67

U OBRANU PSIHOLOGIJE:
ZNANOST KAO RTVA
SVOJE METODE
IN DEFENCE OF PSYCHOLOGY: SCIENCE
AS A VICTIM OF ITS OWN METHOD

IVAN FLIS UDK 159.9.018

Hrvatski studiji, Sveuilite u Zagrebu 168.522:001.8
Psihologija, 1.godina diplomskog studija Datum prihvaanja: 26. svibnja 2011.
ivan.flis@gmail.com
 68

SAETAK

Ovaj rad, na primjeru psihologije, pokuava ponuditi novu perspektivu na korite-

nje znanstvene metodologije u drutvenim znanostima. U radu se predlae novi
koncept koji je nazvan bijegom u metodologiju, a definiran kao snano metodolo-
ko usmjerenje psihologa. Razmatraju se njegove implikacije i posljedice na trenutni
razvoj psihologije te na obrazovanje buduih znanstvenika. Kao alternativu bijegu
u metodologiju u psihologiji razmatra se Feyerabendov epistemoloki anarhizam
kao mogua kritika koja e ga staviti u perspektivu i pogurnuti cijelu disciplinu u
smjeru daljnjeg razvoja i napretka.

KLJUNE RIJEI

bijeg u metodologiju, filozofija znanosti, metateorija u psihologiji, Paul K. Feyera-

bend, znanstvena metodologija
 69

UVOD 1

Sam poetak bavljenja znanstvenou psihologije moramo nai u pitanju:

to je to, ustvari, psihologija? Od nastanka toga pojma i tijekom razvoja
discipline ponuene su mnoge definicije. Kada kreemo od same etimo-
logije rijei, psyche + logos (Colman, 2006), ve insinuiramo znanost i
znanstvenost rijeju logos, koja jo od antike oznaava pojam, misao, ra-
zum (Ani i sur., 2004) samu, navodnu, sutinu znanosti. U bolje odre-
enu definiciju psihologije neemo ulaziti u okviru ovoga rada; tvrdnja da
je psihologija znanost budi dovoljno kontroverze, ijem emo razjanja-
vanju ovdje posvetiti panju.
Ako kaemo da psihologija zaista jest znanost, postavlja se pitanje
to je to znanost? to je differentia specifica znanosti? Bilo bi preuranjeno
rei da postoji jednoznaan odgovor na ovo pitanje, koje pokree mno-
ge rasprave u okvirima filozofije znanosti (Okasha, 2004). Pokuaj de-
finiranja znanosti sadrajima kojima se ona bavi promaaj je od samoga
poetka jer znanost nema jasno definirano podruje djelovanja. Stoga se
pribjegava definiranju znanosti metodologijom koju koristi (Milas, 2005),
gdje metodologiju definiramo kao preskriptivna pravila za ostvarivanje
ciljeva znanosti (Resnik, 1993) unato nejasnoi o tome to su zaista
ciljevi znanost na koju upuuje i sam Resnik. Ta definicija znanosti me-
todologijom ima svoje potekoe i upitno je koliko je odriva pri dubljoj
provjeri, no dostatna je za daljnju raspravu o statusu psihologije pose-
bice kada uzmemo u obzir odnos psihologije i njezine metodologije, koji
emo razmatrati u daljnjem tekstu.

BIJEG U METODOLOGIJU

Neka razina odreenosti metodologijom specifina je za cijelu znanost,

ali ta odreenost poprima zanimljive razmjere kada se govori o psiho-
logiji. Znanstveni status psihologije, kao relativno mlade znanstvene

1 Kao svojevrstan uvod prije uvoda moe posluiti i objanjenje naslova eseja.
Naslov u Obranu psihologije odabran je kao aluzija na rad Roberta Paula Wolffa
(2001) U obranu anarhizma, u kojem Wolff predstavlja svoju analizu moralne legi-
timnosti drave i zakljuuje da je ona logika nemogunost. Na isti nain, iako nije
iste tematike, ovaj esej predstavlja analizu epistemoloke legitimnosti znanstvene
metodologije u psihologiji i zakljuuje da je ona u svome trenutnom obliku nemo-
gua. Ovakvo shvaanje znanstvene metodologije jednako se tako moe proiriti i
na druge drutvene znanosti.
 70

