Professional Documents
Culture Documents
Gajo Petrovic Book PDF
Gajo Petrovic Book PDF
Izdava
Sveuilite u zagrebu
filozofski fakultet
ff Press, zagreb
Za izdavaa
Miljenko Jurkovi
Urednik
lino Veljak
Recenzenti
Rastko Monik
Nadeda ainovi
Lektura
Asja Petrovi (hrvatski)
Damir kalogjera (engleski)
Grafika oprema
Boris Bui
Tisak
ISBN 978-953-175-293-0
GAJO PETROVI
OVJEK I FILOZOF
ZBORNIK RADOVA S KONFERENCIJE
POVODOM 80. OBLJETNICE ROENJA
Zagreb, 2008.
Sadraj 5
Uvod 7
I.
Jrgen Habermas: U spomen na Gaju Petrovia /
Zum Gedenken an Gajo Petrovi 11
Milan Kangrga: Sjeanja na prijatelja, druga i suradnika Gaju Petrovia 19
Ivan Kuvai: Gajo Petrovi kao student 23
Vlado Sruk: Nekoliko reenica o Gaji Petroviu 27
Neboja Popov: Gajo Petrovi nije bio samo profesor 31
Goran vob: Gajo Petrovi kao logiar 43
Ante Leaja: Gajo Petrovi i Korula 49
II.
Gajo Sekuli: Gajo Petrovi o toleranciji 65
Boidar Jaki: Praxis Gaje Petrovia 85
Veselin Golubovi: emu mislioci u oskudnom vremenu? 107
Slobodan Sadakov: Gajo Petrovi Odgovornost intelektualca 111
Barbara Stamenkovi/Lino Veljak: Humanizam u djelu Gaje Petrovia 117
Gordana kori: Petrovi i neki aspekti suvremene njemake lozoje 123
Mladen Labus: Mogunost stvaralatva u djelu Gaje Petrovia 137
Borislav Mikuli: Revolucija i intervencija.
O utopijskom efektu praxis 159
1
Autor je ovo izlaganje pripremio za konferenciju odranu 10. oujka 2007. na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu (njemaki original donosimo u nastavku), ali je zbog svojega zdravstvenog
stanja bio prisiljen odustati od putovanja, te je naknadno priloio svoj rad (ur.).
JRGEN HABERMAS
A CONTRIBUTION TO THE MEMORY OF GAJO PETROVI
The author emphasises Gajo Petrovis qualities of an outstanding scholar and remem-
bers a friend, concentrating on his personality positioned in the very centre of a productive
philosophical school. Croatia may be proud for having had such a signicant thinker as
Gajo Petrovi was.
Der Anlass, aus dem sich heute Freunde von Gajo Petrovi versammeln,
weckt nicht nur Erinnerungen an einen groen Gelehrten und dessen Werk.
Mir drngen sich vor allem Erinnerungen an die Person des Freundes auf,
auch die Erinnerungen an den eindrucksvollen Kreis von Kollegen, in dessen
Zentrum Gajo gestanden hat. Diese eher schchterne Person hat dank seiner
intellektuellen Autoritt unauffllig den Mittelpunkt einer produktiven Schule
gebildet. Das Werk des Philosophen werden seine Schler und Kollegen
besser wrdigen knnen als wir, die wir nur die ins Deutsche und Englische
bersetzten Texte kennen. Ich bitte daher um die Erlaubnis, den heutigen
Anlass nur zu einigen persnlichen Erinnerungen zu nutzen.
Einen Monat vor der ersten transatlantischen Reise in die USA fahren
meine Frau und ich im Mrz des Jahres 1965 nach Jugoslawien. Wir sind
zum ersten mal im Ostblock. Freilich fgte sich Totos Jugoslawien nicht
ganz in den sowjetischen Herrschaftsbereich ein. Der Eiserne Vorhang
ist zwischen sterreich und Slowenien nicht ganz so abweisend und undur-
chdringlich wir andernorts. In Zagreb erwartet uns nicht das bliche Grau
in Grau der freudlosen Plattenbauten und der schmuddeligen Hotels, ni-
cht der Egalitarismus der mrrischen Kellner. Uns erwartet eine renovierte
Innenstadt mit einer schnen Kathedrale, vor allem aber die hochgemute
Stimmung und der philosophische Schwung einer Gruppe von Kollegen, die
damals noch engagiert auf die Zukunft eines Reformsozialismus bauen und
mit dieser Hoffnung ihre Freunde aus dem Westen inspirieren. Kein Hauch
von jenem depressiven Unterlegenheitsgefhl, das die Kollegen spter in den
Ostblocklndern nicht mehr verbergen knnen. Im Gegenteil: Man konnte
sich noch einbilden, trotz des konomischen Geflles einen Schritt weiter
zu sein in der Formation der Gesellschaft. Die Alternative zwischen dem
organisierten Kapitalismus des Westens und einem brokratischen Sozia-
lismus nach dem Muster der Sowjetunion schien nicht vollstndig zu sein.
MILAN KANGRGA
REMEMBERING A COMRADE, FRIEND AND
COLLABORATOR
Gajo Petrovi was one of the most outstanding personalities and a brilliant mark in
the development of our recent philosophy, but also one of he most honest intellectuals in
our cultural life of the second half of the 20th century. He was the initiator and the
very soul of both Praxis and of the Korula Summer School both of which contributed
to the reputation of our country and of our city.
Rekao bih neto o jednom razdoblju Gajina ivota i rada koji je manje poznat,
a odnosi se na njegov boravak u Sovjetskom Savezu. Zajedno smo stanovali
i studirali tokom dvogodinjeg boravka na studiju. Dijelili smo zlo i dobro,
pa u o tome poneto spomenuti po sjeanju koje ide daleko unatrag vie
od pedeset godina.
U jesen 1946. godine, po dolasku u Moskvu, smjestili su nas u velikoj,
runoj zgradi, gdje smo ekali raspored. Nakon vie dana doao je na ko-
ordinator, Faina Nikolajevna, zgodna, mlada gospoa, i rekla nam da za hu-
manistike discipline, naalost, nema mjesta u Moskvi, pa su nas raspodijelili
na Kazanski univerzitet. Mi, studenti lozoje, to nismo prihvatili, a oni su
po nama osuli pravu vatru, jer kako to da ne elimo studirati na univerzitetu
na kojem je studirao Vladimir Ilji Lenjin! Pustili su nas nekoliko dana da se
priviknemo na kazansku varijantu. Kada su doli da nas tamo otpreme, ne
samo da na to nismo pristali, nego smo rekli da u sluaju ako se ne nae neko
bolje rjeenje od kazanskog, mi elimo natrag u Jugoslaviju. Sutradan se ve
nalo rjeenje idemo na univerzitet u Lenjingrad.
U domu na Vasiljevskom ostrovu Gajo i ja smo bili smjeteni u dvokre-
vetnu sobu, to je bilo dobro jer su sobe veinom bile tro ili etverokrevetne.
Do fakulteta je bilo dvadesetak minuta pjeke. Trebalo je otpjeaiti na fa-
kultet, gdje smo u menzi dorukovali i zatim ili na predavanja. Opi uvjeti
studiranja u Lenjingradu, ako se izuzme prehrana, nisu bili loi. Prehrana je
bila tako loa da su mnogi od nas stranih studenata morali na remont ve
nakon prvog semestra. Sudei po vanjskom izgledu, moglo se oekivati da e
Gajo, onako mrav, izduljen i bljedunjav, prvi pokleknuti. Naprotiv, on je bio
meu najizdrljivijima. Nije iao u dom odmora, ve je cijele zimske praznike
proveo u biblioteci s knjigama.
Ruski studenti bili su u boljem poloaju jer su bili kod kue. U sobama
su imali reoe, a ispod kreveta i po ormarima kartoku (krumpir) i druge na-
tiar shvatio da kum bez sakoa nipodatava in civilnog braka. Ali sve je
uspjeno prevladano.
Druge godine nastavili smo studij na Moskovskom univerzitetu. Univezi-
tet je bio u strogom centru Moskve, a mi smo bili smjeteni u studentskom
domu na Strominki, 12 minuta vonje metroom. Uvjeti studija, u usporedbi
s Lenjingradom, bili su znatno bolji. SSSR je bio strogo centralizirana drava.
U centru je sve bilo bolje, a periferija je bila zaputena. Nastojali su da nas
ukljue u kulturni ivot: dobivali smo karte za kazalite, za koncerte, za balet,
do ega bi inae bilo vrlo teko doi.
Gajo je imao svoj vlastiti plan ispolagati ispite za dvije godine u jednoj
godini. Kad nije bio na predavanju ili na seminaru, sjedio je u biblioteci. Upi-
sao je drugu i treu godinu i birao koja e predavanja i seminare posjeivati.
U studentskom domu na Strominki biblioteka je radila i tokom noi. To je
Gaji odgovaralo. U klupskim i u plesnim prostorijama teko ga se moglo
nai, pa su ga djevojke, koje su s nama putovale na fakultet, znale izazivati i
provocirati. No s druge strane, Gajo se isticao svojim istupima i komentari-
ma na seminarima, osobito na seminaru dijalektikog materijalizma, gdje se
raspravljalo o utemeljenosti i dalekosenosti teorije odraza.
Da nije dolo do prekida meudravnih odnosa i da je Gajo nastavio jo
koju godinu studirati u SSSR-u, uvjeren sam da se ne bi ba dobro proveo.
Kritika otrina i principijelnost doveli bi ga u teak poloaj. Osamdesetih
godina boravio sam u Lenjingradu u okviru razmjene nastavnika i doznao
da je nekoliko istaknutih studenata iz naeg seminara zavrilo u sibirskim
logorima. Isto se dogodilo i nekim naim kolegama s Moskovskog univerzi-
teta. Najistaknutiji meu njima, Saa Zinoviev, sedamdesetih godina prolog
stoljea prebjegao je na Zapad i tek se kasnih osamdesetih vratio u Moskvu.
Dosta dugo je predavao logiku na minhenskom sveuilitu.
U razgovorima i raspravama meu jugoslavenskim studentima tako smo
bili uvrstili svoju antidogmatsku poziciju da prigodom prekida s SSSR-om
1948., to nas je zateklo u Moskvi, za nas nije postojala nikakva dilema. Izja-
snili smo se protiv onih naih studenata koji su odluili ostati u Sovjetskom
Savezu i prvim vlakom otputovali kui. Naim vlastima je bio poznat Gajin i
moj stav. Znali su da smo antistaljinisti, da smo protiv rezolucije IB-a. No ni
naoj partiji nikako nije odgovarala temeljita kritika koju su navijetali Gajini
rani tekstovi. Stoga e stalno biti na udaru, sve do smrti.
Milan Kangrga u jednoj nedavno objavljenoj knjizi pie kako su mu iz CK
poruivali da oni s njim nemaju problema, jer on eksplodira, sono ih opsuje
i sve im je jasno. Meutim, glavni je problem Gajo on uti i radi.
U ovome ima dosta istine. Gajin uporni dugogodinji rad bio je osnova na
kojoj je poivao cjelokupni praksisovski pogon. Gajo nije koristio vikende,
nije odlazio na izlete. Mi ostali, na elu s Dankom i Grgom, stalno smo bili
po izletima, ponekad smo djelovali kao mali putujui cirkus. Po izgledu slab
i krhak, a u stvari snaan i izdrljiv. Mladenaka hrabrost i smjelost nisu ga
naputali ni u starijim danima. Skromnost, ljudska susretljivost i nepotkuplji-
vost to je ono to mi ponajprije pada na pamet kada gledam Gajinu sliku
na omotnici zbornika, izdanog njemu u spomen 2001. godine.
IVAN KUVAI
GAJO PETROVI AS A STUDENT
The author presents Gajo Petrovi as a student of philosophy in Leningrad and Mos-
cow (1946-48).
Prije izvjesnog vremena moj mi je dobar stari prijatelj Milan Kangrga rekao
da svakako doem 10. oujka u Zagreb na obiljeavanje 80-e obljetnice roenja
Gaje Petrovia. Rekao mi je da za tu prigodu napiem nekoliko reenica
o tom naem sjajnom drugu, nezaboravnom ovjeku. Dakako da nas Gajo
Petrovi i dandanas zanima u prvom redu kao lozofski stvaralac, mislilac,
kao sredinja linost zagrebake lozofske kole, kao jedan od utemeljitelja
i poglavitih aktera kako revije Praxis, tako i Korulanske ljetne kole,
dviju institucija koje su privukle na sudjelovanje skoro svu evropsku i svjetsku
lozofsku i drutveno-znanstvenu elitu ezdesetih i sedamdesetih godina
prologa stoljea. I dandanas nas privlai kao pisac onih tekstova kojima nije
ponavljao za drugima, ve je kroio po vlastitim misaonim i svjetonazorskim
putevima, dakako duboko ukorijenjenima u tokove evropske lozoje.
Razumije se da kao izniman mislilac, znanstvenik i strunjak Gajo Petro-
vi nije bio usamljen. Bio je vrsto vezan s krugom ljudi koji su ili pripadali
zagrebakoj lozofskoj koli ili su s njom na ovaj ili onaj nain suraivali; a
bilo ih je previe, da bih ih ovdje nabrajao. Spomenut u samo one koji su
pripadali samoj jezgri, tj. od poeka i prije svega do kraja u urednitvo revije.
Rudi Supek je na originalan nain utemeljivao i razvijao socijalnolozof-
ske i socijalnopsiholoke struke, te poloio temelj socijalnoj ekologiji. Milan
Kangrga bio je i ostao kljuni stvaralac u domeni etike. Branko Bonjak
je prodorno i originalno raspravljao o povijesti lozoje kao znanosti i o
lozofskoj struci, kao i o lozoji religije. Predrag Vranicki originalno je
interpretirao niz problemskih sklopova ontologije, gnoseologije i lozoje
povijesti, ujedno stvorivi cjelovitu historiju marksizma. Danko Grli je bio
prodoran mislilac lozoje umjetnosti, ujedno obavljajui teak i odgovo-
ran posao lozofskoga leksikografa. Ivan Kuvai se udubio u najznaajnije
probleme i koncepcije sociologije, te je nadogradio Supekova stvaralaka na-
stojanja Tako nekako je djelovalo kreativno sredite zagrebake lozofske
kole, ali to jo niti izdaleka nije bilo sve: itav niz znaajnih osoba i aktivno-
sti ne mogu ovdje niti spomenuti.
Osobito znaajnu ulogu igrao je u tome stvaralakom sreditu Gajo Petro-
vi. Najmanje to je bilo mogue napisati o njemu u leksikonu lozofa bilo
je sljedee: Objavio je znaajne radove s podruja humanistiki usmjerene
marksistike lozoje, ontologije, antropologije, gnoseologije i logike. Radi-
kalno antidogmatski orijentiran razvio je marksistiku misao u cijelom nizu
temeljnih problemskih sklopova, kao to su pitanje prakse, slobode, otuenja
i razotuenja, istine, teorije odraza, znaenja, odnosa izmeu politike i lo-
zoje, mladoga i staroga Marxa, logike i matematike itd. U svemu tome
bio je Petrovi nemilosrdno kritian, ali i originalan. U praksisovskom krugu
imao je pored intelektualno usmjeravajue, te povezujue i posebnu moralnu
ulogu u odnosima s drugima kada se hrabro suoavao s napadima i otporima,
s birokratskim silama, koje su pokuale spreavati i unititi poslanstvo Praxi-
sa. Naravno, Petrovi niti u toj moralnopolitikoj ulozi nije bio usamljen, jer
su se hrabro angairali i drugi; pa ipak su, ako vjerujemo svjedoenju Milana
Kangrge u djelu verceri vlastitog ivota, njegova rije i njegov ugled bili neri-
jetko odluujui. Bio je iznimna linost nekako istodobno produhovljena
i krhka, a ipak ilava, otporna i neustraiva kada se radilo o prevladavanju
tekoa, zamki i prijetnji.
Ne znam tono to bi, izvan podruja vjere, znaile rijei karizma i
karizmatik. Radilo bi se o isijavanju pozitivnih osobnih svojstava, to jest o
nekakvom postojeem svojstvu linosti, koje privlai i uvjerava druge ljude.
Tako bi i karizmatik bio ovjek s onim posebnim, rijetkim darom, koji na-
dahnjuje njegove blinje pomou simpatije i povjerenja. Pa ako sam u svome
relativno dugom ivotu ikada sreo kakvog karizmatika, bio je to nesumnjivo
Gajo Petrovi. Nije ga bilo potrebno posebno dobro poznavati da bi se pri-
mijetilo i osjetilo kako je on neto posebno. Takvo osobno svojstvo je i teko
opisati, osim moda izvanjski. Prije svega, uvijek je bio odmjeren, prije tih
negoli glasan; njegov nastup bio je suzdran i neusiljeno uljudan; ostavljao je
utisak ovjeka koji je uvijek priseban i paljiv spram prisutnih U srednjem
vijeku bi takvoga uenog ovjeka sigurno nazvali doctor mirabilis, zbog
irine znanja jo i posebno doctor universalis. U vezi s njime nametnula mi
se osobna kvalikacija koju su upotrebljavali za Gandhija velika dua. Tu
duevnu kvalitetu moglo se osjetiti kod Gaje Petrovia, ne samo u ivo, ve
i u neposrednom osobnom kontaktu s njime, a nerijetko i pri samom itanju
njegovih djela, koja doseu izniman human i drutveno-kritiki nivo.
VLADO SRUK
A FEW WORDS ABOUT GAJO PETROVI
Pointing out the originality and critical character of Gajo Petrovis thinking, the
author states that Petrovic radiated positive qualities which would have earned him in the
Middle Ages the title of doctor mirabilis and doctor universalis but an adequate
qulication for him would be a great soul.
JEDNO SEANJE
Kada se kae profesor Gajo Petrovi, ini se da je o njemu sve reeno. Zaista,
vie decenija profesure na Sveuilitu i podjednako dugo vreme gimnazijske
upotrebe njegovog udbenika Logike trajno su sklopili uobiajenu sintagmu.
Profesor bez katedre, pak, protekom vremena biva zanimljiv prvenstveno
kao autor objavljenih tekstova. Tako e, svakako, i na 80. godinjici roenja
(a etrnaest godina nakon smrti) o Gaji Petroviu mahom biti govora kao o
autoru lozofskih spisa. Poziv organizatora toga skupa prua mi priliku da,
kao njegov savremenik, a izvesno vreme i saradnik u ureivanju asopisa
Praxis, evociram izvesna seanja na neke aspekte njegove javne delatnosti
u ondanjem kulturnom i politikom kontekstu, to je i primerenije pozivu
sociologa. Nastojau da ova seanja ne budu pristrasna ve da se oslanjaju na
rezultate istraivanja, ne samo vlastita, dogaaja i zbivanja onoga vremena.
I bez veeg lozofskog znanja, ve uvidom u bibliograju Gaje Petrovia
primetno je da se on bavio raznim lozoma i razliitim lozofskim kola-
ma, pa i Marksom i marksizmom; ovo potonje je naroito zanimljivo za ana-
lizu zbog ondanjih sporova o marksizmu i sukoba oko smerova promena u
tadanjem svetu, naroito u Jugoslaviji.
Odavno je zapaen bitan udeo Gaje Petrovia, poimanjem oveka kao bia
slobode, u zaokretu jugoslovenske lozoje, na savetovanju Jugoslovenskog
udruenja za lozoju, na Bledu 1960. godine, kada su obnovljeni pojmovi
slobode i kritikog miljenja, to je dogmatski marksizam zadugo skrajnuo.
O razmerama tadanjih sporova i sukoba plastino svedoi jedna polemi-
ka.
Gajo Petrovi je od 1964. do 1974. godine bio jedan od dvojice glavnih i od-
govornih urednika asopisa Praxis. O njegovom urednikovanju kao zama-
nom i dinaminom javnom poslu malo se zna i jo manje govori. Tek poneto
od toga bih mogao da evociram, kao redovni italac i jedan od povremenih
saradnika asopisa. Neto konkretnije bih mogao rei i iz neposrednog isku-
stva, kao jedan od sekretara meunarodnog izdanja Praxisa, iz vremena kada
su ga ureivali Gajo Petrovi i Veljko Kora, profesor Filozofskog fakulteta
u Beogradu, a sekretari smo bili Branko Despot, tada asistent Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, i ja, onda asistent Filozofskog fakulteta u Beogradu.
LEGITIMITET PORETKA
te, tada se znatan broj studenata i profesora bezmalo svih univerziteta javno
solidarisao s beogradskim kolegama. Tako je bilo i u Zagrebu. Meu njima je
bio i profesor Gajo Petrovi, pozvan kao urednik Praxisa koji je onda imao
veliki ugled meu studentima. Tada se, to je raritet u tadanjim svetskim
zbivanjima, pojavila i jedna grupa profesora i studenata koja je, u saradnji sa
snagama reima, podvojila i razbila okupljanje studenata u zagrebakom Stu-
dentskom centru. Vinovnici okupljanja su kanjeni, neki reenjima sudije
za prekraje, a Gajo Petrovi takoe i izbacivanjem iz Saveza komunista, u
kojem je bio od svojih mladenakih dana antifaistikog angamana. Bio je
na delu, kako je protekom vremena bivalo sve jasnije, savez staljinista i nacio-
nalista koji su zajedno militantno nastupali protiv nove levice i kontrakulture,
da bi se nakon likvidacije zajednikog protivnika uzajamno sukobili u borbi
za ideoloku i politiku dominaciju.
