Jean Baudrillard

INTELIGENCIJA ZLA ILI

PAKT LUCIDNOSTI
Biblioteka
bopk
marker
Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o.
Direktor ZDENKO LJEVAK
Urednik KRISTIJAN VUJII

JEAN BAUDRILLARD

INTELIGENCIJA ZLA ILI PAKT LUCIDNOSTI

Prijevod s francuskoga i pogovor LEONARDO KOVAEVI

LILJEVAK
Zagreb, 2006.
Naslov izvornika:
JEAN BAUDRILLARD:
LE PACTE DE LUCIDITE OU L'INTELLIGENCE DU MAL
Copvright EDITIONS GALILEE 2004
Za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2006.
Na naslovnici Militarv Helicopters / Stock Trek / Getty Images
Knjiga je objavljena uz novanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
La publication de cet ouvrage, dans le cadre du Programme d'Aide a la Publication A.
G. Mato beneficie du soutien du Ministere Francais des Affaires Etrangeres.
Objavljivanje ovog djela, u okviru Programa pomoi izdavatvu A. G. Mato, pomoglo
je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Francuske.
La publication de cet ouvrage, dans le cadre du Programme d'Aide a la publication du
Ministere
francais des Affaires Etrangeres, beneficie du soutien de l'Ambassase de France en
Croatie et
l'Institut francais de Zagreb.
Objavljivanje ove knjige, u okviru Programa pomoi nakladnitvu A. G. Mato
francuskog
Ministarstva vanjskih poslova, pomoglo je Francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj i
Francuski institut u Zagrebu.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 140.8"200"
BAUDRILLARD, Jean
Inteligencija zla ili pakt lucidnosti /Jean Baudrillard ; prijevod s francuskoga i pogovor
Leonardo Kovaevi. - Zagreb : Naklada Ljevak, 20'
Prijevod djela: Le pacte de lucidite ou l'intelligence du mal.
ISBN 953-178-768-9 (tvrdi uvez)
I. Stvarnost Filozofsko gledite II. Zlo Filozofsko gledite
300714088
SADRAJ
Integralna Stvarnost............ 9
Na granicama stvarnog........... 17
O svijetu u svojoj temeljnoj iluziji........ 31
Najlaka rjeenja.............. 39
Do you want to be free?.......... 42
Do you want to be anjone else?........ 48
Umorstvo znaka.............. 59
Mentalna dijaspora mrea.......... 67
Svi smo mi agnostici............ 79
Nasilje poinjeno slici............ 83
Suvremena umjetnost... o sebi samoj....... 97
Virtualno i dogaajno............ 109
Zlo i nesrea.............. . 131
Inteligencija Zla............... 151
Za koga zvoni posmrtno zvono politike?..... 157
Propast Zlatnog Paviljona........... 165
Uzvratna vatra dualnosti........... 177
Prijelomne linije.............. 183
Paralelni svjetovi.............. 189
Existential Divide............. 190
TimeDivide.............. 193
Anamneza................ 199
Pogovor (Leonardo Kovaevi)......... 209

Stvarnost prihvaamo tako lako samo zato jer slutimo da ona ne postoji.
JORGE LUIS BORGES
Prole sam noi sanjao stvarnost.
Kakvo olakanje kada sam se probudio!

STANISLAW LEC
INTEGRALNA STVARNOST
Tntegralnom Stvarnou nazivam vrenje jednog operacij-J-skog projekta bez granica
na svijet: da sve postane stvarno, da sve bude vidljivo i prozirno, osloboeno, da se
sve dovri i stekne smisao (no, smislu je vlastito da ga nitko nema). Da ne bude vie
niega o emu ne bi trebalo neto rei.
Nestanak Boga prepustio nas je stvarnosti i idealnoj perspektivi za preobrazbom tog
stvarnog svijeta. I nali smo se suoeni s pothvatom ostvarenja svijeta, da ga uinimo
tehniki, integralno stvarnim.
No svijet, i sam izbavljen od svake iluzije, nikako nije pogodan za stvarnost. Sto vie
napredujemo u tom pothvatu, ona postaje sve dvosmislenija, vie gubi iz vida samu
sebe. im stvarnost ima vremena da opstane, ve poinje nestajati...
Stvarnost koja je pronaena tijekom posljednjih stoljea i od koje smo napravili naelo,
na putu je prema nestanku. Htjeti uskrsnuti ju pod svaku cijenu kao referenciju ili
moralnu vrijednost besmislica je jer joj je naelo mrtvo. Ono emu nazoimo nakon
brisanja objektivne stvarnosti jest uspon moi integralne stvarnosti, virtualne zbilje
koja poiva na deregulaciji samog naela stvarnosti.
Nikada se vie neemo vratiti s ovu stranu te slijepe toke koja je nepovratna, u kojoj je
stvarnost prestala biti stvarna.
Ono to je stvarno postoji - to je sve to moemo rei (no postojanje nije sve, ono je ak
i najneznatnije od svega).
Da se razumijemo: kada kaemo da je stvarnost ieznula, to ne znai da je nestala
fiziki, nego metafiziki. Stvarnost nastavlja s postojanjem, njezino naelo je mrtvo.
No, stvarnost bez svog naela uope vie nije ista. Ako, iz vie razloga, naelo
reprezentacije koje joj jedino daje smisao nestaje, onda je to zbog potpunog klonua
stvarnog. Hi bolje, ono nadilazi vlastito naelo i ulazi u protenost bez mjere ne
pokoravajui se vie nikakvom pravilu.
Objektivna stvarnost - ovisna o smislu i reprezentaciji -ustupa mjesto Integralnoj
Stvarnosti, stvarnosti bez granica u kojoj je sve ostvareno, tehniki materijalizirano,
bez referencije na neko naelo ili bilo koju konanu namjenu.
Integralna stvarnost ostvaruje se ubojstvom stvarnog, gubitkom cjelokupne njegove
imaginacije.
Imaginarno, koje rado povezujemo sa stvarnim kao njegovom nerazdruivom sjenom,
nestaje takoer. Integralna stvarnost nema imaginarnog.
Ba kao to osloboenje vie nema nita s igrom slobode -slobode nekog subjekta
zahvaenog samim sobom a koja, izmedu ostalog, podrazumijeva da ostajemo slobodni
od bivanja slobodnim (a to nije sluaj s trenutnim ustrojem jednog bezuvjetnog
osloboenja) - ba kao to verifikacija zavrava s igrom istine (jer istina je, ako postoji,
ulog, dok ju verifikacija preobraava u gotovu injenicu), prelazimo tako od stvarnosti
kao naela i koncepta na tehniko ostvarenje stvarnog i njegovu izvedbu.
Pa ipak ta stvarnost nema i nikada nee imati dokaze za svoje postojanje - ne vie od
onih za Boga. Ona je predmet vjerovanja, kao i Bog.
A kada poinjemo u nju vjerovati, poinje iezavati.
Kada nismo vie sigurni u Boju opstojnost ili smo izgubili naivnu vjeru u neku
samorazumljivu stvarnost, u njih se poinje vjerovati snagom nunosti.
Tako smo u stvarnost uloili sve nae imaginarno, no ono poinje nestajati jer vie
nemamo energije da u nju vjerujemo.
ak se volja povukla.
Strast za stvarnou i strast za istinom nestale su.
Ostaju samo dunost prema stvarnosti i dunost prema istini.
U njih zato moramo vjerovati. Dok se istodobno posvuda nastanjuje sumnja, u slubi
klonua sustava reprezentacije, stvarnost postaje apsolutna zapovijed, postaje
utemeljenje moralnog poretka. No, ni rijei ni bia ne pokoravaju se ni naelu stvarnosti
niti nekom moralnom imperativu.
U stvarnost vie ne vjerujemo zbog njezina vika.
Zasienje svijeta, tehniko zasienje ivota, eksces mogunosti i aktualizacije potreba i
elja. Kako vjerovati u stvarnost kada je njezina proizvodnja postala automatska?
Ono stvarno je guenje svojim vlastitim gomilanjem. Ono je vie sredstvo nego to bi san
bio izrazom neke elje, jer je njegovo virtualno dovrenje ve tu.
Liavanje sna, liavanje elje. A znamo za duevne nerede koje izaziva liavanje od sna.
Problem je u osnovi isti kao i onaj u ukletom dijelu: problem prekobrojnog - ne manjka,
nego ekscesa stvarnosti kojega se vie ne znamo rijeiti.
Nema vie simbolinog rjeenja za viak pomou rtve.
Moda samo u nesrei ili posredstvom izbijanja anominog nasilja koje je, kakva god bila
njegova drutvena ili politika odreenja, uvijek izazov toj neodoljivoj objektivnoj
prinudi normaliziranog svijeta.
Izvriti, materijalizirati, ostvariti, proizvesti: ini se kao idealna namjena za sve, da se
prijee sa stadija mogueg u onaj stvarnog po kretanju napretka i neke unutranje
nunosti istodobno.
Sve potrebe, sve elje, sve virtualnosti tee toj objektivnoj potvrdi, dokazu stvarnosti.
To je isti put koji kao da obeaje iseznue pojava i privida pred istinom.
Moda je to san a ne stvarnost. U tom bi sluaju stvarno bilo dijelom naeg imaginarnog,
a ostvarenje svega sliilo bi ispunjenju univerzalne elje.
No, danas proivljavamo obrat u kojem nam se to univerzalno ispunjenje javlja kao
negativni usud - kao katastrofiki dokaz istine. Viak realnosti u svim svojim oblicima,
irenje svih mogunosti postaje nepodnoljivo. Nita vie nije preputeno sluajnosti
nekog usuda ili nezadovoljenja elje.
Je li taj zaokret, taj katastrofiki obrat uinaka i sam perverzni uinak? Otkriva li taj
obrat teoriju katastrofe? Ili prije neki prijelaz na univerzalni in, neku neumoljivu logiku
world-pro-cessinga za koju je nemogue rei ime e uroditi: uznesenjem konane
stvarnosti ili kolapsom iste te stvarnosti, sklone propasti zbog samog svog ekscesa i
savrenosti?
Ponitenje Boga prepustilo nas je stvarnosti. to e biti s ponitenjem stvarnosti?
Je li tu rije samo o negativnom usudu ili naprosto o odsutnosti usuda: nastupanjem
neumoljive banalnosti, povezane sa sveukupnim proraunom stvarnosti?
Usud nije rekao svoju posljednju rije.
On je ulan, u samom srcu tog integralnog ostvarenja, u srcu moi, u tom unutarnjem
grenju iju logiku slijedi ubrzavajui joj uinke, u tom zlokobnom obratu same
strukture koja pozitivnu namjenu preobraava u ubojitu svrnost: tu se nalazi samo
naelo Zla i tu se inteligencija zla treba poigravati.
Postoje dva suprotstavljena kretanja:
Integralna Stvarnost: nepovratno kretanje totalizacije svijeta.
Oblik Nadmetanja: povratnost unutar nepovratnog kretanja stvarnog.
ini se da je evolucija (ili involucija) prema integralnom svijetu nezaustavljiva. No,
istodobno, ini se da je oblik nadmetanja nerazoriv.
Nita nam ne omoguuje da nagaamo o ishodu tog dvostrukog suprotstavljenog
kretanja. Preputeni smo sukobu dvobojnog oblika i potpune, beskrajne integracije.
No, taj sukob je samo privid jer je uvijek izvrgnut tajnom rastvaranju, toj nesuglasnosti
koja radi iznutra. To je svjetsko nasilje imanentno samome sustavu - svijetu,
suprotstavljajui mu iznutra najii simboliki oblik izazova.
Nita nam ne omoguuje da nazremo pomirenje i nita nam, sa svom lucidnou, ne
doputa da se kladimo na jednu od tih snaga. Ne zbog nepristranosti, jer smo potajno
ve izabrali stranu, nego zbog svijesti o fatalnosti tog vjenog razilaenja, nerazrjeivog
antagonizma.
Velika Igra sastoji se od nagona za integralnou i nagona za dvobojem.
Sama ideja dovrenja, Integralne Stvarnosti, je nepodnoljiva, ali dvobojni oblik, koji
nijee svako konano pomirenje, svako konano postignue, takoer je vrlo teko,
moda ak i nemogue shvatiti u svojoj radikalnosti.
Pa ipak se tu, u tom lucidnom obratu bez kraja, u poricanju svake objektivne stvarnosti
temelji, ako postoji, inteligencija Zla.
Bilo koje osporavanje stvarnosti, njezine oiglednosti i naela nedopustivo je i osuuje
se kao poricanje.
Glavna optuba: a to ete sa stvarnou bijede, patnje i smrti?
No, nije rije o pristajanju na materijalno nasilje, nasilje nesree, nego o crti koju je
zabranjeno prijei, tabuu stvarnosti koji cilja takoer na najmanji pokuaj da se dotakne
jasna podjela izmeu Dobra i Zla pod kaznom da se bude smatran izdajicom ili
obmanjivaem.
Potvrda ili osporavanje stvarnosti, naela stvarnosti, je dakle politiki, ili gotovo
religiozni izbor u mjeri da je svaka povreda tog naela svetogre. Sama hipoteza o
simulaciji bila je iz temelja shvaena kao dijabolina (ona je naslijedila hereze u
arheologiji miljenja Zla).
Integristi stvarnosti naoruani su maginim miljenjem koje mijea poruku i glasnika:
govorite li o simulakrumu, vi ste taj simulator, govorite li o virtualnosti rata, vi ste
njezin sukrivac, u prijeziru stotina tisua rijei.
Svaka analiza koja nije moralna igosana je kao iluzionizam i neodgovornost.
No, ako je stvarnost stvar vjerovanja i ako su svi njezini znakovi koji izazivaju vjeru
izgubili vjerodostojnost, ako postoji temeljno nepovjerenje prema stvarnome, a njegovo
naelo neprestano tetura, nismo mi, glasnici simulakruma, ti koji su stvari uronili u to
nepovjerenje, nego sam sustav koji je draio tu neizvjesnost koja danas dopire do svega,
sve do osjeaja postojanja.
S dolaskom globalizacije profilira se uspostava integralne snage, Integralne Stvarnosti
moi i dezintegracije, jednako tako integralno i automatsko klonue te snage.
Dramatini oblik povratnosti.
Vrsta uzvrata, osvete i razorne ironije, negativne reakcije samog svijeta protiv
globalizacije.
Sve zanijekane snage, istjerane iz samog tog procesa koje tako postaju snage Zla,
pobunile su se. Sama se mo brani od totalnosti, opravdava se, oduzima si prava, u
konanici potajno radei protiv same sebe.
Govoriti o Zlu znai opisati rastuu hegemoniju snaga Dobra te, istodobno, njihovo
unutarnje klonue, njihov suicidarni raspad, preobrat, njihove izrasline i odvajanje
prema paralelnim svjetovima, nakon to je jednom prekoraena linija podjele
Univerzalnog.

NA GRANICAMA STVARNOG
Odbacili smo pravi svijet - koji svijet jo postoji?
Svijet privida? Nipoto. S pravim svijetom odbacili smo istodobno svijet privida.
FRIEDRICH NIETZSCHE

Ako nije potrebno vjerovati da istina ostaje istina kada joj pridignemo veo, njezina
opstojnost tada nije naga. I ako ne treba vjerovati da stvarno ostaje stvarno kada iz
njega odagnamo iluziju, tada ono ne posjeduje objektivnu stvarnost.
Sto postaje svijet izbavljen od istine i privida? Postaje univerzum stvarnoga, univerzum
Integralne Stvarnosti. Ni istina, niti privid, ve Integralna stvarnost.
Ako se svijet neko uputio prema transcendenciji ili je podlegao drugim paralelnim
svjetovima, danas je zapao u stvarnost.
Ako je neko postojala transcendencija odozgo, danas ona dolazi odozdo. To je neka
vrsta drugog ovjekovog pada o kojem govori Heidegger: pad u banalnost, ali ovaj put
bez mogueg otkupljenja.
Nakon to se jednom izgubio, pravi svijet, kao i svijet privida, postaje, po Nietzscheu,
univerzum pozitivne injenice koji vie nema potrebu biti istinit. On je injenian koliko
i re-ady-made.
Duchampova fontana znak je nae moderne hiperrealno-sti, ishod jednog silovitog
protuprijenosa svih poetikih iluzija na istu stvarnost, predmet prenesen u samog sebe,
prekidajui sa svakom moguom metaforom.
Svijet je postao jednom takvom stvarnou koja je podnoljiva samo pod cijenu vjenog
poricanja. Ovo nije svijet, tvrdnja je koja evocira Magrittovu Ovo nije lula kao
nadreali-stiko poricanje same oiglednosti - to dvostruko kretanje apsolutne, konane
oiglednosti svijeta i jednako tako radikalnog poricanja te oiglednosti koja vlada
putanjom moderne umjetnosti.
Ali ne samo umjetnosti, ona vlada i svim naim dubinskim zamjedbama, itavim naim
mentalnim poimanjem svijeta.
Tu vie nije rije o filozofijskome moralu tipa: Svijet nije ono to bi trebao biti ili
svijet vie nije ono to je bio.
Ne, svijet je onakav kakav jest.
Nakon to su jednom vjeto izmakli transcendenciji, stvari su samo ono to jesu, a kao
takve su nepodnoljive. Izgubile su svaku iluziju i postale su neposredno i u potpunosti
stvarne, bez sjene, bez komentara.
No, istodobno, ta nenadmaiva stvarnost vie ne postoji. Ne moe vie odrati svoju
opstojnost jer se vie ni sa im ne razmjenjuje, nema vie protivnika.
Postoji li stvarnost? ivimo li u stvarnome svijetu?, glasi leitmotiv itave nae aktuakie
kulture. No, to naprosto prevodi injenica da ovaj svijet muen stvarnou moemo
podnijeti samo u obliku nekog radikalnog poricanja. A njegova logika glasi: budui da se
ne moe opravdati unutar nekog drugog svijeta, svijet se mora opravdati u samome sebi
pripisujui si snagu stvarnosti i istei se od svake iluzije. No, istodobno, zbog samog tog
protuprijenosa, jaa poricanje kao takvo.
Izgubivi svoje prirodne grabeljivce, stvarnost se poveava poput neke
samorazmnaajue vrste, gotovo kao alga ili ak ljudska vrsta openito.
Ono stvarno iri se poput pustinje: Welcome in the desert of the Real.
Iluzija, san, strast, ludost, droga ali i himba, simulakrum - to su bili prirodni grabeljiva
stvarnosti. Svi su oni izgubili svoju energiju, kao da su zaraeni nekom neizljeivom i
podmuklom boleu. Treba im dakle pronai umjetne ekvivalente zbog ega e
stvarnost, kada jednom dosegne svoju kritinu masu, implo-dirati u samu sebe - to
uostalom upravo ini preputajui mjesto Virtualnome u svim svojim oblicima.
Upravo je Virtualno posljednji grabeljivac i otima stvarnosti - koji je izluila sama
stvarnost kao neku vrstu imbenika zaokreta i autodestrukcije.
Stvarnost je postala plijenom Virtualne Stvarnosti. Konana posljedica procesa
zapoetog u apstrakciji objektivne stvarnosti, a koja se dovrava u Integralnoj
Stvarnosti.
U Virtualnom vie nije rije o paralelnom svijetu: zamjena svijeta je potpuna, to je
njegovo identino dupliranje, savrena varka, a pitanjem upravlja jednostavno i isto
ponitenje simbolike supstancije. Sama objektivna stvarnost postaje beskorisna
funkcija, neka vrsta otpatka ija razmjena i kruenje postaju sve tei.
Preli smo dakle iz objektivne stvarnosti u neku posljednju fazu, u vrstu ultrastvarnosti
koja istodobno prekida sa stvarnou i iluzijom.
Integralna Stvarnost postoji takoer i u integralnoj glazbi -onoj koju nalazimo u
etveroglasnim prostorima ili onu koju moemo komponirati na raunalu. U onoj gdje
su zvukovi bili razbistreni i oieni i koja kao da je, s onu stranu svakog uma i
nametnika, obnovljena u svojoj tehnikoj savrenosti. Tu zvunosti nisu vie igra nekog
oblika, nego aktualizacija jednog programa. Glazba svedena na istu duinu valova ija
je konana recepcija, ulni uinak na sluatelja, i sama tono programirana kao u nekom
zatvorenom krugu. Neka vrsta virtualne glazbe, bez klonulosti, bez imaginacije, koja se
mijea s vlastitim modelom, a iji je sam uitak virtualan. Postoji li jo glazba? Nita
nije manje izvjesno budui da smo ak razmiljali da u nju ponovno uvedemo um ne
bismo li ju uinili muzikal-nijom.
Takva je i slika sinteze, numerika i digitalna slika, napravljena od svakakvih komadia,
bez stvarne referencije i u kojoj je,za razliku od analogne slike, nestao sam negativ, ne
samo negativ filma, ve takoer negativni trenutak koji je u srcu slike, ta odsutnost zbog
koje slika treperi. Tu je tehniko podeenje savreno, nema mjesta za mutnou,
treperenje ili sluaj. Je li to jo slika?
tovie, to je samo naelo Integralnog ovjeka, kojeg revidira i preinauje genetika, u
smislu usavrenja. Oien od svakog sluaja, svake fizioloke ili karakterne patologije.
Jer ono na to cilja genetska manipulacija nije izvorna formula ljudskog, nego upravo
najsuglasnija i najuinkovitija formula (serial mor-phing).
Njezin predokus nalazimo u filmu Minority Report (Stevena Spielberga), u kojemu se
zloin spreava i sankcionira prije nego se dogodi, s tim da nikada ne znamo hoe li se
dogoditi. On je uniten u zaetku, u samom njegovu umiljaju, po naelu sveopeg
opreza.
Film je meutim anakron jer jo u igru uvodi represiju, dok e prevencija budunosti biti
genetska, intragenetska: zloinaki gen bit e obraen za roenja ili ak prije,
posredstvom neke vrste zatitne sterilizacije (koju bi trebalo uostalom to bre proiriti
jer, s policijske toke gledita koja pripada moi, svi smo mi mogui zloinci).
Ta manipulacija govori upravo o onome to e biti s biem budunosti. To e biti
preinaeno, ispravljeno ljudsko bie. Isprva e to biti ono to je trebalo biti idealno,
nee dakle nikada postati ono to jest. Nee vie biti ak niti otueno jer e biti
preinano predegzistencijalno, za najbolje ili najgore.
ak nee vie riskirati susret s vlastitom drugou jer e ga odmah prodrijeti njegov
uzorak.
Sve to poiva na univerzalnom procesu iskorjenjivanja Zla.
Dok je nekada bilo moralno ili metafiziko naelo, danas se Zlo progoni materijalno sve
do gena (ali i do osovine Zla). Ono postaje objektivna stvarnost, dakle objektivno
uklonjiva. Mo uklanjamo do korijena, a time, sve vie i vie, sve to je bio san, utopija,
iluzija, fantazma - sve ono to se po istome globalnom procesu otkida od mogueg da bi
se preokrenulo u stvarno.
Ta apsolutna stvarnost ista je ona koja pripada novcu kada prelazi iz relativne
apstrakcije razmjenske vrijednosti u istu spekulativnu fazu virtualne ekonomije. Ve je
po Marxu kretanje razmjenske vrijednosti stvarnije od puke uporabne vrijednosti, no u
naoj situaciji gdje se protoci kapitala ne odnose na robne razmjene, novac postaje
dijelom jo neobinije hiper-stvarnosti - on postaje apsolutnim novcem, iri se do
Integralne Stvarnosti zbroja. Budui da vie nije ekvivalent niega, postaje predmetom
ope strasti. Hijeroglif robe postao je integralni fetiizam novca.
Last but not least: u kirurkoj operaciji jezika dokinuta je njegova numerika i digitalna
vrijednost, sve ono to je u njemu simboliko, tj. ono zbog ega je jezik daleko vie od
onoga to oznauje... Sve to je u njemu odsutno, prazno, ali i doslovnost je sada
dokinuta, ba kao negativno u slici sinteze - sve ono to se suprotstavlja iskljuivoj
dovrenosti. To je Integralna Stvarnost jezika: ne oznaavati vie nego to oznaava.
Vrijeme samo, ivljeno vrijeme, nema vie vremena da se dogodi. Osporava se istodobno
povijesno vrijeme dogaaja, psiholoko vrijeme raspoloenja i strasti, subjektivno
vrijeme prosudbe i volje u korist virtualnog vremena koje nazivamo, nesumnjivo
podrugljivo, stvarnim vremenom.
Nije zapravo sluajno da prostor-vrijeme zovemo stvarnim. Real time, Echtzeit: to je
autentino vrijeme, neraz-lueno, ono koje pripada trenutnoj prisutnosti te ak vie
nije prisutno u odnosu na prolost ili budunost, nego je istodobno njihova toka dodira i
dokinue svih drugih dimenzija. Integralna Stvarnost vremena zaplee se samo u svoju
vlastitu operaciju: time-processing (poput ivorld-processing, ivar-processing i si.).
S tim pojmom stvarnog vremena sve su dimenzije stegnute oko jedne jedine fokalne
toke, oko fraktalnog oblika vremena. Ieznula je minimalna razlika, otklanja ju
integralna funkcija: neposredna, potpuna prisutnost neke stvari u njoj samoj, to znai
da je stvarnost od sada povlastica onoga to je u sebi identino. Sve to je u samome
sebi odsutno, to se u sebi razlikuje nije doista stvarno.
Naravno, sva ta povijest u potpunosti je fantazmatska.
Nitko i nita nije apsolutno prisutno u samome sebi (ni u drugima, tovie). Nitko i nita
nije dakle doista stvarno, a stvarno vrijeme ne postoji.
ak ni sunce ne opaamo u stvarnom vremenu, budui da je brzina svjetlosti relativna. A
tako je i sa svime ostalim.
U tom smislu, stvarnost je nepojmljiva. Integralna stvarnost je utopija. Pa ipak nam se
upravo namee nevjerojatnim umijeem.
Iza nematerijalnosti tehnologija Virtualnog, ekrana i numerikog, skriva se jedan nalog,
imperativ koji je ve McLuhan vrlo dobro bio zabiljeio u televizijskim i medijskim
slikama: nalog za pojaanim sudjelovanjem, za interaktivnim ulaganjem koje se moe
preokrenuti u vrtoglavicu, ekstatinim obuhvaanjem koji moemo utvrditi posvuda u
kibersvijetu.
Uranjanje, imanencija, neposrednost, to su obiljeja Virtualnog.
Nema vie pogleda, pozornice, imaginarnoga pa ak i iluzije, jo izvanjskosti i spektakla:
to je djelatni feti koji je usisao itavu izvanjskost, upio svu unutranjost, pa ak i samo
vrijeme u djelovanju stvarnog vremena.
Pribliavamo se tako jednom potpuno ostvarenom svijetu koji je izraen i identificiran
kao takav, ali ne vie onakvim kakav jest, to je neto potpuno drugo.
Onakav kakav jest, svijet je naime poredak privida, to jest integralne iluzije, budui da
ga vie nije mogue prikazati.
Dvije su pretpostavke te fatalne strategije transnumerizacije svijeta u istu informaciju,
kloniranja stvarnog posredstvom Virtualne Stvarnosti, zamjene prirodnog svijeta
umjetnim i tehnikim univerzumom.
Prva se odnosi na radikalnu iluziju svijeta - tj. nemogue razmjene svijeta s bilo kojom
istinom ili konanom namjenom.
Takav kakav jest, svijet je uzrono neobjanjiv i neprikaziv (nebitno je koje zrcalo jo
ima udjela u svijetu).
Ono, dakle, to nema ni smisla ni razloga jest iluzija.
Svijet dakle ima sva obiljeja radikalne iluzije.
No, za nas je ta iluzija nepodnoljiva, kakva god bila njezina metafizika ljepota. Otuda
nunost da stvaramo sve mogue oblike simulakruma smisla, transcendencije - sve stvari
koje maskiraju tu iskonsku iluziju titei nas od nje.
Simulakrum nije dakle ono to istinu skriva, ve ono to skriva njezinu odsutnost.
Pronalaenje stvarnosti postavlja se u tu perspektivu.
Razmjena svijeta od sada je mogua u sjeni stvarnosti, tog modela uzrone i razumske
simulacije jer je svijet odreen objektivnim zakonima.
Druga pretpostavka glasi: svijet nam je dan. No, po simbolikom zakonu, treba ga moi
vratiti.
Nekada se moglo na ovaj ili onaj nain zahvaliti Bogu ili bilo kojoj instanciji, odgovoriti
na dar rtvom.
Sada se vie nemamo kome zahvaliti jer je ieznula sva transcendencija. A
neprihvatljivo je da ne moemo nita dati u zamjenu za svijet.
Zbog toga se sada mora ukloniti prirodni svijet i zamijeniti ga se s umjetnim - sa
svijetom izgraenim od svakojakih dijelova zbog kojeg nikome ne bismo morali podnijeti
raun.
Otuda taj gorostasni pothvat uklanjanja prirodnog svijeta u svim svojim oblicima. Sve to
je prirodno bit e zanijekano, na dui ili krai rok, u korist te prinudne zamjene.
Virtualno bi se javilo kao konano rjeenje u toj nemoguoj razmjeni svijeta.
No, stvar ipak jo nije rijeena. Neemo naime izbjei tome novome dugu koji e ovaj
put pritegnuti nas same. Kako emo se rijeiti tog tehnikog svijeta i te umjetne
svemoi?
Morat emo i ovaj put, u nedostatku moi razmjene (s im?), unititi ili zanijekati svijet.
Otuda i beskrajan negativni protuprijenos prema toj Integralnoj Stvarnosti koju smo
stvorili dok istodobno napredujemo u podizanju tog umjetnog univerzuma.
Danas je posvuda prisutno dubinsko poricanje - za koje ne znamo kamo e nas odnijeti -
tog neodoljivog pothvata ili te silovite razgradnje.
Taj pothvat u svakom sluaju nikada nije dovren.
Nikada neemo prestati s ispunjavanjem praznine istine.
Otuda bijeg unaprijed uvijek prema drugim simulakrumima.
Otuda pronalaenje sve umjetnije stvarnosti koja vie nema takmaca niti alternativne
ideje, ni zrcala niti negativa.
S posve novom Virtualnom Stvarnou ulazimo u konanu fazu tog simulacijskog pothvata
koji ovaj put zavrava s tehnikim artefaktom svijeta iz kojeg je nestao svaki trag
iluzije.
Svijetom koji je toliko stvaran, hiperrealan, djelatan i programiran da vie nema
potrebe biti istinit. Ili tonije, on je istinit, apsolutno istinit u smislu da mu se nita vie
ne suprotstavlja.
To je apsurdnost jedne konane istine kojoj nedostaje lanosti - lanosti apsolutnoga
dobra kojoj nedostaje zla, lano-sti pozitivnoga kojemu nedostaje negativno.
Ako je pronalaenje stvarnosti zamjena za odsutnost istine, kada dakle oiglednost toga
stvarnoga svijeta posvuda postaje problematina, ne znai li to da smo najblie toj
odsutnosti, tj. svijetu kakav jest?
Sasvim je sigurno da smo sve dalje od rjeenja, ali i sve blie problemu.
Jer svijet nije stvaran. On je to postao, ali to upravo prestaje biti. No, nije vie ni
virtualan, ali to upravo postaje.
iri se nijekanje, nepriznavanje stvarnosti zbog svijeta koji je postao u potpunosti
djelatan, objektivan i bez alternative.
Ako svijet treba uzeti kao cjelinu, kao cjelinu ga i odbijamo. Nema drugog rjeenja. To
odbacivavnje slino je biolokom neprihvaanju stranog tijela.
Protiv tog sputanja u dovreni svijet, u Kraljevsko nebesko, gdje je stvarni ivot
rtvovan hiperrealizaciji svih njegovih mogunosti, u svojoj maksimalnoj izvedbi,
ustajemo posredstvom neke vrste instinkta, vitalne reakcije, gotovo kao da je vrsta
danas rtvovana njezinom genetskom savrenstvu.
Naa negativna abreakcija ishod je nae preosjetljivosti na idealne uvjete ivota koji su
nam dani.
Ta savrena stvarnost u kojoj rtvujemo svaku iluziju, kao to pred vratima pakla
naputamo svaku nadu, oigledno je fantomska stvarnost.
Od nje trpimo upravo kao od nekog fantomskog uda.
Dakle, kao to kae Ahab u Mobyju Dicku: Ako osjeam bol u svojoj ruci, a nje nema,
to vama jami da neete trpjeti paklene muke kada umrete?
Ta rtva nipoto nije metaforika, ona je prije povezana s kirurkom operacijom koja
vie iz same sebe izvlai neki oblik zadovoljstva: ovjeanstvo koje je neko s
Homerom bilo predmetom kontemplacije olimpskih bogova sada ivi zbog sebe samog.
Njegovo otuenje sobom samim postiglo je taj stupanj na kojem ono proivljava vlastito
unitenje kao estetsku senzaciju prvog reda. (Walter Benjamin)
Jedna od mogunosti zapravo je samounitenje - iznimno po tome to predstavlja izazov
svemu ostalome.
Dvostruka iluzija: ona objektivne stvarnosti svijeta i subjektivne stvarnosti subjekta koje
se prelamaju u istom zrcalu te se mijeaju u istome osnovnom pokretu nae metafizike.
Svijet onakav kakav jest nipoto nije objektivan, ve prije ima oblik kakva neobinog
zavodnika.
No, budui da je zavoenje svijeta i pojava opasno, s njegovim djelatnim simulakrumom
radije razmjenjujemo njegovu umjetnu istinu i automatsko pismo. Ta zatita meutim i
sama je pogibeljna jer sve ono posredstvom ega se branimo od te vitalne iluzije, sva ta
strategija obrane funkcionira kao pravi karakterni tit te i sami postajemo nepodnoljivi.
U konanici, temeljna je stranost svijeta i ona se opire samome poloaju subjekta.
Ne radi se o opiranju otuenju, nego samom poloaju subjekta.
U svim tim oblicima nepriznavanja, opovrgavanja, nijekanja, nije vie rije o nekoj
dijalektici negativnog niti o radu negativnog. Nije vie rije o kritikom miljenju
stvarnosti, nego o subverziji stvarnosti u njezinu naelu, u samoj njezinoj oigled-nosti.
Sto vie raste pozitivnost, nijekanje, ponekad tiho, postaje silovitije. Svi smo danas
disidenti stvarnosti, veinu vremena skriveni odmetnici.
Ako se miljenje ne razmjenjuje sa stvarnou, njezino neposredno nijekanje postaje
jedino miljenje stvarnosti. No, to nijekanje ne otvara se nadi, kako je to htio Adorno:
Nada, onakva kakva se javlja iz stvarnosti borei se protiv nje kako bi ju zanijekala,
jedino je oitovanje lucidnosti. To - na sreu ili na nesreu - nije tono.
Da nam je bila povjerena, nada bi pripadala inteligenciji Dobra. No preputeni smo
inteligenciji Zla, to jest ne inteligenciji kritike stvarnosti, nego jednoj stvarnosti koja
je kroz snagu pozitivnosti postala nestvarna, a snagom simulacije spekulativna.
Jer ona je tu da protjera prazninu, svaki pothvat simulacije i informacije, ta
razdraenost stvarnog i znanja o njemu, samo izaziva sve veu neizvjesnost. Njezin viak
i pomama samo pomuuju duhove.
A ta neizvjesnost je bespomona jer je sainjena od svih moguih rjeenja.
Jesmo li definitivno zatoeni u tom prijenosu stvarnoga u potpunu pozitivnost i posve
masovnog protu-prijenosa koji vrluda u svom jednostavnom i istom nijekanju?
Dok nas sve vue prema toj totalizaciji stvarnoga, svijet treba, nasuprot, otrgnuti od
njegova naela stvarnosti. Jer upravo nam ta zbrka maskira svijet ovakav kakav jest u
osnovi, tj. kao jedinstven.
Italo Svevo: Potraga za uzrocima golemi je nesporazum, tvdokorno praznovjerje koje
prijei da se stvari, dogaaji stvaraju onakvi kakvi jesu.
Stvarno pripada redu openitosti, a svijet redu pojedi-nanosti. To jest redu apsolutne
razlike, radikalne razlike, neemu vrlo drugaijemu od razlike - to je dalje mogue toj
zbrci svijeta s njegovim dvojnikom.
Neto nam se napokon opire, a nije istina ili stvarnost. Neto se opire svim naim
naporima da svijet zatvorimo u lanac uzroka i uinaka.
Postoji neko drugdje od stvarnosti (veina kultura ak nemaju taj pojam). Neto to
prethodi takozvanom stvarnom svijetu, neto nesvodljivo, povezano s iskonskom
iluzijom i nemogunou da svijetu onakvom kakav jest damo konaan smisao kakav god
on bio.
Volja, znanje i osjeaji ine nerazmrsivo klupko.
No, moda postoji sredstvo prolaska kroz svijet koje nije praenje niti stvarnoga?