discipline, esto se dovodi u pitanje (Snoeyenbos i Putney, 1980). Upit-

nost znanstvenosti discipline samo je potencirana hijerarhijom2 znanosti,
s fizikom na njezinom vrhu, a drutvenim znanostima na dnu (Keil, Loc-
khart i Schlegel, 2010) to rezultira pojavom koju emo nazvati bijegom
u metodologiju.
Kao prvi korak definiranja bijega u metodologiju, moramo razmo-
triti njegov uzrok. Njegov se korijen moe nai u utjecajima biheviorizma,
logikog pozitivizma i operacionalizma iz fizike.3 Iako su ovi utjecaji done-
kle meusobno neovisni, rezultirali su jednom metafizikom pogledom
na znanost i znanstvenu metodu koji se uvjerljivo utiskivao u psihologe
od 1930-ih (Lipsey, 1974). Na ovaj nain (i u tom vremenu) kompleks in-
feriornosti psihologa poeo je davati sebi oduka bijegom u metodologiju.
Shvaen kao kompleks inferiornosti psihologa (kao drutvenih
znanstvenika, no i u irem smislu) bijeg u metodologiju proizlazi iz niskog
poloaja psihologije u navodnoj hijerarhiji znanosti. Slikovito reeno, on
poprima razmjere groteske koju Berger (1963, prema Bognar, 2008) opi-
suje kao primjenu statistikih tehnika koje imaju ritualnu funkciju i prema
kojima se sociolozi odnose s istim strahopotovanjem, neupuenou i
bojaljivou s kojima se siromani seoski pop odnosi prema monim la-
tinskim kadencama tomistike teologije. Bergerov primjer se odnosi na
sociologe, ali je analogno primjenjiv i na psihologe.
Zanimljivo je da znanstvenici kojima predmet prouavanja pred-
stavlja ovakva vrsta relativno jednostavnog mehanizma ponaajnog odgo-
vora motivirana odravanjem samopotovanja, odnosno psiholozi rijetko
razmatraju ponaanja svojih kolega ili samih sebe u kontekstu znanstvene
zajednice kao skupine ljudi. Iako bi se bijeg u metodologiju mogao opisa-
ti drugim modelima ouvanja vlastitog samopotovanja ili ak potpuno
drugaijim teorijama, u ovome radu pokuat emo ponuditi spekulaciju
o tome kako bi bijeg u metodologiju izgledao unutar Festingerove (1957)
teorije kognitivne disonance.
Ukratko, kognitivna disonanca predstavlja osjeaj nesklada ili nela-
gode koji se javlja kada pojedinac ima dva nesukladna stava. Prema kasni-
jim revizijama teorije, disonanca je posebice jaka ako osoba ima stav koji
na neki nain ugroava njezino samopouzdanje (Aronson, Wilson i Akert,

2 Hijerarhija znanosti se moe shvatiti kao manifestacija scijentizma unutar

akademskih krugova, koji pokuava reducirati nie lanove hijerarhije u vie
npr. sociologiju i psihologiju u biologiju, biologiju u kemiju, kemiju u fiziku
(Stenmark, 1997)
3 Neki autori idu ak toliko daleko da naizgled inferioran poloaj ne-fiziara
nazivaju zavist za fizikom (Cohen, 1971, prema Keil, Lockhart i Shclegel, 2010)
 71

2005). Kada se kognitivna disonanca javi, osoba koristi neke od strategija

za smanjivanje te disonance. Festinger (1957) navodi tri dominantna na-
ina njezina smanjivanja: promjenu ponaanja, promjene u kognitivnim
elementima (stavovima) i pokuaje izbjegavanja izlaganja novim idejama
ili miljenjima. U terminima kognitivne disonance, bijeg u metodologiju
psihologa izgleda ovako: psiholog se smatra znanstvenikom (stav A, mo-
gli bismo rei i dio njegova pojma o sebi, pa tako i bitna znaajka njegova
samopotovanja), psihologija je disciplina upitne znanstvenosti (stav B)
pri emu se javlja eklatantna disonanca izmeu stava A i stava B, posebice
ako se slaemo da je identifikacija psihologa-istraivaa kao znanstvenika
jedna od komponenti na kojima se temelji njegovo samopotovanje. Da bi
rijeio ovu disonancu te jo uvijek smatrao svoju disciplinu znanstvenom,
psiholog modificira svoje ponaanje u profesionalnom smislu, postajui
metodoloki dogmatik.
Malo radikalnijim rjenikom, nelagodu uslijed kognitivne disonan-
ce moemo nazvati strahom strahom od toga da se njihova disciplina
proglasi neznanstvenom. Taj strah rezultira time da psiholozi pri znan-
stvenom radu te posebice pri obrazovanju buduih profesionalaca previ-
e potenciraju i bjee u metodologiju. Donekle ironino, ako izaemo iz
eksperimentalno bolje definiranih i operacionaliziranih termina kogni-
tivne disonance i posluimo se frojdovskim terminima, tada metodologija
psiholozima predstavlja reaktivnu formaciju straha od neznanstvenosti.
Ukratko, reaktivna formacija je ponaanje koje nastaje kao odgovor na
implikaciju postojanja neke neprihvatljive osobine, te se osoba ponaa
potpuno suprotno od onoga to ta osobina podrazumijeva (Baumeister,
Dale i Sommer, 1998) neznanstvenost psihologije je osobina zbog koje
se psiholozi ponaaju kao znanstveni dogmatici.
Kritiari bi odmah mogli odgovoriti da pribjegavanje frojdovski
utemeljenim konceptima u kontekstu tumaenja ponaanja znanstveni-
ka predstavlja svojevrsnu travestiju pseudoznanstvenosti te da se ranije
opisano snano usmjerenje na metodologiju parsimonino moe objasni-
ti samom injenicom da se psihologija bavi konstruktima osobinama
koje nisu podlone izravnom opaanju, nego se o njima sudi neizravno, na
temelju razliitih pokazatelja (Milas, 2005). Mogli bi rei da postoji vea
potreba za posveivanjem panje metodologiji kada je predmet proua-
vanja toliko teko dostupan. Je li zaista u psihologa tolika optereenost
metodologijom uzrokovana samom naravi predmeta prouavanja ili prije
opisanim kompleksom inferiornosti drutvenih znanstvenika?
Kao poetak razmatranja ovoga pitanja moemo se posluiti uspo-
redbom sa astronomijom za razvoj astronomije preduvjet je bio i razvoj
 72

