Ratko B.

Boovi Izvorni nauni lanak

Filozofski fakultet UDK: 316.7
Niki Primljeno: 25. 09. 2005.

RAZNI FENOMENI KI-OSPOLJENOSTI

Various Phenomena Related to the Revealment of Kitsch

ABSTRACT The author is interested in the phenomena of kitsch that can be found in
various dimensions of modern life. The question that can be asked nowadays is: Is there any
segment of modern life without kitsch? We could say that there is not only a phenomenon of
the kitsch-subject but also of the kitsch-object that entered modern society. Kitsch-subject is
often defined as a person who sees the value as in a kitschy way. That person usually thinks
that a work of art is of the same value as an expensive car or Persian carpet and buys these
objects in order to gain in reputation. So he(she) usually decides to decorate his house and
office with a lot of expensive paintings, books and furniture. In that way the kitsch-subject
becomes a kitsch-object because he becomes a victim and a slave of all these objects. It is
well-known that even the greatest authors sometimes create for the masses of people and add
to the works some segments in order to make people buy the objects they made. So, the
author is trying to point out that kitsch is a very common phenomenon that can be displayed
in many different ways.
KEY WORDS kitsch, kitsch-subject, kitsch-object and owning, reification

APSTRAKT U radu se razmatra rasprostranjenost ki-fenomena u raznim dimenzijama

savremenog svakodnevnog ivota. Slobodno se moemo pitati gdje sve kia nema, od obine
svakodnevne egzistencije preko drutveno-institucionalne ravni pa do samostvaralake
ljudske prakse? Nije u pitanju samo ki-objekat nego i ki-subjekat, koji i prave vrijednosti
doivljava na kierski nain. Na isti nain razumijeva umjetniku vrijednost (npr.
umjetniku sliku) kao i luksuznu stvar (persijski tepih ili skupocjena kola). Sve je to radi
prestia i lanog ugleda. Tako slike birane prema autorima sa luksuzno-skupocjenim
okvirima i tomovi knjiga tvrdog poveza pomijeani sa suvenir-predmetima i stilskim
namjetajem na isti nain prepunjavaju poslovni i privatni (stambeni) prostor. Time se
subjekat (vlasnik ili korisnik) pretvara u objekat, jer on, u stvari, objektivno ne vlada
posjedovanim predmetom, nego obrnuto postajui rob stvari, jednostavno stvari vladaju
njime. I veliki stvaraoci znaju da, pored svojih vrhunskih umjetnikih ostvarenja, stvaraju i
djela sporazumijevanja sa irokom publikom (podilaenjem plitkom ili prosjenom ukusu)
kao i da u vrhunskim djelima ubacuju fragmente koji e izazivati interesovanja konzumenata
raznih kategorija. Prema tome, u ovom radu se nastoji skrenuti panja itaocu na to da je ki
veoma rasprostranjena pojava sa vrlo razliitim oblicima ospoljavanja.
98 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

KLJUNE RIJEI ki, ki-subjekat, ki-objekat, posjedovanje, reifikacija

ta ki sve moe?

Ki je neto to se vidljivo nudi, to se istie, dok istovremeno izostaje ono

pravo, nevidljivo, nema ga. Cilj kia je vie pokazati da se neto ima nego to se to,
po sebi, ima. Nastojanje ovjeka da neto to vie i bolje pokae i prikae pravi
specifinu ki atmosferu u kojoj se sutinski javlja dvostruka nevidljivost ne vide
se istinske vrijednosti, kako kod onog ko ih namee tako i kod onih kojima se
insistirano nude. Ta svojevrsna protivrjenost kia, njegova vidljivost nevidljivost,
jeste oblik nastojanja da se pseudovrijednosti nametnu kao vrijednosti. Ali, nije stvar
samo u tome to se sladunjavo i runo nastoje prodati kao lijepo, nego i obrnuto:
lijepo se prodaje kao runo. U odnosu na umjetnost (ili umjetniko) obrnuti red
stvari je u kiu runo ne postaje estetski lijepo, nego neto to je sladunjavo, lano
se namee kao lijepo. Najvea ljudska rugoba ili glupost kao i najljepe ensko
tijelo, te ovjekova duhovnost ili humanost, mogu se u umjetnosti izraziti na
najprefinjeniji estetski nain gdje umjetnika forma transcendira puku stvarnost.
Tako i najrunije stvari iz stvarnog svijeta moemo umjetniki lijepo izraziti.
Aristotel e to sjajno primijetiti i prokomentarisati: Ima stvari koje nerado gledamo
u njihovoj prirodnoj stvarnosti, ali, kada su naroito briljivo naslikane, onda ih sa
zadovoljstvom posmatramo, na primer: oblike najodvratnijih ivotinja i mrtvaca
(Aristotel, 1982: 33). Nasuprot tome, u ki-prikazu nema transcendiranja jer se i
najljepe pretvara u runo, ili, u najmanju ruku, u sladunjavo i nametljivo, iza ega
ne stoje utemeljene vrijednosti. U kiu se ak istinske vrijednosti, subjektivnom
relacijom prema predmetnom vrijednom svijetu sa dominirajuim znaenjem
njihovog posjedovanja, pretvaraju u pseudovrijednosti. Na koliko emo samo
primjera naii da se umjetnike vrijednosti posjeduju kao materijalno blago, ili kao
lana uljepana spoljanjost, pod znakom prestia, kao naina prikaza svoje
posjednike moi. U stvari, esto se deava da posjedovanje umjetnikih vrijednosti
predstavlja prikazivanje sebe ljubiteljem umjetnosti, osobom sa prefinjenim
estetskim ukusom koja kao da na pravi nain razumijeva i doivljava umjetniko
djelo, a posrijedi je neto drugo, camera obscura. Umjetniko je u funkciji
posjednikog a ne posjedniko u funkciji umjetnikog.
Ki (Kitsch) je termin njemake knjievne kritike, kasnije nauke o umjetnosti,
i predstavlja negativnu vrijednosnu oznaku, da bi kasnije uao u francusku i
angloameriku knjievnu kritiku. Termin ki se prvo odnosio na likovne
umjetnosti da bi ga Herman Broh uveo u knjievnost, trivijalnu knjievnost svih
vrsta, posebno u sentimentalni ljubavni roman, pa, na kraju, i u muziku. No, nije se
ki samo ugnijezdio u umjetnosti, odnosno pseudo-umjetnosti ili kvazi-umjetnosti
ve se proiruje na oblast arhitekture i to ne samo na njenu umjetniku stranu, pa,
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 99