R. MUSIL
O SVIJETU U SVOJOJ TEMELJNOJ ILUZIJI
Pronalazak Stvarnosti, nepoznate drugim kulturama, djelo je modernog zapadnog
Razuma, lukavstva Univerzalnoga. Razuma objektivnog svijeta koji se rijeio svih
paralelnih svjetova.
Konkretizirati, provjeriti, objektivizirati, dokazati: objektivnost je to preuzimanje
stvarnog koje svijet prisiljava da nam pokae lice protjerujui iz njega svaku tajnu
krivnju i svaku iluziju.
Stvarno uvijek zamiljamo kao lice. Uvijek smatramo da se nalazimo pred licem
Stvarnoga. No, tog licem u lice nema. Objektivnost ne postoji. Ni subjektivnost:
dvostruka iluzija.
Svijest je integralni dio svijeta, a svijet integralni dio svijesti, ja ga mislim i on me misli.
Dovoljno je shvatiti da, premda postoje predmeti izvan nas, ne moemo apsolutno nita
znati o njihovoj objektivnoj stvarnosti. Stvari su nam naime dane samo posredstvom
tumaa nae reprezentacije. Vjerovati da su te reprezentacije i ula odreeni
izvanjskim predmetima, jo je jedna reprezentacija.
Pitanje o tome moemo li znati postoje li uistinu stvari izvan nas onakve kakvima ih
vidimo, posve je besmisleno... To je pitanje gotovo toliko apsurdno kao da se pitamo je
li plavo doista plavo, objektivno plavo. (Georg Christophe Lichtenberg.)
O tome definitivno ne moemo suditi. Moemo si samo predstaviti neku objektivnu
stvarnost, a da nikada ne naslutimo njezin objektivitet. Ako takvi predmeti izvan nas
postoje, o njima ne moemo nita znati i o njima se nema to rei...
Zadaa filozofije je da raskrinka tu iluziju objektivne stvarnosti - zamku koju nam je na
neki nain postavila priroda.
I nita takoer tako jasno ne otkriva ovjekov uzvien duh koliko to da je znao
raskrinkati prirodu upravo u onome trenutku kada se s njim htjela poigrati. (G. C.
Lichtenberg.)
No, tu se filozofija zaustavlja, u konanom utvrivanju iluzije svijeta, tj. u tom
trenutku, na tom predmetu, na tomu neemu, tome niemu o kojemu se vie nema to
za rei.
Dakle, filozofska ideja je jednostavna i radikalna: to je ideja temeljne iluzije, ideja ne-
stvarnosti objektivnog svijeta.
Ta predodba, to praznovjerje objektivne stvarnosti koje nam namjeta zrcalo vulgarne
imaginacije, i samo je dijelom globalne iluzije svijeta u kojemu imamo udjela i ije smo
mi istodobno zrcalo.
Postoji samo iluzija stvarnog predmeta i iluzija stvarnog subjekta reprezentacije, a te
dvije iluzije, subjektivna i objektivna iluzija, meusobno su povezane.
Tu se skriva tajna.
Jer svijet postoji samo da bismo ga upoznali.
U spoznaji ne postoji nikakvo predodreenje. I ona sama meutim ima udjela u svijetu,
tonije, u svijetu sa svojom temeljnom iluzijom koja nema nikakav nuan odnos sa
spoznajom.
U tome je udo: da si neki djeli svijeta, ljudska svijest, daje povlasticu da bude zrcalo
svijeta. No, to joj nikada nee dati objektivnu istinu jer i zrcalo ima udjela u predmetu
kojeg zrcali.
Dananje mikroznanosti prihvatile su tu konanu iluziju koja se ne odnosi na neku
objektivnu neistinu (koja bi za nju jo imala drai stvarnosti), nego splet dviju iluzija,
objektivne i subjektivne, njihove nerazmrsive sloenosti, koje zabranjuju upravo svaku
metafiziku refleksiju svijeta posredstvom miljenja.
To je zamka koju nam postavlja priroda.
Dvojba o povezanosti, nemoguoj istovrijednosti predmeta i njegove objektivne
predodbe iskrsava iz te krunosti, po-vratnosti nekog procesa koji se zato ne moe vie
zvati reprezentacijom.
Dvojba je nerazrjeiva jer povratnost uvijek prethodi. To je osnovno pravilo.
Nemogue je da neko bie bude izvrgnuto uinku nekog drugog, a da taj uinak ne bude
uzajaman... Svaki uinak mijenja predmet kojega je on uzrok. Nema odvojenosti
subjekta i objekta - niti izvornog identiteta - postoji samo nerazmrsiva re-cipronost
(G. C. Lichtenberg)
Povratnost Mene i svijeta:
Sve se dogaa u univerzumu Jastva. To Ja, u ijoj se unutranjosti sve odigrava, slii po
tomu fizikom kozmosu kojemu pripada i samo Ja, posredstvom kojeg se taj kozmos
mentalno javlja u naoj reprezentaciji. Tu se krug zatvara. (G. C. Li-chtenberg.)
Zatvoreno je krug beskonanog uokvirivanja u kojem subjekt nigdje ne moe traiti
odreeni poloaj, a u kojem se predmet vie ne moe lokalizirati kao takav.
Rije nije toliko o obliku otuenja koliko o vjenom posta-janju-predmeta subjektom,
neprestanom postajanju-subjekta predmetom. Jo jednom, svijet ne postoji da bismo ga
upoznali, jo bolje: sama spoznaja sudjeluje u iluziji svijeta, i to nije zamjerka, ak
suprotno: u tome, u toj nerazrjeivoj srodnosti lei tajna miljenja.
To je samo naelo svijeta koji misli nas.
Pitanje o tome moemo li znati postoji li kakva objektivna stvarnost ak se vie ne
postavlja: inteligencija svijeta pripada istome svijetu koji nas misli.
Nas misli stvoreni predmet, a koji put on misli bolje od nas, i bre nego mi, misli nas
prije nego to smo mi mislili njega.
Ta paradoksalna bit ovjeka koji, kao integralni dio prirode, ipak trai ono to bi mogao
postati s onu stranu te pripadnosti, priziva ono to kae Nietzsche u svojoj metafori
zrcala:
elimo li razmotriti zrcalo po sebi, u konanici emo samo nai predmete koji se nalaze
na njemu. elimo li dohvatiti te same predmete, u konanici emo samo pasti u zrcalo.
To je sva povijest spoznaje.
Taj spekulativni bezdan jo se produbljuje prijeemo li sa zrcala u totalni ekran
Virtualne Stvarnosti.
Ovaj put zamku objektivne stvarnosti ne postavlja nam priroda, nego numeriki
univerzum postavlja zamku hiperobjek-tivnosti, integralnog rauna u kojem se dokida
sama igra zrcala i njegovih predmeta - konana preobrazba filozofskog idealizma.
Istodobno, hiperobjektivnost toj igri na kraj staje bez priziva jer u njoj samo naelo
reprezentacije nestaje iza sinteze i zbroja operacija. Tako mu preostaje samo da
zauzme to ne-mjesto, tu prazninu reprezentacije par excellence koju predstavlja ekran.
Sve se to pokorava nekoj vrsti vrtoglavice, kao da ta buja-jua apstrakcija, taj uspon
moi integralne hiperrealnosti i sama odgovara nekoj hipersenzibilnosti u odreenim
konanim uvjetima.
Ali kojim konanim uvjetima?
Stvarnost bi dakle bila samo jedno privremeno rjeenje.
Ona je uostalom samo naslijedila neka druga rjeenja: kao to je religijska iluzija u svim
svojim oblicima. Ta istina, ta racionalnost koju smo razmijenili s religijskim
vrijednostima, mislei da ih nikada neemo nadii - ta objektivna stvarnost oduvijek je
samo razoarani nasljednik istih tih religijskih vrijednosti. ini se k tome da ona nikada
nije postala usitinu nadmonom i da se to transcendentno rjeenje nije istroilo, da Bog
nije mrtav, ak i ako imamo posla samo s njegovim metastazama.
Moda je ona bila samo skrivena a sada se poinje otkrivati upravo posredstvom te
intenzifikacije stvarnosti, pod teretom sve stvarnijeg, sve profanijeg svijeta, bez
mogueg izbavljenja.
I stvarnost je paralelni svijet i zamjenska iluzija, pa zapravo u tom stvarnom svijetu
ivimo kao u nekom paralelnom svijetu. Naprosto smo ga uspjeli ispregovarati kroz
ekonomiju raja i pakla (ali ne pakla duga i krivnje, za koje od sada moramo odgovarati
sebi samima).
Jesmo li tu pobijedili ili izgubili? Tu nema odgovora.
Jednu iluziju razmijenili smo za drugu, a pokazuje se da je ta materijalna i objektivna
iluzija, iluzija stvarnosti, jednako krhka kao ona o Bogu te da nas, nakon to je jednom
prola euforija znanosti i prosvjetiteljstva, vie ne titi od temeljne iluzije svijeta i
njegove odsutnosti istine.
Ta profana i desakralizirana stvarnost polako je postala zapravo beskorisna funkcija iju
fikciju oajniki pokuavamo spasiti (kao nekada Boju opstojnost), ali za koju u biti jo
ne znamo kako da je se oslobodimo.
I tu nailazimo na konanu fazu pothvata.
Pred nemoi stvarnosti da ispuni prazninu koja nas razdvaja od svijeta i nerazrjeive
enigme koju nam ona namee, trebalo je prijei na konani stupanj Virtualnoga,
Virtualne Stvarnosti, najvieg stupnja simulacije, simulacije konanog rjeenja
posredstvom rasplinjavanja supstancije u polje nematerijalnog i u strategiju rauna.
Neko prisutan, ali i odsutan u svim stvarima, Bog sada krui arterijskom mreom
raunala.
Gotova je igra transcendencije, gotova je s paradoksalnom igrom prisutnosti i
odsutnosti. Preostaje integralni oblik stvarnosti iji smo svi mi izvritelji.
Ono to je jo bilo samo relativni idealizam ustupa mjesto apsolutnom idealizmu, onome
novih informacijskih tehnologija u kojima je krhka ravnotea subjekta i objekta unitena
u korist totalne apstrakcije.
To je kraj same iluzije predmeta, a time i filozofije, koja se ipak time definirala onkraj
ega vie nema to za rei.
Pitanje se od sada vie ne postavlja jer nema same teme koja bi se nametnula. U tom
integralnom funkcioniranju brie se samo mjesto subjekta.
Nalazimo se zapravo posred Patafizike - Patafizike koja je, s jedne strane, znanost
imaginarnih rjeenja, a s druge, jedini poznati pokuaj prelaska na Integralnu Metafiziku
- metafiziku konanog iluzionizma vidljivog svijeta.
Eto, upravo je to ono s ime se suoavamo u XXX fazi stvarnosti u koju pristigosmo...
Objektivna stvarnost odgovarala je metafizikom obzoru.
Integralna Stvarnost odgovara patafizikoj sferi.
Nema udesnijeg utjelovljenja Integralne Stvarnosti od Ubua. Ubu je sam simbol te
punokrvne stvarnosti te istodobno jedini odgovor na Integralnu Stvarnost, jedino istinsko
imaginarno rjeenje u svojoj divljoj ironiji, u punini svoje groteske: gi-douille* na spirali
Ubujeva oca profil je naeg svijeta i njegova pupanog pokopa.
Nismo jo zavrili s Patafizikom, tom znanou koja simboliki slae u crte svojstva
predmeta opisanih u njihovim vir-tualnostima (Alfred Jarry).
No, nisu gotove igre, jer ako ono stvarno buja u funkciji rascjepa simbolikog pakta
izmeu bia i stvari, taj rascjep zauz-
Kod Jarryja to je prije svega fiziki simbol Ubujeva lika (nap. prev.). vrat izaziva uporni
otpor, odbijanje objektivnog, razdvojenog svijeta. Nitko doista ne eli to objektivno
licem u lice, makar ono sadravalo povlatenu ulogu subjekta.
Ono to nas vee uz stvarno jest ugovor sa stvarnou, tj. jedna formalna svijest o
pravima i dunostima koji se veu uz njega. No, ono o emu zapravo sanjamo jest
sudionitvo i rivalski odnos s biima i stvarima, pakt, a ne ugovor. Odatle pokuaj da
raskinemo taj ugovor - upravo kao i onaj drutveni, koji iz njega proizlazi.
Moralnom ugovoru koji nas vee sa stvarnou treba suprotstaviti pakt inteligencije i
lucidnosti.
to znai da na granicama tog njihanja jo moemo postaviti pitanje:
Je li kraj povijesti jo povijesna injenica?
Je li ieznue stvarnosti jo stvarna injenica?
Ne, to je svreni in, a pred svrenim inom vie nije rije o pitanju objektivnosti, nego
o pitanju izazova: stvarnosti treba prkositi kao bilo kojem drugom dovrenom inu.

NAJLAKA RJEENJA
Pretpostavka objektivne stvarnosti vri takvu mo na nae duhove samo zato jer je ona
daleko najlake rjeenje.
Lichtenberg: Ljudska sloboda je dokaz da je neka kriva pretpostavka ponekad
poeljnija od tone pretpostavke. ovjek je, bez ikakave sumnje, ne-slobodan. No,
potrebna je vrlo duboka filozofska studija kako se ne bismo dali pomutiti jednom takvom
intuicijom. Jedva da jedan ovjek na njih tisuu raspolae potrebnim vremenom i
strpljivou, a jedva da jedan od tih stotinjak ima duha. Zato je sloboda najugodnija
koncepcija, i koja e, budui da su joj pojave u tolikoj mjeri sklone, u budunosti ostati
najuestalijom.
Tona je pretpostavka da je ovjek roen ne-slobodan, da je svijet stvoren kao neistinit,
neobjektivan, neracionalan. No, ta je radikalna pretpostavka nedokazana, neprovjerljiva
i na neki nain nepodnoljiva. Otuda uspjeh obrnute pretpostavke, najlake
pretpostavke.
Subjektivna iluzija: iluzija slobode.
Objektivna iluzija: iluzija stvarnosti.
Ba kao to je vjera u slobodu samo iluzija bivanja uzronikom vlastitih ina, tako je
vjera u objektivnu stvarnost iluzija pronalaska izvornog uzroka fenomena, a time i iluzija
upisivanja svijeta u poredak istine i razuma.
U oaju suoavanja s drugou, sa zavoenjem, rivalskim odnosom, sudbinom,
pronalazimo najlake rjeenje: slobodu. Rije je najprije o idealnom pojmu subjekta
zahvaenog vlastitom slobodom, potom o stvarnom, bezuvjetnom osloboenju -najviem
stupnju slobode.
Prelazei s prava na slobodu, prelazimo na kategoriki imperativ osloboenja.
Tome stupnju odgovara ista silovita abreakcija: slobode se oslobaamo na sve mogue
naine sve dok ne pronaemo nova ropstva.
U oaju suoavanja s neizvjesnou i radikalnom iluzijom, nalazimo najednostavnije
rjeenje: stvarnost.
Najprije objektivnu stvarnost, a potom Integralnu Stvarnost - najvii stupanj stvarnosti.
Tome konanome stupnju odgovara vrlo radikalno nepriznavanje same te stvarnosti.
Silovita abreakcija u Integralnoj Stvarnosti - negativni protuprijenos.
U beznau svrhovitosti, spasa ili ideala, pronalazimo najlake rjeenje: sreu.
I tu takoer poinjemo s utopijom, idealom sree, i zavravamo u ostvarenoj srei -
najviem stupnju sree. Potom ista abreakcija integralne sree kao i u integralnoj
stvarnosti ili slobodi - sve je to nepodnoljivo.
Kada se sve zbroji, pobjeuje preokrenuti oblik nesree, rtvena ideologija.
U nesposobnosti da se preuzme odgovornost za miljenje (za miljenje svijeta koji nas
misli, inteligenciju Zla), pronalazimo najjednostavnije rjeenje, tehniko rjeenje:
Umjetnu Inteligenciju.
Najvii stupanj inteligencije: integralna spoznaja.
Ovaj put odbijanje e moda doi od otpora samih stvari njihovoj informatikoj
transparentnosti ili od prekida sustava u obliku velike nesree.
Protiv svih najveih pretpostavki ustaju najjednostavnija rjeenja.
A sva najjednostavnija rjeenja vode u katastrofu.
Protiv pretpostavke neizvjesnosti: iluzija istine i stvarnosti.
Protiv pretpostavke sudbine: iluzija slobode.
Protiv pretpostavke Zla: iluzija nesree.
Protiv pretpostavke miljenja: iluzija Umjetne Inteligencije.
Protiv pretpostavke dogaaja: iluzija informacije.
Protiv pretpostavke postajanja: iluzija promjene.
Svakoj situaciji lakoe dovedene do njezine krajnosti - Integralna Stvarnost, integralna
sloboda, integralna srea, integralna informacija (najvii stupanj inteligencije, najvii
stupanj stvarnosti, najvii stupanj slobode, najvii stupanj sree) - odgovara silovita
abreakcija: nepriznavanje stvarnosti, nepriznavanje slobode, nepriznavanje sree, virus
i disfunkcije, sablasnost stvarnog vremena, mentalni otpor, svi oblici tajnog odbacivanja
kada je rije o toj idealnoj normalizaciji egzistencije.
Sto dokazuje da jo posvuda postoji, u svima nama, opirui se univerzalnoj beatifikaciji,
inteligencija Zla.

DO YOU WANT TO BE FREE?

Sloboda? San!
Sav svijet je trai ili barem ostavlja dojam da mu je gorljivo stalo do nje.
Ako je sloboda iluzija, onda je postala vitalnom iluzijom.
Taj pokret u moralu, u obiajima i mentalitetima, koji kao da je doao iz dubine
povijesti, besprizivno je kretanje emancipacije.
A ako se njegovi odreeni vidovi mogu initi ekscesivnima ili proturjenima, svejedno
smo izloeni vrtoglavici te emancipacije.
tovie: itav na sustav od tog osloboenja stvara dunost, moralnu obvezu - tako da je
teko razluiti tu prinudu za osloboenjem od prirodne sklonosti jednog prirodnog
zahtjeva za slobodom.
Oigledno je, meutim, da se svi ele osloboditi svih oblika ropstva, svi ele raskrstiti sa
svim oblicima prinuda bilo one fizike ili zakonske. To je jedna toliko vitalna reakcija da
joj na kraju nije potrebna ideja slobode. Stvar postaje problematina s perspektivom
subjekta da u nerazluivome univerzumu ne mora odgovarati vie nikome osim samome
sebi. Jer to simbolino odrjeavanje od obaveza prati opu deregulaciju. I u tom svijetu
slobodnih elektrona, slobodnih da postanu bilo to u jednom opem sustavu razmjene u
kojem vidimo da istodobno sve vie jaa jedan suprotni nagon, otpor toj potpunoj
raspoloivosti koja je temeljna isto kao to je to elja za slobodom. Strast za bilo kakvim
pravilom, izjednaena sa strau prema deregulaciji.
U antropolokim dubinama vrste, zahtjev za pravilom temeljan je kao i zahtjev da se od
njega oslobodimo.
Nitko ne moe rei koji je od njih nesvodljiviji.
Ono to moemo potvrditi, nakon dugog uspona procesa oslobaanja, jest preporod svih
tih kretanja, sve ustrajnijih, upornijih u oslobaanju bez granica i potpunom
izbavljenju.
Zelja za pravilom tu nema nikakve veze s podvrgavanjem zakonu. Prije bi vrijedilo
suprotno jer je zakon apstraktan i univerzalan, dok je pravilo obaveza na dvoboj. A ona
ne iznosi na vidjelo ni pravo, ni dunost niti moralni i psiholoki zakon.
Shvaeno posvuda kao apsolutni napredak ljudske vrste obiljeen takoer ljudskim
pravima, osloboenje polazi od ideje prirodne predodreenosti na slobodu: biti
osloboen znai odrijeiti bie od istonog grijeha, omoguiti mu sretnu namjenu i
prirodni poziv. To je na spas u nama, pravi sakrament krtenja modernog i
demokratskog ovjeka.
No, to je utopija.
Ta slaba volja da se razrijei dvoznanost Dobra i Zla te da se skoi onkraj njezine sjene
u apsolutnu pozitivnost jest utopija.
Dvoznanost je konana, i one stvari koje su osloboene u potpunosti joj pripadaju.
Ne moemo osloboditi Dobro, a da ne oslobodimo Zlo. Zlo ponekad ak, u istom pokretu,
oslobodimo bre od Dobra.
U svakom sluaju, rije je o deregulaciji i jednog i drugog.
Osloboenje otvara prostor neogranienom razvoju i ubrzanju.
Nakon to se jednom ukine taj kritiki prag (taj prijenos faze, kao u fizikom svijetu),
stvari se izlau - vrijeme, novac, seks, proizvodnja - vrtoglavom nadmetanju u kojem
danas ivimo, nadmetanju izbijanja svakojakih autonomija koje se ne mogu kontrolirati,
svakojakih razlika u jednom kretanju koje je istodobno neizvjesno, neodluno i
eksponencijalno.
Sloboda je, u tom trenutku, ve daleko iza, nadmaena i prekoraena u osloboenju.
Tu se ocrtava jedna sloboda kruenja svih autonomiziranih ljudskih estica u znaku
potpune informacije i integracije. Svatko se u potpunosti ostvaruje u tehnikom
proirenju svih svojih mogunosti: svi dioniari i partneri u opoj interakciji. Samo e
Bog Trita prepoznati svoje, a Nevidljiva ruka od sada je nematerijalna mo
programa i mrea uime Ope Slobodne-Raz-mjene - najvieg stupnja deregulacije.
Rije je o loginoj i fatalnoj posljedici dinamike za koju se ini da je na djelu jo od
poetka povijesnih drutava, dinamike univerzalne i progresivne deregulacije svih
ljudskih odnosa.
Od feudalizma do kapitala i s onu stranu njega, svjedoci smo prije svega beskrajnog
napretka u slobodi razmjena, slobodnog kruenja dobara, protoka, osoba, kapitala.
To kretanje je nepovratno, ne u smislu ljudskog napretka, nego u smislu trita,
progresivnog napredovanja neizbjene mondijalizacije.
To je posljednja faza koju prelazi liberalizam u svom trajnom kretanju prema opoj
razmjeni, u svom procesu za kojeg je kapital sa svojim sukobima, proturjenostima,
svojom silovitom prolou, svojom povijeu naprosto, zapravo samo pretpovijest.
Vidimo meutim da se sa svih strana ocrtavaju otpori toj drugoj revoluciji - otpori koji
su jo ivotniji od onih koje je izazvao dolazak prosvjetiteljstva. Svi ti pokreti re-
involucije (obrnuto od revolucije) - vjerski, sektaki, korporativni, novih integrizama,
novih feudalizama - koji, posvuda, kao da se samo pokuavaju rijeiti te bezuvjetne
slobode da bi pronali nove oblike preuzimanja brige, zatite, vazalstva,
suprotstavljanja arhaine vjernosti nepodnoljivom kidanju veza.
Kako bi deregulaciji suprotstavili nova pravila igre.
Jedino utoite od svijeta, od potpunog izvrgavanja zakonima trita moe ak iznova
postati uvjet poviice, socijala sa svojom institucionalnom zatitom.
Ili obrana dobrog starog stanja otuenosti, no koje sama njegova otuenost titi od
prejake izloenosti iskljuivo zakonima protoka i mrea. To hotimino otuenje moe
otii sve do najarhainije regresije, do bilo koje zatitnike transcendencije koja titi od
postavljanja u mreu, od rasplinjavanja i rasprivanja u prazninu.
Samo, sada mora biti jasno da se nikada neemo moi rijeiti tog paradoksa slobode. Jer
to nepovratno kretanje emancipacije moemo vidjeti ili kao napredak vrste (on u
svakom sluaju jami superiornost ljudske vrste nad svim drugima) ili, obrnuto, kao
antropoloku katastrofu, razvrgavanje, vrtoglavu deregulaciju ija nam svrha izmie, no
koja kao da se razvija do nepredvidljive krajnosti, koja takoer moe biti najvii stupanj
univerzalne inteligencije kao i potpune entropije.
Slobodu odbacujemo na sve mogue naine.
Neprekidni prijenos, prijenos svoje vlastite elje, vlastita ivota, vlastite volje na neku
drugu, bilo koju instanciju.
Ako se ljudi iznova preputaju skrbi politike klase, to je vie zato da se rijee moi,
nego zbog volje za reprezentacijom. To moemo protumaiti kao znak pasivnosti i
neodgovornosti, ali zato ne postaviti jo precizniju pretpostavku u spoznaji da bi to
odustajanje moglo potjecati iz lucidne intuicije bez spoznaje, iz odsutnosti elje i
vlastite volje, ukratko, iz potajne svijesti o iluziji slobode?
Dobrovoljno ropstvo?
Taj je pojam dvostruko iluzoran jer u sebi saimlje dvostruku mistifikaciju dvaju
pojmova slobode i volje. A ideja volje, shvaena kao autonomno odreenje individualnog
bia nije nita manje pogrena kada se okrene protiv slobode.
Iluzija nije nuno ondje gdje mislimo da jest, i ako samo nekoliko njih (G. C.
Lichtenberg) mogu spoznati da su ne-slo-
bodni i prihvatiti taj usud, masa drugih u osnovi e stvarati manje iluzija o svojoj
slobodnoj volji od onih koji su smislili taj pojam.
To ne prijei da dobrovoljno ropstvo ima svoja pravila i strategije.
Upravo posredstvom odsutnosti vlastite volje unitavamo volju za vladanjem nad
drugima: to su lukavstva zavoenja.
Upravo posredstvom prijenosa odgovornosti za mo na drugoga djelatan je neki oblik
jednake i neofanzivne snage: to su lukavstva ukletog udijela.
To znai da trenutni oblik ropstva nije vie hotimian ili ne-hotimian, u odsutnosti
slobode, nego, nasuprot, u ekscesu slobode u kojem osloboen ovjek ne zna pod svaku
cijenu ni od ega ni zato je slobodan, niti kojem identitetu biti vjeran -zbog ega,
raspolagajui sa svime oko sebe, vie ne zna kako raspolagati samim sobom.
Uranjanje u ekrane, mree i tehnike Virtualnog, sa svim njihovim mogunostima, u tom
smislu je velikim korakom zakorailo u slobodu te istodobno zavrilo s pitanjem slobode.
To je danas najjednostavnije rjeenje u odnosu na ukinue, u digitalnoj manipulaciji,
brige za sebe i odgovornosti, tog udjela slobode i subjektivnosti kojeg zahtijevamo
naveliko zapo-maui i pokuavamo ga se rijeiti na bilo koji nain - tako da je to bitni
zadatak moi, a ne preraspodjele snage odgovornosti, nalaui svakome da se slobodno
i potpuno prepusti.
Sama mo nikada si nije prestajala davati izgled odgovornosti rjeavajui je se istodobno
svim sredstvima (vrijedi uostalom da je bolje biti kriv nego odgovoran, jer krivnja se
uvijek moe pripisati nekoj mranoj sili, dok je odgovornost uvijek vaa).
Postoje, sreom, drugi, poetiniji naini da se rijeimo slobode - na primjer, u igri u
kojoj ulog nije vie sloboda podvrgnuta zakonu, nego suverenost izvrgnuta pravilu.
Tanko-utnija i paradoksalnija sloboda koja se sastoji u strogom pridravanju - ureeni
oblik hotiminog ropstva koje je poput udesne sprege sluge i gospodara - da nitko u igri
nije slobodan, a svatko je istodobno sluga i gospodar.

DO YOU WANT TO BE ANYONE ELSE?

Individualnost je nedavna pojava. Tek su tijekom posljednja dva stoljea narodi
civiliziranih zemalja traili demokratsku povlasticu da budu pojedinci. Prije toga su bili
ono to su bili, robovi, seljaci, obrtnici, ljudi ili ene, oevi ili djeca - ali ne
individuumi niti subjekti s punim pravima.
Poevi tek s naom modernom civilizacijom dogodilo se ulaganje snage u tu individualnu
egzistenciju.
Borimo se, naravo, da ouvamo to nezastarivo pravo i sve nas pritie da ga osvojimo i
obranimo pod svaku cijenu. Tu slobodu, autonomiju, zahtijevamo kao temeljno ljudsko
pravo te se, istodobno, stropotavamo u toj odgovornosti to zavri prijezirom prema
nama kao takvima.
Isto to odjekuje u Jobovim jadikovkama Bogu. Bog od njega trai previe: Zar je ovjek
neto vie da od njega radi tako veliku stvar? Da ga svaki as iskuava? Ne bude li se
udaljio
od mene i ne ostavi li me samog, barem na tren, nee li to biti samo zato da zavri sa
mnom?
Otuda dvostruki proturjeni zahtjev: pronai identitet na bilo koji nain traei ga
gorljivo kod drugih ili pretraujui mree. A onda ga bilo kako odbiti, kao neki teret ili
preruava-nje.
Sve se dogaa kao da su sloboda i individualnost iz nekog prirodnog stanja
raspolaganja nama samima postala umjetna stanja; neka vrsta moralnog imperativa
uinila nas je svojom neumoljivom zapovijedi taocima vlastita identiteta i vlastite volje.
Takav je posebno sluaj sa stockholmskim sindromom, jer smo istodobno teroristi i
taoci. Taoc je dakle po definiciji ukleti, nerazmjenjiv objekt kojeg se ne moemo rijeiti
jer ne znamo to bismo s njim.
Ista se situacija odnosi na subjekta: kao taoc sama sebe, on ne zna kako da se zamijeni
ili rijei samog sebe.
Zbog nespoznavanja da identitet nikada nije postojao te da time samo sudjelujemo u
komediji, tu subjektivnu iluziju pothranjujemo do iscrpljenja. Iscrpljujemo je
pothranjujui tu utvaru reprezentacije nas samih.
Preoptereeni smo dakle tom preuzetnou, tom upornou da do kraja nosimo taj
identitet ija je zamjena nemogua (on se razmjenjuje samo s paralelnom iluzijom
objektivne stvarnosti, u istom metafizikom krugu u koji smo zatvoreni).
Sve velike pripovijesti nae individualne svijesti - pripovijest o slobodi, o volji,
identitetu - naim djelima, onakvima kakva se stvaraju, samo pridodaju beskorisno, pa
ak i proturjeno nadodredenje, u spoznaji da smo im uzrok, da su uinak nae volje, da
su nae odluke uinak nae slobodne volje, itd.
No, tim pripovijestima to nije potrebno: nije potrebno prijei s volje na ideju volje da
bismo odluivali i djelovali. Nije potrebno poi od ideje slobodne volje da bismo zavrili
u ivotu. Iznad svega, ne trebamo poi od ideje subjekta i njegova identiteta da bismo
postojali (u svakom sluaju bilo bi bolje poi od drugosti).
Sve je to beskorisno - poput vjerovanja koje se vee uz Boju opstojnost (ako postoji, za
tim nema potrebe). Vjerujemo tako u slobodno i voljno odreenje naih ina, i da je ono
to im daje smisao, dok istodobno nama daje smisao - to da budemo njihovi autori. No,
sve je to jedna tvorevina, kao to je to i pria iz sna.
Oblik svojim inima dajemo gotovo onako kao to eljeznim strugotinama oblik daje
magnet. (G. C. Lichtenberg)
To je problem koji sebi postavlja Luke Rhinehart u svom romanu L'Homme-De (Covjek-
kocka): kako se rijeiti te slobode, tog ega zatoenog u svojoj slobodnoj volji? Sluajem,
odgovara on.
Medu ostalim pokuajima da se razbije to zrcalo identiteta, da se bie oslobodi od
terorizma ega, postoji onaj da se prepusti sluaju, kockama, u svim svojim inima i
odlukama. to vie slobodne volje, to vie odgovornog subjekta, preostaje samo igra
sluajnog rasplinjavanja, umjetne dijaspore ega.
Ja je u osnovi ve neki oblik Nad-Ja i njega se prije svega treba rijeiti.
ivjeti ne pozivajui se na neki model identiteta ili neki opi ekvivalent.
No, zamka svog tog mnotva identiteta, njegovih mnogostrukih opstojnosti, zamka tog
posustajanja pred inteligentnim strojevima, pred kockama isto koliko i pred mreama,
jest da su, nakon to je jednom nestao opi ekvivalent, sve nove mogunosti izmeu
sebe jednako vrijedne ponitavajui se tako u opoj neodjelitosti. Ekvivalencija je
uvijek tu, ali to vie nije najvia instancija (Ja), nego su sve mali Ja osloboeni
nestankom velikog Ja. Erozija sudbina dogaa se posredstvom samog ekscesa mogunosti
- kao to se erozija znanja dogaa posredstvom samog ekscesa informacije ili seksualna
erozija kroz ukidanje zabrane, itd.
Kada se, u znaku identiteta, egzistencija toliko individualizira, atomizira (atomon je
doslovni ekvivalent individuuma) da joj razmjena nije mogua, demultiplikacija
zavrava u simulakrumu drugosti.
Moi se zamijeniti s bilo im ili bilo kim samo je krajnji, oajniki oblik nemogue
razmjene.
Demultiplikacija identiteta nikada ne nudi nita vie od onoga to nude sve politike
strategije u varci decentralizacije moi: istu iluziju, isti strategem.
Lijepa metafora tog fraktalnog i mnoeeg identiteta jest pria filma Biti John Malkovich
(Spike Jonze), a osobito trenutak u kojem Malkovich, kroz neki virtualni dispozitiv, ulazi
u vlastitu kou - do tada su drugi htjeli biti Malkovich, od sada se on eli integrirati u
samog sebe, postati on sam na drugom stupnju, meta-Malkovich, na neki nain. Sada se
on prelama u bezbrojnim metastazama: posredstvom neke vrste fantastinog povratka -
slike, svi ljudi oko njega mogu postati Malkovich.
On postaje vlastita univerzalna projekcija. To je paroksistiki oblik identiteta (kojeg
ovdje izlaemo s humorom).
Udvostrueni identitet tako posvuda zavrava u istoj ek-strapolaciji sama sebe. On
postaje posebni uinak koji se pretvara u jednostavno i isto kloniranje u horizontu
elektronske i genetske manipulacije.
Danas se u itavoj maineriji Virtualnog i mentalnoj dijaspori mrea odigrava sudbina
Homo Fmctalisa: konano odustajanje od svoje slobode i identiteta, svog ega i super-
ega.
U tim igrama slobodne volje i identiteta, jedna od izvornih inaica bila je dvostruki
ivot. To je Romandova* pria koji, kako bi izbjegao banalnosti provincijalnog i
svakodnevnog ivota, postaje dvostruk u svom vlastitom ivotu ili sjena samog sebe
briui vlastite tragove (to e ii sve do potiskivanja itavog srodstva kao tragova
vlastite stvarne egzistencije).
Daleko od utjecanja dvolinosti, Romand fatalni zaokret svog ivota vri kroz
udvostruenje. Da bi se preinaila ne-vanost i banalnost, od njih je dovoljno stvoriti
paralelni svijet. Nema tu nigdje simulacije. Sva psiholoka, socioloka objanjenja te
dvostrukosti, sve kategorije - la, kukaviluk, egoizam - u koje ih svrstavamo, samo su
podvale.
Nije ak rije ni o shizofreniji. Fantomska opstojnost u koju se smjeta Romand nema
nikakva smisla, ali to jo manje ima njegov kuni, normalni ivot. On na neki nain
mijenja beznaajnost svog stvarnog ivota za jo veu beznaajnost svog
Misli se na Jean-Claudea Romanda i njegovu aferu: Romand je 18 godina lagao svojim
prijateljima i obitelji da je lijenik i da radi za Svjetsku zdravstvenu organizaciju, vodei
dvostruki ivot o kojemu govori autor prije nego to je, 1993., ubio svoju obitelj i
zapalio svoju kuu... Stvar je, dakako, podigla veliku prainu u Francuskoj (nap. ur.).
dvostrukog ivota preinaavajui ga tako putem nekog izvornog oblika protu-prijenosa.
Otuda on, uostalom, crpi svoju energiju, tu inertnu snagu zahvaljujui kojoj je tako
dugo mogao podnositi taj skriven ivot. Jer ako je manjak velik, dosada ponekad
smrtonosna, treba unaprijed raunati na dodatne prihode.
To je mogunost da postanemo netko drugi, da pomalo ivimo incognito negdje drugdje.
Da gledamo, a ne budemo vieni, da zatitimo neku tajnu dimenziju, ak i prije svega, u
odnosu na nae blinje.
Ako Romand moe preivjeti u toj tajnovitosti ak ne herojskoj, onda je to zahvaljujui
snazi te tajne, koji drugi ak ni ne naziru: pravi prijestup posveenika. To je cijena
plaena za povlasticu da se igra igra kojoj samo on postavlja pravila.
Tajna te nevidljivosti koja mu daje snagu da provede sate na parkinzima. Jedinstveni
uitak te monotonije koja ak nema ni samotnike ari.
Postoji meutim jedna druga tajna: da drugi s vremenom postanu sudionici te iluzije.
Jer, ne pretpostavimo li da oni -njegova ena, roditelji, njegova djeca - ute zbog
ravnodunosti, njihova nesvjesnost, neznanje takoer postaju neobjanjivi kao i njegova
zadravanja na parkinzima i u kafeterijama. Osim ako u svemu tome vidimo rivalsku
operaciju, a ne neku malu individualnu montau.
La, iluzija i simulacija uvijek su operacije koje zahtijevaju sudionitvo.
Ono mistificirano uvijek ima udjela u mistificiranju. To uostalom vrijedi za svaki odnos:
nema aktivnog i pasivnog, niti individualnog - nego samo dvojnog.
Ne moemo dakle nikoga mjeriti po njegovoj individualnoj istini ili iskrenosti.
Ne moemo vie objasniti utnju blinjih osim onako kako to ini Romand. Sto se on vie
uvruje u svome strategemu, drugi se vie uvruju u svojoj neradoznalosti. To je
zavjera u pravome smislu rijei.
Ne postoji skrivena istina. Nju stvara mo obmanjivaa. Kada bi ona postojala, moglo bi
je se razotkriti ili bi se mogla sama pokazati.
No, kao to to dobro vidimo kroz povijest, ona se ne moe otkriti jer obmanjiva ima
udjela u njoj. U tom sluaju injenica konanog preuivanja itave njegove obitelji
moe se, paradoksalno, smatrati nekom inaicom samoubojstva.
Da bi zloin bio savren, on ne smije imati na teretu svjedoke, ali ne treba se ni rijeiti
onih koji pod svaku cijenu pokuavaju objasniti svoj in i razotkriti tu jedinstvenu
zavjeru. Pronai moralni ili drutveni razlog uvijek znai izdati tajnu - Roman-dov zloin,
dakle, nije toliko ubojstvo svojih blinjih koliko nanoenje poraza svakom moralnom ili
drutvenom opravdanju.
U Sporazumu Elije Kazana, Eddie skonava u munini svog vlastitog obiteljskog,
profesionalnog, konvencionalnog lika. On se laa samoubojstva tog slubenog Eddieja,
te suglasne kopije, da bi saznao postoji li zatomljeni dvojnik iji je pravi Eddie tek
marionetom. Malo pomalo, on tako njegovu konvencionalnom biu sve oduzima:
zanimanje, enu, status, spolnost, sve do njegova oca kojega se otarasuje, i do kue
koju pali. Nakon to jednom razmrsi sve znakove svog identiteta, sve vrste sporazuma,
to ostaje? Nita. Ponovno se utjee besmislenom konformizmu u kojemu se nastanjuje
kao sjena samoga sebe - ili kao ovjek koji je izgubio svoju sjenu. San o identitetu
zavrava u indiferentnosti.
Ono to se moe itati izmeu redaka tih pripovijesti jest da sluaj ili sudbinu ne treba
traiti drugdje, u nekom imaginarnom rjeenju.
Sluaj je ve tu, u nepredvidljivosti svagdanjeg ivota, nepredvidljivosti ima samo u bilo
kojem trenutku svakodnevnice.
Dovoljno je zapamtiti, odmah, da ne postoji ta individualna struktura, te da Ja postoji
samo u isparivanju svijeta i svih njegovih najbeznaajnijih mogunosti.
Beskorisno je pitati se gdje je sloboda, identitet i to initi s njima. Ljudi su dogaaji
onoga to jesu i to ine.
To je kretnja budunosti, a da se ne postavlja pitanje to su oni htjeli, pitanje nekog
ideala ili slobodne volje koja su tek re-trospektivna opravdanja.
Nalazimo se, u osnovi, pred jednom alternativom, kae Barthes: pretpostaviti stvarno u
potpunosti propusno povijesti (smislu, ideji, tumaenju, odluci) i ideologizirati - ili,
obrnuto, pretpostaviti stvarno u konanici nepropusno, nesvodljivo i, u tom sluaju,
poetizirati.
To bi u svakom sluaju objasnilo supostojanje, kod svakoga, najboljeg i najgoreg, ili kod
zloinaca, apsolutno normalnog ponaanja i nerazumljivog nasilja, takoer
udvostrueno kao i strano samome sebi, kao to to vidimo u toliko razliitih ina. Bio je
tako njean, drag...
Sve je to neobjanjivo u pojmovima identiteta i vlastite vo-lje.
Ta simultanost proturjenih ponaanja samo zrcali zaeplje-nost stvarnosti i njezino
nepriznavanje koje predstavlja na kolektivni obzor.
I vjetar mrea nagibaoje njihove neurone Do virtualnih granica instrumentalnog svijeta.