Junski sukob 1968. godine, prema optem a povrnom utisku, okonan je
govorom, preko televizije, tadanjeg efa partije i drave Josipa Broza Tita,
koji je toboe dao 90% za pravo studentima, podrazumevajui da su 10%
u krivu. Ubrzo je nastala inverzija, primat je dobila potraga za krivcima.
U itavoj zemlji pokrenut je obraun s uesnicima lipanjskih gibanja, a i
ire. (Prisetimo se, studentski protesti gueni su brutalno i u demokratskim
zemljama.) Usledio je, zapravo, irok i snaan talas represije prema ranije
pomenutom takoe irokom i snanom talasu duhovnog oslobaanja i os-
poravanja datog poretka. Sami protagonisti represije nazvali su svoje bor-
beno nastupanje obraunom s crnim talasom u kulturi. Pored nasumine
tradicionalne decimacije i ostrakizma, bilo je u tom obraunu i primetne
metodinosti. Poto je najpre onemogueno delovanje studentskog pokreta,
nizale su se zabrane listova, asopisa i knjiga, lmova i pozorinih predstava,
zatim slede hapenja i suenja, mahom studentima, te izbacivanja s univerzi-
teta, sputavanje akademskih sloboda i autonomije te guenje profesionalnih
udruenja, u prvom redu lozofskih i sociolokih, ukidanje gimnazija (ne-
emo da kolujemo omladinu za barikade, nego za fabrike)... Kao kruna po-
zamane istke ozakonjeno je nametanje moralno-politike podobnosti
prilikom otputanja i zapoljavanja. Demonstracije sile bile su sve uestalije,
itava zemlja zahvaena je militarizacijom, pod geslom drutvene samoza-
tite i optenarodne odbrane. Izvesno opravdanje traeno je u okupaciji
ehoslovake 1968. od strane vojnih snaga Varavskog pakta. Pod izgovo-
rom da se u Jugoslaviji izbegne intervencija sovjetskih tenkova, red je zavo-
dila domaa vlast. Na udaru su se nali svi koji su na bilo koji nain dovodili
HRONINA KRIZA
Vratimo se Gaji Petroviu kao uredniku. Mogli bismo rei da je on svoje line
sposobnosti uspenije ostvarivao u nastojanju da se oblikuje intelektualna
zajednica u vreme zamaha procesa oslobaanja duhovnog stvaralatva. A
kada je nakon duge plime samooslobaanja nastupila oseka, i kada je uzeo
maha sistematski obraun s itavim crnim talasom, Praxis je svemu tome
najdue odolevao, zahvaljujui, opet, angamanu Gaje Petrovia. Imao sam
priliku da to i neposrednije posmatram, neposredno pred njegovo gaenje
(eufemizam za likvidaciju bez sudske odluke).
U vreme osipanja ire intelektualne zajednice jo su opstajala njena jezgra
u Zagrebu i Beogradu. Formirana je zajednika redakcija koja je relativno
harmonino saraivala, zahvaljujui najvie umeima Gaje Petrovia. Zahva-
ljujui njemu, izbor autora i tekstova za objavljivanje tekao je mahom glatko.
To vai i za razne sekretarske poslove zbog kojih sam redovno s njim sarai-
vao. Satima smo razgovarali i zavravali tekue poslove u njegovom kunom
kabinetu, uz diskretnu brigu njegove supruge Asje. Uzajamno persiranje
nije smetalo otvorenim i iskrenim razgovorima, ne samo o redakcijskim po-
slovima. Jedna od stalnih tema bilo je i obuzdavanje dijaloga unutar kruga
urednika i saradnika Praxisa. Pod snanim spoljnim pritiskom otvaranje iv-
ljih dijaloga izgledalo je kao rizik od podela i razlaza, dok bez dijaloga izo-
staje pun razvoj ideja i komunikacija. U delikatnije teme spadale su i razlike
u poloaju lozofa i sociologa u Zagrebu, gde su barem donekle tolerisani,
ostali su na Sveuilitu (ak je jedan od urednika Praxisa, Predrag Vranicki,
bio rektor), dok su u Beogradu surovije proganjani, naroito studenti. Neto
manje smo razgovarali o tekoama javnog angamana u Sarajevu, Ljubljani i
drugim univerzitetskim sreditima. Privatnih tema jedva da smo se doticali.
Koliko se seam, poslednji sastanak Redakcije odran je u Zagrebu 2. juna
1979. godine, pet godina nakon prestanka izlaenja asopisa. U diskusiji su
uestvovali Gajo Petrovi, Rudi Supek, Branko Bonjak, Danko Grli, Lju-
bomir Tadi, Zagorka Golubovi, Mihailo Markovi, arko Puhovski, Miha-
ilo uri, Miladin ivoti, Dragoljub Miunovi, Predrag Vranicki i ja. Usta-
novljeno je da Redakcija svake godine obnavlja mandat, da niko ne prihvata
trajni nestanak Praxisa, da je njegovo postojanje realna kulturna potreba, da
je neophodan dijalog naroito o rezultatima kritike dogmatizma i staljinizma
(planirano je da 1975. na Koruli tema bude ta je, zapravo, staljinizam, ali
je kola u meuvremenu ugaena), da tek predstoji produbljena analiza zbi-
vanja 1968. godine, da treba ispitati sve realne mogunosti javnog delovanja,
vodei rauna o intelektualnom kvalitetu i o spremnosti na rizik za kritiku
re u irim intelektualnim krugovima, kao i o iskuenjima sektatva. Posebno
je istaknuta vanost prijateljstva stvaranog u jezgru intelektualne zajednice
tokom minulih 30 godina. Otvoreno je i pitanje o pokretanju asopisa van
zemlje, ukoliko u samoj Jugoslaviji za to nema realnih mogunosti, s napo-
menom da je za to potrebna saglasnost domae Redakcije.
I bez izriite saglasnosti, jedna grupa urednika iz Beograda, koji su imali
vee tekoe s objavljivanjem svojih radova nego zagrebake kolege, uz krat-
kotrajno uee Rudija Supeka (jedinog iz Zagreba), zajedno s jednim kru-
gom saradnika u svetu, pokrenula je meunarodni asopis Praxis international
koji je oznaio i kraj dotadanje intelektualne zajednice. Bilo je i otrijih rei
oko krae i falsikata samog pojma i naziva asopisa. Veina je pak nastavila
da sarauje na raznim projektima. Bilo je i krupnijih ideolokih razlaza u no-
vom kontekstu koji se bitno razlikuje od onoga u kojem je nastao i postojao
Praxis i oko njega nastajua intelektualna zajednica. Kao najkrupniji primer
razlaza pominje se to to je u svetu jedan od poznatijih praksisovaca, Mi-
hailo Markovi, postao ideolog i potpredsednik Miloevieve Socijalistike
partije Srbije, koja ne samo da nema nikakve veze s idejama i delovanjem
Praxisa, nego se osvedoila kao jedan od glavnih aktera zloina i pljake kroz
ratove u kojima je razarana Jugoslavija.
Na kraju ovoga seanja pomenimo i neto od ireg znaaja. I postojanije
duhovne tvorevine od jugoslovenskih bivaju zahvaene krizom, ali iz njih
moe da sledi i obnova, a ne samo krah. U naem sluaju je, meutim, na
delu neto osobeno, a to je hronina kriza ne samo duhovnih tvorevina ve i
itavog drutva i drave, pa i same ovenosti. Umesto suoavanja s krizom
i traganja za njenim raspletima, kako smo videli, usledila je potera za onima
koji su o njoj raspravljali. Potera i likvidacije. Ali, to je tema za ozbiljnije
razmiljanje od pukog jadikovanja nad rtvama. Naime, kada se kriza valja-
no ne rasplete, njeni sastojci dugo plutaju po povrini istorijskih dogaanja,
tako da sama kriza postaje nain ivota, beskrajno gacanje po itkom glibu.
Osoviti se na vre i pouzdanije tlo oteano je i retko vienim zloinima i
pljakom, to dodatno optereuje ne samo nova traganja za slobodom nego
i za obinim, normalnim ivotom.
Pomenimo jo neto to izgleda anegdotski o profesoru Petroviu. Kada
je iskrsavalo bilo ta sporno, i u odnosima meu urednicima, Gajo je, uz
uobiajeno a neodreeno mrmljanje (da, da...), povremeno otvarao svoju
NEBOJA POPOV
GAJO PETROVI WAS NOT ONLY A PROFESSOR
The author emphasises Gajo Petrovis role in the liberation from the dogmatic Marx-
ism, presents his polemics in 1964 with Veljko Vlahovi, the President of the Ideological
Commission of the Central Commmittee of the Yugoslav Communist League , evalu-
ates his editorial work in the periodical Praxis and points out that the legitimacy of the
regime was brought into question by the works in that periodical. The idea of freedom
and the principle of critical thinking that he afrmed remain a permanent measure in
the judgement of the development of a certain culture.
kom svibnja, kad i inae fakulteti pomalo opuste, sedmica bi bila poprilino
prazna, ali to profesora ne bi previe smetalo i predavanja su se odravala
redovito, ponekad i za relativno mali auditorij, neposredno pred ponovno
buenje interesa za logiku krajem semestra, u vrijeme dijeljenja potpisa.
U to vrijeme, do ranih sedamdesetih, postojao je samo jedan seminar iz
teorijske lozoje i u njemu se logika uglavnom nije radila. Tema seminara
obino se u dogovoru s polaznicima odreivala poetkom semestra, a ue
logike teme meu studentima lozoje nikad nisu bile osobito popularne.
Sjeam se da je jednom pred lanove seminara postavljeno pitanje to hoe
da se radi teme iz suvremene marksistike lozoje, John Locke ili, tree,
da se proradi jedan, upravo objavljen udbenik matematike logike.
Diskusija o tom pitanju protegla se kroz dva termina. Najglasniji i najod-
luniji bili su zastupnici marksistike tematike, i na kraju je u demokratskom
glasanju izabrana upravo ta tema. John Locke je proao dosta slabo, sa dva
ili tri glasa. Najslabije je prola matematika logika (sa svega jednim glasom).
Tako su moji marksistiki orijentirani kolege dobili zadovoljstvo da se radi
upravo njihova omiljena tema, iako se oni najglasniji poslije na seminaru vie
nisu pojavljivali.
Kao sveuilini nastavnik logike Gajo Petrovi bio je uz nju profesional-
no vezan i premda ona zapravo nije bila jedino niti glavno podruje njegova
rada, bio je odlino informiran o njezinim glavnim suvremenim tokovima,
strujanjima i kontroverzijama, a i osobno je poznavao mnoge od vodeih
suvremenih logiara. Meutim, unutar njegova bogatog pisanog opusa, do-
sta je mali broj radova posveenih logici u strogom smislu. Najvaniji meu
njima je svakako udbenik objavljen prvi put 1964 pod naslovom Logika za
III razred gimnazije, koji je doivio brojna izdanja. Ova knjiga je poznata
svakome tko je u Hrvatskoj studirao lozoju, pa u samo ukratko podsjetiti
na njezinu povijest. Sputan tadanjim srednjokolskim programom logike, a
piui udbenik logike za srednje kole, odnosno gimnaziju, autor je znatno
proirio, zapravo udvostruio koliinu obraenog materijala, pokazujui ti-
pom slova u tisku koji dijelovi udbenika ulaze u postojei program, a koji
ga nadilaze. Rezultat je zapravo bio sveuilini udbenik logike, prikladan i za
uporabu u srednjim kolama. On je posluio a i danas slui objema svrhama.
Premda je simbolika logika u njemu izvorno obraena u vrlo elementarnom
opsegu, moe se rei da tim udbenikom poinje irenje temeljnih ideja sim-
bolike logike u Hrvatskoj. Nita manje vana je i injenica da je, za razliku
od prethodnih udbenika u slubenoj uporabi, ovaj udbenik pisan sa strogo
Danas je to vjerojatno oitije nego prije par decenija. Pa ipak, kada je takav
stav konsekventno proveden i doista proivljen, on svakako zasluuje poto-
vanje.
GORAN VOB
GAJO PETROVI AS A LOGICIAN
For a long period of time, professor Gajo Petrovi gave courses in logic for students of
Philosophy and some other groups at the Faculty of Philosophy in Zagreb. In his lectures,
logic was conceived rather broadly, encompassing such topics as theories of truth and judge-
ment, but he also introduced symbolic logic to the study of philosophy in Zagreb. He was
a competent and able logician, though in his written work logic got only secondary place.
His main work in the eld is the excellent Logic for secondary schools, which until today
remains unsurpassed Croatian textbook in logic, serving actually as an introductory text-
book for University students too.
I.
1
Za taj sam seminar bio posebno zainteresiran zbog mog istraivakog rada. Radio sam
tada u Ekonomskom institutu u Zagrebu u svojstvu vieg znanstvenog istraivaa, a glavna
podruja kojima sam se bavio bila su: ekonomska politika i teorija rme. Budui da su se o
ponaanju rme, tj. samoupravnog poduzea u Jugoslaviji funkcija cilja, pitanja unutarnje
organizacije, motivacije zaposlenih i sistema raspodjele ostvarenog dohotka, ekasnosti po-
slovanja, investicijske usmjerenosti, meusobnog povezivanja poduzea (problem integracij-
skih procesa u privredi, tzv. uvjeti privreivanja...), sve ono to je bilo poznato ili obuhvaeno
sintagmom razvoj i funkcioniranje sistema udruenog rada u Jugoslaviji - vodile obimne
debate meu ekonomistima u Jugoslaviji i u brojnim drugim zemljama, jasno je da je bilo
vano uti razmiljanja i kritike opaske protagonista praksis-orijentacije o tom fenomenu.
2
Razgovore sa prof. dr. Ivom Kuvaiem nisam, naalost, biljeio. Nadam se da nisam
pogreno prenio njegovu osnovnu misao i ocjenu.
3
Veljko Cvjetianin, Sjeanja i uspomene na velikog ovjeka, u zborniku (ur. Gvozden
Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 81.
4
Robert C. Tucker, Gajo Petrovi i marksistiki humanizam, u zborniku (ur. Gvozden
Flego) Zbilja i kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 28.
5
Kurt H. Wolf, Gaji: trajno, u zborniku (ur. Gvozden Flego), Zbilja i kritika. Posveeno
Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str.59.
6
Gabriella Fusi, Sjeanje na Gaju Petrovia, u zborniku (ur. Gvozden Flego) Zbilja i
kritika. Posveeno Gaji Petroviu, Antibarbarus, Zagreb, 2001., str. 65.
vie od dva sata razgovora i uputio nas na druge osobe s kojima bismo mogle
razgovarati.
Neposrednost tog susreta mogla se moda pripisati duhu vremena, izu-
zetnoj lakoi susretanja i razmjene miljenja, ali me tada neto drugo kosnulo
kao Petrovieva osobna znaajka: njegova velika disponibilnost, skromnost,
strpljenje intelektualca koji je te godine, 1974., teke za Jugoslaviju (upravo
o Uskrsu voena je kampanja protiv Italije i njezinih navodnih zahtjeva za
nekim oblastima u Istri), kao i za asopis Praxis (u ono su ga vrijeme otro
napadali lanovi redakcije iz Beograda), imao strano mnogo posla.
Dodajem ovome opasku velikog ekog lozofa prof. dr. Karela Kosika
(iz korespondencije koju sam s njim vodio u povodu prevoenja nekih nje-
govih radova na hrvatskosrpski jezik): spominjui svoju blisku povezanost
s naim narodima i s praksis-orijentacijom, naglasio je bliskost odnosa ba
s Gajom Petroviem ...ijem se karakteru i djelu divim, istiui i znaenje
Korulanske ljetne kole: Korulanska ljetna kola naroito mi se danas po-
kazuje kao herojsko nastojanje suprotstaviti misao i oslobaajue djelovanje
barbarstvu i nemisaonosti. Ta je uvjerenja prof. Kosik formirao iz vlastitog
iskustva u susretima s Gajom Petroviem i sudjelujui na Korulanskoj ljet-
noj koli.
I sm sam imao tri razgovora s Gajom Petroviem upravo u Koruli.
Prednost mi je bila to sam rodom iz Korule i svake sam godine ljeti provo-
dio u Koruli barem dva mjeseca u pravilu uvijek u vrijeme trajanja Kor-
ulanske ljetne kole. S obzirom na to, nije mi bilo teko uspostaviti kontakt
s Gajom Petroviem. Tematika koja me je zaokupljala tada bila je vezana uz
odgovore o formuliranju ekonomske politike, koja bi polazila od produkcio-
nih odnosa bitno suprotnih kapitalistikim. Kao to je poznato, u svim tada
nominalno socijalistikim zemljama, pa i u Jugoslaviji, voene su debate, ali
su formulirani i praktini programi o reformi privrednog sistema. U tom
golemom nastojanju naroito su poljski i eki ekonomisti pokuali nai sta-
novite poticaje i odgovore za aktualno rjeavanje spornih pitanja u debatama
to su ih sovjetski ekonomisti vodili u burnoj dekadi sovjetske revolucije to-
kom dvadesetih godina XX. stoljea. Nezaobilazan dio tih diskusija bile su i
elaboracije ekonomike prelaznog perioda, to su poticale iz pera tzv. menje-
viki orijentiranih politiara i ekonomista a Plehanov je (kao i Martov) kao
vodea linost menjevike politike orijentacije i sam imao kritike opaske
o mogunostima i toku sovjetske revolucije opaske koje su postale sastavni
dio spomenute debate. Suraujui s ekim kolegama, zapoeo sam temelji-
7
Veljko Cvjetianin, Ibidem, str. 81. Potreban je neznatan ispravak ove Cvjetianinove
napomene: inicijativa za prikupljanje grae bila je dio procesa formiranja (tj. obnove rada)
Gradske knjinice Korula krajem 1988./89. -1990. godine i u toj je inicijativi sudjelovalo
II.
vie ljudi iz Korule i izvan Korule, a ne samo jedan ovjek. Namjera je bila, nadam se
i da ostaje: da se prikupi to potpunija graa o nastanku i djelovanju Praxisa i Korulanske
ljetne kole, da ta graa bude sistematizirana, odloena u fond Korulanee (Zaviajne zbirke
Gradske knjinice) i pristupana zainteresiranim korisnicima.
III.
ANTE LEAJA
GAJO PETROVI AND KORULA
The article emphasizes that Gajo Petrovic is connected with Korcula through activities
of the Korcula Summer School. Those activities are well described by Veljo Cvjeticanins
statement: ...he was among those who are the most deserving for the Schools success, with
his wok of many years on opening not only windows to the World, but the doors as well
for ours and foreign philosophers and sociologists., and conrmed by I. Kuvai, R. C.
Tucker, K. H. Wolf, G. Fussi.
Due to Praxis and the Korulas Summer School reputation, inuence and importance,
an effort has been made to collect documentation regarding its activities. This documenta-
tion, professionally organized, will be the most comprehensive collection of the materials
regarding praksis-orientation gathered in one place. This collection will be placed in
Korulas City Library, in its Korculanee collection (Zaviajna Zbirka) and accessible to
the public without any restrictions.
Considering the importance of Praxis and the Korulas Summer School, this collection
will be remembrance of sorts on all its participants, especially the most prominent ones. It
will certainly be remembrance to Gajo Petrovi, one of the most important philosophers
in Yugoslavia (but also in the World), good ghost of Praxis and Korculas Summer
School.
UVODNA NAPOMENA
Ovaj tekst, koji treba smatrati kao moju prvu etapu u razmatranju fenomena
tolerancije, nastao je na osnovu teza koje sam zastupao na konferenciji po-
vodom 80-og roendana G. Petrovia. On slijedi izlaganje u bitnim momen-
tima, s tim to sam ga u ovoj verziji djelimino proirio citatima i komenta-
rima tamo gdje je to bilo nuno, naroito zbog toga da bih nasuprot nekim
tvrdnjama, izreenima na skupu, bolje argumentirao tezu da je lozof Gajo
Petrovi kao jedan od najsvestranijih lozofa ne samo prostora u kome je
prvenstveno djelovao, u svojoj najdubljoj intenciji bio lozof miljenja mogu-
nosti radikalne promjene historijski proizvedenog smisla bivstvovanja kao takvog,
to bi bilo uope nemogue ako se njegova lozoja prakse i miljenje
revolucije najprije meusobno izoliraju a onda obje tako nesreno i neko-
rektno posvaane apsolutno odvoje od njegove praktike odnosno politike
lozoje i njegovog djelovanja.
slu atmosfere graninih egzistencijalnih situacija (opsada Sarajeva) i najnovija knjiga Vladi-
mira Premeca Tjeskoba tolerancije, HKD Napredak Sarajevo/HKD Napredak Glavna
podrunica Zagreb, Sarajevo-Zagreb, 2005.
3
Ovo je bio Hegelov rijetki ali omiljeni kompliment za jo rjee historijski znaajne osobe.
