Rimokatolicizam (transkript radio emisije iz serijala

Apologet na radiju Radonje) o. Georgij Maksimov

Tekst koji je pred vama govori ukratko o rimokatolicizmu iz perspektive pravoslavlja. Koje su
glavne razlike izmeu ove dvije vjere? Zato pravoslavni ne prihvaaju papu? to s glasovitim
Kristovim rijeima Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit u Crkvu svoju? Bezgreno
zaee, istilite? Koji je pravoslavni odgovor na rimokatolike dogme? Poseban znaaj ovog
teksta je taj, to se autor, pored klasinih dogmatskih razlika izmeu ove dvije vjere, osvre i
na dananji rimokatolicizam, nastao nakon Drugog vatikanskog koncila. Iako pojam
rimokatoliki u slubenoj upotrebi oznaava samo jedan dio stvarnosti koja se naziva
Katolika Crkva, ovdje emo ga koristiti kao oznaku za cjelokupno kranstvo koje vodi
rimski papa.

Kratko o prijelomnoj toki 1054. godina. Odgovor na rimokatolike argumente o

brojnosti kao kriteriju istinitosti njihove Crkve.

Sada emo govoriti o rimokatolicizmu. U pitanju je danas najmnogobrojnija kranska

denominacija. Naravno, znate da se rimska Crkva odvojila od Pravoslavne Crkve 1054.
godine, u pitanju je bio dug proces do ovog datuma. Dogaala su se razliita napuknua u
odnosima Zapadne Crkve s ostalim Patrijarijama, koja su se ipak uspijevala zalijeiti, sve ovo
je trajalo dosta dugo. Meutim, 1054. godine, objavljene su anateme od strane predstavnika
pape rimskog na pravoslavne krane, kao i od strane pravoslavnog patrijarha. Zato je u
pitanju dogaaj koji se ispravno smatra tokom prekida. Ponekad rimokatolici odgovaraju na
argument pravoslavnih da se rimska Crkva odvojila, rijeima: Kako to mislite, nas je vie,
znai da ste se vi odvojili.

Ali, u to vrijeme, u 11.st., kada se odvajala rimska Crkva, njenih sljedbenika je bilo
manje nego sljedbenika ostale etiri Patrijarije. A ve u stoljeima koja su uslijedila, rimska
Crkva je uspjela stei, nerijetko i nasilnim putem, mnoge stotine milijuna vjernika u Junoj,
Sjevernoj Americi, Aziji, Africi. U 11.st. nita od toga nije postojalo, sve se svodilo na Zapadnu
Europu i to ne kompletnu, jer je podinjavanje Rimu bio takoer specifini proces. Dakle,
njihovih sljedbenika je tada bilo manje, a i brojano Patrijarija koje su se sauvale bilo je vie
od te jedne katedre koja je otpala.

A i najvanije je ne to koliko sljedbenika netko ima, ve tko posjeduje Istinu, jer kao
to pamtimo iz povijesti Starog Zavjeta, 10 plemena je otpalo od Gospodina i samo dva
plemena izraelskog naroda su sauvala vjernost Gospodinu. S ova dva plemena je bila Istina,
pomo Boja, a ne s ostalih 10 plemena, iako su bila brojnija.

Kada se dogodio raskol 1054. godine, postojale su odreene razlike izmeu rimske i
Pravoslavne Istone Crkve. A zatim, sa svakim stoljeem sve vie i vie se odvijalo
meusobno otuenje. Danas, koliina meusobnih razlika na teolokom, praktinom,
moralnom i asketskom polju je naravno mnogo vea nego prije tisuu godina.
 Prvenstvo u Crkvi. Sveti Oci o pretenziji rimskog pape na prvenstvo. Definicija
termina vikar. Sveti Oci o ulozi pape kao Kristovog vikara.

Danas emo govoriti o najveoj razlici, to je pitanje prvenstva u Crkvi. S toke gledita
Rimokatolike Crkve, papa rimski, to jest, biskup Rima predstavlja glavu Kristove Crkve na
zemlji, u pitanju je novotarija koja je openito i dovela do prekida meu Crkvama. O tome
govore nai Sveti Oci, naveo bih njihove rijei o ovakvoj poziciji rimske Crkve.

Bogoliki1 Ambrozije Optinski govori: Glavnu zabludu rimske Crkve predstavlja to

oholo traenje vlasti biskupa Rima nad ostalim istonim Patrijarsima, dok sv. Ivan
Krontatski dodaje: Njihova pretenzija na prvenstvo i samovoljno upravljanje cjelokupnom
univerzalnom Crkvom. Tu istu misao je izrazio snano i sv. Ilija Minjati: Papa rimski nije
elio biti prvi meu braom, ve gospodar nad robovima. Ovo je i dovelo do raskida, poto
ovdje nije pitanje samo o vlasti, ve i o mjestu na koje pretendira papa rimski, na mjesto
koje, sukladno uenju Crkve, u Crkvi zauzima Gospodin Isus Krist. Jedan od naziva koji su
rimski pape sebi prisvojili, Kristov vikar, to i oznaava, vikar je predstavnik linosti koja
sada nije tu. Ta osoba se udaljila i sebi naznaila namjesnika koji ga zamjenjuje za vrijeme
odsutnosti. Eto koji je smisao rijei vikar i papa rimski pretendira predstavljati Kristovog
vikara.

Sukladno uenju drevne Crkve koje se sauvalo u pravoslavlju, Gospodin Isus Krist se
nigdje nije udaljavao iz Crkve, On nam je obeao: Ja sam s vama u sve dane do svretka
svijeta (Mt 28, 20). Zato Njemu nisu potrebni nikakvi vikari, namjesnici, niti ljudi koji Ga
predstavljaju dok je odsutan.

Sv. Ignacije Brjananinov govori: Ovim uenjem rimokatolicizam papi prisvaja

Kristova svojstva i time odbacuje Krista, ili po rijeima sv. Ivana Krontatskog: Rimokatolici
priznavi rimskog papu za glavu Crkve, Krista su gurnuli u drugi plan. Papu su uinili Kristovim
namjesnikom, a Krist s nama prebiva u sve dane do svretka svijeta. Priznavi papu za glavu
Crkve, izgubili su istinsku Glavu Crkve, Krista i ostali bez Glave. Prosvjeti, urazumi i spasi ih
Gospodine!

Pravoslavni krani se u svojoj vjeri rukovode rijeima Svetog Pisma o tome da Bog
Otac Krista postavi nad svime Glavom Crkvi (Ef 1, 22-23). Upravo i samo shvaanje
Crkve kao Tijela Kristovog ne ostavlja nikakvog mjesta za uenje da nju vodi bilo koji smrtni
ovjek.

Rimokatoliki argumenti u obrani uenja o prvenstvu pape. Pravoslavni odgovor na njih.

Rimokatoliko pozivanje na Petrovu ispovijest (Mt 16) i pravoslavni odgovor.
Rimokatoliko pozivanje na Lk 22, 32 i pravoslavni odgovor. Rimokatoliko pozivanje na
Kristove rijei Petru: Pasi jaganjce Moje pasi ovce Moje (Iv 21).

Sada emo detaljnije izloiti na koji nain rimokatolici tite ovu svoju zabludu. Kao
prvo, govore da je toboe meu svim ostalim apostolima, apostol Petar imao posebno

1
Crkvenoslavenski: prepodobni, tj., onaj tko se upodobljava, trudi nalikovati Bogu. Oznaka za svete monahe.
mjesto, da je bio glava Crkve, glava svim apostolima, da je tu vlast dobio od Krista. Ovo je
prva stavka.

Druga je, po njihovim rijeima, da je apostol Petar bio biskup Rima, da se zahvaljujui
tome to je ivio i umro u Rimu, to mjesto i vlast u Crkvi predaje rimskim biskupima
nasljeem, kao neto to su dobili od apostola Petra, onima koji, po njihovim rijeima,
zauzimaju Petrovu stolicu. Da ne bi ispalo da mi rimokatolicima pripisujemo neto u to oni
ne vjeruju, za poetak bih dozvolio sebi citirati rijei iz Katekizma Katolike Crkve, slubenog
suvremenog uiteljskog dokumenta, koje se tiu ove teme.

Broj 880. ovog dokumenta glasi: Krist "ih je ustanovio kao kolegij ili stalan zbor,
kojemu je na elo stavio Petra, izabranog izmeu njih. Rimski prvosveenik je nasljednik
Petrov. Dalje, u 936. broju Katekizma Katolike Crkve pie: Gospodin je od svetoga Petra
uinio vidljivi temelj svoje Crkve. Predao mu je kljueve. Rimski biskup, nasljednik svetog
Petra, "glava je biskupskog zbora, namjesnik Kristov i pastir sveope Crkve na zemlji. Na
drugom mjestu katekizma stoji: Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, "trajno je i
vidljivo poelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnotva vjernika". "Rimski prvosveenik
po svojoj slubi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu
i opu vlast, koju moe uvijek slobodno vriti". "Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako
se ne shvaa zajedno s Rimskim biskupom kao svojom glavom." Kao takav, biskupski je zbor
"takoer subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom (...); ta se pak vlast moe vriti
samo uz suglasnost rimskoga biskupa" (KKC 882-883).