UMORSTVO ZNAKA
Ukinuli smo stvarni svijet. Koji svijet jo postoji? Svijet znakova? Nipoto. Sa stvarnim
svijetom istodobno smo izbrisali svijet znakova. Umorstvo znaka je ono to kri put
Integralnoj Stvarnosti.
Obino se kae da je stvarno izvrgnuto hegemoniji znaka, slika, simulakrum. Ukratko, da
je stvarnost podinjena tvorevini (tu analizu podrava pojam drutva spektakla).
Danas treba rei obrnuto: znak i tvorevinu izgubili smo u korist apsolutno stvarnog.
Izgubili smo istodobno spektakl, otuenje, odmak, transcendenciju, apstrakciju - sve
ono to nas je jo odvajalo od dolaska Integralne Stvarnosti, jednog neposrednog
ostvarenja svijeta bez priziva.
Poloaj znaka nestao je s poloajem stvarnog, u obzoru Virtualnog i numerikog.
No, to razmjenu ini moguom ako ne apstraktna tran-scendentnost vrijednosti? to ini
moguom jezinu razmjenu ako ne apstraktna transcendencija znaka?
Sve je to sada odstranjeno, razmrvljeno.
Vrijednost kao i znak pogoeni su istom vrtoglavom dere-gulacijom. Ne stvarno, nego
znak i posredstvom njega itav svijet znaenja i priopavanja izvrgnut je istoj
deregulaciji poput one trine (ona ima nesumnjivo iste prethodnike kao i svjetsko
trite).
Jedan primjer: Lascaux.
Izvorni je bio oduvijek zatvoren, a posjetitelji su stajali u redu pred simulakrumom,
Lascauxom 2. Veina ak nije znala da imaju posla sa simulakrumom. Nigdje se nije
upuivalo na izvorni Lascaux. To je vrsta predvianja svijeta koji nas eka: savrena
kopija za koju ak neemo znati da je kopija. to, dakle, postaje izvornik kada kopija
prestaje biti kopija?
To je ironina dijalektika simulakruma na posljednjem stupnju njegova nestanka.
ak je izvornik jednak tvorevini. Bog definitivno vie ne postoji da bismo prepoznali
njemu srodne (Bog je mrtav barem u tome smislu). Ima dakle neke pravde u injenici da
se povlateni i razbatinjeni nalaze pod istim znakom umjetnog svijeta.
Izvornik je zbog toga samo jo jedna alegorija medu ostalima, u konano tehniki
dovrenom svijetu, demokracija je dakle savreno ostvarena.
Isto tako, to postaje proizvoljno znaka kada referent prestaje biti referent? Bez
proizvoljnog u znaku, dakle, nema razlikovne funkcije, nema jezika, nema simbolike
dimenzije. Nakon to je znak prestao biti znak, on iznova postaje stvar medu ostalim
stvarima. To znai, potpuna nunost ili apsolutna sluajnost.
Bez posredovanja smisla bez znaka, preostaje samo fanatizam jezika - to je fanatizam
koji Rafael Sanchez Ferlosio odreuje kao apsolutistiku upalu oznaitelja.
Taj stupanj istodobno je potvrda i kraj politike ekonomije znaka te, mogli bismo rei,
zlatnog doba simulacije.
Potvrda i kraj sretnih vremena u kojima je simulakrum jo uvijek bio ono to jest, igra
na rubovima stvarnog i njezin nestanak sa svim svojim odlikama u umijeu nestajanja.
Danas je ta junaka faza preokrenuta. Virtualno, Virtualna Stvarnost najavljuje sumrak
znaka i reprezentacije. To se odnosi na itav binarni, digitalni svijet u kojem binarnost
0/1 prostora ostavlja samo operacijskom svijetu brojke... Integralni raun, integralni
krugovi. Brie se odmak. Onaj izvanjski u stvarnome svijetu i onaj unutranji, svojstven
znaku.
Jer znak je pozornica, ieznue reprezentacije, zavoenja, jezika: znakovi u jeziku
zavode jedni druge, s onu stranu smisla, te, u samoj njihovoj arhitekturi, oznaitelj i
oznaeno nalaze se u rivalskom odnosu zavoenja. A ieznue te pozornice izlae se
naelu opscenosti, pornografskoj materijalizaciji svega.
Tako je izravni spektakl spolnih ina postao vidljiva izvedba i prijelaz tijela na djelo.
Nikakvo zavoenje, nikakva reprezentacija: samo integralno kodiranje tijela u
vidljivome gdje ono postaje zapravo napokon stvarnim, tim vie to nije stvarno!
Jedna od inaica tog smrtonosnog dovrenja, tog prijelaza na in, ostvarenje je svih
metafora - pad metafora u stvarno.
I tu je rije o fantazmi da se materijalizira sve to je parabola, mit, pria, metafora.
Romain Gary: Sve metafore ovjeanstva zavravaju tako da postanu stvarnost... Pitam
se nije li pravi cilj znanosti ovje-rovljenje metafora.
Taj nesretni usud dotie naravno i snove, a o tomu nam lijepo pripovijeda Machado de
Assis {Don Casmurro).
U potrazi za pronalaskom sna kojeg je izgubio buenjem, junak pretrauje No koja mu
oklijeva odgovoriti, a potom mu priznaje da su nekadanji snovi skonali. Nekada ih je
raspodjeljivala ona, No, jer je kraljevala Otokom Snova. Danas se meutim snovi raaju
u ljudskom mozgu, vie ne dolaze od drugdje - od Noi ili Bogova, stvaramo ih mi sami iz
pamenja i razmiljanja, prisjeanja i potreba, nesvjesnoga i fiziologije.
To je pad sna u psihiko, pad imaginacije u psiholoku barutinu (Hele Beji). Taj pad u
psihiko uzrokuje uostalom da snovi vie nemaju nikakvu proroansku vrijednost: za to
je potrebno da dou iz neke transcendencije, transcendencije Noi, da dou od negdje
drugdje, doim sada oni vie nisu nita drugo doli jedan oblik interakcije sa sobom
samim.
Sama zabrana vie nije transcendentna. Ona nam je neko bila nagovijetena odozgo,
posredstvom zakona pristiglih izdaleka - moda je i tu rije o nekom Otoku
Zabrana kojim je vladalo boanstvo zabrinuto za nau sudbinu. Ali danas je i ono
interiorizirano, proizvod je mozga.
Mi smo ti koji ga stvaramo, ono je izluevina individualnog nesvjesnog. Nema vie
nikakve veliine, nikakve granine drai, nestalo je u svojoj istoi i jednostavnosti
(zabranjeno je zabranjivati), ili postaje, paradoksalno, nostalginim predmetom,
predmetom elje, ono koje nas je odvajalo od ispunjenja elje.
I, doista, sva su boanstva, boanstva Snova, Zabrane, tehniki viak, ali mi smo ti koji
tugujemo za metaforom.
Ukidanje smisla i metafore moe se takoer izloiti perverznim ili poetinim utjecajima.
Perverznim: ovjek koji se smatra smeem i koji se, viui Ja sam smee!, baca u
kantu za smee. Vadimo ga, on se opet baca - on je bio izgubio smisao za metaforu.
Perverznim i poetikim: ena kojoj neki ovjek izjavljuje ljubav itavim svojim
pogledom, a koja mu alje jedno od svojih oiju u poklon-paketu.
Ona takoer prelazi s onu stranu metafore pogleda, u okrutnom inu zavoenja i protu-
prijenosa. Okrutna transfigura-cija jezika.
Ironina transfiguracija u gesti Harpa Marxa kada lozinku sablja zamjenjuje pravom
sabljom da bi uao u kabaret. Nismo dakle daleko od obiljeja duha ili onoga to je
Freud analizirao kao rad sna u pojmovima figurabilnosti (kada rije postaje stvar).
Isti poetiki prijenos situacije nalazimo u acting-outu Mar-cela Duchampa kada, ne
zaustavljajui se na stvarnom predmetu i njegovu znaenju, svoj sanduk za boce
utemeljuje kao muzejski feti zavodei istodobno klasini poredak znaka i estetski
univerzum.
Taj novi obrat otvara k tomu najiri problem fetiizma: nakon predmetova postajanja
znakom, znak postaje predmetom.
U seksualnom registru, feti vie nije znak, nego isti predmet, po sebi beznaajan - bilo
koji pribor, ali apsolutne vrijednosti, ija je razmjena nemogua. To je ba taj predmet,
i nijedan drugi.
No, ta bilo koja pojedinost ini da bilo koji predmet moe postati feti. Njegova je
virtualizacija potpuna upravo zato to se smjeta s onu stranu svake seksualne metafore
ili referencije. Savreni predmet seksa, njegovo savreno ostvarenje, jesto ono s ime se
mijenja svaki stvarni seks - ba kao to se Virtualna Stvarnost mijenja sa stvarnim
svijetom i tako postaje univerzalni oblik naeg modernog fetiizma.
Beskrajna informatika oprema modernog ovjeka postala je istinskim predmetom
(perverzne?) elje.
Povezujui se, kao to mu ukazuje ime ifeiticho), s apstrakcijom i tvorevinom, fetiizam
je onoliko radikalniji koliko je apstrakcija potpunija.
I ako moemo govoriti o fetiizmu robe, novca, simulakrum i spektakla, onda je to jo
samo ogranieni fetiizam (koji se odnosi na vrjednost znaka).
Danas se univerzum fetiizma za nas protee onkraj tog ogranienog fetiizma u
radikalni fetiizam povezan s nestankom znaenja i operacijom na stvarnome bez
granica - dok znak ne postane iznova isti predmet, s ovu i s onu stranu svake metafore.
Isti prijelaz na djelo, isti gubitak odmaka, isti pad u stvarno prijeti takoer miljenju,
budui da prekorauje liniju podjele njegove nemogue razmjene i istine, jer prelazi na
in istine.
Miljenje se mora pod svaku cijenu uvati stvarnosti, stvarne projekcije ideja i njihova
prijevoda u djelo.
Nadovjek i Vjeni Povratak stoga predstavljaju vizije, te imaju suverenost neke
pretpostavke. Pokuamo li ih prevesti u djelo ili dovreni in, preokreu se u neto
udovino i smijeno.
Isto vrijedi i za manje vizionarske perspektive kao to je biogenetiko eksperimentiranje
na ljudskoj vrsti: kao pretpostavka, ona otvara sve vrste metafizikih i antropolokih
propitivanja.
No, prijeemo li s virtualne mutacije na stvarnu projekciju (o emu govori Peter
Sloterdijk u svojemu projektu ljudskog vrta), gubimo sav filozofski odmak, a miljenje,
mijeajui se sa stvarnim tijekom stvari, nudi tek lanu alternativu samom djelovanju
sustava.
Miljenje se mora uvati od pouavanja ili da bude pouavano od neke budue stvarnosti
jer e u toj igri uvijek ulaziti u zamku sustava koji dri monopol na stvarnost.
A to nije vie filozofsko opredjeljenje. To je za njega pitanje ivota ili smrti.

MENTALNA DIJASPORA MREA

Video, interaktivni ekran, multimedija, Internet, Virtualna Stvarnost: interaktivnost nam
prijeti posvuda. Posvuda, ono to je bilo razdvojeno pomijeano je, posvuda je ukinut
odmak: odmak izmeu spolova, suprotstavljenih polova, pozorni-ce i gledalita, izmeu
protagonista radnje, subjekta i objekta, izmeu stvarnog i njegova dvojnika.
I ta zbrka pojmova, sudar polova, nigdje vie ne ini moguom vrijednosni sud: ni u
umjetnosti, niti u moralu ili u politici.
Ukidanjem odmaka, njegova pathosa, sve postaje neo-dluivo.
Odvie velika blizina dogaaja i njegova irenja u stvarnom vremenu stvara neodluivost,
virtualnost dogaaja koji mu oduzima njegovu povijesnu dimenziju i liava ga pamenja.
Nalazimo se u poopenu Larsenovu uinku.
Posvuda gdje se dogaa ta zbrka, taj sudar polova, stvara se
masa.
Sve do realitj shoiva, u kojemu svjedoimo, u izravnom pripovijedanju, u televizijskom
neposrednom actingu, i zbrci postojanja s njegovim dvojnikom.
Sto je vie odvajanja, praznine, odsutnosti, tim vie stupamo u ekran, u virtualnu sliku
bez prepreka. Stupamo u sam ivot kao u neki ekran. Oblaimo vlastiti ivot kao neko
digitalno odijelo.
Za razliku od fotografije, filma ili slikarstva, gdje postoje prizor i pogled, video slika kao
i raunalno suelje uvode neku vrstu uranjanja, pupanog odnosa, taktilne
interakcije, kao to je govorio McLuhan. Ulazimo u fluidnu supstanciju slike da bismo je
eventualno promijenili, upravo kao to se znanost infiltrira u genom, genetski kod kako
bi preobrazila samo tijelo.
Isto je s tekstom, s bilo kojim virtualnim tekstom (Internet, Wordprocessor): on se
obraduje kao sintetika slika, to nema vie nita s transcendencijom pogleda ili
pismom. U svakom sluaju, im smo pred ekranom, tekst ne primjeujemo vie kao
tekst, nego kao sliku. Upravo je dakle po strogom odvajanju teksta od ekrana, teksta od
slike, pismo u potpunosti aktivnost, a nikada neka interaktivnost.
Isto tako, samo je u strogom odvajanju pozornice i gledalita gledatelj s punim pravom
glumac. No, danas se svi natjeu u dokinuu tog rascjepa: uranjanje gledatelja u
spektakl, living theatre, happening.
Spektakl postaje prijateljski, interaktivan. Vrhunac ili kraj spektakla? Kada svi postaju
glumci, vie nema radnje, nema vie pozornice. To je smrt gledatelja kao takvog.
Kraj estetske iluzije.
Zapravo, sve to smo s tekom mukom razdvojili, seksuali-zirali, transcendirali,
sublimirali, metamorfozirali kroz odmak, sve se to danas neprestano mijea. Sve to je
bilo otrgnuto od stvarnosti, sada na silu ostvarujemo - uvijek e se nai neka tehnika za
prisvojiti kako bi je se uinilo djelatnom. Vi ste to sanjali, mi to ostvarujemo. Sve ono
to smo s tekom mukom bili unitili, danas ne odustajemo od obnavljanja istog. Rije je
zapravo o beskrajnom redukcionizmu, nevienom revizionizmu.
U sferi Virtualnog - numerikog, raunalnoj sferi, sferi integralnog rauna - nita nije
prikazivo. To nije pozornica, i nema ni odmaka niti kritikog ili estetskog pogleda: to je
potpuno uranjanje, a bezbrojne slike koje nam dolaze iz te medijske sfere ne pripadaju
poretku reprezentacije, nego redu dekodiranja i vizualne konzumacije. One nas ne
pouavaju, nego informiraju te je nemogue vratiti se od njih do bilo kakve osjetilne
stvarnosti. Pa ak ni do politike stvarnosti. U tome smislu ak ni rat nije vie mogue
prikazati, pa se nesrei rata pridodaje nesrea nemogunosti njegove reprezentacije -
usprkos ili upravo zbog hipervizualizacije dogaaja. Iraki i Zaljevski rat bili su jasan
primjer za to.
Da bi postojala kritika percepcija, prava informacija, slike bi trebale biti drugaije od
ratnih. No, one to nisu (ili to vie nisu): trivijaliziranom nasilju rata pridruuje se
jednako tako banalno nasilje slika. Tehnikoj virtualnosti rata dodaje se numerika
virtualnost slika.
Prihvatimo li rat onakav kakav je on danas (onkraj politikih uloga), instrument nasilne
akulturacije u svjetski poredak, mediji i slike tada sudjeluju u Integralnoj Stvarnosti
rata, oni su suptilniji instrument iste prinudne homogenizacije.
U toj nemogunosti ponovnog osvajanja svijeta putem slika i da prijeemo s informacije
na djelo i kolektivnu volju, u toj odsutnosti osjetilnosti i pokretljivosti, nije rije o
apatiji ili opoj ravnodunosti, nego naprosto o prekidu pupane niti reprezentacije.
Ekran nita ne odraava. Kao da ste iza zrcala bez premaza olovnog amalgama:
promatrate svijet, ali on vas ne vidi, on vas ne promatra - no, stvari vidimo samo ako nas
one promatraju. Ekran stvara ekran u svakom sudionikom odnosu (u svakoj mogunosti
odgovora).
Uostalom, upravo to klonue reprezentacije uzrokuje, osim nestanka radnje,
nemogunost postavljanja neke etike informacije, etike slika, etike Virtualnog i mrea.
Svi pokuaji u tome smislu sudbonosno se nasukavaju.
Preostaje samo mentalna dijaspora slika i ekstravagantna izvedba medija.
O tome prvenstvu medija i slika, Suan Sontag pria nam lijepu priu: dok pred
televizijom prisustvuje iskrcavanju na Mjesecu, prisutne joj osobe kau da zapravo ne
vjeruju potpuno toj prii. Ona ih pita: Ali to onda gledate? Oni odgovaraju: Pa
gledamo televiziju! Fantastino: oni ne gledaju Mjesec, nego samo ekran koji prikazuje
Mjesec. Ne vide poruku, nego samo sliku.
Suprotno onomu to misli Suan Sontag, samo intelektualci zapravo vjeruju u carstvo
osjetila, narod vjeruje samo u carstvo znakova. On je ve odavno odalovao stvarnost.
Nadiao je tijelo i duu pomou spektakularnog.
to uiniti s interaktivnim svijetom u kojem je granina crta izmeu subjekta i objekta
virtualno dokinuta?
Taj svijet se ne moe vie zrcaliti ni reprezentirati, moe se samo razlamati ili prelamati
u neodjelitim radnjama mozga ili ekrana - kroz mentalno djelovanje mozga koji je i sam
postao ekran.
Druga strana Integralne Stvarnosti jest da sve funkcionira u integralnom krugu. Kada u
informaciji, kao i u naoj glavi, vlada povratak - slika, neposredna zbrka ekrana kontrole
- to kruenje stvari koje funkcioniraju kruno, koje komuniciraju same sa sobom kao
Leidenska boca koja teleskopira samu sebe. Savrena stvarnost u smislu da se sve
verificira putem kolaa i brkanja s vlastitom slikom.
Taj proces svoju dimenziju poprima u vizualnom i medijskom univerzumu, ali i u
svakodnevnom i individualnom ivotu naih gesti i misli. To automatsko prelamanje
utjee na nas sve do percepcije svijeta, ostavljajui biljeg na neki nain na sve stvari
podeavajui njih same.
To je osobito zoran fenomen u fotografskom svijetu u kojemu sve neposredno poprima
neki kontekst, kulturu, smisao, ideju, razoruavajui svaku viziju i stvarajui neki oblik
zasljep-ljenja koje otkriva Rafael Sanchez Ferlosio: Postoji uasano banalno nasilje
slika. Tehnikoj virtualnosti rata dodaje se numerika virtualnost slika.
Prihvatimo li rat onakav kakav je on danas (onkraj politikih uloga), instrument nasilne
akulturacije u svjetski poredak, mediji i slike tada sudjeluju u Integralnoj Stvarnosti
rata, oni su suptilniji instrument iste prinudne homogenizacije.
U toj nemogunosti ponovnog osvajanja svijeta putem slika i da prijeemo s informacije
na djelo i kolektivnu volju, u toj odsutnosti osjetilnosti i pokretljivosti, nije rije o
apatiji ili opoj ravnodunosti, nego naprosto o prekidu pupane niti reprezentacije.
Ekran nita ne odraava. Kao da ste iza zrcala bez premaza olovnog amalgama:
promatrate svijet, ali on vas ne vidi, on vas ne promatra - no, stvari vidimo samo ako nas
one promatraju. Ekran stvara ekran u svakom sudionikom odnosu (u svakoj mogunosti
odgovora).
Uostalom, upravo to klonue reprezentacije uzrokuje, osim nestanka radnje,
nemogunost postavljanja neke etike informacije, etike slika, etike Virtualnog i mrea.
Svi pokuaji u tome smislu sudbonosno se nasukavaju.
Preostaje samo mentalna dijaspora slika i ekstravagantna izvedba medija.
O tome prvenstvu medija i slika, Suan Sontag pria nam lijepu priu: dok pred
televizijom prisustvuje iskrcavanju na Mjesecu, prisutne joj osobe kau da zapravo ne
vjeruju potpuno toj prii. Ona ih pita: Ali to onda gledate? Oni odgovaraju: Pa
gledamo televiziju! Fantastino: oni ne gledaju Mjesec, nego
INTELIGENCIJA ZLA ILI PAKT LUCIDNOSTI
71
samo ekran koji prikazuje Mjesec. Ne vide poruku, nego samo sliku.
Suprotno onomu to misli Suan Sontag, samo intelektualci zapravo vjeruju u carstvo
osjetila, narod vjeruje samo u carstvo znakova. On je ve odavno odalovao stvarnost.
Nadiao je tijelo i duu pomou spektakularnog.
Sto uiniti s interaktivnim svijetom u kojem je granina crta izmeu subjekta i objekta
virtualno dokinuta?
Taj svijet se ne moe vie zrcaliti ni reprezentirati, moe se samo razlamati ili prelamati
u neodjelitim radnjama mozga ili ekrana - kroz mentalno djelovanje mozga koji je i sam
postao ekran.
Druga strana Integralne Stvarnosti jest da sve funkcionira u integralnom krugu. Kada u
informaciji, kao i u naoj glavi, vlada povratak - slika, neposredna zbrka ekrana kontrole
- to kruenje stvari koje funkcioniraju kruno, koje komuniciraju same sa sobom kao
Leidenska boca koja teleskopira samu sebe. Savrena stvarnost u smislu da se sve
verificira putem kolaa i brkanja s vlastitom slikom.
Taj proces svoju dimenziju poprima u vizualnom i medijskom univerzumu, ali i u
svakodnevnom i individualnom ivotu naih gesti i misli. To automatsko prelamanje
utjee na nas sve do percepcije svijeta, ostavljajui biljeg na neki nain na sve stvari
podeavajui njih same.
To je osobito zoran fenomen u fotografskom svijetu u kojemu sve neposredno poprima
neki kontekst, kulturu, smisao, ideju, razoruavajui svaku viziju i stvarajui neki oblik
zasljep-ljenja koje otkriva Rafael Sanchez Ferlosio: Postoji uasan oblik sljepoe koji se
premalo primjeuje: sljepoa koja omoguuje da se promatra i vidi, ali ne i da se
odjednom vidi bez promatranja. Prije toga stvari su stajale ovako: nismo ih promatrali,
zadovoljili smo se da ih vidimo. Danas je sve zatrovano dvostrukou, nema nikakve iste
i izravne pobude. Tako je selo postalo "krajolik", tj. prikaz sebe sama...
Sama naa percepcija, naa neposredna ulnost postala je u tome smislu estetska.
Pogled, sluh, dodir, sva su naa osjetila postala estetska u najgorem smislu rijei. itav
novi pogled na stvari moe dakle ishoditi samo nekom dekonstrukcijom tog ponavljanja-
slike, nekim rastvarenjem tog protu-prijenosa koji zatvara vid dok ne izrui svijet
njegovoj osjetilnoj iluziji (koja je nepovratna i bez ponavljanja-slike).
U zrcalu se razlikujemo od nae slike, ulazimo u neki otvoreni oblik otuenja i igre s
njom. Zrcalo, slika, pogled, prizor, sve se to izlae kulturi metafore.
Iako u djelovanju Virtualnog, na izvjesnoj razini uranjanja u virtualnu maineriju, nema
vie opreke ovjek/stroj: stroj je s druge strane suelja. Vi ste moda ak tek prostor u
njemu samome - ovjek koji je postao Virtualna Stvarnost stroja, njegov zrcalni
imbenik.
To je mogue zahvaljujui samoj biti ekrana. Kod ekrana nema onkrajnosti kao kod
zrcala. U njemu se same vremenske dimenzije mijeaju u stvarnom vremenu. A
karakteristika bilo koje virtualne povrine najprije je da bude tu, prazna, a potom da
bude pogodna za ispunjavanje bilo ime, da u stvarnome vremenu stupite u interakciju s
prazninom.
Strojevi proizvode samo strojeve. Tekstovi, slike, filmovi, rasprave, programi nastali u
raunalu strojni su proizvodi i imaju sva njegova obiljeja: umjetno su rastegnuti,
nategnuti putem stroja, filmovi natrpani specijalnim efektima, tekstovi ispunjeni
duinom, suvinostima, pripadnim zlokobnoj volji stroja da funkcionira pod svaku cijenu
- to je njezina strast prema njemu - i opinjenosti djelatnika tom neogranienom
mogunou funkcioniranja.
Otuda odvratno obiljeje svog tog pornografiziranog nasilja i seksualnosti koji su tek
specijalni efekti nasilja i seksa, o kojima ak vie fantaziraju ljudi - isto strojevno
nasilje.
Otuda svi tekstovi koji su poput djela virtualnih, inteligentnih imbenika kojima
pripada samo in programiranja.
Sto nema uostalom nikakve veze s automatskim pismom koje bi se poigravalo s maginim
teleskopiranjem rijei i pojmova, dok je ovdje rije samo automatskom mijenjanju svih
mogunosti.
Ta fantazma idealne izvedbe, teksta ili slike, te mogunosti beskrajnog ispravljanja jest
ona koja uostalom kod operatera izaziva tu vrtoglavicu interaktivnosti sa svojim
vlastitim predmetom kao i tjeskobnu vrtoglavicu to nije otiao do tehnolokih granica
njegovih mogunosti.
Virtualni stroj zapravo je onaj koji vam govori, on je taj koji vas misli.
Postoji li inae mogunost nekog pravog otkria u virtualnom prostoru? Internet samo
simulira mentalni prostor slobode i otkrivanja. On zapravo samo nudi umnoeni, ali
konvencionalan prostor u kojem operater radi s poznatim elementima, postavljenim
stranicama, uspostavljenim kodovima. Nema niega onkraj tih parametara istraivanja.
Samo pitanje doznano je anticipiranome odgovoru. Vi ste istodobno onaj koji pita kao i
onaj koji iz stroja automatski odgovara. U isti mah koder i deko-der - vi ste zapravo svoj
vlastiti terminal.
To je ekstaza komunikacije.
Nema vie neposredno drugog. Niti konane namjene. Rije je o bilo kojoj namjeni, a
bilo koji sudionik je valjan. Sustav djeluje tako bez cilja i svrhe, a jedina mu je
mogunost beskonana involucija. Otuda ugodna vrtoglavica te elektronske interakcije
koja djeluje kao droga. U njoj moemo provesti itav svoj ivot, bez prekida. I sama
droga uvijek je samo savreni primjer lude interaktivnosti zatvorene u krug.
Kae vam se: raunalo je samo praktiniji i sloeniji stroj za pisanje. To, meutim, nije
tono. Stranica zajedno sa mnom lebdi u slobodnom prostoru. S pismom imam fiziki
odnos. Gledam i dodirujem bijelu ili napisanu stranicu, to ne mogu initi s ekranom.
Raunalo je proteza. S njim sam u taktilnom i intersenzornom odnosu. I sam postajem
ekranska ektoplazma.
Otuda bez sumnje, iz te inkubacije virtualne slike i mozga, bezbrojna klonua koja
pogaaju raunala koja su poput lapsusa vaeg vlastitog tijela.
Zauzvrat, injenica prvenstva mree, a ne pojedinca, podrazumijeva mogunost da se u
njoj rasplinemo, da nestanemo u neopipljivome prostoru Virtualnog tako da nas se
nigdje vie ne moe pronai, to rjeava sve probleme s identitetom, ne raunajui
problem drugosti.
Privlanost svih tih virtualnih strojeva stoga ne potjee toliko, bez ikakve sumnje, od
ei za informacijom i spoznajom koliko od mogunosti da se rasprimo u nekom
fantomskom prijateljstvu.
Lebdei oblik uspostavlja mjesto sree, ali virtualnost se primie srei samo zato to joj
potajice oduzima svaku referenciju. Ona vam daje sve, ali istodobno vas vrlo vjeto
orobljava. Tu je subjekt na neki nain savreno ostvaren, no kada je subjekt savreno
ostvaren, on automatski postaje objekt, i tu nastaje panika.
Uza sve to, ne treba se zaustaviti na vladavini Virtualnog kao na nekom usudu. Iznad
svega, Virtualno ne treba smatrati stvarnou (vrhunac!) i primijeniti na njega
kategorije stvarnoga i racionalnoga. To je ista besmislica kao i protumaiti, kao to se to
inilo tijekom stoljea, znanost teolokim pojmovima -kako ne bismo previdjeli daje
znanost dokrajila teologiju. Ili da medije protumaimo u marksistikim pojmovima
otuenja, u sociopolitikim proizalih iz povijesti antike, kako ne bismo previdjeli da je
s odvijanjem povijesti gotovo ulaskom na pozornicu informacije. Jo ire, da je sa
stvarnou gotovo ulaskom na pozornicu Virtualnog.
U susretu s Virtualnim, meutim, nalazimo se pred neobinim paradoksom. Samo
Virtualno moe istodobno zanijekati svoju vlastitu stvarnost kao i sve ono to preostaje.
Ona nastaje u igri ijim pravilima ne vlada (njima nitko ne vlada).
Virtualno dakle nije posljednja rije povijesti, ve samo virtualna iluzija, iluzija
Virtualnog.
Ne postoji najvii stupanj inteligencije, nadasve ne onaj Umjetne Inteligencije.
Ve smo preli na stranu medijske revolucije svodei medij na obinu instrumentalnu
tehniku. Na isti nain prelazimo na stranu vanosti Virtualnog svodei ga na primijenjenu
tehnologiju. Nismo uvidjeli da bi izbijanje i jednog i drugog uzdrmalo samo naelo
stvarnosti. Govorimo tako o dobroj uporabi Virtualnog, o etici Virtualnog, virtualnoj
demokraciji, a da nita ne mijenjamo u tradicionalnim kategorijama.
No, specifinost Virtualnoga je da stvara dogaaj u stvarnome protiv stvarnoga i
preispita sve kategorije stvarnoga, drutvenog, politikog, povijesnog - tako da bi se ove
mogle pojaviti samo u virtualnom obliku.
To znai da postoji samo virtualna politika (a ne politika Virtualnog), samo virtualna
povijest (a ne povijest Virtualnog), samo virtualna tehnika (a ne tehnika Virtualnog). Da
ne govorimo o umjetnosti Virtualnoga - kao da bi umjetnost ostala umjetnost kada se
poigrava s digitalnim i numerikim. Kao ni o ekonomiji koja je i sama prela u
virtualnost, tj. u istu spekulaciju.
To nadmetanje pokazuje da Virtualno, ne vie od ekonomije, nema razloga u sebi
samome te da se unaprijed izgrauje bijegom, kao uinak simulacije, kao zamjena u
nemoguoj razmjeni svijeta.
Zakljuak: budui da je ono ekonomsko tu zbog neega drugog, nita ne koristi
ustrajavati na njegovoj kritici ili u analizi njegovih preobrazbi.
Budui da je virtualno tu zbog neeg drugog niemu ne slui ispitivanje njegovih principa
i svrhovitosti, niemu ne slui biti za ili protiv.
Jer njegova je sudbina negdje drugdje. Kao i sudbina analize: sve se mijenja prema
tome kako analiziramo neki sustav u njegovoj vlastitoj logici ili po ideji da je on tu zbog
neega drugog-
Moramo negdje predvidjeti tu iluziju Virtualnog jer, istodobno, dok uranjamo u tu
maineriju i njezine umjetne bezdane, sve se dogaa kao da se sami predajemo
komediji. Kao da se preputamo komediji informacije.
Taoci smo informacije, ali predajemo se takoer spektaklu, spektakularnoj konzumaciji,
bez obzira na njezinu vjerodostojnost. Poruga, skrivena nevjerica oslobaa nas od
potpunog pri-svojenja informacije.
Ono zbog ega moemo zauzeti odmak nije kritika svijest, nego refleks da ne igramo
igru.
Ponekad, u temelju nesumnjivo ne elimo informaciju i transparentnost (kao moda ni
slobodu i demokraciju, uostalom - svemu tome je odzvonilo). Postoji neto poput
kolektivnog oblika mentalne zadrke, ulivene imunosti spram svih tih ideja modernosti.
Bilo bi dakle bolje da sve te probleme postavimo drugaijim pojmovima od onih
otuenja i nesretnog usuda subjekta (s ime zavrava svaka kritika analiza).
Samo bezgranino irenje Virtualnog vodi nas do neega kao to je patafizika, kao prema
znanosti o svemu onomu to nadilazi vlastite granice, svega to prekorauje zakone
fizike i metafizike. Ironijska znanost par excellence koja odgovara nekom stanju u kojem
stvari istodobno dolaze u paroksistiki i pa-rodijski stadij.
Moemo li razviti pretpostavku da onkraj kritikog stupnja, herojskog stupnja (koji je
takoer i metafiziki), postoji neki ironijski stupanj tehnike, ironijski stupanj povijesti,
ironijski stupanj vrijednosti, itd.?
To bi nas oslobodilo heideggerijanske vizije tehnike kao ostvarenja i posljednjeg stupnja
metafizike, oslobodilo bi nas svake retrospektivne nostalgije za bitkom u korist goleme
objektivne ironije, superiorne iluzije o svim tim procesima - koja ne bi bila odvie
daleko od radikalnog, posthistorijskog snobizma o kojemu je govorio Alexander Kojeve.
Ta ironija nalazi se moda u srcu te umjetne stvarnosti, te Virtualne Stvarnosti, svega
onoga to preostaje od izvorne iluzije - to nas u svakom sluaju uva od svakog
iskuenja da jednog dana posjedujemo istinu.

SVI SMO MI AGNOSTICI...

Kada bi istina i stvarnost prole kroz detektor lai, priznali bi samima sebi da ne vjeruju
u sebe.
vi smo mi agnostici.
Nekada su postojali oni koji su vjerovali u Boga, i oni koji
nisu.
Danas postoje oni koji vjeruju u stvarnost, i oni koji ne vjeruju.
Postoje, potom, agnostici stvarnosti koji, ne odbijajui je u potpunosti, ne prihvaaju tu
vjeru: Stvarnost (kao neko Bog) moda postoji, ali ja u nju ne vjerujem.
Nema tu niega proturjenog ni apsurdnog.
To prosvijetljeno odbijanje da se uhvatimo u klopku stvarnosti koja je fetiizirana u
svom naelu, stvarnosti koja je i sama uhvaena u klopku znakova stvarnosti.
Postoji li neka naga, izvorna stvarnost koja prethodi znakovima zbog koje se ona moe
vidjeti?
Who knows? Ona naoigled stvarnosti baca sjenu neke re-trospektivne sumnje.
Kako god bilo, agnostik ne eli nita znati o tom paralelnom svijetu ni o toj izvornoj
stvarnosti, on se stvarnosti dri kao ne-provjerljive pretpostavke, znakova kao znakova
iza kojih se isto tako moe skrivati odsutnost stvarnosti. (Njihovo obilje zavrava
uostalom pranjenjem njihove vjerodostojnosti.)
Moda je agnostik ak skloniji znakovima nego stvarnosti, moda je skloniji toj
neodluivoj situaciji? Jer s tim se lebdeim znakovima moemo poigravati, to nije
mogue s takozvanom objektivnom stvarnou.
Prijelaz sa stvarnoga na znak otvara iroko polje igre i neizvjesnosti. Osobito u pogledu
stvarnosti moi.
Jer ako postoji opasnost od anestezije i manipulacije znakovima i slikama od strane
moi, postoji rizik za samu mo da bude svedena samo na znakove moi.
To obilje znakova i onoga to se nudi pogledu stvara, drugim putem, duboku izmjenu
odnosa simbolikog prema moi.
Taj se odnos temelji na jednostranom daru (daru zakona, institucija, rada, sigurnosti, i
si.). Mo opstaje vie po toj simbolinoj obvezi, nego po nasilju ili prinudi. No, u
trenutku kada ona daje samo znakove, na je dug beskrajno manji. Mo nam samo daje
znakove, a mi joj s nae strane uzvraamo samo znakovima, te je nae ropstvo lake.
Uitak u nematerijalnim dobrima zasigurno je manji, no istodobno manje dugujemo
zauzvrat, a na neusiljenost znakova odgovaramo jednakom ravnodunou. Moemo
odbiti mo i ponititi je obinom nevjericom, a na znakove moi odgovoriti pukim
znakovima ropstva. Moda je to slabo miljenje.
S virtualnom stvarnou taj proces naputanja postaje jo radikalniji, i ulazimo u fazu
odrijeenosti, gotovo potpune li-enosti obaveze.
emu se moemo osjeati obvezani u virtualnom svijetu?
Kada je rije o postojanju stvarnosti, o ciljevima i posljednjem znaenju, nalazimo se u
potpunom agnosticizmu, ba poput Agnostika pred Bojom opstojnou (to moe biti
adut u manipulaciji i tehnikoj izvedbi - kau da su Agnostici bili veliki uenjaci i
eksperti u svom podruju).
Pitanje je znamo li je li tu rije o najveoj slobodi ili kapitulaciji bez presedana.
Temeljni je problem vanost simbolikog.
Sve je molba. Mo je jedna molba, smisao je molba, svaki znak je molba i na njega se ne
moe ne odgovoriti bilo podvrgavanjem ili potkopavanjem, povjerenjem ili poricanjem
povjerenja.
No, to je mo neizvjesnija i neodredenija, znakovi su ispranjeniji smislom, odgovor je
tei. Mo nas dakle vie ne ispituje (osim u anketama gdje nema pravog odgovora,
dakle, mogueg odgovora), razmjenski znakovi vie nas ne ispituju, osim u interakciji,
komunikaciji i informaciji koji nisu mjesto nekog nadmetljivog odnosa, a time ni pravi
odgovor. Tu je apstrakcija potpuna, a izvor svake dominacije: u prekidu rivalskog
odnosa.
Strategija dominacije je u tome da se na nju vie ne moe odgovoriti ni pomou svih
tehnika komunikacije, ni pomou sveprisutne i zapljuskujue informacije. To je
dominacija posredstvom znakova ispranjenih smislom. No, s druge strane, to je takoer
ravnodunost i otpor posredstvom praznine.
U drutvu ubrzanog kruenja, ali slabe vrijednosti znaka, u igri interakcije bez pitanja i
odgovora, mo i pojedinac tako su odijeljeni jedno od drugog, bez politike veze jednog
s drugim. To je cijena koja se mora platiti za bijeg u apstrakciju Virtualnog. No, je li to
gubitak?
ini se da je to danas kolektivni izbor. Moda vie volimo da nama vladaju strojevi nego
ljudi, moda smo skloniji impersonalnoj i automatskoj dominaciji, dominaciji po
proraunu ljudske volje?
Ne biti vie izvrgnut nekoj nepoznatoj volji, ve integralnom raunu koji nas usie i
razrijei svake osobne odgovornosti.
Moda je rije o minimalnoj definiciji slobode koja vie slii nekom odricanju,
ravnodunosti bez iluzije, nekoj mentalnoj ekonomiji bliskoj ekonomiji strojeva - koji su
takoer savreno neodgovorni i kojima pokuavamo sve vie sliiti.
Takvo ponaanje vie nije zapravo neki izbor niti odbijanje - za to nema vie dovoljno
energije - nego neka neizvjesna negativna preferencija.
Do you ivant to be free? I tuouldprefer not to...
Do you ivant to be represented? I ivouldprefer not to...
Do you ivant to be responsable for your own life? I prefer not
to...
Do you want to be totally happy? I prefer not to...