odreenih pomonih znanosti, prvenstveno optike, za izum teleskopa

(Feyerabend, 1987). Na isti nain, za prouavanje psihologijskih konstru-
kata potreban je razvoj teorija mjerenja i izum instrumenata mjerenja. No,
mjerenje ne iscrpljuje ciljeve znanosti te, shodno tome, ne iscrpljuje ni
ciljeve psihologije. Ovo nas moda upuuje na to da bijeg u metodolo-
giju nije posljedica tekoe prouavanja psihologijskih konstrukata, ne-
go ranije opisanog kompleksa inferiornosti (ili kognitivne disonance ili
reaktivne formacije, kako god bijeg u metodologiju shvaali) i pokuaja
noenja s njime.
Za kraj ovoga kratkog opisa bijega u metodologiju posluit emo
se Dewsburyjevim (2009) opisom trenutnog stanja cjelokupne discipline
psihologije:

U biti, veina psihologijskog rada odlikuje se onim to je Koch (1981) na-

zvao a meaningful thought. Taj pristup gleda na znanje kao na rezultat
procesuiranja a ne otkria. Pretpostavlja da je znanje gotovo automatski
rezultat majstorije, proizvodne trake, metodologije. (...) Nije sluajno da
su na mnogim odjelima jedini zajedniki osnovni kolegiji koje sluaju svi
studenti u razliitim podrujima [psihologije] oni iz statistike i metodo-
logije. Problemi metodologije karakteriziraju nau opijenost eksperimen-
tiranjem koja ometa integraciju.

Dewsburyjev opis nas navodi upravo na to da je u akademskoj psi-

hologiji cilj zamijenio sredstvo odabir nacrta, operacionalizacija va-
rijabli, zadovoljavanje kriterija teorija mjerenja, ispunjavanje kriterija i
odabir statistikih testova, neimaginativno zakljuivanje koje se ne uda-
ljava od uskih (statistikih) nul-hipoteza postali su sami sebi svrha, dok
je integrirana spoznaja o funkcioniranju ovjeka postala tek fusnota u
povijesti znanstveno neistih predteoretiara pionira.

ZNANSTVENA DOGMA U PSIHOLOGIJI

Neovisno o tome to zaista uzrokuje toliko izraenu metodoloku usmje-

renost psihologa, pred nama jo uvijek ostaje pitanje dogmatizma zna-
nosti. Kakve veze ima prije opisan bijeg u metodologiju psihologa i znan-
stvena dogma? Ako kao jednu komponentu definicije znanosti koristimo
njezinu metodologiju koju nekritiki prihvaamo, onda kritiziranje i
dovoenje u pitanje vjerodostojnosti znanstvene metodologije predstav-
lja napad na jedan od temelja same znanosti. Mnijenje koje nekritiki
 73

prihvaamo, koje usvajamo kao neoborivo, naziva se dogma. Tako shvae-

na, znanost se temelji na dogmi metodologije.4 Zbog toga bijeg u metodo-
logiju dovodi psihologiju u poloaj velike izloenosti znanstvenoj dogmi,
tovie, bijeg u metodologiju u tom sluaju predstavlja bijeg u dogmu.
Abraham Maslow ovu je slabost psihologije prepoznao prije vie od
40 godina, no to oito nije zaustavilo ovaj proces i opsesivno kontrapro-
duktivno pretjerivanje u znanstvenoj istoi, koje se od vremena kada
je Maslow o njoj pisao jo vie razvila i etablirala kao normalno stanje
psihologije. Maslowljeva (1966:8) analiza ovoga fenomena pojavljuje se u
njegovu djelu Psihologija znanosti, gdje ga on opisuje ovako:

Ova knjiga nije argument unutar ortodoksne znanosti, nego je kritika (a la

Gdel) ortodoksne znanosti i njezina temelja, njezinih nedokazanih vjer-
skih pravila i zdravo za gotovo uzimanih definicija, aksioma i koncepata.
Ovdje prouavamo znanost kao jednu od filozofija znanja meu drugim
filozofijama. Odbacujemo tradicionalno i neprouavano uvjerenje da je
ortodoksna znanost put ka znanju ili da je ak jedini pouzdan put. Sma-
tram da je ovaj konvencionalni pogled filozofski, povijesno, psiholoki i
socioloki naivan. Kao filozofska doktrina ortodoksna znanost je etno-
centrina zato to je zapadnjaka, a ne univerzalna. Nesvjesna je toga da je
sama produkt vremena i mjesta, da nije vjeni, nepromjenljiv i neumoljiv
napredak prema istini. Ne samo da je relativno ovisna o vremenu, mjestu
i lokalnoj kulturi, nego je karakteroloki relativna, stoga to je vie usko-
grudna refleksija opreznog i opsesivnog pogleda na svijet koji je usmjeren
na potrebu za sigurnou nego zrelijeg, openito ljudskog, sveobuhvatnog
pogleda na ivot. Takve slabosti postale su vie nego oite u podruju psi-
hologije, gdje je cilj znanje o osobama i njihovim postupcima i djelima.

