ERICH

MARIA REMARQUE

NA ZAPADU NITA NOVO

Naslov originala:

Erich Maria Remarque

IN WESTEN NICHTS NEUES

ULLSTEIN VERLAG
WEST BERLIN, 1955
Ova knjiga nije ni optuba ni ispovijest.
Ona je samo pokuaj da se da obavjetenje
o jednoj generaciji razorenoj ratom,
iako je umakla njegovim granatama.
 I
Nalazimo se devet kilometara iza linije fronta. Jue nam je dola smjena. Sad su nam eluci prepuni
bijelog graha s govedinom, pa smo zadovoljni i siti. tavie. svako od nas mogao je da dobije jo po
jednu punu porciju za veeru; pored toga imamo i dvostruko sljedovanje kobasica i kruha, a to zaista
vrijedi. Tako neto nam se ve odavno nije desilo. Kuhar, ija je glava crvena kao rajica, ide dotle da
nam ak nudi jelo; svima koji prolaze mae kutlaom i obilato sipa. Potpuno je oajan jer ne zna kako da
razdijeli sve to ima u kazanu. Tjaden i Mller pronali su nekakve umivaonike i napunili ih do vrha. Za
rezervu. Tjaden to ini zato to je prodrljiv, a Mller iz opreza. Nikome nije jasno gdje sve to Tjaden
strpa. On je bio i ostaje suena haringa.
Ali je najslavnije to to smo dobili dvostruko sljedovanje duhana.
Svakome je pripalo po deset cigara, dvadeset cigareta i dva paklia duhana za vakanje, to je
sasvim pristojno. Ja sam svoj duhan za vakanje zamijenio s Katczinskym za cigarete, tako da sad imam
etrdeset komada. Za jedan dan to je potpuno dovoljno.
Pravo reeno, sve to i nije bilo namijenjeno nama. Nisu Prussi tako izdani. Za sve treba da
zahvalimo jednoj greci.
Prije etrnaest dana smijenili smo drugove iz prve linije. Na odsjeku je bilo prilino mirno, pa je
intendant primio pred na povratak uobiajenu koliinu hrane i pripremio jelo za etu od sto pedeset
ljudi. Ali ba posljednjeg dana engleska teka artiljerija bombardirala je neprekidno na poloaj, tako da
smo pretrpeli ogromne gubitke i vratili se samo sa osamdeset ljudi.
Povukli smo se u toku noi. Odmah smo legli da se najprije poteno ispavamo. Katczinsky ima
pravo: rat ne bi bio tako straan samo kad bi se moglo vie spavati. O spavanju u prvoj liniji nema ni
govora, a etrnaest dana je dugo vrijeme.
Tek negdje oko podne izmiljeli smo iz baraka. Pola sata kasnije svi smo ve prihvatili porcije i
okupili se oko kazana iz koga se irio mastan i primamljiv miris. Prve su, naravno, bile gladnice: mali
Albert Kropp, najbistriji meu nama, koji je zbog toga tek desetar; Mller V, koji jo jednako vue sobom
kolske udbenike i mata o polaganju ispita u skraenom roku, i za vrijeme artiljerijske vatre buba
pravila iz fizike; Leer, s dugom bradom, koji ima naroitu naklonost prema djevojkama iz oficirskih
bordela, i koji tvrdi da, prema armijskoj naredbi, one moraju da nose svilene koulje i obavezno se
kupaju pred dolazak gostiju s kapetanskim inom pa navie; etvrti sam ja, Paul Bumer. Sva etvorica
smo devetnaestogodinjaci i sva etvorica smo iz istog razreda otili pravo u rat.
Iza nas su nai prijatelji: mravi bravar Tjaden, naih godina, najvei prodrljivac u eti. Kad
poinje da jede, on je tanak kao akalica, a kad zavrava, lii na trudnu stjenicu. Haie Westhus tresetar, i
on devetnaestogodinjak, kome vekna tako utone u aku da bi slobodno mogao upitati: ik pogodite ta
drim! Detering, poljodjelac, koji misli samo na svoju zemlju i svoju enu; najzad, Stanislaus
Katczinsky, voa nae grupe, ilav, prepreden, dovitljiv etrdesetogodinjak, zemljana lica i plavih oiju,
s oputenim ramenima i izvanrednom sposobnou da namirie opasnost, dobro jelo i priliku da zabui.
Naa grupa je na elu stroja pred kazanom. Postajemo nestrpljivi jer kuhar jo stoji i neto
bezazleno eka.
Katczinsky mu najzad dovikuje: Pa, otvaraj ve jednom tu krmu, Heinrich! Zar ne vidi da je
grah gotov.
Kuhar sanjivo vrti glavom: Prvo se svi skupite.
 Tjaden se ceri: Svi smo tu.
Podoficir jo ne shvata o emu se radi: Da ne biste htjeli! A gdje su ostali?
Njima ti danas ne djeli sljedovanje. Poljska bolnica i zajednike grobnice.
Kuhar je kao smlaen kad saznaje ta se dogodilo. Koljena mu klecaju: A ja sam kuhao za sto
pedeset.
Kropp ga mune u rebra: Najzad emo se jednom najesti. Hajde, poinji!
Tjadenu najednom postaje neto jasno. Njegovo iljasto mije lice poinje da blista, oi se lukavo
smanjuju, obrazi drhte. Primie se kuharu: Pa, ovjee, onda si ti sljedovao i kruh za sto pedeset ljudi,
a?
Jo uzbuen i ne shvatajui, podoficir potvruje.
Tjaden ga hvata za koporan: I kobasice?
Patlidanska glava opet potvruje. Tjadenu cvokou vilice: i duhan?
Da, sve.
Tjaden se okree blistajui: Grom i pakao, to znai biti sretnik! Sve je to, onda, za nas! Svatko
dobija ekaj tako je, tono po dvije porcije.
Ali u tom asu patlidan dolazi sebi i izjavljuje: To ne moe!
Svi smo ivnuli i primakli se blie.
A zato ne, tikvane? pita Katczinsky.
Ono to ide za sto pedeset ne ide za osamdeset To emo ti pokazati guna Mller.
Jelo jo i nekako, ali ostalo sljedovanje izdajem samo za osamdeset uzjoguni se patlidan.
Katczinsky planu: Ti bi, kanda, da bude smijenjen, a? Nisi sljedovao za osamdeset, nego za
drugu etu, i gotovo! To e nam i podijeliti. Mi smo druga eta.
Stojali smo prijetei. Nikako ga nismo trpjeli: zahvaljujui njemu ve smo vie puta na poloaju
dobijali jelo sasvim kasno, a uz to i hladno, jer im bi palo nekoliko granata, on nije smio da se s
kazanom priblii rovovima, pa su drugovi koji su nosili jelo morali da prelaze mnogo dui put nego oni iz
drugih eta. Bulcke iz prve ete bio je mnogo bolji. Istina, bio je debeo kao hrak, ali je vukao kazan do
prve linije ako je bilo potrebno.
Bili smo dobro naotreni i moglo je ba da zagusti da se nije pojavio komandir ete. Poto je saznao
oko ega se prepiremo, samo je rekao: Da jue smo imali velike gubitke I pogledao u kazan.
ini mi se da je grah dobar.
Patlidan klima glavom: Potporunik nas gleda. On zna ta mislimo. On zna mnogo tota jer je
skoro odrastao meu nama. U etu je doao kao kaplar. Jo jednom otkloni kazan i pomirisa, a onda,
odlazei, ree: Donesi i meni pun tanjur. I razdijeli cijelo sljedovanje. Nee koditi.
Patlidan pravi glupo lice, dok Tjaden skakue oko njega: ta ti gubi? Pravi se momak ko da je
komora njegova. A sad poinji, matori takore, i pripazi da ne pogrijei u brojanju.
Crko dabogda! zafrkta patlidan.
Dolo mu je da pukne od muke, jer takve stvari nisu ulazile u njegovu glavu i nikako nije shvaao ta
se dogaa. I kao da pokazuje kako mu je sad sve sasvim svejedno, dijeli nam jo povrh svega po pola
funte umjetnog meda.

Danas je zaista dobar dan. ak smo i potu primili; gotovo svi smo dobili pokoje pismo i novine. Lagano
odlazimo na livadu iza baraka. Kropp nosi pod mikom poklopac bureta za margarin.
S desne strane livade podignut je opi klozet s krovom, velik i solidan.
Ali tako neto je za remce koji jo nisu naueni da iz svake stvari izvlae korist. Mi traimo neto
bolje. Naime, svuda po ledini nalazimo razbacane sanduie za pojedinano obavljanje iste radnje.
Sanduii su vrsti, isti, napravljeni od dasaka, dobro uglavljeni, sa besprijekornim udobnim sjedalom.
Sa strane imaju ruice pa se mogu i prenositi.
Postavljamo tri sanduia u krug i udobno se smjetamo. Bar dva sata neemo ustajati.
Sjeam se kako nam je, dok smo bili regruti, isprva bilo neprijatno da idemo u zajedniki nunik. Tu
nema pregrada, pa po dvadeset ljudi ue jedan do drugoga, kao u vlaku. Svi se mogu obuhvatiti jednim
pogledom, vojnik treba da je uvijek pod nadzorom.
Ali otada smo nauili mnogo vie nego to je savlaivanje to malo srama. S vremenom smo vidjeli i
tota drugo.
Ovdje, na istom zraku, takva stvar je pravo uivanje. Ja danas ne mogu da shvatim zato smo se
ranije uvijek sramili toga; sve je to isto tako prirodno kao to je jelo i pie. I moda uope ne bi trebalo
ni govoriti o tome da te stvari nisu za nas vrlo vane, pa ak i jo nove, ostalima je to ve odavno neto
to se samo po sebi razumije.
Vojnik poznaje svoj eludac i svoje varenje bolje nego svi drugi ljudi.
Tri etvrtine njegovih izraza potiu odatle i bilo izraz njegovog veselja bilo najdubljeg gnjeva, crpu
iz njega svoju ivost i boju. Drukije se ne moe izraziti tako jasno i razumljivo. Nai ukuani i nai
profesori udit e se kad se vratimo domovima, ali ovdje je to opi jezik.
Za nas su te radnje ponovo dobile karakter nevinosti zato to se moraju javno obavljati. I ne samo to:
one su, takve kakve su, potpuno razumljive, tako da se njihovo udobno obavljanje cijeni koliko i, recimo,
solidno i lijepo izveden grand bez etiri u kartanju, na nekom mjestu gdje se ne treba bojati granata.
Nije bez razloga za svakojaka naklapanja stvoren izraz klozetska pria; klozeti su mjesta za ogovaranje
i zamjena za pozadinske kavanske intrige.
U ovom trenutku osjeamo se prijatnije nego u bilo kakvom luksuznom nuniku s ploicama. Tamo
moe da bude samo higijenski; ovdje je lijepo.
To su asovi divne bezbrinosti. Iznad nas plavo nebo. Na horizontu lebde ivo obasjani uti
izviaki baloni i bjeliasti oblaii rapnela.
Pokatkad, kad se ustreme na neki avion, sukne u nebo itav snop.
Front die kao udaljena grmljavina. Zujanje bumbara ve ga nadjaava.
Oko nas je rascvetana livada. Njene vlati trave lelujaju se, bijeli leptiri prolijeu kao opijeni i
lebde u mlakom i mekom povjetarcu poznog ljeta. Mi itamo pisma i novine, i puimo; skinuli smo kape i
stavili ih kraj sebe, pa se vjetar igra naom kosom, naim rijeima i naim mislima.
Tri sanduia na kojima sjedimo nalaze se usred sjajnog i crvenog maka.
Poklopac s bureta za margarin stavljamo na koljena. To nam je dobar talon za skat. Kropp je ponio
karte. Za svakim nuluverom dolazi po jedna partija iberama. Tako bi se moglo vjeito sjediti.
Iz barake dopire zvuk harmonike. S vremena na vrijeme spustimo karte i pogledamo se. Onda neko
progovori: Djeco, djeco ili: Moglo je da se gadno okrene i za trenutak utonemo u utnju.
Obuhvata nas ono silno, skriveno osjeanje koje je u svakom od nas i za koje ne treba mnogo rijei. Nije
mnogo trebalo i lako se moglo dogoditi da danas ne sjedimo na ovim sanduiima. I zato je sve to za nas
novo i jako: crveni mak, dobro jelo, cigarete i ljetnji povjetarac.
Da li je netko jo koji put vidio Kemmericha? pita Kropp.
Lei u St. Josephu kaem ja.
 Mller kae da je ranjen u butinu, a to je dobar razlog za jedan odlazak do kue. Odluujemo da ga
popodne posjetimo. Kropp vadi nekakvo pismo: Pozdravlja vas Kantorek.
Smijemo se. Mller baca cigaretu i kae: Volio bih da je ovdje.

Kantorek je bio na razredni starjeina, strog, goljav, s mijim licem i sivim redengotom. Bio je otprilike
iste visine kao i podoficir Himmelstoss, zvani uas Klosterberga. Smijeno je, uostalom, to to sve
nedae u svijetu dolaze uglavnom od malih ljudi; oni su mnogo energiniji i netrpeljiviji od visokih.
Uvijek sam vodio rauna o tome da ne padnem u etu s komandirom malog rasta; oni su u veini sluajeva
gadne krvopije.
Na satovima gimnastike Kantorek nam je toliko govorio i propovijedao dok nismo svi zajedno, cio
razred, krenuli s njim na elu u okrunu regrutnu komandu i prijavili se. I sad ga vidim kako nas strijelja
pogledom kroz naoari i uzbueno govori: Vi idete svi, drugovi, zar ne?
Odgojitelji takve vrste dre svoja osjeanja uvijek pripravna u depu na prsluku; i koriste ih u
svakoj prilici, kao lekcije. Ali mi onda jo nismo razmiljali o tome.
Istina, jedan od nas se dvoumio i oklijevao da poe s nama. Bio je to Joseph Behm, debeljukast,
dobroudan deko. Ipak je popustio, jer nije imao drugog izlaza. Vjerojatno da su i mnogi drugi mislili
kao on, ali ko bi se mogao izdvojiti u to vrijeme kad je rije kukavica lako letjela i s roditeljskih usana.
Niko nije ni slutio ta e se sve poslije dogoditi.
Najrazumniji su, ipak, bili siromani ljudi koji su od samog poetka smatrali rat za nesreu, dok
imuniji graani nisu krili radost, mada je njima, prije nego ikome drugom, trebalo da bude jasno kakve
e biti njegove posljedice.
Katczinsky veli da je tome uzrok na odgoj, koji zaglupljuje. A ono to Katcz kae dobro je
smiljeno.
Behm je, zaudo, pao meu prvima. Pri jednom juriu dobio je metak meu oi i mi smo ga ostavili
vjerujui da je mrtav. A nismo ga mogli ponijeti jer smo na brzinu odstupili. Popodne smo uli kako nas
doziva i vidjeli ga kako puzi. Prije toga bio je samo u nesvijesti. Kako je bio oslijepljen i izbezumljen od
bola, nije traio zaklone, tako da su ga ubili prije no to je iko od nas mogao da mu prie.
Kantorek, naravno, ne moe biti odgovoran za to, jer dokle bismo doli ako bi se i tako neto moglo
nazvati krivicom. Pa bilo je tisue Kantoreka i svi su oni vjerovali da ine najbolje to mogu, onako kako
im je to bilo najzgodnije.
Ali za nas ba u tome lei njihovo bankrotstvo.
Trebalo je da oni budu ti koji e nama, osamnaestogodinjacima, biti posrednici i vodii u zrelost, u
svijet rada i dunosti, kulture i napretka, u budunost. Mi smo ih ismijavali ponekad i voljeli da im
podvaljujemo, ali smo, u sutini, vjerovali u njih. Uz pojam autoriteta, iji su oni bili nosioci, mi smo u
sebi vezivali dublje razumijevanje i vie ljudskog saznanja. Ali prvi le koji smo ugledali zbrisao je to
uvjerenje. Bili smo prinueni da saznamo da su nae godine bile potenije od njihovih; oni su nas
nadmaivali samo rijeima i vjetinom. Prva topovska kanonada otkrila je nau zabludu i unitila onaj
pogled na svijet kome su nas oni uili.
I dok su oni pisali i propovijedali, mi smo gledali bolnice i ljude na samrti; dok su oni sluenje
dravi isticali kao neto najvie, mi smo ve saznali da je strah od smrti najjai. Mi nismo zbog toga
postali ni buntovnici ni dezerteri ni kukavice, oni su vrlo lako izgovarali te rijei, mi smo voljeli svoju
domovinu kao i oni, u svakom juriu smo hrabro ili naprijed. Ali smo ve umjeli da pravimo razliku i
nauili se da gledamo. I vidjeli smo da od njihovog svijeta nije ostalo ni traga. Odjednom smo ostali
strahovito usamljeni, sami smo morali da se borimo sa svima.

Prije no to smo krenuli Kemmerichu, spakovali smo njegove stvari: one e mu na putu dobro doi.
U poljskoj bolnici je velika guva. Kao i obino, osjea se zadah karbola, truljenja i znoja. U
barakama se ovjek navikne na mnoge stvari, ali ovdje, i pored svega, ima od ega da se onesvijesti. Na
nekoliko mjesta raspitujemo se za Kemmericha; on lei u jednom odjeljenju i oekuje nas s nejakim
izrazom radosti i nemonim uzbuenjem. Dok je bio u nesvijesti, ukrali su mu sat.
Mller mae glavom.
Uvijek sam ti govorio da tako dobar sat ne treba nositi sobom.
Mller je prilian neotesanko i voli da podsjea ljude. Inae bi utio, jer svi vidimo da Kemmerich
nee izii iv iz te sobe. Malo je vano da li e nai svoj sat. Najvie to bi se moglo uiniti to je poslati
ga njegovoj kui.
Pa, kako je, Franz? pita Kropp.
Kemmerich oputa glavu: Eto Samo me noge prokleto bole.
Pogledamo njegov krevet. Kemmerichova noga lei pod ianim bandaem, iznad koga se izdigao
pokriva. Munem Mllera u cjevanicu, jer je on u stanju da Kemmerichu kae ono to smo ve napolju
saznali od bolniara: da vie nema noge. Amputirana mu je. On jezivo izgleda, ut je i pepeljast; na licu
su mu urezane one udne crte koje su nam tako dobro poznate, jer smo ih vidjeli ve stotinu puta. Pravo
reeno, to i nisu crte, to su prije znaci. Pod koom vie ne kuca ivot, on je potisnut do krajnjih ivica
tijela; smrt djela u unutranjosti organizma, ve vlada u njegovim oima. To je jo ostalo od naeg druga
Kemmericha, koji je nedavno s nama prio konjsko meso i uao po ljevkovima od granata. To je jo
uvijek on, ali opet i nije on. Njegov lik je izbrisan i neodreen, kao fotografska ploa kojom se dvaput
snimalo. ak i njegov glas podsjea na pepeo.
Sjeam se naeg polaska na front. Njegova majka, dobroduna i debela ena, ispratila ga je do
postaje. Stalno je plakala. Lice joj je bilo naduveno i oteeno. Kemmerich se pomalo stidio, jer se ona od
svih najslabije drala i prosto tonula u salu i vodi. Onda je ba mene izabrala: svaki as me hvatala za
ruku i preklinjala me da pazim na Franza kad budemo na frontu. On je zaista imao pravo djeje lice i tako
njene kosti da je poslije etiri nedjelje noenja ranca dobio ravna stopala. Ali kako se u ratu moe paziti
na nekoga!
Sad e ti kui! kae Kropp. Inae bi ekao najmanje tri-etiri mjeseca na odsustvo.
Kemmerich potvruje glavom. Teko mi je da gledam njegove ruke.
Kao da su votane: pod noktima je naslagana rovovska prljavtina plavkastocrna, kao otrov. Mislim
na to kako e njegovi nokti, kao kakva fantastina podzemna biljka, nastaviti da rastu dugo poto
Kemmerich vie ne bude disao; vidim to pred sobom: oni se gre kao spirale vadiepa i neprekidno rastu
zajedno s kosom na lubanji koja se raspada, kao trava na plodnoj zemlji, ba isto kao trava. Kako je to
mogue?
Mller se naginje: Donijeli smo ti stvari, Franz.
Kemmerich naini znak rukom: Metni ih pod krevet.
Mller to uradi. Kemmerich se ponovo vraa na svoj sat. Kako da ga umirimo a ne izazovemo
sumnju u njemu? Mller se pojavljuje sa parom avijatiarskih izama u rukama. To je divna engleska
obua od mekane ute koe, koja dopire skoro do koljena i vezuje se do vrha. Stvar na kojoj se moe
pozavidjeti. Mller ih posmatra s divljenjem. Potom prinosi njihove onove svojim otrcanim cokulama i
pita: Hoe li ponijeti izme, Franz?
Sva trojica imamo istu misao. ak i ako bi ozdravio, mogao bi da upotrebljava samo jednu; za njega
su, prema tome, one bez vrijednosti. A u ovakvoj situaciji bila bi teta da ostanu ovdje, jer e ih
bolniari, naravno, dii im on umre.
Mller nastavlja: Nee da ih ostavi?
Kemmerich nee. To je najbolje to ima.
Da se trampimo? produuje Mller. Ovdje, na frontu, mogu da poslue.
Kemmerich nee ni da uje. Munem Mllera u nogu. Oklijevajui, on najzad vraa pod krevet te
lijepe izme.
Progovorimo jo nekoliko rijei pa se oprostimo od svog druga.
Sretno, Franz!
Ja mu obeavam da u navratiti i sutra. I Mller pristaje uz mene.
On misli na izme i hoe da su mu na oku.
Kemmerich uzdie. U groznici je. U hodniku zaustavljamo jednog bolniara i traimo da
Kemmerichu da jednu injekciju.
On odbije: Kad bismo svima redom dali morfijum, trebalo bi nam ga buriima
Ti si, valjda, ovdje da slui samo oficire! kae Kropp s mrnjom.
Hitro interveniram, poevi s cigaretom za bolniara. On uzima i ja ga pitam: Uostalom, moda
ne smije da daje injekcije?
Moje pitanje ga pogaa.
to me pitate ako ne vjerujete.
Stavim mu u ruku jo nekoliko cigareta.
Uini nam
Pa, neka bude kae on.
Kropp ga prati, jer nema povjerenja u njega, i hoe da vidi ta e bolniar da uradi. ekamo ga
napolju.
Mller se opet vraa na izme: Taman su za mene. S ovim amcima stalno dobijam uljeve.
Vjeruje li da e izdrati do sutra, poslije zanimanja? Ako noas ode, zbogom izme!
Albert se vraa: Mislite? pita.
Gotov je. odgovara Mller sa sigurnou.
Vraamo se naim barakama. Ja mislim na pismo koje sutra treba da napiem Kemmerichovoj majci.
Hladno mi je, popio bih koju aicu.
Mller upka travu i vae je. Iznenada, mali Kropp baca svoju cigaretu, bijesno je izgazi, pa
ojaeno i rastrgano pogleda unaokolo: Prokleta govna, da bi prokleta!
Koraamo i dalje, dugo. Kropp se primirio. Znamo mi to. Nazivamo ga rovovskim bjesnilom.
Svakoga jednom zahvati. Mller ga pita: ta ti u stvari, pie Kantorek?
On se nasmije: Pie kako smo gvozdena omladina.
Sva trojica se oporo nasmijemo. Kropp poinje da psuje: zadovoljan je to uope moe da govori
Eto ta misle, eto ta misle te stotine tisua Kantoreka! Gvozdena omladina! Omladina? Nijedan
od nas nema vie od dvadeset godina. Ali mladi? Omladina? Ve odavno je svreno s tim. Mi smo stari
ljudi.
 II
udno mi je kad pomislim da kod kue, u ladici pisaeg stola, lei poetak drame Saul i itava hrpa
pjesama. Toliko veeri proveo sam nad njima, svi smo radili poneto tako; ali sad mi je sve to postalo
tako nestvarno da prosto ne mogu ni da zamislim kako je izgledalo.
Otkako smo ovdje sav na stari ivot je presjeen, mada mi nita nismo uinili da tako bude. Ne
jednom pokuavamo da to objasnimo i pronaemo mu razlog, ali nam ne polazi za rukom. Naroito nama
koji imamo po dvadeset godina, sve je smueno, Kroppu, Mlleru, Leeru i meni, nama koje Kantorek
naziva gvozdenom omladinom. Stariji vojnici su vre povezani s prolou; oni imaju korijena, imaju
enu, djecu, poslove i interese dovoljno jake da bi ih rat mogao razoriti. Ali mi, sa svojih dvadeset
godina, imamo samo svoje roditelje i, poneki, djevojku. A to je malo. ovjeku u naim godinama autoritet
roditelja sveden je na minimum, a ene jo nisu ovladale njime. I, osim toga, u nama i nije bilo nieg
drugog: malo mladalakih sanjarija, poneka mala strast i kola; na ivot nije iao dalje. A od svega toga
nije ostalo vie nita. Kantorek bi rekao kako smo ba bili na pragu ivota. Tako je i bilo. Nismo jo bili
uhvatili korijena. Rat nas je zahvatio i odvukao. Onim starijim on znai prekid. Oni mogu da misle i na
druge stvari, van njega. Ali nas je zgrabio i mi ne znamo kako e se to svriti. Sve to znamo jeste, prosto,
da smo sad postali grubi na jedan udan i bolan nain, iako ve odavno ne umijemo da izraavamo tugu.

to Mller toliko eli Kemmerichove izme, to ne znai da je u njemu manje sauea za druga nego u
onome ko se u bolu ne bi usudio da tako neto i pomisli. Samo to on umije da pravi razliku. Kad bi te
izme Kemmerichu bile od ma kakve koristi, Mller bi radije iao bos po bodljikavim icama nego to bi
i pomislio na to kako da ih se dokopa. Ali izme ne mogu nita da izmijene Kemmerichovo zdravlje, a
Mlleru bi dobro dole. Kemmerich e umrijeti bez obzira na to ko e naslijediti njegove izme. Zato,
onda, da ih se Mller ne dokopa? Na to sigurno ima vie prava od kakvog bolniara. Ali kad Kemmerich
umre, bit e kasno.
Zato Mller sad dobro otvara oi.
Mi smo izgubili osjeanje za kakve drukije odnose, jer oni su lani.
Mi raunamo samo sa injenicama i samo su nam one vane. A dobre izme su prava rijetkost.

Na poetku je i to bilo drugaije. Kad smo poli u okrunu komandu, jo smo predstavljali razred od
dvadesetorice mladia koji su, a mnogima je to bilo po prvi put, gordo otili da se zajedno obriju prije
nego to stupe u kasarnski krug. Nismo imali odreene planove za budunost i malo je ko od nas
pomiljao na karijeru i profesiju radi usmjeravanja egzistencije; ali u naknadu za to bili smo prepuni
maglovitih ideja koje su i ivotu i ratu davale u naim oima idealiziran i gotovo romantian karakter.
Naa vojna obuka trajala je deset tjedana, i to vrijeme je bilo dovoljno da nas preobrazi vie nego
deset godina kolovanja. Nauili smo da je dobro ulateno dugme vanije od etiri toma Schopenhauera.
Isprva zaueni, zatim ogoreni, i na kraju ravnoduni, shvatili smo da nije vaan duh, nego etka za
latenje, ne misao, nego pravila, ne sloboda, nego dresura. Postali smo vojnici sa oduevljenjem i
dobrom voljom, ali je injeno sve da nam se to smui. Na kraju tree nedjelje ve smo sasvim dobro
shvatili da jedan bivi pismonoa sa zvjezdicama ima vie vlasti nad nama nego nekad nai roditelji,
nastavnici i svi geniji kulture zajedno, od Platona do Goethea. Svojim mladim i bodrim oima zapazili
smo da se klasini pojam domovine, onako kako su nam ga ulijevali u glavu nai nastavnici, svodi u ovom
trenutku na odricanje linosti kakvo se nikad ne bi smjelo zahtijevati ni od najjadnijeg sluge. Pozdravljati,
drati se u stavu mirno, marirati paradnim korakom, drati oruje pred prsi, nadesno, nalijevo,
lupati potpeticama, primati psovke i biti maltretiran na tisuu naina: mi smo drukije zamiljali svoju
misiju i inilo nam se da nas pripremaju da postanemo heroji onako kako se dresiraju cirkuski konji. Ali
brzo smo se navadili. Shvatili smo ak da su neke od tih stvari i neophodne, ali da su druge sasvim
suvine. Vojnik ima nos za to.

Na razred podijeljen je tako da su po trojica ili etvorica dopali u jednu desetinu, gdje smo se nali s
frizijskim ribarima, seljacima, radnicima i obrtnicima, s kojima smo brzo postali dobri prijatelji. Kropp,
Mller, Kemmerich i ja dopali smo u devetu desetinu, kojom je komandovao podoficir Himmelstoss.
On je vaio za najgrdniju krvopiju u kasarni i time se ponosio.
Omalen, zdepast ovjek, s riim, uvrnutim brkovima, koji je bio u slubi ve dvanaest godina, inae
u civilu pismonoa. Kroppa, Tjadena, Westhusa i mene uzeo je naroito na zub, osjeajui na prezir.
Jednog jutra morao sam da namjetam njegov krevet etrnaest puta; uvijek je pronalazio neto to ne
valja i rasturao ga. Dvadeset sati (naravno, s pauzama) mazao sam par starih izama, tvrdih kao kamen, i
dogurao dotle da budu tako mekane da ak ni sam Himmelstoss lino nije rekao vie nita. Po njegovom
nareenju oribao sam etkicom za zube sobu nae desetine; Kropp i ja smo, takoe po njegovom
nareenju, poeli da istimo kasarnski krug od snijega etkom za ruke i mistrijom, i izdrali bismo makar
se i smrzli da nije sluajno naiao jedan porunik koji je nas otjerao, a Himmelstossa dobro izbrusio. Na
alost, to je imalo za posljedicu da se Himmelstoss jo vie okomi na nas. Ja sam bio na strai nedjeljom
etiri puta uzastopce, i toliko isto poarni; pod punom ratnom spremom vjebao sam na klizavoj i vlanoj
oranici; lezi, digse, trkom-trk!, sve dok se nisam pretvorio u grudu blata i pao od iscrpljenosti; poslije
etiri sata prikazao sam Himmelstossu svu svoju opremu besprijekorno istu, istina s rukama krvavim od
trljanja; s Kroppom, Westhusom i Tjadenom stajao sam u stav mirno etiri sata, bez rukavica, na
strahovitoj hladnoi, s golim prstima stisnutim uz ledenu cijev puke, dok je Himmelstoss cupkao oko nas
vrebajui i ekajui da uinimo ma i najmanji pokret da bi nas uhvatio i utvrdio greku; u dva sata noi u
koulji sam osam puta trkom silazio s posljednjeg sprata kasarne u krug, zato to su moje gae za nekoliko
centimetara virile s klupice na kojoj su svi morali da sloe svoje stvari, Pored mene je trao deurni
podoficir, Himmelstoss, gazei me po prstima. U vjebama s bajunetom uvijek sam morao da se mjerim
sa Himmelstossom, s tekom gvozdenom polugom u rukama, dok je on imao drvenu puku kojom je bilo
lako rukovati; tako da mi je bez po muke mogao udarati po rukama koje su bile pokrivene modricama.
Istina, jednom sam se toliko razbjesnio da sam se slijepo bacio na njega i tako ga udario u eludac da se
preturio. Kad se poalio, komandir ete mu se podsmjehnuo i rekao mu da samo bolje pazi. Dobro je
poznavao svog Himmelstossa i bio zadovoljan to je on dobio lekciju Postao sam pravi vjetak u
penjanju na ormar, a i, malo-pomalo, neu se nikog plaiti ni u uanju; drhtali smo na sam njegov glas,
ali nismo poputali pred tom podivljalom potanskom ragom.
Jedne nedjelje, kad smo Kropp i ja preko kasarskog kruga na jednoj motki nosili klozetski abar,
naiao je Himmelstoss, utegnut i spreman za izlazak, zaustavio se pred nama i pitao da li nam se taj posao
dopada. Ne obazirui se na posljedice, namjerno smo se spotakli i prosuli mu abar na noge. Razbjesnio
se, ali je mjera bila ve prevrena.
Za ovo ete u zatvor! zaurlao je.
 Kroppu je bilo dosta svega: Ali e prvo biti istrage, a onda emo istresti sve!
Kako to govorite s jednim podoficirom! urlikao je Himmelstoss. Jeste li poludjeli! ekajte
da budete pitani. ta ete da uradite?
Da istresemo sve o gospodinu podoficiru rekao je Kropp s prstima uz avove.
Zapazivi koliko je zabrazdio, Himmelstoss se izgubio bez rijei.
Istina, promrmljao je odlazei: Iskijat ete vi to!
Ali je bilo svreno s njegovom moi. Pokuao je jo jednom na lezi, digse, trkom-trk na oranici. Mi
smo, dodue, izvravali svaku komandu, jer je komanda i mora se izvriti. Ali smo to inili tako sporo da
je Himmelstoss bio oajan. Sputali smo se polako na koljena, zatim na ruke i tako dalje; za to vrijeme on
je, ve izbezumljen, izgovorio drugu komandu. I prije nego to smo se mi oznojili, on je promukao.
Na kraju nas je ostavio na miru. Naravno i dalje nas je nazivao dukelama. Ali je u tome bilo
respekta.
Mnogi podoficiri su se pokazali razumniji i sasvim podnoljivi. Njih je ak bilo vie. Ali, prije
svega, svi su htjeli da sauvaju to due dobro mjesto u pozadini, a to se moglo samo strogou s
regrutima.
Uistinu, mi smo tesani u kasarni kako se najbolje moglo i esto smo urlali od bijesa. Mnogi od nas
su se i razboljeli, a Wolf je ak i umro od zapaljenja plua. Ali bismo bili smijeni u vlastitim oima da
smo kapitulirali. Okorjeli smo, postali nepovjerljivi, nemilosrdni, osvetoljubivi i grubi; i to je bilo dobro
jer su nam nedostajale ba te osobine. Da su nas poslali u rovove bez toga pripremnog perioda, mnogi od
nas bi sigurno poludjeli. Ali ovako, ovako smo bili spremni na ono to nas je oekivalo.
Nismo bili skrhani; naprotiv, prilagodili smo se. Naih dvadeset godina, koje su nam inile tekim
druge stvari, pomogle su nam u tome.
Ali od svega je bilo najvanije da se u nama stvorilo jedno jako i ivotno osjeanje zajednikog, iz
koga se poslije na frontu rodilo ono najljepe to rat moe da prouzrokuje: drugarstvo.

Sjedim na Kemmerichovom krevetu. On se sve vie i vie gubi. Oko nas je sve ispreturano. Stigao je
sanitetski vlak i odabiraju ranjenike sposobne za transport. Lijenik prolazi kraj Kemmerichovog kreveta
i ne pogledavi.
Ti e idui put, Franz! kaem.
On se laktovima uzdie na jastuku.
Amputirali su me.
On ve zna, dakle. Klimam glavom i odgovaram mu: Budi sretan to si se tako izvukao.
On uti. Ja nastavljam: Mogle su biti i obje noge, Franz. Wegeler je izgubio desnu ruku, a to je
mnogo gore. A, onda, vratit e se kui.
Gleda me: Misli?
Svakako.
On ponovi: Misli?
Sigurno, Franz. Samo, najprije treba da se oporavi od operacije.
Daje mi znak da se pribliim. Naginjem se i on promrmlja: Ja ne vjerujem.
Ne govori gluposti, Franz. Vidjet e i sam za nekoliko dana. ta je to jedna noga manje. Ovdje
se dotjeruju i mnogo tee stvari.
 On die ruku: Pogledaj prste.
To je od operacije. Jedi dobro i vidjet e kako e se oporaviti. Je l vas dobro hrane?
Pokazuje mi dopola punu porciju. Uzbuujem se: Franz, treba da jede, najvanije je jesti. I ovo
tu je ba dobro.
On odbija. Malo poslije polako kae: Nekad sam elio da postanem umar.
Pa, to moe jo uvijek odgovorim tjeei ga. Sad ima sjajnih proteza s kojima se i ne
primjeuje da ti neto nedostaje. One se savreno sastave s miiima. S protezom za ruku moe se micati
prstima i raditi, pa i pisati. A, tavie, uvijek se pronae i poneto novo.
Nekoliko trenutaka ostaje miran. Onda progovori: Moe da uzme moje izme za Mllera.
Potvrujem glavom i pitam se ta bih mu dobro mogao rei da ga ohrabrim. Usne su mu ispijene,
usta se proirila, a zubi vire, nalik na kredu. Meso se rastapa, elo se sve vie istie, jagodice stre.
Nazire se kostur. I oi ve upadaju u duplje. Za nekoliko sati sve e biti svreno.
On nije prvi koga gledam u tom stanju; ali mi smo rasli zajedno, a to je neto sasvim drugo.
Prepisivao sam zadatke od njega. U kolu je najee dolazio u kestenjastom odijelu s pojasom; rukavi su
mu bili iskrzani. Osim toga, jedini je od nas bio u stanju da na vratilu izvede veliki obrt, i tada bi mu
kosa zaleprala po licu kao svila. Kantorek se zbog toga ponosio njime. Cigarete nije mogao da podnese.
Koa mu je bila veoma bijela; imao je neeg djevojakog u sebi.
Gledam svoje izme. Velike su i glomazne, hlae su uvuene u njih; kad ovjek ustane izgleda debeo
i snaan u tim irokim unkovima. Ali kad idemo na kupanje i svuemo se, odjednom nae noge i naa
ramena postaju tanka. Tada vie nismo vojnici nego skoro djeca i teko se moe povjerovati da smo u
stanju da nosimo ranac. Neobino je to kad smo goli: postajemo civili pa se skoro tako i osjeamo.
Na kupanju je Franz Kemmerich izgledao mali i tanak kao dijete. Sad on lei ovdje, zato? Treba
provesti cio svijet pored ovog kreveta, govorei: To je Franz Kemmerich, koji ima devetnaest i po
godina i koji nee da umre. Ne dajte da umre!
Misli mi se mijeaju. Ova atmosfera karbola i truljenja pritiska plua; kao neka teka kaa koja gui.
Postaje mrano. Kemmerichovo lice blijedi; odie se na jastuku i toliko je blijed da izgleda da
svjetluca. Usta se lagano pokreu.
Pribliavam mu se. On apue: Ako naete moj sat, poaljite ga kui.
Ne protivrjeim mu, sad je to ve izlino. Nema vie naina da ga uvjeravam. Moja nemo me
slama. To elo s ugnutim sljepooicama, ta usta koja su jo samo zubalo, taj uiljeni nos. I debela ena
koja plae kod kue i kojoj treba da piem. Da sam bar ve napisao to pismo!
Bolniari prolaze s bocama i kofama. Jedan se upuuje Kemmerichu, baci ispitivaki pogled na
njega i udalji se. Vidi se da eka, sigurno mu je potrebna postelja.
Pribliavam se Franzu i govorim mu kao da sam u stanju da ga spasem: Moda e te poslati u
oporavilite na Klosterbergu, Franz, usred vila. Moi e s prozora da gleda polja sve do drvea na
horizontu. Sad je najljepa doba godine, kada ito zri; pod zalazeim suncem polja izgledaju kao sedef. I
aleja jablanova kraj Klosterberga, gdje smo hvatali zetove* (*riba).
Moi e da napravi akvarijum i gaji ribe, da izlazi, bez potrebe da od bilo koga trai dozvolu,
moi e da svira na glasoviru ako hoe.
Naginjem se nad njegovo lice koje je utonulo u sjenku. Jo die, jedva ujno. Lice mu je mokro, on
plae. Ba sam lijepo napravio svojim glupim rijeima!
Hajde, Franz
Obgrlim ga oko ramena i prislonim lice uz njegovo.
 Hoe li sada da spava?
On ne odgovara. Suze mu teku niz obraze. Obrisao bih ga, ali mi je rubac suvie prljav.
Protekao je jedan sat. Sjedim i napregnuto posmatram svaki njegov izraz, da vidim hoe li jo neto
rei. Kad bi, bar, htio da otvori usta i da jaue. Ali on samo plae, glave nagnute u stranu. Ne govori ni o
svojoj majci, ni o brai, ne govori nita, sve to ve lei daleko od njega. Sad je potpuno sam sa svojim
kratkim devetnaestogodinjim ivotom i plae zato to ga naputa.
Ovo je najbolniji i najtei rastanak koji sam ikad doivio, iako je i onaj s Tiedjenom bio zaista
tuan. Taj momak, jak kao medvjed, urlao je na sav glas i dozivao majku i razrogaenih oiju, s
oajanjem spreavao lijenika jednim tesakom da se priblii njegovom krevetu, sve dok nije izdahnuo.
Kemmerich odjednom zajei i zakrklja.
Skoim, izletim posrui iz sobe i pitam: Gdje je lijenik? Gdje je lijenik?
Kad ugledam bijeli mantil, epam ga: Doite odmah, inae e Franz Kemmerich umrijeti!
On se oslobodi i pita jednog bolniara koji tu stoji: ta to znai?
Ovaj odgovara: Krevet 26. Amputirana noga.
On se obrecne: Otkud mogu da znam ta se dogaa. Danas sam sjekao pet nogu.
Odgurne me i kae bolniaru: Pogledajte.
I otri u operacionu salu.
Drhtim od bijesa pratei bolniara. ovjek me pogleda i kae: Operacija za operacijom od pet
ujutru, da poludi, vjeruj mi. Danas je ve esnaest otilo. Tvoj je sedamnaesti. A bit e ih sigurno
dvadeset.
Odjednom se osjeam slabim, nemam snage da idem dalje. Uzaludno je da vie psujem. Trebalo bi
da se sruim i da se vie nikad ne dignem.
Stojimo kraj Kemmerichovog kreveta. Mrtav je. Lice mu je jo mokro od suza. Oi poluotvorene.
ute su kao stara dugmeta od kosti.
Bolniar me mune: Uzima li njegove stvari?
Klimnem glavom. On nastavlja: Moramo ga odmah odnijeti, treba nam krevet. Drugi ve ekaju
napolju, u hodniku.
Uzimam stvari i skidam Kemmerichovu ploicu za raspoznavanje.
Bolniar pita za njegovu bukvicu, ali nje nema. Kaem da je, sigurno, u etnoj kancelariji i odlazim.
Iza mene ve vuku Franza na atorskom krilu.
Napolju mi mrak i vjetar dolaze kao kakvo osloboenje. Udiem punim pluima i osjeam kako mi
zrak dodiruje lice, topliji i blai no ikad.
I odjednom poinjem da mislim na djevojke, livade pune cvijea i bijele oblake. Noge mi se u
izmama same pokreu; koraam bre, trim. Vojnici promiu kraj mene, njihovi razgovori me uzbuuju,
iako ih ne razumijem.
Zemlja je prepuna snage koja se kroz onove razliva po meni. No svjetluca kao elektrine estice,
front muklo odjekuje kao koncert bubnjara. Udovi mi se lako pokreu, osjeam da su mi zglobovi jaki,
diem i daem. No je iva, ja sam iv. Gladan sam, gladniji nego kad glad potjee samo iz eluca.
Mller stoji pred barakom i eka me. Dajem mu izme. Ulazimo unutra i on ih proba. Dobre su mu.
Onda eprka po svojim stvarima i daje mi komad salfalade. Tome dodaje i vreo aj s rumom.
 III
Dobijamo dopunu. Popunjavaju se praznine i slamarice u barakama su zaas zauzete. To su dijelom stariji
ljudi, ali nam je odreeno, takoer, i dvadeset pet mladia iz centra za regrutovanje u pozadini. Skoro su
po godinu dana mlai on nas. Kropp me mune: Vidje li djeurliju?
Potvrujem glavom. Isprsimo se, obrijemo se u krugu, gurnemo ruke u depove na hlaama,
odmjeravamo pogledom remce i drimo se kao veterani.
Katczinsky nam se pridruuje. Proemo kroz tale i doemo do novodoavih, koji ba primaju gas-
maske i kavu. Katcz pita jednog od najmlaih: Sigurno ve odavno niste nita poteno bacili u kljun,
a?
Jutrom kruh od rotkve, u podne kuhana rotkva, uvee kotlete od rotkve i salata od rotkve.
Katczinsky zvizne s razumijevanjem: Kruh od rotkve? Vi ste imali sree; prave ga ve i od
strugotine. Ali ta bi rekao na bijeli grah? Bi li jednu porciju?
Malia pocrveni: Ne zezaj!
Katczinsky odgovori samo: Uzmi porciju.
Slijedimo ga radoznalo. On nas dovodi do nekakvog abra koji stoji kraj njegove slamarice. Zaista,
dopola je pun bijelog graha s govedinom.
Katczinsky se postavlja kraj abra kao kakav general i kae: Oi otvori, prste isprui! To je
pruska parola.
Zaueni smo. Ja ga pitam: Bogamu, Katcz, otkud ti to?
Patlidan je bio zadovoljan to sam ga toga otarasio. Dao sam mu za to tri komada padobranske
svile. Data, sjajan je hladan bijeli grah!
Velikoduno daje malome porciju i veli: Kad se sljedei put pojavi ovdje s porcijom, drat e
u lijevoj ruci cigaru ili pakli duhana. Razumije?
Onda se okree nama: Za vas, naravno, ionako ide.