NASILJE POINJENO SLICI

I slika takoer sudjeluje u nesretnoj sudbini znaka i metafore: padu u stvarno.
Slika po sebi nije povezana ni s istinom ni sa stvarnou, ona je privid i povezana je s
prividom. U tome je njezina magijska veza s iluzijom svijeta onakvim kakav jest, onom
koja nas podsjea da stvarno, kao ono najgore, nikada nije izvjesno te da svijet od nje
moe moda stvoriti ekonomiju, ba kao i naelo stvarnosti.
Smatram da nas se slika dotie neposredno, upravo s ovu stranu reprezentacije: na ravni
intuicije, opaaja. Na toj razini slika je uvijek apsolutno iznenaenje. Barem bi trebala
biti.
Naalost, mogli bismo rei da su, u tom smislu, slike rijetke - snaga slike uglavnom je
zaprijeena svim onim pomou ega bismo htjeli da progovori.
Slika je najee razvlatena svoje izvornosti, njezine vlastite opstojnosti kao slike, a
posveena sramotnoj suradnji sa stvarnim.
Obino se kae da je stvarno nestalo pred obiljem znakova i slika. A istina je da postoji
nasilje slika, no to nasilje uvelike nadoknauje nasilje poinjeno slici: njezino
izrabljivanje u svrhu dokumentacije, svjedoanstva, poruke, naprosto u informativne
svrhe...
Tu zavrava sudbina slike, istodobno kao fatalna i vitalna iluzija.
Bizantski ikonoklasti unitavali su slike kako bi iz njih izbrisali znaenje (vidljivi lik
Boga). U naizgled suprotnoj situaciji, i unato naem kultu idola, jo uvijek smo
ikonoklasti: slike unitavamo preoptereujui ih znaenjem, ubijamo ih smislom.
Veina dananjih slika odraava tek bijedu ili nasilje ljudskog stanja. No, ta nas bijeda i
nasilje dotie tim manje to su optereeni znaenjem - ima tu neega potpuno uvrnutog.
Da bi nas njezin sadraj pogodio, slika mora postojati zbog sebe same, mora nam
nametnuti svoj izvorni jezik. Da bi postojao prijenos u stvarno, potreban je protu-
prijenos na sliku koji mora biti odluan.
Danas su bijeda i nasilje posredstvom slika postali ogla-ivaki leitmotiv: tako Toscani
modu upotpunjuje seksom, sidom, ratom i smru. A zato ne (oglaavanje sree nije
manje opsceno od oglaavanja nesree)? Ali pod jednim uvjetom: da se pokae samo
nasilje oglaavanja, nasilje mode, nasilje medija. Za to su oglaivai vrlo nesposobni.
No, moda i mondenost i same su neka vrsta spektakla smrti. Bijeda svijeta jednako je u
potpunosti itljiva u manekenovoj vitkosti i licu kao i u kostura-stom tijelu nekoga
Afrikanca.
Znamo li ju vidjeti, ista se okrutnost ita posvuda.
Ta realistika slika ne obuhvaa uostalom ono to jest, nego ono to ne bi trebalo biti
- smrt i bijedu - to ne bi trebalo postojati s moralnog ili humanitarnog gledita (od
kojeg se posvuda stvara savreno nemoralna estetska i komercijalna uporaba te bijede).
Slike koje u osnovi, iza njihove tobonje objektivnosti, istodobno svjedoe o dubokom
nepriznavanju stvarnoga i dubokom nepriznavanju slike, doznauju se prikazivanju
onoga to ne eli biti prikazano, silovanju stvarnog kroz lom.
U tom smislu, veina fotografija (ali i medijskih slika uope, kao i sve ono to ini
vizualno) nisu prave slike. To su tek reportae, realistini klieji ili estetske izvedbe
podvrgnute svim ideolokim dispozitivima.
Slika u tom stupnju nije vie imbenik vidljivosti - medij neke integralne vidljivosti koji
je pandan Integralne Stvarnosti, postajanje-stvarnim udvostruuje se postajanjem-
vidljivim pod svaku cijenu: sve treba biti vieno, sve mora biti vidljivo, a slika je mjesto
te vidljivosti u najizvrsnijem smislu.
Ondje gdje se otrcanosti slike pridruuje otrcanost ivota, kao u svim emisijama
televizijske stvarnosti, realitj shoios, Big Brother, Loft Story, itd., tu poinje ta
integralna vidljivost, gdje je sve dano pogledu i gdje uviamo da se nema vie to za
vidjeti.
Postati slikom znai izloiti svoj svakodnevni ivot, svoje nevolje, elje, mogunosti - to
znai ne sauvati nikakvu tajnu.
Izraziti se, govoriti, neumorno komunicirati. Biti itljiv u svakom trenutku, biti odvie
izloen svjetlima informacije (poput one ene koja se pokazuje svakodnevno dvadeset
etiri sata on Une, na Internetu, u najneznatnijim pojedinostima svoga ivota).
Je li to izraavanje sebstva konani oblik oitovanja, o kojem je govorio Foucault? To je,
u svakom sluaju, nasilje istodobno poinjeno na pojedinom biu i na slici njegove
jedinstvenosti.
U filmu Naputajui Las Vegas (Mikea Figgisa) vidimo mladu plavokosu enu koja mirno
mokri i nastavlja priati, ravnoduna jednako prema onomu to govori i onomu to ini.
Savreno beskoristan prizor, ali koji jasno oznauje da nita u osnovi ne izmie vezi
stvarnosti s fikcijom, da je sve podvrgnuto izloenosti pogledu, pripravnosti pogleda,
pripravnosti na uitak.
To je transparentnost: izgurati sve stvarno u sferu vizualnog (reprezentacije - no, je li to
jo podruje reprezentacije? To je izlaganje koje pogled uzima za taoca).
Opsceno je sve to je beskorisno vidljivo, bez nude, bez elje i uinka. to prisvaja
tako rijedak i dragocjen prostor pojavnog.
Ubojstvo slike dogaa se tako u toj prinudnoj vidljivosti kao izvoru moi i nadzora, ak s
onu stranu panoptinoga: vie nije rije o tome da se stvari uine vidljivima nekom
vanjskom oku, nego da ih se uini transparentnima samima sebi. Mo nadzora kao da je
pounutranjena, a ljudi vie nisu rtve slika: i oni se sami preobraavaju u slike.
U prii Jorgea Luisa Borgesa o Narodu zrcala postoji ideja da se iza svakog prikaza, svake
slike u zrcalu, nalazi neki raz-metnuti pojedinac, svladani neprijatelj koji vam slii, koji
je prisiljen da vam slii.
Mogli bismo tako rei da je iza svake slike neto ieznulo (upravo to izaziva dvosmislenu
oparanost slikom: to da je u njoj neto ieznulo). Ikonoklasti su to dobro bili shvatili
kada su ikone smatrali nainom da iezne Bog (no, moda je sam Bog bio izabrao
ieznue iza slika?).
Danas u svakom sluaju ne iezava vie Bog, nego iza naih slika nestajemo mi. Nema
vie opasnosti da nam se ukrade naa slika ili izmami naa tajna. Mi vie nemamo ni
jedno, ni drugo. Nemamo vie to skrivati u toj Integralnoj stvarnosti koja nas okruuje.
To je istodobno znak nae konane transparentnosti i nae potpune opscenosti.
Konano nasilje poinjeno slici jest nasilje sintetike slike koja izbija ex nihilo
numerikog rauna i raunala.
Zavreno je sa samom imaginacijom slike, njezinom temeljnom iluzijom jer u operaciji
sinteze vie ne postoji referent, a samo stvarno gubi mjesto svog zbivanja jer se
neposredno stvara kao Virtualna Stvarnost.
Gotovo je s tim izravnim posjedovanjem slike, te prisutnosti u nekom stvarnom
predmetu u nepovratnom trenutku koji bi stvarao maginu iluziju u fotografiji i od slike
neki osobiti dogaaj.
U virtualnoj slici nema nita vie od te punktualne tonosti, togpunctuma u vremenu
(da se posluimo izrazom Rolanda Barthesa) iz nekadanje slike-fotografije koja je
svjedoila da se tu neto bilo zbivalo, a potom se prestalo zbivati, koja je dakle
svjedoila o konanoj odsutnosti ispunjenoj nostalgijom.
Digitalna i numerika proizvodnja brie sliku kao analogon, brie ono stvarno kao ono to
se moe zamisliti. Fotografski in, trenutak istodobnog ieznua subjekta i objekta u
istom trenutnom suoavanju - okida koji dokida svijet i pogled samo na trenutak,
sinkopa, mala smrt koju pokree strojna izvedba slike - taj trenutak u digitalnom i
numerikomprocessingu nestaje.
Sve to neizbjeno vodi k smrti fotografije kao izvornom mediju. S analognom slikom
nestaje i bit fotografije. Ona je jo svjedoila konanoj, izravnoj prisutnosti subjekta pri
objektu. Ona se odgaa u rasplinjavanju i mnotvenosti slika bez referenta, u
numerikom zapljuskivanju koje nas oekuje.
Problem referencije ve je bio gotovo nerjeiv problem: koliko je ona stvarna? Koliko
ovisi o reprezentaciji? No, kada je s Virtualnim nestao referent, kada je ieznuo u
tehnikom programiranju slike, kada vie nema stvarnog svijeta pred osjetil-nom opnom
(isto je i s jezikom koji slii jezinoj opni ideja), tada, u osnovi, reprezentacija vie nije
mogua.
Postoji neto opasnije. Ono to analoku sliku razlikuje od numerike jest da se u njoj
odigrava neki oblik nestajanja, odmaka, zastoja svijeta. To nitavilo u srcu slike o kojem
je govorio Warhol.
Istodobno, u numerikoj, ili ire, u sintetikoj slici nema vie negativnog, razliitog. U
njoj nita ne odumire, nita ne iezava. Ta slika je tek ishod neke upute i nekog
programa,
pojaana automatskim irenjem od jednog zaslona do drugog: raunala, mobilnog
telefona, televizijskog ekrana, itd. - automatizma mrea koje odgovaraju automatizmu
izgradnje slike.
Treba li, dakle, spasiti odsutnost, prazninu? Treba li spasiti to nitavilo u srcu slike?
Fotografska slika je najia jer ne simulira ni vrijeme ni kretanje te se najstroe dri
nestvarnosti. Svi ostali oblici (film, video, sinteza), tek su ublaeni oblici iste slike i
njezina rascijepa sa stvarnim.
Intenzivnost slike ovisi o mjeri njezina opovrgavanja stvarnoga, pronalaenja druge
scene. Uiniti sliku od nekog predmeta znai oduzeti mu sve dimenzije, jednu po jednu:
teinu, povrinu, miris, dubinu, vrijeme, trajnost i, naravno, smisao. Tu snagu
opinjenosti, da postaje medij iste objektivnosti, tran-sparentnom u najtankoutnijem
obliku zavoenja, slika stjee pod cijenu tog rastjelovljenja.
Pridodati sve te dimenzije jednu po jednu, kretanje, ideju, smisao, elju,
multimedijalizirati sliku da bismo ju uinili stvarnijom, tj. da bismo ju bolje simulirali,
potpuni je besmisao. I tu je sama tehnika uhvaena u vlastitu zamku.
Da bismo sliku shvatili u istom stanju, treba se vratiti radikalnoj oiglednosti: tomu da
je ona svijet s dvije dimenzije koji u sebi samome sadri itavo savrenstvo te ni po
emu nije inferioran stvarnome svijetu i reprezentaciji, svijetu s tri dimenzije koji bi bio
njegova nedovrena faza.
To je jedan paralelni svijet, druga scena bez dubine, a upravo ta dimenzija u najmanju
ruku predstavlja njegovu dra i vlastiti genij.
Sve ono to slici pridodaje neku treu dimenziju, bila to povrina, vrijeme i povijest,
zvuk ili pokret, ideja i znaenje, sve to se nadodaje slici da bi je pribliilo stvarnome i
reprezentaciji jest nasilje koje ju razara kao paralelni svijet.
Svaka dodatna dimenzija ponitava prethodne. Trea di-mezija ponitava drugu. to se
tie etvrte dimenzije Virtualnog, numerikog i Virtualne Stvarnosti, ona ponitava sve
ostale - to je hiperprostor bez dimenzija. To je prostor naih ekrana na kojemu slika,
pravo govorei, vie ne postoji (ali ni svijet stvarnog i reprezentacije).
Treba dakle oduzimati, uvijek oduzimati da bismo nali sliku u istom stanju.
Oduzimanjem se javlja ono bitno, u spoznaji da je slika vanija od onoga o emu govori,
kao to je jezik vaniji od onoga to oznaava.
U stvarnome ima nejasnoe.
Stvarnost nije izotrena. Izotravanje svijeta predstavljala bi objektivna stvarnost, tj.
udeavanje prema modelima reprezentacije - upravo kao izotravanje fotografskog
objektiva na predmet. To se konano izotravanje svijeta, sreom, nikada nije dogodilo.
Objektiv pokree predmet, ili obrnuto, no to se kree.
U jednom od svojih aforizama Lichtenberg govori o podrhtavanju: bilo kojoj, makar
preciznoj gesti prethodi podrhtavanje, gestualna mutnoa, i ona uvijek neto uva. Kada
vie ne postoji ta mutnoa, podrhtavanje, kada je gesta puka operacija ije je
izotrenje savreno, nalazimo se na rubu ludila.
I prava slika je ta koja polae raun o podrhtavanju svijeta o kojoj god situaciji ili
predmetu bila rije: fotografiji rata ili mrtvoj prirodi, krajoliku ili portretu, umjetnikoj
fotografiji ili reportai.
Slika je, na tom stupnju, neto to pripada svijetu, uhvaena u istome nastajanju, u
preobrazbi pojavnoga. Fragment holo-grama svijeta u kojemu svaki detalj prelama
cjelinu.
Vlastitost fotografije nije objanjavanje dogaaja, nego stvaranje dogaaja u njemu
samome. Logika bi htjela da najprije postoji dogaaj, stvarno, a da ga slika doe
rastumaiti. To se, naalost, najee dogaa.
Jedan drugaiji slijed htio bi da se dogaaj nikada zapravo ne dogodi, da ostane na neki
nain stran samome sebi. Neto od te stranosti preivljava u svakome dogaaju,
svakome predmetu, u svakome pojedincu nesumnjivo.
To je ono o emu slika mora poloiti raun, a da bi to uinila i ona sama mora ostati
strana samoj sebi. Ne smatrati se medijem, ne smatrati se slikom. Treba ostati fikcija i
odjekivati tako u nerastvorivoj fikciji dogaaja. Ne dati uhvatiti se u vlastitu zamku niti
se zatvoriti u sliku-ponavljanje.
Za nas je najgora upravo nemogunost nekog svijeta bez slikeponavljanja - koja ne bi
bila neprestano povraana, hvatana, snimana, fotografirana, ak prije nego bude
viena. To bi bila smrtna opasnost za stvarni svijet, ali i za sliku, jer ondje gdje ona
samo reciklira stvarno i u njega uranja, slika vie ne postoji, barem ne kao iznimka, kao
iluzija, kao paralelni svijet. U vizualnom fluksu koji nas preplavljuje, slika vie nema
vremena postati slikom.
Moe li fotografija biti iznimka od preplavljivanja slikama i obnoviti njihovu izvornu
snagu? Za to je potrebno ukinuti meteno djelovanje svijeta, da predmet bude uhvaen
samo u fantastinom trenutku, u trenutku prvog dodira kada stvari jo nisu opaene dok
ih nismo susreli, dok odsutnost i praznina jo nisu rasprene...
Sam svijet bi trebao zapravo prijei na fotografski in - kao da je pronaao nain da se
javi izvan nas.
Sanjam o slici koja bi bila automatsko pismo jedinstvenosti svijeta - onakvo kakvo su
sanjali ikonoklasti u poznatoj bizantskoj kontroverzi. Oni su autentinom slikom smatrali
samo onu u kojoj je neposredno bilo prisutno boanstvo, poput rupca sa Svetim Licem -
automatsko pismo boanske jedinstvenosti Kristova lica, bez ikakve intervencije ljudske
ruke, kao neka neposredna manija precrtavanja (analogna negativu fotografskog filma).
Oni su tovie odbacivali sve ikone napravljene ljudskom rukom (heiropoetine), koje
su za njih bile samo utvare boanskog.
Fotograski in je, nasuprot tome, na neki nain aheiropoe-tian. Kao automatsko
pismo svjetla, bez povezanosti sa-stvarnim i idejom stvarnog, fotografija bi tako zbog te
automatinosti bila prototip pismenosti svijeta osloboena od ljudske ruke. Sam svijet bi
se stvarao kao radikalna iluzija, kao isti trag, bez ikakve simulacije, ljudske
intervencije, a prije svega ne kao istina, jer ako postoje proizvodi ljudskog duha u na-
jizvrsnijem smislu rijei, to bi sigurno bili istina i objektivna stvarnost.
Postoji veliko prenemaganje u pripisivanju smisla fotografskoj slici. To znai pred
predmetima zauzeti pozu. A i same stvari poinju pozirati svjetlu smisla im na sebi
osjete pogled nekog subjekta.
Nemamo li duboku, pradavnu fantazmu o svijetu koji bi mogao funkcionirati bez nas?
Poetiku napast da svijet vidimo u naoj odsutnosti, osloboene svake ljudske, odvie
ljudske volje?
Intenzivno zadovoljstvo poetikog jezika sastoji se u tome da vidi kako jezik funkcionira
u samome sebi, u svojoj materijal-nosti, literarnosti, a da ne bude okaljan smislom - to
nas opi-njuje. Isto je s anagramom, anamorfozom, skrivenim likom u tepihu.
Ne funkcionira li i fotografija objaviteljski, u dvostrukom smislu rijei: kao tehnika i
metafizika slike skrivene u tepihu?
Svijet s onu stranu sjajnog stakla daleko je vaniji od onoga s onu stranu mora, a
nadilazi ga nesumnjivo samo svijet s onu stranu smrti. (G. C. Lichtenberg)
Predmeti su samo izlika za svjetlost.
Kada ne bi bilo predmeta, kruenje svjetla bilo bi beskrajno, a mi na njega ne bismo bili
osjetljivi.
Kada ne bi bilo subjekata, protjecanje miljenja bi bilo beskonano, a ne bi bilo njegova
odjeka u svijesti.
Subjekt je ono na emu se miljenje zaustavlja u svom beskonanom protjecanju, ono
na emu se prelama.
Predmet je ono na emu se zaustavlja svjetlo, ono to ga prelama.
Fotografija je automatsko pismo svjetla.
Tiini slike ravnopravan je samo muk mase i utnja pustinje.
San bi mogao biti fotograf bez objektiva, koji krui svijetom bez aparata i koji bi mogao,
ukratko, prijei s onu stranu fotografije i vidjeti stvari onakvima kakve bi i same bile
nakon to odu onkraj slike, kao da ste ih ve fotografirali, ali u nekom prethodnom
ivotu.
Moda smo ve uostalom doli do stupnja slika kao nekog animalnog stupnja, stupnja u
kojem je zrcalo tek odraz svega toga u naem individualnom ivotu.
Ne postoji autoportret.
Svijet je taj koji posredstvom slike radi svoj autoportret, a mi smo tu tek zbog
zadovoljstva (no, zadovoljstvo je obostrano).
Zauzvrat, svaku sliku treba promatrati s istim intenzitetom kao nau vlastitu sliku u
zrcalu.
Fotografija je uvijek takoer treptaj smrti u pripovijesti o Samarkandu.
U pripovijesti o proputenom susretu sa stvarnou... moda zbog vee sklonosti prema
tom drugom svijetu.
Nismo li skloniji vie bilo kojem paralelnom svijetu, nego stvarnome svijetu?
Bilo kojem dvostrukom ivotu pred onome koji nam je dan?
Nema ljepeg paralelnog svijeta do svijeta nekog detalja ili fragmenta.
Osloboen cjeline i njezinog transcendentnog trbuhozbor-ca, detalj neizbjeno postaje
tajanstven.
Svaka estica otrgnuta od prirodnog svijeta po sebi je neposredna subverzija stvarnog i
njegove cjeline.
Stvarnost je u stanju, poput fragmenta, biti eliptina.
Ona moe stvarati iznimke.
Svaka pojedina slika vai kao iznimka.
A ona zavrava sa svim ostalima.
Jedan tako osjetljiv zadatak zahvatio bi samo bia koja su doista prisutna, a ne ona koja
se to samo pretvaraju ili koja su toliko odsutna u samima sebi da ih vrpca ne zamjeuje,
kao to ne zamjeuje ektoplazmu ili vampire.
Taj zadatak, u svakom sluaju, pronaao bi istodobno nain na koji smo prisutni i
odsutni.
Zato bismo, pred okom kamere, poinili smrt u naoj savjesti, kao Bog pred dokazima
njegove opstojnosti.
Sve se u nama negativno kristalizira pred materijalnom imaginacijom nae prisutnosti.
Izotravanje se zbiva nad odsutnou, ne u prisutnosti. Jedinstvenost pripada predmetu,
slici, fragmentu, miljenju koje se, kako je to lijepo kazao Mark Rothko, simultano
otvara i zatvara u svim smjerovima.
Otrgnuti stvarno naelu stvarnosti. Otrgnuti sliku naelu reprezentacije.
Iznova otkriti sliku kao mjesto podudarnosti izmeu svjetla poteklog od predmeta i
svjetla poteklog iz pogleda.

SUVREMENA UMJETNOST... O SEBI SAMOJ

Gotovo je s pustolovinom moderne umjetnosti. Suvremena umjetnost suvremena je po
samoj sebi. Ona ne poznaje vie transcendenciju prolosti ili budunosti, jedina njezina
stvarnost je njezino djelovanje u stvarnome vremenu i zbrka s tom stvarnou.
Nita je ne razlikuje od tehnike, oglaivake, medijske, numerike djelatnosti. Nema
vie transcendencije, nepodudarnosti, nema nita vie od druge scene: to je zrcalna igra
sa suvremenim svijetom onakvim kakav se zbiva. U tome je suvremena umjetnost
nitavna: izmeu nje i svijeta je jednadba jednaka nuli.
Izvan tog sramnog sudionitva u kojem su stvaratelji i potroai utke vezani u
razmatranju neobinih, neobjanjivih predmeta koji upuuju samo na sebe same i ideju
umjetnosti, prava zavjera se sastoji u tom sudionitvu koje umjetnost povezuje sa
samom sobom, u dosluhu sa stvarnim posredstvom kojeg postaje sudionicom te
Integralne Stvarnosti ija je tek slikapovratak.
U umjetnosti vie nema razlike. Postoji samo integralni zbroj stvarnosti. Ona je u svom
ostvarenju postala samo prostituirana ideja.
Modernost je bila zlatno doba pomne analitike, dekon-strukcije stvarnosti u svojim
jednostavnim elementima, isprva u impresionizmu a potom u apstrakciji,
eksperimentalnoj otvorenosti svim vidovima percepcije, ulnosti, strukturi predmeta i
ralanjenju oblika.
Paradoks apstrakcije sastoji se u tome da je ona predmet, oslobaajui ga od prinuda
figure kako bi stupio u istu igru forme, povezala s idejom neke skrivene strukture, jo
stroe objektivnosti, radikalnije od slinosti, figure, kako bi pristupila analitikoj istini
predmeta. U znaku apstrakcije uputamo se uvijek u neki viak stvarnosti, u
razotkrivanje elementarnih struktura predmetnosti, tj. u neto stvarnije od stvarnog.
Umjetnost je, zauzvrat, u znaku ope estetizacije, uloila itavo polje stvarnosti.
Na kraju te povijesti, banalnost te umjetnosti mijea se s ba-nalnou stvarnog svijeta -
ija je inauguralna (i ironijska) gesta bila Duchampov in sa svojim automatskim
prijenosom predmeta. Prijenos itave stvarnosti u estetiku postao je jedna od dimenzija
ope razmjene.
A sve to u znaku istodobnog osloboenja umjetnosti i stvarnog svijeta.
To se osloboenje sastojalo zapravo u njihovu meusobnu odreenju - smrtonosnom
hijazmu za oboje.
Prijenos umjetnosti, koja je postala beskorisna funkcija, u sada ve Integralnu
Stvarnost, jer ona je apsorbirala svo to ju je nijekalo, nadiao ju je ili preobrazio.
Nemogua razmjena s tom Integralnom Stvarnou, s im god da se razmjenjivala - moe
stoga biti samo razmjena sa samim sobom, to znai ponavljati se u beskonanost.
Sto bi nas to danas moglo udesno uvjeriti u bit umjetnosti? Umjetnost je naprosto ono o
emu je rije u svijetu umjetnosti, u umjetnikoj zajednici koja silno pogledava u samu
sebe. Stva-rateljski in i sam se udvostruuje kako bi postao tek znakom vlastite
operacije - prava slikareva tema nije ono to slika, ve samo in njegova slikanja. On
slika injenicu da slika. Time je barem spaena ideja umjetnosti.
To je tek jedna od mnogih strana zavjere.
Druga je ona promatraeva koji umjetnost, o kojoj god da je rije, uglavnom ne uspijeva
shvatiti i konzumira vlastitu kulturu na drugom stupnju. On doslovno konzumira
injenicu da tu nita ne razumije te da za tim nema nikakve potrebe, osim u imperativu
kulture, za povezivanjem u cjeloviti krug kulture. No, kultura je i sama tek epifenomen
svjetskog tijeka.
Ideja umjetnosti se razrjeuje i poinje biti minimalna, sve do konceptualne umjetnosti
gdje zavrava ne-izlaganjem ne-djela u ne-galerijama - u apoteozi umjetnosti kao ne-
doga-daju. Zauzvrat, u svemu tome potroa krui kako bi eksperimentirao s ne-uitkom
u djelima.
U krajnosti konceptualne i minimalistike logike, umjetnost bi se trebala izbrisati bez
drugog oblika procesa. U tome bi trenutku bez sumnje postala ono to jest: lani
problem, a itava estetska teorija lano rjeenje.
Da, ali nunost da se o njoj govori utoliko je vea ukoliko se ima manje to za rei.
Demokratsko kretanje umjetnosti samo je, paradoksalno, uvrstilo povlasticu ideje
umjetnosti koja svoj vrhunac ima u toj banalnoj tautologiji, umjetnost je umjetnost.
Sve moe biti dijelom te krune definicije.
Marshall McLuhan: We have now become aware ofthepossi-bility of arranging the entire
human environment as work of art. (Postali smo sada svjesni mogunosti da itav ljudski
okoli preobrazimo u umjetniko djelo.)
Revolucionarna ideja suvremene umjetnosti sastojala se u tome da bilo koji predmet,
bilo koji detalj ili fragment materijalnog svijeta moe imati istu neobinu privlanost i
postaviti ista nerjeiva pitanja kao i ona koja su neko bila rezervirana za neke rijetke,
aristokratske forme, koje su se nazivale umjetnikim djelima.
Prava demokracija ne bi se sastojala u slobodnom pristupu estetskom uitku, nego u
transestetskom dolasku nekog svijeta u kojemu bi svaki predmet, bez razlike, imao
svojih pet minuta slave (a prije svega predmeti bez razlike). Sve se izjednauje, sve je
genijalno. S posljedicom preobrazbe umjetnosti i samog umjetnikog djela u predmet,
bez iluzije i transcendencije, isti, konceptualni acting out, u generatora
dekonstruiranih predmeta koji, zauzvrat, dekonstruiraju nas.
Nema tu vie lica, pogleda, ljudskog lika kao ni tijela - ve samo organi bez tijela,
fluksovi, molekule, fraktali. Odnos prema djelu neka je vrsta kontaminacije, zaraze:
na njega se nadovezujemo, udubljujemo, uranjamo upravo kao u neki fluks ili mree.
Metonimijsko ulanavanje, lanana reakcija.
U svemu tome nema vie stvarnog predmeta: u ready-ma-deu nije prisutan predmet,
nego njegova ideja, a mi vie ne uivamo u umjetnosti, nego u ideji umjetnosti. Potpuno
smo ideologizirani.
A ready-made saimlje u osnovi dvostruko prokletstvo moderne i suvremene umjetnosti:
prokletstvo uranjanja u stvarno i banalnost te prokletstvo konceptualne apsorpcije u
ideju umjetnosti.
Saul Bellow o Picassu: Ta apsurdna Picassova skulptura, sa svojim osovinama i metalnim
listovima - bez krila i pobjede, nego obino svjedoanstvo, trag - puka ideja umjetnikog
djela. Vrlo slina drugim idejama i drugim tragovima koji nadahnjuju nau opstojnost -
ne postoje vie jabuke, nego njihova ideja, voarska rekonstrukcija onoga to je nekada
bila jabuka -nema vie sladoleda, ve samo ideja neega slasnoga to se danas radi od
nadomjestaka, od kroba, glukoze i drugih kemijskih proizvoda - nema vie seksa, nego
samo ideja ili podsjeanje na seks - isto vrijedi za ljubav, vjeru, miljenje i sve
ostalo...
Umjetnost kao oblik ne znai nita. Ona je samo znak koji upuuje na odsutnost.
Da, ali u to se pretvara ta perspektiva praznoga i odsutnoga u suvremenom svijetu koji
je ve u potpunosti ispranjen od svog smisla i stvarnosti?
Umjetnost se samo moe svrstati u opu beznaajnost i ne-odjelitost. Nema vie nikakve
povlastice. Nema vie drugu konanu namjenu do one sudjelovanja u fluidnom svijetu
komunikacije, mrea i interakcije.
Poiljatelj i primatelj mijeaju se u istom krugu, svi su poiljatelji, svi su primatelji.
Svaki subjekt u interakciji je sa samim sobom, u naporu da izrazi samog sebe, a da vie
nema vremena da uje drugog.
Internet i mree oito umnoavaju tu mogunost da budemo poiljatelji samima sebi, u
zatvorenom krugu, da svatko odlazi ondje pomou svoje virtualne izvedbe pridonosei
opoj nesvjestici.
Zato bi najzanimljivija stvar, u pogledu umjetnosti, bila prodrijeti u spuvasti mozak
modernog promatraa. Jer tu je oduvijek prisutan misterij: u mozgu primatelja, u
neuralginom sreditu te uslunosti pred umjetnikim djelom. U emu je tajna?
U sudionitvu izmeu usmrivanja na koje stvaratelji prisiljavaju predmete i same
sebe i usmrivanja od strane potroaa samih sebe i svojih mentalnih sposobnosti.
Tolerancija se u najgorem sluaju znatno pogorala u korist tog opeg sudionitva.
Suelje i performans: dva su aktualna lajtmotiva.
U performansu se mijeaju svi izraajni oblici - likovna umjetnost, fotografija, video,
instalacija, interaktivni ekran. To vertikalno i horizontalno, estetsko i komercijalno
proirenje od sada ima udjela u djelu ija je izvorna jezgra neobnovljiva.
To je (ne) dogaaj koji savreno opisuje Matrix. Rije je o nekoj vrsti same svjetske
instalacije, ali svjetske u potpunosti: u njoj neupitnog udjela ima ne samo film, koji je
tek neka vrsta izlike, nego njegovi izvedeni proizvodi, simultane projekcije po cijeloj
planeti i sami milijuni gledatelja. S planetarne i interaktivne toke gledita, svi smo
glumci u tom, u potpunosti svjetskom, dogaaju.
Isti je problem s fotografijom kada je elimo multimedijali-zirati pridodajui joj sva
montana, kolana, numerika, sintetina i druga sredstva. To beskonano otvaranje, ta
deregulacija predstavlja upravo smrt fotografije posredstvom njezina uzdizanja na
razinu performansa.
U tom sveopem miksiranju, svaki registar gubi svoju specifinost ba kao to svaki
pojedinac gubi svoju suverenost u interakciji i mreama, ba kao to stvarno i slika,
umjetnost i stvarnost gube svoju uzajamnu energiju kada prestanu biti razliiti polovi.
Od 19. stoljea umjetnost eli biti beskorisna. Ona postaje slavna (to nije bio sluaj s
klasinom umjetnou u kojoj se, u svijetu koji nije jo ni objektivan niti stvaran,
pitanje korisnosti ak ne postavlja).
Sirenjem tog naela, dovoljno je da bilo koji predmet pretvori u beskoristan da bi od
njega nainila neko djelo. Re-ady-made jest upravo ono kada se umjetnost zadovoljava
da neki predmet lii njegove uporabe, a da nita na njemu ne mijenja, da bi od njega
napravila muzejski predmet. Dovoljno je da od samoga stvarnoga uini beskorisnu
funkciju kako bi od njega napravila umjetniki predmet, u korist prodirue estetike
banalnosti.
Tako bi drevne, zastarjele, a time i beskorisne stvari automatski poprimile estetsku
auru. Njihov vremenski premjetaj istovjetan je Duchampovoj gesti, one takoer postaju
re-ady-made, nostalgini tragovi oivljeni u naem muzejskom svijetu.
Mogli bismo proiriti tu estetsku preobrazbu u materijalnu proizvodnju u cjelini. im
dosegne razinu na kojoj se vie na razmjenjuje kao drutveno bogatstvo, ona postaje
golemi na-drealistiki predmet uhvaen u prodiruu estetiku upisujui se posvuda u
neku vrstu virtualnog muzeja. Gotova muzeifikacija, poput ready-madea, itavog
tehnikog okolia u obliku industrijske divljine.
Logika beskorisnosti suvremenu umjetnost moe dovesti samo do sklonosti prema otpadu
koji je po definiciji beskori-stan. Posredstvom tog otpada, oblikovanjem otpada,
umjetnost se odaje uprizorenju svoje beskorisnosti. Ona objavljuje svoju neupotrebnu
vrijednost, svoju nerazmjensku vrijednost dok se istodobno vrlo skupo prodaje.
Postoji tu neto besmisleno. To da beskorisnost nema vrijednost po sebi, sekundarni je
simptom te, rtvujui svoje uloge toj negativnoj vrijednosti, umjetnost luta u samoj
bezrazlonosti beskorisnoga. Rije je pomalo o istom scenariju koji pripada nitavnosti,
sklonosti prema besmislu, beznaajnome, banalnosti koja svjedoi dvostrukoj estetskoj
sklonosti.
Protuumjetnost u svim svojim oblicima nastoji izmai estetskoj dimenziji. No, sa svime
time je svreno od kada je re-ady-made pridruen samoj banalnosti. Gotovo je s
nedunou besmisla, nefigurativnog, odbijanja i razdora.
Sa svime onim to bi htjelo postojati, iznova nastati, suvremena umjetnost samo
uvruje nemoljivu estetsku narav te protuumjetnosti.
Umjetnost je oduvijek nijekala samu sebe. No, to je inila kroz eksces, zanosei se u igri
vlastitog nestanka. Danas to ini u vlastitoj oskudici - jo gore, porie vlastitu smrt.
Ona uranja u stvarnost umjesto da bude imbenik simbolinog ubojstva iste te
stvarnosti, magini izvoa njezina nestanka.
A paradoks je taj, to se vie umjetnost primie toj pojavnoj zbrci, toj nitavnosti kao
umjetnosti, da se vie ovjerovljuje i stjee viak vrijednosti u trenutku kada se
nalazimo, Cannetije-vim rijeima, ondje gdje nita vie nije ni lijepo ni runo, kada smo
doli do tog trenutka a da nismo ni znali, a, zahvaljujui pronalasku te slijepe toke, ne
preostaje nam drugo do ustrajati u trenutnom razaranju umjetnosti.
emu, konano, slui ta beskorisna funkcija?
Od ega nas ona samom svojom beskorisnou izbavlja?
U politikim slikama koje nam ublauju teku odgovornost za mo, posredstvom svoje
nekoherentne tvorbenosti suvremena umjetnost olakava nam snaan utjecaj smisla
spektaklom besmisla - to objanjava njezino umnoavanje: njoj je zajamen napredak u
samoj funkciji svoje beznaajnosti i ispraznosti neovisno o svakoj estetskoj vrijednosti.
Ba kao to politika ustrajava u odsutnosti bilo koje reprezentativnosti ili povjerenja.
Umjetnost i umjetniko trite cvatu tako u mjeri vlastita pada: oni su moderni zglobovi
kulture i simulakruma.
Apsurdno je dakle rei da je suvremena umjetnost nitavna i da je sve besmisleno jer
njezina je vitalna funkcija da bolje objasni nau nitavnost i apsurdnost: da od tog pada
uini svoju osnovu za trgovanje i u potpunosti ga izgna kao spektakl.
Ako bi funkcija umjetnosti, kao to neki misle, bila u tome da ivot uini zanimljivijim
od umjetnosti, tada treba napustiti tu iluziju. Imamo dojam da se dobar dio umjetnosti
nadmee s radom odvraanja, alovanja za slikom i imaginarnim, s estetskim radom
tuge, uglavnom za promaenim vremenom, to privlai opu melankoliju umjetnike
sfere za koju se ini da preivljava u reciklai svoje povijesti i tragova.
No, ni umjetnost ni estetika nisu jedine koje su odane toj melankolinoj sudbini
ivljenja, ali ne iznad svojih sredstava, nego s onu stranu svojih ciljeva.
Naa sposobnost za degradaciju je beskonana, i sve dok ne poinimo svaki zloin koji
osjeamo u sebi, na put nee biti dovren.

GUIDO CERONETO
Mora li ovjek otii do kraja u svojim mogunostima, on mora otii i do kraja u svom
samorazaranju. Jer ta mogunost nije ni najneznatnija, niti manje slavna.