Naravno, ovdje svakom ovjeku koji dobro zna Sveto Pismo, kransku knjievnost,
djela Svetih Otaca, nije teko vidjeti koliko je strana ova pozicija onome to smo saznali od
Samog Spasitelja, apostola i njihovih nasljednika. Gospodin Isus Krist je govorei o tome na
koji se nain trebaju rjeavati sporovi meu kranima, kao vrhovni autoritet ukazao, ne na
jednog, bilo kojeg ovjeka, ve na Crkvu: reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne poslua, neka ti
bude kao poganin i carinik (Mt 18, 15-17), to jest, Gospodin nije rekao: ako se eli aliti,
reci apostolu Petru ili njegovom nasljedniku, zato to upravo Crkva predstavlja taj autoritet.

Na drugom mjestu Gospodin je rekao Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje
ime, tu sam i ja meu njima (Mt 18, 20). Mi ovdje vidimo upravo utvrenje saborne osnove
Crkve, onoga to je poelo jo u vrijeme apostola koji su se okupljali na Sabor u Jeruzalemu
za rjeavanje opecrkvenih pitanja, a nisu povjeravali rjeavanje ovih pitanja apostolu Petru.
Upravo su se tako i kasnije na Saborima rjeavala jedna ili druga crkvena pitanja, jer su rijei
Gospodnje: gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja meu njima, dakle,
nije rekao gdje je nasljednik Petrov, tamo sam i Ja s njim, dovoljno je da pitate samo Petra.

tovie, sama ideja da je apostol Petar bio glava apostolima proturjei Svetom Pismu.
Sam Gospodin je rekao apostolima: Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikai
njihovi dre ih pod vlau a vi ste svi braa (Mt 20, 25; 23, 8). Zato su apostoli i rjeavali
nedoumice bratski, sabirui se u Jeruzalem na Sabor i odluujui uz djelovanje Duha Svetoga,
kako su oni sami govorili: Zakljuismo Duh Sveti i mi (Dj 15, 28).

Moemo razmotriti i one argumente na koje ukazuju rimokatolici u obranu ove

zablude, da biste znali, ako budete u prilici susresti se s njenim sljedbenicima, to da
odgovorite, kako da na pravi nain razjasnite zdravo crkveno uenje. Naravno, neophodno je
prije svega rei da Gospodin Isus Krist nikada nije ustanovio bilo koga za vidljivu glavu Crkve,
nikoga od apostola nije odredio za uitelja svih ostalih apostola, upravo obrnuto, upozoravao
ih je da nitko od njih sebe ne naziva uiteljem ili voom drugim apostolima, jer imaju jednog
Uitelja, Krista, a oni su meusobno braa (Mt 23, 8-10).

Rimokatolici se obino pozivaju na rijei Gospodina Isusa Krista upuene apostolu

Petru nakon to ga je Petar ispovjedio Sinom Boga ivoga: Nato Isus ree njemu: Blago
tebi, imune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja
tebi kaem: Ti si Petar-Stijena2 i na toj stijeni sagradit u Crkvu svoju i vrata paklena nee je
nadvladati. Tebi u dati kljueve kraljevstva nebeskoga, pa to god svee na zemlji, bit e
svezano na nebesima; a to god odrijei na zemlji, bit e odrijeeno na nebesima (Mt 16,
17-19). Suvremeni rimokatolici pokuavaju ovaj citat objasniti tako da je toboe linost
apostola Petra postala ona stijena na kojoj je osnovana Crkva. U stvarnosti, svi drevni tumai,
izmeu ostalog i zapadni tumai Pisma, svi govore da se pod stijenom na kojoj se treba
osnovati Crkva ne podrazumijeva linost apostola Petra, ve njegova vjera da je Isus Krist Sin
Boga ivoga. O tome su govorili i sv. Ivan Zlatousti i blaeni Augustin i sv. Ambrozije Milanski,
kao i drugi koji su tumaili ove retke. Oni su govorili da Petrove rijei: Ti si Krist, Sin Boga
ivoga (Mt 16, 16) predstavljaju stijenu na kojoj je osnovano zdanje Crkve, a ne sam apostol
Petar, jer kao to znamo, vrlo brzo nakon to je apostol Petar uo ove rijei od Spasitelja,
upao je u greku kada se poeo suprotstavljati Gospodinu na Njegove rijei o muci i smrti
koja Mu je predstojala. Tada mu je Gospodin odgovorio: Nosi se od mene, sotono! (Mt 16,
23). Rimokatolici, naravno, taj dio retka ne vole spominjati, jer upravo on i pokazuje da
linost ovjeka, ak i ako je ovjek poboan, iskren i revnostan kao apostol Petar, nije
slobodna od greaka i padova. Kao to znamo, kasnije se on ak i odrekao Spasitelja i zato
nijedan ovjek ne moe biti temelj vjene Kristove Crkve, tim prije to znamo da je u Svetom
Pismu za temelje Crkve napisano: Jer nitko ne moe postaviti drugoga temelja osim onoga
koji je postavljen, a taj je Isus Krist (1 Kor 3, 11). Apostol Pavao obraa posebnu panju na
injenicu da je Gospodin Isus Krist temelj Crkve.

to se tie rijei o darovanju kljueva Carstva Nebeskog apostolu Petru, to predstavlja

dar vezivanja i odreivanja, to jest, opratanja i zadravanja grijeha, i tu vlast Gospodin nije
darovao samo apostolu Petru, ve i svim drugim apostolima, kako se vidi iz Njegovih rijei:
to god sveete na zemlji, bit e svezano na nebu; i to god odrijeite na zemlji, bit e
odrijeeno na nebu To rekavi, dahne u njih i kae im: Primite Duha Svetoga. Kojima
otpustite grijehe, otputaju im se; kojima zadrite, zadrani su im (Mt 18, 18; Iv 20, 22-23).
Dakle, to nije neto to je dobio iskljuivo apostol Petar, to je vlast koju su dobili svi apostoli.

Drugi citat koji rimokatolici obino navode kao argument o uenju o papi rimskom i
njegovom primatu, o tome da je toboe apostol Petar bio glava apostolima, jesu rijei
Gospodnje Petru: Ali ja sam molio za tebe da ne malake tvoja vjera. Pa kad k sebi doe,
uvrsti svoju brau (Lk 22, 32). Ove rijei sjajno objanjava sveenik-muenik Gorazd eki,
on govori da su ove rijei izreene zajedno s predskazanjem o trokratnom odricanju apostola
Petra, da njima Gospodin nije postavio apostola Petra za glavu svim apostolima i cjelokupnoj
Crkvi, ve je elio rei da se nakon odricanja od Krista Petar, za razliku od Jude, nee liiti
vjere, ve da e se obratiti i da e upravo svojim obraenjem osnaiti i druge u vjeri. Takoer,

2
Treba rei da je ovaj hrvatski prijevod, kakav se nalazi u slubenoj Bibliji, zapravo tumaenje, a ne prijevod u
strogom smislu. Krist kae: Ti si Petros, i na toj petri
sv. Gorazd spominje i sline primjere kada su grenici koji su se obratili snaili i druge, kao na
primjer, ena Samarijanka ili apostol Pavao. I uope, osnaiti svoje blinje u vjeri moe svatko
tko se iskreno obratio Bogu, nezavisno od toga je li on uitelj, podinjeni ili jednak svojim
blinjima. Zato ovaj evaneoski redak ne moe sluiti kao osnova za njegovo posebno
prvenstvo, da je on bio njihov zapovjednik. Sam Gospodin u obraanju Petru naziva druge
apostole braom, ne naziva ih slugama, njegovom djecom ili ljudima koji mu se nalaze u
podinjenosti. Upotrjebljujui rije braa, on ih oznaava kao ljude koji su mu jednaki.

Trei citat koji rimokatolici vole navoditi obrazlaui svoje uenje o tobonjem
prvenstvu apostola Petra predstavlja rijei koje je Gospodin rekao Petru nakon Svog
Uskrsnua: Pasi jaganjce moje Pasi ovce moje (Iv 21, 15-17). Ovdje je vano pogledati na
kontekst iz koga su uzete ove rijei. Svi dobro znate ovo mjesto i znate da ovim rijeima
prethodi pitanje: imune Jonin, ljubi li Me?. Gospodin tri puta postavlja ovo pitanje
apostolu, jer je elio da Petar nakon svog trokratnog javnog odricanja, objavi svoje obraenje
javnim ispovijedanjem ljubavi.

Rijei Kristove da Petar napasa Njegove jaganjce i ovce mogu se razumjeti jedino tako
da je Petar nakon trokratnog odricanja izgubio apostolsko zvanje i da mu kroz njegovo
pokajanje Gospodin vraa apostolsku vlast koju su imali drugi apostoli koji se nisu javno
odrekli Krista i nisu je izgubili, jer su pastiri duhovnih ovaca i jaganjaca Kristovih bili bez
razlike svi apostoli, ne samo apostol Petar.

to je sam apostol Petar govorio o sebi? Stav apostolske Crkve prema apostolu Petru i
ideja o prenoenju Petrovog dostojanstva inom nasljea biskupske katedre. Drevni popisi
rimskih biskupa, ideja da je apostol Petar bio prvi biskup Rima. Odgovor na ideju da Rim
ima prvenstvo zato to je Petar propovijedao u Rimu.

