Professional Documents
Culture Documents
Ivo Andric Ex Ponto Nemiri Lirika PDF
Ivo Andric Ex Ponto Nemiri Lirika PDF
Ivo Andric Ex Ponto Nemiri Lirika PDF
NO
POVRATAK
UTEHA SNOVA
SAN
IZ KNJIGE CRVENI LISTOVI (DEZERTER)
1915
PJESMA VRETENA
SAN MARINO
PUTNIKA PJESMA
JESENI PREDJELI
CRVENI LISTOVI
GORNJI GRAD
JEDAN NOVEMBAR
RITMI BEZ SJAJA
JUTRO
VISINA
ZEMLJA
SINO
SKERCO U CRNINI
OBJAVLJENJE
SVITANJE
STROFA
PO JEDNOM STAROM DOBROM REDU
SPAS
BEZ NASLOVA
E
NO
NJEGOVA PESMA
GALEB I OBLAK
BEANJE
KRAJ REKE
M.C.
MISAO
4/237
VERA SALUTRIX
TA SANJAM I TA MI SE DOGAA (I-IX)
SLAP NA DRINI
E SAVRENSTVA
BEZ NASLOVA
SABITOVA PESMA
VAJMAR 1932
SUNCE OVOG DANA
DJEVOJAKA PJESMA
PRED PORTRETOM PREKORNA POGLEDA
BEZ NASLOVA
LEPA MLADA ENA GOVORI
DVE TEME
OTKRIVANJE
PISMO NIKOME
LILI LALAUNA*
NEKAD, U ALPIMA
JEDNA NO
VEO
PUTNICI SA ISTOKA
BEZ NASLOVA
SVE VIE, SVE BLIE
KRAJ
BEZ NASLOVA
RJENIK MANJE POZNATIH RIJEI:
KRONOLOGIJA IVE ANDRIA
IVO ANDRI
EX PONTO, NEMIRI,
LIRIKA
ANDRIEVA LIRSKA POTRAGA
vlastiti sklop odbijanja krijui se za opi, nad osobni interes u pismu up-
uenom M. Markoviu, a u vezi s namjerom francuskog izdavaa da objavi
ve dovreni prijevod Ex Ponta 1938. godine; Ali mi izgleda nezgodno i po-
greno dati ga (Ex Ponto, o. D. M.) stranoj publici kao primjer nae suvre-
mene knjievnosti i kao sliku moga knjievnog stvaranja. Isto e tom pri-
likom ponoviti, samo drugaije intonirano, i u pismu predsjedniku Slav-
istikog instituta u Parizu Andre Mazonu; Bilo bi moda predugako da
vam nabrajam sve opte ili line razloge koji mi ne doputaju da odobrim
prevod ove knjige, osobito kao reprezentativnog djela nae literature i mog
knjievnog rada. Da je Andri bio nesiguran u vrijednost svojih ranih (lirs-
kih) tekstova pa ih zato nije ponovno objavljivao, neovisno o interesu it-
alaca, kritika je dodatno argumentirala i injenicom to Andri nije dozvol-
javao da se tampaju ni njegove pjesme koje je takoer pisao tokom cijela
stvaralakog vijeka. Da te tekstove ipak nije otpisao za sva vremena kao
porod od tmine, dokazuje njegova zaostavtina - u posebnoj fascikli uvao
je sve svoje pjesnike tekstove, objavljene i neobjavljene, fascikli pod naslo-
vom Svi moji stihovi i pesme u prozu. Isto tako, prema tvrenju dugogodin-
je suradnice Vere Stoji, redigirao je i Ex Ponto i Nemire i svoju poeziju nez-
adovoljan brojnim pogrekama nastalim pri objavljivanju tekstova, moda s
namjerom da za ivota ipak zanemareni dio svoga opusa jednom objavi. Ex
Ponto, Nemiri i cjelokupna poezija, objavljeni su posthumno kao XI knjiga
Sabranih djela 1976. godine. Par mjeseci prije toga kao reprint izdanje ob-
javljena je njegova lirika pod naslovom ta sanjam i ta mi se dogaa 1975.
