Dugorocna Neodrzivost Trzisnog Fundamentalizma I Neoliberalnog Kapitalizma PDF

M.
MESARI: Dugorona neodrivost trinog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma

EKONOMSKI PREGLED, 57 (9-10) 603-630 (2006) UVODNIK 603
Milan Mesari*
DUGORONA NEODRIVOST TRINOG

FUNDAMENTALIZMA I NEOLIBERALNOG
KAPITALIZMA
U tom sustavu nema nikakve zajednike stvari, nikakvog zajednikog

cilja, za koji bi svi ljudi zajedniki radili. ...Poslodavcima je cilj maksimirati
svoju dobit i ako je potrebno oni e u tom cilju bezobzirno eksploatirati rad-
nu snagu... Nigdje ne postoji obveza brinuti se za dobro drugoga ovjeka...U
ideologiji kapitalizma i liberalne demokracije sloboda pojedinca ima pred-
nost pred obvezama prema zajednikome dobru... U tome sustavu ne postoje
nikakve drutvene obveze. Jedina doista relevantna dunost jest maksimiza-
cija dobitka putem trinih transakcija. Etiki postulati u tome sustavu ne
igraju nikakvu ulogu.
(Lester Thurrow, profesor na sveuilitu Massachussets Institute of Te-
chnology, SAD, u knjizi The Future of Capitalism)
Korporacija, kao psihopatsko stvorenje, ne zna ni prepoznati razloge

koji bi je sprijeili da nanosi tetu drugima niti zna postupati po njima. U
njezinu pravnom ustrojstvu nita je ne ograniava u tenji za ostvarivanjem
svojih sebinih ciljeva i ona je prisiljena nanositi tetu drugima, ako je dobit
koju time postie vea od trokova. Samo pragmatika briga za vlastite inte-
rese i dravni zakoni mogu obuzdati grabeljive nagone korporacija, a esto
ni to nije dovoljno da se zaustavi unitavanje ljudskih bia i ugroavanje
naega planeta.
(Joel Bakan, profesor na sveuilitu British Columbia, SAD, u knjizi
Korporacija - patoloka tenja za profitom i moi)
*
M. Mesari, znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u mirovini (emeritus), prvi predsjednik
Hrvatskoga drutva ekonomista (od 1952.); 14 je godina bio ekonomski savjetnik UN u vie afrikih
i azijskih zemalja. anak je primljen u urednitvo 31.7.2006.
M. MESARI: Dugorona neodrivost trinog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma
604 EKONOMSKI PREGLED, 57 (9-10) 603-630 (2006)
Zarazna je pohlepa ini se zahvatila veliki dio nae poslovne zajed-

nice, to je stvorilo perverzne poticaje za poveanje profita po svaku cijenu,
da bi se cijene dionica poveavale i odravale na visokoj razini. Prijevare i
falsifikati inspirirani pohlepom djeluju destruktivno na trini kapitalizam i,
gledajui ire, potkopavaju osnove naeg drutva.
(Alan Greenspan, bivi predsjednik U.S. Federal Reserve Board)
Adam Smith (1723.-1790.), utemeljitelj ekonomske znanosti, prvi je godine

1776. proklamirao u svom uvenom djelu An Inquiry into the Nature and Causes
of Wealth of Nations osnovno naelo kapitalistikog modela: bogatstvo nacije
proizlazi iz nastojanja svakog njezinoga pripadnika da ostvaruje vlastite osobne
probitke. Sluei svojim interesima, pojedinac zapravo slui drutvenim, javnim
interesima. Dobit koju stjee pojedinac svojom slobodnom djelatnou, koristi
ne samo njemu, nego i itavome drutvu. A. Smith stavlja, dakle, teite eko-
nomske motivacije na ostvarenje osobnog interesa, to je po njemu istovremeno i
izvor opeg blagostanja. No da bi mogli uspjeno djelovati na ostvarivanju svojih
osobnih interesa, pojedinci moraju uivati potpunu slobodu: pojedinac je mno-
go uspjeniji kada njegovim postupcima upravlja nevidljiva ruka trita, nego
kada ga vodi nesposobna i pohlepna ruka drave. Dakle, naelo osobnog probi-
tka, zatim naelo laissez faire, tj. slobodna trgovina i slobodno poduzetnitvo
prijeko su potrebni uvjeti za uspjeno poslovanje pojedinca, a time i za poveanje
bogatstva nacije. Jo su dva uvena ekonomista postavila dva dodatna kamena
temeljca kapitalistikom ekonomskom sustavu. David Ricardo (1772.-1823.)
formulirao je eljezni zakon nadnica, prema tome zakonu nadnice radnika u
trinoj, kompetitivnoj privredi moraju pokriti samo minimum potreba za njihov
opstanak. Svaki se pokuaj drave ili sindikata da povea nadnice i izbavi radnike
iz bijede, sukobljuje s tim eljeznim ekonomskim zakonom i biva prije ili po-
slije onemoguen. A francuski ekonomist Jean Baptiste Say (1767.-1832.) autor
je treeg kljunog aksioma klasine ekonomske teorije - zakona o automatskom
uspostavljanju i odravanju makroekonomske ravnotee, odnosno ravnotee
izmeu ponude i potranje u uvjetima slobodnoga trita. Prema tom Sayevom
zakonu proizvodnja uvijek stvara dohodak dovoljan da se kupi sve to se proizve-
de, tako da nikada ne nastaje manjak kupovne moi, odnosno potranje.
No, navedena teoretska objanjenja trinog, kapitalistikog modela nisu
bila dovoljna za globalni pobjedonosni pohod nove industrijske i kapitalistike ci-
vilizacije koja e obiljeiti vie od dva stoljea povijesti ovjeanstva. Bila su po-
trebna jo dva bitna uvjeta: prvo, odgovarajua ideoloko-filozofska paradigma, i
drugo, jo vanije: odgovarajua tehnoloka osnova. Za stvaranje novoga duhov-
noga mentaliteta potrebnoga za pojavu i razvitak moderne industrijske civilizacije
bio je svakako najzasluniji francuski filozof Rene Descartes (1596.-1650.), koji
EKONOMSKI PREGLED, 57 (9-10) 603-630 (2006) 605
je jedno stoljee prije poetka industrijske revolucije svojom racionalistikom i

materijalistikom filozofijom poloio njezine idejne osnove. Descartesova, kar-
tezijanska misao uinila je u zapadnjakoj svijesti prevrat, nazvan prosvjetitelj-
stvom: njegovom filozofijom poelo je na zapadu doba racionalizma, vladavine
razuma. Descartes je odbacio svaku manisfestaciju iracionalnog, vjerujui da je
racionalni um najvii sudac u prosuivanju stvarnosti. Sve to se nije moglo pod-
vrgnuti prosuivanju racionalnog uma i to se nije moglo kvantificirati, Descartes
je proglasio irelevantnim: ovjekovi osjeaji, religiozno iskustvo, empatija, pod-
svijest, sve je to oznaeno drugorazrednim ili beznaajnim. Osamnaesto stoljee
bilo je doba prosvjetiteljstva, doba vladavine razuma (Age of Enlightment, Age
des lumires, Aufklrung), u kojem je sve to se nije moglo spoznati i legitimi-
rati zdravim razumom proglaeno zabludom, predrasudom ili praznovjerjem.
Promijenilo se tada i shvaanje morala: po rijeima filozofa A. Flewa: Osnovno
naelo moralnog sustava (u doba prosvjetiteljstva) poivalo je na razumu, a to je
bilo naelo korisnosti. (A. Flew Dictionary of Philosophy, London, 1984.).
Drugi znameniti filozof, utemeljitelj nove paradigme modernoga industrijskoga
doba bio je Francis Bacon (1561.-1626.), koji je proglasio indukciju, tj. empiri-
zam jedinim ispravnim nainom spoznaje i jedinom legitimnom znanstvenom me-
todom. Drugi njegov, moda jo znaajniji doprinos ideologiji novoga doba vla-
davine prirodnih znanosti i industrijalizma, bila je teza da glavni cilj znanstvenih
istraivanja nije spoznati prirodne zakone, ve ovladavati prirodom uz pomo tih
zakona. Tako su materijalizam, racionalizam, empirizam i utilitarizam postavljeni
kao veoma pogodan idejni okvir za razvijanje nove industrijske, kapitalistike
civilizacije. Bitan doprinos ideologiji industrijskog, kapitalistikog drutva dao je
takoer engleski filozof Thomas Hobbes (1588.-1679.). Prema njemu ovjek po
svojoj prirodi nije drutveno bie, nego je slobodan i sebian pojedinac (ovjek je
ovjeku vuk, homo homini lupus). ovjek je sebian, osamljeni vuk i stoga
u takvom prvobitnom prirodnom stanju vlada rat svih protiv svih (bellum omnia
contra omnes). Zbog opasnosti meusobnog istrebljenja ljudi su bili prisiljeni da
drutvenim ugovorom stvore dravnu vlast i da dokraje stanje stalnih sukoba,
Th. Hobbes je tako ideolokoj paradigmi industrijske civilizacije dodao jo jedno
bitno obiljeje: individualizam u njegovom radikalnom izdanju: egocentrizam.
Ipak, ni Smithova laissez-faire teorija, ni nova racionalistika, materijalistika,
utilitaristika i individualistika paradigma prosvjetiteljstva nisu bile dovoljne za
pokretanje industrijske revolucije i za stvaranje novoga kapitalistikoga drutvenog
ureenja. Njezin glavni, neposredan generator bila je tehnoloka revolucija, ostva-
rena godine 1765. izumom parnoga stroja i godine 1770. izumom stroja za pre-
denje zvanog Jenny. Epohalni izumi parnoga stroja Jamesa Wattsa i stroja za
pletenje Jamesa Hargreavesa nisu bili sluajni i iznenadni dogaaji - u Engleskoj
je od godine 1760. krenuo val tehnolokih inovacija na raznim podrujima, a po-
sebno su bila znaajna poboljanja u agrotehnici (novi tip eljeznog pluga, plo-
dored usjeva, nove metode uzgoja i ishrane stoke itd.) koja su rezultirala znatnim
poveanjem poljoprivredne proizvodnje. (T.S. Ashton The Industrial Revolution,
1760-1830, The Oxford University Press, New York, 1964.). Nova energija par-
nog stroja i mehanika predilica pokrenuli su nagli razvitak tekstilne industrije:
dok su godine 1780. u Engleskoj postojale svega dvije mehanizirane pamune
predionice, broj tekstilnih tvornica u narednih 20 godina povean je na 52. Ubrzo
se industrijski nain proizvodnje proirio i na druge proizvodne sektore, jednako
kao i na druge europske zemlje, a poslije i na druge kontinente. Pokazalo se da
osobni interes, sloboda trita i slobodno poduzetnitvo posjeduju (bez obzira na
negativne socijalne i ekoloke nuspojave) veliku motivacijsku, inovatorsku i
dinamiku snagu: 19. i 20. stoljee bilo je doba nevienog, eksplozivnog napretka
znanosti, tehnologije, proizvodnje i potronje, doba trijumfa nove industrijske ci-
vilizacije.
Ipak, ubrzo su novi industrijski nain proizvodnje i novi kapitalistiki
drutveni poredak pokazali i svoju drugu runu, nehumanu stranu, prije svega u
obliku grube i nemilosrdne eksploatacije radne snage (ukljuivi i djeji rad) koja
je u skladu s Ricardovim eljeznim zakonom nadnica za svoj rad dobivala tek
minimum potreban za puko preivljavanje. To je dovelo do otpora izrabljivanih i
obespravljenih radnika, s jedne strane, a sa druge strane do pojave mnogih kritiara
kapitalistike eksploatacije i zagovornika drutvenih reformi i uspostave novog
socijalistikog drutvenog ureenja (Saint-Simone, Charles Fourier, Louis Blanc,
Proudhon, Lassale, Robert Owen i drugi). Najpoznatiji, najtemeljitiji i najradikal-
niji kritiar kapitalistikog ekonomskog i drutvenog modela, Karl Marx (1818.-
1883.) upozorio je na osnovnu unutarnju kontradikciju toga modela: dok nove
tehnologije i nove proizvodne snage daju proizvodnom procesu kooperativni i
drutveni karakter, vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju i prisvajanje vika
vrijednosti stvorenog tom proizvodnjom ostaju u rukama privatnih vlasnika kapi-
tala. Ta suprotnost raa prema Marxovom uvjerenju neizbjenost klasnih sukoba
koji e, kako je najavljeno u Komunistikom manifestu, dovesti u konanici do
nasilnog ruenja kapitalistikog drutvenog poretka. U svom najvanijem djelu
Kapital, Marx je dalje razvio Ricardovu radnu teoriju vrijednosti, dopunjujui
je tezom o viku vrijednosti, tj. o onom dijelu novostvorene vrijednosti koji
prisvajaju kapitalisti. Taj se viak vrijednosti sve vie koncentrira u rukama
kapitalistikih magnata i na toj tendenciji Marx zasniva svoj kljuni zakljuak:
Centralizacija sredstava za proizvodnju i podrutvljavanje rada dostiu toku
na kojoj vie ne mogu podnositi kapitalistiku ljusku i razbijaju je. (K. Marx
Kapital I, Kultura, Zagreb, 1947., str. 684). Marx je priznao veliki proizvodni
potencijal kapitalistikog sustava: u Komunistikom manifestu istie se da je
kapitalizam u svojoj stogodinjoj vladavini razvio proizvodne snage vee i kolo-
salnije od svih prethodnih civilizacija zajedno, ali on istovremeno upozorava i na
na tri kljune slabosti toga sustava: a) krajnje nejednaku i nepravednu raspodjelu
dohotka; b) inherentnu sklonost ciklinim krizama i s tim povezanom masovnom