Najvanije je i da sam apostol Petar nije smatrao sebe glavom ostalih apostola, jer u
svojoj prvoj poslanici sebe naziva sustarjeinom, su-pastirom, a Krista Natpastirom,
naelnikom pastira, Glavom pastira (1 Pt 5, 1. 4). Ovdje se sam apostol ne slae s
rimokatolicima koji su radi obrazlaganja svog lanog uenja o prvenstvu pape rimskog
odluili tako pripisati Petru ono to on nikada sam sebi nije pripisivao. I ne samo on, ve ni
ostali apostoli i prvi krani takoer nisu priznavali apostola Petra glavom cjelokupne Crkve.
Ovo se vidi iz mnogih mjesta Svetog Pisma, posebno iz knjige Djela apostolskih. Tako na
primjer vidimo da Apostolski Sabor alje Petra i Ivana u Samariju (Dj 8, 14), to jest, ne alje
apostol Petar kao glava nekoga, ve ga Sabor Apostola alje i on prihvaa to, podinjava se i
ispunjava zadatak koji su mu dali.

Na drugom mjestu vidimo da, kada je apostol Petar krstio u Cezareji satnika,
poganina Kornelija, jeruzalemski krani su ga prekoravali zbog toga i on se morao braniti (Dj
11, 1-4). Podrazumijeva se da u sluaju, da su ga smatrali glavom Crkve, sama takva
situacija se ne bi ni pojavila, nitko se ne bi usudio prekoriti ga i on se ne bi morao braniti.
Dovoljno bi bilo da kae: Ja sam postavljen za glavu Crkve, to mi je dolo na srce, to i radim
i vi nemate pravo nita me pitati, ili da odgovori rijeima kojima rimokatoliki katekizam
opisuje papu rimskog, tipa, ja imam vlast nad svima vama, zato vi nemate prava pitati me za
uzrok mojih postupaka. Na kraju, jo jedan dogaaj koji odlino pokazuje odnos koji su imali
ostali apostoli prema apostolu Petru kada se apostol Pavao javno suprotstavio apostolu
Petru u gradu Antiohiji prekoravajui ga da postupa nepravilno. Ovaj dogaaj je opisan u Gal
2, 11-13. Takvo neto ne bi bilo mogue da je apostol Pavao smatrao apostola Petra glavom
Crkve, tim vie, da ga je smatrao nezabludivim, kakvim papu rimskog smatraju sljedbenici
rimokatolike Crkve.

Vidimo iz knjige Djela apostolskih da, kada su se javljala pitanja opecrkvenog

karaktera, nijedan od apostola, ukljuujui i Petra, nije smatrao da ima pravo rjeavati ih
sam, ve ih je rjeavao Sabor svih apostola. U ovoj knjizi se govori o vanim skupovima
apostola, kao prvo, kada je bilo potrebno izabrati novog apostola umjesto Jude izdajnika. Tu
apostol Petar nije samostalno postavio novog apostola, ve je govorio na Saboru svih
apostola. Drugo, kada je bilo potrebno ustanoviti akone, pomonike apostola (Dj 6, 1-6).
Zatim, kada je bilo potrebno odluiti na koji nain treba primati pogane koji su povjerovali u
Krista (Dj 15, 1-35).

Naravno, apostol Petar je uivao posebno potovanje, kao i neki drugi apostoli, kao
Jakov i Ivan. Meutim, posebno uvaavanje prema ovim apostolima ne daje povod za
pretpostavke da su oni bili naelnici ostalim apostolima, to bi oigledno bilo suprotno onome
to vidimo u Svetom Pismu i ranim crkvenim izvorima. ak i ovo uenje o prvenstvu apostola
Petra, iako je i samo po sebi neodrivo, jo je neodriviji prijelaz s njega na rimske pape,
poto sama ideja da poto je apostol Petar neko vrijeme ivio i umro u Rimu, svaki sljedei
rimski biskup mora imati isti poloaj u Crkvi kao to je imao apostol Petar ona se ne moe
zasnovati apsolutno ni na emu. ak nije ni logino, da ne govorimo ve da o tome nema
nieg ni u Svetom Pismu, ni u Svetoj Predaji, tako neto je suprotno najosnovnijoj logici. Jer
ako kupim kuu u kojoj je nekada ivio neki svetac, recimo sv. Ivan Krontatski ili sv.
Varsonufije Optinski i ponem govoriti da se svi u Crkvi moraju odnositi prema meni na isti
nain kao i prema tom svecu, to e biti apsurd! Samo zato to ivim u domu u kome je prije
mene ivio i umro neki od svetaca ili prorok ili apostol, kako mogu pretendirati na koritenje
istog poloaja, istog potovanja koje je on imao u Crkvi? Nikakvog smisla u tome nema!

Rimokatolici shvaaju ovo i zato su poeli uiti da je apostol Petar toboe bio prvi
biskup Rima. Treba rei da je u pitanju prilino kasna ideja, na poetku toga nije bilo ak ni u
Rimu, ni u samoj rimskoj Crkvi. Najdrevniji popisi rimskih biskupa poinju sa svetim papom
Linom, a zatim, kada se ve pojavila ova lana ideja, poeli su stavljati i ime apostola Petra.
Iako zapravo apostol Petar nije bio rimski biskup, on uope nije bio biskup, kao to nitko od
apostola nije bio biskup. Biskupi su glave lokalnih Crkava koje su apostoli postavljali. Sami
apostoli nisu bili vezani nekim konkretnim gradom, nekom biskupskom katedrom, ve su ili i
propovijedali Evanelje as u jednom, as u drugom mjestu. Zato nijedan apostol, ukljuujui
i apostola Petra, nije bio biskup nekog konkretnog grada.

I ako pogledamo to je napisano o djelatnosti apostola Petra u Svetom Pismu, vidimo

da je njegovo propovijedanje bilo i u Samariji (Dj 8, 14), Lidi (Dj 9, 32), Jopi (Dj 9, 43), Cezareji
(Dj 10, 24), Antiohiji (Gal 2, 11). Usmena predaja govori da je apostol Petar takoer
propovijedao na junoj obali Crnog Mora, Aleksandriji i Rimu. Kao to vidimo, apostol Petar
je, kao i svi drugi apostoli, boravio u najrazliitijim mjestima, propovijedao, postavljao
biskupe.
 Nema samo Rim osnove govoriti da njihova katedra potjee od Petrovog postavljanja
biskupa, poto i biskupi koje je Petar postavio u drugim mjestima isto tako jesu njegovi
nasljednici kao i biskupi grada Rima. Na isti nain bi svi oni, s istim pravom, za sebe mogli
zahtijevati prvenstvo nad cijelom Crkvom. Naravno, ovo takoer pokazuje neodrivost ove
ideje o Petrovoj stolici. Nikada i nigdje u drevnoj Crkvi, ni u jednom crkvenom izvoru ne
vidimo misao, da ako je u nekom gradu umro apostol, to znai da na naredne biskupe u
tom gradu prelazi isti poloaj koji je zauzimao taj apostol. Na primjer, tono i pouzdano se
zna da je apostol Ivan umro u gradu Efezu, to je bilo svima poznato, nitko to nikada nije
osporavao i ipak, nikome na pamet nije dolazilo da govori kako svi efeki biskupi zauzimaju
Ivanovu stolicu i da su svi oni takoer ljubljeni uenici Spasiteljevi, kao to je bio apostol
Ivan. Sama ideja je apsurdna. Ovo isto se odnosi i na apostola Petra.

Treba rei da se neodrivost ove ideje, da su se toboe nasljednici apostola Petra u

Crkvi od poetka potovali kao glave s istim poloajem koji je imao i apostol Petar, vidi i iz
sljedeeg jednostavnog primjera.

Sukladno ljetopisima, prvi biskup koji je bio postavljen od apostola Petra bio je sv.
Lino, koji je upravljao katedrom Rima od 67. do 76. godine, njegov nasljednik sv. Anaklet je
upravljao od 76. do 88. godine. Ako budete imali prilike razgovarati s rimokatolicima na ovu
temu, moete im postaviti pitanje, kakvo je njihovo miljenje, je li u vrijeme papa Lina i
Anakleta jo uvijek bio iv apostol Ivan, koji je ivio minimalno do 90. godine? I zar je Crkva
zaista potovala vie rimske biskupe Lina i Anakleta, nego ivog apostola? Apostola za koga je
bilo poznato da je bio ljubljeni uenik Spasiteljev? Rimokatolici s kojima sam ja razgovarao,
nisu mogli rei da je Crkva potovala Lina i Anakleta vie od apostola Ivana.

Povijesni primjeri koji pokazuju neodrivost uenja o papi kao glavi Crkve. Rimokatoliki
argumenti o prvenstvu pape zasnovani na drevnim izvorima. Pravoslavni odgovor . Prva
po asti i prva po vlasti. Rimokatoliko pozivanje na citat iz djela IV. Ekumenskog Koncila:
Petar je govorio kroz Leonova usta.

