KruZak, 2006.

Epiktet
Sva prava pridrana. Nijedan dio knjige ne smije se reproducirati bez
prethodnog doputenja izdavaa, osim u sluajevima kratkih navoda u PRIRUNIK
strunim lancima. Izrada kopija predstavlja povredu zakona.

Preveo i priredio
PAVEL GREGORI

CIP Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina knjinica Zagreb

UDK 17.034
1 Epictetus

EPICTETUS
Prirunik / Epiktet; preveo i priredio
Pavel Gregori. - Zagreb : KruZak, 2006.

Prijevod djela: Epiktetou Encheiridion. -

Kazala.

ISBN 953-6463-77-6

I. Epictetus Filozofska misao II.

Stoicizam Etika

460213020

KruZak
ISBN 953-6463-77-6 Zagreb, 2006.
 Pregled sadraja

Predgovor
VII

Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk

i

Epiktetov Prirunik /
4

Odstupanja od kritikog izdanja Gerarda Botera

86

Biljeke

Kazalo pojmova
99

Kazalo imena
103
 Predgovor

Ova knjiica proizala je iz materijala za seminar Epiktetu

koji sam odrao na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu u zimskom semestru akademske godine 2004-05. U
uvodu sam pokuao obraditi glavna pitanja stoike etike te ob
jasniti kljune pojmove i postavke, kako ranijih stoikih filozofa
tako i samoga Epikteta. U v o d je, dakle, zamiljen kao prope-
deutiki tekst i namijenjen je onima koji se po prvi puta sus
reu s ovom problematikom. Pri sastavljanju uvoda imao sam
dva osnovna cilja u vidu. Prvi cilj je upoznati itatelja sa
stoikom praktinom filozofijom openito, a drugi cilj je
pripremiti ga za temeljitije razumijevanje Epiktetova Priruni
ka. Kao to je obino sluaj s tekstovima te vrste, mnoge tvrd
nje morale su ostati bez podrobnijih obrazloenja i potkrepa, a
neka zanimljiva pitanja bez spomena.
Prijevod prati grki izvornik koji inae nije lako dostupan
hrvatskim itateljima. Izvornik je sastavljen prema najboljem
suvremenom izdanju koje je priredio G . Boter, The Encheirid-
ion oj Epictetus and its Three Chnstian Adaptations: Transmis-
sion and Cntical Editions, Leiden, 1999. Malobrojna odstupanja
od Boterovog izvornika popisana su na kraju knjiice. Gotovo
sva odstupanja utemeljena su na rukopisnoj tradiciji, ali s
obzirom da grki tekst nije kritikog ve prirunog karaktera,
nisam navodio kojim se rukopisima radi. Zainteresirani itatelj
lako e to pronai u Boterovom kritikom aparatu. S obzirom
na to da je interpunkcija u Boterovom izdanju suvremena, r i
jetko sam od nje odstupao i takva odstupanja nisam popisao.
Biljeke uz prijevod dopunjuju U v o d tumaenjima pojedinih
mjesta u Epiktetovom Pnruniku. U biljekama esto upuujem
na relevantna mjesta u U v o d u kako bih olakao snalaenje i
tateljima koji nisu najprije proitali Uvod. Upuivanja na pri-