moe se rei, na oblast kulture uopte, i tako redom sve do svakodnevnog ivota.
Herman Broh opisuje nain ivota ki-ovjeka (Kitsch-Mensch), koji se, tako rei,
na razne naine kierski ponaa i djeluje. U svakodnevnoj praksi optenja ima
pokuaja da se od termina ki diferencira i stavlja mu se u opreci termin und
(Schund, takoe prvo upotrebljen u njemakoj knjievnoj kritici), to ipak nije imalo
mjesta u nauci, pa je to preputeno samo saobraajnom govoru. Inae, ovaj termin
izvorno se odnosi na: nevrijednu stvar, lou robu, smet, da bi od sredine 18. vijeka
uao u njemaku knjievnu kritiku sa nediferenciranom oznakom za bezvrijedne
knjievne proizvode, trivijalnu knjievnost (Renik knjievnih termina, 1985). A u
trivijalnu knjievnost H. Broh ubraja: kolportau, ki i und, da bi pod kolportaom
podrazumijevao detektivski i pustolovni roman (prema: Z. kreb, 1981). Sve govori
da se termin und, kako bilo da bilo, prvenstveno ako ne i jedino odnosi na lou
(nevrijednu) knjievnost.
Kada je rije o kiu, ki-objektu, onda se polazi od osnovne pretpostavke
kod kia se isto kao kod umjetnikog djela susreemo sa stvarima. Taj objektivitet
postojanja umjetnikog djela isto kao obine stvari istie Hajdeger: Dela postoje na
isto tako prirodan nain kao i stvari. Slika visi o zidu kao i lovaka puka ili eir.
Jedna slikarska tvorevina, na primer ona Van Gogova koja prikazuje par seljakih
cipela, putuje od jedne izlobe do druge. Dela se transportuju kao i ugalj iz Rura ili
balvani iz varcvalda. Helderlinove himne pakovane su za vreme rata u raneve,
zajedno sa priborom za ienje. Betovenovi kvarteti lee u skladitima izdavakog
preduzea, kao krompir u podrumu. Sva dela imaju to svojstvo stvari (preuzeto iz:
L. Gic, 1979: 9). Ali, takva objektivizacija, kao to kae Ludvig Gic, nije dovoljna
za procjenjivanje-vrednovanje odreenog predmeta, u smislu da li je predmet
umjetniko djelo ili ki, bez unoenja znaenja subjektivnog odnoenja estetskog
ukusa prema predmetu (L. Gic, 1979: 9-11). Gic, inae, nastoji da pronae mjeru
izmeu estetike odozgo u razumijevanju objekta, predmeta kao lijepog, i
estetike-odozdo, subjektivnog doivljavanja kao specifinog estetskog ukusa gdje
se umee onaj specifini inter-esse koji je konstitutivno obeleje svakog estetskog
iskustva (da i ne govorimo o potajno unetom identitetu izmeu lepog i
estetskog), (Ibid.: 20).
Dopadanje kao puka dopadljivost esto se javlja kao neto ime se ne
uspostavlja bilo kakva differentia specifica izmeu estetske vrijednosti i
pseudovrijednosti, jer se ostaje samo na svianju koje ak moe ii do uivanja, ali
bez razumijevanja i iz tog razumijevanja izvedenog doivljavanja neeg kao lijepog.
Oblik dopadanja izazvan bljeskom sjaja, povrnom uoljivou, zavaranom
upeatljivou gradi ki-atmosferu iz koje se ne vidi sutinska razlika izmeu kia i
autentine vrijednosti (umjetnikog originala). Sa takvim dopadanjem ovjek se
gubi u jednolinosti ukusa da bi sebe samog zavaravao da je sm otkrio svu ljepotu i
vrijednost neeg u emu uiva, to e pogotovo potencirati ako to posjeduje ili
koristi kao svoju stvar. U stvari, rije je o ki-odnosu iz kojeg proistie ki-
100 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

ponaanje, ak i onda kada su u pitanju vrijedna umjetnika djela. Tada se obino

uspostavlja vrijednosni odnos iz kojeg se razumijeva umjetnost na osnovu toga
to prua samo ugodne, dopadljive i zaslaene utiske, kao to istie ilo Dorfles,
to je zabiljeila Vera Horvat-Pintari: Pozivajui se na Brocha i Giesza, Dorfles
tumai i pojam ki-ovjeka, korisnika loeg ukusa, koji misli da umjetnost mora
pruati samo ugodne, dopadljive i zaslaene utiske; takav ovjek, kae Dorfles,
gleda slike Rafaela kao ilustrirane razglednice, procjenjuje Wagnera i Verdija po
romantikom sadraju libreta a ne po vrijednosti melodije, u slikama Antonella da
Massina ili Morandija vidi gracioznost i dekorativnost a ne njihov slikarski sadraj
(V. Horvat-Pintari, 1979:1-2). No, drugo je pitanje koliko je Vera Horvat-Pintari u
pravu kada izraava toliku skepsu u pogledu mogunosti raspoznavanja kia tako
da se o granicama kia moemo suglasiti samo onda kad je posrijedi neto to je po
sladunjavosti, plitkosti i otrcanosti upadljivo nasrtljivo (Ibid., 2).
Naprotiv, razmiljati o kiu i, prema tome, prepoznavati ga u odnosu na
umjetnost ili, bolje rei, u odnosu na umjetniku vrijednost ne moemo ako ne
polazimo od jasnih predstava o kiu kao antipodu umjetnikoj vrijednosti. Kada
Focht razmatra dva pristupa kiu, funkcionalistiki (subjektivistiki, relativistiki) i
supstancijalistiki (objektivistiki, normativistiki), opredjeljuje se za ovaj drugi
pristup. Naime, prema njegovom miljenju, ki je neumjetnost, po sebi i na temelju
vlastite supstancije, isto tako kao to je neto umjetnost ili to nije. Focht e to
precizirati: Uvidjeli smo da se moramo prikloniti drugom i smatrati da ki nije
samo jedna senzacija u mozgu primaoca niti nominalistika pojava, nego da je, kao i
njegova suprotnost, istinski umjetniki duh, utemeljen u samom djelu, utkan u
njegovu strukturu. Razmatrajui ove metodoloke probleme, otkrili smo osam crta
kia tako rei usput. To su: pretencioznost, imitiranje, podmetanje motiva ili teme
pod sadraj, koncentracija na efekat, lani patos, sentimentalnost, isprazni gest i
izlizanost (notornost). Zacijelo ima ih jo i vie. Isto tako, bilo bi korisno i pouno,
za fiksiranje samog pojma trivijalnosti, provesti analize odreenih suvremenih
djela (I. Focht, 1976: 171).
Ki je, dakle, lana umjetnost, lana forma, surogat umjetnikog. Zavodljivost
kia na osnovu dopadljivosti uspostavlja lani, pseudovrijednosni odnos subjekta
prema objektu. Subjektobjekt odnos u kiu, ki-razumijevanju i odatle ki-
uivanju, gradi ki i od subjekta i od objekta, poto se subjekat ne pokazuje na
osnovu usvojenih kriterijuma vrijednosti jer mu se objekat prikazuje (ili tvorac
objekta hoe da prikae) onim to ontoloki nije.
Kia ima na svakom mjestu, pri svakom koraku. Prosto je neshvatljivo gdje ga
sve ima i gdje se sve moe nai. I tamo gdje znamo da se divimo vrhunskim
vrijednostima u raznim oblicima proviruju ki-sadraji i ki-ispoljavanja. Na
primjeru Bahove muzike, Herman Broh pokazuje kako i vrhunska umjetnost kod
onih koji je neadekvatno (u vrijednosti) slijede, kada su ak u pitanju genijalni
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 101

muziari, nije u stanju da ouva, odri, svoj kosmiki nivo. U stvari, Broh
objanjava da ki moe biti vrlo zanimljiva veza izmeu najviih vrijednosti i
prosjeka, jer uopte uzev, genijalna dela daju osnovni ton stilu neke epohe, ali se
on prenosi preko prosenih dela. Nadalje, Broh e rei: Veliki broj prosenih
kompozitora i organista 17. i 18. veka samo je prenosio ono to je dostiglo vrhunac
u Bahu, a ipak niko od njih nije bio Bah. Svako klizanje genija, ovako ili onako, vrlo
lako se srozava direktno u ki. ak i samim genijima je teko da uvek ouvaju svoj
kosmiki nivo, te ako to ne zvui suvie blasfemino u poneemu se i sam Vagner
moe ubrajati u majstore kia, a ni ajkovski nije daleko od toga, ako se takoe
prihvati da je ki ostavio dubokog traga odnosno svoj peat na 19. vek, poto i on
sam najveim delom potie iz onog duhovnog stava koji prepoznajemo kao
romantiarski (preuzeto iz: A. Mol, 1973: 30-31). A tek ta rei za razne oblike
degradacije vrhunske klasine muzike koja se vri muzikim vaspitanjem u kolama,
na to ukazuje univerzalni muziki stvaralac Igor Stravinski. Dakle, Stravinski e
rei: Treba samo pomisliti na sve one sentimentalne budalatine koje se esto uju
o openu, Betovenu, pa ak i o Bahu, i to u kolama koje treba da formiraju ozbiljne
muziare. Ovi odvratni komentari muzike ne samo da ne olakavaju njeno
razumevanje, ve su, naprotiv, ozbiljna smetnja da se oseti osnova i njena sr (I.
Stravinski, 1966: 10).
Koliko ovakvi oblici neadekvatnog prenoenja izuzetnih muzikih vrijednosti
pripadaju kiu, posebno vrhunskom kiu, moda nije toliko bitno koliko je bitno
da je to ipak jedan od oblika reduktabilnog prikazivanja i odatle razumijevanja i
doivljavanja takvih vrijednosti u kolama i uopte u drutvu. A postoje oblici loeg
shvatanja (razumijevanja) umjetnikog djela a da se, nasuprot tome, snobovski
ponosno javlja divljenje onome to se ne razumije (Viljem Tekeri), ili u obliku
jednostavnog priznavanja neshvatanja, po principu, lake je svesti neto
neshvaeno na neshvatljivo nego pokuati da se to uini shvatljivim (K. Fidler,
1980: 73). Nie je znao da radikalno kritikuje Vagnerovu muziku u kojoj posebno
primjeuje kiersko doivljavanje te muzike (Nie, 1983) gdje se ak, kao to istie
Ludvig Gic, ukljuuju i tehnike pomou kojih se to doivljavanje moe izazvati. U
toj Nieovoj kritici Vagnerove muzike posebno je interesantno to to je ta kritika
ujedno i kritika vlastitih nekadanjih shvatanja, kritika njega samog kao
vagnerijanca (D. Grli, 1969: 100).
I najvei geniji u nekim svojim djelima, ili djelovima djela (makar u
mrvicama) zapadaju u ki, to se moe rei i za velikog Getea, pogotovo za
njegovo djelo Patnje mladog Vertera. Kada Zdenko kreb kritiki propituje i tumai
trivijalnu knjievnost (ili ki u knjievnosti) uzima primjer Geteovog romana Patnje
mladog Vertera kao romana revolucionarnog sentimentalizma: I Goetheov roman
revolucionarnog sentimentalizma, Patnje mladoga Werthera (1774), itao se kao
sentimentalna ljubavna pripovjetka, potiui imitacije u tom smislu. Oko 1800.
godine sentimentalni je ljubavni roman u njemakoj knjievnosti, dakako s
102 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