Katczinsky je nezamjenljiv ovjek jer je obdaren estim ulom. Takvih ljudi ima svuda, ali ih niko ne
zapaa na prvi pogled. U svakoj eti nae se po jedan ili dvojica. Katczinsky je najvei prepredenko od
svih koje znam. Mislim da je po zanimanju postolar, ali to nije mnogo vano, jer on zna sve zanate. Dobro
je biti prijatelj s njime. Mi to i jesmo, Kropp i ja, a, u izvjesnoj mjeri, i Haie Westhus. Pravo reeno, on
je nekako vie izvrno lice, jer radi pod Katczovom komandom kad su potrebne pesnice da se realizira
neki pothvat. U naknadu za to on dobija svoj dio.
Na primjer, uemo nou u neko potpuno nepoznato mjesto, neku kukavnu rupu u kojoj se odmah vidi
da je sve pokupljeno i da nije ostalo nita drugo osim zidova. Konaite koje nam dodijele je neka jadna
mala tvornica, tek preudeena za ovu svrhu. Kreveti su, u stvari, obine daske prepletene icom.
Gvozdena ica je tvrda. Pokrivaa koji bi se stavio preko nje nemamo, jer nam onaj jedini koji
imamo treba za pokrivanje. A atorsko krilo je pretanko.
Katcz osmotri stvar i kae Haie Westhusu: Za mnom!
Pou u taj sasvim nepoznat gradi i kroz pola sata vraaju se s naramcima slame. Katcz je pronaao
nekakvu talu i u njoj slamu. Sad bismo mogli sasvim lijepo da spavamo da nismo opasno gladni.
Kropp pita jednog artiljerca koji je ve dugo u tom kraju: Ima li gdje ovdje kakva kantina?
ovjek se smije: Vraga, nema ovdje ba nita. Ni mrvu ljeba nee nai.
Zar nema vie mjetana?
ovjek otpljune: Tja, ima nekoliko, al i oni lunjaju oko kazana da to iskame.
avolska stvar. Morat emo da stegnemo remen za jo jednu rupu i saekamo sutranje sljedovanje.
Meutim, ugledam kako Katcz stavlja kapu na glavu i pitam ga: Kuda e, Katcz?
Malo u izvidnicu! i otumara napolje.
Artiljerac se podsmjehuje: Hajd, hajd, izviaj! Pazi samo da se ne pretrgne!
Leemo razoarani i dvoumimo se da li da nanemo rezervnu hranu. Ali to je suvie opasno. Zato
pokuavamo da malo odrijemamo.
Kropp prepolovi jednu cigaretu i daje mi polovicu. Tjaden pria o svom nacionalnom jelu, krupnom
grahu sa slaninom. On osuuje spremanje bez ubra. Ali naroito je vano da se sve kuha zajedno, a ne,
sauvaj boje blagi!, krompir, grah i slanina zasebno. Neko promrmlja da e, ako Tjaden smjesta ne
prestane, napraviti od njega ubar za taj njegov grah. Potom zavlada tiina u prostranoj sobi. Samo
nekoliko svijea treperi u grliima boca i artiljerac na mahove pljune.
Ve smo u polusnu kad se vrata otvore i pojavi se Katcz. ini mi se da sanjam: on nosi pod mikom
dva kruha, a u ruci dri vreicu za pijesak, umrljanu krvlju, u kojoj je konjsko meso.
Artiljercu od zaprepaenja ispade lula iz zuba. Pipa kruh: Majku mu, odistinski kruh, pa jo
vru!
Katcz ne trati vrijeme prianjem. Doao je do kruha, ostalo je malo vano. Vjerujem, prosto, da kad
bi ga ovjek postavio u pustinju, on bi za jedan sat napravio veeru od peenja, datulja i vina.
Nacijepaj drva! kae kratko Haieu.
Zatim vadi ispod injela jedan tiganj, a iz depa aku soli i grudu masti. Mislio je na sve. Haie pali
vatru na samom podu i ona pucketa u praznini tvornike prostorije. Silazimo s kreveta.
Artiljerac oklijeva, ne zna da li da se baci u hvaljenje ne bi li i njemu to dopalo; ali Katczinsky ne
obraa nikakvu panju na njega, ponaa se kao da artiljerac uope ne postoji. Najzad artiljerac odlazi
mrmljajui psovke.
Katcz zna kako se pri konjsko meso da bi bilo mekano. Ne valja ga odmah staviti u tiganj, jer e se
stvrdnuti: najprije treba da se malo zagrije u vodi. Posadimo se u krug, s noevima u rukama, i navalimo.
Takav je Katcz. Kad bi negdje bilo u itavoj godini samo u toku jednog sata neto za jelo, on bi
tano onog sata, kao u nadahnuu, nabio kapu na glavu, iziao i poao voen kompasom pravo do tog
mjesta i pronaao ga.
On pronae sve: kad je hladno, male pei i drva, sjeno i slamu, stolove i stolce, ali najprije togod
za njupanje. To je prava zagonetka. Prosto da se povjeruje kako mu to arolijama pada sa neba. Njegov
pravi majstorski potez bile su etiri kutije rakova. Samo to smo mi vie voljeli da je u pitanju bilo salo.

Izvalili smo se pred barakom, na sunanoj strani. Mirie katran, ljeto i znojave noge.
Katcz sjedi pored mene, jer voli da avrlja. Danas u podne smo cio sat vjebali pozdravljanje, zato
to je Tjaden aljkavo pozdravio jednog majora.
Katcz stalno misli na to.
 Vidjee, kae izgubiemo rat zato to umijemo suvie dobro da pozdravljamo.
Kropp nam prilazi bosonog i sa zavrnutim nogavicama. Stavlja svoje oprane arape na travu da se
sue. Katcz gleda u nebo, gromoglasno prdne i kae sentenciozno: Kad u grah dira, na trticu svira!
Kropp i Katcz poinju diskusiju. Istovremeno se i klade u bocu piva za rezultat zrane borbe koja se
odigrava iznad nas.
Katcz ne odstupa od jednog svog miljenja, koje, kao stari frontaki takor, opet izraava u
stihovima: Ista hrana, ista plata, i nestat e zaas rata!
Kropp je, meutim, mislilac. Njegov prijedlog je da objava rata bude pravo narodno veselje, s
ulaznicama i muzikom, kao za borbe s bikovima.
Zatim bi u areni ministri i generali obiju zemalja, u kupaim kostimima i naoruani batinama,
navalili jedni na druge. Pobijedila bi ona zemlja iji se predstavnik posljednji odri na nogama. To bi bio
mnogo jednostavniji sistem, bolji od ovoga u kome se tuku izmeu sebe oni koji su za borbu najmanje
zainteresirani.
Prijedlog nailazi na uspjeh, a zatim razgovor prelazi na kasarnsku dresuru.
Pred oi mi iskrsne jedna slika. Vrelo podnevno sunce obasipa kasarnski krug. Paklena vruina visi
nepomino nad njim. Kasarna izgleda kao izumrla. Sve spava. Odnekud se uju samo doboari kako
vjebaju nevjeto, monotono, idiotski. Kakav sklad: podnevna vruina, kasarnski krug i vjebanje
doboara.
Kasarnski prozori su prazni i mrani. Na nekim vise platnene hlae koje se sue. Sa zaviu gledamo
tamo. U sobama je hladovina.
O, tamne sobe to zaudarate na plijesan, s gvozdenim krevetima i etvrtasto namjetenom
posteljinom, ormaniima i klupicama ispred njih! ak i vi moete da postanete predmet naih elja.
Gledane odavde, vi ste sad za nas divni odsjaj domovine, vi sa svojim mirisom ustajale hrane, dima i
uniformi.
Katczinsky opisuje te sobe ivim bojama i s velikom tronutou. ta li bismo dali da se vratimo u
njih! Jer nae misli se ne usuuju da idu dalje.
O, satovi obuke i rana jutra! Koji su dijelovi puke model 98? O, popodnevni satovi gimnastike!
Oni koji sviraju u glasovir neka istupe!
Nadeesno! Mar-mar, pravac kuhinja, javite se na ljutenje krumpira!
Tonemo u uspomene. Kropp se odjednom nasmije i kae: Prijelaz u Lohneu!
To je bila omiljena igra naeg kaplara. Lohne je postaja na kojoj treba promijeniti vlak. Da se oni od
nas koji odlaze na odsustvo ne bi prevarili, Himmelstoss je vjebao s nama u sobi prijelaz iz vlaka u
vlak. Trebalo je da utuvimo da se u Lohneu drugi vlak hvata kroz jedan podzemni prolaz.
Taj prolaz predstavljali su nai kreveti i svi bismo se postavili lijevo od njih. Zatim je dolazila
komanda: Prijelaz u Lohneu! i svi smo se munjevito provlaili ispod kreveta i pojavljivali se na
drugoj strani.
Satima smo izvodili tu vjebu.
U meuvremenu je njemaki avion oboren. On pada kao kometa, s putanjom od dima za sobom.
Kropp tako gubi bocu piva i zlovoljno odbrojava novac.
Kao potar Himmelstoss je, svakako, smjeran ovjek kaem kad se razoarani Albert malo
smirio. Kako to da je kao podoficir takva ivotinja?
To pitanje vraa Kroppu ivost: Ne radi se tu samo o Himmelstossu ve i o mnogim drugim. im
dobiju zvjezdice ili sablju, potpuno se mijenjaju, kao da su se nagutali armiranog betona.
 To radi uniforma nagaam ja.
Nisi daleko kae Katcz i namjeta se ugodnije za veliki govor. Ali razlozi su u drugim
stvarima. Vidi, kad naui psa da jede krompir, a potom mu ponudi komad mesa, on e, uprkos svemu,
poletjeti na njega zato to mu to lei u prirodi. A ako ovjeku da ma i malo vlasti, dogaa se isto: on e
se baciti na nju. To nastaje samo od sebe, jer je ovjek u sutini prljava ivotinja i tek kasnije, moda,
dobija glazuru pristojnosti, kao komad kruha namazan mau. A vojska podrazumijeva uvijek vlast jednog
ovjeka nad drugim. Nesrea je u tome to svi imaju suvie mnogo vlasti: podoficir moe obinog redova
da zavitlava do ludila, porunik podoficira i kapetan porunika. I zahvaljujui injenici da svako zna
vrijednost svoje vlasti, on se navikne da je upotrebljava. Uzmi najjednostavniji sluaj: vraamo se sa
zanimanja i umorni smo kao psi.
Onda pada komanda: Pjevaj! Naravno, pjesma ispada vrlo alosno, jer je svaki od nas
zadovoljan to uope ima dovoljno snage da dri puku. I ve je eta okrenuta i, za kaznu, egzercira jo
jedan sat. Na povratku se ponovo komanduje pjevanje i pjesma sada dobro ispada. Kakvu svrhu ima sve
to? Komandir ete protjerao je svoju volju zato to ima vlasti. Niko mu to nee predbaciti, naprotiv, rei
e mu da je energian. Uostalom, to je tek sitnica; ima jo mnogo gorih stvari kojima se vadi dua na
pamuk. I sad vas pitam: neka je ovjek to god hoe u civilu, koji je to posao u kome on sebi moe
dozvoliti tako neto a da proe bez rascopane njuke? Tako neto mogue je samo u vojsci. Vidite i sami:
vlast zavrti glavu ovjeku. I utoliko vie ukoliko je u civilu manje smio da govori.
To se kae: discipline mora biti! izjavljuje Kropp nemarno.
Uvijek oni pronau razloge guna Katcz. Uostalom, to je, moda, potrebno, ali ne treba da
se pretvori u ikaniranje. A objasni ti to jednom bravaru, jednom slugi ili radniku, objasni jednom selji, a
oni ovdje ine veinu. On jednostavno vidi da ga tjeraju da podnosi svakojaka maltretiranja i da mora ii
na front, a on tano zna ta je potrebno a ta nije. Kaem vam, pravo je udo to prost vojnik ovdje na
frontu ovako izdrava. Pravo udo!
Svima je to poznato, jer svi znamo da samo u rovovima prestaje dresura, ali da ve na nekoliko
kilometara iza fronta ponovo poinje, makar i sa najveim glupostima: vjebama u salutiranju ili
paradnom maru, jer je gvozdeno pravilo da vojnik uvijek mora neim da bude zaposlen.
U tom trenutku se pojavljuje Tjaden, s crvenim pjegama na licu.
Zamuckuje od uzbuenja. Ozaren, prosto srie rijei: Himmelstoss je na putu ovamo! Dolazi na
front!

Tjaden je strahovito ljut na Himmelstossa zato to ga je ovaj u kasarni odgajao na svoj nain. Tjaden
mokri u krevetu dok spava, ali to mu dolazi samo od sebe. Himmelstoss je uporno tvrdio da je u pitanju
samo lijenost i pronaao nain dostojan sebe da izlijei Tjadena.
U oblinoj baraci naao je jo jednog koji mokri u krevetu, nekog Kindervatera, i smjestio ga u istu
sobu s Tjadenom. U naim barakama nalazili su se oni obini kreveti: po dva jedan nad drugim, sa dnom
od ice. Himmelstoss je postavio obojicu tako da je jedan imao gornji, a drugi donji krevet. Naravno,
onaj donji bio je tako u vrakom poloaju. Ali su zato sutradan mijenjali krevet. Onaj dolje odlazio je
gore da bi se mogao revanirati. To je bio metod samoodgoja koji je izmislio Himmelstoss.
Zamisao je bila odvratna, ali kao ideja nije bilo loe. Na nesreu, sve to nije sluilo niemu, jer je
osnovna Himmelstossova pretpostavka bila pogrena. Ni kod jednog ni kod drugog to nije bila posljedica
lijenosti. To su svi mogli da vide, bar po njihovoj bljedunjavoj koi. Krajnji rezultat bio je da je jedan od
njih dvojice uvijek spavao na podu, gdje je lako mogao da nazebe.
 Meutim, dolazi Haie i sjeda pred nas. Namigne mi i polako protrlja svoju apu. Mi smo zajedno
proivjeli najljepi dan naeg vojnikog ivota.
To je bilo uvee pred odlazak na front. Dodijelili su nas jednom puku sa slavnim imenom, ali su nas
najprije vratili u garnizon da se odjenemo, istina ne u regrutski depo, nego u neku drugu kasarnu. Rano
idueg jutra trebalo je da krenemo. Predvee smo poli da uredimo svoje raune sa Himmelstossom. Bili
smo se na to zakleli ve tjednima. Kropp je ak otiao tako daleko da se rijeio da kad doe mir prijee u
potansku struku, kako bi kasnije, kad Himmelstoss opet postane pismonoa, bio njegov pretpostavljeni.
Matao je kako e ga sve sjeati. U tome je, uistinu, leao razlog zbog koga Himmelstoss nikad nije
mogao da nas pokori; uvijek smo raunali s tim da e nam ve jednom pasti aka, a najkasnije po svretku
rata.
U meuvremenu, htjeli smo da ga bar poteno izmijesimo. ta nam se moe dogoditi kad nas nee
prepoznati, a, osim toga, odlazimo sutra ujutru?
Znali smo u koju krmu je odlazio svake veeri. Vraajui se u kasarnu, morao je da proe kroz
jednu mranu i pustu ulicu. Tamo smo ga vrebali iza jedne gomile kamenja. Ja sam bio ponio jedan
krevetski pokriva. Drhtali smo pitajui se hoe li biti sam. Najzad zausmo njegov hod, koji smo tako
dobro poznavali, jer smo ga toliko esto sluali jutrom kad su se vrata naglo otvarala i on zaurlao: Dii
se!
Sam? promrmljao je Kropp.
Sam!
Otpuzao sam s Tjadenom oko hrpe kamenja.
Preica na njegovom opasau ve je bljesnula. Himmelstoss je izgledao pomalo veseo: pjevuio je.
Proao je ne slutei nita.
Sepali smo pokriva, lako poskoili i namakli ga najprije ostrag pa onda nadolje preko glave, tako
da se sad nalazio kao u nekakvoj bijeloj vrei, ne mogui da digne ruke. Pjevanje je zamuklo.
Zaas je Haie Westhus bio kraj nas. irei ruke odgurnuo nas je da bi bio prvi. S ogromnim
uivanjem postavio se zgodno, podigao ruke kao signalnu zastavicu, pa tu svoju apu, ravnu lopati za
ugalj, spustio na bijelu vreu udarcem koji ubija vola.
Himmelstoss se izvrnuo i odleteo pet metara odatle, pa zaurlao. Ali mi. smo mislili i na to, pa smo
ponijeli jedan jastuk. Haie je unuo, stavio jastuk na koljena, epao Himmelstossa tamo gdje je trebalo
da mu bude glava i stisnuo ga uz jastuk. Ton se odmah ublaio. Haie ga je na mahove putao da udahne
zrak i tada bi se prigueni ropac pretvarao u sjajan, jasan urlik, koji bi se opet brzo guio u jastuku.
Onda je Tjaden otkaio Himmelstossove naramenice i smakao mu hlae. U zubima je vrsto drao
korba. Zatim je ustao i bacio se na posao.
Bila je to divna slika: Himmelstoss na zemlji; nad njim, drei mu glavu na koljenima, s avolskom
grimasom na licu i od uivanja otvorenih usta, Haie; zatim prugaste gae to trepere na iks nogama,
koje su na svaki udarac izvodile najneoekivanije pokrete u srozanim hlaama; iznad svega toga neumorni
Tjaden, koji je udarao kao kakav drvosea. Najzad smo bili primorani da ga prosto odvuemo natrag
kako bismo i sami doli na red.
Na kraju, Haie je podigao Himmelstossa na noge i u znak zavretka dao jednu linu predstavu.
Izgledalo je kao da hoe koju zvijezdu da uzabere, toliko je podigao desnicu pripremajui velianstvenu
pljusku.
Himmelstoss se preturio. Haie ga je podigao, ponovo se postavio, i lijevom mu zadao jo jednu
prvoklasno izvedenu pljusku. Himmelstoss je zaurlao i pobjegao na sve etiri. Njegova izbrazdana
potarska guzica blistala se u mraku.
 Nestali smo u galopu.
Haie se okrenuo jo jednom i rekao oporo, zadovoljno i dvosmisleno: Osveta je krvavica!
Pravo reeno, trebalo bi da je Himmelstoss bio zadovoljan, jer je njegova teorija da jedni druge
treba da odgajamo urodila plodom na njemu samom. Mi smo postali dosljedni sljedbenici njegovih
metoda.
Nikad nije saznao ko je bio uzronik dogaaja. Ipak, dobio je bar krevetski pokriva, jer kad smo se
nekoliko sati kasnije vratili po njega, nismo ga nali.
To vee je prouzrokovalo izvjesnu sigurnost s kojom smo sutradan ujutru krenuli. Jedan matori
bradonja, sav tronut, zbog toga nas je nazvao herojskom omladinom.
 IV
Moramo naprijed da utvrujemo rovove. U sumrak se dokoturaju kamioni. Uskaemo u njih. Vee je
toplo, a pomrina nam izgleda kao pokriva pod kojim se dobro osjeamo. To nas jo vie zdruuje, ak
mi i tvrdica Tjaden daje cigaretu i prua vatru.
Stojimo jako stisnuti jedan pored drugog; niko ne moe da sjedi. Ali na to nismo ni navikli. Mller
je, najzad, dobro raspoloen: obukao je nove izme.
Motori brundaju, karoserije tandru i kloparaju. Putevi su zaputeni i puni rupa. Zabranjeno je da se
pali svjetlost, pa kola upadaju u njih da skoro ispadamo napolje. Ali to nas mnogo ne zabrinjava. ta nam
se i moe dogoditi? Jedna slomljena ruka bolja je od rupe u elucu, i ne jedan meu nama ba i eli tako
zgodnu priliku da ode kui.
Kolone s municijom prolaze pored nas u dugom nizu. One se ure i neprekidno nas prestiu.
Dobacujemo im viceve, na koje oni odgovaraju.
Vidi se i nekakav zid, to je dio jedne kue kraj puta. Iznenada naulim ui. Priinjava li mi se to?
Ali, opet, sasvim jasno zaujem gakanje gusaka. Pogledam Katczinskog, istog asa i on mene pogleda:
razumijemo se.
Katcz, ujem jednog kandidata za lonac.
On potvruje glavom i veli: Razumije se, kad se budemo vratili. Znam gdje je to.
Naravno, Katcz zna gdje je to. Sigurno je da zna za svaki guji batak u krugu od dvadeset
kilometara.
Kola stiu do artiljerijskih poloaja. Amplasmani su pokriveni granjem da bi izbjegli pogledima
avijatiara, kao za kakav vojniki praznik tabernakla. Te sjenice imale bi veseo i tih izgled kad topovi ne
bi bili njihovi stanovnici.
Zrak postaje teak od dima granata i magle. Opori miris barutnog dima osjea se na jeziku. Topovi
gruvaju da se naa kola tresu; odjek se s bukom kotrlja, sve se ljulja. Lica nam se neosjetno mijenjaju.
Istina, mi ne idemo u prvu liniju, nego samo na utvrivanje rovova, ali ipak se na svakom licu moe
proitati: Ovdje je front, mi smo u njegovoj zoni!
Jo to nije strah. Ko je, kao mi, tako esto odlazio naprijed, taj je oguglao. Jedino su mladi regruti
uzbueni. Katcz ih upuuje: Ovo je 305. Poznaje se po paljenju, odmah e doi eksplozija.
Ali mukli odjek eksplozije ne dopire dovde. On nestaje u mumlanju fronta. Katcz naulji ui:
Noas e biti gusto.
Svi oslukujemo. Front je uznemiren.
Jasno se uju pucnjevi pri ispaljivanju. To su engleske baterije, desno od naeg sektora. Poinju
itav sat ranije nego obino. Kod nas su uvijek poinjali tano u deset.
Tommiji ve pucaju kae Kropp.
Koji im je avo?! uzvikne Mller. Satovi im sigurno idu naprijed.
Bit e gusto, kaem vam, osjeam u kostima kae Katcz uvlaei glavu meu ramena.
Kraj nas odjeknu tri pucnja. Vatreni mlaz ikne koso kroz maglu, topovi mumlaju i tutnje. Zadrhtimo,
ali smo sretni to emo ve rano sutra biti u naim barakama.
Lica nam nisu ni bljea ni crvenija nego obino. Nisu ni vie zategnuta ni oputena, pa ipak su
razliita. Osjeamo da nam je u krvi stvoren nekakav spoj. I to nije fraza, to je istina. To je front, saznanje
da smo na frontu, to stvara taj spoj. U asu kad zazvide prve granate, kad se zrak kida od eksplozija,
odjednom se u nae ruke, u nae oi uvlai neko uzdrano iekivanje, neko vrebanje, neka otrina jaa no
obino, jedna neobina izotrenost ula. Tijelo je odjednom spremno na sve.
esto mi se ini da je to uzdrhtali, ustalasani zrak koji nas muklo zaskoi, i ini mi se kao da to sam
front zrai elektrine estice koje podiu u meni dotle nepoznate vrke nerava.
Uvijek je to isto: kad polazimo, mi smo obini vojnici, ravo ili dobro raspoloeni. Zatim dolaze
prvi artiljerijski poloaji i ve svaka rije koju izgovorimo ima izmijenjeni zvuk.
Kad Katcz stoji pred barakom i kae: Bit e gusto! to je samo njegovo miljenje i nita drugo, ali
kad je to izgovoreno ovdje, onda rijei dobijaju otrinu bajuneta na mjeseini, one otro sijeku kroz nae
misli, blie su nam i u onom nesvijesnom to se budi u nama evociraju mrano znaenje: Bit e gusto!
Moda to onaj na najintimniji i najtananiji ivot treperi i die se u vlastitu odbranu.

Za mene je front jedan jeziv kovitlac. I kad je ovjek jo daleko od njegovog centra, u zavjetrini, ve
osjea njegovu snagu koja ga privlai, lagano i neizbjeno, bez mnogo moi da joj se odupre.
Ali iz zemlje i iz zraka dolaze nam odbrambene snage, naroito iz zemlje. Nikome zemlja ne
predstavlja toliko kao vojniku. Kad se pribije uz nju, dugo i silno, kad u mrtvakoj grozi vatre duboko
upije u nju lice i udove, ona je onda njegov jedini prijatelj, njegov brat, njegova majka, on predaje sav
svoj strah i krike njenoj tiini i skrovitosti, a ona ih prima i ponovo vraa za sljedeih deset sekundi
tranja i ivljenja, da ih opet prigrli, ponekad i zauvijek.
Zemljo zemljo zemljo!
Zemljo s tvojim naborima, jamama i udubljenjima u koje se moe baciti i uuriti! Zemljo, koja
nam u gru uasa, u prasku razaranja, u smrtnom urliku eksplozija daje ponovo silni talas spasenog
ivota!
Bezumni potres naeg iskidanog postojanja nalazio je u tebi ivotno strujanje koje nam se vraalo
kroz ruke, tako da smo ih, izbjegavi smrt, zarivali u tebe, i u mukloj srei i nijemom uasu preivljenog
minuta upijali se usnama u tebe!
Na prvi fijuk granata jedan dio naeg bia namah se odbacuje za hiljadu godina unatrag. To se u
nama budi ivotinjski instinkt koji nas vodi i brani. On je van nae svijesti, on je mnogo bri, mnogo
sigurniji i nepogreiviji od nje. Ne moe se to objasniti. ovjek ide i ne misli ni na ta, odjednom lei u
kakvoj rupi i vidi iznad sebe rasprskavanje rapnela, ali ne moe da se sjeti da je uo fijuk granata, niti je
pomislio na to kako treba da se baci na zemlju. Da je ekao na to, sad bi bio samo gomila razbacanog
mesa. To je u nama ono drugo osjeanje to nas je bacilo na zemlju i spasilo a da ni sami ne znamo kako.
I da nije toga, ve odavno od Flandersa do Vosgesa ne bi bilo ni jednog jedinog ovjeka.
Kad polazimo, mi smo obini vojnici, ravo ili dobro raspoloeni, a kad stignemo u sektor gdje
poinje front, ve smo se pretvorili u ivotinje.

Jedna uboga uma prima nas u sebe. Prolazimo pokraj kazana. Iza ume silazimo. Kamioni se vraaju.
Sutra e, prije svanua, doi opet po nas.
Magla i dim iz topova prekrivaju polje do visine grudi. Iznad toga sija mjesec. Putem prolaze trupe.
Gvozdeni ljemovi svjetlucaju na mjeseini mutnim odsjajima. Glave i puke stre iz bijele magle: glave
koje se klimaju, puke to se klate.
 Malo dalje nema magle. Tu glave postaju cijelovite prilike: injeli, hlae i izme izlaze iz magle kao
iz kakvog mlijenog jezera. Formiraju se u kolonu. Kolona marira sasvim pravo, prilike se skupljaju kao
u kakav klin, i vie se ne razaznaju pojedinci, ostaje samo mrani klin koji ide naprijed, udnovato
dopunjavan glavama i pukama, koje kao da plivajui izlaze iz maglenog jezera. Kolona ali ne kolona
ljudi.
Jednim poprenim putem prolaze laki topovi i kola s municijom.
Konjske sapi presijavaju se na mjeseini, njihovi pokreti su lijepi, oni uzdiu glave i vidi im se
bljesak u oima. Topovi i kola klize ispred nejasne pozadine predjela pod mjeseinom, konjanici sa
svojim elinim ljemovima podsjeaju na vitezove iz prohujalih vremena: sve je to, na izvjestan nain,
lijepo i dirljivo.
Stiemo do stanita inenjerije. Jedan dio naih natovari na ramena gvozdene motke, zailjene i
izvijene, a drugi provlae gvozdene ipke kroz koture bodljikave ice, pa odlazimo. Tereti su glomazni i
teki.
Teren je sav izriven. S ela javljaju.
Pazi, lijevo duboka rupa od granate!
Pazi, jarak!
Oi su nam napregnute, nogama i motkama napipavamo teren prije no to na nj stanemo. Odjednom,
kolona zastaje. Lica udaraju u koture ice na ramenima onih koji su ispred. I padaju psovke.
Nekoliko kamiona razlupanih granatama zakre nam put. Izdaje se nova naredba: Gasi cigarete i
lule!
Nalazimo se na domaku rovova.
U meuvremenu zavladao je potpun mrak. Obilazimo jedan umarak i pred nama je prva linija.
S kraja na kraj horizonta prostire se nekakva neodreena crvenkasta svijetlost. Ona je u
neprekidnom pokretu, ispresijecana vatrom od ispaljivanja granata. Iznad svega toga uzdiu se rakete,
crvene i srebrnaste kugle, koje se rasprskavaju i padajui prosipaju itavu kiu zelenih, crvenih i bijelih
zvjezdica. Uzlijeu i francuske rakete, iz kojih se u zraku otvaraju svileni padobrani i padaju sasvim
lagano. One osvjetljavaju kao po danu, njihova svjetlost prodire ak do nas i jasno vidimo svoje sjenke.
Lebde minutima prije no to se utrnu. A onda se odmah svuda uzdiu druge, a u intervalima opet zelene,
crvene i plave.
Gadna stvar! kae Katcz.
Grmljavina topova pojaava se i stapa u jedinstvenu muklu tutnjavu, da se potom opet razbije u
pojedinane pucnje. Mitraljezi samo teku.
Iznad nas je zrak prepun nevidljivog gonjenja, urlika, fijuka i pitanja. To su malokalibarska orua,
ali na mahove kao orgulje kroz no zabruje ogromne kante za ugalj, granate teke artiljerije, i padaju
daleko od nas.
One urlaju nekako promuklo i duboko, izdaleka, kao jelen pred parenje, i valjaju se svojom
putanjom visoko nad urlikom i zvidanjem malih orua.
Reflektori poinju s pretraivanjem crnog neba. Njihovi zraci klize po njemu kao ogromni lenjiri,
sueni pri kraju. Jedan zastane i tek malo zatreperi. Istog asa mu se pridruuje i drugi, ukrtaju se i jedan
mali crni insekt je izmeu njih, pokuavajui da umakne: avion. Let mu postaje nesiguran, on je
zaslijepljen i tetura se.

vrsto zabijamo gvozdene motke u jednakim razmacima. Uvijek po dva ovjeka dre jedan kotur, a drugi
odmotavaju icu, tu stranu icu s gustim, dugim bodljama. Odvikao sam se od odmotavanja i izranjavim
ruke.
Poslije nekoliko sati zavravamo. Ali imamo jo vremena do dolaska kamiona. Veina lijee na
zemlju i spava. Pokuavam i sam, ali je suvie hladno. Osjea se da smo u blizini mora i ljudi se od
hladnoe svaki as bude.
U jednom trenutku uhvati me vrst san. Onda se odjednom prenem, ali ne znam gdje sam. Vidim
zvijezde i rakete, pa mi se za asak uini da sam to zaspao u nekom vrtu, za vrijeme sveanosti. Ne znam
da li je jutro ili vee. Leim u blijedoj kolijevci osvita i oekujem blage rijei koje e sigurno doi,
rijei njene i utjene plaem li? Prinosim ruku oima, kako je to udno, pa zar sam dijete? Meka koa,
ali to traje samo sekund, i onda prepoznajem siluetu Katczinskog. Stari vojnik sjedi mirno i pui lulu, s
poklopcem, naravno. Kad primijeti da sam budan, kae: Trgao si se. To je bio samo detonator, zviznuo
je tamo u grm.
Uspravljam se i osjeam neobino usamljenim. Dobro je to je Katcz tu. On gleda zamiljeno u
pravcu fronta i kae: Vrlo lijep vatromet da nije tako opasan.
Iza nas udari granata. Nekoliko regruta skoi preplaeno. Kroz nekoliko trenutaka bljesnu jo jedna,
jo blie nego maloas. Katcz istresa lulu: Bit e gusto!
Poinje. Odvlaimo se dalje puzei to bre moemo. Sljedei udarac ve pada meu nas. Nekoliko
ljudi zaurla. Na horizontu se uzdiu zelene rakete. Blato leti visoko u zrak, rapneli zuje. Udari prilikom
njihovog pada pljute jo dugo poto zamre eksplozija granata.
Pored nas lei jedan prestravljeni regrut, s kosom kao lan. Lice je zario u ruke, ljem mu se
otkotrljao, ja ga doepam i hou da mu ga ponovo stavim na glavu. On podie oi, odbija ljem i kao dete
skriva glavu pod moju ruku, uz same grudi. Njegova uska ramena podrhtavaju.
Ramena kakva je imao i Kemmerich.
Ostavljam ga tako, ali da bi ljem bar neem sluio stavljam ga na njegovu zadnjicu, ne iz gluposti,
nego promiljeno, jer mu je to sad najistaknutiji dio tijela. Iako na tom mjestu ima dosta mesa, rane na
njemu ipak gadno bole. A mora se i u bolnici mjesecima leati na elucu. I skoro je sigurno da se oepavi.
Negdje je strahovito udarilo. Kroz uestale pucnje uju se krici.
Najzad se smiruje. Vatra se prenijela dalje i sad udara po posljednjim rezervnim pozicijama.
Riskiramo jedan pogled. Crvene rakete trepere na nebu. Vjerojatno e biti napada.
Kod nas sve ostaje mirno. Diem se i munem regruta u rame: Gotovo je, deko! Opet smo dobro
proli.
Osvrne se unezvereno. Kaem mu: Navii e se ve.
Ugleda svoj ljem i stavi ga na glavu. Lagano dolazi sebi. Iznenada pocrveni i sav se zbuni. Paljivo
prua ruku iza sebe i gleda me ojaeno.
Razumijem odmah: u pitanju je topovska groznica. Nisam mu, istina, zbog toga stavio ljem na ono
mjesto, ali ga ipak tjeim: Nije to sramota. I mnogi drukiji ljudi od tebe punili su gae na vatrenom
krtenju. Idi iza dbuna, baci gae i gotovo!

On otkasa. Postalo je jo mirnije, ali krici ne prestaju.

ta je to, Alberte? upitam.
Tamo je neka kolona dobila pun pogodak.
 Krici ne prestaju. Ali to nisu ljudska bia, ona ne mogu da urlaju tako strano.
Ranjeni konji! kae Katcz.
Nisam jo nikada dosad uo konjske krike i prosto ne mogu da vjerujem. U njima je jad itavog
svijeta, mueniko bie, samo divlji i strani bol tako jei. Preblijedimo. Detering se podie:
Strvoderi! Strvoderi! Dotucite ih!
On je zemljoradnik i poznaje konje. Boli ga to. Kao namjerno, vatra se skoro sasvim utiava. Krici
ivotinja postaju jo jasniji. Vie se ne moe ocijeniti odakle dolaze, u tom sad tako mirnom srebrnastom
pejzau oni su nevidljivi i sablasni, ispunili su sve izmeu neba i zemlje i ire se bezgranino. Detering
se razbijesni pa zaurla: Dotucite ih, prokletnici!
Treba prvo da pokupe ljude kae Katcz.
Ustajemo i pokuavamo da naemo to mjesto.
Lake emo podnijeti ako vidimo ivotinje. Spazimo mranu grupu bolniara s nosilima i velike
gorue, crne mase koje se pomjeraju. To su ranjeni i zapaljeni konji. Ali nisu tu svi. Nekoliko ih galopira
nekud dalje, pada i ponovo juri. Jednome je raskidan trbuh, crijeva vise svom duinom napolju. On se
zaplie u njih i pada, onda ponovo ustaje.
Detering podie puku i niani. Katcz je odbije nagore: Jesi li lud?
Detering drhti i baca puku.
Sjedamo i zapuimo ui, ali to jecanje, ti bolni krici, ti uasni jecaji prodiru i pored toga, oni svuda
prodiru.
Svi mi moemo mnogo da podnesemo. Ali nas sad obliva znoj.
Osjeamo elju da ustanemo i trimo kud bilo, samo da vie ne sluamo te krike. A to, ipak, nisu
ljudska bia To su samo konji, obuzeti samrtnim strahom, konji koji skoro uvijek umiru utke.
Iz mranog klupka ponovo se izdvajaju nosila. Zatim odjekne nekoliko hitaca. Crne mase zanjiu se i
potonu. Najzad, ali jo nije gotovo. Ljudi ne mogu da se priblie ranjenim ivotinjama, koje bjee u svom
strahu, nosei sav bol u iroko otvorenim gubicama. Jedna silueta klekne. Pucanj, konj pada. Pa jo jedan.
Posljednji se odupre o prednje noge i vrti se u krug kao vrteka. Okree se, tako sjedei, na ispravljenim
prednjim nogama, sigurno su mu sapi razmrskane. Vojnik mu pritrava i puca.
Lagano, ponizno, konj polijee na zemlju.
Skidamo ruke s uiju. Krici su zamukli. U zraku lebdi jo samo jedan dug samrtniki uzdah. Zatim
ostaju samo rakete, fijuk granata i zvijezde, i to nas prosto zaudi.
Detering ide i psuje: Volio bih da znam ta su ivotinje skrivile.
Malo poslije se opet vraa na to. Glas mu je uzbuen i zvui skoro sveano kad kae: Velim vam:
najvea svinjarija je to to se ivotinje upotrebljavaju u ratu.

Vraamo se. Vrijeme je da doemo do kamiona. Nebo je postalo malo svjetlije. Tri sata. Zrak je svje i
hladan, blijedi asovi daju naim licima pepeljastu boju.
Idemo naprijed pipajui, jedan za drugim, preko rovova i rupa od granata. Ponovo stiemo u predio
pod maglom. Katczinsky je uznemiren, a to je rav znak.
ta je, Katcz? pita Kropp.
Volio bih da sam ve kod kue.
Kod kue to on misli na barake.
 Bit emo brzo, Katcz.
Nervozan je: Ne znam, ne znam
Dolazimo do saobraajnica, potom na livade. Pred nama iskrsne umarak. Ovdje ve poznajemo
svaku stopu. Tu je i groblje pjeadinaca, s humkama i crnim krstaama.
U tom asu zaujemo odzada neko fijukanje koje nabuja, udari i zagrmi. Saginjemo se. Stotinjak
metara pred nama ikne u vis plameni oblak. U sljedeem trenutku jedan dio umarka die se lagano u
zrak od drugog udarca, tri-etiri stabla letei kre se u komadie. Ali ve i sljedee granate ite kao
parni ventili, paljba je intenzivna.
Zaklon! urla neko. Zaklon!
Livade su ravne, uma daleko i suvie opasna, nema drugog zaklona osim groblja i humki. Vraamo
se tamo sapliui se u mraku, pa se kao pljunuti svi zalijepimo uz humke.
Bilo je i vrijeme. Pomrina je poludjela. Talasa se i mahnita. Sjenke mranije od noi ustremljuju se
bijesno na nas i preko nas, kao kakve gigantske grbine. Plamen eksplozija osvjetljava groblje.
Nema izlaza. Pri svjetlosti eksplozija usuujem se da za trenutak pogledam na livade. One su se
pretvorile u uzburkano more, plamenovi projektila ikljaju iz njih kao vodoskoci. Nemogue je da se
prijee.
umarka nestaje, raskomadan je, satrven, raskidan. Moramo da ostanemo na groblju.
Pred nama se rasprsne zemlja. Komadi padaju kao kia. Osjetim udar, jedan komad pocijepao mi je
rukav. Stegnem pesnicu. Nema bola.
Ali me to ne umiruje, jer rane tek kasnije bole. Opipavam ruku. Ogrebena je, ali neozlijeena. Neto
me udari u glavu da skoro gubim svijest.
Munjevito mi bljesne kroz mozak: Ne onesvijesti se!, onda potonem u neki crni komar, ali zaas
opet iziem iz njega. rapnel me je udario po ljemu, ali je doletio iz daljine, pa ga nije probio. Briem
blato s oiju.
Preda mnom se otvorila rupa, nazirem je neodreeno. Granate rijetko kad pogaaju dvaput u isto
mjesto, zato hou tamo. Jednim skokom se brzo ispruim po zemlji, kao riba, uto opet fijukne, zgrim se
munjevito, grabim zaklon, slijeva napipam neto, pribijem se, ono poputa, zastenjem, zemlja se otvori,
zrani pritisak mi bubnja u uima, podvlaim se pod to to poputa, pokrivam se njim, to je drvo, tof,
zaklon, bijedni zaklon od rapnela koji padaju okolo.
Otvorim oi. Prsti mi se zarivaju u nekakav rukav, u ruku. Ranjenik?
Zaurlam mu, nema odgovora, to je mrtvac. Ruka napipava dalje, komad drveta. Sad opet znam da
smo na groblju.
Ali vatra nadjaava sve. Ona obeznanjuje svijest, jo dublje se podvlaim pod mrtvaki koveg, da
me titi, makar u njemu leala sama smrt.
Preda mnom zjapi rupa. epam je oima kao akama, moram jednim skokom tamo, odjednom me
neto lupi u lice, jedna ruka me dograbi za rame, da li je to mrtvac oivio?, ruka me drmusa, okreem
glavu i u trenutku kad bljesne svjetlost, ukoeno buljim u lice Katczinskog, kome su usta iroko otvorena;
on vie, ne ujem nita, on me drmusa, pribliava mi se; kad se paljba za trenutak utia, dopire do mene
njegov glas: Gas, gaas! Javi dalje!
epam gas-masku. Nedaleko od mene lei neko. U glavi mi je samo jedna misao: on mora da sazna!
Gaaas, gaaas!
Zovem ga, privuem mu se, hitam torbicu s gas maskom prema njemu, on nita ne primjeuje, jo
jednom, on se samo zgri, regrut je, pogledam oajniki prema Katczu, on je stavio masku, hitro izvadim
svoju, ljem mi odleti u stranu i maska mi prekrije lice, privuem se onom ovjeku, njegova torbica sa
maskom mi je na dohvatu, epam masku i nabijem mu je na glavu, on je zgrabi, ja je putam i u trenu se
naem na dnu jednog grotla.
Tupi pucnjevi granata s gasom mijeaju se s troskom eksplozivnih projektila. Kroz eksplozije jei
zvuk zvona; gongovi i metalna klepala javljaju svuda: gas, gas, gas!
Iza mene se neto stropota, jednom, dvaput. Obriem stakla na maski, koja su se zamaglila od
disanja. To su Katcz i Kropp i jo neko. Sva etvorica smo u tekoj, napregnutoj pripravnosti i diemo to
slabije moemo.
Ti prvi trenuci s maskom odluuju o ivotu i smrti: ne proputa li zrak, moda? Vidio sam strahovite
slike u bolnici: ljudi otrovani gasom danima se gue i iskaljavaju komad po komad svojih sagorjelih
plua.
Diem oprezno, usta priljubljenih uz tampon. Sad gas puzi po tlu i zavlai se u sva udubljenja. Kao
kakva ogromna, ljigava meduza polae se u nae grotlo i ispunjava sve uglove. Gurnem Katcza: bolje je
da iziemo i legnemo negdje gore, nego ovdje gdje se gas najvie skuplja. Ali ne stiemo, jer zapoinje
drugi vatreni grad. Kao da to vie ne urliu granate, ve je sama zemlja pobjenjela.
Uz lomljavu srui se prema nama neto crno. Pada sasvim pored nas: to je mrtvaki sanduk koji je
odletio u zrak.
Vidim Katcza kako se pomjera, pa i ja otpuzim tamo. Sanduk je pao na pruenu ruku onog etvrtog
koji je s nama u rupi. ovjek pokuava da drugom rukom smakne masku. Kropp ga na vrijeme spreava,
grubo mu savija ruku za lea i vrsto je dri.
Katcz i ja se potrudimo da oslobodimo povrijeenu ruku. Poklopac sanduka je raspuknut i slabo
privren, lako ga skinemo, izbacujemo le napolje, on se skljoka kao vrea, potom pokuamo da
pomjerimo donji dio sanduka.
Na sreu, ovjek se onesvijestio i Albert moe da nam pomogne. Sad vie ne treba da budemo toliko
obazrivi i zapinjemo iz sve snage dok sanduk uz kripu ne popusti pod poturenim aovom.
Postaje svjetlije. Katcz uzima komad daske s poklopca i stavlja ga na razmrskanu ruku, pa je
previjemo svim zavojima koje imamo uza se.
Zasad vie nita ne moemo uiniti.
U glavi mi bubnja i tutnji pod maskom. ini mi se da e prsnuti.
Plua su prenapregnuta, neprekidno primaju isti vreli, istroeni zrak, ile na sljepoonicama
nabrekle, skoro se guimo.
Sivkasta svjetlost prodire i do nas. Vjetar brie preko groblja.
Podiem se do ruba rupe. U nejasnom polumraku ugledam pred sobom jednu otkinutu nogu, izma je
sasvim neoteena, na trenutak sve to ugledam izvanredno jasno. Potom se na nekoliko metara od mene
neko die, oistim stakla na maski, ona se od mog uzbuenja opet zaas zamagle, zvjeram onamo, ovjek
vie nema gas-masku.
Saekam jo nekoliko sekundi, on i dalje stoji, gleda oko sebe kao da trai neto, napravi korak-dva,
vjetar je rastjerao gas, zrak je ist, krkljajui smaknem i ja masku i stropotam se, zrak struji u mene kao
hladna voda, oi kao da e mi iskoiti iz glave, taj svjei val me ponese i sve mi se zamrai.