nezaposlenou i c) nezaustavljivu koncentraciju kapitala i stvaranje svemonih
monopola, to e na kraju dovesti do propasti kapitalizma. Marx je takoer upo-
zorio da se drutvena i politika mo u kapitalistikom drutvu u krajnjoj liniji
zasniva na posjedovanju novca i kapitala i da su prema tome vlade u tim dravama
samo odbor za upravljavanje poslovima itave buroazije.
Bez obzira na mnoga osporavanja i kontroverze, Marxove su ideje snano
utjecale na drutvena i politika zbivanja u drugoj polovini 19., a osobito u 20.
stoljeu (jedan od najznaajnijih ekonomista 20. stoljea, Joseph Alois Schum-
peter (1883.-1950.), profesor na Harvardskom sveuilitu, nazvao je K. Marxa, i
pored zamjerki nekim njegovim idejama, genijem i prorokom. (J.A. Schumpe-
ter Capitalism, Socialism and Democracy, Harper & Brothers Publishers, New
York, 1942., str. 21). Sve brojnija radnika klasa u Njemakoj bila je pod znatnim
utjecajem ideja K. Marxa. Najvjerojatnije je da je upravo strah od radnikih po-
buna potaknuo njemakog kancelara Otta von Bismarcka (1815.-1898.) da trai
nain kako bi ublaio okrutnosti kapitalizma: na njegovu su inicijativu u Reich-
stagu godine 1884. i 1887. doneseni zakoni kojima je prvi put u povijesti uvede-
no osiguranje za sluaj bolesti, nesposobnosti i starosti. Sline su mjere uskoro
usvojene i u drugim europskim zemljama, a u Velikoj su Britaniji godine 1911.
pod pritiskom socijalistikog drutva Fabian Society i sindikata donesene jo po-
voljnije mjere socijalne sigurnosti.
Dok je Marx smatrao da je socijalistika revolucija mogua samo u indu-
strijski najrazvijenijim zemljama i da prema tome neka zemlja prije socijalistike
revolucije mora dostii visok tehnoloki i industrijski razvitak i imati brojan indu-
strijski proletarijat, ta se revolucija stjecajem okolnosti dogodila u polufeudalnoj
carskoj Rusiji, koja je bila tek u inicijalnoj fazi industrijskog i kapitalistikog
razvitka. Taj je pokuaj izgradnje socijalistikog drutva kao alternative socijalno
defektnom kapitalizmu, prema tome, unaprijed bio osuen na neuspjeh, osobito
kada se uzmu u obzir pogreke u njegovoj realizaciji, ponajprije nepostojanje de-
mokracije i represivni karakter vladanja. Tome valja dodati guenje svake privatne
inicijative i poduzetnitva, zanemarivanje industrije potroakih dobara i ivotnog
standarda graana (to je bilo znatnim dijelom uvjetovano primatom teke i voj-
ne industrije zbog hladnog rata i utrke u naoruanju s Atlantskim savezom),
takoer i prekasno i sporo ukljuivanje u informatiku revoluciju. (Zanimljiva se
rasprava o uzrocima neuspjeha socijalistikog projekta u Sovjetskom Savezu i u
drugim istonoeuropskim zemljama moe nai u knjizi nobelovca Josepha Stigli-
tza Whither Socialism?, The MIT Press, Cambridge, 1994.).
No, kapitalistiki ekonomski i drutveni sustav usprkos radnikom otporu i
socijalistikim kritiarima nezadrivo je napredovao i irio se, iako uz povreme-
ne zastoje, poremeaje i krize. U nemilosrdnoj, darvinistikoj trinoj utakmici
mnogi su poduzetnici propadali, ali je jo vie novih poduzea nicalo i prosperi-
ralo. To dinamiko obiljeje kapitalizma J.A. Schumpeter nazvao je kreativnom

destrukcijom. Openito, J.A. Schumpeter kapitalistiki je sustav ocijenio veoma
vitalnim i fleksibilnim, sposobnim da se stalno prilagouje, reformira i evoluira.
Stalne tehnoloke inovacije, trina konkurencija, osvajanje novih trita, novi
oblici industrijske organizacije i poslovanja, a prije svega neutaiva tenja za sve
veim profitima bili su pogonska snaga koja je kapitalistikom sustavu davala
dotad nevien dinamizam, fleksibilnost i ekspanzivnost.
No, sa druge strane socijalna je polarizacija bivala sve otrijom: industrijski
su kapitalisti, kao to istie J.K. Galbraith, stjecali ogromne profite i stvarali
velika bogatstva o kakvima kraljevi i veleposjednici nisu mogli ni sanjati. (J.K.
Galbraith The Age of Uncertainty, Houghton Mifflin Company, Boston, 1977.,
str. 46). Prekomjerno bogaenje kapitalistike klase objanjavano je tezom o
odranju najsposobnijih, dakle socijalnim darvinizmom kao neizbjenim prirod-
nim zakonom. Teoretiar socijalnog darvinizma, engleski filozof Herbert Spencer
(1820.-1903.), smatrao je bogaenje prirodnom posljedicom uroene superiornosti
i darvinistikom sposobnou prilagoivanja. Time je H. Spencer pruio teoretsko
objanjenje i moralno opravdanje bogaenju: bogatai su bogati zato to su supe-
riorni, jer bioloki vie vrijede i stoga nitko, a pogotovo ne drava, nema pravo
dirati to bogatstvo niti se smije mijeati u nain njegova stjecanja. H. Spencer je
ak smatrao da svako pruanje pomoi siromanima spreava napredak ljudskoga
roda, jer jedino oskudica moe natjerati te ljude, koji su po prirodi lijeni, da se trude
i da rade. (Herbert Spencer The Study of Sociology, D. Appleton and Co., New
York, 1891., str. 438), a William Graham Summer, profesor na sveuilitu Yale i
gorljivi sljedbenik H. Spencera, ovako je obrazlagao povlateni poloaj bogataa:
Milijunai su proizvod prirodnog odabiranja... Upravo zato to su odabrani, u
njihovom se rukama gomila bogatstvo... Slobodno ih moemo smatrati odabra-
nim predstavnicima drutva za obavljanje stanovitih za drutvo korisnih poslova.
Tono je da oni stjeu goleme prihode i da ive u raskoi, ali za drutvo je to dobro
rjeenje. (Prema citatu iz knjige Richard Hofstadter Social Darvinism in Ameri-
can Thought, University of Pennsylvania Press, Philadelphia, 1945., str. 44).
U 19. stoljeu na zapadu je bila preteno prihvaena ideja da su siromatvo i
bijeda neizbjeni, da su oni posljedica neumitnog djelovanja ekonomskih zakona,
jednako kao i posljedica prirodnog zakona o selekciji i preivljavanju najsposob-
nijih. No i na Zapadu je tada bilo, i to izvan socijalistikih i sindikalnih krugova,
drugaijih miljenja. Profesor Thornstein Veblen (1857.-1929.) otro je kritizirao
pripadnike amerikog establimenta (White Anglo-Saxon Protestants, WASP),
tvrdei da su oni stekli uspjeh i bogatstvo zahvaljujui uglavnom lukavosti i be-
zobzirnosti ili nasljeu. (T. Veblen The Theory of Leisure Class, Houghton
Mifflin Co., Boston, 1973.). On je u ekonomsku teoriju uveo pojam upadljiva
potronja (conspicuous consumption) kojoj je glavna svrha impresionirati druge.
Drugi poznati kritiar asimetrine i nepravedne raspodjele dohotka bio je engle-
ski ekonomist Arthur Pigou (1877.-1959.), koji je dao teoretsku osnovu reforme
kapitalistikoga sustava poznatu kao Welfare State (drava blagostanja). On je za-
stupao stajalite da se ukupna dobrobit nekog drutva poveava transferom dijela
dohotka od bogatih na siromane. (A. Pigou The Economics of Welfare, Mac-
Millan, London, 1920.). To je svoje stajalite obrazloio tezom da se granina ko-
risnost novca smanjuje poveanjem njegove koliine (to znai da npr. poveanje
mjesene plae za 1000 kuna onome ija je plaa 20.000 kuna ima mnogo manju
graninu korisnost od 1000 kuna poveanja osobi s mjesenom plaom od 2.000
kuna). Pigouova teza o smanjenju granine korisnosti novca, opravdavanjem pre-
raspodjele dohotka fiskalnom i socijalnom politikom, veliki je odmak od klasine
ekonomske teorije.
Ipak, najvee promjene u teoriji i politici kapitalistikog sustava izazvat e
engleski ekonomist John Maynard Keynes (1883.-1946.), njegove e ideje bitno
oblikovati kapitalistiku ekonomiju u tijeku pola stoljea, od 1930. do 1980.-tih
godina. Njegova je glavna teza bila da je jedino drava sposobna izvui neko
gospodarstvo iz duboke ekonomske krize i smanjiti visoku stopu nezaposlenosti,
i to tako da javnim financiranjem iz dravnog prorauna stimulira potranju i
zapoljavanje. Mnogi stavljaju Keynesovu knjigu The General Theory of Em-
ployment, Interest and Money (Harcourt, New York, 1936.) uz bok kapitalnim
djelima ekonomske teorije kao to su Smithov The Wealth of Nations (1776.)
ili Marxov Das Kapital (1867.), djelima koja su bitno oblikovala ekonomsku
misao i povijest 19. i 20. stoljea. Keynes je upozoravao da visoku nezaposle-
nost ne moe rijeiti samokorigirajui mehanizam trita. On je vidio samo jedno
rjeenje toga problema: financiranje javnih projekata iz dravnog budeta da bi
se potakli potranja i gospodarski oporavak. Svojim lankom s naslovom The
End of Laissez- Faire objavljenim godine 1926., tj. nekoliko godina prije iz-
bijanja Velike ekonomske krize, on osporava tezu klasine ekonomske znanosti
prema kojoj slobodno trite i privatno poduzetnitvo automatski stvaraju tenden-
ciju prema punoj zaposlenosti radne snage. Glavna propozicija klasine ekono-
mije bila je da kolebanje trinih cijena i nadnica osigurava ravnoteu ponude i
potranje, da je svaki poremeaj te ravnotee privremeni fenomen i da e slobod-
no djelovanje trinih zakona ponovno uspostaviti makroekonomsku ravnoteu i
punu zaposlenost. Keynes je nasuprot tome tvrdio da u silaznoj fazi ekonomskog
ciklusa zbog oekivanog pada profita i poveanih kamatnih stopa mora doi do
smanjenja privatnih investicija. Stoga do obrata moe doi jedino poveanjem
javnih investicija, ime se stavlja u pogon tzv. investicijski multiplikator. Dok
je Keynesova doktrina u sferi mikroekonomije ostavljala tritu slobodno djelo-
vanje, na podruju makroekonomije, tj. u raspodjeli nacionalnog dohotka, u kon-
troli agregatne potranje i zaposlenosti, ona je pledirala za aktivnu ulogu drave.
Keynesova doktrina dravnog intervencionizma i njegove preporuke predsjedniku
Rooseveltu spasile su ameriku privredu od kolapsa za vrijeme Velike ekonomske
krize 1929.-1933. godine.
Dok je do te Velike krize, koja je ugrozila sam opstanak kapitalistikoga

