavanjem graanskim slojevima, kojima je lake bilo apsorbirati konvencionalniju
dramaturku poetiku. Ili, jasnije, Krlea se, vjerojatno zbog pritiska okoline, nakon mladenakog
uzleta vratio u provincijske razmjere. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krleina stvaralatva u
kojem on, nakon dojmljivog poetnog uzleta, tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima
svoga vremena (to se nikako ne bi moglo rei za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku
publicistiku). Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej",
1959. i "Saloma", 1963., dramske fantazije izvan realistikoga miljea (mijeaju se prostorni i
vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest pokuavajui
u ponavljanju obrazaca ljudskog ponaanja kroz povijest otkriti smisao ljudskog ivota. Iako
zahtjevni za izvoenje "Aretej" je u reiji Georgija Para jedna od najznaajnijih predstava
Dubrovakih ljetnih igara.

Novele i pripovijesti Krlein novelistiki korpus ostaje, uz Marinkoviev i Andriev, dominantnim

u hrvatskoj knjievnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelistikim
ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa.

Piev se novelistiki opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi ini jedna od ponajboljih
proturatnih proza, zbirka pripovijesti "Hrvatski bog Mars", kompletirana 1947. (iako je veina
izala jo u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih

domobrana poslanih na klaonicu istonoga bojita (Galicija), a stil je karakteristian Krlein spoj
impresionizma i ekspresionizma, poviene retorike i melankolinih meditacija. Dominiraju
naturalistiki opisi vojnikoga ivota i smrti, a sve je uronjeno u ozraje implicitnoga komentara
koji bismo mogli oznaiti gnjevnim i nepomirljivim. Ve je tu vidljiva Krleina lijeva orijentacija
i nada da e komunistika revolucija jednom zasvagda rijeiti probleme tlaenja i imperijalnih
osvajanja to je jedna od glavnih razlunica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili
amerikih autora, koju karakteriziraju beznae i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i
da je u "Hrvatskom bogu Marsu" sauvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ulo u uporabu
s ostvarenjem suverene hrvatske drave.

Drugi ciklus tvore tzv. novele malograanskoga kruga, meu kojima se istiu "In extremis",
"Veliki metar sviju hulja" i "Smrt bludnice Marije". Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran
1948., a napisan je veim dijelom takoer u 1920-im. Sreditene su najee oko sukoba
neurotinoga hrvatskoga intelektualca, idealistiko-prevratnike ideologije, i malograanske
buroaske okoline (tako se moe rei da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema
kasnijih romana). Trei dio Krleinoga novelistikoga opusa obuhvaa 11 novela, i tematizira
glembajevtinu ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buroazije. Srodne
sa slinim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljea (no, stilski modernistiki
usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a
suvremenomu su itatelju jamano najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krleina novelistikoga
opusa.
Romani Krleini su romani pisani bujnim, "baroknim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama
i sloenicama, bogati esejistikim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualistikoga
romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakteristinog za
Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliu s kontemplativnim
pasaima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira
egzistencijalistika vizija ljudske sudbine, izreena povienom retorikom, esto prenepregnutim i
isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mijeaju glasovi
likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistiki romani ideja, Krleina su djela bliska
romanesknoj struji modernizma prevladavajuoj u knjievnosti njemakoga jezika (Thomas
Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatinou radnje i silovitim vrtlogom politikih
zbivanja koji ne doputa detairano intelektualiziranje, po emu je Krlea sliniji Arthuru
Koestleru ili Malrauxu.

Uz poneto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vraji otok", za Krleinu
romanesknu umjetnost reprezentativna su etiri djela: "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu
pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave". Povratak Filipa Latinovicza roman je o umjetniku, esto
dovoen u vezu s proustovskim ciklusom (Krlea je Prousta izuzetno cijenio), no blii je istini sud
da je posrijedi protoegzstencijalistiko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu:
dominiraju otuenje i munina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideoloko-politiki
dijalozi voeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraeno u gongoristiki iskrivljenim
reenicama koje nerijetko kre pravila konvencionalne sintakse. To je jo vidljivije u satiriko-
politikim romanima. "Na rubu pameti" jo je dinaminiji spoj dramske radnje izraene u
groteskno hipertrofiranim scenama i dijalokim dvobojima, lirsko-metafizikim solilokvijima i
naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga suca sve te kafkijanske more kojoj je tema
najotpornija ljudska osobina: glupost.

Sljedei je u nizu velikih romana nastalih uoi 2. svjetskoga rata (iako mu je posljednja knjiga
dovrena poslije rata) Banket u Blitvi, smjeten u imaginarnoj baltikoj dravi i usredotoen na
temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo
izuzetan politiki roman, nego i sadri bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u
tkanju ljudskoga ivota i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga
kazalita, jo jedan dug piev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi. etvrti,
najopseniji od istaknutih Krleinih romana, "Zastave", istodobno je i najhrvatskiji i najtei za
prevoenje, te najtee uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim itateljem. Taj
hrvatski "Rat i mir" ili "summa krleiana" (kako su ga kritiari nazvali), panorama je hrvatskoga
drutva uoi i poslije 1. svjetskoga rata, te daje konanu autorovu presudu o zanosima i zabludama
mladosti: ponajvie o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i
odrivosti Jugoslavije, a sadri i Krleinu filozofiju povijesti.

Dok prethodni romani ne zahtijevaju od itatelja uranjanje u ideoloko-povijesni okvir iz kojega

je nastala jugoslavenska drava, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne
modernistike strukture, "Zastave" su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac vie uope ne
haje za anrovske konvencije ni za efekte privlanosti itateljstvu. Taj posljednji veliki roman je
Krlein obraun, ali sa samim sobom. Kao bujica tee radnja koja poinje arhetipskim sukobom
oca i sina Emerikih, i koja u svom toku guta konvencije, anrove i stilove - sve s ciljem to
plastinijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva
dva desetljea 20. stoljea.

Krleu su esto (naravno, dok je imao status dravnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali to se
nije javno distancirao od komunistikoga totalitarizma i to se stalno vraa na "austro-ugarske
teme". Ta je ocjena nepravedna i povrna. Autor se obraunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u
politikim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu vanija Jugoslavija (kao
ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prolost vie nego dostatno potvrdila. U "Zastavama"
je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba
SFRJ samo znak pieva statusa nedodirljive veliine, a i, valja rei, mjeavine plitkosti i
nezainteresiranosti ondanje politike i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu
subverzivnu snagu "Zastava". Nabijene politikom povijeu, nezaboravnim likovima i
situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine,
"Zastave" su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promiljanje usuda naroda koji
su tvorili tu zajednicu.

Eseji

Krlein esejistiki opus golem je (obuhvaa moda izmeu 30% i 50% njegova djela), izuzetno
raznovrstan i bogat, te sredinji po znaaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske
tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su
snano utjecali na Krleu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko
izbrisao granice meu anrovima: tako se misaono-esejistiki pasai pojavljuju u romanima i
novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno irokih interesa, Krlea je u svom
esejistikom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, knjievnost, likovnu umjetnost, drutvene
pojave i velike linosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga podruja
humanistike i drutvenih znanosti. Neka

izdanja pievih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krleinih zabiljeaka o leksikografskim
pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izaao pod nazivom "Marginalia
lexicographica", te niz opservacija o svemu i svaemu, tiskanom kao viesvezana "Panorama
pogleda, pojava i pojmova". Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige ("Evropa danas", 1935,
"Deset krvavih godina", 1937, "Eppur si muove", 1938, "Knjiga studija i putopisa", 1939, te
polemiki "Dijalektiki antibarbarus" i "Moj obraun s njima", 1939, 1940), a nemali dio ostalih
tekstova izaao je u izdanjima naslovljenima samo kao "Eseji".

U tako bogatu, upravo golemu opusu, razvidne su sljedee znaajke: stil je karakteristian Krlein,
bujan i gongoristiki, esto pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama;
enciklopedijska inteligencija pieva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u
asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada mijeanom anru jer se u njima pojavljuju dramski i
poetski fragmenti. U tekstovima posveenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim
linostima (Chopin, Petar Dobrovi, Proust, Erazmo Roterdamski, Paracelsus,..), Krlea je dao
sjajne portrete osobnosti smjetene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su
prezasieni estetskim senzibilitetom, ak i kad se pie o relativno prozainim pojavama. Autorovi
eseji o politici i povijesti su problematiniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o linostima
Supila i Radia maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga vorita nacionalne prolosti i
problematike bolje nego struna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima
(afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angairanoj
umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krleinom
fiksacijom na lenjinizam i komunistiku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksistiku
ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa moe rei da je
uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smijean kao primjer politike kratkovidnosti,
pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krlea napadao domatizam komunistike partije u
umjetnikim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunistikoga
svjetonazora.

Krleini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga anra u svjetskoj knjievnosti. Najbolji su u onim
dijelovima u kojima autor daje oduka svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad
kvazidramske, nekad pak impresionistike studije iz podruja hrvatske nacionalne problematike,
umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitikih
pretenzija u kojima autor pokuava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafiziki
sustavi). Iako veoma naitan i informiran, Krlea je bio poglavito umjetniki, a ne filozofsko-
analitiki intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa.
Glede pieve politike esejistike posveene svjetskoj politici, jo je vidljivija dihotomija izmeu
sjajnih uvida u politike makinacije meuraa i apologetike komunistike ideologije. Krlein
esejistiki opus sadri istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetnikim, kulturolokim i
nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajvie o politiko-
ideolokoj i religijsko-metafizikoj problematici.

Dnevnici, zapisi i memoarska proza

Krleini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga anra. Hrvatski
je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za knjievnost pomalo marginaliziranom i slabije
vrjednovanom anru: Krlea je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u
pet knjiga. Godine 1988. tiskani su "Zapisi s Tria", dnevniko-memoarski zapisi u nekoliko
knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput "Djetinjstva 1902.-1903." (u kojem
Krlea opisuje proces odrastanja i dozrijevanja tekst je tiskan 1952.).

Posebna, i vjerojatno najbolja Krleina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske
misaone i ispovjedne knjievnosti su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih
autorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potjee iz razdoblja 1. svjetskoga rata, no pisac ga
je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krleina memoarska
esejistika i dnevniki zapisi su sklop pievih zapaanja o svakodnevnosti ivljenja, asocijacija i
reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmiljanja o filozofskim, etikim, politikim,
umjetnikim, knjievnim i inim problemima, zabiljeke snova, promiljanje prolosti i djetinjstva,
razraivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatielju. Po kakvoi
ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne knjievnosti te vrste.

Citati

* Sauvaj me Boe srpskog junatva i hrvatske kulture.

* Ljudi se meusobno varaju, lau jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno
pretvorljivim udvaranjem, a to im esto potenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni
drugima kau golu istinu.

* S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.

Djela

Poezija i proza

* Pjesme I i II, (1918.)

* Pjesme III, (1919.)

* Hrvatski bog Mars (1922.; potpuna i konana varijanta 1933.)

* Pjesme u tmini (1937.)

* Novele (1924.)

* Hiljadu i jedna smrt (1932.) * Povratak Filipa Latinovicza (1932.)

* Novele (1937.)

* Balade Petrice Kerempuha (1936.)

* Na rubu pameti (1938.) * Banket u Blitvi (1938.), (1939.), (1962.) * Zastave (1969.)

Drame

* Kraljevo (1915.)

* Kristofor Kolumbo (1917.)

* Michelangelo Buonarroti (1918.)

* U logoru (1920.)

* "Adam i Eva" (1922.)

* "Galicija" (1922.)

* "Golgota" (1922.)

* Vujak (1924.) * "Gospoda Glembajevi" (1929.)

* "U agoniji", (1928.)

* Leda, (1930.)

* Aretej, (1959.)

* "Deset krvavih godina", (1937.)

Gospoda Glembajevi

Ciklus drama o Glembajevima

Ciklus drama o Glembajevima ( Gospoda Glembajevi, 1928., U agoniji, 1928., Leda, 1931.)
zajedno s proznim fragmentima novelistikog oblika o nekim junacima te dramske trilogije
najsnanije su Krleino dramsko ostvarenje.

U tom dramskom kompleksu Krlea slika rodoslovlje patricijske donjogradske zagrebake obitelji,
posebice njene posljednje izdanke, od najave propasti tik prije Prvog svjetskog rata do konanog
sloma potkraj dvadesetih godina, opisujui je u njezinu usponu i padu, vrsto fiksiranu u
drutveno-moralnom i povjesnom kontekstu. Tematski je to kritikoanalitika sinteza Krleina
obrauna s plemiko-graanskim degeneriranim i patolokim elementom nae sredine, kojeg je
okarakterizirao kao neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija koje se probijaju iz
blata, zloina, nepismenosti, dima i lai do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, gospodskog
ivota..

Glembajevi u dramskom smislu usporeeni s prvim Krleinim dramama znae zaokret od vanjske,
simbolike drame prema produbljivanju psiholokih sukoba. Ma koliko izgledalo da se sukob
dogaa na drutvenom planu u meusobnim odnosima pojedinih protagonista, temeljni se dramski
konflikt stvarno zbiva u svakom liku posebno, to nepobitno govori da Glembajevi nisu primarno
drutvena, nego psiholoka drama.

Radnja:

Radnja se zbiva u Zagrebu, u kui Ignjata Glembaja u noi nakon proslave jubileja banke Glembay
Ltd. 1913. godine.

Likovi

* Naci (Ignjat, Jacques) Glembay, bankar, ef firme Glembay Ltd., pravi tajni savjetnik (69 godina)
* Barunica CastelliGlembay, njegova druga legitimna supruga (45 godina) * Dr Phil. Leone
Glembay, sin Ignjata i prve mu supruge roene BasilidesDanielli (38 godina)

* Sestra Angelika Glembay, dominikanka, udovica starijega Glembajevog sina Ivana, roena
barunica Zygtmuntowicz Beatrix (29 godina)

* Titus Andronicus Fabriczy-Glembay, kuzen bankara Glembaja, veliki upan u miru (69 godina)
* Dr Iuris Puba Fabriczy-Glembay, odvjetnik, pravni savjetnik firme Glembay Ltd., njegov sin (28
godina)

* Dr Med. Paul Altmann, lijenik (51 godina)

* Dr Theol. et Phil. Alojzije Silberbrandt, informator baruniina sina i njen ispovjednik (39 godina)

* Oliver Glembay, sin barunice Castelli i bankara Glembaya (17 godina)

* Ulanski Oberleutanant Von Ballocsanszky (24 godine)

* kamerdiner, sobarice, gosti

Sadraj

in prvi

Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na
sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata
Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji
Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone poinje
razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone
zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u to vjeruje u glembajevskoj kui. Govori
joj da ju je gledao cijelo veer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i poinju
razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy
i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreke. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do
drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona poinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok
Fabriczy govori o njihovim dobroinstvima Leone pria da je tono da su svi Glembajevi varalice
i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio zauen tim njegovim stavom. Dolazi
Puba traei barunicu. Sav je razdraljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni dogaaj.
Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra
da to treba demantirati u novinama. U to dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni
oituju se to treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su
je oslobodili i da o tome vie ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya to da radi. Ovaj
odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba poinje itati lanak u kojem
se sve objanjava: Sino se oko devet sati s treeg kata bankarove kue bacila krojaka radnica
Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesenim djetetom nakon to je bila izbaena iz Glembayeve
kue. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom koijom, ali bila je osloboena
optube. lanak optuuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojaice.. Glembay vie ne moe sluati
i trai Pubu da prekine itati. Puba poinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve
lanke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno sluajui govori im
da nikakvim rijeima ne mogu oivjeti mrtvu enu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to
kriva. On pree preko tog pitanja. Pone govoriti da je razgovarao s tom enom i da je ona traila
samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne poniava i neka ode. Kada je otila, otiao je i
kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a
Leone tom ne moe vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na
terasu, a zatim i u vrt. U daljini se uje grmljavina. Dolazi do svae Leonea i Silberbrandta.
Silberbrandt govori da je uo razgovor izmeu Leonea i krojaice i da je uo da je Leone rekao da
bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optuujui barunicu i njenom lanom
dobroinstvu. Silberbrandt je poinje braniti, a Leone ga optuuje da je baruniin ljubavnik. To
sve slua Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki priaju o vezi Leonea i Angelike.

in drugi

Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovege. Tu se
nalazi i Silberbrandt. Optuuje Leonea da ga nije trebao optuiti pred svima. Da mu je to rekao u
etiri oka jo bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na
Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne.

Glembay ostane stajati. Silberbrandt se ispria i povue iz sobe. Nastavlja se dijalog izmeu oca i
sina. Poinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom ncessaireu stalno izbjegavajui
temu. Konano Leone upita zato je doao. Glembay mu govori da je uo svaku njegovu rije i da
li je to istina. Leone govori da je suvino da razgovaraju. Glembay eli da prijateljski razgovaraju,
ali Leon to odbija. Glembay trai dokaze, a Leon kae da ih nema. Leon poinje razgovarati o
obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je
mladi u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Takoer optuuje barunicu za smrt majke koja se
otrovala. Govori kako se sjea da je odmah slijedeeg dana barunica dola k njima s kitom ljubiica
i psom i da nije ni izmolila Oe na, a ve se prekriila i otila u salon. Glembay mu govori da mu
je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optuuje oca da je barunici
kupovao darove i vile dok je jo majka bila iva i da jo uvijek od njega uzima novac kojim bi se
mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica nauila ivjeti i da nema
nikakvo prava da je optuuje. Tada se poinju svaati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela
Leoneova majka. Ponovo se vraaju na to kako je Leone optuio barunicu da ima ljubavnika.
Leone Glembayu daje pisma, naena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana
baruniinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone poinje
vrijeati barunicu to rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konanu dva puta udari Leonea
raskrvavivi mu lice. Konano Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest
godina nije dolazio. Glembaya poinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu
je nai u sobi. Glembay postaje sumnjiav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona
slae da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: M-m-m-i-gre-na? U tom mumljanju
padne. Barunica izvan sebe trai da netko donese leda.

in trei

Glembayeva spavaa soba. Na postelji lei Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, klei sestra
Angelika. Leone slika oca. U naslonjau sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje.
Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajui sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i
Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s
vjerskog stajalita. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadie i na stolu ih
slae u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govorei da to nije dobro. Puba govori
preko telefona i saznaje da je u banci pasiva vie od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku
da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zato je mrzi, to mu je skrivila.
On uti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kui. Govori kako je
njen sin ve poprimio glembayevska obiljeja, kako se u njemu ve razvija zloin. Vraa se
Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraa se i govori barunici da je treba direktor
Trgovake banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do
divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno
rjeenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da
ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori:
Mar napolje. Ona mu govori da je ta kua njeno vlasnitvo, da je nitko ne moe otjerati. Opet
optuuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono to je ona od njega krala sve te godine.
Govori joj da uti. Barunica optuuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima kare
s govori: Ni rijei vie! Barunica pone vikati to hoe od nje. Leone je eli pograbiti, ali ona
pobjegne. On potri za njom. uje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica vie: Pomo!
Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput
kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Psiholoka i socijalna drama

Temeljni dramski konflikt se zbiva u svakom liku posebno i zato je to psiholoka drama. Prvi lik
je Leone koji uporno bjei od svog nasljea kao Glembaya, od svoje krvi i pokuava u sebi zatomiti
sve osjeaje koji ga podsjeaju na to da dolazi iz obitelji ubojica, varalica jer ne eli sebi ni drugima
priznati da je i on takav. U drugom inu Leone se sukobljava s ocem dok se u njemu vodi sukob s
glembajetvinom koju nosi u sebi, tom geneoloki batinjenom crtom nagonskog i animalnog.
Kada uzvrti ocu, ne udarcem nego priznanjem da jei sam prije 17 godina bio baruniin ljubavnik,
Leone je shvatio da unato njegovoj senzibilnosti i naobrazbi dominira glembajevska krv.