VII
 Predgovor
marnu literaturu, napose na Epiktetovo opsenije djelo [Raz
govori), koje na alost nije u cijelosti prevedeno niti na jedan
junoslavenski jezik, nastojao sam ograniiti. Upuivanja na
sekundarnu literaturu sam izbjegavao, no vjerujem da je to d i
jelom nadoknaeno posljednjim odjeljkom Uvoda koji sadri
odabranu sekundarnu literaturu.
Zahvalio bih lanovima seminara, napose Marini Katini koja
m i je dala nekoliko korisnih jezinih opaski uz prijevod. Poseb
nu zahvalnost dugujem Filipu Grgiu koji je proitao vie verzi
ja uvodnoga teksta i prijevoda s biljekama i dao m i niz lucidnih
primjedbi i sugestija. Hvala i Josipu Talangi na komentarima uz
posljednju verziju rukopisa, te izdavau na prijateljskoj potpori
i profesionalnosti.
Budui da je Steinmannovo izdanje Epiktetova Pnrunika
prva knjiga kojom se moja ki M i a nasladila, ovu knjiicu
posveujem njoj.
U Zagrebu, kolovoz 2005.
P.G.
VIII
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
1. Srea
Predoimo si Ivana koji se u ranu zoru tekom m u k o m budi i
ustaje iz kreveta. Zato je Ivan ustao iz kreveta? Zbog toga to je
htio doi na posao na vrijeme. A zato je htio doi na posao na
vrijeme? Zbog toga to eli biti primjeran zaposlenik. A l i zato
Ivan eli biti primjeran zaposlenik? Zbog toga to eli poviicu.
A zato eli poviicu? Zato to eli kupiti novi automobil. Ovaj
odgovor veina ljudi bila bi spremna prihvatiti kao konaan.
Krajnji razlog Ivanovog ranojutarnjeg ustajanja, i vjerojatno ci
jelog niza drugih Ivanovih radnji, jest kupnja novog automobila.
Meutim, zahtjevnijeg itatelja vjerojatno ne bi zadovoljio taj
odgovor, pa bi on pitao zato Ivan eli kupiti novi automobil.
Pretpostavimo da Ivan eli kupiti novi automobil zato to bi ga
veselilo voziti novi automobil. A l i zato bi ga to veselilo? N a
primjer, zbog toga to smatra da e biti sigurniji na cesti i da e
m u putovanja biti udobnija. Taj b i odgovor vjerojatno zado
voljio i prilino zahtjevne itatelje. Krajnji razlog Ivanovog ra
noj utarnjeg ustajanja jest sigurnost i udobnost. Gotovo da nema
smisla pitati zato Ivan eli sigurnost i udobnost zar to ne ele
svi ljudi?
Grki su filozofi smatrali da ima smisla pitati zato Ivan eli
sigurnost i udobnost. Svi bi se oni sloili da Ivan to eli zbog
toga to smatra da e ga to uiniti sretnim, i l i barem pridonijeti
njegovoj srei. Ono to nema smisla pitati jest zato Ivan eli
biti sretan, jer je to konana svrha Ivanovog i ivota svakog dru
gog ovjeka. Sve Ivanove radnje u konanici streme ostvarenju
sree, dok ostvarenje sree nema neki daljnji cilj. Srea je tako
za grke filozofe krajnji cilj svih ljudskih radnji.
Hrvatska rije "srea" u prethodnom odlomku prevodi grku
rije "eudaimonia", to iz vie razloga nije dobar prijevod. Prvo,
1
 Pavel Gregori
rije "srea" u hrvatskom je jeziku vieznana. "Srea" moe
znaiti pozitivan ishod spleta okolnosti; to je taj ishod manje
statistike vjerojatnosti, govorimo veoj srei. Tako se za ov
jeka koji dobije na lutriji kae da je sretan. "Srea" moe znaiti
i veliku radost odnosno ushienje. N a primjer, za sportaa koji
okien zlatom stoji na postolju i sa suzama u oima slua svoju
himnu zna se rei da "plae od sree". Postoji i jedno znaenje
rijei "srea" koje se dade povezati s prethodna dva, ali je ipak
bitno razliito. To znaenje nije lako odrediti, ali ako ga opie
mo kao stanje ispunjenosti moda emo stei predodbu
emu se radi. Primjerice, za ovjeka kojemu ide dobro u ivotu
koji je zdrav, ima ugodan dom, dragu obitelj, dobar posao,
uiva ugled u drutvu - mnogi bi rekli da je "sretan ovjek". Pri
tome ne kane ustvrditi tek to da su m u okolnosti u ivotu bile
blagonaklone, a jo manje da je obuzet ushienjem, jer e ga
nazvati sretnim i kada spava i kad je zaokupljen nekom kratko
trajnom brigom. Kada ga nazivaju sretnim po svoj prilici hoe
kazati da je on ispunjeno ljudsko bie, i l i bar da b i se mogao
takvim smatrati.
Drugi razlog zbog kojega hrvatska rije "srea" nije zado
voljavajui prijevod jest taj to ona ne prenosi vane konotacije
grke rijei "eudaimonia". Etimoloki, ta rije sugerira boansku
naklonost. Biti eudaimbn znai, doslovce, biti u vlasti dobroga
boanstva. Za stare Grke sretni ljudi bili su miljenici bogova. I
to se ne oituje tek u kratkotrajnom i l i sporadinom uspjehu,
nego u dobrom ivljenju koje obiljeava vei dio vijeka sretnih
ljudi. D o k rije "eudaimonia' tako ima konotacije boje blago
dati i postojanosti, rije "srea" ima konotacije sluajnosti i
kratkotrajnosti. Nadalje, G r c i bi jedino za ovjeka rekli da je eu
daimon, a nikako za neracionalna bia, pa tako niti za malu dje
cu. I dok je eudaimonia tako ograniena specifino na ljude,
rije "srea" ne sugerira slino ogranienje. N e m a nikakve
prepreke da se za kunoga ljubimca koji je obasut nesvakida
njom panjom i ljubavlju vlasnika, na primjer, kae da je sretan.
Svrha ovih napomena nije bila pripremiti teren za neki bolji
ili domiljatiji prijevod grke rijei eudaimonia; rije "srea"
2 3
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
vjerojatno je najmanje lo prijevod. Svrha je bila pribliiti se
onome to se t i m rijeima hoe oznaiti, a to je konaan cilj
specifino ljudskog ivota. Kao to smo kazali, meu grkim
filozofima nije bilo nikakvog spora oko toga da ovjek po priro
di ima konaan cilj i da je to srea. Spor je nastajao oko toga to
je srea i od ega se sastoji, to jest to sve ovjek mora imati da
bi bio sretan.
N a primjer, Aristotel je smatrao da ovjek mora imati mini
m u m prije svega duevnih kvaliteta (karakterne i intelektualne
vrline), zatim tjelesnih kvaliteta (zdravlje, snaga, ljepota), i iz
vanjskih stvari (bogatstvo, poznanstva, ugled). Zbog toga to sve
te stvari doprinose srei, Aristotel ih je nazivao dobrima.
Naime, dobro je za grke filozofe ono to ini i l i uvjetuje ljud
sku sreu. N o bilo je filozofa koji se nisu slagali s Aristotelovim
gleditem. Sokrat je smatrao da stvari kao to su zdravlje, snaga,
bogatstvo i ugled ne doprinose srei ako se njima ne koristi is
pravno. ovjek koji se krivo koristi svojom snagom i l i bogat
stvom, na primjer, vrlo lako moe nauditi i sebi i drugima. Stoga
je on te stvari odbijao nazvati dobrima. Naime, prema Sokra-
tovom miljenju, dobro ne moe imati negativne, ve uvijek i
iskljuivo pozitivne uinke, i to ne tek za samoga djelatnika
nego i za druge ljude. Hoe li se netko svojom snagom ili bogat
stvom koristiti na svoj vlastiti i probitak drugih ljudi ovisi
tome zna l i se on koristiti takvim stvarima, a takvo znanje
Sokrat je nazivao vrlinom. Stoga je za Sokrata vrlina odnosno
znanje jedino intrinzino dobro, porok odnosno neznanje jedino
intrinzino zlo, dok stvari poput ugleda i bogatstva nisu niti do
bre niti loe.
Sokrata su u tom razmiljanju slijedili i stoici. O n i su dijelili
Sokratovo poimanje dobra i nauavali da postoji samo jedno do
bro, a to je vrlina shvaena kao znanje, i samo jedna loa stvar, a
to je nedostatak vrline, odnosno porok shvaen kao neznanje.
Sve ostale stvari, ukljuujui one koje se obino smatraju dobri
ma, zapravo nisu ni dobre ni loe, nego su - kako stoici to kau
- indiferentne (adiaphora). Nazivajui ih "indiferentnima" stoici
ele rei da te stvari ne prave nikakvu razliku za ljudsku sreu -
 Pavel Gregori
niti joj doprinose niti je ugroavaju. Pa ipak, s obzirom na na
ustroj, neke indiferentne stvari u normalnim okolnostima treba
odabirati, a neke izbjegavati. Primjerice, u normalnim okolnosti
ma prikladno je odabirati ivot i izbjegavati smrt, odabirati
zdravlje i izbjegavati bolest, odabirati bogatstvo i izbjegavati
siromatvo. Tako su stoici medu indiferentnim stvarima razliko
vali one kojima treba dati prednost [proegmena) i one kojima ne
treba dati prednost (apoproegmend). N o postoje iznimne okol
nosti u kojima je prikladno odabrati neto od onoga emu inae
ne treba dati prednost. D a spomenemo najradikalniji primjer
kojega emo se ponovno dotaknuti kasnije: stoici su drali da
postoje okolnosti u kojima je prikladno odabrati smrt pred i
votom i poiniti samoubojstvo, to je vlastitim primjerom
dokazalo vie stoikih filozofa.
O s i m podjele na dobre, loe i indiferentne stvari, za stoike je
vana i podjela na stvari koje su do nas (ta eph' hemin) i stvari
koje nisu do nas [ta ouk eph' hemin). D o nas su one stvari nad
kojima imamo potpunu kontrolu, stvari ija je realizacija i l i ne-
realizacija u cijelosti rezultat naeg izbora. Takve stvari su dobro
i zlo, odnosno vrlina i porok. N i s u do nas sve one stvari nad ko
jima nemamo potpunu kontrolu, stvari ija realizacija i l i ne-
realizacija nije u potpunosti rezultat naeg izbora. Jasno je da
bolest i smrt, na primjer, nisu do nas, jer imamo vrlo malo kont
role nad njima, ako je uope imamo. A l i niti bogatstvo i ugled
nisu do nas, ak i ako i h ve posjedujemo, zbog toga to njihovo
odravanje dobrim dijelom ovisi razliitim prilikama nad koji
ma nemamo nikakve kontrole. Primjerice, bogatstvo bankara
ovisi stabilnosti teaja, a ugled politiara slici koju njemu
daju mediji. Openito kazano, dok su jedino dobro i zlo do nas,
indiferentne stvari nisu do nas.
Stoici smatraju da veina ljudi pravi veliku ivotnu pogreku
kada misli da su indiferentne stvari dobre ili loe, jer na taj nain
svoju sreu veu uz postizanje i l i izbjegavanje onih stvari koje
nisu do njih. Naime, misliti za indiferentne stvari da su dobre ili
loe znai vezati svoju sreu za neto to je nestalno, za neto
nad ime ovjek nema potpunu kontrolu. Stoga ako smatramo
4 5
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
da su bogatstvo i ugled neto dobro, bit emo nesretni ako ih ne
uspijemo postii, ako ih ne uspijemo zadrati, i l i samo ako
naslutimo da bismo ih mogli izgubiti. A k o smatramo da su
bolest i l i smrt neto loe, bit emo nesretni ako ih ne uspijemo
izbjei ili samo ako naslutimo da bi nas mogle snai.
Stoik pak svoju sreu vee uz postizanje onoga to je odista
dobro i izbjegavanje onoga to je odista loe, a to su vrlina i vrla
djela odnosno porok i porona djela. Dakle, on svoju sreu vee
uz postizanje onoga to je do njega, nad ime on u potpunosti
vlada. Sto se pak indiferentnih stvari tie, stoik e njih odabirati
u skladu s prirodom i kako m u razum nalae s obzirom na
okolnosti u kojima se nalazi, ali on niti u jednom trenutku nee
strepiti nad njima i prekomjerno se oko njih truditi, jer njegova
srea ne ovisi takvim stvarima. ak i ako on zbog spleta okol
nosti koje nisu u njegovoj moi oboli i padne na prosjaki tap,
njegova vrlina ostaje netaknuta, a s njom i njegova srea.
A l i kako takav ovjek, shrvan boleu i prisiljen na milosti
nju, sebe ipak moe smatrati sretnim? Stoici imaju odgovor na
to pitanje. Meutim, on zalazi dublje u stoiku filozofiju, na
pose njihovu filozofiju prirode, tj. fiziku. Kao to je rekao
Krizip (oko 280-oko 206. pr. n. e.), trei elnik stoike kole i
najutjecajniji stoiki filozof, "ne postoji nijedan drugi ili priklad
niji nain pristupanja teoriji dobrih i loih stvari, vrlina i sree
nego na osnovi prirode kao cjeline i uprave svemirom." 1
Ukratko, za stoike je svemir jedna sloena hijerarhijska cjelina
ureena na najbolji i najracionalniji mogui nain. To znai da
sve ima svoje mjesto i da se sve dogaa prema unaprijed
utvrenom i savreno racionalnom planu. ovjek je privilegirani
djeli te cjeline utoliko to m u je podarena racionalnost po
mou koje moe pojmiti strukturu svijeta i svoj poloaj u nje
2
mu, te sukladno tome i ivjeti. Zenon iz Citija (334-262 pr. n.e),