4
Vidi na primjer: Jacques Derrida, Politike prijateljstva, Beogradski krug, Beograd,
2001. (posebno 5. poglavlje).
5
Herbert Marcuse, Feindanalysen. ber die Deutschen, zu Klampen, Lneburg,
1998., Hrsg. Von Peter-Erwin Jansen. Knjiga je simboliki objavljena na Marcuseov 100.
roendan 19. 07. 1998.
6
Prema mom shvatanju ovu sintagmu u novije vrijeme obnovio je Hauke Brunkhorst.
Vidi njegovo djelo: Habermas, Reclam, Leipzig, 2006., S. 10.
7
J. Habermas uveo je ovo trostruko razlikovanje u djelu Einbeziehung des Anderen,
Suhkamp, Frankfurt/M., 1997., S.277.
8
Francuski i drugi altiserijanci su poeli govoriti o gramizmu (Gramscisme) kao npr.
u: Georges Labica, Dictionnaire critique du marxisme, PUF, Paris, 1982., p. 398-403.
9
Sjajno je da je na ovoj konferenciji Gvozden Flego povezao na napor razumijevanja i
rekonstrukcije misli G. Petrovia sa sve utjecajnijim italijanskim lozofom Giorgio Agam-
benom. Za mene je naroito vano njegovo djelo Homo Sacer. Suverena mo i goli ivot,
Arkzin, Zagreb, 2006., naroito III dio: Logor kao biopolitika paradigma moderne,
str. 103-167.
10
Uporan sam u nastojanju da pojam emancipacije ima jo uvijek subverzivnu epistemolo-
ku vrijednost, kao i u djelu G. Petrovia, uprkos viegodinjim zagaenjem miljenja mutnim
kontektualistikim pripovijestima o odbacivanju svih univerzalnih naracija, koje ne datiraju
prvenstveno od Lyotarda, budui da meu tzv. global players univerzalne naracije imaju svoje
mone institucije, kao to su WB, IMF, WTO itd., dok se njihovi realni advokati, kao ve po-
menuti pisac ili znameniti BHL iz Pariza ili dave od kabinetske praine ili vie nita ne vide
od zasljepljujueg sjaja TV reektora.
11
Krajem maja 1992., tokom nepristojne i bestidne opsade Sarajeva, kada mi je ve ve-
oma bolestan redovito telefonirao Gajo Petrovi (dok su jo neko vrijeme radili telefoni),
na pitanje novinarke iz beogradskog NIN-a o naim perspektivama, odgovorio sam da je
mogue da u BiH nastane moderni antifaistiki pokret, to se svakako nije dogodilo niti
se moglo dogoditi (vidi: NIN, 5. juni 1992.).
12
Miljenko Jergovi, Freelander, Ajfelov most, Sarajevo/Zagreb, 2007., str. 190.
13
Bilo bi zanimljivo istraiti odnos agonalnog i tolerancije u smislu kako to u naznakama
pokuava Hannah Arendt, budui da aristokratska a moda i svaka nedemokratska - for-
ma vladavine svagda goni (immer der Beste sein) da se bude najbolji, to ima za posljedicu
pervertiranje agonalnog principa koji vodi do razlikovanja boljeg i loijeg. Velika lozo-
fkinja poima da beskrajno otvorena tolerancija agonalnog ne moe biti kriterij za razliko-
vanje boljeg i loijeg, ve samo pobjede ili poraza, dakle jaeg i slabijeg.-Vidi: H. Arendt,
Denktagebuch, I i II, Piper, Mnchen-Zrich, 2002., S. 415-416 (Erster Band).
14
Gajo Petrovi, Kritika iste tolerancije, u: Odabrana djela, II. knjiga, Naprijed/
Nolit, Zagreb-Beograd, 1986., str. 121. Ovaj lanak citirat e se u nastavku kao P, 1986.,...)
15
Oktavio Paz, Drukije miljenje, Svetovi, Novi Sad, 1991.: Drugi glas nije zagrobni
glas: to je glas ovjeka zaspalog u dubini svakog ovjeka, str. 128.
16
O nekim momentima ovog pitanja vidi: Jacques Derrida, Schurken, Suhrkamp,
Frankfurt/M., 2003. (fr. orig.: Voyons. Deux essais sur la raison, Edition Galile, Paris,
2003.), posebno S. 10-14.
17
Jedan uesnik martovskog (2007.) simpozija povodom 80-og roendana Gaja Petrovi-
a vjerovatno je sluajno previdio injenicu da podnaslov knjige Miljenje revolucije (Gajo
Petrovi, Odabrana djela, II. knjiga, Miljenje revolucije) glasi: Od ontologije do
lozoje politike. Dakle, navodnici nad obje discipline signaliziraju stanovitu poruku
G. Petrovia: njemu je veomo usko i neudobno (samo ?) unutar strogih pravila akademsko-
disciplinarnog miljenja. Ne znam da li je G. Petrovi znao za staru jevrejsku izreku: ovjek
misli, a Bog se smije, ali je on toga, mimo svake religijske primisli, bio nekako samozatajno
i ironijski svjestan.
18
Ove 2007. godine proteklo je tano 200 godina od objave Hegelove Fenomenolo-
gije duha. Mlai lozo razliitih orijentacija htjeli su zajedno sa mnom organizirati mali
simpozij povodom toga u Sarajevu, ali nisu imali podrku od glasovite MZ i domaih keso-
nosaca, pa e se sve zavriti sa tri kraa referata na jednom fakultetu tokom jedanaestog ili
dvanaestog mjeseca o.g. Znam da je bilo nekoliko mega-konferencija u svijetu, ali ne znam
ni za jednu u blioj kulturnoj, jo uvijek trajuoj, opsadi Sarajeva.
ger bio sasvim u pravu kad je, povodom Sartreovog preokreueg primata
egzistencije nad esencijom, napisao (ini mi se u Humanismusbrief) da svako
preokretanje jednog metazikog stava ostaje metaziki stav. Konsekventno
ovoj logici preokretanja ili prevrata to nije isto to i etimologijski gledano
astronomski 19 pojam revolucije. Markuze izgleda da bi ovim preokretanjem
elio da ono to pripada Gospodaru pripadne Robu i obrnuto, ono to fak-
tiki pripada Robu u pogledu prakse tolerancije pripadne Gospodaru.
Novi Gospodar (=ex-Rob) raspolaganja principom tolerancije ponovio bi
isti postupak ograniavanja tolerancije na novog Roba (= ex-Gospodara).
Zato G. Petrovi s pravom postavlja pitanje: No nije li svako ograniavanje
tolerancije nedemokratsko? Petrovi empatijski razumije Marcusea kad on
trai pod odreenim uslovima ak i ogranienje prava na slobodu miljenja
i slobodu rijei, jer je kao jevrejski egzilant i lijevi marksist iskusio dvostruku
ubitanu stigmatizaciju, te da horor i teror Auschwitza ne smiju nikada vie
da se ponove. Etiki Marcuse ima pravo, isto kao i Mill, kad ukazuju na
pogubnost rijei u datom kontekstu smrti i usmrivanja. Ko ne bio protiv i
ranijih, sadanjih i buduih rasizama, religioznih fundamentalizama, imperi-
jalnih agresivnih politika, agresivnih politikih strategija sprjeavanja svakog
alternativnog proirivanja prostora socijalne pravde itd. Petrovi postavlja hi-
potezu da je Marcuse previe krut i neelastian kad zahtijeva netolerantnost
ne samo prema inima ili djelovanju, nego ak i prema rijeima, diskusijama
(P, 1986, 138). Najvanija konsekvencija koju Marcuse izvlai iz iskustva to-
leriranja radikalnog Zla je da treba tek iznova stvoriti uslove pod kojima
tolerancija moe ponovo postati oslobodilaka i humanizirajua snaga (P,
1986, 139). Tek sada nastupa logino vrijeme da Petrovi iskae svoju deni-
tivnu kritiku Marcuseove kritike represivne tolerancije i konsekvencija njegovog
zalaganja za projekt oslobodilake tolerancije, budui da apsolutna tolerancija nije
mogua u suvremenom drutvu, ve u nekom buduem humanom drutvu.
Petrovi konstatuje da je Marcuseova kritika lane tolerancije konkretnija
od Wolffove, te da je to znaajna korektura prethodne. ak mu se ini
da je Marcuseova ideja o zamjeni nedosljedne tolerantnosti univerzalnom
i dosljednom tolerantnou u buduem humanom drutvu prihvatljivija od
Wolffovog odbacivanja/nadilaenja svake tolerantnosti. Meutim, ovdje
19
Vidi: H. Arendt, O revoluciji, u mom prijevodu s njem.: Filip Vinji, Beograd,
1991., str. 33: Rije revolucija dolazi iz astronomije i prvi put je susreemo u velikom
Kopernikovom djelu De Revolutionibus orbium coelestium.
20
Naroitu panju namjeravam u nastavku ove studije posvetiti Rawlsovim i Haber-
masovim djelima. Meu njima naroito: J. Rawls, Political Liberalism, 1996.; The Law
of Peoples, 1999. (njem. prijevod: Das Recht der Vlker, 2002.; J. Habermas, Natu-
ralismus und Religion, 2005.; Die Einbeziehung des Anderen, 1997.; Faktizitt und
Geltung, 1992.
21
Gajo Sekuli, Da li je rasprava Habermas Rawls zavrena?; obj. u: John Rawls i
perspektive liberalne demokratije u BiH, FNS, Sarajevo, 2003., str.9-18.
GAJO SEKULI
GAJO PETROVI ON TOLERANCE
1
Gajo Petrovi je zabeleio: asopis Praxis nije postojao prije sadanje redakcije, niti su
lanovi redakcije djeca svoga asopisa, nego je taj asopis njihovo djelo nainjeno po zamisli
svojih inicijatora i urednika. Gajo Petrovi, emu Praxis, Praxis, Zagreb, 1972, str. 41. A na
drugom mestu: Sadanji lanovi redakcije i redakcijskog savjeta Praxisa nisu nikakvi ruko-
vodioci asopisa, a nisu ni samo njegovi inicijatori i organizatori. Oni su ti koji su asopisu
dali njegovu orijentaciju i koji su tu orijentaciju, bila ona dobra ili loa, svojim radovima oi-
votvorili. Upravo zbog toga mogue je zabraniti ili ukinuti Praxis, ali nije mogue eliminirati
iz Praxisa lanove njegove redakcije i redakcijskog savjeta, a da to ipak ostane Praxis. Ibid.,
str. 84-85.
2
emu Praxis, str. 43.
3
emu Praxis, str. 13.
4
Gajo Petrovi, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd, 1986., Tom I, str. 147.
5
Mere represije svakako zasluuju posebnu analizu: egzemplarne su, raznovrsne, razlii-
to dozirane i diferencirano usmerene prema urednicima, saradnicima, lanovima izdavakog
saveta, podravaocima, naroito grupama studenata lozoje i sociologije, u pojedinim re-
publikim centrima. Tako je proces izbacivanja lanova redakcije, Saveta, saradnika Praxi-
sa i lanova Upravnog odbora Korulanske ljetnje kole, nastavnika Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Beogradu trajao nekoliko godina. O tome videti opirnije u Neboja Popov,
Contra fatum (Mladost, Beograd, 1990.) Hapenja i suenja studentima, zabrane listova i a-
sopisa tekli su mnogo bre. Videti zbirku DOKUMENTI Jun lipanj 1968, Praxis, 1971.
Bogata lepeza pretnji, sijanja straha i meu onima koji nikada sa Praxisom nisu imali nikakve
veze nalazi se izmeu dnevnih napada, forumskih sednica i saoptenja, naganjakih lanaka
i komentara u tampi i elektronskim medijima, policijskih informativnih razgovora i ucena,
do govora voe i lanova najuih oligarhijskih struktura vlasti.
6
Jedan od njegovih bliskih saradnika, Milentije Popovi, jo je u intervjuu za asopis
Socijalizam, br. 7-8/1964, naglasio da stavovi nekih lozofa i sociologa mogu imati veoma
opasnu posledicu stvaranje politikih partija. Bila je to dobrodolica iste godine pokrenu-
tom Praxisu kao stalnoj meti napada iz partijskih redova. Samo su naknadne konstrukcije
asopis kao instituciju kulture mogle povezati sa biroktatskim aparatom Saveza komunista,
to ne znai da pojedini saradnici Praxisa nisu iz razliitih razloga bili deo establimenta.
7
DOKUMENTI Juni-lipanj 1968, str. 338.-339.
8
Ibid,. str. 378.-379.
9
Pa zar je to mogue danas u naoj zemlji, zar je mogue da takvi ljudi i sa takvim ide-
jama nastupaju, a da mi to mirno posmatramo i dalje. Njima nema mjesta ni tamo gdje se
nalaze. (Snaan aplauz i odobravanje.) Zar takvi da vaspitavaju nau djecu na univerzitetima
koji su, u ime Partije, izbacivali Gaju Petrovia iz SKJ, da bi kasnije bestidno
tvrdili kako je taj isti Gajo Petrovi sluio reimu. Od tada pa do danas hajke
na Praxis ne prestaju. O tome sam u vie navrata pisao i neu dalje zadravati
vau panju.12
Za Brozom nisu zaostajali ni njegovi najblii saradnici. tavie, kao da
su se utrkivali ko e dati vei doprinos ne samo Brozovom stavu nego
i njegovim eljama. Edvard Kardelj, s velikim iskustvom u osudama inte-
lektualaca jo iz vremena sukoba na knjievnoj levici i Knjievnih sveski pred
Drugi svetski rat, nije se libio da ponovi Titove i upotrebi vlastite pogrdne
izraze, kao to su lozofii, lozofska piskarala, anarholiberali, lane
demokrate koji hoe vrstu ruku itd.13 Istina, izbegavao je navoenje ime-
na ili stavova. To mu je donosilo dodatnu prednost mogao je da ne navodi
stavove koje kritikuje, da konstruie stavove protiv kojih pie, da svemu daje
privid poznavanja stvari i uenosti. Od najbliih Brozovih saradnika u poli-
tikim napadima najdalje je otiao Vladimir Bakari. Uzgred, bio je inicijator
i pokuaja oduzimanja nagrada Boidar Adija koje su ve bile dodeljene
urednicima Praxisa Gaji Petroviu i Milanu Kangrgi i inicijator velike kam-
panje protiv Praxisa 1966. godine. Prevaziao je sebe kada je na zasedanju
Gradske konferencije SK Zagreba 27. juna 1968. godine izjavio: Praxis je
iznikao na tendencijama koje su bile opte u socijalistikom svetu na Istoku
i Zapadu. Meutim, kasnije je skrenuo u vode koje je dirigovala amerika
demokratska grupa za borbu protiv komunizma. Ve 1964. godine kad je
odrana Korulanska ljetnja kola ovakav kurs Praxisa postaje oigledan.
14
Navedeno prema, Milan Kangrga, verceri vlastitog ivota. Reeksije o hrvatskoj politikoj
kulturi i duhovnosti (dopunjeno i proireno izdanje Republike, Beograd, 2001.), Kultura &
Rasvjeta, Split, 2002., str. 45.
15
Miko Tripalo, Uloga i zadaci Saveza komunista u provoenju ekonomske politike
i razvijanju socijalistikih drutvenih odnosa, XIX konferencija Saveza komunista grada
Zagreba, Zagreb, lipanj 1965., str. 23.
16
Ibid., str. 23.
17
Kako se Komunistika partija obraunavala sa staljinistima u vlastitim redovima naj-
bolje svedoi istorija Golog otoka, a ni ilasova sudbina nije nita manje drastina. Do-
voljno je uporediti broj godina koje je robijao u Kraljevini Jugoslaviji (dve godine u dravi
koju je istinski nameravao da rui) i socijalistikoj Jugoslaviji (devet godina u dravi koju
je istinski eleo da gradi), pa da bude oigledno kuda vodi Tripalov ratniki jezik. to do
takvog raspleta u sukobu sa praksisovcima nije dolo, vie su krive okolnosti nego otsustvo
namera. Takoe se d zapaziti staljinistika intonacija Tripalovog govora izraena u frazama
o nesumnjivo dobrim subjektivnim namerama i objektivnim opasnostima.
18
U Biltenu GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, God. III, 1965, br. 6-7, u kome
su objavljeni izvodi iz izlaganja 30 uesnika, Praxis nije pominjan. To naravno ne znai da
nije uopte pominjan.
19
Bilten GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, God. IV, 1966, br. 2, str. 33. Pomi-
njanje drugih asopisa za drutvena pitanja oigledno je trebalo da manje obavetene navede
na utisak da je re o objektivnoj analizi.
20
Dnevni list Vjesnik je u maju 1966. godine, u vie nastavaka, uglavnom na drugoj
strani, preneo izvode iz izlaganja skoro svih uesnika. Videti takoe, N. Popov, Drutveni
sukobi-Izazov sociologiji, II. izdanje, str. 147.-148, u napomeni 88.
21
Ovo je karakteristini stil politikog ponaanja: zakuhati, izmai se i naknadno se po-
javiti kao autoritarni presuditelj. Ni mimo, ni vrit, reklo bi se u Zagrebu. Ako sluajno
neto poe naopako, on je drugove upozoravao, a ako sve ide prema planu, on je taj koji
odmereno i mudro izrie sudove.
22
Bilten GK SKH i Gradski odbor SSRNH Zagreba, god. IV, 1966., br. 6.-7., str. 22.
23
Ibid., str. 22.-23.
24
Ibid.,str. 23.
25
Dakle, za njih smo mi bili svetionik, rei e Bakari. Ibid., str. 24. Zanimljivo, tako je
Bakari najednom s Korulanskom ljetnom kolom MI. No ve na sledeoj stranici Ba-
kari se vraa otrom kritikom stavu, govori o proamerikoj orijentaciji, smeta mu parola
bespotedne kritike svega postojeeg. Zatim smo se u analizi toka dogaaja sloili, ako bih
tako smio rei. Rekli su da je ono to sam govorio upravo ono to i oni hoe. Zato sam cijelo
vrijeme morao govoriti: Ne, drugovi, moda vi to hoete, ali vi to niste napisali, jer s onim
to ste napisali, ja se od A do ne slaem.
Zmije u jedrima: U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika
i neizvjesnosti, uvaeni akademik nije izgovorio ni veliko H, nije spominjao ni Hrvatsku ni
hrvatstvo, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa ak ni famoznu crtu nacionalnih inte-
resa
28
Videti, Vjesnik, Pozitivna politika orijentacija veine zagrebakih studenata, 26. VI.
1968, str. 3. Tada su iskljueni i Mladen aldarovi, profesor Fakulteta politikih nauka i
ime Vrani, student istog fakulteta. (Jedini koji nije glasao za iskljuenje bio je profesor
Branko Bonjak.) Prema Vjesnikovom izvetaju profesor Filozofskog fakulteta dr Mladen
Zvonarevi je rekao da Praxis nikad nije imao podrku svih nastavnika na fakultetu i predlo-
io da se povede diskusija o politikoj liniji Praxisa: Ako takve diskusije ne bi bilo, Praxis
bi dobio oreolu muenika koju nikad nije i danas je ne zasluuje...
29
O tom procesu videti opsenu analizu u: Neboja Popov, Contra fatum.
30
Bilten GK SKH i GK SSRNH, God. VI. (1968), br. 6-7, str. 10. U narednom, osmom
broju biltena bie objavljeno izlaganje Pere Pirkera od 8. VII. 1968: Ovog trenutka mi
smo se naroito sukobili sa strujama oko Praksisa. Pored mnogih prijanjih ocjena i na
XIX konferenciji SK Zagreba dana je negativna politika ocjena idejnim stavovima koje je
asopis zastupao, pa je tom prilikom utvreno da to stvara objektivne uvjete da se Praksis
pretvori u okosnicu politike grupe oko koje se okupljaju nezadovoljni elementi u naem
drutvu. Uprkos toj jasnoj kritici, grupa oko Praksisa je nastavila razraivati tezu o tome
da su progresivne snage u naem drutvu u stvari birokratske snage. Direktne odjeke tih sta-
vova moglo se ne malo nai u posljednje vrijeme u asopisu Razlog, a posebno u proglasu
tzv. Akcionog odbora., str. 8.
31
Re je o osobi koja je pred rat u Bosni preminula kao ideolog Paragine Hrvatske stran-
ke prava, a poela je javnu karijeru kao pisac panegirinih prikaza knjiga lanova redakcije
i saradnika Praxisa. U meuvremenu je bila jedan od kljunih ideologa Saveza komunista
Bosne i Hercegovine i lan Centralnog Komiteta SK BiH. Proslavila se svojim napadima
na ve bolesnog i potpuno bespomonog Meu Selimovia ije je stvaralatvo inilo ast
bosanskoj, jugoslovenskoj i evropskoj kulturi.