sustava, Smithovo i Ricardovo uenje suvereno vladalo ekonomskom teorijom
i praksom, Keynesove su ideje dominirale u velikome dijelu 20. stoljea, sve do
osamdesetih godina 20. stoljea. Mnogi vodei zapadni ekonomisti zagovarali su u
to vrijeme dravno reguliranje gospodarskih procesa, ne osporavajui bitnu ulogu
slobodnoga trita, ali upozoravajui na njegove nedostatke. Kod toga se posebno
naglaavala narasla mo oligopola i monopola i njihova mogunost manipuliranja
cijenama i tritem, to je dovelo, kako istie vedski ekonomist Gunnar Myr-
dal, do raspada kompetitivnog trita. (G. Myrdal Beyond the Welfare State,
Methuen & Co. Ltd., London, 1960.). Stoga je, smatra Myrdal, prijeko potreb-
no radi zatite javnoga interesa, dravno reguliranje glavnih makroekonomskih
parametara. Jedino se na taj nain, po njegovom uvjerenju, mogu neutralizirati
tetne posljedice deformiranog trita. Uloga drave postala je osobito vana
zbog proklamirane politike pune zaposlenosti, gospodarskoga rasta i ostvarenja
drave blagostanja, to je postalo obiljeje gotovo svih zapadnih zemalja po-
slije Drugog svjetskog rata. Gorljivi pobornik drave blagostanja i dravnoga
intervencionizma, uveni ameriki ekonomist John Kenneth Galbraith, tvrdi da
klasina ekonomska teorija vie ne odgovara novoj stvarnosti kapitalizma, kojom
dominiraju velike korporacije i koja oigledno demantira iluziju o kompetitiv-
nom tritu. (J.K. Galbraith The New Industrial State, Boston, 1967). On kae:
Preputene same sebi trine sile ne rade za ope dobro, osim moda za dobro
monih. Kritizirajui nesputano djelovanje trinih zakona K. Galbraith upozora-
va da ono neizbjeno dovodi do neopravdane nejednakosti u raspodjeli dohodaka,
to uzrokuje distorziju u koritenju resursa, jer ih preusmjerava od zadovolja-
vanja prijeko potrebnih potreba veine prema ezoterinim potrebama manjine.
On takoer tvrdi da je pojam tzv. suverenosti potroaa, koji navodno svojim
eljama i potrebama preko trita odreuju strukturu proizvodnje, obian mit, jer
korporacije agresivnom i sugestivnom reklamom manipuliraju eljama poroaa.
Razdoblje od Velike ekonomske krize tridesetih godina 20. stoljea, pa sve
do osamdesetih godina istoga stoljea zapadna drutva obiljeavaju dravnim
intervencionizmom i opsenim mjerama socijalne politike (Welfare State),
to je najjasnije oitovano naglim porastom udjela dravnih prihoda u ukup-
nom domaem bruto proizvodu, u veini sluajeva na 40% do 50%. Ameriko
sveuilite Wisconsin i njegov profesor John R. Commons (1862.-1945.) bili su
u SAD izvorite ideja i inicijativa za mjere socijalne politike i za borbu protiv
siromatva. Federalna je vlada prihvatila mnoge prijedloge profesora J. Common-
sa: Kongres je jo godine 1935. prihvatio zakon o pomoi nezbrinutim starim
ljudima i ovisnoj djeci, o naknadama za nezaposlene i zakon o sustavu starosnih
mirovina (koje su financirane iz posebnog poreza). Ti su zakoni usvojeni usprkos
snanom otporu poslovnih krugova: National Association of Manufacturers oso-
bito se protivila zakonu o naknadama za nezaposlene, tvrdei da se tom mjerom
uvodi socijalistika kontrola nad amerikim gospodarstvom i da ona ponitava

individualnu inicijativu, odgovornost i tedljivost. Poslije je federalna vlada do-
nijela zakon o zdravstvenom osiguranju, o subvencioniranju trokova stanovanja,
o djejem dodatku, a uvedeni su i besplatni teajevi za osposobljavanje za nova
radna mjesta, pokrenuti su programi za gradnju stanova za obitelji s niskim priho-
dima i sl. Prihvaena je ideja J.K. Galbraitha izloena u knjizi Affluent Society
da se smisao ekonomskog rasta sastoji u poveanju blagostanja svih graana. U
skladu s tim Kongres je godine 1965. usvojio Great Society Program i War
on Poverty Program, i ambiociozni program predsjednika L. Johnsona nazvan
Great Society. Tako je drava blagostanja usprkos otporu poslovnih krugova
postala obiljejem zapadnih kapitalistikih drutava sve do osamdesetih godina,
do novog trijumfa laissez-faire i nesputanih zakona trita u obliku neoliberal-
nog kapitalizma ili trinog fundamentalizma.
Novi veliki zaokret u ekonomskoj teoriji i politici u veini zapadnih zemalja,
a ponajprije u SAD, dogodio se pod istovremenim utjecajem vie imbenika. Je-
dan od prvih dogaaja koji su doveli do povratka na slobodno trite, kao jedi-
nog regulatora ekonomskih procesa, bili su naftna kriza godine 1973. i drastino
poveanje cijena sirove nafte, kao posljedica kartelskog djelovanja OPEC (Orga-
nisation of Petroleum Exporting Countries). Zemlje proizvoai nafte udruene u
OPEC podigle su godine 1973. najprije cijenu nafte od 1.90 na 9,76 USD po bare-
lu; drugi naftni ok doao je godine 1979., kada je cijena jednoga barela skoila od
12,70 na 28,76 USD po barelu. Drastian porast cijena nafte izazvao je u SAD, a
i u ostalim zapadnim zemljama inflaciju, pad proizvodnje i zaposlenosti. Poslovni
krugovi i ekonomisti sa sveuilita u Chicagu, predvoeni profesorom Miltonom
Friedmanom, estokim zagovornikom trinog fundamentalizma, predlagali su
kao izlaz iz ekonomske recesije povratak na slobodno trite osloboeno dravnog
uplitanja, smatrajui da e deregulacija, liberalizacija i privatizacija gospodarstva
prema staroj klasinoj formuli rijeiti nastale probleme. Republikanska admini-
stracija predsjednika Ronalda Reagana, koja je dola na vlast godine 1980., kao
i konzervativna vlada Margaret Tatcher, koja je u Velikoj Britaniji pobijedila na
izborima godine 1979., objeruke su prihvatile novi neoliberalni kurs ekonomske
politike. R. Reagan najprije je promijenio neke odredbe Sherman Antitrust Billa,
koji je ameriki Kongres donio godine 1960., to je uinjeno radi ograniavanja
monopola. Zatim je smanjena nadlenost Federal Trade Commission u suzbijanju
antikompetitivnog ponaanja na tritu. Istovremeno je smanjena uloga dravnog
budeta u preraspodjeli dohotka, i to prije svega sniavanjem najvie porezne
stope na dohodak od 75% na 33%. Smanjen je i porez na kapital i imovinu, a
poveani su porezi na potronju, time je teite poreznog optereenja prebaeno
s kapitala na graane. Pored toga su Reaganova admnistracija i big business
poduzeli sve da bi smanjili ulogu i utjecaj sindikata.
U neoliberalnoj ekonomiji velike multinacionalne korporacije postaju gla-
vni akteri na gospodarskoj sceni. Korporacije kojima je jedini cilj maksimiza-
cija profita i porast vrijednosti svojih dionica dominiraju, ne samo gospodarskim

ivotom pojedinih zemalja, nego i globalnim gospodarstvom. Njima upravljaju
profesionalni menaderi, koji u mnogo sluajeva djeluju neovisno o vlasniku tih
korporacija, tj. o vlasniku dionica. Dok je u klasinoj ekonomskoj doktrini novac
bio samo sredstvo razmjene, tednje i akumulacije, u neoliberalnom, globalnom
kapitalizmu novac postaje svrha za sebe, jer se njime stjee ne samo bogatstvo,
nego i ekonomska i drutvena, odnosno politika mo. Glavno obiljeje toga no-
voga, radikalnoga modela kapitalizma jest zaokret prema maksimizaciji profita po
svaku cijenu, osobito sniavanjem trokova rada. Sve otrija konkurencija namee
premjetanje proizvodnje u zemlje s niim trokovima rada, s niim poreznim
optereenjima i s ostalim pogodnostima. Drutveni ciljevi, koji su u doba prevlasti
Keynesove doktrine imali stanovitu vanost, padaju sada potpuno u drugi plan.
Profitni se motiv apsolutizira, a novac dobiva znaenje najvie drutvene vrijedno-
sti. Profitni motiv i novac kao vrhunske vrijednosti prodiru i u vanekonomsku sfe-
ru, u podruja kao to su obrazovanje, zdravstvo, kultura, sport i druge drutvene
i javne djelatnosti. Zbog silno narasle ekonomske i drutvene moi velikih kor-
poracija J.K. Galbraith nazvao je to novo doba korporativnim kapitalizmom. On
je upozorio na simbiotiku povezanost moderne korporacije i drave, koja se
zasniva na diobi moi i nagrada koje iz toga proizlaze. (J.K. Galbraith The Age
of Uncertainty, str. 283). J.K. Galbraith ovako opisuje sve dominantniju ulogu
korporacija u modernom kapitalizmu: Mit da je velika korporacija marioneta
trita i nemoni sluga potroaa zapravo je jedna od dosjetki, uz pomo kojih se
ovjekovjeuje mo korporacija... Mi osjeamo da nae ivote oblikuju drugi; mo-
derne korporacije odluujue utjeu u modernom kapitalistikom drutvu. (ibid.
str. 284).
Vaan imbenik jaanja moi korporacija i erozije uloge nacionalnih drava
u gospodarskim procesima jest informatika revolucija, tj. kompjutorizacija
proizvodnih, komunikacijskih, financijskih i upravljakih procesa. Ta je revolu-
cija snano ojaala proizvodni potencijal, dinaminost, fleksibilnost, uinkovitost,
profitabilnost i konkurentnost velikih korporacija, omoguivi i potiui njiho-
vu nezaustavljivu globalnu ekspanziju. Mreno komunikacijsko i poslovno po-
vezivanje gospodarskih subjekata na regionalnoj i globalnoj razini omogueno
je razvitkom umreenih, interaktivnih raunalnih sustava. Korporacije su sada
mogle bez potekoa locirati svoje pogone i njima upravljati na bilo kojoj toki
planeta, premjetajui ih na mjesta s najniim trokovima proizvodnje, osobito
u zemlje treega svijeta sa deset i vie puta jeftinijom radnom snagom, s manjim
ili nikakvim porezima i s niim ekolokim standardima. U tim novim uvjetima
dravne granice, uplitanje drave u ekonomske procese radi zatite javnih intere-
sa i djelovanje sindikata radi zatite radnikih interesa, postali su nepodnoljiva
smetnja ekspanzionizmu i slobodnom globalnom poslovanju sve monijih mul-
tinacionalnih korporacija i meunarodnog financijskog kapitala. Meu mnogim
ekonomistima i politiarima prevladalo je uvjerenje da je umreeno nacionalno i