Bombardiranje je prestalo. Okreem se rupi i mahnem ostalima. Oni se iskobeljaju napolje i skidaju
maske. Prihvatamo ranjenika, jedan mu pridrava ruku privrenu daicama. Tako odlazimo, posrui,
ali to moemo bre.
 Groblje je pretvoreno u ruevine. Mrtvaki sanduci i leevi razbacani su unaokolo. Oni su ubijeni po
drugi put, ali je svaki koji je bio raskomadan, spasao jednoga od nas.
Ograda groblja je sruena, a ine poljske eljeznice koja je kraj nje prolazila, istrgnute i izvijene,
stre u nebo. Neko lei pred nama.
Zastajemo; samo Kropp nastavlja put s ranjenikom.
Na zemlji lei jedan regrut. Bokovi su mu zamazani usirenom krvlju; toliko je iznuren da se ja odmah
prihvatam za uturicu u kojoj je aj s rumom. Katcz mi zadri ruku i naginje se nad njim: Gdje te je
zakailo, drue?
ovjek zakoluta oima: suvie je slab da govori.
Oprezno mu rascijepamo hlae. On stenje.
uti, uti, bit e ve bolje
Ako je pogoen u eludac, ne smije nita da pije. Ali nije povraao, i to je dobro. Razgolitimo mu
kuk. To je sad samo kaa mesa sa komadiima kostiju. Pogoen je u zglob. Taj mladi nikad vie nee
moi da ide.
Protrljam mu mokrim prstom sljepooice i dajem mu jedan gutljaj.
Oi mu malo oivljuju. Tek sad primjeujemo da mu i desna ruka krvari.
Katcz rairi dva zavoja to vie moe da bi mu pokrio ranu, a ja potraim komad platna da ga stavim
preko toga. Ali nemamo vie nita.
Zato mu rasijeem nogavicu da upotrijebimo dio njegovih gaa, ali on ih nema. Pogledam ga bolje:
to je glava s lanenom kosom.
U meuvremenu, Katcz je iz depa nekog mrtvaca izvadio jo jedan zavoj, koji paljivo stavljamo.
Kaem mladiu koji nas ukoeno gleda: Donijet emo sad jedna nosila.
On na to otvori usta i proape: Ostanite.
Katcz kae: Vratit emo se odmah. Donijet emo nosila za tebe.
Nemogue je razabrati da li je razumio; kao dijete cvili za nama: Ne idite
Katcz se okrene i tiho kae: Zar ne bi bilo najbolje uzeti revolver i svriti sve to?
Mladi e jedva izdrati transport, a najvie to moe, to je da ivi nekoliko dana. I sve ovo to je
dosad patio nije nita prema onome to e patiti dok ne umre. Sad je jo oamuen i nita ne osjea. A
ve kroz jedan sat postat e samo guva koja urla od nesnosnih bolova. Dani koje e jo moi da preivi
bit e za njega samo strahovito muenje. A emu koristi to hoe li on trpjeti ili ne?
Klimnem glavom: Da, Katcz, trebalo bi uzeti revolver.
Daj! progovori on i zastane.
Vidim da se rijeio. Pogledam oko sebe, ali vie nismo sami. Pred nama se napravi grupica ljudi, iz
rupa i grobova pomaljaju se glave.
Donosimo nosila
Katcz odmahne glavom: Tako mladi djeaci! Potom ponovi: Tako mladi, nevini djeaci.

Gubici su nam manji no to smo mislili: pet mrtvih i osam ranjenih.

Bilo je to samo jedan mali artiljerijski prepad. Dvojica naih mrtvaca lee u jednom razrivenom
grobu; treba samo da ih zatrpamo.
Vraamo se. Bez rijei gacamo jedan za drugim. Ranjene odnose u previjalite. Jutro je mutno,
bolniari protravaju s brojevima i ceduljama, ranjenici jee. Poinje kia.
Kroz jedan sat stiemo do kamiona i uskaemo u njih. Sad ima vie mjesta nego ranije.
Kia se pojaava. irimo atorska krila preko glava. Kine kapi bubnjaju po njima. Sa strane liju
mlazevi, kamioni se teturaju preko rupaga, a mi se lelujamo u polusnu.
Dvojica stoje na prednjem dijelu kamiona, s dugakim ravastim motkama u rukama. Oni paze na
telefonske ice koje vise nad putem tako nisko da nam mogu isjei glave. Ta dvojica ih na vrijeme
dohvate ravastim motkama i uzdignu iznad nas. ujemo njihove opomene: Pazi! ica!
I u polusnu se sagnemo, a potom opet ispravimo.
Kamioni se monotono drmusaju, monotono odjekuju opomene na icu, monotono pada kia. Lije na
nae glave i glave mrtvaca tamo naprijed, na tijelo mladog regruta ija je rana suvie velika za njegov
kuk, lije na Kemmerichov grob, lije na naa srca.
Negdje odjeknu eksplozija granata. Trgnemo se, oi postaju napregnute, ruke spremne da prebace
tijela preko ograde kamiona u jarak kraj puta.
Ali se ne dogaa nita. Samo odjekuju monotone opomene: Pazi! ica!
Saginjemo se a potom smo opet u polusnu.
 V
Teko je ubijati u po u kad ih ovjek ima na stotine. Te ivotinjice su poprilino tvrde, pa dodija to
vjeito tucanje noktima. Zato je Tjaden jedan poklopac kutije za latilo namjestio nad upaljenom
svijeom i privrstio ga icom. Ui se, prosto, bace na taj tiganji, potom zapucketaju i gotove su.
Sjedimo u krug, s kouljama na koljenima, goli do pasa, zaposlenih ruku. Haie ima jednu naroitu
finu vrstu uiju: s crvenim krstom na glavi.
Zato tvrdi da ih je donio iz vojne bolnice u Thourhoutu, pripadale su lino jednom viem tapskom
lijeniku. Pored toga, izme hoe da namae mau koja se polako prikuplja u limenom poklopcu, i pola
sata se smije toj svojoj ali.
Ali danas nema mnogo uspjeha: suvie smo zaokupljeni jednom drugom stvari.
Glas se obistinio. Himmelstoss je ovdje. Stigao je jue i ve smo uli njegov dobro nam poznati
glas. Izgleda da je kod kue suvie energino obuavao nekoliko mladih regruta, ne znajui da se meu
njima nalazi i predsjednikov sin. A to mu je slomilo vrat.
Ovdje e se tek uditi. Ve satima Tjaden mozga o svim moguim nainima da mu dostojno
odgovori. Haie zamiljeno pogleda svoje ogromne ape i namiguje mi. Ona makljaa bila je vrhunac
njegovog postojanja, priao mi je da je i sada ponekad sanja.
Kropp i Mller upustili su se u razgovor. Kropp je jedini uspio da se doepa neeg za jelo; dokopao
je porciju punu soiva vjerojatno iz pionirske kuhinje. Mller udno gleda ispod oka u jelo, ali se
uzdrava i samo kae: ta bi ti, Alberte, radio kad bi sad odjednom nastupio mir?
Nee biti mira veli Albert kratko.
Ama da, ali kad bi navaljuje Mller ta bi radio?
Odmaglio proguna Kropp.
Jasno. A onda?
Naljoskao se.
Ne brbljaj gluposti, govorim ozbiljno.
I ja kae Albert. A ta bih drugo mogao da uradim?
Katcza interesira to pitanje. Zatrai od Kroppa svoj tribut u soivu i primi ga, zamisli se neto, pa
najzad progovori: Da, moglo bi se naljoskati, ali inae na prvi vlak, pa pravo k mamici. ovjee,
Alberte mir!
Preturi po lisnici od votanog plana i svima unaokolo gordo pokae jednu fotografiju: Moja stara.
Potom je vrati natrag i psuje: Prokleti, uljivi rat!
Tebi je lako da pria kaem. Ti ima sina i enu.
Pa jeste potvruje on. Moram se pobrinuti da imaju ta da jedu.
Nasmijemo se.
To im nee nedostajati, Katcz. Inae, prosto pristupi rekviziciji.
Mller je gladan i ne zadovoljava se time. On trza Haie Westhusa iz sanjarija o makljai.
Haie, ta bi ti radio kad bi sad nastupio mir?
Trebalo bi ti propisno ispraiti tur to ovdje poinje o tako neem, velim ja. Otkud ti to
uope?
 Otkud kravlje govno na tavanici odgovori Mller lakonski, pa se ponovo obrati Haieu
Westhusu.
Takvo jedno pitanje suvie je teko za Haiea. On odmahuje glavom, punom pjega od sunca.
Hoe da kae: kad vie ne bi bilo rata?
Tano. Ti sve shvata.
E, pa, opet bi dole ene, a? oblizuje se Haie.
Dabome. I to.
Uh, majku mu! veli Haie, a lice mu se ozari.
Onda bi upecao jednu dobru laficu, jednu pravu zuzicu, zna, koju ima za ta da uhvati, pa
pravo na legalo. Zamisli: odistinski krevet sa madracem i perinom. Djeco, osam dana ne bi navlaio
hlae!
Svi ute. Slika je vie nego izvanredna. Podilaze nas marci. Najzad Mller dolazi k sebi i pita:
A onda?
Stanka. Potom Haie kae malo nejasno: Da sam podoficir, ostao bih jo kod Prusa i kapitulirao.
Haie, ti si aav kaem.
On mi dobroudno odvraa pitanjem: Jesi l kad vadio treset? Probaj jednom.
Istovremeno vadi on iz izme kaiku i zahvata iz Albertove porcije.
To ne moe biti gore od kopanja rovova odgovorim.
Haie vae i ceri se: Ali traje due. I ne moe da se zabuava.
Ama, ovjee, kod kue je ipak bolje, Haie.
Kako se uzme kae on i otvorenih usta u pusti se u razmiljanje.
Na licu mu se vidi o emu misli. O svojoj bijednoj kolibi kraj movare, o munom radu od ranog
jutra do mrkla mraka po paklenoj sparini u pustarama, o mravoj plai i prljavom radnikom odijelu.
U mirno doba nema u vojsci nikakvih briga nastavlja.
Svakog dana ti sljeduje zobnica, inae die dreku, ima svoj krevet, svakih osam dana isto
rublje kao gospodin, otaljava svoju podoficirsku slubu, dobro si odjeven a uvee si svoj ovjek i
ide u kavanu.
Haie se gordi svojom idejom. Zanosi se njom: A kad izgura svojih dvanaest godina, stekne
pravo na penziju i postane andar, pa se po cio dan samo eta.
Sav se znoji od pomisli na takvu budunost: Zamisli, samo, kako te onda ljudi doekuju. Ovdje
konjak, tamo politrenjak. Svi hoe da ive lijepo sa andarom, zar ne?
Ali ti nikad nee postati podoficir, Haie. dobacuje Katcz.
Haie ga zapanjeno gleda i uti. Sad sigurno misli na svijetle jesenje veeri, nedjelje na proplancima,
na seoska zvona, popodneva i noi s djevojkama, na prenice od heljde s krupnim komadima slanine, na
razgovore u kavani.
Ne moe tako odjednom da izie iz tog matanja, pa samo mrzovoljno proguna: Uvijek
postavljate neka blesava pitanja.
Zatim navue koulju preko glave i zakopa koporan.
A ti, ta bi ti radio, Tjaden uzvikne Kropp.
Tjaden zna samo jednu stvar: Pazio bih da mi ne umakne Himmelstoss.
Izgleda da bi mu bilo najmilije da ga zatvori u kavez i svako jutro dobro isprebija motkom. Kropp se
oduevljava: Da sam na tvom mjestu, potrudio bih se da postanem porunik.
 Onda bi mogao da ga mutra dok mu prkno ne provri.
A ti, Detering? nastavlja Mller, koji bi sa svoje manije da ispituje ljude mogao postati
izvrstan profesor.
Detering ne govori mnogo. Ali na to pitanje daje odgovor. Pogleda navie i prozbori samo jedno:
Stigao bih na vrijeme za berbu.
Izgovorivi to, ustaje i odlazi. Zabrinut je. Njegova ena sama mora da obrauje imanje. Na sve to
jo su mu rekvirirali dva konja. Svakog dana pregleda sve novine koje mu dou do ruku da vidi ne pada li
kia i u njegovom oldenburkom kutu. Ne bi se, inae, moglo pokupiti sijeno.
U tom asu pojavljuje se Himmelstoss. Upuuje se pravo naoj grupi.
Tjaden se ospe crvenim pjegama. On je izvaljen svom duinom po travi i od uzbuenja sklapa oi.
Himmelstoss je pomalo nesiguran, korak mu se usporava, ali ipak domarira do nas. Nikome ni na pamet
ne pada da ustane. Kropp ga posmatra zainteresirano.
Stoji pred nama i oekuje. Niko nita ne govori i on najzad prevaljuje preko usana jedno: E?
Protie nekoliko sekundi. Himmelstoss, oigledno, ne zna kako da se dri. Najmilije bi mu bilo da
nas sve sada dobro izriba. Ali izgleda da je ve pomalo shvatio da front nije kasarna. Pokuava jo
jednom, ali sad se ne obraa svima, nego samo jednom, vjerujui da e tako lake dobiti odgovor. Kropp
mu je najblii, pa stoga njemu uini tu ast: E, i ovdje?
Ali mu Albert nije prijatelj. Odvraa mu suho: Malo bre nego vi, ini mi se.
Rii brk zadrhti.
Ne poznajete me vie, a?
Tjaden otvori oi: De!
Himmelstoss se okree njemu.
Pa to je Tjaden, zar ne?
Tjaden die glavu: A zna li ta si ti?
Himmelstoss je zapanjen.
Otkad se mi tikamo? Nismo, valjda, uvali koze zajedno.
Uope ne umije da se snae. Nije oekivao tako otvoreno neprijateljstvo. Ali se uva; sigurno mu je
neko priao one ludosti o metku u lea.
Pominjanje koze toliko razbjesni Tjadena da postaje duhovit: Ne, kae uvao si ih sam!
Sad se i Himmelstoss razbjesni. Ali mu Tjaden ne da vremena da progovori; mora najprije da istrese
svoje: Hoe da zna ta si? Ti si prljavo pseto, to si ti! Odavno sam to htio da ti kaem.
Zadovoljstvo, oekivano mjesecima, zasija u njegovim praseim oicama kad gromko izbaci ono
prljavo pseto.
Himmelstoss je van sebe: ta hoe ti, govnarijo, ubre tresetarsko! Dig se, stojte mirno kad
govorite s pretpostavljenim!
Tjaden dostojanstveno odmahne: Voljno! Himmelstoss! Kidaj!
Himmelstoss se pretvara u pomahnitalu inkarnaciju vojnih pravila.
Ni sam kajzer ne bi bio vie uvrijeen. Urla: Tjaden, zvanino vam nareujem: diite se!
Jo neto? pita Tjaden.
Hoete li izvriti moje nareenje? Da ili ne? Mirno i odluno i naravno, ne znajui to, Tjaden
odgovara najuvenijim klasinim citatom. Istovremeno mu okree i stranjicu. Himmelstoss odmagli
urlajui: Ja u vas pod prijeki sud!
 Vidimo ga kako se gubi u pravcu etne kancelarije.
Haie i Tjaden pretvaraju se u silno tresetarsko cerekanje. Haie se toliko smije da razglavi vilicu, pa
odjednom ostaje nepomian, razjapljenih eljusti. Albert mora da mu ih pesnicom namjesti. Katcz je
zabrinut: Bit e gadno ako se ali.
Misli da hoe? pita Tjaden.
Sigurno kaem ja.
Dobit e najmanje pet dana buhare objanjava Katcz.
Tjaden se uope ne uzbuuje.
Pet dana buhare, to je pet dana odmora.
A ako te strpaju u tvravu? pita Mller, koji voli da sve dobro pretrese.
Onda za mene, dok to traje, nema rata.
Tjaden je roen pod sretnom zvijezdom: za njega nema briga. Sad odlazi sa Haiem i Leerom, da ga
ne nau dok ne proe prva bura.

Mller jo nije zavrio. Obara se ponovo na Kroppa: Alberte, ta bi radio kad bi se sad naao kod
kue?
Kropp je sad popustljiviji, jer je sit: Koliko bi nas bilo u razredu?
Raunamo: bilo nas je dvadeset, sad su sedmorica mrtvi, etvorica ranjena, jedan u ludnici. Najvie
bi se skupilo dvanaestorica.
Trojica su potporunici kae Mller. Misli da bi pustili Kantoreka da se istresa na njih?
Ne vjerujemo u to, ne bismo ni mi dopustili.
ta zna ti, upravo, o trostrukoj radnji u William Tellu? podsjeti se Kropp odjednom i krivi
se od smijeha.
Koji su bili ciljevi gttingenskog Hajmbunda? zapita Mller, i to sasvim strogo.
Koliko je djece imao Karlo Smjeli? odvraam ja mirno.
Bumer, od vas nikad nee biti nita. krijeti Mller.
Kad je bila bitka kod Zane? pita Kropp.
Vi nemate moralne vrstine, Kropp, sjedite, tri minus! kaem i odmahnem rukom.
Koje je zadatke Lycurgus smatrao najvanijim za dravu? mrmlja Mller i pravi se kao da
namjeta cviker.
Da li se kae: Mi, Njemci, bojimo se samo boga i nikog drugog na svijetu ili: Mi
Njemci? traim ja da razmisle.
Koliko Melbourne ima stanovnika? cvrkue Mller.
Kako mislite da proete kroz ivot kad ni to ne znate s negodovanjem pitam Alberta.
ta je kohezija? trijumfira on.
Ne znamo bogzna ta od tih burgija. Nisu nam niem ni sluile. Ali nas u koli niko nije uio tome
kako se na kii ili vjetru pali cigareta ili kako mokrim drvima upaliti vatru ili da je najbolje bajunet
zariti u eludac, jer se tu nee zaglaviti kao meu rebrima.
Mller progovori zamiljeno: ta to vrijedi. Ipak moramo ponovo u klupe.
Mislim da je to nemogue: Moda emo ipak imati kakav poseban kurs.
 I za njega mora da se sprema. A ta e i ako ga poloi? Nita bolje nije ni biti student. Ako ne
bude imao para, mora opet da bifla.
Ipak je malo bolje. Samo, i to su burgije to mora da guta tamo.
Kropp jasno izrazi nau misao: Kako to moe primiti ozbiljno onaj ko je bio ovdje, na frontu?
Ipak treba da ima nekakvo zanimanje primjeuje Mller, kao da je Kantorek lino.
Albert isti nokte noem. Zapanjeni smo tim gizdanjem. Ali to je kod njega samo pokret uz koji lake
razmilja. On ostavlja no i veli: To je ono. Katcz, Detering i Haie vratit e se svom poslu, jer ga
imaju odranije. Pa i Himmelstoss. Ali mi ga nikad nismo imali. A kako emo se poslije svega ovoga
on mahne rukom prema frontu navii na bilo kakvo zanimanje?
Trebalo bi biti rentijer i ivjeti sasvim sam u nekoj umi kaem, ali se istog asa postidim te
grandomanije.
ta li e biti kad se vratimo? pita se Mller, i on zabrinut.
Kropp slee ramenima: Ne znam. Najprije treba da se vratimo, pa emo onda vidjeti.
Svi smo zbunjeni.
ta bi se moglo raditi? pitam ja.
Ja nemam volje ni za ta odgovori Kropp umorno. U svakom e sluaju jednog lijepog
dana biti mrtav, pa ta e imati od svega? Ne vjerujem da emo se mi uope odavde izvui.
Zna, kad mislim na to, Alberte, progovorim malo poslije i izvalim se poleuke kad
zaujem rije mir i kad on zaista postane stvarnost, htio bih da uinim neto to bi vrijedilo muka u
ovom brlogu.
Samo, ne mogu da zamislim ta. Sve to se prua kao mogunost, sva ta trka za poslovima,
studijama, plaama i ta ti ja znam, gadi mi se, jer je vjeito ista i vjeito odvratna. Ne znam ta ne
znam ta, Alberte.
Sve mi izgleda uzaludno i oajniki.
I Kropp razmilja o tome: Svima e nam biti teko. Da li oni kod kue brinu katkad o tome?
Dvije godine pucanja i bacanja bombi, ne moe se to smaknuti kao stara arapa
Slaemo se s tim da je to isto za sve, ne samo za nas ovdje, nego svuda, za sve one koji su, svejedno
da li vie ili manje, u istom poloaju.
To je zajedniki udes nae generacije.
Albert to lijepo kae: Rat nas je pokvario za bilo ta.
U pravu je. Mi nismo vie omladina. Ne elimo vie da osvajamo svjetove. Mi smo bjegunci.
Bjegunci od sebe. Od vlastita ivota. Imali smo osamnaest godina i poinjali da volimo svijet i ivot; ali
smo morali da pucamo na njih. Prva granata koja je udarila raznijela je nae srce. Mi smo odvojeni od
rada, aktivnosti i progresa. Ne vjerujemo vie u to; vjerujemo u rat.

etna kancelarija oivljuje. Sigurno ju je Himmelstoss uzbunio. Na elu kolone kaska debeli narednik.
Smijeno je to su svi aktivni narednici debeli. Za njim, edan osvete, ide Himmelstoss. izme mu
blistaju na suncu. Ustajemo. Narednik dae: Gdje je Tjaden?
Naravno, niko ne zna. Himmelstoss nas bijesno posmatra.
Znate vi dobro gdje je. Samo neete da kaete. Govorite!
Narednik pogleda oko sebe, ali od Tjadena ni traga ni glasa. Onda pokuava na drugi nain: Za
deset minuta da se Tjaden javi u kancelariju!
Potom se povue, s Himmelstossom u pratnji.
Izgleda mi da e prilikom prvog utvrivanja rovova jedan kotur ice pasti Himmelstossu na noge
sluti Kropp.
Zabavljat e se on jo s nama kae Mller smijui se.
To je sad naa ambicija: pokazati jednom potaru ta mislimo.
Odlazim u baraku i obavjetavam Tjadena ta je bilo, kako bi mogao da se izgubi.
Onda promijenimo mjesto i namjestimo se za kartanje. Tu smo jaki: u kartanju, psovanju i ratovanju.
Nedovoljno za dvadeset godina i premnogo za dvadeset godina.
Kroz pola sata Himmelstoss se opet pojavljuje. Niko ne obraa panju na njega. Pita gdje je Tjaden.
Slijeemo ramenima.
Vi ste dobili nareenje da ga pronaete ostaje on uporan.
Kako to: vi? pita Kropp.
Pa vi, vi ovdje
Molim vas da mi ne govorite ti kae Kropp pukovnikim tonom.
Himmelstoss kao da je pao s Marsa.
Ko vam kae ti?
Vi.
Ja?
Da.
Mozak mu radi. Nepovjerljivo pogleda ispod oka Kroppa, jer ne shvata ta ovaj hoe. I nikako da
dokui, pa stoga produi malo predusretljivije: Niste ga pronali?
Kropp se izvali na travu i kae: Jeste li bili kadgod na poloaju?
To se vas ne tie odvrati suho Himmelstoss. Ja zahtijevam odgovor.
Vai! doekuje ga Kropp i ustaje. Pogledajte tamo gdje su oni oblaii. To su rapneli
Tomija. Juer smo bili tamo. Pet mrtvih, osam ranjenih. A to je bilo tek lako zabavljanje. Idui put, kad i
vi poete s nama, momci e, prije nego to umru, stati pred vas, sastaviti pete i slubeno vas upitati:
Molim da mi dozvolite odstupanje. Molim da mi dozvolite da kleknem. Ba smo ekali na ljude
kao to ste vi.
Potom sjedne, a Himmelstoss odlazi kao kometa.
Tri dana zatvora kae Katcz.
Za sljedei put ga ja primam na sebe kaem Albertu.
Ali je s tim gotovo. Meutim, uvee, poslije smotre, dolazi sasluanje.
U kancelariji sjedi Bertinck, na potporunik i presluava nas jednog za drugim.
I ja moram da svjedoim, pa objanjavam zato se Tjaden pobunio.
Pria o mokrenju u postelji izaziva utisak. Poalju po Himmelstossa, i ja ponovim svoj iskaz.
Da li je to istina? pita Bertinck Himmelstossa.
Ovaj vrda, ali zavrava priznanjem kad i Kropp da istu izjavu.
Zato to niko nije prijavio? pita Bertinck.
utimo. Trebalo bi sam da zna koliko u vojsci vrijede albe na takve sitnice. Ima li, uope, u
vojnikom ivotu albi? Ali i potporunik to shvata, pa najprije dobro izmutra Himmelstossa, dajui mu
na znanje da front nije isto to i kasarna. Zatim dolazi red na Tjadena, koji dobija svoje s kamatom,
propisnu pridiku i tri dana zatvora. Potom, namigujui, odree Kroppu jedan dan zatvora.
Ne moe se drukije kae mu.
Pametan je on momak.
Obian pritvor je prijatan. Stari kokoarnik slui kao zatvor; tu obojica mogu primati posjete. Mi
emo ve nai naina da uemo. Za strogi zatvor slui podrum. Ranije su nas vezivali za drvo, ali je to
sad zabranjeno. Ponekad ve postupaju s nama kao s ljudskim biima.
Sat poto su Tjaden i Kropp sjeli iza reetkaste ice, kreemo k njima. Tjaden nas pozdravlja
kukurijekanjem. Onda do mrklog mraka igramo skat.
Naravno, dobija Tjaden, mrcina jedna.

Kad smo krenuli, Katcz me pita: ta bi rekao na guje peenje?

Nije loe konstatiram.
Uskoimo u jedna kola iz municijske kolone. Vonja stoji dvije cigarete. Katcz je dobro zapazio
mjesto. tala pripada jednom tabu puka.
Odluujem da sam potraim gusku i primam instrukcije. tala je iza ograde, a vrata su joj poduprta
samo motkom.
Katcz mi napravi lopovske ljestve, ja stavim nogu na njegove ruke i prebacim se preko ograde.
Katcz uva strau.
Nekoliko trenutaka stojim nepomino da mi se oi naviknu na mrak.
Onda razaznam talu. Kliznem polako, napipam motku, poturim je i otvorim vrata. Raspoznam dvije
bijele mrlje. Dvije guske, to ba nije zgodno: kad se dohvati jedna, druga udari u dreku. Dakle, moram
obje: ako radim brzo, sve e ii dobro.
U skoku sam do njih. Jednu dohvatim odmah, trenutak potom i drugu. Kao lud udaram njihovim
glavama o zid, da ih oamutim. Ali, vjerojatno nedovoljno snano. ivotinje se koprcaju, udaraju krilima
i nogama. Borim se ogoreno, ali, do avola, koliko snage ima jedna obina guska! Otimaju se toliko da
se zateturam. Te bijele paavre su u mraku skoro gnusne, ruke mi dobijaju krila, prosto me strah da ne
odletim, kao da drim u apama par balona.
Evo ve i dreke: jedna vrat udahnuo je malo zraka i sad krklja kao budilnik. Jo nisam doao k sebi,
a spolja se ve zauje tapkanje, neto me mune, naem se na zemlji i zaujem bijesno reanje. Nekakav
pas.
Pogledam tamo: ve kljoca zubima prema mom vratu. Istoga asa se ukoim i dobro uvuem vrat u
okovratnik.
To je doga. Protie itava vjenost dok ona povue njuku i posadi se kraj mene. Ali im pokuam
da se maknem, zarei. Razmiljam. Jedino to mogu to je da dohvatim svoj mali revolver. Po svaku cijenu
moram otii odavde prije no to naie neko. Centimetar po centimetar vuem ruku ka revolveru.
ini mi se da to traje satima. I najmanji pokret izaziva opasno reanje; ukoim se, potom ponem
iznova. Kad dohvatim revolver, ruka mi zadrhti. Pritisnem je uz pod i govorim sebi ta treba da inim:
podii revolver, pucati prije nego to pas bude mogao da me epa i preletjeti zid.
Polako udahnem zrak i malo se smirim. Potom zadrim dah, podignem revolver, opalim, hitac
odjekne, doga odskoi skiei, dohvatim se vrata, sapliui se uz put o jednu od gusaka koje mi bjehu
pobjegle.
 U trku je hitro epam, prebacim preko zida jednim zamahom, pa i sam poletim gore. Nisam jo na
drugoj strani, a doga mi je ve za petama.
Brzo se smandrljam dolje. Desetak koraka dalje stoji Katcz, s guskom u rukama. im me ugleda,
odmaglimo svom snagom.
Najzad moemo da odahnemo. Guska je mrtva. Katcz je zaas obavio posao. Ispei emo je odmah
da ne bi ko ta primijetio. Donesem iz barake lonac i drva, pa se uvuemo u jednu malu, naputenu upu,
kojom se sluimo za ovakve stvari. Dobro zatvorimo jedini otvor na njoj. Unutra je nekakvo ognjite,
jedna gvozdena ploa stavljena preko cigala. Zapalimo vatru.
Katcz oupa gusku i oisti je. Paljivo odvajamo perje na stranu.
Napravit emo od njega dva jastueta s natpisom: Mirmo pajki za vrijeme bombardiranja!
Artiljerijska vatra s fronta obuhvata tutnjavom nae sklonite.
Svjetlost s ognjita treperi po naim licima, sjenke igraju po zidu.
Pokatkad odjekne mukli tresak, pa kuica sva zatreperi. To su avionske bombe. Jednom zaujem i
priguene krike. Sigurno je pogoena koja baraka.
Avioni huje; uju se mitraljeski rafali. Ali napolje ne prodire nikakva svjetlost iz naeg sklonita.
Sjedimo tako, jedan prema drugom, Katcz i ja, dva vojnika u pohabanim uniformama, koji peku
gusku u dubokoj noi. Ne govorimo mnogo, ali smo puniji uzajamne njene panje nego, im mi se, to
mogu biti ljubavnici. Mi smo dva ljudska bia, dvije siune iskre ivota, a napolju je no i kolo smrti.
Mi smo na njegovoj ivici, u isti mah i u opasnosti i u zaklonu, niz prste nam curi mast, srcima smo
zblieni, a trenutak koji preivljavamo isti je kao i to mjesto na kome smo: blagi plamen naih dua ini
da trepere sjenke i svjetlosti naih osjeanja. ta on zna o meni, ta ja o njemu? Prije ovoga ne bismo
imali ni jednu slinu misao, a sad sjedimo pred jednom guskom, osjeamo da postojimo i tako smo bliski
jedan drugom da i ne govorimo.
Peenje guske traje prilino dugo, ak i kad je mlada i masna. Zato se smjenjujemo. Dok je jedan
preliva, drugi spava. Malo pomalo rasprostire se divan miris.
umovi koji dopiru spolja stapaju se u jedan niz, u san, ali u san pri kome se sjeanje ne gubi
sasvim. U polusnu vidim Katcza kako die i sputa kaiku; volim ga s tim njegovim ramenima, njegovim
uglastim i povijenim likom. Istovremeno vidim iza njega ume i zvijezde i jedan blagi glas izgovara rijei
koje mi donose mir, meni, vojniku koji u svojim velikim izmama, s opasaem i torbicom, siuan, koraa
pod ogromnim nebeskim svodom putem koji se prua pred njim, vojniku koji umije da brzo zaboravi i
koji je samo ponekad tuan, neprekidno koraajui sve dalje pod prostranim nonim nebom.
Mali vojnik i jedan blagi glas, i kad bi ga ko pomilovao, moda ne bi bio u stanju da to vie
razumije, taj vojnik koji marira u svojim velikim izmama i s ustreptalim srcem, taj vojnik koji marira
zato to ima izme i koji je zaboravio sve osim mariranja. Nije li negdje na vidiku neko cvijee i predio
tako tih da izazove suzu u oku tog vojnika? Nisu li tamo slike koje on nije izgubio zato to ih nikad nije ni
imao, slike koje uzbuuju, ali koje su za njega, ipak, prolost? Nisu li tamo negdje njegovih dvadeset
godina?
Lice mi je mokro i pitam se gdje sam. Katcz je preda mnom, njegova ogromna, pognuta sjenka pada
preko mene kao slika zaviaja. On govori tiho, osmjehuje se i prilazi vatri. Onda kae: Gotovo je.
Dobro, Katcz.
Rastresem se. Usred upe blista rumeno peenje. Uzimamo svoje viljuke na rasklapanje i noeve i
odsijeemo svaki po batak. Komade taina umaemo u mast. Jedemo polako, s punim uivanjem.
Prija li ti, Katcz?
Fino! A tebi?
 Fino, Katcz.
Mi smo kao braa i jedan drugom stalno dodajemo najbolje komade.
Najzad ja zapalim cigaretu a Katcz cigaru. Ostalo je jo podosta.
Katcz, kako bi bilo da odnesemo koji komad Kroppu i Tjadenu?
Vai! kae on.
Odsijeemo za jednu porciju i paljivo zavijemo u novine. Ostalo hoemo da odnesemo u nau
baraku, ali se Katcz nasmije i kae samo: Tjaden!
Jasno mi je, moramo ponijeti sve. Tako se upuujemo kokoarniku da obojicu probudimo. Prije toga
jo spakujemo perje.
Kropp i Tjaden gledaju u nas kao u prikaze. A onda im vilice ponu da rade. Tjaden objema rukama
dri jedno krilo na ustima, kao usnu harmoniku, i vae. Ispija potom mast iz lonca i mljaska: Nikad
vam ovo neu zaboraviti.
Vraamo se u baraku. Opet je nad nama prostrano zvjezdano nebo i praskozorje, a pod njim koraam
ja, vojnik sa velikim izmama i punim elucem, mali izgubljeni vojnik u zori koja svie, ali pored mene
ide uglast i povijen, Katcz, moj drug.
Obrisi baraka iskrsnu pred nama u osvitu kao taman dubok san.
 VI
Zucka se o ofanzivi. Odlazimo na front dva dana ranije nego obino.
Uz put prolazimo pokraj jedne kole, razruene granatama. Cijelom njenom duinom uzdie se
visoko dvostruki zid potpuno novih mrtvakih sanduka od svijetlih, neostruganih dasaka. Oni miriu jo
na smolu, na borovinu i na umu. Ima ih bar stotina.
Bogme su se dobro pripremili za ofanzivu kae Mller zaueno.
Za nas su promrmlja Detering.
Ne bulazni! grubo ga doeka Katcz.
Budi sretan ako ti uope daju sanduk ceri se Tjaden. Takva njuka sa vaarskog strelita
dobit e samo atorsko krilo, zna se!
I drugi prave ale, nimalo prijatne ale, ali ta mi moemo drugo?
Sanduci su zaista namijenjeni nama. Za takve stvari organizacija je savrena.
Pred nama svuda vri. Jo prije noi pokuavamo da se orijentiramo.
Kako je na sektoru prilino mirno, to neprekidno, do zore, sluamo kotrljanje transporta iza
protivnikih linija. Katcz kae da se to oni ne povlae nego gomilaju trupe, municiju i topove.
Ubrzo nam postaje jasno da je engleska artiljerija dobila pojaanja.
Desno od majura postavljene su najmanje etiri nove baterije od 205 milimetara, a iza jablanovog
panja ukopani su minobacai. Osim toga, svuda su posijani oni mali francuski monstrumi s upaljaima
koji se aktiviraju na najmanji dodir.
Ravo smo raspoloeni. Dva sata poto smo se smijestili po zemunicama, naa vlastita artiljerija
otvara vatru na nae rovove. To je ve trei put za posljednje etiri nedjelje. Ali niko ne bi rekao nita da
su to samo greke u gaanju; meutim, to je otuda to su topovske cijevi istroene, pa su pogoci
neprecizni i granate esto padaju na nae poloaje.
Noas su od toga dvojica ranjena.

Front je kavez u kome ovjek moe samo nervozno da oekuje ono to e se dogoditi. Nalazimo se pod
mreom koju ine putanje granata i ivimo u napetosti punoj neizvjesnosti. Sluaj lebdi nad nama. Kad
naleti projektil, mogu samo da se uurim i nita vie; ne znam gdje e udariti, niti mogu da utjeem na
to.
Ta vlast sluaja je ono to nas ini ravnodunim. Prije nekoliko mjeseci sjedio sam u jednoj
zemunici i igrao skat; malo poslije ustao sam i otiao da obiem drugove u drugoj zemunici. Kad sam se
vratio, od prve nije ostalo ni traga, bila je razorena jednom tekom granatom. Potom sam se uputio onoj
drugoj i stigao ba na vrijeme da pomognem pri otkopavanju. U meuvremenu je i ona bila razorena.
Sluajno sam ostao iv, kao to sam sluajno mogao biti pogoen. U najvroj zemunici mogu biti
raznesen u komade, a na brisanom prostoru, pod desetosatnom artiljerijskom vatrom, da ostanem
nepovrijeen. Svaki vojnik ostaje u ivotu samo zahvaljujui tisuima sluajeva. I svaki vojnik vjeruje i
uzda se u sluaj.


Treba dobro da pazimo na kruh. Posljednjih dana, otkako se rovovi ravo odravaju, takori su se veoma
namnoili. Detering tvrdi da je to najsigurniji znak da e propisno zagustiti. takori su ovdje izuzetno
odvratni zbog svoje veliine. To su oni koje nazivaju leinarskim takorima. Njuke su im gadne,
pakosne i gole, a ovjeku se prosto smui kad vidi njihove dugake, bezdlake repove.
Izgledaju pregladnjeli. Skoro svima su oglodali kruh. Kropp dri svoj pod uzglavljem, uvijen u a
torsko krilo, ali zato ne moe da spava, jer mu pretravaju preko lica samo da bi doli do kruha. Detering
je htio da bude lukav, pa je za tavanicu zakaio icu, a o nju objesio zaveljaj s kruhom.
Ali kad je u toku noi osvijetlio depnom lampom, vidio je da se ica klati.
Na kruhu je jahao jedan debeli takor.
Najzad rijeimo da tome uinimo kraj. Paljivo isijeemo komade kruha gdje su ivotinje glodale;
nikako ne smijemo da bacimo sve, inae sutra neemo imati ta da jedemo. Isjeeno komade stavimo na
gomilu, nasred zemunice. Svako dohvati svoj aov i isprui se, spreman da udari.
Detering, Kropp i Katcz dre u pripravnosti depne lampe.
Poslije nekoliko minuta zaujemo prvo grebanje i grickanje. umovi se pojaaju, tu je ve stotinu
noica. U to bijesnu depne lampe i svi se oborimo na crnu gomilu, koja se razbjei uz ciku. Uspjeh je
dobar.
Izbacimo aovima komade takora iz rova i ponovo legnemo u zasjedu.
Prepad nam polazi za rukom jo nekoliko puta. Onda su ivotinje primijetile neto ili osjetile miris
krvi. Ne dolaze vie. Ipak su sutradan odnijeli preostale komade kruha s poda. U oblinjem sektoru napali
su dvije velike make i jednog psa, preklali ih i poderali.
Sutradan sljedujemo holandski sir. Svako dobija gotovo etvrt grude.
S jedne strane to je dobro, jer je holandski sir izvanredan, ali je, s druge strane, rav znak, jer su
nam dosad uvijek te velike crvene grude bile predznak tekih borbi. Nae predosjeanje se pojaava kad
nam podijele jo i alkohol. Pijemo ga, ali nam srca zebu.
U toku dana nadmeemo se u gaanju takora i tumaramo tamo-amo.
Poveavaju nam zalihe municije i runih bombi. Bajunete pregledamo sami, zato to ih ima ija je
tupa strana izreckana kao pila. Kad oni s druge strane uhvate nekog s takvim bajunetom, ubiju ga bez
milosti. U susjednom sektoru nalazili smo drugove kojima je nos bio isjeen, a oi iskopane takvim
bajunetima s pilom. Zatim su im nabili strugotinu u usta i nos i tako ih uguili.
Nekoliko regruta jo ima takve bajunete; sklonimo ih i nabavimo druge.
Pravo reeno, bajunet je izgubio svoj nekadanji znaaj. Sad se uobiajilo da se u juri ide samo s
bombama i aovima. Dobro naotren aov je lake i mnogo upotrebljivije oruje; on ne samo to se moe
zariti protivniku pod bradu, nego se njime mogu, dobrim zamahom, zadati vrlo jaki udarci; naroito ako
se pogodi izmeu ramena i vrata, moe se rasjei sve do grudi. Bajunet se pri ubodu esto zaglavi, pa se
treba jako odupirati o eludac ubodenog da bi se izvukao, a dotle ovjek moe i sam da dobije svoju
porciju. Uz to se jo i esto slomije.
U toku noi obznanjuju gas. Oekujemo napad i leimo s maskama, spremni da ih strgnemo im se
pojavi prva sjenka.
Dolazi jutro, a nita se ne dogaa. Samo ono neprekidno kotrljanje s one strane, koje udara na nerve:
vlakovi, vlakovi, kamioni, kamioni, ta se to sve tamo koncentrira? Naa artiljerija neprekidno tue, ali
kotrljanje se ne prekida, nikako se ne prekida
 Lica su nam izmorena i ne usuujemo se da pogledamo jedan drugog.
Bit e ovo kao na Sommi, kad smo najprije imali sedam dana i sedam noi neprekidnog
bombardiranja kae Katcz mrano.
Otkako smo ovdje, on vie ne pravi viceve, a to nije dobro, jer je Katcz stari fronta i ima dobar
nos. Samo je Tjaden zadovoljan dobrim sljedovanjem i rumom; tavie, on vjeruje da emo se vratiti na
odmor a da se dotle nita ne dogodi.
Skoro da mu povjerujemo. Dani prolaze bez ieg novog. Nou sam na mrtvoj strai. Iznad mene
uzdiu se i padaju rakete i svijetlei padobrani.
Pun sam opreznosti i napregnutosti, srce mi bije. Pogled mi se stalno zaustavlja na satu sa
svijetleim brojkama: skazaljke kao da ne miu. San mi pada na oi: miem prstima u izmama da ne bih
zaspao. Nita se ne dogaa do smjene, samo to neprekidno kotrljanje s druge strane. Malo pomalo se
smirujemo i po cio dan igramo skat ili rams. Moda imamo sree.
Preko dana, nebo je prepuno balona. Pria se da e ovog puta neprijatelj i na ovom sektoru
upotrijebiti u toku napada tenkove i avione u saradnji s pjeadijom. Ali to nas manje interesuje od onoga
to se pria o novim bacaima plamena.
Budimo se usred noi. Zemlja tutnji. Obasuti smo tekom vatrom.
Pribijamo se u uglove. Razaznajemo granate svih kalibara.
Svatko dodiruje rukom svoje stvari i neprekidno se uvjerava da li su jo tu. Naa zemunica
podrhtava, no je pretvorena u urlik i bljesak.
Pogledamo se pri svijetlosti koja traje nekoliko sekundi i odmahujemo glavama; lica su nam blijeda,
a usne stisnute.
Svi skoro osjeamo kako teke granate odnose grudobran, raznose nadstrenicu i razbijaju gornje
blokove betona. Raspoznajemo potmuliji i bjenji udar kad granata pogodi rov, kao udar ape divlje
zvijeri. Nekoliko regruta pozelenjeli su jo izjutra i povraaju. Jo su neiskusni.
Odvratna siva svjetlost polako se uvlai u zemunicu i bljesak eksplozija postaje bljei. Svie. S
artiljerijskom vatrom mijeaju se i eksplozije mina. Njihovo djelovanje je strahovito. Gdje one udare, tu
se stvori masovna grobnica.
Smjena izlazi, osmatrai se vraaju posrui, kaljavi i uzdrhtali.
Jedan utke sjeda u ugao i jede, drugi, rezervista, jeca; zrani pritisak ga je dvaput prebacivao preko
grudobrana, ali je proao samo sa nervnim okom.
Regruti ga gledaju. Ti sluajevi su vrlo zarazni, treba dobro da pripazimo, jer nekima usne ve
poinju da drhte. Dobro je to je svanulo; moda e napad poeti jo prije podne.
Vatra se ne umanjuje. Zahvata i poloaje iza nas. Svuda dokle pogled dopire ikljaju gejziri blata i
gvoa. Bombardiranje zahvata irok pojas.
Napada nema, ali se bombardiranje nastavlja. Postepeno postajemo gluhi. Niko vie ne govori;
uostalom, ne bismo se ni razumjeli.
Na rov je skoro sasvim razruen. Na vie mjesta visok je jo jedva pola metra, iskidan rupama,
grotlima i brdima zemlje. Pred samom naom zemunicom udari granata. Namah nastaje potpun mrak.
Zatrpani smo i moramo se otkopati. Kroz jedan sat prilaz opet biva slobodan, a mi smo malo doli k sebi
jer smo imali posla.
Komandir ete dokotrlja se do nas i javlja nam da su dvije zemunice unitene. Regruti se smiruju kad
ga vide. On kae da e veeras pokuati da se donese hrana.
To zvui utjeno. Na to nije mislio niko osim Tjadena. Ipak emo, dakle, dobiti neto to dolazi
spolja, a kako je to u pitanju hrana, stvari ne stoje tako ravo, misle regruti. Neemo da ih uznemirujemo,
ali mi znamo da je hrana isto toliko vana kao i municija i da samo stoga mora da nam se doturi.
Ali to ne uspijeva. I drugi ealon polazi. Vraa se i on. Najzad poe s njima Katcz, ali se i on vrati
praznih aka. Niko ne moe da proe, ni pasji rep nije dovoljno uzan da izmakne takvoj vatri. Priteemo
remene i po triput due vaemo svaki zalogaj. Ali to nita ne vrijedi: gladni smo kao vuci. Ostao mi je
jo jedan komad kruha; sredinu pojedem, a koru strpam u torbicu; s vremena na vrijeme pomalo je
grickam.