32
Karakter tih dnevnopolitikih napada analizirao je Neboja Popov u lanku Nauna
istina i istina jedne politike, Praxis, br. 1-2/1974., str. 213.-229. Branei svoje kolege sa Be-
ogradskog univerziteta, Redakcija u istom broju, uz kratki komentar, ponovo objavljuje svoj
stav U povodu nekih najnovijih kritika Praxisa iz broja 4/1968. Iz dananje perspektive
jedna reenica dobiva dodatni smisao: Ponekad se doista ini da je ova naa zemlja prebo-
gata u svemu, a prije svega u ljudima: ako ih ne izvozimo kao strunjake ili radnu snagu u
druge zemlje, onda ih razbacujemo i onemoguavamo u svojoj vlastitoj. Naivne li redakcije:
iz perspektive devedesetih godina kada su ljudi masovno ubijani i postajali delati i rtve,
rasuti po svetu bez nade u povratak, te godine kada su samo ostajali bez posla i zatvarani ine
se mnogima bezmalo ruiastim.
33
Gajo Petrovi, Prijateljsko pismo Vojanu Rusu, Praxis, br. 1-2/1974., str. 249. Na
kraju Petrovi alje Vojanu Rusu ironinu poruku: Uviam svoje zablude i kajem se, dragi
Vojane! elim Ti da svoje genijalne umotvorine objavi na svim svjetskim jezicima, da tim
blistavim kapitalom obasja sve svjetske pozornice. Samo te jedno od svega srca molim:
Kao to mi tebe putamo na miru, pusti i Ti nas! Nemoj nas gnjaviti!, Ibid., str. 253.
34
Neven Sesardi, Razmiljanja o lozoji prakse, Theoria, 1-2/1987, str. 107.
35
Moe li se stvarno prihvatiti miljenje, koje je prilino raireno, da je lozoja prakse
predstavljala i najotriju kritiku ocijelne politike? Ibid., str. 109. Mada nije neposredna
reakcija na Sesardiev tekst zanimljivo je uti i drugu stranu. Tako je Svetozar Stojanovi,
udei se da se intelektualni kritiari Praxisa daju zavesti jezikim slinostima, na jednom
mestu zapisao: Praxis je bio otvoren prema nemarksistikim pogledima i grupama ne
samo u inostranstvu nego i u Jugoslaviji. Ko je ako ne praksisti pomagao fenomenolozima,
pozitivistima, strukturalistima, analitiarima, egzistencijalistima, sistem-teoretiarima itd. da
predaju, istrauju i objavljuju u Jugoslaviji? A ba neki od njih danas sa visine govore o spo-
ru u porodici, iako su pod komunistima utali o politikim prilikama da ne bi ugrozili svoje
karijere. Pre e biti da je komunistikoj porodici i Titu kao njenom pater familiasu odgova-
rala njihova politika pasivnost i kukaviluk, nego praksisovsko javno i glasno protivljenje.
Videti, Svetozar Stojanovi, Propast komunizma i razbijanje Jugoslavije, Beograd: Filip Vinji
i IFDT, 1995., str. 223.
36
Ibid., str. 110.
37
Ibid., str. 116.
38
U rubrici Polemika asopis Theoria, br. 3-4/1987., objavio je priloge akademika Miha-
ila Markovia Povodom razmiljanja o lozoji prakse, str. 113.-120. i Gaje Petrovia, O
lozoji prakse i jednom neobinom pojmu razmiljanja, str. 121.-137.Videti takoe i rad
Zagorke Golubovi Praxis-lozoja: razliita tumaenja i kritike, Theoria, br. 1-2/1988.,
str. 9.-20.
39
Uporedi: Slobodan unji, Politika jednog teorijskog osporavanja praxis-lozoje,
Pitanja, god. XVIII, br. 3-4/1988., str. 79.-87. unjiev rad objavljen je u okviru tematskog
bloka Rasprava o Praxis lozoji. U tom bloku su objavljeni radovi Veselina Golubovia
Filozoja u Jugoslaviji, Lina Veljaka Pitanje metode u lozofskoj kritici, Milorada Be-
lania Hermeneutika situacija lozoje prakse i Nenada Mievia Jedan mit lozoje
prakse: svijet kao ovjekovo djelo. Inae, u kraem uvodu navedenim raspravama Zoran
Arbutina pie: Nakon dugogodinjih, ponekad izuzetno otrih napada, inspiriranih prven-
stveno politikim razlozima, pojavile su se u novije vrijeme neke naznake u nastojanjima da
se Praxis-lozoju kritiki raspravlja na lozojskoj razini, da se, dakle, uspostavi rasprava
koja ne bi padala ispod razine vlastita predmeta i koja bi se vodila najboljim znaenjem
pojma kritika: ambicijom stvaralakog nadilaenja kritiziranog miljenja. Ibid., str. 58. Na
ovaj dobronamerni poziv pravi odzivi jo uvek nisu stigli i teko da e uskoro, nakon ratne
tragedije, stii.
40
Gajo Petrovi, O lozoji prakse i jednom neobinom pojmu razmiljanja, Theoria,
br. 3-4/1987., str. 134.
41
Ibid., str. 135.
42
Ibid., str. 135. Petrovi Sesardiev pokuaj strune kritike situira u prethodne dnevno-
politike i ideoloke napade na Praxis: Neslavna slava nekih dosadanjih oponenata Praxisa
oito nije dala mira Sesardiu. Svojim napisom on se potrudio da dosadanja etiketiranja i
ideoloke diskvalikacije nadopuni politikim insinuacijama, dezinformacijama, klevetama
i napose moralno-politikim optubama i osudama. Treba priznati da se u tom potenom
poslu pokazao vrlo spretan, okretan i plodan. U stvari volio bih da mi netko navede jednog
jedinog meu svim dosadanjim oponentima Praxisa (lozoma, politolozima, sociolozima,
politiarima, novinarima itd.) koji je ikada u jednom tekstu iznio toliko neasnih politikih
optubi, uvreda i objeda na raun lozofa prakse, nastojei da ih diskreditira i diskvalicira u
svakom pogledu (ne samo lozofski, nego napose i politiki i moralno). Ibid., str. 135.
43
Da bi pojaala utisak o velikosrpskom karakteru Praxisa, Savka Dabevi Kuar u pri-
medbi br. 58, na str. 827. meu zagrebake praksisovce uvrtava brata Gaje Petrovia Svetu
koji se tu naao ni kriv ni duan, ali ne i Rudi Supeka, Predraga Vranickog, Ivana Kuvaia,
arka Puhovskog i druge.
44
Savka Dabevi Kuar, 71 Hrvatski snovi i stvarnost, I i II, Interpublic, Zagreb, 1997.,
str. 745. Autorica zatim nastavlja: Tako je nastao svojevrstan paradoks praxisovci su, za-
pravo teorijski se protivei staljinistikom modelu, praktino zagovarali teze koje su koristile
upravo neostaljinistike i dogmatske snage.
Svojim stajalitima protiv trita, decentralizacije, razlika i sl., protiv ekonomizma uvr-
ivali su upravo onu struju, ne samo miljenja nego, na alost, i djelovanja, koja je nastojala
zadrati upravo stare antitrine (znai etatistike) antiekonomske (dakle administrativno
partijsko birokratske), antidecentralizatorske (dakle unitaristike) odnose itd. Ibid., str. 745.
Kada neko proita da su praxisovci, po autorici, teili administrativno-partijsko-birokratskoj
kontroli nad ekonomijom, prosto mu doe da se upita nije li Gajo Petrovi bio predsednik CK
SK Hrvatske, a Savka Dabevi-Kuar intelektualac bez ikakvih javnih funkcija?
45
Ibid., str. 745.
46
Ibid., str. 747.
47
Ibid., str. 748.
48
Ibid., str. 748. Upravo ovo mesto pokazuje koliko je snana elja da se praksisovci
kompromituju i optue, nezavisno od toga koliko su optube umesne ili ne. Naime, Savka
Dabevi Kuar oznaava Edvarda Kardelja kao jednog, praktino glavnog grobara hrvat-
skog proljea (videti, str. 803.-811., naroito str. 811.).
Da, bilo je onih koji su jo u vreme postojanja Praxisa, a naroito onih koji
su, naknadno, poto je asopis ugaen, a Korulanska ljetna kola prestala s
radom naputali internacionalistike i humanistike pozicije49, ali je veina
lanova redakcije, pa i saradnika ostajala dosledna. Gajo Petrovi kao glavni i
odgovorni urednik asopisa i Rudi Supek kao predsednik Upravnog odbora
kole su do kraja ivota (1993) ostali dosledni osnovnim naelima Praxisa.
Tako e Petrovi ljubazno odbiti ponudu Nedeljne Borbe iz 1990. godine da
uestvuje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualaca Um pred lavinom
politikog varvarizma s obrazloenjem da se nije armirao ni kao srpski
ni kao hrvatski intelektualac i da se ne smatra kvalikovanim za sudjelova-
nje u tim razgovorima50. A u obimnom intervjuu Novom Forumu 14. januara
1991. Petrovi e protestovati protiv ukidanja Trga rtava faizma i preime-
novanja u Trg hrvatskih velikana.51
49
U ranoj fazi Praxisa to je uradio profesor Danilo Pejovi, a krajem osamdesetih i po-
etkom devedesetih godina i dvojica akademika SANU, Mihailo Markovi i Ljubomir Tadi.
Markovi je postao potpredsednik i ideolog Miloevieve (nacional) Socijalistike partije
Srbije, a akademik Tadi je, istina, kratko vreme, bio senator u nekom telu koje se zvalo
Senat Republike Srpske. O preorijentaciji Mihaila Markovia ka nacionalistikoj ili nacio-
nal-socijalistikoj opciji pisao sam u dva navrata i pre nego to je postao ideolog Miloevi-
eve partije, Jugoslovenska kriza i nacionalno pitanje beleke uz rad Mihaila Markovia,
Gledita, br. 5-6/1988., str. 223.-233. Na Markoviev odgovor Smisao spora o dravnosti
srpskog naroda, takoe u Gleditima 9-10/1988. objavio sam opseniju kritiku analizu pod
naslovom Od integralnog samoupravljanja do nacionalne dravnosti, Gledita, 5-6/1989.,
str. 164.-184. Markoviev uveni govor na Miloevievom mitingu na Uu i osnovni ton
iz njegovog vienja Naela srpske nacionalne politike objavljenog u kongresnom mate-
rijalu za Drugi kongres srpskih intelektualaca ubedljiv su dokaz bitne preorijentacije tog
nekada u svetu poznatog praxisovca.
50
Pismo Gaje Petrovia, Nedeljna Borba, 1.-2. decembra 1990. Tom svom stavu Petrovi
e dodati: Najvea zasluga za sadanje stanje srpsko-hrvatskih odnosa pripada, po mom
miljenju, rukovodstvima Saveza komunista i drugih politikih partija kojima su pozvani
uesnici vaeg skupa pripadali ili pripadaju, pa taj skup i njegovi uesnici mogu znatno utje-
cati i na dalji razvoj srpsko-hrvatskih odnosa i na budunost Jugoslavije.
51
Gajo Petrovi: Nacionalizam nas je doveo na ivicu graanskog rata, Novi Forum, 14. I.
1991. U jednoj zgradi na tom Trgu stanovao je Gajo Petrovi. Naslov intervjua preuzet je iz
sledeeg dela Petrovievog intervjua: Nije bez korijena u starom reimu ni radikalni naci-
onalizam koji nas je doveo na ivicu graanskog rata. Ve sam vie puta govorio o tome kako
su Tito i njegovi najblii suradnici u interesu ouvanja svoje birokratske vlasti sredinom
ezdesetih godina poeli odozgo raspirivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe
u Jugoslaviji. No novi reim donio je svakako neto kvalitativno novo: direktno rehabili-
tiranje faizma, ustatva, NDH i njihovih voa, ukljuujui i najvee zloince, kao npr. Mile
Budaka (koji je ve poeo dobijati svoje ulice) i A. Pavelia, koji je u jednom zagrebakom
mjeseniku proglaen pravim hrvatskim liberalcem parlamentarno-opozicionog tipa.
52
Gajo Petrovi nastavlja: Na Korulanskoj ljetnoj koli tijesno povezanoj s Praxi-
som - i u samom Praxisu intenzivno su sudjelovali veoma ugledni, pa ak neki i od naju-
glednijih zapadnoevropskih i amerikih lozofa najrazliitijih orijentacija (od neortodoksnih
marksista preko fenomenologa do analitikih lozofa), a u meunarodnim lozofskim pu-
blikacijama, pa ak i u dnevnoj tampi pisalo se o asopisu Praxis i o lozoma praksi-
sovcima kao znaajnoj pojavi meunarodnog lozofskog ivota. Samokritiki priznajem da
se toj meunarodnoj armaciji Praxisa nisam suprotstavljao, nego sam joj prema svojim
mogunostima pomagao. Nedjeljna Dalmacija, 3. veljae 1993. godine.
53
Kako su se u nacionalistikom tisku u Hrvatskoj pojavljivale aluzije da su praksisovci
bili bliski A. Rankoviu i da su se s njim skoro svakodnevno sastajali, Petrovi izvlai ironi-
an zakljuak da, po nacionalistima, on nikada nije bio ni praksisovac jer se nikada nije sreo
sa drugom Markom.
54
Ibid., str. 21. Na priznanje Gaje Petrovia reagovao je Branimir Donat u Nedeljnoj
Dalmaciji, 24. veljae 1993., u tekstu pod (verovatno redakcijskim) naslovom Krvnik i tek-
stom uz naslov: Praksisovci su od poetka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu
poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blaega krvnika, a ne onog
staljinistikog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama... Donat, inae, prigovara
Petroviu isterivanje sa katedre za lozoju Vuka Pavlovia u vreme kada je Petrovi stu-
dirao u Lenjingradu i ni u kakvom isterivanju sigurno nije mogao uestvovati. Petrovievo
priznanje Donat tumai ...kao rezultat opake ljudske zablude i opasnog politikog sljepila, a
moda i recidiv onog dogmatizma koji se kao virus usadio u krvotok mladog intrasigentnog
skojevca pouenog u tehnologiju boljevizma usred Lenjingrada. (str. 21.). Da su u zatiranju
uticaja i tragova Praxisa i praksisovaca sva sredstva dozvoljena dokazuje Donat poredei po-
asni doktorat Univerziteta u Upsali dodeljen Rudiju Supeku sa poasnim doktoratima koje
su jugoslovenski univerziteti dodeljivali Edvardu Kardelju i Demalu Bijediu! Svoj prilog
ovakvom stavu dala je i redakcija Nedjeljne Dalmacije koja je Donatov tekst graki opremila
ex-librisom Mladena Stilinovia iz 1991. godine na kome pod znakom petokrake pie: Nai
lozo koje svojim priznanjima gorljivo brani Gajo Petrovi, a koji su poeli od ideje da mo-
raju mijenjati svijet, doivjeli su sada straan protuudarac od toga neumnog i neodgovornog
svijeta koji se sam promijenio ne pitajui ih ta oni o tome misle. Treba zaista pogaziti sve
ljudske obzire pa o Gaji Petroviu pisati u lanku pod naslovom Krvnik!
55
Gajo Petrovi, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd 1986., Tom II, str. 241.
moram iveti kao slobodno ljudsko bie, bez obzira kako me sudili. Tako
sam bolje razumeo Gaju Petrovia: Mo miljenja ne treba precjenjivati.
Nijedno miljenje nije tako mono da bi moglo stvoriti novi svijet samo svo-
jom silom. Ali miljenje ne treba potcjenjivati. Doista, bolji svijet ne moe
se stvoriti bez mislee obrade ideje slobode, stvaralatva i pravde.55 Za taj
bolji svijet slobode, stvaralatva i pravde iveo je Gajo Petrovi. Bio je i ostao
svetionik slobode ne samo u tekim vremenima u kojima je iveo, nego i u
jo teim koja su im sledila.
BOIDAR JAKI
GAJO PETROVIS PRAXIS
The authors approach is based on three attitudinal points:1. Gajo Petrovi was an
exceptional phenomenon in the Croatian, Yugoslav and European cultures, the challenge
of freedom in a repressive society. 2.There is no such thing as praxis group, philoso-
phers of praxis or praxis philosophers which would follow a unique philosophical or
socio-theoretical orientation. 3. Political and ideological criticism of the periodical Praxis
was an act of the repressive system, and any differening opinion concerning culture and
science was exposed to such repressive acts. The political establishment of the Tito re-
gime, its ideological and propaganda aparatus had spread insinuations, denunciations and
accusations on account of Praxis and of Gajo Petrovi, and this manner of pressure
has continued to the present day under the changed historical conditions. The perpetrators
of the attacks have very often been the same persons, only that once they had challenged
Praxis and Gajo Petrovi as enemies of socialism and of the system of socialist
selfmanagement, and later as servants of the Titoist authoritative power. The fate of
Praxis in the old regime was triumphantly interpreted as a family quarrell. This
work is an attempt at a sociological analysis of the political fate of Praxis which was
based on Gajo Petrovis belief that there is no freedom without man and there is no
humaness without freedom , and it had had nothing to do with the old and new political
and ideological disputes.
Valja nam uvijek iznova uti, i proumiti, ono davno pitanje pjesnika
Hlderlina iz elegije Kruh i vino: emu pjesnici u oskudnom vremenu?
( und wozu Dichter in drftiger Zeit?). Valja se, kadto, prisjetiti i onog
predavanja Martina Heideggera emu pjesnici? (Wozu Dichter?). Ali ne
treba ovdje slijediti ni Hlderlinovu, ni Heideggerovu potragu za moebitnim
odgovorima.
Valja nam se prisjetiti, gdjekad, i onog stiha A.B. imia Pjesnici su ue-
nje u svijetu i one Platonove upute o iskri to moda tinja u ovjeku, i uvida
da lozoja, da miljenje izvire iz uenja, thaumazein, i da ta rije, mislim,
u indoeuropskim jezicima izrie i divljenje, da su uenje i divljenje,
svojim porijeklom, etimologijom, nerijetko i sinonimi. A moda ne treba
posve preumiti ni onu drevnu kinesku: Da nema vjetra, pauci bi nebo pre-
mreili, i navlastito kada se ona u ovoj prigodi ne odgodi te parafrazira: Da
nema pjesnika, pauci bi nebo premreili. Valja se sjetiti onih Hlderlinovih
stihova kojima se izrie zajedniko izvorno porijeklo, temelj, dno, bezdan
lozoje i pjesnitva: oni prebivaju blizu, ali na najodjeljenijim bregovima
(sie wohnen nahe, aber auf getrenntesten Bergen).
Meutim, na ovom mjestu i u ovoj zgodi, ne treba se baviti pjesnicima i
poezijom, pa ni pjesnitvom kao bti umjetnosti. Ni lozoma, ni lozojom
kao jednim razdobljem miljenja. Ni pitanjima koja su, isto, ali ne i jednako,
zaokupljala povijest lozoje i povijest umjetnosti. Valja ovdje zanemariti i
bitna pitanja zapadnog lozofskog umovanja, primjerice pitanja o bitku, o
ovjeku, o spoznaji, o istini, o povijesti Pa mimoii i pitanje pjesnika to
je ovjek, a mora bit ovjek i njegov putokaz neka bude to biti ne moe
(Njego).
Moe se ovdje zaobii i razumijevanje oskudnog vremena u Hlderlino-
vu pjevanju, imenovanju, i u Heideggerovu miljenju, kazivanju te ostati pri
slutnji, nagovjetaju, nagaanju da oskudnog vremena ima uvijek, oduvijek i
miljenje idui bitnim mjestima lozoje, njenim putem, kroz nju i preko
nje - njenim imanentno-kritikim razvojem i ozbiljenjem njenih najdubljih,
najboljih potencijala i njenih jo neostvarenih mogunosti transcendira,
prevlada, nadie, nadskoi, ukine, nadmai, pregori, preboli,
ozbilji drugim, drugaijim, izvornijim, novim tipom miljenja istog ranga.
Drevnu helensku iskru lozoje kao miljenja novog koja je tinjala, a kad-
to i sjala, u povijesti zapadne lozoje, pa i u doba metazike, u naem je
oskudnom vremenu sauvao i Gajo Petrovi. Njegovo lozofsko i metalo-
zofsko djelo, poput djela drugih bitnih lozofskih mislilaca dananjice, brino
skrbi da ta iskra ne utrne kako bi se moda jedno mogla razgorjeti u plamen
to e osvijetliti mogui put kojim e ovjek kroiti od ivotinjske vrste homo
sapiens sapiens prema ljudskom rodu homo humanus.
emu pjesnici, emu mislioci u oskudnom vremenu? emu zainjavci i
vidioci, imenovatelji i kazivai, emu vjesnici u oskudnom vremenu?
Niemu! Odnosno: da - tihi i jedva primjetni u efemernom, a svagda vie
nego prisutni i ujni u bitnom - isprednjae pred onima koji su se odvaili
na taj put te da e svoju mogu utaiti na bistrom izvoru nade, i hrabrosti, u
tom tegobnom, neizvjesnom ,a neizbjenom puenju. I jedino primjerenom
autentinom ljudskom pozivu ovjekova bitkovnog dostojanstva!
To je, takoer, u naem oskudnom vremenu mislio, i kazivao, i Gajo Pe-
trovi.
Pa neka se vidi, i misli, i kazuje.
VESELIN GOLUBOVI
WOZU DICHTER IN DRFTIGER ZEIT?