svjetsko gospodarstvo u novoj postindustrijskoj, informatikoj eri povealo svoju
sposobnost prilagoivanja, samoreguliranja i samoispravljanja, dakle sposobnost
odravanja dinamike gospodarske ravnotee, sposobnost homeostaze, bez potre-
be za dravnim reguliranjem. Sve je to ilo na ruku zagovornicima neoliberalne
ekonomske doktrine, koja je posljednjih desetljea 20. stoljea potpuno zavla-
dala u SAD, a velikim dijelom i u Zapadnoj Europi. Johna Maynarda Keynesa,
rodonaelnika dravnog intervencionizma i socijalne drave definitivno je za-
mijenio Milton Friedman, profesor ikakog sveuilita, glavni ideolog apsolutne
slobode trita, beskompromisni zagovornik ukidanja dravnog angamana u go-
spodarskim procesima i ogoreni protivnik socijalne drave (Welfare State).
Milton Friedman ve je na poetku ezedesetih godina 20. stoljea traio ra-
dikalnu reviziju dravnog reguliranja trinog gospodarstva. On je u svojoj knjizi
Capitalism and Freedom (The University of Chicago Press, Chicago, 1962.)
zahtijevao da se drava odrekne odreivanja minimalnih plaa, kamatnih stopa
komercijalnih banaka, kontrole stanarina, programa socijalne pomoi, odreivanja
uvoznih kvota za neke proizvode, a posebno programa obveznog mirovinskog
osiguranja i financiranja tzv. socijalnih stanova. Prema M. Friedmanu bi se morala
uloga drave ograniiti na donoenje opevaeih pravila igre, tj. pravila trinog
takmienja. On se usprotivio tzv. paternalistikoj ulozi drave, pod ime je po-
drazumijevao pomo raznim skupinama socijalno ugroenog stanovnitva, koja
zahtijeva redistribuciju dohodaka, smatrajui da razni oblici socijalne skrbi moraju
biti funkcija humanitarnih organizacija. Pobijajui tezu da je privreda koja je za-
snovana na slobodnom tritu i na privatnom poduzetnitvu inherentno nestabilna i
sklona ciklikom kretanju s naizmjeninim usponima i padovima, on je osporavao
potrebu dravne intervencije u svrhu postizanja pune zaposlenosti, gospodarske
stabilnosti i rasta. Da bi se postigli gospodarska ravnotea i odrivi rast, potrebno
je ograniiti dravnu aktivnost na monetarnu i fiskalnu politiku i na izgradnju sta-
bilnog pravnog okvira. M. Friedman je najpoznatiji po svojoj monetarnoj teoriji,
odnosno kvantitativnoj teoriji novca. On je bio uvjeren da su promjene u koliini
novca u optjecaju najvaniji pojedinani imbenik, koji utjee na razinu cijena i
na opu gospodarsku aktivnost. Njegovo inzistiranje na ukidanju dravnog inter-
vencionizma bilo je motivirano, ne samo ekonomskim, nego i politikim razlo-
zima: on upozorava da koncentracija moi u rukama drave ugroava slobodu
pojedinca i demokraciju. Jedino disperzija moi i prava odluivanja, to se postie
slobodnim djelovanjem trita i slobodnim poduzetnitvom, osigurava slobodu i
demokraciju. Kao dokaz svoje teze da politika sloboda ne moe postojati bez
ekonomske slobode on kae: Povijest ukazuje da je kapitalizam prijeko potreban
za politiku slobodu.
Posljednjih desetljea protekloga stoljea nastupilo je doba deregulacije, pri-
vatizacije i liberalizacije, a transnacionalne su korporacije toliko ojaale da su mo-
gle vladama velikim dijelom diktirati ekonomsku politiku i zahtijevati ire i slo-
bodnije okvire svoga djelovanja. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) ubrzala
je ukidanje preostalih barijera slobodnoj meunarodnoj trgovini. Kao to istie
Noreena Hertz, WTO je izrasla u moni organizam pod dominantnim utjecajem
korporacija, koji nastoji ukinuti dravne restrikcije i regulacije koje ograniuju
neometano globalno kretanje roba i kapitala, znaajno reducirajui na taj nain
gospodarski suverenitet nacionalnih drava. (Noreena Hertz Silent Takeover:
Global Capitalism and the Death of Democracy, Free Press, New York, 2002.).
U nekim je sluajevima WTO pod prijetnjom sankcija zahtijevao od pojedinih
zemalja, kada je to tetilo interesima korporacija, da promijene ili ukinu zakone za
zatitu okolia, radnika ili potroaa. WTO se usprotivio zabrani koju je donijela
Europska Unija, o proizvodnji i uvozu govedine od krava tretiranih sintetskim hor-
monima, a to je obrazloeno tvrdnjom da se time kre standardi WTO o slobodnoj
meunarodnoj trgovini. Mnogi postupci i odluke WTO govore u prilog stajalitu,
da ta meunarodna organizacija slui prije svega interesima transnacionalnih kor-
poracija i meunarodnog financijskog kapitala. Predsjednik Cato Instituta William
Niskanen kae: Korporacije su postale toliko mone da ugroavaju drave, a Ira
Jackson, profesor Kennedy School of Government, tvrdi da su korporacije i njeni
elnici zauzeli mjesto politike i politiara, kao novi vrhovni sveenici i vladajui
oligarsi naeg sustava. (citati iz knjige Joel Bakan Korporacija, patoloka tenja
za profitom i moi, Mirakul d.o.o., Zagreb, 2005., str. 38).
Mnogi ugledni ekonomisti, pristae neoliberalne doktrine i neki vodei po-
slovni ljudi postali su svjesni tetnih nuspojava esto bezobzirnog djelovanja
korporacija, ali se oni i dalje protive dravnom reguliranju, smatrajui da je slo-
bodno trite najpogodnije sredstvo za reguliranje i ispravljanje ponaanja korpo-
racija. Oni priznaju da nisu ispunjena oekivanja i obeanja neoliberalne doktrine
o tome da e deregulacija, privatizacija i liberalizacija uroditi poveanim opim
blagostanjem. Neostvarena obeanja o opem porastu standarda potvruje poda-
tak koji spominje Joel Bakan: na kraju desetogodinjeg snanog gospodarskog
rasta (1990.-2000.) u SAD je 26% zaposlenika primalo plae na razini siromatva,
a ukupna imovina vie od 30% amerikih kuanstava vrijedila je manje od 10.000
USD. (ibid. str. 181). ak je i Milton Friedman u jednom intervjuu, kako navodi
J. Bakan, izrazio zabrinutost zbog sve vee dvoklasne podjele amerikoga drutva
na bogate i siromane, upozoravajui da se u takvoj situaciji ne moe odrati pra-
va demokracija zbog opasnosti da siromani dignu itav sustav u zrak. (ibid. str.
180). A Ira Jackson u svojoj analizi desetogodinje bilance vladavine neoliberal-
nog kapitalizma upozorava da neoliberalni kapitalizam ostavlja iza sebe i previe
rtava, da polovina svjetskog stanovnitva ivi u siromatvu, a planet Zemlja vr-
toglavo juri prema ekolokoj katastrofi. Problem je neoliberalnog kapitalizma,
prema Iri Jacksonu, u tome to je on postao globalna ideologija bez morala. Ako
kapitalizam ne usvoji svoj moralni kodeks i ako korporacije ne promijene svoje
ponaanje, upozorava Ira Jackson, ostvarit e se proroanstvo Karla Marxa o pro-

pasti kapitalizma, i to zbog vlastitih ekscesa. (ibid. str. 180).
No, ni Ira Jackson ne vidi rjeenje problema u dravnom ograniavanju
trine slobode i u javnoj kontroli poslovanja korporacija, smatrajui da tenja za
veom dobiti nije u suprotnosti s moralnim naelima. Tom se stajalitu pridruuje
i Robert Monks, koji u svojoj knjizi The Emperor's Nightingale: Restoring the
Integrity of the Corporation in the Age of Shareholders Activism, (Perseus Pu-
blishing, New York, 1998.) zastupa tezu o potrebi jaanja drutvene odgovornosti
i moralne obnove korporacija. On smatra da dioniari koji danas ine znatan dio
populacije u razvijenim zemljama (u SAD oko polovine ukupnog broja stanovnika
posjeduje dionice), moraju upotrijebiti svoju vlasniku mo radi zatite javnog
interesa i nametnuti korporacijama drutveno odgovorno ponaanje. R. Monks
predlae reformu korporativnog kapitalizma vraanjem kontrole nad poslovanjem
korporacija njihovim vlasnicima, t.j. dioniarima. On, dakle, pledira za neki oblik
dioniarske demokracije u nadi da e dioniari biti vjerodostojni zastupnici,
ne samo svojih ve i opedrutvenih interesa. Nevolja je s tom argumentacijom
u tome to, prvo, veliki broj graana (a esto i velika veina) uope ne posjeduju
dionice; drugo, to je vlasnitvo dionica u pravilu koncentrirano u rukama malog
broja najbogatijih graana; i tree, to je teko pretpostaviti da bi dioniari (mali
ili veliki) dali prednost opedrutvenim pred svojim osobnim financijskim intere-
sima. Jasno je, dakle, da dioniari ne mogu biti zastupnici javnih interesa i da su
ideje o moralnom preobraaju korporacija i o dioniarskoj demokraciji iluzija
ili obmana.
Zanimljivo je da je i George Soros, financijski magnat i filantrop, koji ima
veliko osobno iskustvo u funkcioniranju neoliberalnog, globalnog trita (osobi-
to financijskog) otar kritiar trinog fundamentalizma i vjerovanja u magiju
trita. On u svojoj prvoj kritici neoliberalnog kapitalizma izloenoj u knjizi Le
defi de l' argent (Paris, 1996.) opisuje promjene nastale u kapitalistikom modelu
u odnosu na stanje poslije Drugog svjetskog rata, istiui da je sada prevladala
magija trita i ideologija socijalnog darvinizma, tj. preivljavanja najsposob-
nijih i najspretnijih. On istovremeno podsjea da nesputano slobodno trite ten-
dira stvaranju neravnotea koje imaju kumulativni karakter. On ve tada upozo-
rava da e Zapad, ako trite ne bude stavljeno pod drutvenu kontrolu, doivjeti
katastrofu goru od one iz tridesetih godina 20. stoljea. Priznajui da trini fun-
damentalizam zanemaruje drutvene vrijednosti, on predvia dolazak konane
krize korporacijskog kapitalizma, pa kae: Javit e se izvorni politiki pokreti
koji e nacionalizirati multinacionalne korporacije i preuzeti nacionalno bogat-
stvo... Pitanje je hoe li se to dogoditi sada ili u nekoj narednoj prilici. Na dru-
gome mjestu u spomenutoj knjizi on izriito kae: Predviam neizbjean raspad
globalnog kapitalistikog drutva. (ibid. str. 142). I u svojoj drugoj knjizi (G.
Soros The Crisis of Global Capitalism, Open Society Endangered, New York,
1998.) G. Soros upozorava na veliku inherentnu nestabilnost meunarodnog fi-

nancijskog trita. Tu je knjigu pisao neposredno nakon velike financijske krize
koja je zapoela u Tajlandu godine 1997. i koja je ozbiljno uzdrmala globalni
kapitalistiki sustav. On je tada, 15.9.1998. godine, u izlaganju pred amerikim
Kongresom izjavio: Globalni je kapitalistiki sustav, koji je zasluan za iznimni
napredak ove zemlje, u tijeku protekloga desetljea poeo pucati po svim avovima.
Trenutni pad na burzi SAD tek je jedan od pokazatelja i to zakanjeli daleko du-
bljih problema koji pogaaju svjetsku ekonomiju. Ipak, raspad kapitalistikoga
sustava, ega se G. Soros tada bojao, izbjegnut je, ali su ostale velika nestabilnost i
ranjivost i nove transakcijske (kako je G. Soros naziva) globalne ekonomije. Po
njegovom je miljenju opasna iluzija da globalni kapitalistiki sustav preputen
sam sebi tei ravnotei. Suvremena su financijska trita podlona naglim i ne-
predvidivim ekscesima i ako se njihova ravnotea narui preko odreene kritine
toke, ona se nee sama vratiti u stanje ravnotee. G. Soros na osnovi vlastitoga
iskustva opovrgava miljenje nekih autora o mogunosti poveanja drutvene i
moralne odgovornosti korporacija. On kae da su sudionici u trinoj utakmici
silom prilika primorani na ignoriranje moralnih obveza i da su financijska trita
inherentno amoralna. On se sam u svojim financijskim transakcijama rukovodio
samo jednim naelom: maksimizirati svoju dobit odmjeravanjem rizika spram do-
biti, pa zakljuuje: Da sam raunao s drutvenim posljedicama, moje bi kalkula-
cije o riziku/dobiti propale i moji bi izgledi da uspijem bili znatno slabiji. (ibid.
str. 240). G. Soros takoer osporava tezu da kapitalizam pridonosi jaanju demo-
kracije, jer oni slijede razliita naela: u kapitalizmu je mjerna jedinica uspjeha
novac, a u demokraciji glasovi graana, u kapitalizmu je dominantan privatni, a u
demokraciji javni interes. Raskorak izmeu kapitalizma i demokracije, podsjea
G. Soros, potvruje i injenica da korporacije podupiru autokratske reime ako to
odgovara njihovim interesima. No, sposobnost drava da se brinu o blagostanju
svojih graana danas je na velikoj kunji zbog velike moi i stalnog utjecaja kor-
poracija, to je rezultiralo dekonstrukcijom drave blagostanja. Multinacionalne
korporacije i meunarodni financijski kapital sve vie potiskuju suverenitet nacio-
nalnih drava.
Prema G. Sorosu, rjeenje je krize globalnog neoliberalnog kapitalizma u
koncepciji otvorenog drutva, kao posebnog oblika stvarno demokratskog i slo-
bodnog drutvenog ureenja. On je ideju otvorenog drutva, preuzeo od engle-
skog filozofa Karla Poppera, koji je to drutvo shvaao kao suprotnost zatvorenim,
totalitarnim drutvima. Izgradnju otvorenog drutva, istie G. Soros, valja poeti
s reafirmacijom moralnih i drutvenih vrijednosti, jer nijedan drutveni sustav bez
tih vrijednosti ne moe dugorono preivjeti. On ne iznosi podrobnosti o eko-
nomskim i politikim obiljejima modela otvorenoga drutva, ve naglaava da
je bitno usvojiti kodeks univerzalnih vrijednosti, na osnovi kojih e se oblikovati
najpogodniji konkretni uzorci, bez tenje za savrenstvom: otvoreno drutvo
nije savreno, ali ono je otvoreno za neprestano usavravanje. Zastupnika demo-