osniva stoike kole, stoga je tvrdio da je konani cilj ivota
"ivljenje u skladu s prirodom" (homologoumenos zen). Onaj pak
1
Plutarh, stoikim protuslovljima 1035C.
2
Ovoga Zenona ne smijemo brkati sa Zenonom iz Eleje koji je poznat po svo
j i m paradoksima kretanju, napose onomu Ahileju i kornjai.
 Pavel Gregori
tko svoju unutranju prirodu uskladi s prirodom svemira, taj
nee nailaziti na prepreke i njemu e ivot tei glatko. Zato su
stoiki filozofi, od Zenona pa nadalje, sreu odreivali kao
"gladak tijek ivota" [eurrhoia biou).
A k o je svemir odista ureen na najbolji mogui nain, slijedi
da je smisleno to su stvari takve kakve jesu, to se bia ponaa
ju na nain na koji se tipino ponaaju, to se dogaaji odvijaju
upravo onako kako se odvijaju. M i ne moemo uvijek uvidjeti
smislenost i racionalnost svakog pojedinog dogaaja, ali to je
zbog toga to nismo savreno racionalni i nemamo pred oima
"veliku sliku". Da jesmo savreno racionalni, uviali bismo smis
lenost svakog pojedinog dogaaja, i l i bismo u najmanju ruku
znali da mora postojati smisao i dobar razlog za svaki pojedini
dogaaj. Epiktet tako kae: "Za svaki dogaaj u svemiru lako je
pohvaliti providnost ako ovjek u sebi ima ove dvije kvalitete
sposobnost sagledavanja onoga to se svakome dogaa i zah
valnost." 3
Zbog toga to vjeruju da je sve u svijetu unaprijed predo
dreeno, stoici su vjerovali u proricanje. Proricanje je u antici
bilo cijenjeno umijee koje se izvodilo na razne naine: putem
snova, halucinacija, nebeskih pojava, ponaanja ptica, vizualnih
uzoraka u utrobama rtvenih ivotinja itd. Krizip je pozivanjem
na tradicionalno umijee proricanja dokazivao da svijetom up
ravlja sudbina koja nije nita drugo nego mrea uzroka. Jer da
ne postoji takva mrea, stvari bi se odvijale spontano i prorica
nje bi se svodilo na nasumino pogaanje s polovinim uspje
hom, pa uope ne bi moglo stei status umijea i biti na cijeni.
Ovdje valja naglasiti da stoici nisu smatrali da je sve u svijetu
tek unaprijed odreeno njegovim prethodnim stanjima, nego da
je odreeno na najbolji mogui nain. Kao to smo napomenuli,
svijet je za stoike savrena struktura koja povezuje sve njegove
dijelove i dogaaje. Kad ovjek shvati taj red, vidjet e da je sva
ka pojedina stvar i svaki pojedini dogaaj prilagoen ostatku te
strukture. ovjek to mora shvatiti da bi bio vri i sretan, jer m u
taj uvid omoguuje da se usredotoi na postizanje onoga to je
3
Epiktet, Razgovon 1.6.i.
6 7
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
odista dobro, na izbjegavanje onoga to je odista loe, i na in-
diferentnost oko indiferentnih stvari. I obratno, ako ovjek ne
stekne taj uvid, on e biti lo jer e imati pogrean sustav vrijed
nosti zbog kojega e stalno krivo postupati te biti uznemiren i
nesretan. Kleant (331-232. pr. n. e.), drugi predstojnik stoike
kole, tako pjeva: "Vodi me, Zeuse, i ti i Sudba, gdje god da ste
m i odredili mjesto. Ja u spremno slijedit'; ne budem l i htio
4
ako postanem lo - nita manje ja u slijedit'!"
Vratimo se sada na poetno pitanje: kako stoici mogu naua
vati da ovjek koji ima vrlinu, ali je shrvan boleu i prisiljen na
milostinju, sebe ipak moe smatrati sretnim? Zbog toga to vrli
na predstavlja konano ostvarenje ovjekove prirode kojom on
postie potpuni sklad s prirodom svemira. Seneka (1. pr. n. e. -
65 n. e.), jedan od kasnijih predstavnika stoike kole, tako kae
5
da je vrli ovjek "jednak bogu". Prije nego to kaemo neto
vie stoikom razumijevanju vrline, netko bi mogao iznijeti
sljedei prigovor. A k o i prihvatimo iznesenu teoriju, moda
ovjek koji ima vrlinu ali je shrvan boleu i prisiljen na
milostinju zasluuje nae divljenje, ali je l i on odista sretan?
Moda moemo dopustiti da bi on sebe trebao smatrati sretnim
zbog svoje vrline, ali je l i on sam iznutra sretan kad je obuzet
bolovima, gladan i edan?
Stoici opet odgovaraju potvrdno. ovjek koji ima vrlinu i l i
njoj tei znade da postoje vii razlozi zato se naao u nedai.
A k o nita drugo, nedae m u pruaju priliku da pokae svoju vr
linu. Epiktet to na jednom mjestu iskazuje vrlo upeatljivo:
"Daj m i sad, Zeuse, koju god nedau hoe, jer ja imam sredstvo
koje si m i ti podario i naina da si budem na ast u svakoj prili
6
ci." "Sredstvo i naini" kojima Epiktet ovdje govori jest ov
jekova racionalna dua koja m u omoguuje spoznaju strukture
svijeta i pravih vrijednosti, a na ast e si biti tako to u nedaa-
4
Ovaj citat iz Kleantove glasovite himne Zeusu nalazi se u posljednjem
poglavlju Epiktetovog Prirunika.
5
Seneka, Pismo Luciliju 92.30.
6
Epiktet, Razgovori I.6.37.
 Pavel Gregori
ma nee zapomagati, nikome nee predbacivati, nee se preda
vati emocijama, ve e podnositi patnje s vedrinom u duhu.
Vedrinu duha u nedai stoik crpi, s jedne strane iz uvjerenja da
postoji neki vii razlog u najboljem moguem poretku stvari
zbog kojega je njega dopao taj poloaj, i s druge strane iz
uvjerenja da su njegovo tijelo, ivot, glad i ed, bolovi ba kao
i najvei uici mahom indiferentne stvari, dok je jedina dobra
stvar na svijetu vrlina kojoj on tei i kojoj se upravo takvim
svojim ponaanjem pribliava. Iz takvog odnosa stoika prema
ivotnim nedaama potjee izraz koji je i danas u optjecaju:
"podnositi neto stoiki". N o pri tome je vano naglasiti da stoi-
cizam ne ui kako stisnuti zube - kako to slikovito kae
Richard Sorabji, jedan od vodeih suvremenih poznavatelja stoi-
cizma - nego kako promijeniti nain gledanja na stvari tako da
uope nije potrebno stiskati zube.
2. Vrlina
Kao to smo ve naznaili, u svojem poimanju vrline stoici su se
uvelike oslanjali na Sokrata kakvoga nam prikazuje Platon u
svojim ranim, tzv. "sokratovskim" dijalozima, napose u dijalogu
Protagora. Ondje Sokrat zastupa tri meusobno povezana sta
jalita koja su jo u antici bila kontroverzna: (i) da je vrlina
znanje; (2) da je vrlina jedna jedinstvena stvar; (3) da je vrlina
nuna i dovoljna za sreu.
(1) Kada Sokrat tvrdi da je vrlina znanje, ini se da hoe rei
kako se vrlina sastoji u ispravnom i neoborivom poimanju ono
ga to je odista dobro i loe za ovjeka, a onaj koji ima takvo
poimanje ne moe a da ne ide za onim dobrim i da ne izbjegava
ono loe. Stoga je vrlina nekakvo praktino znanje i l i umijee
(techne), naime umijee valjanog ivljenja. Stavovi vrloga ovje
ka u pogledu ivotnih pitanja, a odatle i njegovi postupci, uvijek
su meusobno konzistentni. I zbog toga to su konzistentni,
nitko takvoga ovjeka ne moe zatei u protuslovlju u pogledu
ivotnih pitanja - onako kako je Sokrat u Platonovim ranim d i
jalozima svoje sugovornike redovito hvatao u protuslovljima.
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
Tako su i stoici smatrali da je vrlina znanje, u prvom redu
znanje onoga to je dobro, onoga to je loe, i onoga to je in
diferentno, a potom i znanje razliitih radnji koje su prikladne s
obzirom na razne prilike i odnose u kojima se ovjek nalazi.
Potpuno usvajanje tog znanja omoguuje ovjeku da u svakoj
situaciji ispravno reagira. Naime, posjedujui takvo znanje, ov
jek e u svakoj pojedinoj situaciji znati prepoznati je l i ona
vezana uz neto dobro, uz loe i l i indiferentno. A k o je situacija
vezana uz dobro, on e se angairati tako da ga polui. A k o je
situacija vezana uz neto loe, on e se angairati tako da ga iz
bjegne. A ako je situacija vezana uz neto to je indiferentno, on
e djelovati onako kako to razum nalae s obzirom na dane
okolnosti. N a primjer, suoen sa zahtjevom tiranina da izda pri
jatelja ili e biti pogubljen, stoik e razmiljati: "Biti pogubljen
znai izgubiti ivot, a ivot je neto indiferentno; izdaja prijate
lja je neto loe, jer je suprotna vrlini (hrabrosti), dok je zatita
prijatelja sukladna vrlini; prema tome, neu izdati prijatelja."
Suoen pak sa zahtjevom pljakaa da preda novac iz blagajne,
stoik e razmiljati otprilike ovako: "Pljakai trae novac pod
prijetnjom smru. I smrt i novac u blagajni su indiferentne
stvari, no s obzirom na to da sam ja po zanimanju blagajnik,
prikladno je da sauvam novac; prema tome, neu i m predati
novac." Dakako, ivotne su situacije uvijek mnogo sloenije od
naznaenih, tako da bi stoik trebao razmotriti mnogo vei broj
faktora, no ovi primjeri pokazuju otprilike na koji nain e ih
on razmatrati.
Vie prikladnim radnjama bit e reeno u 4. poglavlju.
Ovdje valja napomenuti da je za stoike vrlina u konanici zna
nje cjelokupne stoike filozofije. Gore smo vidjeli kako stoika
fizika prua osnovu za etiku. Preostali, trei dio filozofije jest
logika. Slino kao i fizika - koja obuhvaa kozmologiju, teologi
ju, psihologiju pa i ono to nazivamo "metafizikom" stoika
logika je mnogo ira od discipline koju danas nazivamo t i m
imenom. Logika u stoika obuhvaa sve discipline koje se bave
miljenjem i govorom [logos). To ukljuuje epistemologiju,
logiku u dananjem smislu, te filozofiju jezika i retoriku.
9
 Pavel Gregori
Ukratko, ono to stoika logika ovjeku omoguuje jest da bolje
razumije te uinkovitije obrazlae i brani svoje stavove i pos
tupke. Tako da i logika, kao trei dio filozofije za stoike, na neki
nain potkrepljuje i uvruje etiku. Openito se moe kazati
da su stoici etiku stavljali u sredite svog filozofskog sustava ko
jega su usporeivali, izmeu ostaloga, s vonjakom: ograda
predstavlja logiku, zemlja i voke fiziku, a plodovi etiku.
(2) Iz Platonovih dijaloga moe se iitati da je Sokrat tvrdio
kako su pojedinane vrline zapravo razliiti aspekti jedne te iste
stvari koju je on nazivao znanje [episteme] i l i razboritost
[phronesis). Drugim rijeima, postoji jedna stvar, znanje i l i raz
boritost, koja se u razliitim prilikama oituje kao umjerenost,
hrabrost ili pravednost. Stoici su prihvaali taj stav. Budui da je
vrlina razboritost, odnosno znanje onoga to treba initi, pojedi
nane su vrline znanja onoga to treba initi u razliitim okol
nostima: umjerenost je znanje onoga to treba odabirati,
hrabrost je znanje onoga to treba podnositi, a pravednost je
znanje onoga to kome pripada. N a jedinstvu vrline naroito je
insistirao Zenonov istaknuti uenik, Ariston s otoka Hija (3. st.
pr. n. e.). O n je vrlinu kao jedinstveno stanje due nazivao
"zdravljem", u emu je opet nasljedovao Sokrata, i protivio se
diferencijaciji vrlina koju su Zenon i Krizip ipak doputali.
Kako god bilo, osim etiri primarne vrline, stoici su imali itav
katalog sekundarnih vrlina od kojih je svaka potpadala pod
neku primarnu vrlinu.
Iz Sokratova stava jedinstvu vrline slijedi da ako je netko
hrabar ovjek, onda je on i razborit i hrabar i pravedan. Stoici su
to prihvaali i odatle izvodili neke vrlo upadljive zakljuke.
Tvrdili su tako da jedna vrlina sa sobom povlai sve ostale.
Primjerice, ovjek ne moe biti hrabar, a da ne bude ujedno i
razborit i umjeren itd. To ne znai, dakako, da ovjek koji nema
vrlinu ne moe postupiti hrabro. ovjek esto moe postupati
hrabro, ali dokle god njegovi postupci nemaju potpuno vrsto
uporite u znanju tome to treba podnijeti, njemu e stoici n i
jekati hrabrost. Stoici su tako povlaili strogu razliku izmeu
prikladne radnje [kathekon], kao to je hrabri postupak obino-
10
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
ga ovjeka, i savreno prikladne radnje koja ima vrsto uporite
u vrlini [katorthomd), a to je hrabri postupak ovjeka koji ima
vrlinu hrabrosti odnosno nepokolebljivo znanje onoga to treba
podnijeti. Znanje pak tome to treba podnijeti mogue je
usvojiti samo ako se usvoji i znanje drugih stvari, ponajprije