razliitim tematskim primjesama, bio ve utvrena i proirena vrsta trivijalne

knjievnosti (Z. kreb, 1981: 191). Ovo, ako ni zbog ega drugog a ono zbog
pretjeranih emocionalnih recepcija izazvanih djelom, koje vode recepijente (itaoce)
u puku projekciju i identifikaciju sa ljubavnikom-paenikom Verterom (glavnim
likom u romanu).
Istina, kia emo vie nai tamo gdje se manifestuje i realizuje u
funkcionalno-utilitarnom obliku kao zamjeni za prave vrijednosti nego tamo gdje se
javlja u neutralnoj formi. Rasprostranjenost kia je toliko velika kako u postupku
stvaranja (odnosa stvaraoca prema predmetu stvaranja) tako i u nainu
konzumiranja, uivanja ki-sadraja koje ima malo ta zajedniko sa istinskim
doivljavanjem lijepog i uopte vrijednog. Gete je u poetku prvog dijela Fausta
(Predigri u pozoritu) u pjesnikoj igri kroz usta lica-upravnika u dijalogu (kao
uputstvu) sa pjesnikom i komiarom osjetio sav ukus iroke publike kojoj treba
podii, namjestiti joj razumijevanje radi uivanja. Naime, Gete igra igru sa
moguim znaajem kia u prikazivakoj (reproduktivnoj) umjetnosti, kada se, po
svaku cijenu, podilazi publici:
Oni bi da to vide, da se ude.
Najire dejstvo postie se tako
to im se hrpa dogaaja d,
te svak se divi, svako zja,
i miljenikom naziva vas svako.
Mnotvo se samo mnotvom pridobija,
svak e tu nai to mu srce ite (J. V. Gete, 1982: 90; 40-250).
A svako pravo doivljavanje, ak i samo itanje moemo smatrati
stvaralakim procesom zato to itanje postaje nekom vrstom novog, dodue sirovog
materijala za nova znaenja (R. Johnson, 1986: 294). Zbog rasprostranjenosti kia,
prije svega ki-ukusa, namee se pitanje kako se onda mogu raspoznavati prave
lijepe stvari, istinske vrijednosti? A poznato je i to da i vrhunska djela posjeduju
odreene slabosti, ali slabosti koje su sitnice u odnosu na njihovu grandioznu
estetsku vrijednost, pa zato ti detalji ne mogu umanjiti ukupnu vrijednost takvih
djela. Jedan od samo na izgled nedostataka djela jeste njihova odlika nedovrenosti i
to kako bukvalno (moe i namjerno) tako i estetskim postupkom, koji moe biti u
obliku ustupaka recepciji gdje recepijent svojim doivljavanjem sm dovrava djelo.
Gete je, inae, itavog ivota radei na Faustu, kompleksno znaenje stvaranja
propratio sljedeim zapisom Zato to ne moe da zavri, to te ini velikim.
Kako je mogue formirati vrijednosno utemeljene interiorizovane potrebe,
time i kulturne? Kada je u pitanju ki-subjekat, ili ki-odnos prema vrijednostima
kulture, posebno prema umjetnikim vrijednostima, onda se javlja jedan svojevrstan
paradoks u nainu zadovoljavanja kulturnih potreba. Ono to mi uobiajavamo
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 103

jeste to da smo skloni da veliamo provjereno vrijedna djela, divimo im se, pa iako
to vrednovanje nije uvijek utemeljeno na njihovom istinskom razumijevanju i
doivljavanju. Ali, postoji prenaglaeni ukus kulturne elite koja, po svaku cijenu,
hoe da preuveliava avangardu, time to istie njene spoljanje, povrinske odlike.
Uostalom, moderni umjetnici odavno i esto dre sebe i svoju umjetnost
revolucionarnim. Nije sluajno ni to da e avangardisti svakom umjetniku koji
pokuava premostiti nesporazum izmeu umjetnosti i ukusa publike, vidjeti kiera.
A za apstraktnu modernu umjetnost je sva predmetna umjetnost u naelu u znaku
kia. ilo Dorfles istie oblik tog hiper-kia, kia kulturne elite, tj. ukazuje da:
opasnost umetnikog izoblienja moe svugde da se ugnezdi, i da ne potedi
nijedan nivo; nije, dakle povlastica ni narodnih ni ekonomski visokih klasa (iako
ee srednje i krupne buroazije) i da, konano, ne tedi ni one koji se smatraju
posednicima izopaene avangardne kulture (G. Dorfles, 1989: 449).
Poznato je da se doivljavanje zna javljati kao pretjerano uivanje u neemu
ili neega ega na pravi nain nijesmo svjesni i da nas istovremeno u naem
uvjerenju ne moe pokolebati nikakav autoritet koji bi to pokuao. U stvari, radi se o
odreenom nesporazumu izmeu istinske umjetnike vrijednosti odreenog djela i
njegovog doivljavanja koje ne mora biti zasnovano na razumijevanju kvaliteta
djela. U takvim doivljavanjima, bolje reeno, uivanjima umjetnikih vrijednosti,
ratio obino zataji pred jakim emocionalnim udarom. Tada emocije najee skreu
na sporedniji kolosjek, na vrijednosti iz druge ruke, ili ak na pseudovrijednosti. U
takvom subjekt-objekt odnosu objekat jednom svojom stranom esto predominantno
vlada subjektom, te se time subjekat jednostavno predaje svojim pukim osjeanjima.
Postoje oblici jednosmjernih identifikacija sa radnjom u djelu to se posebno dogaa
sa posmatranjem i doivljavanjem prikazivakih predstava, kada se gledalac ne
distancira racionalno od dogaaja u predstavi, odnosno kada predstavu (ne-stvarno)
posmatra i doivljava kao realnost. Tada nastupaju sentimentalni izlivi koji se
javljaju po principu ki-uivljenosti u radnju predstave. Zato specijalisti za ljudske
due, za izazivanje strasti, vjeto koriste efekte uticaja na podsvijest pojedinaca,
posebno onda kada se pojedinci nau kao puki pripadnici mase. Ne deava se to
samo u prikazivakim (reproduktivnim) umjetnostima, nego uopte u umjetnosti, tj.
onda kada se izvrnutom slikom nastoji nametnuti jedna opta reifikacija. To e
Volfgang Fric Haug plastino pokazati: Svrha koja odreuje reprezentovanje
profit, skrivena je ispod sjaja umetnosti. Kapital koji raspolae njome pokazuje se
ovde ne samo kao poznavalac i potovalac velike kulture ve navlai njen privid koji
je iznad posebnih interesa, kao da toboe nije profit svrha koja ga odreuje, nego
najvei proizvodi ljudskog duha. Tako se ini da sve dobro, plemenito, lepo, bez
nasilja, uzvieno govori za kapital. Umetnost se uzima u slubu kao opsena za
tvorevine privida, vlast kapitala je legitimna i znai isto to i vlast dobrog, istinitog,
lepog itd.
104 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