The article is about the main question of Gajo Petrovis metaphilosophy. It is media-
ted by Hoerdelins and Heideggers question about poets. The interpretation of Petrovis
main question leads to the unication of the question of poets with the question of thin-
kers..Gajo Petrovi was concerned with the spark of philosophy as thinking about what is
new in our scarse time. Perhaps that spark might kindle the re and shed light on mans
progress from the animal species of homo sapiens to the humankind of homo humanus.
And the sense of poetry and thought, naming and saying, means introducing the daring
ones on the path which is the only proper one towards the original role of human and
essential dignity.
1.
2.
2
Isto, str. 207.
3
Isto, str. 208.
4
Isto, str. 210.
5
Isto, str. 217.
6
Isto, str. 211.
3.
7
Isto, str. 237.
8
Isto, str. 237.
9
Isto, str.238.-9.
10
Isto, str. 238.
11
Isto, str. 87.
12
G.Petrovi, Filozoja prakse, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 383.-399.
13
G.Petrovi, Filozoja prakse, Naprijed, Zagreb, 1986., str. 383.-399.
tom motu bio privren. Poznate rei da ,,ideje vrede onoliko koliko vrede lju-
di koji ih zastupaju dobile su Gajinim ivotom i miljenjem jo jednu veliku
potvrdu, a ideje koje je zastupao, njegovom promiljenou, svoj novi sjaj.
SLOBODAN SADAKOV
GAJO PETROVI THE RESPONSIBILITY OF AN
INTELLECTUAL
1
Martin Heidegger, O humanizmu, u: Kraj lozoje i zadaa miljenja. Naprijed, Zagreb,
1996., str. 158.
2
Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence, Philosophical Library, New York, 1949.,
str. 2.
3
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, Naprijed/Nolit, Zagreb Beograd,1986.,
str. 134.
4
Ibid., str. 131.
5
Ibid.
6
Ibid.
nego je to bitno pitanje naeg postojanja koje lozoja, ako ne eli da ostane
po strani od ivota, ne moe mimoii.19 Ako ne umijemo odgovoriti na to
pitanje, nai razgovori o ovjeku i ovjenom doista mogu da ostanu samo
prazni razgovori.20 Ono je daleko iznad toga da bi se iscrpljivalo u tome
da nauimo smisaono i konsekventno upotrebljavati rije ovjek.21 Kako
onda smisleno pitati o ljudskoj prirodi? Ne nekim nekritikim, lozofski
nezasnovanim humanizmom22, utemeljenim na dogmama, predrasudama i
etiketama bilo koje vrste, ne na empirijskim nalazima koji funkcioniraju unu-
tar redukcionistikih okvira pomodnih znanstveno-teorijskih paradigmi, ne
niti pak apstraktnom lozofskom, ontoloko-antropolokom analizom koja
bi stavljala na stranu sva ivotna zbivanja radi slijeenja svojih racionalistikih
i analitikih izvoenja, ve polazei od humanizma shvaenog kao kreativne
misli usmjerene na shvaanje i sustvaranje biti ovjeka23 kao orijentacije,
ishodita i, ujedno, cilja. A to danas preesto zaboravljaju i znanosti i lo-
zoja. Dakle, priznavanje zajednike ljudske prirode ne znai odbacivanje
injenice da je ljudska priroda kompleksna, niti injenice da ona moe po-
primati razliite historijske i socijalne forme. Isto tako, lozofska, ontoloko
- antropoloka analiza ne trai odbacivanje konkretnog naunog istraivanja
raznih aspekata ili oblika ovjekova bivstvovanja. Naprotiv, takva lozofska
analiza omoguuje i zahtijeva daljnje konkretno istraivanje ovjeka.24 To
bi na primjeru etikih normi znailo sljedee: Smisao etikih normi proma-
ili bismo ako iza raznovrsnosti njihovih aspekata ne bismo vidjeli njihovu
ontoloko - antropoloku bit, ako ih ne bismo pokuali shvatiti kao oblike
ovjekovog bivstvovanja. Njihov smisao promaili bismo i tada ako bismo se
zadovoljili apstraktnim ontoloko - antropolokim utvrivanjem njihove pri-
padnosti nainu ovjekova bivstvovanja ne analizirajui samootueni oblik
ovjekova bivstvovanja u kojem se ostvaruju ovjekove ivotinjsko - neljud-
ske mogunosti, dok njegove ljudske mogunosti poprimaju oblik nemonih
elja i moralnih normi.25
19
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 81., 82.
20
Ibid.
21
Ibid.
22
Ibid., str. 422.
23
Ibid., str. 422.
24
Ibid., str. 423.
25
Ibid., str. 414.
26
Gajo Petrovi, Suvremena lozoja, kolska knjiga, Zagreb, 1979., str. 350.
27
Gabriel Marcel, The Philosophy of Existence, str. 57.
28
Ibid., str. 62., 63.
29
Ibid.
30
Ibid., str. 66.
31
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 170.
32
Ibid.
33
Ibid.
34
Ibid., str. 283.
35
Ibid.
36
Gajo Petrovi, Marx i marksisti. Odabrana djela III, Naprijed/Nolit, Zagreb Beograd,
1986., str. 367.
37
Gajo Petrovi, Filozoja prakse. Odabrana djela I, str. 283.
38
Ibid.
39
Ibid., str. 145.
40
Ibid.
41
Ibid., str. 166.
The article examines the concept of humanism in Gajo Petrovis writings comparing
it with the same concept in the works of Gabriele Marcel, Martin Heidegger, Jean Paul
Sartre and Albert Camus. Against the protagonists of Nausea and the Stranger who
exist a solipsistic and nihilistic, fruitless, thoughtless existence, Petrovis humane thinking
of practice prepares the territorry for a free and creative existence.
42
Ibid., str. 138.
43
Jean Paul Sartre, Munina, Nolit, Beograd, 1981.
44
Albert Camus, LEtranger, Bordas, Paris, 1976.
45
Martin Heidegger, O humanizmu, str. 175.
46
Ibid.
1
to se tie mojih radova o lozoma anglosaksonske lozofske tradicije, mislim da
npr. moj tekst o Humeu (pisan 1955., a objavljen 1956.) pripada meu moje najbolje radove,
te da slino vrijedi i za neke druge tekstove o lozoma angloamerike lozofske tradicije
(npr. o Lockeu, Russelu, Ayeru itd., svakako i o Wittgensteinu, kojeg izdvajam jer moe biti
sporno kojoj tradiciji pripada), Raznolikost u lozoji-temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i
za stvaralaki dijalog, razgovor s prof. dr. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela,
Naa knjiga, Zagreb, br. 23-24/1987., str. 7.
2
Gajo Petrovi: Nada u misli Ernsta Blocha, u: E. Bloch: Princip nada 1, Zagreb,
Naprijed, 1981., str. XVII.-XVIII.
3
Duh utopije zacijelo je jedno od onih lozojskih djela 20. stoljea koja su se najvie
otvorila istraivanju pozitivnih mogunosti povezanih s prividno dehumanizirajuim
aspektima novih uvjeta egzistencije tehnikog svijeta. Ali koliko nam daljnje razvie
Blochove misli u smjeru sve jasnijeg preuzimanja elemenata hegelovsko-marksistike
tradicije omoguuje da ga i dalje ubrajamo meu mislioce radikalne krize humanizma?,
Gianni Vattimo, Kraj moderne, MH, Zagreb, 2000.,str. 37.
4
Predgovor knjizi Burghart Schmidt, Postmoderna- strategije zaborava, Zagreb, K, 1988.
5
Ibid., str. 5
6
Ibid., str. 6 -7.
7
Raznolikost u lozoji - temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog, razgovor s
prof. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, br. 23-24, 1987., str. 9.
ve bili tee razumljivi, jer se ni inicijalno s njima nismo susretali, ali smo vrlo
dobro razumjeli komentare, za koje je prof. Petrovi bio pravi majstor, tipa:
Zato su neki marksisti skloni da iz graanske lozoje pozajme samo
ono najgore.8
Koliko je pojam novoga vezan uz analizu moderne dovoljno je poznato.
Dovoljno se sjetiti, povodom obljetnice smrti, teksta Charlesa Baudelairea,
njegova teksta Slikar modernog ivota, u kojem Baudelaire modernost pro-
matra kao svojstvo samog modernog ivota i novi predmet umjetnikog na-
stojanja. Za slikara modernog ivota ta se pak svojstva povezuju s predod-
bama onog novog, nouveaut, to postaje svjesni cilj umjetnike produkcije, o
emu e kasnije pisati i Walter Benjamin, govorei o novosti sadanjosti.
Uz pojam onoga novoga i tema umjetnike proizvodnje velika je tema mo-
derne.
U spomenutom tekstu o Smislu i mogunosti stvaralatva Petrovi pak, bez
pozivanja na Baudelairea ili Benjamina, poduzima detaljnu lozofsku analizu
pojma novoga, od vulgarno vremenskog shvaanja, od odreenja novoga kao
razliitog od dosadanjeg, starog, od kojega je kvalitativno razliitoini
se, dalje, da je bolje, ukoliko ne elimo potpuno trivijalizirati pojam novoga i
proglasiti da sretno ivimo u svijetu gdje novo iskae na sve strane oko nas,
da pojam novog ograniimo upravo na novo u smislu bitno ili kvalitativno
razliitog od dosadanjeg.Odluna je odlika istinski novog da je ono nesvodljivo
na staro, da se ne moe svesti na staro i da se ne moe izvesti iz njega 9 novo je novo
upravo po tome to u njemu ima neega ega u starom nema i to se ni iz ega sadranog
u starom ne moe izvesti. 10
Novo je od starog, dakle, odijeljeno skokom, prekidom, a to zapravo znai
da je proces stvaralatva, stvaranja novog, proces nastao ex nihilo, te nije raci-
onalno predvidivo. Utoliko je unutarnje proturjeno svako nastojanje da se
umjetniko i uope ljudsko stvaralatvo objanjavaju iz svoenja na staro,
iako to ne znai da je novo potpuno iracionalno ili neshvatljivo, zakljuujui
da je povijest u biti proizvodnja novoga.11 Proizvodnju novoga, smatra Pe-
trovi, ne treba brkati s pseudonovim, kao to ni istinsko ljudsko stvaralatvo
ne treba brkati s demonskim stvaralatvom ili ruilatvom.12 Da ovjek moe
8
Gajo Petrovi, Odabrana djela 1, Zagreb - Beograd, Naprijed - Nolit, 1986., str. 297.
9
Ibid., str. 297.
10
Ibid., str. 301.
11
Ibid., str. 302.
12
Usp. ibid., str. 303.
13
Ibid., str. 306.
14
Ibid., str. 307.
15
Gajo Petrovi: Nada u misli Ernsta Blocha, u: Ernst Bloch: Princip nada 1, Naprijed,
Zagreb, 1981., str. XXXIV.
16
Raznolikost u lozoji temeljna pretpostavka za slobodno stvaranje i za stvaralaki dijalog. S
prof. Gajom Petroviem u povodu izlaska Odabranih djela, Naa knjiga, Zagreb, br. 23-
24/1987., str. 7.
17
Moj pokojni prijatelj Danko (Grli op.a.), koji je vjerojatno jedini od mojih prijatelja
i poznanika lozofa proitao moj tekst o Simone Weil (jer je objavljen kao predgovor knjizi
koja nije izala ni u kakvoj lozofskoj biblioteci) rekao mi je da ga smatra jednim od mojih
boljih tekstova, i ja sam se s njim sloio, Ibid., str. 7-8.
18
E. Grassi/ H. Schmale (Hrsg.), Zrcher Gesprche II, Fink, Mnchen, 1987.
19
E. Grassi/ H. Schmale (Hrsg.), Zrcher Gesprche III, Fink, Mnchen, 1994.
20
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 821-839.
21
Filozofska istraivanja 41/ 1991., str. 483-488.
deggerom, ipak nas je jednome nauio: ne moe se brzo misliti (ne u smislu
tehniko-raunskog nego u smislu promiljajueg lozofskog miljenja)22
Ve ova tvrdnja govori o iznimnoj Petrovievoj otvorenosti za motive i inspi-
raciju promiljajueg lozofskog miljenja, to je pristup koji se kod njega
mogao trajno uiti, bavei se raznim lozofemima.
Dakako, Heideggerovo miljenje ima poseban znaaj u njegovom opusu,
o emu govori 4. tom njegovih Odabrani djela naslovljen Prolegomena za kritiku
Heideggera 23 (poglavlja: Rani Heidegger, Uvod u Sein und Zeit, Bivstvovanje i vrije-
me u misli Martina Heideggera, Izreka Heideggera, Heidegger i Marx, Bitak, bie
i bivstvovanje). Ono to u naoj sekundarnoj literaturi nedostaje svakako je
slojevita analiza Petrovievog tumaenja Heideggera, kako unutar njegovih
faza miljenja, tako i s obzirom na njegovo uvjerenje da postoji bitna srod-
nost i ujedno suprotnost izmeu Heideggerove misli i miljenja Karla Marxa.
Ovom prilikom u to se ne moe podrobnije ulaziti, ali je mogue ukazati na
neke naglaske. Naime, Petrovi u predgovoru spomenutoj knjizi utvruje:
Svi ti tekstovi voeni su idejom da je Heideggerova lozoja bitno i iznad
svega misao o nadolasku bivstvovanja (Die Ankunft des Seins), te da je kao
takva bitno srodna Marxovoj misli revolucije i ujedno od nje bitno razliita
(pa ak i njoj bitno suprotna).Svojom milju o nadolasku bivstvovanja Hei-
degger je nezaobilazan mislilac dvadesetog stoljea, izazov za svakoga tko je
spreman da se suoi s presudnim pitanjima suvremenog svijeta i ovjeka.24
U odnosu na postavljeni pojam rada kao operiranja prirodom (uz pi-
tanje nije li to tipino zapadnjaki nain promatranja - za razliku od primje-
rice oputenosti kao stava dalekoistonog ovjeka prema prirodi) - Petro-
vi rasklapa taj stav u raznim aspektima da bi doao do teze navedene ve u
prilogu spomenici za Heideggerov roendan Der Spruch des Heidegger25,
smatrajui da Heidegger nije u pravu kad Marxu pripisuje lozoju rada,
po kojoj se sve bivstvujue povezuje kao materijal rada.26 Petrovieva de-
taljna eksplikacija Marxa (za razliku od raznih interpretacija materijalizma i
marksizma) u kojoj pokazuje kako je za njega rad otueni oblik ljudske dje-
22
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 821.
23
Zagreb-Beograd, Naprijed - Nolit, 1986.
24
Ibid., str.5
25
Durchblicke, W. Klostermann, Frankfurt, 1970.
26
Usp. Filozofska istraivanja 47/1992., str. 827.
27
Filozofska istraivanja 47/1992., str. 825. Citat prema: Gajo Petrovi: Der
philosophische Revolutionsbegriff, in: Chr. Frey und W. Huber (Hrg.), Schpferische Nachfolge.
Festschrift fr H. E. Tdt, FEST, Heidelberg,1978., S. 40.
GORDANA KORI
PETROVI AND SOME ASPECTS OF CONTEMPORARY
GERMAN PHILOSOPHY
The author points out Petrovis connections with the contemporary German philosophy
in the contexts of the rst postgraduate course in philosophy in the University of Zagreb,
headed by him, and with regard to his interpretations of Blochs and and Grassis philoso-
phy. Gajo Petrovi is seen here as a worthy co-speaker of the two German philosophers.
1
Gajo Petrovi, Prolegomena za kritiku Heideggera, u: Odabrana djela, sv.4, Naprijed, Za-
greb - Nolit, Beograd, 1986., str. 134. (U daljnjim biljekama navodit e se samo OD, broj
sveska i broj stranice.)
2
Gajo Petrovi, Mogunost lozofskog sistema danas, u: OD, sv.2, str. 70.
3
Ibid., str. 73.
4
Gajo Petrovi, Razvoj i bit Marxove misli, u: OD, sv. 1, str. 274.
5
Ibid., str. 274.
6
Ibid., str. 280.
7
Ibid., str. 280.
8
Ibid., str. 283.
Marxova miljenja. Svoje stajalite precizno vodi u samu bit ove epohalne
ontologijske mogunosti, a nju vidi u ovjeku kao slobodnom i stvaralakom biu.
Meutim, ta ako ovjek nije ni izvanjski u odnosu na svoje drutvene odno-
se, ni potpuno identian s njima, ako on moe nadivjeti ukidanje otuenja,
ali ne kao isti, i ako revolucioniranje postojeih drutvenih odnosa ne znai
ni ukidanje svih drutvenih odnosa, ni njihovu bilo kakvu promjenu, ve us-
postavljanje doista ljudskih odnosa, uspostavljanje i razvoj odnosa koji odgo-
varaju prirodi ovjeka kao slobodnog i stvaralakog bia.9 Tezu o stvaralatvu
nalazimo integralno i isprepleteno s mnogim lozofskim problemima koje je
Petrovi promiljao. Jedno takvo mjesto je i uvena 11. teza o Feuerbachu,
jer i ona tematizira stvaralatvo u obliku miljenja svijeta i njegova mijenjanja.
Nemogue je interpretirati svijet ne mijenjajui ga: 1) zato to je svaka nova
interpretacija svijeta i sama jedan novostvoreni dio svijeta, dakle neto ime je
izvreno mijenjanje ve postojeeg svijeta i 2) zato to nijedan novostvoreni
dio svijeta ne moe ostati izoliran, ne utjeui na druge dijelove.10
U interpretaciji Marxove 11. teze o Feuerbachu stvaralatvo postavlja kao
onu misaonu-lozofsku djelatnost koja mijenja postojei svijet, koja zahvaa nje-
govu bit, no ona nije puki dodani novostvoreni dio svijeta, nego kao mi-
ljenje revolucije pretpostavka za istinsko stvaralatvo. U svojim daljnjim stro-
go logikim i minucioznim analizama razvija Marxovu misao, s naglaskom na
ovoj revolucionarnoj izmjeni, te pie: Stvar nije u tome da se svijet izmijeni,
nego u tome da se on revolucionarno izmijeni. A lozo su samo tumaili svi-
jet, umjesto da protumae mogunost njegove revolucionarne izmjene.11 U
ovome je inclusive sadrano da je miljenje revolucije, koje nadilazi tradicio-
nalnu formu lozoje, jer misli bit povijesnog svijeta i njegove mogunosti,
eo ipso najvii oblik stvaralatva. Ovo odreenje nadilazi i u sebi obuhvaa sve
druge oblike tradicionalnog pojma stvaralatva. Miljenje revolucije preko-
rauje granice danoga i samim tim granice lozoje.12 Za njega je miljenje
revolucije stvaralatvo u svom dvostrukom obliku: kao najvie misaono stva-
ralatvo smo i kao ono koje priprema ontologijsku istinu za sve ostale
oblike autentinog stvaralatva.
9
Ibid., str. 284.
10
Gajo Petrovi, Marxova jedanaesta teza o Feuerbachu, OD, sv.2, str. 32.
11
Ibid., str. 34.
12
Ibid., str. 40.
13
Gajo Petrovi, Naturaliziranje ovjeka humaniziranje prirode, OD, sv.2, str. 47.
14
Ibid., str. 49.
15
Ibid., str. 51.
16
Gajo Petrovi, Otuenje i razotuenje, OD, sv.1, str. 157.
17
Ibid., str. 163.
18
Ibid., str. 164.
19
Ibid., str. 171.
20
Gajo Petrovi, Filozoja i socijalizam, OD, sv. 2, str. 260.
21
Ibid., str. 261.
22
Ibid., str. 261.
23
Ibid., str. 261.
24
Ibid., str. 262.
25
Ibid., str. 263.
26
Ibid., str. 271.
27
Ibid., str. 273.
28
Gajo Petrovi, Filozoja, bivstvovanje i revolucija (Fragment), OD, sv. 2, str. 96.
29
Ibid., str. 96.
30
Ibid., str. 96.
31
Ibid., str. 91.
32
Ibid., str. 92.
33
Gajo Petrovi, Praksa i bivstvovanje, OD, sv. 1, str. 192.
34
Ibid., str. 192.
35
Ibid., str. 192.
36
Ibid., str. 192.
37
Ibid., str. 202.
38
Ibid., str. 202.
39
Ibid., str. 202/3.
40
Ibid., str.206.
41
Ibid., str. 206.
42
Ibid., str.208.
43
Ibid., str. 208.
44
Ibid., str. 209.
45
Gajo Petrovi, Smisao i mogunost stvaralatva, OD, sv. 1, str. 303.
46
Ibid., str. 304.
47
Ibid., str. 307.
48
Ibid., str. 309.