Dramski sukob se odigrava i na drutvenom planu. Leone se sukobljava s lijenikom Altmannom

i Silberbrandtom i otkriva odbojnost spram prava koje njihova zanimanja polau na ljudske due i
tijela. U svai s ocem prisjea ga ime se bavila njegova supruga prije nego je postala Glembay, a
na kraju drame se i vidi da ona nije bila nikakva gospoa. Sluaj Rupert-Canjeg takoer dramu
oblikuje u socijalnom smislu. Glembajevi sebe vide iznad gradskih siromaha i obinog puka i za
njih ne pokazuju nita osim prezira i gaenja smatrajui ih parazitima drutva. Ne pada im na
pamet da odgovaraju za njihovu smrt jer smatraju da su drutvu uinili uslugu.

Hamletska obiljeja u Leoneu i tragina podvojenost osobnosti

Leone kae Angeliki: Od prvog dana, kad sam poeo razmiljati, ne radim drugo nego se borim
protiv Glembaya u sebi. Ta borba protiv Glembaya u sebi borba je protiv vlastitog biolokog
naslijea, protiv Glembayevske krvi koje je Leone toliko svjestan bez obzira na svoje pozivanje
na profinjenu venecijansku krv svoje majke. Opteretivi Leonea biolokom podreenou Krlea
je prejudicirao i njegovu vlastitu tragediju. Leone je Glembaj, nagao, bori se sa svojim ivotinjskim
nagonima, ali on je pravi Glembaj i ne moe pobjei od toga. Zato je on tragian lik, pokuava
pobjei od samoga sebe, pokuava se oduprijeti nasljeu, ali njegova sudbina je ve ranije
odreena jer njegovim ilama tee krv Glembaja. Hamletovsko u Leonu je njegova sumnja vezana
uz okolnosti samoubojstva njegove majke. On smatra da je njegov otac kriv, bilo da je samo
psihiki naudio njegovoj majci i tako je otjerao u smrt ili da je on sam nju ubio kako bi mogao biti
s barunicom Castelli.
Oprenost enskih likova u Glembajevima i Leoneov odnos prema njima

Angelika je dominikanka i Leone osjea privrenost spram nje; ona je mila, draga, puna
razumijevanja i jedina osoba koju Leone potuje od svih ukuana. Kao da u Angeliki trai majku,
iako je ona mlaa od njega. Angelika je utjelovljenje spiritualnog, a barunica Castelli tjelesnog i
nagonskog.. Ona je svjesna tjelesnog u sebi i to ne porie i iako ju Leone prezire ona ga pokuava
smekati i u tome i uspijeva prisjeajui ga na njihovu vezu otprije 17 godina. Barunica Castelli je
lik kroz koji se najjasnije prelama dvojnost Leoneova karaktera. Ispoetka, on nju mrzi zbog toga
to smatra da je dijelom kriva za smrt njegove majke, smrt Zygmuntowicza te smrt njegove sestre
Alice. Ali kada barunica kae da ga je iskreno voljela onda se u Leoneovim oima oblikuje u
okvirima biblijskog arhetipa bludnice i patnice i Leone prema njoj osjea i neku simpatiju. Ali
nekoliko trenutaka kasnije, saznavi za financijski slom, barunica se sputa na nivo razbjenjele
prostakue i vrijea sve oko sebe, ukljuujui i sestru Angeliku te Leone ponovno uvia kakva je
ona zapravo i ubija je.

8. Miroslav Krlea: Povratak Filipa Latinovicza

O romanu (Povratak=Povratak Filipa Latinovicza)

Povratak Filipa Latinovicza prvi je cjeloviti moderni hrvatski roman: po strukturi vrlo sloen, bez
klasine, standardne kompozicije i razgranate fabule, vieslojevit u svojoj sadrajnoj i misaonoj
strukturi.

Roman govori o problemima mladog hrvatskog intelektualca, slikara Filipa Latinovicza koji ne
osjea pripadnost ni domovini ni svom zaviaju ni svojoj obitelji, ve je potpuno otuen od svijeta.
Jednim dijelom, radi se i o romanu-eseju jer su itavi fragmenti teksta zapravo eseji o umjetnosti i
slikarstvu.

Roman je to o jednom povratku, o vraanju u zaviaj glavnog junaka Filipa nakon dugogodinjeg
izbivanja, ali istodobno i povratak u vlastito djetinjstvo, vezano za unutranje ralanjivanje
osobnosti, retrospektivu prijeenog puta u ivotu, pokuaj da se osmisle odreeni emocionalni,
gotovo podsvjesni senzibiliteti i da se dobije odgovor na niz intimnih, egzistencijalnih pitanja koja
mue glavnoga junaka. To je zapravo proustovska tema ( Marcel Proust; Combray, U potrazi za
izgubljenim vremenom). Krlea Filipa promatra kao hipersenzibilnu osobu optereenu nizom
osobnih kompleksa: od pitanja tko mu je otac i kakva mu je majka, te neizbrisivih trauma iz
djetinjstva, do osjeaja iskorijenjenosti, ivotne nesigurnosti i besperspektivnosti, naposljetku,
osjeaja posvemanje osobne rastrojenosti s potpuno razbijenom slikom svijeta.

Roman je napisan 1932. godine. Promatran u konetsktu cjelokupna Krleina djela roman
predstavlja nastavak Krleina kompleksnog ciklusa o Glembajevima. U jednom svom eseju Ivo
Frange istie da je Povratak organski dio Krleine goleme freske o Glembajevima i
glembajevtini kao tipu ivota.

Sredinji lik romana je slikar Filip Latinovicz, a tema romana naznaena je ve u naslovu: to je
povratak, povratak koji predstavlja inventuru cjelokupna Filipova ivota i sueljavanja s
egzistencijalnim tajnama i osobnim kompleksima kojih je podrijetlo u njegovu djetinjstvu. Mnoga
su pitanja koja Filip otvara svojim povratkom, no za njega kljuno je pitanje osobnog identiteta,
pitanje izvorita i granica vlastite osobnosti. Na pitanje osobnog identiteta nemogue je odgovoriti
bez razrjeenja tajne oinstva koja je dominirala njegovim djetinjstvom. Pitanje oinstva zapravo
je pitanje Filipova identiteta. S ovim kljunim pitanjem isprepletena su i mnoga druga: odnos
umjetnika i drutva (Filip je slikar), pitanje vlastitog talenta i umjetnike inspiracije, pitanje
nacionalnog identiteta i u krajnjoj liniji pitanje o smislu ivota uope. Iako je Povratak prvenstveno
roman o pojedincu, on je istodobno prikaz hrvatskoga drutva 2. i 3. desetljea 20. stoljea.

Radnja romana zbiva se u razdoblju od nekoliko mjeseci proljea, ljeta i jeseni drugog ili treeg
desetljea 20.st., meutim, vremenski raspon romana obuhvaa gotovo cijeli Filipov ivot, sve do
njegovih najranijih sjeanja. Pripovjedaka sadanjost ispreplie se, u Filipovim sjeanjima, s
pripovjedakom prolou, dovodei do simultanosti zbivanja, svojstvenoj Proustovim romanima,
koja dokida kronoloki slijed dogaanja. Kao i kod Prousta, povratak u prolost motivira se
asocijativnom tehnikom pripovjedanja. Ako govorimo o mjestu radnje, ono je jasno iskazano
(Zagreb, Kostanjevac), ali Krlea se esto koristi globalnim rimskim terminom: Panonija, mislei
na uski pojas sjeverne Hrvatske izmeu Save i Drave. Slika panonskog blata nosi sa sobom
implikcije stoljetne hrvatske zaostalosti, a Panonija je u

stanovitom smislu i mitska zmlja u ije blato stoljeima tonu civilizacije i ljudske egzistencije kao
da ih nikada nije ni bilo.

U kompoziciji romana lako se uoava njegova trodjelna struktura. Prvi dio romana, Filipov
povratak na Kaptol, evokacija je Filipova djetinjstva. Taj dio romana je statian i retrospektivan,
proet intenzivnim unutarnjim doivljajima. Stapanje prolosti i sadanjosti i asocijativna tehnika
pripovjedanja u tom su dijelu najdosljednije sprovedeni. Slike djetinjstva nezadrivo naviru, a sve
to vidi i ega se sjea Filip pokuava objektivizirati u koloristiki slikarski doivljaj. Drugi dio
romana Filipo je susret s vlastitom panonskom hrvatskom podlogom, njenom ruralnom,
animalnom i mitskom komponentom olienom u liku foringaa Joe Podravca i posjedniko-
inovnikim krugom oko Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevakog. Ovaj dio romana nosi
obiljeja socioloko-staleke studije. Trei dio romana psiholoka je studija triju vanih likova:
razdraljive i erotizirane Boboke, biveg ovjeka Baloanskog i tajanstvenog Kyrialesa.Ovaj dio
romana nosi naglaena dramska obiljeja. Kao prilog tezi da Krlein roman u svom ispreplitanju
lirskoga, epskoga i dramskoga zapravo predstavlja tip proze drmskog karaktera, nalik romanima
Dostojevskog, mogu se navesti dosta jasno izraene tri osnovne dramske kompozicije: ekspozicija
(Filipov povratak), dramski zaplet (Kostanjevac) i rasplet (posljednje poglavlje, otkrie oinstva,
ubojstvo). Svi bitni odnosi meu likovima razrjeavaju se u posljednjem poglavlju, ali i ostvaruje
Filipov predosjeaj da e boravak u Kostanjevcu biti sudbonosan.

Na stilskoj razini svijet romana obiluje bizarnostima. Krlea, shodno ekspresionistikoj poetici,
svijet promatra kao grotesku, a njegovi likovi katkad su na granici stvarnosti i karikature (banska
savjetnica gospoa Rekettye). U romanu se osjea snaan utjecaj psihoanalitikih teorija o
tretiranju ovjekove spolnosti i nejasnih mranih poriva koji vladaju likovima. U pripovijedanju
se Krlea koristi razliitim tehnikama: sveznajuim pripovjedaem, dijalogom, monologom,
unutarnjim monologom. Asocijativna proza toka svijesti prirodno je monoloka, ak i u dijalozima
u romanu u velikoj su mjeri esejistiki monolozi. Ipak, sve te tehnike, pa mogli bismo rei i likovi,
upotpunjuju jednu jedinu viziju svijeta- Filipovu.
Radnja:

Nakon 23 godine izbivanja stigao je Filip jednog jutra na kaptolski kolodvor.. Detalji obiteljske
kue:truli zid, poznata vrata, bude u Filipu muno sjeanje na to kako ga je prije 23 godine majka
izbacila na ulicu nakon to je ukrao stotinjarku i potroio je provodei se sa sumnjivim enama.
Posjet nekadanjoj majinoj trafici izaziva u Filipovoj svijesti provalu slika iz djetinjstva koje je
bilo otrovano majinim nonim izbivanjima i glasinama da mu je otac biskup. Filip je ovjek
duboko zahvaen nemirom i taj nemir pravi je razlog njegova povratka. Svijet se za njega razbio
na detalje kojima nije u stanju udahnuti neki smisao. Promatrajui tog jutra micanje ljudi na ulici,
Filip vidi samo sliku kaosa i ivotinjske izmjene materije. Boje, Filip je slikar, poele su u njemu
sivjeti. Ugledavsi svoj odraz u kavanskom ogledalu, jedan ovjek, blijed, neispavan, umoran,
prosijed, s dubokim podonjacima i goruom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen.,
Filip poinje sumnjati u identitet vlastitoga ja.

Na put u Kostanjevac, kamo se preselila njegova majka, kree s foringaem (voza) Joom
Podravcem. Dok su se vozili pokraj jedne prizmenice zatvorenih prozora Joa Podravec prezirno
izgovara rije frajle. Ta sablasna rije budi u Filipu uspomenu na njegov neslavni bijeg iz javne
kue nakon to mu je jedna od javnih ena intimnim glasom poela govoriti o njegovoj majci i
njenom ljubakanju s kanonicima. ivotna pria Jore Podravca, koju mu ovaj

putem raspreda, prua Filipu materijal za meditaciju o stoljetnoj (panonskoj) zaostalosti, daleko
od svakog civilizacijskog napretka, o beskrajnoj udaljenosti njegovih slikarskih dvojbi od
filozofije ovog Panonca, koja se moe svesti samo na jedan imperativ:opstati.

Ono to e kod Filipa, za vrijeme boravka u Kostanjevcu, trajno izazvati nemir, bit e njegova
majka i njezina elja da se raduje ivotu i uiva u teko izborenom socijalnom statusu. Ona
naruuje od Filipa vlastiti portret u crnini, no ono to Filip prenosi na platno je groteskna slika
ostarjele bordel-dame. Postupno, preko majke, Filip upoznaje kostanjevaku drutvenu stvarnost i
krug ljudi oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevakog, bliskog prijatelja svoje
majke. Liepach, nekadanji veliki upan upanije koransko-glinske, koji je svja promaknua
kupovao nepotpisanim lancima kako je Hrvatska jedna fikcija, pripada inovniko-posjednikom
sloju koji vegetirapo provinciji hranei se uspomenama na jedan netragom nestali svijet. Jedan od
razloga Filipova zadravanja u Kostanjevcu je i Boboka Radajeva, kasirica (blagajnica) u kavani
Kod Krune, ena za kojom su se dovukli glasovi da je moralno i materijalno upropastila svog
zadnjeg ljubavnika odvjetnika Baloanskog i skrivila smrt njegove ene. Sjedenje u Kruni i
razgovori s Bobokom postaju Filipova svakodnevna potreba. Ta pretjerano erotizirana ena s
crtama nimfomanke poinje Filipa neodoljivo privlaiti i erotski i ljudski. Filipovo drutvo kod
Krune je Bobokin kostanjevaki trabant Vladimir Baloanski koji je, hipnotiziran njenim
erotskim fluidom, skliznuo od uglednog graanina i uzornog mua do sjene ovjeka, dopavi
zatvora i ludnice, a sada vegetira uz Boboku na raun njezine samilosti.

Tjelesni Bobokin utjecaj ponovno budi u Filipu slikarsku energiju. Vraajui se jedne veeri s
Bobokom s protenja Svetoga Roka, gdje je Filip doivio sudar primitivne, ruralne, barbarske
atmosfere i religiozne ideje kojoj je protenje posveeno, dok su no oko njih parale munje, Filip
iznosi Boboki svoju grandioznu slikarsku viziju raspetog Krista koji je jedini most po kome se
moe spasiti ovjek iz blata i smrada. Izvor novog Filipova nemira je dolazak u Kostanjevac
Sergeja Kirilovia Kyrialesa, zagonetnog Grka s Kavkaza, dermatologa i doktora fiziologije. On
je stari, dugogodinji Bobokin prijatelj, a Filip sumnja da je jedan od njezinih bivih ljubavnika.
Od njegova dolaska Boboka se sve vie udaljava od Filipa. Pred tim zagonetnim ovjekom Filip
osjea snaan kompleks inferiornosti, gotovo straha. U dugim nonim raspravama kod Krune,
uz rakiju, u dimu cigareta, taj cinik svojim vulgarnimmehanicistikim materijalizmom, svodei
sva ljudska pitanja na tajne fiziologije, naoko superiorno, mada je i sam jedan promaen ovjek,
razara Filipove idealistike koncepcije o slikarstvu i iluzije o vlastitom talentu, rujui zapravo po
Filipovim intimnim sumnjama. Poslije jedne takve pijane none rasprave o smislu i zadnjim
istinama umjetnikog stvaranja koju Filip naprasno prekida gurnuvi silovito stol, nemoan da se
drugaije odupre razornoj Kyrialesovoj logici, cijelo drutvo bilo je svjedok ubojstva koje se
doggodilo pred gostionicom. Nadnosei se nad ubijenog foringaa Baloanski izgovara rijei pune
zlokobnog predskazanja:emu tu mnogo rijei? ovjek uzme kuhinjski no, pa izravno u crijeva!
To je najjednostavnije! Mir nichts, dir nichts! Poslije te pijanke Boboke nije dva dana bilo na
blagajni i Filip se odluuje posjetiti je. Pribliivi se prozoru njezine sobice kao u nejasnom
infernalnom snovienju ugleda neobian prizor: dva tijela to se miu u postelji dok Baloanski
za stolom mirno ita novine. Ipak je pokucao i uao. Boboka ga hladno prima ostajui u krevetu,
dok Kyriales, sjedei pokraj nje, kao da nastavlja tamo gdje ga je Filipov dolazak prekinuo:pria
o svojim doivljajima s prologodinjeg putovanja Sicilijom. Izmeu ostalog, potpuno hladno
ispripovijeda kako je u jednom zvoniku iz snanog trenutnog osjeaja tjelesnog gaenja jednoga
djeaka bacio u kotao kipue bronce. Razvijajui dalje svoj pseudofilozofski traktat o smrti
Kyriales iznenauje Filipa pitanjem da li je ikada stajao pred samoubojstvom.