Maslow nadalje u svojoj knjizi opisuje takvo stanje psihologije te nu-

di opis znanosti koji predstavlja, njegovim rjenikom, poveznicu izmeu
znanstvene dogme i bijega u metodologiju kako je opisan u ovome radu.
Maslow (1966:24) kae kako znanost moe biti vrsta obrane, tj. sigurno-
sni sistem i vrlo sloen nain izbjegavanja anksioznosti i uznemirujuih
problema te zakljuuje kako, za neke ljude, znanost postaje drutvena
institucija s primarno obrambenom, konzervatorskom ulogom, kojom
ureuje i stabilizira umjesto da otkriva i obnavlja. Ovaj nezavidan poloaj

4 Kontraverznu ideju o dogmatizmu znanosti Feyerabend razrauje u knjizi Protiv

metode, gdje njegovi argumenti ak dovode do tvrdnje da je znanost najnovija,
najagresivnija i najdogmatsijka religiozna institucija (Feyerabend, 1987; str. 286).
 74

psihologije koji Maslow opisuje dobiva svoju punu teinu kada uzme-
mo u obzir primjerenost dogme u znanosti kako ju opisuje Feyerabend
(1987:37):

Uniformnost mnijenja moe biti pogodna za crkvu, za prestraene i la-

koumne rtve nekog (drevnog ili modernog) mita ili za tupave i voljne
sljedbenike nekog silnika. Raznolikost mnijenja nuna je za objektivnu
spoznaju. I metoda koja potie raznolikost takoer je jedina metoda koja
je kompatibilna s humanitarnim gleditem. (U onoj mjeri u kojoj uvjet
konzistencije5 ograniava raznolikost, on sadri i teoloki element koji se
oituje u oboavanju injenica, svojstvenom gotovo cijelom empirizmu).

Uniformnost mnijenja u znanosti manifestira se kao metodolo-

ka dogma, a njezina suprotnost je metodoloki pluralizam. Unutar jed-
nostavnog shvaanja znanosti (Warburton, 1999), koje naalost dijele i
mnogi znanstvenici, dogmatizam navodno predstavlja anatemu samoj
znanosti. Paradoksalno je to je ba ta jednostavna znanost dogmatina
ideologija par excellence.
Feyerabend prilino snanom retorikom napada znanstvenu uni-
formnost mnijenja (dogmu) dok govori o znanosti openito, u irem
smislu. Kakva je tek kritika onda potrebna u znanosti koja je odreena
kompleksom manje vrijednosti koji pokuava razrijeiti bijegom u znan-
stvenu dogmu kako bi se konformirala i, na odreen nain, dokazala kao
znanstvena?
Ovdje toliko esto citirana izjava Kurta Lewina, koju je svaki psiho-
log vjerojatno ve kao bruco uo na predavanju jednog od svojih profe-
sora da ne postoji nita toliko praktino kao dobra teorija (Hothersall,
2002), unato tomu to je nominalni kredo mnogih psihologa (posebice
onih s istraivakim usmjerenjem), dostie svoju suprotnost u dananjoj
psihologiji ija metoda definira ideal znanstvenosti, te shodno tome i
odstupanje od tog ideala ( Jefferson, 2000). Lewinov kredo psihologa je
poetizirana forma onoga to Feyerabend (1987) naziva proliferacijom te-
orija koja je plodotvorna za znanost jer uveava njezinu kritiku mo. No
ta plodotvornost biva koena dogmom metodologije. Na odreen nain,
stremljenje toj dogmi kod psihologije zamijenilo je ba ono to ta dogma
obeava znanstveni napredak.

5 Pod uvjetom konzistencije, Feyerabend misli na zahtjev da nove teorije moraju

biti konzistentne dobro utemeljenim teorijama ovaj uvjet u donoenju novih
teorija Feyerabend estoko kritizira i odbacuje.
 75

Znanstvenik-skeptik mogao bi rei da je Feyerabendova kritika

manjka proliferacije promaena teorija u sluaju psihologije jer je psi-
hologija ba zbog takve, neki bi rekli, podivljale hiperprodukcije teorija,
fragmentirana disciplina. No, ono to u sluaju psihologije preuzimamo
od Feyerabenda nije zahtjev za proliferacijom teorija ili zahtjev koji se
postavlja pred ve okotale znanosti poput fizike, nego zahtjev za pro-
liferacijom u smislu veeg prihvaanja i sintetiziranja; svojevrsna pro-
liferacija ideja kod svakog psihologa koja bi ila u smjeru integracije, a
ne specijalizacije; zahtjev koji se stavlja pred psihologe da proire vidike
svoje specijalizacije i drugim subdiscplinama psihologije.
Denmark i Krauss (2005) takoer su prepoznali ovaj problem fra-
gmentacije, potrebu za interdisciplinarnom unifikacijom (unutar disci-
plina psihologije) i antiredukcionizmom te predlau svojevrsnu novu epi-
stemologiju, specifinu za drutvene znanosti. Ako prevedemo filozofski
termin epistemologije u vie psihologijski rjenik, naziremo rije metodo-
logija. Time Denmark i Krauss moda predlau tek novu transformiranu
metodologiju. Ako njihov prijedlog zaista jest tek nova metodologija (jer
ne moemo potpuno izjednaiti epistemologiju s metodologijom) opet ga,
naalost, moemo svesti pod neto sofisticiraniji i moderniji nain bijega
u metodologiju. Vie o njihovu rjeenju ovdje neemo navoditi, no i njihov
zakljuak svojevrstan je uvod u krunsku ideju ovoga lanka.
Koristei se Khunovom terminologijom, ta ideja, koju su psiholozi
dogmatskim, loe informiranim i nekritinim koritenjem u nekoliko de-
setljea doveli do orgije neproduktivne znanstvene prakse (Suppe, 1984,
prema Driver-Linn, 2003:269), vrlo je jednostavna: psiholozi se moraju
okrenuti paradigmi u svome istraivanju.