kracija i trina ekonomija ostaju bitni elementi otvorenog drutva, ali njih tre-
ba dopuniti drutvenim mehanizmom za reguliranje trita, posebno financijskog.
Trina ekonomija je neizbjena, ali ona ne znai nesputano zadovoljavanje osob-
nih interesa i prihvaanje ideologije laissez-faire: kada ljudi ne bi bili u stanju
ograniiti vlastite interese, otvoreno drutvo, smatra G. Soros, ne bi preivjelo.
Kada god osobni interes doe u sukob s drutvenim interesom, ovaj posljednji
mora pobijediti. Zastupnika demokracija prema doktrini otvorenog drutva
mora osigurati uinkovite mehanizme kolektivnog odluivanja koji e djelovati
u najboljem interesu drutvene zajednice. G. Sorosa, meutim, u uvjetima glo-
balizirane ekonomije najvie zabrinjava nedostatak meunarodnih institucija za
nadzor globalnog financijskog trita koje je podlono iznenadnim poremeajima
i krizama. Budui da MMF nije odve uspjean u osiguranju stabilnosti glo-
balne ekonomije, G. Soros predlae osnivanje posebne meunarodne institucije
za superviziju meunarodnog financijskog trita koje ima presudnu vanost za
opu globalnu ekonomsku ravnoteu. Prema svemu izloenome jasno je da se G.
Soros protivi radikalnom redizajniranju ekonomsko-drutvenog ureenja koje bi
teilo uspostavljanju nekog idealnog modela. Ideja otvorenog drutva uvaava
pluralizam kulturnih i civilizacijskih tradicija i stoga doputa razliite drutveno-
ekonomske modele, uz uvjet da udovoljavaju naelima opeprihvaenog kodeksa
moralnih i drutvenih vrijednosti. G. Soros ne smatra da je jedino zapadna forma
demokracije i trine ekonomije kompatibilna s idejama otvorenog drutva: nje-
mu je jasno da e zemlje s konfucijanskom, islamskom ili nekom drugom civili-
zacijskom tradicijom imati drugaije konkretne oblike drutvenih i ekonomslkih
odnosa, ali je kod toga bitno da se potuju, kako sloboda i dostojanstvo pojedinca,
tako i opi drutveni interesi.
Ameriki sociolog, profesor na sveuilitu Berkeley, Manuel Castells u
svojoj analizi informatike revolucije u uvjetima neoliberalnog kapitalizma
upozorava da ona neizbjeno dovodi do produbljivanja drutvene polarizacije,
odreenije - do pogoranja poloaja radnika. (Manuel Castells The Information
Age: Economy, Society and Culture, Blackwell Publishers, Oxford, 1998.). Ako
se dopuste neobuzdana trina konkurencija, kompjutorizacija, informatizacija,
umreivanje i globalizacija, to e rezultirati dualizacijom drutvene strukture, tj.
oblikovanjem tankog sloja veoma bogatih i monih nasuprot veini slabo plaenih
i nemonih. U novoj informatikoj ekonomiji postoji tendencija stvaranja novog
uzorka zapoljavanja: s jedne strane, oblikuje se malobrojna, sredinja, stalna ra-
dna snaga, a sa druge strane ostaje veina radnika s povremenim i privremenim
zaposlenjem. M. Castells zakljuuje: proces povijesnog prijelaza na informatiko
drutvo i globalnu ekonomiju u postojeem neoliberalnom drutvenom kontek-
stu prati pogoranje uvjeta rada i ivota velikoga dijela radne snage i stvaranje
polariziranog, dualnog drutva. On ukazuje na jo jedno obiljeje nove neolibe-
ralne i informatike ere kapitalizma: kapital se sada preteno stvara i oplouje u

financijskoj sferi. Financijski tokovi i transakcije dominiraju tzv. realnom eko-
nomijom: proizvodnja i promet roba i usluga postaju u neku ruku privjesak fi-
nancijskog kapitala. Glavni akteri u globalnom, neoliberalnom kapitalizmu nisu
vie u pravilu vlasnici sredstava za proizvodnju, ve menaderi velikih banaka,
financijskih institucija i investicijskih fondova, jednako kao i menaderi multina-
cionalnih korporacija. Strategijom gospodarskih procesa sada upravlja globalna
mrea financijskoga kapitala, odnosno ljudi koji kontroliraju tu mreu.
Iskustva i zapaanja vicarskog sociologa i dugogodinjeg dunosnika
UN, Jeana Zieglera, koji je kao ef raznih misija UN boravio u velikom broju
zemalja treega svijeta bit e koristan prilog ovoj raspravi o prirodi i uincima
neoliberalnog kapitalizma. Njegovo je miljenje da su vrata globalnoj prevlasti
neoliberalnog kapitalizma postala irom otvorena velikim dijelom zahvaljujui
uruavanju Sovjetskog Saveza i socijalistikog sustava na svretku osamdesetih
godina 20. stoljea. Taj je kolaps ne samo uklonio relativno snanog konkurenta
kapitalistikome sustavu, nego je velikim dijelom i kompromitirao komunistiku
ideologiju (usprkos njezinim izvorno humanistikim idejama). Neoliberalna je
doktrina tako postala, bez konkurencije socijalistikih i lijevih ideja i pokreta,
vodea filozofija globaliziranog kapitalizma. (Jean Ziegler Les nouveaux matres
du monde et ceux qui leur rsistent, 2002.). Glavne teze noeoliberalne doktrine
formulirane su tzv. Washingtonskim konsenzusom, tj. neslubenim sporazumom
sklopljenim na poetku osamdesetih godina 20. stoljea izmeu vodeih pred-
stavnika meunarodnog kapitala pod vodstvom amerikog Wall Streeta i Federal
Reserve Funda. Glavni elementi toga sporazuma ovako su definirani: a) ukidanje
dravnog, odnosno javnog sektora, ne samo u proizvodnim, nego i u uslunim i in-
frastrukturnim djelatnostima (maksimalna privatizacija); b) reduciranje dravnog
intervencionizma na najmanju moguu mjeru (maksimalna deregulacija); c)
ukidanje svih barijera slobodnom kolanju roba i kapitala (maksimalna liberali-
zacija); d) provoenje porezne reforme smanjenjem poreznih obveza bogatih i
smanjenjem poreznih olakica siromanim slojevima i e) jednaki uvjeti za domae
i strane investitore da bi se stimulirao meunarodni protok kapitala. Krajnji je
cilj Washingtonskog sporazuma bio uspostavljanje stateless global governance,
tj. upravljanje svjetskim gospodarstvom, navodno uz pomo slobodnoga trita,
a zapravo odlukama centara svjetskog financijskog kapitala, bez mijeanja na-
cionalnih drava. J. Ziegler smatra da se iza teze o racionalnosti, uinkovitosti i
nezamjenjivosti nesputanog djelovanja trinih zakona krije pokuaj protagonista
financijskog kapitala da uspostave diktaturu kapitala i da sprijee svaki pokuaj
obuzdavanja i nadzora nad neogranienim oploivanjem kapitala bez obzira na
humane, socijalne, ekoloke i moralne posljedice. Druga se ideoloka obmana
neoliberalne doktrine sastoji u tezi o tzv. tricle down efektu, prema kojoj profiti i
bogatstva stvorena u kapitalistikoj sferi automatski kapaju dolje, poveavajui
prihode i blagostanje donjih drutvenih slojeva. Dalja ideoloka zamka neolibe-

ralne doktrine jest njezina poruka da jedino slobodno, niim sputano trite osi-
gurava punu slobodu pojedinca i stvarnu demokraciju, ali kako se od slobodnog
trita, pita se J. Ziegler, ako ono na jednom polu stvara bogatstvo i obilje, a na
drugom nezaposlenost, siromatvo i glad, moe oekivati da unapreuje demo-
kraciju, odnosno kako se od nezaposlenog, siromanog i gladnog ovjeka moe
oekivati da ravnopravno i uspjeno sudjeluje u politikom ivotu, ili da bude u
mogunosti utjecati na bitne politike odluke.
Jean Ziegler smatra da Svjetska banka, usprkos svojim razvojnim teorija-
ma, proklamacijama i programima, slui ponajprije interesima globaliziranog
financijskog kapitala. Svjetska je banka svojom politikom otvorila tom kapita-
lu u zemljama treega svijeta prostor da eksploatiraju njihove prirodne resurse
i jeftinu radnu snagu, a da usprkos stotinama milijardi dolara zajmova razmje-
ri siromatva, bolesti i gladi u veini tih zemalja ne budu smanjeni, nego ak i
poveani. Druga kljuna meunarodna financijska institucija, Meunarodni mo-
netarni fond (MMF) namee nerazvijenim zemljama brzu i bezuvjetnu privatiza-
ciju, restriktivne fiskalne reforme, smanjivanje rashoda za obrazovanje, zdravstvo
i socijalnu skrb, liberalizaciju trgovine i kretanja kapitala. Na osnovi primjera La-
tinske Amerike, osobito Brazila i Argentine, J. Ziegler dokazuje pogrenost takve
politike MMF-a. Siromane zemlje, prisiljene liberalizirati svoja gospodarstva
potpunim otvaranjem granica inozemnoj robi i kapitalu, ne mogu izdrati konku-
renciju tehnoloki razvijenijih zemalja i stoga gube mogunost da razviju vlasti-
tu industriju. On podsjea da se nijedna zemlja nije uspjela industrijalizirati bez
carinske zatite ili uvoznih kvota. J. Ziegler je jo otriji u svojoj kritici Svjetske
trgovinske organizacije (WTO), za koju kae: Ta organizacija stvara i ozakonjuje
tiraniju bogatih nad siromanima. (ibid. str. 158).
Privatizacija javnog sektora, kao to je spomenuto, jedan je od glavnih
elemenata Washingtonskog sporazuma, neoliberalne ekonomske doktrine i po-
litike MMF. Osobito se inzistiralo na brzoj i sveobuhvatnoj privatizaciji u tzv.
tranzicijskim i nerazvijenim zemljama s objanjenjem da su privatna poduzea
uinkovitija od dravnih. Iskustvo je, meutim, pokazalo da je prebrza i nepri-
premljena privatizacija, bez odgovarajue zakonodavne i institucionalne infra-
strukture i bez cjelovite razvojne politike gotovo u svim sluajevima dovela do
smanjenja proizvodnje i zaposlenosti. U veini tranzicijskih zemalja privatizacija
se dosad nije pokazala kao pokretaka snaga gospodarskoga razvitka. ini se da
se potvrdila teza J. Vickersa i G. Yarrowa, suprotna opem uvjerenju, da privatno
vlasnitvo samo po sebi nije presudno za uspjenost poslovanja; vaniji je od mo-
dela vlasnitva, po njihovom miljenju, model upravljanja poduzeem. J. Vickers
i G. Yarrow su uvjereni da presudni znaaj za uspjenost poslovanja ima uvoenje
korporativnog naina upravljanja, tj. pravila upravljanja, organizacije i poslovanja
tipinih za modernu kompjutoriziranu i umreenu korporaciju, kod ega priroda
vlasnitva postaje sporednom. (J. Vickers and G. Yarrow Privatization: An Eco-