znanje onome to je dobro, to loe, a to indiferentno. I tako
da b i ovjek imao neku pojedinanu vrlinu, on mora imati c i
jelu Vrlinu.
Odatle slijedi i da nedostatak jedne vrline povlai za sobom
nedostatak svih ostalih vrlina. Jer ako ovjek nije hrabar, njemu
nedostaje znanje onih stvari koje treba podnijeti, a s time m u
nedostaje i cjelovito znanje onoga to je dobro, to je loe, a to
indiferentno. Prema tome, ovjek e ili biti savreno vri, i stoga
e imati sve pojedinane vrline, ili uope nee biti vri, pa stoga
nee imati niti jednu pojedinanu vrlinu. Takoer, stoici su
tvrdili da onaj koji djeluje u skladu s jednom vrlinom, djeluje u
skladu sa svim vrlinama. N a primjer, onaj koji djeluje hrabro,
ujedno djeluje i razborito i umjereno, i pravedno.
(3) Sokrat je smatrao da je vrlina sve to je ovjeku potrebno
da bi bio sretan. tovie, on nije smatrao da je vrlina tek dovolj
na, nego i da je nuna za ljudsku sreu. Kao to smo ve
napomenuli, koje god stvari ovjek mogao imati, bez vrline on
ne moe biti sretan jer nee znati valjano koristiti one stvari
koje ima. Sokratovo su miljenje dijelili i stoici. N o oni su ga jo
izotrili izriitom tvrdnjom da izmeu vrline i poroka nema
nieg srednjeg. ovjek je ili vri pa stoga sretan, i l i poroan pa
stoga nesretan. ak i onaj koji se jako pribliio vrlini, jo uvijek
je poroan i nesretan. Krizip je to ovako iskazao: "Kao to se
onaj koji je udaljen jedan lakat od povrine mora ne utapa nita
manje od onoga koji je potopljen pet stotina hvati, isto tako niti
oni koji su se vrlini pribliili nisu nita manje u poroku od onih
7
koji su daleko od nje." Imamo l i u vidu stoiko poimanje vrline
- koje izgleda iznimno strogo i zahtjevno razlono je upitati
se ima l i itko vri i sretan na ovome svijetu, ili smo svi poroni i
7
N a v o d zabiljeen u Plutarha, zajednikim poimanjima 1063A.
11
 Pavel Gregori
nesretni? tovie, je l i ikada postojao vri i sretan ovjek,
ukljuujui i stoike filozofe?
Njihov e nas odgovor u prvi mah zauditi. O n i smatraju da
se takav ovjek jo nije rodio. Idealu stoikog mudraca, ovjeka
koji je potpuno vri i istinski sretan, moda su se pribliili neki
iznimni pojedinci, poput Sokrata, Zenona ili Diogena , ali ak ni 8
oni nisu utjelovili taj ideal. A l i ako je vrlina, a onda i srea, ov
jeku nedostupna, koja je onda korist od stoike filozofije?
Stoici su bili potpuno svjesni zahtjevnosti svoje filozofije u
svjetlu ljudskih ogranienja, tako da nisu gajili iluzije os-
tvarivosti ideala mudraca. N o taj ideal predstavlja uzor kojemu
bi se ljudi trebali nastojati to vie pribliiti, pa su stoici stavljali
naglasak na to pribliavanje, odnosno na proces napredovanja
[prokope). Moda netko poput Sokrata nije bio potpuno vri i
sretan, ali on je u svakom sluaju svoju prirodu ozbiljio u veoj
mjeri nego netko tko se idealu mudraca i ne pokuava pribliiti.
Ve je to vrijedan cilj koji e u ovjekov ivot unijeti vie
racionalnosti, konzistentnosti i neuznemirenosti, te ga na taj
nain pribliiti srei. ' A k o vrlina obeava sreu (eudaimonia),"
kae Epiktet, "neuzbuenost (apatheia) i gladak tijek ivota
(eurrhoia), onda je zacijelo i napredak prema vrlini napredak
9
prema svakom od tih ciljeva."
3. Psihologija
Najveu prepreku za proces napredovanja predstavljaju emocije
l
[pathe). Emocije su "neracionalna kretanja due" koja dovode
do toga da ovjek postupi drukije nego to bi bilo prirodno.
N o odakle u ovjeku emocije, kad je za stoike ljudska dua po
8
Diogen iz Sinope (oko 412-oko 320. pr. n. e.) bio je Sokratov tovatelj i osni
va kinike kole. T o je onaj Diogen koji je ivio u bavi i kojemu su se
raspredale brojne anegdote u antici, od kojih je moda najpoznatija ona trae
nju ovjeka svijeom. Stoici su bili pod utjecajem kinike kole, a Diogen je bio
jedan od njihovih uzora.
9
Epiktet, Razgovon I.4.3.
1 0
Grka rije pathos obino se prevodi kao "emocija" ili "strast". N o t i prijevo
di etimoloki nisu zadovoljavajui jer nemaju prizvuk trpljenja, zateenosti,
pogodenosti, pa ak i bolesti.
12
Uvod u* stoiku etiku i Epiktetov nauk
svojoj prirodi skroz racionalna? Za neke druge filozofe, koji su
smatrali da ljudska dua ima i iracionalni dio, to pitanje ne pred
stavlja problem. N a primjer, Platon i Aristotel su smatrali da
emocije potjeu iz iracionalnog dijela due i da ovjek postupa
u skladu sa svojim emocijama kada ih njegov racionalni dio due
ne uspije obuzdati. N o rani stoici, za razliku od Panetija (oko
185-109. pr. n. e.) i Posidonija (135-51. pr. n. e.) koji su obiljeili
srednji period stoike kole, ne prihvaaju razdiobu due na
racionalni i iracionalni dio, pa ne mogu dati slino obrazloenje.
Zato oni daju jedno drukije, po mnogo emu zanimljivo obra
zloenje. D a bismo razumjeli to obrazloenje, meutim,
moramo najprije dati skicu relevantnog dijela stoike psihologi
je. Taj dio vaan je i za razumijevanje nekih kljunih mjesta u
Epikteta.
Stoici smatraju da osjetilna bia stalno primaju predodbe i l i
utiske (phantasiai). Veinu tih utisaka putem ula proizvode iz
vanjski predmeti, iako postoje utisci koji nisu prouzroeni vanj
skim predmetima, kao u sluaju snova i halucinacija. Nadalje,
od utisaka koje proizvode izvanjski predmeti, mnogi vjerno
predstavljaju te predmete, ali postoje i utisci koji ih predstavlja
ju iskrivljeno, kao u sluaju varki i izoblienja. T i utisci koji
potjeu od predmeta koji zbilja postoje i koji su u duu utisnuti
u potpunom skladu s tim predmetima, smatrao je Zenon,
omoguuju istinito zahvaanje odnosno spoznaju (katalepsis)
predmeta. Stoga ih se nazivalo ' spoznajnosnim utiscima" [phan-
tasia kataleptike). Zenon je tvrdio da su spoznajnosni utisci kri
terij istine, odnosno ono to je na prirodan nain dostupno
svakom racionalnom biu kao osnova razlikovanja istinitoga od
lanoga. Kao takvi, spoznajnosni utisci za stoike predstavljaju
vrsti temelj znanja. T u teoriju napadali su skeptiki filozofi iz
Platonove Akademije i prisilili Zenona i Krizipa da dodatno
razrade svoj pojam spoznaj nosnog utiska, no u te razrade ovdje
ne moramo ulaziti.
Prilikom primanja utiska dua je pasivna. Njezin aktivni mo
ment u racionalnih bia stoici su nazivali "pristanak" (sun-
katathesis). Naime, pristanak je takorei voljni in kojim se
13
 Pavel Gregori
potvruje sadraj utiska, kao da u sebi kaemo: "Da, stvar je
odista takva kakva je dana u utisku!" N o pristanak ne zahtijeva
da se bilo to verbalizira, bilo u sebi ili na glas. Dovoljno je jed
nostavno uzeti da je stvar onakva kakvom se doima. Pristankom
na utisak, dakle, imamo vjerovanje da je predmet odista onakav
kakvim je predstavljen u utisku. Stoici su smatrali da treba dati
pristanak samo spoznaj nosnim utiscima, to bi dovelo do
pravog znanja [episteme) kao skupa istinitih stavova medu koji
ma nema protuslovlja.
Nadalje, kao racionalna bia, ljudi imaju racionalne utiske
{phantasiai logikai), odnosno utiske koji se ne sastoje samo od
predstave nekog predmeta nego i od pojmovno uoblienih i je
zino iskazivih pomisli njemu. Kakve e to pomisli biti ovisi
tome kako je ovjek odgojen i obrazovan, kakvim je utjecajima
bio izloen itd. Te pomisli mogu biti teorijskog i l i praktinog
karaktera. N a primjer, kada ugledam alicu kave na svom stolu
pomislim da je okrhnuta i l i prevelika (pomisli teorijskog karak
tera); i l i pak pomislim da je kava u alici ukusna i l i nezdrava
(pomisli praktinog karaktera). Prema tome, za racionalni utisak
bi se moglo rei da je zahvaanje predmeta pod odreenim opi
som: kao ovakvo ili onakvo.
Kada imam utisak praktinog karaktera dakle utisak u ko
jemu je predmet popraen nekakvom vrijednosnom prosud
bom, npr. da je predmet dobar, ugodan, prirodan i si. ako na
njega pristanem, u meni se automatski javlja poriv [horme). A k o
pristanem na utisak koji sadri pozitivnu vrijednosnu prosudbu,
u meni se javlja poriv da relevantni predmet zadobijem i l i da
relevantni in izvrim. A k o pristanem na utisak koji sadri nega
tivnu vrijednosnu prosudbu, u meni se javlja poriv da relevan
tan predmet i l i in izbjegnem (takav negativni poriv stoici su
nazivali "odvraaj", aphorme).
Poriv pak automatski dovodi do svrsishodnog kretanja. N a
primjer, ako p r i m i m utisak da je alica kave ukusna i na njega
dam pristanak, u meni odmah nastaje poriv da uzmem gutljaj
kave, a taj poriv izravno dovodi do toga da pruim ruku, uhva
t i m alicu i prinesem je ustima. A k o primim utisak da je alica
14
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
kave nezdrava i na njega dam pristanak, u meni odmah nastaje
odvraaj koji dovodi do toga da izbjegavam alicu kave. A k o
pak jednom ili drugom utisku uskratim pristanak, poriv ne nas
taje i ja ne djelujem na relevantan nain u vezi s tom alicom
kave.
Koje i kakve utiske primamo nije pod naom kontrolom, pa
stoga za njih nismo niti odgovorni. N o odgovorni smo za pris
tanak, jer on predstavlja odluni moment u funkcioniranju
racionalnog bia. Dati pristanak na utisak u kojemu je neki
predmet predstavljen na odreeni nain znai imati vjerovanje
{dogma) odnosno prosudbu [hupolepsis] da taj predmet jest
takav. Racionalno bie daje i l i uskrauje pristanak utiscima koje
ima s obzirom na svoj iri vrijednosni i spoznajni okvir, tj. s
obzirom na skup vjerovanja koji racionalno bie ima sebi i
stvarima oko njega. Nastavimo prijanji primjer: da sam imao
neke druge utiske, tj. da sam pomislio da kava podie krvni
tlak, da je moj krvni tlak ionako visok, da visoki krvni tlak
predstavlja prijetnju m o m zdravlju, a da je moje zdravlje in
diferentna stvar koju je u postojeim okolnostima racionalno
odabrati, ja bih bio uskratio pristanak svojem utisku alice kave
kao neeg ukusnog. Tako ne bi dolo do mog poriva za konzu
macijom kave i posezanja za alicom, pa ne bih niti djelovao na
nain koji teti m o m zdravlju. Odatle moemo zakljuiti da su
stoici zahtijevali da stalno pazimo na svoje utiske, da ih odvagu-
jemo s drugim utiscima i razmiljamo tome kojim utiscima
trebamo dati a kojima uskratiti pristanak. Zato Epiktet kae:
"Prva i najvea zadaa filozofa jest procjenjivati utiske, razlui-
11
vati ih i ne prihvatiti niti jedan koji nije procijenjen." Vratit
emo se na ovu temu kada budemo govorili "ispravnoj
upotrebi utisaka" u Epikteta.
Stoici su razlikovali vie tipova poriva. Jedan vaan tip poriva
ine elja [prexis] i zazor [enklisis). Zelja je poriv koji nastaje
pristankom na utisak u kojemu je predmet predstavljen kao
neto dobro. Zazor je pak poriv koji nastaje pristankom na uti
sak u kojemu je predmet predstavljen kao neto loe. Veina
11
Epiktet, Razgovon I.20.7.
15
 Pavel Gregori
ljudi openito vjeruje da su indiferentne stvari, npr. ivot,
zdravlje i novac neto dobro, a smrt, bolest i siromatvo neto
loe. Zbog tog pogrenog vjerovanja elje i zazori veine ljudi su
pogreni, a takve su i njihove radnje koje odatle slijede. Njihove
elje i zazori su pogreni ne samo zbog toga to ukljuuju
pogrena vjerovanja tome to je dobro a to loe, nego i zbog
toga to ljudi obino imaju i niz oprenih vjerovanja, to ih
dovodi u sukob sa samim sobom i ini ih uznemirenima. Prim
jerice, onaj koji vjeruje da je novac neto dobro obino vjeruje i
da je kraa neto loe. A k o ugleda novanik na podu i otui ga,
kaj at e se to se nije uzdrao. A k o se pak uzdri, bit e m u ao
to nije posegnuo za lakom zaradom. Dakle, u svakom sluaju
bit e uznemiren. Takve elje i zazori su pogreni i zbog toga