PARADIGMATSKI STATUS PSIHOLOGIJE

Slijepo pridravanje znanstvene dogme u psihologiji, koje je opisano u

prijanjim poglavljima, vodi jedino k besmislenoj akumulaciji injenica
koje se dodaju stalno rastuem skladitu znanstvenih tehnika i znanja.
To Kuhn (2002) naziva normalnom znanou, odnosno rutinskom pro-
vjerom dominantne teorije u bilo kojem povijesnom razdoblju. emu be-
smisleno akumuliranje kada, prema Kuhnu, ova faza normalne znanosti u
jednom trenutku dovodi do znanstvene revolucije i promjene paradigme
jer sve injenice nije mogue objediniti unutar postojee paradigme?
Besmisleno je iz jednostavnog razloga to u sluaju psihologije da-
nas ne postoji paradigma koju bismo nadomjestili nekom novom. Kimble
 76

(2005) spominje relativno nedavnu paradigmatsku pobjedu kognitivne

revolucije i prepoznaje je kao tek stari model koje je uminkan da bi bio
politiki korektan. Unato tome to je prepoznao problem, Kimble u
svom lanku nudi tek jo jedan u nizu modela koji, iako navodno pred-
stavljaju redukciju niza konstrukata u jedan teorijski okvir, teko moe
predstavljati paradigmu psihologije jer samo namee novu terminologi-
ju koja nikada u praksi znanstvenog istraivanja nee zaivjeti.
I Kuhn se (2002:169) indirektno dotie problema nedostatka para-
digme u drutvenim znanostima, pa i u psihologiji:

Termin znanost u velikoj je mjeri rezerviran za ona podruja koja zai-

sta napreduju na oigledne naine. Nigdje se to jasnije ne oituje nego u
stalno iznova voenim raspravama oko toga je li ova ili ona suvremena
drutvena znanost doista znanost. Ove rasprave imaju svoje paralele u
pre-paradigmatikim razdobljima onih podruja koja se danas bez uste-
zanja oznauju kao znanstvena. Njihov tobonji ishod, koji se neprekidno
provlai, jest definicija toga spornog termina. Ljudi tvrde, recimo, da je
psihologija znanost zbog toga to posjeduje takve i takve karakteristike.
Drugi uzvraaju da te karakteristike ili nisu neophodne ili nisu dovoljne
da jedno podruje uine znanou. esto se u to ulae velika energija, ras-
piruju se velike strasti, a neupuena osoba ne moe znati to se dogaa.
Moe li mnogo toga ovisiti o definiciji znanosti? Moe li definicija rei
nekome je li znanstvenik ili nije? Ako moe, zato se onda prirodoznan-
stvenici, ili umjetnici uope, ne brinu za definiciju ovoga termina? Nuno
se mora posumnjati da je taj ishod fundamentalnijeg karaktera. Mogue
je, zapravo, da su stvarno postavljena pitanja slina sljedeima: zbog ega
se moje podruje ne uspijeva kretati naprijed na nain kako to, recimo,
ini fizika? Kakve promjene u tehnici, metodi ili ideologiji bi joj omoguile
da to postigne? Ovo, meutim, nisu pitanja koja bi bila prikladna za spo-
razum o definiciji. tovie, ako presedan iz prirodnih znanosti moe po-
sluiti, ta e pitanja prestati biti izvorom brige ne onda kada se definicija
nae, ve kada skupine, koje sada sumnjanju u svoj vlastiti status, dou
do suglasnosti u svojim prolim i sadanjim postignuima.

U citiranome odlomku Kuhn nedvosmisleno kae kako nesigurnost

i polemike oko znanstvenoga statusa psihologije u biti ne predstavljaju
reakciju na njezinu pseudoznanstvenost, ve na njezin nedostatak para-
digme. Takav nemir uslijed upitnosti znanstvenosti psihologije opisao
je i Maslow (1966:6) u predgovoru ranije spomenute knjige Psihologija
znanosti:
 77

Moj nemir s klasinom znanou postao je ozbiljan tek kada sam poeo
postavljati pitanja o viim razinama ljudske prirode. Tek me onda klasini
znanstveni model u kojem sam treniran iznevjerio. Tada sam morao iz-
misliti, ad hoc, nove metode, nove koncepte i nove rijei kako bih mogao
koristiti podatke. Prije toga, za mene, Znanost je bila Jedno, i postojala je
samo Jedna Znanost. Ali odjednom je izgledalo kao da su postojale dvije
Znanosti za mene, jedna za moje nove probleme, a jedna za sve ostalo.
Nedavno, moda prije deset ili petnaest godina, poelo je izgledati kao
da se te dvije Znanosti mogu ponovno generalizirati u Jednu Znanost. Ta
nova Znanost izgleda drugaije; vie je ukljuiva i monija od stare Jedne
Znanosti.