Tako umetnika dela mogu da fungiraju kao jedno od sredstava

zaglupljivanja. Ona se uvode kao jedna od tehnika za prividno reavanje
protivrenosti kapitalistikog privatnog interesa i ivotnih interesa itavog drutva
(V. F. Haug, 1981: 130-31). Pod snagom ekspanzije prometne vrijednosti privid se
namee kao ubjedljiva stvarnost, gdje se sedite finansijskog kapitala pojavljuje
kao grki hram, pivara kao plemiki zamak, tamparija bulevarske tampe kao
zapadnohrianska katedrala, kultna mjesta jedne petparake imperije (Ibid., 131).
U takvim okolnostima javlja se dvostruko dejstvo kia u jednom pravcu kod
onih koji ga nameu i u drugom kod onih koji ga primaju kao zamijenjenu
vrijednost. Ovdje se namee jedno znaajno pitanje, to ga moda s pravom istie
Miladin ivoti, a koje se odnosi na iskljuivost kritike masovne kulture od strane
predstavnika teorije o elitnoj kulturi, kao to ine Ortega i Gaset, T. S. Eliot, A.
Tojnbi i drugi. Naime, ovi autori iznose gledite prema kojem je presti masovne
kulture mogue prevladati jedino putem formiranja drutveno privilegovane
intelektualne elite sposobne za stvaranje autentinih kulturnih vrijednosti. Ovakva
kultura odvojena od interesa celine drutva, raa najee pojavu akademskog i
aristokratskog kia. Drugo je pitanje to ivoti ipak previe marksistiki
preporuuje pravim stvaraocima kulture da ne ive izolovano i privilegovano u
drutvu ve da se bore za mijenjanje i oovjeavanje postojee stvarnosti (M.
ivoti, 1969: 232).

Opsesija ki-reifikacijom

Kada se u razmatranje kia uzima u obzir ki-subjekat a ne samo ki-objekat,

onda nam je razumljivija rasprostranjenost i dominacija kia u bilo kojem kontekstu
kulture. Naime, nije rije samo o mnogim subjektivnim odnoenjima prema
pseudovrijednostima nego i prema vrijednostima iza kojih se kriju
pseudovrijednosna subjekt-odnoenja, poto subjekat ne uspostavlja pravi odnos
razumijevanja i doivljavanja vrijednosti. Tako se jedna nerijetko manifestovana
pojava u smislu zamjene vrijednosti javlja u oblicima sakupljanja umjetnikih slika i
tomova knjiga. Osnovni motiv tog sakupljanja je posjedovanje odreenih vrijednosti
(slika i knjiga), posebno dobro opremljenih i luksuzno smjetenih (slika u luksuznim
okvirima a knjiga sa boljim povezom i vrstim koricama, preteno sabranih
tomova). Slike rasporeene po zidovima prostranih soba-hala u velikim luksuznim
domovima-dvorcima, ispunjavaju povrine od plafona do persijskih tepiha, tako da
ne daju disati ni ovjeku niti zidu. Obino izbor mora biti prema autoritetu autora,
bez obzira na vrijednost slike. To bi mogli oznaiti oblikom vrhunskog kia,
posebno u odnosu na kolekcije svega i svaega samo da su zidovi ispunjeni, kako
ne bi bili beznaajni.
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 105

U okolnostima izmjetenih vrijednosti, autentine vrijednosti zamjenjuju se

pseudovrijednostima. To je prikaz specifine ki-reifikacije kada umjetniko djelo
vlada ovjekom po principu zamjene funkcija nije na djelu zadovoljavanje
estetskih potreba, nego posjedovanje estetskih vrijednosti, to postaje simbol ugleda
(ali lanog), namjetenog prikazivanja, koje je u direktnoj funkciji prestia. Taj
visoki rang ki-prikazivanja jeste i nije mnogo drugaiji od onih luksuzirajuih
materijalno bogatih vitra i vez opremljenosti, opet u dvorovima u kojima ima
toliko prostorija da im sam vlasnik ne zna broja ukoliko ih ponovo ne bi prebrojao.
Naspram tog privatnog kapitala stalno raste ki drutveni sistem u kojem
objektivizacija ideja i planova proizvodi razliite oblike ki-manifestovanja, tj.
oblike koji su smjeteni u isti vrijednosni okvir. Posebno je po tome bio
karakteristian komunistiki poredak sa ukupnom socijalrealistikom scenom, koja
se posebno ogleda u svom jednolinom urbanizmu iskienom spomenikom pre-
natrpanou, da bi sve to bilo obavijeno parolakom scenografijom. Usred svega, ali
i prije svega toga, nikada se ne smije izostaviti niti zaboraviti slika i prilika, u
svim pozama, vrhovnog poglavara, oca ne samo ideologije nego svih graana, tj.
cijela naroda do poslednjeg pojedinca. Istorija se rauna samo od revolucije, prije
nje je samo predistorija.
I umjetnika ostvarenja se mjere prema njihovim uklapanjima u referencijalni
okvir ideoloke istine, ili se njihova estetska vrijednost ponderie sa ideolokim
predznakom. U itavom tom istorijsko-kulturnom kontekstu, nezaobilazna je
spomenika izgradnja, posebno domovi revolucije sa umjetnikim izrazom
fotografskih slika i naslikanih fotografija, sa motivima iz revolucije i monolitne
komunistike izgradnje. Svi putevi vode u centralnu ulicu, ili centralni trg, koji ne
mogu nositi drugi naziv do imena vrhovnog tvorca i prvog ovjeka od svih
stvarnih, a pogotovo prolih, pa ak i od moguih buduih ljudi. Politiki mas-
spektakli sa namjetenim ideoloko-kulturnim programima obavezno
podrazumijevaju organizovanu publiku, masovno-monolitnu, koja automatski
postaje i ki-publika sa ki-odnosom, ki-ukusom. Obavezno je da se prisustvuje,
aplaudira uz potpunu percepciju onih koji registruju i prebrojavaju one koji
(ne)iskreno udaraju dlan o dlan. Ukupna atmosfera tipino predstavlja ki-atmosferu
koja nije samo ki-stanje nego i ki-djelovanje, poto osposobljava ki-subjekta
(kao ki-objekta) da se prikljui jednolinom masovnom ukusu i ak oduevljeno
uiva u tom gemitu politike i umjetnosti.
Razni oblici drutveno-politikih svetkovina, naroito prazninog karaktera,
znaju obilato odisati kiom. Socijalistiki poredak je u tome prednjaio, posebno u
prilikama kada se slavila pobjeda nad protivnikom i ujedno nametala svoja
ideologija. Jelena orevi je, pored ostalih, zabiljeila neke svetkovine u
nekadanjem monom Sovjetskom Savezu, kao eklatantne primjere ki-
simbolizacije: Alegorijski prikazi pobede nad neprijateljima su bili komino
106 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