to su to obino porivi vezani za stvari koje nisu do djelatnika,
pa kad ne uspije stei ono to smatra da je dobro i l i izbjei ono
to smatra da je loe, djelatnik e biti nesretan. Takve pogrene
elje i zazore stoici nazivaju udnjama (epithumiai) i strahovima
(phoboi), a to su dvije od ukupno etiri osnovne vrste emocija
[patke). Preostala dva tipa su ugoda (hedone) i bol (lupe). Ugoda
je pogrena reakcija na prosudbu da ovjek ve uiva u neemu
dobrom, a bol pogrena reakcija da ga je ve zapalo neto loe.
Sva etiri osnovna tipa u sebi sabiru brojna druga stanja koja su
stoici paljivo katalogizirali, npr. udnja obuhvaa srdbu,
mrnju, seksualnu poudu, ljubavnu enju itd., dok strah
obuhvaa oklijevanje, agoniju, ok, sram, paniku, uas itd.
Iz ove teorije slijedi da emocije nisu nekakvi razumu izvanjs
k i imbenici s kojima se ovaj bori s vie i l i manje uspjeha, kao
kod Platona i Aristotela, ve proizlaze iz neadekvatnog
funkcioniranja razuma koji ima pogrena vjerovanja i posudbe. I
to netko ima vie pogrenih vjerovanja, to e vie djelovati
emotivno, to e ee biti u sukobu sam sa sobom, to e vie
odstupati od svoje racionalne prirode, a sve to sa sobom nemi
novno povlai uznemirenost i nesreu. Zato je neuzbuenost,
odnosno sloboda od emocija (apatheia), jedna od najvanijih
zadaa stoika. Jedini pak nain da se ovjek oslobodi od emoci
ja, prema stoikom stajalitu, jest da se uklone pogrena
16
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
vjerovanja koja uzrokuju emocije i da se ona zamijene isprav
nim vjerovanjima koja su, dakako, sadrana u stoikom nauku. I
to e netko vie napredovati na putu prema stoikom idealu
mudraca, to e on imati vie ispravnih vjerovanja, to e ona biti
meusobno konzistentnija, i to e se ona u veoj mjeri podu
darati s boanskom racionalnou koja upravlja svijetom. Ta
eliminacija emocija jedna je od najistaknutijih znaajki stoike
filozofije. T u znaajku i danas ujemo u pridjevu "stoiki".
4. Prikladne radnje
N o to ako su elja i zazor usmjereni na ono to je istinski do
bro odnosno loe? Sto kada imamo elju za vrlinom i svemu to
je vrlo, i kada imamo zazor prema poroku i svemu to je
porono? U tom sluaju pristanak na relevantni utisak dovodi
do odgovarajueg poriva, no takav poriv nee biti emocija
(pathos), nego "dobra afektivna reakcija" (eupatheia). Takve
afektivne reakcije su u skladu s razumom. One ovjeka ne
dovode u sukob sa samim sobom i ne ugroavaju njegov unu
tranji mir i sreu. Zato su stoici dali posebna imena ispravnoj
elji i zazoru: htijenje (boulesis) i oprez (eulabeia). Ispravni
parnjak ugode je radost (chara), a to je valjana reakcija na pro
sudbu da ovjek ve uiva u neemu istinski dobrom, to po
drazumijeva da je on ve vri. Ispravnog parnjaka boli nema, jer
ako je ovjek ve vri, u njemu nema nita porono, dakle nita
istinski loe, tako da ne moe niti reagirati na to. To ukazuje da
ispravne afektivne reakcije zapravo pripadaju samo mudracima.
N o to je s onima koji nisu mudraci, ali prakticiraju stoiku
filozofiju i napreduju prema tom idealu? O n i znaju razliku
izmeu dobrih, loih i indiferentnih stvari, te izmeu onih in
diferentnih stvari koje imaju prednost i one koje nemaju pred
nost. O n i e u normalnim okolnostima pokuavati zadobiti
indiferentne stvari koje imaju prednost, a izbjegavati one koje
nemaju prednost. Primjerice, oni e imati poriv za hranom i
piem, te izbjegavati mjesta opasna po ivot i zdravlje. Meu
tim, njihov poriv nee proizlaziti iz utiska popraenog
pogrenom prosudbom da su hrana i pie neto dobro, a mjesta
17
 Pavel Gregori
opasna po ivot i zdravlje neto loe, nego prosudbom da su to
stvari koje su prirodne, u smislu da njihovo stjecanje odnosno
izbjegavanje odrava i pospjeuje ovjekov opstanak i njegovu
racionalnu prirodu. Takav tip poriva stoici su zvali "odabir" (ek-
loge), a radnje koje su predmet te vrste poriva nazivali su "prik
ladnim radnjama" [kathekontd). Vidjet emo da se Epiktet dri
ovog nauka, ali da odstupa od ortodoksne terminologije, to
moe stvoriti zbrku.
Prikladne su radnje, dakle, radnje koje imaju racionalno
opravdanje i koje su u skladu s ljudskom prirodom. One proi
zlaze iz dvije vrste poriva: odabira i dobre afektivne reakcije.
Primjeri prikladnih radnji su, primjerice, jedenje, izbjegavanje
po ivot opasnih mjesta i situacija, potivanje roditelja, izvra
vanje politikih dunosti i si. Neprikladne radnje su one koje
nemaju racionalno opravdanje i u sukobu su s ljudskom
prirodom, a proizlaze iz tree vrste poriva, naime iz emocija.
Primjeri neprikladnih radnji su kako gladovanje tako i predera-
vanje, zatim nepotrebno izlaganje pogibelji, nebriga za roditelje,
neispunjavanje politikih dunosti. Meutim, u specifinim je
situacijama prikladno odabrati i neku od onih indiferentnih
stvari koje nemaju prednost, odnosno uiniti neto to b i se u
normalnoj situaciju ubrajalo pod neprikladnu radnju. N a prim
jer, prikladno je gladovati kada se, uzimajui u obzir okolnosti i
raspoloive opcije, procijeni da je trajk glau najbolji nain da
se sprijei neki poroni in. Ili, da ponovimo primjer koji je
karakteristian za stoike, prikladno si je uzeti ivot u okolnosti
ma u kojima je napredovanje prema vrlini u potpunosti
onemogueno. Te inae neprikladne radnje u ovim su sluajevi
ma prikladne jer racionalno opravdanje proizlazi iz iznimnih
okolnosti.
Iz svega ovoga jasno slijedi da prikladne radnje nisu dunosti,
kako se grka rije kathekon zna prevoditi na hrvatski jezik
posredovanjem Ciceronovog inae korektnog latinskog prijevo
da officium. Naime, u svakodnevnom govoru dunost je in koji
izvravamo jer ga nekome na nekoj osnovi dugujemo. Prikladna
radnja nije in koji izvravamo jer ga nekome dugujemo, ve
18
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
zbog toga to je za nas prirodno ili racionalno da ga izvrimo. To
valja imati na u m u kada itamo prijevode Ciceronova spisa De
officiis koji je stoiku etiku uinio prisutnom kroz renesansu i
novi vijek.
U vezi s prikladnim radnjama treba spomenuti jo neto.
Prikladne radnje tiu se indiferentnih stvari, stvari koje nisu do
nas. Takve su stvari unaprijed odreene sveopim kozmikim
planom, a ovjek se tom kozmikom planu mora prilagoditi.
Kao to Epiktet saeto veli: "Ne trai da se stvari dogaaju ona
12
ko kako eli, nego ih eli onako kako se dogaaju." N o prob
lem je u tome to ovjek ne poznaje sveopi kozmiki plan, pa
ne zna je l i njegov odabir konzistentan s kozmikim planom. D a
bi uskladili ovjekovu sklonost da slijedi prirodne stvari s poti
vanjem sveopeg kozmikog plana kojemu zadobivanje tih
stvari ovisi, stoici uvode pojam "poriva uz ogradu" [hupexaire-
sis). Naime, ako je ovjek svjestan da predmet njegovog poriva
ovisi sveopem kozmikom planu i da bi ishod mogao biti i
nepovoljan, njegovi porivi bit e blai, smotreniji. N a taj nain
ovjekova e priroda biti usuglaena s kozmikom prirodom, on
e ostati unutar granica razuma i nee trpjeti uznemirenost kad
m u se planovi i nastojanja izjalove.
5. Sklonost prema drugim ljudima
Vidjeli smo da stoici dre kako su prikladne radnje u skladu s
ljudskom prirodom. N o odakle to slijedi? Konkretno, zato b i
bilo prirodno potivati roditelje, obazirati se na druge ljude,
izvravati politike dunosti? Da bismo vidjeli kako stoiki
nauk odgovara na to pitanje, moramo se osvrnuti na stoiku
teoriju ljudskog razvoja.
Stoici tvrde da sve ivotinje, pa tako i ovjek u djetinjstvu,
najprije ima uroenu sklonost [pikeidsis] prema samoodranju.
Ta sklonost tjera ivotinju i dijete da instinktivno pronalaze ono
to je nuno za opstanak (npr. hrana, pie, sklonite), i da izbje
gava ono to ugroava opstanak (npr. provalije, vatra, zvijeri).
12
Epiktet, Prirunik 8.
19
 Pavel Gregori
Isto tako, s nekim ivotinjama ovjek dijeli uroenu sklonost
prema svojim najbliima. Kao to se ivotinje instinktivno brinu
za svoje mlade, isto tako i ovjek ima usaenu sklonost prema
svojoj djeci, a onda i prema ostalim lanovima obitelji. Ta
sklonost ve na pred-racionalnoj, ivotinjskoj razini osigurava da
pojedinac ne mari samo za svoj vlastiti nego i za opstanak i do
brobit svojih najbliih. Dakle, m i smo tako ustrojeni da se
brinemo za lanove svoje obitelji. N o s nastupom racionalnosti,
to se prema stoicima dogaa oko etrnaeste godine ivota, ov one uloge u kojima se ovjek zatjee roenjem. N o postoje i
jek razvija i moralnu svijest on poinje osjeati sklonost i pre
ma drugim racionalnim biima: najprije prema svojim
susjedima, pa sugraanima, pa sunarodnjacima, i konano prema
svim ljudima. Hijeroklo, stoik iz i . stoljea n. e., kae: "Sto je
vea krvna udaljenost, to e blagonaklonost biti neto umanje
na, no m i se ipak moramo truditi oko njena poravnanja." Pre13
ma tome, u stoikoj etici sklonost prema svim ljudima krajnja
je konzekvenca sklonosti prema sebi samome. Moja sklonost
prema vlastitom opstanku i dobrobiti, ukoliko sam racionalno
bie, jami sklonost prema opstanku i dobrobiti svih ostalih
racionalnih bia.
Zato ne protegnuti stoiki princip sklonosti i dalje, pa tvrditi
da ovjek u sljedeem koraku ima sklonost i prema ostalim i
votinjama, pa prema biljkama, i najzad prema neivim stvarima,
te tako prema cijelome svijetu? Najzad, naa racionalna dua
sazdana je od iste tanane tvari, pneume, koja svakoj stvari u svi
jetu daje karakteristian oblik i postojanost te joj omoguuje
ponaanje koje je za nju tipino. Iako bi se to zacijelo svidjelo
suvremenim pobornicima prava ivotinja i filozofima ekologije,
to nije u suglasnosti sa stoikim naukom. Kao to smo ranije
natuknuli, stoici su smatrali da je svijet ustrojen hijerarhijski, s
ovjekom pri vrhu piramide, tako da sve ostale ive i neive
strukture u konanici postoje radi ovjeka i za njegovu korist.
S obzirom na svoje uloge u obitelji, susjedstvu, gradu, zemlji,
i konano u svijetu koji dijelimo s drugim ljudima, postoje rad
nje koje je za nas prirodno i racionalno initi, u t o m smislu da
13
Stobej, Antologija IV.27.23.
20
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
one unapreuju na opstanak i dobrobit. A te radnje su, dakako,
prikladne radnje. N a primjer, za mene kao roditelja prikladno
da svoje dijete hranim i titim, kao susjeda da plaam priuvu,
kao graanina da izaem na glasanje, i kao graanina svijeta da
pomognem strancu u nevolji. Sve takve radnje su u skladu s
naom prirodom i proizlaze iz nama uroenih sklonosti.
Stoici su, dakle, bili osjetljivi na svu razliitost uloga koje
ovjek ima u drutvu. Nauk sklonosti odnosi se uglavnom na
uloge koje ovjek svojevoljno odabire, kao to su zanimanje,
politika funkcija, sudjelovanje u nekim zajednikim aktivnosti
ma, lanstvo u udruenjima i tome slino. I te vrste uloga sa
sobom povlae prikladne radnje. Tako Panetije smatra da se
prikladne radnje mogu podijeliti prema etiri osnovne uloge
(personae) koje ovjek ima u ivotu. Prva je uloga racionalnog
bia koju dijelimo sa svim drugim ljudima. Druga je uloga po
jedinca sa svojim fizikim, karakternim i intelektualnim znaaj
kama. " T i m dvama gore spomenutim ulogama dodana je trea,
koju namee neka sluajnost i l i okolnost, a onda i etvrta, koju
prihvaamo po vlastitoj odluci. Dravne i vojne ovlasti, ple
menit rod, javne poasti, bogatstvo, mogunosti, i sve tome
suprotno, stvar je sluajnosti i podlono je okolnostima. Koju
smo pak ulogu sami spremni preuzeti ovisi naoj volji. Stoga
M
se neki posveuju filozofiji, neki pravu, a neki govornitvu.. ."
Koja je radnja u odreenoj situaciji prikladna ovjek moe