SAUL BELLOW
Dvije slike: slika bronanog tehnokrata, naslonjenog na svoju aktovku, dok sjedi na klupi
podno Twin Towersa, ili bolje, zatrpanog u praini uruenih tornjeva, poput nekog od
onih tijela pronaenih u ruevinama Pompeja. On bi takoreku bio potpis dogaaja,
patetina utvara globalne moi koju je pogodila nepredvidljiva katastrofa.
Drugi lik: umjetnik koji radi u svom ateljeu u Twinsu na skulpturi samoga sebe - njegovo
je tijelo isprobodeno avionima - koje bi trebalo biti postavljeno na trijemu World Trade
Cente-ra, kao moderni sveti Sebastijan.
On je radio na njemu jo tog jutra 11. rujna kada ga je, skupa s njegovim djelom, raznio
dogaaj koji je bio predvidio. Nema vee posvete nekog umjetnikog djela do one koja
ga dovrava samim dogaajem koji ga unitava.
To su dvije alegorije izvanrednog, munjevitog dogaaja koji odjednom presijeca
monotoniju proglaenog kraja povijesti. Jedini dogaaj vrijedan tog imena koji je
presudio ne-dogaaju na koji smo bili osueni u hegemoniji svjetskog poretka kojeg nita
ne mora zabrinjavati.
Na tom stupnju umreavanja svih funkcija - tijela, vremena, jezika - mentalne infuzije
svih umova, i najneznatniji dogaaj je prijetnja, ak i povijest je prijetnja.
Bit e dakle neizbjeno pronai sigurnosni sustav koji predvia izbijanje bilo kakvog
dogaaja. itava strategija obrane koja danas nadomjeta univerzalnu strategiju.
Ilustracija te strategije je nedavni film Stevena Spielberga Minoritj Report.
Uz pomo mozgova koji imaju predosjeaje (precogs), koji unaprijed otkrivaju
predstojee zloine, policijski komandosi (precrimes) predusreu i neutraliziraju
zloinca prije nego to prijee na djelo.
Slinu priu nalazimo i u filmu Dead Zone (Davida Cronen-berga): junak, takoer
obdaren sposobnou proricanja nakon teke nesree, zavrava ubojstvom politiara
kojemu predvia sudbinu ratnog zloinca.
To je takoer scenarij rata u Iraku: eliminirati zloinca u zaetku, na temelju ina koji
se nije dogodio (Sadamova uporaba oruja za masovno unitenje). Pitanje se oito
odnosi na to hoe li se zloin doista dogoditi. No, o tome nikada neemo nita znati.
Rije je dakle o stvarnoj represiji nad virtualnim zloinom.
Iz toga vidimo kako se s onu stranu rata pomalja sustavno deprogramiranje, ne samo
svakog zloina, ve svega onoga to bi moglo poremetiti red stvari, planetarni policijski
poredak.
Na to se svodi dananja politika vlast. Njome ne upravlja neka pozitivna volja, ve
samo negativna obrambena mo, vlast javne istoe, sigurnosne, imunonosne i
zatitnike policije.
Ta strategija nije usmjerena samo na budunost, nego i na prole dogaaje - na primjer,
na dogaaj 11. rujna ije ponienje ta strategija pokuava izbrisati pomou rata u Iraku i
Afganistanu.
Zato je taj rat u osnovi obmana, virtualni dogaaj, nedo-gaaj. Lien vlastite
objektivnosti ili svrnosti, on poprima tek oblik neke zavjere, egzorcizma. Zato je on
takoer nedovriv jer nikada nee zavriti s izgonom jednog takvog dogaaja. Rekli smo
da je on preventivan - on je zapravo retrospektivan jer pokuava isprazniti teroristiki
dogaaj 11. rujna ija sjena lebdi nad svakom planetarnom strategijom nadzora.
Ponitenje dogaaja, neprijatelja, smrti: zapovijed za nultom smru zapovijed je i za
sigurnosnom opsesijom.
Cilj tog svjetskog poretka je konani ne-dogaaj. To je na neki nain kraj povijesti, ali
ne zbog nekakvog ostvarenja demokracije kao to eli Fukuvama, nego zbog
preventivnog terora, protuterora koji zavrava sa svakim moguim dogaajem. Teror,
kao i vlast koja ga vri, zavrava u samome sebi, u znaku sigurnosti.
Ima tu neke okrutne ironije: ironije globalnog antiterori-stikog sustava koji skonava
interiorizacijom terora, u pre-suivanju samomu sebi i ispranjavanju od svake politike
supstancije - napredujui sve dok se ne okrene protiv vlastite populacije.
Je li to ostatak hladnog rata i ravnotee terora? Ovaj put je rije, meutim, o obrani bez
hladnog rata, o neuravnoteenome teroru. Ili bolje, rije je o sveopem hladnom ratu,
rasprenom u najznatnijim pukotinama drutvenog i politikog ivota.
Taj pad vlasti u vlastitu zamku svoju je dramatinu krajnost postigao u sluaju
Moskovskog kazalita u kojemu su taoci i teroristi bili pomijeani u istome masakru. Ba
kao u sluaju ludih krava: za svaki sluaj, ubijamo cijelo krdo - Bog e ve prepoznati
njemu sline. Ili kao u stockholmskom sindromu: njihovo nerazlikovanje nakon smrti ini
ih virtualnim sukrivcima (kao u Minoritj Reportu: to da je vjerojatni zloinac unaprijed
uhvaen, dokazuje a posteriori da nije znao biti neduan).
I tu lei istina te situacije: na ovaj ili onaj nain, sama je populacija teroristika
prijetnja za vlast. A sama vlast je ta koja, pomou represije, nehotice zapeauje tu
sukrivnju. Istovjetnost te represije pokazuje da smo virtualno svi taoci vlasti.
Proirimo li tu pretpostavku, mogli bismo govoriti o koaliciji svih vlasti protiv svih
populacija - takav smo predosjeaj bili imali s ratom u Iraku jer se je mogao ostvariti s
vie ili manje pri-kirivenim pristankom svih vlasti, s prezirom prema svjetskom mnijenju.
I ako su svjetski prosvjedi protiv rata mogli stvoriti privid neke mogue protumoi, oni su
prije svega pokazali politiku beznaajnost te meunarodne zajednice pred
amerikom Rjealpolitik.
Od sada imamo posla s vrenjem vlasti u istome stanju, bez obzira na suverenost ili
reprezentaciju, s Integralnom Stvarnou negativne moi. Sve dok izvodi svoju
suverenost iz reprezentacije, dok postoji neki politiki razlog, vlast u svakom sluaju
moe biti uravnoteena, moe ju se ukloniti ili osporiti. No, nestanak te suverenosti
ustupa mjesto razuzdanoj, divljoj vlasti, bez protivnike strane (no, ta divljina nije vie
prirodna, nego tehnika). Za nju bi se, nekim udnim obratom, moglo rei da slii
ustrojstvu primitivnih drutava koja su bila, po Cla-ude Levi-Straussu, drutva bez
povijesti jer nisu poznavala vlast. A to ako u dananjem globalnom drutvu, u sjeni te
integralne vlasti, opet postajemo drutvo bez povijesti?
Ali ta Integralna Stvarnost vlasti takoer je i njezin svretak. Vlast koja se temelji samo
na policiji i prevenciji od dogaaja, ija se politika volja svodi samo na izgon sablasti, i
sama postaje sablasna i ranjiva. Njezina virtualna snaga - njezina snaga softverskog i
slinog programiranja - je totalna, ali istodobno ne moe vie ui u igru, a da ne igra
protiv sebe kroz svakovrsne unutranje nedostatke. Na vrhuncu svog gospodstva moe
samo izgubiti svoj izgled.
To je doslovno Pakao Moi.
Nadzor nad dogaajem jami ponajprije sama informacija. Informacija predstavlja
najuinkovitiju maineriju derealizacije povijesti. Ba kao to politika ekonomija
predstavlja golemu maineriju koja stvara vrijednost, znakove bogatstva, ali ne i
bogatstvo samo, tako informacijski sustav predstavlja beskrajan stroj koji proizvodi
dogaaj kao znak, kao vrijednost koja je raz-mjenjiva na univerzalnom tritu
ideologije, spektakla, katastrofe, itd. - ukratko, koji stvara ne-dogaaj. Informacijska
apstrakcija ista je kao i ekonomska. A kao to je svaka roba, zahvaljujui apstrakciji
vrijednosti, meusobno razmjenjiva, tako svi dogaaji postaju zamjenjivi jedni s
drugima na kulturnom tritu informacija. Izgubljena je osobitost dogaaja, ono to
dogaaj ini nesvodljivim na kodiranu transkripciju i uprizorenje, to ga naprosto ini
dogaajem.
Ulazimo u sferu u kojoj se dogaaji zapravo vie ne zbivaju, zbog same funkcije njihove
proizvodnje i irenja u realnom vremenu - ondje gdje se gube u praznini informacije.
Sfera informacije je poput nekog prostora u kojemu se, nakon ispranjenja dogaaja od
njihove supstancije, ponovno stvara umjetna teina i vraa ih se u orbitu realnoga
vremena - ondje gdje ih se, nakon povijesne devitalizacije, ponovno postavlja na
transpolitiku pozornicu informacije.
Ne-dogaaj ne postoji ondje gdje se nita ne zbiva.
Naprotiv, to je sfera neprestane promjene, aktualizacije bez zastoja, trajne sukcesije u
stvarnom vremenu, otkuda potjee ta opa istovjetnost, neodjelitost, ta banalnost koja
obiljeava nulti stupanj dogaaja.
Neprestano irenje koje je takoer irenje napretka - ili irenje mode, koja je podruje
kompulzivne promjene i predviene zastarjelosti u najizvrsnijem smislu rijei. Snaan
utjecaj modela proizvodi kulturu razlike koja dokrajuje svaki povijesni kontinuitet.
Umjesto da se odvijaju u skladu s povijeu, stvari jedna za drugom stupaju u prazninu.
Mnotvo diskursa i slika od kojih se ne moemo obraniti, svedeni su na istu nemo i
paraliziranost kao i u ratnoj prijetnji. Nije stvar u dezinformaciji ili pranju mozga. Bila
je to naivna profesionalna pogreka FBI-a kad je namjeravao osnovati Dezinformacijski
ured radi usmjerene manipulacije - savreno beskorisna pothvata jer dezinformacija
potjee od samog obilja informacija, njihove ureenosti, krunog ponavljanja koje
stvara polje prazne percepcije, dezintegrirani prostor koji kao da je pogoen
neutronskom bombom ili jednom od onih naprava koja usisava sav okolni kisik. To je
prostor u kojem je sve unaprijed neutralizirano, ukljuujui i rat, izjednaavanjem slika
i komentara, no tomu je moda tako jer se zapravo nema to za rei o onomu to se
dogaa, poput tog rata, po nekom neumoljivom scenariju bez traka neizvjesnosti o
konanom ishodu.
Dogaaj u kratkome spoju sa svojom neposrednom slikompovratkom najjasnije vidimo
u medijskoj sferi.
Informacija je uvijek ve tu. U sluaju katastrofe, novinari i fotoreporteri stiu prije
pomoi. Kada bi mogli, stigli bi i prije katastrofe, a najbolje bi bilo izmisliti ili izazvati
dogaaj kako bi prvi imali vijest.
Ta spekulacija doivljava vrhunac u Pentagonovoj inicijativi Dogaajne burze, trita
dionica za atentate ili katastrofe. Moete se kladiti na mogue ostvarenje nekog
dogaaja protiv onih za koje se smatra da se nee dogoditi.
To spekulativno trite trebalo bi funkcionirati poput trita eera ili soje. Tako bismo
mogli spekulirati o broju rtava side u Africi ili kada e se razdvojiti San Andreas brazda
(inicijativa Pentagona proizlazila bi iz injenice da vie vjeruje slobodnom
spekulativnom tritu, nego tajnim slubama).
Naravno, malen je korak odavde do ukljuenosti u sam dogaaj: kladiti se na dogaaj
prije nego se dogodi jo uvijek je sigurnije (kae se da je to uinio Bin Laden
spekulirajui dionicama TWA-a prije 11. rujna). To je kao preuzimanje ivotnog
osiguranja supruge prije nego je ubijemo.
Postoji velika razlika izmeu dogaaja koji se dogaa (dogodio) u povijesnom vremenu i
dogaaju koji se zbiva u realnom vremenu informacije.
Pukom upravljanju tijekovima i tritima u znaku planetarne deregulacije odgovara
globalni, ili bolje, globalizirani ne-dogadaj: Svjetsko nogometno prvenstvo, 2000.
godina, Dianina smrt, Matrix, itd...
Bili ti dogaaji umjetni ili ne, njima dirigira tiha epidemija informacijskih mrea. Fake
events.
Frangois de Bernard analizira tako rat u Iraku kao isti otisak filmske teorije i prakse.
Ono to gledamo dok sjedimo zgreni na naim foteljama nije poput filma, nego jest
film. Sa sadrajem radnje, scenarijem, koji se treba izvriti bez odstupanja.
Casting, tehnika i financijska sredstva pomno su isprogra-mirana: to je posao za
profesionalce. To ukljuuje i nadzor nad kanalima za emitiranje. Aktivni rat postaje,
napokon, golemi specijalni efekt, film postaje paradigma rata, a mi ga zamiljamo
stvarnim dok je on tek odraz svog filmskog bia.
Virtualnost rata nije dakle metafora. To je, doslovno, prijelaz iz stvarnosti u fikciju, ili
bolje, neposredna preobrazba stvarnog u fikciju. Stvarno je samo asimptotski obzor
Virtualnog.
No, u toj pripovijesti nije u pitanju samo stvarnost stvarnoga, nego i stvarnost filma. Sve
to pomalo slii Disnevlandu: tematski parkovi samo su izlika koja prikriva injenicu da je
sav ivotni kontekst diznificiran.
Isto vrijedi za film: filmovi koji se danas stvaraju tek su vidljiva alegorija filmskog oblika
koji je sve prisvojio. Drutveni i politiki ivot, krajolik, rat, itd. - konani oblik
scenarijskog ivota.
To je nesumnjivo razlog zato film nestaje: jer je preao u stvarnost. Stvarnost nestaje u
filmu, film nestaje u stvarnosti. Smrtonosna transfuzija u kojoj oboje gube svoju
specifinost.
Promatramo li povijest kao film - koja je to, usprkos nama, postala - tada se istina
informacije sastoji u naknadnoj sinkronizaciji, ozvuivanju i izradi podnaslova za film
povijesti.
U bivoj Saveznoj Republici Njemakoj izgradit e tematski park u kojem e iznova biti
napravljene kulise i ambijent pokojne Demokratske Republike Njemake (ostaligija
kao oblik nostalgije). Tako je memorijalizirano itavo jedno drutvo jo za svoga ivota
(ono nije u potpunosti nestalo).
Simulakrum ne radi tek na teleskopiranju aktualnosti, nego stvara dojam da se Stvarno
mora uskoro dogoditi u realnome vremenu, a da ak ne proe kroz sadanjost i
povijest.
Kao rezultat, povijest za nas jo jednom postaje predmetom nostalgije, a moemo
vidjeti da udnja za povijeu, za rehabilitacijom, za mjestom pamenja, posvuda
cvijeta, kao da nastojimo pothranjivati sam taj kraj povijesti kojoj smo u potpunosti
izloeni.
I sama povijest funkcionira s onu stranu vlastitih ciljeva. Postojala je definicija
povijesnog dogaaja, njezin je model bila Francuska revolucija, a i sami pojmovi
dogaaja i povijesti postoje zapravo od tada. Dogaaj bi se mogao smatrati vrhuncem
kontinuiranog tijeka, a sam njegov prekid predstavljao bi dio jedne ire dijalektike.
No, s porastom moi svjetskog poretka koji iskljuuje svaku ideologiju, kojeg zanima
samo cirkulacija protoka i mrea, situacija nipoto vie nije takva. U tom opem
protjecanju gube se svi prosvjetiteljski ciljevi i vrijednosti koji ipak ine njegov zaetak.
Postojala je naime jedna ideja, ideal, imaginarij moder-nosti, no on je nestao u bolesti
napretka.
S povijeu se dogaa ista stvar kao i sa stvarnou.
Postojalo je naelo stvarnosti. Naelo je potom nestalo, a stvarnost, osloboena od
svoga naela, jo se iri po inerciji. Razvija se eksponencijalno, postaje Integralna
Stvarnost koja nema ni svrhe ni naela, ali se zadovoljava integralnim ostvarenjem svih
mogunosti. Prodrla je vlastitu utopiju, a funkcionira onkraj vlastite svrhe.
No, kraj povijesti ne predstavlja njezinu posljednju rije.
Na toj osnovi neprestanog ne-dogaaja, pomalja se, naime, drugaija vrsta dogaaja.
Dogaaji rascjepa, nepredvidljivi dogaaji, nerazvrstivi u povijesne kategorije i s onu
stranu povijesnog uma - dogaaji koji se zbivaju u suprotnosti s vlastitom slikom, sa
svojim vlastitim simulakrumom. Rije je o dogaajima koji raskidaju s nizom aktualnosti
koji izlau mediji, ali koji meutim ne predstavljaju ponovnu pojavu povijesti niti
stvarno koje izbija u srcu Virtualnoga (kao to se govorilo o 11. rujnu).
Oni ne predstavljaju dogaaje u povijesti, nego onkraj povijesti, s onu stranu svoje
svrhe, oni su dogaaji u sustavu koji je zavrio s povijeu. Oni su njezino unutranje
grenje. A, kao takvi, oni postaju nadahnuti nekom snagom Zla - ne vie kao nositelji ne-
ufate kog konstruktivnog nereda, nego apsolutnog nereda.
Nepronicljivi u svojoj specifinosti, oni ine prekomjernost sustava koji je i sam
nepronicljiv u svom razmjeru i irenju.
U Novom svjetskom poretku vie nema revolucija, ve samo grenja. Kao u nekoj
mehanici koja eli biti savrena, u odvie dobro integriranom sustavu vie nema kriza,
nego samo nto;o disfunkcija, pogreki, zastoja, aneurizmikih pukotina.
Pa ipak dogaaj nije isto to i nezgoda.
Nezgoda je samo simptom, prolazna disfunkcija, anomalija tehnikog (ili prirodnog) reda
koju je mogue sprijeiti: u tome se sastoji sva politika rizika i predvianja. Dogaaj je
pak protuofanzivan i neto neobinijeg nadahnua: u svaki sustav na svom vrhuncu, u
toki njegova savrenstva, on ponovno uvodi unutarnju negativnost i smrt. On je vrsta
zaokreta moi prema samoj sebi, kao da cijeli sustav kriomice istodobno njeguje, uz
sastojke svoje moi, nekog zloduha koji bi bdio nad njegovim obratom.
U tome smislu, za razliku od nezgode, dogaaj ne moemo sprijeiti i ne dotie ga
nikakva igra vjerojatnosti. ,$
Marxova analiza revolucije i sablasti komunizma nudi dobre usporedbe s aktualnom
situacijom. I on je proletarijat smatrao povijesnim imbenikom kraja kapitala - nekom
vrstom njegova zloduha, jer je kapital s usponom proletarijata pothranjivao unutranji
virus vlastita unitenja.
Postoji meutim radikalna razlika izmeu komunistike i teroristike sablasti. Glavno
lukavstvo kapitala bilo je, naime, da klicu raspada koju nosi u sebi preobrazi u vidljivog
neprijatelja, u klasnog protivnika i tako promijeni taj povijesni pokret u reintegracijsku
dinamiku najnaprednijeg stupnja kapitala, s onu stranu robnog izrabljivanja.
Terorizam se, s druge strane, odigrava na vioj razini radikalizma: on nije povijesni
subjekt, nego nedohvativi neprijatelj. I ako klasna borba proizvodi povijesne dogaaje,
terorizam stvara drugaiju vrstu dogaaja. Tu se globalna mo (koja vie nije istovjetna
s moi kapitala) nalazi u izravnom sukobu sa samom sobom. Ona od sada vie nema posla
sa sablau komunizma, nego s vlastitom sablau.
Dakle, kraj revolucija (i povijesti uope) nipoto vie ne predstavlja pobjedu globalne
moi. On bi prije bio neka vrsta njezinog sudbonosnog znaka.
Povijest je bila naa velika pretpostavka, pretpostavka o maksimalnoj intenzivnosti.
Promjena, s druge strane, odgovara minimalnoj intenzivnosti - u njoj se sve smjenjuje i
ponitava sve dok se iznova ne stvori ekvivalent potpunog stanja mirovanja: dojam da se
nia ne mijenja u samom vrtlogu aktualnosti.
Opa razmjena protoka, mrea, sveope komunikacije zavrava u vlastitom poricanju, s
onu stranu kritinog praga koji smo ve odavno preli, u poricanju koje nije, dakle, vie
obina kriza napretka, nego katastrofa, surova involucija, koja se danas moe zamijetiti
u onome to bismo mogli nazvati niskom stopom rasta stvarnosti (izdanost
informacija isto tako odgovara niskoj stopi rasta spoznaje).
Nulti stupanj vrijednosti u totalnoj ekvivalentnosti.
Globalizacija je smatrala da moe uspjeti u neutralizaciji svih sukoba kako bi uspostavila
poredak bez nedostatka. No, rije je o poretku koji se temelji na nedostatku: sve se
izjednauje u zbroju koji je jednak nuli. Gotovo je s dijalektikom, igrom teze i antiteze
koja se razrjeuje u sintezi. Suprotstavljeni pojmovi od sada se uzajamno ponitavaju u
izravnavanju svih sukoba. No, ta neutralizacija pak nikada nije konana jer dok iezava
svako dijalektiko razrjeenje istodobno raste mo krajnostima.
Ne postoji vie pitanje povijesti in progress, glavne sheme niti krizne regulacije. Nema
vie racionalnog kontinuiteta ni dijalektike sukoba, nego samo pomirenje krajnosti.
Nakon to je jednom globalna mo razorila univerzalno, a vrtoglavica promjena izbrisala
povijesnu logiku, preostaje samo sraz virtualne svemoi i onih koji joj se ljutito
suprotstavljaju.
Antagonizam izmeu globalne moi i terorizma - aktualni sukob amerike hegemonije i
islamistikog terorizma stoga je samo trenutno vidljivi zaokret u tom nadmetanju
Integralne Stvarnosti moi s integralnim odbijanjem iste te moi.
Pomirenje nije mogue, nikada nee biti primirja izmeu suprotstavljenih snaga niti
mogunosti nekog integralnog poretka.
Nikada nee biti primirja s miljenjem koje mu se silovito opire, kao ni s dogaajem u
tom smislu: tovie, dogaaji tijekom nekog vremena trajkaju, pa iznenada odjednom
izbiju.
No, to nas na neki nain tjei: iako Carstvo Dobra ne moe biti uniteno, ono je osueno
na vjeni neuspjeh.
U dogaaju moramo sauvati njegovu radikalnu definiciju i njegov utjecaj na
imaginaciju. Njega, paradoksalno, u potpunosti obiljeava uznemirujua nelagoda,
izbijanje neeg nevjerojatnog i nemogueg, ali i uznemirujua prisnost: on se odmah
javlja u potpunoj oiglednosti, kao da je bio predodreen, kao da se nije mogao ne
dogoditi.
U njemu kao da ima neega to je dolo od negdje drugdje, neeg fatalnog to nitko ne
moe sprijeiti. To je sloen i proturjean razlog zato on pokree imaginaciju s takvom
snagom. On prekida kontinuitet stvari i, istodobno, stupa u stvarnost sa zapanjujuom
lakoom.
Tako je Bergson doivio dogaaj Prvog svjetskog rata. Prije nego je izbio, on se inio i
moguim i nemoguim (u potpunosti slino s napetou oko rata u Iraku), te je istodobno
doivio osjeaj zaprepatenosti s obzirom na lakou s kojom je tako strana mogunost
mogla prijei iz apstraktnog u konkretno, iz virtualnog u stvarno.
Isti paradoks nalazimo u mjeavini slavlja i uasa koju je obiljeio, na vie ili manje
preutan nain, dogaaj 11. rujna.
To je osjeaj koji nas obuhvaa pred dogaanjem neega to se zbiva, a da to nije bilo
mogue.
Stvari obino najprije moraju biti mogue, a samo se nakon toga mogu ostvariti. To je
logiki i kronoloki poredak. No, u tom sluaju vie nije rije o dogaaju u jakom smislu
rijei.
To je sluaj s ratom u Iraku koji je toliko predvian, programiran, anticipiran, nareivan
i modeliran da je iscrpio sve svoje mogunosti ak prije nego se dogodio. On je bio u toj
mjeri mogu da vie nije bilo potrebe da se dogodi. U njemu nema nita vie od
dogaaja. Nema nita od onog osjeaja zanosa i jeze koji je doivljen u radikalnom
doivljaju 11. rujna, a koji je slian osjeaju sublimnosti o kojem govori Kant.
Ne-ogaaj rata ostavlja samo osjeaj mistifikacije i munine.
Tu treba uvesti neto poput metafizike dogaaja ije naznake nalazimo jo kod
Bergsona.
Upitan je li mogue da se pojavi neko veliko djelo, on je odgovorio: ne, to nije mogue,
nije jo mogue, a postat e mogue kada se jednom pojavi: Ako se pojavi neki
nadareni ovjek ili genij, ako stvori djelo tada je ono stvarno i time retro-spektivno,
retroaktivno postaje mogue.
Prenesemo li to na dogaaj, to znai da se on najprije dogodi, na neki nain ex nihilo,
nepredvidljivo, a da ga samo naknadno moemo zamisliti kao mogueg. To je paradoks
vre-menitosti, paradoks obrnute vremenitosti koja dogaaj opisuje kao takav.
Obino zamiljamo uzlaznu liniju koja ide od nemogueg do mogueg, a potom do
stvarnog. No, ono to dogaaj ini istinskim jest da se stvarno i mogue pojavljuju
simultano i da budu neposredno predoeni. No, tu je rije o poretku ivog dogaaja, o
ivahnoj temporalnosti, o vremenskoj dubini koja vie ne postoji u stvarnome vremenu.
Stvarno vrijeme je nasilje prema vremenu, nasilje poinjeno dogaaju. S trenutanou
Virtualnog i istovrijednou modela, oduzeta nam je sva dubina polja trajanja, poetak i
kraj. To je gubitak uvijek odloenog vremena u korist neposrednog i konanog vremena.
Dovoljno je da se sve koncentrira na neposrednu aktualnost istiui simultanost svih
mrea i svih mjesta na planeti da bi se vrijeme svelo na svoj najmanji, obini element:
trenutak - koji ak vie nije prisutan, nego utjelovljuje apsolutnu stvarnost vremena,
u svojoj totalnoj apstrakciji prevladavajui tako izbijanje svakog dogaaja i mogunost
smrti.
Tako funkcionira realno vrijeme, vrijeme komunikacije, informacije i neprestane
interakcije: naljepi prostor za obranu od vremena i dogaaja. Na ekranu realnog
vremena, uz pomo obine digitalne manipulacije, sve su mogunosti virtualno
ostvarene - ime se dovrava njihova mogunost. Posredstvom elektronike i kibernetike
sve su elje, igre s identitetom i sve interaktivne mogunosti u njemu programirane i
autoprogramira-ne. injenica da je sve odmah ostvareno, zabranjuje pojavu bilo kojeg
pojedinog dogaaja.
Tako funkcionira nasilje realnog vremena koje je istodobno i nasilje informacije.
Realno vrijeme jednako dematerijalizira dimenziju budunosti kao i prolosti,
dematerijalizira historijsko vrijeme i raspruje stvarni dogaaj: u 2000. godini, oah se
nije dogodila, ona se nee dogoditi.
Ono raspruje sam dogaaj koji je prisutan u informaciji, koji je tek trenutna povratna
slika.
Informacija se udvostruuje s iluzijom aktualnosti, s prisut-nou - to je medijska iluzija
izravne veze sa svijetom kao i obzor ieznua stvarnog dogaaja.
Otuda i dvojba oko svih slika koje primamo: neizvjesnost s obzirom na istinu dogaaja
im informacija sudjeluje u njemu.
im ona istodobno sudjeluje u njemu i u odvijanju fenomena, informacija je ta koja
proizvodi dogaaj. Dogaaj informacije zamjenjuje informaciju o dogaaju.
Povijesno vrijeme dogaaja, psiholoko vrijeme osjeaja, subjektivno vrijeme
prosuivanja i volje, objektivno vrijeme svarnosti - sve je to zbog realnog vremena
dovedeno u pitanje.
Ako je postojao povijesni subjekt, subjekt znanja i moi -sve je to nestalo u brisanju
odmaka, patosa odmaka, u integralnom ostvarenju svijeta putem informacije i realnog
vremena.
Prije dogaaja, za mogue je prekasno.
Nakon dogaaja, za mogue je prerano.
Prekasno je takoer za reprezentaciju, i doista nita nee moi poloiti rauna o njoj.
11. rujna, na primjer, najprije je tu dogaaj - a samo nakon njega stiu uzroci i njegova
mogunost posredstvom svih diskursa koji e ga pokuati objasniti. No, jednako je
nemogue prikazati i predvidjeti dogaaj prije nego se dogodi. CIA-ini strunjaci imali su
tako na raspolaganju sve informacije o mogunosti napada, ali u njega naprosto nisu
vjerovali. To je nadilazilo njihovu matu. Jedan takav dogaaj to uvijek ini. On
nadmauje sve mogue uzroke (moda su ak i uzroci, po Italu Svevu, samo nesporazum
koji prijei da svijet bude ono to jest?).
Potrebno je dakle proi kroz ne-dogactaj informacije kako bismo otkrili to se dogaaju
opire. Pronai neku vrstu njegove prave monete. Napraviti njegovu pravu analizu,
naspram itave mainerije komentara i uprizorenja koja ga samo neutralizira.
Samo dogaaji osloboeni od informacije (i od nas skupa s njima), izazivaju fantastinu
udnju. Samo su takvi dogaaji stvarni jer nita ih ne uspijeva objasniti, a spremna ih
je prihvatiti itava imaginacija.
U nama postoji beskrajna udnja za dogaajem.
Ali i beskrajna obmana, jer su sadraji informacije beznadno inferiorni moi prijenosnih
sredstava. Taj nesrazmjer stvara zahtijev koji se moe zasnivati na bilo kojoj nezgodi,
kristalizirati se u bilo kojoj katastrofi. A patetina zaraza koja se iri masom ovom ili
onom prilikom (Dianina smrt, Svjetsko prvenstvo), nema drugih uzroka. Ne radi se o
voajerizmu ili o bijegu iz anonimnosti, nego o spontanoj reakciji na nemoralnu situaciju:
viak informacija izaziva nemoralnu situaciju koja u stvarnome dogaaju nema svog
ekvivalenta. Automatski elimo neki maksimalni, fatalni dogaaj koji ispravlja tu
beskrajnu banaliza-ciju ivota u informaciji. Sanjamo o besmislenim dogaajima koji bi
nas izbavili od te tiranije smisla i prinude uzroka.
ivimo istodobno u teroru vika znaenja i potpune beznaajnosti.
A u banalnom kontekstu osobnog i drutvenog ivota ti se ekscesivni dogaaji
izjednauju s ekscesom oznaitelja u jeziku, smatra Levi-Strauss: taj viak ga
utemeljuje kao simboliku funkciju.
udnja za dogaajem - udnja za ne-dogaajem: oba su nagona simultana i, nesumnjivo,
oba jednako snana.
Otuda ta mjeavina veselja i uasa, prikrivenog slavlja i gri-zoduja. Zanosa koji nije
toliko povezan sa smru koliko s ne-predvidljivou prema kojoj smo tako lakomi.
Sva opravdanja samo prikrivaju tu mranu udnju upravo za dogaajem, za
uzdrmavanjem poretka stvari kakav god on bio.
Rije je o potpuno svetogrdnoj udnji za izbijanjem Zla, za uspostavljanjem tajnog
pravila koje, u obliku potpuno neopravdanog dogaaja (kao to su to prirodne
katastrofe), iznova utvruje neto poput ravnotee snaga Dobra i Zla.
Nai moralni protesti razmjerni su nemoralnoj opinjenosti koju automatska povratnost
Zla u nama izaziva.
Govori se da je Diana bila rtva drutva spektakla, a mi pasivni voajeri njezine smrti.
No, rije je o daleko sloenijoj dramaturgiji, o kolektivnom scenariju u kojem sama
Diana nije neduna (u smislu svog izlaganja), ali u kojem su mase igrale neposrednu
ulogu, ulogu u pravom realitj shoivu javnog i privatnog ivota Lady Di ije su suelje
predstavljali mediji. Paparazzi s medijima su bili samo prijenosnici te pogubne
interakcije, a iza njih smo svi mi ija udnja oblikuje medije - mi koji smo masa i medij,
mrea i strujni vodi.
Nema vie ni glumaca ni promatraa. Svi smo uronjeni u istu stvarnost, u istu okoliavu
odgovornost, u istu sudbinu koju predstavlja samo kolektivno ispunjenje udnje. Ni tu
jo nismo daleko odmakli od stockholmskog sindroma: taoci smo informacije, no potajice
pristajemo na to stanje.
Istodobno, snano udimo za dogaajem, bilo kojim dogaajem pod uvjetom da je
izniman. Isto tako snano udimo za tim da se nita ne dogodi, da stvari ostanu na svome
mjestu po cijenu samog zahladnjenja egzistencije, koja je i sama nepodnoljiva. Otuda
iznenadna grenja i proturjeni osjeaji koji proizlaze iz njih: veselje i uas.
Otuda i dvije vrste analize: jedna koja odgovara na krajnju jedinstvenost dogaaja, a
druga koja bi imala funkciju njegove banalizacije, ortodoksno i paradoksalno miljenje.
Izmeu ta dva miljenja, nema mjesta za naprosto kritiko miljenje.
Htjeli to ili ne, situacija se radikalizirala. A ako mislimo da ta radikalizacija pripada Zlu
- Zlu kao osnovi u kojoj nestaje svako posredovanje u korist pukog sueljavanja krajnosti
- tada moramo priznati situaciju i suoiti se s problemom Zla.
Nemogua je oklada na bilo koju stranu.
Istodobno doivljavamo privlanost i odbojnost prema dogaaju i ne-dogadaju. Ba kao
da se, kao to smatra Hannah Arendt, u svakom djelovanju suoavamo s nepredvidljivim
i nepovratnim.
No, budui da je nepovratnost danas kretanje prema virtualnoj nadmoi nad svijetom,
prema potpunoj kontroli i tehnolokom pregledu, sve do tiranije apsolutne prevencije
i sigurnosti, preputeni smo samo nepredvidljivome, mogunosti dogaaja. I ba kao to
je Mallarme rekao da bacanje kocke nikada nee ponititi sluaj - tj. da nikada nee biti
konanog bacanja kocke koje bi, svojim automatskim savrenstvom, zavrilo sa sluajem
- tako se moemo nadati da virtualno programiranje nikada nee ponititi ono
dogaajno.
Nikada nee biti postignuta tehnika savrenost i apsolutna prevencija da bi se moglo
rei da je sudbonosni dogaaj iez-nuo.
Uvijek e biti prilike za uznemirujuu nelagodu dogaaja koja se suprotstavlja
uznemirujuoj monotoniji svjetskog poretka.
Lijepa metafora takve situacije jest onaj video-umjetnik koji je usmjerio svoju kameru
na poluotok Manhattan tijekom rujna 2001. kako bi snimio injenicu da se nita ne
dogaa, kako bi snimio ne-dogaaj.
Kad mu ono banalnost eksplodira pred kamerom skupa s Twin Toiversimal