Budui e interpretatori Andrieva opusa nerazmjer u vrijednosti izmeu
tekstova iz prve stvaralake faze i kasnijih tekstova, a time i vlastitu inter-
pretacijsku nelagodu, razrjeavati ili izbjegavanjem ili ovlanim prelaskom
preko njih ili eventualno upuivanjem na neke zapise i povezujui ih s kas-
nijim ostvarenjima: Ex Ponto i Nemiri odmjeravaju se o opeuvaenu i ope-
priznatu izuzetnu vrijednost autorovih pripovijedaka i romana (Milo I.
Bandi, B. Milanovi, R. Minde, F. Grevi, P. Dadi, S. Leovac i brojni
drugi) te predstavljaju zavretak prve stvaralake faze u kojoj je autor iscrpio
svoj lirskomeditativni govor. Sumarno bi se moglo zakljuiti da zatvorenost i
svojevrsna ograenost prve stvaralake faze u odnosu na kasniji dio opusa
9/237
radi due i njezinih velikih i vjenih zahtjeva, posveujem ove stranice, koje
sam neko pisao samo za sebe, a danas ih aljem svoj brai svojoj u bolu i
nadi.), posveta izabranima; b) kraj prvog ciklusa naznaen je opaskom u
zagradama: (Svretak mariborskog dijela.);) pri emu se time sugerira pro-
tok linearnog vremena na razini autobiografskog iskustva Ja zapisa mari-
borski period, internacijski period u Ovarevu i u Zenici/; 2. uokvirena struk-
tura od prvog funkcionalno prolonog do posljednjeg zapisa Epilog.
Vrlo snaan znak kojim se osnauje sagledavanje Ex Ponta kao pri-
povjedne strukture je i postupno formiranje lirskomeditativnog i ispovjednog
ja zapisa kao svijesti u razvoju, sazrijevanju, samonalaenju (vremenu
doivljajno-kontemplativna obrauna sa sobom), one svijesti to u vre-
menu obuhvaenom zapisima sazrijeva, zastupa brojne, esto neusklaene i
diferencirane spoznaje kojima postupno dolazi do bez upitnih stavova i be-
skompromisnih odluka, pa bi Epilog predstavljao kraj lirskomeditativne prie
o tome sazrijevanju. U tom bi se smislu formirala tri tematskomotivska
bloka: a) krivnja, b) spoznavanje krivnje ili potraga za autentinom subjekt-
ivnou i c) konano pomiren i pronaen ja. Milivoj Solar povezuje Ex Ponto
sa strukturom baroknog plaa, ali smatra da je u ovom sluaju izmijenjana
barokna topika i dat moderan znaenjski potencijal.
U centru se lirskorefleksivne i ispovjedne akcije nalazi ekstatini i stig-
matizirani, ali i mesijanski oznaeni Ja koji veoma frekventno koristi
kransku leksiku, metaforiku i simboliku: bluditi, iskuavati, moliti, trpjeti,
uskrsnuli, izbaviti, prezirati, prezreti, opratati, prokleti itd.; nebo, oholost,
grijeh, odricanje, trpljenje, iskuenje, samilost, udo, pokornost, rtva, sum-
nja, prokletstvo, kajanje itd.; strahovita kataklizma, asovi najvrelijih molitvi,
ukleti prud, stara tragedija, kobni simbol, nedokuive odluke promisli, zemni
kal, busija kajanja, podla igra udesa itd.; U bogu je svretak misli koja nam
se gubi u oajan beskraj.; I to da ne smijem umrijeti bolilo me sve u besan-
oj svijesti kao neka odve stroga, preteka dunost, gotovo nepravda., Bio
sam bespomoan i skrueno sam molio boga da mi pomogne, da poalje mir i
svijetlo na moje putove da me izvede i utjei., Ima asova kad gorim mirno
kao rtveno svijetlo tek uneeno u hram., Ja, grenik, ovjek od sablazni i
13/237
ovoga svijeta, plijen sumnja i strasti ..., Molitvo u jutro. O, Boe, nemilos-
rdni stvoritelju, koji me svijetlom svojim budi na muku dana, oprosti mi i
budi milostiv meni koji, evo, hulim., Nemogue bi bilo podnijeti ivot sa
svim varkama, nesporazumima i zabludama, da ovjeku nije dana misao o
Bogu due nae, koji je utoite, istinito, pravedno i isto. itd.