utvrditi sagledavajui ulogu koja m u u toj situaciji pripada. ' A k o
si vijenik nekoga grada," kae Epiktet, "ne zaboravi da si v i
jenik; ako si mlad, ne zaboravi da si mlad; ako si star, da si star;
ako si otac, da si otac. Naime, svaki od tih naziva, ako se nje
15
m u razmisli, uvijek ukazuje na pripadne radnje." Istu misao
nalazimo u Priruniku 30, gdje stoji da ovjek mora nauiti
razmiljati svojim ulogama, tj. "odnosima", jer su prikladne
radnje uglavnom odreene njima.
14
Ciceron, dunostima 1.115.
15
Epiktet, Razgovori II.10.10-11.
21
 Pavel Gregori
Budui da su svemir zamiljali kao racionalno ureenu cjelinu
sa svojim zakonitostima, stoici su ga znali usporeivati s
dravom, a ljude koji u tom svemiru ive nazivali su graanima
svemira, odnosno "kozmopolitima" [kosmou polites). Taj izraz
skovali su kiniki filozofi, a stoici su ga preuzeli i dalje razradili.
Biti graanin svijeta za Zenona je znailo biti svjestan svog mjes
ta u svijetu i pokoravati se njegovim uredbama. Zbog toga u
Zenonovoj Dravi graani svijeta nisu svi ljudi, nego samo m u
draci. N o kasniji su stoici smatrali da su svi ljudi graani svijeta
utoliko to su racionalna bia, dakle bia koja imaju sposobnost
da shvate svoje mjesto u svijetu i pokoravaju se njegovim ured
bama. " T i si graanin svijeta," kae Epiktet, " i njegov dio i to
ne jedan od sporednih nego jedan od njegovih glavnih dijelova
jer moe razumjeti boansku upravu i zakljuiti to odatle sli
6
jedi."' Budui da su svi ljudi stoikovi sugraani u kozmikom
gradu - bez obzira na njihov spol, drutveni poloaj, narodnost
ili dravljanstvo na njih je usmjeren niz stoikovih prikladnih
radnji. Odatle slijedi drukiji, pravedniji odnos stoika prema
robovima, enama i strancima od onoga tradicionalnoga. Stoga
moemo zakljuiti da nauk sklonosti [pikeidsis] koja se zasni
va na univerzalnoj ljudskoj racionalnosti stoikoj etici daje
upadljivo humanistiki ton.
6. Epiktetov ivot i djelo
Epiktet je roen oko 55. godine u Hijeropolu, dananjoj Pa-
mukkali u jugozapadnoj Turskoj. U R i m je doao u djetinjstvu
kao rob bogatog i utjecajnog slobodnjaka Epafrodita, koji je bio
tajnik najprije Neronov, a potom i Domicijanov. Epiktet je bio
hrom, to jedan izvor pripisuje reumatizmu, a drugi Epafrodi-
tovoj okrutnosti. Jo kao robu, Epiktetu je Epafrodit dopustio
da pohaa predavanja Muzonija Rufa i vjerojatno ga nedugo za
tim oslobodio. Pod Muzonijevim pokroviteljstvom, Epiktet je
poeo predavati filozofiju. Godine 95. car Domicijan je prot
jerao sve filozofe iz Rima i Italije, nakon ega se Epiktet prese
lio u N i k o p o l , nedaleko dananje grke luke Preveza, gdje je
16
Epiktet, Razgovori II. 10.3.
22
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
otvorio svoju kolu. N i k o p o l je bio bogato politiko i ekonom
sko sredite rimske uprave u zapadnoj Grkoj, jedna od glavnih
luka na morskom putu iz Italije u Grku, tako da su Epiktetovu
kolu ondje mogli pohaati mnogi rimski uglednici i njihovi
sinovi. Postoji izvjetaj i prijateljevanju s carem Hadrijanom.
Simplicije izvjeuje da je Epiktet u starosti posvojio naputeno
dijete i nakon cijelog ivota provedenog u celibatu uzeo enu
kako bi dijete imalo svu potrebnu skrb. Pretpostavlja se da je
Epiktet umro oko 135. godine.
Po uzoru na Sokrata i svog uitelja Muzonija, Epiktet je
djelovao ivom rijeju i sam nije pisao. N o njegove razgovore i
predavanja zapisao je jedan od njegovih uenika, Flavije Arijan,
koji je kasnije ostvario uspjenu politiku i vojniku karijeru.
Dvanaest knjiga predavanja nije sauvano. O d osam knjiga Raz
govora {Diatribai) sauvane su ukupno etiri, koje obaseu oko
300 stranica tiskanog teksta. U njima su zabiljeeni Epiktetovi
razgovori s uenicima i posjetiteljima raznih profila i ivotnih
okolnosti, iako se u veini sluajeva vjerojatno radi fiktivnim
razgovorima pomou kojih je Epiktet, zacijelo inspiriran
Sokratom, pouavao. U poslanici koja prethodi Razgovonma,
Arijan kae da je samo zabiljeio Epiktetove razgovore, no za
pisani je materijal vrlo vjerojatno organizirao i stilski dotjerao
sam Arijan.
Iz sauvanih i izgubljenih zapisa Epiktetovih predavanja, A r i
jan je izluio, dotjerao i poredao niz odlomaka u zasebno djelce
17
koje je naslovio Prirunik [Encheiridion), Izdavai u 16. stoljeu
organizirali su te odlomke u 62 (G. Haloander, 1529.) odnosno
79 poglavlja (H. Wolf, 1560.), dok se od 18. stoljea uvrijeila
podjela na 52 (J. Upton, 1741.) odnosno 53 poglavlja (J.
Schweighauser, 1798.). Suvremeni izdavai dre se podjele na 53
poglavlja, no u toj podjeli poglavlja 5, 14, 19 i 48 zacijelo se sas
toje od vie cjelina. Stoga je najrecentniji izdava (G. Boter,
17
Popis svih paralela izmeu Razgovora i Prirunika moe se nai u G . Boter,
The Encheiridion of Epictetus and its three Christian Adaptations, Brill, Leiden,
1999; str. 427-431.
23
 Pavel Gregori
!999) svako od tih poglavlja razdijelio u dvije cjeline, i u tome
ga slijedi ovo izdanje grkoga teksta i prijevod.
ini se da je Arijanov motiv pri sastavljanju Prirunika bio da
na jednom mjestu prikupi one Epiktetove misli za koje je sma
trao da mogu posluiti kao praktini vodi za poetnike u
stoikoj filozofiji. U svojem komentaru uz Pnrunik Simplicije
kae da je Arijan to djelce tako naslovio "zbog toga to ono tre
ba uvijek biti spremno i pri ruci [procheiron) onima koji hoe
18
valjano ivjeti." tovie, cijeli niz pojedinanih naputaka za
ponaanje u odreenim situacijama Epiktet uvodi rijeima "...
neka ti pri ruci [procheiron) bude ovo...", to je vjerojatno ut
jecalo na Arijanov odabir naslova.
N a prvi pogled itatelju b i se moglo uiniti da su 53 poglavlja
Pnrunika nanizana bez posebnog reda. Meutim, danas je prih
vaeno da se odreeni redoslijed ipak moe razabrati, iako pos
toje neslaganja oko detalja. U uvodnom odjeljku Pnrunika
Epiktet razlikuje tri vrste stvari koje su do nas, a to su prosud
ba, poriv, te elja i zazor. Vidjet emo kasnije da te tri vrste
stvari konstituiraju tri filozofska podruja koja se esto spomi
19
nju u Razgovorima. Ovdje je dovoljno spomenuti da redoslijed
poglavlja Prirunika odraava ta tri podruja, iako ne odvie
vrsto. N a k o n uvoda (1) slijede poglavlja veinom posveena
elji i zazoru (2-29), zatim poglavlja veinom posveena
porivu i prikladnim radnjama openito (30-45) i specifino za
one koji su odabrali ivot filozofa (46-52). Prosudba i pristanak
spomenuti su na vie mjesta u prolazu, te se ini da oni nisu
predmet zasebnih poglavlja, osim moda 44-45. Razmjerno
slabu obradu tog podruja moemo obrazloiti injenicom da se
1 8
Simplicije, Komentar uz Epiktetov Prirunik 1.26-28.
1 9
U podjeli podruja koju nalazimo u Razgovorima Epiktet govori pris
tanku, a ne prosudbi. N o kljuni element svake prosudbe, kao to je spomenu
to u 5. odjeljku, jest pristanak koji se utisku daje ili uskrauje, tako da se ovdje
zacijelo radi jednom te istom podruju. Takoer, kada se govori podruju
poriva misli se na poriv u rodnom smislu, to obuhvaa poriv u specifinom
smislu, kao pozitivni impuls, i odvraaj, kao negativni impuls.
24
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
20
njega trebaju latiti - kao to napominje Epiktet tek oni koji
su ve uznapredovali u stoikoj filozofiji, a ne oni koji tek
poinju. O s i m toga, temeljitija bi obrada morala zaci u tehnike
pojedinosti stoike logike, a to bi poetnicima zadavalo
potekoe. N a koncu, zakljuno poglavlje (53) donosi etiri
pamtljiva citata koji saimaju neke bitne momente stoikog
nauka.
Ovdje moemo spomenuti da Prirunik ne odraava neke
upadljive znaajke Epiktetovog nauka zabiljeene u Razgo
vorima. Izdvojit emo Epiktetovu pobonost. Naime, Epiktet je
jedinstven po svojem aru kada govori bogu, njegovoj brizi za
ljude i potrebi pokoravanja bogu. To je Epikteta uinilo vrlo
bliskim ranim kranskim misliocima, a kasnije je dovelo ak i
do pokuaja utvrivanja meusobnih utjecaja izmeu Epikteta i
nekih knjiga Novoga zavjeta. N o zato te znaajke nema u
Priruniku? Vjerojatno je nema stoga to Arijan nije naumio sas
taviti praktini vodi specifino u Epiktetov nauk, nego u stoi
ki nauk openito. Zato je ispustio one elemente Epiktetovih
predavanja koji su karakteristini za njegovo nauavanje, i
posluio se onima za koje je smatrao da odraavaju univerzalne
stoike principe.
popularnosti Epiktetova Prirunika u kasnijoj antici svje
doi injenica da je Simplicije, istaknuti novoplatonovac i jedan
od najvanijih komentatora Aristotelovih djela, napisao ve
spomenuti komentar uz taj tekst. Nakon objavljivanja Polizi-
janova prijevoda Prirunika na latinski jezik 1497. godine, taj je
tekst ubrzo postao popularan diljem Europe, a poznato je i
nekoliko kranskih preinaka za monastiku uporabu u kojima
se, na primjer, Sokratovo ime zamjenjuje imenom Sv. Pavla. Jus-
tus Lipsius, flamanski humanist koji je u 16. stoljeu pokuao
oivjeti stoiku filozofiju, Epiktetov je Prirunik nazvao "duom
stoike moralne filozofije".
Epiktet, Razgovon III.2.5.
25
 Pavel Gregori
7. Epiktetov nauk
Pregled koji smo dali u odjeljcima 1-5 mogli bismo nazvati pre
gledom ortodoksnog stoikog nauka jer se uglavnom temelji na
svjedoanstvima djela ranih stoikih filozofa. Stoici tzv. srednjeg
perioda, Panetije i Posidonije, unijeli su brojne inovacije i
preinake u stoiki nauk, a to je utjecalo i na stoike kasnog,
odnosno rimskog perioda kojemu pripada i Epiktet. N o s
obzirom na niz citata kojima smo ilustrirali pojedine teze moe
se zakljuiti da se Epiktet u velikoj mjeri drao ortodoksnog
stoikog nauka. Poznati francuski istraiva stoike filozofije,
Emile Brehier, rekao je da se Epikteta ne moe dovoljno pre
poruiti onima koji ele razumjeti ranu Stou. Pa ipak, Epiktet
nije slijepo slijedio Zenona i Krizipa, ve je stoikom nauku dao
vlastiti peat jaim naglaavanjem nekih elemenata tog nauka,
preinaivanjem drugih, i uvoenjem novih. U ovom bismo
poglavlju htjeli naznaiti neke od tih elemenata znaajne za
razumijevanje Prirunika.
(A) Tri podruja filozofije
Da bismo shvatili Epiktetovu podjelu na tri podruja filozofije,
moramo se podsjetiti da je Sokrat filozofiju smatrao potragom
ne za bilo kakvim znanjem, ve za onom vrstom znanja koja
upravlja ovjekovim ivotom. Sokrat je takvu vrstu znanja us
poreivao s umijeem [techne), to podrazumijeva ne samo
poznavanje konanog cilja i pojedinih koraka k t o m cilju, nego i
uvjebanost u t i m koracima. Stoici su i u tome bili Sokratovi
batinici. O n i su etimologiju rijei "filozofija" uzimali vrlo oz
biljno. Filozofija je ljubav, odnosno tenja prema mudrosti. Z a
stoike "mudrost je znanost boanskih i ljudskih stvari, a filozofi
ja <tj. ljubav prema mudrosti> je vjebanje odgovarajuega
21
umijea." Ugrubo, odgovarajue umijee nije tek znanje
cjelokupnog stoikog sustava koji vrlinu postavlja kao konaan
cilj i koji ovjeku omoguuje da u svakoj situaciji shvati koje
korake treba poduzeti da bi se primaknuo t o m cilju, nego i
21
Ps.-Plutarh, filozofskim miljenjima 874E (= Aetije,
[Diels]).
26
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
uvjebanost u izvoenju tih koraka. Drugim rijeima, biti filo
zof znai ne samo poznavati filozofsku teoriju i naela koja iz
nje slijede, nego prije svega ivjeti prema t i m naelima, prakti
cirati filozofiju u svakoj situaciji, na svakom koraku. "Kao to je
graditeljev materijal drvo a kiparov bronca, tako je i ivot
svakog ovjeka materijal ivotnog umijea," kae Epiktet. To 22
"ivotno umijee" [techne pen bion) jest filozofija.