Ve due vrijeme Filipa su uznemiravale misli o pravoj Bobokinoj prirodi. Ta ena ga je snano
uzbudila, pod utjecajem njezina tijela ponovno su se probudile njegove slikarske

snage, ali u njihovu su se odnosu od samog poetka dogale udne stvari. Dolaskom Kyrialesa
Filipov se nemir samo poveao. U svojim razmiljanjima prisjea se glasina da su je nou viali s
nadlugarom za njihova zajednikog posjeta austrijskom industrijalcu Korngoldu i kako ju je usred
noi vidio na balkonu Korngoldove sobe. No, tko je u njihovu odnosu nedosljedan i mogu li se tu
uope postavljati neka moralna pitanja i nije li upravo on prepun malograanskih predrasuda-to
Filipu nije jasno. Jednog je dana ispod eljeznikog mosta naeno Kyrialesovo izmrcvareno tijelo.
Svoju nihilistiku filozofiju Kyriales je doveo do krajnjih konzekvenci.

Vrativi se s pogreba, Boboka posjeuje Filipa. Odluila je otputovati i moli ga da joj do veeri
osigura novac za put do Hamburga. Te veeri, prije Boboke, Filipa posjeuje Boloanski i trai
od njega d je odgovori od putovanja prijetei kako nee dopustiti da ga bace preko palube. Uto
stie i Boboka, ali joj uzbueni Boloanski ne doputa da ostane nasamo s Filipom. Kako bi
izbjegla scenu, Boboka odlazi s Boloanskim ne uzevi novac koji joj je Filip pripremio.
Dogovaraju samo uobiajeni sastanak Kod Krune.

U tim trenucima napeta iekivanja, dok Filip sluti katastrofu, u njegovu sobu navraa majka i
prigovara mu zbogveze s takvom nemoralnom i opasnom enom kakva je Boboka. Uzrujan, Filip
joj odvraa da upravo ona, koja je svoje materijalno blagostanje osigurala svojim tijelom, nema
nikakvo moralno pravo suditi o drugim enama i bijesno bacivi album s majinim fotografijama,
trai da mu konano odgovori tko mu je otac. Na slici, koju mu majka prua kao odgovor, Filip
prepoznaje Liepacha plemenitog Kostanjevakog. U tom trenutku na vrata pokuca Baloanski,
doao je otkazati novanu uslugu jer Boboka ne putuje. Filip ne vjeruje njegovim rijeima, a ovaj
mu daje nekakav papir na kome bi trebala biti Bobokina poruka. Pribliivi papir svjetiljci Filip
vidi da to nije nikakvo pismo ve obian raun iz drogerije s krvavim otiskom neijeg prsta.
Pogledavi Baloanskog vidi da su ovome nogavice natopljene krvlju. Jednim luakim skokom
niza stube Baloanski bjei u no. Filip potri za njim. Kada je utrao u Bobokinu sobu, nalazi je
u lokvi krvi, pregriena grkljana.

Opis lika:

Filip Latinovicz po mnogoemu je tipian intelektualac tridesetih godina dvadesetog stoljea. On

je umjetnik, slikar, visoko osjetljiv i egzaltiran do te mjere da ponekad iskazuje manijakalne crte.
On je prije svega ovjek koji u svojoj otuenosti i sveopoj skepsi koja je vladala europskim
duhovnim prostorom pokuava pronai neko vrsto uporite. Njegov povratak iz jedne od
europskih metropola u provincijalni Zagreb i gotovo barbarski Kostanjevac, motiviran je, prije
svega, nemirom koji je poslejdica nemogunosti da u svojim slikarskim vizijma obuhvati totalitet
ivota. Njegova osjetila kao da su otkazala poslunost, a svijet se za njega pretvara u niz esto
grotesknih detalja u ijem se besmislu poinje utapati i njegova vlastita individualnost. U romanu
se esto spominje rije podloga. Upravo je traenje emotivne podloge, na kojoj bi se ponovno
uspostavilo jedinstvo Filipove linosti, osnovni razlog Filipova povratka.

Povratak Filipa Latinovicza psiholoki je roman, roman jedne svijesti. Ipak, ta je svijest u velikoj
mjeri odreena jednom vanjskom injenicom: on je nezakonito dijete trafikantice koja se bavila
prostitucijom. Razrjeenje pitanja oinstva klju je za uvrenje Filipova vlastita identiteta. Taj
snani psihoanalitiki kompleks, koji je otrovao njegovo djetinjstvo, uvjetuje Filipov pogled na
svijet, a posebno ambivalentan odnos spram ena i spolnosti, koji doivljava kao neto to ovjeka
srozava na razinu ivotinje. Kraj romana podaje se dvostrukom tumaenju. Ostaje otvorenim, da
li on predstavlja slom Filipova idealistikog nastojanja da slikarskim doivljajem spozna svijet
oko sebe ili bi se on mogao protumaiti kao katarza kroz koju je bilo neophodno proi da bi se
spoznalo samog sebe.

-Leone i Filip-dva Krleina povratnika

Tema romana je povratak koji predstavlja inventuru cjelokupna Filipova ivota i sueljavanja s
egzistencijalnim tajnama i osobnim kompleksima kojih je porijeklo u njegovu djetinjstvu. Mnoga
su pitanja koja Filip otvara svojim povratkom, no za njega je kljuno pitanje osobnog identiteta,
pitanje izvorita i granica vlastite osobnosti. Na pitanje osobnog identiteta nemogue je odgovoriti
bez razrjeenja tajne oinstva koja je dominirala njegovim djetinjstvom.

Filipu i Leoneu zajedniko je najprije to to se obojica vraaju kui nakon dugo godina izbivanja,
obojica se vraaju kako bi razrjeili svoju prolost, slikari su, puno putuju u potrazi za samim
sobom, a na kraju se vraaju na mjesto odakle je poelo njihovo putovanje. Filip i Leone su
intelektualci, oevi su im pripadnici visokog drutva koji su taj poloaj stekli na prljav nain. Kao
slikari, obojica kroz svoje slike pokuavaju spoznati svijet oko sebe i obuhvatiti totalitet ivota, ali
ne uspijevaju jer su zapravo lutalice koji na sebi nose nerazjanjene situacije iz djetinjstva.

-Odnos Filipa i majke

Stav majke, Regine, prema Filipu u djetinjstvu odisao je hladnoom pa je tako Filip u djetinjstvu
bio prikraen za najprirodnije osjeanje ljubavi i topline u obiteljskom domu. Trenutak kada je
Regina istjerala Filipa iz kue oznaio je konano stvaranje neprevladivog jaza izmeu Filipa i
stvarnosti koja ga okruuje. U trenutku Filipova povratka taj se odnos nije promijenio. Filip svoje
nove osjeaje prema majci nije mogao iskazati ni kao sin ni kao ovjek, ali je mogao kao umjetnik:
kroz njezin portret ija je izrada za njega predstavljala muenje, trebao je naslikati jednu bordelsku
damu, a ne portret slikan za upana Liepach Kostanjevakog. Portret i Filipov doivljaj majke
najbolje je okarakterizirala sama Regina svojom reakcijom na sliku: Da jedan sin moe da gleda
svoju majku na takav nain, ka njen jedini sin na nju, to je alosno! U raspletu romana Filip je
shvatio da je odnos njega i njegove majke isti, dolazi do svae i njihovog poptunog razlaza.

-Krleini brodolomci u romanu

Boboka, Kyriales i Baloanski nose obiljeje drutvenih brodolomaca, svi su oni stranci te uz svu
duhovnu i materijalnu zaostalost sela u romanu je oslikan dubok i nepremostiv jaz izmeu
drutvenih slojeva tog vremena, a u slici brodoloma veine njih izraena je mjisao o nemogunosti
opstajanja takvih odnosa pa je najavljen neizbjean kraj.

Modernost Filipa Latinovicza

Krlea se koristi raznovrsnim postupcima pri oblikovanju teksta; opisivanjem, naracijom,

dijalogom, monologom, unutranjim monologom. Krlea se esto koristi opisivanjem, a nain na
koji opisuje u skladu je s osjeajima glavnog lika, a budui da je Filip slikar ti opisi se uglavnom
odnose na vanjske elemente, ali ne zapostavljajui one akustine, mirisne i taktilne.

Kroz monologe i dijaloge, te posebno unutarnje monologe, Krlea nam pribliava likove opisujui
ih iznutra i izvana. U unutarnjem monologu likovi otkrivaju svoje misli, strahove i sve ono o emu
razmiljaju. U dijalozima, koji se na Lipachovom dvoru vode i na vie jezika, izraavaju se
socijalna obiljeja likova.

Dijalog pri kraju romana daje dramsku napetost i ima bitnu ulogu u raspletu romana.

Funkcija neupravnog govora je u tome to kroz neupravni govor lik govori sam sa sobom i sa
cijelim svijetom i na taj nain mi zapravo upoznajemo Filipa jer je on posvaan sa svijetom i

ne moe uspostaviti komunikaciju s drugim likovima. Narativni monolog se pojavljuje u

neupravnom govoru.

-Povratak Filipa Latinovicza i Combray

Prvi dio oba romana odnosi se na sjeanja na prolost i pokuaje shvaanja sadanjosti. Detalji
likove podsjeaju na prolost, jasno im naviru sjeanja, stapaju se prolost i sadanjost.

U drugom dijelu oba romana upoznajemo ljude i krajolike, no u Combrayu ti su opisi smirujui,
lijepi, dok su u Krleinom romanu ti opisi sjetni, mrani, a likovi su opisani kao i prostori.
Trei dio romana Combray je dio u kojem se pripovjeda vraa na poetak prie, a kroz male
detalje koji vraaju lik u prolost mogue je vratiti oteto postojanje. Filip na kraju romana uvia
da e njegov boravak u Kostanjevcu biti sudbonosan. To je dio u kojem je sadran vrhunac radnje
i nosi dramska obiljeja.

U oba djela glavne likove u prolost vraaju detalji kojih se prisjete pri susretu s ve poznatim.
Ipak, lik Benjamina nije tako sloen kao lik Filipa. Benjamin je odrastao tijelom, umom je jo
dijete i u svom umu ivi u djetinjstvu. Filip se zbog svog djetinjstva vraa kui, kako bi napokon
razjasnio nerijeene stvari i raistio svoj odnos sa svijetom.

9. Ranko Mariinkovi: Ruke

Ranko Marinkovi (1913.-2001.), pripovjeda, romanopisac, dramatiar i esejist.

Roen je u Visu. Ovdje provodi djetinjstvo i zavrava puku kolu. Gimnaziju polazi u Splitu i
Zagrebu. Tada poinje pisati. U Zagrebu upisuje i zavrava Filozofski fakultet. Od 1934. godine
objavljuje pjesme, pripovjetke, eseje i kazaline kritike u asopisima i novinama. Godine 1939. na
sceni HNK prikazana mu je dramska groteska Albatros, a iste godine objavljuje zapaene proze u
Krleinu asopisu Peat (Hiljadu i jedna no, Sunana je Dalmacija, Balonjeri pod balkonom).
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata uhien je u okupiranom Splitu od talijanske policije i interniran
u logor Ferramonte u Kalabriji. Nakon kapitulacije Italije, u jesen 1943. godine, odlazi u
savezniki sinajski zbjeg El Shatt, gdje kulturno-politiki djeluje. Nakon rata odlazi u Zagreb, gdje
e 1946. godine obavljati dunost direktora drame HNK. U izdanju Matice hrvatske 1948.
pojavljuje se prva Marinkovieva knjiga Proze, koja uz est pripovjedaka (Cvrci i bubnjevi,
Pospana kronika, Ponienje Sokrata, Balkon, Ni braa ni roaci, Oko boje) donosi i tekst dramske
groteske Albatros. Ve prv njegova knjiga otkrila je pisca natprosjene vrijednosti, koji se u
vrijeme dominacije socijalistikog realizma u knjievnosti usudio i znao progovoriti svjee i
originalno. Godine 1951. prihvaa posao profesora dramaturgije na zagrebakoj Akademiji za
kazalinu umjetnost. Iste godine tiskana mu je knjiga kazalinih kritika Geste i grimase. Godine
1953. objavljena mu je zbirka novela Ruke (Mrtve due, Karneval, Suknja, Aneo, U znaku vage,
Kotane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Ruke i Zagrljaj) za koju dobiva nagradu grada
Zagreba. 1956. godine tiskana mu je Glorija, dramski mirakul, koju su kritiari jednoglasno
proglasili najboljom hravtskom suvremenom dramom. Nakon zbirke pripovjedaka Ponienje
Sokrata (1959.) i ponovljenog izdanja Ruke, Marinkovi se javlja novim remek djelom, romanom
Kiklop (1965.). Ovaj moderno strukturirani roman prikazuje dezorijentiranog intelektualca uoi
II. svjetskog rata. Za ovaj roman dobio je mnoga priznanja; nagradu NIN-a za najbolji roman
godine, nagradu grada Zagreba, Goranovu nagradu te godinju nagradu fonda Vladimira Nazora.

Nakon podue utnje, Marinkovi se 1980. godine javlja svojim drugim romanom Zajednika
kupka. Kritika je ovaj roman doekala suzdrano i pomalo razoarano. Posljednji Marinkoviev
roman, Never more, objavljen je 1993.

Djela:

* Albatros (1939.)
* Proze (1948.)

* Ni braa ni roaci (1949.)

* Oko Boje (1949.)

* Pod balkonima (1953.) * Ruke (1953.) * Glorija (1955.)

* Ponienje Sokrata (1959.) * Kiklop (1965.)

* Politeia (1977.)

* Zajednika kupka (1980.)

* Pustinja (1982.) * Never more (1993.)

Eseji:

* Geste i grimase (1951.)

* Nevesele oi klauna (1986.)

10. Milutin Cihlar Nehajev: Bijeg

Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 25. studenoga 1880. - Zagreb, 7. travnja 1931.), hrvatski knjievnik
i novinar. Milutin Cihlar rodio se u Senju 1880. godine. Puku kolu i gimnaziju do estog razreda
pohaao je u Senju a zavrio u Zagrebu. Studirao je kemiju u Beu. Doktorirao je filozofiju 1903.
godine u Beu. Radio je kao profesor u Zadru, gdje je 1905. godine pokrenuo list Lovor, a zatim
u urednitvu asopisa Obzor u Zagrebu (1905.) i Balkan u Trstu (1907.). Kao novinar radio je u
Jutarnjem listu, Obzoru i Agramer Tagblattu, a bio je i dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga.
Godine 1909. bio je asistent zemaljskog agrikulturnog zavoda u Krievcima. Godine 1912. vjenao
se s Paulom roenom Vuksan (Zagreb, 1. lipnja 1891. Zagreb, 13. lipnja 1965.) i imali su troje
djece: Nedu, Zvonimira i Milutina. Godine 1926. bio je izabran za predsjednika Drutva hrvatskih
knjievnika.

Knjievno stvaralatvo Jedan je od najznaajnih predstavnika knjievnosti hrvatske moderne.

Pisao je romane, pripovijesti, novele te drame (ivot, Spasitelj, Klupa na mjeseini) od kojih su
dvije drame, Prielom i Svijeica, izvedene 1898. godine u Hrvatskom narodnom kazalitu.

U mladosti je pisao pjesme i ve sa esnaest godina napisao je odu Senju gradu zavravajui je sa
stihovima:"Dok god bude Nehaja i Senja, Vijat e se u njem stieg hrvatski!" Veliki uspjeh postigao
je novelama sakupljenim u zbirci Veliki grad u kojima fiksira moderne dekadentne intelektualce
koji ne nalaze smisla u ivotu, nego se pasivno preputaju snatrenjima i lamentacijama.

Povijesnoj tematici okrenuo se u romanu Vuci u kojem je interpretirao dogaaje iz hrvatske

prolosti i dao psiholoki portret kneza krkoga, senjskog i modrukog Krste Frankopana, a
napisao ga je u spomen 400. obljetnice njegove smrti. Roman je najzanimljiviji s
knjievnoteorijskoga gledita jer se upravo u njemu rastae enoinska struktura povijesnoga
romana i nagovjetava dvadesetostoljetni tzv. novopovijesni roman.

Njegov roman Bijeg karakterizira izrazira defabularizacija i pripovijedanje u tri tipa narativnog
diskurza. esto ga izdvajaju kao najbolji roman hrvatske moderne. Takoer pisao je i studije i
oglede o hrvatskim politikim ljudima, hrvatskim knjievnicima i o istaknutim europskim
knjievnicima.

Djela

* Djela Milutina Nehajeva, Zagreb, 1900.

* Poraz i slavlje,

* ber den synthetischen Isopropylacetaldehyd und seine kondensationsprodukte, 1903.

* Bieg: povjest jednog naeg ovjeka / M. Nehajev, Zagreb, 1909.

* Studija o Hamletu / Milutin Nehajev, Zagreb, 1915.

* Veliki grad: novele / M. Nehajev, Zagreb, 1919.

* Vuci: o etiristotoj obljetnici smrti Krste Frankopana, kneza Krkog, Senjskog i Modrukog: 27.
IX. 1527 - 27. IX. 1927 / M. Nehajev, Zagreb, 1928.

Posmrtno * Rakovica: o 60. godinjici smrti Eugena Kvaternika, Zagreb, 1932. (priredio dr. Bla
Jurii)

* Knjiga eseja / Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Zagreb, 1936. * Djela Milutina Nehajeva, 1-8,
Zagreb, 1944., 9-13, Zagreb, 1945. (urednik Mirko Matijevi)

* Politike silhuete / Milutin Nehajev, Hrvatski izdavalaki bibliografski zavod, Zagreb, 1945.

* Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 81., 82., Zagreb, 1964.
* Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Ljubljana, 1974. (priredio i pogovor napisao Krsto poljar)

* Izabrani kazalini spisi, Hrvatsko drutvo kazalinih kritiara i teatrologa, Teatrologijska

biblioteka, knj. 14., Zagreb, 1986.

* Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Eminex, Zagreb, 1993. * Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Zagreb,
1995. (priredio Josip Vonina, naslovnu stranicu i crtee izradio Zvonko Grbai)

* Bijeg / Milutin Nehajev, Katarina Zrinska, Zagreb, 1996 .