nomic Analysis, MIT Press, Cambridge, 1988.).
Neoliberalna politika, meutim, ne zaustavlja se samo na totalnoj privatiza-
ciji privrednih poduzea: zahtjevi za privatizacijom proirili su se i na javnu sferu,
ili na ono to se u veini zapadnih zemalja do nedavno smatralo javnom sferom,
kao to su eljeznice, elektroprivreda, vodoprivreda, autoceste, morske i zrane
luke, komunalne slube, pa ak i obrazovanje, zdravstvo, znanstvena istraivanja,
socijalne usluge, a u nekim sluajevima i vatrogastvo, policija i zatvori. (vidi:
Robert Kuttner Everything for Sale: The Virtues and Limits of Markets, Al-
fred A. Knopf, New York, 1997.). Takvi se zahtjevi podudaraju sa stajalitem gla-
vnog ideologa trinog fundamentalizma, Miltona Friedmana, koji smatra da u
nadlenosti drave moraju ostati samo pravosue i oruane snage, tako da se udio
dravnih prihoda u drutvenom proizvodu smanji od sada uobiajenih 40%-50%
na 10%-12%. Tipian primjer neoliberalnog vala totalne privatizacije dioniko je
drutvo Edison Schools koje u ime lokalnih vlasti u SAD upravlja dijelom osno-
vnih i srednjih kola (godine 2003. upravljalo je sa 133 kole u kojima je bilo
77.000 uenika). No to je obrazovno poduzee samo jedno od 40 drugih slinih
poduzea koja se u SAD nazivaju EMO (Educational Management Organization),
a koja ubrzano razvijaju trite obrazovanja i koja namjeravaju privatizirati ve-
liki dio kolskog sustava - od djejih vrtia do srednjih kola. Zagovornici trita
obrazovanja smatraju, slijedei Smithovo naelo laissez-faire, da je i na podruju
obrazovanja priroena i neodoljiva ljudska tenja za materijalnim probitkom naj-
sigurniji nain promicanja opega dobra. Njihov je argument da e nastavnici
u privatnim kolama, motivirani da zarade vie, bolje predavati, a uprava kole
bolje e poslovati. Ukratko, profitna stimulacija imat e blagotvoran utjecaj
na kvalitetu kolstva, kao to ga ima u gospodarstvu. Milton Friedman, naravno,
podrava privatizaciju kolstva, jer je uvjeren da su sve javne ustanove inherentno
defektne, i to stoga to se oslanjaju na nerealnu, idealistiku percepciju ljudske
prirode, dok je ona po prirodi sebina i materijalistika. (J. Bakan Korporacija,
str. 147-151).
Argumenti protivnika totalne privatizacije i hiperkomercijalizacije ine nam
se uvjerljiviji: oni tvrde da je koncepcija ljudske prirode na kojoj se zasnivaju
privatizacija i komercijalizacija ukupnoga gospodarskoga i drutvenoga ivota
jednostrana i stoga pogrena. Sebinost i koristoljubivost dio su ljudske prirode,
ali to nisu jedini motivi i jedini smisao ljudskog djelovanja i ivljenja. Velika
veina ljudi osjea potrebu, u veoj ili manjoj mjeri, i za neim to nadilazi ma-
terijalna zadovoljstva - za panjom, ljubavlju, suosjeanjem, mirom, sigurnou,
pravdom, za kulturnim i duhovnim vrijednostima. Primijeniti motive, ciljeve i
nain djelovanja korporacija koje se rukovode iskljuivo sebinim financijskim
interesima na sve sfere drutvenog ivota vodilo bi vulgarizaciji ivota, degra-
daciji kulturnih, moralnih i duhovnih vrijednosti i opoj civilizacijskoj dekaden-
ciji. Hiperkomercijalizacija osobnog i drutvenog ivota i promicanje egoizma i

konzumerizma dovode do redukcije cjelovitog, viedimenzionalnog ljudskog bia
na njegovu bioloko-animalnu komponentu. No, usprkos pogubnim posljedicama
za napredak ljudske civilizacije, prodor totalne privatizacije i komercijalizacije
zasad nezaustavljivo napreduje. Kako navodi J. Bakan, u SAD se privatiziraju ne
samo kole, nego i javni urbani prostor (oko 4 milijuna bogataa u SAD ivi u
etvrtima ograenima visokim zidovima u koje nepozvani nemaju pristup). Noam
Chomsky u razgovoru s J. Bakanom ovako opisuje civilizacijske i moralne kon-
zekvencije ovih tendencija: Cilj je korporacija da i ljudska bia djeluju poput
njih, da i ona postanu nehumana: iz ljudskih se glava moraju istjerati osjeaji kao
to su briga za druge, suosjeanje, solidarnost... Najvea pokretaka snaga privati-
zacije nije samo dobit za Wall Street, nego jaanje korporacijskog poimanja ivota
i ovjeanstva... Privatizacijom se potkopava drutvena solidarnost na kojoj se
zasniva drutveni sektor... To se mora ruiti, jer ti mora biti stalo samo do sebe i ni
do koga drugoga. A filozof Mark Kingwell, takoer u razgovoru s J. Bakanom,
kae o toj temi slijedee: Sa stajalita korporacija idealan je graanin bolesno
lakom potroa, motiviran psihopatskom verzijom koristoljubivosti. (ibid. str.
172-173). Drutvena, kulturna i moralna obiljeja korporacijske civilizacije koja
se silovito nameu itavome svijetu mogla bi se ovako saeti: a) prema korpora-
cijskoj je filozofiji privatni, osobni, materijalni interes glavna pokretaka snaga,
glavni cilj i svrha ljudskoga djelovanja; b) idealan tip graanina jest nezasitan
potroa, a altruisti su naivni ljudi; c) komercijalni uinak mjerilo je svih stvari,
mjerilo osobnog uspjeha i drutvenog napretka; d) osobni interes pojedinca vrho-
vna je vrijednost, a opedrutveni interesi i meuljudska solidarnost postaju sve
vie nevanima.
Jedan od prvih analitiara drutvenih zbivanja modernoga svijeta, koji je
ve prije tri desetljea uoio i istraivao pojavu korporativnog kapitalizma bio
je John Kenneth Galbraith. On u svojoj knjizi The Age of Uncertainty obja-
vljenoj godine 1977. upozorava; Mit da je velika korporacija marioneta trita,
nemoni sluga potroaa, zapravo je jedna od dosjetki uz pomo kojih se ta mo
ovjekovjeuje... Mi svi osjeamo da nae ivote oblikuju drugi i da su moderne
korporacije gospodari naih sudbina: (ibid. str. 284). K. Galbraith ve je tada
uoio tendenciju kojom se upravljanje korporacijama odvojilo od vlasnitva, a u
modernim su korporacijama dioniari u veini sluajeva izgubili mo odluivanja.
On o tome kae: Najdublja tendencija moderne korporacije sastoji se u tome da
ona sama sebe podrutvljuje, socijalizira. Ona oduzima mo vlasnicima, to znai
da razvlauje kapitaliste.(ibid. str. 306). U traenju rjeenja kako ograniiti mo
korporacija i uskladiti njihovo djelovanje s opedrutvenim interesima K. Gal-
braith predlae da drava za svaku korporaciju imenuje vijee kontrolora, koje
bi imalo zadatak da prati i nadzire poslovanje korporacije u podruju potovanja
zakona i propisa i zatite drutvenih interesa. Osim toga, on ide i dalje od zahtjeva
za uvoenjem uinkovite drutvene kontrole korporacija - on smatra da bi bilo

logino i opravdano da drava otkupi dionice od privatnih dioniara (koji ionako,
kako on vjeruje, bitno ne utjeu na upravljanje korporacijama), da, dakle, drava
postane vlasnik korporacija. Na prigovor da bi se time zapravo uveo socijalizam
K. Galbraith odgovara da bi ta mjera znaila samo potvrivanje stvarnog stanja,
jer je u modernim korporacijama ve proveden proces podrutvljivanja. No, tu se
javlja slijedea kontradikcija: ako je tono da mone korporacije velikim dijelom
kontroliraju dravnu vlast, onda bi njihovo stavljanje pod dravnu kontrolu, ili
ak u dravno vlasnitvo, znailo da korporacije kontroliraju same sebe, a dravno
vlasnitvo u takvoj dravi bilo bi jednako korporacijskom vlasnitvu. Zakljuak
je jasan: da bi se djelovanje korporacija uspjeno podinilo drutvenim interesi-
ma, bilo bi potrebno najprije osloboditi dravu njihovog utjecaja i pretvoriti je
u autentinog predstavnika veine graana, drutvenih interesa i javnoga dobra.
Transformacija formalno demokratske drave u istinsku, participativnu demo-
kraciju u kojoj e graani neposredno odluivati o svim bitnim ekonomskim i
drutvenim pitanjima (to omoguuje suvremena informatika tehnologija) javlja
se kao kljuni uvjet uspostave nekog boljeg, pravednijeg i odrivog drutveno-
ekonomskog ureenja.
Jedan od najpoznatijin teoretiara modernog menadmenta, Peter Drucker,
jo je godine 1946. u svojoj knjizi Concept of the Corporation (John Day, New
York, 1946.) opisao ustroj i nain djelovanja korporacije, definirajui je kao jedin-
stvenu pravnu instituciju koja sukladno sa zakonskim odredbama mora djelovati u
vlastitu korist bez obzira na eventualne tetne posljedice za druge. Korporacije su,
dakle, po svom pravnom ustrojstvu i po svojoj inherentnoj prirodi institucije, koje
nisu odgovorne za humane, drutvene ili ekoloke posljedice svoga djelovanja, i
koje ba zbog toga mogu biti i opasne za drutvo, pogotovo ako se uzme u obzir
njihova velika financijska i ekonomska mo. (Lawrence F. Mitchel Corporation
Irresponsibility: America's Newest Export, Yale University Press, New Haven,
2002.). U posljednjim desetljeima korporacije su toliko ojaale i zahvaljujui
informatikim tehnologijama i globalizaciji premreile itav planet, da su u spre-
zi s meunarodnim financijskim kapitalom, postale, iako neformalna i difuzna,
najmonija svjetska ekonomska sila. Korporacije su postale tako mone, da sve
vie utjeu na dravnu vlast i ne samo u sferi gospodarstva, nego i na podruju
javnih slubi i unutarnje i vanjske politike. Takav su razvitak predviali istraivai
razvitka korporacija Adolf Berle i Gardiner Means jo godine 1968., prognozirajui
da e korporacije postati potencijalno dominantne institucije modernoga svijeta
i predlaui drutveni nadzor nad njihovim djelovanjem. (A. Berle and G. Means
The Modern Corporation and Private Property, Harcourt, Brace & World, New
York, 1968.). A Robert Monks u svojoj ve spomenutoj knjizi The Emperor's
Nightingale: Restoring Integrity of Corporation in the Age of Shareholder Ac-
tivism kae: Osobito je nakon pada Berlinskog zida godine 1989., vjerojatno
jasno da elnici velikih korporacija imaju vei utjecaj na na ivot i na ivot svih
stanovnika svijeta od elnika bilo koje drave. Tu ocjenu podrava i Joel Bakan,
smatrajui da je posljednjih desetljea dolo velikim dijelom do prijenosa vlasti s
drave na korporacije. (J.Bakan Korporacija, str. 40).
Neke korporacije vole isticati svoju dobrotvornu, filantropsku djelatnost
elei pokazati da im je stalo do drutvene zajednice i ouvanja okolia. No ak
i Milton Friedman, najgorljiviji teoretiar i zagovornik neoliberalne ekonomije,
tvrdi da se radi o obinom licemjerju. U razgovoru s J. Bakanom on je izjavio:
Korporacije ne bi smjele troiti novac svojih dioniara za drutvene ciljeve koji
nisu povezani s njihovim financijskim uinkom... Takvim se nainom gledanja na
drutvenu odgovornost visoki ideali svode na licemjerno ureivanje izloga. No
licemjerje je vrlina kada slui financijskom uinku, a moralna je vrlina nemoral-
na kad mu ne slui. (ibid. str. 50). Slino misli i Peter Drucker, koji kae: Ako
naete menadera koji eli preuzeti drutvenu odgovornost, dajte mu otkaz, kao
i Debora Spar, profesorica na Harvard Business School: Korporacije nisu osno-
vane kao moralni entiteti. Radi se o institucijama koje zapravo imaju samo jednu
dunost, a to je poveati vrijednost dionica. (ibid. str. 51). Ako neka korporacija i
postupa u interesu drutvene zajednice i daje sredstva za humanitarne, dobrotvor-
ne ili kulturne svrhe, ona to ini samo ako to donosi neku korist. Kultura korpo-
racija prisiljava menadere da ne postupaju po vlastitoj savjesti ili po moralnim
naelima, ve iskljuivo u poslovnom interesu svoje korporacije. Kao to istie J.
Bakan, korporacija se uvijek rukovodi vlastitim probitkom, bez obzira na humana
i moralna naela. Korporacije su socijalno i ekoloki neodgovorne institucije, to
ukazuje, kae J. Bakan, na psihopatoloki karakter korporacija. (ibid. str. 78).
Nestankom socijalistikog gospodarskog i politikog sustava sa svjetske
scene otvoren je prostor za globalno irenje kapitalistikog ekonomskog modela i
neoliberalne doktrine, a nove informatike tehnologije omoguile su korporacija-
ma da itav svijet pretvore u svoje lovite. Poela je era globalizacije, pretva-
ranja nacionalnih ekonomija u mreu globalne, svjetske ekonomije, to je zahtije-
valo ukidanje teritorijalnih, pravnih i ostalih ogranienja slobodnom djelovanju
trinih zakona i slobodnoj globalnoj cirkulaciji roba i kapitala. Proces interna-
cionalizacije gospodarskog ivota znaio je gubitak ili barem ozbiljno suavanje
ekonomske suverenosti nacionalnih drava: one su sve vie gubile kontrolu nad
razvijanjem svojih gospodarstava. Sudbina nacionalnih gospodarstava postala je
bitno ovisna o trendovima u svjetskom gospodarstvu i o odlukama centara fi-
nancijske moi, transnacionalnih korporacija i raznih meunarodnih ustanova i
organizacija. A ukidanje, smanjivanje ili zanemarivanje nacionalnih propisa i nad-
zora dovelo je esto i do bezobzirne eksploatacije radne snage (osobito u zemlja-
ma treeg svijeta), do upropatavanja prirodnog okolia i nekontroliranog, esto
spekulativnog kretanja financijskoga kapitala. No dok, s jedne strane, proces glo-
balizacije bitno smanjuje sposobnost nacionalne drave da utjee na gospodarske
procese, da formulira i sprovodi autonomnu razvojnu politiku, s druge strane, po-