No je nepodnoljiva. Ne moemo da spavamo, zurimo preda se i drijemamo. Tjaden ali to smo one
izglodane komade kruha proerdali zbog takora.
Mirne due smo ih mogli sauvati. Sad bismo ih svi jeli. I voda nam nedostaje, ali to nam mnogo ne
smeta.
Pred zoru, jo za mraka, nastane guva: bjeei odnekud, kroz vrata naleti opor takora, pa jurne na
zidove. Depne lampe osvijetle taj mete.
Svi viu, psuju i udaraju po takorima. Tako se malo olakaju bijes i oajanje, nakupljeni tokom
mnogih asova. Lica su zgrena, ruke udaraju, ivotinje cie, prosto ne moemo da se zaustavimo, skoro
bismo navalili jedni na druge.
Ovaj izliv iscrpao nas je. Ponovo legnemo i ekamo. Pravo je udo da naa zemunica jo nema
gubitaka. Ona je jedna od rijetkih dubokih podzemnih galerija koje su jo itave.
Jedan podoficir dopuzi, nosei kruh. Tri ovjeka su ipak uspjela da u toku noi prou kroz bara i
donesu malo hrane. Priaju da bombardiranje u istoj estini dopire sve do artiljerijskih poloaja. Pravo
je udo otkud onima tamo toliko oruja.
Treba da ekamo, da ekamo. Oko podne dogodi se ono od ega sam strahovao. Jedan regrut dobije
napad. Dugo sam ga posmatrao kako kripi zubima i stee pesnice. Dobro poznajemo te prestraene i
iskolaene oi. U toku posljednjih nekoliko sati samo je naizgled bio primiren.
Podigao se i neprimjetno pue kroz zemunicu, zaustavi se za momenat, pa krene izlazu. Doem do
njega i pitam ga: Kuda e?
Vratiu se odmah odgovara i pokuava da proe pored mene.
Saekaj malo, vatra poputa.
On oslune i pogled mu se za trenutak razbistri. Potom se opet pomuti, kao u bijesna psa, pa utke
pokuava da me odgurne.
asak, drue! uzviknem.
Katcz opazi to, te u momentu kad me regrut odgurne, epa ga i onda ga obojica vrsto drimo.
Pustite me, pustite me van, hou van!
Ne uje nita i udara oko sebe, usta mu bale i mrmljaju iskidane i besmislene rijei. To je napad
onoga straha koji se raa u zemunicama, ovjek ima utisak da e se uguiti tu gdje je i osjea samo jedan
nagon: izii van. Kad bi se pustio otrao bi bilo kuda ne pomiljaju da potrai zaklon. Nije prvi koga to
snalazi.
Kako se suvie razbjesnio i ve koluta oima, ne ostaje nam nita drugo nego da ga izudaramo da
bismo ga urazumili. To i inimo, brzo i nemilosrdno, i postiemo da bar zasad ostane miran. Ostali regruti
su poblijedjeli videi ta se zbiva; valjda e ih to zaplaiti. Ovo neprekidno bombardiranje mnogo je za
te nesretnike; oni su iz dopunskog regrutnog depoa upali pravo u pakao od koga bi osijedjeli i mnogo
iskusniji.
 Poslije ovoga, zaguljivi zrak nam jo vie drai nerve. Sjedimo kao u vlastitom grobu i oekujemo
samo da budemo zatrpani.
Odjednom neto strahovito zaurla i bljesne, zemunica se cijela kri pod punim pogotkom, na sreu
lake granate, kojoj se betonska ploa ipak odupire. Odjekuje strano i metalnim zvukom, zidovi se
ljuljaju, puke, ljemovi, zemlja, beton i praina lete na sve strane. Sumporni dim dopire do nas. Da smo
bili u nekom obinom sklonitu, kakve sad prave, umjesto u ovoj dobro osiguranoj zemunici, ni jedan ne
bi ostao iv.
Ipak je djelovanje dovoljno teko. Regrut koji je maloas imao napad ponovo se razbjesni, a s njim
jo dvojica. Jedan se otrgne i u trku pobjegne. Druga dvojica nam zadaju muke. Zaletim se za bjeguncem,
pomislim da li da mu pucam u noge, uto fijukne, ja se prostrem, a kad se podignem, rovovski nasip
prekriven je vrelim rapnelima, raskidanim mesom i krpama od uniforme. Vratim se u zemunicu.
Prvi mladi kao da je odista poludio. Kad ga pustimo, bije glavom o zid kao jarac. Moramo noas
pokuati da ga vratimo u pozadinu. Zasad ga vezujemo, ali tako da ga u sluaju napada moemo odmah
osloboditi.
Katcz predlae da igramo skat: ta bismo drugo mogli, bit e valjda tako lake. Ali uzalud, jer
oslukujemo svaku eksploziju u blizini, pa grijeimo pri bacanju i ne odgovaramo na boju. Moramo da
prekinemo.
Sjedimo kao u kakvom kotlu koji gromko odjekuje i o koji odasvud udaraju.
Jo jedna no. Sad smo, prosto, otupjeli od nervne napetosti. To je ubistvena napetost, koja kao
iskrzan no grebe du cijele hrptenjae. Noge su nam onemoale, ruke drhte, tijelo nam jo samo tanka
koa koja prekriva jedva savlaivani delirijum i skriva beskrajni urlik koji se vie ne moe zadrati.
Nemamo vie ni mesa ni miia, ne smijemo ni da se pogledamo, iz straha od neeg to se ne moe
predvidjeti. I tako steemo usne neprekidno: proi e proi e moda emo ostati itavi.
Odjednom u naoj blizini prestanu udari. Bombardiranje traje i dalje, ali je prebaeno iza nas, na
rov je slobodan. epamo bombe, izbacimo ih pred zemunicu i iskoimo napolje. Razaranje rovova je
prestalo, ali zato iza nas nastaje strahovita barana vatra. Poinje napad.
Niko ne bi vjerovao da u toj razrovanoj pustinji ima ijedno ljudsko bie; ali se sad odasvud iz
rovova pomaljaju elini ljemovi, a na pedesetak metara od nas ve je postavljen mitraljez, koji odmah
poinje da teke.
Prepreke od bodljikave ice su iskidane. Ipak pomalo uspijevaju da zadre. Vidimo kako polaze na
juri. Naa artiljerija otvara vatru.
Mitraljezi teku, puke trete. Oni pred nama pribliuju se. Haie i Kropp poinju s runim
bombama. Bacaju ih to bre mogu, ostali im dodaju druge, ve aktivirane. Haie baca ezdeset metara,
Kropp pedeset, to je isprobano, jer je veoma vano. Oni pred nama ne mogu da uine mnogo dok tre, sve
dok nam ne priu na trideset metara.
Ve vidimo zgrena lica i plitke ljemove, to su Franzuzi. Stigli su do ostataka icanih prepreka i ve
imaju osjetne gubitke. Mitraljez kraj nas kosi itav jedan red; onda dobije zastoj u punjenju i oni se
pribliuju.
Vidim jednoga kako, uzdignute glave, pada na panskog konja. Tijelo mu se opusti kao prazna vrea,
a ruke ostanu ukrtene kao da je na molitvi. Potom tijelo sasvim klizne nadolje i samo otkinute ruke ostaju
zakaene za icu.
U asu kad ponemo da se povlaimo, iskrsnu pred nama tri lica.
Ispod jednog ljema ukae se crna, iljata bradica i dva oka, vrsto upravljena na mene. Podignem
ruku, ali nisam u stanju da bacim bombu u te udnovate oi, i u jednom ludom trenutku itava borba zaigra
kao kakav cirkus oko mene i oko ta dva oka, koja jedina ostaju nepokretna, a onda se izdigne glava,
potom ruka, pokret i moja bomba odjednom leti tamo, k njima.
Odstupamo trei, hitro svlaimo panske konje u rov i bacamo za sobom defanzivne bombe koje
nam omoguuju povlaenje pod borbom. Sa sljedeeg poloaja pripucaju i mitraljezi.
Pretvorili smo se u opasne ivotinje. Ne borimo se, nego se branimo od unitenja. I te bombe ne
bacamo na ljudska bia, jer ta u tom trenutku uope znamo, osim toga da nas smrt progoni, da je tu, pod
tim ljemovima i u tim rukama, prvi put joj poslije tri dana moemo pogledati u oi, prvi put poslije tri
dana moemo se braniti od nje, pomahnitali smo, ne leimo vie nemoni na gubilitu, moemo da
ubijamo i razaramo da bismo se spasli da bismo se spasli i osvetili.
Zastajemo i unemo iza svakog zaklona, iza svake prepreke od bodljikave ice i, prije no to se
dalje povuemo, zasipamo noge onih koji dolaze itavim snopovima eksplozija. Krti prasak bombi
snano nam struji kroz ruke i noge, trimo savijeni kao make, potpuno obuzeti tim valom koji nas nosi,
ini okrutnim i pretvara nas u drumske razbojnike, ubice, demone, ako hoete, taj val koji ustostruava
nae snage usred toga uasa od straha i elje za ivotom, val koji pokuava i uspijeva da nas spase.
Kad bi ti se i otac pojavio sa onima tamo, ne bi ni sekunda oklijevao da mu tresne bombu posred
grudi!
Rovovi prve linije evakuisani su. Da li su to jo uope rovovi?
Razoreni su granatama, uniteni; to su sad samo ostaci rovova, rupage spojene saobraajnicama,
mnotvo jama, nita vie. Ali su gubici onih s one strane sve vei. Nisu raunali s tolikim otporom.

Podne. Sunce pee, znoj nas tipa po oima, briemo ga rukavima na kojima ponekad ima i krvi. Iskrsava
jedan rov u malo boljem stanju. U njemu su nae trupe, spreman je za kontranapad. On nas prima. Naa
artiljerija snano stupa u akciju i zaustavlja napredovanje.
Lanac koji nas je pratio zastaje. Vie ne mogu da napreduju. Naa artiljerija slomila je napad. U
pripravnosti smo. Vatra se prenosi stotinu metara dalje, sad mi preuzimamo ofanzivu. Kraj mene, jednom
kaplaru iupana je glava. On uini jo nekoliko koraka, dok mu krv iba iz vrata kao vodoskok.
Ne dolazi do borbe prsi o prsi, jer oni moraju da odstupe. Stiemo ponovo do ostataka naih rovova.
O, ti preokreti! Tek to dospijemo do rezervnih poloaja koji nas tite, kroz koje bismo se najradije
provukli i nestali, ve moramo opet natrag, ponovo u carstvo uasa. Da nismo u ovim trenucima automati,
ostali bismo leei, iscrpeni, bez truna volje. Ali nas neto opet, i protiv nas samih, vue naprijed, s
bijesom i ludom jarou hoemo da ubijamo, jer oni tamo su nai smrtni neprijatelji, njihove puke i
njihove bombe upravljene su na nas; ako ne unitimo mi njih, unitit e oni nas.
Mrka zemlja, ta mrka zemlja, sva iskidana i razrovana, to se pod zracima sunca masno presijava,
ona je poprite tupog i neprekidnog automatskog djelanja, nae dahtanje je um njegovih opruga, usne su
nam suhe, glava teka kao poslije pijane noi, tako napredujemo mi posrui i u nae proreetane due
prodire, s reskim bolom, slika te mrke zemlje sa masnim suncem i ranjenim i mrtvim vojnicima koji se
trzaju leei, kao da je tako moralo biti, koji nas hvataju za noge i urlaju dok preskaemo preko njih.
Izgubili smo svako osjeanje solidarnosti, jedva prepoznajemo jedni druge kad nam u prestravljeni
pogled padne slika kojeg druga. Mi smo neosjetljivi mrtvaci, koji od nekakve arolije, od nekakvih
opasnih ini, mogu i dalje da tre i ubijaju.
Jedan mlad Franzuz zaostane, sustignut je, podie ruke, u jednoj mu je jo revolver, ne zna se hoe li
da puca ili se predaje, udarac aovom prepolovi mu lice. Drugi ugleda to i pokua da pobjegne: bajunet
mu se zari u lea. On poskoi i, rairenih ruku, urlajui iroko otvorenim ustima, nastavi teturajui se, dok
mu bajunet podrhtava u leima. Trei baci puku, zguri se i rukama pokrije oi. Ostavljamo ga, s jo
nekoliko zarobljenika, da prenosi ranjenike.
Iznenada, u gonjenju, naletimo na neprijateljske poloaje.
Tako smo blizu protivnika koji odstupaju da stiemo skoro istovremeno kad i oni. Zato imamo male
gubitke. Jedan mitraljez zateke, ali ga bomba odmah uutka. Ipak je tih nekoliko sekundi bilo dovoljno
da petorica naih dobiju pogotke u eludac. Udarcem kundaka Katcz smrska glavu jednom iz posluge
mitraljeza koja je ostala nepovrijeena. Druge mi izbodemo bajunetima prije no to stignu da se poslue
bombama. Potom, onako oednjeli, pohlepno ispijemo vodu iz mitraljeskog hladnjaka.
Odasvud kljocaju makaze za sjeenje ice i treskaju daske postavljene preko opkopa, dok kroz uske
pristupnice uskaemo u rovove.
Haie zarije svoj aov u vrat jednog gorostasnog Franzuza i baci prvu bombu; pritajimo se za trenutak
iza grudobrana, a onda je itav taj dio rova pred nama, koji je sasvim prav, prazan. Iznad ugla, koso
zafijue jo jedna naa bomba i proisti prolaz, potom u trku sruimo itavu kiu bombi u zemunice,
zemlja drhti, kri se, pui, stenje, mi posremo preko klizavih komada mesa, preko mekanih tijela, ja
upadam u neiji otvoren eludac na kome stoji potpuno nov i ist oficirski kepi.
Borba se stiava. Kontakt s neprijateljem prekinut je. Kako se ovdje ne moemo due odrati,
vraaju nas na nae poloaje, pod zatitom artiljerije. im to primijetimo, munjevito se zalijeemo u
oblinje zemunice da, prije nego to strugnemo, dograbimo sve konzerve koje tamo naemo, a najprije
one s kornedbifom i buterom.
Sretno stiemo natrag. Zasad oni s one strane jo ne poduzimaju protivnapad. itav sat, i vie,
leimo, daemo i odmaramo se. Niko ne govori. Toliko smo strahovito umorni da i pored silne gladi
niko i ne pomilja na konzerve. Tek malo-pomalo postajemo ponovo neto kao ljudi.
Kornedbif onih s one strane uven je irom fronta. tavie, on je esti uzronih mnogih naih
prepada, jer nam je ishrana redovno rava; vjeito smo gladni.
Digli smo ukupno pet kutija. U poreenju s nama, pregladnjelim s tom naom marmeladom od repe,
ljudi s one strane hrane se bogovski.
Tamo ima mesa gdje god se okrene, dovoljno je da prui ruku i uzme ga. Haie se, pored toga,
dokopao jednog od onih bijelih francuskih kruhia, pa ga zaturio za opasa kao kakav aovi. Jedan
kraj je malo poprskan krvlju, ali to se moe odsjei.
Srea je to imamo neto dobro za jelo, jer e nam snaga biti jo potrebna. Propisno se najesti isto
je toliko vano kao i imati solidnu zemunicu. Zato nas hrana toliko i zaokuplja, jer nam moe spasti
ivote.
Tjaden je zaplijenio jo i dvije uture konjaka. One idu od usta do usta.

Ovladava veernji mir. Sputa se no, iz rupaga se uzdie magla.

Izgleda kao da su one ispunjene neim stranim i avetinjskim. Bijela para polako gmie tamo-amo
prije no to se usudi da prijee iznad ivice. A onda se dugi bijeli pojasevi rasprostiru od jedne do druge
rupage.
Hladno je. Na strai sam i zurim u pomrinu. Osjeam klonulost, kao i uvijek poslije borbe, i zato mi
je teko da budem sam sa svojim mislima.
U stvari, to i nisu misli, to su uspomene koje me obuzimaju i, u ovoj klonulosti, stvaraju neko udno
raspoloenje.
 Rakete s padobranima uzdiu se u nebo, preda mnom se stvara slika: ljetnje vee, ja sam u trijemu
katedrale i posmatram visoke grmove rua koje cvjetaju usred malog vrta u kome se sahranjuju kanonici.
Svuda unaokolo stoje kamene statue. Nigdje nikoga; potpuna tiina vlada tim cvjetnim etvorouglom,
sunce prosipa tople zrake na sivo kamenje, ja polaem ruku na nj i osjeam njegovu vrelinu. Iznad desnog
ugla krova pokrivenog crijepom uzdie se u blago i meko plavetnilo veeri zvonik katedrale. Izmeu
malih, blistavih stupova koji okruuju trijem vlada onaj svjei polumrak koji imaju samo crkve, i ja
stojim tamo, nepomian, i mislim na to kako u kad budem imao dvadeset godina upoznati sve one
uzbuujue stvari koje dolaze od ena.
Ta slika me zapanjuje svojom blizinom, skoro me dotie, prije no to se raspline pri svjetlosti
sljedee rakete.
Dograbim puku i namjestim je kako treba. Cijev je vlana, vrsto stavim ruku na nju i prstima
obriem vlagu.
U livadama iza naeg grada kraj jednog potoka pruao se drvored starih topola. Vidio se izdaleka,
pa, iako nije bio dvostruk, zvali smo ga aleja topola. Zavoljeli smo te topole jo kao djeca, one su nas
privlaile neim neobjanjivim, bili smo u stanju da pod njima provodimo itave dane i sluamo njihov
blagi um. Sjedili smo u njihovoj sjenci na obali potoka, s nogama u njegovim brzim i bistrim valovima.
Svjei miris vode i um vjetra u liu topola ovladavao je naom matom. Mnogo smo ih voljeli, i moje
srce i sad jae zakuca na sliku tih dana, prije no to iezne.
udno je to sva sjeanja koja nas pohode imaju dvije osobine. Uvijek su puna tiine, ona je najjaa
u njima, pa ak i ako u stvarnosti nisu bila takva, nama se takvim ine. To su nijeme prikaze koje mi
govore pogledima i pokretima, bez ijedne rijei, utke i ba ta tiina je ono to me potresa, to me nagoni
da epam rukav koporana i puku, da se ne bih prepustio toj raznjeenosti i zanosu u koje itavo bie tei
da blago potone i slije se s onim tihim moima s one strane stvarnosti.
Tako su tihe zato to je ba tiina za nas neshvatljiva. Na frontu nema tiine, a vlast fronta prostire se
dovoljno daleko da nikad ne budemo izvan njega. ak i u povuenim prihvatilitima i odmoritima ostaje
nam u uima huka i potmulo brujanje pucnjave. Nikad nismo dovoljno daleko da ga ne bismo uli. Ali
ovih dana postalo je prosto neizdrljivo.
Zbog te tiine, slike prolosti izazivaju u nama mnogo manje elja, a vie tuge, teke, neizrecive
sjete. One su bile, nikad se vie nee vratiti.
Prole su, one pripadaju jednom drugom svijetu, nepovratnom za nas. U kasarnama su jo izazivale
divlju, buntovnu elju, ali onda su jo bile vezane za nas, mi smo pripadali njima i one nama, iako smo
ve bili odvojeni. One su izbijale u vojnikim pjesmama koje smo pjevali marirajui kroz rumenilo zore
i crne siluete uma ka egzerciritu, one su predstavljale arku uspomenu koja je bila u nama i zraila iz
nas.
Ali smo ovdje, u rovovima, nepovratno izgubili tu uspomenu. Ona se vie ne javlja u nama, mi smo
mrtvi, a ona je ostala negdje daleko na horizontu, kao privienje, kao tajanstveni odbljesak koji nas
pohodi, koga se bojimo i koga beznadno volimo. Ona je silna, a i naa udnja za njom je silna, ali je
nedokuiva, i mi smo svjesni toga. Uzaludna je kao elja da postane general.
Pa ak i kad bi nam vratili taj kutak iz nae mladosti, ne bismo vie znali ta emo s njim. One
tanane i skrivene snage koje su iz njega strujale u nas ne mogu vie nikad uskrsnuti. Bilo bi nam lijepo da
smo u njemu i da ga obilazimo, bilo bi nam lijepo da ga se podsjeamo, volimo ga i uzbuujemo se njime.
Ali to bi bilo isto kao da zamiljeno gledamo sliku mrtvog druga; to su njegove crte, njegovo lice,
oivljavanje sjeanja na zajedniki provedene dane ali to vie nije on.
Ne bismo vie osjeali da smo vezani za njega kao ranije. Jer nas nije privlaila njemu svijest o
njegovoj ljepoti i atmosferi koju je stvarao, nego ono osjeanje zajednikog sa stvarima i dogaajima
vezanim za naa bia, osjeanje koje nas je ograniavalo i svijet naih roditelja uvijek inilo pomalo
neshvatljivim. Jer, mi smo njemu uvijek nekako bili njeno odani i predani, i najsitnije stvari vodile su, za
nas, na put beskrajnosti. Moda je to bilo samo preimustvo nae mladosti, ali mi nismo vidjeli jo
nikakvih granica, niti smo doputali da moe biti kraja; u nama je vladalo ono iekivanje krvi koje nas je
sjedinjavalo s tokom vremena.
Danas bismo tim predjelom iz svoje mladosti proli kao putnici.
injenice su nas sagorjele, saznali smo za razlike kao trgovci i za neminovnosti kao mesari. Nismo
vie bezbrini, sad smo uasno ravnoduni. Mogli bismo da budemo tamo, ali da li bismo ivjeli?
Naputeni smo kao djeca, a puni iskustva kao stari ljudi, surovi smo, tuni i povrni mislim da
smo izgubljeni.

Po rukama mi je hladno, podilazi me jeza, iako je no topla. Hladna je samo magla, ta jeziva magla to
gmie oko leeva ispred nas, isisavajui im i posljednji dah sakrivenog ivota. Sutra e oni biti blijedi i
zeleni, a krv njihova usirena i crna.
Svijetlei padobrani uzlijeu i dalje u nebo, nemilosrdno obasjavajui okamenjeni predio, prepun
kratera i hladne svjetlosti, slian kakvoj ugaenoj planeti. Krv iz ila unosi mi nemir i strah u misli. One
postaju slabe, drhte jer ele toplinu i ivot. One ne mogu da opstanu bez utjehe i iluzije, one se mrse pred
surovom slikom oajanja.
Zaujem angrljanje kazaneta i namah osjetim silnu elju za toplim jelom; ono e mi initi dobro i
umiriti me. S mukom saekujem smjenu.
Potom silazim u zemunicu i zatiem punu porciju prekrupe. Masna je i ukusna. Jedem polako. Ali
ostajem utljiv iako su ostali bolje raspoloeni, jer je bombardiranje oslabilo.

Dani prolaze i svaki sat je istovremeno neshvatljiv i razumljiv.

Napade smjenjuju protivnapadi i po rupagama izmeu linija gomila se sve vie leeva. Ranjenike
koji lee u blizini uglavnom moemo da pokupimo, ali i pored toga mnogi ostaju tamo leei, i mi ujemo
kako umiru.
Jednoga traimo uzalud ve dva dana. Sigurno lei na elucu i ne moe da se okrene. Jedino tako se
moe objasniti to to ga jo nismo nali, jer ako vie ustima okrenutim zemlji, teko se moe razaznati
pravac iz koga glas dolazi.
Mora da je dobio gadan pogodak, jednu od onih nezgodnih rana koje nisu toliko teke da brzo oslabe
tijelo i da ovjek umre u nesvijesti, ali koje nisu ni dovoljno lake da bi se bolovi mogli podnositi s
nadom na ozdravljenje. Katcz misli da je ili fraktura karline kosti ili pogodak u kimu. Grudi nisu
povrijeene, jer ne bi imao snage da toliko vie. A da je kakva druga ozljeda, morali bismo ga vidjeti
kako se mie.
Postepeno, glas postaje promukao. Zvuk mu je tako neobian da se ini kao da dopire sa svih strana.
Prve noi ljudi su triput izlazili da ga trae. Ali kad god su pomislili da su na pravom putu i otpuzali
tamo, pa opet oslunuli, glas je dolazio sa sasvim drugog mjesta.
Do zore uzalud traimo. Preko dana pogledima pretraujemo poloaj, ali nita ne pronalazimo.
Sljedeeg dana ranjenikov glas oslabljuje, primjeuje se da su mu se usne i usta osuili.
Komandir ete obeao je onome ko ga pronae prijevremeno odsustvo i tri dana dodatka. To je
veliki podstrek, ali bismo mi i bez toga uinili sve mogue, jer je to zapomaganje uasno. Katcz i Kropp
izlaze ak jednom i popodne. Albertu metak otkine komad uha, ali sve je uzalud, jer ne mogu da ga
pronau.
Uza sve, jasno se razumije ta vie. Najprije je neprekidno zvao pomo, druge noi pao je u bunilo:
govorio je svojoj eni i djeci, esto smo uli ime Eliza. Danas jo samo plae. Uvee se glas gasi i
prelazi u jeanje.
Ali jo itavu no tiho stenje. ujemo sasvim razgovijetno, jer vjetar duva prema naim rovovima.
Sutradan ujutro, kad ve mislimo da se odavno smirio, dopire do nas jo jedan grleni hropac.
Preko dana je toplo, a mrtvaci su nepokopani. Ne moemo sve da ih pokupimo, ne znamo kuda emo
s njima. Njih ukopavaju granate. Nekima se eluci nadimaju kao baloni, pa ite, kre i miu se. Gasovi
rade u njima.
Nebo je plavo i vedro. Veeri sparne, omorina se die sa zemlje. Kad vjetar duva prema nama,
donosi zadah krvi, onaj teki i odvratno sladunjavi zadah, isparenje smrti iz rupaga, koji podsjea na
mjeavinu hloroforma i truljenja, od koga nam se gadi i povraa.

Noi su mirne. Poinje lov na bakarne prstenove s granata i svilene padobrane francuskih raketa. Niko
tano ne zna zato se ti prstenovi toliko trae. Skupljai samo tvrde da oni predstavljaju vrijednost. Ima ih
koji se time toliko natovare kad odlaze u pozadinu da koraaju povijeni i posru.
Haie bar navodi jedan razlog: poslat e ih vjerenici kao podvezice. To, naravno, izaziva grdnu
veselost Frizijaca: lupaju se po koljenima, to je vic, do avola, taj Haie, ba je lafina. Naroito Tjaden
ne moe da se smiri; on ima najvei prsten i neprekidno protura nogu kroza nj da bi pokazao koliko jo
mjesta ostaje: Haie, ovjee, ta mora imati noge, noge! misli mu krenu malo navie a zadnjica
joj mora biti kao kao u slona!
Nikako da prestane: Bogami, s tom bih se malo poigrao
Haie blista to njegova vjerenica ima toliko uspjeha, pa kae kratko i samozadovoljno: Krna je!
Svileni padobrani imaju mnogo praktiniju upotrebu. Tri-etiri, ve prema irini grudi, ine koulju.
Kropp i ja ih koristimo kao maramice.
Ostale aljemo kuama. Kad bi ene mogle vidjeti s kakvom esto opasnou skupljamo te tanke
krpice, dobro bi se uplaile.
Katcz iznenadi Tjadena kako s najveim mirom odbija prstenove s jedne neeksplodirane granate.
Svakom drugom ona bi eksplodirala, ali Tjaden, kao i obino, ima sree.
Dva uta leptira igraju se cijelo prije podne pred naim rovom. Krila su im posuta crvenim
takicama. ta ih je privuklo ovamo? Nema nijedne biljke, nijednog cvijeta na itavom prostoru. Oni se
odmaraju na zubima jedne lubanje. I ptice su isto tako bezbrine, ve odavno su se navikle na rat. Svakog
jutra, izmeu poloaja, eve uzlijeu u nebo. Prije godinu dana vidjeli smo ih kako lee na jajima, pa su
ak i mlade izvele.
U ovim rovovima takori nas ostavljaju na miru. Oni su ispred nas, znamo i zato. Goje se. Kako
koga ugledamo, odmah ga ubijemo. Preko noi opet ujemo kotrljanje s one strane. U toku dana imamo
samo uobiajeno bombardiranje, pa moemo da popravljamo rovove. Imamo ak i razonode, avijatiari
nam slue za to. Svakog dana mnogobrojne zrane borbe imaju svoju publiku.
Na lovake avione ne moemo se potuiti, ali kao kugu mrzimo izviake, jer nam navlae na vrat
artiljeriju. Nekoliko minuta poto se pojave, zaspu rapneli i granate. Od toga za jedan jedini dan gubimo
jedanaest ljudi, od kojih pet bolniara. Dvojica su tako smrskana da Tjaden misli da ih kaikom treba
sastrugati sa rovovskog zida i sahraniti u porciji. Drugome je otkinut trbuh zajedno s nogama. Mrtav je,
grudi su mu prislonjene uz nasip, lice mu uto kao limun, a cigareta jo gori iz brade, tinja dok se ne ugasi
na usnama.
Polaemo mrtvace privremeno u jednu veliku rupagu. Dosad su tu tri sloja, jedan na drugom.

Odjednom ponovo zapoinje teka vatra. Opet sjedimo u napregnutoj ukoenosti beskorisnog ekanja.
Napad, protivnapad, udar, protivudar, to su rijei, ali u emu je njihov smisao? Izgubili smo mnogo
ljudi, naroito regruta. Na sektor je opet dobio dopunu. Stigao nam je jedan od onih novoformiranih
pukova, u kojima su skoro sve sami mladii, tek regrutovani. Jedva da su dobili malo obuke; prije ulaska
u borbu imali su samo neto teorijskih vjebi, Oni svakako znaju ta je granata, ali imaju malo pojma o
zaklonima, nedostaje im oko za to. Nabor na tlu treba da bude visok pola metra da bi ga oni primijetili.
Mada nam je pojaanje neophodno, regruti nam zadaju vie posla nego to su nam od koristi. Na
ovom odsjeku, na kome se teke borbe redaju jedna za drugom, oni ne umiju da se snau, pa ginu kao
muhe.
Dananji pozicioni rat zahtijeva znanje i iskustvo, ovjek treba da osjea teren, da po sluhu razlikuje
zvuk razliitih projektila i poznaje njihov efekat, da predvidi gdje e udariti i koliki im je domen
razaranja i kako se treba zakloniti.
Ti mladii iz dopune ne znaju, naravno, skoro nita o tome. Oni bivaju desetkovani jer jedva
razlikuju rapnel od granate, pokoeni zato to sa strahom oslukuju urlik velikih kanti za ugalj, koje su
bezopasne i padaju daleko od nas, a ne uju laki fijuk i zvidanje malih udovita ija parad lete nisko
nad zemljom. Zbijaju se u gomilu kao ovce, umjesto da se razbjee, pa ih ak i ranjene avijatiari ubijaju
kao zeeve.
Ta lica bijela kao repa, te jadne, zgrene ruke, ta kukavna hrabrost te jadne tenadi, koja uprkos
svemu ide naprijed i napada, ta jadna valjana tenad, koja je toliko zaplaena da se ne usuuje ni da jaue
glasno, nego rastrgnutih grudi i trbuha, ruku i nogu, samo tiho cvili za majkom i prestaje im ga ko
pogleda.
Njihova mrtva, iljasta lica, tek osuta maljama, imaju onu jezivu bezizraznost umrle djece.
Grlo nam se stee kad vidimo kako tre, poskakuju i padaju.
Dobijamo elju da ih izudaramo to su tako glupi, da ih uzmemo na ruke i odnesemo odavde gdje im
nije mjesto. Oni nose sive bluze, hlae i izme, ali im je skoro svima uniforma prevelika, visi im na
udovima, ramena su im preuska, tijela suvie sitna; nema uniformi krojenih po mjeri ove djece.
Na jednog starog borca dolazi pet, pa i deset regruta.
Jedan iznenadni gasni napad pokosi itavu gomilu. Nisu ni slutili ta ih eka. Nalazimo jednu
zemunicu punu pomodrelih lica i pocrnjelih usana. U jednoj rupi prerano su poskidali maske. Nisu znali
da se gas najdue zadrava pri dnu; kad su vidjeli kako su drugi, koji su bili gore, bez maski, skinuli su
svoje i nagutali se gasa dovoljno da sagore plua.
Njihovo stanje je beznadeno, i oni umiru guei se od krvoliptanja.

U jednom uglu rova iznenada naletim na Himmelstossa. Zbijemo se u istu zemunicu. Zadihani, leimo svi
zajedno i oekujemo da otpone napad.
Iako sam uzbuen, dok iskaem iz zemunice, proleti mi kroz glavu jedna misao: nisam video
Himmelstossa. Brzo uskoim natrag i nalazim ga uurenog u jednom uglu kako zbog nekakve ogrebotine
simulira ranjenika. Lice mu je kao da je premlaen. Dobio je napad straha, on je jo nov ovdje. Ali mene
razbjesni pomisao na to da su mladii iz dopune napolju, dok se on krije ovdje.
Napolje! dreknem.
Ne mie se, usne mu podrhtavaju, brkovi trepere.
Napolje!
On zgri noge, pribije se uza zid i iskezi zube kao pas.
Uhvatim ga za ruku, pokuavam da ga podignem. On drekne.
Izgubim nerve. epam ga za guu, protresem kao vreu, glava mu se drma lijevo-desno, urlam mu u
lice: Ti, ubre, hoe li da izie? Ti pseto, strvoderu, krije se, je li?!
Oi mu ustakle, tresnem mu glavom o zid. Marvo!
Udarim ga nogom u slabinu: Svinjo!
Guram ga iz zemunice, glavom naprijed.
Uto proleti nov val naih. S njima je i jedan potporunik, koji nas ugleda i drekne: Naprijed!
Naprijed! Prikljui! Prikljui!
I to moji udarci nisu mogli da postignu, postiu te rijei.
Himmelstoss je uo pretpostavljenog, gleda oko sebe kao da se budi iz sna, a onda se pridrui
ostalima.
Pratim ga i vidim kako skae. Ponovo je onaj energini Himmelstoss iz kasarne, prestigao je ak i
potporunika i sad je sasvim na elu.
Artiljerijski plotuni, barana vatra, mine, gas, tenkovi, mitraljezi, bombe, sve su to rijei, ali u njima
je sav uas ovoga svijeta.
Lica su nam skorjela, misli opustoene, smrtno smo umorni. Kad naie napad, moramo ponekog
pesnicama da budimo kako bi poao s nama. Oi nam gore, ruke su nam ranjave, koljena krvare, laktovi
izubijani.
Da li to prolaze nedjelje, mjeseci, godine? Ne, samo dani. Mi vidimo kako vrijeme kraj nas iezava
u bezbojnim licima umiruih, lice sipaju hranu u naa tijela, trimo, bacamo bombe, pucamo, ubijamo,
bacamo se na zemlju gdje bilo, oslabili smo i otupjeli i dri nas jedna jedina stvar: da ima jo slabijih,
jo vie otupjelih i jo nemonijih, koji razrogaeno gledaju u nas kao u bogove koji pokatkad mogu da
izbjegnu smrt.
U rijetkim asovima zatija mi ih uimo.
uj, vidi li onaj lonac to se klati? To je mina. Ostani tako, ona putuje dalje. Ali kad ide ovamo,
onda kidaj. On nje se moe pobjei.
Otrimo im sluh za podmuklo zujanje onih malih projektila koji se jedva uju; treba da razaznaju
kroz huku njihovo zujanje kao muica, uimo ih da su one opasnije od onih velikih koji se uju mnogo
ranije.
Pokazujemo im kako se skriva od pogleda avijatiara, kako se treba nainiti mrtvim kad preko njih
prelazi nagli prodor, kako se aktivira bomba da eksplodira pola sekunde prije no to padne, uimo ih
kako da se munjevito sklone u rupu kad udari granata s tempiranim upaljaem i kako se svenjem bombi
raiava rov, objanjavamo vremensku razliku u aktiviranju naih i neprijateljskih bombi, upozoravamo
na zvuk gasnih granata i pokazujemo sve vjetine kojima se moe izbjei smrt.
Oni nas sluaju, ue se, ali kad pone bitka, onda, uzbueni, opet ine sve naopako.
Haie Westhusa odnose s odvaljenim leima. Pri svakom udisaju plua mu se ukau kroz ranu. Mogu
jo samo da mu stegnem ruku.
Gotovo je, Paul! jekne on i grize ruke od bola.
Vidimo ljude koji ive, a lubanja im je raznijeta; vidimo vojnike koji tre, a obje noge su im
otkinute, vuku se na patrljcima do prvog grotla od granata; jedan kaplar puzi itava dva kilometra na
rukama, vukui za sobom svoja razmrskana koljena; drugi ide ka previjalitu, a crijeva mu ispadaju kroz
prste kojima ih pridrava; vidimo ljude bez usta, bez vilice, bez lica; sretamo jednoga koji ve dva sata
zubima stee arteriju na miici da ne bi izgubio svu krv; sunce izlazi, no ovladava, granate fijuu, ivot
jo jedva tinja.
Ali djeli razrivene zemlje na kome smo, sauvan je i pored nadmonih snaga, izgubljeno je samo
nekoliko stotina metara. No na svaki metar dolazi po jedan le.

Smenjuju nas. Tokovi se kotrljaju pod nama u pravcu pozadine, stojimo kao u letarginom snu i kad
odjekne uzvik: Pazi, ica! savijamo koljena i unemo. Kad smo prolazili ovuda bilo je ljeto, drvee
je bilo jo zeleno, sad je dobilo peat jeseni, a no je siva i vlana. Kamion se zaustavlja i mi silazimo,
grupica rasturenih ljudi, ostaci itavog niza imena. Sa strane, u mraku, stoje ljudi i prozivaju brojeve
pukova i eta.
Na svaki poziv odvaja se iz grupe gomilica, bijedna gomilica prljavih, blijedih vojnika, uasno mala
gomilica, uasno mali ostatak.
Neko proziva broj nae ete. Poznajemo glas, to je na komandir i on je, znai, ostao iv, ali mu je
ruka u zavoju. Prilazimo mu. Prepoznajemo Katcza i Alberta, stajemo u stroj, naslonjeni jedan na drugog,
i gledamo se.
I jo jednom, jo jednom proziva se na broj. Moe se prozivati koliko god hoe, u bolnicama i
rupagama se ne uje.
Druga eta!
Potom opet, tie: Zar nema vie nikog iz druge ete?
Uuti, i glas mu je hrapav kad pita: Svi su tu?
Onda komandira: Prebroj se!
Jutro je sivo. Kad smo polazili bilo je ljeto i bilo nas je sto pedeset.
Sad nam je hladno, jesen je, lie umi, glasovi umorno odjekuju.
Jedan dva tri etiri
I kod trideset dva zaute. Dugo vlada tiina prije nego to glas zapita: Ima li jo koga?
Saeka malo, pa sasvim tiho kae: U grupama potom zastane i jedva dovrava druga
eta, voljnim korakom naprijed
Jedan red, jedan kratak red tetura se kroz jutro.
Trideset dva ovjeka.
 VII
Vode nas dublje u pozadinu nego obino, u regrutski depo, da ponovo formiramo jedinicu. Naoj eti
treba vie od stotinu ljudi popune.
Za to vrijeme lunjamo tamo-amo jer nemamo zanimanja. Poslije dva dana Himmelstoss nam se
prikljuuje. Otkako je bio u rovovima, promijenio je onu svoju naduvenu njuku. Predlae da budemo
prijatelji, i ja sam gotov da prihvatim taj prijedlog, jer sam ga vidio kako s ostalima nosi Haie Westhusa
sa odvaljenim leima. I kako, uostalom, odista pametno govori, ne vidimo nikakvog razloga protiv poziva
da s njim odemo u kantinu. Jedino je Tjaden nepovjerljiv i uzdrava se.
Ali je i on ubrzo pobijeen jer mu Himmelstoss saopava da e zamjenjivati komesara kuhinje koji
odlazi na odsustvo. Kao dokaz vadi dvije funte eera za nas, a za Tjadena, posebno, pola funte butera.
Osim toga, isposlovat e da u toku tri sljedea dana odlazimo u kuhinju na ljutenje krompira i repe. Ono
to emo tamo jesti dobro je kao prava oficirska hrana.
Tako za trenutak imamo opet one dvije stvari koje su potrebne vojniku da bi bio sretan: dobru hranu
i odmor. Kad se razmisli, to i nije mnogo. Prije nekoliko godina zbog toga bismo strahovito prezirali sami
sebe, ali sad smo skoro zadovoljni. Sve je stvar navike, pa i rovovi.
Ta navika je uzrok to tako brzo sve zaboravljamo. Prekjue smo bili u borbi, danas ve pravimo
ludorije i ivimo bezbrino, a sutra emo opet u rovove. U stvari, mi nita ne zaboravljamo. Dokle god
smo u pozadini, dani provedeni na frontu tonu u naa bia kao kamen u vodu, jer su isuvie teki da bismo
o njima smjeli razmiljati. Kad bismo to uinili, oni bi nas ubili. To sam ve zapazio: ovjek moe da
podnosi strahote sve dok samo savija glavu pod njima, ali ubijaju ako se o njima razmilja.
Isto onako kao to postajemo zvijeri kad idemo naprijed, jer jedino se tako moe odrati, na odmoru
se pretvaramo u aljivine i mavala.
Prisiljeni smo na to i drukiji ne moemo biti, jer po svaku cijenu hoemo da ostanemo ivi. Zato i
ne moemo da se opteretimo osjeanjima koja bi u mirno vrijeme bila za svaku pohvalu, ali koja su ovdje
potpuno lana.
Kemmerich je mrtav. Haie Westhus umire. Na dan stranog suda s mukom e se moi da pokupi
tijelo Hansa Kramera, koga je granata naprosto raznijela. Martens vie nema nogu. Meyer je mrtav, Marx
mrtav, Beyer je mrtav, Hammerling je mrtav, sto dvadeset ljudi lei ranjeno negdje po bolnicama. To je
strano, ali ta se to sad nas tie. Mi ivimo.
Kad bismo mogli da ih spasemo priskoili bismo im brzo u pomo, jer kad hoemo, mi imamo
avolsku snagu. I bilo bi nam svejedno da li emo izloiti svoje ivote opasnosti. Mi vie ne znamo za
strah, osim straha pred samu smrt, ali to je strah koji se osjea tijelom.
No nai drugovi su mrtvi i mi im ne moemo pomoi, oni su u miru, ali ko zna ta nas jo eka? Zato
hoemo da se opruimo, da se naspavamo i najedemo koliko god moemo, da se naloemo i napuimo,
kako nam ovi asovi ne bi proli uzalud. ivot je kratak.

Uas fronta nestaje im mu okrenemo lea, a onda na njegov raun pravimo prostake i surove ale! Kad
neko umre, mi kaemo da je zapuio stranjicu i u tom stilu brbljamo o svemu ostalom. To nas spasava od
ludila. I dokle god budemo u stanju da tako gledamo na stvari moi emo da odolijevamo.
 Ali ne zaboravljamo! Ono to novinarski izvjetaji s fronta piu o divnom humoru vojnika, koji
odmah po povratku iz bombardirane zone organizuju igre, idiotsko je trabunjanje. Ne inimo mi to zato
to smo puni humora, nego zato to bismo bez humora propali. Uostalom, jo malo pa emo biti na kraju
snage, a na humor svakog mjeseca ima sve vie gorine.
I ja znam: sve ono to sad, dok smo u ratu, tone u nas kao kamen, probudit e se poslije rata i tek
onda e poeti obraun na ivot i na smrt.
Ovi dani, nedjelje i godine vratit e se jo jednom, i nai mrtvi drugovi uskrsnut e i marirati s
nama. Nae e glave biti bistre, mi emo imati svoj cilj i marirat emo tako, rame uz rame, s mrtvim
drugovima, a iza nas e marirati godine provedene na bojitu ali protiv koga?

Ovdje je prije izvjesnog vremena bilo kazalite za vojnike. Na ogradi od dasaka jo stoje areni kazalini
plakati. Kropp i ja posmatramo ih razrogaenih oiju. Ne moemo da pojmimo da tako neto jo postoji.
Evo i jedne djevojke u svijetloj ljetnoj haljini, s crvenim lakovanim pojasom oko struka; spustila je jednu
ruku na nekakvu ogradu, a drugom dri slamni eir; na nogama su joj bijele arape i bijele cipele, divne
cipele s kopama i visokim potpeticama. Iza nje svjetluca plavo more sa nekoliko pjenuavih valova, a sa
strane je zaliv prepun svjetlosti. Divna je to djevojka, sa svojim malim nosom, rumenim usnama i dugim
nogama, ista i koketna, da se tako neto prosto ne moe ni zamisliti. Sigurno se kupa dvaput dnevno, pod
noktima nema prljavtine, osim, moda, koje zrnce pijeska sa ala. Kraj nje stoji ovjek u bijelim
hlaama, s plavim kaputom i mornarskom kapom, ali on nas mnogo manje zanima.
Djevojka na drvenoj ogradi predstavlja za nas pravo udo. Zaboravili smo da tako neto uope
postoji, pa ni sad ne vjerujemo svojim oima. U svakom sluaju, ve godinama nismo vidjeli nita slino,
nita to bi tome bilo slino po vedrini, ljepoti i izrazu sree. S uzbuenjem osjeamo da je to mir,
onakav kakav treba da bude.
Pogledaj samo te cipelice, u njima ne bi marirala ni kilometar kaem ja i namah se sam sebi
uinim smijenim, jer je pred takvom slikom glupo i pomiljati na mariranje.
Koliko li joj je godina? pita Kropp.
Razmiljam i odgovaram: Najvie dvadeset i dvije, Alberte.
Onda bi bila starija od nas. Nema vie od sedamnaest, kaem ti.
Podilaze nas marci.
To bi bilo neto, Alberte, zar ne?
On klima glavom.
Imam i ja kod kue bijele hlae.
Bijele hlae, kaem ali takvu curicu
Pogledamo jedan drugog od glave do pete. Nema bogzna ta da se vidi: na obojici je izblijedjela,
iskrpljena i prljava uniforma. Svako poreenje je beznadno.
Zato najprije sastruemo s dasaka tog mladia u bijelim hlaama, ali oprezno, da ne otetimo
djevojku. Time se ve neto postie.
Onda Kropp predlae: Mogli bismo se jednom oistiti od uiju.
Ne slaem se sasvim s tim, jer se tako stvari upropauju, a poslije dva sata opet dobije ui. Ali
poto se jo jednom zagledamo u sliku, izjavljujem da sam spreman. tavie, dodajem: Moemo ak
da potraimo i istu koulju.
Albert kae, ne znam zato: Bolje bi bilo obojke.
 Da, moda i obojke. Moemo malo da pronjukamo.
Uto se dokotrljaju Leer i Tjaden. Ugledaju plakat i zaas se razgovor okrene na svinjarije. U naem
razredu Leer je prvi imao ljubavnicu i priao nam o tome mnogo uzbudljivih stvari. On se slikom
oduevljava na svoj nain, a Tjaden ga svojski podrava.
Pravo reeno, nama to nije odvratno. Ko ne govori svinjarije nije vojnik. Samo, u ovom trenutku
nismo sasvim raspoloeni za to. Zato se odvojimo i uputimo odjeljenju za dezinsekciju, s osjeanjem da
idemo u kakvu otmjenu pomodnu trgovinu za gospodu.