ZLO I NESREA
Nemogue je govoriti o Zlu u istome stanju.
No, moemo govoriti o razlici izmeu Zla i nesree, svoenju Zla na nesreu i kulturi
nesree koja je sukrivac one hegemonijske kulture sree.
Idealna opreka izmeu Dobra i Zla svedena je na ideoloku opreku sree i nesree. Te
opreke, meutim, nisu simetrine. Svoenje dobra na sreu jednako je nesretno kao i
svoenje Zla na nesreu, no ovo potonje je zanimljivije jer jasnije otkriva nau
humanistiku viziju, viziju koja ovjeka smatra dobrim po prirodi, a Zlo i nesreu pukim
nezgodama.
U ideji ovjekove dobrote ili barem njegova kulturnog usavrenja nalazimo nae
najtemeljnije predodbe i najozbiljniju pomutnju. Jer ako je nesrea nezgoda, poput
bolesti i bijede, nezgoda koja se moe ispraviti - u tehnikoj perspektivi integralne sree
ak ni smrt vie nije nepopravljiva - samo Zlo nije nezgoda. Ako je nesrea sluaj, Zlo je
sudbonosno. Ono je iskonska mo, a nipoto kvar, ostatak ili obina prepreka na putu
prema Dobru.
Suverena pretpostavka, pretpostavka Zla, sastoji se u injenici da ovjek nije dobar po
prirodi, ne zato to bi bio lo, nego jer je savren takav kakav jest.
On je savren u smislu u kojem je voe savreno, ali ne vie od cvijea, koje je
savrenstvo po sebi i nije nedovrena faza nekog konanog stanja.
Nita nije konano - ili bolje, sve je konano. Svaka evolucijska faza, svako ivotno doba
i trenutak, svaka biljna ili ivotinjska vrsta je u sebi savrena. Svaka je narav u svojoj
osobitoj nesavrenosti i konanosti neusporediva s bilo ime slinim.
Upravo to evolucionistiko miljenje pokuava potisnuti u ime neke konanosti koja
moe pripadati samo Dobru, u savreno nemoralnu korist ove ili one vrste jer se u
evolucioniz-mu, u ideji progresivnog slijeda, ukorjenjuju sve diskriminacije.
Uzmemo li svaku stvar u svojoj osobitosti - a ne pojedinosti koja se poziva na
univerzalno tada je svaka stvar savrena, ona je sama sebi svrha.
Svaki detalj svijeta tako je savren ne odnosi li se na nekakvu cjelinu.
Svaka stvar je tako savrena ne poziva li se na svoju ideju.
Tako je nitavnost savrena jer se niemu ne suprotstavlja.
A i Zlo je tako savreno jer je preputeno svom vlastitom duhu, zlome duhu.
Takav je bio i ovjek prije nego je bio zahvaen idejom napretka i tehnikom
predodbom sree: on je istodobno Zlo i savrenstvo - kao katari koji su se nazivali
Savreni, Perfecti, jer su u potpunosti prepoznali jedinstvenu snagu Zla i njegov opi
utjecaj na stvorenja.
Ceronetti, u Melankolinim naoalima:
Dosta mi je strana filozofska ideja temeljne nesree ljudskog roda. Kod Leopardija se
uvijek pretpostavlja nesvodljiva nedunost rtve koju priroda iznenada pogaa nesreom
poput zloudnog tumora... Ja, nasuprot, nigdje ne vidim nedunost. Znam da su ljudi
prirodno, a ne sluajno iskvareni, ali kada razmiljam o "ljudskome stanju", nestaje svaki
pojam sree i nesree, odnosi ga no, a preostaje samo beznadna tajna.
Ili na drugom mjestu: Nesreu osjeam kao rubnu opekotinu koja se ne podudara s
vizijom Zla, koja moe biti tek njegov nesretan sluaj, zakanjeli dogaaj.
Dogma o nesrei u osnovi je vrlo jasna i provjerljiva ideja da bi bila temeljna. Ideja Zla
je, s druge strane, zbrkana i nerjeiva, tajnovita po svojoj biti. Jedna posve mala
zbrkana ideja uvijek je dakle vea od najvee, apsolutno jasne ideje.
Ideja nesree predstavlja dakle najjednostavnije rjeenje.
Ba kao to je ideja slobode najjednostavnije rjeenje u nemogunosti da se misli
radikalna iluzija svijeta, tako je ideja nesree najjednostavnije rjeenje u nemogunosti
da se promisli Zlo.
Toj nemogunosti da se misli Zlo jednaka je samo nemogunost predodbe smrti.
Stoga pitanje kako je jedan itav narod mogao prihvatiti naciste u istrebljivakom
pothvatu ostaje beznadno nerazrjeivo za racionalno miljenje, za prosvjetiteljsku misao
koja ne moe misliti s onu stranu idealnog prikaza ovjeka, nesposobnu da ak zamisli
odsutnost odgovora na jedno takvo pitanje.
Zbog neshvaanja Zla, neuvidanja stvari putem Zla, uvijek imamo isti diskurs o
neastivoj zvijeri i istu naivnost u analizi aktualnih dogaaja.
itav na sustav vrijednosti iskljuuje to predodreenje Zla.
Sve to je meutim iznaao, na kraju svoje ustrajne terapije ljudske vrste, bio je drugi
nain da Zlo nestane, tj. da mogunost sree ironiki prenese u svoju suprotnost, u
savreni zloin, u integralnu nesreu koja ju je na neki nain ekala na kraju.
Ne moemo naime osloboditi Dobro, a da ne oslobodimo Zlo, a to potonje osloboenje je
bre nego ono Dobra.
Vie nije zapravo rije o borbi Dobra i Zla. To je pitanje transparentnosti.
Dobro je providno: kroz njega vidimo.
Zlo, s druge strane, ini providnim: njega vidimo iza.
Ili bolje: Zlo je hipoteza, prva pretpostavka. Dobro je samo prijenos i proizvod zamjene:
hipostaza Zla.
Dobro je zauvijek raspreno u figurama Zla. Anamorfoza Dobra.
Zlo je zauvijek raspreno u figurama Dobra. Anamorfoza Zla.
Samo posredstvom iskrivljenih i raprenih figura Zla moemo obnoviti, u perspektivi,
figuru Dobra. I samo posredstvom rasprenih prividno simetrinih figura Dobra moemo
uspostaviti paradoksalnu figuru Zla.
Kao da tek disperzijom Bojeg imena u labirintu pjesme moemo predosjetiti njegovu
izvornu figuru.
Ta providnost Zla u svim figurama Dobra, ta okultna prisutnost je matrica svih
perverznih uinaka, a osobito injenice da je sve ono to se danas opire sustavu samo
njegovo nehotimino zrcalo.
Zato svi ti obrati ljudskih prava, humanitarizam i sve one stvari bez granica samo
predstavljaju ubrzanje optjecaja Novog svjetskog poretka kojemu slue kao jamstvo. A
da to nije niija strategija.
Hipoteza zla, u tome smislu, nikada nije povezana s bolesnom i determiniranom voljom,
nego s racionalnim slijedom, irenjem normalnosti - s teleonomijom koja se primjeuje
osobito u svim posljednjim ratovima u kojima pravo humanitarne nadlenosti vidljivo
preuzima ulogu irenja Novog poretka. Ko-sovljani nisu samo sluili kao ivi tit Srbima,
nego je itava ta izbjeglika drama posluila Zapadu kao humanitarni tit.
Savreno sinkrono razdvajanje: izbjegliku dramu opisuje se kao humanitarnu
katastrofu dok se istodobno odvijaju potpuno neumoljive zrane kirurke operacije.
Apotropaine figure Dobra jame tako trajnost Zla, ba kao to (u spisima Macedonia
Fernandeza) promjenjivost smisla i vrijednosti jame trajnost Nitavila.
Kao to kae Ceronetti: Konkretni spas dobiva oblik ubrzanog unitenja. No,
lokomotivi samounitenja na neki nain ne zapovijeda Zlo, nego Dobro.
Misao Zla nije pesimistina, nego se temelji na nesrei koja, jer joj eli beznadno
umai, jo joj vie ugaa.
Miljenje, s druge strane, ne lijei ljudsku nesreu, ve crpi njezinu uasnu oiglednost
u korist neke nepoznate preobrazbe. Pesimizam iskljuuje svaku dubinu koja izmie
njegovu negativnu sudu dok miljenje eli magino prodrijeti s onu stranu rascjepa
vidljivog. Zrake crnog sunca pesimizma ne uspijevaju dotaknuti osnovu bezdana.
Apsolutna dubina pak ne poznaje ni Dobra ni Zla.
Inteligencija Zla tako daleko nadilazi pesimizam.
Jedina istinski pesimistina i nihilistina vizija jest zapravo vizija Dobra jer je s
humanistikog gledita itava povijest u biti samo zloin. Kajin ubija Abela, ve je to
zloin protiv ovjenosti, gotovo genocid (samo su dvoje!) i istoni grijeh, a nije li i ovaj
takoer ve zloin protiv ovjenosti? Sve je to apsurdno, a u perspektivi Dobra, obnova
svjetskog nasilja je beznadna. Unato tome to bez tih zloina naprosto ne bi bilo
povijesti.
Uklonimo li zlo iz ovjeka, kae Montaigne, unitili bismo temeljne uvjete ivota.
Sve proizlazi iz te zbrke izmeu Zla i nesree.
Zlo je svijet onakav kakav jest i kakav je bio, i to se moe lucidno razmotriti. Nesrea je
svijet onakav kakav nikada nije trebao biti, ali u ije ime? U ime onoga to bi trebalo
postojati, u Boje ime, ili nekog transcendentnog ideala, nekog Dobra.
O zloinu moemo imati zloinaku viziju - a to je ono tragino - ili pak o njemu
moemo imati optuivaku viziju, a to je humanitarizam, sentimentalna i patetina
vizija koja zahtijeva neprestano ispravljanje.
Sve je to ressentiment koji potjee iz temelja jedne genealogije morala i koji od nas
trai da ispravljamo na vlastit ivot.
Ta retroatkivna suut, preobrat Zla u nesreu, najljepa je industrija dvadesetog
stoljea.
Najprije kao mentalna operacija ucjene koje smo svi rtve, ak u naem djelovanju u
kojemu se moemo nadati samo manjemu zlu - ostanite nepoznati, dekriminalizirajte
svoj ivot! -potom kao unosan viak vrijednosti jer nesrea (u svim svojim oblicima, od
patnje do nesigurnosti, od opresije do depresije) predstavlja simbolini kapital ije je
iskoritavanje, jo vee od onoga koji potjee od sree, neiscrpno ekonomski probitano
-to je rudnik zlata iju icu ima svatko od nas.
Suprotno od prihvaenog mnijenja, lake je nositi se s nesreom nego sa sreom - to je
razlog zato je ona najidealnije rjeenje za problem Zla. No, nesrea se najizriitije
suprotstavlja Zlu i njegovu naelu koje ju nijee.
Ba kao to sloboda zavrava u integralnom osloboenju i u novome ropstvu kao
abreakciji na to osloboenje, tako ideal integralne sree zavrava u itavoj kulturi
nesree, optubi, pokajanja, suuti i rtve.
I dalje odbacujemo slobodu na sve mogue naine, dok u potpunosti javno prihvaamo
njezin diskurs.
I dalje sanjamo o savrenoj srei dok u potpunosti predosjeamo moguu dosadu raja.
Znamo naime kakav je pakao i one koji u njemu gore jer pakao znai da uvijek moemo
initi samo Zlo - no, to je s onima, u raju, koji nikada nee imati pojma to je Zlo?
Samo Bog zna to ih eka.
No, ve smo sada suoeni s dosadom umjetnih rajeva, s idealnim ivotnim uvjetima. I
upravo posredstvom te hipersenzi-bilnosti na te idealne uvjete na koje abreagiramo,
teimo prema nesrei kao prema najprihvatljivijem rjeenju - neka vrsta linije bijega
pred teroristikom zavjerom sree. The despair ofhaving everjthing.
Pa ipak se ne pribliavamo Zlu niti biti Zla. Naprotiv, od njega se udaljujemo jer to se
vie primiemo lagodnoj oigled-nosti nesree, vie se udaljujemo od nevidljive trajnosti
Zla.
Biss Gottes Fehl hilft, kae Holderlin. Sve dok nam Boja odsutnost ne stigne u
pomo.
Boja smrt predstavlja zapravo izbavljenje od svake odgovornosti spram nekog drugog
svijeta. No, odgovornost za ovaj svijet postaje potpuna, a otkupljenje vie nije mogue.
Ili bolje, otkupljenje mijenja smisao: ono se vie ne odnosi na ovjeka i njegov grijeh,
nego na Boju smrt. Tu smrt treba otkupiti kompulzivnim naporom preobrazbe svijeta.
Njegov spas treba zajamiti pod svaku cijenu ostvarenjem svijeta na bolje ili na gore.
Podvig koji dovrava onaj drugi koji je opisao Max Weber u Duhu kapitalizma: svijet
pretvoriti u bogatstvo radi vee slave Boje. No, od sada se vie ne radi o njegovoj slavi,
nego o njegovoj smrti i njezinu izgonu. Radi se o tome da se svijet uini tran-sparentnim
i djelatnim iskorjenjujui iz njega svaku iluziju i zlu snagu.
U hegemoniji Dobra sve tako ide od boljega na bolje i s loijeg na loije: nema vie pakla
niti osude. Sve moe biti pogodno za otkupljenje. Dobro i Zlo, koji su jo bile
suprotstavljene snage, ali povezane jedna s drugom u transcendenciji, bit e stoga
razdvojene u korist konanog ostvarenja svijeta u ime sree.
Ta ideja sree ima zapravo samo naizgled veze s Dobrom. Jer Dobro je u biti moralno, a
srea, podvig sree u biti je savreno nemoralan.
Jednoj takvoj evangelizaciji moemo pripisati sve poznate znakove blagostanja i
ispunjenja koje nam nudi rajska civilizacija podvrgnuta jedanaestoj zapovijedi koja
uklanja sve ostale: Budi sretan i pokazuj sve znakove sree!
Taj zahtjev za opim izbavljenjem moemo shvatiti pomou naina na koji se sudi svim
trenutnim nepravdama i nasiljima, ali i retrospektivno, svim zloinima i nasilnim
dogaajima prolosti: Francuskoj revoluciji, ropstvu, istonom grijehu kao i nasilju nad
enama, ozonskom omotau i seksualnom napastovanju. Ukratko, nalazimo se pred
posljednjim sudom gdje bismo trebali osuditi, a potom odrijeiti i isprati itavu nau
povijest, iskorijenti Zlo sve do najmanjih pukotina kako bismo ponudili sliku ozarenog
svemira spremnog prijei u drugi svijet.
Odvie neljudski, nadljudski ili odvie ljudski pothvat?
I emu pothranjivati to vjeno kajanje, tu lananu reakciju loe savjesti?
Zato jer sve mora biti spaeno.
Dotle smo danas dospjeli - sve e biti otkupljeno, a povijest rehabilitirana i ulatena dok
ne postane prozirna. Sto se tie budunosti, jo bolje i gore: sve e biti genetiki
modificirano kako bi se postiglo bioloko i demokratsko savrenstvo vrste.
Spasenje koje je bilo definirano ekvivalencijom zasluge i milosti, nakon to je jednom
nadiena fiksacija o Zlu i Paklu, definirat e se ekvivalencijom gena i djelotvornosti.
Iskreno govorei, onda kada srea postaje isti i jednostavni opi ekvivalent spasenja,
nema vie potrebe ni za samim nebom. Budui da je itav svijet virtualno spaen, to vie
nitko nije - spasenje vie nema smisla.
To je obeana sudbina naeg demokratskog pothvata: on je od zaetka bio uguen zbog
zaborava nune diskriminacije, zbog izostavljanja Zla.
Potrebna je dakle neopoziva prisutnost Zla, Zlo bez mogueg otkupljenja, besprizivna
diskriminacija, vjeno nadmetanje Raja i Pakla, pa ak i neka vrsta predodredenja Zla,
jer sudbine nema bez neke vrste predodredenja.
Nema tu niega nemoralnog. Po pravilu igre, nema nita nemoralnog u tome to neki
gube, a drugi dobivaju, ak ni kada svi gube. Bilo bi nemoralno da svi dobivaju - to je
ideal nae svremene demokracije: da svi budu spaeni. No, to je mogue samo po cijenu
neprekidnog podizanja uloga i inflacije.
I to je jamstvo jer e imperativ spasenja, individualnog milo-snog stanja uvijek biti
sprijeen nekim izazovom ili nekom strau koja dolazi od drugdje, a bilo ije blaenstvo
moe biti rtvovano neemu vitalnijem, to moe pripadati poretku volje, po
Schopenhaueru, ili volji za moi, po Nietzscheu, ali to zadrava, u svakom sluaju,
sudbonosnu kvalitetu onoga to, spram svake sretne svrnosti, posjeduje svrnost
dovrenja.
Iza svog euforinog zanosa, taj imperativ maksimalne djelotvornosti sadri u sebi zlo i
nesreu u obliku dubokog nepriznavanja i potajnog gubitka iluzije.
Moda je djelotvornost uostalom samo neki kolektivni oblik ljudske rtve, ali
rastjelovljene i destilirane u itavom naem tehnolokom aparatu.
U tom udnom svijetu u kojem je sve virtualno raspoloivo - tijelo, seks, prostor, novac,
zadovoljstvo - za uzeti ili odbiti u cjelini, sve je tu, nita nije fiziki nestalo, ali je sve
nestalo metafiziki. Kao da je zaaran, rekli bismo, ako ne, jo bolje, i otaran.
Pojedinci, takvi kakvi jesu, postaju upravo ono to jesu. Oni ive svoj ivot, bez
transcendencije i predodbe, kao neku beskorisnu funkciju u oima nekog drugog
svijeta, nevaan ak u vlastitim oima.
A ono to ine, to ine tim bolje to nema neke druge mogunosti. Nema instancije na
koju se moe prizvati. Oni su rtvovali svoje ivote svojoj funkcionalnoj egzistenciji. Oni
su sjedinjeni s tonim numerikim proraunom svojeg ivota i djelotvornosti.
Podvrgnuti postignuu maksimalne uinkovitosti i uitku iz samih sebe, ljudi se
razdvajaju, a egzistencija im se izmjeta.
Egzistencija je dakle ostvarena, ali i istodobno poreena, zaprijeena, nepriznata.
Svuda gdje su ljudi osueni na potpunu slobodu ili na neko idealno ispunjenje, uvlai se
ta automatska abreakcija njihova vlastita dobra i sree.
Taj imperativ maksimalne uinkovitosti isto tako postaje proturjean moralnom zakonu
koji zapovijeda da itav svijet bude izjednaen, a sve stvari postavljene na svoje
mjesto, u ime demokracije i jednake raspodjele prilika i povlastica. S gledita sveopeg
otkupljenja, nita se ne smije isticati.
Da se ispuni pravda mora nestati svaka povlastica, sve je izvrgnuto liavanju svake
specifine kvalitete i ponovnom po-stajanju elementarnom esticom - kolektivna srea
je najmanji zajedniki nazivnik. Kao da je rije o izvrnutom potlau u kojemu bi se
svatko nadmetao za svoju beznaajnost istodobno revno gajei svoju najneznatniju
razliku i krparei svoje brojne identitete.
Rekrirninacija oznaava povratak na zloin kako bi se ispravio njegov tijek i njegovi
uinci. To je ono to inimo kada se vraamo na itavu nau povijest, na zloinaku
povijest ljudske vrste, kako bismo izvrili pokoru u iekivanju Posljednjeg suda.
Otuda sindrom beskrajnog historijskog kajanja, njegova novog ispisivanja - dok
iekujemo genetiko i bioloko novo ispisivanje vrste - koje je zahvatilo ovaj fin de
siecle, uvijek s gledita da se zaslui spas i da se barem ponudi slika idealne rtve.
Rije je o ienju od svih nasilnih dogaaja prolih stoljea kako bi ih se izvrgnulo novoj
jurisdikciji ljudskih prava i zloina protiv ovjenosti. Posljednja epizoda tog
revizionistikog delirija je pokuaj da se ropstvo i odnos prema crncima osudi kao zloin
protiv ovjenosti.
Ispravljanje prolosti u funkciji je naeg humanitarnog osvjetavanja, odnosno, u
najioj kolonijalistikoj tradiciji, u imperijalizmu pokajanja! Ideja se sastoji u tome da
se uini da skrbljene populacije odaluju svoje i okrenu novu stranicu
povijesti kako bi u potpunosti krenule putem moderne povijesti. Moda bi ak i Afrikanci
mogli prevesti to moralno priznanje u zahtjeve za odtetom pod istim uvjetom koji je
bio jamen preivjelima holokausta.
Tada vie nee biti kraja nadoknaivanju, iskupljivanju i rehabilitiranju, a mi bismo se
samo mogli pridruiti tradicionalnom izrabljivanju licemjernog odrjeenja od svakog
nasilja.
rtvovna ekonomija, politika ekonomija nesree: prava trgovinska zaliha koja se u svim
svojim oblicima sama bila zamijenila s nemoguom razmjenom Zla.
Diferencijal rtvovnosti danas nigdje nije toliko unosan i plaen kao u neijem
pregovaranju za bezvrijednost (koje velianstveno ilustrira suvremena umjetnost).
Rije je o neiscprnoj ili jer je taj negativni afekt daleko najvie proiren. Uvijek
moemo raunati na to samoporicanje koje se skriva u svakome od nas, daleko vie nego
na ponos, sa-mopotovanje ili samoljublje. Daleko vie ak nego na zadovoljstvo i na
spremnost na zadovoljstvo, moemo raunati na ispunjenje u nesrei.
Mnogi su u ivotu nadareni samo za pokretanje tog osjeaja i alternativnog rjeenja.
Nakon mrnje, temeljni neprijatelj ljudskog roda je grinja savjesti (Spinoza). No,
mrnja i grinja savjesti su iste: grinja savjesti zbog individuacije i raskid sa
simbolinim paktom uzrokuju mrnju prema sebi i ressentiment.
Nakon to su tako postale stvar dunosti, samokritika i pokajanje ak su postale oblikom
ponaanja: politiari neprestano nude zrcalo svoje beskorisnosti odobravanju svojim
sugraanima - koji tako mogu nastaviti ivjeti u preziru prema samima sebi posredstvom
prezira koji gaje prema svojoj politikoj klasi.
Jer ako ljubav prema drugima polazi od samoljublja - La Ro-chefoucauld od toga stvara
pravilo igre - tako se moemo prezirati posredstvom mrnje i prezira prema drugima.
Svatko rauna na sekundarne koristi tog zaaranog kruga, a nesrea se razmjenjuje na
tritu vrijednosti - dok je s druge strane Zlo nerazmjenjivo.
Neposredna pretvorba, u ime zakona, nesree u zaradu -zaradu na nezgodi, na depresiji,
robna ekvivalencija bilo koje smetnje, potekoe, silovanja, seksualnog napastovanja,
odnosno samog roenja koje se smatra prirodnom nesreom (na primjer ono gluho,
slijepo, nijemo i mentalno zaostalo dijete kojemu je nedavno dana doivotna odteta
zato to se rodilo).
Ta kronika rekriminacije i obeteenja danas prekriva itavo socijalno polje mijeajui
se s podrujem osiguranja i sigurnosti.
Taj model pokajnitva i nadoknade u svim se nepravdama danas ak premijeta na drugu
razinu: u genetskom ispravljanju svih nedostataka ljudske vrste.
To svjedoi naoj vrlo jadnoj ideji o samima sebi - da nesrei uvijek pripiemo neki
objektivni uzrok.
Naravno, nakon to je jednom protjerena pomou uzroka, nesrea vie ne predstavlja
problem: ona postaje podlona kauzalnome rjeenju, a ono prije svega potjee od
negdje drugdje -od istonog grijeha, povijesti, drutvenog poretka ili prirodne perverzije
- ukratko, potjee iz neke objektivnosti kojoj se utjeemo kako bismo se bolje rijeili
sami sebe. Jo jednom, to govori o vrlo malome ponosu i samopotovanju.
Ono to vas je neko pogaalo bila je vaa sudbina, va osobni fatum. Nikada se nije
traio neki objektivni uzrok ili
neka olakotna okolnost zbog koje bi se moglo rei da nemamo nikakvog udjela u onome
to nam se dogaa. Ima tu neega poniavajueg.
Inteligencija Zla poinje s pretpostavkom da nae nesree potjeu od zloduha u svakome
u nama.
Budimo dostojni nae perverznosti, naeg zloduha, budimo na razini nae
obuhvaenosti traginou u onome to nam slijedi (to podrazumijeva i sreu).
Jednom rijeju, ne budimo budale. Biti budala doslovno znai imati povran odnos
prema nesrei i izuzeu od Zla.
Upravo tako same rtve pretvaramo u budale kada ih ograniavamo u njihovu stanju
rtve. A po suosjeanju koje im iskazujemo, inimo im neku vrstu lane reklame.
Ne uzimamo u obzir koliko je u sidi, u drogi, u patnji i otuenju, u hotiminom ropstvu,
u tom prijelazu na in u tom sudbonosnom prostoru, prisutan izbor i prkos, vlastita
sukrivnja, izazivaki odnos spram Zla koji je nesvjestan ili toboe namjeran.
Isto tako, samoubojstvu uvijek pripisujemo depresivnu motivaciju, ne uzimajui u obzir
izvornost, izvornu volju za samim inom (Canetti na isti nain govori o tumaenju snova
kao nasilju prema snovima koje ne uzima u obzir njihovu doslovnost).
Shvaanje nesree posvuda se tako zamjenjuje s inteligencijom Zla. Ona, naime, za
razliku od prvog, poiva na odbijanju pretpostavke o nedunosti.
Svi smo mi, nasuprot, vjerojatni krivci - ali nismo odgovorni. U posljednjoj instanciji,
naime, ne moemo odgovarati tek samima sebi, to je stvar sudbine ili boanstva.
S pravom se trebamo suoiti odnosno biti prikladno kanjeni za djelo koje poinimo. U
odnosu na taj in nikada nismo neduni u smislu da nemamo nita s njim ili da smo
njegova rtva. No, za njega isto tako nismo odgovorni jer bi to podrazumijevalo da smo
odgovorni za same sebe, da smo uloili svu snagu u same sebe - to je subjektivna
iluzija.
Na svu sreu, ne raspolaemo ni tom snagom ni odgovornou, sreom nismo uzrok sami
sebi - to nas barem ini malo nedunijima. Uostalom, zauvijek smo sukrivci za ono to
inimo, ak i ako nemamo kome poloiti raun.
Istodobno, dakle, nismo odgovorni i nemamo ispriku.
Never explain, never complain.
Nikada se ne treba pokazati nesretnim niti se smatrati nesretnim, a time na neki nain
rtvom i nedunim.
Nema pretpostavljene nedunosti, i bolje je imati udjela u Zlu nego u nesrei.
Rei tako da je neka ena neduna rtva zavoenja, da ne sudjeluje u injenici
zavedenosti, predstavlja uvredu samoj enstvenosti.
Upravo se tako, s onu stranu Dobra i Zla, odvija taj natjecateljski odnos u kojemu rtva
prestaje biti rtva aktivnim sudionitvom u vlastitoj nesrei.
Takav ekstreman sluaj je stockholmski sindrom u kojemu se taoc na kraju prikljuuje
otimaevu poslu. Rije je o nerazumljivu zapletu ako ne shvatimo da se to sudionitvo
rtve izjednauje sa simbolikim prijenosom situacije postajui dijelom ironike biti Zla.
To znai da nigdje ne postoji neka definicija Dobra niti za bilo koga vrijedi neka jasna
definicija sree - i nita tu nije radi boljeg u najboljem od svih svjetova.
Paradoks se moe proiriti sve do moralne obveze zahvale drugome za Zlo to vam je
poinio. Njega ilustrira japanska pria - koja je uzviena, ali teko prihvatljiva u naem
zapadnjakom moralu - u kojoj ena odbija spasiti dijete koje se utapa jer, kako kae,
dugovao bi mi toliku zahvalnost da mi ju itav svoj ivot ne bi mogao vratiti.
Nema li i u gorini najdubljeg uitka? Nikakvo zadovoljstvo, nikakva pobjeda nikada nee
biti jednaka punini gorine u osjeaju nepravde. Ona uiva u samoj sebi. Crpi se iz istih
kor-jena unutarnje osvete prema postojanju. Tko bi nakon nje pokuao dati neku
definiciju sree?
to je ta zamrenost Dobra i Zla vea, tee je prijei s onu stranu Dobra i Zla kad je
nestala sama njihova razlika.
Sve to moemo odbiti.
Preostaje samo da je pretpostavka o Zlu, o neodjelitosti Dobra i Zla i naeg sudionitva u
najgoremu, uvijek prisutna inei sve nae radnje nerazrjeivima. No, i ona sama je
naelo djelovanja, i to nesumnjivo jedno od najsnanijih.
Tu se igram avoljeg odvjetnika.
No, odbijemo li tu pretpostavku, uvijek moemo prihvatiti neku vrstu Pascalove oklade.
Pojednostavljeno, Pascal kae sljedee: uvijek se moemo zadovoljiti postojanjem
svjetovnog i njegovim prednostima, ali daleko je zabavnije pretpostavimo li da postoji
Bog - pod cijenu neke rtve u zamjenu za vjeni spas, dobrobit je puno vea.
U onome to nas zanima, nastaje ista oklada: uvijek moemo posegnuti za
pretpostavkom o Dobru i srei, ali daleko je zabavnije pretpostavimo li da postoji Zlo.
Neka inaica iste oklade mogla bi glasiti: uvijek moemo posegnuti za pretpostavkom da
postoji stvarnost, ali daleko je zabavnije pretpostaviti da postoji radikalna iluzija.
^
Pascalovu okladu o Bojoj opstojnosti trebalo bi prenijeti na stvarnost ili, prije, na
neopstojnost stvarnosti.
Pascal: imate koristi od vjere u Boju opstojnost i ivot vjeni jer, ako oni ne postoje,
ne gubite nita veliko rtvujui svoj ivot. Ako oni postoje, obrnuto, dobivate beskrajno.
Stvarnost: korisnije je ne vjerovati u nju jer ako vjerujete u nju, a ona ne postoji,
prevareni ste, glupi ste i umrijet ete kao idioti.
Ako ne vjerujete u nju i ona ne postoji, dobivate u svakom sluaju.
Ako ne vjerujete u nju, a ona postoji, zadrali ste povlasticu sumnje jer nikada nee biti
konanog dokaza njezine opstojnosti, barem ne vie od onoga za Boju opstojnost
(tovie, ako taj dokaz postoji, postavljen onakav kakav jest, bolje je da ga se to prije
rijeimo).
Oigledno da je rije o okladi obrnutoj od Pascalove koja se odnosi na Boga. Ali to je
ista oklada. A u svakom sluaju, nitko nije prinuen kladiti se.
Sve potjee od toga to je avao imao nesretno djetinjstvo, i ne moemo ga optuiti za
opakost kada samo radi prljavi posao po providonosnim planovima iji je tek instrument.
Taj jadni vrag, Mefisto, koji uvijek eli Zlo, a neprestano ini Dobro, zapravo nema
potrebu za odvjetnikom.
Prije bi Bogu bio potreban odvjetnik. Njemu koji je stvorio svijet i time na sebe preuzeo
beskrajan dug, a koji neprestano uvaljuje ovjeku i od tada je itava njegova povijest
samo povijest greaka.
Jo gore: toj prinudnoj krivnji dodao je ponienje.
ovjek, naime, stoji pred nemogunou istovrijednog rtvovanja spram tog Bojeg dara,
pred nemogunou da vrati i poniti dug. Zbog nemoi da odgovori tome izazovu, on se
mora poniziti i zahvaliti. Zato Bog izabire da taj dug poniti sam sebi i alje svog
ljubljenog sina da se rtvuje na kriu. On se pretvara da se poniava - inei to, on
ovjeanstvu zadaje jo vee ponienje inei ga svjesnim svoje nemoi. ovjeanstvo
je od tada osueno na zahvaljivanje ne samo zato to je bilo stvoreno, nego i zato to je
bilo spaeno (no, to je uostalom vrlo relativno jer ga to ponienje nee potedjeti od
Posljednjeg suda).
To je jedna od najljepe izvedenih manipulacija ikada.
A ona je dobro uspjela nadii svoj vlastiti cilj - nadii samu smrt Boga jer smo je danas
mi sami prihvatili - ali uveanu zbog krivnje te smrti (Boja lukavost je beskonana).
Tu dolje, to ponienje koje dolazi od Boga mi oponaamo u rtvovnosti, humanitarnosti,
samoporuzi i samopotcjenjivanju, u tome beskrajnom rtvovnom naporu koje
zamjenjuje nae otkupljenje.
Mogli smo iskorisiti Boju smrt da se rijeimo svog duga. No, nismo to uzeli u obzir.
Odabrali smo, naprotiv, poveanje duga, njegovo ovjekovjeenje u beskonanoj
djelotvornosti, u akumulacije rtve, kao da smo ve bili interiorizirali Boji sud.
Boja odsutnost nije nam pristigla u pomo - suprotno onome to je nazirao Holderlin
(Bis Gottes Fehl hilft).
Sam Bog je zapravo sukrivac za sve to.
Sam Bog sklapa pakt s naelom Zla.
To nalazimo u udesnoj prii o Lilit i Sekini o kojoj nam govori Kabbala (Primo Levi).
Kada se Lilit, prva ena koju stvara Bog, jednaka mukarcu i njegova suparnica, bila
pobunila, Bog odlui stvoriti Evu, na-stalu iz Adamova rebra, jer je ovomu bilo potrebno
drutvo. Tom prilikom, meutim, Bog shvati da nije dobro biti sam i stvori enu za sebe,
Sekinu, koja nije drugo do njegova prisutnost u svijetu (fantastino: on se zaruuje s
vlastitom prisut-nou u svijetu!). Sekina nestaje kada posumnja u Boje postupanje
prema Zidovima (kada je uniten jeruzalemski hram - zato ih nije bolje zatitio?). Ona
bjei, odlazi u svijet kako bi inila Dobro. A to Bog onda radi? Uzima ljubavnicu. A tko
je ta ljubavnica? To je Lilit, koja ne predstavlja ni vie ni manje, nego naelo Zla, Boju
pobunjenicu i nevjernicu.
Bog tako vara svoju vlastitu prisutnost u svijetu sa - enskim - naelom Zla! Izdaje
integritet, cjelovitost svijeta - svoje jedinstvo sa Sekinom - zbog (preljubnikog) saveza
s dual-nou, koju uzima za ljubavnicu.
No, ta ljubavnica, Lilit, nije potekla kao Eva od Adama, poput svojevrsna derivata, ona
postoji principio suo, u potpunoj autonomiji, zbog ega postaje simbolom Zla... Eto
tako, Bog sa svim time paktira, stvara zavjeru protiv vlastite prisutnosti i reprodukcije
vrste sklapajui neprirodni savez sa simbolom Zla.
I tako dok supruga Sekina nastavlja po svijetu initi dobro, Lilit s druge strane nastavlja
initi Zlo s Bojim odobrenjem.
I sve dok ona bude tu, kae Kabbala, sve e ii s loeg na gore.
Time dakle treba poeti, tajnom inteligencijom dualnosti i povratnosti, s govorom o Zlu
kao u mentalnom Teatru Okrutnosti.
Prije svega, ideja Zla se ne smije pomijeati ni sa kakvom objektivnom opstojnou Zla.
Njezino postojanje nema vie smisla od postojanja Stvarnoga, ona je samo moralna i
metafizika iluzija maniheizma da je mogue htjeti Zlo, initi zlo ili ga se odrei i boriti
se protiv njega.
Zlo nema objektivnu stvarnost.
Ono se, nasuprot, sastoji u odvraanju stvari od njihove objektivne opstojnosti, u
njihovu preokretu, njihovu povratku (pitam se ak ne bismo li mogli protumaiti
Nietzsche-ov Vjeni Povratak u tome smislu, ne kao beskrajni krug, ne kao
ponavljanje, ve kao preobrat, kao povratni oblik nastajanja - die eivige Umkehr).
U tome smislu, Zlo je automatsko ba kao osveta kod Ca-nettija.
Ne moemo ga htjeti, ono je iluzija i zabluda. Zlo koje se moe htjeti, initi i koje se
uglavnom mijea s nasiljem, patnjom i smru, nema nikakve veze s tim povratnim
oblikom Zla. ak bismo mogli rei da oni koji svjesno prakticiraju Zlo sigurno nemaju
uvida u to jer njihov in pretpostavlja intencionalnost subjekta dok ta povratnost Zla
pripada nekom obliku.
A ono to je inteligentno, u osnovi je oblik: kod Zla, nije stvar u tome da se razumije
neki predmet, nego forma koja razumije nas.
U inteligenciji Zla treba shvatiti da je Zlo to koje je inteligentno, da ono misli nas - u
smislu da ga svaki na in automatski obuhvaa.
Jer nije mogue da neki in ili jezik, kakav god on bio, ne bi imao dvostruko lice, drugu
stranu, a time i dvojnu opstojnost. To se protivi svakoj svrnosti ili objektivnoj
determinaciji.
Taj dualni oblik je nesvodljiv, nerazrjeiv od itave opstojnosti, uzaludno je dakle htjeti
ga lokalizirati, a jo uzaludnije potkazati ga. Potkazivanje Zla jo upuuje na moral, na
moralno vrednovanje.
No, Zlo nije moralno, ne kao zloin, nego kao to je neka forma nemoralna. I sama je
njegova inteligencija nemoralna -ona ne polae pravo ni na kakav vrijednosni sud, ona
ne ini Zlo, nego ono kroz nju govori.
Ideja Zla kao neke zloudne sile, zlokobne instancije, svjesne perverzije svjetskog
poretka je tvrdokorno praznovjerje.
Ona na razini svijeta odjekuje u fantazmatskoj projekciji o osovini Zla i u manihejskoj
borbi protiv te snage.
Sve to ukazuje na iste predodbe.
Otuda naelo prevencije, opreza i zatite od Zla: rije o neemu to nadilazi moral ili
metafiziku, danas je to infekcija, bakterijska epidemija koja govori o pokvarenosti
svijeta u kojemu bi Dobro bilo njegov predodreeni cilj.
Najsuptilnija zabluda je ona o hipostazi Zla kao nerazorivoj stvarnosti, nekoj vrsti
prvobitne scene, nagonske niti smrti.
Radikalnost Zla bila bi tako radikalnost neke prirodne fatalnosti, uvijek povezane k tomu
s nasiljem, s patnjom i smru.
Takva je i Sloterdijkova pretpostavka po kojoj stvarnost stvarnosti predstavlja vjeni
povratak nasilja. Tomu on suprotstavlja pacifizam na razini naih najnaprednijih
teorijskih intuicija, dubinski pacifizam koji bi se temeljio na radikalnoj analizi
cirkularnosti nasilja odgonetavajui sile koje odreuju njegov vjeni povratak.
Da bi se otklonilo radikalno Zlo, potrebna je dakle radikalna analiza.
No, moe li radikalna analiza imati bilo to za cilj?
Nema li i ona sama udjela u procesu Zla?
Kako god bilo, dvojnost i Zlo ne mijeaju se s nasiljem.
Dvojni oblik, agon, je simboliki oblik i kao takav bi bio vie blii zavoenju i izazovu,
nego nasilju. Bio bi blii preobrazbi i postajanju, nego silovitosti i snazi.
Kada bi postojala snaga Zla, neka stvarnost Zla, njegov izvor i podrijetlo, njemu bismo
se mogli suprotstaviti strateki, sa svim snagama Dobra.
No, ako je Zlo forma, uglavnom duboko zapretena, preo-staje nam samo da je
oslobodimo i imamo uvida u nju.
Tako je i s Teatrom Okrutnosti: u toj gestualnoj i scenskoj eksteriorizaciji svih
perverznih mogunosti ljudskog duha, u okviru istraivanja korijena Zla, nikada nije u
pitanju tragika katarza, ono to je bitno, naprotiv, jest poigravanje s tim perverznim
mogunostima do kraja granica i stvaranje neke dramaturgije, ali bez sublimacije ili
razrjeenja tih mogunosti.
Govoriti o Zlu znai govoriti o toj fatalnoj i paradoksalnoj situaciji reverzibilnog
povezivanja Dobra i Zla.
To znai da je neodoljiva potraga za Dobrom, kretanje Integralne Stvarnosti - jer to je
kretanje Dobra, pokret prema integralnosti, integralnom svjetskom poretku - nemoralna.
Es-hatoloka perspektiva nekog boljeg svijeta nemoralna je u samoj sebi. Tomu je razlog
to to je nae tehniko gospodarenje svijetom, nae tehniko pribliavanje Zlu postao
automatski i neodoljivi mehanizam, sve to ne pripada vie moralnom poretku ni bilo
kojoj svrnosti.
Govoriti ili itati o Zlu nije isto to i vulgarni nihilizam, onaj koji potkazuje sve
vrijednosti, svojstven prorocima nesree.
Nipoto nije nihilistiki potkazati ugovor ili zavjeru stvarnosti. To nipoto ne znai
poricati ono oigledno poput onih koji kau: Sve je znak, nita nije istinito - nita nije
istinito, sve je simulakrum, ili: Stvarno ne postoji! to je apsurdan iskaz jer je ipak
rije o realistikoj tvrdnji!
Jedno je ustvrditi ieznue stvarnog u Virtualnome ili ga zanijekati da se nadie stvarno
i Virtualno.
Drugo je odbiti moral u ime jednog vulgarnog nemoraliz-ma, ili ga uiniti, kao to radi
Nietzsche, viim od Dobra i Zla.
Biti nihilist znai nijekati stvari na njihovu najviem stupnju intenzivnosti, a ne u
njihovoj najnioj inaici. No, oigled-nost i egzistencija uvijek su bili najnii oblici.
Ako postoji nihilizam to nije nihilizam vrijednosti, nego forme. To znai govoriti o
svijetu u njegovoj radikalnosti, u njegovu dvojnom i povratnom obliku, to nikada nije
znailo klaenje na katastrofu, barem ne na onu koja nadilazi nasilje.
Nikakva svrnost, ni pozitivna ni negativna, nikada nije posljednja rije povijesti.
I sama apokalipsa je lako rjeenje.
Govoriti o Zlu znai i govoriti o potajnom sudionitvu koje nastaje u svakom procesu
dominacije i sukoba, u svakom procesu konsenzusa i ravnotee, potajnog anatagonizma.
Hotimino ropstvo i nehotimina, suicidarna propast sustava moi dva su
podjednako neobina fenomena na ijim se granicama moe proitati sva dvosmislenost
politikih oblika. To znai da:
- imigracija, drutveno pitanje imigracije u naim drutvima nije drugo do najvidljiviji i
najvei unutarnji europski egzil u svom vlastitom drutvu.
- da se terorizam moe protumaiti kao izraz unutarnjeg premjetanja jedne sile koja je
postala svemona - svjetsko nasilje imanentno samome sustavu-svijetu. Zbog toga je
pokuaj njegova iskorjenjenja kao objektivnog zla iluzoran jer je on, u samoj svoj
apsurdnosti, izraz osude te moi prema samoj sebi.
Ba kao to je Brecht, dakle, govorio o faizmu (da se on sastoji istodobno od faizma i
antifaizma), terorizam se sastoji jednako od terorizma i antiterorizma.
I, ako je on utjelovljenje fanatizma i nasilja, njegovo nasilje potjee od onih koji ga
potkazuju kao i od njihove nemoi i apsurdnosti da se s njim bore frontalno, a da nisu
uope shvatili tu dijaboliku sukrivnju i povratnost terora.
Nasilje koje vrimo uvijek je odraz onoga nasilja koje dosuujemo samima sebi. Nasilje
koje si dosuujemo uvijek je odraz onoga nasilja koje vrimo.
To je inteligencija Zla.
Ako je terorizam Zlo - i takvo je zasigurno u svojoj formi, a ne onakvo kako ga shvaa G.
W. Bush, onda nam je potrebna ta inteligencija Zla, uvid u to unutarnje grenje
svjetskog poretka kojeg je terorizam istodobno dogadajni trenutak i povratna slika.