Ja zapisa, dakle, ne samo da koristi serije slika i pojmova kranske tradi-
cije da bi artikulirao svoju potrebu misliti/osjeati krajnje istine svijeta i
ivota, nego se vlada kao dobar vjernik ak i onda kad huli i kad se eli
otrgnuti od boga. Svjetonazorni se obzor ja zapisa pokazuje kao teistiki ma
koliko da je njegova vjera -vjera slobodne individue- osloboena bilo kakvog
odnosa s konfesionalnim institucijama. Religioznost zna na mjestima prei u
misticizam, pa i panteizam. I u tom kontekstu valja spomenuti da dualistiko
sagledavanje, esto graeno na binarnim opozicijama, odnosno antitezama
(dobro: zlo, pravda: nepravda, mo: nemo, tijelo: dua, bol: radost, strah:
sigurnost, svjetlo: tama, dan: no, san: java itd.), smatraju neki, bogumilske
je tradicije. Ipak, u tim zapisima pronalazit e se tragova S. Kierkegaarda, F.
Nietzschea, R. Tagore i dr.
Andri oblikuje poredbom, antitezom, kontrastom, paradoksom i oksimor-
onom, a sklonost tim figurama misli ima svoj izvor u htijenju da se oblikuje
svijet protuslovlja i paradoksa, nemoi da se izie izvan svakom pojedincu
zadatih i opevaeih okvira: ljudske sposobnosti su ograniene a sudbina
neobjanjiva, pojedinac je sam u univerzumu i drutvu, tajna sebi i drugima,
prisiljen da prihvati teret samoe i apsurdno trajanje te neminovnost smrti
kao jedinu izvjesnost. U tom smislu ja zapisa ne nastupa samo kao individu-
alni ja nego i kao propovjednik Istine!
Svi interpretatori Andrieva opusa slau se u tome da s objavljivanjem
Nemira i Puta Alije erzeleza zavrava prva, tragalaka autorova faza,
odnosno da je u Putu Alije erzeleza Andri konano pronaao svoj
autentini stvaralaki glas. Ipak treba napomenuti da ona dilema koja se
postavljala interpretatorima: prve dvije knjige bivaju oznaene autorovim
kasnijim djelima koja nisu upitna pa ta prva dobijaju na relevantnosti jer se u
njima moe istraiti Andrieva borba kako s lirskog govora prei na prozni.
14/237
Duan Marinkovi
EX PONTO
I
esto sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se vie
ne da promijeniti ledi mi se na dui i licu.
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je oinji vid. Sve je ostalo za velikom
kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam vie
ovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i priutala se na
dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir,
daljina i zaborav.
Deset se je tjedana bilo navrilo kad, okruena samoom, po prvi put pro-
govori jasno moja dua.
Nakon beskrajnih etnja od est koraka napred i est natrag, kad se ve
zamorih i kad oktobarski dan stade da se primie kraju, ja stadoh u udubinu
niskih vrata u zidu, kao kip u oltar, i gledajui prozorak sa paretom sive
bjeline rekoh glasno.
- Evo me, tu sam!
Moj glas je imao jak i svijetao zvuk onih koji se odzivaju.
I sputan i nemoan, u toj vlanoj jazbini, u poloaju koji me ponizuje do
skota, ja po prvi put pojmim u mislima i obuhvatim osjeajem smisao ljud-
skog ivota i borbe.
U meni bijesni iskupljena istina.
20/237
Pokopana u utnji i skromnosti kojoj nas ui nevolja ona gori u meni i ini
sjaj u mojoj dui i u mojoj eliji.