Upravo uenje da je smrtni ovjek, papa rimski, glava Crkve, dovodi do razliitih
nedoumica koje se javljaju kod nas ako pogledamo kakav su ivot vodili neki od rimskih papa.
To je dobro poznato, izmeu ostalog i po rimskim izvorima, mnogi rimski pape, posebno
nakon otpadanja Rima od pravoslavlja, vodili su nedostojan nain ivota. I govoriti da ovjek
koji vodi oigledno greni nain ivota predstavlja glavu Svete Crkve, naravno predstavlja
apsurd i nije iznenaenje to se javio raskol u zapadnom svijetu kada su se protestanti javno
odrekli ovog primata koji proturjei ne samo Pismu, ve i onome to su vidjeli u ivotu. Osim
toga, bili su trenuci kada je bilo istovremeno i nekoliko rimskih papa, i nisu odmah definirali
tko je istinski rimski papa, a tko je protupapa, to jest, lani. Takoer, ispostavlja se da, ako
povjerujemo onome na to nas poziva katekizam rimske Crkve, nakon to umre biskup Rima i
do trenutka dok se ne izabere novi biskup, cijela Crkva Kristova ostaje bez svoje najuzvienije
vidljive glave, to je veoma udno za uenje o Crkvi.

to se tie svjedoanstva Svetog Pisma koje smo spomenuli, moemo jo dodati da

apostol Pavao govori da je upravo Crkva stub i tvrava Istine (1 Tim 3, 15), a ne neki
pojedinac. Oigledno je da on apostola Petra nije smatrao stubom i tvravom Istine, makar i
zato to se sporio s njim i prekoravao ga za neispravno postupanje. To da ni sam apostol
Petar, tim vie ni ljudi koji ive u gradu gdje je sahranjen i koji se nazivaju biskupi Rima, ne
mogu biti glava Crkve, potpuno je oigledno iz Pisma, meutim takoer se vidi i iz Predaje
Crkve.

Treba rei da rimokatolici iz ranih crkvenih izvora takoer pokuavaju dokazati da se

toboe primat priznavao i u ranoj Crkvi. U Katekizmu Katolike Crkve koji smo spomenuli, u
834. broju, navedena su dva citata da rimska Crkva predsjedava u ljubavi, u pitanju je izraz
sv. Ignacija Bogonosca, a drugi citat pripada sv. Ireneju Lionskom: s ovom Crkvom zbog
njenog jaeg porijekla, mora se uskladiti svaka Crkva, to jest, vjernici svuda. U prvom sluaju
potpuno je oigledno, u drugom sluaju manje, da su citati istrgnuti iz konteksta. to se tie
prvenstva u ljubavi, ovdje je potpuno jasno da se ne misli na zapovjedno-administrativnu
funkciju koja se prisvaja rimskom papi. Kako se ovjek odnosi s ljubavlju prema drugima,
vidimo kod sv. Klementa Rimskog, treeg biskupa Rima, poznatog po svojoj svetosti. Ako
itamo njegovu poslanicu Crkvi Korinta, vidjet emo zaista primjer prvenstva u ljubavi, to
jest, kakva je ljubav, kako krotko, njeno savjetuje i umoljava sv. Klement ljude koji prave
nered u korintskoj Crkvi da prekinu s tim. Tamo nema nikakve sjenke vlasti, zapovijedanja,
tako da je u to vrijeme bilo potpuno umjesno govoriti da je tada rimska Crkva bila vodea u
ljubavi.

Meutim, kada neko zauzima stav ja sam ovdje glavni, ja vam zapovijedam, pourite
posluati, ispunjavajte sve to vam govorim, sve je to krajnje daleko od pojma prvenstva u
ljubavi, i uope od same ljubavi.

Rimokatolici u Rusiji su izdali zbornik pisama rimskih papa iz razliitih stoljea. Ja sam
itao taj zbornik i zanimljivo je kako se mijenja ton u pismima rimskih papa po mjeri kako se
pribliavaju tom kobnom datumu u 1054. godini. U prvim stoljeima, kada itamo pisma
rimskih papa, nema ni traga vlasti, zapovijedanja, ni traga pretenziji na to da oni zauzimaju
Petrovu stolicu i da ih zato svi moraju sluati. Zaista, nakon nekoliko stoljea, pribliavajui se
jedanaestom stoljeu, takav se ton poinje pojavljivati kod rimskih papa.

to se tie rijei sv. Ireneja Lionskog, one su takoer istrgnute iz konteksta. Evo to
zaista govori ovaj svetac: Po neophodnosti, s ovom Crkvom (rimskom) usuglaava se svaka
Crkva, to jest, svuda vjerujui, jer u njoj se apostolska predaja uvijek uvala od strane
vjernih. Dakle, ne zato to je u pitanju Petrova stolica, zato to je biskup ove Crkve glava
cjelokupne Crkve, ve upravo i samo zato to se u ovoj Crkvi uva zdrava i apostolska vjera,
apostolska predaja. Zaista, tijekom prvih stoljea kranske povijesti, rimska Crkva je uvala
zdravu vjeru. Postojali su izuzeci naravno, na primjer, papa Honorije, neki drugi pape su se
kolebali i imali sumnje u vezi s vjerom, meutim, openito gledajui, rimska Crkva je uvala
vjeru u prvim stoljeima i zato je, naravno, imala i takav uiteljski autoritet. U vremenu kada
je izgubila apostolsku vjeru, kada je uvela novotarije u vjeru, naravno izgubila je i poloaj o
kome govori sv. Irenej Lionski krajem drugog stoljea. Uope, kada sam govorio s
rimokatolicima, vidio sam kod njih vrlo primitivnu predodbu, tipa da je rimska Crkva
oduvijek, od prvih dana bila najvanija, njeni biskupi su uvijek bili najglavniji, zato se
pravoslavni ne nalaze u jedinstvu s Rimom?

Morao sam ih podsjetiti da je poloaj rimske Crkve bio prva po asti a ne prva po
vlasti. Prva katedra u Crkvi, prva mjesna Crkva nije bila rimska, ve jeruzalemska. U
Jeruzalemu se pojavila Crkva, tu se odrao Apostolski Koncil i sve dok je u Jeruzalemu bio
Jakov, brat Gospodnji, tu se nema to govoriti, jeruzalemska Crkva je imala prvenstvo.
Meutim, nakon idovskih ratova, nakon faktikog unitenja Jeruzalema i bijega krana,
naravno, dogodilo se uzvienje rimske katedre u pobonosti, rimske Crkve. Poto je u pitanju
bila prijestolnica Carstva, tamo je ivjelo mnogo ljudi, kranska zajednica je bila najvea i u
usporedbi s drugim gradovima, a njeni biskupi su bili vrlo dostojni ljudi u prvim stoljeima
naravno, rimska Crkva je zauzela prvo mjesto u diptihu.

Nakon njenog otpadanja, prvo mjesto u diptihu zauzela je carigradska Crkva. Postojao
je trenutak u povijesti kada je carigradska Crkva u osobi svojih biskupa takoer otpala od
pravoslavlja, u 15. stoljeu, nakon potpisivanja Firentinske unije. Do trenutka kada se sljedei
carigradski patrijarh vratio pravoslavlju, aleksandrijski patrijarh, biskup aleksandrijske
katedre je bio prvi po asti. Nakon povratka u pravoslavlje carigradske Crkve, ona se vratila
na prvo mjesto. Ako se ikada dogodi da se rimski papa vrati u pravoslavlje, tada e
ponovno rimska Crkva biti na prvom mjestu. To mjesto nije neto fiksno, to zavisi od
suvremenog poloaja Crkve i naravno povezano je s povijesnim nasljeem. Zato takvu
argumentaciju ne moemo priznati. Razumije se, s toke shvaanja drevne Crkve ne vidimo
nita slino to danas ima rimski papa, ne moe se zamisliti da je apostol Petar posebnim
pismenim dekretima postavljao i utvrivao biskupe kao nasljednike apostola u ostalim
mjesnim Crkvama. U ranom kranstvu svaki biskup je bio autentian, ravnopravni nasljednik
apostola.

Jo neto na to se vole pozivati suvremeni rimokatolici. Na IV. Ekumenskom Koncilu

koji se odrao 451. godine, predstavnici rimskog pape, sv. Leona Velikog, proitali su njegovo
izlaganje vjere i nakon to su se sudionici Koncila uvjerili da je pravoslavno, pohvalili su to
izlaganje na istonjaki nain, izgovorene su i rijei: Petar je govorio kroz Leona. Neki
rimokatolici navode ovaj primjer i govore da su Oci IV. Ekumenskog Koncila priznavali primat
pape rimskog u smislu kakav je i danas.

Pitanje: uo sam stav da dananja suvremena Carigradska Crkva priznaje vrhovnu

ulogu pape rimskog? to moete rei o tome?

Odgovor: Ne, u dananje vrijeme Carigradska Crkva slubeno ne priznaje primat pape
rimskog. Kada bi bilo tako, to bi bio povod da se svi patrijarsi okupe i carigradski patrijarh
osudi za krivovjerje. Naravno, takvih izjava od strane Carigrada nema.

Vraajui se na pitanje koje smo poeli, da odgovorimo na argument za IV. Ekumenski

Koncil. Treba naglasiti da su upravo zato koncilski oci pohvalili poslanicu sv. Leona Velikog,
jer je ona bila suglasna s vjerom Crkve, suglasna s pravoslavnom vjerom. I tek nakon to su
usporedili njegovu poslanicu s pravoslavnim uenjem, oni su to rekli. Da se zaista rimski
papa smatrao glavom Crkve, onda uope ne bi ni bilo potrebe za sazivanjem Ekumenskog
Koncila, bilo bi dovoljno poslati mu pismo i zamoliti ga da odgovori, a njegov odgovor rairi
po svim mjesnim Crkvama.