* Rakovica: o 125. godinjici rakovike bune i 125. godinjici smrti Eugena Kvaternika / Milutin
Nehajev, Karlovac, 1996., (predgovor Anelko Mijatovi), (Pretisak) * Vuci / Milutin Cihlar
Nehajev, Vinkovci, 1997. (priredio Kreimir Nemec)

Bijeg, sadraj:

Mladi i daroviti intelektualac uro Andrijaevi je iz mjesta studiranja putovao kui, pa se tako
prisjeao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom ivotu da je imao neku
odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjeao se mirnih dana i akih obiaja kada se kretao
izmeu mjesta stanovanja, sveuilinih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beu i kada
bi zapao u tromost, ne brinui se ni na to i ne odgovarajui na materina pisma, sam sebi je govorio
da treba svriti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beu se govorilo da je svaki
ak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki
puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu
i stranu neizmjernost, o beskunitvu i vjenom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta
ispraali Hrabarovi na put u Be. Dok je ekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako
uzrujavala, da je bio prema svojoj zarunici Veri upravo nepristojno hladan, to mu je ona u pismu
prigovorila. uro je odgovorio i muio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloenje, ali ni sam
nije mogao da nae pravih rijei. Njemu se priinjalo da u svakom odlaenju ima neto uasno i
tajnovito, kao da iza njega ostaje komad ivota koji nikada nee moi dostii. Hvata ga strah da e
u onom drugom svijetu nai neto nepoznato i novo na to se nee moi priviknuti. To je moda
jo iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viao, koji je na kratko dolazio kui i uvijek neprestano
odlazio, jer je tako zahtijevala sluba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja
po morima kapetan Bartol Andrijaevi je dobio slubu lukog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta
nespretno obavljao slubene formalnosti. im je sin dorastao do puke kole dao mu je ispisivati
liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala
sobe acima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospoa Nina
Hrabarova nije jo dugo vremena mogla da razumije Andrijaevievo ponaanje. Putujui dalje
bio je svjestan da ne radi lijepo to putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno
raunali da e kao doktor doi i slubeno zaprositi Veru. Uistinu je da e oni pomisliti da on bjei
od njih, a osobito stara e imati pravo. Bojao se da jo nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara
zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj
nevoljeni stric Toma i ostavio zaduenu kuu, a svi su mislili da e iza njega ostati imetak.
Andrijeevi je sve svoje misli izraavao rijeima, tako je i sada misli gotovo glasno zavrio
razgovor sa samim sobom. U dnu due je znao da to nije rjeenje, da sa Verom samo odgaa stvar
i da o tome ovisi njena srea. Prisjetio se da je u treoj godini sveuilita upoznao Veru i zaljubio
se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inae pred ljudima sve mora ostati
tajno. Predoio si je kao rjeenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga.
Uzalud je tu zadnju misao pokuavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu
plau i da li bi im ona bila dovoljna za ivot, jer profesorske plae su male. Sve je to lijepo rekao
svojoj buduoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti
vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog
talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u koli. Jo jae se rairilo to uvjerenje kada su
u omladinskim listovima poeli izlaziti neki urini knjievni pokuaji i pokazivao se kao sigurna
budua veliina. U Vijencu je izaao njegov prvi vei rad i svi su se udili formalnoj savrenosti
koju je imao taj poetnik. Opinila ga je elja za slavom i prvi knjievniki uspjesi dali su
njegovom miljenju novi pravac. Praznike nakon sjajno poloene mature proveo je u Kraljevici u
kui strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupalinim gostima. Tamo je upoznao
gospoicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladii ubrzo postadoe vjerni drugovi na
izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridruila gospoica Zora i poslije par susreta uro je
osjetio da njena blizina na njega djeluje neobino. Njegov pojam o eni kretao se izmeu dva
kontrasta. Jedno je bila umilna djevojica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, portvovna i brina.
Nije bila ba lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u drutvu i svojim otvorenim nainom openja
zaarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je
s tim bilo spojeno neto novo i osobito. uro je iz poetka osjeao neku antipatiju prema njoj i
nije mu se svialo to ona tako mukaraki govori i radi. Instinktivno je osjeao da mu se ona ne
uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je
brzo nepouzdanje i plahost i sve su se vie druili. uro je Zori itao pjesme i druga knjievna
djela i nakon raspredanja sve se svrilo u ljubavi. Kao san bijae ta ljubav. uro je pratio Zoru do
usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav ar naglo roene ljubavi. Nakon
par dana su otili Zora i njen brat i uro je osjetio grinju savjesti na tu ljubav i propatio je do
trenutka kada je trebao krenuti u Be da se upie na sveuilite. Osjeao se slabo da razmilja o
tome kako je postupio prema njoj i pokuao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost
i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu rije. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je
knjievnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti ivota. Napisao joj je pismo proklinjui je i u isti
mah strano i samilosno alei. U velegradu se Andrijaevi preobrazio u drugog ovjeka i nakon
prve navale boli radi jadnog zavretka ove druge ljubavi doe pokajanje. ekao je danima nee li
od Zore doi nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao zavriti. Osjeao se
vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi to je skrivio pismom, poslanim u omaglici
prvog razoaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona dri kukavicom,
slabiem, koji je uzmakao kada je

doao as ozbiljnih obaveza. Izmuivi ivce, izgubio je interes za nauku i stane traiti naine da
sam sebe ponizi jo gore, mislei da vie nije vrijedan ivota. Osjeao se i sam star, propao,
nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u dui i tijelu, kretao se u najgorim akim drutvima i
doao na glas pokvarenog ovjeka. Nije se javljao kui bojei se da su i do njih doprli glasovi o
njegovom ivotu. Runa su bila ta vremena i dole su materijalne brige, neplaeni rauni, dugovi.
Uloga oajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noi u no, da svoj nemir utopi u
alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek
propao. Ipak je otiao kui i majka i stric Toma su oekivali da e im objasniti u to je protratio
dvije godine boravka u Beu. Napisao je pismo drugu Toi iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim
izgovorom pozove u goste. Otiao je kod prijatelja Toe i nakon nekog vremena se okanio svojih
loih navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju to ga je muilo. On mu je rekao
da je proivio normalno razoaranje u prvoj ljubavi i da je loe to je zapustio svoj knjievniki
rad. uro je posluao savjet i treu godinu studija upisao u Zagrebu. Poeo je objavljivati u
novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu kolu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao,
udovice majora R. Bio je uveden u kuu vieg inovnika Hrabara, bolje reeno u kuu njegove
ene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu duu. Novi osjeaj ga je odveo dalje od
oajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala
djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevianstva i netaknutosti koju bijae zamislio. Sve
snanije je primjeivao da mu se Verina dua pribliava. Nevidljiva veza izmeu njih dvoje sve se
vie stezala i urino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jae i hrliti njoj u susret. Ipak je uro
uvjeravao sebe da je odvie star i grean za tu novu, veliku ljubav i da se ne moe izbrisati prolost
koja ga ini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao
isu frazu: to se ti pokvareni, izmodeni ovjee usuuje kao zloinac ulaziti u njen svijet! Tko
ti daje pravo da djevici muti spokojnost due? Napisao je i objavio pjesmu u ijim stihovima je
ispriao cijelu svoju ispovijest i plaio se pri pomisli da e Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otiao
je u svoj stan da je vie ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zloin to radi. Opisao
je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov ivot sagraena na ogromnom
razoaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: Ako vjerujete u me da mogu biti tjeiteljica
Vaih boli, ja sam spremna. Tako je uro otputovao prijatelju Toi i u prilikama odmora pisao
dnevnik dogaanja. Sluajno je u novinama proitao o imenovanjima i premjetajima da je Zora
Marak, uiteljica vie puke kole premjetena na viu djevojaku kolu u V. Tako je saznao gdje
je zavrila Zora kao uiteljica, odgajajui djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom.
Teko je pomislio, kako je proivjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadrala
uspomenu na nau ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to mui. Runo je misliti
na to, ali se nita vie ne da popraviti. Sjetio se kako je bio oajan nakon dogaaja sa Zorom i bio
mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhistikom milju o ubijanju samoga sebe (nadovjek sam
sebe rtvuje, odriui se ovjetva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost,
jer je gledao sve crno i nemilo. Too mu je rekao kako ga otac eli nagovoriti da se oeni za
Diklievu ker, jer bi se onda dva susjedna imanja sloila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u
njegovu Anku, koja nije ocu u raunici. Too je uitelj sa stalnom plaom i ivi u obiteljskom
ivotu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta srea, ako se ima hrabrosti.

Dolo je pismo kojim uru pozivaju Hrabarovi da doe. No gospoa Hrabar zna da uro treba
poloiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako e protei godine, a Vera e biti u
dvadeset osmoj i nema vie ekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju
za nekoga drugoga. Premda gospoa mama nije znala da je uro upravo Veri za volju napustio
pravni fakultet, u koji je bio upisan ve etiri semestra i poao na filozofiju samo da bre zavri.
No razmiljali su ako i zavri studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su
svi bili besprijekorno odjeveni, u drutvu duhoviti, muzikalni. Svi su mukarci ivjeli u atmosferi
odmjerene etiketnosti, govorili o kazalitu, literaturi. Andrijaevi nije bio ovjek iz toga svijeta,
nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaao svoje rijei. Kod Vere rije ljubav joj nije
dolazila na um. Svoje osjeaje tumaila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz
literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih ena i genijalnih mueva, njeno poznanstvo s urom,
umnikom i knjievnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. urine pjesme, jasne i bolne
ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena
kerka pomalo dobiva navike gospoice koja vie nije mlada. Mati je htjela svoju ker vidjeti kao
sretnu mladu gospou, udatu za mua koji joj moe dati bar ono na to je kod kue nauena, no
sve je vie vidjela kako se udaljava od te budunosti. Gospoa Nina je odluila da ne popusti i
svoju ker oslobodi od upliva Andrijaevia. Majka se sjetila kako se obeala aku iz kole, klonila
drutva, a on nema nikakvih obaveza. Nije zavrio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema
nita. Moe rei da ga nije briga i onda e draga kerka ostati neopskrbljena i biti velika alost
roditeljima pod stare dane. Andrijaevi je stigao u kuu Hrabarovih gdje mu je gospoa govorila
da je njena ker za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne zavri ne smije se dopisivati s
Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kui suvian, te da ga tjeraju
zbog njegove nesigurne budunosti. Pomislio je da to prije negdje pobjegne i preda se alkoholu
kao jedinome rjeenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne
odolijeva nita, nisu potrebne fantazije ni osjeaji, pretvara te u drugog ovjeka, trgne iz rune
sadanjosti. Sa uitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen,
otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajui sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se
milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdba, oaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namjeten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da
ona vijest proita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravite. U koli je mnogo ljepe nego je
oekivao, ima mnogo dosadnih i suvinih stvari koje su spojene sa pedagokim dunostima (filozof
sa ibom!). Bio je previe fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze
na toaletu. Prvih dana je rjeavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u
laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su uasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan
na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on ivio tako mrtvo, bez osjeaja i monotono.
Ali ono je bila posljedica duevne klonulosti, nemoi ivaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim
su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjeaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo
malograanski ivot. Preporuili su mu da ne predaje u razredima previe pametno, nego da treba
raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teko je vjerovati u vrijednosti onoga to sam
stvara, a radi za druge. Od plae koju dobije nije se moglo ivjeti, pa je posudio od matere jo
novaca. I kako sada da se oeni, tj. da bjei iz zla u jo gorje. Mladi ljudi zaljube se i oene, dou
brige i oskudijevanja i gotov glad. enja za Verom morila ga je jae nego ikada. Sve je vie
osjeao teinu obaveze to ju je preuzeo na sebe obeavi da joj se nee pribliiti dotle dok ne
poloi ispite. Uviao je da e do tada proi vie vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je

nova razoaranja, jer je u koli bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni
razgovor sa djecom i drati se suhe ablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga
titale svaki dan sve jae. Pomisao da e Vera biti njegova svakim danom se sve vie udaljavala
od njega. Gledao je oenjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviao da ne moe sada, a
nee ni kasnije moi drati se na povrini sa plaom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala
nedohvatljivo bie, lagodan ivot u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priute
luksuza, te je uzaludno traio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve tee shvaala
njegove potrebe, jer je on sad konano stao na svoje noge. Odlazila je sve vie u crkvu i udaljavala
se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaala potrebe ivota. Stiglo mu je pismo od matere u kojem
ga obavjetava, da misli da je on zavrio nauke i da mu vie ne treba slati novaca, niti vie raunati
na iiju pomo, jer ima svoje zaposlenje i prima plau. Zato je odluila Tominu kuu sa neto
gotovine pokloniti opatikom samostanu, za eka e je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti
itati vjenu misu za spas njene due. Poeo je prekoravati sebe za taj dogaaj, jer je slabo obilazio
mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je traila utjehu u crkvi. Ako
je kua poklonjena, ne moe traiti gostoprimstvo kod matere. Ba je fatalno sve to. Jednoga dana
je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da doe. Pomislio je da ga se poeljela vidjeti, ali se tog
trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoi. Slabost, gotovo oaj, zahvati mu
itavu duu. Andrijaevi se u svojim osjeajima pribliavao njenoj boli i utapao se u tu bol,
zajedno s Verom. Napola rezignirani ovjek prisjeao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa
dojmovima sadanjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog ivota i beznadni poloaj u
kojem je sada. uro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti,
da mu se inilo da to nee moi izdrati i da e poludjeti. Traio je kod svojih kolega novaca na
posudbu, ali svi su takoer u tekoj situaciji sa ve zaloenim mjenicama. Pokuao je kod
ravnatelja, koji se slubeno drao i izjavio da nema naslova za predujam, te ga nije dalje ni
sluao i gotovo je pobjegao iz sobe. Trei dan je uro nakon uzaludnog tranja, poniavanja i
muka, postao sasvim apatian. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao niim rastresti. Noi
nije mogao spavati i napie Veri pismo. Opisivao je svoj ivot, ali je pazio da ne istie bijedu,
naglasio je da preko ferija mora uiti za ispit, te je pisao rijei ljubavi koje mu se nisu tako esto
izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga trei dan neotvorenog
dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toi da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je
gospoa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je
bolestan od nemira i oekivanja. Dobio je pismo od Toe koji ga obavjetava da je pismo lutalo
jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila deka. Bio je kod
Hrabarovih i saznao da je Vera gotova uiteljica. Roditelji su zbog bolesti otili u tajersku na
oporavak. Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je etao sa dvjema uiteljicama Darinkom i
Minkom. uro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog drutva i prireivali su
ake zabave. aci su u njemu vidjeli potovana pisca i ovjeka od imena. Najvie ga je
zadovoljavalo to je bio u sreditu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj
vrijednosti i popunjavala prazninu u dui. U zagrebakim dnevnicima izie poziv ake grupe da
se upiu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima prireivaa. Iz toga nastane itava bura
negodovanja protivne stranke koji hoe ruiti temelje nae prolosti, sadanjosti i budunosti.
Afera he uru zaboljela i rasrdila, te odlui da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u
drenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati dogaaj. Sredite
borbe je bilo izmeu aba i mieva. U prvom inu je ilo lako sa navalom ruganja, a u treem inu
mu je

pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u alosnu sliku malograanskog ivota i bez zavretka.
Tako je komedija ostala u ladici nedovrena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do
biskupa. Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u drenju koja se prikazivala
u Zagrebu. Mislio je da e ga vidjeti i Vera, ali kada je proitao nepovoljne kritike , jako se
razoarao i upravo radi Vere bilo mu je strano. Misao da neto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila
je sve rjee i sve vie se opijajui. Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavjetava da nije
ispunio obaveze za njegovu ker i da mu vraa njegova pisma natrag i da to isto on uini sa Verinim
pismima i da prekine sa svim uspomenama. uro je zapao u jo veu depresiju govorei: Ljubiti
ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od ene, kua ga i ako ti se ne svia, izbaci, a ena ti sjedne
na vrat. Kod kue su ga muili vjerovnici. Gazdarici je bio duan i traila ga je svaki dan. Na
povjerenje mu nitko nita nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlaama. Na
Veru je rijetko mislio, to je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pola za drugoga. alio
je za izgubljenim ivotom i opijanje mu je postalo fizikom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis
da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rjeavaju slube namjesnog uitelja.
Napisao je oprotajno pismo Toi u kojem ga obavjetava da je sasvim propao, dobio otkaz i da
mu u krmi iz milosti daju piti. Sad vidim-treba umrijeti. Postao je propalica. Vera se udala, a
on od ivota ne moe pobjei. Too je doao u Novi da pokopa prijatelja, ali lea mu nigdje nisu
nali, valjda ju je bura odnijela u dubine mora. Konano je uspio u svom bijegu od ivota.

O romanu:

Roman Bijeg, s podnaslovom Povijest jednog naeg ovjeka, tiskan 1909. godine, jedan je od
najboljih romana hrvatske moderne. Bijeg je roman o uri Andrijaeviu (roman lika) i njegovu
ivotnom putu. U njemu je opsiana tipina sudbina siromanog hrvatskog intelektualca,
kolovanog u velegradskom ambijentu, a dotuenog i do krja propalog u skuenim okvirima
provincijskog gradia. Na prvi pogled moglo bi se rei da je roman motiviran u realistikoj maniri:
glavni lik nalazi se u tekim socijalnim uvjetima, propada u europskom velegradu i oporavlja se
na hrvatskom selu, a podnaslov romana Povijest jednog naeg ovjeka kao da sugerira da se radi
o tipinom karakteru. Iako socijalna komponenta ima naglaenu ulogu, Nehajev se prvenstveno
bavi stanjem svijesti svoga protagonista (psiholoki roman).

Roman Bijeg u sebi integrira mnoge znaajke moderne proze:osnovni sukob smjeten je unutar
lika, naglasak je na refleksiji i psiholokoj analizi, dosljedno je provedena defabilarizacija, a
autorsko pripovjedanje isprekidano je monolokim pasaima glavnog lika i njegovim pismima i
dnevnicima.

Roman Bijeg podijeljen je na 12 nejednakih poglavlja. U prvom poglavlju se u vrlo kratkom

vremenu pripovjedanja (urino razmiljanje tijekom jedne noi u vlaku) iznosi vrlo dugo
razdoblje (od urina roenja pa do kraja studija). Ostatak romana bavi se sljedeim dvjema
godinama urina ivota, ali radnja je puno sporija i teite je na unutarnjim doivljajima lika.