ZA KOGA ZVONI POSMRTNO ZVONO POLITIKE?

Za potajnu propast politike koja vie nije sposobna misliti Zlo.
Politika je mjesto zlog djelovanja, upravljanja zlom koje se rasprilo u pojedinane due
i kolektivne manifestacije u svim svojim oblicima - povlasticu, porok i korupciju. Sudbina
je moi da preuzme taj ukleti udio na sebe, a da mu ljudi moi budu rtvovani -
povlastica od koje oni oekuju izvui sve druge sekundarne koristi.
No, injenje Zla je teko i moemo samo zamisliti koliko ga se na sve mogue naine
neprestano pokuavaju rijeiti.
Mo je neko bila proizvoljna, to odgovara injenici da dolazi od negdje drugdje, da
silazi odozgo, bez obzira na pripadajua joj svojstva, bivajui na neki nain
predodreena.
Takva je bila kraljevska mo. Otuda zaprepatenost Luja XVI. kada su mu bili rekli da
pobunjenici ele mo. Kako se moe htjeti mo?
Ona nam je dana, i sve to moemo je vriti ju, htjeli to ili ne. Nitko vam je ne moe
oduzeti. Ideja svrgavanja kralja jednako je apsurdna kao i ideja prisutnosti Boga u
ustavu.
Mo je obveza i ne moe ju se zahtijevati, s njom se treba usuglasiti.
S druge strane, ona je proizvoljna, i zbog istog tog razloga, ona se ne mora opravdavati.
Jedino pravo rjeenje bila je kraljeva smrt, odnosno, obnova ukletog udjela u itavu
drutvu.
Demokratsko naelo je da svatko ima udjela u ukletome dijelu. No, ini se da graane
doista ne zanima pokoravanje toj suverenoj obvezi te da se boje svoje vlastite
proizvoljnosti.
Ona e dakle biti dodijeljena nekolicini - to e biti politiari koji najee i sami ne
misle na drugo do toga da je se rijee. Samo treba vidjeti kako je preraspodjeljuju na
sve mogue naine, s jedne strane kako bi dokazali sebi da je doista imaju, a s druge, da
drugi vide da nikoga ne zaobilazi, jer one koji je odbijaju smatraju opasnima. Kada bih
znao, pie Canneti, da na ovoj zemlji jo postoji nekoliko ljudi lienih ikakve moi, rekao
bih da nita nije izgubljeno.
Velika opasnost za samu opstojnost politike nije u tome da se ljudi za nju nameu, nego
daje ne ele.
Moni ljudi imaju dvostruki problem: na politikoj razini -da je vre i na simbolikoj
razini, da je se oslobode.
Isto je s novcem: ekonomski problem sastoji se u tome da se dobije i umnoi, simboliki
problem je da ga se rijei pod svaku cijenu, da se sa sebe skine ta kletva. A to je gotovo
nemogui zadatak.
Samo treba vidjeti te amerike start-up kompanije koje se iznenadno obogate pomou
spekulacija, beznadno pokuavajui donirati ljevicu i desnicu, ulaui u svakovrsne
humanitarne fondove i umjetnike promocije. Naalost, zbog neke strane kletve jo
vie zarauju, a novac se osveuje svojim umnaanjem.
Isto se odnosi na mo: unato raznim ritualima meudjelovanja, sudjelovanja i
prijenosa, mo se ne razrjeuje u razmjeni, a podinjeni su odvie lukavi da doista
preuzmu svoj udio, oni vie vole ivjeti u sjeni moi.
U pogledu moi i novca nema, dakle, odrjeenja, izazov ostaje potpun, i u tome smislu,
kalvarija bogatih monih nema kraja. Zbog svoje vlastite povlastice, oni zauzimaju
poloaj rtve jer su osueni na svu tu odgovornost koje smo mi lieni, a u kojoj
predstavljaju samo lutke i marionete.
Drutveni ugovor predstavljao je idealan udio suverenosti graana koji je preputen
dravi, no danas bi trebalo prije govoriti o samome otuenome udjelu kojega se oni sami
oslobaaju kako bi zadrali svoju suverenost.
Manje ili vie slino, kao kad smo nekada upravljanje novcem povjeravali idovima i
lihvarima, prljavi posao upravljanja i reprezentacije prenijeli smo na drutveno tijelo
koje je samim tim inom postalo ukleto i nedodirljivo, a koje oekuje da e od toga
stei dobrobit u obliku moi.
Kada politiari sami sebe opisuju kao slubenike naroda i nacije, ne znaju koliko su u
pravu. Oni zapravu zauzimaju mjesto uslune - tradicionalno uslune funkcije:
administraciju dobrima. Neka ih Boga titi i uva!
Ta nevjerica izbija u neprekidnom suenju politikoj klasi, u tom trajnom pitanju
nedostatka povjerenja kod javnosti, za koje ona ne moe nai rjeenje - nepriznavanje
koje zvui kao poziv na samoubojstvo, jedini je politiki in vrijedan svojeg imena.
Sanjamo da emo vidjeti politiku klasu kako masovno daje otkaz, sanjamo da emo
vidjeti to e biti s drutvenim tijelom bez nadreene politike strukture (kao to i
sanjamo da emo vidjeti to e biti sa svijetom bez reprezentacije): ogromno olakanje,
ogromna kolektivna katarza.
U svakome procesu, u svakome javnome preispitivanju odreene politike ili dravnika,
izbija taj milenaristiki zahtjev, uvijek iskrivljen, naravno, koji potjee od neke moi
koja se izjanjava protiv same sebe, koja bi samu sebe razotkrila ustupajui mjesto
nekoj radikalnoj, nenadanoj, zasigurno beznadnoj situaciji, ali koja bi odmrsila
nerazmrsivi vor mentalne korupcije.
Ta umjetnost iezavanja, meutim, ta sklonost prema nestanku i smrti - to predstavlja
suverenost u pravome smislu rijei - ve je dugo kod politiara zaboravljena (oni ju
ponekad prizivaju nehotiminom rtvom svojega ivota). Preostaje im samo cilj obnove
svoje klase i njezinih povlastica (?), s najveim naim odobrenjem, svakako treba rei,
koje se opravdava injenicom da su oni perverzni instrument nae suverenosti.
Uvijek se nadamo priznanju politiara svoje beskorisnosti, svoje licemjernosti i
korupcije. Stalno vrebamo konanu demistifikaciju njihovih rijei i djela. No, moemo li
to podnijeti? Politika je naime naa maska, i ako je skinemo, riskiramo bolni susret s
odgovornou, s istom onom koje smo se bili oslobodili na svoju korist.
Korupcija: upravo je to sredite problema.
Ona nikada nije sluajna. Ona je inherentna vrenju moi, a time i injenju Zla. Svi oni
koji dospijevaju, bez obzira odakle su, do neuralginog sredita stvari, neposredno su i
posvuda preobraeni korupcijom. I tu oni potpisuju svoje pravo sudionitvo.
No, sukrivnja se tu ne zaustavlja, kao ni bit Zla.
Jer korupcija elita znai upravo korupciju sviju: korupcija je kolektivna psihodrama i,
budui da imamo upravljae onakve kakve zasluujemo, ako ih preziremo onda je to
uvijek odraz prezira svakoga prema samomu sebi, kao u pravih politikih ivotinja.
U korupciji bi nesumnjivo trebali vidjeti ak pravo pravilo igre, odjek jednog temeljnog
simbolikog pravila (drugaijeg od politikog i drutvenog) koje je postalo imanentnim i
potajnim, praktinim pravilom funkcioniranja, s onu stranu svakog morala. Rije je o
tekom pitanju jer povlai za sobom sav javni moral i pridruuje se Mandevilleovoj
pretpostavci o prevlasti poroka u sretnom rjeavanju problema.
Idejna korupcija ne predstavlja Lznimku.
Ona takoer slijedi jo cininiji i podliji put od vrludanja razuma, a mrea misli koja
nastaje ima vrlo distanciran odnos prema istini.
To je ta lukavost zbog koje se politiari, im se upletu u mo, automatski okreu protiv
onoga ili onih koji su im je dali, ba kao to se intelektualci prebrzo okreu protiv samih
ideja koje su ih nadahnule.
Beskorisno je, dakle, zamarati se tim stanjem s korupcijom koje oituje radikalnost
politike - po kojemu prepoznajemo njegov simboliki ulog: raspodjelu Zla.
To je prava moneta moi u sukobu koji daleko nadilazi reprezentaciju, u sustavu
obaveze u kojemu uvijek postoji dar i protu-dar, smrtonosna odmazda.
To je dvostruko lice korupcije: radi se o tome da se korumpira podinjene, da ih se
dovede do bilo kakvog oblika hotiminog ropstva, a da podinjeni korumpiraju
vladajue upravo svojim hotiminim ropstvom, koje oni preokreu u oruje - to je itava
strategija mase, tihe veine.
Velikani su imali povlasticu da oprataju, danas se pak oni sami ele ispriati. Na
temelju ljudskih prava, oni svojim pravom smatraju sveope suosjeanje koje je sve do
sada bilo povlastica rtava i siromaha (nikada im se zapravo ne moemo dovoljno
ispriati, i oni zasluuju itavo nae suosjeanje, ali ne zbog prava ili morala, ve
naprosto zbog toga to nema nita goreg od posjeda vlasti).
Kako god bilo, oni smatraju da sada moraju stati pred moralni sud javnog mnijenja sve
dok (vie ili manje spontano!) priznaju svoju korumpiranost. Oni bi se ak osudili za
zloine za koje nisu krivi kako bi tako zauzvrat uivali u svojoj umjetnoj imunosti.
No, lukavost podinjenih jo je prepredenija.
Nije na njoj da im oprosti (nikada ne opratamo sili) niti da im da prikladnu kaznu, nego
da konano prijee, s izvjesnom ravnodunou, na njihove male pronevjere i tu varljivu
komediju. To bi trebalo politiare potpuno poraziti jer je to svima oigledan znak
njihove beznaajnosti. Neki od njih zahtijevali su da im se sudi i da budu osueni (iako
su neduni, naravno!). No, kalvarija koju su suci politiarima i velikim poduzetnicima
dosudili, u konanici im samo daje legitimnost, publiku, i priznanje ljudima koji su ih
izgubili.
Otuda neobina zbrka koja vlada politikom sferom. U toj injenici sveopeg suosjeanja
postoji naime duboka, univerzalna simbolika deregulacija. Danas posvuda vidimo
krvnike koji (u pokuajima) preuzimaju mjesto rtava, suosjeajui s njima i
obeteujui ih (kao u filmu Moe li se pamenje otopiti u vodi? Charlesa Najmana), to
moda stvari rjeava na moralnoj razini, ali ih postavlja u tee stanje na simbolikoj
razini.
Na simbolikoj razini postoji samo jedan nain nadoknade, a to je protu-dar. Ako je on
nemogu, onda je to zbog odmazde - koja je i sama jedan oblik protu-dara. Suosjeanje
je u svemu tome beskorisno i perverzno: ono se samo nadodaje rtvinoj inferiornosti.
Postoji u toj pokajnikoj lukavosti, uostalom, posebno prijetvoran mehanizam moi jer
to znai ukrasti narodu njegovo posljednje pravo, njegovu jedinu priliku politikog
sudjelovanja koja se sastoji u tome da ju se razotkrije i potkae.
Isto vrijedi za informaciju i medije budui da se oni sami preispituju radei na
samokritici. Oni tako liavaju javnost svojeg posljednjeg graanskog prava: onoga da ne
vjeruju ni u jednu rije koju im kau.
Ba kao to reklama, hinei autoironijski obrat, stvara kratki spoj s naim mogunostima
poruge. Posvuda se tako stvara ta obrana: graani su lieni svojih prava na uzvrat i
mogunosti za osvetu.
Ostaju mu, sreom, spektakl i ironijski uitak spektakla. Jer ako smo politiki u kunom
pritvoru, a ne moemo biti njegovi akteri, treba se najprije prepustiti spektaklu. Isto je
tako ve bilo, po Rivarolu, s Revolucijom: ljudi su je doista htjeli sprovesti, ali su
najprije htjeli imati spektakl.
Naivno je dakle aliti tu za narodima osuenima na drutvo spektakla. Oni jesu
otueni, ali njihovo ropstvo ima i drugu stranu. A tu, u tom spoju indiferentnosti i
spektakularnog politikog uitka, tu se nalazi zloudni oblik uzvrata.

PROPAST ZLATNOG PAVILJONA

Danas vie ne postoji nikakva metafizika prisutnost Zla, Boga ili avla koji se tamo
gore, iznad naih glava bore i svaaju za nau duu.
Nema vie mitoloke prisutnosti Zla, Mefista ili nekog Frankensteina koji bi utjelovili
njegovo naelo.
Nae Zlo u nama nema predodbi i lica. Ono je posvuda prisutno, u homeopatskim
dozama, u apstraktnim figurama tehnike, ali vie nema mitsku prisutnost.
Ostaje, meutim, pokoja iskrica Zla u srcu moderne industrijske nesree - moda ne Zlo
u istome stanju, ali ipak pokoja mala iskra - kao na primjer ona vila Palagonia u
predgrau Pa-lerma, iz koje su srea i nesrea istodobno izgnane doista zlokobnim
uprizorenjem, uprizorenjem svih izoblienih zrcala koje oko nje postavlja ljubavnik, oko
ljepote svoje ene kako bi ju uhvatio u zamku.
Ili u udesnoj pripovijesti Zlatni paviljon koju nam pripovijeda Yukio Misnima.
Ta prastara zgrada, dakle, postat e tek pepeo...
Snagom miljenja na njega, i kao nacrt koji se tono preklapa sa slikom, malo pomalo
dolazim do onoga to bi Zlatni Paviljon mojih snova mogao obnoviti na stvarnome sve do
detalja. Moj krov prekriva onaj pravi, stvarni krov, itd... Zlatni paviljon se takoreku
preobrazio dakle u simbol ieznua pojavnog svijeta. Pravi Zlatni Paviljon postao je
tako predmet ija ljepota ni po emu nije uzmicala pred onim iz moga sna... Moda e
se sutra s visine na njega sruiti vatra, ali on je na trenutak bio tu, njena silueta pred
nama, savreno jasna usred ljetne vatre.
Kakva je hrabrost potrebna za ispovijest? Kakva god ona bila, ne znai li odbijanje
ispovijesti postaviti pitanje: je li Zlo mogue? Ako bih ustrajao u odbijanju ispovijesti,
znailo bi to da je Zlo, makar neki njegov atom, bio mogu... Dri me pomisao na
ispovijest koja bi rasprila prvo i najneznatnije oitovanje Zla u mome ivotu...
Dobro se uvijek eli izrei, Zlo je povezano s tajnom. Otuda ispovijest o seksu, a ubrzo i
jednostavno mahniti poriv da se o njemu govori. Razmetanje seksom, od tetnog do
netetnog: ienje i odrjeenje jezikom. Ono to karakterizira pakao jest da vidi sve do
najneznatnije stvari s najveom jasnoom.
S jedne strane, simulakrum besmrtnosti javio se iz lako unitivog ljudskog oblika, s druge
strane, iz nerazorive ljepote Zlatnog Paviljona javila se mogunost unitenja.
Smrtne stvari poput ljudskih bia ne mogu se unititi do korijena -no, ono to je
nerazorivo, poput Zlatnog Paviljona, moe se unititi.
Ako bih pucao po Zlatnome Paviljonu, izvrio bih in istog unitenja, konanog
ponitenja koje bi smanjilo ukupnost ljepote stvorene ljudskom rukom.
Nita drugo ne moe preobraziti svijet. Samo je spoznaja kadra preobraziti svijet,
ostavljajui ga upravo onakvim kakav jest, nepromijenjenim. S toga gledita, svijet je
vjeno nepokretan, ali i u vjenoj mijeni.
Rei e mi da od toga nema neke velike koristi. Postavimo to ovako: ljudska bia
posjeduju oruje spoznaje kako bi ivot uinila pod-noljivijim. ivotinje za time nemaju
potrebe jer uiniti ivot podnoljivim nita ne znai. ovjek pak neto treba, i sa samom
spoznajom on samu nepodnoljivost ivota moe pretvoriti u oruje, premda se
istodobno ta nepodnoljivost ni najmanje nije smanjila.
Ta ljepota koju voli samo je utvara tog vika koji ostaje u ljudskoj dui nakon to je
sudjelovala u lakomoj spoznaji... Koja je i sama utvara toga drugog sredstva da se ivot
uini podnoljivim...
Spalim li Zlatni Paviljon, ljudi e nauiti da je besmisleno vjerovati u neunitivost bilo
ega. Nauit e da injenica njegova obinog nastavka postojanja, njegova uspravnog
stajanja na breuljku Vodenih zrcala tijekom petsto godina, ne podrazumijeva bilo
kakvo jamstvo... Nauit e se nepovjerenju prema pretpostavci o oiglednosti, o
postojanju, o koju beznadno sidrimo na spokoj.
Ono to titi nae preivljavanje jest okuenost ukruenim vremenom... Uzmite na
primjer obinu ladicu napravljenu u kunoj izradi.
Na due vrijeme, trajanje nadilazi oblik svojega predmeta. Nakon nekoliko desetljea ili
stoljea, ono to se ukrutilo i poprimilo oblik predmeta jest samo trajanje. Mali poetni
prostor koji je isprva zauzimao predmet, sada zauzima na neki nain ukrueno trajanje.
I eto preobrazbe u neku vrstu duhovne supstancije.
Govori se da se u razdoblju od nekoliko stotina godina, kada se stvari pretvore u duhove,
baca kletva na ljudska srca - i to se zove Tsu-kumogami ili Duh Nesree. Obiaj je da se
svake godine prije proljea izbacuju kuni premdeti - to se zove ienje kue - kako bi
se sprijeila katastrofa...
Moja bi gesta tako otvorila oi pred katastrofom Tsukumogamija. Ona bi prevrnula svijet
u kojem je postojao Zlatni Paviljon u svijet u kojemu on ne bi postojao.... Svijet bi
zasigurno promijenio znaenje.
Nema nadmonije alegorije od Zlatnog paviljona: alegorija odmazde Zla, propasti kao
jedinog izlaza iz ljepote i njezina ekscesa.
Ali ne samo od ljepote, inteligencija moe takoer potpasti pod Zlo.
Ona nas ni od ega ne titi, ak ni od gluposti.
Nije dovoljno dakle biti inteligentan da se ne bude glup, a ponekad i sama inteligencija
ivi u sjeni gluposti - i obrnuto.
Inteligencija ne samo da ne obiljeava kraj gluposti, nego ponekad nema drugog izlaza iz
ekscesa inteligencije do gluposti. Ova ju vreba po neumoljivoj povratnosti, kao svoju
sjenu, kao svog dvojnika.
Samo miljenje, samo lucidnost koja se jednako suprotstavlja inteligenciji i gluposti,
moe umai tim eljeznim kandama.
No, pravilo ne postoji, kako za Dobro tako i za Zlo: oni se beskrajno progone du
Moebiusove vrpce.
Nakon infernalne proizvodnje kolektivne inteligencije, trebat e raunati u budunosti
na sve vei stupanj umjetne gluposti.
Jo nekoliko milenija na putu prema posljednjem stoljeu i sve to e ljudi raditi
oitovat e najviu inteligenciju; no, inteligencija e se oitovati upravo tako da e
izgubiti svako dostojanstvo. Nesumnjivo e biti nuno biti inteligentan, ali to e biti
toliko uobiajena stvar da e najplemenitiji ukus tu nunost potvrditi kao vulgarnost. I
ba kao to je tiranija znanosti i istine sposobna izazvati potovanje najveih lai, isto
e tako tiranija inteligencija moi stvoriti neku novu vrstu plemenitog smisla. Biti
plemenit, evo to bi to jo moglo znaiti: imati ludilo u glavi. {Vesela znanost.)
Uz pojavu umjetne inteligencije - najvieg stupnja inteligencije, integralne
inteligencije bez granica, ak nee biti potrebni mileniji da se ostvari Nietzscheovo
proroanstvo.
To je aseksualna inteligencija koja se razvija dodirom i cerebralnim sadnicama. Ona je
fraktalna inteligencija, a ipak nerazdjeljiva jer se nikada ne suprotstavlja samoj sebi ve
se beskrajno u sebi dijeli.
Rije je dakle o apsolutnom progresu prema razgranavanju jednostaninih bia, prema
numerikom povezivanju i automatskom proraunu koji prethodi svakome sloenome i
anali-tikome miljenju. Sto je mentalni ekvivalent biolokoj regresiji prema stupnju
koji prethodi seksuaciji: ista je genetika involucija vrste prema nultom stupnju
prokreacije na djelu u kloniranju kao i u mentalnoj involuciji vrste prema nultom
stupnju miljenja u Umjetnoj Inteligenciji.
Oito se nita ne moe suprotstaviti mnoenju te Umjetne Inteligencije koja se temelji
na nultom stupnju miljenja.
Nita, osim te povratnosti inteligencije i gluposti - kada ova potonja iznova izazove
pobjedonosnu inteligenciju.
Ima tu neega slinog odmazdi Zla.
Neega do ega takoer vodi tiranija stvarnosti - da se cijeni bilo koji oblik ludila i
iluzije.
Ono do ega sasvim sigurno vodi tiranija umjetne Inteligencije jest roenje do sada
nepoznate gluposti - umjetne gluposti - koja se iri posvuda na ekranima i informatikim
mreama. Tu dakle prirodna glupost, kao i ludilo, moe susresti plemenitost u abreakciji
Integralne Stvarnosti.
Kada inteligencija postaje hegemonijska kako bi postala nekom vrstom tehnike,
kolektivne i automatske prilagodbe, svaka druga dakle pretpostavka osim one o
inteligenciji postaje prihvatljivija.
Kada pretpostavka o inteligenciji, nakon to prestane biti suverena, postaje dominantna,
tada pretpostavka o gluposti postaje suverena. Glupost koja bi bila nekom vrstom vie
inteligencije, do granice nekog radikalnog miljenja, tj. s onu stranu istine.
Umjetna se inteligencija, s druge strane, eli oistiti od svake gluposti, ona ini
stranputicu pred tim vjenim dvobojem izmeu inteligencije i gluposti - i po tome je ona
glupa: ona je poput nekog rastjelovljenog miljenja koje je izgubilo svoju sjenu.
Nitko ne zna, u svakom sluaju, sudbinu te inteligencije. Moda e je ak prirodni odabir
odvesti do umjetnih bia. Svaki dan, milijuni stranica umiru na Internetu. Ono to se
odvijalo za iva bia tijekom evolucije, nastavlja se na razini numerikih, genetskih,
kibernetikih artefakata sklonih masovnom ieznuu kako bi ustupili mjesto nekima
drugima medu njima ili svom dalekom potomstvu u digitalnom nizu. A tek smo na
poetku te nemilosrdne selekcije. U poretku umjetnih bia, mi se nalazimo na stupnju
koji je nekada pripadao bakteriji u poretku ivih bia.
Mjera inteligencije je, kae Stephen J.Gould, sam znak neinteligencije.
U simbolikom lancu nita nije usporedivo jedno s drugim, nema vrijednosne ljestvice.
ovjek i ivotinja, i drugi oblici, povezuju se a da se ne mijeaju.
Oni postaju usporedivi, mjerljivi i gotovo automatski inferiorni i superiorni jedno
drugome kada se jedanput oslobode, razvrgnu jedno od drugog. Sve hijerarhije,
diskriminacije, ljestvice superiornosti potjeu od tog prijelaza na usporedivost, na mjeru
i na ideoloke instrumente mjerenja. Mjerenje kvocijenta inteligencije samo je
karikaturalan primjer.
Zato smo ustrajni u mjerenju inteligencije? Ako ona postoji, onda postoji u najpodlijem
smislu dounitva (biti u dosluhu s neprijateljem!). I u tome smislu bilo tko s dna
ljestvice moe imati nadmoniju inteligenciju od bilo koga s vrha ljestvice.
Nasuprot eksponencijalnoj naravi tehnike i numerike inteligencije, virtualno
beskonanom irenju mrea, miljenje je konano.
Zbog same svoje osobitosti, ono ostaje omeena i poetna forma.
Ono nikada nee biti raspoloivo volji pomou nekog obinog proizvodnog uda poput
onoga koje preplavljuje trite znanja, informacije i spoznaja.
Shvaeno kao empirijsko i strojno funkcioniranje, postoji, po itavoj modernoj
analitikoj filozofiji (Turing), najvii stupanj maine, matematikog prorauna i
tehninosti openito. Ta analitika funkcija ima k tomu povijest, dok je miljenje nema
(Adorno: Ne postoji univerzalna povijest koja od jedne kulture vodi do druge, ali
postoji jedna koja od prake vodi do atomske bombe).
Miljenje je konano, tehnika inteligencija je beskonana, ona pretpostavlja jednu
nepovratnu evoluciju, najvii stupanj koji je Turing nazirao kao konani ideal.
Miljenje se mjeri s drugim pravilom, i podsjea nas radije na one due iji je broj, po
izvjesnim starim mitovima, ogranien.
Postojao je u to vrijeme ogranieni kontingent dua ili duhovnih supstancija koje su se
dijelile od jednog ivog bia do drugog dok su se uzastopno nizale smrti. Tako su neka
tijela ponekad morala ekati duu (kao dananji pacijenti dok ekaju raspoloivo srce).
Po toj pretpostavci je jasno da to vie ima ljudskih bia, rjei su oni koji imaju duu.
Nije ba demokratska situacija, a ona bi se mogla danas prevesti ovako: to su brojnija
inteligentna bia (a zahvaljui informatici, to su virtualno svi), to e biti rjee
miljenje.
Kranstvo je prvo ustanovilo neku vrstu demokracije i svaije pravo na osobnu duu
(dugo se oklijevalo u tome pogledu sa enama). Proizvodnja dua istodobno se ubrzala
kao i proizvodnja novanica u doba inflacije, a njihov je koncept snano izgubio na
vrijednosti. Ona danas nema ak prave vrijednosti, te se vie ne razmjenjuje na tritu.
Danas na tritu ima previe dua, tj., reciklirajui metaforu: ima previe informacije,
smisla, nematerijalnih podataka za ono to ostaje od tijela, previe sive tvari za ono to
ostaje od ive materije. Tako da nema vie situacije tijela u potrazi za duom, kao u
arhainim liturgijama, ve situacija u kojoj bezbrojne due trae neko tijelo. Ili
nezbrojivo znanje u potrazi za nekim subjektom.
To je naa inteligencija, ona koja ivi od iluzije nekog ekspo-nencijalnog rasta nae
dionice.
Dok je najvjerojatnija pretpostavka ona da ljudska vrsta, juer kao i danas, raspolae
samo nekim globalnim kreditom, ogranienom dionicom koja se generacijama
raspodjeljuje, ali iji je zbroj uvijek jednak.
Mogli bismo rei da smo u inteligenciji beskonano superiorniji, ali u miljenju smo ba
potpuno jednaki prethodnim i buduim generacijama.
Nema povlastice nekog doba pred nekim drugim, kao ni apsolutnog napretka - barem tu
nema nejednakosti, demokracija vlada na razini vrste.
Ta nam pretpostavka zabranjuje svaki trijumfirajui evolu-cionizam i poteuje nas
apokaliptikih gledita na gubitak simbolinog kapitala vrste (to su dva humanistika
gledita: trijumfirajui i deprimirani). Jer ako je izvorna zaliha due ili prirodne
inteligencije, miljenja kojim raspolae ovjeanstvo ograniena, ona je takoer i
nerazoriva. Bit e jednako genija, originalnosti i inventivnosti u buduim dobima kao i u
naem, ali ne vie - ni vie ni manje od prethodnih razdoblja.
To proturijei dvama zakljunim, meusobno povezanim perspektivama: pozitivni
iluminizam - euforija Umjetne Inteligencije i regresivni nihilizam - moralna i kulturna
depresija.
Sve to potjee iz injenice da, iako smo traili inteligenciju i svijet pomou
inteligencije, miljenje ne ovisi o nama. Ono nam dolazi od svijeta koji misli nas.
Svijet nije inteligentan, no miljenje nema nita s inteligencijom. Svijet nije ono to
mislimo, on je, zauzvrat, ono to nas misli.
Ne gledamo li svijet oima svijeta, nego je ve
prisutan u osnovi naeg pogleda,
on se raspada u apsurdne detalje
koji tuno ive odvojeni jedni od drugih kao
none zvijezde...
ROBERT MUSIL

UZVRATNA VATRA DUALNOSTI

itav na tehniki i mentalni sustav tei jedinstvenosti, identitetu, potpunosti, po cijenu
krajnjeg pojednostavljenja. I itava naa metafizika i naa neuroza obiljeavaju zlo i
nered koji potjeu od tog pojednostavljenja. No, dualnost je vjena. Totalnost je ta
koja vie ili manje dugorono izumire.
itav politiki, ekonomski, moralni ili mentalni sustav koji postie tu totalizaciju - makar
virtualnu - tu vrstu usavrenja, ili se automatski lomi ili se beskonano udvostruuje u
simulakru-mu sama sebe. Sve to se primie njegovoj konanoj formuli ili apsolutnoj
moi, samo se moe beskrajno ponavljati ili proizvesti monstruoznog dvojnika - bio to
terorizam ili klon.
Nikada nema stanja ravnotee ili dovrenog stanja koje se ne bi iznenada destabiliziralo,
po automatskom obratu.
Sve to prekruje dualnost, koja je temeljno pravilo, sve ono to eli biti integralno vodi
do dezintegracije nasilnim izbijanjem dualnosti. Ili naela Zla - kako ve hoete.
Dualnost i povratnost su ono to posvuda upravlja naelom Zla. Dualnost je ta koja je
posvuda dokinuta, izgnana svim sredstvima, a obnavlja svaku odsutnost, prazninu koja je
openito preplavljena totalnom prisutnou. Ona je ta koja prelama Integralnu
Stvarnost, koja unitava svaki totalitarni ili unitarni sustav prazninom, sudarom,
virusima, terorizmom.
Povratnost se oituje sve do prirodnih katastrofa koje se upliu u svjetski tijek sa
savrenom ravnodunou, zbog ega izaziva duboku opinjenost - to je i ar vremena
koje ona stvara u mjeri svoje nepredvidljivosti, dok nastavlja zgraati i pothranjivati
imaginaciju.
Tako se u najneznatnijem podrhtavanju, najneznatnijoj nezgodi, ovog ili onog
teroristikog ina sve to izjednauje u pojavi Zla, u providnosti Zla kao neke neotuene
dimenzije, ne-svodljive na racionalni poredak.
Ni pomou ega se ne moe istraiti - niti uostalom s njim egzaltirati, to je naprosto
pravilo igre. Sve to pokuava prekriti ta pravila, obnoviti univerzalni poredak, jest
podvala.
Na moralni zakon je u slubi univerzalne racionalizacije, retotalizacija svijeta po
zakonu. No moralni zakon je nemoan pred pravilom igre i poretkom Zla - koje se
osveuje na bilo koji nain.
Sve se preokree. A virtualno dovrenje svijeta, savreni zloin, taj fantastini pokuaj
ostvarenja integralnog svijeta, ta totalna fantazma, omoguuje da se paradoksalno
nazre jedan jo temeljniji oblik: oblik njegove radikalne nedovrenosti.
Integralna Stvarnost na isti nain ini da izbije ili se pobuni sablast radikalne iluzije.
Vrhunac opscenosti izaziva izbijanje figure zavoenja: What are you doing after the
orgy?
Umjetna Inteligencija tako se otvara radikalnoj praksi miljenja. Tako se paroksizam
tehnike otvara konstelaciji tajne (Heidegger).
Postoji tu neka vrsta predodreenja.
Ta povratnost uzrokuje to da su subjekt i objekt na neki nain predodreeni. Tako je s
mukim i enskim u zavoenju: oni postaju sudbina jedno drugome umjesto da ostanu
jedno pred drugim u zrcalu otuenja.
Ne postoji ekvivalent pod ijim bi se imenom oni mogli razmijeniti. Osim kroz seks,
seksualnost kao neku vrstu opeg ekvivalenta, to danas radimo uinkovito svodei
muko i ensko na njihovu razliku.
Svodimo uostalom ivot i smrt na njihovu opreku, na suprotne pojmove, drugim rijeima,
na njihovu objektivnu stvarnost. No, ni ivot ni smrt ne razmjenjuju se ni sa im.
Nema ekvivalencije u ije bi se ime mogli razmjenjivati.
Oni se izmjenjuju, i to je sve - kao godinja doba, kao elementi koji se preobraavaju
jedno u drugo, vatra, voda, zrak, zemlja - kao boje: ni crveno ni plavo ne mogu se
razmijeniti, oni se razmjenjuju samo u obliku valnih duina. Inae je rije o
neusporedivim svojstvima.
tovie, oni se meusobno nadmeu: smrt rauna na ivot, ivot rauna na smrt.
Koji od njih uzmie?
Stanislaw Lee preokree stvar - nismo mi ti koji se branimo od smrti, ona se brani od
nas: Smrt nam se opire, opire nam se dugo, ali na kraju nam poputa.
O smrti nikada nije reeno neto toliko estoko.
Nepotrebno je rei da taj izazivaki odnos nema nita s inte-raktivnou koja je njegova
parodija. Nema niega interaktivnog u antagonistikom procesu povratnosti i nastajanja.
Muko i ensko nisu interaktivni, to je smijeno.
Miljenje i svijet nisu interaktivni - to nije igra s pitanjima i odgovorima ni video igra.
Nema niega interaktivnog u izgovorenim rijeima kada ih artikuliramo u jeziku.
Interaktivnost je golema mitologija - mitologija integriranih sustava ili s problemima u
integraciji, mitologija u kojoj se dru-gost gubi u feed-backu, razgovoru, suelju - nekoj
vrsti ope ekografije.
Nema vie suelja izmeu Bogova i ljudi.
Jedino pravilo je, kao i posvuda drugdje, ono nadmetako, pravilo darivanja i
protudarivanja.
Po Batailleu, ivimo od beskrajnog, besplatnog dara solarne energije, od tog prirodnog
ekscesa i bespovratne rasipnosti. No, ne postoji prirodni eksces a sunce svojom
energijom ne raspolae besplatno. Asteci su to dobro znali kada su njegovo
funkcioniranje osigurali ljudskim rtvama. I sama solarna energija zavrava u
izazivakoj, rtvovnoj razmjeni, u pravome potlau.
Prinosimo rtve bogovima koji se zauzvrat rtvuju kako bi op-stalo svjetlo, zvijezde i
iva bia. Ili se pak najprije rtvuju bogovi, a potom ljudi: oblik nadmetanja odvija se na
ovaj ili onaj
nain.
to bi bili ljudi da im sunce daje svjetlo bez iega zauzvrat? Ako mu nisu kadri niim
uzvratiti, nita su. Isto tako, kada bogovi ne bi odgovarali svojim dobroinstvima na
ljudske rtve, ne bi bili nita, ne bi ak ni postojali.
Nita nema opstojnost po sebi. Sve postoji tek u nadmetlji-voj i suprotstavljenoj
razmjeni.
Mi smo skonali s tim nadmetljivim odnosom prema suncu.
S nuklearnom elektranom i bombom, kae Canetti u jednoj izvrsnoj slici, pripojili smo se
suncu, spustili smo ga na zemlju, bez mogueg povratka, a njegovo svjetlo sada je
svjetlo smrti.
Povratnost je uvijek tu, ali poprima oblik odmazde.