spektakularni i smeno bukvalni. Na primer: veliki mlin koji melje kapitaliste,

ogromne makaze seku pekulante, poret na kome se u loncu kuva belogardejac ili
gigantski eki koji udara po burujima (J. orevi, 1997: 230). Dakle,
upozoravajue, ak opasan ki! Dodajmo tome i oblik spektakularnog kia sa
slavljenjem Lenjinovog kulta, kada se podizala Lenjinova slika balonima u nebo
kako bi se igrom svjetlosti lik ovog zemaljskog boga i na nebu pomaljao
vaskrsavajui iz ogromne zvijezde (Ibid., 235). Uostalom, zar i Lenjinov mauzolej
na Crvenom trgu u Moskvi nema kierski odnos u obliku glorifikacije odreene
linosti, koja sub specie aeternitatis treba ne samo da traje nego i da upuuje i
odreuje kuda treba ii, ta i kako raditi. Rije je, u stvari, o politikom kiu, gdje se
spektakularna spomenika i prikazivaka umjetnost postavlja u funkciju
dekoracije sistema. Tako se javlja kao didaktizirajua pouka s ciljem permanentnog
slavljenja politikog poretka. Taj oblik politikog kia toliko postaje nametljiv da
mu se pojedinac, htio-nehtio, olako predaje. Time se potvruje ona odlika kia koju
e Abraham Mol naglasiti: On ne trpi umerenost niti kritinost. On zahteva da mu
se veruje, i vie od toga: da mu se bezuslovno pokorava. On smilja trikove da bi se
predstavio publici snagom epidemije koja bi htela da neodoljivo preraste u
endemiju (A. Mol, 1973: 22).
Kada se u drutvenoj stvarnosti opserviraju razni fenomeni kia, onda ne treba
gubiti iz vida da ki nije samo oblik antiumjetnosti, surogat umjetnosti. On to i jeste,
ali to opet ne znai da se o kiu ne moe govoriti ire, sve do ukupne ljudske
egzistencije. A i sam se pojam estetskog moe odnositi na ukupnu oblast ulnosti
(grki pojam aisthesis, ulno iskustvo), to istie Zoran Gluevi u svojoj knjizi
ivot u ruiastom. U stvari, kada se promiljaju mogui fenomeni kia, onda je
pogotovo potrebno proiriti sam pojam kia, to takoe istie Gluevi, na sve ono
to uopte predstavlja manipulaciju sa autentinim vrijednostima (Z. Gluevi,
1990). Ta se manipulacija kree od individualnog, preko grupnog, sve do drutveno-
institucionalnog plana. Ljudski ukus se temelji na posvojenom kriterijumu procjene
koliko i kako neto vrijedi, kao i na znanju o tome koje mjesto to to vrijedi zauzima
na ljestvici vrijednosti. Ukus je onaj koji poiva na neprolaznim vrednostima
otkrivenim u najboljim umetnikim ostvarenjima svih vremena. [...] Sve to daje
prednost manje vrednom nad onim to ima veu vrednost u ljudskom svetu ne moe
biti znak dobrog ukusa (D. Jeremi, 1970: 48). A poremeaj vrijednosti se javlja sa
ki-ukusom, kada u pitanju nije samo pogreno (ne)namjerno gradiranje vrijednosti
o kojem govori Dragan Jeremi, nego je rije o tipinom neukusu ili naopakom
vrednovanju.
Na osnovu razliitih oblika vrednovanja proistie i preferiranje odreenih
potreba kada ovjek gradi strogu hijerarhiju potreba ili tu hijerarhiju razbija to ne
zavisi samo od njegove nune egzistencije nego i od ovjekove orijentacije u
pogledu razumijevanja znaenja smisla ukupne ljudske egzistencije. Ako je ovjek
vie orijentisan na sticanje i posjedovanje predmetnog svijeta, pa i predmeta sa
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 107

umjetnikom vrijednou, onda se najee prepoznaje sa izraenim ki-ukusom. U

drutvenim okolnostima koje nameu ki-reifikaciju, ovjek postaje opsjednut
posjedovanjem smatrajui to osnovnom vrijednou, to znai ne na osnovu
usvojenih kriterijuma vrijednosti koji upuuju na neto to se smatra estetskom ili
ire kulturnom vrijednou. A opsjednutost stvarima proizvodi takvu cijenu o
sopstvenoj vrijednosti koja se temelji na rangu posjedovanja na osnovu kojeg se
gradi hijerarhijska ljestvica ljudi i drutvenih grupa. U konstelaciji takvih
opredjeljenja i odnosa prema stvarima i prema ljudima, s obzirom na stvari, ovjek
se obezliuje, postaje ki-uivalac, ak i onih stvari koje same po sebi nijesu ki. To
ini ovjeka uklopljenog u predmetni svijet koji njime vlada. U stvari, ovjek nije
svjestan da se potencijalna sloboda egzistencije uvijek na neki nain opire
kalupljenju u fiksirana duevna nahoenja, pa ak i kada to vodi blaenstvu (L.
Gic, 1979: 112).
U oblasti turistike djelatnosti sa svim onim to se smatra osnovom turizma,
sa raznim oblicima ponuda i usluga, nije teko otkriti razliite ki-forme, poev od
arhitektonskih rjeenja, pa preko manifestacionih kulturnih programa preteno
zabavljakog karaktera, sve do suvenir-komercijalizacije. Nerijetko se arhitektonski
objekti nameu izolovanou od ambijenta, sredine gdje su smjeteni. Najee,
luksuzirajuom formom djeluju sladunjavo, nekad egzotino, kao da se takmie da
se obavezno razlikuju od cjeline arhitektonskog kompleksa ili od drugog dotinog
objekta. Nije nepoznata pojava oplemenjavanja prostora skulpturama i slikama
gdje se stvaraju svojevrsne galerije prema odreenim autorima, obino nabavljanim
neformalnim vezama (jedna za drutvo a druga za sebe), a manje zbog
oplemenjavanja po principu uklapanja u cjelinu ambijentalnosti, u svrhu
uspostavljanja harmonije, ili, nekada, i s ciljem umjerene disharmonije razbijanja
vizuelne monotonosti. Nije npr. nedovrenost u ideji arhitektonskog djela negacija
njegove estetske vrijednosti. Naprotiv, ona je njegov legitimni izraz. To je sasvim
prirodno s obzirom da je arhitektura umetnost konkretnog prostora, naime, da mora
ovome da se potinjava, tako da ini njegov deo, da se na njega nastavlja i u njega
utapa (D. Jeremi, 1970: 52). A Gete e veoma metaforiki uspjeno rei da je
arhitektura okamenjena muzika. Disfunkcionalno usidreni objekti sa izraenom
dekorativnou prave ad hoc utisak luksuzne spoljanje bljetavosti, bez obzira na to
kakve udobnosti i turistike usluge pruaju (ili mogu pruati).
Razliiti oblici kulturno-umjetnikih programa, kao pratee pojave ukupne
turistike ponude, velikim dijelom su opredijeljeni za golicanje trenutnih osjeanja,
ime izazivaju odreene forme lagodnosti kod turistike mase. Njihove odlike
zabavnosti i jednostranosti izvoenja idu na to da prue garanciju oputenosti kod
prosjenog turiste i time ine odreene oblike relaksacije skoro bez iole uea
ovjekovih mentalnih sposobnosti. Ali, takvi oblici relaksacije ine malo ili nimalo
za ljudsko ispunjenje, ak ne bivaju ni kompenzacija za sve praznine svakodnevne
ovjekove egzistencije. Oblici puke zabavnosti vie lie na slaganje cigle na ciglu
108 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

radi popunjavanja praznine ukupne ljudske egzistencije, da bi se poslije trenutnih