Kue u kojima smo smjeteni nalaze se kraj kanala. S one strane su bare okruene topolovom umom, a
tamo ima i ena.
Uvee se kupamo. Obalom nailaze tri enske prilike, koraaju lagano i ne skreu pogled, iako smo
mi bez gaica za kupanje.
Leer ih doziva. One se smiju i zastaju da nas gledaju. Na ravom francuskom dobacujemo im
reenice koje nam padaju na um, bilo ta, na brzinu, da ne bi otile. Istina, to nije ba otmjeno, ali otkud
bismo mi znali togod bolje?
Meu njima je jedna vitka crnka. Kad se nasmije, zubi joj zablistaju.
Pokreti su joj hitri i suknja joj se blago povija oko nogu. Iako je voda hladna, mi inimo sve to
moemo i iz sve snage se trudimo da ih zainteresiramo ne bi li ostale. Pokuavamo s dosjetkama i one
odgovaraju, ali ih ne razumijemo, smijemo se i maemo im. Tjaden je pametniji. Otri do kue, donese
tain i digne ga uvis.
To postie veliki uspjeh. One klimaju glavama i znacima nas pozivaju da doemo k njima, ali nama
je to zabranjeno. Zabranjeno je da prelazimo na drugu obalu. Na svim mostovima postavljene su strae.
Bez dozvole se nita ne moe uiniti. Zato pokuavamo da im objasnimo da one dou k nama, ali one vrte
glavama i pokazuju na mostove. Ni njih ne putaju prijeko.
Vraaju se lagano du kanala, ne naputajui obalu. Pratimo ih plivajui. Poslije stotinjak metara
odvajaju se od obale i pokazuju na kuu koja viri sa strane iz drvea i bunja. Leer pita da li tu stanuju.
One se smiju. Da, to je njihova kua.
Dovikujemo im da emo doi kad nas strae ne budu mogle vidjeti.
Nou. Ove noi. One podignu ruke, sastave dlanove, poloe lice na njih i zatvore oi. Razumjele su.
Ona vitka crnka zaigra. Jedna plavua cvrkue: Kruha dobro
ivo potvrujemo da emo im ga donijeti. I jo neke druge lijepe stvari. Govorei to, kolutamo
oima i maemo rukama. Leer se umalo ne udavi objanjavajui kako e donijeti i komad kobasice.
Kad bi bilo potrebno, obeali bismo im i itavo provijantsko slagalite. One odlaze, okrenuvi se jo
nekoliko puta. Uputimo se naoj obali i provjeravamo da li e zaista ui u onu kuu, jer se moe dogoditi
da nas prevare. Potom se vratimo plivajui.
Bez dozvole niko ne smije preko mosta. Zato emo mi prekono jednostavno preplivati na drugu
stranu. Obuzima nas uzbuenje koje nikako ne poputa. Ne moemo se skrasiti na mjestu pa odlazimo u
kantinu. Tamo ba ima piva i nekakvog puna.
Pijemo pun i priamo fantastine doivljaje. Svako vjeruje drugome i nestrpljivo eka da istrese
jo deblju la. Ruke su nam nemirne, puimo cigaretu za cigaretom sve dok Kropp ne kae: Mogli
bismo da im ponesemo i koju cigaretu.
Nato odmah stavljamo cigarete u kape da ih sauvamo.
 Nebo postaje zelenkasto. Nas smo etvorica, a onamo mogu samo trojica, pa se moramo osloboditi
Tjadena. Zato ga astimo punom i rumom sve dok ne pone da se tetura. Kad se sasvim smrai, odlazimo
u na stan i vodimo Tjadena izmeu sebe. Prosto gorimo obuzeti eljom za veselom avanturom. Ona vitka
crnka pripala je meni, tako smo se podijelili, tako smo odluili.
Tjaden se prostre po slamarici i zahre. Zatim se odjednom probudi i pogleda nas tako lukavo da se
ve uplaimo i pomislimo da nas je varao i da je plaanje puna bilo uzaludno. Ali onda se srui i
produi spavanje.
Svaki od nas trojice spremio je po cio tain i sad ga uvija u novine.
Tome dodajemo cigarete i, povrh svega, tri dobre porcije jetrenice, koju smo ba to vee sljedovali.
Pristojan je to poklon.
Zasad sve stavljamo u izme, jer ih moramo ponijeti da ne bismo na drugoj obali nagazili na icu ili
komadie stakla. A kako moramo plivati, ne moemo ponijeti nita od odijela. Uostalom, mrak je, a nije
ni daleko.
Kreemo s izmama u rukama. Brzo bunemo u vodu, okrenemo se na lea i tako plivamo, drei
iznad glave izme i ono to je u njima.
Oprezno iziemo na drugu obalu kanala, vadimo pakete i navlaimo izme. Potom ono to nosimo
uzimamo pod miku, pa se, onako mokri i goli, samo s izmama damo u trk. Odmah nalazimo kuu. Ona se
uzdie usred tamnog grmlja. Leer se spotakne o nekakvu ilu i oguli lakat.
Ne mari nita kae veselo.
Na prozorima su kapci. Obilazimo kuu i pokuavamo da gledamo kroz pukotine. Zatim postajemo
nestrpljivi. Kropp se odjednom malo snebiva: A ako je kod njih neki major?
Onda emo strugnuti, ceri se Leer a broj naeg puka moe da proita ovdje i pljesne se
po turu.
Kapija je otvorena. Nae izme prave prilinu galamu. Jedna vrata se uto otvore i kroz njih dopre
svjetlost. Jedna ena uplaeno cikne.
Izgovorimo: Pst, pst camarade bon ami i dignemo pakete uvis.
Sad se ukau i one druge dvije. Vrata se irom otvore i svjetlost nas obasja. Prepoznaju nas i sve tri
se stanu grohotom smijati naoj odjei.
Savijaju se i gre od smijeha, stojei na vratima. Koliko je gipkosti u njihovim pokretima!
Un moment izuste, pa se povuku u kuu i donesu nam nekakve haljine da se koliko-toliko
odjenemo. Onda moemo da uemo. U sobi svijetli mala lampa. Toplo je i osjea se nekakav prijatan
miris. Odvijamo pakete i predajemo im. Oi im sjaje, vidi se da su gladne.
Potom smo svi pomalo zbunjeni. Leer naini pokret kao da jede. Tada se vraa ivost, one donose
tanjure i noeve, pa legnu na posao. Svaki komad jetrenice, prije nego to ga stave u usta, s divljenjem
diu uvis.
Obasipaju nas bujicom rijei. Ne razumijemo mnogo, ali osjeamo da su to prijateljske rijei.
Moda im izgledamo suvie mladi. Vitka crnka miluje me po kosi i kae mi ono to sve Francuskinje
uvijek govore: La guerre grand malheur pauvres garons
Uhvatim je vrsto za ruku i pritisnem usne na dlan. Njeni prsti obuhvate mi lice. Tik iznad mene su
njene zanosne oi, njena crnpurasta koa, njene rumene usne. Usta izgovaraju rijei koje ne razumijem. Ne
razumijem sasvim ni njene oi: one kazuju vie no to smo oekivali kad smo dolazili ovamo.
Do ove postorije nalaze se sobe. Odlazei, vidim Leera s plavuom kako ju je obuhvatio i glasno joj
govori. On zna te stvari. Ali ja, ja sam izgubljen u neem dalekom, slatkom i silnom, emu se sav
predajem. Moje elje su udna mjeavina udnje i neega to tone. U glavi mi se vrti, ovdje nema niega
na ta bi se moglo osloniti. izme smo ostavili pred vratima, umjesto njih dale su nam papue i sad ve
vie nema nieg to bi mi povratilo sigurnost i drskost vojnika: ni puke, ni opasaa, ni bluze, ni kape.
Preputam se neizvjesnom, neka bude kako mu drago, ipak osjeam malo straha.
Vitka crnka mie obrvama kad razmilja; ali kad govori, one miruju.
Ponekad ono to izgovori ostane upola neobjanjeno, ugui se ili se vine iznad mene: luk, putanja,
kometa. ta sam ja o tome znao? ta znam?
Rijei tog tueg jezika, koji jedva razumijem, uspavljuju me i prenose u neku tiinu u kojoj se tamna,
upola osvijetljena soba rasplinjava, i u kojoj je iva i jasna jedino ta glava nad mnom.
Kako je raznoliko jedno te isto lice koje nam je jo maloprije bilo nepoznato, a koje je sad nagnuto u
njenosti koja ne dolazi iz njega, nego iz noi, iz svemira ili iz krvi, iji zraci kao da se stiu u njemu.
Stvari u sobi dotaknute su i promijenjene time, postale su neobine; ak i prema svojoj bijeloj koi
osjeam neko strahopotovanje kad je obasja svjetlost lampe i pomiluje hladna tamna ruka.
Kako je drugaije od onoga to se dogaa po vojnikim bordelima u koje odlazimo s dozvolom i
pred kojima se eka u dugim redovima. Ne bih htio da mislim na njih, ali oni mi i protiv volje padaju na
pamet i od toga me hvata strah. Moda se ovjek nikad vie ne moe osloboditi takvih sjeanja.
Ali onda osjetim usne te vitke crnke i pritisnem svoje na njih, zatvorim oi, htio bih da zbriem sve:
rat i strahote i niskosti, pa da se probudim kao mlad i srean ovjek. Mislim na sliku one djevojke sa
plakata i za trenutak mi se uini da moj ivot zavisi samo od toga da je zadobijem I utoliko jae se
pripijem u ruke koje me grle, moda e se desiti udo

Poslije se odnekud svi nekako sastajemo. Leer je silno ushien.

Opratamo se srdano i navlaimo izme. Noni zrak rashlauje naa zagrijana tijela. Visoko u tami
topole se uzdiu i ute. Mjesec blista na nebu i u vodi kanala. Ne trimo, idemo dugim koracima jedan
kraj drugog.
Leer kae: Ovo je vrijedilo tain!
Ja ne mogu da se odluim da progovorim, tavie, nisam ni veseo.
U taj mah zaujemo korake, pa se pritajimo iza buna. Koraci se pribliuju, sad su sasvim blizu nas.
Ugledamo golu priliku u izmama, ba kao i mi to smo, pod pazuhom nosi paket i tri. To je Tjaden, u
velikoj urbi. Zaas ga nestaje.
Smijemo se. Ala e sutra psovati!
Neopaeni stiemo do svojih slamarica.

Pozvan sam u etnu kancelariju. Komandir mi predaje objavu za odsustvo i putnu ispravu, poeljevi mi
sretan put. Pogledam koliko mi je odsustvo: sedamnaest dana, etrnaest u mjestu i tri za put. Za put je
malo, te pitam da li bih mogao dobiti pet dana. Bertinck pokae na objavu.
Pogledam i zapazim da se ne vraam odmah na front. Po zavrenom odsustvu treba da se prijavim na
kurs u poljskom logoru.
Ostali mi zavide. Katcz mi daje dobre savjete kako da zabuavam.
Ako bude dovitljiv, ostat e tamo.
Ja bih vie volio da mogu otputovati poslije osam dana, jer toliko jo ostajemo ovdje gdje nam je
dobro.
Naravno, u kantini moram da astim. Svi smo ve pomalo pijani. Ja postajem sjetan. Provest u est
tjedana u pozadini, i to je svakako velika srea, ali kako e biti kad se vratim? Da li u ih jo sve zatei
ovdje? Haie i Kemmerich vie nisu tu, na koga je sad red?
Pijemo, i ja posmatram, jednog za drugim, sve svoje drugove. Albert sjedi pored mene i pui, veseo
je, nas dvojica smo uvijek bili zajedno.
Prekoputa je Katcz, sa svojim oputenim ramenima, irokim palcem i tihim glasom. Zatim Mller sa
isturenim zubima i zvunim smijehom, Tjaden s mijim oima, Leer koji je pustio bradu, pa izgleda kao
da mu je etrdeset godina.
Iznad naih glava lebdi gust dim. ta bi bilo s vojnikom da nije duhana?! Kantina je utoite, pivo
predstavlja neto vie od obinog pia, znak da bez opasnosti moe opruiti udove i istegliti se.
Uostalom, mi se toga ne libimo. Ispruili smo noge i spokojno pljuckamo oko sebe, da je to pravo
uivanje. Koliko sve to ini utisak na onoga koji sutra ide!
Prekono odemo jo jednom s one strane kanala. Skoro me je strah da onoj visokoj crnki kaem da
odlazim i da emo, kad se budem vratio, biti daleko jedno od drugog, da emo tako zauvijek biti
razdvojeni. Ali ona samo klimne glavom i ne primeuje se da je bogzna koliko uzbuena. U prvi mah ne
shvatam to sasvim, ali mi potom postaje jasno. Leer ima pravo: da sam poao na front, ona bi opet rekla
pauvre garon! Ali vojnik na odsustvu, za njega ne mare mnogo, on nije toliko zanimljiv.
Neka ide do avola s onim svojim cvrkutanjem i prianjem! ovjek povjeruje u udo, a na kraju
vidi da se radi samo o obinom tainu.
Sutradan izjutra, poto sam oien od uiju, uputim se eljeznikoj stanici. Albert i Katcz me prate.
Na stanici saznajemo da vlak polazi tek kroz nekoliko sati. Njih dvojica moraju natrag na zanimanje.
Opratamo se.
Svako dobro, Katcz! Svako dobro, Alberte!
Oni odlaze i mahnu mi jo nekoliko puta. Njihovi likovi su sve manji.
Svaki njihov korak, svaki njihov pokret blizak mi je, mogu da ih prepoznam jo iz daljine. Potom ih
nestaje.
Sjedam na ranac i ekam.
Iznenada me obuzima nestrpljenje i luda elja da poem.

Zadravam se na mnogim postajama, stojim pred mnogim kazanima iz kojih se dijeli juha, sjedim na
mnogim drvenim podovima, potom mi predio kroz koji prolazi vlak postaje sumoran, neprijatan i poznat.
Promie, u veernjem sutonu, pored prozora, sa selima na ijim se bijelo okreenim kuama, kao
kakve duboke kape, uzdiu slamni krovovi, sa utim poljima koja se pod kosim zracima blistaju kao
sedef, sa vonjacima, ambarima i starim lipama.
Imena postaja postaju pojmovi od kojih mi srce podrhtava. Vlak klopara i klopara, stojim na prozoru
i vrsto se oslanjam na njegov okvir.
Ta imena granice su moje mladosti.
Ravne livade, polja, salai, jedna zaprega ide ispred neba, putem paralelnim s horizontom. Evo i
brane pred kojom ekaju seljaci, djevojke koje nam mau, djeca koja se igraju pored kolosjeka, putevi
koji vode u polja, ravni i bez artiljerije.
Vee je, i da vlak ne klopara ne bih se mogao uzdrati da ne zaurlam.
 Ravnica se uveliko proirila: u blagom plavetnilu poinje da se pomalja silueta planinskih vijenaca.
Prepoznajem karakteristinu liniju Dolbenberga, onaj njegov izreckani vijenac to se otro prekida tamo
gdje prestaje ivica ume. Iza njega e se pojaviti grad.
Ali sad zlatnocrvena svjetlost prekriva sve, vlak klopara preko jedne krivine, potom jo jedne, a
tamo daleko uzdiu se nestvarni, nejasni i mrani jablanovi, jedan za drugim, u dugom nizu koji se sastoji
iz sjenke, svjetlosti i enje.
Polje se lagano okree zajedno s njima, vlak ih obilazi, razmaci izmeu njih smanjuju se, oni ine
jednu cjelinu, i poslije nekoliko trenutaka vidim samo jedan. Potom drugi zauzimaju mjesto iza prvih i
dugo ostaju sami prema nebu, sve dok ih prve kue ne zaklone.
Nailazimo na jedan most preko ulice. Stojim na prozoru i ne mogu da se odvojim od njega. Drugi
pripremaju svoje stvari za izlazak. Ja tiho izgovaram ime ulice koju presijecamo: Bremerstrasse
Bremerstrasse
Dolje pod nama su biciklisti, kola, ljudi, siva je ta ulica i siv taj most, ali sam ganut kao da je majka
preda mnom.
Zatim se vlak zaustavlja i tu je postaja sa svojom vrevom, svojim dozivanjima i natpisima. Doepam
ranac i bacim ga na lea, uzmem puku i silazim spotiui se niz stepenice vagona.
Na peronu zvjeram oko sebe, ne poznajem nikoga od onih koji se ovdje guraju. Jedna sestra Crvenog
kra nudi mi da popijem neto. Okreem se od nje, suvie se glupo ona osmjehuje na mene, sama sebi
pridaje suvie vanosti: gledajte samo, ja dajem jednom vojniku kavu! Oslovljava me sa drue, samo
mi je jo to nedostajalo!
Ali napolju, pred postajom, pored ulice huji rijeka i izlazi pjenuava ispod mosta na vodeninim
ustavama. Pored nje uzdie se etvrtasta stara kula, pred njom velika arena lipa, a iza svega prostire se
vee.
Koliko smo puta tu sjedili ali kako je sad to daleko! Prolazili smo taj most i udisali hladni i
smrdljivi zadah ustajale vode, naginjali se nad onu njenu mirnu povrinu s ove strane ustave, u kojoj su
zelene vodene biljke i alge visile sa stubova na mostu, a s one strane ustave smo, za vrijeme toplih dana,
s uivanjem posmatrali pjenu koja je prskala i eretali o svojim profesorima.
Prelazim most, gledajui i desno i lijevo. Voda je jo i sad puna algi i jo jednom izbija u svijetlim
lukovima. U staroj kuli stoje pralje, kao nekada, s golim rukama pred bijelim rubljem, a toplina od
glaala izlazi kroz otvorene prozore. Psi se unjaju uzanim ulicama, pred kapijom stoji svijet i posmatra
me kako prolazim kaljav i natovaren.
U ovoj slastiarnici jeli smo sladoled i uili se puenju. U ulici kojom prolazim poznajem svaku
kuu, bakalnicu, drogeriju, pekarnicu. I, najzad, stojim pred surim vratima sa izlizanom kvakom i ruka mi
postaje teka.
Otvorim, svjeina udno struji k meni i oi mi postaju nesigurne.
Stube kripe pod mojim izmama. Gore se zauju vrata, neko pogleda preko ograde. To su se
otvorila kuhinjska vrata. Tamo ba peku utipke od krompira, cijela kua mirie na njih. Da, danas je
subota, a ono treba da je moja sestra to se naginje preko ograde. Za trenutak me obuzima stid i obaram
glavu, potom skinem ljem i pogledam nagore. Da, to je moja starija sestra.
Paul! uzvikuje ona. Paul!
Klimnem glavom. Ranac mi udara o ogradu, puka mi odjednom postaje strahovito teka. Ona otvara
jedna vrata i vie: Mama, mama, doao je Paul! Ne mogu da koraknem dalje. Mama, mama,
doao je Paul!
Naslanjam se na zid i grevito steem ljem i puku. Steem ih iz sve snage, ali sam nesposoban da
dalje koraam. Stube se magle u mojim oima, udarim se kundakom po nozi i grevito steem zube, ali
nisam u stanju da nadjaam tu jednu rije koju je izgovorila moja sestra, nita ne pomae, upinjem se da
se nasmijem i progovorim, ali ne mogu da izustim nijednu rije i tako stojim na stubama, sav nesretan,
nemoan, proet strahovitim grem, i neu, neu, ali suze mi bez prestanka teku niz lice.
Sestra se vraa i pita me: Pa ta ti je?
Tada prikupim svu snagu i oteturam se do predsoblja. Prislonim puku u ugao, ranac stavim uza zid,
a ljem odozgo. Oslobodim se i opasaa, sa svim onim to je na njemu. Onda bijesno kaem: Pa daj mi
ve jednom rupi!
Ona mi ga donosi iz ormana i ja obriem lice. Iznad mene na zidu visi stakleni ormari sa arenim
leptirima koje sam nekad skupljao.
Sad ujem i majin glas. Dolazi iz spavae sobe Zar nije na nogama? pitam sestru.
Bolesna je odgovara ona.
Odlazim k njoj, pruam joj ruku i kaem to mogu mirnije: Evo me, mama.
Ona lei nepomino u polumraku. Pita prestravljeno, i ja osjeam kako me njen pogled ispituje:
Jesi li ranjen?
Ne, dobio sam odsustvo.
Majka je vrlo blijeda, usteem se da upalim svjetlost.
Eto, leim i plaem, kae umjesto da se radujem.
Jesi li bolesna, mama? pitam.
Danas u malo ustati.
Onda se obrati mojoj sestri, koja svaki as odlazi do kuhinje da joj jelo ne bi zagorjelo.
Otvori i teglu s kompotom od jagoda pa se obrati meni: ti to voli, zar ne?
Da, mama, odavno to nisam jeo.
Kao da smo slutile da e doi nasmije se moja sestra. Ba smo spremile tvoje omiljeno
jelo, utipke od krompira, i sad jo sa kompotom od jagoda.
Pa i subota je odgovorim.
Sjedi pored mene kae majka.
Posmatra me. Njene ruke su bijele, slabake i tanke prema mojim.
Progovorimo tek po koju rije i ja sam joj zahvalan to me nita ne pita. A ta bih joj i mogao rei?
Na kraju, ne mogu da se alim, poto sam tu, iv i zdrav, i sjedim pored nje. A u kuhinji je sestra, sprema
veeru i pjeva.
Mili moj deko prozbori majka tiho.
Mi nikad nismo bili pretjerano njeni u porodici. To nije obiaj kod siromanog svijeta, koji mora
mnogo da radi i koji ima mnogo briga. On ak tako neto ne moe ni da shvati, on ne voli da suvie
uvjerava u neto to je ve poznato. Kad meni majka kae mili moj deko, to je isto toliko kao kad koja
druga kae ne znam ta. Ja znam da je ona tegla kompota od jagoda ve mjesecima jedina u kui i da ju je
majka sauvala za mene, kao i biskvite koje mi prua i koji su ve ustajali. Sigurno ih je dobila nekom
zgodnom prilikom i odmah sauvala za mene.
Sjedim na njenoj postelji i vidim kroz prozor kako se kestenovi u vrtu one gostionice preko puta
iskre tamnim i zlatnim sjajem. Diem polako i ponavljam u sebi: Kod kue si, kod kue si Ali me
nekakva nelagodnost ne naputa, jo ne mogu da se snaem u svemu tome. Tu mi je majka, tu je sestra, tu
ormari s leptirima, tu glasovir od mahagonija, ali ja jo nisam sasvim tu. Neki veo, nekakav razmak je
izmeu mene i toga.
 Zato odem i donesem ranac do postelje, pa izvadim ono to sam donio: grudu holandskog sira, koju
mi je nabavio Katcz, dva taina, tri etvrti funte butera, dvije kutije jetrenice, funtu masti i vreicu rie.
Ovo vam sigurno treba
One potvruju.
Ovdje je gadno s time? pitam.
Da, nema ba mnogo. A vi tamo, imate li dovoljno?
Nasmijem se i pokaem ono to sam donio.
Ne uvijek dovoljno, ali se nekako moe podnijeti.
Erna odnese te namirnice. Uto me majka najednom prihvati za ruku i oklijevajui upita: Je l ti
bilo mnogo teko tamo, Paul?
ta da ti odgovorim na to, majko? Ti to nee razumjeti niti ikad moe shvatiti. A i ne treba nikad
da shvati.
Vrtim glavom i odgovaram.
Ne, mama, ne ba toliko. Ima nas vie zajedno, pa nije toliko teko.
Da, ali tu skoro bio je Heinrich Bredemeyer, pa je priao kako je sad prosto strano s tim gasom i
svim ostalim.
Da, to kae moja majka. Kae: s tim gasom i svim ostalim. Ona ne zna ta izgovara, ona samo
strahuje zbog mene. Da li treba da joj ispriam kako smo jednom naili na tri neprijateljska rova u kojima
su ljudi ostali ukoeni u poloaju u kome su se zatekli, kao da ih je grom poubijao? Na grudobranima, u
zemunicama, gde se ko naao, stajali su i leali ljudi modra lica, mrtvi.
Eh, mama, ta se sve ne pria odgovorim. Bredemeyer pria to tek onako. Pa vidi, ja sam
i itav i ugojen.
Mir mi se vraa zahvaljujui toj strepnji moje majke. Sad mogu da se kreem i koraam, da govorim
i odgovaram, ne strahujui da u iznenada morati da se naslonim na zid, jer e se itav svijet umekati
kao guma, a moje ile postati krte kao stjenjak.
Majka hoe da ustane i ja za to vrijeme odlazim do sestre u kuhinju.
ta je mami? pitam.
Ona slijee ramenima.
Lei ve nekoliko mjeseci, ali nije dala da ti piemo o tome.
Nekoliko lijenika su je pregledali. Jedan kae da je rak.

Odlazim u mjesnu komandu da se prijavim. Polako koraam ulicama.

Tu i tamo me poneko oslovi. Ne zadravam se dugo, jer ne elim da mnogo govorim. Vraajui se iz
kasarne zaujem kako mi neko dovikuje.
Okrenem se, onako zamiljen, i naem se pred jednim majorom. Izbrecne se na mene: Vi ne
umijete da pozdravljate?
Izvinite, gospodine majore, kaem zbunjeno nisam vas vidio.
On se dere jo jae: Ne umijete ni da se izraavate kako treba!
Doe mi da ga oamarim, ali se savlaujem, jer e mi inae propasti odsustvo. Sastavljam pete i
kaem: Nisam vidio gospodina majora.
Onda izvolite pripaziti kae osorno. Kako se zovete?
 Raportiram. Njegovo crveno, debelo lice je jo bijesno: Jedinica?
Odgovaram propisno. Njemu jo nije dosta: Gdje se nalazite?
Ve mi prekipi i odbrusim: Izmeu Langemarka i Bixschootea!
Kako?! pita on malo zauen.
Objasnim mu da sam prije jednog sata stigao na odsustvo i pomislim da e se bar sad smiriti. Ali se
varam.
On jo vie podivlja: To biste vi htjeli da ovdje zavodite frontovske obiaje, a? Nita od toga!
Ovdje vlada red, hvala bogu.
Komandira: Dvadeset koraka nazad, mar, mar!
Obuzeo me je potmuli bijes, ali ne mogu nita protiv njega, jer e me smjesta zatvoriti, samo ako
hoe. Brzo se povuem natrag, pa poem naprijed i na est metara od njega trgnem se i ukrutim u stav
propisanog pozdrava koji popustim tek poto odmaknem sljedeih est metara.
Zove me ponovo i, ovog puta s neto blagonaklonosti, kae da e jo jednom pravila popustiti pred
milosrem. Zahvaljujem mu odsjeno i propisno.
Odstupite! komandira.
Okrenem se nalijevo krug i odem.
To mi pokvari vee. Pourim kui, uniformu bacim u oak, to sam ve ionako htio. Potom izvadim
iz ormara civilno odijelo i obuem ga.
Sasvim mi je neobino. Odijelo mi je prilino kratko i tijesno, u vojsci sam se raskrupnjao. Ovratnik
i kravata zadaju mi muke. Najzad mi sestra vezuje vor. Kako je lako ovo odijelo! ovjek ima utisak da
je samo u koulji i gaama.
Posmatram se u zrcalu. Kako je neobina ta slika! Suncem opaljen, prilino izrastao mladi,
dorastao taman za krizmanje, gleda u mene zabezeknuto.
Majka je zadovoljna to sam obukao civilno odijelo, tako sam joj blii.
Ali otac bi vie volio da sam ostao u uniformi, mogao bi me tako pokazivati svojim prijateljima.
Ali ja to odbijam.

Lijepo je negdje mirno sjediti, na primjer, u vrtu gostionice prekoputa, pod kestenovima, kraj kuglane.
Lie pada po stolu i na zemlju, tek po koje, prvo. Preda mnom je aa piva, u vojsci sam nauio da
pijem. aa je dopola ispijena, imam dakle jo nekoliko dobrih hladnih gutljaja, a onda mogu da poruim
i drugu i treu, ako hou. Nema poziva u stroj, nema bombardiranja, krmareva djeca se kuglaju i pas mi
je poloio njuku na koljena. Nebo je plavo, kroz kestenovo lie vidi se zvonik Crkve svete Margarete.
Dobro je to i svia mi se. Ali ne mogu da iziem na kraj s ljudima.
Jedina osoba koja me ne ispituje to je moja majka. S ocem je ve neto drugo. Htio bi da mu priam
ta se dogaa na frontu i njegove mi elje izgledaju dirljive i glupe, jo nisam naao pravi stav prema
njemu.
Najvie voli da uje neto novo. Primjeujem da on ne zna da tako neto ne bi smjelo da se pria, a
volio bih da mu uinim po volji. Ali mi je teko da sve te stvari izrazim rijeima, strah me da e onda
ogromno porasti i da se vie nee moi savladati. Kud bismo dospjeli kad bi nam sve to se zbiva na
frontu bilo jasno.
Tako se ograniavam samo na to da mu ispriam nekoliko zanimljivih dogaaja, ali me on pita da li
sam uestvovao u nekom juriu. Kaem da nisam, pa ustanem i iziem.
Ali ni to ne vrijedi mnogo. Na ulici se nekolika puta trzam od kripe tramvaja, koja me podsjea na
fijuk granate, a onda me neko potapa po ramenu. Moj profesor njemakog jezika postavlja mi uobiajena
pitanja: Pa, kako je tamo? Strano, strano, je li? Da, da, uasno je, ali mi moramo izdrati. A uo sam
da tamo imate dobru hranu. Paul, dobro izgledate, krepki ste. Naravno, ovdje je mnogo gore, to se samo
po sebi razumije, najbolje treba da je naim vojnicima.
Odvlai me u kavanu, do stola za kojim redovno sjedi sa svojim prijateljima. Primljen sam
velianstveno, nekakav direktor mi prui ruku i kae: Tako, vi dolazite s fronta? Kakav je moral tamo?
Odlian, odlian, zar ne?
Izjavljujem da bi svi najradije kui. On se grohotom smije: To vam vjerujem! Ali najprije morate
izlemati Francuze. Puite li? Izvolite, zapalite jednu. Kelner, donesite i naem mladom ratniku jedno pivo.
Ponuenu cigaru sam, na alost, uzeo i zato moram da ostanem. Svi se prosto tope od ljubaznosti i
protiv toga se ne moe nita. Ali ja sam ljut i puim to bre mogu. Da neto ipak uradim, popijem
naiskap au piva.
Odmah mi poruuju drugu. Ljudi znaju ta duguju jednom vojniku.
Prepiru se oko toga ta sve treba da anektiramo. Direktor s gvozdenim lancem na satu hoe najvie:
itavu Belgiju, podruje uglja u Francuskoj i dobre dijelove Rusije. Navodi tane razloge zbog kojih sve
to moramo imati i ne da se pokolebati, sve dok ostali ne popuste. Potom pone da objanjava gdje bi
trebalo izvriti proboj na Francuskom frontu i, razlaui to, obrati se meni: No, pourite malo s tom
vaom vjeitom rovovskom borbom. Izbacite momke napolje, pa emo imati mir.
Odgovorim da, po naem miljenju, prodor nije moguan. Oni s one strane imaju suvie rezervi.
Osim toga, rat je ipak drugaiji nego to se to obino zamilja. On me s izrazom nadmonosti pobija i
dokazuje kako ja to nita ne razumijem.
Tako je u odnosu na pojedinosti, kae ali sve ipak zavisi od cjeline. A o tome vi niste u
stanju da pravo sudite. Vi vidite samo svoj mali odsjek i zato nemate opi pregled. Vi vrite svoju
dunost, izlaete opasnosti svoj ivot, to je za svaku pohvalu, svi bi trebalo da dobijete eljezne krstove,
ali neprijateljski front treba najprije probiti u Flandriji, a onda ga obuhvatiti odozgo.
Dae i gladi bradu: Mora se muki poduhvatiti, odozgo do dolje. A onda na Pariz!
Htio bih da znam kako on to zamilja, pa sruim u sebe i tree pivo.
On odmah poruuje sljedee. Ali ja prekidam. On mi stavlja jo nekoliko cigara u dep i otputa me
s prijateljskim tapanjem po ramenu: Svako dobro! Nadam se da emo uskoro i o vama uti togod
velianstveno.

Drugaije sam ja zamiljao odsustvo. Prije godinu dana nije bilo tako.
Znam da sam se i ja otad izmijenio. Izmeu dananjice i toga lei jaz.
Onda jo nisam poznavao rat, nalazili smo se na mirnim odsjecima. Danas zapaam da sam,
nesvjestan toga, postao utueniji. Ne mogu vie da se snaem ovdje, ovo je za mene tu svijet. Jedni
postavljaju pitanja, drugi ne, a vidi se kako se tim ponose; tavie, esto kau s izrazom razumijevanja da
se o tome ne moe govoriti. Pomalo se prave vani.
Najvie volim da budem sam, onda me niko ne uznemirava. Jer svi se vraaju na jedno te isto: kako
je ravo i kako je dobro, jedan nalazi da je to tako, drugi da je onako, svi se uvijek zanimaju onim to
zadire u kakav njihov lini interes. Svakako da sam i ja ranije bio takav, ali sad je sve to sasvim daleko
od mene.
Suvie govore. Imaju briga, ciljeva, elja koje ja ne mogu da shvatim tako kao oni. Ponekad sjedim s
nekim u gostionikom vrtu i pokuavam da mu objasnim kako se sve, uglavnom, sastoji u tome da ovjek,
eto, moe da sjedi tako mirno. Oni to, naravno, shvataju, priznaju, slau se sa mnom, ali samo rijeima,
samo rijeima, to je ono!, oni nalaze da je to tako, ali osjeaju samo napola, ona druga njihova polovina
zauzeta je neim drugim, oni su podijeljeni, niko ne osjea to cijelim svojim biem. Pa ak ni ja sam ne
mogu jasno da izrazim ono to mislim.
Kad ih tako vidim u tim njihovim sobama, u njihovim kancelarijama, na njihovim poslovima, to me
onda silno privlai, htio bih da sam tu, s njima, da zaboravim na rat, ali me u isti mah sve to i odbija,
suvie je tijesno. Kako to moe da ispuni ivot? Trebalo bi razbiti okvire. Kako sve to moe biti tako kad
tamo sad iznad rupaga lete komadi granata, a rakete uzlijeu u nebo, ranjenike nose u pozadinu na
atorskim krilima i drugovi lee po rovovima! Drugi su ljudi ovdje, ljudi koje ja ne razumijem dobro,
kojima u isti mah i zavidim i prezirem ih. Moram da mislim na Katcza i Alberta, na Mllera i Tjadena.
ta li rade sad? Moda sjede u kantini ili plivaju, uskoro e morati ponovo naprijed.

U mojoj sobi je iza stola jedan otoman presvuen mrkom koom.

Sjedam na njega.
Po zidovima su avliima privrene mnogobrojne slike koje sam nekad isjecao iz ilustriranih
asopisa, pored dopisnica sa slikom i crteom koji su mi se sviali. U uglu je mala gvozdena pe. Na
suprotnom zidu ormari sa mojim knjigama.
U ovoj sobi ivio sam prije no to sam postao vojnik. Knjige sam kupovao postepeno, novcem
zaraenim davanjem satova. Mnoge su antikvarne, na primjer, svi klasici. Jedna knjiga stajala je marku i
dvadeset pfeniga, u tvrdom plavom platnenom povezu. Kupovao sam kompletna izdanja, jer sam bio
temeljit i nisam vjerovao izdavaima odabranih stranica da su izabrali ono to je najbolje. Zato sam
uvijek kupovao samo cjelokupna djela. itao sam ih s najveom predanou, ali mi se veina nije
svidjela. Vie su mi leale one druge, savremene, koje su, meutim, bile mnogo skuplje. Neke od tih
stekao sam na ne ba poten nain: uzeo sam ih u zajam i nisam ih vie vratio, jer se nisam mogao rastati
od njih.
Jedna polica puna je kolskih udbenika. Oni su ravo ouvani i veoma oteeni od mnogog itanja.
Neke stranice su iupane, zna se ve zato. A ispod njih ima svezaka, papira, pisama, crtea i
raznoraznih pokuaja.
Pokuavam da se prenesem u ono vrijeme. Ono je jo u toj sobi, osjeam to odmah, zidovi su ga
ouvali. Poloim ruke na naslon otomana, namjestim se zgodno i podignem noge. Tako sjedim udobno u
uglu u naruju otomana. Prozori je otvoren, on prikazuje dobro poznatu sliku ulice, s crkvenim tornjem
koji stri s njegovog kraja. Na stolu je nekoliko cvjetova. Dralo, olovke, koljka koja slui kao pritiska,
mastionica, ovdje se nita nije izmijenilo.
Takva e biti i ako budem imao sree i vratim se iz rata zauvijek. Isto u ovako sjedeti, posmatrati
svoju sobu i ekati.
Uzbuen sam, mada to ne bih htio, jer nije dobro. Htio bih da kao nekada kad sam uzimao knjige u
ruku, osjeam onu tananu privlanost, onu silnu i neobjanjivu privrenost. Hteo bih da me ponovo
zahvati i ponese onaj vjetar ludih elja, koji se dizao iz arenih hrbata knjiga, da rastopi teku olovnu
plou koja je negdje u meni, i da u mom biu probudi ono nestrpljenje za budunost, onu krilatu radost
koju donosi svijet misli: on treba da mi vrati izgubljeni ar moje mladosti.
 Sjedim i oekujem.
Onda mi pada na um da treba otii Kemmerichovoj majci. Morao bih da posjetim i Mittelstaedta, on
je sigurno u kasarni. Pogledam kroz prozor: iza suncem obasjane slike nae ulice pomalja se blago i
nejasno niz breuljaka, a onda se sve to pretvori u jedan svijetli jesenji dan u kome sam s Katczem i
Albertom sjedio pored vatre, jedui krompire peene u pepelu.
Ali neu da mislim na to, odgurnem te uspomene.
Hou da soba progovori, da me poduhvati, ponese. Hou da se osjeam bliskim njoj, hou da sluam
njen glas, kako bih ga u dui ponio kad se budem vratio na front. Rat e potonuti, ieznuti kad doe
trenutak povratka u zaviaj, proi e, nee nas rastoiti, on na nas ima samo spoljanjeg utjecaja!
Hrbati knjiga stoje jedan do drugog. Poznajem ih jo i sjeam se kako sam ih redao. Preklinjem ih
oima: Govori mi, primi me, prihvati me, ti nekadanji ivote, ti, bezbrini, lijepi, primi me
ponovo
ekam.
Slike prolaze, kratkotrajne su, one su samo sjenke i uspomene.
Nita i nita.
Nemir raste u meni.
A onda se odjednom probudi u meni strahovito osjeanje da sam ovdje tuin. Ne nalazim ovdje vie
svoje mjesto, izbaen sam. I ma koliko da molim i ma koliko da se napreem, nita se ne pomjera,
neosjetljiv i tuan kao suanj sjedim ovdje, a prolost mi okree lea. A u isti mah strahujem od toga da
suvie oivim prolost, jer ne znam ta moe da nastupi poslije toga. Ja sam vojnik i vojniki se moram
drati.
Ustajem umoran i gledam kroz prozor. Potom dohvatim jednu knjigu i prelistavam je ne bih li naao
to da proitam. Ali je ostavljam i uzimam drugu. U njoj ima podvuenih mjesta. Traim, prelistavam,
uzimam nove knjige. Ve je itava hrpa preda mnom. Pod ruku mi dolaze i druge, sve bre, listovi,
sveske, pisma.
Nijemo stojim pred tim. Kao pred sudom.
Obeshrabreno.
Rijei, rijei, rijei, ne dopiru one do mene.
Polako stavljam knjigu natrag na policu.
Svreno je.
Tiho izlazim iz sobe.

Ali jo ne poputam. Istina, u svoju sobu vie ne ulazim, ali se tjeim time da nekoliko dana jo ne moraju
znaiti kraj. Imat u kasnije godinama vremena za to. Sad odlazim Mittelstaedtu u kasarnu i obojica
sjedimo u njegovoj sobi, u atmosferi koju ne volim, ali na koju sam navikao.
Mittelstaedt mi ispria jednu novost koja me zaas elektrizira. Kae da je Kantorek pozvat pod
zastavu kao obveznik posljednje odbrane.
Zamisli, kae mi iznosei nekoliko dobrih cigara izlazim ja iz bolnice i ba natrapam na
njega. On mi prua apu i zakrekee: Gle, Mittelstaedt, kako je? Ja ga strogo pogledam i odgovorim:
Redove Kantorek, sluba je sluba, a rakija rakija, to vi treba najbolje da znate. Stanite mirno kad
govorite s pretpostavljenim! Trebalo je da vidi njegovo lice! Nekakva mjeavina kiselog krastavca i
neeksplodirane granate. Jo jednom nesigurno pokuava da mi naturi svoje prijateljstvo, ali mu ja
podviknem jo stroe. Onda on zaigra svojim najjaim adutom i pita me u povjerenju: Hoete li da se
zauzmem da poloite ispit sa skraenim rokom? Htio je da me podsjeti, razumije? Ja se razbjesnim pa
podsjetim i ja njega: Redove Kantorek, prije dvije godine odveli ste nas svojim litanijama u okrunu
komandu. S nama i Joseph Behma, koji nije htio da ide. On je poginuo tri mjeseca prije no to bi ga
inae pozvali. Da nije bilo vas, on bi jo toliko ekao. A sad: odstupite! Jo emo se vidjeti. Naravno,
bilo mi je lako da me dodijele eti u kojoj je on. I prvo to sam uinio bilo je da ga odvedem u magacin i
postaram se da dobije zgodnu opremu. Sad e ga vidjeti.
Iziemo u krug. eta je postrojena. Mittelstaedt komandira na mjestu voljno i vri pregled.
Ugledam Kantoreka i moram da se ugrizem za usne da ne bih prsnuo u smijeh. Na njemu je nekakav
plav, izblijedjeli koporan. Na leima i rukavima velike tamne zakrpe. Koporan je, bez sumnje, pripadao
nekom dinu. Utoliko su krae crne, otrcane hlae koje mu seu do polovine nogu. Cokule su mu ogromne,
nekakve kao gvoe tvrde cokuletine sa zavrnutim vrhovima. Uza sve to kapa mu je sasvim mala, nekakva
prljava bijedna krpetina. Opi utisak je vie nego jadan.
Mittelstaedt zastaje pred njim.
Redove Kantorek, zar se tako late dugmad? Izgleda da vi to nikad neete nauiti. Nedovoljno,
Kantorek, nedovoljno!
Mittelstaedt nastavlja sa zamjerkama: Pogledajte Boettchera, on vam moe sluiti za uzor, od
njega treba da se uite.
Prosto ne vjerujem oima. Pa i Boettcher je ovdje. Boettcher, na gimnazijski sluitelj. I on moe da
slui za uzor! Kantorek me prostrijeli pogledom, prosto bi me progutao. Ali mu se ja bezazleno cerim u
lice, kao da ga uope ne poznajem.
Kako glupo izgleda s tom krpetinom na glavi i u toj uniformi! I tako neto nam je nekad ulivalo grdan
strah kad je sjedilo za katedrom kao na prijestolu i upiralo u nas olovku zbog nepravilnih francuskih
glagola, koje kasnije u Francuskoj nizato nismo mogli da upotrijebimo. Tek je dvije godine od toga, a
sad ovdje stoji redov Kantorek, munjevito lien svog oreola, s iskrivljenim koljenima i rukama kao drke
na loncu, s ravo ulatenom dugmadi i smijenim dranjem, karikatura od vojnika. Ne mogu nikako da
dovedem u sklad ovu sliku s profesorom koji, pun prijetnji, sjedi za katedrom i zaista bih volio da znam
ta u uiniti ako se taj bijednik jo jednom usudi da mene, staroga vojnika, upita: Bumer, kaite mi
imperfekt od aller!
Mittelstaedt sad komandira da se eta vjeba u razvijanju u strijelce.
Kantoreka blagonaklono odreuje za desetara.
Za to, naravno, postoji naroiti razlog. Prilikom razvijanja u strijelce desetar mora da bude na
dvadeset koraka ispred desetine; potom se komandira nalijevo krug!, stroj se samo okrene, ali desetar,
koji je sad dvadeset koraka iza njega, mora da potri naprijed da bi opet bio dvadeset koraka ispred
desetine. To je ukupno etrdeset koraka trkom-trk. Ali tek to stigne na svoje mjesto, pada opet
komanda nalijevo krug! i on ponovo mora da otperja etrdeset koraka na drugu stranu. Tako desetina
spokojno izvodi okrete i prelazi po nekoliko koraka, dok desetar leti tamo-amo kao alka na zavjesi. A sve
je to samo jedan od oprobanih Himmelstossovih recepata.
Kantorek ne moe da trai od Mittelstaedta nita drugo, jer je ovaj jednom zbog njega ponavljao
razred, i Mittelstaedt bi bio budala kad ne bi iskoristio tu zgodnu priliku prije no to se vrati na front.
Moda je ovjeku lake da umre kad mu se u vojsci prui jedna takva prilika.
Meutim, Kantorek jurca tamo-amo kao usplahireni divlji vepar.
Malo poslije Mittelstaedt prekida to i zapoinje veoma vane vjebe u puzanju. Oslanjajui se na
koljena i laktove, Kantorek kroz pijesak tiho pomie pored nas svoju velelepnu figuru. Zadihao se i
njegovo duhanje je prava muzika.
 Mittelstaedt bodri redova Kantoreka rijeima profesora Kantoreka.
Redove Kantorek, naa je srea to ivimo u velikom vremenu i zato moramo prikupiti sve snage
da ponekad savladamo i ono to je gorko.
Kantorek ispljuje komadi drveta koje mu je zapalo za zube i znoji se.
Mittelstaedt se saginje i kae mu kao da ga zaklinje: Zbog sitnice nikad ne treba smetati s uma
krupne stvari, redove Kantorek!
udi me kako Kantorek ne pukne od muke, naroito u ovom trenutku, na satu gimnastike, na kome ga
Mittelstaedt savreno imitira, hvatajui ga za nogavicu pri podizanju na vratilo, kako bi bradu mogao da
prebaci preko preage, izbacujui istovremeno mudre izreke. Tano tako nekada je Kantorek postupao s
njim.
Potom se vri dalji raspored slube.
Kantorek i Boettcher, donesite kruh! Uzmite kolica.
Poslije nekoliko minuta njih dvojica polaze s runim kolicima.
Kantorek je sagnuo glavu, bijesan je. Sluitelj je gord to ima tako laku slubu.
Pekarnica je na drugom kraju grada. Njih dvojica moraju, dakle, dvaput da preu kroz cio grad.
To rade ve nekoliko dana kesi se Mittelstaedt. Ima ljudi koji ekaju da ih vide kad
prolaze.
Sjajno! kaem. Ali, zar se nije alio?
Pokuao je. Komandir se iskidao od smijeha kad je uo cijelu priu.
On ne trpi uitelje. Osim toga, udvaram se njegovoj kerki.
Oborit e te na ispitu.
Briga me kae Mittelstaedt spokojno. Uostalom, njegova alba nije nita vrijedila, jer
mogu da dokaem da, uglavnom, ima laku slubu.
Ne bi li ga jednom malo bolje pritegnuo?
Suvie je jadan za to odgovori Mittelstaedt uzvieno i velikoduno.

ta je odsustvo? Jedna promjena poslije koje sve postaje tee. Ve sad treba misliti na polazak. Majka me
gleda utei. Znam da broji dane.
Svakog jutra sve je alosnija. Jo jedan dan manje. Moj ranac sklonila je nekuda da je ne bi
podsjeao na ono najgore.
U razmiljanju sati brzo prolaze. Savlaujem se i poem sa sestrom.
Ona ide na klanicu da donese koju funtu kostiju. To je velika dobit i ljudi staju u red jo zorom.
Mnogi se tu i onesvijeste.
Nemamo sree: ekali smo tri sata, a onda se red rasturi jer nema vie kostiju.
Dobro je to ja imam osigurano sljedovanje. Donosim ga majci i tako svi imamo malo jau hranu.
Dani postaju sve tei, a pogled moje majke sve tuniji. Jo etiri dana.
Moram do Kemmerichove majke.