Ne, ivot nije istrgao povijesno kako se ini oku naem kratka vida. U
Bogu je svretak misli koja nam se gubi u oajan beskraj.
Ne nosi nas vjetar kao lie i ova gorka srea da se leti nije smisao i svrha
samoj sebi. Mi nismo atomi praine koja se u oblacima bez cilja die ljeti nad
drumovima, nego siuni dijelovi beskonanog mozaika kome ja ne mogu ni
naslutiti smisao, oblik ni veliinu, ali u kom sam, evo, naao svoje mjesto i
stojim pobono kao u hramu.
Dva dana me ve ne izvode ni na onaj jedan sat etnje, jer kia bez prest-
anka sipi.
21/237
Danas, kao i u svim tekim danima zatoenja, meni je ao svih ljudi koji
ive dane, onih koji ine zlo jednako kao i onih koji ga snose, ao mi je i sebe
i snage koja ili, ali najvie i najtee mi je ao majke.
ao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova, muka i nadanja.
Misle li ljudi ikada kakva je no majci koja zna da joj je jedini sin dopao
gvoa i tuinove nemilosne ruke?
Bog e oprostiti svima; i ja lako pratam, ali zato ste ucvilili staricu? Ve
sam bol majka zazvat e na svijet strahovitu pokoru i stradanje; Bog ne moe
da ne vidi te suze i to drhtanje.
Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjedi kraj
male svjetiljke; vee nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i
po Tvom srcu.
U sobi, gdje sam se u koban as! rodio. Ti bdije i moli i u
pokornosti srca svoga pita: Isuse, zar su nam za suze dana djeca naa?
22/237
Danju dok sunce vlada, bore se u meni zahtjevi tijela sa istinama i savje-
tima due; i dua je uvijek pobjednica, jer pod utanjem krije vrisak i u odric-
anju utapa elje i strahove.
23/237
U kosti mi ulazi studen koja je oko mene kao more. Dlanovima, koji su
uvijek vreli, grijem svoje tijelo i jo mi studenije biva. Pokriva mi je
otar i ini mi se da iri od sebe studen umjesto da me grije.
Studen me poinje ei. Obuzima me bezuman oaj; ja skaem na prstima
i trzam rukama u vis, ali osjeam samo bol. Jelo mi se ledi jo dok ga jedem.
im sklopim oi otvara mi se iroko snjeno polje.
Pred sam suton je prestao snijeg. I nastala je tiina nad umama i bijeli
vlani mir visokog, visokog snijega. On je pokrio omorike kao mramorne
kapelice i zasuo staze, smrtno bijel i neprohodan.
Kuda e, Jelena?
Gluho i muklo. (Teko je gaziti kasni snijeg).
Ne vidi se nebo ni utalo sunce. Ugasla boja. Zamro zvuk. Neizrecivo
tiho, bijelo, zaspalo. I kad se je, duboko u umi, slomila grana pod snijegom
bilo je kao da je najveem stablu srce puklo. -
Kuda e, Jelena?
Snijeg ovih uma ledi dah, stine krv, ubijeli put. Ovo je pogreb svih
tragova i uspomena. Umorne su noge, ozeble pocrvenjele ruice. Snijeg je
zameo ljetonje grobove, samrtni pokrov za ive i mrtve.
Jelena, Jelena!
24/237
Ima asova kad se u meni dua pjeni i baca, i moje dvadeset i tri godine
diu svoj glas, i moja luda elja bije elom o uski udesni krug, kao tica o
stablo.
25/237
Ima asova kad smirenou koju donosi nevolja uviam potrebu odricanja
i stradanja, kad blagodaran za sve radosti ivota koje su bile uviam da
je bilo nuno da jednom bude i njima kraj, da bude ovakav kraj.
Ima asova kad gorim mirno, kao rtveno svjetlo tek uneseno u hram.