zadovoljstava ta nadoknada skoro odmah sruila i ponovo javila praznina. U stvari,
stvaranje atmosfere takve oputenosti postaje oblik zabavno-pasivne igre, bez prave
ozbiljnosti igre, pogotovo bez kreativnosti kao inherentnog svojstva igre.
Razonoavanje u praznoj pauzi, predah od svih zategnutosti, od svakodnevne
ljudske egzistencije, pre je uklapanje u otuenu egzistenciju i mirenje s njom nego
bjeanje iz takvog postojanja, bez obzira na to to zabava ne treba da znai glupost,
kao to ni ozbiljna umetnost ne treba da predstavlja dosadu (E. Fier, 1966: 235)
Svakojaka suvenirska ponuda esto zatrpava ukupni turistiki prostor, kao i
samu lokaciju na kojoj je izloena. Koliko god da suveniri prikazuju mnotvo izraza,
u stvari, svega i svaega, opet su uokvireni istou koja najee odie neukusom.
Od velikog po vrijednosti i cjelovitosti pravi se minijaturno, ili obrnuto, od malog,
manje vrijednog, veliko, krupno. Preterano uveanje ili preterano smanjenje
predmeta: glava policajca na zapuau od boce, pozlaivanje zadnjih metara
eljeznike pruge u razvoju, glava Isusa formata Anfor A7 kao zaloga molitveniku,
itd. Predmet je uvek istovremeno uspeo i neuspeo: uspeo na nivou briljive i
savremene izrade, neuspeo zato to je njegova koncepcija uvek u velikoj meri
iskrivljena. Savrenstvo izrade je vrlina zanatlije, pa se neemo uditi to se
neiskoriene zanatlijske vrline seljaka iz Crne ume ili iz Ruerga pretvaraju
masovno u savremeni ki namijenjen turizmu (A. Mol, 1973: 93).
Tipine tendencije suvenirske tehnike u ponudi jesu podilaenje vrijednostima
na pretjeran, trivijalan, artificijelan nain, to se na suveniru ili suvenirom pokazuje i
prikazuje. Uporno nastojanje da se zaviri u osjeanja zasniva se na problematinim
kriterijumima procjenjivanja kako je i koliko neto vrijedno. Suveniri se esto prave
kao reprodukcije davnanjih priznatih umjetnikih djela stranih zemalja (vremenske
i prostorne udaljenosti kao odlika kia u suvenir tehnici). A kakve su vrijednosti
reprodukcije nije ni vano, jer se ki javlja u subjektu gdje je jedino vano da se
suvenir-reprodukcija mjeri prema sentimentalnoj uslovnoj vrijednosti, kao to
Ludvig Gic kae: Nije li u izvesnom konsekventno najvea veina suvenira, i
to ba onih najkierskijih, de facto reprodukcija umetnikih dela iz ove ili one
turistike zemlje? Antropoloki pri tom ne igra nikakvu ulogu da li su ove
reprodukcije manje ili vie vredne. Jer kierstvo se meri prema sentimentalnoj
uslovnoj vrijednosti to je poseduje klju drai suvenir. A ova, pak, zavisi od
onoga koji je uiva (L. Gic, 1979: 136).
Nabavljanje suvenira u znak sjeanja na boravak u nekom mjestu te njihovo
nizanje kienje stambenog prostora stvara varljivi utisak o oplemenjenosti zidnih
povrina i polica. A, u stvari, najee se radi o ki-reifikaciji koja de facto
predmetom prikazuje lani sjaj subjekta, prazninu iz koje proviruje sumnjivi ukus.
esta prenatrpanost prostora suvenirskim kienjem gui samu prirodnost prostora,
zatura toplinu ambijenta nerijetkom disfunkcionalnom upotrebom fizikog prostora,
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 109

pri emu se gubi osjeanje za lijepo i predstava za bilo kakvu mjeru. U stvari, to se
javlja u kontekstu one kulture u kojoj se ovjek podreuje kvantifikaciji predmetnog
svijeta (njegovog posjedovanja) i eljenog prikazivanja s ciljem dostizanja i
preticanja drugog, nezavisno od toga koji se kriterijumi vrijednosti izimaju u obzir,
kriterijumi zasnovani na pseudovrijednostima kao zamiljenim vrijednostima ili
samo kriterijumi prometne vrijednosti ki-objekta s ciljem posjedovanja odreenih
predmetnih vrijednosti.

Ki-posjedovanje kao gubitak

Znaenje posjedovanja ne moemo redukovati samo na materijalno bogatstvo,

ak ni onda kada je u pitanju posjedovanje mnogo predmeta (pokretnih i
nepokretnih) i puno novca (posebno, kao nekada, deviznog). Postoje razlike u
znaenju posjedovanja, jer neka posjedovanja ne moraju ak ni materijalno u
potpunosti obezbjeivati ovjeka. Posjedovanje kua-dvoraca, grobnica-kapela sa
nagomilanom ispunjenou prostora skupocjenim predmetima i napadnom
dekorativnou kao oblikom mrtvog kapitala koji se nekada istie, kod nekih, ak
odvajanjem od usta. Nije potrebno troiti rijei koliko orijentacija sticanja s ciljem
da se pokae pred drugima zaobilazi svaki oblik ivljenja kojim se gradi punije
ljudsko bivstvovanje. Agne Heler e dobro odrediti znaenje razvojnih ljudskih
potreba u smislu samoostvarivanja linosti, kada, u stvari, prestaje vladavina stvari
nad ljudima. Naime, Helerova e, oslanjajui se na Marksovo miljenje, naglasiti:
Tamo gdje prestaje vladavina stvari tamo dominira ona potreba koja je potreba
individue za samoostvarivanjem linosti (A. Heler, 1981: 143). A tamo gdje
vladaju goli interesi a ne kvalitativne i radikalne potrebe vee su anse za vladanje
ki-ukusa sa reifikovanim ovjekom-posjednikom.
Deava se, zaudo, i to da grandomanski posjednika psihologija postaje,
paradoksalno, oblik materijalnog gubitka poto se posjedovano materijalno blago ne
moe uvijek lako realizovati ukoliko posjednik promijeni svoju ivotnu orijentaciju.
Zbog tako novonastale nune potrebe dogaa se da se ne moe realizovati
materijalno dobro ekvivalentno u njega uloenom trudu i novcu. Kada se i javi
svijest o drugaijem smislu ivljenja, tj. o promaenosti doskoranje orijentacije, jo
potkrijepljena mogunou realizacije te preorijentacije, opet se vlasnik ne oslobaa
lako od svog posjeda (ina posjedovanja). A i kada su posjednike stvari lijepog
izgleda, pravljene sa ukusom i mjerom, opet se ljepota esto supsumira pod
prometnu vrijednost, skupocjenosti sa predznakom posjednike psihologije. Tu
posjedniku psihologiju Torsten Veblen interesantno prikazuje na primjeru znaenja
posjedovanja kaika izgraenih od skupocjenog materijala. Bez obzira na to to su
kaike po izgledu iste, ipak se opet preferiraju one kaike koje su tee pri dranju u
ruci, ime se pravi teina vrijednosti, uspostavlja lana ljepota. Izgledom
110 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

skupocjenosti i neuobiajenosti kaike ine vlasnika obavezujue vrednijim.

Veblen to objanjava na sledei nain: Vee zadovoljenje koje se stie upotrebom i
posmatranjem skupocenih i, toboe, lepih proizvoda obino je u velikoj meri
zadovoljenje naeg oseaja za skupocenost, koji je maskiran pod imenom lepote. To
to mi vie cenimo vii artikal znai da cenimo njegov poasni karakter, i to je
mnogo ei sluaj od naivnog cenjenja njegove lepote.
Zahtev isticanja rasipnitva nije obino svesno prisutan u naim kanonima
ukusa, ali je on ipak prisutan kao prisilna norma koja selektivno oblikuje i kontrolie
naa oseanja za lepo i rukovodi naim diskriminisanjem u pogledu toga ta se moe
opravdano odobriti kao lepo, a ta ne moe (T. Veblen, 1966: 160). Razmiljajui o
dokoliarskoj klasi, Veblen uzima, prije svega, one drutvene grupe koje su
privilegovane u drutvu, tj. grupe sa veim mogunostima posjedovanja, te je i
takmienje u imanju-posjedovanju uokvireno materijalnim mogunostima odreenih
drutvenih grupa sa stalnom tendencijom ugledanja na slojeve koji su vii od slojeva
kojima se pripada. No, posjedovati se moe predmet koji je, pored toga to je lijep,
jo i koristan.
Agne Heler istie ba tu dvostrukost znaenja posjedovanog predmeta, ali
ipak prvenstveno estetski vrijednog predmeta, gdje ljepota predmeta prevazilazi
njegov pragmatizam. Lepota je kultura, rei e Helerova, koja okruuje korisne
predmete, koja se u njima pokazuje, koja izazivajui afekte i ulno uivanje
prevazilazi pragmatizam i utoliko nas spaja i sa rodnim vrednostima, ali ne ide
bezuslovno sa stvaranjem svesti o rodnim vrednostima i sa svesnim odnosom prema
njima (A. Heler, 1978: 198-199). Sutina odnosa izmeu lijepog i korisnog,
odnosno vaenja estetske vrijednosti odreene stvari sastoji se u tome to stvar nije
potrebno da se dopadne bez interesa, ali je potrebno da se dopadne prevazilazei
interes (Ibid., 199). Kada je u pitanju razvitak vrijednosti, onda nam ovdje dobro
doe differentia specifica A. Heler izmeu irenja lijepog u svakodnevnom ivotu i
uea autentine umjetnosti (umjetnike ljepote) u tom ivotu. A. Heler to kae na
ovaj nain: Uopteno posmatrano, irenje lepog u svakodnevnom ivotu
predstavlja, bez sumnje, razvitak vrednosti, ali ne tako nedvosmisleno i
neproblematino kao to je uee umetnosti (prave umetnosti) u njemu (Ibid.). U
stvari, rije je o tome da se naglasi da je, kao prvo, znaenje ljepote mnogo ire od
kategorije umjetniki lijepog, i drugo, taj drugi dio ljepote obino je u
svakodnevnom ivotu vie dvosmislen i protivrean od umjetnike ljepote. E ba u
tom dijelu su vee mogunosti promicanja pseudo-vrijednosti kia nego to je to
mogue u okviru umjetnikog izraavanja, bez obzira na to to kia moemo nai i
kod najveih umjetnika, kao i kod vrhunskih umjetnikih djela.
Specifian oblik kia lake emo prepoznati oblaenjem u obliku
nakinurenosti, gdje se, po svaku cijenu, tako nakinureno opremljeni hoe izdvojiti
od drugih i time pokazati-prikazati, prema sopstvenoj predstavi, veim, pogotovo
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 111