49
Ibid., str. 294.
ovjeka i ako jest, da li je ovjek jo uope mogu danas ili smo suoeni s
nemogunou stvaralatva i nemogunou ovjeka?50 Rije danas je
kljuna rije koja nosi cijelo pitanje. Da li odreenje u ovom pitanju ovisi o
nekim posebnim povijesnim uvjetima (danas) ili je ono bitno ontologijsko
i antropologijsko? Koji su to danas uvjeti koji bi mogli onemoguiti stvarala-
tvo ovjeka? Dajui povijesni pregled pojma stvaralatva, od T.Akvinskoga,
Spinoze do Feuerbacha, eksplicira svoj kritiki stav spram njegovih povije-
snih odreenja, napose pseudomarksistiku teoriju o stvaralatvu kao sazda-
vanju neeg novog iz pretpostavki (materijala) postojeeg. Tradicionalna teo-
loka koncepcija odreuje stvaralatvo kao sainjanje neega iz niega. Kri-
tika prethodnog odreenja osniva se na negaciji teze da stvaralatvo nastaje
u procesu rada, pri emu bi rad prethodio stvaralatvu, gradi novo iz ma-
terijala koji prua stvarnost, i to na osnovi zakonitosti objektivnoga svije-
ta. Koliko je ovo odreenje promaeno, on vrlo detaljno pokazuje. Njegova
kritika rada kao stvaralatva, na tragu Marxa, pokazuje neto obrnuto: naime,
da je tek stvaralatvo pretpostavka za rad. Meutim, odluna je odlika istin-
ski novog da je ono nesvodljivo na staro, da se ne moe svesti na staro i da se
ne moe izvesti iz njega.51 Nadalje pokazuje da je bit novoga u odnosu na
staro u tome da je od njega odijeljeno skokom, prekidom.52 I upravo se tu
skriva bit stvaralatva: ono niti je objanjivo iz starog, niti se na njega moe
svoditi, niti ga je mogue predviati. Dakle, ono u sebi, ontoloki, nosi mo-
ment iznenaenja, a nastaje iz stvaralake slobode. Stvaralatvo ne samo da
nije mogue po principu nunosti (starog), nego je njegova direktna negacija.
Govorei najopenitije ili ontologijski, stvaralatvo iz slobode uvijek je nega-
cija postojeeg. Novo u sebi uvijek nosi svoju specinost i svojevrsnost, nosi
novu perspektivu svijeta, a to znai svijet sm. Smatrajui povijest prirode
kao irelevantnu za sam pojam stvaralatva, koncentrira se na pojam ovje-
kove povijesti, u kojoj se dogaa novo kao rezultat svjesnog nastojanja da
budue bude drukije od sadanjega.53 I dalje: nema novoga izvan povijesti,
ali nema ni povijesti bez proizvoenja novog. Povijest je u biti proizvodnja
novoga.54 Ovdje se dolazi do zanimljive teze o stvaralatvu kao proizvoe-
50
Ibid., str. 294
51
Ibid., str. 300.
52
Ibid., str. 301.
53
Ibid-. str. 302.
54
Ibid., str. 302.
shvatiti kao bitno odreenje ovjeka?55 Odgovor na ovo pitanje daje u slje-
deem: Rad je negacija stvaralatva, kao to je stvaralatvo negacija rada.56
Referirajui se o ovom problemu na Marxov rad Teorije o viku vrijednosti, koji
pokazuje rad kao ovjekovu neslobodu i nestvaralaki nain bivstvovanja,
ovjek je u njemu radna ivotinja. Ali ovjek nije samo to, on je sposoban
i za neto mnogo vie, principijelno razliito od rada, a to je stvaralatvo. No
pored oblika stvaralatva kao to su umjetnost, lozoja, znanost itd., za
njega postoji jo jedan bitni oblik stvaralatva, a to je kolektivno stvaralatvo
koje nazivamo revolucijama57, koje se dogaa u povijesnim epohama. Pita-
nja koja se otvaraju ovim novim pojmom stvaralatva su viestruka: tko je tu
subjekt stvaralatva, po kakvim principima se odvija, koji su mu stvaralaki
ciljevi, koji je njegov oblik, koje su mu stvaralake energije? Vjerojatno i sam
svjestan gotovo nesavladivog opsega i sadraja ovoga pojma stvaralatva, kao
i njegove komplicirane i dinamike ontoloke strukture, Petrovi metodiki
reducira, htijui sauvati principijelnu bit stvaralatva. Takve akcije ostaju
stvaralake sve dok se u njima ostvaruje takav nain kolektivnog djelovanja
koje ne trae od pojedinca da svoje individualne stvaralake moi podine
izvanjskim svrhama, zadacima ili propisima.58 Ono to je prezentno u cije-
lom izvodu jest shvaanje stvaralatva u njegovu obuhvatnom ontologijsko-
antropologijskom smislu, a ne kao posebni teorijsko-estetski pristup kada je
rije npr. o umjetnosti, a isto vai za lozoju, znanost itd. Ovdje je potreb-
no naglasiti Petrovievo razlikovanje tradicionalnih oblika stvaralatva i nji-
hovih oblika kao ovjekovih duhovnih i simbolikih formi, koje proiruju
ovjekov povijesni svijet. ini se da je ovim novim pojmom stvaralatva po-
stavio principijelni ontoloki rez u razumijevanju biti stvaralatva. Ovdje se
ne radi toliko o pojmu stvaralatva kao proirenja ovjekovog povijesnog
svijeta novim stvorenim biima, ne umanjujui nikako njihovo znaenje za
ovjekov duhovni i povijesni bitak, nego o revolucionarnoj promjeni ovje-
kovog povijesnog svijeta kroz miljenje revolucije kao najvieg oblika stvarala-
tva, kako to shvaa Petrovi. Radi se o novom obliku ovjekovog bivstvova-
nja, o revoluciji u samoj biti bivstvovanja, o permanentnom slobodnom ispoljava-
nju ovjekova stvaralakog bia, to je najvii oblik stvaralatva, poiesis ili
55
Ibid., str. 304.
56
Ibid., str. 304.
57
Ibid., str.306.
58
Ibid., str. 306.
59
Ibid., str. 306.
60
Ibid., str. 306.
61
Ibid., str. 307.
62
Ibid., str. 307.
63
Ibid., str. 307.
64
Ibid., str. 307.-8.
65
Ibid., str. 308.
66
Ibid., str. 309.
67
Ibid., str. 309.
68
Ibid., str. 309.
69
Gajo Petrovi, ovjek i sloboda, OD, sv. 1, str. 138.
70
Ibid., str. 138.
71
Ibid., str. 138.
72
Ibid., str. 140.
73
Ibid., str. 142.
74
Ibid., str. 144.
75
Ibid., str. 145.
76
Ibid., str. 146.
77
Ibid., str. 146.
78
Ibid., str. 146.
79
Ibid., str. 147.
80
Ibid., str. 148.
81
Ibid., str. 149.
82
Gajo Petrovi, Filozofski pojam revolucije, OD, sv. 2, str. 76.
83
Ibid., str. 76.
84
Ibid., str. 76.
85
Gajo Petrovi, Kultura izmeu elite i masa, OD, sv. 2, str. 255.
86
Ibid., str. 255.
87
Ibid., str. 257.
88
Gajo Petrovi, Odgovornost intelektualca danas, OD, sv. 2, str. 239.
89
Ibid., str. 240.
90
Ibid., str. 240.
91
Ibid., str. 241.
MLADEN LABUS
THE POSSIBILITY OF CREATIVITY IN GAJO PETROVIS
THINKING
92
Ibid., str. 241.
Govoriti o Gaji Petroviu danas, na konferenciji poput ove, stavlja nas pred
irok raspon njegove profesionalne djelatnosti: Gajo Petrovi kao profe-
sor..., kao urednik, ... kao logiar, ... kao ontolog... Niz se moe produiti
za jo nekoliko rubrika. No, govoriti tako, ne znai samo podvrgnuti govor
prisilnoj logici situacije, produavati niz komemorativnih priloga o znaajka-
ma osobe i o njezinim znaenjima za nas. Usuprot takvoj gramatici obiaja
koja proizvodi linearni govor i ukida mogunost dijaloga, meusobnog do-
punjavanja ili osporavanja sudionika, elim suspendirati ili barem ograniiti
ne samo komemorativni nego i reminiscencijski govor koliko god se to inilo
nemoguim i neprimjerenim situaciji. Razlog tome je da je govor u povodu
80-godinjice roenja Gaje Petrovia prethodno ve podvrgnut jednoj dru-
goj nevidljivoj prisili stavu utnje o smrti toga intelektualca koji je bez svake
sumnje ostavio dubok i irok trag u povijesti akademskih i kulturnih insti-
tucija koje nose ime lozoje. Izvor nervoze oko poetka komemorativnog
govora nije dakle taj neizbjeni epitafski moment na roenju, koji proizlazi
iz fakticiteta smrti da upotrijebim taj fundamentalno-ontoloki motiv
hajdegerijanskog miljenja bitka koje je toliko prisutno u djelu Gaje Petrovi-
a nego nepreutnost javne utnje od njegove smrti 1993. To je alethetiki
vid ove konferencije koji je ini scenom okupljanja oko preuenog groba in-
1
Tekst predstavlja proirenu i razraenu verziju priloga za meunarodnu konferenciju
Lik i djelo Gaje Petrovia u povodu 80. godinjice roenja, Filozofski fakultet Sveuilita
u Zagrebu, 10. 3. 2007. Izvorno izlaganje dostupno je zajedno s ostalim prilozima s kon-
ferencije na dvd-lmu, Gajo Petrovi u povodu 80. godinjice roenja, prir. Sead Ali,
Zagreb, 2007. (Prva treina sadanjeg teksta objavljena je pod naslovom Mramor, kamen i
eljezo. Praxis na ekspoziciji u tematskom bloku: No u Muzeju revolucije, u: Zarez, 2007.,
prir. Sreko Pulig).
2
Tekst govora dostupan je zahvaljujui ljubaznosti gospoe Asje Petrovi na web stra-
nici Odsjeka za lozoju, URL: http://www.ffzg.hr/loz/article.php?id_art=285, koja je
postavljena u povodu konferencije.
teksta.3 Premda su tri autora u igri autor teksta, autor fotograje i autor
umjetnikog djela stvarni autor je samo onaj istinski trei, duh urednika ili
homunculus u medijskom aparatu vremena.
Montaa nije izvedena tako da su njome ne-realistiki ili nad-realistiki
objedinjeni razliiti ili heterogeni dijelovi stvarnosti (kako se to najee radi
u satirikim montanim postupcima) nego je, takorei super-realistiki, jedan
mali isjeak opirnog teksta, koji zauzima dvije stranice formata A 3, projici-
ran na fotograju umjetnikog rada; fotograja prikazuje mramornu plou
ovjeenu o zid sa zvijezdom petokrakom na vrhu, ali je novinski otisak foto-
graje takav da tekst izgleda ugraviran u mramornu plou, a ne tek prilijepljen
na otisak fotograje spomenika u novinama. Ta stvarnosna iluzija ima svoje
pokrie: montana intervencija urednika novina oponaa rad umjetnika ona-
ko kako on inae konstruira svoje radove od artefakata socijalizma razliitog
porijekla i vrste, ukljuujui novine, slike i tekstove, i upravo odatle proizlazi
fotorealistika snaga iluzije kao kod slavne Zeuksisove muhe; artefakt je tako
stvarno iluzoran da se ni tekst, kao ni muha, ne moe otjerati s podloge.
Obratimo li panju na sam komad teksta, premda je izvuen iz integralnog
teksta sa svrhom da ilustrira ili poentira cjelinu kojoj pripada, kako se to inae
ini kod novinske opreme, ta autoreferencija teksta izvedena je ex alieno, pa-
razitski koristei tijelo drugog, stranog oznaitelja-nosaa, to je metaforiki
prijenos u najdoslovnijem smislu. Time se dobiva posve nov tekst, upravo
epitaf, u kojemu se, kao otisak u kamenu, pojavljuje ime Gaje Petrovia. Ono
je tu materijalni sastojak jednog izoliranog, ali cjelovitog i prepoznatljivog
naina govora o lozoji. Otud ime Gaje Petrovia predstavlja materijalni ele-
ment artefakta i zapravo se tek neizravno odnosi na osobu, kao to isjeeni
dio novinskog teksta transcendira i cijeli tekst autora i njegovu subjektivnu
namjeru.4
3
Rije je o polemikom lanku Branimira Donata pod naslovom Malo blai krvnik u
Prolu Nedjeljne Dalmacije od 24. veljae 1993. (ur. Sandro Pogutz); autor fotograje uzete
za ilustraciju je Mio Vesovi; autor umjetnikog eksponata Mladen Stilinovi.
4
Za razumijevanje konteksta treba znati da je citirani tekst Branimira Donata reakcija na
prethodno objavljeni tekst Gaje Petrovia takoer u spomenutom Prolu (3. 2. 1993.) pod
naslovom Priznajem (http://www.ffzg.hr/loz/article.php?id_art=286). I sam taj tekst je
reakcija-komentar na niz tekstova u istom tjedniku, kao i u drugim novinama u kontekstu
polemike oko vrijednosti Praxisa kao intelektualnog i kulturnog nasljea za novo hrvatsko
doba. Upuujem takoer i na zbirku svojih radio-priloga Filozoja u pretilo doba. Eseji
o gurama reprezentacije lozoje naspram politike, emitiranih na prijelazu 1992.-93. u
emisiji Kritika devedesetih (ur. Kiril Miladinov), tiskano u: Trei program Hrvatskog radija,
br. 40, 1993., str. 88. 117. (osobito esej Uitak istinstvovanja ili kraj ideologije u novohr-
vatskoj lozoji).
5
Ovu posljednje navedenu referencu dugujem Sreku Puligu.
6
Sigmund Freud je u svojim Predavanjima za uvod u psihoanalizu usporedio rad sna upra-
vo s postupkom novinskog urednika koji ilustrira tekst. No ovdje vidimo da je ta usporedba
nesumljerljivih stvarnosti (govor nesvjesnog kroz san i svjesni postupak editiranja) koja kod
Freuda ima eksplanatornu funkciju s obzirom na kategoriju nesvjesnog, potvrena upravo
kroz moment koji premauje racionalnu motivaciju poput teorijske eksplanacije: postupak
novinskog editiranja nije samo kao postupak nesvjesnog u radu sna, on jest govor nesvjesnog.
Urednik je njegov namjesnik.
7
Za tu tipino praxisovsku guru otvorenosti povijesnog trenutka uz klasino pita-
nje uloge intelektualca u navodno postideolokim uvjetima borbe za radijske frekvencije
upuujem na svoju analizu sluaja nacionalnog intelektualca poput Vlade Gotovca i ve
legendariziranog prosvjeda za Radio 101 u tekstu Missing the Sublime, u: Arkzin 89 (25.
04. 1997.), str. 22-23.
8
Iako kod nas nema Muzeja komunizma poput onog u Budimpeti, primjerak muze-
alizacije socijalistikog naina ivota u uvjetima kulturalizacije politike svijesti predstavlja
ve poznati Lexicon YU-mitologije, koji je koncipiran nedugo prije stvarnog politikog kraja
socijalizma (1989.), ali je realiziran tek puno kasnije (v. URL: http://www.leksikon-yu-mito-
logije.net; u knjinom obliku, Beograd-Zagreb: Rende i Postscriptum, 2004.). Tome se moe
dodati i humanistiko-znanstvene oblike muzealizacije, poput nedavno izalog zbornika
Devijacije i promaaji (ur. L. ale Feldman i I. Prica), Zagreb: Institut za etnograju i folklo-
ristiku, 2006.
nje Nedjeljne Dalmacije koja je i sama umrla nedugo poslije u slijedu nove
hrvatske renesanse s kojom je i djelo Gaje Petrovia proglaeno promae-
nim ili mrtvoroenim izrodom duha hrvatske kulture u primarnom mate-
rijalnom smislu je artefakt koji za svoju konstituciju koristi druge artefakte
kao momente u novom konstruktu. Ali na toj novoj razini artefakt stvoren
reciklaom ujedno je ideologem to ga proizvodni stroj jednog medija poput
tjednih novina uspostavlja kao znak ili, tonije, medij poruke svoga vremena;
on je reprezentant samorazumijevanja vremena koje se uspostavlja upravo
artefaktiki, montaom ili recikliranjem kontrarnih sastojaka u jednu cjelinu
koja ipso facto donosi nov proces simbolike evaluacije sastojaka bez eksplicit-
nih vrijednosnih sudova. Rije je o dekonstruiranom identitetu bez svojstava,
aktu samorazumijevanja koje se saopava jo jedino tako da se, ukljuujui sve
ideoloke sadraje, uzdie iznad svakog partikularnog ideolokog identiteta.
Njegova genuina ideoloka intervencija upravo je sama muzealizacija koja in-
tegrira i ono to se iznutra opire stavu muzealizacije. To je metalozofski
koncept miljenja revolucije koji je kroz medijski artefakt uinjen kultur-
nom gurom, eksponatom za nepostojei muzej revolucije.
Taj je metalozofski koncept Gajo Petrovi razraivao, kao to je vie
nego dobro poznato, ne samo u vie navrata eksplicitno pod takvim naslo-
vom svojih pojedinanih tekstova i knjiga, nego upravo cijelim svojim lo-
zofskim djelom. No, ovdje neu u nastavku jo jednom ocrtavati ni njegove
postavke niti aporije o pojmu revolucije, niti pak o tome to to upravo znai
miljenje revolucije kakva je to sintagma, je li u pitanju genitiv objek-
ta ili genitiv subjekta, tko tu misli a to je miljeno, zato uope miljenje
revolucije a ne radije revolucionarno miljenje, kako samo rijetko pie
Gajo Petrovi, ili pak, zato ba revolucija, kako takoer samo rijetko i
na rubovima reektira Gajo Petrovi, a ne neko drugo ime za taj lozofski
teorem i naum, poput recimo utopije? Takoer neu, da bih doao do
eksplikacije i objanjenja onoga to sam nazvao utopijskim efektom praxis,
u zavrnici skrenuti svoj prilog ni na prikazivanje mjesta i znaenja pojma
utopija u djelu Gaje Petrovia, niti na skiciranje ambivalentnog statusa toga
pojma u marksizmu openito. Umjesto toga, odabrat u za ovu priliku teorij-
ski prividno laki, ali svakako bri put tako da usmjerim panju na izraz koji
upotrebljava i Jean-Luc Nancy u svome ve spomentuom govoru prilikom
dodjele poasnog doktorata Gaji Petroviu. On naziva ukupni lozofski do-
prinos Gaje Petrovia intervencijom. ini mi se, s pravom, ali u emu se
ona sastoji?
ili teoremom lozoje kod Gaje Petrovia upravo zato to je efekt jednog
sucita koji je inherentan samoj poziciji praxis iako joj je ujedno, na posve
odreen nain, i izvanjski. To je genuino politika, drutveno-reeksivna
dimenzija sme takozvane iste lozoje koja se, upravo kao lozoja,
uspostavlja tako da ujedno reektira i drutvene, politike i ideoloke uvjete
svoje uspostave kao iste lozoje u akademskom polju. Praxis nije samo
apstraktno-lozorajue miljenje privatnih osoba ili neke udruge za pro-
micanje autentino-marxovske, neotuene lozoje nego upravo kao po
Platonovu nalogu s kraja VII. knjige Politeie da ti teorijski trutovi moraju pre-
stati uivati u svojoj estetiko-teorijskoj egzistenciji i postati politike pele,
tj. svojoj teoriji dati graansko znaenje praxis je politika same lozoje,
teorijska praksa u politikom polju, ukljuujui i politiku institucije. Kroz ci-
jelo vrijeme svoga postojanja praxis je kultura lozofskih pela u akademskoj
konici; disciplinarno lozofsko djelo Gaje Petrovia, nesvakidanje irine i
otvorenosti za razliite ulaze u polje lozoje od tradicionalnih lozofskih
disciplina poput logike, ontologije i gnoseologije, od dijamata preko analitike
i hermeneutike sve do nog sluha za egzotine novotarije u curriculumu
lozofskog studija, poput indijske lozoje dovoljno svjedoe o tome kao
i politiko-lozofska kritika otuenog socijalizma. Onaj tko Gaji Petroviu
danas prigovara nedovrenost, nepostajanje teoretiarem ovoga-i-onoga ili
pak regresiju u akademsku lozoju umjesto naputanja lozoje, ne razu-
mije da je pojam prakse funkcionalan a ne supstancijalan, spekulativan a ne
disciplinarno-lozofski i da njegovo misaono dovrenje ne lei u prijelazu ni
u teoriju politike ni u pozitivnu politiku praksu. Praxis je in nuce politiki
projekt same lozoje zato to je utopijski lozofem, upravo ethos ili borav-
ljenje, istrajavanje i izdravanje u negativnom.
Filozofski sucit praxisa, koji sam prethodno nazvao utopijskim efektom,
opisat u za kraj ne samo radi utede vremena nego i iz teorijske solidariza-
cije, zato to to ne mogu preutjeti pomou gure Slavoja ieka koji, iako
dolazi iz strukturalistike i antihumanistike (altiserovske i lakanovske)
verzije neomarksizma, prema kojoj je humanistika i hermeneutika praxis
gajila sumnju na dijamatovsku epistemologiju, danas jedini na globalnoj in-
telektualnoj sceni govori o reinvenciji utopije kao urgentnoj potrebi na-
eg vremena. Vremena koje se ponovo nakon kraha realno-egzistirajuih
socijalizama ponaa kao ostvarena utopija. U iekovim terminima nije
rije vie o inaici klasine utopije, o imaginaciji alternativne stvarnosti, kako
se komunizam odravao kao ideologem upravo u socijalistikim reimima,
9
Usp. svjedoenja praksisovaca u: Sloboda i nasilje. Razgovor o asopisu Praxis i Korulanskoj
ljetnoj koli (Milan Kangrga, Zagorka Golubovi, Ivan Kuvai, Boidar Jaki, Neboja Po-
pov, Ante Leaja), priredio Neboja Popov, Beograd: Res Publica, 2003.