Milutin Cihlar Nehajev u sredite svojih razmatranja stavlja samoga sebe kroz nekoliko
karakteristinih protagonista svoje proze. Sintezu tih svojih junka najbolje je ostvario u najboljem
romanu hrvatske moderne-romanu Bijeg. Fabula romana-tragina sudbina mladog i perspektivnog
ure Andrijaevia, koji je klonuo u sukobu s malograanskom, umalom

sredinom, samo je okvir unutar kojeg se zbiva stvarna radnja: minuciozna psiholoka analiza te
introvertirane osobnosti, oslikavanj njegovih senzibilnih stresova. To je jedan od prvih romana u
hrvatskoj knjievnosti u kojem se pojavljuje bitna defabularizacija i moerna tehnika pisanja:
pokuajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme ovjekove psihe sve ostalo ostaje u
drugom planu, posebice nacionalnai socijalna motivacija postupaka junaka, to je uvjetovalo da je
tema romana poprimila opeljudsko, univerzalno obiljeje, izvlaei se iz nae regionalne
zatvorenosti.

To je roman linosti, roman o liku iji ivot upoznajemo od roenja do prerane tragine smrti. Svi
ostali likvi postoje da bi slikovitije doarali glavnoga junaka.

Tema Bijeg od svakodnevnog ivota i odluka o smrti Analiza likova

uro Andrijaevi je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beu da postane doktor. Njegov
lik odraava raspoloenje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna
snova, nije mogla potpuno snai u konkretnim drutvenim prilikama, ve je naginjala skepsi i
depresiji. Kroz njegov lik se izraava tragini nemir modernog ovjeka. Propast talentiranog
ovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem ivi, ve je samo tragian
finale uslijedio neto bre. On u svojoj dui nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlau
misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosjenu linost, zamiljen je kao izraz traginih
nemira modernog ovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu batinu primio u nasljee,
pa nije imao dovoljno snage, ni biolokih uvjeta, da aktivnou ispuni ivot.

Na raspoloenje ure Andrijaevia utjeu vremenske prilike i njegovo unutarnje stanje esto je
u skladu s vanjskim prilikama.
Slabost urina lika dolazi do izraaja kraj snanih likova ena koje obiljeavaju njegov ivot; Zora
se prepustila tjelesnoj ljubavi traei u njoj vrhunac duhovnog osjeanja, Vera je jaka, pouzdana i
mirna, spremna podnijeti svaku rtvu zbog ure i njihove ljubavi, Minka je spremna oduprijeti se
roditeljima i spasiti uru svojom ljubavlju i bogatstvom.

uro sve to odbacuje, njegov ivot je bijeg. U djetinjstvu od problema bjei u svijet litararnog
stvaralatva, a od uspomena na Zorinu ljubav bjei u Be. Verinu ljubav osjea kao teret jer
zahtijeva konkretnu akciju, ali bjei u Zdence jer ne zna to poduzeti. Kad se suoi s Verinom
majkom, pristaje na sve samo da bi mogao pobjei od razgovora koji gui. U Senju bjei u krmu
i opija se. Potpuno propao, u ivotu od kojeg nakon silnog bjeanja ipak nije uspio pobjei, bjei
posljednji put, u smrt.

Andrijaevi j zapravo antijunak, pasivni junak predodreen da bude rtva. Njegova propast
posljedica je nemoi da se uklopi u umalu malograansku sredinu na koju on objektivno ne moe
pristati. Rije je o hipersenzibilnome, melankolinome, ali i samosvjesnom intelektualcu koji
manjak svoje ambicije, volje i snage nadomjeta povlaenjem u vlastiti svijet, zapravo bijegom od
ivota. Upravo takve likove hrvatska knjievnost poznaje jo od enoina Prijana Lovre, preko
Gjalskijeva Janka Borislavia i Radmilovia do Leskovarova nesretnoga ure Martia iz Misli na
vjenost. Bartol Andrijaevi je urin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima
i na kraju je dobio slubu lukog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivi trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je uru kao svoje
dijete i pomagao mu u kolovanju koliko je mogao. Teta Klara je ukazivala da e od ure postati
veliina i da se od majine strane sva obitelj sastojala od duevno silno razvijenih ljudi, koji su
vie ili manje pustolovno zavrili ivot. Rekla je da e od djeaka biti ili neto ili nita. Zora
Marakova bila je ki doseljenog eha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i kotunjava djevojka s
licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila ba lijepa, ali je sasvim suvereno istupala
u drutvu i svojim otvorenim nainom openja zaarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo
ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno neto novo i osobito. Vera
Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporuali uri, darovita, zavrila gimnaziju,
nauila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u drutvu znala besprijekorno voditi
konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim oima. Too
njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u tekoama. Jagan novi znanac, bio je nabit,
nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, otar brk inili su crvenu, dosta elavu glavu
karakteristinom. Bijele, vodene oi i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim
poslovima, nego vei dio svog vremena provodi u krmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se
vukao tromo, pospano, gotovo plaljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krmi, to je
bila prostija, jae ga je dojmila. Bio je uman ovjek, nego to se na prvi pogled moglo zakljuiti.
Sa pregrt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje miljenje otrom poraznom dijalektikom. Bio
je kruta pijanica i navikao na neuredan ivot. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se
vie nego siromano. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slae s njegovim obiajima
kada se nazdravljalo.

11. Edgar Allan Poe, Crni maak (nije lektirno djelo ali ponueno je u ispitnon katalogu da se
treba znati)
Edgar Allan Poe (Boston, 19. sijenja 1809. - Baltimore, 7. listopada 1849.), ameriki knjievnik
koji je stvorio anr kriminalistikog romana.

Njegov otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje zanimanjem glumci) preminuli
su u roku od dvije godine nakon njegova roenja (otac 1810., majka 1811.). Poea je posvojio
trgovac duhanom John Allan iz Richmonda, koji ga je nakon nekoliko godina poslao u Englesku
gdje je Poe od 1815. do 1820. pohaao Manor School u Swindon Newingtonu. Nikad legalno
posvojen, prezime Allan uzeo je kao srednje ime. Godine 1826., Poe odlazi na studij na
virdinijsko sveuilite pod imenom University of Virginia, no izbaen je zbog kockarskih dugova,
to ga dovodi u svau s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao sina. Godine 1827. pridruio
se vojsci, lagavi o svom imenu i dobi; 1830. stie do West Pointa, ali je izbaen godinu kasnije
zbog neizvravanja dunosti. O slijedeem periodu Poeova ivota malo se zna, osim da je 1833.
ivio s oevom sestrom u Baltimoreu. Nakon to je s kratkom priom Poruka u boci osvojio 50
dolara, zapoinje karijeru spisatelja: u asopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu,
gdje je stvarao od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton's Gentleman's Magazine i Graham's
Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih djela. Godine 1836., Poe eni
trinestogodinju roakinju Virginiju Clemm, koja e kasnije od posljedica tuberkuloze postati
invalidom, te naposlijetku i preminuti, to se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma
i uzimanja opijuma. Slavna pjesma Annabel Lee (1849.) posveena je Virginiji. Njegova prva
zbirka, Prie iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadri jedno od njegovih
najpoznatijih djela, Pad kue Usherovih. U ranim 1840-ima, izlazi i koljkareva prva knjiga,
njegovo najprodavanije djelo.

Mrana poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku slavu kad je izdana 1845.,
a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, takoer iz tog perioda, smatraju se Poeovim
najpoznatijim kriminalstikim romanima. Takoer, bio je aktivan knjievni novinar. Godine
1848., depresivan i u oaju, Poe pokuava samoubojstvo. Nakon toga je nakon zabave na putu
novoj zarunici nestao na tri dana. Pojavi se u vrlo udnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu
preminuo 7. listopada 1849.

Djela

Poeov opus obiluje romanima, kratkim priama te pjesmama i smatra se ogromnim doprinosom
svjetskoj knjievnosti, pogotovo u anru horora i kriminalistike.

Kratke prie

* Umorstvo * Berenica * Crni maak

* Bava amontillada

* A Descent into the Maelstrom

* The Devil in the Belfry * Aneo svega udnog

* Posjed Arnheim
* Eleonora

* injenice o sluaju gospodina Valdemara * Pad kue Usher

* Zlatni kukac

* avao perverznosti

* The Island of the Fay

* Landorov ljetnikovac * Krabulja crvene smrti

* Mesmeriko otkrivenje * Umorstva u ulici Morgue

* Duguljasti sanduk * Jama i njihalo

* Prijevremeni pokop

* Ukradeno pismo * Tiina

* Izdajniko srce

* The Thousand-and-Second Tale of Scheherezade

* Von Kempelen i njegovo otkrie

* William Wilson

* ovjek svjetine

* Rukopis pronaen u boci

* Ligeja

* U kripcu

* Mellonta Tauta

Romani * Doivljaji Arthura Gordona Pyma

* Sfinga

* The System of Dr. Tarr and Professor Fether

* A Tale of the Ragged Mountains

* The haunted Palace

Pjesme * Izabrane pjesme - Edgar Allan Poe (uz prijevode na vie svjetskih jezika)

* Alone * Annabel Lee

* Eldorado

* Lenore

* Sonnet: To Science

* Zvona * Gavran

* To Helen

* Ulalume

* Za Annie

* Eulalie

* Spavaica

* Sonet mojoj majci

* San u snu

* Israfel

* Dolina nemira

* Grad u moru

Crni maak

Sadraj: Uvod U samom uvodu Poe priprema itaa na straan dogaaj, koji mnogi nee
povjerovati, jer mu u pripovijedanju ne mogu svjedoiti ni vlastita osjetila. Ve samim uvodom
on uspijeva pobuditi u itaa znatielju koja nee prestati ni u jednom trenutku djela. Piui u
prvom licu,Poeeli potvrditi istinitost svoje prie, dati joj samim iznoenjem detalja da su u stara
vremena crne make smatrali preruenim vjeticama, itatelj moe naslutiti da se taj strani
dogaaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosinamaka. Zaplet Prijateljstvo izmeu glavnog lika i
maka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mijenjao na gore. Poeo je prekomjerno piti i
postupati grubo prema ivotinjama i eni. Unato svemu potovanje prema Plutonu ga je
spreavalo da ga zlostavlja. No kad se jedne noi vratio sasvim pijan kui priinilo mu se da ga
maak izbjegava. Nakon to ga je epao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da
u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je no i hotimino iskopao maku oko. Iako se nakon
toga osjeao krivim i uasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao
da uniti samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio maku omu oko vrata i
objesio ga o granu drveta u dvoritu. Uinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga maak voli.
Te ga je noi iz sna probudio povik Vatra!. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjei, ali je
kua sasvim izgorila. Pisac iracionalnom razmiljanju pokuava nai povezanost izmeu zadnjeg
dogaaja i vjeanja make, no u tome ga spreava racionalno shvaanje dogaaja. No tada otkriva,
na njegovo zaprepatenje, lik maka na jedinom sauvanom zidu kue. Zakljuuje da je netko iz
gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao ivotinju od stabla
i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuu. Ruenjem kue, maka se nala u gomilu svjee buke, te
je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz lea, stvorilo portret. Vrhunac-Ubojstvo Glavni
junak je mjesecima nakon tog dogaaja imao privienja maka i tugovao zbog gubitka ivotinje,
sve dok nije odluio pronai novu. Novi je maak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega
razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. No umjesto da mu bude drago on je osjeao nesklonost
prema njemu, iako nije znao zato. Iz dana u dan odnos prema maku ispunjao se odvratnou i
jezom, koja je prelazila u mrnju. Kad je ustanovio da je i taj maak lien jednog oka i da ona
mrlja na prsima ima oblik vjeala, vie se nije mogao suzdrati, poeo je iskazivati bijes na enu i
polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je maak
skoivi i zamalo ga oborivi. Podigao je sjekiru i bez razmiljanja je usmjerio na maka. Njegova
je ena zaustavljanjem sjekire izazvala u njemu neto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj
sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.

Rasplet-Skrivanje.ubojstva Nakon to je uinio to strano djelo, prihvatio se zadatka da sakrije

truplo. Svata mu se vrtjelo u glavi. Najprije je elio sasjei truplo na sitne djelove i unititi ih
vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmiljao je da ga baci u zdenac u dvoritu ili da ga
spremi kao robu i pozove nosaa.Na kraju je odluio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu
gdje je bila ispupenje uzrokovano lanim dimnjakom.

Zavretak Nakon to su prola dva dana, a maka nije nigdje bilo, poeo se ponovno osjeati
slobodnim ovjekom, kakav je bio prije no to je objesio Plutona. Grijeh stranog ina tek ga je
malo uznemiravao. Dolo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao
toliko likovati svojom ''genijalnom'' idejom:

Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno graeni. Tu sam, iz puke
bjesomunosti razmetanja, snano pokucao bambusovim tapom koji sam drao u ruci, tono po
onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao le moje roene supruge.

Stil

Mnoge teme i gotovo sav dekor Poeovih pria proizlaze iz konvencija koje su postojale u
romantinoj knjievnosti njegova vremena, naroito u njenoj gotikoj struji.

Gotika se knjievnost koristila interesom romantiara za srednji vijek, folklorom i egzotikim

ugoajima: otuda motivi ruevina, starih kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura,
sablasti i grobova, demona i vampira. Strah i jeza, uas, smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim
priama. Poeve su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva - iz njegovog neobino
nesretnog ivota. Zato je Poe jednom prilikom rekao: Ako se moja djela i temelje na stravi, tvrdim
da strava potjee iz moje due, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio
samo do njena zakonita ishoda. Zakljuak

Poe je u svojim djelima nastojao zaprepastiti. To mu je vrlo dobro uspijevalo jer je znao upotrijebiti
gotiku struju, kojom se sluio, i raspolagati matom, koje mu nije nedostajalo. Stvarao je mrane,
mistine scene i naglim detaljima drao itatelja u neprekidnoj radoznalosti. Ne puta itatelja ni
da doe do daha, a ve se pojavljuju novi zapleti i stravini prizori:

Natjeran tim mjeanjem u bjesnilo vie no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zabio
joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.

Gotikom se strujom koristio jer je smatrao da ona zadovoljava ukus njegovih itatelja, ali i zato
to je odgovarala njegovu temperamentu. Svu stravu o kojoj je pisao crpio je iz due.

"Ako se mnoga moja djela i temelje na dojmu strave , tvrdim da ta strava ne potjee iz Njemake,
nego iz due - da sam tu stravu crpio iz njezinih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena
zakonita ishoda

Postajui sve vie rob alkohola, junak ove pripovijesti propada i fiziki i psihiki. U stanjima
pijanstva on zlostavlja i svoju enu i svog mezimca, crnog maka, kojeg jednog dana,

razdraen grizodujem hladnokrvno i okrutno objesi.

Od tada se njegove nevolje gomilaju. Izgorjela mu je kua, a uza sve to, jos ga plai prisutnost
nekog jednookog crnog maka, posve slinoga njegovom ljubimcu koji ga neprestano prati kao
iva uspomena na poinjeno zlodjelo.

Mjesto radnje: Negdje u Americi.

Vrijeme radnje: 19. st.

Likovi: Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutranjim,
psihikim osobinama:

Analiza likova: Charles

Citat: Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i ovjenosti svoje udi. Njenost moga srca
bijae toliko uoljiva da je izazivala poruvgu mojih sudrugova. Posebno sam volio ivotinje, i moji
su mi roditelji ugaali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve
vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.

- Mislim da se tu krije motiv Charlesovih nedjela - nije bio prihvaen u drutvu, njegovi vrnjaci
su ga vjerojatno zbog njegove ljubavi prema ivotinjama i zlostavljali i zato ni ne udi to je on
tako poremeen i udan. - Vidi se i njegova ljubav prema ivotinjama.
Citat: Postoji neto u toj nesebinoj i portvovnoj zvijeri to dira ravno u srce onoga koji je esto
imao prilike iskuati nitavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog ovjeka.

- Ovdje se jasno vidi da je Charles bio povuena osoba, ne vjeruje ljudima i nije prihvaen u
drutvu, izopenik je.

Citat: Pokvario se zbog neumjernosti u piu, ijim bi posljedicama nastradale ivotinje i ena.

- Zbog neprihvaenosti u drutvu on se predaje piu i postaje nasilan te poinje zlostavljati jedina
bia na ovom svijetu koja ga istinski vole.

Citat: ; ali bijae to u najboljem sluaju tek slabano i neodreeno uvstvo, i dua mi pri tom
nije bila ganuta. Ponovno se odah neumjerenosti, te ubrzo utopih u vinu svekoliko sjeanje na taj
in.

- Nakon to je maku iskopao oko i nakon to ga je nekoliko dana izbjegavao, on se ponovno vraa
piu ne marei ni za to, ak i priznaje da ga nije previe brinulo njegovo strano djelo.

Citat: Demonsko bjesnilo obuze me istog asa. Vie sam sebe nisam poznavao. Bijae to ona
nedokuiva enja due da samu sebe izjeda da vri nasilje nad vlastitom prirodom da ini
samo radi zla sama koji me tjerae da nastavim svoje ponaanje i da napokon okonam zlo koje
nanesoh nedunoj ivotinji.

- Ovdje Charles objanjava svoja nedjela, natjeralo ga je njegova tamna strana koja je prije ili
kasnije morala izbiti na povrinu.

A ipak kao to sam siguran da moja dua ivi, tako vjerujem da je nastranost jedan od
najiskonskijih poriva ljudskog srca- jedan od onih nedjeljivih poriva inilaca, ili uvstva , koji
usmjeruju znaaj ovjeka. Tko se jo nije stotinu puta zatekao kako ini neto opako ili budalasto,
ni iz kojeg drugog razloga nego zato to znada ne bi smio? Ne osjeamo li trajnu sklonost, usprkos
razlozima zdravog razuma, da krimo ono to je zakon, naprosto zato to poimamo da on to jest?

- Takoer opravdanje, ali ovaj put govori da nije on kriv, nego da je to jednostavno u ljudskoj
prirodi, to je za mene besmisleno jer ovjek ipak moe odluiti o svojim postupcima.

Citat: Objesih ga dok su mi suze curkom curile iz oiju, i s najgorim kajanjem u srcu objesih
ga zato to sam znao da me ljubi, i zato to sam znao da se nije niim o mene ogrijeio objesih
ga zato to sam znao da time inih grijeh smrtni grijeh, koji e toliko ugroziti besmrtnu mi duu
da e se nai ako je to uopemogue van dosega beskrajnog milosra najmilosnijeg i
najstranijeg Boga.

- Charles se meni ini kao dije due u jednom tijelu koje se izmjenjuju - hladnokrvno ubija maka
samo jer se eli osvetiti Bogu koji mu nije dao vie sree u ivotu.