Sama injenica sazivanja Sabora, sama injenica da Oci nisu naprosto vjerovali
papinim poslanicima, ve su provjerili odgovara li izlaganje sv. Leona uenju Crkve,
svjedoi da upravo nije bilo primata rimskog pape u drevnoj Crkvi. A ove rijei da je apostol
Petar govorio kroz Leona su povezane s konkretnim dogaajem, jer je i sv. Leon, kako je on
sam govorio, kada je pisao izlaganje vjere brinuo je li pravilno napisao, da nije sluajno
dopustio neku greku. Zato je poloio izlaganje na grob sv. apostola Petra i pojaano se molio
da ga sam apostol urazumi je li pravilno napisao crkveno uenje ili ne. Imao je objavu od
apostola Petra koji mu se javio i rekao: Proitao sam i ispravio. On je zatim pronaao svoj
rukopis i vidio da u njemu zaista postoje ispravke i ve u takvom, ispravljenom obliku poslao
ga na IV. Ekumenski Koncil. Upravo zbog ovog dogaaja koji je ispriao sam sv. Leon su se i
ule te rijei koncilskih otaca, a ne zato to su oni smatrali da toboe kroz svakog rimskog
papu govori apostol Petar. Kada bi takvo shvaanje postojalo, onda ne bi osudili i
anatemizirali rimskog papu Honorija za krivovjerje.

Dakle, papin primat predstavlja osnovnu lanu dogmu rimske Crkve koja joj nije
dozvoljavala sva prethodna stoljea, sve do danas da se pridrui Pravoslavnoj Crkvi. Ne
samo sama dogma, ve i oholost koja je rodila ovu dogmu, ne samo Rima, ve i svih koji se
povezuju s Rimom i s visokim punomoima koje su sami sebi pripisali i koje im nitko u Crkvi
nije priznavao.

Stav suvremenih rimokatolika prema dogmatskim razlikama rimokatolicizma i

pravoslavlja. Najvanija razlika izmeu rimokatolicizma i pravoslavlja. Njene posljedice po
cjelokupni ivot rimokatolike Crkve. Pozivajua i spaavajua milost.

Sada bismo govorili o osnovnim razlikama rimokatolicizma i pravoslavlja. Ovdje je

potrebno napraviti mali uvod. Radi se o tome da razlike koje se nazivaju tradicionalnim
(filioque, istilite, bezgreno zaee) ne obuhvaaju samu sutinu, ak ne opisuju koliko je
snano suvremena rimokatolika Crkva otila od pravoslavlja, od onog drevnog crkvenog
uenja i predaje, koja nam je nekada bila zajednika. Ogromnoj veini suvremenih
rimokatolika mnoge od ovih tradicionalnih toaka razlike izmeu pravoslavlja i
rimokatolicizma o kojima moemo proitati u protukatolikom katekizmu od prije sto godina
ili drugoj slinoj literaturi, za koje su se u prethodnim stoljeima teolozi borili, branili ih,
nemaju neku vrijednost; suvremeni rimokatolici su openito ravnoduni. I ako budete imali
prilike razgovarati s rimokatolikom, teko da e to biti pitanje koje e im biti zanimljivo za
razmatranje. ak i ako u nekim trenucima pokazuju spremnost da se odreknu od filioque, to
nije zato to su osvojeni pravoslavnom pozicijom, ve zato to u cjelini gledano, razina
znaaja dogmatskih pitanja za suvremene rimokatolike vie uope nije toliko vana.

Kada sam se prije 12 godina naao na konferenciji na kojoj su istupali rimokatoliki

teolozi i intelektualci, mene je porazilo koliko se u suvremenom rimokatolicizmu mogu
spajati nespojive stvari. Jedan od ljudi koji su istupali, govorio je tako da smo se i ja i bilo tko
od pravoslavnih mogli potpisati ispod njegovih rijei, njemu su aplaudirali, on je sjeo na svoje
mjesto. A zatim izlazi sljedei govornik i izgovara takve stvari za koje uope ne mogu shvatiti
kako ih moe izgovarati kranin, neu rei samo pravoslavni, ve ovjek koji se smatra
kraninom. On je i sveenik rimokatoliki, teolog i njemu takoer aplaudiraju. U okvirima
suvremenog rimokatolikog svijeta ove dvije pojave ve mogu potpuno meusobno ivjeti,
ne proturjee, upravo zato to svijest o neophodnosti jasnoe teolokog miljenja za Zapad
vie nije aktualna. I to danas predstavlja jednu od najvanijih razlika izmeu rimokatolicizma i
pravoslavlja.
 Naravno, ovo se ne tie samo dogmatike, ovo se tie i mnogih pitanja liturgike.
Mnogim pravoslavnim kranima su poznati razliiti primjeri do kojih dolaze rimokatolici
nakon Drugog vatikanskog koncila: i mise na plai i neki elementi teatra i maskenbala za
vrijeme misa. Sve to predstavlja izraz duha koji se pokazao u preokretu orijentacije
rimokatolikog bogosluja. Ako su se u drevnosti rimokatoliki sveenici molili licem okrenuti
istoku, u dvadesetom stoljeu okrenuli su se licem prema ljudima. To jest, sveenik se
pretvorio na taj nain u glumca, prisutni su se iz molitelja pretvorili u gledatelje i taj preokret
licem prema ovjeku predstavlja greviti pokuaj rimokatolike Crkve koji ona ne naputa ni
danas, da iz sve snage pobjedi u borbi sa svijetom za srca svojih nominalnih sljedbenika i to
pod svaku cijenu, pod cijenu najveeg pribliavanja duhovno palom svjetovnom ovjeku.

Ova pozicija, osjeaj, izbor koji je rimokatolika Crkva napravila u dvadesetom

stoljeu, upravo u velikoj mjeri i razlikuje rimokatoliku Crkvu od one rimokatolike Crkve
koja je poznata iz vremena srednjeg vijeka. Ovo takoer predstavlja veliku razliku
rimokatolicizma i pravoslavlja.

Ovo dotie i asketskog uenja, uenja o molitvi, o principima duhovnog ivota, sve
ovo je takoer na sebi osjetilo veliki utjecaj otpadanja rimokatolicizma od pravoslavlja. Sv.
Ignacije Brjananinov, sv. Teofan Zatvornik su doticali ova pitanja, pisali da u duhovnim
piscima, misticima rimokatolike Crkve nema nieg duhovnog, da je u pitanju duevno i da
duevnim sredstvima oni pokuavaju imitirati duhovna stanja koja spominje Sveto Pismo, da
sve to dovodi do ulnosti, emocionalnosti koja nalazi svoj izraaj i u ikonografiji
rimokatolicizma. Ako se usporede slike koje predstavljaju Krista ili Bogorodicu s ikonama
pravoslavne tradicije ili ak ako se usporede kasnije, isto rimokatolike slike na poznate
teme s rimokatolikim ikonama i freskama koje se do danas uvaju u rimskim drevnim
hramovima i koje su naslikane jo dok je Rim bio pravoslavan, vidjet emo poraavajuu
razliku. Naravno, nije jednostavno sve ovo obuhvatiti i prenijeti. Ipak, poto suvremeni
rimokatolici nastavljaju s ispovijedanjem svog uenja, mi emo sada proi i ove toke koje
smo spomenuli.

Pitanje: Dragi oe, moe li se pri svemu ovome to ste spomenuli, govoriti o nekakvoj
milosti u rimokatolikoj Crkvi? Nazoi li milost u ovakvoj Crkvi?

Odgovor: Hvala na pitanju. Sukladno uenju Pravoslavne Crkve, poslanici Istonih

Patrijarha na primjer, takoer i u drugim dokumentima, postoji pozivajua milost i
spaavajua milost. Pozivajua milost je milost koja ovjeka koji se nalazi van spaavajue
ograde Crkve svojim djelovanjem pobuuje da trai Istinu, pobuuje da poduzima postupke i
osjea stanja koja e ga privesti u spaavajuu ogradu pravoslavlja. Takva pozivajua milost
naravno postoji i kod rimokatolika i protestanata i neznaboaca. Svaki ovjek, i budist i
musliman, osjea u svom srcu pozivajuu milost, da bi mogao prii pravoslavlju i spoznati
Istinu. Druga je stvar to se rijetki odazivaju na taj unutranji glas, rijetki su oni koji ga ele
prihvatiti ozbiljno.

to se tie spaavajue milosti koja se daje u Pravoslavnoj Crkvi, izmeu ostalog i kroz
sudjelovanje u sakramentima Crkve, ona postoji samo u Pravoslavnoj Crkvi, rimska
(rimokatolika) Crkva ne posjeduje vie spaavajuu milost nakon to se odvojila od
pravoslavlja.
 Rimokatolika dogma o nezabludivosti rimskog pape. Objanjenje sveenika-
muenika Gorazda ekog. Povijesni primjeri koji pokazuju neodrivost uenja o
nepogreivosti pape.

Govorili smo o primatu rimskog pape, sada je potrebno govoriti o jo jednoj dogmi
rimokatolike Crkve koja je takoer bila prihvaena na Prvom vatikanskom koncilu u 19. st.,
dogmi o nezabludivosti rimskog pape. Evo kako ona danas zvui u suvremenom katekizmu,
slubenom izlaganju vjere rimokatolike Crkve, broj 891., citiram: Rimski biskup, glava
biskupskog zbora, ima nezabludivost snagom svoje slube kada, kao vrhovni pastir i uitelj
svih vjernika, koji svoju bracu utvruje u vjeri, definitivno proglauje nauku vjere i morala. Ta
se nezabludivost protee na sav poklad Boje objave. Uenje o nezabludivosti pape rimskog
u pitanjima nauka vjere naravno nije suglasno uenju Pravoslavne Crkve, nije suglasno
Svetom Pismu.