Ne moe se to opisati. Ta ena koja drhti, gui se u suzama, drmusa me i vie: Zato ivi ti kad je on
mrtav?! koja me obasipa suzama i vapi: Zato uope postoje djeca kao to ste vi?! koja pada na
stolicu i jeca: Jesi li ga vidio? Jesi li ga jo koji put vidio? Kako je umro?
Kaem joj da je pogoen u srce i da je odmah izdahnuo. Ona me pogleda sumnjiavo: Lae! Ja
znam da to nije istina! Osjeala sam kako je teko umirao! ula sam njegov glas, osjeala sam njegov
strah! Reci mi istinu, hou da znam! Treba da znam!
Ne! kaem. Bio sam pored njega. Ostao je na mjestu mrtav.
Tiho me preklinje: Reci! Mora mi rei! Znam da hoe da me tjei, ali zar ne vidi da me mui
vie no kad bi rekao istinu? Ne mogu da podnesem ovu neizvjesnost. Reci mi kako je bilo, pa ma koliko
da je strano. To je bolje od onoga ta sve moram da mislim.
Nikada joj neu rei kako je bilo, makar me sjekli na komade. alim je, ali nalazim da je pomalo
glupa. Trebalo bi da se zadovolji onim to joj kaem, jer je Kemmerich u svakom sluaju mrtav, kazao joj
ja istinu ili ne. Kad je ovjek vidio toliko mrtvaca, ne moe sasvim da shvati bol za jednim jedinim. Zato
joj kaem pomalo nestrpljivo: Ostao je na mjestu mrtav! Nije nita osjetio. Lice mu je bilo sasvim
mirno.
Ona uuti. Onda me tiho upita: Moe li se zakleti?
Mogu.
Na sve to ti je najsvetije?
Gospode, ta li je meni sveto? Brzo se to kod nas mijenja.
Da, ostao je na mjestu mrtav.
Tako se ti ne vratio ako nije istina?
Ne vratio se ako nije ostao na mjestu mrtav!
Pristao bih na bilo ta, ali ona kao da mi ne vjeruje. Dugo uzdie i plae. Tjera me da ispriam kako
je bilo i ja izmiljam priu u koju gotovo i sam povjerujem.
Na polasku, ona me poljubi i poklanja mi Kemerihovu sliku. U regrutskoj uniformi, naslonjen na
nekakav okrugli stoi, ije su noge od brezovine s korom. U pozadini je uma, a na stolu aa piva.

Posljednje vee kod kue. Svi ute. Leem rano, zgrabim jastuk, pritisnem ga uza se i zarijem glavu u
njega. Ko zna da li u ikad vie leati u postelji s perjanim jastucima?
Ve je kasno kad majka doe u moju sobu. Mislila je da spavam i ja se zaista priinim tako. I suvie
je teko biti budan i govoriti s njom.
Sjedi tu skoro do zore, iako ponekad ima bolove da se sva previja.
Najzad vie ne mogu da izdrim: Idi, spavaj mama, ovdje moe da nazebe.
Ona odgovori: Imat u kad da spavam.
Pridignem se.
Ja neu odmah na front, mama. Prvo idem u logor na etiri sedmice. Odatle u moda doi ovamo
jedne nedjelje.
uti. Onda tiho zapita: Plai li se, sine?
Ne, mama.
Htjela sam jo neto da ti kaem: uvaj se ena u Francuskoj. Pokvarene su.
Ah, majko, majko. Za tebe sam ja jo dijete, ali zato ne mogu da poloim glavu u tvoje krilo i da
plaem? Zato vjeito moram da budem jai i pribraniji, htio bih jednom da plaem i da budem tjeen,
ja u stvari i jesam dijete, u ormaru jo vise moje kratke hlae, tako je malo vremena prolo otada, ali
zato je prolo?
Kaem to mogu mirnije: Tamo gdje smo mi nema ena, mama.
Budi oprezan na frontu, Paul.
Ah, majko, majko! Zato ne mogu da te zagrlim, pa zajedno da umremo! Kakvi smo mi bijedni psi!
Da, mama, bit u oprezan.
Svakog dana u se moliti za tebe, Paul.
Ah, majko! Zato ne moemo da ustanemo i odemo natrag kroz sve ove godine, dok nas bijeda ne
ostavi, natrag ka tebi i meni, ka nama samima, majko?
Moda bi mogao dobiti neko mjesto gdje nije tako opasno?
Da, mama, moda u raditi u kuhinji, to je lako mogue.
Primi se toga ma ta drugi priali.
Ne brinem ja za to, mama.
Uzdahne. Lice joj je bijeli odsjaj u mraku.
Sad mora otii da legne, mama.
Ne odgovara. Ustajem i prebacim joj pokriva preko lea. Naslanja se na moju ruku, bolovi su je
obuzeli. Odvedem je u njenu sobu. Ostanem jo nekoliko trenutaka kraj nje.
Mora ozdraviti, mama, dok se vratim.
Da, da, dijete moje.
Ne aljite mi nita, mama. Mi tamo imamo dovoljno za jelo. Vama je ovdje potrebnije.
Kako jadno izgleda kad tako lei u krevetu, ona koja me voli vie od svega na svijetu. Kad poem,
ona brzo kae: Nabavila sam ti jo dva para gaa. Od dobre vune. Bit e ti toplo. Ne zaboravi da ih
spakuje.
Ah, majko, ja znam koliko su te truda, trkaranja i prosjaenja stale te gae. Ah, majko, majko,
kako se uope moe shvatiti to da ja moram otii od tebe, jer ko osim tebe polae pravo na mene? Jo
sam tu, pored tebe, i ti lei ovdje, imamo toliko da kaemo jedno drugom, ali nikad neemo stii.
Laku no, mama.
Laku no, dijete moje.
Soba je mrana. Disanje moje majke je as slabije as jae. Sat kuca. Napolju se uje vjetar.
Kestenovi ute.
U predsoblju se spotiem na svoj ranac, koji tu lei spreman, jer u zoru moram da otputujem.
Grizem jastuk, grevito steem rukama gvozdene preage na krevetu.
Nisam smio, nikako nisam smio da doem na odsustvo. Na frontu sam bio ravnoduan i esto bez
ikakve nade, ali sad vie nikad neu moi da budem takav. Bio sam vojnik, a sad je ostao sam jad, jad
zbog mene, zbog moje majke, zbog svega tog neutjenog i beskrajnog.
Nisam smio, nikako nisam smio da doem na odsustvo.
 VIII
Jo se sjeam logorskih baraka. Tu je Himmelstoss odgajao Tjadena.
Ali ja sad ovdje nikog ne poznajem, sve se izmijenilo, kao i obino. Samo nekoliko ljudi vidio sam
ranije.
Slubu obavljam mehaniki. Skoro svako vee provodim u vojnikoj kantini, tu ima asopisa, ali ih
ja ne itam. Postoji jedan glasovir na kome rado sviram. Posluuju dvije djevojke, od kojih je jedna
mlada.
Logor je opasan visokom ianom ogradom. Kad se kasnije vraamo iz kantine, moramo imati
dozvole. Naravno, ko je u dobrim odnosima sa straom, moe da se provue i bez nje.
Naa eta svakog dana vjeba na poljani izmeu smrekovog bunja i brezove ume. To se moe
podnijeti, samo nek ne trae vie. Trimo, bacamo se na zemlju, a dah nam tu i tamo povija travke i
cvijee na rudini. Kad se gleda tako izbliza, svjetlucavi pijesak postaje ist kao u kakvoj laboratoriji,
sastavljen od mnotva siunih zrnaca. ovjeka obuzima elja da duboko zarije ruku u njega.
Ali najljepe su ume sa svojim ivicama od breza. One neprekidno mijenjaju boju. Stabla se na
mahove bjelasaju. Intenzivno bljesnu, dok izmeu njih, prozrano i kao svila, zatreperi pastelno zelenilo
njihova lia, as se sve pretvori u opalno, srebrnasto plavetnilo koje klizne sa ivica i prekrije zelenilo,
da se odmah zatim mjestimino skoro zamrai kad preko sunca naie oblak, a onda ta kratka sjenka
avetinjski promie izmeu blijedih stabala i prostire se preko livade ka horizontu, dok se breze ve
ponovo uzdiu u nebo kao kakve sveane zastave, s bijelim kopljima i rumenozlatnim liem.
Puno puta utonem u svu tu igru tanane svjetlosti i prozranih sjenki, toliko da gotovo ne ujem
komandu. Kad je sam, ovjek se sav predaje posmatranju prirode i ljubavi prema njoj. A ja ovdje nemam
mnogo poznanstava. Uostalom, i ne elim ih vie no to je potrebno. Mi se ovdje poznajemo tek toliko da
uvee askamo i igramo ajnca ili remsa.
Do naih baraka nalazi se veliki logor ruskih zarobljenika. Od njih nas, dodue, odvaja ograda od
ice, ali zarobljenicima ipak polazi za rukom da dou do nas. Vrlo su stidljivi i plaljivi, skoro svi imaju
velike brade i krupni su, tako da odaju utisak isprebijanih, poniznih bernardinaca.
uljaju se oko baraka i zaviruju u vedra s pomijama. Nije teko zamisliti ta tu nalaze! Naa hrana je
ionako oskudna i rava: dobijamo repu, isjeenu na est komada i kuhanu u vodi, mrkvu s koje nije dobro
oieno blato, dok je proklijali krompir za nas velika poslastica, a kao najbolje smatra se tanka juha s
malo pirina, u kojoj plivaju komadii ilave govedine, toliko minijaturni da se jedva mogu nai.
Ali, sve se ipak pojede. Ako je neko sluajno toliko bogat da ne mora da guta te splaine, nae se
odmah deset drugih koji e ih od sveg srca prihvatiti. Jedino se ostaci koje lica ne moe da zahvati
bacaju u pomije.
Tako u vedra s pomijama dolazi ponekad koja ljuska repe, pljesniva korica kruha i kojekakvo drugo
ubre.
Ta mutna, prljava i tako malo hranljiva vodurina predstavlja ono to ti zarobljenici pohlepno ele.
udno je grabe iz smrdljivih sudova i odnose krijui je pod bluzama.
udno je gledati neprijatelja tako izbliza. Njihova lica nagone na razmiljanje, to su dobra seljaka
lica, iroka ela, iroki nosevi, debele usne, kratke ruke i vunasta kosa. Trebalo bi da ih upotrijebe za
poljske radove: da oru, kose i beru jabuke. Dobroudniji su od naih seljaka iz Friesije.
 Tuno je gledati njihove pokrete, njihovo prosjaenje za ono malo hrane. Svi su oni veoma slabi, jer
ih hrane taman koliko da ne umru od gladi. Istina, ni mi ve odavno ne dobijamo dovoljno. Obolijevaju
od dizenterije i prestravljeno pokazuju krvave krajeve svojih koulja. Lea su im pogrbljena, vratovi
povijeni, koljena savijena, a glava stoji nekako koso, odozdo na gore, kad pruaju ruke i prose
izgovarajui ono malo rijei koje su nauili, prose mekim, blagim glasovima, koji podsjeaju na tople
pei i sobe u njihovom zaviaju, u kojima se ovjek tako prijatno osjea.
Ima ljudi koji ih udaraju nogom da se prevrnu, ali takvih je malo.
Veina od nas ih ne dira kad prolaze. Pa ipak, ovjeka ponekad obuzme bijes kad ih vidi tako
bijedne, pa ih udari nogom. Samo kad ne bi gledali tako! Koliko jada i nevolje moe da bude u one dvije
majune take koje se palcem mogu zakloniti, u oima!
Uvee dolaze u nae barake i pokuavaju da trguju. Sve to imaju mijenjaju za kruh. Pokatkad im
polazi za rukom da naprave posao, jer imaju dobre izme, dok su nae bijedne. Koa njihovih sara je vrlo
meka, prava ruska koa. Oni meu nama koji su sa sela, pa dobijaju hranu od kue, mogu da prue sebi
tako neto. Jedne izme staju, otprilike, dva-tri taina ili jedan tain i komad tvrde suhe kobasice.
Ali su skoro svi Rusi ve odavno dali sve to su imali. Sad su samo u nekakvim bijednim odijelima i
pokuavaju da mijenjaju za hranu sitne rezbarije i predmete koje su napravili od komada granata i
bakarnih prstenova. Naravno, takve stvari ne donose mnogo: daju ih za nekoliko komada kruha. A nai
seljaci su ilavi i lukavi u trgovanju. Oni Rusu dre pred nosom komad kruha ili komad kobasice, sve dok
ne poblijedi od elje, zakoluta oima i postane ravnoduan prema svemu. A oni, kako to ve samo seljaci
umiju, polako obuhvataju svoj plijen, vade iz depa veliki no, odsijeku lagano komad kruha i vau, a
poslije svakog zalogaja, kao da nagrauju sebe, i sijeku po komadi kobasice. Milina je gledati kako
deru! ovjeku isto ponekad doe da ih zvizne po onoj njihovoj tikvi.
Rijetko kad prue nekome neto, ali je istina i da se suvie malo poznajemo.

esto sam na strai kod Rusa. U mraku se naziru njihove sjenke koje se kreu kao bolesne rode, kao
kakve ptiurine. Prilaze uz samu icu i priljube lice uz nju, proture prste kroz otvore. esto se poredaju
jedan pored drugog i stojei tako udiu vjetar koji dolazi s livada i iz uma.
Govore rijetko, pa i onda samo nekoliko rijei. ovjeniji su i, ini mi se, vie braa jedni drugima
nego mi. Ali, to je moda samo zato to se osjeaju nesretnijim od nas. Rat je, istina, za njih zavren, ali
nije ivot, ni to ekanje na dizenteriju.
Obveznici posljednje odbrane, koji ih uvaju, priaju da su Rusi u poetku bili ivahniji i da su
odravali uobiajene uzajamne veze, pa je esto dolazilo i do razraunavanja pesnicama i noevima. Sad
su, meutim, ve sasvim otupjeli i postali ravnoduni, veina ih ak vie i ne onanie, toliko su malaksali,
mada su ranije itave barake to odjednom inile.
Stoje priljubljeni uz icu. Ponekad se neko izmakne i onda drugi odmah doe na njegovo mjesto.
Skoro svi ute. Samo poneko progovori, prosei pikavac.
Posmatram njihove tamne siluete. Brade im lelujaju na vjetru. O njima znam samo to da su
zarobljenici, i ba to je ono to me potresa.
Njihovo postojanje je bezimeno i bez krivice, kad bih znao neto vie o njima, kako se zovu, kako
ive, ta oekuju, ta ih titi, moje uzbuenje imalo bi razloga i moglo bi da prijee u saaljenje. Ovako,
stojei sad iza njih, osjeam samo bol ljudskog stvorenja, oajanje ivljenja i odsutnost milosra, tog
glavnog obiljeja ovjeka.
Jednom naredbom te mirne prilike postale su nai neprijatelji; drugom naredbom mogli su postati
nai prijatelji. Tamo na nekakvom stolu ljudi koje niko od nas ne poznaje potpiu nekakvo pismeno i
godinama poslije toga na najvii cilj postane ono to je u normalno vrijeme predmet opeg gnuanja i
najenerginije osude. Ko bi se u tome mogao snai kad vidi te mirne ljude djetinjih lica i s apostolskim
bradama? Svaki podoficir regrutu i svaki profesor ueniku gori je neprijatelj nego oni nama. Ali mi
bismo opet pucali na njih i oni na nas, da su slobodni.
Obuzima me strah: ovdje se ne smije tako misliti. Taj put vodi u provaliju. A vrijeme za to jo nije
dolo. Ipak neu da izgubim tu misao, hou da je sauvam, da je briljivo prikrijem dok se rat ne zavri.
Srce mi bije. Da li je to taj cilj, taj veliki cilj, taj jedini cilj na koji sam mislio u rovu, koji sam traio kao
neto to bi moglo da upravlja mojim ivotom poslije ove katastrofe koja je zadesila itavo
ovjeanstvo? Da li je to taj ivot koji treba da doe, dostojan ovih godina prepunih uasa?
Izvadim sve svoje cigarete, lomim ih na polovine i dajem Rusima. Oni se zahvaljuju i pale. I sad na
nekim licima tinjaju rumene take. To mi donosi utjehu: izgledaju kao prozorii na tamnim seoskim
kuama, iza kojih je toplo utoite.

Dani prolaze. U jedno maglovito jutro opet sahranjuju jednog Rusa. Gotovo svakog dana poneki umre.
Ba sam na strai kad naie sprovod.
Zarobljenici pjevaju pogrebnu pjesmu, pjevaju je u vie glasova, i to zvui kao velike orgulje,
skrivene negdje u polju.
Sahrana se brzo obavlja.
Uvee su opet tu, uz ogradu od ice, a vjetar iz brezovih uma pirka po njima. Zvijezde su hladne.
Sad ve poznajem nekolicinu koji prilino dobro govore njemaki. Meu njima je jedan muziar,
koji mi pria da je bio violinista u Berlinu. Kad uje da pomalo sviram na glasoviru, donosi svoju
violinu i svira. Ostali sjedaju i naslone se leima na ogradu. On svira stojei. Na mahove dobija onaj
izgubljen izraz koji violinisti imaju kad zamure, a potom opet skladno pokree svoj instrument i
osmjehuje mi se.
Vjerojatno svira narodne pjesme, jer ga ostali prate pjevuei. Kao da se iz tamnih humki razlijee
muklo podzemno brujanje. Iznad njih se uzdie violina kao vitka djevojka, njen zvuk je jasan i izdvaja se.
Glasovi prestanu, violina produuje: njen zvuk se penje sve vie, kao da se mrzne u noi. Treba biti
sasvim uz nju da bi se uivalo. Moda bi bilo bolje sluati je u zatvorenom prostoru, jer ovdje napolju
ovjek postaje sjetan kad uje njen usamljeni zvuk.

Nedjeljom ne dobijam izlaz jer sam nedavno bio na odsustvu. Zato me pred polazak posjeuju otac i
starija sestra. Sjedimo itav dan u kantini.
Gdje bismo inae? U barake neemo. Oko podne ietamo u polje.
Sati protjeu tuno. Prosto ne znamo o emu da govorimo, pa zato govorimo o majinoj bolesti. Sad
je ve sigurno da ima rak: ve je u bolnici i uskoro e biti operirana. Lijenici se nadaju da e ozdraviti,
ali mi jo nikada nismo uli da se neko izlijeio od raka.
Gdje lei? pitam.
U Luisaspital kae otac.
U kojoj klasi?
Treoj. Moramo saekati dok ne saznamo koliko e stajati operacija. Sama je htjela u treu.
Rekla je da tu ima vie drutva. A i jeftinije je.
Onda ona lei s mnogima u sobi. Samo kad bi mogla da spava nou.
Otac klima glavom. Lice mu je izmoreno i naborano. Majka je esto bolovala, ali je, dodue,
odlazila u bolnicu samo kad ba mora. To nas je uvijek stajalo mnogo novaca i otac je svoj ivot rtvovao
za to.
Kad bi se samo znalo koliko e stajati operacija kae.
Zar niste pitali?
Nismo direktno, to nije zgodno, jer bi se lijenik mogao naljutiti, a on treba da operira majku.
Dabome, pomislim jetko, takvi su oni, takva je sirotinja. Ne usuuje se da zapita za cijenu i
strahovito se plai da je uje. A oni koji imaju novaca smatraju za prirodno da prethodno utvrde
cijenu. I zato se lijenik na njih ne moe naljutiti.
A i zavoji su vrlo skupi kae otac.
Zar bolesniki fond ne daje nita? pitam.
Majka je ve tako dugo bolesna.
A imate li neto novca?
Odmahuje glavom. Ne. Ali ja sad opet mogu da radim prekovremeno.
Znam: ostat e za svojim stolom do ponoi da savija, lijepi, sijee. Oko osam pojest e neto malo
od one bijedne hrane koja se dobija na karte. Potom e uzeti praak protiv glavobolje i nastaviti da radi.
Da bih ga malo raspoloio, priam mu neke anegdote koje mi padaju na pamet: vojnike viceve i
prie iz rata, kojeta o generalima i narednicima koji su bili nagaravljeni.
Najzad ih oboje otpratim do eljeznike stanice. Daju mi teglu pekmeza i paket utipaka koje je
majka jo mogla da spremi za mene.
Onda otputuju i ja se vraam.
Uvee maem pekmez na utipke i jedem. Neto mi nisu slatki. Odem da ih dam Rusima. Onda mi
odjednom padne na um da ih je majka sama mijesila i pekla, i imala bolove dok je stajala kraj vatre.
Vraam paket u ranac i odnosim Rusima samo dva utipka.
 IX
Putujemo nekoliko dana. Na nebu se ve ukazuju prvi avioni.
Promiemo pored vlakova koji prevoze ratni materijal. Topovi, topovi.
Prelazimo u poljsku eljeznicu. Traim svoj puk. Niko ne zna tano gdje se nalazi. Noim bilo gdje,
ujutru primim hranu bilo gdje i dobijem po koje neodreeno uputstvo. Potom s rancem na leima i
pukom o ramenu krenem dalje na put.
Kad stignem u razrueno mjesto, ne nalazim nikog od naih.
Doznajem da smo postali letea divizija, koju prebacuju svuda gdje zagusti. To me nimalo ne raduje.
Priaju mi o velikim gubicima koje su dosad imali. Raspitujem se za Katcza i Alberta. Niko nita ne zna o
njima.
Traim i dalje, lutajui lijevo-desno. Ba je to divno osjeanje. Jo jednu, a potom i drugu no
provodim ulogoren kao Indijanac. Onda dobijam preciznija obavjetenja i popodne se javljam etnoj
kancelariji.
Narednik me zadri. eta e se vratiti kroz dva dana, pa nema smisla da me tamo upuuje.
Kako je bilo na odsustvu? pita me. Dobro, a?
Kako se uzme kaem.
Da, da uzdie on. Kad se samo ovjek ne bi morao vraati.
Ona druga polovina uvijek zbog toga zagora.
Lunjam naokolo do izjutra, kad stigne eta, siva, kaljava, mrzovoljna i sumorna. Skoim i proguram
se meu ljude, traim oima. Eno Tjadena, eno Mllera, koji brie nos, eno Katcza i Kroppa. Namjetamo
slamarice jednu do druge. Posmatram ih i osjeam se krivim, ni sam ne znam zbog ega. Prije no to
legnemo izvadim ostatak utipaka i pekmeza da bi i oni progutali neto. Dva gornja komada malo su se
ubajatila, ali se ipak mogu jesti. Ostavljam ih za sebe, a Katczu i Kroppu dam svjeije.
Katcz vae i pita: Ovo je sigurno pravila mamica?
Klimam glavom.
Jasno, kae on to se odmah vidi.
Dolazi mi da zaplaem. Ne poznajem vie samog sebe. Ali e ipak sad biti bolje ovdje s Katczom,
Albertom i ostalima. Ovdje je moje mjesto.
Ti si imao sree promrmlja Kropp prije no to zaspimo. Pria se da emo u Rusiju.
U Rusiju? Onda je s ratom gotovo!
U daljini tutnji front. Zidovi baraka se tresu.

Dotjerujemo se propisno. Svaki as nas zovu u zbor. Odasvud nas pregledaju. Ono to je pocijepano
zamjenjuje se novim. Tako ja dolazim do novog koporana, a Katcz, naravno, do cijele uniforme. Krue
glasovi da e doi do mira, ali je drugo miljenje vjerojatnije: prebacuju nas za Rusiju.
Ali emu e nam u Rusiji bolja oprema? Najzad prokljuvimo istinu: dolazi kajzer da izvri smotru.
Otuda tolike pripreme.
 itavih osam dana izgleda kao da smo regruti u kasarni, toliko radimo i egzerciramo. Svi smo
zlovoljni i nervozni, jer to pretjerano dotjerivanje nije vie za nas, kao ni paradni mar. To ovjeku
dodija vie nego rov.
Najzad je doao i taj as. Stojimo mirno i kajzer se pojavljuje.
Radoznali smo da vidimo kako izgleda. Prolazi pored stroja i ja sam, pravo reeno, malo razoaran:
prema slikama koje sam vidio zamiljao sam da je vei i moniji, a prije svega da ima gromkiji glas.
Dijeli eljezne krstove i uputi ponekom rije dvije. Zatim nam daju voljno.
Razgovor poinje odmah poslije toga. Tjaden kae malo iznenaeno: To je, dakle, taj najglavniji
koji postoji. Pred njim svi moraju da stoje mirno, bez razlike. Razmisli malo, pa dodaje: Pred njim
i Hindenburg mora da stoji mirno, je l da?
Jata! potvruje Katcz.
Tjaden jo nije gotov. Za trenutak razmilja, a onda pita: Da li i kralj mora pred carem da stoji
mirno?
Niko to ne zna tano, ali ne vjerujemo da je tako. I jedan i drugi su tako visoke linosti da tu,
svakako, ne moe biti govora o stavu mirno u pravom smislu rijei.
Kakve ti sve budalatine ne iaka! kae Katcz. Vano je da ti mora stajati mirno.
Ali Tjaden je naprosto fasciniran. Njegova mata, koja je inae prilino oskudna, poinje da buja
toliko da upravo kljua.
Vidi, bogamu, izjavljuje meni gotovo ne ide u glavu da i car mora da ide u klozet, ba kao i
ja.
Moe ruku u vatru da stavi za to! smije se Kropp.
Luaku ne treba objesiti zvonce! dodaje Katcz. Ti ima bube u glavi, Tjaden, bolje skoi
asom sam do klozeta da razbistri mozak i ne brblja kao dijete u pelenama.
Tjaden se izgubi.
Ipak bih neto htio da znam kae Albert. Da li bi bilo rata da je kajzer rekao ne?
Meni se ini da bi. Uostalom, pria se da on i nije htio.
Dobro, nek je tako s njim, ali da l bi bilo dovoljno da je jedno dvadeset-trideset ljudi u svijetu
reklo ne?
Jasno priznajem ja. Ali ba oni su htjeli rat.
To je prosto komino kad se razmisli nastavlja Kropp. Mi smo ovdje da branimo svoju
domovinu. Ali tako isto i Franzuzi svoju. Ko je, onda, u pravu?
Vjerojatno i jedni i drugi kaem, ni sam ne vjerujui u to.
Dobro, molim te, kae Albert, a vidim da hoe da me dotjera u kripac ali nai profesori i
popovi i nae novine kau da smo samo mi u pravu. Vjerojatno da je tako. Ali i francuski profesori,
popovi i novine tvrde da samo oni imaju pravo. Kako mu sad to ispada?
Ne znam odgovorim. U svakom sluaju, rat je i skoro svakog mjeseca u njega ulazi jo po
jedna drava.
Tjaden se ponovo pojavljuje. Jo jednako je zagrijan i nastavlja razgovor pitanjem kako uope
dolazi do rata.
Najee zato to jedna zemlja teko uvrijedi drugu odgovori Albert pomalo s visine.
Ali se Tjaden pravi glup: Jedna zemlja? Ne razumijem. Jedna njemaka planina ne moe da
uvrijedi jednu Francusku planinu. Ili rijeka, ili uma, ili njiva?!
 Jesi li ti stvarno tako blesav ili se samo pravi? proguna Kropp. Ne kaem ja to. Jedan
narod uvrijedi drugi narod
Onda ja ovdje nemam nikakva posla odgovori Tjaden. Ja se ne osjeam uvrijeenim.
ta vrijedi tebi objanjavati! zlovoljno kae Albert. Nisi u pitanju ti, geaino!
To je jo jedan razlog vie da odem pravo kui kae Tjaden, i svi se smijemo.
Tikvane, radi se o narodu kao cjelini, to znai o dravi drekne Mller.
Drava, drava! odgovara Tjaden i eretski pucka prstima: andarmerija, policija, porez,
to je vaa drava. Ako s tim ima posla, alal ti vjera!
Tako je kae Katcz. Sad si prvi put rekao neto tano, Tjaden. Izmeu drave i domovine
zaista ima neke razlike.
Ali jedno ide s drugim izrazi Kropp svoje miljenje. Bez drave nema domovine.
Tano prihvata Katcz. Samo ne zaboravi da smo svi mi prosti ljudi, a da i u Francuskoj
veinu naroda sainjavaju radnici, zanatlije i sitni inovnici. Zato bi onda jedan francuski bravar ili
otmiar htio da napadne nas? Ne, naravno, ali zato vlade ine to. Nisam vidio nijednog Francuza prije no
to sam doao ovamo, a s veinom njih je isti sluaj u odnosu na nas. Ni njih ni nas niko nita nije pitao.
Zato se onda uope vodi rat? pita Tjaden.
Katcz slijee ramenima. Mora da ima ljudi kojima rat donosi koristi.
Ja sigurno nisam od tih! ceri se Tjaden.
Ni ti, niti ijedan od nas ovdje.
Pa ko to onda ima koristi od rata? uporno nastavlja Tjaden. Rat ne donosi koristi ak ni
kajzeru. On ima sve to mu treba.
Ne bi reko, odvraa Katcz jer on dosad nije vodio nijedan rat. A svaki veliki car mora
bar jednom da ratuje ako hoe da bude slavan. Pogledaj samo u kolske udbenike.
Pa i generali se u ratu proslave kae Detering.
Jo vie od careva potvruje Katcz.
Vjerojatno da iza njih stoje neki drugi koji od rata izvlae korist promrmlja Detering.
Meni se ini da je to kao neka vrsta groznice kae Albert. Niko ga, u stvari, ne eli, ali on
se odjednom stvori. Mi nismo htjeli rat, a i oni drugi tvrde isto, pa ipak pola svijeta ratuje.
Ali oni lau vie nego mi kaem. Sjetite se samo letaka koje smo nalazili kod zarobljenika,
u kojima pie kako mi jedemo belgijsku djecu. Hulje koje tako neto napiu trebalo bi objesiti. Oni su
pravi krivci.
Mller ustane: U svakom sluaju bolje je da se rat vodi ovdje nego u Njemakoj. Gledaj samo ta
razrivena polja.
Tako je, odobri mu Tjaden ali bi bilo jo bolje da rata uope nema.
Odlazi silno ponosan to je nama, acima, oitao lekciju. Njegovo miljenje je, zaista, ovdje
tipino: ovjek neprekidno nailazi na njega, ali nita pametno ne moe da odgovori, jer ono pretpostavlja
nerazumijevanje drugih odnosa. Patriotizam prostog seljaka sastoji se u tome to je na frontu, i to je sve.
Bilo ta drugo on procjenjuje sa svog praktinog stanovita i po svojoj zdravoj pameti.
Albert se zlovoljno izvali u travu: Bolje da ne brbljamo o tim burgijama!
Uostalom, i ne mijenjamo nita time potvruje Katcz.
Na sve to dolazi nam jo i nareenje da vratimo nove stvari i primimo svoje prnje natrag. Nove su
sluile samo za paradu.


Umjesto u Rusiju, idemo opet na front. Uz put prolazimo kroz neku bijednu umu s raskomadanim
drveem i izrivenim zemljitem. Na nekim mjestima zjape strahovite rupage.
Bogamu, ovdje je propisno tresnulo kaem Katczu.
Baca! odgovori on i mahne rukom nagore.
Po granju vise mrtvaci. Jedan go vojnik ui u ravi stabla, samo mu je ljem ostao na glavi, od
odijela ni traga. U stvari, gore je samo njegova polovica, trup bez nogu.
ta se to dogodilo? pitam.
Istresen je iz odijela mrmlja Tjaden.
Katcz kae: udno je to. Vidjeli smo to ve nekoliko puta. Kad mina tako udari, ona te naprosto
izbaci iz uniforme. To je od zranog pritiska.
Potraim jo dalje. Zaista je tako. Tamo vise samo krpe od uniforme, na drugom mjestu prilijepljena
je krvava kaa iz koje su se nedavno sastojali ljudski udovi. Tamo lei neije tijelo na kome je samo oko
noge komad gaa, a oko vrata okovratnik koporana. Sve ostalo je golo, uniforma visi na drvetu. Ruke su
mu istrgnute iz korijena. Jednu pronalazim na itavih dvadesetak koraka dalje, u bunju.
Mrtvac lei licem k zemlji. Pod ranama od istrgnutih ruku zemlja je crna od krvi. Lie mu je pod
nogama izgaeno, kao da se u posljednjem asu koprcao.
S ovim nema ale, Katcz kaem.
Nije ala ni geler u trbuh odvraa on i slijee ramenima.
Samo bez raznjeavanja veli Tjaden.
Sve ovo nije moglo biti tako davno jer je krv jo svjea. Kako su svi koje smo tu vidjeli mrtvi, ne
zadravamo se mnogo, nego javljamo prvom previjalitu na koje naiemo. Uostalom, nae i nije da
svravamo posao tih mazgova za nosila.

Potrebno je da se poalje patrola radi utvrivanja dokle je neprijateljski poloaj posjednut. Zato to sam
bio na odsustvu imam neko udnovato osjeanje prema drugovima, pa se javljam za to izvianje.
Utvrdimo plan, provuemo se kroz icu, a onda se ratrkamo i pojedinano ponemo puziti naprijed.
Poslije nekoliko trenutaka naiem na duboku rupu u koju se uvuem. Odatle osmatram.
Teren je pod ne mnogo jakom mitraljeskom vatrom. Pregledan je sa svih strana, ne pretjerano, istina,
ali dovoljno da se ovjek ne smije suvie izdii.
Jedan padobran s raketom razvije se. Pod blijedom svjetlou zemljite se prostire ukoeno. Utoliko
je poslije dublji mrak. Maloas se u rovu prialo da su pred nama crnci. To nije zgodno, jer je njih teko
zapaziti, a i inae su vrlo vjeti u patroliranju. udno je, meutim, da su esto i neoprezni: jednom su
Katcz i Kropp, dok su bili u izvianju, pobili jednu crnaku patrolu, jer su crnci u svojoj strasti za
cigaretama putem puili. Katcz i Albert su imali samo da niane u ar cigarete.
Kraj mene proiti jedna manja granata. Nisam je uo da dolazi, pa se grdno prepadnem. Istog asa
spopada me uasan strah. Potpuno sam sm ovdje i skoro izgubljen u pomrini. Moda iz kakve rupe ve
odavno motre na mene neija dva oka i ve je spremna bomba koja e me raznijeti u komade. Pokuavam
da se priberem. Nisam prvi put u patroli, a ova ba nije ni naroito opasna. Ali sam prvi put poslije
odsustva, a ni teren ne poznajem dovoljno.
Pokuavam da se uvjerim u to kako je moje uzbuenje besmisleno i da, po svoj prilici, tamo u
pomrini nema nikoga da me vreba, jer inae vatra ne bi bila tako niska.
Uzalud je. Glava mi bui od rastrganih misli, ujem glas moje majke kako me opominje, vidim
bradate Ruse priljubljene uz icu, javlja mi se udna, jasna predstava kantine sa stolicama i bioskopa u
Valenciennu; u svojoj bolnoj mati vidim neumitni, sivi otvor puane cevi koja beumno vrebajui prati
svaki pokret moje glave, znoj mi izbija iz svake pore.
Jo leim u toj rupi. Pogledam na sat: tek nekoliko minuta je proteklo. elo mi je mokro, oi vlane,
ruke drhte, tiho daem. To je samo uasan nastup straha, gadnog, avolskog straha od toga da promolim
glavu i puzim dalje.
Moj nemir se raspline kao kaa u elju da ostanem tako leei. Udovi su mi prikovani za zemlju.
Nainim jedan uzaludan pokuaj, nemam moi da ih odlijepim. Pribijam se uz tlo, ne mogu naprijed,
odluujem da ostanem tako leei.
Ali me ve u sljedeem trenutku obuzima val stida, kajanja, ali i osjeanja sigurnosti. Malo se
izdignem da vidim ta se deava. Oi mi gore od tog zurenja u tamu. Jedna raketa se vine u nebo, opet se
uurim. U meni se vodi zbrkana, besmislena borba, hou da iziem iz rupe, ali se ipak opet zabijem u
nju, govorim: Ti mora, to su tvoji drugovi, nije nekakvo glupo nareenje! A istog asa i: ta se to
mene tie, ja mogu da izgubim samo jedan ivot!
Ogoreno izvinjavam samog sebe, svemu je krivo to odsustvo. Ali ne mogu da vjerujem u to,
obuzima me teka utuenost, polako se diem, ispruim ruke, povuem lea za njima i tako leim sad
dopola izvan rupe.
Uto zaujem neke umove i povuem se natrag. I pored tutnjave topova uju se neki sumnjivi umovi.
Oslunem: dopiru odnekud iza mene. To se nai kreu kroz rovove. Zaujem sad i prigueni razgovor. Po
glasu bih rekao da je to Katcz.
Odjednom se kroz mene razliva neobina toplina. Ti glasovi, to nekoliko tiho izgovorenih rijei, ti
koraci u rovu iza mene naglo me trzaju iz jezive strave u koju sam bio sav utonuo. Oni su vie nego moj
ivot, ti glasovi su vie nego materinsko osjeanje i strah, oni su najjae, najsilnije okrilje na ovom
svijetu: to su glasovi mojih drugova.
Nisam vie djeli ivota koji usamljen drhti u pomrini, ja pripadam njima i oni meni, svi osjeamo
isti strah i imamo isti ivot, vezan samo na nekakav jednostavan i vrst nain. Htio bih da utisnem lice u
te glasove, u to nekoliko rijei koje su me spasle i koje e me odrati.

Oprezno kliznem preko ivice i gmiem naprijed. Potom nastavim etvoronoke. Dobro je, uspijevam da
uhvatim pravac, pogledam okolo i dobro zapamtim sliku artiljerijske paljbe, kako bih se orijentirao pri
povratku. Onda pokuam da uhvatim vezu s ostalima.
Jo me je strah, ali je to onaj nerazumni strah koji je, u stvari, do maksimuma pojaana opreznost.
No je vjetrovita i sjenke se lelujaju kad god bljesne vatra iz topova, od koje se vidi i suvie mnogo i
sasvim malo.
Na mahove se sav ukoim, ali redovno bez potrebe. Tako odmiem prilino daleko, a onda napravim
polukrug i vratim se natrag. Vezu ne uspijevam da uhvatim. Svaki metar za koji sam blie naim rovovima
ispunjava me sve veim pouzdanjem, ali i uurbanou. Ne bi bilo lijepo da me sad neto potkai.
Najednom me obuzme nov uas. Ne mogu tano da odredim pravac.
Tiho unem u jednu rupu i pokuam da se orijentiram. Nije se jednom desilo da neko radosno
uskoi u rov, otkrivi prekasno da je neprijateljski.
Malo poslije ponovo oslunem. Jo jednako nisam na pravom putu. Ta zbrka rupaga mi sad izgleda
toliko nerjeiva da, u uzbuenju, ne znam vie na koju stranu da krenem. Moda puzim paralelno s
rovovima, i to moe trajati do u beskonanost. Zato opet promijenim pravac.
Te proklete rakete s padobranima! Kao da svijetle po itav sat, ovjek ne moe ni da se makne a da
istog asa ne zafijue oko njega.
Ali, uprkos svemu, moram da iziem. Oklijevajui probijam se dalje, puzim po zemlji sporo kao rak
i izranjavim ruke reckastim komadima, otrim kao brija. Na mahove mi se uini da horizont postaje
pomalo svjetliji, ali to je moda samo uobraavanje. Ipak, malo pomalo postajem svjestan toga da moj
ivot zavisi od pokreta koje inim.
Jedna granata udari. Odmah za njom jo dvije. Poelo je. Artiljerijski prepad. Mitraljezi teku.
Zasad ne ostaje nita drugo osim leanja i ekanja. Izgleda kao da e doi napad. Na sve strane uzlijeu
rakete. Bez prekida.
uuren sam u jednoj dubokoj rupi, s nogama u vodi, do eluca. Kad pone napad, zagnjurit u se u
vodu to vie mogu, samo koliko da se ne udavim, glavu u drati u blatu. Moram se nainiti mrtvacem.
Odjednom zaujem kako se vatra prenosi u dubinu. Smjesta se otkotrljam dolje u vodu, ljem
zabacim na potiljak, a usta izdignem tek toliko da mogu da diem. Zatim se potpuno ukoim, jer zaujem
nekakvo zveckanje, neke teke i spore korake, svi nervi mi se ukoe i slede.
Zveckanje promie iznad mene: prvi val me je proao. Obuzet sam samo jednom milju, od koje mi
puca glava: ta e uiniti ako neko skoi u ovu rupu? Hitro izvuem iz korica mali bode, vrsto ga
epam i gurnem ruku s njim u blato. U glavi mi bubnja misao: ako neko uskoi ovamo, smjesta u ga
izbosti, presjei u mu grkljan da ne bi vikao, nema drugog izlaza, on e biti uplaen kao i ja to sam, iz
straha emo se baciti jedan na drugog, a ja moram da budem prvi.
Sad nae baterije odgovaraju. Nedaleko udari jedna granata. Do ludila se razbjesnim na to, jo mi
samo treba da me pogode nae granate.
Psujem i krguem zubima u blatu, uhvatio me je pravi nastup bijesa, od koga najzad samo jo jeim
i preklinjem.
Ui mi se cijepaju od praska granata. Ako nai izvre protivnapad, ja sam spasen. Pripijem glavu
uza zemlju i zaujem potmulu tutnjavu, kao udaljene eksplozije mina u rudniku, onda ponovo dignem
glavu i sluam umove koji dolaze odozgo.
Mitraljezi teku. Znam da su iane prepreke pred naim rovovima vre i skoro neoteene, a
djelimino ispunjene i jakom elektrinom strujom. Puana paljba se pojaava. Oni ne mogu da se
probiju, moraju da odstupe.
Ponovo se pripijem uza zemlju, napet sam do krajnosti. Zauje se kloparanje, zveket i uljanje.
Iznenada se iz toga izdvoji prodoran krik.
Oni su pod vatrom, napad je odbijen.

Postalo je neto svjetlije. Pored mene ure koraci. To su prvi. Proli su. Dolaze drugi. tektanje
mitraljeza postalo je neprekidan lanac. U trenutku kad hou da se malo pokrenem, neto iznenada
zaklopara, neije teko tijelo srui se na mene u rupu, oklizne se i sad lei na meni.
Niti ta mislim niti donosim kakvu odluku, izbezumljeno udaram noem i jedino osjeam da se tijelo
trza, potom pomlitavi i skljoka se kao vrea. Kad doem malo k sebi, ruka mi je mokra i ljepljiva.
ovjek krklja. Ali meni se ini da urla i da je svaki njegov dah kao krik i grmljavina, ali to samo
moje ile tako kucaju. Hou da mu zapuim usta, da ih napunim blatom, da ga jo izbodem ne bi li zautio,
jer inae e me izdati. Ipak sam ve doao pomalo k sebi, a i osjeam se tako slabim da vie ne mogu
podii ruku na njega.
Otpuzim u najudaljeniji kut i tu ostajem, oiju prikovanih za tu priliku, s noem grevito stegnutim,
spreman da opet nasrnem na njega, samo ako se pomakne. Ali po njegovom hropcu primjeujem da on
vie nikad nita nee initi.
Nazirem ga kroz mrak. Jedna jedina elja die se u meni: otii! Ako ne pourim, postat e suvie
vidno. I sad je ve teko. Ali im uzdignem glavu, postaje mi jasno da je nemogue umai. Mitraljeska
vatra je tako uestala da bi me proreetala prije no to napravim ijedan korak.
Pokuavam jo jednom uz pomo ljema: izdignem ga da utvrdim na kojoj visini prolijeu zrna.
Zaas mi ga jedan metak izbije iz ruku. Vatra brie, sasvim nisko nad zemljom. Nisam daleko od
neprijateljskih poloaja, pa bi me stijelci odmah nanianili ako pokuam da bjeim.
Postaje sve vidnije. Grozniavo oekujem da nai prijeu u napad.
Ruke su mi pobijeljele oko lanaka od stezanja u preklinjanju da vatra prestane i moji drugovi naiu.
Protiu minuti. Vie se ne usuujem da okrenem pogled ka tamnoj prilici u drugom kraju rupe. S
naporom se prisiljavam da gledam pored nje i ekam, ekam. Meci fijuu, oni ine elinu mreu, i to ne
prestaje, ne prestaje.
Potom zapazim svoju krvavu ruku i smui mi se. Dohvatim aku zemlje i natrljam kou njom, i sad
mi je ruka prljava, krv se vie ne vidi.
Vatra ne prestaje. S obje strane je podjednako jaka. Moji sigurno smatraju da sam ve odavno
izgubljen.