Epiktet na vie mjesta u Razgovorima (npr. 1.4.11, 1.17.2026,
II.8.29, III.2.1-5, III.12.13-14, IV.10.13) filozofiju dijeli na tri po
druja [topoi). To je podjela filozofije shvaene upravo kao i
votno umijee, pri emu svaki dio odgovara jednom podruju
primjene tog umijea. Naime, kada Epiktet govori elji,
porivu i pristanku (tj. elji i zazoru, porivu i odvraaju, te
pristanku ili prosudbi), on govori otprilike tri domene u koji
ma se ovjek treba uvjebati da bi napredovao k vrlini i eventu
alno ostvario sreu. tovie, on nam naznauje i na koji nain se
uvjebati u svakoj domeni.
Prije nego to kaemo neto svakoj pojedinoj domeni, treba
napomenuti da Epiktetovu podjelu na tri praktina podruja
primjene filozofije moramo razlikovati od ranije spomenute
podjele filozofije na fiziku, logiku i etiku. O v o potonje je pod
jela na tri teorijska podruja filozofije, odnosno tri dijela govora
filozofiji. Malo kasnije emo vidjeti na koji se nain ove dvije
podjele mogu povezati.
(i) Zelja i zazor. U 4. odjeljku objasnili smo da su elja i zazor
porivi koji nastaju uslijed pristanka na utiske koji predmete
predstavljaju kao dobre odnosno kao loe. Budui da ovjekova
srea ovisi ostvarenju onoga to smatra dobrim i izbjegavanju
onoga to smatra loim, svoju elju i zazor ovjek treba obliko
vati na taj nain da se osigura od neuspjeha u postizanju onih
stvari koje eli i izbjegavanju onih stvari od kojih zazire. N o
ovjek to moe postii jedino tako da elju i zazor usmjeri na
predmete koji su do njega, a to su stanja njegove due i inovi
koji iz tih stanja proizlaze. Prema tome, elju treba usmjeriti na
prirodne i dobre stvari koje su do njega (vrla stanja due i vrle
Placita 273.11-14
22
Epiktet, Razgovori 1.15.2-3.
27
 Pavel Gregori
radnje), a zazor na one protuprirodne i loe stvari koje su do
njega (porona stanja due i porone radnje). A k o pak svoju
elju i zazor ovjek usmjeri na predmete koji nisu do njega (in
diferentne stvari), to vie nee biti elja i zazor u strogom smis
lu rijei, nego emocije. Podsjetimo se da su indiferentne stvari u
rukama sudbine, pa kad ovjek ne uspije postii i l i kada izgubi
ono to pogreno smatra dobrim (npr. zdravlje, bogatstvo,
ugled), odnosno kada ne uspije izbjei i l i rijeiti se onoga to
pogreno smatra loim (npr. bolest, siromatvo, beast), on e
biti uznemiren, uplaen, zavidan, nesretan.
Za Epikteta je karakteristino insistiranje da ovjek koji
napreduje mora potisnuti elju za onim dobrim i potpuno se
23
usredotoiti na zazor od onog loeg. Razlog za to je sljedei.
Kada ovjek naui razlikovati izmeu onoga to jest i onoga to
nije do njega, te u sklopu onoga to je do njega izmeu vrlih i
poronih stanja due, on e odmah eljeti vrla i zazirati od
poronih stanja due. Meutim, vrla stanja due nastupaju kao
rezultat cjelokupnog ovjekovog moralnog napora, tako da
dolaze tek na kraju. Zbog toga je bolje potisnuti i l i barem
odgoditi elju za vrlim stanjima due i potpuno se usredotoiti
na izbjegavanje poronih stanja due. Inae bi ovjek mogao po
stati nestrpljiv, a to bi zakoilo njegov napredak.
(ii) i odvraaj. Epiktet upotrebljava pojam "poriva"
drukije nego rani stoici, ograniavajui ga na onaj tip poriva
koju su rani stoici nazivali "odabir" (ekloge). K o d poriva i
odvraaja ovjek je okrenut prema van, prema onome to nije
do njega. Predmet poriva i odvraaja su prikladne radnje, dakle
radnje koje je racionalno initi jer odravaju ovjekovu vlastitu
prirodu i prirodu drugih racionalnih bia. Iako je prvo podruje
najvanije, Epiktet smatra da bi bilo pogreno sve svoje napore
usmjeriti na to podruje. To bi zahtijevalo povlaenje iz svijeta,
posvemanji asketizam koji je za stoike protuprirodan. "Jer ne
smijem biti beutan (apathes) poput kipa, ve odravati svoje
prirodne i steene odnose kao pobona osoba, sin, brat, otac,
23
Epiktet, Prirunik 2, 48; Razgovori III.9.22, III.12.8, III.13.21. Usporedi
M a r k o Aurelije, Samome sebi .7.1 i .37.1.
28
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
24
graanin." ovjek treba izvjebati svoj poriv i odvraaj tako da
tei za ispravnim stvarima, dakle za stvarima koje imaju
racionalno opravdanje. Takoer, tu tenju valja ostvariti na is
pravni nain, to se prije svega odnosi na poriv uz ogradu [hu-
pexairesis). Kada tei za ispravnim stvarima, ovjek to treba
initi sa svijeu da je moda ve predodreeno da on u tome
ne uspije. To e ga uiniti staloenijim i mirnijim kad stvari koje
nisu do njega ne ispadnu onako kako bi on to htio i l i kako je
planirao.
(iii) Pnstanak. Kao to smo ranije kazali, racionalna bia
utiscima daju i l i uskrauju pristanak, ovisno irem spoznaj
nom i vrijednosnom okviru koji imaju. Dati pristanak na neki
utisak znai vjerovati da je predmet odista onakav kakav se u
utisku nadaje, to u sluaju praktinih utisaka izravno vodi u
injenje. Uskratiti pristanak nekom utisku znai ne vjerovati da
je predmet onakav kakav se u utisku nadaje, to u sluaju prak
tinih utisaka inhibira injenje. Kada bi ovjek svoj pristanak
tako izvjebao da ga daje iskljuivo istinitim utiscima, on b i
postao nepogreiv. Sva njegova vjerovanja bila b i istinita i ne b i
imao protuslovna vjerovanja. N o Epiktet smatra da se na
vjebanje pristanka treba usredotoiti tek onaj koji se ve iz
vjebao u prva dva podruja i odmakao u napredovanju.
Uvjebavanjem pristanka ovjek dodatno uvruje svoje elje i
zazore te porive i odvraaje "tako da m u niti u snovima, p i
janstvu ili potitenosti nijedan utisak ne promakne neispitan." 25
Iz svega to je reeno slijedi da uvjebanost u prvom po
druju ovjeka liava uznemirenosti i uzbuenja; uvjebanost u
drugom podruju ovjeka ini dobrim lanom obitelji, politike
i kozmike zajednice, staloenom i mirnom osobom; uvje
banost u treem podruju ovjeku daje sigurnost, nepokole
bljivost i vrstinu. Ova tri podruja mogu se povezati s tri dijela
filozofije. D o k je tree podruje ponajprije vezano uz logiku, a
drugo uz etiku, prvo podruje vee se uz fiziku. Ukratko, da bi
ovjek znao to eljeti i od ega zazirati, u konanici mora poz-
24
Epiktet, Razgovori III.2.4.
25
Epiktet, Razgovori III.2.5.
29
 Pavel Gregori
navati prirodu svemira i svoje mjesto u njemu.
N a k o n to smo rekli neto Epiktetovoj trodiobi filozofije u
Razgovorima, treba naglasiti da se u Priruniku 52 izlae neto
drukija trodioba. Prvo je podruje primjene naela, drugo je
podruje dokazivanja naela, a tree je podruje ono koje
uvruje i ralanjuje prethodna podruja. D o k tree podruje
iz Prirunika bjelodano odgovara treem podruju iz Razgovora
i usko je povezano s logikom, oko preostala dva podruja posto
je dvojbe. N o ini se da prvo podruje iz Prirunika obuhvaa
prva dva podruja iz Razgovora i odnosi se na etiku, dok se dru
go podruje iz Prirunika u konanici odnosi na fiziku koja za
26
stoike sadri krajnje dokaze etikih naela. A k o je to tono,
moemo zakljuiti da se Prirunik uglavnom bavi prvim od triju
podruja spomenutih u 52, tj. podrujem primjene naela.
(B) Ispravna upotreba utisaka
Iako Epiktet na nekoliko mjesta u Razgovorima uspostavlja hi
jerarhiju meu trima podrujima, on smatra da na njima treba
raditi istodobno. Vjebanje elje i zazora, poriva i odvraaja te
pristanka ima zajedniki nazivnik koji u Epikteta glasi "ispravna
upotreba utisaka". Kao to smo naznaili, ljudi su stalno "bom
bardirani" razliitim utiscima. N a mnoge od njih pristanak se
daje automatski, pa ljudi bez razmiljanja vjeruju da su ko
jekakve stvari dobre ili loe, prikladne ili neprikladne, istinite i l i
neistinite. Zavedeni tako svojim utiscima, ljudi imaju pogrena
vjerovanja i prosudbe, zbog ega u sva tri podruja djeluju
pogreno, a to pak dovodi do uznemirenosti, pokvarenosti i ob-
manutosti. Jednom rijeju, ljudi se utiscima koriste na neispra
van nain i to ih ini nesretnima.
Ispravna upotreba utisaka najprije podrazumijeva odgaanje
pristanka da bi se taj utisak ispitalo. Evocirajui Sokrata koji u
Platonovom Teetetu i Sofistu tvrdi da je razmiljanje dijalog due
same sa sobom, Epiktet kae da s utiskom treba povesti dijalog:
"Da ne b i bio zaveden jainom utiska, reci mu: 'Saekaj me
1
malo, utisku . Daj da vidim kakav si i emu si. Daj da te ispi-
2 6
V i d i biljeku 87 uz 52.
30
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
27
tam."' Utisak se moe ispitati na razliite naine. N a vie mjes
ta, primjerice u Priruniku 34, Epiktet govori tome da utisak
valja odvagnuti s drugim utiscima, npr. s utiscima tetnih
posljedica koje bi mogle uslijediti ako se tom utisku dade pris
tanak, s utiscima korisnih posljedica koje b i mogle uslijediti ako
se t o m utisku uskrati pristanak, s utiscima drugih predmeta i al
ternativnih radnji itd. Ta sposobnost odvagivanja utisaka konsti
tutivna je za Epiktetovo shvaanje racionalnosti. "A za koju
svrhu nam je uope racionalnost dana od prirode? Za ispravnu
28
upotrebu utisaka."
U Priruniku 1 Epiktet kae da utisak treba prosuivati
mjerilima stoikog nauka, pri emu najprije treba utvrditi je l i
predmet predstavljen utiskom do nas i l i nije. N a k o n to se to
utvrdilo, vjerojatno slijedi da treba utvrditi je l i on prirodan i l i
protuprirodan, pa ako je do nas i prirodan, onda je dobar i treba
ga eljeti; ako je do nas i protuprirodan, onda je lo i treba od
njega zazirati; ako nije do nas i prirodan je, onda ima racionalno
opravdanje i treba imati poriv za njim; ako nije do nas i pro
tuprirodan je, onda nema racionalno opravdanje i treba ga izbje
gavati.
Odatle vidimo da se izvjebanost u prva dva podruja svodi
na ispravnu upotrebu utisaka. Moemo pretpostaviti da postoje
slini naini utvrivanja je l i utisak istinit ili neistinit (sjetimo se
"spoznajnosnih utisaka"), tako da e isto vrijediti i za tree po
druje. Prema tome, kad Epiktet nalae ispravnu upotrebu uti
saka, on zapravo nalae neprekidno propitivanje naih vje
rovanja i prosudbi stvarima. Za Epikteta je to kardinalno iv
otno naelo zbog toga to naa vjerovanja i prosudbe odreuju
nae djelovanje, a naem djelovanju ovisi naa srea. "Kao to
je Sokrat govorio da se ne smije voditi neispitani ivot," veli
29
Epiktet, "isto tako se ne smije pripustiti neispitani utisak."
Epiktet, Razgovori II.16.2425; usp. III.12.15.
Epiktet, Razgovori I.20.5.
Epiktet, Razgovori III.12.15; usp. Platon, Sokratova obrana 3835.
3i
 Pavel Gregori
(C) Volja
Rije koju u neprilici prevodimo kao "volja" jest proairesis. T u
rije u etiku je uveo Aristotel. Za njega je proairesis, pojednos
tavljeno reeno, sposobnost odluivanja tome to initi u po
jedinim situacijama nakon temeljitog promiljanja konanom
cilju i koracima koje treba poduzeti da bi se taj cilj ostvario.
Proairesis je, smatra Aristotel, pouzdaniji pokazatelj ovjekovog
karaktera nego njegova djela. N a jednom mjestu Aristotel kae
da je proairesis "um koji eli ili elja koja razmilja, i takav prin
cip jest ovjek". 30
Iako ne posjedujemo neovisne potvrde da je Epiktet itao
Aristotela, njegovo poimanje proairesisa slino je Aris
totelovom. I Aristotel i Epiktet ograniavaju proairesis na ono
to je do nas. Za obojicu proairesis ukljuuje racionalnost. Obo
jica usko povezuju proairesis s ovjekovim karakterom. tovie,
obojica poistovjeuju osobu s proairesisom. N o vidjet emo da
je to poistovjeenje u Epikteta dalekosenije nego u Aristotela.
Za stoike svaki ovjek posjeduje dio boanstva u sebi, a taj
dio je njegova racionalna dua, odnosno ono to su stoici nazi
vali "upravljaki dio" (to hegemonikon). Racionalna dua je sub