Budui! Slobodna djeco; zoro noi nae, kad se budu slobodni i visoki do-
movi vai ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju nau i sram i smrt,
niko nee pomiljati da ti moni temelji poivaju na naim kostima. Srea je
bezbrina i misli napred samo.
to e vas sjeati otaca vaih koji su bili vei u trpljenju nego u borbi?
Va ivot bie na zaborav.
Tek u nesvjesnoj suzi vaih ena, u zanosima mladia, matanju djevo-
jaka, nonoj svirci ili rijeima vaih pjesnika, bljesnue moda na as
26/237
spomen otaca vaih iji je ivot bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji meu
vama osjetie, moda, da ih tih svagdanjih dogaaja bije, kao vjetar, beskra-
jna alost mrtvih i nijemih ivota koji su ivili i mrli za vas. Budui!
Budui, radosno koljeno, ja vidim kako je runa i grena moja elja da
ivim u slavi i ljepoti vae slobode.
Tako mora da bude:
Va e ivot biti obilje i radost kao to je etva i plod jeseni, a na prolaz
velik, teak i muan kao proljetno sijanje i rad.
Ne, ne elim spomena, neka budem neznan i nijem kao kamen koji uti u
temelju, neka me nestane bez traga i imena, neka moj tamni ivot grijeh i
patnja ne baci nikad svoju sjenku na Va bijeli put.
Zamara me duina ekanja. U jednom danu po dva put mi klone dua ko-
joj se mrai vid i postaje ve teko vjerovati.
Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj elji da se prospe na suncu.
I posljednje snage su bijesne od gnjeva, jer to ekanje vara kao umska
staza svojom daljinom.
Ja ne nalazim vie oslona u svojoj dui koja se odve razdavala. Ja traim
zaboravljene veze krvi i seem u prolost, dozival u pomo snage mrtvih
narataja.
I gle, kao uvijek u asovima najveeg iskuenja, ja vidim, da mi u dnu
due, pod tvrdom korom i sivim talogom praznih rijei i izvitoperenih poj-
mova koji tako brzo iznevjere, ive vjene, nesvjesne i blagoslovene batine
djedova, koji su tijelo svoje poloili u stara rasuta grobita, a jednostavne i
jake vrline svoje u temelje naih dua.
Nigdje nikog. Zalud sam traio u sebi oslona; i pao sam kao kamen na
kamen i prislonio lice uz mahovinastu stijenu, koja je grijala kao ivo bie
koje die, ali me nije sluala ni razumjela, a zlatna veza s ljudima lei na dnu
vode za uvijek izgubljena.
Bilo mi je osamnaest godina i priroda me odbijala, jer sam greno
prekinuo vezu ljubavi.
Ali jo sam jednom obnovio vezu (krvava suza rubina na tankom obruu
zlata).
Bilo je dino i mnogo radosno, ve su se javljale i nade, ali tada kucnu
oaj opet u svoje zvono, die me nemir. Zbogom ravnoteo! Zalutalo se u
mislima ogrijeilo, o duu ovjekovu! I jedne noi doe opet znamenje.
Kraj se gubio u magli i s njim beskrajan niz svjetiljka. Tada sam imao za
prijatelja nasilna i bezbona ovjeka, koga sam zvao Baraba, jer je tako
morao izgledati onaj koga su pustili da bi Hrista razapeli. Kosa mu je poin-
jala rasti odmah iznad obrva tako da nije ostajalo mjesta za elo. Spavao je
danju i bio razrok.
Pio sam vino, crno i teko kao nesrea. I bilo mi je jasno kojim sam to
putem krenuo.
Iao sam kao otrovan. A kad me poduzelo pie bjesnio sam svu no.
Posljednje to sam vidio u velikom ogledalu: leao sam votana lica, a oko
mene bludnice, jedna je drala moju lisnicu i brojila banknote.
Kad sam se probudio bilo je u jednom malom tek nasaenom parku
moj smoking je bio mokar, a moje ruke krvave od razbijenih aa, krvave i
gole.
Obijesna djeca su mi natakla napuko, drven obru na vrat i sad se kraj
mene samilosno zbunjeno smijei gradski straar koji me probudio. Bilo me
je stid sunca.