PRIJELOMNE LINIJE
Prijelomne linije, preokreti, udvostruenja, pukotine: postoji neto poput linije onkraj
koje se pomalja katastrofa svakog sustava koji se iri i koji snagom vrtoglavog rasta
nadilazi svoju vlastitu granicu.
Vie se ne nalazimo u sustavu rasta, nego prerastanja i zasienja koji se saimlju u
injenici da je ovoga previe.
Posvuda ga je previe i sustav se slama zbog ekscesa.
itava masa stvara uinak kritike mase - u fizikom prihvaanju izvjesne veliine (mase,
temperature, tlaka) koja izaziva radikalnu promjenu u svojstvima nekog tijela ili u
odvijanju nekog fenomena.
Svaki fenomen moe tako preokrenuti svoj tijek obinim ubrzanjem ili mnoenjem. Tako
obina promjena ukupne mase svemira moe uiniti da na svemir sa irenja prijee na
grubo stezanje.
Svaka brzina stvara ekvivalentnu ili ak i veu masu.
Svako ubrzanje stvara jednaku ili ak i veu inerciju. Svaka pokretljivost stvara jednaku
ili ak i veu nepokretlji-
vost.
Svaka diferencijacija stvara jednaku ili ak i veu neodjeli-tost.
Svaka prozirnost stvara jednaku ili ak i veu neprozirnost.
Svaka Informacija stvara jednaku ili ak i veu entropiju ili dezinformaciju.
Svaka komunikacija stvara jednaku ili ak i veu nepri-opivost.
Svako znanje, svaka izvjesnost stvara jednaku ili ak i veu neizvjesnost.
I tako dalje.
Svaki proces eksponencijalnog rasta sa sobom donosi neki zid: zid brzine, topline,
informacije, transparentnosti, zid Virtualnog. I taj je zid neunitiv.
Energija ubrzanja iscrpljuje se u nadoknaivanju inercije kao proizvodu tog ubrzanja.
Viak informacije namijenjen da nadoknadi perverzne uinke informacije samo ih
pojaava.
Svaki eksponencijalni oblik vodi do kritinog praga u kojem proces preokree svoje
uinke.
Akumulacija istinitog, znakova istinitoga stvara tako neodoljivu neizvjesnost.
Nema nieg neuvjerljivijeg od gomilanja dokaza.
Nema niega nestvarnijeg od gomilanja injenica.
Na obzoru znakova stvarnoga, javlja se simulakrum.
Kada se nagomilaju znakovi Dobra, poinje doba Zla i njegove transparentnosti.
Prijelaz s istinitog na lano (ili prije na neodluivo), sa stvarnog na simulakrum, s Dobra
na Zlo, stoga je poput uinka kritine mase, nedijalektine logike, fatalne logike
ekscesa.
Eksces zdravlja povlai za sobom virus i zarazu.
Eksces sigurnosti izaziva novu prijetnju imunosne klonulosti.
Eksces kapitala uzrokuje spekulaciju i slom.
Eksces informacije izaziva injeninu neodluivost i duhovnu pomutnju.
Eksces razuma izaziva ono neopravdivo.
Eksces transparentnosti uzrokuje teror.
Gravitacijski potres svakog sustava, svakog pokretnog tijela ije ubrzanje stvara val
povratnog oka, ne samo jednaku, nego i veu antagonistiku snagu koja uspostavlja
svoju apsolutnu granicu, negativni obzor s onu stranu kojeg se unitava sam od sebe.
Sto je previe, previe je.
Proli smo kroz socijalnu, politiku, informacijsku barijeru, a da to nismo ni primijetili.
Mogli bismo ak rei da smo proli kroz barijeru Virtualnog te da ulazimo u kritinu
dogadajnost sloma informacijskog sustava.
Moda i sama inteligencija u svome neuralnom produetku ini neku kritinu masu,
poput demografskog rasta?
S naim inteligentnim strojevima, uskoro e na zemlji biti toliko umjetnih neurona
koliko i u naim prirodnim mozgovima (u svakome je 120 milijardi). Nakon nestanka
crne tvari, ne riskiramo li iscrpljivanje sive materije, budui da e dionica Umjetne
inteligencije nadmaiti simboliki kapital vrste, ona e nestati kada njezin, daleko
uinkovitiji, umjetni suparnik ugleda svjetlo dana?
Ima li na zemlji jednako mjesta za umjetne i prirodne vrste, za sintetiku supstanciju
kao i za, ivu ili mrtvu, organsku materiju, za Umjetnu Inteligenciju kao i za prirodnu?
Ima li mjesta istodobno za svijet i njegova dvojnika?
Sve dok se nalazimo u nekoj vrste prostorne, geografske i mentalne beskonanosti i
transcendencije, dok univerzalnost moe funkcionirati kao dinamika ideja - totalnost
moe biti lijepa i poeljna samo u snu.
Danas imamo apsolutno obrnutu dijalektiku univerzalnog, stupanj globalizacije
konanog, ekscesivnog svemira bez transcendencije.
Sto je previe, previe je.
Lijepe due govore:
Eksces kulture nikada nee ponititi elju za kulturom.
Izobilje seksa nikada nee ponititi elju za njim.
A isto tako govore za komunikaciju, informaciju, demokraciju, ljudska prava. One ne
mogu zamisliti da toga ima previe (pa ipak, ta pretilost, taj tjelesni viak, trebao bi ih
ponukati da promisle).
Sve je to lano - nita ne izmie zakonu naglom padu cijene koji izaziva eksces, viak
proizvodnje, a ponajprije ne elja koja se radije pothranjuje nedostatkom!
To je zakon istovjetan trinom, i isti slom vreba svaki oblik prevelikog rasta, bio on
seksualni, kulturalni ili ekonomski.
Informacija, komunikacija, proizvodnja, spektakl: to da se dogodi eksplozivna
akumulacija svega toga?
Moemo pretpostavljati da je ljudska sposobnost prilagodbe u najgorem beskrajna. To se
veinom potvruje, ona ak
moe proizvesti obrnuti uitak - ali se moda nee potvrivati beskonano?
Viak drutvenog iskljuuje nas od drutvenog.
Viak politike iskljuuje nas od politike.
Viak stvarnosti iskljuuje nas od stvarnosti.
Samo jedno bie vie, i sve je prenapueno.
Samo jedan element vie, i itav sustav postaje ekscesivan ili iskljuiv.
Zbog samo jedne lude krave, treba pobiti itavo krdo.
To je diktatura izlinoga, ekscesa, kritine mase koja mrsi raune i postavlja nas u taj
zlokobni rast.
Za patafizikog zloduha sve je, u svakom sluaju, suvino, sam je svijet suvian.
Nakon to je postao integralan, svijet sve upija u svoju puninu te istodobno samog sebe
iskljuuje.
U samoj svojoj totalnosti on se istodobno ponaa naivno i smijeno, iracionalno, poput
Ubua.
Zbog toga se, gledano s izvjesne kritike gustoe (na primjer, prometna gustoa u
prometnim zaepljenjima), racionalno ponaanje vie ne isplati. Kretati se prema cilju
sluajno jednako je uinkovito kao i ii predvienim putem (kao u Napulju gdje apsolutni
nered ima iste uinke kao apsolutni red).
Iracionalno ponaanje ipak ponekad moe biti bolje od drugog: tako je, na primjer, na
jezeru Constanz prekrivenom maglom, manja ansa da se dva broda sudare ako su
navigatori pijani, nego kada pokuavaju ovladati situacijom.
Iz toga moemo izvui nekoliko zakljuaka o blagotvornim uincima Zla, kao i o
dijabolinim uincima Dobra.
U naoj dananjoj situaciji, u kojoj smo na granici s tom kritinom gustoom, ako ne i
onkraj nje, mudrost bi se sastojala u poopavanju iracionalnih ponaanja. Pomou
netolerancije prema samome svijetu.
Dok se, paradoksalno, tolerancija posvuda uzdie u najveu vrijednost, nikada se ne
postavlja pitanje netolerancije prema samome sustavu u njegovim uincima,
netolerancije prema Dobru i njegovu ekscesu.
Tolerancija, to mirotvorno supostojanje svih kultura, religija, ideja i obiaja, slina je
ekvivalentu degradiranog oblika energije poput topline (ne raunajui da u nekim
prilikama, po vlastitoj humanitarnoj logici, poprima potpuno netolerantni oblik
ovlasti).
U svijetu nemilosrdno odanome tome naelu, jedini dogaaj bit e uskoro izbijanje
netolerancije. Automatski povratak svih oblika rasizma, integrizma i iskljuenja kao
reakcije na taj bezuvjetni suivot.
Zlo u njemu ironino ponovno izlazi na povrinu.
Moglo bi se, meutim, initi da iz Zla izbijaju pozitivne vrijednosti, ali, jo jednom, ono
to je na djelu u tom ironijskom obratu jest Zlo, ono to imamo u tome krenju logike,
to je, jo jednom, nasilje uinjeno razumu.
Upravo je na taj nain Jarrv u Mujaku izvukao sretne posljedice iz eksponencijalne
rairenosti seksa: nakon to jednom prijeemo preko kritinog praga, moemo
beskonano voditi ljubav.
Ali to je ve patafizika!
PARALELNI SVJETOVI
Totalizacija svijeta, to stupanje Integralne Stvarnosti, ostavlja iza sebe svakojake
beskorisne funkcije: tijelo, seks, reprodukciju, jezik, smrt. S gledita kloniranja, mrea,
Umjetne Inteligencije, sve je to beskorisno. Miljenje, rad i stvarno ispranjeni su od
svoje biti proizvodnjom njihovih nadomjestaka i postaju tragovi ili beskorisne
singularnosti.
Sama smrt prestaje biti dogaaj, specifina individualna sudbina. Ona iezava na
biolokom obzoru strojnog tijela, razrijeena u klonu ili nekoj vrsti mentalne kome. No,
moda onda postaje neka neotuiva osobitost koja svu svoju snagu crpi iz simbolike
oklade, poput izazova, kao isti oblik povratnosti?
Moda su sve te funkcije, dok nestaju na obzoru stvarnoga, osuene da se ponavljaju kao
paralelni svjetovi, kao autonomne jedinice, potpuno odvojene od vladajueg svijeta?
Sam ivot tako moe postati neka vrsta paralelnog svijeta, neto neobino to nam se
javlja dok obavljamo druge stvari.
I samo se ja , osloboeno svog identiteta, moe uvui u paralelne puteve nastajanja.
Osloboene svoga smisla, rijei se premjetaju na drugu orbitu, na onu jezika u istome
stanju.
Polazei od onoga to je stvarno iskljuilo, time se oblikuju sve vrste tihih kruenja,
dvostrukih ivota, odsutnih dogaaja, transverzalnih dimenzija.

EXISTENTIAL DlVIDE
Roenje je poput rubne linije, linije razgranienja izmeu dva svijeta, ja i ne-ja, jedina
mogunost koja se utjelovila uja.
Ta diskriminacija, meutim, nije toliko odluujua koliko mislimo, jer sve mogunosti
koje su odstranjene u roenju postoje paralelno s Ja, jedinom ostvarenom mogunou,
i s vremena na vrijeme upadaju u na ivotni tijek.
Ono to ini nau drugost su te iskljuene alternative, a time ak i neki oblik nastajanja
- povezano s mogunou da prijeemo s druge strane linije, da preskoimo liniju
razgranienja od drugoga, od sviju drugih - da postanemo drugi.
Dok se identitarno Ja zadovoljava praenjem svoje povijesti do unutranjosti te linije
ivota, igra sudbne podrazumijeva ukidanje te existential divide.
Dvije su takve paralelne dimezije svake egzistencije: dimenzija njezine povijesti i
vidljivog odvijanja, te dimenzija njezina nastajanja, transfuzije svih oblika u te
paralelne svjetove, dimenzija prijenosa, anamorfoze volje.
Dvostrukome ivotu odgovara dvostruka smrt.
U jednome od ivota ve moemo biti mrtvi, a da to, nesumnjivo, i ne znamo. Ponekad
smrt tjera ivoga dalje. Cesto je ve u samome licu jedan dio iv, a drugi ve mrtav.
Dvostruki ivot omoguuje pravo na dvije smrti - a zato ne i na dvije istodobne ljubavne
strasti? Sve je dobro dok ostanu paralelne. Opasnost nastaje kada se pomijeaju. S
vremena na vrijeme moemo pobjei od svog ivota - od jednog, od oba - i utei se
drugome. Jedan u kojemu postojimo, drugi u kojemu ne postojimo.
ivot svoje mjesto zauzima ondje gdje ne postoji ta iva smrt. Ba kao to onaj koji gubi
sjenu postaje sjena sebe sama.
(Sjena samoga sebe - bio bi to lijep naslov. S podnaslovom: Sjeanja iz dvostrukoga
ivota.)
Svi se problemi s identitetom sukobljavaju s tom paralaksom smrti - s tom paralelnom
osi smrti. to nikada nije drugo do suvremenog, fatalnog isteka egzistencije, simultano
proivljene, i koja nas ne eka na kraju ivota, ve nas vjerno i neumoljivo prati.
No, to je samo jedan poseban sluaj u raspodjeli ivota i smrti.
Mrtvi smo tijekom samoga naega ivota - prate nas mnogostruke smrti, sablasti koje
nisu dovoljno neprijateljske - ali jo i druge, koje nisu dovoljno mrtve, nisu dovoljno
dugo mrtve da bi bile leevi.
Tako je u filmu Piano (Jane Austin) Ada, ili barem jedna od Ada, ostala na dnu oceana
svezana za klavir koji je potonuo, a druga se oslobodila i ponovno izbila na povrinu
nekog prethodnog ili kasnijeg ivota.
Svi smo, u svakom sluaju, prije ivota ve bili mrtvi, a vratili smo se ivi. Smrt je
postojala prije, a bit e i kasnije.
Postavljamo si hrpu pitanja o vremenu nakon smrti, a nitko, paradoksalno, ne pita za
vrijeme prije roenja.
U toj se perspektivi ivot i smrt mogu zamijeniti. A to podrazumijeva jednu drugu
prisutnost smrti u ivotu jer joj ova prethodi - ne samo kao neodreeno nitavilo, ve
kao odreena, osobna smrt koja ne moe prestati postojati i ne osjeati se u roenju.
Ona ne visi samo nad budunou kao Damaklov ma, ona je takoer naa prvobitna
sudbina - postoji neto poput ravnovjesja smrti koje se vezuje uz anticipaciju kraja u
samome odvijanju ivota.
To se nadovezuje na genetski proces apoptoze u kojemu istodobno zapoinju dva
obrnuta procesa ivota i smrti. Smrt tu nije progresivno crpljenje ivota: to su neovisni
procesi partnerski, na neki nain, paralelni i nerazdvojni.
Otuda apsurdnost toga da se smrt eli unititi samo u korist ivota, kao to to ine sve
dananje tehnologije.
U istom idejnom poretku, Lichtenberg je ponudio zabavan prijedlog: on je zamiljao
svijet u kojem se ljudi raaju kao starci, a potom postaju sve mladi i mladi, dok ne
postanu djeca -ona nastavljaju s pomlaivanjem sve dok ih se ne zatvori u boce u kojima
gube ivot nakon to se vrate u stanje embrija. Djevojke od 50 do 60 godina imale bi
osobito zadovoljstvo stavljati u boce svoje siune majke...
Time Divide
Tako moemo takoer zamisliti liniju vremenskog razgranienja koje protjee od jedne
do druge strane, u skladu s proturjenom dvostrukom strelicom, po uzoru na vode koje
odvaja Continental Divide i koje se konano ujedinjuju u istom oceanskom ciklusu.
Po Prigogineu, imamo intuiciju nepovratnosti fizikih fenomena - a strelica vremena je
nepovratna. No, u srcu samog vremena, ba kao i u srcu miljenja, moemo izgraditi
pretpostavku o povratnom procesu. Dvostruka strelica vremena, dvostruka strelica
miljenja (po nekim znanstvenicima, temeljni zakoni fizike su povratni, to znai da je
njihova matematika formula nepromijenjena ako je vremenska varijabla preokrenuta.
Kako pomiriti tu povratnost s nepovratnou koju opaamo, u skladu s vulgarnom
intuicijom o vremenu koju posjedujemo?).
Ta druga dimenzija vremena nije neka druga strelica za suprotni smjer, to nije neka
regresija (kao u veini romana znanstvene fantastike), to je obrat. I ako uobiajenu
vremensku dimenziju moemo obiljeiti strelicom, tada bi druga prije bila neka
zavinutost, clinamen, obrnuto skretanje.
Big Bang i Big Crunch u konanici se raaju istodobno. Jedan ne dolazi na kraju drugog
(kao to ni smrt vie ne dolazi na kraju ivota) niti slijede jedan nakon drugog u nekom
kozmikom ciklusu. Oni se javljaju simultano i odvijaju se paralelno, svaki u svome
smjeru.
Kao da je vrijeme razroko - metalepsa zbog koje se uinak uzima za uzrok, inei da se
stvari odvijaju u drugome smjeru, ili bolje: istodobno u dva smjera, kao onaj poznati
vjetar koji pue u svim smjerovima.
Vie nema linearnosti, kraja ili nepovratnosti, nego samo neodreena linearna funkcija.
U poretku kaosa, svi se sustavi i funkcije gre, savijaju, uvijaju u skladu s logikom koja
iskljuuje svaku evolucionistiku teoriju (no, teorija strelice vremena kao i entropijska
teorija su evolucionistike teorije).
Ono to je samo fizika pretpostavka tako je sjajna metafora naeg ivota i nae vlastite
povijesti: i na naoj se ravni stvari neprestano preokreu, istodobno se uvijaju i
razvijajaju. One nisu najprije tu da bi se nastavile progresivno iscrpljivati, one istodobno
nestaju i same sebe stvaraju.
Fantazmi integralnog svijeta informacije i komunikacije potajno se suprotstavlja elja za
svijetom u potpunosti sainjenim od srodnih izbora i nepredvidljivih podudarnosti.
Svijet prilika, sree i igre.
U kojemu se nita ne dogaa sluajno, nego unutarnjom nunou, ili u skladu s nekom
sretnom ili nesretnom podudar-nou.
Tu nita nije preputeno statistikoj vjerojatnosti, nego slobodnoj mogunosti da se
stvori dogaaj. Dakle, sve se eli stvarati, a mi smo ti koji prijeimo tu beskonanu
mogunost.
Tu su mogui svi dogaaji. To je mogunost onih stvari koje ude da se pojave, i ona ima
odjeka u nama. Otuda potjee intuicija, pa ak i izvjesnost a priori da se neto mora
stvoriti. A dogaaj je sastavljen od svih onih koji se, simultano, nisu dogodili. Jer nita
od onoga to se nije dogodilo ne nestaje zauvijek. Odsutni dogaaji nastavljaju postojati
due neke paralelne povijesti i ponekad neoekivano ponovno izbijaju na nama
neshvatljiv nain. Dananja aktualnost sainjena je od te uvijek ive neaktualnosti.
John Updike, Na granicama vremena:
Moda: ta rije je poput vilice u stvarnosti kada mjerimo koliinu neega. Svaki put
kada mjerimo bilo poloaj bilo kakvou kretanja neke pojedine estice, drugo naelo, po
Heisenbergovu naelu neodreenosti, ostaje nespoznatljivo. Ne moe se procijeniti
duina vala.
Nae opaanje moe se samo smjestiti u okvir naeg svijeta.
No, po nekim kozmolozima, sustav (koji sadri esticu, aparat za mjerenje i promatraa)
ije je stanje promijenjeno samom operacijom mjerenja, nastavlja postojati u obliku
njegovih drugih moguih stanja u paralelnim svjetovima koji su ucijepljeni u na u
trenutku mjerenja. Tu je rije o teoriji mnogostrukih svjetova...
Po izvjesnim, u kvantnoj fizici u potpunosti provjerljivim formulacijama, mogue je da
je na svijet, potekao ni od ega, i zbog preobrata svojstava mase svojstvenog lanoj
virtualnoj praznini, od svoga roenja bio suoen s tako monstruoznim irenjem da bi se
njegove prave granice nalazile daleko s onu stranu materije ije nam tragove otkrivaju
nai najjai teleskopi.
Pretpostavka o paralelnim dogaajima i ivotnim tijekovima dovodi u pitanje ideju
linearne i progresivne povijesti.
Linearnu opstojnost pojedinca u bilo kojem trenutku moe presjei jedna od tih snanih
linija koje dolaze od nekud drugdje. Ako se te paralele nikada ne susreu, to je lo znak
(mi, naime, ne ivimo u euklidskoj geometriji).
Kada nita ne prekida tijek povijesti, ona se tada moe smatrati mrtvom jer se odvija po
identinom modelu.
Tu moemo spomenuti ideju ukronije koju je u 19. stoljeu uveo filozof Renouvin,
koja je reakcija na pojam utopije, ali u obrnutom smislu.
Ova potonja javlja se iz neke imaginarne budunosti: Sto bi se idealno moglo dogoditi
ako.... Ukronija se, s druge strane, odvija u istoj perspektivi u prolosti: Sto bi se
dogodilo da... Da su u igri bile neke druge mogue varijable, koji bi nas dogaaj
doekao? Koji drugi retrospektivno mogui razvoj stvari? (Na primjeru Kleopatrina nosa
ili viestrukih sluajnosti u Dianinoj smrti, ili na neoekivanu Blucherovu dolasku na
polje Waterlooa...)
Postoji tako itav jedan ukronijski imaginarij za kojeg moemo misliti da je savreno
uzaludan imamo li realistiku viziju stvari, ali koji svu svoju snagu dobiva drimo li se
pretpostavke o moguoj snazi odsutnih dogaaja.
Danas smo zavrili s utopijom i ukronijom - sve je to uklopljeno u samo jedan mogui
svijet realnog vremena i neumoljive aktualnosti.
Kada je izazvala utopijsku dimenziju, modernost je istodobno izazvala onu suprotnu
dimenziju objektivne - tehnoloke, znanstvene, ekonomske - stvarnosti koja pak
neumoljivo slijedi svoj put u iskljuenju svakog imaginarija.
A ako su obje mogle dugo vremena voditi proturjean, ali partnerski ivot, danas su obje
uklopljene u operaciju Virtualnog.
Fikcija vie ne moe izbiti u numerikom proraunu - to se tie stvarnoga, naa dobra,
stara stvarnost koja je uivala u svojoj slici u referenciji prema svijetu, ima tomu ve
dugo da je nestala.
I samo mogue vie nije mogue.
Ono to se dogaa dogaa se, i tu se vie nema to za rei.
To je dakle kraj povijesti u njezinoj linearnoj trajnosti, i kraj dogaaja u njegovu
radikalnom diskontinuitetu.
Postoji samo gola oiglednost aktualnosti, trenutne uinkovitosti koja samim time iznova
postaje halucinacija i totalna fikcija.

ANAMNEZA
Mogue je da smo svi bili posvuda, u snu, u epileptikoj krizi, u uzastopnoj
transmigraciji, a danas umiremo od dosade kada uvijek iznova gledamo ista mjesta.
Tko moe sa sigurnou rei da nije bio na nekom mjestu?
GUIDO CERONETTI
nekom prethodnom ivotu svi smo bili posvuda.
Ta nadosjetilna reminiscencija, to putovanje due kroz mjesta, tijela i uzastopne
ivote, ta sanjana posvudanjost nije ni u kakvoj vezi s onom kojom raspolaemo du
mrea, u telepri-sutnosti i telestvarnosti.
Premda bismo mogli zamisliti Virtualno kao skraenu verziju i prefiguraciju buduih
ivota (a ne vie prethodnih), nekog putovanja mozga (a ne vie dua) kroz uzastopna
rastjelov-ljenja - poput prostora-vremena neke sablasne selidbe dua budunosti.
Razlika (radikalna) izmeu virtualne posvudanjosti i ana-morfoze uzastopnih
transmigradja jest u tome da smo mi ti koji u prostoru Virtualnog mijenjamo mjesto,
prelazei tehniki od jednog do drugog, dok su u poetikom prostoru ili u velikoj
mitologiji mjesta i bogovi ti koji se u nama preobraavaju - a mi smo teatar tih
preobrazbi, povlateno mjesto na kojemu se presijecaju njihove snage, a one se u svima
nama nastanjuju, jedna po jedna, u ovome ili nekome drugome ivotu, u ovome ili
nekome drugome trenutku.
To je poetiki ovjek po Holderlinu, on je protrnuo od svih boanstava, njegov je izvor
zajedniki svim rijekama i stanovnicima svih mitskih mjesta na zemlji, od Patmosa do
Inda, samo snagom njegova nastanka.
Nastanak je povezan s elementarnim oblicima, s prirodnim ili mitskim biima ili sa svim
vrstama izbora po srodnosti, po istome prijenosu, istome transferu volje.
To je cijena pod kojom prelazimo s jednog oblika na drugi, od kojih se svi mogu vratiti.
U tome je tajni smisao Vjenog Povratka: da su svi oblici istodobno odjeliti i osobiti, ali
povezani -i ako elimo zauzeti mjesto u tome ciklusu nastajanja, moemo se beskrajno
vraati od jednog do drugog i svima njima zapovijedati.
To je ono to ini kockar u Glazbi sluaja (Paula Austera).
To je ono to ini pjesmu budui da znak postaje sudbina u kojoj se gubi stvarnost, jer
jezik iznova postaje beskrajna igra znakova ija nam artikulacija izmie.
Deklinacija rijeka, planina, bogova, junaka u mitskom odvijanju njihova roenja,
njihovih pothvata, njihove rtve - i konano, u njihovom jednostavnom imenovanju.
Poetika anagramizacija, ono raspreno, skuplja se u istome izricanju vlastita imena.
Imenovanju gradova, rijeka, polubogova, poboanstvenjenih elemenata.
Melanchton Brunswick. Imena su poput fragmenata izmjetena svijeta, tragovi neke
vrste kozmoloke katastrofe, ali ona koja se podudaraju du epoha, onkraj povijesti -
ak vie ne treba pripovijedati povijest.
Gotovo je sa sentimentalnim panegirikom prirode. Sve je postalo mitsko - godinja doba
su tu poput bogova, rijeke su poput bogova.
To je i beskonana paradigma jezika, paradigma sklanjanja sluajeva: nominativ,
vokativ, genitiv, dativ, ali i aktiv/pasiv, singular/dual. Samo ime, bez atributa, bez
sadraja, bez pridjeva, bez nadopune, bez povijesti nosi itavo literarno breme.
Anagramizacija svih Bojih imena. A time onda i njegove smrti, njegove savrene
fragmentacije, njegova svretka kao transcen-dentnog totaliteta.
Nietzsche si, kao Holderlin, pripisuje sva povijesna imena, Dionizijevo, Raspetoga. On se
ne identificira (to bi bila ludost) niti se izjednauje ili mjeri s njima (to bi bila hubris i
neumjere-nost), on postaje svim Bogovima i Junacima i Rijekama: ana-morfoza,
metamorfoza.
Nema tu obraenja ili identifikacijskog bunila, nego povezivanja oblika, figura, imena.
Svako je ime neki nadmetateljski odnos prema svijetu, a svaki detalj, svaki fragment je
u takmiarskom odnosu prema cjelini.
To je fragmentova osveta diskursu.
Tajna svijeta je u detalju, u fragmentu, aforizmu - u doslovnom smislu -aforizein:
izdvojiti, odvojiti, isprazniti. Anamorfo-za i metamorfoza oblika dogaa se kroz detalj
dok cjelina prekida to nastajanje totalizacijom smisla i strukture.
Isto vrijedi za Anagrame u jeziku: ime Boga rasplinjeno je u pjesmi, ono se javlja samo
fragmentirano, ralanjeno.
Ono nikada nee biti otkriveno.
Ono ak ne postaje ono to jest, povodei se za zavodljivom formulom konanosti bia -
ono naprosto nastaje, tj. prelazi iz oblika u oblik, od jedne rijei do druge, ono krui u
detalju pojavnoga.
Uzet u svome detalju, svijet je uvijek neka savrena oigled-nost.
Netko bi rekao: sve je istinito, nita nije ispravno.
Ja bih rekao obrnuto: nita nije istinito, a sve je ispravno.
U tome je smislu bilo koja slika, bilo koji in, bilo koji dogaaj, bilo koji detalj svijeta
dobar, samo ako je ispisan, izdvojen, odijeljen, razagnan - anagramiziran,
anamorfiziran, aforistian.
Znak je openito, kao fragment, kao estica otrgnuta od prirodnog svijeta, ve po sebi
neposredna subverzija diskursa stvarnog i smislenog u njegovoj sklonosti prema
totalnosti.
I samo miljenje se mora fragmentirati, mora se raspriti.
Miljenje je sablast, a istina, ako postoji, samo se moe ana-gramatiki pokazati u
sablasti miljenja.
Mogao je prelomiti misao u stotinu drugih, da je svatko smatra jednostavnom, kao to
to ini prizma sa sunevim zrakama, sve jednom ljepe od druge, kada ih ponovno
skuplja u mnotvo s drugima kako bi iznova stvorila bijelo sunevo svjetlo ondje gdje
drugi vide zbrku i nered. (G. C. Lichtenberg)
Rothkov prijelaz na neposrednu i konanu formu osvjetljavaju godine njegova
dotadanjeg rada.
Moje slike imaju dva obiljeja: ili se rasteu otvarajui se time u svim smjerovima, ili
se steu i tako se iznenada zatvaraju u svim smjerovima. Sve to imam za rei nalazi se
izmeu ta dva pola.
To je promjena kojom se on udesno odvaja od umjetnika koji je jo bio, upisanog u
povijest umjetnosti kako bi postao samo suvereni medij jednog krajnje jednostavnog
oblika koji nema vie nikakve veze ni s ekspresionizmom ni s apstrakcijom.
Oblik koji se javlja zapanjuje nas svojom jednostavnou. A ono to ponajvie
iznenauje je to to, tijekom nae zemaljske egzistencije u kojoj nam je mozak opasan
eljeznim obruom -vrsto prilagoen san o naoj osobnosti - nismo nekim sluajem
doivjeli taj mentalni potres koji bi oslobodio utamnienu misao i osigurao joj konani
um. (Vladimir Nabokov)
Sadri li svatko u sebi tu moguu promjenu i postajanje? Tu apsolutnu singularnost koja
samo trai da se lako stvara, genijalan oblik izlaska iz okova nae individualne due?
To postajanje imamo u sebi i nita nam ne nedostaje jer smo se oslobodili istine.
Svijetu takav kakav jest nita vie ne nedostaje, on se suprotstavlja svakom pokuaju da
ga se bilo kako oznai. Nametnuti mu istinu, bilo kao da objanjavamo alu ili smijenu
priu.
Ni pjesmi nia ne nedostaje: svaki je komentar pogorava. Ne samo da joj nita ne
nedostaje, nego svaki drugi diskurs ini suvinim.
Poeziju i miljenje treba shvatiti u njihovoj doslovnosti, a ne istini: istina samo
pogorava stvari.
itav je jezik izlian, osim onih oblika koji mogu sauvati malo utnje i jeziku pridaju
drugu namjenu: da bude sjena koja nas prati i odvija se mimo nae prisutnosti.
U anagramatinosti poetskog jezika, rijei kao da dolaze od negdje drugdje, briui
svoje tragove, ali kao da su tu oduvijek. Kao da je u svojoj mnogostrukoj jedinstvenosti
jezik uvijek bio tu, tovie, da nam daleko prethodi obraajui nam se da bi nas mislio.
Osobitost nekog jezika jest u tome da se ini kao da se stvara takav kakav jest u svakom
trenutku i samoga sebe izmilja iako ima povijest i podrijetlo. U tome smislu jezik
proivljavamo kao neku vrstu predodredenja, i to sretnog predodredenja.
Zastoj nastajanja, to jest nametanja nekog cilja, svrhe, bilo koje svrhe.
Ljudska vrsta nastala je (a moda i preivjela) samo zato to nije imala svoju svrhu,
prije svega, svrhu onoga to jest (da se ostvari, da se poistovjeti sa samom sobom).
To je fatalna strategija koja moda i sama upravo zavrava u naem beznadnom naporu
da vrstu pod svaku cijenu finalizira-mo, sve do svoje genetike dimenzije, kako bi bila
rob svoje vlastite svrhe.
Tako je i s individualnim biem. Njegova jedina prilika za nastajanje je da nema svrhe,
idealne formule niti priuvno rjeenje.
Isto je i s miljenjem koje, rasipajui u potpunosti tragove, literarnost svijeta, istu
literarnost predmeta ostavlja netaknutom, premda mu rasplinjuje smisao.
Shadoiving the ivorld - slijediti svijet kao svoju sjenu da bismo mu izbrisali tragove i
pokazali da ne ide nikamo unato pretpostavljenim ciljevima.
Time se miljenje pridruuje dogaaju svijeta, ali ne prilikom nekog njegovog
nepronalazivog totaliteta, nego u dogaaju svijeta takvog kakav jest, u njegovoj
nepredvidljivoj sluajnosti.
Tako dolazimo do literarnosti, materijalne imaginacije svijeta, uklanjanjem bilo kakve
prepreke izmeu slike i pogleda.
to se vie nagriza, banalizira, interaktivira svakodnevni ivot, vie se treba
suprotstavljati tom kretanju sloenim i poetnim pravilima igre.
to se vie stvarnost miri sa svojim pojmom u bespredmetnoj openitosti, tim vie treba
potraiti poetni rascjep i snagu iluzije.
Ako svijet ne moemo uiniti predmetom naih elja, barem ga moemo uiniti
predmetom vieg ugovora koji izmie upravo naim eljama.
Svaki stvoreni predmet, bio on vizualan ili analitian, konceptualan ili fotografski, mora
iznova prepoznati sve dimenzije igre u samo jednoj dimenziji: alegorijsko,
reprezentativno {mi-micry), agonalno {agon), sluajno (alea) i vrtoglavo {ilinx).
Ponovno sastaviti spektar.
Djelo, predmet, arhitektura, fotografija, ali naravno i zloin, dogaaj moraju biti:
alegorija neega, izazov nekomu, pokrenuti sluajnost i izazvati vrtoglavicu.
POGOVOR
Ontologija aktualnosti
Jo dugo e Baudrillardovo ime asocirati na najapsurdnije i naj-kontroverznije izjave
lansirane u medije posljednjih tridesetak godina. Nema veeg, globalnijeg dogaaja, od
smrti princeze Diane do bombardiranja Sarajeva, koji su ostali lieni njegova, u
potpunosti neoekivanog komentara. A onda salva napada sa svih strana, ali s istom
optunicom: Baudrillard je moralni idiot i cinini intelektualac, nesposoban za bilo kakvo
suosjeanje. Drugi e rei da je naprosto lud jer kako netko moe tvrditi da nema
stvarnosti, da se Zaljevski rat nije dogodio i si. Na sigurnoj distanci obino ga se dri
postavljanjem etikete: post-moderni teoretiar medija. Drugim rijeima, glavnim
zabavljaem na teorijskom partyju koji si moe priutiti i naj-neslanije ale. Ali samo
dok traje zabava. Vjerujemo mu tako dok govori o zlokobnosti svjetlucavih ekrana i
njihovih varljivih slika pretvarajui ga u antitelevizijskog proroka. U glas grinje savjesti
od medija korumpiranog drutva. Nestaje li i sam Baudrillard kada posegnemo za
daljinskim upravljaem i ugasimo televiziju? Ili je virtualna stvarnost doista apsorbirala
onu pra-vu pa i samo gaenje televizije postaje iluzija?
To su pitanja pomou kojih se Baudrillardov rad stilizira i priprema za jeftinu kavansku
raspravu. Osnovno njegovo polazite, u svakoj njegovoj knjizi, najprije je pitanje
raskoraka izmeu same stvari i naina njezina prikazivanja, predmeta i njegova
odraza, slike. Ukratko, pitanje reprezentacije. Rije je dakle o starom filozofskom
pitanju koje je u povijesti filozofije najprije bitno obiljeio i sam raskorak bitno
radikalizirao Platon odvojivi ideju neke stvari i njezinu sliku, puki odraz i privid
(simulakrum) u dvije suprotstavljene sfere. Medij i virtualno, po Baudrillardu, taj
odnos ine paradoksalnijim. Ne samo da nije mogu nekakav zrcalni odraz stvari u
materiju same rijei ili slike, ve ovi potonji prikazuju neto potpuno drugo, imaju svoj
vlastiti svijet i logiku. I samaprava stvarnost ovisi o toj simulacij-skoj stvarnosti njezine
utvare. Ni samo zrcalo, rei e Baudril-lard u Savrenom zloinu, ne odraava stvarnost
kakva jest, nego je preokree u svoj negativ, u njezinu inverziju koja se od nje odvojila.
No, Baudrillardu esto nije stalo ni do ega drugog do odravanja tog intervala izmeu
svijeta predmeta i svijeta predodbi u njemu. Upravo je to glavna tema ove knjige koja
ukinue tog odmaka istrauje u najrazliitijm podrujima: teoriji znaka, suvremenoj
umjetnosti, fotografiji, knjievnosti, politici. Glavnu opasnost on naziva Integralnom
Stvarnou koja, briui taj raskorak, svijet eli uiniti svojom savrenom slikom,
svijetom savrene izvjesnosti to je to u njemu. Medij je tu kriv to ukida prostorno-
vremenski odmak dogaaja koji prenosi u realnome vremenu proizvodei samu
aktualnost.
Drugo BaudriHardovo metodoloko ishodite koje se uvijek ispreplie s pitanjem
reprezentacije jest opa ekonomija simbola. Da bi moglo postojati neko znaenje ili
znanje mora postojati razmjena znakova, trie gdje se oplouju dobivajui ili gubei
znaenje, zavodei jedni druge, uglavnom kroz igru njihovih oprenih znaenja. No, taj
klasini sustav politike ekonomije znaka koji je funkcionirao zahvaljujui svojoj
seksualiziranosti, polarnostima koje su se privlaile, takoer zavrava u Integralnoj
Stvarnosti koja znakove ubija ukidajui te polove, .u potpunosti ih materijalizirajui.
Ostvarenje svih metafora, njihov pad u stvarno. No, neka opa ekonomija (manje ili vie
entropijska), slina onoj Bataillevoj, dakako, koji je izvrio veliki utjecaj na
Baudrillarda, svojom neumoljivom logikom ravna i svim drugim sustavima: libidinalnim
(kolektivnom igrom ispunjenja elja), kulturnim (koji upravlja potrebom i potranjom za
umjetnou), politikim (na kojemu je da osigurava stabilne odnose moi), itd. Uinci
Integralne Stvarnosti na tome polju su preza-sienje i obilje koji u ekonomskom sustavu
proizvode eksces koji zahtijeva novu rekonfiguraciju sustava i pad vrijednosti. Nema
fenomena koji bi bio iznimka od tog sustava. Mogli bismo rei da mu ona slui kao
svojevrsna ontologija. A najvei svjetski dogaaji poput ratova ili velikih teroristikih
dogaaja tek su logian slijed neumoljivih zakona te ontologije. tovie, ona mu
omoguuje da predvidi i budue dogaajne irupcije u svjetskom sustavu.
Iako zbiljnost aktualnosti izvodi iz jednog temeljnijeg zakona (ope ekonomije), koji
nemaju dakle vlastitu logiku, koji ne mogu biti iznimke, protuotrov koji Baudrillard
priprema za Integralnu Stvarnost po mnogo emu slii dananjoj, takozvanoj
emancipativnoj politici. Ponajprije u inzistiranju na jedinstvenosti svakog zasebnog
dogaaja, odnosno njegovoj regeneraciji (slino Badiouu) naspram onoga kojeg proizvodi
informacija i virtualni svijet. To ukljuuje okret prema vrednovanju stvari kao takvih,
bez njihova povezivanja u veu cjelinu, singularitetu, prema fragmentu i detalju. To je
osobito vidljivo u posljednjem poglavlju ove knjige pod (platonistikim) imenom
Anamneza. Tu, posredstvom Holderlina, iznenadno svjedoimo obraanju jedinstvenoj
kozmologiji ranog romantizma (ponovno vrlo aktualnoj u radovima Lacoue-Labartha ili
Rancierea) u kojoj svaki detalj obeaje nastanak novog svijeta iji je on sam nacrt.
Naspram operacijskog projekta bez granica koji vodi integralnom ostvarenju svijeta,
Baudrillard oivljuje beskrajnu mogunost neprestanog, nedovrivog nastajanja poevi
od bilo kojeg komadia odlomljenog od svijeta koji sada postaje sjeme novog,
paralelnog svijeta. I tu se zavrava zapoeti tematski krug koji zapoinje s izlaganjem
nesavladive krize.
Taj krug nije dovren, kao to je vidljivo, bez nekih nedosljednosti. Nije rije samo o
njegovoj tipinoj hiperbolizaciji paradoksalnoga ili esto rabljenoj metodi reductio ad
absurdum. Nekada je tomu uzrok pretjerani teorijski eklekticizam (nevjerojatan broj
ideja i pojmova koji se rabe potjeu iz najrazliitijih ili suprotstavljenih tradicija), no
veim dijelom problem proizlazi iz epistemoloke nekonzistentnosti tipine za socioloki
obrazac tumaenja drutvenih fenomena koji esto masovne pojave pretvara u ope.
Baudrillardov teorijski hibrid svejedno dobro funkcionira, pitanje je samo u kojem ga
kljuu treba itati: filozofskom, sociolokom, znanstveno-fantastinom ili ak
knjievnom?
Kako god bilo, on je ipak jedan od onih koji, premda nas ponekad ivciraju usiljenom
ekscentrinou, danas ne spada u opi moralni, kulturni ili politiki konsenzus. Unato
tomu to veliki dio njegova itateljstva od njegova rada stvara vulgariziranu,
kulturpesimistiku doksu o dekadenciji. Upravo ova knjiga, koja esto zvui apologetski,
kao da se ispriava za prethodne nesporazume, pred jadikovkama o eroziji iskustva
prednost daje novim idejama za njegovu obnovu.
Leonardo Kovaevi

Jean Baudrillard
INTELIGENCIJA ZLA
ILI PAKT LUCIDNOSTI
Izdava Naklada LJEVAK d.o.o.
Za izdavaa ZDENKO LJEVAK
Lektor MARKO GREGORI
Korektor ANA BRNARDI
Priprema Durieux d.o.o.
ISBN 953-178-767-0
Tisak Feroproms, Zagreb
Knjinica Zelina
540027250