Ono to Maslow u ovome odlomku naziva novom Znanou u kon-

tekstu Kuhnove teorije moe nazvati se paradigmom. Maslow kao logian
slijed ove disonance izmeu dviju Znanosti vidi ponovno unifikaciju pod
onim to on slikovito naziva Jednom Znanou. Ta Maslowljeva Jedna
Znanost u biti predstavlja trenutno nepostojeu metateoriju psihologi-
je. Iako se u svome radu Maslow prvenstveno protivi dehumanizaciji ili,
kako on kae, ahumaniziciji znanosti, njegovi argumenti upuuju na jo
jedan poneto ui problem od humanosti psihologije, a to je njezin ma-
njak integracije.
Jo jedan dokaz za pred-paradigmatski status psihologije je nain
obrazovanja buduih strunjaka. Normalna znanost utemeljena na para-
digmi za svoju perpetuaciju i za svoj izvor autoriteta koristi udbenike koji
slue dokidanju znanstvenikova smisla za povijest njegove discipline te
ga obrazuju i ue ga gledanju kroz getalt njegove paradigme. Udbenici
predstavljaju svojevrsno sredstvo indoktrinacije6 znanstvenika u njegovoj
paradigmi, ali, s druge strane, omoguuju mu osnovu od koje se dalje mo-
e baviti normalnom znanou. Moda se ini kontradiktornim tvrditi da
psihologija nema paradigmu, a ima udbenike. No kada usporedimo ud-
benike znanosti koje imaju paradigmu i udbenike psihologije, shvaamo
ono ega je na odreenoj razini svaki student psihologije svjestan. Kuhn
(2002:174) je tu ulogu pred-paradigmatikog udbenika opisao ovako:

6 Indoktrinacija ovdje, unato negativnoj konotaciji same rijei, za znanost s para-

digmom oznaava neto pozitivno znanstvenik indoktriniran u svojoj paradigmi
ne mora se na svakom koraku svoga istraivakog rada zapitivati o osnovnim
postavkama svoje discipline. Na neki nain, glavna teza ovog rada jest ponaanje
psihologa kao da su indoktrinirani u svojoj paradigmi, dok njihova disciplina uope
ne posjeduje paradigmu kojoj bi se podredili.
 78

U povijesti, filozofiji i drutvenim znanostima udbenika literatura ima

vei znaaj. No, ak i u tim podrujima elementarni kolski teaj ukljuuje
paralelna itanja originalnih izvora, od kojih neki predstavljaju klasike
u tom podruju, a drugi izvjetaje o suvremenom istraivanju koje prak-
tiari piu jedni drugima. Stoga se student bilo koje od ovih disciplina
neprekidno podsjea na iznimnu raznolikost problema koje su lanovi
njegove budue skupine tijekom vremena pokuavali rijeiti. to je jo
vanije, on neprestano ima pred sobom odreeni broj suparnikih i ne-
usporedivih rjeenja za ove probleme, rjeenja koja bi morao konano
sam procijeniti.

Ovu brigu za sveuilino obrazovanje psihologa dijele i McGovern

i Brewer (2005), no ih spominjemo ovdje iako se njihov rad prvenstve-
no tie drastino drugaijega amerikog obrazovanja psihologa. I oni su
prepoznali da strunjaci obrazovani u trenutnome neparadigmatskom
stanju ne postiu svoj maksimum.
Naalost, usmjeravanje na paradigmu nije ni po emu novo, posebi-
ce u psihologiji. Driver-Linn (2003) navodi kako se u cijelom nizu razno-
rodnih psihologijskih istraivanja poziva na Kuhna na jednoj diletantskoj
razini. Samo spominjanje kunovskih pojmova paradigme, pred-paradi-
gmatskog statusa i revolucije kao da daje teinu istraivakim nalazima.
ak i oni rezultati koji nemaju iroke teoretske implikacije za psihologiju,
spominjanjem Kuhna, dobivaju auru teine.
Driver-Linn takvo koritenje Kuhna naziva retorikom polugom, a
ba tu retoriku polugu elimo izbjei u zakljucima ovoga rada. Stoga
umjesto naivnog navoenja da psihologija treba doivjeti veliku revolu-
ciju koja e je uvesti u neko razdoblje normalne znanosti kako ju je Kuhn
zamislio, radije se okreemo pojmu metateorije.
Primjer je ovakve metateorije na jo vioj razini od psihologije The
Tree of Knowledge System (ToK) (Henriques, 2003). ToK je u svojoj su-
tini reprezentacija evolucije kompleksnosti znanosti, koja postavlja u
emergentni meuodnos fizikalne znanosti na dnu stabla prema ivotnim
i, nakon njih, psihologijskim i drutvenim znanostima na njegovu vrhu.
Psihologija se unutar njega smjeta na granicu izmeu biologijskih zna-
nosti i drutvenih.
Koristei logiku ToK-a, potrebno je osmisliti reprezentaciju The
Tree of Psychology sustava, koji bi jasno strukturirao i postavio u me-
uodnos trenutno vaee psihologijske teorije. U bazi bi se nalazila ne-
uroznanost, bioloka i evolucijska psihologija, zatim slijede kognitivna,
 79