Isti onaj apostol Petar ijim su se nasljednicima proglasili rimski pape, ak i on kao to
se sjeamo, ne jednom je bio podvrgnut padovima i grekama i ne samo za vrijeme
Spasiteljevog ivota, ve i nakon Njegovog Uzaaa kao to opisuje apostol Pavao. Dakle,
ako takvu vrstu nezabludivosti suglasno Svetom Pismu nije posjedovao ak ni sam apostol
Petar, kako na to mogu pretendirati rimski biskupi koji u svemu zaostaju za apostolom
Petrom, jer ne vjerujem da e netko od njih rei da nadilazi apostola Petra u vjeri, vrlini, itd.
Ako bi to uenje bilo istinito, tada ne bi bilo svih onih primjera greki apostola Petra na koje
ukazuje Sveto Pismo.

Ovdje bih elio da navesti rijei sveenika-muenika Gorazda ekog koji je prije svog
obraenja u pravoslavlje 18 godina bio rimokatoliki sveenik i naravno, odlino poznavao tu
tradiciju iznutra. I evo na koji nain on komentira dogmu o nezabludivosti rimskog pape:
Nije mogue da bi neki kranin, makar bio i biskup, mogao biti nezabludiv u pitanjima vjere
i morala, jer Gospodin Isus Krist nijednom lanu Crkve zasebno nije dao dar nezabludivosti,
makar to bio i apostol, da ga ne bi uveo u strano iskuenje oholosti i nadmenosti. Usprkos
tome, nali su se meu biskupima i takvi koje je, iako su i nasljednici apostola, Crkva morala
osuditi. Tako su i neki biskupi Rima bili osueni, na primjer, papa Honorije koji je bio papa od
625. do 638. godine, on se pridravao monoteletskog krivovjerja, bio je podvrgnut anatemi
od strane Ekumenskih Koncila, umro je kao heretik. Bili su i pape koji su se ipak priklonili
pravoslavlju, meutim, dugo vremena su se kolebali izmeu istine i krivovjerja kao, na
primjer, papa Liberije koji se jedno vrijeme slagao s Arijem, ili papa Vigilije koji je ivio u
estom stoljeu i koji se jedno vrijeme pridravao monofizitskog krivovjerja. Na taj nain,
sama povijest pokazuje nedosljednost pretenzija rimskih papa na nezabludivost. Tim vie,
samo Sveto Pismo govori, kao to znamo, da nema ovjeka da ivi, a da ne grijei, da je
jedino Bog bez grijeha. Ova dogma proturjei Svetom Pismu, Gospodin nigdje nije pravio
izuzetak za rimske pape kada je izgovarao ove rijei.

Imao sam prilike sluati o jednom dogaaju, ne znam je li se i zaista tako dogodilo.
Jedan sveenik koji je dugo vremena u sovjetskoj epohi predstavljao Rusku Pravoslavnu
Crkvu na razliitim meukranskim susretima, jednom prilikom je tijekom susreta s rimskim
papom Ivanom Pavlom II. dozvolio sebi da mu postavi sljedee pitanje: Mogu li Vam
postaviti jedno osobno pitanje koje me odavno zanima? Papa Ivan Pavao je odgovorio
potvrdno, i sveenik je pitao: Recite mi, Vi zaista vjerujete da ste nezabludivi? Ovo pitanje je
zbunilo papu i on je poeo nairoko odgovarati: Shvaate, u pitanju je tradicija nae Crkve,
dogma koja je prihvaena od strane Prvog vatikanskog koncila Sveenik je tada rekao: Ako
Vi nakon smrti stanete pred Krista i On Vas bude pitao: Ti si zaista smatrao sebe
nezabludivim?, zar ete Mu takoer odgovoriti da je u pitanju tradicija Vae Crkve, da je to
dogma koja je prihvaena od strane Prvog vatikanskog koncila, itd.?

Ova pria odraava ono to ljudi misle u vezi s ovom dogmom, ne samo pravoslavni.
Ipak, rimokatolici se i dalje nastavljaju pridravati ovog uenja, njima je to vano. U sutini,
osnovne dogme koje su rimokatolicima krajnje vane su dogme koje su povezane s
poloajem rimskog pape, jer upravo papa predstavlja ono to ujedinjuje itav rimokatoliki
svijet. U svemu ostalom postoji toliko raznih struja i tendencija, da bi se bez pape sve
raspalo. Zato su naravno papin primat rimokatolici spremni braniti, a ostale stvari nisu toliko
vane.

U srednjovjekovlju je postojalo jo jedno lano uenje o rimskom papi s kojim su

sporili nai stariji teolozi, sada ve nije toliko aktualno. U pitanju je uenje o tome da je papa
i svjetski vladar, izmeu ostalog i nad kraljevima, zapadnim carevima. Naravno, ovo uenje je
pogreno i s toke gledita kanona drevne Crkve, koji su bili zajedniki i za Zapad i za Istok,
koji govore da biskup ne moe posezati za nekim svjetovnim formama vladavine.

U povijesti Pravoslavne Crkve postojali su rijetki trenuci kada je biskup ili patrijarh
postajao voa naroda, meutim, to su bili izuzeci koji nikada nisu bili ozakonjeni od strane
Crkve i kao po pravilu, nisu donosili posebno veliki plod. Meutim, ako su u Pravoslavnoj
Crkvi to bili izuzeci i uvijek se gledali kao izuzeci, u zapadnoj Crkvi je postojalo cjelovito
uenje. Poto su kasnije i sami zapadni kraljevi i carevi prestali priznavati nad sobom vlast
rimskog pape i tovie, njegovu vladavinu sveli na jako malu dravu Vatikan, to sada i nema
tako veliku ulogu, iako rimski papa ostaje formalno svjetovni vladar drave Vatikan, to
proturjei kanonima drevne Crkve.

Filioque. Zabrana izmjene u Simbolu Vjere od strane Ekumenskih Koncila. Kratka povijest
pojave uenja o Filioque. Rimokatoliki argumenti obrane uenja o Filioque. Pravoslavni
odgovor.

Sada emo prijei na pitanje Filioque. Filioque se s latinskog prevodi kao i Sina.
Ovdje treba podsjetiti na ono to mislim mnogi dobro znaju, da je Gospodin Isus Krist
posvjedoio da Duh Sveti, Duh Istine od Oca izlazi (Iv 15, 26). Zato je Crkva od najranijih
vremena uila da Duh Sveti izlazi od Oca. Na alost, na Zapadu se pojavilo lano uenje u vezi
s dodatkom da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina, filioque upravo i jest taj dodatak u Nicejsko-
Carigradskom Simbolu Vjere, jer se od poetka, u naem Simbolu Vjere koji je bio jedinstven
za sve krane, koji je izmeu ostalog i na Zapadu bio prihvaen, govori i u Duha Svetoga,
Koji od Oca izlazi.

Meutim, rimokatolici su bez obzira na to to su II. i III. Ekumenski Koncili zabranili

unoenje bilo kakvih izmjena u Simbol Vjere, krenuli putem promjene i dodali rijei i Sina.
Do danas se uva ovo lano uenje u rimokatolikoj Crkvi, ja u citirati Katekizam Katolike
Crkve, broj 246.: Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh "izlazi od Oca i Sina
(Filioque)". Firentinski sabor 1438. objanjava: "Duh Sveti ima svoju bit i svoj sutinski bitak
ujedno od Oca i Sina te vjeno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog poela i jednim
jedinim nadisanjem (...). Budui da je sve sto je Oevo Otac raanjem predao svojemu
jedinoroenom Sinu, osim biti Otac, i to sto Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vjenosti
od Oca, od kojega je i roen od vjenosti".

Ovdje se vidi drskost koju su uinili zapadni teolozi, a koja je kasnije prihvaena i od
strane cijele zapadne Crkve, kada su odluili ispraviti Gospodina Isusa Krista. Gospodin
govori da Duh Sveti od Oca izlazi, a oni su Ga odluili popraviti, rekli su da je On zaboravio
dodati i od Sina. Nije ih zbunilo to su pritom krenuli na iskrivljenje Simbola vjere, ije je
iskrivljenje i dodavanje bilo kakvih izmjena bilo kategoriki zabranjeno od strane Ekumenskih
Koncila koje su prihvatili i sami rimski pape.

Treba rei da se ovo uenje prvi put pojavilo u panjolskoj u estom stoljeu, iskreno
govorei, do danas nije jasno koji je razlog pokrenuo panjolsku Crkvu da unese ovu izmjenu
u Simbol Vjere. Pretpostavlja se da su se na taj nain htjeli sauvati od arijanstva, ali su
zapravo sami upali u drugu zabludu i posegnuli za onim to nikada nisu smjeli uiniti sabor
panjolske Crkve, ak ne ni cjelokupne zapadne rimske Crkve, ve jednog njenog malog
dijela, ni na koji nain nije imao prava unositi izmjene u neto to je prihvatila cjelokupna
Univerzalna Crkva. Treba rei da se sami rimski pape nisu odmah sloili da se unesu izmjene
u Simbol, oni su se borili s ovim dodatkom. Ovo uenje se postupno iz panjolske poetkom
devetog stoljea rairilo na Francusku i Njemaku, ali je nailazilo i na one koji su se borili s
dodatkom filioque, na primjer, papa Leon III., koji je poetkom devetog stoljea odbijao
unijeti ovaj dodatak u Simbol Vjere. Postupno je ovo uenje postalo svuda prihvaeno na
Zapadu i na inzistiranje cara Henrika II. papa Benedikt VIII. je ovo uenje slubeno unio 1014.
godine3.