Citat: Natjeran tim mijeanjem u bjesnilo vie no demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i
ukopao joj sjekiru u mozak. Pala je mrtva na mjestu, bez glaska.
- Moj najdrai dio jer me najvie zaudio, prvo je priao tako mirno, a onda odjednom, iz ista
mira, on ubije svoju enu, bez razloga, iznenadno - bolje nego u filmovima.

Citat: Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Uvjerio sam se da na tom mjestu mogu
lako razmaknuti cigle, umetnuti le, i sve ponovno zazidati kao ranije, tako da ni jedno oko ne bi
moglo otkriti nita sumljivo. Kad sam zavrio, uvjerio sam se da je sve kako valja. Na zidu se ni
po emu nije moglo primjetiti da ga je netko dirao. Smee je sa poda bilo uklinjeno s
najtemeljitijom panjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: Dakle, ovdje u
najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan.

- Ovdje opisuje kako je sakrio tijelo svoje ene, pria kao da se rijeio svog nutarnjeg demona koji
ga je izjedao. - Pria i kao da nita drugo nije u ivotu postigao nego umorio svoju enu.

Citat: Proao je drugi i trei dan, a moga muitelja jo uvijek ne bijae. Iznova sam stao disati
kao slobodan ovjek. Monstrum je u uasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek! Nikada
mi se vie nee pojaviti pred oima! Moja srea bijae neizmjerna! Grijeh mog crnog ina tek me
malo uznemiravao.

- Charles pria o olakanju koje je osjetio nakon to je maak otiao.

Citat: Nije se pojavila tjekom noi i tako sam barem jednu no, od njena uvoenja u kuu,
vrsto i mirno spavao; da , spavao, ak i s teretom umorstva na dui.

- Uope ga nije bilo briga za njegovu enu, glavno da je njegova dua mirovala.

Pluton Veliki i mudar crni maak. Slijedio je gospodara svugdje po kui, a ovaj se sam brinuo o
njemu i hranio ga:

Citat: Pluton - to bijae ime maka - bio mi je najmiliji mezimac i drug u igri. Sam sam ga hranio,
i on me slijedio kamo god sam se kretao po kui. Tek sam ga s mukom mogao sprijeiti da me
prati i po ulicama.

Novi maak Potpuno jednak Plutonu osim to je imao neku neodreenu, bijelu mrlju na prsima.
Kasnije je primijetio da i ovaj maak, poput Plutona, nema jedno oko, a ona je mrlja kasnije dobila
oblik:

Citat: Bio je to sad prikaz jednog predmeta koji mogu imenovati samo s jezom - i zbog toga sam
iznad svega mrzio toga monstruma, i strahovao, i bio bih ga se oslobodio da sam imao hrabrosti -
bila je to sad, kaem, slika jedne jezive - jedne grozovite stvari - slika VJEALA! - oh, tog
sumornog i stranog orua uasa i zloina - orua samrtne muke i smrti!

12. Jerome David Salinger: Lovac u itu Jerome David Salinger (New York, 1. sijenja 1919. -
27. sijenja 2010.), bio je ameriki romanopisac i pripovjeda.

Salinger je objavio jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka izmeu 1948. i 1959. godine. Od
1965. nije nita vie napisao i nije intervjuiran od 1980. Njegovo najpoznatije djelo je "Lovac u
itu" (Catcher in the Rye), a ovisno i prijevodu, knjiga se moe nai i pod naslovom "Lovac u
rai". U "Lovcu" je ispriana pria o mladom buntovniku imenom Holden Caulfield i njegovim
zanimljivim doivljajima u New Yorku.

Navest u i citat iz Lovca u itu, koji je savren uvod u daljnju Salingerovu biografiju: "to me
doista zapanji, je knjiga koja te, poto si svrio s itanjem, navede da poeli da ti je njen autor
blizak prijatelj i da ga moe nazvati kad god to poeli. To se, dodue, ne dogaa esto." (Holden
Caulfield)

J.D. Salinger roen je na Manhattanu (New York), gdje je i odrastao. Bio je sin uspjenog idova,
koji se bavio uvozom sira. Majka mu je bila kotsko-irskog podrijetla. U djetinjstvu su ga zvali
Sonny. Nakon osnovnog kolovanja, poslan je u Valley Forge Vojnu Akademiju, gdje je boravio
od 1934. do 1936. godine. 1937. godine je proboravio 5 mjeseci u Europi. Od 1937. do 1938.
godine studirao je na Ursinus College i Sveuilitu u New Yorku. Prva prava ljubav bila mu je u
Oona O'Neill, s kojom se redovito dopisivao, i bio je nemalo iznenaen kad se ona udala za
Charlesa Chaplina, koji je bio mnogo stariji od nje.

Tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u raznim bitkama, ak i u invaziji na Normandiju.

Njegovi suborci opisali su ga kao hrabrog i istinskog heroja. Tijekom prvih mjeseci u Europi
uspjevao se baviti pisanjem, a u Parizu je ak i upoznao Ernesta Hemingwaya.

1945.godine oenio se francuskom lijenicom Sylviom, no rastali su se, pa se 1955. godine

ponovno oenio - ovog puta je odabranica njegova srca bila Claire Douglas. I taj brak je zavrio
razvodom 1967.godine, kad se Salinger posve povukao u svoj vlastiti svijet.

Salinger je esto patio od stresa, i s godinama se sve vie povlaio u sebe. O svom najpoznatijem
liku, Holdenu, esto je govorio kao o prijatelju.

S vremena na vrijeme su se javljale glasine da e Salinger objaviti jo koji roman, no to se nikad

nije dogodilo. Najpoznatija djela su mu: Lovac u itu (Catcher in the Rye), Visoko podignite
krovnu gredu, tesari (Raise high the roof beam, carpenters), Seymour - uvod (Seymour -
introduction), Franny i Zooey (Franny and Zooey).

Lovac u itu

Sadraj:

Holden Caulfield, sedamnaestogodinji uenik Penceyske gimnazije, pie ovaj autobiografski

prikaz svojih nedaa u svijetu lanjaka. A njih vidi posvuda:u ravnatelju kole koji otepava ljude
nepravilnog izgovora, a istodobno se do zemlje klanja ljudima dobrog ponaanja; u

dezistu-klaviristu koji , da se svid publici, svira egzibicionistiki i krivo; te napokon u svim

profesionalnim glumcima, prije svega filmskim. Djelomice zbog preosjetljivosti, a djelomice i
zbog niskog praga osjetljivosti na dosdu, upravo je propao na Penceyu, to mu je ve trea kola
u nizu. Meu Holdenovim drugovima tu je i Ackley koji stalno istiskuje bubuljice na licu, te ne
podnosi nikoga koga smatra imalo viim od sebe, a uporno mrcvari svoje razredne drugove. Ipak
je i Ackley vjerojatno bolji od Holdenova cimera Stradlatera, urednog i atletski razvijenog mladia
kojemu je ivotni cilj, po svemu sudei, podilaanje viima, izbjegvanje posla i zavaanje mladih
dama.

Holden se sa Stradlaterom kratko potue zbog Jane Gallagher, djevojke koja mu se svia a koju
Stradlater eli zavesti. Nakon toga Holden se nelagodno oprata sa svojim starim uiteljem,
gospodinom Spencerom, pa s Penceya odlazi u New York.

Holden zna da ezbog njegovih najnovijih neuspjeha majci prepui srce, a otac se silno naljutiti,
ali oni ionako nee iz Penceya primiti vijest puna tri dana. Budui da mu ne manjka novca, Holden
odluuje odsjesti u hotelu i, prije nego to se suoi s roditeljima, dobro se provesti. Iako je visok
187cm te prosjede kose, ipak ne izgleda stariji od 16 godina. Kad silazi u Ljubiastu saluprilino
sumnjivog hotela to ga je odabrao, konobar mu ne eli donijeti viski, pa on mrzovoljno naruuje
kolu. Zatim pokuava pokupiti curu koja sjedi s dvije prijateljice, vjetice kako ih Holden zove.
Plee sa svima i asti ih piem, no onda ga i one otepu kao dijete.

Onako uzvpoljen, sjeda u taksi i vozi se do nonog kluba Ernie's u Greenwich Villageu, gdje toe
pie svima starijima od 6 godina. Usput oferu postavlja pitanje koje ga mui: Kamo zimi odlaze
patke koje plivaju u jezeru u Central Parku? ofer nije ba susretljiv. U Ernie's pijucka skoeve,
no tu mu na ivce idu svi lanjaci iz srednje kole i s koleda svojim ispraznim blebetanjem
odobravanjem glazbi samo zato to misle da je to jako intelektualno.Tu susree staru ljubav svoga
starijeg brata D.B.-a koji je sada u Hollywoodu, pie scenarije (i prodaje se kako vjeruje
Holden)nakon to je objavio prvorazrednu knjigu pria. Nastoji ga armirati, ali uzalud. I ona je
lanjak jer pokuava preko Holdena na daljinu djelovati na D.B-a.

Po povratku u hotel voza lifta pita Holdena da li bi elio da mu u sobu doe djevojka. Onako
duboko deprimiran Holden bez razmiljanja odgovori potvrdno. Kad djevojka stie, on se ne
uspijeva snai. Plaa joj dogovorenih pet dolara, no ona tvrdi da joj mora dati deset. On t odbija.
Prostitutka se vraa malo kasnije u prtnji vozaa lifta, koji Holdena udara u trbuh i baca ga na pod,
a prostitutka mu iz lisnice vadi jo pet dolara.

Sutradan Holden odlazi iz hotela, naziva prijateljicu Sally koja mu se povremeno svia pa s njom
za popodne dogovara odlazak u kazalite. Pregledava torbe, dorukuje i nudi deset dolara, to si
sad jedva moe priutiti, dvjema redovnicama koj je upoznao pa poinje lutati po Broadwayu. A
zapravo bi silno eli nazvati Jane Gallagher i sestricu Phoebe. Phoebe je sjajna
desetogodinjakinja, sjajna u Holdenovim oima kao i sva djeca, za razliku od odraslih. Odlazak
u kazaite prolazi katastrofalno, najprije zato to su Luntovi dobri, ali se ne ponaaju kao ljudi, a
potom i zato to Sally upoznaje studenta iz Andovera koji u njoj aktivira sve do zadnje lanjake
ice. Poslije odlaze na klizanje, a kad ona odbacuje Holdenov prijedlog da odu u neki umski kamp
s kolibama, da bi pobjegli od ispraznosti i lanosti New Yorka, on je vrijea. To smjesta i poali,
ali ona ne eli uvaiti njegove isprike.

Holden naziva starog znanca, momka s kojim je iao u kolu, pa se sastaju u otmjenom baru.
Holden ga podbada i sve vrijeme piju, sve dok bivi kolega ne ode na sastanak. Onako pijan Holden
odlazi u park da vidi to je s patkama. Poinje kia. Ostalo mu je jo jako malo novaca. Odluuje
se kriom zavui u roditeljski dom i posjetiti sestricu Phoebe za kojom poinje osjeati
enju.Srea mu se nasmijeila pa roditelja nema kui i on se uspijeva provui kroz hodnik a da
ne probudi dvorkinju. Phoebe je presretna to ga vidi, sve dok ne uspijeva povezati da su ga izbacili
iz kole. Zbog toga ga kori i on joj pokuava objasniti koliko mu je kola dodijala i u tome uspijeva
tek donekle. Unato tome, njihov susret je ipak ispunjen najtoplijim osjeajima.

Najednom stiu roditelji. Prije nego to se Holden uspijeva sakriti Phoebe ga pokuava uvjeriti u
vanost kole. On joj veli da ide na zapad. Phoebe brzo gasi svjetlo, trenutak prije nego to joj u
sobu ulazi mati i poinje je ispitivati. Ona taji da je Holden s njom, te ak priznaje i da je zapalila
kako bi objasnila otkud miris cigarete u sobi.

Holden kriom odlazi i nakon to ga je nazvao posjeuje gospodina Antolinija, svog biveg
profesora negleskog jezika. Iako su tek rani jutarnji sati Antolini ga doekuje srdano pa Holden
slua njegovo duhovito predvanje, koliko mu umor to doputa. Gospodin Antolini mu vli da je
obrazovanje dragocjeno, zato to e mu ono rei koliki mu je um i za to bi mogao posluiti.
Holden mu zijevajui daje za pravo. Napokon mu Antolini doputa da zaspe na sofi, no onda se
Holden naglo budi kada osjeti da ga profesor miluje po glavi. Naglo skae i kupi se iz njegova
stana. Uvjeren je da je gospodin Antolini imao nastrane namjere.

Holden ostatak noi provodi u ekaonici kolodvora Grand Central i uspijeva na mahove ukrasti
malo sna. Sutradan ujutro ostavlja pisamce za Phoebe u koli i moli je da ga eka u
Metropolitanskom muzeju umjetnosti. U koli ga smuuju skaredne pisanije po zidovima. Phoebe
stie u muzej i sa sobom vue koveg. Odluila je da s Holdenom poe na zapad. Holden je dirnut,
ali odluno otklanja njezinu ponudu. Nju spopada ljutnja i ne eli vie s njim razgovarati,iako, kad
on odlazi u Central Park, kraj zoolokog vrta prema vrtuljku, i ona polazi za njim. On je nagovara
da odu na vrtuljak. Ona pristaje. Dok se voze poinje kiiti. Holden je napokon donio odluku, nee
bjeati, suoit e se s im bude morao.

Na koncu Holden daje naslutiti da knjigu pie u sanatoriju. Psihoanalitiar ga stalno ispituje hoe
li se, kad se u rujnu vrati u kolu, dobro vladati. Holden vjeruje da hoe, ali ne zna. Kako da ovjek
zna to e uiniti dok to i ne uini?

O djelu:

Lovac u itu jedini je objavljeni Salingerov roman. Njegov junak, Holden Caulfield, moderna je
verzija Hucka Finna, koji je moralist i protiv volje, rastrzvan podvalama, laima i opakostima to
ih vidi posvuda oko sebe. Huck iz svega toga izlazi iv i zdrav, a na koncu bi mogao i Holden;
ipak, kad ga zadnji put vidimo on je jo pod psihoanalitikom obradom.

Glavni prigovor Salingeru glasi da je sentimentalan, da ima mnotvo nerealistikih stavova o

ivotu i drutvu, to se napose odnosi na njegovu ideju da su djeca u biti neduna i dobra te da
odrastanjem degeneriraju. Salinger je priznao da voli djecu:Neki od mojih najboljih prijatelja jo
su djeca. U stvari, to su svi moji najbolji prijatelji. Upravo mi je nepodnoljiva spoznaja da e
moju knjigu drati izvan njihova dosega.

Pa ipak, u Lovcu u itu bitni su Salingerovi, a ne Holdenovi stavovi. I sasvim je uvjerljivo da

Holden, adolescent koji umjesto koe ima zavretke ivaca, moe voljeti nedunost koju vidi kod
djece, ali ne i kod odraslih. Psihoanalitiar Ernest Jones veli da roman odraava ono to je ojetio
svaki osjetljivi 16ogodinjak, od Rousseaua naovamo, i dakako ono za to svatko od nas tvrdo
vjeruje da je osjetio.

ak su i neprijateljski raspoloeni kritiari suglasni u tome da je Lovac u itu fascinantna i

duhovita pria. Iz njihovih bi se komentara zapravo dala napraviti i itava mala antologija pohvala
Salingeru. Mnogi od njih tvrde da je Salinger u svom romanu uspio uhvatiti govor i misao, ritam
mldih.

Teme:

Sam naslov knjige odnosi se na krivo zapamen i izreen stih lirske pjesme Dolazei iz ita
(Comin through the Rye) Roberta Burnsa: ako netko ulovi nekog dok kroz ito ide (gin a body
meet a body/comin through the rye). Ona je nevina misao izroena iz ideje da se zatite nevini.
Holden sebe zamilja kako stoji u polju ita u kojem se igraju djeca. U njegovoj matariji, na kraju
tog polja nalazi se provalija. On bi stajao u tom polju i pazio na djecu koja bi se previe pribliila
rubu, i uhvatio bi ih da ne padnu u provaliju odraslih i zrelosti. Kako on kae, on bi elio biti lovac
u itu. Ovo je metafora za djecu kako gube svoju istou i nevinost te odrastaju i pretvaraju se u
prevarante koje Holden toliko prezire. Ovo je takoer neobian, naim oima gledano ironian dio
u knjizi, jer bi Holden htio spaavati druge, a ne moe spasiti sebe.

U jo jednom primjeru njegova poriva da ih zatiti, Holden je bio obeshrabren svim onim Jebi
se (Fuck you) grafitima i natpisima po Phoebeinoj koli da je osjeao, koliko god se on trudio
obrisati ih, kako dvostruko bre nastaju novi.

U knjizi se takoer obrauje tema pretvaranja. Holden prezire neistinost i lane namjere, i kroz
itavu knjigu on razabire sve prevarante na koje nailazi. Kao tinejder kojeg mue njegovi osjeaji
i neuspjesi, Holden vjeruje da svi poznati i uspjeni ljudi na koje nailazi i koji misle da su sretni,
su zapravo ili glupi ili neznalice. On ne nailazi na mogunost da ljudi imaju razloge zato se
ponekad ponaaju tako kako se ponaaju. On njih i dalje naziva prevarantima, a njegova procjena
ljudi je zapravo u cijelosti bez ikakvih pravih razloga i dokaza, tj. on se pretvara da je on jedini
iskren i da vidi ono to je stvarno i to ostali ne vide, samo da bi dobio barem malen osjeaj pravde.
Ironija knjige je u tome to je Holden jednako velik prevarant kao i ostali ljudi to ga okruuju: on
lae, pretvara se, daje nerazumne i brze zakljuke i pretpostavke bez ikakvih pravih dokaza. Jo
jedna tema je i Holdenova izoliranost od drutva, koju je on zapravo sam stvorio previe
pojednostavljajui komplicirane stvari, previe inei stvari uobiajenima u svojim susretima s
ljudima i komuniciranju. On je idealist, osjeajno nezreo i nesposoban prilagoditi se ivotu i
realnosti i posljedicama odrastanja. On sebe smatra muenikom svoje vrste, rtvom svijeta, samo
da bi opravdao svoju izoliranost i nesposobnost suosjeanja i razumijevanja drugih.

Stil

Iako je osnovna tema romana pomalo magliasta, Holdenovi sarkastini komentari dodaju humor.
Primjerice, kada Holden sjedi sam u Ernejevom baru komentar na to kako se osjea glasio je:
Malo-pomalo poeo sam se osjeati kao konjska stranjica, sjedei onako potpuno sam.
Autor se posluio nainom pripovijedanja koje nosi naziv struja svijesti. To bi znailo da nam
protagonist pria dogaaje u polu kronolokom slijedu, ubacujui tu i tamo injenice i misli, kako
ih se sjeti.