veim nego to se stvarno jeste, a i, po svaku cijenu, drugaijim od drugih. Vano je

biti u modnom trendu, markiran, skupocjeno odjeven, ak bez obzira na to da li
odjea, oblikom i dezenom, odgovara liku odjevenog. No, postoje i oni, posebno
politiari, koji se oblae super-moderno i izuzetno skupocjeno, pored toga, reklo bi
se, i ukusno, jo sa satovima, dugmadima i penkalima basnoslovne cijene, i to, tako
rei, za jednokratnu upotrebu. A moe se pretpostaviti da nije to njihov autonomni
izbor jer, koliko jue, uskoili su iz sportskih dempera i trenerki u novi stil
oblaenja i stvaranja svog imida. Dakle, sve to za njih rade dobro plaeni tabovi
od mode i stila. Izgleda, crnogorski politiari (mlado-komunisti, pa novo-demokrate)
mnogo su moderniji i posebno skupocjeniji od mnogih svjetskih politiara redom
ak i od onih iz najbogatijih i najmonijih svjetskih zemalja. To predstavlja
svojevrstan paradoks, gdje ak ukus prerasta u neki oblik neukusa, neku vrstu
stilskog kia. No, ne treba gubiti iz vida to da se, u mnogo emu, pretjeruje kada
je u pitanju uljepano vienje i prikazivanje politikih voa. Stoga centralnu ulogu
igra prikazivanje voe i vodee garniture; i njih treba otvarati i prekrivati prema
zahtevima trita. Indeks popularnosti za jednu vladu je merilo za to koliko ona dri
pod kontrolom nejavno mnenje stanovnitva ili koliko ona svojoj vodeoj garnituri
mora pribaviti dopunske popularnosti koja se moe pretvoriti u publicitet (J.
Habermas, 1969: 276). Afirmiui ovo Habermasovo zapaanje, Ljubomir Tadi e
jo upeatljivije od samog Habermasa iskazati svojevrsnu reifikaciju politiara, gdje
se, po zakonima trita, prikazuju kao sama roba koja se prodaje. Naime, Tadi e
rei: Habermas je sjajno primetio da je nain prikazivanja vodeih politiara,
prema pravilima marketinga, slian prikazivanju robe na sajmovima iz lepo
upakovane ambalae: njih treba otvarati ili prepakivati prema zahtevima trita.
Politikog, dakako. Na taj nain izgovorena re u politikoj propagandi i poslovnoj
reklami pomae politikom i privrednom prestiu i usponu (Lj. Tadi, 1995: 324).
Ali kada su u pitanju nai (domai) politiari, onda se stvari preokreu jer oni
reklamiraju tuu robu dok svoju preziru ili je ak i nemaju za ulazak u Evropu.
Kada je rije o super-luksuznom ivljenu, onda nije teko uoiti da su danani
vodei politiari u Crnoj Gori daleko otili u odnosu na bive, od nih starije i
politiki iskusnije, komunistike voe. Oni, u stvari, nijesu pretekli samo svoje
prethodnike nego, paradoksalno, i sami sebe (kao bive politike pripravnike) i to
tako rei automatski, od momenta svog pokrtavana, kada su se iz mlado-
komunista jednostavno pretoili u reformisane novo-demokrate.
Dakle, bez obzira na to to se komunistiko vostvo odvajalo ne samo od
radnike klase nego i od partijskog lanstva i, samim tim, privilegovano ivjelo,
ipak su opet mnogo skromnije ivjeli od ovdanih tranzicionih (bez
transformisana) lidera i od nihovog ne tako malobrojnog inovnitva, a da ne
kaemo od nima vjernih tajkuna. Njima se, za uene, sve vie primie jedan
broj (ne)zavisne, ali i ujedno suverenistike inteligencije, materijalno sve bolje
opskrbljene iz raznih izvora (trezora). Stvara se, vrlo jednostavno, u drutvu
112 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

atmosfera hedonistikog uivana jednog drutveno-privilegovanog sloja na osnovu

posjedovana materijalnog blaga. A to posjedovane materijalnog blaga ide do
najveeg stepena paroksizma, jer je teko utvrditi koja im je imovina, pokretna i
nepokretna, skupocjenija. Ba to nezasitljivo posjedovane skupocjenih i luksuznih
pokretnih stvari, sa uivljenou u posjednikoj poziciji i drutvenoj moi koje
prvenstveno proistiu iz politike pozicije, sa uzgrednim prateim dekorom, posebno
dravotvornim, objelodanuje posjednike kao tipine luksuzne kiere koji
(p)ostaju ordinarni zavisnici posjednike klopke iz koje ne mogu, niti smiju, a i ne
ele da izau.
U naim raznim (ne)prilikama gdje se donekle javljaju naglija iskakanja iz
patrijarhalnog obrasca ivljenja i istovremeno oskudne egzistencije, preferiranje
potreba obino se kree ispred realnih mogunosti njihovog zadovoljavanja. A kada
se ukau takve mogunosti (posebno putem zarada u inostranstvu gastarbajterskim
naglim iskakanjem iz nematine, pa onda neprirodnim bogaenjem
novopeenih gazda, javlja se, po svaku cijenu, grandomanski prestino
prikazivanje putem posjedovanja pokretne i nepokretne imovine. Posebno je
interesantno opservirati bijeg skorojevia primitivnog mentaliteta iz nekadanjeg
statusa i jednosmjerno uskakanje u novi dekor radi pokazivanja i prikazivanja
svoje posjednike supremacije. Nepotovanje koje pokazuje prema interesima
drugih jeste apsolutno. On se tako preputa svojim prirodnim instinktima, sasvim
istim, koje nita ne koi, ni kritiki razum niti finija senzibilnost, niti (kao to smo
maloas rekli) potovanje interesa drugih, ak ni potovanje svojih (B. Popovi,
1991: 299). Takav skorojevi jednostavno odjednom osili, ali naspram toga
(p)ostane duhovno i moralno siromaan. Ali, nije teko uoiti da artificijelno
ovladavanje takvim ovjekom primitivnog mentaliteta ne moe preko noi
promijeniti stanje kulture njegovog ponaanja. Njegova novo-pretjerana vienost
ponaanja i ivljenja ne skriva prethodno steenu prirodu kulturne zaostalosti.
Naprotiv, na povrinu izbijaju jo i noviji oblici iznuene namjetenosti kao
izvjetaene viene lane otmjenosti.
Kada se ki posmatra u ovakvom opsegu znaenjskih ispoljavanja, onda se ne
moe izbjei a da se ne pomene njegovo ispoljavanje u ravni drutveno-
institucionalnog modela posjedovanja, posebno onog sa ideolokom konotacijom.
Politiki poredak koji neprestano istie znaaj i znaenje drutvenog sistema to ga
gradi i svih institucija koje potpomau monolitnost politike vlasti oznaava
svojevrsnu ki-objektivizaciju sa svojim ukupnim okruenjem i ispoljenjem. Ti
oblici politikih doprinosa drutvu jednostavno se prenose na privatni plan. Narod
jo nije zaboravio manire komunistikih voa i njihovih vjernih pratnji u pogledu
njihovog poznavanja (ili su ih na to upuivali unajmljeni intelektualci) istorijsko-
muzejskih vrijednosti (stilskog namjetaja, umjetnikih i arheolokih eksponata,
posebno dragocjenih nakita), kada su znali da ih prisvajaju za svoje luksuzne dvorce
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 113