U emu je problem s ovim uenjem u sutini? Radi se o tome da ono krivi nae uenje
i sliku o Bogu-Trojstvu, jer sukladno s Istinom, drevnim uenjem Crkve, Bog Otac je
jedinstveni uzrok Boanstva Osoba, tako da su i Sin i Duh od jednog Oca, Prvi se raa, a Drugi
izlazi. I ova harmonina predodba, bila je prirodna za drevnu Crkvu i neposredno
proistjecala iz Svetog Pisma. I kao to se ne moe rei da se Sin raa od Oca i Duha, tako se
ne moe rei ni da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina. Zahvaljujui ovom drevnom uenju, u
jednom Bogu prebiva i jedan Uzrok, pri jednakosti Osoba. Ovo je savrena harmonija koju
Filioque na alost razara. Filioque donosi razdvajanje izmeu Sina i Duha, jer se ispostavlja da
Sin, Druga Hipostaza sv. Trojstva, ima jedan Uzrok, Oca, a Duh Sveti ima drugi Uzrok, Oca i
Sina. Kao to sam ve naveo, rimokatoliki katekizam, oni u njemu govore da On iz jednog
Uzroka izlazi. Ovo naruavanje teologije, trijadologije predstavlja veliku i ozbiljnu greku
zapadne Crkve.

Treba rei i kako rimokatolici pokuavaju obraniti ovo uenje. Oni navode razliite
citate iz Svetog Pisma, na primjer, kada Gospodin apostolima govori da e im poslati Duha
Svetoga. Oni govore: Vidite, On govori da im alje, znai da od Njega i izlazi. Meutim, oni
ovdje mijeaju dvije principijelno razliite stvari. Pravoslavlje takoer ima uenje o slanju
Duha od Oca kroz Sina, meutim, ovo uenje se dotie ekonomije spasenja. Tie se naina na

3
Po nekima je ve 1009. papa Sergije ispovjedio filioque, to je dovelo do nestanka papinog imena iz diptiha
istone Crkve.
koji Osobe sv. Trojstva djeluju u povijesti, u naem svijetu, radi spasenja ljudskog roda. I tu se
odvija ono o emu je Gospodin govorio, da On alje Duha. U ovoj realnosti naeg svijeta, radi
naeg spasenja, u toj spasenjskoj djelatnosti Boanske Osobe sv. Trojstva na taj nain
uzajamno djeluju. Duh Sveti sudjeluje u Utjelovljenju kao to i Sin Boji Koji se utjelovio, Isus
Krist surauje u dolasku Duha Svetoga na zemlju.

Ali, kada govorimo o uenju Simbola Vjere u koje je uneseno filioque, u ovom uenju
se ne radi o ekonomiji spasenja, tamo nije uenje o tome na koji nain Bog djeluje u
vremenu radi spasenja ljudskog roda, u Simbolu Vjere se nalazi uenje o tome na koji nain
se u vjenom Bogu vjeno meusobno odnose Osobe sv. Trojstva. Zato tu, kako govori sv.
Gorazd eki, novotarija ne moe biti opravdana citatima iz Svetog Pisma koji govore o slanju
Duha od Oca kroz Sina, poto se u tim citatima govori o ekonomiji, to jest, o djelovanju
Osoba sv. Trojstva u svijetu, dok filioque ui o vjenom izlaenju Duha kao o Njegovom
osobnom svojstvu. Rimokatoliki katekizam, usput reeno, upravo o tome i govori, o
vjenom izlaenju Duha. Zato su pokuaji rimokatolikih apologeta da se sauvaju od kritike
na koju je teko odgovoriti, usmjereni na ljude koji ne poznaju sasvim dobro pravoslavnu
teologiju i povijest Crkve. Zaista, teko je tititi ovo uenje koje proturjei i Svetom Pismu i
izravno naruava zabranu III. Ekumenskog Koncila, o izmjeni Simbola Vjere i pritom, i po
svom sadraju, unosi kaos u uenje o Trojstvu.

Suvremeno priznanje nezakonitosti uenja o Filioque od strane rimokatolika.

Rimokatolika dogma o bezgrenom zaeu Majke Boje. Pravoslavni odgovor.
Rimokatoliko uenje o istilitu. Zabluda u izjednaavanju istilita i Prijelaza, razlike u
ovim uenjima.

Zato je u nae vrijeme, u dijalogu s Pravoslavnom Crkvom, rimokatolika Crkva

priznala greku unoenja filioque u Simbol Vjere, posebno je nadbiskup roslavski Jeremija iz
Poljske Pravoslavne Crkve, lan mjeovite pravoslavno-rimokatolike komisije za teoloki
dijalog na primjer, izjavio: Jo mnogo prije susreta u Baltimoreu 2000. godine bilo je
odlueno da je dodavanje filioque u tekst Nicejsko-Carigradskog Simbola Vjere neumjesno i
nezakonito. Meutim, ovaj rad mjeovite komisije nije naao svoj izraaj u praksi
rimokatolike Crkve.

To jest, u slubenom dijalogu s pravoslavnima, rimokatolici su priznali da unoenje

Filioque nije bilo umjesno i zakonito, meutim, realno oni nita ne poduzimaju da bi uklonili
Filioque iz svojih ispovijedanja i simbola vjere osim malih izuzetaka. Biskup Jeremija navodi
karakteristinu injenicu, govori da je rimski papa Ivan Pavao II. objavio 1981. godine
slubenu poslanicu u kojoj navodi Simbol vjere bez Filioque. Pritom su engleski i njemaki
prijevodi ove poslanice, kako primjeuje biskup Jeremija, tono prenijeli cijeli tekst, dok je u
poljskom prijevodu filioque ostalo na mjestu koje je uobiajeno za Poljake. Dakle, vidimo da
se ak i na toj razini odvija svojevrsni otpor tome da ve priznata od strane rimokatolika u
teolokom dijalogu neumjesnost dodavanja Filioque u Simbolu vjere nae svoj odraz u
realnoj, bogoslunoj i molitvenoj praksi rimokatolike Crkve. Takoer i za prethodnog papu,
Benedikta XVI. postoji video snimak gdje on naglas ita Simbol vjere bez Filioque, ali je
mogue da sami rimokatolici to ne doivljavaju kao odricanje od uenja o Filioque, ve kao
odricanje od dodatka Filioque u tekstu Simbola vjere pri uvanju uenja samog po sebi4.

Pitanje: Imam jedno pitanje. Rimokatolici se ne prieuju Svetim Kristovim Tajnama.

Kako se oni onda spaavaju?

Odgovor: Hvala Vam na pitanju. Sukladno uenju Svetih Otaca, spasenje je mogue
samo u jedinoj istinitoj Crkvi koju je osnovao Gospodin Isus Krist. Zajednice koje se odvajaju
od ove Crkve, na alost, za sebe zatvaraju mogunost spasenja i to se tie rimokatolika i
protestanata i monofizita. Zato je na alost odgovor na Vae pitanje da se oni ni na koji nain
ne spaavaju. Oni ispovijedaju krivovjerja koja razmatramo ovdje i mnogobrojne odluke
Pravoslavne Crkve su saborno osudile ovu herezu. To to Vam govorim nisu moje rijei, nije
moje miljenje, to je ono to govori Sam Gospodin u Svojoj Rijei. Podsjeam da se u Gal 5,
21-22 govori da oni koji se predaju krivovjerjima Carstva Bojeg nee naslijediti. Zato su, na
alost, naa subraa po Adamu koja pripadaju rimokatolikoj Crkvi zatvorila za sebe
mogunost spasenja. Zato mi i pojanjavamo sva ova pitanja, ne da bismo mislili kako smo
mi dobri, a drugi su loi, ve da bismo bili spremni, ako u na ivot Gospodin poalje
ovjeka s jednom ili drugom zabludom, objasniti istinu, u kakvoj se zabludi nalazi
ispovijedao on islam ili judaizam ili budizam ili protestantizam ili rimokatolicizam ili
neopoganizam. Kakve god zablude imao ovjek, mi smo duni biti spremni da, kako govori
apostol Petar, pruimo odgovor o naoj nadi, shvaajui po emu se razlikujemo od uenja
njegove zajednice.

Sada bismo trebali prijei na sljedeu dogmu, tonije kompleks pogrenih uenja
rimokatolike Crkve o potovanju Majke Boje. 1854. godine rimokatolici su objavili uenje
da je toboe Bogorodica bila bezgreno zaeta, to jest, da se posljedice grenog pada Adama
i Eve na Nju nisu rairile. Suglasno ovoj rimokatolikoj dogmi, Bogorodica je jo prije roenja
bila osloboenja od vlasti istonog grijeha i zato nije mogla grijeiti. Imamo jo jedno
ukljuenje.

Pitanje: Sukladno povijesnim podacima i opisu ivota Ivane Orleanske, njoj se javio
arhaneo Mihael, to je vidio jedan od oevidaca, on je vidio svijetlu sjenku. U vezi s tim
imam jedno pitanje ljudi rimokatolike vjere, obraajui se Bogorodici, Gospodinu Isusu
Kristu zar ih Majka Boja i Gospodin ne uju i ne odazivaju se na svete molitve takvih istih
ljudi kao to je bila na primjer, rimokatolika svetica, Ivana Orleanska, koja je oslobodila
Francusku od engleskih okupatora?