Svijetlo i sivo jutro. Hropac jo uvijek traje. Zapuim ui, ali potom skinem ruke, jer inae ne ujem ni
nita drugo.
Ta prilika preda mnom mie se. Uzdrhtim i nehotice pogledam.
Pogled mi ostane prikovan na njoj.
Tamo lei ovjek s kratkim brkovima i glavom zavaljenom u stranu, jedna ruka je dopola savijena i
na njoj poiva glava, druga je pala po grudima i krvava je.
Govorim sam sebi: mrtav je, sigurno je mrtav, nita vie ne osjea, taj hropac iz njega samo je tijelo.
Ali glava pokuava da se izdigne, jecanje se za trenutak pojaa, a onda elo opet klone na ruku. ovjek
nije mrtav, umire, ali nije mrtav! Ponem da puzim k njemu, zastanem, oduprem se rukama, opet otpuzim
malo dalje, ekam, potom opet dalje tim jezivim putem od tri metra, dugim, uasnim putem. Najzad sam
pored njega.
On otvori oi. Sigurno me uo i sad me gleda i izrazom uasnog zaprepaenja. Tijelo mu je
nepomino, ali se u oima vidi tako ogromna elja za bjeanjem da mi se u jednom trenutku uini kako e
te oi smognuti snagu da pokrenu to tijelo i u jednom trenutku ga odbace stotinu kilometara daleko. Tijelo
je nepomino, potpuno mirno, nikakav glas ne izlazi iz njega, nestalo je hropca, ali oi viu, urlaju, sav
ivot se skupio u njima, u strahovito naprezanje za bjekstvom, u uasnu grozu od smrti, od mene.
Kleknem i oduprem se o laktove.
Ne, ne! proapem.
Oi me prate. Nesposoban sam da uinim bilo kakav pokret dok su one tu.
Potom se ruka polako spusti sasvim malo nie na grudi, jedva koji centimetar, ali taj pokret uniti
mo oiju. Naginjem se naprijed, vrtim glavom i apuem: Ne, ne, ne! dignem ruku da bih mu
pokazao kako hou da mu pomognem i milujem ga po elu.
Oi su se opet trgle kad im se moja ruka pribliila, ali sad izgube ukoenost, trepavice se spuste,
napetost popusti. Otkopam mu okovratnik i glavu namjestim udobnije. Usta su mu poluotvorena, napreu
se da izgovore neto. Usne su mu suhe. uturica mi nije ovdje, nisam je ponio. Ali na dnu rupe ima vode
u mulju.
Spustim se, uzmem maramicu i rairim je, pritisnem i na dlan hvatam utu vodu koja curi kroz
maramicu. Proguta. Donesem jo. Onda mu raskopam koporan, da ga previjem ako je mogue. To
svakako moram uiniti kako bi oni, ako me zarobe, vidjeli da sam htio da mu pomognem, pa da me ne
ubiju. On pokuava da se brani, ali mu je ruka suvie slaba.
Koulja se prilijepila uz tijelo, a ne moe ni da se raskopa jer su dugmad na leima. Ostaje samo
da je rasijeem.
Potraim no i naem ga. Ali kad ponem da sijeem koulju, njegove oi se ponovo otvore i opet je
u njima onaj urlik i luaki izraz, tako da me primora da ih zatvorim, da ih pritisnem i promrmljam: Pa
ja hou da ti pomognem, drue, camarade, camarade, camarade Naglaavam tu rije, jer elim da me
razumije.
Tri uboda ima. Prekrijem ih svojim zavojima, ali krv tee kroz njih.
Ako stegnem jae, on zajei.
To je sve to mogu da uinim. Sad moramo da ekamo, ekamo.

Ti asovi! Ponovo se javlja hropac, kako ovjek sporo umire! Znam da mu nema pomoi. Pokuao sam,
dodue, da se uvjerim u suprotno, ali se negdje oko podne to zavaravanje raspline, istopi pod njegovim
roptanjem.
Da nisam izgubio revolver dok sam puzio, ubio bih ga. Noem ne mogu!
U podne ve leim u polusvijesti, na granici razuma. Glad me kida, skoro bih zaplakao od elje da
neto pojedem, i uzalud se borim protiv toga. Nekoliko puta donosim samrtniku vode, pa i sam pijem.
To je prvi ovjek koga sam ubio svojom rukom i koga mogu dobro da vidim, ija je smrt moje djelo.
I Katcz i Kropp i Mller vidjeli su ljude koje su ubili, to se mnogima dogaa, naroito u borbi prsi o prsi.
Ali svaki uzdah razdire moje srce. asovi su na strani tog samrtnika, on ima nevidljiv no kojim me
probada: vrijeme i moje misli.
Sve bih dao da ostane iv. Teko je tako leati i biti prinuen da ga gleda i slua.
U tri po podne mrtav je.
Odahnem. Ali ne zadugo. Tiina mi postaje jo tee podnoljiva od jeanja. Vie bih volio da opet
sluam onaj hropac, na mahove promukao, as itav, as opet promukao i glasan.
Besmisleno je ovo to inim. Ali neim moram da se zanimam. Ponovo namjetam mrtvaca da lei
ugodnije, iako on vie nita ne osjea. Sklopim mu oi. One su smee, a kosa crna i sa strane polalo
kovrasta.
Pod brkovima su pune i meke usne, nos je blago povijen, koa crnpurasta, sad vie ne izgleda onako
blijeda kao dok je bio iv. ak mi u jednom trenutku lii na zdravog ovjeka, a onda se namah gubi i
pretvara u jedno od onih tuih mrtvakih lica koja sam tako esto gledao i koja sva lie jedno na drugo.
Njegova ena sigurno ba sad misli na njega. Ona ne zna ta se dogodilo. Njegov izgled kazuje da
joj je esto pisao i ona e dobiti jo koje pismo od njega, moda sutra ili kroz nedjelju dana, ak i
poslije mjesec, ako je neko zalutalo. itat e i on e joj govoriti kroz to pismo.
 Postaje mi sve tee, vie ne mogu da kontroliram misli. Kako izgleda njegova ena? Da li kao ona
vitka crnka s one strane kanala? Eh, kad bi sad Kantorek bio ovdje! Kad bi me majka ovako vidjela! Taj
le je mogao da ivi jo sigurno trideset godina, samo da sam bolje zapamtio put za povratak. Da je
protrao dva metra ulijevo odavde, sad bi sjedio u rovu i pisao jo jedno pismo eni.
Ali ta to sve vrijedi, nae sudbine su takve. Da je Kemmerichova noga bila deset centimetara
udesno, da se Haie nagnuo za pet centimetara vie

Tiina se ne prekida. Ja govorim jer moram da govorim. Obraam mu se zato i kaem: Drue, ja nisam
htio da te ubijem. Kad bi jo jednom skoio ovamo, ja ne bih to uinio ako bi i ti bio pametan. Ali do
maloas ti si bio samo jedna pomisao, jedna kombinacija koja je postojala u mom mozgu i navela me na
odluku, tu kombinaciju sam ja izbo noem. Tek sad, po prvi put, vidim da si ti ovjek kao to sam i ja.
Dosad sam mislio na tvoju bombu, na tvoj bajunet, na tvoju puku, sad vidim tvoju enu i tvoje lice i sve
to nam je zajedniko. Oprosti, drue! Mi uvijek to vidimo suvie kasno. Zato nam se neprekidno ne
ponavlja da ste i vi bijedni psi kao to smo i mi, isto umiranje, iste patnje? Oprosti, drue, kako si ti
mogao postati moj neprijatelj? Kad bismo zbacili ovo oruje i ove uniforme, ti bi mogao biti moj brat ba
kao i Katcz i Albert. Uzmi dvadeset godina od mog ivota, drue, i ustani, uzmi jo vie, jer ja ne znam
ta u s njima!
Mirno je, front se utiao, uje se samo pukaranje. Ali meci zvide jedan do drugog, ne puca se
nasumce, nego obje strane paljivo niane. Ne mogu napolje.
Pisat u tvojoj eni! brzo kaem mrtvacu.
Pisat u joj i neka od mene sazna za tvoju smrt, rei u joj sve to sam tebi rekao, i ona nee
patiti, ja u joj pomoi, pomoi u i tvojim roditeljima i tvojoj djeci.
Uniforma mu je jo poluotkopana. Lako nalazim njegovu lisnicu. Ali se ustruavam da je otvorim.
Unutra je bukvica na kojoj stoji njegovo ime.
Sve dok mu ne saznam ime, postoji mogunost da ga zaboravim, vrijeme e izbrisati ovu sliku. Ali to
ime je klin koji e se zariti u mene i nikad ga vie neu izvaditi. Ono ima mo da uvijek sve ponovo
dozove, ono e mi stalno vraati ovu sliku i iznositi mi je pred oi.
Drim lisnicu, ali ne mogu da se odluim. Isklizne mi iz ruke i otvori se. Ispadne nekoliko slika i
pisama. Pokupim ih i hou da ih vratim na mjesto, ali me taj pritisak koji lei na meni, sav taj poloaj pun
neizvjesnosti, glad, opasnost, ti sati provedeni s mrtvacem, dovode do oajanja, hou da ubrzam
raspadanje, da pojaam i zavrim jednom to muenje, ba kao to se rukom u kojoj gori nesnosni bol
udara o drvo, ne mislei ta e poslije biti.
Male amaterske fotografije prikazuju jednu enu i jednu djevojicu kraj zida obraslog brljanom.
Pored slike su pisma. Otvorim ih i pokuam da itam. Vrlo malo razumijem, neitka su, a i ja ravo
govorim francuski. Ali svaka rije koju proitam zariva se u mene kao metak, kao bajunet u grudi.
Glava mi je potpuno premorena. Ali jo uspijevam da shvatim da toj eni i djevojici nikad ne
smijem pisati, kao to sam maloas pomislio. To je nemogue. Jo jednom pogledam slike: to nisu bogati
ljudi. Mogao bih im anonimno slati novac ako kasnije neto zaradim. Grevito se hvatam za tu misao, ona
mi daje trun podrke. Taj mrtvac tu vezan je za moj ivot, zato moram da uinim sve, da obeavam sve, ne
bih li se spasao.
Slijepo se zaklinjem da u ivjeti samo za njega i njegovu porodicu, govorim mu vlanim usnama, a
u najdubljem kutku due javlja se na to zrak nade da u se ipak iskupiti time, moda ak i izvui odavde,
treperi to u meni uz ono sitno lukavstvo da e uvijek biti vremena za izvrenje zakletvi. I zato otvaram
bukvicu, itam polako: Gerard Duval, tipograf.
Ispisujem adresu mrtvaca njegovom olovkom na nekakvom kovertu, a onda brzo strpam sve natrag u
njegov koporan.
Ja sam ubio tipografa Gerarda Duvala. I ja moram postati tipograf, mislim sav zbunjen, postati
tipograf tipograf

Poslije podne se smirujem. Moj strah bio je bez osnova. To ime me vie ne uzbuuje. Napad je proao.
Drue, govorim mrtvacu pored sebe, ali govorim staloeno danas ti, a sutra ja! Ali ako se
izvuem, borit u se, drue, drue, protiv svega to nas je obojicu razorilo: tebi ivot a meni? I meni
ivot. Obeavam ti, drue. Nikad se ovo vie nee dogoditi.
Sunce je ve koso. Malaksao sam od umora i gladi. Sve to se jue dogodilo sad je u meni samo kao
magla, vie se i ne nadam da u se iupati odavde. Drijemam i ne primjeujem kad nastupa vee. Sputa
se sumrak. ini mi se da sad vrijeme brzo prolazi. Jo jedan sat. Da je ljeto, bilo bi jo tri. Jo jedan sat.
Odjednom zadrhtim od straha da ne nastupi neto jo gore. Ne mislim vie na mrtvaca, ravnoduan
sam prema njemu. elja za ivotom iznenada odnosi pobjedu i brie sve to sam namjeravao da uradim.
Ali da mi se ne bi dogodila neka nesrea, mahinalno promrmljam: Odrat u sve, ispunit u sve to
sam obeao!
Ali ve sad znam da to neu uiniti.
Najednom se sjetim da bi sami moji drugovi pripucali na mene ako bih se puzei pribliavao, otkud
bi znali da sam to ja. Vikat u to jae mogu da bi me uli. Leat u pred rovom dok god mi ne odgovore.
Prva zvijezda. Front je jo miran. Odahnem i u uzbuenju govorim sam sebi: Sad samo pametno,
Paul, polako, polako, Paul! Paul! Tako e se spasti, Paul! ini mi se kao da to neko izgovara moje
ime i ono zato ima veu snagu.
Postaje sve mranije. Uzbuenje u meni stiava se, iz opreznosti saekam da polete prve rakete.
Onda izmilim iz rupe. Mrtvaca sam zaboravio. Preda mnom je no koja se sputa i ledina pod blijedom
svjetlou. Odaberem jednu rupu i im se svjetlost ugasi, bacam se, potom pipam dalje, stignem od
sljedee, zgurim se, opet otpuzim dalje.
Prilazim sve blie. Onda pri svjetlosti rakete ugledam kako se neto mie, a onda zastane, pa se i ja
ukoim. Opet ugledam isto pri sljedeoj raketi, to su sigurno drugovi iz rova. Ali oprezno utim sve dok
ne prepoznam nae ljemove. Tek onda pozovem. Odmah zatim doe kao odgovor moje ime: Paul,
Paul!
Viknem jo jednom. To su Katcz i Albert. Krenuli su da me trae i nose atorsko krilo.
Jesi li ranjen?
Ne, ne!
Sjurim se u rov. Potraim neto za jelo i prodirem. Mller mi prua cigaretu. U nekoliko rijei
ispriam ta se desilo. Ali to nije nita novo. esto se dogaa. Jedino je noni napad malo neobina
stvar. Katcz je jednom u Rusiji dva dana leao iza ruskih linija, prije nego to je uspio da se probije.
O mrtvom tipografu ne govorim nita.
Ali sutra ujutru ne mogu vie da izdrim, moram ispriati Katczu i Albertu. Obojica me umiruju.
ta ti moe tu? Nita drugo nisi mogao da uradi. Zato si ovdje.
Sluam ih uspokojen i utjeen njihovom blizinom. Na kakve sam sve besmislice dolazio u onoj rupi
tamo!
 Pogledaj! kae Katcz.
Na grudobranu stoji nekoliko strijelaca. Dre snajpere i osmatraju neprijateljski odsjek. S vremena
na vrijeme odjekne pucanj.
Zaujemo uzvike: Pogodak! Je si l vidio kako je odskoio?
Podoficir Oellrich se ponosno okrene i ubiljei svoj poen. On danas vodi na listi strijelaca, sa tri
sigurno utvrena pogotka.
Sta kae na to? pita Katcz.
Odmahnem glavom.
Ako produi ovako, imat e do veeras jo jednu arenu inuvu na koporanu razmilja
Kropp.
Ili e ga ubrzo unaprijediti za narednika. kae Katcz.
Pogledamo se.
Ja to ne bih radio kaem.
Ipak je dobro to si ba sad vidio ovo odgovori mi Katcz.
Podoficir Oellrich ponovo prilazi grudobranu. Cijev njegove puke pomjera se tamo-amo. Albert
mahne glavom: Vidi da ne treba vie nijednu rije da potroi na tu tvoju priu.
Sad vie ni sam sebe ne shvatam: To je zato to sam onako dugo morao da leim s njim kaem.
Uostalom, rat je rat!
Oellrichova puka odjekne kratko i krto.
 X
Doepali smo se debele hladovine. Nas osmorica odreeni smo da uvamo jedno selo koje je zbog
bombardiranja naputeno.
Glavna dunost nam je da pazimo na slagalite provijanta koje jo nije ispranjeno. Prinueni smo
da se sami snalazimo za hranu. A tu smo strunjaci: Katcz, Albert, Mller, Tjaden, Leer, Detering, to je
cijela naa grupa. Haie je mrtav, istina. Ali mi smo jo jednako imali dobru sreu, jer su sve ostale grupe
pretrpjele mnogo vie gubitaka.
Kao sklonite odaberemo jedan betonirani podrum u koji se silazi stepenicama. Ulaz je zatien jo i
posebnom betonskom ploom.
Razvijamo iroku aktivnost. Pruila nam se jo jedna prilika da opruimo ne samo noge nego i due.
A takve prilike ne isputamo lako jer smo u suvie oajnom poloaju da bismo dugo bili sentimentalni.
Tako neto mogue je samo kad nije suvie gadno. Inae, nama ostaje samo da budemo sasvim realni.
Tako realni da mene ponekad podie jeza kad mi za trenutak kakva predratna misao proleti kroz glavu.
Ali ne ostaje dugo.
Svoj poloaj moramo uvijek uzimati s najbolje mogue strane. Zato ne proputamo nijednu priliku,
pa se esto dogaa da otro, pravo i bez ikakvog prijelaza poslije strahovitog uasa naie obino
ludaenje. Drukije ne moemo, mi glavake letimo u to. I zato se sada s arom bacamo na stvaranje
idile, idile dranja i spavanja, naravno.
Na kuerak snabdimo najprije madracima, dovuenim iz seoskih kua. I vojnika trtica voli da lei
na mekoi. Pod je nezastrt samo u sredini. Zatim nabavljamo pokrivae i perine, divne, meke stvari. U
selu ima dovoljno svega. Albert i je pronalazimo krevet od mahagonija, koji se moe rasklapati, a ima
baldahin od plave svile i prekriva od ipaka. Nosei ga znojimo se kao magarad, ali takvu stvar ovjek
ipak ne smije ispustiti iz ruku, tim prije to e za neki dan sigurno biti razmrskana granatama.
Katcz i ja krenemo u kratko patroliranje po kuama. Malo poslije snabdjeveni smo tucetom jaja i
dvije funte prilino svjeeg butera.
Iznenada, dok smo u nekakvom salonu, odjekne prasak i jedna gvozdena pe ulete kroza zid, fijukne
na metar od nas i probije suprotni zid. Ukupno dvije rupe. Doletjela je iz kue preko puta u koju je
udarila granata.
To se zove srea! isceri se Katcz.
Pretraujemo dalje. Odjednom napregnemo sluh i hitro ispruimo krake. Sekund kasnije stanemo kao
zaarani: u malom oboru trkaraju dva iva praseta. Protrljamo oi i ponovo pogledamo paljivo: zaista
su jo tu. Dograbimo ih, nikakve sumnje nema, to su dva prava pravcata praseta!
To e biti ruak! Pedesetak metara od naeg bunkera nalazi se kua u kojoj su stanovali oficiri. U
kuhinji je veliki tednjak sa dvije plotne, a tu su i tiganji, erpe i lonci. Sve je tu, u upi ima ak i
iscepanih drva, pravi dvorac iz bajke!
Dvojica naih su od jutra po njivama, trae krompir, mrkvu i mladi graak. Jer mi smo gurmani i
preziremo konzerve iz magacina, hoemo svjeu hranu. Dvije glavice karfiola ve su smjetene u ostavu.
Prasad su zaklana. To je Katcz svrio. Uz peenje elimo da serviramo i utipke od krompira. Ali
nemamo ribe za krompir. Ipak i tome brzo doskoimo: avlom izbuimo puno rupa u limenom poklopcu i
tako napravimo ribe. Trojica nataknu debele rukavice da ne ozlijede ruke pri struganju, a dvojica ljute
krompir, i tako posao brzo napreduje.
 Katcz se brine za prasad, mrkvu, graak i karfiol. S karfiolom napravi i nekakav bijeli sos. Ja prim
utipke, po etiri odjednom. Za deset minuta uspijevam da izvjebam ruku toliko da jednim zamahom
tiganja prevrem utipke u zraku, tako da im ona nepeena strana padne na tiganj. Prasie peemo cijele.
Poredali smo se oko njih kao oko oltara.
Tokom spremanja dobijemo posjetu, dvojica radiotelegrafista, koje velikoduno pozivamo na ruak.
Oni se smjeste u veliku sobu u kojoj je glasovir. Jedan svira, a drugi pjeva Na Weseru. Pjeva sa
prilino osjeanja, ali s izvjesnim saksonskim akcentom. Ipak ostavlja neki utisak.
Postepeno zapazimo da e postati poprilino gusto. Izviaki baloni namirisali su dim iz naeg
dimnjaka, pa smo sad obasuti vatrom. Tuku nas onim prokletim malim avolima koji se rasprskavaju
pravei sasvim malu rupu i sijui nisko svuda redom svoje komade. Fijukanje nam je sve blie, ali otkud
moemo da ostavimo toliko jelo. Ti vragovi nas prosto obasipaju vatrom. Nekoliko komadia uleti kroz
prozor na kuhinji. S peenjem smo skoro gotovi. Ali ide tee s prenjem utipaka. Udari padaju tako esto
da komade svaki as treska o zid i prolijee kroz prozor. Kad god zaujem fijuk, sagnem se i kleknem s
tiganjem i utipcima kraj prozora. Onda se hitro ispravim i nastavljam prenje.
Saksonci su prestali sa svirkom, rapnel im je uletio u glasovir. I mi smo ve zavrili, pa
organiziramo povlaenje. im je udarila sljedea granata, dvojica kidnu s loncima u kojima je povre i
pretre onih pedesetak metara do sklonita. Vidimo ih kako nestaju u njemu.
Sljedei udarac. Svi se sagnemo, a onda odgalopiraju druga dvojica, svaki sa po loncem prvoklasne
kave, i stiu u sklonite prije nego to zvizne trea.
Potom Katcz i Kropp doepaju najbolji komad: veliki pleh s rumenim prasiima. Fijuk. Oni unu i
zaas su smlavili onih pedeset metara brisanog prostora.
Ja zavravam prenje posljednje serije od etiri utipka, uz dva padanja na pod, ali to je ipak etiri
utipka vie, a utipci su mi najmilije jelo. Onda dograbim zdjelu s visokim postoljem i privrljim se uz
kapiju.
Zafijue i tresne, a ja odmaglim odatle grlei zdjelu objema rukama.
Gotovo sam stigao, kad dolijee sve jai i jai fijuk, ja poskoim kao jelen, sjurim se iza betonske
ploe, dok komadi pljuti po njoj, slomatam se niz stepenice, laktovi su mi izubijani, ali nijedan utipak
nije izgubljen niti je zdjela izvrnuta.
U dva poinjemo s rukom. To traje do est. Do est i po pijemo kavu, oficirsku kavu iz
provijantskog slagalita i puimo oficirske cigare i cigarete koje smo, takoer, tamo nabavili. Tano u
est i po poinjemo s veerom. U deset izbacujemo pred vrata prasee kosti. Zatim dolazi konjak i rum, i
oni iz onog blagoslovenog slagalita, pa opet dugake i debele cigare s banderolom. Tjaden tvrdi da
nedostaju samo curice iz oficirskog bordela.
Kasno uvee zaujemo maukanje. Siva makica sjedi na pragu. Dovabimo je i nahranimo. To nam
vraa apetit. I legli smo s punim ustima.
Ali no provodimo ravo. Jeli smo suvie masnog. Svjea prasetina nadrauje crijeva. Kroz nae
sklonite zavlada veliki promet. Ja sam skakao devet puta. Oko etiri ujutru postavljamo rekord: sva
jedanaestorica, straa i gosti, uimo napolju.
Zapaljene kue svijetle u noi kao buktinje. Granate dolijeu, fijuu i udaraju. Municione kolone
jure putem. Provijantsko slagalite razrueno je s jedne strane. I pored granata, komordije se tiskaju
tamo kao roj pela i diu kruh. Putamo ih s mirom. Ako bismo im to rekli, pale bi po nama batine. Zato
okreemo drugi list. Objasnimo im da smo mi ovdje straa, pa kako znamo gdje se ta nalazi, donosimo
im konzerve i zamjenjujemo ih za ono to nam je potrebno. Nije to nita strano, sve e ionako za kratko
vrijeme biti uniteno. Za sebe zadravamo samo okoladu i prodiremo itave table. Katcz kae da je to
dobro za mekana crijeva.
 Skoro etrnaest dana prolazi nam u dranju, piu i plandovanju. Niko nas ne dira. Selo postepeno
nestaje pod granatama, a mi provodimo sretan ivot. Dok stoji i djeli slagalita, nama je svejedno i
jedina nam je elja da ovdje saekamo kraj rata.
Tjaden je postao toliko otmjen da cigare pui samo dopola. Parajui nebo nosem, izjavljuje da je
tako navikao. I Katcz je veoma raspoloen.
Svakog jutra prve su mu rijei: Emile, donesite kavijar i kavu! Svi smo postali nevjerojatno
otmjeni, svi smatramo jedan drugog za vlastite lakeje, govorimo vi i izdajemo zapovijesti: Kropp,
svrbi me taban, ulovite tu u! i Leer die nogu kao balerina, a Albert ga vue za nju po stepenicama.
Tjaden! ta? Stanite voljno, Tjaden, i ne kae se ta nego na slubi. Dakle: Tjaden!
Tjaden opet odigra scenu iz Gotz iz Berlichingena, pa je sve sasvim jasno!
Osam dana kasnije dobijamo nareenje da se povuemo. Svreno je s blagodatima. Utrpaju nas u
dva velika kamiona, do vrha natovarena daskama. Albert i ja postavimo odozgo na krevet s baldahinom
od plave svile, duecima i prekrivaima od ipaka. Pod uzglavljima smjetamo po jednu vreu s
najboljim namirnicama. S vremena na vrijeme ih opipamo, a te suhe kobasice, jetrenice, konzerve, kutije
s cigarama ine da nam srce zaigra u grudima. Svako od nas ima po jednu takvu punu vreu.
Na sve to, Kropp i ja spasli smo jo i dvije naslonjae sa crvenim barunom. Stavimo ih na krevet i
obojica se raspitoljimo kao da smo u loi usred kazalita. Nad nama lepra svileni svod naeg
baldahina. U ustima su nam duge cigare. S te visine posmatramo okolinu.
Izmeu nas je kavez za papagaja, koji smo pronali za maku. Poveli smo je i sad lei unutra i prede
pred svojim aniem.
Kola se sporo kotrljaju. Pjevamo. Iza nas ostaje potpuno naputeno selo u kome sukljaju uvis itavi
gejziri od granata.

Poslije nekoliko dana odlazimo da evakuiramo jedno mjesto. Na putu sreemo izbjeglice. Vuku svoje
stvari na kolima, djejim kolicima, na leima. Pogureni su, lica im puna jada i oajanja, uurbanosti i
klonulosti, Djeca vise na rukama majki, a poneka odraslija djevojica dri za ruku mlae koji se sapliu i
neprestano osvru. Poneko nosi kakvu bijednu lutku. utke prolaze pored nas.
Jo smo u marovskoj koloni. Francuzi svakako nee pucati na selo u kome su njihovi zemljaci. Ali
poslije nekoliko minuta zrak se zakovitla, zemlja zatrese i razlegnu se krici: jedna granata smrvila je
zaelje povorke. Razletismo se kud koji i poleemo po zemlji, ali ja u istom trenutku osjetim kako me
naputa ona hladnokrvnost koja me uvijek za vrijeme bombardovanja nesvjesno pokree da inim ono to
treba, kroz glavu mi proleti: gotov si!, sijevne sa uasnim strahom koji me gui i u sljedeem trenutku
me udar, kao bi, oine po lijevoj nozi. ujem Alberta kako urlie pored mene.
Hajde! Dii se, Alberte! dreknem, jer leimo na otvorenom prostoru.
On se teturajui podigne i potri. Drim se uz njega. Moramo preko jedne ivice koja je via od nas.
Kropp se uhvati za iblje, ja mu podignem nogu, on jaukne, dam mu zamaha i on preskoi. U skoku sam
ve za njim i padam u baru iza ivice.
Lica su nam puna soivice i mulja, ali je zaklon dobar. Zato zagazimo sve do vrata. Kad fijukne,
zagnjurimo i glavu.
Poslije dvanaestog gnjuranja ve mi dodija. I Albert prostenje: Hajdemo odavde, inae u se
zagnjuriti i udaviti.
Gdje te potkailo? pitam ga.
U koljeno, mislim.
 Moe li da tri?
Mislim
Onda, naprijed!
Stiemo do anca pored puta i potrimo njime pognuti. Vatra nas prati. Put vodi ka municijskom
slagalitu. Ako ono odleti u zrak, niko nee nai od nas ni dugmeta. Zato promijenimo pravac i potrimo
poprijeko preko polja.
Albert koraa sve sporije.
Idi ti, ja u poslije! kae i baci se na zemlju.
Dograbim ga za ruku i prodrmusam: Dii se, Alberte. ako legne ovdje, nee vie moi dalje.
Hajde, pridravat u te.
Najzad stiemo do nekakve male zemunice. Kropp legne i ja ga previjem. Udarac je odmah iznad
koljena. Onda pogledam sebe. Hlae su mi krvave, ruka takoer. Albert mi stavi svoje zavoje preko rana.
On vie ne moe da mie nogu i obojica se udimo kako smo uope doli dovde. Ali u tome nam je
pomogao samo strah, pobjegli bismo i bez nogu, vukli bismo se na patrljcima.
Ja mogu jo pomalo da puem, pa doviknem kola koja prolaze, i ona nas povezu. Puna su ranjenika.
U njima je jedan sanitetski podoficir koji nam da injekcije protiv tetanusa.
Udesimo da u poljskoj bolnici leimo jedan pored drugog. Dobijamo nekakvu bistru juhu koju
posremo halapljivo jer smo gladni, ali s omalovaavanjem, zato to smo navikli na bolja vremena.
Sad emo kui, Alberte kaem.
Nadajmo se odgovori on. Samo kad bih znao ta mi je.
Bolovi postaju sve jai. Zavoji peku kao eravica. Neprestano pijemo i pijemo vodu, au za aom.
Koliko mi je rana iznad koljena? pita Kropp.
Najmanje deset centimetara, Alberte odgovorim mu. U stvari, ima oko tri.
Rijeio sam kae malo poslije da se ubijem ako mi odsijeku nogu. Neu da idem kroz ovaj
svijet kao bogalj.
Leimo tako, zaokupljeni svojim mislima, i ekamo.

Predvee nas nose na klaonicu. Uplaim se i brzo razmiljam ta da radim, jer je poznato da lijenici u
poljskim bolnicama olako vre amputacije. Kad je velika guva, to je jednostavnije nego komplicirano
krpljenje. Sjetim se Kemmericha. Nikako neu dati da me opiju, makar porazbijao nekoliko njuki.
Ide dobro. Lijenik eprka po rani da mi je sve crno pred oima.
ta izvodite tu! opsuje i nastavi kasapljenje.
Instrumenti blistaju pod svjetlou kao kakve gadne ivotinje. Bolovi su nepodnoljivi. Dva
bolniara me vrsto dre za ruke, ali ja oslobodim jednu i taman da zviznem lijenika po naoarima, kad
on primijeti i odskoi u stranu.
Opijte tu junainu! drekne bijesno.
Zaas se smirim.
Oprostite, gospodine doktore, bit u miran, samo me ne opijajte.
Ma dobro! kvocne on i prihvati se ponovo instrumenata.
To je plav momak, najvie tridesetih godina, s oiljcima na licu i odvratnim zlatnim naoarima.
Opazim da me sad namjerno sjeca, tek onako aka po rani i na mahove me pogleda sa strane, preko
naoara.
Grevito sam epao drke na operacionom stolu, radije bih skapao nego da pustim glas.
On upeca geler i dobaci mi ga. Imam utisak da je zadovoljan mojim dranjem, jer mi sad paljivo
namjeta daicu i kae: Sutra se ide kui.
Zatim mi stavljaju gips. Kad me vrate kaem Kroppu kako e sutra, po svoj prilici, doi sanitetski
vlak.
Moramo porazgovarati sa sanitetskim narednikom da ostanemo zajedno, Alberte.
Uspijevam da s nekoliko prikladnih rijei dam naredniku dvije cigare s banderolom. On ih pomirie
i upita: Ima li jo koju?
Imam jo punu aku, kaem a moj drug i pokaem Kroppa toliko isto. Rado bismo
vam ih sutra dali kroz prozor sanitetskog vlaka.
Naravno, on shvati, pomirie jo jednom i kae: Vai.
U toku noi ne moemo da zaspimo ni za tren. U naoj sobi umiru sedmorica. Jedan ve itav sat
pjeva korale visokim kriavim tenorom, prije nego to ga obuzme hropac. Drugi se pred smrt dovukao do
prozora i lei pred njim kao da posljednji put eli da gleda napolje.

Naa nosila su ve na postaji. ekamo vlak. Kia je, a postaja nema pokriven peron. Pokrivai tanki.
ekamo ve dva sata.
Narednik bdi nad nama kao majka. Iako mi je vrlo ravo, nikako ne zaboravljam na plan. Zato mu,
onako uz put, pokaem kutiju i dajem cigaru akontacije. Na to nas narednik pokrije atorskim krilom.
Moj Alberte, podsjetim se na krevet s baldahinom i maka
I fotelje dodaje on na to.
Da, fotelje s crvenim barunom. Uvee bismo sjedili u njima kao kneevi, a bili smo rijeili i da ih
dajemo pod kiriju, na sat. Cigareta za sat. To bi bio ivot bez brige i dobar posao.
Alberte! padne mi na um. A nae vree s provijantom!
Rastuimo se. Te stvari bi nam tako dobro dole. Da vlak kree dan kasnije, Katcz bi nas sigurno
pronaao i donio ih.
Prokleta sudbina! U elucima nam je samo branena juha, jadna bolnika hrana, a u naim vreama
prasee peenje i konzerve. Ali smo toliko slabi da se zbog toga ne moemo due uzbuivati.
Kad ujutru stigne vlak, nosila su ve sasvim mokra. Narednik se postara da uemo i isti vagon.
Unutra je itav opor sestara iz Crvenog kria. Kroppa smjeste dolje. Mene podiu na krevet iznad njega.
Za ime boje!
ta je sad? pita sestra.
Bacim jo jednom pogled na postelju. Presvuena je kao snijeg bijelom ponjavom, potpuno istom,
na kojoj se jo vide nabori od peglanja. Nasuprot tome, moja koulja nije prana est tjedana i sasvim je
prljava.
Zar ne moete sami u postelju? pita sestra zabrinuto.
Mogu kaem i znojim se ali, sklonite najprije te ponjave.
Zato?
Sam sebi izgledam kao svinja. Zar takav da legnem tu!
Ali, to bi se usteem se.
 Malo uprljalo? ohrabruje me ona. Nita zato, oprat emo mi to ve.
Ne, nikako kaem uzbueno. Nisam jo za toliku kulturu!
Pa valjda moemo oprati jednu plahtu za vas koji ste bili u rovovima uvjerava me.
Pogledam je: jedra je, mlada, ista i fina kao i sve ovdje, pa je teko shvatiti da to nije samo za
oficire, osjeam se nelagodno, ak mi se ini kao da sam u nekoj opasnosti.
Ali ta ena je ipak muitelj, natjeruje me da kaem sve.
To je samo zastanem jer ona mora da zna na ta mislim.
ta jo?
Ui! istresem najzad.
Ona se smije. Nek i one malo proive.
Sad mi je ve svejedno. Uvuem se u postelju i pokrijem.
Neka ruka pipa po pokrivau. Narednik. Odlazi s cigarama.
Poslije jednog sata zapazimo da ve putujemo.

U toku noi se probudim. I Kropp se pomjeri. Vlak lagano klizi kolosjekom. Jo nikako ne moemo da
shvatimo: postelja, vlak, idemo kui. Proapuem: Alberte!
Ja?
Zna li gdje je ovdje klozet?
Ona vrata desno, mislim.
Idem da vidim.
Mrano je, napipavam ivicu kreveta i oprezno pokuam da siem. Ali noga mi ne nailazi na oslonac,
a od one u gipsu nemam nikakve pomoi, pa se uz tresak skotrljam na pod.
Do avola! kaem.
Jesi li se udario? pita Kropp.
Pa valjda si uo progunam. Glava
U dnu vagona otvore se vrata. Ue sestra sa svjetiljkom i vidi me.
Pao je iz kreveta
Pipa mi puls i elo.
Pa vi nemate groznicu.
Ne priznajem.
Moda ste sanjali neto? pita.
Izgleda vrdam.
Opet zapone ispitivanje. Ona me gleda svojim svijetlim oima, tako je ista i divna da ne mogu da
kaem ono to hou.
Ponovo me popnu gore. To e biti divota! im ode, moram ponovo pokuati da siem. Da je to
starija ena, lake bih joj rekao o emu se radi. Ali ona je sasvim mlada, najvie ako ima dvadeset pet
godina, nikako joj ne mogu rei. Tada mi Albert priskoi u pomo, on se ne stidi jer se ne tie njega.
Zovne sestru. Ona se vrati.
Sestro, on je htio ali ni sam Albert ne zna kako da se utivo i pristojno izrazi. Na frontu se
to meu nama izraavalo jednom rijei, ali ovdje pred jednom takvom damom Onda mu odjednom
padne na pamet ako doba i glatko zavri: On mora napolje, sestro.
A, tako kae sestra. Pa zato ne mora da izlazi iz kreveta s tom nogom u gipsu. ta elite da
vam donesem? obrati se potom meni.
Taj novi obrt ispuni me smrtnim uasom: pojma nemam kako se oni sudovi struno zovu. Sestra mi
priskae u pomo: Mala ili velika?
Kakva bruka! Sav se preznojim i promucam: Ovaj mala
Ipak sam imao sree.
Dobijem gusku. Nekoliko sati potom nisam vie jedini i do jutra smo se ve svi navikli i bez stida
traimo sve to nam treba.
Vlak se kree polako. Ponekad stane i onda istovare mrtvace. esto staje.
Albert ima groznicu. Meni je prilino dobro, iako me boli, ali je najgore to to ispod gipsa jo ima
uiju. Strahovito me svrbi, a ne mogu da se eem.
Drijemamo po ceo dan. Pored prozora mirno promiu predjeli. Tree noi stiemo u Herbesthal. Od
sestre saznajemo da e na sljedeoj stanici skinuti Alberta zbog toga to ima groznicu.
Dokle ide vlak? upitam.
Do Klna.
Alberte, mi ostajemo zajedno kaem. Samo gledaj!
Pri sljedeem obilasku zadrim dah i napnem se da mi glava pocrveni. Sestra zastane: Imate
bolove?
Da! jeim. Odjednom.
Daje mi termometar i odlazi. Nisam uzalud bio Katczov uenik. Ovi vojni termometri nisu
predvieni za iskusne vojnike. Treba samo dotjerati ivu uvis i ona u toj tankoj cijevi ostaje gdje je, vie
se ne sputa.
Okrenem termometar naopake i stavim ga pod miku, pa neprekidno lupkam kaiprstom po njemu,
Onda ga tresnem nagore. Tako postiem 37,9. Ali to nije dovoljno. Oprezno prinijeta ibica daje 38,7.
Kad se sestra vrati, napnem se, diem isprekidano, ukoeno gledam, preturam se nemirno i apuem:
Ne mogu vie da izdrim
Zabiljei me na cedulji. A znam sigurno da mi gips nee skidati bez velike nevolje.
Albert i ja zajedno smo istovareni.

Leimo u istoj sobi jedne katolike bolnice. To je velika srea, jer su katolike bolnice poznate po
dobrom postupku i dobroj hrani. Bolnica je popunjena ranjenicima iz naeg vlaka, meu kojima ima i
dosta tekih sluajeva. Cijelog dana ne stiu da nas pregledaju jer je lijenika veoma malo. Hodnikom
neprestano prolaze niska kolica s gumenim kotaima, u kojima uvijek poneko lei. Vraki je poloaj biti
stalno tako opruen, dobro je samo kad se spava.
No je puna nemira. Niko ne moe da spava. Tek pred zoru malo zadrijemamo. Probudimo se kad je
ve vidno. Vrata su otvorena, ujem glasove iz hodnika. Probude se i drugi. Jedan od onih koji su ovdje
ve nekoliko dana objasni nam o emu se radi: Sestre se svakog jutra mole u hodniku, pa otvaraju
vrata da i vama dopadne dio molitve.
To je svakako divno zamiljeno, ali nas bole kosti i glave.
Kakva budalatina! kaem. Ba kad ovjek malo zadrijema.
 Ovdje lee laki ranjenici, pa zato one to rade odgovori on.
Albert jei. Razbjesnim se i dreknem: Mir vi tamo!
Kroz minut se pojavi jedna sestra. U svojoj bijelo-crnoj odori podsjea na lijepo lone za kavu.
Zatvorite vrata, sestro! kae neko.
Sad se molimo, zato su vrata otvorena odgovori ona.
Ali mi hoemo jo da spavamo.
Bolje je moliti se nego spavati. Ona stoji tako i smijei se nevino. A ve je i sedam sati.
Albert opet zastenje.
Zatvorite vrata! proderem se.
Ona je potpuno zaprepaena, oigledno da tako neto ne moe da shvati.
Ali mi se molimo i za vas!
Svejedno! Zatvorite vrata!
Ona odlazi i ostavlja otvorena vrata. Litanija se opet razlegnu.
Pobjesnim i viknem: Brojim do tri! Ako ne prestane, poletjet e neto!
I od mene! dodaje jo jedan.
Brojim do pet. Zatim dohvatim jednu bocu, na nianim i bacim je kroz vrata u hodnik. Ona prsne u
hiljade komadia. Molitva prestane. itav roj sestara pojavi se gunajui.
Zatvorite vrata! deremo se.
One se povuku. Ona mala od maloas ostaje posljednja.
Bezbonici! zacvrkue, ali ipak zatvori vrata.
Pobijedili smo.

U podne dolazi bolniki inspektor i obasipa nas pogrdama. Prijeti nam tvravom i jo kojeim. Ali
bolniki inspektor isto je to i inspektor provijantskog slagalita, nosi dugaku sablju i epolete, ali je, u
stvari, inovnik, pa ga ni regruti ne zarezuju. Tako ga lijepo pustimo da pria. ta bi nam se jo moglo
dogoditi?
Ko je bacio flau? pita.
Prije nego to razmislim treba li da se javim, neko kae: Ja!
Jedan ovjek s raupanom bradom ispravi se. udi nas zato se on javio.
Vi?
Da. Bio sam uzbuen to su nas probudili bez potrebe, pa sam se izgubio i nisam znao ta radim.
Odvergla kao iz knjige.
Kako se zovete?
Dopunski rezervist Josef Hamacher.
Inspektor ode.
Svi smo radoznali.
Zato si se javio? Pa ti nisi bacio.
On se ceri.
Nita zato. Ja imam dozvolu za lov.
 To svi razumiju, naravno. Ko ima dozvolu za lov, moe da ini to god hoe.
Eto, ispria bio sam pogoen u glavu, pa su mi dali uvjerenje da sam privremeno
neuraunljiv. Otada mi je lako. Niko ne smije da me nervira. Prema tome, meni se nita ne moe dogoditi.
Ovaj dolje e se propisno pojesti! A javio sam se zato to mi se to bacanje mnogo dopalo.
Kad sutra otvore vrata, opet emo baciti.
Ushieni smo. S Josef Hamacherom moemo sve da riskiramo.
A onda naiu neujna niska kolica i ponesu nas.
Zavoji su se prilijepili. Riemo kao volovi.

U naoj sobi lei osam ljudi. Najtee je ranjen Peter, crnomanjast i s kovrastom kosom: metak u pluima,
uz komplikacije. Pored njega je Franz Wachter, kome je razmrskana ruka, ali kao da zasad nema nikakve
opasnosti. Meutim, tokom tree noi vikne nas i kae da zvonimo, jer mu se ini da krvari.
Dobro pozvonim. Deurna sestra ne dolazi. Sino smo je prilino zamorili zato to smo dobili nove
zavoje, pa smo svi zbog toga imali bolove. Jedan je traio da mu se noga namjesti ovako, drugi onako,
trei traio vode, etvrtom je morala da rastrese uzglavlje. Gojazna starka gunala je zlovoljno i najzad
zalupila vratima. Sigurno i sad misli da je tako neto, pa ne dolazi.
ekamo. Onda Franz kae: Zazvoni jo jednom.
Zvonim. Ona se jo ne pojavljuje. U ovom krilu zgrade deura preko noi samo jedna sestra, moda
je sad zauzeta poslom u kojoj drugoj sobi.
Franz, jesi li siguran da krvari? upitam. Inae emo opet navui grdnju.
Mokro je. Moe li iko da osvijetli?
Ni to ne ide. Prekida je kraj vrata, a niko ne moe da ustane. Drim prst na zvoncetu sve dok mi ne
utrne. Moda je sestra zaspala. One imaju zaista mnogo posla i ve se tokom dana premore. A da i ne
govorimo o silnim molitvama.
Da bacamo flae? pita Josef Hamacher, ovjek s dozvolom za lov.
To e jo manje uti nego zvonjenje.
Najzad se vrata otvore. Pojavi se namrtena starka. Kad ugleda ta se Franzu dogodilo, uurba se i
zagalami: Zato niko nije javio ta se dogodilo?
Zvonili smo. A niko ovdje ne moe da ustane.
Franz je izgubio mnogo krvi i sad ga previjaju. Ujutru mu posmatramo lice: uiljilo se i postalo
bljee, a jo sino je izgledalo kao zdravo. Jedna sestra nas sad ee obilazi.