razvojna i psihologija linosti, dok bi se na emergentno najmlaim razi-

nama nalazila socijalna i meukulturalna psihologija. Ovo je tek jedan od
moguih grubih prijedloga ureenja takvoga metateoretskog sustava, koji
je vie heuristike nego praktine vrijednosti. Kako god on zaista izgle-
dao, postavio bi sve psihologijske akademske subdiscipline u zajedniki
referentni okvir. Ta metateorija ne bi predstavljala revolucijski dobivenu
paradigmu u kunovskom smislu, nego organski sraslu cjelinu cjeloku-
pnoga dosadanjeg istraivanja na podruju akademske psihologije. Ne
bi predstavljala Revoluciju, ve Evoluciju.
Zbog toga se od Kuhnove strukture znanstvenih revolucija kojom
smo pokuali ilustrirati krizu, opet okreemo Feyerabendovu epistemo-
lokom anarhizmu. Budui psiholozi ne trebaju se konformirati nekoj
novoj, revolucionarnoj paradigmi koja e se tek pojaviti, nego trebaju
biti hrabri znanstveni pragmatici koji e u pravome feyerabendovskom
smislu prepoznati ono trenutno vrijedno u psihologiji i to ugraditi u svoj
znanstveni svjetonazor. Shodno Feyerabednovu principu anything goes,
trebaju graditi suvislu cjelinu psihologijske znanosti koja e obuhvaati
sve to ona danas moe ponuditi.

ZAKLJUAK

Dogmatizam normalne znanosti ograniava njezin razvoj (Austin, 1972),

posebice u sluaju pred-paradigmatskog stanja u kojem se nalazi psiholo-
gija. Taj dogmatizam predstavlja jednu od najveih prepreka ujedinjenju
i sintezi unutar psihologije.
Bijeg u metodologiju psihologa do sada se nije prepoznao kao pro-
blematian, dapae, stremljenje izraenijoj znanstvenosti za mladu dis-
ciplinu poput psihologije bio je benevolentan utjecaj, sve do trenutka ka-
da se cijela disciplina nije poela dezintegrirati pod teretom fragmenata
odvojenih specijalizacija i bezglavoga nesistematinog irenja. U tome
vremenu rade dananji psiholozi, vremenu kada bijeg u metodologiju ne
predstavlja valjan i prihvatljiv put psihologije (kao do sada) nego sliko-
vito reeno kamen oko vrata koji zaustavlja znanstveni napredak. Jer za
dananju psihologiju, znanstveni napredak predstavlja sinteza.
Ukratko, u ovome se radu pokualo argumentirano opisati slje-
dea svojstva moderne psihologije: (I) odreena je metodolokim do-
gmatizmom specifinim i za iru znanost (koji je jo pojaan zaviu
za fizikom ili samom prirodom sadraja kojima se bavi), (II) nalazi se
 80

u pred-paradigmatskoj fazi dok se psiholozi prema njoj odnose kao da

je u fazi normalne znanosti te time koe znanstveni napredak, ostajui
unutar svojih uskih subdisciplina i (III) nema unificirajuu metateoriju
kao referentan okvir unutar kojega bi istraivai radili.
Iz ovih razloga, budunost psihologije ovisi o:
A. Stavljanju znanstvene dogme u perspektivu dekonstrukcijom
propagande o monopolu znanstvene metode nad istinom (Feyerabend,
1987). Drugim rijeima, dekonstruiranje bijega u metodologiju osvje-
tavanjem studenata, ali i strunjaka, o njegovu utjecaju u irem smislu.
Psihologija je izrazito podlona opem drutvenom scijentizmu dananje
znanstvene zajednice, stoga treba poseban napor da bi ga se osvijestilo.
B. Promjenom usmjerenja obrazovanja buduih psihologa-istrai-
vaa s dominantno metodolokog k teorijsko-kritikom. Tako bi se uzela
u obzir sva ogranienja znanstvene metode i posebnosti psihologije unu-
tar ope znanstvenih okvira shodno podruju interesa psihologije. Cilj
promjene fokusa s metodologije na teoriju trebao bi rezultirati irem
gledanju strunjaka, izvan njihovih specijalizacija, tj. irem prihvaanju
teorija na individualnoj razini (psiholog ne bi bio dogmatik svoje kole ili
metodologije, ve teoretski eklektik). To ire prihvaanje vodilo bi profili-
ranju metateorije cijele discipline, koja bi organski izrasla iz trenutnih te-
orijskih sustava unutar psihologije. Ova promjena fokusa s metodologije
na teoriju u svojoj biti je promjena pristupa koji pita kako prema pristupu
koji pita to.
C. Usmjeravanju svih psiholokih istraivanja k integrativnijem pri-
stupu koji vodi u postavljanje prave paradigme psihologije, a ne pustom
akumuliranju injenica usmjerenom manjim teorijama tipinim za pred-
paradigmatsko stanje u kojem se psihologija nalazi.

Iz svega navedenog moemo zakljuiti da je kompleks inferiornosti psi-

hologa u potpunosti krivo usmjeren i kontraproduktivan. Hijerarhija
znanosti s fizikom na vrhu pokazuje se kao tek jedna dogmatika znanosti
koja treba biti prevladana. Nedostatak metateorije u psihologiji ostaje
previen uzronik predrasude o manjoj znanstvenoj vrijednosti psiho-
logije (pa i drugih drutvenih znanosti), ije se rjeenje ne nazire u blioj
budunosti zbog stalnog bijega psihologa u metodologiju i svoje pred-pa-
radigmatske mikro-teorije koje vode k jo veoj nesuvisloj fragmentaciji
psihologije. U uem smislu, jedini zakljuak koji se moe izvesti iz svega
navedenog jest da se psihologija treba pomaknuti od eklekticizma mla-
de znanosti koja preuzima od drugih starijih (tvrih) znanosti prema
 81

autistinom eklekticizmu zrele znanosti, koji unutar sebe povezuje i gradi

teoretske sustave koji postaju metateorija. Ovaj pomak ne bi bio kvalitati-
van prijelaz s jedne dihotomne kategorije na drugu, nego suptilni prijelaz
na kontinuumu fokusa cijele znanosti od pukog preuzimanja ideja iz
starijih znanosti ka vlastitom eklekticizmu i sintezi.