Tako je svrila no u kojoj sam izgubio drugi prsten, posljednju vezu s lju-
dima. Tirkiz i biser: (tiha vjera, dar krvi i prolost, temelj linosti i batina
mnogih narataja) progutala je rijeka u tuini.
29/237
Krvavu suzu rubina: (ponos ovjekov, enska ljubav, jedina srea i smisao
ivota) ukrala mi bezimena nona ena.
A jesenas me je, prstenom kog neu nikad izgubiti, bolom rtve, usud
vezao s ovjeanstvom, koje preko patnje ide istini i dobru u susret.
Je li kad bilo narataja i u narataju pojedinca na kom bi poivale ovako
teke batine i neminovna prokletstva rase i krvi?
Strahovit je hod historije; preteki su tereti prolosti i zahtjevi budunosti
na ovim uskim pleima.
(Svretak mariborskog dijela)
II
Kad sam se ve drugi dan vozio (u osjeaju kome nema imena, gdje bol
prelazi u tupost, kao ar usijana eljeza u bjelinu) uao je u moj kupe jedan
sveenik. vrst i mlad ovjek. On je govorio sa suputnicima. Ja sam utio.
Njihovi su odgovori bili glupi. On se razljutio i uutao.
Najednom se okrenu meni: Vas mora, gospodine, da titi neka velika
alost! Odgovorio sam neodreeno i kratko. Uutali smo i ubrzo se rastali.
ta li je taj ovjek vidio na mom licu? I ta li ga je gonilo da protiv kon-
vencionalne diskrecije i uljudnosti uini takvu greku?
Sigurno je da mnogi ljudi cijelog svog ivota i ne slute kako nesrenih
ljudi ima na svijetu.
Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam. Neprestano
promatram pupanje, i cvat a ipak se ne mogu oteti da mislim o ljudima.
Jutros, na suncu, doe mi sva ljudska istorija kao jedan pokolj nevinih,
kao crni koveg kom je klju baen u more. I radi istog Hrista prvi koji su
poginuli bili su nevini.
Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju, kad bol zaboli odve, onda se u
meni dua okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravnodunost i crni ponos
onih koji odvie pate.
Ne udaraj nas odve, Gospode, i ne daji nam tereta iznad nae snage, da
nam se ne pomrai sjaj Tvoj i da se zlo ne zazari nad nama.
Leden vjetar s Vlaia koji se die crn i ogroman kao tragina kulisa.
Danas sam bio u gradu i vidio sam jedno lice koje me je gledalo takvim
zvjerskim oima kakve ne vidjeh ni u najgroznijem snu.
31/237
Vratio sam se znojan i umoran. Sad me proima leden vjetar, dok etam
ljivikom, a u dui mi osta nedosanjan san.
Mrae se modre sjene po putovima, a mene je strah i sjena i puteva jer ne
znam kakve mi goste nosi.
Niu studene zvijezde i misli koje ne mogu nigdje da se stane.
Tada izie, kao krvav peat na sve moje sumnje, crven, pun i zao mjesec
iza brijega.
ene, vaa sjena lei na uspavanoj elji asketa i besanoj udnji razvrat-
nika. Da svedemo sve misli i tenje ovoga svijeta na njihove prvotne
smjerove i istinske motive, ja mislim da bi ih vea polovica stala u toplo du-
plje vaeg pazuha.
ene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kia jutarnja, ali u na ivot
ulazite kao pljusci noeni vihorima. Preko vaih bijelih tjelesa pjeni se buno
ivot na, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Tu mudrost nije lijek, ni starost ne pomae i kad sve umukne va je glas
jo u bilu krvi moje.
S ega se mudraeve oi mute i svetake usne blijede?
eno, to ne moemo da te jasno vidimo kao praovjek enku na suncu,
nego si postala strana vizija i otrov krvi nae, pa bjeimo pred tobom, i dok
mislimo da si daleko, ti bdije u naim mislima, i dok hoemo u radu da te
32/237
Knjige su dobre; neka i ljudi; ali mnogo mi je bolje gledati kako kia pada.