BORISLAV MIKULI
REVOLUTION AND INTERVENTION. ON THE UTOPIAN
EFFECT OF PRAXIS
The author considers the attitude of silence about the death of the intellectual which left
a deep trace in the history of philosophy. On the example of the photomontage in Slobodna
Dalmacija published shortly before Petrovis death ,which was meant to discredit and write
him off, the diabolical genius of the time showed itself repeatedly openening the space for
interpretation based on the sign material of the time. The intention to write Petrovi off
from the new Croatian ideological universe had turned into its contrast by this photomon-
tage: methaphilosophical concept of thinking revolution has become a cultural gure. The
critical moment of the self-production of man, points out to creativity (poietical character
of productive activity) but also to the ethical (humane) character of the productive activ-
ity. The very idea of thinking revolution presents a utopian space created by the innite
potential of thinking in its effort to establish the world as a phenomenon of mind.
tom uplivu iznova je, sada na konkretniji nain, oivjelo staru dilemu o (ne)
spoznatljivosti bitka, odnosno spoznatljivosti sukladno relaciji tehnologija-
osjetila-nadosjetilna pojmovna nadgradnja. Nad sintetike sudove a priori
nadvila se sjena tehnologija koje, mijenjajui se tokom povijesti, mijenjaju
nae predispozicije.
ovjek je, smatra McLuhan, odreen svojim ekstenzijama a da to uglav-
nom i ne zamjeujestvara posrednike koji posreduju tako da dodaju, odre-
uju, uvjetuju, prilagoavaju, interpretiraju
Petrovi kae: Tako ima mnogo oblika u kojima ovjek otuuje proizvo-
de svoje vlastite djelatnosti od sebe i ini od njih poseban, nezavisan i moan
svijet predmeta, prema kojima se onda odnosi kao rob, nemoan i zavisan.
Sve je u pitanju jer je rez koji je donijela nova tehnologija iz temelja pro-
mijenio odnose meu ekstenzijama. Umjetnici su prvi reagirali.
McLuhan ima sliku kojom pokuava svoj uvid u smjene tehnologija uini-
ti potpuno jasnim. On se naime poziva na krila aviona koji se pribliava pro-
bijanju zvunoga zida. Trenutak prije tog probijanja zvuk na krilima aviona
postaje vidljiv. Pojavljuju se zvuni valovi nakon ega slijedi tiina. Ovaj
odnos on predlae kao matricu smjene tehnologija: kada se pojavljuje nova
tehnologija, stara se tek onda ini vidljivom (uglavnom i postaje predmetom
odnosno sadrajem nove tehnologije).
Hibridizacija ekstenzija, smatra McLuhan, oslobaa ogromnu energiju.
Teko je u povijesti umjetnosti nai period (uz ovaj s poetka XX. stoljea) u
kojemu je oslobaanje energije bilo tako i toliko evidentno.
Starim usmenim narodima koji su prelazili na pismenost dogodila se neka-
da eksplozija oka. Sve to se ulo, vidjelo, doivjelo, osjetilo, sanjalo, slutilo,
izmislilosve je zavravalo u gramatiki ureenim redovima vojnika/slova
koji su marirali nosei uvijek jednu poruku, jedan smisao, jednu dimenziju
(ako izuzmemo umjetnike otklone). Tehnologija elektronike donosi - ne ek-
sploziju nekog novog ula (premda e McLuhan govoriti o revitalizaciji sluha)
nego snaenje ideje o istovremenom doivljavanju svijeta svim ulima. Do-
godit e se svojevrsno oslobaanje upuenosti na jedno dominantno osjetilo.
Kolai, montae, hepeninzi, rady-made, zaumni zvukovni izriaji, i mnogo
toga jo pokazatelji su smjerova u kojima se slutilo novom oslobaanju.
U ideji da e umjetnici biti prvi koji e shvatiti probleme i utjecaje novih
ekstenzija/tehnologija/medija, te koja e ovjeka prirediti za prihvaanje tih
novih sredina implicite je sadran stav/prepoznavanje umjetnike prak-
se kao slobodnog stvaralakog i samosvjesnog bivstvovanja. No do toga se
dolazi mukotrpnim oslobaanjem percepcije, novim nainima gledanja, do-
ivljavanja svijeta, novim pokuajima
McLuhan je ponudio metodu kubizma za ilustraciju jednog od takvih po-
kuaja. Rije je naime o pokuaju da se napusti iluzija perspektive i da se,
ubrzano, dakle istovremeno odmah prui cjelina. Za razliku od slikarske
tri dimenzije, kubizam, smatra McLuhan, pokuava prezentirati poruku kao
konguraciju; umjesto perspektive pokuava se prezentirati sve; umjesto to-
ke gledita (tako karakteristine za pisani tekst) kubizam nudi istovremenost
svih dimenzija i segmenata slike. Pojednostavljeno reeno: kubizam nudi
ploni prikaz hoda kamere oko predmeta i prikaz svega snimljenog u dvije
dimenzije.
Ako pomnije promotrimo pokuaje avangardizma, prepoznat emo i ta-
kvu namjeru: probiti se preko zvukova, sluajno odabranih rijei, krikova,
razumjeti kao neto to ima vie oblika koji vode u jednom smjeru. Jedan od
najvanijih je umjetnika praksa u najirem smislu.
Tako se na kraju ini loginim ono to je naizgled paradoksalno: Petro-
vieva lozoja prakse odnosno miljenje revolucije, zavrava u vrlo iroko
shvaenoj estetici. Dio konkretizacije ovog miljenja u svom je djelu pro-
veo Danko Grli. I jedan i drugi, naalost, usmjereni na ono najbolje Karla
Marxa, spaavajui Marxa, odredili su svoje granice. Tonije, ograeni svo-
jom vlastitom odlukom, najvie su dali dajui usput, u naznakama, slutei
SEAD ALI
PRACTICE OF THE AVANT-GARDE AND THE AVANT-
GARDE OF PRACTICE. MCLUHAN IN THE LIGHT OF
THE PETROVICS CONCEPT OF PRACTICE
This work examines Petrovics thought about practice and revolution essentially connec-
ted with openeness which points towards its link with the avant-garde art practice. In the
clash of Petrovics philosophy of practice/revolution and McLuhan thinking about exten-
sions and contemporary media research, an insight is gained about the necessity of the shift
of the centre of philosophical investigations towards a triad: practice-extension-media.
Petrovics thinking revolution thus results with a comprehensive esthetics.
1. UVOD
1
Zato je bolje da se itav ovaj pravac, kao to se to obino i ini, naziva analitikom
lozojom () (Petrovi, 1964: 155).
2
S obzirom na to to je ovdje stanovita lozofska kola ili skup kol oznaen kao -
lozofska paradigma, moglo bi se prigovoriti kako u lozoji nema paradigmi, barem ne
u smislu u kojem ih ima (ako ih ima) u znanosti (termin je, dakako, Kuhnov). Ovdje nema
mjesta za raspravu o tom meta-lozofskom pitanju, pa neka dostaju ove tri napomene: prvo,
Problem o kojem e biti rijei jest problem logikog statusa, kao i prihvat-
ljivosti3, famoznog principa verikacije, to ga je zastupao lozofski pokret po-
znat kao logiki pozitivizam. Princip verikacije je kriterij smislenosti kojim
se tvrdi da je reenica smislena ako i samo ako je ili analitika ili empirijski
provjerljiva; njegova je osnovna funkcija bila da velik dio lozoje eliminira,
pod imenom metazike, kao doslovnu besmislicu. Presuda besmislenosti,
prema Carnapu (2004: 102-103), pogaa: 1. svaku spekulativnu metaziku,
koja tei biti spoznajom iz istog miljenja; 2. onu metaziku koja, polazei
od iskustva, eli spoznati ono to lei izvan ili iza iskustva; 3. svu lozoju
vrijednosti i normi, svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu (jer vri-
jednosni sudovi nisu podloni empirijskom testu); naposljetku, 4. ona meta-
zika usmjerenja, koja se uobiajeno, prema Carnapu neprikladno, nazivaju
spoznajno-teorijskima, poput realizma, subjektivnog idealizma, solipsizma
itd.
Pitanja i probleme vezane uz koncepcije koje su zastupali predstavnici
logikog pozitivizma u nas je reaktualizirala nedavna knjiga Borana Beria
Filozoja Bekog kruga. U toj knjizi Beri kao da je imao na umu ovu Flau-
bertovu opasku: Kad pie biograju prijatelja, pii je kao da se osveuje za
njega (iz J. Barnes, Flauberts Parrot) - radi se, naime, osim kritikog prikaza, i
o obrani mnogih aspekata logikog pozitivizma pred njegovim brojnim kri-
tiarima i protivnicima, meu kojima je i prof. Petrovi. Kritika tih kritiara
moe se smatrati svojevrsnom osvetom, naravno, hiperboliki reeno, po-
sebice ako se ima u vidu imid koji je logiki pozitivizam imao (i jo uvijek
ima) u ovdanjem lozofskom krajoliku4. Ipak, veina kritiara protiv kojih
Beri polemizira i sami su analitiki lozo.
ini se da je u svakoj intelektualnoj djelatnosti, u koju je ukljuen vei broj ljudi, i to kroz
dua vremenska razdoblja, mogue uoiti neke ope idejne okvire misaonog rada, i to takve
koji se smjenjuju kroz vrijeme (njihove obrise obino zacrtaju ili izmijenevelikani, a poko-
ravaju im se ostali); drugo, izgleda da je analitika lozoja osobito sklona funkcioniranju
na nain paradigme (makar se i analitike paradigme same mijenjale); naposljetku, nije ne-
opravdano zadatkom lozof smatrati to da u to veoj mjeri pokuaju iskoiti iz ustaljenih
obrazaca, no to vrijedi i za znanstvenike.
3
Precizno govorei, radi se o dva razliita (iako povezana) problema.
4
Usp. Pejovi (1979: 17): Primjere jo-ne-lozoje u nae doba nalazimo meu razno-
vrsnim kolama znanstvenog empirizma, neopozitivizma i analitikog lozoranja, a kao
najtipiniji istie se logiki pozitivizam., te: () pri pobliem promatranju ovih nastojanja
2. PETROVI - BERI
otkrivamo njihov scijentistiki karakter i na kraju nam se ukazuju kao pothvati koji stoje
blie ili dalje otvorenoj anti-lozoji.
5
Primjere mnogih takvih principa mogue je nai u Foucaultovu tekstu Poredak dis-
kursa (v. Foucault, 1994). Moda bi trebalo napomenuti da su principi koje navodi Foucault
mnogo vie prljavi, mnogo vie vezani uz drutvene odnose moi i gospodarenja nad
diskursom nego to je to naizgled potpuno apstraktni princip verikacije. Pa ipak, rekao bi
Foucault, mo je posvuda (1994: 65). Nije li borba izmeu logikog pozitivizma i meta-
zike takoer i borba za pravo na govor, i time za prevlast u mrei moi, voena voljom
za istinom?
6
Odnosno, Petrovi (1979: 262). Beri citira prema ovom potonjem djelu, a ja prema
djelu navedenom gore u tekstu, gdje se nalazi proirena verzija istog teksta.
verikacije. Kako tvrdi Beri: Drugi vrlo esti prigovor (uz neodrivost
podjele analitiko-sintetiko, op. a.) logiko-pozitivistikom programu jest
da princip verikacije eliminira samoga sebe kao metaziku besmislicu
(2002: 84). Petrovi zatim razrauje ovaj argument na oba njegova kraka.
Mogunost da princip verikacije bude empirijski provjerljiv odbacuje brzo,
jer nije jasno kakva bi to iskustva mogla da ga potvrde ili opovrgnu (ta-
koer i zato to Ayer, ijim se nazorima u tom kontekstu prvenstveno bavi,
odbacuje tu opciju). Beri na vie mjesta spominje lingvistiku anketu kao
metodu kojom bi se princip verikacije moglo provjeravati, i to takvu kojom
bi se utvrivalo: a) je li princip de facto prihvaen u govornoj praksi, te b) je
li prihvaen kao analitiki iskaz (gdje onda govorna zajednica termine smi-
slenost i provjerljivost smatra sinonimnima7) ili kao empirijska istina o
smislenosti (gdje bi to da su smislene samo one reenice koje su provjerljive
bila injenina istina). No, mislim da nikakva takva anketa ne bi zapravo bila
provediva. Prosjeno obrazovani govornik, uzmimo za primjer, hrvatskoga
jezika, teko da bi, naime, bez ekstenzivnijih objanjenja uope znao kako
da odgovori na dana pitanja. Reakcija na pitanje: Smatrate li da su smisleni
samo oni iskazi (reenice) koji su ili analitiki ili empirijski provjerljivi? bila
bi, po svemu sudei, zbunjenost. Ako bi se pak ispitanicima prije ankete
krenulo razjanjavati to su to analitiki, a to empirijski provjerljivi iskazi
(jer ni to nije tako jednostavno: imamo konkluzivnu provjerljivost, parcijalnu
provjerljivost, itd.), time bi ve dolo do nedopustivog upletanja u dokazni
materijal, tj. neizbjenog sugeriranja odgovora. Isti bi sluaj, po svoj prilici,
nastupio ako bismo postavili pitanje: Smatrate li da je de facto istina da su
smislene samo one reenice koje su provjerljive? odnosno: Smatrate li i-
njeninom istinom da su smisleni samo iskazi koji govore o injenicama?,
kao i: Smatrate li iskaz smislen neprovjerljiv iskaz samoproturjenim?
(ova pitanja sluila bi traenju odgovora na pitanje pod b to ga navodi Ber-
i). U krajnjoj liniji, rije smislenost toliko je viesmislena da oito nije
sinonimna s provjerljivost, to je ve jedan razraeni teorijski pojam (osim
ako ga se ne shvati u svakodnevnom smislu, no tad provjeriti moe znaiti
i pitati nadlene institucije).
Drugi krak Petrovieve argumentacije ne pokazuje, kao to bi se moglo
oekivati, da princip verikacije nije analitiki iskaz, ve da denicija (status
koji Ayer dodjeljuje principu verikacije) ne moe biti analitiki iskaz, i to
7
Ustvari, sinonimno bi bilo smislenost i analitinost ili provjerljivost.
8
Petrovi naglaava cirkularnost takve denicije analitinosti, ali jednako e tako cir-
kularna biti i denicija denicije. On takoer dodaje jo jedan argument zato denicija ne
smije biti analitiki iskaz, naime zato to bi onda valjanost svakog analitikog iskaza, budui
da se temelji na denicijama, koje su i same analitiki iskazi, ovisila o drugim analitikim
iskazima, a takvo koherentistiko gledite Ayer odbija.
9
V. Ayer, 1998.
10
Inae, on smatra da su ta razliita shvaanja principa, naime da je sintetiki, da je
analitiki i da je normativan, zapravo kompatibilna. To moe biti sluaj, no kompatibilnost
neodrivih shvaanja (posebice prva dva) ne znai mnogo, a daljni je problem to to se ini
da u formulaciji principa postoji jo jedan paradoks, o kojem e biti rijei kasnije.
si kritiku principa koju Beri istie kao glavni Petroviev prinos diskusiji.
Kako objanjava Petrovi, rije je o prijedlogu, ali, prema miljenju logikih
pozitivista, takvome koji nije posve proizvoljan, jer se temelji na onome to
se ve preutno pretpostavlja u znanosti i svakodnevnome govoru. No, pre-
ma Petroviu, logiko-pozitivistika eliminacija metazike pomou princi-
pa verikacije u tom sluaju predstavlja logiku pogreku petitio principii. Ne
odvija li se, tvrdi on (1964: 173, 1979: 263-264; usp. i Beri 2002: 97), lo-
gikopozitivistika procedura eliminiranja metazike po sljedeoj shemi:
Prvi korak: Od razliitih stavova, koji se faktiki izriu, odabire se samo
dio onih koje susreemo u nauci i svakodnevnom ivotu, a ignoriraju se oni
koje nalazimo kod lozofa, kao i svi njima slini stavovi nauke i obinog
ivota.
Drugi korak: Trae se uslovi koje zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi,
te se otkriva da su oni svi ili empirijski provjerljivi ili analitiki; ovo otkrie
naziva se principom verikacije.
Trei korak: Vraamo se stavovima koje smo preutno ignorirali kod prvog
koraka i s uenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verikacije,
da nisu ni empirijski ni analitiki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmi-
slene ili metazike.
Nije li, meutim, oito da smo te stavove uspjeno eliminirali pomou
principa verikacije u treem koraku samo zato to smo ih ve preutno
ignorirali u prvom i to o njima nismo vodili rauna u drugom.
Petrovi takoer tvrdi (1964: 172, 1979: 263): () ako se faktika praksa
nauke i zdravog razuma uzima kao argument (), zato da se ne vodi rauna
i o faktinoj praksi lozofa? Zato da se lozo sa svojim stavovima unapri-
jed diskvaliciraju? A ako se ve diskvaliciraju unaprijed, zato je potrebno
da se diskvaliciraju i naknadno pomou principa verikacije?
Beri na to odgovara kako treba obratiti panju na opravdanje principa
verikacije. On priznaje da je logiko-pozitivistiki argument, kako ga izlae
Petrovi, cirkularan i prazan te da ostavlja nejasnim zato bi itko trebao pri-
hvatiti princip verikacije, no, kae, ako bi se opravdanje principa uvrstilo u
argument, onda bi on dobio normativnu snagu, te vie ne bi bio cirkularan
i prazan. Mjesto na kojem bi bilo najbolje uvrstiti opravdanje jest izmeu
drugog i treeg koraka. Opravdanje kojemu Beri daje prednost jest Reiche-
nbachovo pragmatiko opravdanje, prema kojemu e nam jezik biti daleko
vie od koristi ako ga budemo koristili u skladu s principom verikacije, nego
ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez
11
Zahvaljujem prof. Beriu na pismenim i usmenim razjanjenjima glede ovih pitanja.
eo ipso smisleno. I to nas vraa na ranije reeno: kako bismo razumjeli kriterije
koje princip postavlja, mi smo ve morali priznati njegovu smislenost. Inae,
siguran sam da nema niti jednog metaziara, teologa ili naprosto vjernika
koji bi rekao da ne razumije metaziku reenicu poput ove: Bog je vjean.
Stoga nam nikakav kriterij doista nije niti potreban.
Sredinji je problem, dakle, autoreferencijalnost principa, koju, naime
autoreferencijalnost odnosno reeksivnost kao takvu, Russell (1956) sma-
tra izvorom svih paradoksa (tj. svih koje razmatra u svom slavnom tekstu).
Russell stoga postavlja naelo (1956: 63): to god ukljuuje sve iz nekog
skupa ne smije biti jedno iz tog skupa. Takav uvid, s posebnim osloncem
na njegovu razradu u Tarskog, okosnica je rjeenja to ga predlae Michael
Dummett.
Prije nego to nastavim, elio bih samo napomenuti kako, usprkos kritika-
ma koje upuujem nekim tezama iz knjige Filozoja Bekog kruga, smatram to
Berievo djelo vrlo vrijednim, tovie, ini mi se da takvih opsenih kritikih
prikaza nekog lozofskog razdoblja ili pravca u nas gotovo da i nije bilo jo
od Petrovieva vremena.
3. DUMMETT
Tarski (1952) je postavio kao uvjet semantike teorije koja izbjegava para-
dokse to da jezik u kojem je ona formulirana ne bude semantiki zatvoren,
odnosno takav da uz svoje izraze sadri i sredstva referiranja na te izraze te
semantike predikate poput istinit i neistinit. Poznata je njegovo zago-
varanje striktne hijerarhije izmeu objektnog jezika i metajezika. Dummett u
potpunosti prihvaa takav pristup: Taj argument ini se neosporivim: slijedi
da nikakva semantika teorija koja upravlja nekim jezikom ne moe biti for-
mulirana u samom tom jeziku, a da to ne izazove inkonzistentnost (1992:
131). Napominjui kako je Wittgensteinov zakljuak iz Tractatusa da, kad se
radi ne o nekom pojedinom jeziku, ve o jeziku kao takvom, ne moe biti
metajezika, te da je funkcioniranje jezika neizrecivo (ono se moe samo po-
kazivati), suvie drastian, on tvrdi: Tekoa ne proizlazi () iz intrinzine
neizrecivosti funkcioniranja naeg jezika (). Ona prije proizlazi iz naeg
pokuaja da ukljuimo onaj dio jezika koji u sebi sadri pojmovni aparat
posredstvom kojega pokuavamo opisati njegovo funkcioniranje u jezik ije
funkcioniranje opisujemo (132). Stoga Dummett tvrdi da se princip veri-
kacije nikako ne moe primijeniti na sama sebe. Njega ne treba smatrati niti
12
Pozitivisti i njihovi sljedbenici, ali i veina suvremenih analitikih lozofa odbacuje
Kantove sintetike apriorne iskaze.