LITERATURA

ANI,V. ET AL. (2004). Hrvatski enciklo- FESTINGER, L. (1957). A Theory of Cogni-

pedijski rjenik. Zagreb: Novi Liber.
ARONSON, E., WILSON., T.D., I AKERT,
R.M. (2005). Socijalna psihologija. Zagreb:
Mate.
AUSTIN, W. H. (1972). Paradigms,
Rationality, and Partial Communication.
Journal for General Philosophy of Science, 3:
203218.
BOGNAR, B. (2008). Stvaralaki pristup
znanosti. Metodiki ogledi, 15: 1130.
BAUMEISTER, R. F., DALE, K. I SOMMER,
K. L. (1998). Freudian Defense Mecha-
nisms and Empirical Findings in Modern
Social Psychology: Reaction Formation,
Projection, Displacement, Undoing,
Isolation, Sublimation, and Denial. Journal
of Personality, 66, 10811124.
COLMAN, A. M. (2006). A Dictionary of
Psychology. New York: Oxford University
Press.
DENMARK, F. L., I KRAUSS, H. H (2005).
Unification Through Diversity. U Ster-
nberg, R. J. (ur.), Unity in Psychology: Possi-
bility or pipedream? (1536), Washington
DC: American Psychological Association.
DEWSBURY, D. A. (2009). Is Psychology
Losing Its Foundations? Review of Gene-
ral Psychology, 13, 281289.
DRIVER-LINN, E. (2003). Where Is
Psychology Going? Structural Fault
Lines Revealed by Psychologists Use of
Kuhn. American Psychologist, 58, 269278.
FEYERABEND, P. (1987). Protiv metode:
skica jedne anarhistike teorije spoznaje.
Sarajevo:Veselin Maslea.
tive Dissonance. Stanford CA: Stanford
University Press.
HENRIQUES, G. (2003). The Tree of
Knowledge System and the Theoretical
Unification of Psychology. Review of Gene-
ral Psychology, 7, 150182.
HOTHERSALL, D. (2002). Povijest psiholo-
gije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
JEFFERSON, M. (2000). What Anthro-
pology Can Do for Psychology: Facing
Physics Envy, Ethnocentrism, and a Belief
in Race. American Anthropologist, 102:
552563.
KEIL, F. C., LOCKHART, K. L., I SCHLE-
GEL, E. (2010). A Bump on a Bump?
Emerging Intuitions Concerning the
Relative Difficulty of the Sciences. Journal
of Experimental Psychology, 139: 115.
KIMBLE, G. A. (2005). Paradigm Lost,
Paradigm Regained: Toward Unity in
Psychology. U Sternberg, R. J. (ur.), Unity
in Psychology: Possibility or pipedream?
(1536), Washington DC: American Psyc-
hological Association.
Kuhn, T.S. (2002). Struktura znanstvenih
revolucija. Zagreb: Jesenski i Turk
LIPSEY, M. W. (1974). Psychology: Prepara-
digmatic, Postparadigmatic, or Misparadi-
gmatic? Science Studies, 4: 406410.
MCGOVERN, T.V., I BREWER, C. L.
(2005). Paradigms, Narratives, and Plu-
ralism in Undergraduate Psychology. U
Sternberg, R. J. (ur.), Unity in Psychology: Po-
ssibility or pipedream? (1536), Washington
DC: American Psychological Association.
 82

MASLOW, A. H. (1966). The Psychology SNOEYENBOS, M. H., I THOMPSON

of Science: A Reconnaissance. Chapel Hill:
Maurice Bassett.
MILAS, G. (2005). Istraivake metode u
psihologiji i drugim drutvenim znanostima.
Jastrebarsko: Naklada Slap.
OKASHA, S. (2004). Filozofija nauke.
Sarajevo: ahinpai.
RESNIK, D. B. (1993). Do Scientific Aims
Justify Methodological Rules? Erkanntnis
(1975-), Special Issue of Philosophy of
Science, 38: 223232.
PUTNEY, R. (1980). Psychology and Sci-
ence. The American Journal of Psychology,
93: 579592.
STENMARK, M. (1997). What Is Scienti-
sm? Religious Studies, 33: 1532.
WOLFF, R. P. (2001). U obranu anarhizma.
Zagreb: DAF.

ABSTRACT

This paper tries to provide a new perspective on using scientific methodology in

social sciences on the example of psychology. The paper proposes a new concept
called the escape to methodology, which is defined as a strong methodologi-
cal orientation of psychologists. Its implications and consequences on current
development of psychology and education of future scientists are being analy-
zed.Feyerabends epistemological anarchism is considered as an alternative to the
escape to methodology in psychology, being a possible criticism that will put it
into perspective and move the whole discipline towards further development and
advancement.

KEYWORDS

escape to methodology, philosophy of science, metatheory in psychology,

Paul K. Feyerabend, scientific methodology