i radne kabinete (Ko Petrovie ostavi gole, uie se u osnovne kole*). Postojala je
javna tajna da su u mnogim gradovima bile mnogo brojnije i vrednije umjetnike
zbirke (slika i skulptura) po kancelarijama birokratskih elita, kao i u njihovim vilama
ili luksuznim stanovima, nego u gradskim galerijama i muzejima. To naprosto
obezbjeuje institucionalno utvren ki-odnos gdje lijepo i uopte vrijedno biva u
funkciji vladanja i posjedovanja. Oni koji su tako okrueni uopte kulturnim i
posebno umjetnikim eksponatima ne vide u njima istinske vrijednosti, te ih i ne
mogu doivljavati na pravi nain. Uostalom, njima, po prirodi stvari, daleko vie
odgovaraju udobne fotelje, luksuzni modeli kola, uivalake terevenke, tj. sve ono
to ih uljuljkuje u ljepoti poloaja i moi, u bogatstvu imanja sa hedonistikim
samozadovoljstvom. Zato ak i posjedovanje predmeta sa istinskim vrijednostima
moe biti u svrhu posjednike psihologije kako bi posjednici-vlastodrci bili
drugaiji od drugih i time sami posebno vrijedni. Zato, slobodno se moe rei,
djeluje farsino kada se takvi vlasnici pri samom kraju svog ivota prisjete da
odreenim institucijama kulture (muzejima i galerijama) velikoduno poklone
itave zbirke umjetnikih slika i skulptura i time ljubiteljima umjetnosti automatski
zacrtaju trajnije sjeanje na njihove linosti plemenite due.
Intimistika ekskluzivna slavlja i svetkovine politikih elita, u bljetavim
salonima sa prepunjenim trpezama izmiljenih jela i pia, dekorisana su uslugom i
zainjeni dekoltiranim zabavljaicama, to sve stvara tipinu ki-atmosferu. Tu
prepunjenost luksuzirajue spoljanjosti diktira unutranja praznina i neskromnost,
garnirana preduzimljivou za potronjom u cilju zadovoljavanja egoistiko-
nezasitih potreba. Ki-spoljanjost sa izvrnutim kriterijumima vrijednosti gradi
egzistenciju zadovoljstva vjetakim potrebama, ak prijeteim za sopstveni ivot. U
komunistikom poretku praktikovano je pripitomljavanje divljih ivotinja za odstrel.
Samo je poglavar mogao ustrijeliti kapitalca. Sve ukupno, itava atmosfera: svita,
lovita, rekreacija kao svojevrsno dokoliarenje, kostimografija i prirodna
scenografija, odanost kao podanost, odie ki-sadrajem i ki-formom.
Svako posjedovanje stvari, pa i onih sa kulturno-istorijskim i posebno
umjetnikim vrijednostima vie je u svrhu vladanja stvari ovjekom nego obrnuto.
To vodi u pravcu sve veeg obezlienja ovjeka i njegove jednosmjerne egzistencije.
Materijalni dobitak ogoljen od vrijednosti i od kulturne potrebe ostavlja ovjeka po
strani od smisla i punine egzistencije. Tada posjedovanje umjetnikih vrijednosti,

*
Tako je pjesnik Matija Bekovi nekada aludirao na primitivni vandalizam politikih komunistikih
monika kada su neprizorno prisvajali vrijedne eksponate ili su, pozirajui unajmljenim
socrealistikim slikarima, preusmjeravali stara likovna platna u nova sa svojim portretima. To
je eklatantan primjer unikatnog ki postupka, gdje se sladunjavim prikazivanjem svojih likova
ujedno zatiru istorijske i umjetnike vrijednosti. Tako na povrinu politiko-kulturne klime
isplivavaju povrni ki-subjekti sa pompeznom naduvenou. Prisvajaju vrijednosti
preusmjeravanjem za sebe, a sve pod stilom ideoloki samo-proizvedene svijesti o svojoj zasluzi za
istoriju i osloboeni narod.
114 SOCIOLOGIJA, Vol. XLVII (2005), N 2

njihovo korienje, obino biva izvan istinskog estetskog doivljavanja. Takvim

oblicima posjedovanja ne gradi se bitna razlika izmeu posjedovanja umjetnikih
vrijednosti i bilo kojeg drugog oblika posjedovanja, poto se svaki takav oblik
posjedovanja javlja u funkciji materijalno-prometne vrijednosti i u svrhu
takmiarskog prestia.
Posjednika psihologija zatamnjuje istinske vrijednosti koje se gube u
(ne)prilikama kada se te vrijednosti posjeduju i istiu radi prestia. U stvari, njihovo
posjedovanje ne javlja se u svrhu zadovoljavanja kulturnih potreba zasnovanih na
razumijevanju i pravom doivljavanju vrijednosti. Naime, rije je o tome da se javlja
oigledna zamjena vrijednosti, gdje prevlast pseudovrijednosti potiskuje autentine
vrijednosti u drugi plan, te vrijednosti dobijaju drugaiju konotaciju od one koja im
imanentno pripada. U takvoj konstelaciji odnosa jednostavno se useljava ki-odnos
(ki-subjekat) koji sa posjedovanjem umjetnikih predmeta opet pravi ki-atmosferu
kojoj pripada sam vlasnik sa svojim estetskim ukusom. Za njega izlaska nema,
prema kriterijumima vrijednosti. Uvijek ostaje u reifikovanoj atmosferi, ispunjen
lanim zadovoljstvom.

Literatura

Aristotel (1982), O pjesnikoj umjetnosti, Beograd: Rad

Dorfles, G. (1989), Pojam kia, Beograd: Knjievnost, br. 3
orevi, J. (1997), Politike svetkovine i rituali, Beograd: Dosije i Signature
Focht, I. (1976), Tajna umjetnost, Zagreb: kolska knjiga
Fidler, K. (1980), O prosuivanju dela likovnih umetnosti: moderni naturalizam i umetnika
istina, Beograd: BIGZ
Fier, E. (1966), O potrebi umetnosti, Minerva/Subotica Beograd
Gete, V. J. (1982), Faust (Prvi deo), Odabrana dela, 2, preveo: Branimir ivojinovi,
Beograd: Rad
Gic, L. (1979), Fenomenologija kia, Beograd: BIGZ
Gluevi, Z. (1990), ivot u ruiastom, Beograd: Prosveta
Grli, D. (1969), Ko je Nie, Beograd: Vuk Karadi
Habermas, J. (1969), Javno mnenje, Beograd: Kultura
Haug, F. H. (1981), Kritika robne estetike, Beograd: Istraivako-izdavaki centar SSO
Srbije
Heler, A. (1978), Svakodnevni ivot, Beograd: Nolit
Heler, A. (1981), Vrednosti i potrebe, Beograd: Nolit
Ratko R. Boovi: Razni fenomeni ki-ospoljenosti 115

Horvat-Pintari, V. (1979), Od kia do vjenosti, Zagreb: Naklada Centra drutvenih

djelatnosti Saveza socijalistike omladine Hrvatske
Jeremi, D. (1970), Doba antiumetnosti, Beograd: Kultura
Johnson, R. (1986), The story so far: and further transformations? u: Introduction to
contemporary cultural studies, Edited by D. Pinter, London and New York: Longman
Mol, A. (1973), Ki (Umetnost sree), Ni: Gradina
Nie, F. (1983), Roenje tragedije, Beograd: BIGZ
Popovi, B. (1991), Psihologija skorojevia, Beograd: Listii, SKZ
Renik knjievnih termina (1985), Beograd: Nolit
Stravinski, I. (1966), Moje shvatanje muzike, Beograd: Vuk Karadi
kreb, Z. (1981), Knjievnost i povijesni svijet, Zagreb: kolska knjiga
Tadi, Lj. (1995), Retorika (Uvod u vetinu besednitva), Beograd: Filip Vinji, Institut za
filozofiju i drutvenu teoriju
Veblen, T. (1966), Teorija dokoliarske klase, Beograd: Kultura
ivoti, M. (1969), ovek i vrednosti, Beograd: Prosveta