Povremeno dolaze na ispomo i sestre iz Crvenog kria. Dobre su, ali ponekad nespretne. Desi se da te
povrijede kad namjetaju postelje, a onda se toliko uplae da naprave jo gore.
asne sestre su vjetije. One znaju kako treba prihvatiti, ali bi nam bilo milije da su malo veselije.
Neke su, istina, duhovite, i takve su divne.
Ko ne bi uinio sve da ugodi sestri Libertine, toj sjajnoj eni koja kroz cijelo krilo zgrade iri
svojom pojavom dobro raspoloenje. A takvih je povie. Za njih bi ovjek skoio u vatru. Zaista ne
moemo da se poalimo, asne sestre postupaju s nama kao s civilima. Nasuprot tome, kad ovjek
pomisli na garnizonske bolnice uhvati ga strah.
 Franzu Wachteru ne ide nabolje. Jednog dana ga odnesu i vie se ne vraa. Josef Hamacher zna ta
se dogodilo.
Vie ga neemo vidjeti. Odnijeli su ga u mrtvaku sobu.
Kakvu mrtvaku sobu? pita Kropp.
Ma, u sobu za umiranje
ta je to?
To je mala soba na uglu ovog krila. Kad je neko siguran za otezanje papaka, odnesu ga tamo. Ima
dva kreveta. Svi je zovu mrtvaka soba.
A zato tako rade?
Da kasnije imaju manje posla. Zgodnije je jer se nalazi odmah do dizalice koja vodi u
mrtvanicu. A moda to rade i zato da bolesnici po sobama ne bi gledali kako neko umire. A mogu i lake
da paze na samrtnika kad je sam.
A on?
Jozef slegne ramenima.
Obino ne primjeuje vie nita ta se s njim dogaa.
Ali to ipak svi znaju?
Naravno, oni koji su ovdje ve podue.

Po podne dolazi jedan nov u krevet Franza Wachtera. Nekoliko dana kasnije odnesu i njega. Jozef
znaajno odmahne rukom. I mnogi drugi jo pred naim oima dolaze i odlaze.
Ponekad sjede pored kreveta roaci, plau ili govore tiho i zbunjeno.
Jedna stara ena nee ak nikako da ode, ali ipak preko noi ne moe da ostane. Sutradan dolazi
sasvim rano, ali ipak ne dovoljno, jer kad prie postelji, u njoj ve lei drugi. Ona mora u mrtvanicu.
Jabuke koje je ponijela razdijeli nama.
I malom Peteru je sve gore. Grafikon njegove temperature sve je gori i jednog dana kraj njegove
postelje stvore se niska kolica.
Kuda? pita on.
Na previjanje.
Podignu ga. Ali sestra napravi greku i skine s vjealice njegovu uniformu, pa je stavi pored njega,
da se ne bi vraala. Peter odmah shvati o emu se radi i hoe da sie s kolica.
Ja ostajem ovdje!
Zadre ga. On tiho krii svojim probijenim pluima: Neu u mrtvaku sobu!
Ama, mi te nosimo na previjanje.
ta e vam onda moja uniforma?!
Ne moe vie da govori. apue promuklo i uzbueno: Ostavite me ovdje
Ne odgovaraju mu i odvoze ga. Pred vratima pokua da se ispravi.
Njegova crnpurasta glava s kovrastom kosom se trese, oi mu pune suza: Vratiu se, vratiu se
jaukne.
Vrata se zatvore. Svi smo uzbueni, ali utimo. Najzad progovori Jozef: Mnogi tako kau. Ali kad
se jednom ue unutra, povratka nema.


Operirali su me i ve dva dana povraam. Kost mi ne srauje, kae lijeniki pomonik. Jednom drugom
srasle su pogreno, pa mu ponovo lome. Strano je to.
Meu novodolim nalaze se i dva mlada vojnika s ravnim tabanima.
ef lijenika ih prilikom posjete zapazi, zastane i uzvikne veselo: Udesit emo ve to! Izvrit
emo malu operaciju pa ete imati zdrave noge. Zapiite, sestro.
Kad lijenik ode, Jozef, koji sve zna, savjetuje ih: Nikako ne dajte da vas operira. To su neke
naunjake burgije onog matorog, pa voli da pravi probe. Kad mu padne aka neko zgodan za to, ne
isputa ga lako. Operira vam ravne tabane i oni vam vie nisu ravni, ali zato dobijate iskrivljena stopala i
cijelog ivota idete na takama.
Pa ta da radimo? pita jedan.
Kaite: ne! Vi ste ovdje zato da lijeite svoje rane, a ne zbog ravnih tabana. Pa imali ste ih i na
frontu! Eto, sad jo moete da hodate, ali kad doete matorom pod no, postat ete bogalji. Njemu su za
eksperimente potrebni zamorii i za njega je rat divno vrijeme, kao i za sve lijenike. Pogledajte u ono
drugo odjeljenje dolje, tamo puzi tuce ljudi koje je on operirao. Neki su tu jo od etrnaeste i petnaeste,
to znai ve nekoliko godina. Nijedan ne hoda bolje nego ranije, naprotiv, gotovo svi hodaju gore, a
veini su noge u gipsu. Svakih est mjeseci ih opet doepa, ponovo im lomi kosti i uvijek kae da e to
biti izvanredan uspjeh. uvajte se, on ne smije da radi to ako kaete ne.
Ama, ovjee kae umorno jedan od one dvojice bolje noge nego glava. Zar ne zna ta te
eka kad opet bude napolju? Nek radi sa mnom to god hoe, samo da se vratim kui. Bolje imati
iskrivljena stopala nego biti mrtav.
Onaj drugi, mlad kao i mi, nee da se operira. Ali ih sutradan matori poziva obojicu i govori im,
izdire se sve dok ne popuste. ta i mogu drugo? Oni su samo obini redovi, a on velika zvjerka. Donesu
ih u gipsu i pod narkozom.

Albertu je ravo. Odnose ga i amputiraju. Odsijeku mu cijelu nogu. Sad neprekidno uti, samo je jednom
rekao da e se ubiti im doe do revolvera.
Stie nov transport i u nau sobu dolaze dvojica slijepih. Jedan je neki sasvim mlad muziar. Kad ga
hrane, sestre nikad ne donose no, jer ga je jednom istrgao jednoj. Ali se i pored sve opreznosti neto
dogodi. Za vrijeme veere pozovu od njegove postelje sestru koja ga je hranila i ona ostavi tanjur i
viljuku na njegovu stoiu. On napipa viljuku, zgrabi je i iz sve snage zabode prema srcu, pa dohvati
jo i cipelu i pone to god moe jae da udara njom po viljuki. Viknemo u pomo i jedva mu tri ovjeka
otmu viljuku. Tupi zupci su zali duboko. Cijele noi nas psuje i ne da nam da spavamo. Sutra ujutro
dobije nastup urlanja.
Postelje se opet prazne. Dani prolaze u bolovima, strepnji, jecanju i hropcu. Ni mrtvake sobe vie
ne pomau, nema ih dovoljno, pa ljudi umiru nou i u naoj sobi. Da, to ide bre nego to sestre donose
odluke.
A onda se jednog dana vrata iznenada irom otvore i niska kolica ulaze, a na njima blijed, mrav i
radostan Peter, s kutravom kosom. Sestra Libertina ga ozareno dogura do njegove stare postelje.
Vratio se iz mrtvake sobe. A mi smo ve odavno mislili da je mrtav.
Pogleda oko sebe: A ta sad kaete?!
I sam Josef prinuen je da prizna kako tu stvar doivljava prvi put.


Malo pomalo nekima od nas doputa se da ustanu. I meni daju take da opkam naokolo. Ali ih ne
koristim mnogo jer ne mogu da podnesem Albertov pogled. Neprekidno me posmatra udnim pogledom.
Zbog toga ponekad umaknem u hodnik. Tamo mogu da se kreem slobodnije.
Na spratu ispod nas lee povrijeeni u eludac i kimu, oni pogoeni u glavu i oni s oba uda
amputirana. Na desnom krilu su povrede vilica, trovani gasom, povrede nosa, uiju i vrata. Na lijevom
krilu slijepi i povrede plua, kukova, zglobova, bubrega, monica i eluca. Tek se ovdje vidi gdje sve
ovjek moe biti pogoen.
Dvojica umiru od tetanusa. Koa im postaje bijela, udovi se koe i naposljetku su im jo dugo ive
samo oi. Kod mnogih ranjenika povrijeeni dio visi u zraku na nekakvoj vjealici, a pod ranom je sud u
koji se cijedi gnoj. Taj sud se prazni svaka dva-tri sata. Drugi lee s napravom za istezanje, koja ima
teke tegove, koji vise niz krevet. Gledam izranjavljena crijeva koja su stalno puna izmeta. Lijeniki
pomonik pokazuje mi rentgenske snimke potpuno smrskanih kukova, koljena i ramena.
Nemogue je shvatiti da nad tako razmrskanim tijelom jo uvijek ima ljudskih lica u kojima ivot
tee svakidanjim tokom. A, tavie, ovo je tek jedna jedina bolnica, samo jedno jedino odjeljenje, a ima
ih stotine hiljada u Njemakoj, stotine hiljada u Francuskoj, stotine hiljada u Rusiji. Koliko li besmisleno
izgleda sve to je nekad pisano, injeno i miljeno kad su mogue ovakve stvari! Sve to mora da je lano
i bezvrijedno, kad ta tisugodinja kultura nije bila u stanju da sprijei prolivanje rijeke krvi i postojanje
stotine tisua ovakvih tamnica prepunih jada i muka. Samo bolnica pokazuje ta je u stvari rat!
Ja sam mlad, dvadeset mi je godina, ali od ivota poznajem samo oajanje, strah, smrt i najpovrniju
i najbesmisleniju vezu s ponorom uasnih patnji. Vidim da se narodi guraju jedan protiv drugog i ubijaju
se uzajamno utke, glupo i posluno, ne znajui zato. Vidim da najmudriji mozgovi na svijetu pronalaze
rijei i oruje da bi se sve ovo izvodilo jo savrenije i trajalo jo due. I zajedno sa mnom vide to svi
ljudi mojih godina, i ovdje i tamo, s one strane, u cijelom svijetu, sa mnom to doivljava itava moja
generacija. ta e uiniti nai oevi ako mi jednoga dana ustanemo i zatraimo od njih da nam poloe
raune. ta oekuju od nas ako doe vrijeme bez rata? Godinama je nae jedino zanimanje bilo ubijanje,
ono je bilo na prvi posao u ivotu. I nae znanje o ivotu svodi se na smrt! ta e doi poslije toga? I ta
e biti od nas?

Lewandowski je najstariji u naoj sobi. Ima etrdeset godina i ve deset mjeseci lei u bolnici zbog teke
rane na elucu. Tek prije nekoliko tjedana dotjerao je dotle da malo pogureno hramlje.
Ima nekoliko dana kako je veoma uznemiren. ena, koja ivi u nekom malom mjestu u Poljskoj,
pisala mu je kako je skupila dovoljno novca da plati vlak i da ga obie.
Sad je na putu i svakog asa moe da stigne. Lewandowskom vie ne prija ni jelo, pa ak i crveni
kupus s kobasicom poklanja drugom poslije nekoliko zalogaja. S pismom u ruci neprestano hoda tamo-
amo po sobi, svi smo ga proitali ve po deset puta, potanski ig je ve ko zna po koji put ispitivan,
redovi su jedva itljivi od masnih mrlja i estog hvatanja i ono to je moralo da doe dolo je.
Lewandowski dobija temperaturu i mora ponovo u krevet.
Ve dvije godine nije vidio enu. Za to vrijeme ona je rodila dijete, koje e sad donijeti. Ali druga
briga mui Lewandowskog. Nadao se da e dobiti dozvolu za izlazak kad mu ena doe, jer je jasno:
lijepo je vidjeti se, ali kad ovjek poslije toliko vremena opet vidi svoju enu, onda hoe, ako ikako
moe, jo i neto drugo.
 Lewandowski je o svemu tome satima razgovarao s nama, jer u vojsci nema tajne u tom pogledu.
Uostalom, niko mu tako neto ne zamjera. Oni meu nama koji ve mogu da izlaze ukazali su mu nekoliko
zgodnih kua u gradu, parkove i skrovita mjesta gdje mu niko nee smetati. Jedan mu je ak preporuio i
neku sobicu.
Samo, ta sve to vrijedi? Lewandowski lei u postelji i mui muku. Cio ivot gubi vrijednost ako
propusti ovu priliku. Tjeimo ga i obeavamo da emo ve nekako udesiti.
Drugog dana popodne dolazi njegova ena, mala i zbrkana, s uplaenim izrazom i hitrim ptijim
oima, u nekakvom crnom mantilu s jakom i trakama, ko zna gdje nabavljenim.
Tiho mrmlja neto i stidljivo zastaje na vratima. Uplaila se to vidi est ljudi.
E, Marija, kae Lewandowski i gotovo se zagrcne vlastitom jabuicom ui slobodno, nee
ti oni nita.
Ona krene redom i svakom prui ruku. Onda nam pokae dijete, koje se dotle uredilo u pelene. Ona
ima veliku, perlama izvezenu torbu, iz koje vadi iste pelene i prepovija dijete. Tako se oslobodi prve
zbunjenosti i njih dvoje ponu razgovor.
Lewandowski je vrlo uzbuen, svaki as nesretno pogleda u nas svojim krupnim, izbuljenim oima.
Trenutak je povoljan, lijenik je zavrio pregled, jedino moe koja sestra da proviri u sobu. Zato
jedan ode u izvianje. Vraa se i klima glavom: Nigdje nikog. Hajd, Johanne, reci joj i svravaj
posao!
Njih dvoje sporazumijevaju se svojim jezikom. ena gleda na nas, sva zajapurena i zbunjena. Mi se
dobroudno osmjehujemo i odmahujemo rukama, nije to nita! Do avola s predrasudama. One su za
drugaija vremena, a sad ovdje lei stolar Johann Lewandowski, vojnik od koga je jedan metak napravio
bogalja, tu je njegova ena i ko zna kad e se ponovo vidjeti, on hoe da je ima i neka mu bude!
Dvojica drugova stanu pred vrata da bi zadrali i zabavili sestre, ako sluajno naiu. Straarit e
oko etvrt sata.
Lewandowski moe da lei samo po strani, pa mu jedan namjesti jo nekoliko jastuka pod lea.
Albert uzme dijete, mi se okrenemo malo u stranu, crni mantil nestane pod pokrivaima, a mi glasno
igramo skat, zainjavajui ga kojeim.
Sve se dobro razvija. Ja dobijam jedan moan krojc-solo sa etiri, koji napravi otprilike jo jednu
turu. Tako skoro zaboravljamo Lewandowskog.
Malo poslije dijete pone da plae, iako ga Albert oajniki ljulja. Neto krka, uti i kad kao
sluajno bacimo pogled, ugledamo dijete s cuclom u ustima ve kod majke. Sve je bilo dobro!
Sad se osjeamo kao velika porodica, ena se raspoloila, a Lewandowski lei sav ozaren i znojav.
Onda isprazni vezenu torbu i izvue iz nje nekoliko dobrih kobasica, pa dohvati no kao struak
cvijea i isijee kobasice. irokim pokretom ruke pokazuje na nas, i mala zbrkana ena ide od jednog do
drugog, smije se i dijeli kobasice, sad je gotovo ljepa nego maloas. Nazivamo je majkom, a ona je sva
sretna i rastresa nam uzglavlja.

Poslije nekoliko tjedana moram svako jutro da idem u Canderov institut. Tamo mi vezuju nogu i pokreu
je. Ruka je ve odavno izlijeena.
S poloaja stiu novi transporti. Vie nema zavoja od platna, nego od bijelog kreppapira. Tamo je
oskudica u zavojima.
Albertov patrljak vrlo dobro zarauje. Rana se skoro zatvorila. Za koju nedjelju treba da ide u
postaju za proteze. Jo je utljiv i mnogo je ozbiljniji nego ranije. esto zauti usred razgovora i ukoeno
gleda preda se. Da nije s nama, odavno bi uinio kraj. Ali sad je pregurao najgore. Ponekad nas gleda
kad igramo skat.
Ja dobijam odsustvo radi oporavka.
Majka vie nee da me pusti. Veoma je slaba. Sve je jo gore nego prolog puta.
Uto me puk pozove i ponovo putujem na front.
Teko mi je da se odvojim od svog prijatelja Alberta Kroppa. Ali ovjek se u vojsci vremenom na
sve navikne.
 XI
Prestali smo da brojimo tjedne. Bila je zima kad sam stigao i od udara granata sleene grude zemlje bile
su isto tako opasne kao i krhotine. Sad je drvee opet zeleno. U naem ivotu smjenjuju se samo poloaj i
barake. Ve smo se navikli na to. Rat je uzronik smrti kao rak ili tuberkuloza, kao grip ili dizenterija.
Samo to su smrtni sluajevi mnogo ei, raznovrsniji i okrutniji.
Misli su nam kao ilovaa: njih mijese dani koji se smjenjuju, dobre su kad smo na odmoru, mrtve
kad smo u borbi i vatri. Izrivena polja i u nama i van nas.
Ali takvi su svi, ne samo mi ovdje: ono to je bilo prije vie ne postoji, mi se toga zaista vie ne
sjeamo. Razlike stvorene odgojem i obrazovanjem skoro su zbrisane i jedva se primjeuju. One ponekad
olakaju ovjeku da se izvue iz neke situacije, ali donose i nezgode, jer stvaraju unutranje prepreke
koje se onda moraju savladati. To je kao da smo nekada bili metalni novac raznih zemalja, koji su sad
rastopili, pa svi imaju isti otisak. Da bi se poznala razlika, treba briljivo ispitati materijal. Mi smo
vojnici, pa tek onda jo i ljudi i pojedinci, na neki udan i skoro stidljiv nain.
Meu nama vlada veliko bratstvo koje na neobian nain povezuje odbljesak onog drugarstva iz
narodnih pjesama, onog osjeanja solidarnosti koje imaju robijai i onog oajnikog meusobnog
pomaganja osuenika na smrt, sa ovim ivotom koji vodimo i u kome se, usred opasnosti, izdiemo nad
samrtnom napetosti i usamljenosti, bacajui se urno i nimalo patetino u sate koji nam jo ostaju da
ivimo. Kad bi se to ocjenjivalo, reklo bi se da je i herojski i banalno u isti mah, ali ko bi mislio o tome!
A to je ono kad u asu pred poetak neprijateljskog napada Tjaden u grozniavoj urbi proguta svoj
obrok juhe sa slaninom, jer ne zna da li e kroz jedan sat biti u ivotu. Mi smo dugo raspravljali treba li
to uiniti ili ne. I Katcz je protiv toga, jer kae da treba raunati s pogotkom u eludac, koji je opasniji
kad je eludac pun.
To su nai problemi, to je za nas ozbiljno i drugaije ne moe da bude. Na ovoj granici smrti ivot
ima sasvim jednostavan tok i svodi se samo na ono najpotrebnije. Sve ostalo obavijeno je mrtvim snom i
u tome lei naa primitivnost i na spas. Da smo drukiji, ve odavno bismo poludjeli, pobjegli ili
izginuli. Kao ekspedicija u polarnim predjelima. Sve ivotne manifestacije smiju da slue samo
odravanju ivota i to je njihov jedini cilj. Sve drugo se mora odbaciti zato to uzalud troi snagu. To je
jedini nain da se spasemo. Ali zato se esto naem licem u lice sa samim sobom, kao s nekim
nepoznatim ovjekom, kad zagonetni odbljesak prolosti, kao blijedo ogledalo, prikae u trenucima
zatija obrise mog sadanjeg ivota, udei se kako se ta bezlina aktivnost koja se zove ivot prilagodila
ak i ovome obliku. Sve druge ivotne manifestacije spavaju zimskim snom; ivot je neprekidno na
oprezu da bi se ouvao od te prijetnje smru, on je od nas napravio ivotinje koje misle, da bi nam pruio
i instinkt kao oruje; on je otupio nau osjetljivost da nas ne bi smrvio onaj uas koji bi nas obuzeo ako
bismo razmiljali jasno i svjesno. On je u nama probudio osjeanje drugarstva da bismo izbjegli ponor
usamljenosti; on nam je dao ravnodunost divljaka da bismo, uprkos svemu, osjetili svaki pozitivni
trenutak i sauvali ga kao rezervu protiv najezde niega. I tako ivimo zatvorenim i munim ivotom, i
samo ponekad neki dogaaj baci varnicu, i tada u nama izbije plamen teke, strane enje.
Ali ti trenuci su opasni jer nam pokazuju da je nae prilagoavanje ipak samo umjetno, da ono nije
istinski mir, nego ona krajnja napetost za mir. Po spoljnom nainu ivota mi se jedva razlikujemo od
Bumana, ali dok oni mogu uvijek da budu takvi zato to im je takva priroda i to se razvijaju samo
vlastitim duhovnim naporima, kod nas je obratno: nae unutranje snage ne tee da se razvijaju u pravcu
napretka, nego nazatka. Ono to je njima normalno i prirodno mi postiemo s naporom i umjetno.
 I kada se nou trgnemo iz sna, pobijeeni i baeni na milost i nemilost arobnoj moi privienja
koja naviru, sa strahom osjeamo koliko je slab na oslonac i granice koje nas dijele od tame, mi smo
mali plamenovi, jedva zatieni od bure koja donosi unitenje i ludilo, u kojoj treperimo i u koju ponekad
utonemo. A onda potmulo brujanje fronta postaje krug koji nas zatvara, mi se povlaimo u sebe i
razrogaeno zurimo u no. I jedina utjeha nam je disanje drugova koji spavaju. Tako doekujemo jutro.

Svaki dan i svaki sat, svaka granata i svaki le bruse onaj tanki oslonac koji godine ine sve tanjim.
Vidim kako se oko mene postepeno sve rui.
Eto, i taj glupi dogaaj s Deteringom!
On je uvijek bio povuen u sebe. I njegova nesrea bila je u tome to je u jednom vrtu ugledao
trenju. Ba smo se vraali s poloaja i ta trenja pojavila se iznenada, u zoru, pored novog logora na
zavijutku puta. Jo nije imala lia, predstavljala je jedan jedini buket bijelih cjetova.
Uvee nismo mogli vidjeti Deteringa. Onda se pojavio nosei nekoliko cvjetnih grana trenje.
Podsmijevali smo mu se i pitali ga hoe li u proevinu. Nije nam odgovorio nita, samo je legao u krevet.
U toku noi uo sam kako neto radi, kao da se pakuje. Naslutio sam nesreu i priao mu. Pravio se da
nije nita i ja sam mu rekao: Ne pravi gluposti, Detering.
Ma, ne Samo ne mogu da spavam.
Zato si uzeo te grane s trenje?
Valjda smijem da donesem grane s trenje odgovorio je tvrdoglavo. Onda je dodao: Kod
kue imam veliki trenjar. Kad se rascvjetaju, pa ih pogleda sa sjenika, izgledaju kao kakva velika
ponjava, tako su bijele a sad je to vrijeme
Moda e uskoro dobiti odsustvo. Mogu te poslati i nazad kao farmera.
Klimao je glavom, ali mislima je bio daleko. Kad su uzbueni, seljaci dobijaju tako neobian izraz,
nekakvu mjeavinu krave i enjivog boga, i blesasto i potresno. Da bih ga odvojio od tih misli, zatraio
sam mu komad kruha. Dao mi je bez ustezanja. A i to je bio sumnjiv znak, jer je uvijek bio tvrdica. Zato
sam ostao budan. Ali se nije nita dogodilo, i ujutro je bio kao i obino.
Vjerojatno je zapazio da sam motrio na njega. Drugog jutra nije ga bilo. Primijetio sam, ali nisam
govorio nita da bih mu dao vremena, moda e se provui. Nekoliko njih uspjelo je da pobjegne u
Holandiju.
Na zboru se zapazilo njegovo odsustvo. Nedjelju dana potom uli smo da su ga uhvatili
feldandarmi, ti prezreni vojni policajci. Poao je prema Njemakoj, i to je, naravno, bilo beznadno, a uz
to je i sve ostalo izvodio sasvim glupo. Svako je po tome mogao vidjeti da je njegovo bjegstvo bila samo
enja za zaviajem i trenutna pometnja. Ali, otkud mogu to da shvate suci prijekih sudova, koji sjede
stotinu kilometara iza linije fronta?
Nita vie nismo uli o Deteringu.

Ali i na drugi nain izbije ponekad to opasno, zadravano, kao para iz pregrijanog kotla. Ovakav je bio
Bergerov kraj: Ve odavno su nai rovovi razoreni artiljerijskom vatrom i linija fronta se neprekidno
mijenja, tako da vie i ne vodimo pravu pozicionu borbu. Kad proe napad i protivnapad, ostane
isprekidana linija i nastane ogorena borba od rupe do rupe. Prva linija je probijena i borba se vodi iz
rupa, po kojima su se ugnijezdile grupice vojnika.
 Nalazimo se u jednoj rupi, Englezi su nam sa strane, kreu bono i dolaze iza nas. Opkoljeni smo.
Nije lako predati se, magla i dim nas odvajaju, niko ne bi vidio da se predajemo. A moda to zaista i
neemo da uinimo, u takvim trenucima ovjek ni sam ne zna. ujemo kako nam se pribliuju eksplozije
bombi. Na mitraljez brie polukrug ispred nas. Uto voda iz mitraljeskog hladnjaka ispari, i mi urno
dodajemo jedan drugom sanduie, pomokrimo se u njih i tako opet imamo vode i moemo dalje da
pucamo. Ali nam iza lea prati sve blie. Za koji trenutak bit emo izgubljeni.
Na to se neposredno kraj nas razbjesni jo jedan mitraljez. Tue iz susjedne rupe. Berger ga je
donio, i sad otpone protivnapad s lea i mi smo osloboeni i nalazimo vezu s pozadinom.
Kad se najzad naemo u pristojnom zaklonu, jedan od onih koji su donijeli hranu ispria kako na
nekih stotinak koraka odavde lei ranjeni pas.
Gdje? upita Berger.
Onaj mu kae. Berger krene da dovede ivotinju ili je ubije. est mjeseci ranije on o tome ne bi
vodio rauna, bio bi razumniji. Pokuavamo da ga odvratimo. Ali kad zaista poe, ostaje nam samo da
kaemo: lud! i pustimo ga nek ide. Jer, ti napadi frontovskog bjesnila postaju opasni ako ovjeka, im
ga dobije, ne moe da svali na zemlju i vrsto ga pritisne. A Berger ima metar i osamdeset i najjai je
u eti.
Zaista je lud, jer mora da proe kroz vatrenu zavjesu, ali je u njega uao avo, zato to ga je
pogodila ona munja koja vreba iznad svih nas. Ima ih koji se razbjesne, pa odjure, a jedan je stalno
pokuavao da se zakopa i rukama, i nogama, i ustima.
Ima, naravno, i simulanata, ali i simuliranje je ve jedan znak.
Bergera, koji je htio da pomogne psu, donose s povrijeenim kukom, a ak i jedan od onih, koji su
ga nosili dobio je metak u list.

Mller je mrtav. Dobio je sasvim izbliza svijetleu raketu u eludac.

iveo je jo pola sata, potpuno svjestan, podnosei uasne bolove. Prije nego to je umro, dao mi je
svoju lisnicu i ostavio mi izme koje je nekad naslijedio od Kemmericha. Nosim ih jer su mi dobre.
Tjaden e ih dobiti poslije mene, obeao sam mu.
Uspjeli smo da sahranimo Mllera, ali je sigurno da nee dugo ostati na miru. Naa linija se povlai.
S one strane ima suvie svjeih engleskih i amerikih pukova, suvie corned beefa i bijelog brana.
Suvie novih orua. Suvie aviona.
A mi smo mravi i izgladnjeli. Hrana nam je toliko rava i s toliko surogata da oboljevamo od nje.
Industrijalci u Njemakoj su se obogatili, a nama dizenterija izjeda crijeva. Na daskama u klozetima
neprekidno ue ljudi, jedan do drugog. Trebalo bi onima kod kue, pokazati ova siva, ispijena, uta i
jadna lica, te pogurene prilike kojima proliv cijedi krv iz ila i koja se cere ustima iskrivljenim i
drhtavim od bola: Zato uope navlaiti hlae?!
Naa artiljerija je na izmaku snaga, ima premalo municije, a cijevi su toliko izlizane da pucaju
nesigurno i obasipaju vatrom nas. Imamo vrlo malo konja. Nae svjee trupe sastoje se od malokrvnih
djeaka kojima je potreban oporavak, koji ne mogu da nose ranac, ali koji umiju da umru. O ratu ne znaju
nita, oni samo idu naprijed i ginu. Samo jedan avion pobio je kao od ale itave dvije ete tih djeaka u
asu kad su silazili s vlaka, prije no to su stigli da naue ita o zaklonu.
Njemaka uskoro mora ostati prazna kae Katcz.
Ne nadamo se da e tome ve jednom biti kraj. Nae misli ne idu tako daleko. Moe te pogoditi
metak i da ostane mrtav, moe biti ranjen i onda je prva postaja, bolnica. Ako ti nita nije amputirano,
prije ili poslije past e pod ruku jednom od onih sanitetskih majora s krstom za zasluge na reveru, koji
ovjeku kau: ta, zbog to malo skraene noge?! Ako ste hrabri, na frontu neete trati. Sposoban!
Odstupi!
Katcz pria jednu od onih pria koje krue du cijelog fronta, od Vosgesa do Flandrije, o sanitetskom
majoru koji vri pregled i proziva ljude iz spiska, pa kako ko stupi, on ne diui pogled kae:
Sposoban! Potrebni su nam ljudi za front!
Jedan s drvenom nogom stupa pred njega, major opet kae: Sposoban!
A onda mu Katcz povisi glas ovaj kae: Drvenu nogu ve imam, ali sad kad odem na
front pa mi metak odnese glavu, poruit u da mi naprave drvenu glavu, pa u postati sanitetski major!
Svi smo duboko zadovoljni ovakvim odgovorom.
Svakako, ima i dobrih lijenika, mnogi su takvi, ali u jednom od onih stotinu pregleda koje vojnik
mora da proe, mnogi zapadnu u ake jednom od tih mnogobrojnih fabrikanata heroja, koji nastoje da u
svojim spiskovima to vie neboraca pretvore u borce.
Ima dosta takvih pria, i najee su jo gore. Ali one nemaju nikakve veze s pobunom i
nedisciplinom: one su pune iskrenosti i nazivaju stvari njihovim pravim imenom, jer u vojsci ima vrlo
mnogo prevare, nepravde i niskosti. Pa zar nije i suvie to da se puk za pukom baca u borbu koja daje sve
manje nade na uspjeh i da se vri napad za napadom na frontu koji se povlai i raspada?!
U poetku predmet podsmijeha, tenkovi su sad postali strana orua. Naviru onako oklopljeni, u
dugim redovima, oliavajui, vie nego ita drugo, sav uas rata.
Topove koji nas obasipaju vatrom ne vidimo, protivniki strojevi koji nas napadaju ljudi su kao i
mi, ali ti tenkovi su maine, njihove lanane gusjenice kreu se bez kraja, ba kao i rat. One donose
unitenje ulazei u rupe i izlazei iz njih, ne zaustavljajui se, oni su nezadriva flota oklopa koja urla i
izbacuje dim, eline ivotinje koje satiru i mrtve i ranjene
Pred njima se smanjujemo u svojoj tankoj koi, pred njihovom ogromnom snagom nae ruke su
slamke, a bombe ibice.
Granate, oblaci gasa, kolone tenkova, razaranje, razjedanje, smrt.
Dizenterija, gips, tifus, davljenje, sagorijevanje, smrt.
Rov, bolnica, masovne grobnice, druge mogunosti ne postoje.

Prilikom jednog napada gine na komandir ete Bertinck. On je bio jedan od onih divnih oficira koji su
uvijek bili naprijed kad god je velika opasnost. Dvije godine proveo je s nama i nijednom nije bio ranjen.
Na kraju se neto ipak moralo dogoditi. Opkoljeni smo u jednoj rupi. S dimom baruta dopre do nas i
zadah ulja i nafte. Ugledamo dvojicu s bacaem plamena, jedan nosi na leima sanduk, a drugi dri cijev
iz koje suklja vatra. Ako nam priu toliko blizu da plamen dopre do nas, peeni smo, jer smo u takvom
poloaju da se ne moemo povui.
Uzmemo ih na nian. Meutim, njima polazi za rukom da se probiju blie, pa na poloaj postane
opasan. Bertinck je s nama u rupi. Kad primijeti da ne pogaamo zato to se zaklanjamo od jake vatre,
uzima puku, ispuzi iz rupe i pone leei da niani. Opali, istog asa udari ga metak. Pogoen je. Ipak
ostaje leei i niani ponovo. Za trenutak spusti puku, onda opet niani i pucanj najzad odjekne. Bertinck
ispusti puku i kae: Dobro je! i sklizne u rupu. Onaj zadnji od dvojice s bacaem pogoen je,
pada, cijev ispada iz ruku onom drugom, plamen sipa na sve strane, ovjek gori.
Bertinck je pogoen u grudi. Malo poslije jedan komadi mu razmrska bradu. Isti komadi ima jo
dovoljno sile da Leeru razmrska karlicu. On jei i odupire se rukama o zemlju, naglo gubi krv, ali niko ne
moe da mu pomogne. Nekoliko minuta potom skljoka se kao prazno crijevo. ta mu sad pomae to to je
u koli bio odlian iz matematike.

Mjeseci prolaze. Ovo ljeto 1918. najkrvavije je i najtee. Dani su kao aneli odjeveni u zlato i azur,
nedostini iznad ovog vrtloga unitenja. Svi znaju da emo izgubiti rat. O tome se ne govori mnogo,
povlaimo se, poslije ove velike ofanzive neemo vie moi da napadnemo jer nemamo ni ljudi ni
municije.
Ali rat se nastavlja, umiranje se nastavlja.
Ljeto 1918. Nikad nam se ivot, i pored sve svoje bijede, nije inio milijim: crvene bulke po
poljima naih odmorita, glatke bube na travkama, tople veeri u polutamnim svjeim sobama, crno i
tajanstveno drvee u sumraku, zvijezde i ubor vode, sanjarenje i dug san o, ivote, ivote, ivote!
Ljeto 1918. Nikad se vie bola nije podnijelo utke nego u trenutku polaska na front. Pojavili su
se divlji i uzbudljivi glasovi o primirju i miru, koji uznemiruju naa srca i ine da je polazak tei nego
ikada!
Ljeto 1918. Nikad ivot na frontu nije bio gori i grozniji nego u asovima pod vatrom kad
blijeda lica lee u blatu, a ruke se steu jednim jedinim grem: Ne! Ne! Ne sad! Ne u posljednjem
trenutku!
Ljeto 1918. Vjetar nade koji miluje polja sprena vatrom, mahnita groznica nestrpljenja i
razoarenja, najbolnija jeza smrti, neshvatljivo pitanje: Zato?! Zato se ne uini kraj?! I zato krue ti
glasovi koji nagovijetavaju kraj?!

Ima toliko aviona i piloti su tako samopouzdani da ak i usamljene vojnike jure kao zeeve. Na jedan
njemaki avion dolazi najmanje pet engleskih i amerikih. Na jednog gladnog i umornog njemakog
vojnika u rovu dolazi pet snanih i svjeih ljudi u protivnikom rovu. Na jedan njemaki tain dolazi
pedeset konzervi s mesom. Mi nismo potueni jer smo bolji i iskusniji vojnici, mi smo prosto smrvljeni i
potisnuti ogromnom nadmonou.
Nekoliko tjedana padala je kia: sivo nebo, siva raskvaena zemlja, sivo umiranje. Kad se
kamionima vozimo u prvu liniju, vlaga nam probija kroz injele i uniformu, i zadrava se za sve vrijeme
dok smo u rovovima. Onaj koji jo ima izme vezuje ih odozgo vreicama da voda i blato ne bi prodrli
unutra. Na pukama se nahvatala kora, na uniformama se nahvatala kora, sve curi i raspada se, masa
zemlje kaplje vlana i uljevita, u njoj su ute barice s crvenim lokvama krvi, u njoj lagano propadaju
mrtvaci, ranjenici i oni koji su jo ivi.
Bura bjesni nad nama, grad krhotina granata iz tog sivog i utog komara uzvitlava otre krike, nalik
na djeje, onih koji su pogoeni, dok u noi rastrgani ivot, stenjui i s patnjom, lagano prelazi u muk.
Nae su ruke zemlja, naa tijela glina, nae oi lokve od kie. Ne znamo da li smo jo u ivotu.
A onda se u nae rupe spusti ega, vlana, prepuna zapare. I jednog od tih poznih ljetnjih dana, kad je
donosio hranu, padne Katcz. Sami smo nas dvojica. Previjam ga, izgleda da je razmrskana cjevanica.
Kost je povrijeena i Katcz oajniki jei: Zar sad! Zar ba sad!
Tjeim ga: Ko zna koliko e ovo da traje. Ti si zasad spasen.
Rana poinje jako da krvari. Nemogue je da ostavim Katcza samog dok odem po nosila. Uostalom,
i ne znam gdje je najblie previjalite.
Katcz nije mnogo teak, uprtim ga na lea i krenem natrag, ka previjalitu.
Dvaput se odmaramo. Noenje mu priinjava jake bolove. Ne govorimo mnogo. Otkopao sam
okovratnik koporana i snano diem: znojim se, a lice mi se nadulo od napora i umora. Ipak se urim, jer
je mjesto opasno.
Hoemo li, Katcz?
Moramo, Paul.
Hajdmo!
Uspravim ga, on stoji na zdravoj nozi i dri se za drvo. Onda paljivo uhvatim povrijeenu nogu, on
se odupre, a ja podvuem ruku pod koljeno zdrave noge.
Put postaje sve tei. Na mahove zafijue i doleti poneka granata. Koraam to bre mogu, jer krv
curi iz Katczove rane. Ne moemo se zatititi od granata, jer prije nego to bismo se zaklonili, one ve
prolete.
Prilegnemo u jednu malu rupu da saekamo koji trenutak. Dajem Katczu aj iz uture. Puimo
cigaretu.
Tako je, Katcz, kaem tuno sad emo, dakle, morati da se rastanemo.
On uti i gleda me.
Sjea se, Katcz, one guske koju smo rekvirirali? Sjea se kako si me spasao iz okraja kad sam
kao regrut bio prvi put ranjen? Onda sam jo plakao, Katcz, a otada je prolo skoro tri godine.
On klima glavom. U meni bukne strah to u ostati sam. Kad Katcz ode, ovdje vie nemam prijatelja.
Katcz, mi se svakako moramo vidjeti prije nego to se vrati, ako zaista doe mir.
Zar misli da u s ovom nogom biti jo sposoban? pita on gorko.
Izlijeit e je u miru. Zglob nije povrijeen. Moda e sve biti dobro.
Daj mi jo jednu cigaretu kae on.
Moda emo kasnije moi da neto zajedno radimo, Katcz.
Obuzima me tuga, nemogue je da Katcz, Katcz moj prijatelj, Katcz sa oputenim ramenima i mekim,
tankim brkovima, Katcz koga poznajem bolje no i jednog ovjeka, Katcz s kojim sam dijelio sve dobro i
zlo u toku ovih godina, nemogue je da se Katcz i ja vie nikad neemo vidjeti!
Daj mi tvoju kunu adresu, Katcz, za svaki sluaj. Napisat u ti i svoju.
Stavljam cedulju u dep. Kako sam ve naputen, iako je on jo uvijek pored mene! Da li da zaas
prosviram metak kroz nogu da bih ostao pored njega?
Katcz odjednom pone da grca, zelen je i ut.
Hajdemo proape.
Skoim, luaki elim da mu pomognem, stavljam ga na lea i trim sporo ali istrajno, pazim da mu
noga ne mlatara suvie.
Grlo mi je suho, pred oima mi igra crno-crveno, kad, ve posrui, ali uporno i nemilosrdno,
stiem do previjalita.
Tamo mi koljena zaklecaju, ali jo imam snage da padnem na stranu gdje je zdrava Katczova noga.
Malo poslije se polako uspravim. Noge i ruke mi silno drhte, s mukom pronalazim uturicu i ispijam
jedan gutljaj. Usne mi drhte. Ali Katcz je izbavljen.
Potom uspijevam da razaberem glasove iz zbrke koja dopire do mene.
Mogao si da utedi sebi tu muku kae jedan bolniar.
 Gledam ga, ne razumijem.
On pokae na Katcza: Pa, mrtav je.
Nikako ne shvatam.
Povrijeena mu je cjevanica kaem.
Bolniar stoji: I to.
Okrenem se. Oi su mi jo uvijek mutne, znoj me ponovo probija, curi mi preko kapaka. Obriem ga
i pogledam Katcza. On lei mirno.
Onesvijeen! kaem brzo.
Bolniar tiho zvizne.
Valjda se ja bolje razumijem u to od tebe. Mrtav je. Kladim se u ta god hoe.
Vrtim glavom.
Nemogue! Govorio sam s njim prije deset minuta. U nesvijesti je.
Katczove ruke su tople, uhvatim ga za ramena da ga istrljam ajem. Onda osjetim da su mi prsti
vlani. Izvuem ih ispod glave i primijetim da su krvavi. Bolniar opet zvidue: Vidi?
Nisam ni primijetio da je Katcza putem pogodio komad u glavu. Rupa je sasvim mala, sigurno je bio
kakav zalutali komadi. Ali, bilo je dovoljno.
Katcz je mrtav.
Polako ustanem.
Hoe li da uzme njegovu bukvicu i stvari? pita me kaplar.
Potvrdim, i on mi daje.
Bolniar se udi: Pa vi niste roaci?!
Ne, nismo roaci. Ne, nismo roaci.
Idem li? Imam li jo noge? Diem oi, gledam naokolo i okreem se u krug za pogledom, dok ne
zastanem. Sve je kao i obino. Samo je rezervist Stanislav Katczinsky mrtav.
Potom vie nita ne shvatam.
 XII
Jesen je. Od starih vojnika nije ostalo mnogo. Ja sam posljednji od sedmorice iz naeg razreda.
Svi priaju o miru i primirju. Svi ekaju. Ako se opet razoaramo, nastupit e katastrofa, nada je
suvie jaka, ona se vie ne moe odstraniti a da ne eksplodira. Ako ne doe do mira, doi e do
revolucije.
Dobijam etrnaest dana odmora, jer sam se malo nagutao gasa.
Sjedim po cio dan na suncu u malom vrtu. Doi e uskoro primirje, sad i ja vjerujem u to. A onda
emo kui.
Tu staju moje misli i ne mogu ih natjerati da idu dalje. Samo me osjeanja silno privlae i oekuju.
To je elja za ivotom, udnja za zaviajem, to je krv, zanos spasenja. Ali to nisu ciljevi.
Da smo se vratili kui 1916, iz bola i strahotnosti onoga to smo doivjeli, digla bi se bura. Kad se
sad vratimo domovima, bit emo umorni, ruine, sagorjeli, bez korjena i bez nade. Vie se ne moemo
snai.
Niko nas nee ni razumjeti, jer pred nama se izdie jedno pokoljenje koje je, istina, provelo zajedno
s nama ove godine, ali koje je ve imalo svoja ognjita i svoja zanimanja, i sad e se vratiti svojim starim
poloajima, zaboravljajui rat, a iza nas raste pokoljenje onakvo kao to smo mi bili nekad, koje e nam
biti nepoznato i koje e nas potisnuti.
Izlini smo samima sebi, mi emo rasti, neko e se prilagoditi, neko pokoriti, a mnogi se nee snai,
proi e godine i mi emo na kraju propasti.
Ali moda je sve ovo na ta mislim samo sjeta i utuenost koje e nestati kad ponovo budem stajao
pod jablanovima i sluao umor njihova lia. Nemogue je da je nestalo one miline koja nam je unosila
nemir u krv, onog oekivanja, one neizvjesnosti, tisuu onih lica iz budunosti, onih melodija iz snova i
knjiga, onog umora i slutnje ena, nije mogue da je sve to uniteno artiljerijskom vatrom, oajanjem i
vojnikim bordelima.
Drvee je ovdje zlatno i areno, plodovi oskorue crvene se u lisnatom granju, drumovi se gube na
horizontu, vojnike kantine bruje kao konice od vijesti o miru.
Diem se.
Sasvim sam miran. Neka dolaze mjeseci i godine, mene vie niega ne liavaju. Sm sam i nemam
nade da ih mogu ekati bez straha. ivot koji me vodio kroz ove godine jo je u mojim rukama i oima.
Ne znam da li sam ga savladao. Ali dok je tu, trait e svoj put bez obzira na ono to u meni govori ja.

Poginuo je oktobra hiljadu devet stotina osamnaeste, jednog dana kad je na cijelom frontu bilo tako mirno
i tiho da se ratni izvjetaj ograniio samo na saopenje da na Zapadu nema nita novo.
Pao je niice i leao licem k zemlji, kao da spava. Kad su ga okrenuli, vidjelo se da nije dugo patio.
Lice mu je bilo spokojno kao da je bio skoro zadovoljan to se tako dogodilo.