13
U odbacivanju Dummettova rjeenja slaem se s Beriem. On jo navodi protuargu-
mente kako teorija jezika ne moe biti nita drugo doli empirijska/sintetika, te da Dum-
mettov pristup vodi u beskonani regres u kojemu teorija T1 objanjava kako funkcionira
jezik, ali ne i svoj vlastiti jezik, pa nam je onda potrebna T2, itd.
14
U Tarskijevu sluaju mogu, ali to je stoga to se njegove teorije tie ogranienih jezika
strogo specicirane strukture.
15
Potpuno se slaem s Dummettovim prikazom statusa principa verikacije. () Dum-
mettov pristup ovome problemu poboljanje je u odnosu na moj. () Princip verikacije
saima opu teoriju znaenja, a od ope se teorije znaenja ne moe oekivati da zadovoljava
samu sebe (1992: 149).
4. PRIJEDLOG RJEENJA
16
Posljednja dva termina nisu, naravno, sinonimna, usp. Saeed (2000: 13-15) za korisno
razlikovanje izmeu utterance, sentence i proposition, no ja ih ovdje koristim promiscue. Ayer (1998:
79) povlai neanalogno razlikovanje izmeu sentence, statement i proposition. Inae, zanimljivo je
da on kae da svaka indikativna reenica (gdje pod reenica razumije gramatiki ispravno
sloen niz rijei), bila ona, po njemu, doslovno smislena ili ne, izraava statement, te stoga
on ne moe izbjei priznanje da ona na neki nain jest smislena - a to je ono to ja elim
tvrditi.
17
Carnap kae erkenntnismig.
18
Naravno, u tom kontekstu se gramatiki ispravno sloena ne smije zamijeniti sa
smislena, jer onda opet dobivamo (makar unilateralno) paradoksalnu reenicu: Ova re-
enica nije smislena.
19
U izvorniku Colorless green ideas sleep furiously (primjer potjee iz Chomskyjeve
knjige Syntactic Structures iz 1957.). U prijevodu sam promijenio poredak posljednjih dviju
rijei (nasuprot prijevodu u zbirci Chomsky 1972., koju je priredio R. Bugarski), zato to
je poredak sleep furiously u engleskome jedini ispravan (te stoga neobiljeen), dok je u
hrvatskome spavaju bijesno obiljeeno, stilski ili u pogledu informacijske strukture.
20
Carnapovi analogoni Chomskyjeve reenice su: Ovaj trokut je estit, Ovaj kamen
je tuan.
21
Termine denotativno i konotativno rabim na nain semiotike, gdje se oni odnose
na nivoe plana sadraja iskaza, a ne na nain logike, gdje prvi oznaava skup predmeta na
koje se neki termin odnosi (ekstenzija), a drugi skup impliciranih svojstava tih predmeta
(intenzija). U semiotikoj uporabi i denotacija i konotacija pripadaju intenziji.
22
Iz Wikipediae, usp. http://en.wikipedia.org/wiki/Colorless_green_ideas_sleep_furi-
ously, uitano 7. 3. 2007.
23
Mogue ih je nai na stranici http://www.linguistlist.org/issues/2/2-457.html#2.
24
Prof. Beri napisao mi je u e-mailu da su i sami logiki pozitivisti na dosta mjesta
tvrdili da je princip bolje shvatiti na takav nain, no ja sam uvijek nailazio samo na potpuno
globalne formulacije, a to potvruje i Dummett kad princip, upravo u opreci prema lokal-
nim uporabama, naziva grand i all-embracing (1992: 131).
25
Analogno Popperovom kritikom racionalizmu, koji se temelji na inicijalnoj iracionalnoj
odluci da se vjeruje u razum (v. 2003: II, 255).
26
Strogo govorei, analitiki iskazi nisu deskriptivni jer nita ne opisuju, ne kau nita,
no moe ih se shvatiti kao nulti stupanj deskriptivnih iskaza, jer radi se o iskazima koji su
istiniti u svakom sluaju, bez obzira na to kako stoje stvari u svijetu.
27
U dvodijelnom tekstu ani (2005) i ani (2006) pokuao sam pruiti znatno razra-
eniji prikaz kognitivnog karaktera lozoje (tamo sam to zvao semantikom karakteriza-
cijom lozofskog diskursa), kao i usporedbu sa znanou i knjievnou. Pod lozojom
sam imao u vidu veinom upravo one oblike lozoje koje Carnap proglaava besmislenima
(v. drugi odlomak ovog teksta).
CITIRANA LITERATURA
JOKO ANI
THE PRINCIPLE OF VERIFICATION:
PETROVI VS. BERI
The text takes up a polemic between professor Petrovi and professor Beri (spanning
over some 40 years, since Petrovis text was originally published in 1963, and Beris
book The Philosophy of the Vienna Circle in 2002) on the logical status and acceptabil-
ity of the (in)famous principle of verication. The principle was formulated by the logical
positivists and considered to be a criterion of meaning whereby a sentence is meaningful
if and only if it is either analytic or empirically veriable. After examining the views of
Petrovi (attacking the principle) and Beri (defending the principle), and also those of
Michael Dummett, and disagreeing with all of them (but acknowledging some of their
points), a solution to the problem is offered, in four parts. It is argued that meaning can-
not be identied with analiticity-or-veriability, and a different criterion of meaning is
formulated (even though it is also suggested that one is not really needed at all). It is then
asserted that, instead of a criterion of meaning, we might have better use for local criteria
of permissibility with regard to our discourse. Thirdly, it is claimed that the principle is
doubly paradoxical. Finally, it is concluded that the principle should be rejected (therein,
Petrovis view is supported), on the grounds that it is paradoxical and also that it is too
strict, banishing unjustly both art and metaphysics from the cognitive domain.
1
Sintagma lozoja prakse ili praksis-lozoja uvrijeena je jo i danas u inozemnoj
lozofskoj literaturi i u diskusijama kao oznaka ove orijentacije.
2
Historisches Wrterbuch der philosophischen Begriffe, hrsg. von J. Ritter u. a., Schwabe AG
Verlag, Basel.
3
Nema dvojbe da je vanu ulogu u diskusijama o pojmu prakse i u njegovu razvijanju
odigrao i Vanja Sutli, ponajprije u radovima koji su objavljeni u njegovoj knjizi Bit i suvre-
menost, Sarajevo, 1967.
4
Kako je poznato osobito u radovima V. Sutlia, G. Petrovia, R. Supeka te M. Kangrge
i D. Pejovia.
5
Praxis. Filozofski dvomjesenik, 1(1964).
6
To smatram vanim uvidom, jer je upravo u najnovije vrijeme emocionalna dimenzija
ljudskoga opstanka postala aktualna ne samo u lozofskim, nego i u socijalno-teorijskim, pa
i psihologijskim analizama ovjekova svijeta.
7
To je oito polemiko-kritika intencija spram tadanje politike i drutvene situacije.
8
Milan Kangrga, Praksa - vrijeme svijet, Odabrana djela, Knjiga 3, Zagreb, 1989.
9
Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda, Sarajevo, 1978.
10
H.-G. Gadamer, Nasljee Europe, Zagreb, 1997.
11
Thomas Rentsch, Konstitution der Moralitt, 2. Au., Frankfurt/M., 1999.
lucija. Revolucija danas nije tema lozoje, osobito ne one akademske. Ali
ostale odrednice pojma prakse u Rentscha su prisutne. U svakom sluaju,
Rentsch u pitanju Kako je mogui ljudski svijet? - vidi sadran njegov
faktiki i normativni aspekt. U nastojanju da razvije bitne aspekte i kon-
tekst toga pitanja Rentsch je vrlo analitian i ekstenzivan. Osim toga, takva
razmatranja impliciraju u njega, ali i u drugih suvremenih autora, projekt
transcendentalne antropologije. Mi emo za ovu priliku izdvojiti tek za nau temu
najrelevantnije aspekte njegovih promiljanja.
Ve Rentschova osnovna teza da se etika ne moe odvojiti od lozof-
ske antropologije, kao to se lozofska antropologija ne moe razvijati bez
moralnosti kao bitne ljudske dimenzije, upuuje na praksu, ali ni on praksu
ne razumije tradicionalno, tj. samo kao temelj ili medij praktike lozoje u
uem smislu ili ak etike. Njegovo ishodite je primarni praktiki ljudski svi-
jet ili primarna ljudska situacija. Pri tome se eksplicitno poziva na Husserlov
pojam svijeta ivota.
Njegova formulacija bitnog lozofskog pitanja - kako je mogu ljudski
svijet - implicira zamisao lozoje kao mudrosti, tj. kao znanja koje je bitno
ukljueno u praktiki ljudski ivot i nastoji nas u njemu orijentirati. Zato je
njezina bitna tema komunikativnost, a primarna joj je tema praktika djelat-
na i ivotna situacija ljudi (70). Konstitutivne pak znaajke praktike djelatne
situacije tvore ujedno temeljni horizont ljudske prakse, i to to je vano
ve predetiki. Tako da za Rentscha ishodite jedne hermeneutike praktike
temeljne ljudske situacije sainjavaju ustrojstvo ivotnih situacija, govorno
ustrojstvo ljudske prakse i prethodnost transcendentalne intersubjektivno-
sti.
Osim toga, sve bitne znaajke primarnoga ljudskoga svijeta imaju bitnu
ulogu u konstituciji smisla u primarnom ljudskom svijetu. Jer primarna su u
tom svijetu ba ljudska izvrenja ivota a to su nabaaji smisla.
Za Rentscha zbog takve njegove pozicije vaan pojam interegzistencije i
odatle pojam interegzistencijala. Pojam interegzistencijala svjedoi o njegovom
redizajniranju Heideggerove lozoje. Interegzistencijalna odnoenja mogu
se odvijati samo u javnom prostoru i javnom vremenu, jer se i smisao moe
konstituirati samo intersubjektivno i proteui se u vremenu i prostoru. Tako
da u Rentscha nije rije (samo) o pojedinanim subjektima, nego ponajprije
ba o odnosima meu ljudima. Zato interegzistencijali nisu svojstva subjekata,
nego temeljne crte zajednikoga ivota i kao takvi nazivaju se jednostavno
meuljudski odnosi. Zato e Rentsch rei: Stvari ima samo putenih u ljudska
izvrenja ivota (str.162).
Sline zamisli nalazimo i u djelu Hansa Krmera, koji u svome spisu Inte-
grativna etika 12 pokuava formulirati jednu novu zamisao etike, ali pri tome je
svjestan da mora doprijeti do osnova ljudskoga opstanka i tako i sam dolazi
do problema prakse u fundamentalnom smislu, i to ponovo u sklopu projek-
ta transcendentalne antropologije.
Etika je za Krmera vodilja prakse i tako sudjeluje u oblikovanju ljudsko-
ga ivota u fundamentalnom smislu. Kako bi takvu etiku mogao fundirati i
Krmer razvija, kako je reeno, zamisao transcendentalne antropologije, koja
bi mogla utemeljiti takvu etiku koja nadmauje tradicionalnu etiku trebanja, a
on sam nju shvaa kao etiku stremljenja (Strebensethik). Ova etika utemeljuje se
pomou pojmova samoodnosa ili samosvijesti, praktike subjektivnosti i spu-
tanosti. A te kategorije upuuju po Krmerovu miljenju na neto to on
naziva humano invarijantno. Krmer je miljenja da se tek iz horizonta jedne fun-
damentalne antropologije moe doprijeti do antropologije u praktikoj nakani.
To pak znai da se on od razine onoga invarijantnoga u ovjeku valja uspinjati
do razina temeljnih alternativa prakse. Jer on etiku hoe udomiti u praksi.
12
Hans Krmer, Integrative Ethik, Frankfurt/M., 1995.
13
Sadrano u: Jrgen Habermas, Budunost ljudske prirode. Na putu prema liberalnoj eugenici?,
Zagreb, 2006.
HOTIMIR BURGER
ABOUT TOPICALITY OF THE PHILOSOPHY
OF PRACTICE
The philosophy of practice has had an important role with us here.. After reconsidering
some esential aspects of the concept of practice in the works of the Croatian philosophers
from that circle (whose anthropological and critical-revolutionary aspect was developed by
Gajo Petrov), the author examines the topicality of the concept of practice in the works
of some contemporary philosophers (Rentch, Krmer, Habermas). Practice is in present
day philosophy one of the fundamental concepts which makes possible a critical distance
from the events in the contemporary world.
GVOZDEN FLEGO
THE CONCEPT OF PRAXIS TODAY, ABOUT FORTY
YEARS LATER
Author rst briey presents the concept of praxis, as developed in the Zagreb praxis
school, as well as some of its consequences. In spite of some remarks about the uncontem-
porary character of the concept of praxis, since it does not follow the actual transforma-
tions and the paradigm changes of the contemporary philosophy, the major intention of the
Zagreb praxis school, to dene the concept of free conscious human action, the author rec-
ognizes by some contemporary thinkers, such as Apel and Habermas, Rorty and Nancy.
LINO VELJAK
AFTERWORD: GAJO PETROVI TODAY
The author examines Petrovis philosophical relevance and the degree of justication
to consider him as the most signicant Croatian philosopher of the 20th century.
The dened criteria of the judgement lead to the conclusion that he indeed was the
most signicant (or at least internationally best known) Croatian philosopher of the 20th
century, but even more than that.
Slika 1. lanovi Odsjeka za lozoju pred starom zgradom Odsjeka na Gornjem gradu 1957.
Stoje s lijeva: Gajo Petrovi, Predrag Vranicki, Danilo Pejovi, Vladimir Filipovi, Branko Bonjak,
Milan Kangrga i Veljko Cvjetianin.
Slika 2. Prvi javni nastup redakcije Praxisa, prosinac 1964. Sjede s lijeva: Rudi Supek, Gajo Petrovi,
Danilo Pejovi, Predrag Vranicki, Milan Kangrga i Danko Grli.
za logiku, spoznajnu teoriju i ontologiju na Odsjeku za lozoju Filozofskog
fakulteta u Zagrebu.
Suosniva Hrvatskog lozofskog drutva (HFD) i Jugoslavenskog udrue-
nja za lozoju (JUF). Bio sekretar i predsjednik HFD a (1963./64.) i pred-
sjednik JUF - a (1964./66.) Suosniva i lan Savjeta Korulanske ljetne kole
(1964.-1974.). Potpredsjednik Ernst - Bloch - Geselschaft, Ludwigshafen (od
1986.). lan: Institut international de philosophie, Paris (od 1973.) i Comit
dhonneur, College international de philosophie, Paris (od 1986.). lan SANU
van radnog sastava (od 1988.). Direktor i ko -direktor mnogih kurseva i sim-
pozija organiziranih u Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije
u Dubrovniku (70-tih i 80-tih godina).
1990. Doctor honoris causa na Universit des sciences humaines, Strassbo-
urg.
Stipendije: Ford Foundation Research Grant (Columbia U., New York,
Harvard U., University of California, Berkeley 1961.-1962.). Alexander
von Humboldt Forschung Stiftung (Kln, Freiburg, Mnchen 1970.-1971.,
1974., 1975.). lan: Institute for Advanced Studies (Princeton 1977., 1984.) i
Wi-ssenschaftskolleg zu Berlin (1988.-1989.).
Gostujui profesor: Wesleyan University, Middletown, SAD (proljee
1972.), University of Michigan, Ann Arbor, SAD (jesen 1972.), University
Slika 4. S Bledskog skupa 1960. S lijeva: Gajo Petrovi, Milan Kangrga i Veljko Cvjetianin.
cal Forum, Political Theory i Encyclopedia of Philosophy (8 sv., ur. Paul Edwards,
1967.).
Njegove knjige, rasprave i lanci prevoeni su na: albanski, eki, engleski,
francuski, hebrejski, holandski, japanski, kineski, norveki, njemaki, ruski,
slovaki, slovenski, panjolski, talijanski i turski.
Objavio je 14 knjiga i nekoliko stotina rasprava, lanaka, eseja. Preveo je
vie lozofskih knjiga i lanaka s ruskog, engleskog i njemakog, meu osta-
lim Tractatus Logico Philosophicus Ludwiga Wittgensteina.
Slika 5. Na Koruli 1965. Danko Grli, Predrag Vranicki (s lea) i Gajo Petrovi.
Slika 7. Dio sudionika jednog kursa u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku 80-ih godina.
Gajo Petrovi drugi s lijeva, meu ostalima Joseph Bien (kranji desno), Gvozden Flego (trei s lijeva) i
Gordana kori (u sredini, peta s desna).
Bio - bibliografske jedinice o njemu i njegovom radu nalaze se u: The In-
ternational Authors and Writers Who Is Who (International Bibliographical Cen-
tre, Cambridge, 1976.), Biographical Dictionary of Neo - Marxism (Connecticut,
1985.), Biographical Dictionary of Marxism (London, 1986.), Who Is Who in the So-
cialist Countries of Europe (Mnchen - New York - London - Paris, 1989.), Dizi-
onario Bompiani dei loso contemporanei (Milano, 1990.), The Cambridge Dictionary
of Philosophy (Cambridge, 1999.) i u naim enciklopedijama i leksikonima.
Nagraen je sljedeim nagradama:
1956. - nagrada Matice hrvatske za Englesku empiristiku lozoju;
1966. - nagrada Boidar Adija za Filozoju i marksizam;
1987. - nagrada izdavake kue Nolit za Prolegomenu za kritiku Heideggera
(Odabrana djela u 4 knjige).
Poslije desetogodinje borbe s neizljeivom boleu umro u Zagrebu
13.VI.1993. godine.
Slika 8. Krajem 80-ih godina u Njemakom kulturnom centru u Zagrebu. S lijeva: G. Petrovi,
B. Bonjak, J. Habermas i J. K. Kemmner.
BIBLIOGRAFIJA
KNJIGE
Engleska empiristika lozoja. Odabrani tekstovi lozofa. Filozofska hrestomatija
V., Matica hrvatska, Zagreb, 1955., 218 str, [G. Petrovi, Engleska
empiristika lozoja 17. i 18. vijeka, str. 5 - 142] - 2. proireno izd.,
1979., 328 str.; 3. izd., 1982.; 4. izd., 1983.
Filozofski pogledi G. V. Plehanova. Kultura, Zagreb, 1957., 348 str.
Logika. Udbenik za III. razred gimnazije, kolska knjiga, Zagreb, 1964., 256
str.; 2. izd., 1965.; 3. izd., 1967.; 4. izd., 1969.; 5. izd., 1971.; 6. izd.,
1972.; 7 izd., 1973.; 8. izd., 1974.; 9. izd., 1975.; 10. izd., 1977.; 11. izd.,
1978.; 12. izd., 1979.; 13. izd., 1980.; 14. izd., 1981.; 15. izd., 1982.;
16. izd., 1984.; 17. izd., 1985.; 18. izd., 1987; 19. izd., 1989.; 20. izd.,
1990.; 21. izd., 1990.; 22. izd., 1991.; 23. izmijenjeno izd., Element,
Zagreb, 1994., 220 str.; 24. izd., 1996.; 25. izd. 2004., Dnevnik, Zavod
za udbenike, Novi Sad - Beograd, 1998. - Logica per la III classe dei
ginnasi. Traduttore: Lorenzo Vidotto, Edit, Rijeka, 1968., 268 str.;
Logika. Tekst per skhollat e mesme. Prkhtyes Beqir Berisha. Enti i
ZBORNICI
Slika 13. Gajo Petrovi snimljen u novoimenovanoj ulici Ernsta Blocha u Tbingenu,
sijeanj 1978.
Gajo Petrovi (Herausgeber), Revolutionre Praxis. Jugoslawischer Marxismus
der Gegenwart. Ins Deutsche bertragen von Karl Held, Rombach,
Freiburg, 1969., 286 str.
Gajo Petrovi y otros, Praxis, revolucin y socialismo, Editorial Grijalbo, Mxico,
D. F. - Barcelona - Buenos Aires, 1981., 293 str.
Karl Marx, Od lozoje do proletarijata. Izabrani tekstovi 1838.-1843. Priredio
Gajo Petrovi. Preveo Stanko Bonjak, kolska knjiga, Zagreb, 1975.,
283 str. [Predgovor, str. 5-7; Uvodi u dijelove, str. 9-15, 20-24, 37-
40, 50-55, 72-78, 123-130, 206-208, 229-230, 234-237; Komentari uz
pojedine tekstove].
Praxis. Yugoslav Essays in the Philosophy and Methodology of the Social Sciences.
Boston Studies in the Philosophy of Science, v. 36. Translated by Joan
Slika 14. Jesen 1990. Rektor Sveuilita u Strassbourgu uruuje Gaji Petroviu povelju
o poasnom doktoratu.
Slika 16. Knjiga Filozoja i marksizam, dobitnica nagrade Boidar Adija 1966., okruena
prijevodima objavljenima na engleskom, njemakom, panjolskom, japanskom i ekom jeziku.
His books, essays and articles have been translated into Albanian, Czech,
English, French, Hebrew, Dutch, Japanese, Chinese, Norwegian, German,
Russian, Slovak, Slovene, Spanish, Italian and Turkish.