dizanje konkurentnosti, osiguranje ekonomske i socijalne stabilnosti jednako kao
i zatita nacionalnih interesa zahtijevaju aktivnu ulogu drave. Na tu kontradikciju
u ulozi drave u globaliziranome svijetu ukazuje Manuel Castells. On je uvjeren
da se drava mora aktivno ukljuiti u proces ekonomskog razvitka svoje zemlje,
kolikogod to izgledalo u suprotnosti s aktualnim tendencijama globalizacije. On
izriito tvrdi da politika laissez-faire bez poticajne i regulatorne uloge drave u
uvjetima globalizacije vodi slabljenju nacionalne konkurentnosti, usporavanju ra-
sta, veoj nezaposlenosti i padu ivotnoga standarda stanovnika.
Njemaki sociolog Ulrich Beck osporava tezu protagonista neoliberalne glo-
balizacije prema kojoj e slobodno djelovanje svjetskoga trita dovesti do opeg
napretka i blagostanja. (Ulrich Beck Macht und Gegenmacht im globalen Zeital-
ter, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2002.; hrvatsko izdanje Mo protiv
moi u doba globalizacije, kolska knjiga, Zagreb, 2004.). Stoga nijedna zemlja,
smatra on, ne bi smjela svoju sudbinu prepustiti neizvjesnostima svjetskoga trita
i odlukama meunarodnoga kapitala, ali on postavlja pitanje: kako se suprotsta-
viti naizgled svemonoj sili transnacionalnih korporacija i globaliziranog finan-
cijskog kapitala? Dok je u industrijskoj eri radnika klasa organizirana u sindikate
bila donekle uspjena protusila svemoi kapitala, danas postindustrijsku epohu
obiljeavaju hegemonija globaliziranog kapitala i oslabljeni, degradirani poloaj
radnika. Imajui sve to u vidu U. Beck vidi glavnu protuteu dominaciji kapitala
nad radom, drutvom i dravom u jo veem aktiviranju mnogobrojnih i sve utje-
cajnijih organizacija civilnoga drutva. Globalno civilno drutvo, koje ini veina
stanovnika svijeta preputenih na milost i nemilost hirovima svjetskoga trita i
neutaivim apetitima meunarodnoga kapitala, sadri golemu potencijalnu snagu
koja bi, kada bi se trgnula iz letargije i mobilizirala, bila u stanju promijeniti od-
nos snaga u korist izgradnje pravednijega i humanijega drutva. Istovremeno bi
drava morala ponovo preuzeti punu odgovornost za ekonomsko i socijalno stanje
u svojoj zemlji, odustati od demontiranja socijalne drave i prilagoivanja neo-
liberalnoj ekonomiji. U. Beck vjeruje u mogunost samotransformiranja drave
i njezinog pretvaranja, u savezu s organizacijama civilnoga drutva, u snanog
imbenika izgradnje novog drutvenog ureenja.
Profesor na Columbia University, nobelovac Joseph Stiglitz, jedan od vodeih
kritiara trinog fundamentalizma i neoliberalne globalizacije procjenjuje da su
njihove najtetnije posljedice: a) produbljivanje siromatva hendikepiranih ze-
malja i drutvenih slojeva; b) ugroavanje ravnotee eko sustava i c) stvaranje
opasne nestabilnosti meunarodnog financijskog, a time i ukupnog globalnog go-
spodarstva. (Joseph Stiglitz Globalization and its Discontents, W.W. Norton &
Co. Inc., New York, 2002.). Glavni je uzrok tim opasnim i neodrivim posljedi-
cama postojeeg modela globalizacije sama priroda neoliberalne ekonomije. Glo-
balnom su irenju naela i postulata te ekonomije pridonijele meunarodne insti-
tucije kao to su Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska

trgovinska organizacija (WTO), djelovanje kojih je po njegovome uvjerenju
(koje je vjerodostojno, jer je on neko vrijeme bio potpredsjednik Svjetske banke)
podreeno interesima transnacionalnih korporacija i meunarodnih financijskih
krugova. No, proces globalizacije ne moe se zaustaviti, jer je ona uvjetovana
suvremenom informatikom revolucijom, a time i neizbjenom internacionaliza-
cijom komunikacijskih, trgovinskih, financijskih, kulturnih i drugih tokova, ve
se moraju mijenjati njezini ciljevi i metode, njezina ekonomska i drutvena pri-
roda. J. Stiglitz smatra da je danas kapitalistiki model na raskru kao to je bio
u vrijeme Velike ekonomske krize u tridesetim godinama: taj e se model, kao i
onaj prijanji klasini model koji je zapao u duboku krizu na rubu kolapsa, morati
transformirati ili e kolabirati. Ako koristi od tehnolokoga i ekonomskoga na-
pretka ne budu pravednije raspodijeljene, ako se jaz izmeu bogatih i siromanih
bude i dalje produbljivao, ako se nastavi s unitavanjem prirode, postojei e se
neoliberalni model uruiti kako zbog vlastitih, uroenih greaka, tako i zbog sve
ireg i silovitijeg otpora diskriminiranih i obespravljenih drutvenih slojeva i na-
roda. Ideologiju trinog fundamentalizma, odnosno usko shvaanje ekonomske
uinkovitosti i bezobzirnu tenju za maksimizacijom profita, potrebno je zamijeniti
irim shvaanjem ekonomije, uzimajui u obzir socijalne, humane, demografske
i ekoloke posljedice ekonomskih odluka i procesa. Kod toga je bitno, istie J.
Stiglitz, da se pronae ravnotea izmeu individualnih i kolektivnih potreba i in-
teresa, izmeu samoregulirajueg mehanizma trita i regulativnog i korektivnog
djelovanja drave. On je uvjeren da se doba vladavine trinog fundamentalizma
i Miltona Friedmana blii kraju i da e se svijet uskoro vratiti idejama Johna
Maynarda Keynesa ili nekoj varijanti njegove doktrine. Jedan od prvih koraka u
promjeni postojeeg neodrivog stanja morala bi biti radikalna promjena u cilje-
vima, upravljanju i politici Svjetske banke, MMF i WTO, koje bi bilo potrebno
transformirati tako da se od instrumenta bogatih zemalja i financijskoga kapitala
pretvore u zatitnika i promicatelja interesa nedovoljno razvijenih i siromanih
zemalja i zatitnika okolia. A da bi se to postiglo, bilo bi potrebno ukinuti stvar-
nu dominaciju SAD i drugih bogatih zemalja nad tim kljunim meunarodnim
institucijama i zemljama treeg svijeta dati veu ulogu u utvrivanju politike i
donoenju odluka.
Postoje mnogi uvjerljivi empirijski i teorijski dokazi o neodrivosti teze o
maginoj moi slobodnoga trita prema kojoj ono, osloboeno svih stega dravnih
propisa i ogranienja, osigurava na najbolji mogui nain gospodarsku ravnoteu,
uinkovitost, razvitak, opi napredak i blagostanje. John Maynard Keynes prvi je
argumentirano osporio sposobnost slobodnoga trita da izvue neku zemlju iz
ekonomske krize i velike nezaposlenosti. U silaznoj fazi ekonomskoga ciklusa,
objanjavao je on, padaju profiti i rastu kamate, a to neizostavno vodi smanjenju
privatnih investicija, padu proizvodnje i poveanju nezaposlenosti. Jedini je izlaz
iz te kritino silazne spirale, uvjeren je Keynes, intervencija drave u obliku jav-

nih investicija i drugih ekonomskih i socijalnih mjera. Ta je formula spasila eko-
nomiju SAD u tridesetim godinama od kolapsa. Gunnar Myrdal u svojoj kritici
slobodnoga trita teite je stavio na mo monopola i oligopola da manipuliraju
tritem i da tako sprijee (ili smanje) slobodno formiranje trinih cijena i njiho-
vu ulogu u automatskom uspostavljanju ravnotee izmeu ponude i potranje. On
pledira za aktivnu ulogu drave u reguliranju i usmjerivanju gospodarskih pro-
cesa u uvjetima korporativnog kapitalizma i imperfektnog trita, jer se jedino
na taj nain mogu izbjei veliki ekonomski poremeaji i osigurati sklad izmeu
pojedinanih i opih interesa. Slinu argumentaciju iznosi i John Kenneth Galbrai-
th, veliki pobornik dravnog intervencionizma. On tvrdi da ortodoksna, klasina
ekonomska teorija laissez-faire i njezina iluzija o kompetitivnom tritu ne odgo-
varaju injeninom stanju kapitalistike ekonomije, pa o tome kae: Preputene
same sebi ekonomske sile ne rade za ope dobro, ve za dobro monih. Neopra-
vdana nejednakost u raspodjeli dohodaka kao neizbjena posljedica slobodnog
djelovanja trinih zakona, koja se ne zasniva na radu i sposobnosti, naruava
socijalnu stabilnost i koheziju. J. K. Galbraith zakljuuje: da bi se uspostavila i
odrala ekonomska i socijalna ravnotea, prijeko je potrebna afirmativna i aktivna
uloga drave.
Od novijih kritiara neoliberalnog, slobodnog trita istiu se svojim ana-
lizama Lester Thurrow, Joseph Stiglitz, Manuel Castells i Mathew Rabin, sve
ugledni profesori na prestinim amerikim sveuilitima. Lester Thurrow izlae
ove razloge neuinkovitog djelovanja slobodnog trita: a) cijenovna elastinost
mnogih roba nije dovoljna, a to znai da snienje odnosno poveanje cijena nee
djelovati proporcionalno na promjene u potranji; to smanjuje samoregulativno
djelovanje trinog mehanizma; b) model cijenovne konkurencije pretpostavlja da
su sve robe homogene, to kod veine roba nije sluaj; c) veinu odluka gospo-
darski subjekti donose bez potpunog poznavanja relevantnih injenica, najee
u uvjetima velike neizvjesnosti o toku buduih dogoaja; d) ono to se ini racio-
nalnim i uinkovitim u kratkoronom razdoblju, moe se pokazati neracionalnim
i neuspjenim u dugoronom kontekstu i e) ljudske odluke i postupke motiviraju
i pokreu veoma esto osobne navike, sklonosti i predrasude; ovjek je isto tako
emotivno koliko i racionalno bie, to znai da njegove ekonomske odluke nisu
uvijek racionalne (ta teza rui osnovnu pretpostavku klasine ekonomije o homo
oeconomicusu, koji se, navodno, uvijek racionalno rukovodi naelom maksimi-
ranja korisnosti). Stoga je L. Thurrow uvjeren da je prijeko potrebna korektiv-
na uloga drave, kao komplementarnog faktora trinom mehanizmu koji ipak
ostaje, usprkos svojim nedostacima, nezamjenjivim mehanizmom autoregulacije
i motivacije.
Ameriki sociolog Manuel Castells vidi kobni nedostatak neoliberalnog
kapitalizma u njegovim socijalnim posljedicama, ali i u tome to je taj model
proturjean imanentnim tendencijama informatike revolucije. Ta je radikalna va-