Odgovor: Hvala na pitanju. Mi trebamo paziti na misli koje nam dolaze na um, zato
to svaka pomisao koja ide protiv Spasiteljevog uenja, ide od strane neprijatelja naeg
spasenja. Jo jednom ponavljam, Gospodin je rekao da ovjek koji se predaje herezi nee
naslijediti Carstva Bojeg. A mi vidimo na primjer neku povijesnu figuru koju osobno nismo
poznavali, ali smo neto o njoj proitali, i to neto proitano, ispriano od strane jednog
heretika o drugom heretiku, mi prihvaamo s takvim povjerenjem da smo spremni odrei
se nasljedovanja Svetog Pisma?

4
Ovo je izriito dozvoljeno grkokatolicima od 18.st.
 Po mom miljenju, naravno da je neophodno udaljavati se od takve vrste sablazni. to
se tie Vaeg neposrednog pitanja o molitvi, naravno, Gospodin slua molitve svih koji Mu se
obraaju. I odgovor na ove molitve je to to Gospodin ukazuje na to kako da ovi zabludjeli
ljudi, u kojoj god zabludi bili, mogu uti za pravoslavlje i na koji nain mogu ui u istinsku
Crkvu. Zato i Gospodin i Majka Boja i svi sveci, uvi molitve daju ljudima mogunost da
priu istini. I mi znamo da se to tie i drevnosti, jako mnogo naih svetaca su ili Nijemci ili
Talijani koji su doli u Rusiju i primili pravoslavlje, i to su drevna vremena za koja je teko
pretpostaviti na koji nain su mogli Talijani ili Nijemci uti za pravoslavlje. Ali Gospodin je
uredio. A zato? Zato to su oni u dui imali stremljenje, odazivali su se u dui na zov
pozivajue milosti Boje. A to se tie ljudi za koje je pitao na sluatelj, da su oni svi takvi
isti i sveti shvatite, van Crkve Koja posveuje ljude, nitko ne moe biti svet. Zato bih ja
ovdje bio oprezan u upotrebi takve vrste uzvienih rijei u vezi s jednim ili drugim povijesnim
linostima za koje izmeu ostalog postoje razliiti podaci. Na kraju bih elio podsjetiti da u
tom istom Svetom Pismu Gospodin ustima apostola Pavla upozorava da se zli duh moe
ponekad preruiti u anela svjetlosti radi obmanjivanja krana. O tome bogoliki Teodor
Studit pie: Ne uri da brzo povjeruje svakoj ljudskoj glasini o razliitim udima i
znamenjima, jer esto i heretici ine neto to je za divljenje i sve se to odvija da bi se ispitala
vjernost ljudi Gospodinu.

Nastavljamo razmatranje uenja rimokatolika o Bojoj Majci. Na um dolazi jedan

dogaaj iz knjige Djela apostolskih, kada su pogani poeli apostole doivljavati kao poganske
bogove. Oni su poeli davati boansko potovanje apostolima, kao bogovima im prinijeli
poklone. Apostoli su se kategoriki tome usprotivili i prilino otro nisu prihvatili to
prekomjerno potovanje. Isto tako i rimokatolici u potovanju Boje Majke doputaju takve
prekomjerne suvinosti koje Samoj Bojoj Majci nisu ugodne, kao to nisu bile ugodne ni
apostolima.

Postoji ivo uenje, naravno, ne u katekizmu, ve meu obinim narodom,

sveenstvom koje je u kontaktu s narodom, da je Bogorodica Suotkupiteljica, Suzagovornica
zajedno s Kristom, da je Ona takoer kao i On, Otkupiteljica roda ljudskog, da je Ona supruga
Duha Svetog, to je ve bogohulstvo. Sve ovo je u suvremenom rimokatolikom svijetu
prilino ivo i zato je potovanje Bogorodice u rimokatolikim zemljama oigledno
pretjerano. Meni su govorili neki od ljudi koji su napustili rimokatolicizam da je odnos prema
kipovima i njihovom potovanju ve kao odnos prema nekim boginjama. Ako rimokatolici
pretjerano potuju Boju Majku, protestanti je uope ne potuju, dok se pravoslavni dre
zdravog, carskog puta kada potuju Bogorodicu i ne dozvoljavaju takva nezdrava
preuveliavanja. Treba rei da s ovakvim preuveliavanjima, kao to su uenja o bezgrenom
zaeu i nesudjelovanju u istonom grijehu Majke Boje nije suglasna Sama Bogorodica. Ona,
kao to vidimo u prvoj glavi Evanelja po Luki, naziva Boga Svojim Spasiteljem. To znai da je
Njoj bilo potrebno spasenje. Kada Ona ne bi imala istoni grijeh, Njoj spasenje ne bi bilo
potrebno, Bog za Nju ne bi bio Spasitelj i Ona bi zaista i Sama bila, kako rimokatolici govore,
Suotkupiteljica i Suspasiteljica. Meutim, kada Ga Ona naziva Svojim Spasiteljem, a Gospodin
spaava upravo od grijeha, naravno tu je potvrda one istine koja na drugom mjestu u Svetom
Pismu govori da su svi ljudi sagrijeili i da su lieni slave Boje.

Nesumnjivo je da je Sveta Djeva Marija najistiji ovjek koji je uope postojao na

zemlji do dolaska Spasitelja. Ona u Sebi nije imala osobne grijehe, o tome Sveti Oci govore.
Ali je bila podvrgnuta istonom grijehu, kao i cijeli rod ljudski i zato je i Njoj bio potreban
Spasitelj i zato Ona nije bila bezgreno zaeta, kako od 19. st. lano tvrde rimokatolici.

Treba rei par rijei i o istilitu, uenju rimokatolike Crkve. Navodim citat iz
Katekizma Katolike Crkve, brojevi 1030-1031.: Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s
Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjeno spasenje, moraju se poslije smrti
podvrgnuti ienju, kako bi postigli svetost nunu za ulazak u nebesku radost. To konano
ienje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuenih, Crkva naziva istilitem. U
pitanju je prilino drevna zabluda rimokatolike Crkve, ona se sastoji u tome da eto, postoji
raj, postoji pakao i postoji neko mjesto, srednje, tamo se nalaze ljudi koji nisu dovoljno loi
za pakao i dovoljno dobri za raj. Oni se tamo mue, to muenje ih prati ne vjeno, ve
privremeno. To muenje ih isti i kada se oiste ovim privremenim mukama, nakon toga
prelaze u raj.

Detaljno se moe pogledati kod sv. Marka Efekog, on ima nekoliko govora protiv
uenja o istilitu u kojima vrlo snano izraava i pravoslavnu vjeru i razmatra sve
argumente. Ako bismo ukratko sumirali sve to govori sv. Marko nikakvih osnova za uenje o
treem mjestu ili ak o nekom prijelaznom stanju u Svetom Pismu nema. Gospodin je u
Evanelju po Luki potpuno oigledno u prii o bogatau i Lazaru rekao ustima praoca
Abrahama da je izmeu nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijei odavde k
vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema (Lk 16, 26). Oigledno da u ovoj
provaliji nema nekog treeg, prolaznog mjesta. Sve biblijske tekstove koji se obino navode
od strane rimokatolika kao argument za ovo uenje, svjedoe ne o postojanju istilita, ve o
neophodnosti molitve za pokojne da bi se izbavili od muka, u nadi da e ih Bog pomilovati na
Posljednjem Sudu. Suglasno s pravoslavnim uenjem, ne postoji takav meuprostor ili
meustanje.

Ovdje treba rei i da ponekad ljudi doivljavaju uenje o Prijelazima5 kao analogiju
za uenje o istilitu. U pitanju je gruba zabluda. Prijelazi ne predstavljaju proces oienja
ovjeka, Prijelazi predstavljaju posljednje iskuenje nakon to dua napusti tijelo. Na njima
se ovjek ne isti od grijeha, zato to nije istilite, oni pokazuju stanje due u kojem je ovjek
umro, pokazuju strasti s kojima ovjek odlazi Bogu. Nikakva osobina oienja ne postoji u
Prijelazima, zato takvu usporedbu mogu izvesti samo ljudi koji ne poznaju crkveno uenje.

Po uenju Pravoslavne Crkve, nebeski Jeruzalem u punoj mjeri, vjena radost s Bogom
nastupa nakon Posljednjeg Suda. Meutim i vjena muka i gehena ognjena koja je opisana u
Otkrivenju takoer nastupa nakon Posljednjeg Suda. Do Posljednjeg Suda, do uskrsnua
mrtvih kako o tome takoer pie sv. Marko Efeki, ljudi se nalaze u oekivanju: grenici u
oekivanju muka i time se oni mue, a pravednici u oekivanju nagrade i kroz to njihove due
osjeaju nasladu i radost.

5
Srpski: mitarstva.
 Ovo stanje oekivanja grenika se takoer naziva paklom, ali u pitanju nije ono
konano i vjeno stanje u kome e prebivati nakon Posljednjeg Suda. I po uenju Crkve, due
pravoslavnih krana koje su zavrile u paklu, tom privremenom mjestu oekivanja muka, do
uskrsnua mogu biti izmoljene iz tog mjesta molitvama Crkve, poto su imali dobre elje i
pokret due k Istini, ali svojim ivotom u dovoljnoj mjeri nisu potvrdili izbor svoje due. Zato
se Crkva moli za umrle s takvom nadom, dok postoji takva mogunost do uskrsnua i
Posljednjeg Suda. Nikakvog mjesta za neko meustanje, za neko oienje mukama ovdje
nema. Ljude ne spaavaju one muke koje su pretrpjeli, ve to to se Crkva za njih moli.