Kontroverzije

Lovac u itu je knjiga uronjena u mnoge kontroverzije od dana izdanja. Glavni razlozi navedeni u
zabrani ove knjige bili su koritenje vrijeajuih rijei (psovke i pogrdni nazivi), predbrani seks,
zlouporaba alkohola te prostitucija. Prema teorijama nekih krajnosti i ekstremnih ljudi, knjiga je
zapravo orue FBI-a ili CIA-a za upravljanje umovima. Ubojica Johna Lennona, Mark David
Chapman, nosio je ovu knjigu kada je uhien odmah nakon poinjenog zlodjela. Iako su mnogi
ljudi poput M. D. Chapmana i Johna Hinckleyja Jr. (koji je pokuao ubiti predsjednika Reagana)
znali nositi ovu knjigu, ipak postoji logino i razumno objanjenje za ove sluajnosti: oni se
jednostavno dive glavnom junaku Holdenu Caulfieldu. Kroz priu Holden je prikazan kao
mladenaki pobunjenik koji ne prihvaa i nije prihvaen od strane svojih vrnjaka. Iz ove
perspektive, osobe poput Chapmana i Hinckleya poistovjeuju se s Holdenom Caulfieldom,
osobom koju ne razumiju i koja nije u stanju razumjeti druge.

Stoga se mnogi pitaju, je li Holden Caulfield stvarno dostojan titule junaka? Tu dolazi veza sa
serijskim ubojicama: oni koji su poinili zlodjela, ali ne iz puke zabave i gluposti, ve iz razloga
da uivaju u slavi u kojoj danas uiva Holden (iako je on samo lik iz fikcije). Oni smatraju da oni
zapravo na taj nain utjelovljuju Holdena te mu priskrbljuju slavu i prihvaanje koje on zasluuje.
Citirajui Marka Davida Chapmana ovo se i potvruje: elio sam samo biti slavan kao John
Lennon.

Period Lovac u itu, i njegovo razdoblje smjeteno je u periodu od kasnih 1940-ih do ranih 1950-
ih, to je oko vremena kada je i roman napisan. Smrt Holdenova brata Allieja dogodila se 18. srpnja
1946., kada je Holden imao samo 13 godina. To je ujedno i najraniji dogaaj imalo opisan u knjizi.
Stoga se smatra da se pria dogaa u prosincu 1949., a ispriana u ljeto 1950. godine. Ovo
potvruje i injenica da je Boi 1949. pao na subotu, stoga dva Holdenova dana provedena u New
Yorku bi odgovarala datumima 18. i 19. prosinca (kada bi to bilo tjedan poslije, drugi dan
Holdenova lunjanja bi bio Boi, a kada bi to bilo tjedan ranije, Holdenova kola bi putala svoje
ake dva tjedna ranije na boine praznike).

Opis lika:

Holden Caulfield, glavni junak Lovca u itu, bolesno je osjetljiv i nesiguran sedamnaestogodinji
mladi. Pisac je u njemu dao prototip mlada buntovnika koji se ne eli pomiriti s neiskrenim i
sebinim svijetom koji ga okruuje. Holden se izraava na netipian nain svoje generacije,
atrovakim govorom, slikovito i duhovito, neposredno i svjee. Posebice ga privlae djeca, pa i
mlaa sestra Phoebe na koju esto misli dok tumara New Yorkom.

Ne voli odrasle, zgraa se nad njihovim licemjerjem i zloom, nad njihovom pokvarenou i
podmuklou. Upravo donkihotovski traga za moralnom istoom i ljepotom. Prezire sve to je
samoivo i snobovsko u koli i u gradu.
U tom smislu blizak je slavnom pretei, Huckleberry Finnu, koji je takoer na svoj djeaki,
armantni nain nemilosrdno kritizirao nau umornu i bolesnu civilizaciju.

Vano je istaknuti da Holden posjeduje, ba kao i Huck, izvanredan smisao za humor, zbog ega
slika koju se naslikao o svom boravku u New Yorku nije tako mrana, tovie, ak je i vedra pa i
nestana.

13. Sofoklo, Antigona

Sofoklo (495. pr. Kr. - Atena, 406. pr. Kr.) bio je starogrki dramatiar. Jedan je od trojice velikih
grkih tragiara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od ega 20 satirskih.
Sauvano je sedam tragedija: * Antigona * Elektra * Kralj Edip * Trahinjanke * Ajant * Filoktet
* Edip na Kolonu Sauvan je i odlomak satirske drame Sljednici (Tragai, Lovaki psi) koji
je 1911. pronaen na jednom egipatskom papirusu.

ivot

Sofoklo je bio na prilino visokim dravnim poloajima. U ratu sa Samom bio je lan stratekog
saveza zajedno s Periklom. Radio je kao diplomat, politiar i sveenik. Osnovao je zajednicu za
Muze koja je okupljala najslavnije umjetnike toga doba.

Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto stekao tragikom umjetnou,
najasniji ukras." Kao i Eshila, Aristofan ga je portretirao u svojim abama, a takoer i Frinih u
svojim Muzama. Plutarh opisuje kako se Sofoklo prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu,
a Eshil je teko podnio taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofoklo nikad nije bio posljednji u natjecanju
te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od ega je jedna posmrtna). S
Filoktetom je takoer dobio prvu nagradu, a tragedija je znaajna po tome to se junak pokuava
ubiti na samoj pozornici, to je za tadanje poimanje tragedije bilo neuveno.

Dramske inovacije

Sofoklo u tragediju uvodi treeg glumca i pojaava dramsku radnju. Poveava kor s 12 na 15
osoba, ali mu smanjuje utjecaj. Njegov kor ne utjee na radnju, on je samo pasivni promatra koji
sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdie nad obinim ljudima. Sofoklo je prvi
tragiar koji je uveo junakinje u svoje tragedije. Njegovi likovi nisu vie bogovi i idealizirana bia
kao kod prijanjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odluuju o svojoj sudbini. Iz svih
njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima
likova. Radnju pokree slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psiholoki produbljeniji od
likova njegova prethodnika Eshila.

Ve su stari Grci sami odredili odnos izmeu Sofokla i Euripida: "Sofoklovi likovi onakvi su kakvi
trebaju biti, a Euripidovi kakvi doista jesu."

Karakteristike Sofoklovo se shvaanje ivota temelji na religiji i mitovima. Bitno je potovanje

bogova molitvom i rtvama te izvravanje njihovih naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna
strogost koja se zasniva na pokoravanju i potovanju boanskih autoriteta, ija je volja apsolutna i
odreuju to je pravedno i moralno. ovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito miljenje
podloni su boanskoj volji i zakonima. ovjekovim ivotom upravlja iracionalna, tajanstvena sila
te potpuna mo bogova, on ne moe utjecati na svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne eli nita vie jer dosuenoj Sudbini smrtnik umaknuti ne moe." (Antigona) ovjek mora
podnositi sve to mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao rtva proroanstva, volje bogova i zle
sudbine. Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u
sreditu dramske radnje. Osnovu tragine radnje kod Sofokla ini slobodna ljudska volja, a radnja
se pokree aktivnou samih protagonista. Oni su odluni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi
su tragini junaci idealizirani. Njihove karaktere naglaava i uvoenjem junaka sa suprotnim
karakternim crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlunoj Antigoni jest
plaljiva Ismena.

Antigona, sadraj:

Lica:

* Antigona - Edipova ki, Izmenina sestra

* Izmena - Edipova ki, Antigonina sestra * Kreont - njihov ujak, tebanski kralj

* Tiresija - prorok

* Hemon - Kreontov sin, Antigonin zarunik

* Euridika - Kreontova ena

* Straar

* Glasnici

* Zbor

Pretpovijest prie koja se dramski uobliuje u Antigoni poznata je iz Eshilove tragedije Sedmorica
protiv Tebe u kojoj dva Edipova sina, Eteoklo i Polinik, se nau na suprotnim zaraenim stranama.
Polinik na elu sedmorice junaka juria na sedam tebanskih vrata, a Eteoklo hrabro brani grad. U
meusobnom okraju obojica poginu.

Tragedija poinje u trenutku kad je rat zavren. Teba je obranjena, novi je vladar Kreont, ujak
poginule brae i njhovih sestara Antigone i Izmene. Prema njegovoj zapovijedi Eteoklo je dolino
sahranjen, a Polinikovo tijelo mora ostati nesahranjeno jer je orujem nasrnuo na vlastitu dravu.
Takoer, dio te naredbe je i to da e svatko tko se o nju oglui biti smaknut. Antigona doznaje za
tu vladarevu naredbu i odluuje joj se suprostataviti. Jedan od straara

zaduenih da paze na Polinikovo tijelo javlja Kreontu da je netko neopazice posuo prah po
mrtvacu. Kreont bijesno nareuje straaru neka svakako pronae krivca. Ubrzo potom straar se
vraa s Antigonom koju je zatekao kako pokuava iskopati pravi grob za brata. Antigona priznaje
da je prekrila izriitu zabranu, ali se opravdava time to je tako postupajui slijedila boanske
zakone koji su nadreeni ljudskima. U meuvremenu je za Antigonin postupak doznao njen
zarunik, Kreontov sin, Hemon. Uzalud moli oca da oprosti Antigoni te se rastaje s njim uz
prijetnju da e umrijeti zajedno s njom. Kreont ne poputa i nareuje da Antigona bude iva
zakopana. Ubrzo potom stie vra Tiresija i javlja Kreontu da su bogovi ljuti zbog toga to Polinik
nije dostojno sahranjen. Kreont mu drsko odgovara no po njegovu odlasku se predomilja i
nareuje da se Antigona oslobodi a Polinikovo tijelo dolino sahrani. No tada je ve prekasno.
Glasnik javlja da su Antigona i Hemon poinili samoubojstvo. Potresena tom vijeu ubija se i
Euridika, Kreontova ena. Kreont slomljen tom vijeu u pratnji kora naputa pozornicu.

Nije teko uoiti da su nosioci sukoba Antigona i Kreont. Njihovi su stavovi nepomirljivi,
Antigona se poziva na boanski zakon prema kojem nikome ne moe biti uskraeno pravo da bude
dostojnopokopan, a Kreonta vode visoki dravni razlozi: poginuli branilac domovine ne moe se
ni u smrti izjednaiti s izdajicom. U cijeloj tragediji Antigonin stav ostaje nepromijenjen, iako zna
da je cijena za neposluh smrt. Kor za nju kae da je autonmos, osoba koja ivi prema vlastitim
zakonima. Nalog savjesti za nju je najvea svetinja. Za razliku od nje Kreont se predomilja, ali u
trenutku kada je prekasno za sve. Dok se ne pojavi Tiresija kao nezavisan tuma boanske volje,
Kreont je gluh za sve proturazloge i u svakom drugaijem miljenju vidi pobunu protiv vlasti. Kraj
tragedije nije i njegov fiziki kraj, ali iz svega to govori jasno je da ivot za njega vie nema
smisla. Antigonina smrt izaziva u nas saaljenje jer je bila bezrazlona no isto vrijedi i za Kreonta.
Ma kako kruta i neprimjerena bila njegova odluka o zabrani pokopa, gubitak sina, ene i neakinje
preteka je plaa za njegovu nepopustljivost.

KNJIEVNI ROD: drama VRSTA DJELA: tragedija u sedam inova VRIJEME RADNJE:
razdoblje stare Grke MJESTO RADNJE: Kreontov dvor TEMA: Antigona pokapa svoga brata
IDEJA: Treba potovati one zakone koji ne ugroavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.
KOMPOZICIJA: 1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju 2. zaplet: Kreont zabranjuje
pokapanje, ali Antigona ga ne slua 3. kulminacija: Kreont osuuje Antigonu na smrt 4. obrat:
bogovi govore Kreontu da mora potedjeti Antigonu 5. rasplet: umire Antigona i Kreontova ena
i sin

KREONT: grub vladar, podanici ga ne sluaju i boje ga se, odluan je, vjeran je zemaljskom
zakonu zbog kojega kri boanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mrnjom
prema neprijatelju, u svim ga ivotnim odlukama vodi mrnja i na taj nain ostaje bez obitelji.
ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do
boanskih zakona, zbog kojih kri zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je ivotnim
odlukama vodi ljubav. JEZIK I STIL: Uzvien stil pripovijedanja, koriteno je mnotvo epiteta i
aforistinih misli. ELEMENTI TRAGEDIJE: Tragini junak: Antigona potuje svoja naela i
eli pokopati brata Tragina krivnja: zbog njezinih ju naela osuuju na smrt Tragini zavretak:
Antigona umire Dramski sukob: odvija se izmeu dobrog Antigone i loeg Kreonta

14. Antun Branko imi: Preobraenja Antun Branko imi (Drinovci kod Gruda, 18. studenog
1898. - Zagreb, 2. svibnja 1925.) je pjesnik, esejist, kritiar i prevoditelj.
imi bijae pjesnikom izrazite tenje da zgusnutim, krtim stihom intenzivira doivljaj svijeta.
Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, uvao se razlivenosti i praznine. Napisao je
brojne eseje, knjievne i likovne kritike, polemike o novom pjesnitvu, nekoliko kraih proza,
dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te zapoeo roman Dvostruko lice.
Posthumno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

Puku kolu pohaa u rodnim Grudama. Tri razreda franjevake klasine gimnazije zavrava u
irokom Brijegu. Nakon irokoga Brijega kratko vrijeme boravio je u Mostaru, a zatim upisao
etvrti razred gimnazije u Vinkovcima. kolovanje je nastavio u zagrebakoj donjogradskoj
gimnaziji. U osmom razredu naputa kolovanje zbog izdavanja knjievnog asopisa Vijavica
godine 1917. u Zagrebu, a knjievni asopis Juri pokree 1919. godine pod utjecajem
ekspresionistikog lista Der Sturm. Godine 1923. pokree i trei asopis, Knjievnik. Teko
obolivi od tuberkuloze umire, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine.

Knjievno stvaralatvo

* I. razdoblje do 1917.g. nije nita znaajno,

* II. razdoblje od 1917.g. pjesme o: bolesti, siromasima, smrti, susreti s gradom i boleu. Prvu
pjesmu Zimska pjesma objavio je 1913. godine u asopisu Lu kao petnaestogodinjak, a u
Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana.

Rane pjesme od 1913.g. do 1917. u velikoj mjeri slijede Matoev pjesniki program. Posrijedi je
pejzana lirska stroge forme i impresionistiki uhvaenih pojedinosti iz zaviajnog okruja.
Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobiajene okvire osjetilnih podraaja
("Bolesnica") pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduu poetsku koncepciju. Zapoeo je
pjesmama koje oponaaju A. G. Matoa, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi
razred zagrebake gimnazije, pokrenuo asopis, primio ekavski izgovor (u emu e ga ubrzo
kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritiar, nadahnut
ekspresionistikim asopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporitem u
posvemanjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu knjievnosti i stvarnosti
u kojoj ona nastaje.

Nakon upoznavanja s njemakim ekspresionistikim pjesnitvom preko asopisa Der Sturm

1917. dolo je do temeljnog zaokreta u imievu shvaanju poezije i umjetnosti, pa je iste godine
pokrenuo svoj prvi asopis Vijavica.

U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919.g. pisane su slobodnim
stihom i oznauju se kao imieva ekspresionistika (anarhina) faza. Proete su nemirom ili
oajem lirskoga subjekta i biljee impulse koje ekstatini subjekt hvata u brzu tempu gradskog
ivljenja (Pjesma, Grad, Ples, Pjesma pjesnika). imi katkad rabi i

tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futuristike i ekspresionistike poezije, izostavlja

gramatike veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se doarala
simultanistika percepcija okolnih fenomena, odnosno naglasila brzina ili intenzitet proivljenog
iskustva (O svijet i ja u svijetu i svijet u meni;Grad noi ene zvijezde;Ples radost vrisak
bog;Ja pjevam) koje tei prvotnoj senzaciji, oienoj od naslaga istroene civilizacije.

U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. Vijavica je izlazila do

1919.g., a nakon toga imi je izdavao asopis Juri 1919.g. koji se iste godine ugasio. Saeto
je oznaavao svoj knjievni smjer sadran u (ekspresionistikom) uvjerenju, da je umjetnost
najintenzivniji doivljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne moe biti angairana u slubi bilo koje
tendencije. Ako to u ono doba i nisu vie bile nove misli, jer su ih ve zagovarali i hrvatski
modernisti, one su sada bile izgovarane nainom koji do tada u nas nije bio poznat. Godine 1920.g.
objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama Preobraenja. Upravo time daje najvei doprinos
novoj hrvatskoj knjievnosti, posebno pjesnitvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama.
Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je imi preradio pa se Preobraenja smatraju
zasebnom (kanonskom) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafikim aranmanom
(tzv. sredinja os), to ga je imi preuzeo od njemakog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898.-
1899.), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizacijsko naelo. Uvodei velike
teme kao to su Bog, ljubav, smrt (tijelo) i poezija (umjetnost), imi ih koncentriranim i
pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u razliitim
tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesear, muenik) ili pojavama, da bi se
onkraj vremena i prostora sve ivotne forme na kraju vratile panteistiki zamiljenu apsolutnu
(Otkupljenje, Budui). Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetika) uporaba kolorita,
vizualnost pjesnikoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upoljavanje praznine (bjeline)
samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeem hrvatske moderne lirike. Poezija
nakon Preobraenja oznauje novi zaokret u smjeru neoklasinog izraza, pa slobodni stih
katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofikoj formi i vezanomu stihu. U okviru kasne imieve
poezije daju se uoiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju izmeu odsutne
transendencije i unutranjeg ideala (Prazno nebo i Naeni bog), a u pjesmi Smrt i ja (Smrt
nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog poetka: sa mnom raste/u svakome asu) imi se
poput R.M.Rilkea, pribliava shvaanjima o nerazluivom jedinstvu ivota i smrti. Pribliivi se i
poetici nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.