jekt iskustva jer su utisci preinake u njoj. O s i m toga, ona
prosuuje istinitost i vrijednost utisaka te u skladu s time i m
daje i l i uskrauje pristanak. Zbog toga to svatko od nas ima ra
zliito iskustvo, jer primamo razliite utiske, i to razliito pro
suujemo, jer razliito dajemo i l i uskraujemo pristanak,
racionalna dua svakoga od nas je razliita. Zapravo, svatko od
nas je ponajprije svoja racionalna dua, sa svojom individualnom
povijeu i svojim dispozicijama. Kada bilo tko od nas kae "Ja",
on misli ponajprije na svoju racionalnu duu.
Meutim, Epiktet ne poistovjeuje ovjeka s njegovom
racionalnom duom, nego s onim vidom racionalne due koji se
tie praktine primjene racionalnosti i koji je izravno odgovoran
za ovjekovu sreu i l i nesreu u ivotu. Taj vid Epiktet naziva
proairesis: " T i nisi meso i dlake, nego proairesis. A k o ti je
3 0
Aristotel, Nikomahova etika VI.2 b
ii39 4~5.
32
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
31
proairesis dobar, tad jesi dobar." Proairesis je onaj v i d racionalne
due koji upotrebljava utiske, koji sukladno toj upotrebi ima
elje i zazore te porive i odvraaje, koji pokree ovjeka na
djelovanje. A k o ispravno upotrebljava utiske, proairesis e e
ljeti ono to je odista dobro i zazirati od onoga to je odista loe,
i imat e porive i odvraaje koji imaju racionalno opravdanje.
Zbog takvog proairesisa ovjek e biti neuznemiren, slobodan
od emocija, izvravat e prikladne radnje i to na pravi nain.
A k o je pak zaveden utiscima, proairesis e imati pogrene elje i
zazore, te imati neopravdane porive i odvraaje. Zbog takvog
proairesisa ovjek e biti uznemiren, rastrgan emocijama, sklon
izvravanju neprikladnih radnji. "Bit dobra," kae Epiktet,
"nekakvo je stanje proairesisa, bit zla isto tako. A to su onda iz
vanjske stvari? One su materijali za proairesis koji e u postu
panju s njima stvoriti vlastito dobro i l i zlo. Kako e stvoriti
dobro? Tako to se nee diviti materijalima. Jer kada su
vjerovanja materijalima ispravna, proairesis je dobar, a kada su
32
iskrivljena i izopaena, proairesis je lo."
ovjek je u dobrom poloaju utoliko to je proairesis u pot
punosti do njega, a dobar proairesis je izvor svih ovjekovih do
bara i temeljni uzrok njegove sree, dok je lo proairesis izvor
svega loeg u ovjeku i temeljni uzrok njegove nesree. Hoe l i
ga on ispravnom upotrebom utisaka uiniti dobrim i l i e ga
zaveden utiscima uiniti loim prodati ga, kako Epiktet zna
kazati to ovisi ovjeku. Prema tome, svaki ovjek je odgo
voran za svoj proairesis. tovie, on je prije svega ostaloga
odgovoran za svoj proairesis, jer proairesis odreuje sveukupno
ovjekovo djelovanje.
Sada kad nam je jasnije to znai rije "proairesis' u Epikteta,
valja rei neto prijevodu te rijei. Ona se obino na hrvatski
prevodi kao "izbor" i l i "odluka", no to je odvie ogranieno.
Moda bi se proairesis opisno moglo prevesti kao "moralni
karakter", no tome b i se moglo prigovoriti da proairesis moe
31
Epiktet, Razgovon III.1.40.
32
Epiktet, Razgovon I.29.1-3.
33
 Pavel Gregori
biti i lo, dakle nemoralan. Vjerojatno nema posve zadovoljava
jueg prijevoda te rijei. U prijevodu Pnrunika rabimo rije
"volja"/i to ponajprije iz povijesnih razloga. Naime, Epiktetov
pojam proairesisa snano je utjecao na Augustinovu klasinu
formulaciju pojma volje [voluntas). Kao i proairesis, volja je ne
to to prethodi djelovanju i to moe biti dobro i loe. Dobra
volja je i za Epikteta i za Augustina najvee dobro, izvor svih
ovjekovih vrlina. Najzad, kao i proairesis, dobru volju "treba
samo htjeti da b i se imala". 33
Ovdje moemo spomenuti da jedan aspekt Augustinovog slo
jevitog problema slobodne volje ima svoj parnjak u stoicizmu.
Vrlo pojednostavljeno kazano, ako Boga krasi providnost, on
unaprijed znade kako e ovjek oblikovati svoju volju. To znai
da je nuno da ovjek oblikuje svoju volju na onaj nain na koji
je Bog unaprijed znao da e je ovjek oblikovati, odakle slijedi
da je ovjekova volja oblikovana po nunosti, a ne slobodno.
Augustin odgovara da konkluzija ne slijedi. To to Bog unapri
jed znade kako e ovjek oblikovati svoju volju ne znai da pos
toji ikakva prisila nad ovjekovim oblikovanjem vlastite volje.
Naprotiv, ono to Bog unaprijed znade jest kako e ovjek isko
ristiti svoju slobodu u oblikovanju vlastite volje. Neto slino
nalazimo i u stoicizmu. Budui da je u svemiru sve unaprijed
odreeno, unaprijed je odreeno i to kakav e biti ovjekov
proairesis, pa slijedi da proairesis nije odista do njega. A l i to ne
slijedi, tvrde stoici. Unaprijed je odreeno da e ovjekov
proairesis biti takav i takav upravo zbog toga to e ga ovjek
slobodno odluiti izgraditi na taj nain. Stoici b i rekli da je "su-
dosueno" da ovjekov proairesis bude takav i takav, naime su-
dosueno je ovjekovom slobodnom odlukom da ga uini
takvim.
(D) Sloboda
Epiktet naglaava vanost slobode za ovjekovu sreu. Moglo b i
se pomisliti da je to razumljivo s obzirom na injenicu da je
Epiktet bio rob, pa je bio posebno osjetljiv na vrijednost slo-
3 3
Augustin, slobodi volje 1.12.26.
34
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
bode. N o Epiktet ne govori slobodi u t o m smislu. Njegov je
pojam slobode takav da moe bez ustruavanja rei da je on
kao rob slobodan, dok je njegov gospodar rob. kakvom se to
pojmu slobode radi?
"Slobodan je onaj ovjek koji nije spreavan," pie Epiktet,
"onaj kojemu su dostupne stvari koje hoe. Onaj pak kojega se
moe sprijeiti, prisiliti, sputati, i l i ga uvaliti u neto protiv nje
34
gove volje, taj je rob." Budui da vanjske stvari nisu do nas, u
vezi s njima m i moemo biti sprijeeni, prisiljeni i sputani. Sto
ga ako vanjske stvari smatramo dobrima i elimo ih, m i smo
robovi. N a primjer, ako elimo zdravlje i l i bogatstvo, bit emo
zaprijeeni kad se razbolimo i l i kad nas netko okrade. U toj
sprijeenosti da ostvarimo i l i posjedujemo ono to elimo m i
nismo slobodni.
Jedini nain da ovjek bude slobodan jest da eli iskljuivo
one stvari koje su do njega, jer za njihovo ostvarenje nema za
preka. Tonije kazano, jedina zapreka ostvarenju tih stvari je
ovjek sam. A k o ovjek ne odlui svoj proairesis uiniti dobrim,
ako ne odlui uiniti svoje elje i porive ispravnima i racionalni
ma, dakako da nee eljeti stvari koje su do njega i da e stoga
biti sprijeen u njihovom ostvarenju. N o ako odlui svoj
proairesis uiniti dobrim i usavriti svoje elje i porive, nema
nikakvih zapreka da on to ostvari. I u t o m odsustvu svih zapre
ka ostvarenju spomenutih stvari ovjek je slobodan. Prema
tome, sloboda lei u ovjekovom proairesisu, u usklaivanju
njegovih elja i poriva s kozmikom prirodom. "Put koji vodi u
slobodu, jedino dokinue ropstva, jest moi cijelom duom rei:
'Vodi me, Zeuse, i ti i Sudba, gdje god da ste m i odredili
mjesto!'" 35
Isaiah Berlin u svom poznatom ogledu dva pojma slobode
ovakvo individualistiko i apolitiko shvaanje naziva "stra
tekim povlaenjem u unutranju kulu" koje je karakteristino
34
Epiktet, Razgovon IV.1.128; usp. 1.12.8-16.
Epiktet, Razgovon IV.1.131. O v o je Epiktetov omiljeni citat iz Kleantove
3 5
himne Zeusu koji nalazimo i na koncu Prirunika.
35
 Pavel Gregori
36
za svijet u kojemu je ivot teak i neizvjestan. I odista, da bis
mo razumjeli uspjeh stoicizma u antici, moramo se prisjetiti da
u to vrijeme nije bilo sustava zdravstvene zatite, da je stopa
mortaliteta bila vrlo visoka, da su drutvene i politike prilike
bile nepredvidljive. Ljudi su se mnogo ee suoavali s
neimatinom, glau, bolestima, progonstvima, sakaenjima i
smru nego to je to danas sluaj. U takvim okolnostima ljudi
su pronalazili utjehu i ohrabrenje u filozofiji koja nauava da je
ovjek djeli bogom proetog svemira u kojemu se sve odvija
na unaprijed utvreni i najbolji mogui nain. To je ljudima
davalo snage da prihvate sve to ih u ivotu snalazi bez k o m
promitiranja osobnog i profesionalnog integriteta, i to s utjenim
osjeajem da uloeni napor i samokontrola nisu uzaludni jer
predstavljaju trijumf racionalnosti kojim ovjek doprinosi
racionalnosti svijeta. T u grku ideju saveznitva s bogom ima
nentnim u prirodi i ovjeku, iz koje je antiki duh pola tisu
ljea crpio moralnu snagu i utjehu, povijesno je prevladala
idovsko-kranska ideja transcendentnom bogu i vjenom
ivotu na onome svijetu.
8. Izdanja Epiktetovih djela i odabrana literatura
Standardno izdanje grkog teksta sauvanih Epiktetovih djela je
H . Schenkl, Epicteti Dissertationes ab Arriano digestae, Teubner,
2
Leipzig, 1894, i 9 i 6 . N a Schenklovom izdanju temelji se pristu
panije izdanje Epiktetovih djela s engleskim prijevodom: W . A .
Oldfather, Epictetus: The Discourses as reported by Arnan, the
Manual, and Fragments, 2 sv., Loeb Classical Librarv, C a m -
bridge Massachusetts, 1925-1928. Takoer, vrlo dobar i ire dos
tupan prijevod cjelokupnih Epiktetovih djela na neki od
svjetskih jezika jest onaj engleski koji je priredio C . G i l l , Epicte
tus: The Discourses, The Handbook, Fragments, Everyman, Lon
don, 1995.
Schenklovo izdanje Pnrunika temelji se na onom
Schweighauserovom iz 1798., iako dodaje novi kritiki aparat.
3 6
V i d i I. Berlin, "Dva poimanja slobode" u etiri eseja 0 slobodi,
Petrovi, Feral Tribune, Split, 2000.
36
Uvod u stoiku etiku i Epiktetov nauk
N a k o n Schweighauserovog, jedino pravo kritiko izdanje jest G .
Boter, The Encheiridion oj Epictetus and its three Chnstian
Adaptations, Brill, Leiden, 1999. To je bez sumnje najbolje iz
danje grkog izvornika Epiktetovog Pnrunika, s minucioznim
opisom rukopisne grae i transmisije te vrlo detaljnim kritikim
aparatom. U istom svesku nalaze se kritiki tekstovi triju
kranskih adaptacija Pnrunika, od kojih jedna nikada prije nije
bila objavljena.
O d prijevoda na suvremene jezike ponajbolji i najpristu-
paniji su: (engleski) . P. White, Epictetus: The Handbook,
Hackett, Indianapolis and Cambridge, 1983; (njemaki s grkim
tekstom) K. Steinmann, Epiktet: Handbiichlein der Moral,
Reclam, Stuttgart, 1992; (francuski s grkim tekstom) P. Hadot,
Arrien: Manuel d'Epictete, Livre de Poche, Pari, 2000.
Knjiica Flavije Anjan: Pnrunik Epiktetov, Kultura, Beograd,
1958. donosi zastarjeli prijevod Miloa N . Duria na srpski jezik
i uvod koji je mjestimice informativan a predstavlja saetak
poglavlja stoicizmu iz Durieve knjige Istonja helenske etike,
Zavod za udbenike, Beograd, 1961. Postoji i knjiga Epiktet:
Knjiica 0 moralu; Razgovon, C I D - N O V A , Zagreb, 2002, ali ona
je nestruno prireena i zapravo ne donosi prijevod Epikteta s
37
grkoga jezika.
Nekoliko glavnih antikih izvora za poznavanje stoike etike
prevedeno je na srpski jezik. VII. knjiga ivota i miljenja is
taknutih filozofa Diogena Laertija predstavlja vaan izvor, no
4
prijevod A . Vilhara (Beograd, i 9 9 i ) nije osobito pouzdan. T u
su i prijevodi dvaju Ciceronovih spisa, krajnostima dobra i
zla (preveo P. Pejinovi, Sarajevo, 1975) i dunostima (pre
veo V . Tomovi, Beograd, 1955; N o v i Sad, "1987), te Senekinih
Pisama pnjateIju (preveo A . Vilhar, N o v i Sad, 1978).
Iz strune literature na hrvatskom jeziku najpotpuniji uvid u
stoiku filozofiju s iscrpnom i preglednom bibliografijom i
tatelj moe dobiti iz niza od sedam strunih lanaka posveenih
stoicizmu u zbirci Helenistika filozofija: Epikurovci, stoici, skep
tici koju su priredili P. Gregori, F. Grgi i M . Hudoletnjak
preveo N .
37
V i d i moj prikaz tog izdanja u Gordogan 4-5 (2005), str. 227-229.
37