rijanta kapitalizma obespravila radnike i degradirala njihov socijalni poloaj, to
je u suprotnosti s promjenama proizvodnog procesa izazvanih novim informati-
ziranim tehnologijama. Te tehnologije, naime, zahtijevaju veu motivaciju i ini-
cijativu radnika, vie obrazovanje, veu slobodu, autonomiju i veu participaciju
u radnom i upravljakom procesu svih sudionika, ukljuujui i operatere i kon-
trolore strojeva, tj. radnike. Nove informatizirane tehnologije korjenito mijenjaju
prirodu proizvodnog procesa: radnik vie nije privjesak stroja koji manje ili vie
rutinski obavlja radne operacije, ve postaje programer, regulator i nadzornik
kompjutoriziranih strojeva. On sada ne obavlja rutinske poslove, ve poslove koji
zahtijevaju znanje, inicijativu i inteligenciju. Radni i poslovni procesi u potpuno
kompjutoriziranom i umreenom poduzeu ne podnose hijerarhijski tip organiza-
cije: tu vie nema nadreenih i podreenih. Taj novi model informatiziranog i ki-
bernetiziranog poduzea ne trai podlone, rutinske, nezainteresirane radnike, ve
samostalne, inicijativne i kreativne suradnike, partnere. Drugim rijeima, nove
informatike tehnologije u svojoj krajnjoj konzekvenciji zahtijevaju participaciju
i partnerski odnos svih sudionika u radnom procesu, trae samoupravljanje umje-
sto upravljanja.
Nobelovac Joseph Stiglitz svoju je kritiku slobodnog trinog mehanizma
zasnivao na teoriji o asimetrinosti trinih informacija. (J. Stiglitz and B.
Greenwald Externalities in Economics with Imperfect Information and Incom-
plete Markets, Quarterly Journal of Economics, May 1986.). Prema toj teoriji
slobodno trite ne moe potpuno uspjeno obavljati svoju regulatornu i korektiv-
nu funkciju ako su relevantne informacije nepotpune ili ako nisu jednako dostup-
ne svim trinim akterima, to je sluaj s kapitalistikim tritem (prodava je u
pravilu mnogo bolje obavijeten o robi koju prodaje od kupca). J. Stiglitz takoer
smatra da drava moe odigrati bitnu ulogu u otklanjanju nedostataka trinog
mehanizma, koji se manifestiraju u obliku povremenih recesija i kriza, u visokoj
nezaposlenosti i socijalno neprihvatljivim razlikama u raspodjeli dohodaka. Za
svoju teoriju o asimetrinosti trinih informacija on je zajedno sa svojim ko-
legom sa sveuilita u Berkeleyu, B. Greenwaldom, dobio Nobelovu nagradu za
ekonomiju. A posljednji znanstveni udarac trinom fundamentalizmu i neolibe-
ralnoj doktrini zadao je Mathew Rabin, profesor na University of Chicago. On je
autor teorije o tzv. time inconsistent preference, koja kae da ovjek vie vred-
nuje dananje od sutranjeg, odnosno budueg zadovoljstva. Time je on osporio
(kao prije L. Thurrow, samo taj put na osnovi opsenih empirijskih istraivanja)
jednu od glavnih pretpostavki klasine ekonomske teorije o racionalnom izboru
ekonomskih subjekata. Dakle, tezu da slobodni pojedinci i autonomni ekonomski
subjekti donose uvijek racionalne i optimalne ekonomske odluke, maksimizirajui
tako, ne samo svoj probitak, nego i dobrobit itave zajednice. Vjerodostojnost te
teorije potvruje nagrada koju je za svoj rad Mathew Rabin dobio od American
Economic Association. No protagonisti neoliberalne dokrine i politike kao ni cen-

tri meunarodnog financijskog i korporativnog kapitala nisu se dali pokolebati
navedenim empirijskim i teorijskim dokazima: oni i dalje pod izlikom slobode
trita, poduzetnika i pojedinca ire svoje carstvo novca i moi. Ipak, to je carstvo
mnogo krhkije i ranjivije nego to na prvi pogled izgleda.
Navedene primjedbe i kritike na raun klasine ekonomske teorije laissez-
faire, a posebno na raun trinog fundamentalizma, neoliberalne doktrine i prev-
lasti globaliziranog kapitalizma mogle bi se saeti u slijedeih 15 toaka:
- suprotnost izmeu kooperativnog, drutvenog karaktera industrijskog
naina proizvodnje i privatnog prisvajanja dohotka raa neizbjenost
sukoba izmeu rada i kapitala;
- iskustvo je pokazalo da nije tona pretpostavka klasine ekonomije
da samokorigirajui mehanizam trita osigurava ravnoteu ponude i
potranje, makroekonomsku stabilnost i punu zaposlenost;
- trini mehanizam ne moe obavljati na oekivani nain svoju autoregu-
latornu ulogu zbog nedovoljne cijenovne elastinosti i nehomogenosti
mnogih roba, zbog nedovoljne i asimetrine informiranosti ekonomskih
subjekata i zbog injenice da ovjekove odluke nisu uvijek racionalne;
- klasina ekonomska teorija vie ne odgovara kapitalizmu 20. stoljea kojim
dominiraju velike korporacije, koje esto imaju monopolski ili oligopolski
poloaj na tritu, naruavajui time njegovu kompetitivnost;
- nesputano djelovanje trinih zakona dovodi do velikih i drutveno
nepodnoljivih razlika u raspodjeli dohotka i imovine;
- u neoliberalnoj globaliziranoj ekonomiji mo velikih multinacionalnih
korporacija toliko je narasla da su one postale dominantne institucije mo-
dernoga svijeta. Korporacije stoga sve vie utjeu na politiku nacional-
nih drava i na meunarodne institucije, ugroavajui time ulogu drava u
razvijanju svojih gospodarstava i u zatiti nacionalnih interesa;
- korporacije po svom pravnom ustrojstvu i po svojoj ineherentnoj prirodi
moraju djelovati iskljuivo u svoju vlastitu korist, bez obzira na eventualne
tetne posljedice za druge, za drutvo i za prirodni okoli;
- sugestivnom i agresivnom reklamom korporacije manipuliraju eljama i
preferencijama potroaa, pretvarajui tezu o suverenosti potroaa u
obian mit;
- neoliberalni kapitalizam u uvjetima informatike revolucije neizbjeno
dovodi do produbljivanja drutvene polarizacije i do pogoranja poloaja
radnika, siromanih slojeva i zemalja: stvara se tanak sloj bogatih i monih
nasuprot veini slabo plaenih i nemonih;
- u neoliberalnoj, informatikoj i globaliziranoj eri kapitalizma kapital se

preteno stvara i oplouje u financijskoj sferi: financijski tokovi i tran-
sakcije dominiraju tzv. realnom ekonomijom (proizvodnjom i prometom
roba i usluga), koja postaje privjesak financijskog kapitala;
- krajnji je cilj neoliberalne doktrine formulirane na poetku osamdesetih
godina 20. stoljea, tzv. Washingonskim sporazumom da se ukidanjem
dravnog sektora i dravnog intervencionizma jednako kao i liberaliza-
cijom meunarodnih tokova roba i kapitala omogui multinacionalnim
korporacijama i centrima financijskog kapitala upravljanje svjetskim go-
spodarstvom bez mijeanja nacionalnih drava i da se tako uspostavi glo-
balna diktatura kapitala (stateless global governance);
- hiperkomercijalizacija gospodarskoga i drutvenoga ivota i promicanje
egoizma, utilitarizma i konzumerizma dovodi do redukcije cjelovitog i
kompleksnog ljudskog bia na njegovu bioloko-animalnu komponentu, a
totalnom se privatizacijom potkopava drutvena solidarnost;
- Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska trgovin-
ska organizacija (WTO) slue ponajprije interesima bogatih zemalja, trans-
nacionalnih korporacija i meunarodnog kapitala;
- globalni, neoliberalni, korporacijski, transakcijski sustav veoma je nesta-
bilan i ranjiv, podloan je naglim i nepredvidivim poremeajima i krizama
i ako ne bude stavljen pod uinkovitu drutvenu kontrolu, doivjet e kata-
strofu goru od Velike svjetske krize tridesetih godina prologa stoljea.
CITIRANA LITERATURA
1. Ashton, T.S. (1964). The Industrial Revolution, 1760-1830. New York: The
Oxford University Press.
2. Bakan, Joel (2005.). Korporacija, patoloka tenja za profitom i moi. Za-
greb: Mirakul d.o.o.
3. Beck, Ulrich (2004.). Mo protiv moi u doba globalizacije. Zagreb: kolska
knjiga
4. Berle, Adolf and Gardiner Means (1968). The Modern Corporation and Pri-
vate Property. New York: Harcourt, Brace&World.
5. Castells, Manuel (1998). The Information Age: Economy, Society and Cultu-
re. Oxford: Blackwell Publishers.
6. Drucker, Peter (1946). Concept of Corporation. New York: John Day.
7. Friedman, Milton (1962). Capitalism and Freedom. Chicago: The University
of Chicago Press.
8. Galbraith, John Kenneth (1977). The Age of Uncertainty. Boston: Houghton

Mifflin Company
9. Galbraith, John Kenneth (1967). The New Industrial State. Boston: Hou-
ghton Mifflin Co.
10. Hertz, Noreena (2002). Silent Takeover: Global Capitalism and the Death of
Democracy. New York: Free Press.
11. Hofstadter, Richard (1945). Social Darwinism in American Thought. Univer-
sity of Pennsylvania Press.
12. Keynes, John Maynard (1936). The General Theory of Employment, Interest
and Money. New York, Harcourt.
13. Kuttner, Robert (1997). Everything for Sale: The Virtues and Limits of
Markets. New York: Alfred A.Knopf.
14. Marx, Karl (1947.). Kapital I. Zagreb: Kultura.
15. Mitchel, Lawrence F. (2002). Corporation Irresponsibility: Americas Newest
Export. New Haven: Yale University Press.
16. Monks, Robert (1996). The Emperors Nightingale: Restoring Integrity of
the Corporation in the Age of Shareholders Activism. New York: Perseus
Publishing.
17. Myrdal, Gunnar (1960). Beyond the Welfare State. London: Methuen&Co.
Ltd.
18. Nickers, J. and G.Yarrow (1988). Privatization: An Economic Analysis.
Cambridge: MIT Press
19. Pigou, Arthour (1920). The Economics of Welfare. London: MacMillan
20. Schumpeter, Alois (1942). Capitalism, Socialism and Democracy. New York,
Harper&Brothers Publishers.
21. Smith, Adam (1957). An Inquiry into the Nature and Causes of Wealth of
Nations. London: J.M. Dent&Sons Ltd. (prvo izdanje 1776.)
22. Soros, George (1998). The Crisis of Global Capitalism, Open Society En-
dangered. New York.
23. Spencer, Herbert (1991). The Study of Sociology. New York: D.Appleton
Co.
24. Stiglitz, Joseph (1994). Whither Socialism? Cambridge: The MIT Press.
25. Thurrow, Lester (1996). The Future of Capitalism: How Today's Economic
Forces Shape Tomorrow's World. Prentice-Hall.
26. Veblen, Thornstein (1973). The Theory of Leisure Class. Boston: Houghton
Mifflin Co.
27. Ziegler, Jean (2002). Les nouveaux matres du monde et ceux qui leur rsi-
stent. Paris: Fayard.

Dugorocna Neodrzivost Trzisnog Fundamentalizma I Neoliberalnog Kapitalizma PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dugorocna Neodrzivost Trzisnog Fundamentalizma I Neoliberalnog Kapitalizma PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

M.

MESARI: Dugorona neodrivost trinog fundamentalizma i neoliberalnog kapitalizma

DUGORONA NEODRIVOST TRINOG

U tom sustavu nema nikakve zajednike stvari, nikakvog zajednikog

Korporacija, kao psihopatsko stvorenje, ne zna ni prepoznati razloge

Zarazna je pohlepa ini se zahvatila veliki dio nae poslovne zajed-

Adam Smith (1723.-1790.), utemeljitelj ekonomske znanosti, prvi je godine

je jedno stoljee prije poetka industrijske revolucije svojom racionalistikom i

dohotka; b) inherentnu sklonost ciklinim krizama i s tim povezanom masovnom

ralo. To dinamiko obiljeje kapitalizma J.A. Schumpeter nazvao je kreativnom

Dok je do te Velike krize, koja je ugrozila sam opstanak kapitalistikoga

uvodi socijalistika kontrola nad amerikim gospodarstvom i da ona ponitava

cija profita i porast vrijednosti svojih dionica dominiraju, ne samo gospodarskim

ekonomistima i politiarima prevladalo je uvjerenje da je umreeno nacionalno i

ponaanje, upozorava Ira Jackson, ostvarit e se proroanstvo Karla Marxa o pro-

1998.) G. Soros upozorava na veliku inherentnu nestabilnost meunarodnog fi-

nije savreno, ali ono je otvoreno za neprestano usavravanje. Zastupnika demo-

ralne i informatike ere kapitalizma: kapital se sada preteno stvara i oplouje u

prihode i blagostanje donjih drutvenih slojeva. Dalja ideoloka zamka neolibe-

vlasnitva postaje sporednom. (J. Vickers and G. Yarrow Privatization: An Eco-

ciji. Hiperkomercijalizacija osobnog i drutvenog ivota i promicanje egoizma i

za uvoenjem uinkovite drutvene kontrole korporacija - on smatra da bi bilo

procese, da formulira i sprovodi autonomnu razvojnu politiku, s druge strane, po-

tucije kao to su Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska

iz te kritino silazne spirale, uvjeren je Keynes, intervencija drave u obliku jav-

proturjean imanentnim tendencijama informatike revolucije. Ta je radikalna va-

Economic Association. No protagonisti neoliberalne dokrine i politike kao ni cen-

- u neoliberalnoj, informatikoj i globaliziranoj eri kapitalizma kapital se

8. Galbraith, John Kenneth (1977). The Age of Uncertainty. Boston: Houghton

You might also like