U tekstovima: Namjesto svih programa, Anarhija u umjetnosti, O muzici forma ispovijedao

je nova modernistika naela, ali je ostao na stajalitu istoe umjetnosti. Iako odlian uenik,
morao je napustiti gimnaziju jer kolske vlasti uenicima nisu dopustile izdavanje javnih tiskovina.
Od tada se u potpunosti posvetio pisanju neprestano ivei u siromatvu, ali je unato nesreenim
egzistencijalnim prilikama ostavio plodan i iznimno znaajan knjievni opus. Donadini je
uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a imi, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci
odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kae, i odijelo sa sebe, i "kragne, manete,
kravate, alove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije,
asonance, klimakse, sve ono to je ukus, to je retorika i 'lepota', to e rei sve ono to je suvino
- i da govorimo istinu". Iako je polemiki intoniranom, matoevski

britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na knjievna zbivanja i uope na razmiljanja o

knjievnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog poetnitva,
naelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, esto i grafiki simetrinim
slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doivljaja
svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego iskljuivo u
individualno-psiholokom znaenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjeao je trajnu tjeskobu i duhovni
nemir, ali i svijest da je pred kljunim pitanjima ivota i svemira nemoan kao ovjek, a kao
pjesnik moe ga samo spoznavati. Reskou svoga stiha prodirao je kao otricom noa u dubine
ljudskoga bia, u njegovu egzistencijalnu samou. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i esto
svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem. Nakon teke
upale plua 1924.g. obolio je od tuberkuloze i pokuao se lijeiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925.g.
vratio se u Zagreb. 1924.g. pokrenuo je i trei asopis Knjievnik, a nakratko (od oujka do
studenoga 1923.g.) s M. Begoviem ureivao Suvremenik. U zaotrenim manifestima iz Juria
(Usamljenost duha i Juri) prosvjedovao je protiv zateenoga stanja u drutvu i kulturi,
zahtijevao ruenje dotadanjih vrijednosti i postavio utopijskih projekt duhovnoga carstva u
zemlji.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljee, preavi put od matoevsko-
wiesnerovskog impresionizma do osloboenog a formalno stijenjenog ekspresionizma, postao je
virtuoz koji s malo rijei otvara bezdane prostore misli i ivotnog smisla. Znao je graditi pjesmu,
zgunjavati stih, birati pravu rije: esto jednostavnoj i obinoj, znao je udahnuti punu izraajnost.
Bolujui od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da e ga
jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Moda je i zato naglo sazrijevao, to dokazuje
njegov asopis "Knjievnik".

Metamorfoze koje je imievo pjesnitvo prolo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom
sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritiki i feljtonistiki spisi to zorno ilustriraju.
Mnogobrojni lanci u suvremenim knjievnim pojavama i piscima pokazuju da je imi
intenzivno pratio europska umjetnika zbivanja i da je promptno reagirao na one dogaaje koji su
odgovarali njegovu senzibilitetu i trenutanim umjetnikim interesima (Tri zapisa o pjesnitvu).
Kao kritiar, o domaim je, pa i etabliranim autorima (V. Nazor), pisao vrlo otro (Na
najproduktivniji pjesnik; Prazna retorika Miroslava Krlee, 1917.) esto ulazei u polemike
(Pravdanje o Vidriu, 1922.). Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim
vanijim njemakim i austrijskim pjesnicima ekspresionistikoga narataja, a bio je dobro upuen
i u francusku, pa ak i u skandinavsku knjievnost. Preveo je 1923.g. roman Blagoslov zemlje
K. Hamsuna, ali je prijevod tiskan tek 1983.g..

Posmrtno

Velik dio opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, meu ostalim i nekoliko dramskih i
fragmenata te zapoeti roman Dvostruko lice, kada su mu objavljena Sabrana djela (1960.g.).

imi je uz Tina Ujevia i Miroslava Krleu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zasluan
za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih naela (Tehnika pjesme, 1923.g.) kao
i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesnitva u europske knjievne

tokove. Sve bogatija recepcija njegova pjesnikoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvruje takav
status, a kritiki sudovi Preobraenja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike. A. B. imiu u ast
pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljea, na poticaj hrvatskoga pjesnika i studenta romanistike
Mile Peorde, kulturna manifestacija imievi susreti, prvi put odrana 30. i 31. svibnja 1970., u
Grudama i Drinovcima ("Krni zaviaj"Drinovci, 1970., "Vjesnik", Zagreb, 16.VI.1970.).
Djela

* knjiga pjesama Preobraenja, Zagreb, 1920.

Posthumno * Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1933. Priredio Ivo Hergei. * Izabrane
pjesme, Zora, Zagreb, 1950. Priredio Dragutin Tadijanovi. * Sabrana djela, Znanje, Zagreb, 1960.
U tri sveska, priredio Stanislav imi. * Pjesme i proza, Matica hrvatska: Zora , Zagreb, 1963.
Priredio Jure Katelan. Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 99. * Pjesme i eseji, Matica
hrvatska, Zagreb, 1964. Priredila i pogovor napisala Vesna Krmpoti.

* Stihovi i proza, Svjetlost: Naprijed, Sarajevo, 1967. Srpski i hrvatski pisci XX veka. Kolo 3,
Antun Branko imi, sv. 24.

* Pjesme i kritike, Mladost, Zagreb, 1973.

* Prazno nebo: odabrane pjesme, Prva knjievna komuna, Mostar, 1973. Izbor pjesama Ivan
Kordi.

* Sabrana djela, August Cesarec, Zagreb - Svjetlost, Sarajevo, 1988. U dva sveska, priredili
Nedjeljko Mihanovi (I. svezak) i Dubravko Jeli (II. svezak). Drugo izdanje u nakladi Dom i
svijet, 1998. * Izabrane pjesme, Erasmus naklada, Zagreb, 1996. Priredio i predgovor napisao Mile
Peorda. * Tijelo i mi: izbor iz djela, Rije, Vinkovci, 1999. Priredio Delimir Reicki.

* Preobraenja i izabrane druge pjesme, Profil International, Zagreb, 2005. Priredio Vlado
Pandi.

* Preobrazbe - Preobraenja,slovensko-hrvatsko izdanje, prevela Ines Cergol,pogovor Mile

Peorda, Koper-Zagreb,2006. * Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 2008. Priredio Ante
Stama.

Preobraenja

Naziva se kamenom temeljacem modernog hrvatskog pjesnitva.

Stihovima prikupljenim u zbirci Preobraenja progovorio je imi posve originalno i svjee.

Prepustivi magiju poetske rijei govoru boje, zvuka i rima, unio je u hrvatsku poeziju slobodni,
nevezani stih, a izostavljajui interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima.

Vie misaon nego emocionalan pjesnik (zaetnik pojmovne umjesto slikovne poezije) imi
sespustio u mukotrpno i bolno traenje smisla ljudskog postojanja i na relaciji krajnjih ovjekovih
polova ivot-smrt, u vruici poetskog zanosa pokua prodrijeti u dubinu u beskrajno unutar
ljudskog bia.
Neobino saetim izrazom on je u temama o ljubavi i smrti, tipino egzistencijalistikim motivima
pokuao naslutiti neke osnovne ljudske tajne i nemoan da dokui bit pobunio se protiv svega
sputanog i nedoreenog u ovjeku. Taj bunt, zapravo nemoni revolt protiv neumitnosti prolaenja,
koje je on shvatio kao nepravdu u najirem smislu, doveo ga je i do dviju konkretnih tema; teme o
ljudskom tijelu i poetskog ciklusa o siromasima.

imi je svojom poezijom, koja je oznaila najjai ekpresionistiki lirski izraz u naoj knjievnosti
i bila plod istinskoga pjesnikog nadahnua, otkrio posve nove mogunosti hrvatskog poetskog
iskaza uope na poetku 20. stoljea.

Pjesme

1. Pjesnici

Pjesnici su cudjenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oci velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivsi uho na cutanje sto ih okruzuje i muci pjesnici su vjecno treptanje u svijetu.

Pjesnici su prva pjesma u zbirci Preobraenja, svojevrsna ars poetica. Ta pjesma najavljuje poeziju
nove vizualnosti i slunosti. Izdvojena iz zbirke, sama za sebe, likovno je reducirana do misaone
apstraktnosti i upravo ta saetost teksta i njegova skruenost na sintatikome obrascu definiranja i
ekspliciranja navode na pomisao da s ona ne doivljava drugaije nego poruka. Metaforinim
definiranjem pjesnika imi je progovorio o samom pjesnitvu.

Pjesnici:

prva pjesma u zbirci, programatska, uenje kao odstvarenje stvari; snane metafore; pjesnik
treba odstvariti stvari, umjetnik je taj koji uje njihov unutarnji glas, on e ih dignuti u jedan vii
svijet, umjetnik uskrsuje stvari; pjesnici/umjetnici su uenje usvijetu, njihove oi nisu mrtve
(poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, rastu pore dstvari, reagiraju, ude se, odstvaruju
stvari, oivljuju mrtvilo, oko njih je vjena ravnodunost prirode, kozmika tiina, naslonili su
uho na utanje to ih okruuje i mui,pjesnici su vjeno treptanje u svijetu (treptanje oka,
ivost, poput vjenog treperenja zvijezda na nebu, ivota u mraku, astralni ugoaj; razlikuju se
forma prirode i formaumjetnosti;

ars poetica cjelokupnoga imieva stvaralatva: jo je u Platona i Aristotelauenje (odstvarenje

stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofenejednake duine: monostih, distih
i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovinejednake duine; kruna kompozicija
pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme); motivi:

1. strofa (pjesnici, uenje),

2. strofa (zemlja, oi, stvari),

3. strofa (uho,utanje, pjesnici, treptanje); pjesniki ritam polagan; pjesma u duhu

kozmikogaekspresionizma (pjesnik.prorok)
* "Pjesnici" (lirska minijatura)

Grafiki izgled pjesme (monostih, distih i tercih).

Govori o odnosu pjesnika i svijeta i stvarnosti. Preobraava svijet u poeziji, novu stvarnost. Motiv
uenja (velike/nijeme oi), sugerira time uenje oiju koje rastu. U zadnjim stihovima pjesme
takoer prepoznajemo pjesnikov odnos prema svijetu. Oslukuju utanje, oni su vjeno
treptanje-dua su svijeta, oslukuju i ono to se ne uje.

2. Moja preobraenja

Moja preobraenja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mune noi iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i
pogledima plivam preko livada i voda. Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj
puta uskrsnem. O, Boe, daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i
vjenu zvijezdu to s dalekog e neba nou sjati u crne muke nonih oajnika.

Moja preobraenja:

preobraenje ovjeka u humanu zvijezdu koja s dalekog e nebasjati nesretnim ljudima kao
smisao, nada i utjeha (taman kolorit: u crne muke nonihoajnika); smisao boli i patnje, umrem
na dan bezbroj puta; preobraavanje u stvaranju zaimia nije bijeg od ovjeka nego povratak
ovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost izmeu bolnog ivljenja i umiranja; smisao je
pjesnikoga poziva pjevati sebe (dvije strofezapoinju sa Ja pjevam sebe); pjesnike slike,
a osobito boje, simboliziraju te stalnemijene, preobrazbe ovjekova duha: na poetku kae da su
njegove noi crne bezdane imune (zaokrueno i povezano s posljednjim stihom i crnim
mukama nonih oajnika),kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo blijedo meko
lice u kristalno jutro, sve je puno svjetla, u treem stihu ve pliva pogledima preko polja livada
i voda; moli Boga daga,umorna od mijena, jednom zauvijek preobrazi u svijetlu,
nepromjenjivu i vjenuzvijezdu koja e poput dobroga duha tjeiti nevoljnike; nevezani stih
doveden do savrenstva; brojni epiteti; ritam je snaan, ekspresivan i sugestivan, podsjea na
biblijski psalam

-Preobraenje (kad su uenici u Isusu prepoznali Spasitelja).

U ovoj pjesmi pjesnik shvaa ivot tako teak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena (kada je
Mjesec okrenut Zemlji svojom neosvijetljenom stranom). Tei (ezne) za smrti. Rije zvijezda
ima razna znaenja. Svako nebesko tijelo koje se na nebu vidi kao svijetla toka, visoke
temperature s vlastitim izvorom energije. Osoba koja se u nekim oblicima javnosti iznimno istie
(film, sport, glazba), na engleskome jeziku zvijezda je kazano rijeju star (simbol nacrtana
zvijezda).

Ja pjevam sebe koji umirem na dan...-taj stih stvara dojam kritika i napetosti. A.B.imi ne
doivljava smrt kao kraj (kao u vrijednoj njegovoj pjesmi), ve kae da e s dalekog neba nou
sjati.
Pojavljuju se boje i personifikacije:

1. crne bezdane i mune noi,

2. blijedo meko lice u kristalno jutro, (polja, livada i voda)

3. umorna od mijena,

4. svijetlu nepromjenjivu i vjenu zvijezdu,

5. neba nou sjati,

6. crne muke nonih oajnika.

3. Opomena

ovjee pazi da ne ide malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe proe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za im ne ali kad se bude zadnjim pogledima rastajao od zvijezda! Na svom koncu mjesto
u prah prijei sav u zvijezde.

Opomena:

ovjekovi ideali, odnos ovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekadiznimka,

grafostilem: na kraju svake reenice usklinik, poput opomene i treptaja zvijezde;gramatika
odstupanja: rastajo (rastajao); etiri skupine/strofe po tri stiha, etiri reenice; prvadvije strofe
zapoinju imperativima (pazi i Pusti); opominje ovjeka da ne smije bitimalen, obian i
nitavan, treba ga proeti blaga svjetlost zvijezda (duhovnost, vjenost), perifraze: ide ispod
zvijezda (ivi), zadnjim pogledima rastajo od zvijezda (kad budeumirao); kontrast: prah i
zvijezde

U pjesmi koja se sastoji od 4 opomene i 4 strofe pjesnik govori o ovjeku i njegovim djelima,
onome emu tei, nebiti malen, znai biti velik svojim djelima.

Obzirom da svaka od etriju opomena zavrava zvijezda, pjesnik time oslikava ovjekovu
potrebu, pribliiti se toj ljepoti i dosegnuti zvijezde.

4. Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kua parnog mlina

Iz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i gruba

slikarija na nebu

I togod blie stiem sve glasnije viu

nebrojene uarene opeke

Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod breuljaka crni vlak se vue

odmjereno udara

i vriti

svoj dolaz jo dalekoj nevidljivoj stanici

No i ja na brdu

Poda mnom naas izrone iz mraka

kue stabla dvorita i njive

I opet utonu u mraku

ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:

ko nekoliko bijelih sveanih asova

iz crnog ivota ljudi

- Hercegovina:

personificirani krajolik, odnos sree i nesree u ovjekovu ivotu,sudaranje svijeta stvarnosti i

svijeta sjeanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zaviaja postupno se pretvara u univerzalni
duhovni krajolik ljudskog proivljavanja; posljednje dvijestrofe i oblikom sugeriraju suavanje
ljudske svijesti; fonostilem na poetku: koraCam(mekano, njeno dolazim); snaan kolorizam,
kontrasti, personifikacije, ekspresionistikoslikarstvo: plav od sutona (kao plavi plat od
mjeseine u pjesmi Ljubav), zelene livade,crvene mrlje, krvlju namrljana slikarija, viu
uarene opeke, crni vlak vriti; pjesniki subjekt uzdie se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u
pjesmi Mjesear): No i ja na brdu, pod njim, ko u svijesti, izranjaju i opet uranjaju svi ti
prizori koje s visine promatra (kue, stabla), iz tame, iz mraka ivota, u njega gledaju
malobrojniosvijetljeni prozori simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u
nesretnimivotima (ko nekoliko bijelih sveanih asova/ iz crnog ivota ljudi), vie puta
zavrava pjesme crnim, mranim slikama ljudskih ivota
Pjesnik je inspiriran zaviajem. Doivljaj iz none (kue, stabla, dvorite, njive). Vizualna
stvarnost preobraava se u svijet ekspresija, vizija i slutnji (slutnja smrti). Ekspresionistiki pejza:

Crna i bijela boja u kontrastu.

1. Crna (teak ivot ljudi)

2.Bijela (rijetki sretni trenutci u ivotu ljudi)

5. Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog poetka: sa mnom rasteu svakom

asu

Jednog dana

ja zastanem

a ona raste dalje

u meni dok me cijelog ne proraste

i stigne na rub mene. Moj svretak

njen pravi je poetak:

kad kraljuje dalje sama

Interpunkcija je u ovoj pjesmi zanemarena.

Tema smrti u ovoj pjesmi ostvarena je na osobit nain, ona je sastavni dio bia, ovjekova ivota,
ivi od trenutaka kad se ovjek rodi, ovjek zastane, a ona nastane kraljevati. Zadnji stih ostaje
otvoren, to sugerira taj novi poetak smrti koja prerasta.

6. Povratak

Ti i ne sluti

moj povratak i moju blizinu

U noi kada umi u tvom uhu tiha mjeseina

znaj:
ne koraca mjeseina oko tvoje kue

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajui cestom kroz mrtvo svijetlo podne

stane

preplaena krikom udne tice

znaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidi crnu sjenku to se mie

s onu stranu mrke mirne vode

znaj:

ja koracam uspravan i svean

kao pored tebe

Povratak:altruistika vjena ljubav, lirski subjekt vraa se iz smrti, s druge obale, svojojdragoj
preko blizih obala, s onu stranu mrke mirne vode, javlja joj se krikom udnetice), on je uz
nju zauvijek, uspravan i svean, na kraju naglaava kao (pored tebe),kao nekad;
ekspresionistiki motivi: krik (krik moga srca), preplaenost, crna sjenka, mrkavoda, strah,
tjeskoba; opkoraenje, prebacivanje (samo jedna rije u cijelom stihu);koloristiki motivi,
kontrasti: dan je mrak (!), mrko svijetlo podne, u sutonu je crna sjenka,a no je mjeseina,
plave staze vrhunac vizualne poezije; sinestezija: umi u tvom uhutiha mjeseina,
personifkacije: krik srca, koraca mjeseina; fonostilem: koraCam (uz nju,mekano, njeno hoda,
umjesto grubo: koraam

7. Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u dui mrtvo zvoni

Vee slazi s neba plavo

Sputam tihe crne zastore

Znam: vani su mrtve zvijezde i kue i mjeseina

i crn prostor nepomian stoji

Niko nikad nee doi k meni

Smrt jo samo nevidljiva ivi

Snu

razmotaj crven teak pokrov povrh mene

i nada mnom neka crno nebo noi

vjeno

uti

8. Ruak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu

za takav ruak

i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom ivot pojeli.

Kad ustanu od stola,

tiina i teina

Gaenje pred samim sobom

unakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv to tee kroz njegovo tijelo

krv drugog

(kao da je jedno drugo jelo)