Moj odnos prema pojavama u prirodi nema nita od ljudskih odnosa, ni
tjeskoba, ni obzira, ni sitniavosti. Ja tonem u njima i upijam ih u sebe, u isto
vrijeme.
Svi gromovi nalaze u meni odziva, sve tiine nalaze u meni svoje mjesto i
svi vjetrovi svoja polja i sve magle gudure.
Ljudi su mi teki i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji,
oluje moje radosti, suneva ega moja naslada, muka studena jutra moji najs-
veaniji asovi.
Noi su pune tekih snova. Osviu jutra, polusvjesna, kad se mijea groza
jave s grozom sna.
Ljepota milije moje oi, ljepota ljetnih dana oprotajnim poljupcima, da
mi se raali nebo bez oblaka i daleke planine i tamno zelena stabla u
skupovima.
Tako se teko ivi, tako se kratko ivi, pa jo dobra polovica tog tekog i
kratkog ivota nam proe u mrnji i nesporazumcima.
Oh, ugasite mrnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne moe
ivjeti bez opratanja.
Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na
ruke kad sam doao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji e, kad
mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i za-
eljeti mi vjeni mir i laku zemlju.
36/237
U vjetrovitoj noi.
Ja, ovjek nestalna srca, koji ivim, bez mira i radosti; gorak ivot u
tuem hljebu, nemirne prolosti, pune lutanja, nesnalaenja i stradanja,
nestalne, teke sadanjosti i mrane budunosti, iban strastima, potresen
dogaajima i muen od ljudi, oboren i gaen na ulazu u ivot, podgrien
grijehom i borbom proti grijehu ja udim svom duom mir i molim noas
od Boga ivot vedar i tih, da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.
Uvijek su noi bile mom ivotu kobne. uda su u meni nicala i kaosi hu-
jali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio poraze i slavio pobjede.
Krv su mi pile sjene koje nou duh pohode. Rjeavao sam i zamrsivao, na-
izmjence, bezbrojne zagonetke ivota i umiljene protivnosti.
37/237
Zle misli i crne slutnje jednog melanholika imaju svoju stranu tanost pa
ma koliko izgledale zdravu ovjeku apsurdne i netane.
Melanholici su kao jasika, koja drhti i onda kad druga stabla i ne osjeaju
vjetra. Kao glumac koji, dok jo stoji za kulisom, baca sjenu na pozornicu,
tako se javljaju dogaaji u snovima i slutnjama melanholika.
U zdrava ovjeka je centar miljenja: ivot i njegova pitanja, a u melan-
holika: smrt i njene tajne.
Oni boluju od hipertrofije due. Oni su kao goli spu kog obijesna djeca
bace u trnjak pa se gri i previja, ali kud god se makne udari na trn. Oni su
iva disonanca ovog borbenog i krutog planeta.
Saranili su ga brzo i razili se, a odmah iza tog je pala sitna i obilna pro-
ljetna kia; na grobu se je osipala i slijegala zemlja s kojom se je on cio svoj
vijek borio i nosio.
Tako su saranili teaka, Nikolu Baltu.
Bilo mu je tek 54 godine.
Zviduk vlaka koji odlazi nosi u sebi mnotvo uspomena. U njima ima
neeg munog, uvijek na neto podsjea i uvijek na neto drugo.
U njemu je nada i bojazan polaska u svijet, bol mnogih rastanaka i sav jad
besciljnih putovanja, nemir mladosti i uzaludnost mnogih oekivanja.
U njegovom glasu govori (u uspomeni) bjesomunost orgija i ludost god-
ina u kojima se ovjek jo ne snalazi, srdba sudbine, oaj zaputenosti i
samoe, jadna vezanost i nemo ljudi.
On svaki put rani duu sjeanjem i otruje me enjom, taj crni voz, u ravn-
ici ispod mene, sa bijelom zastavicom dima nad sobom i otegnutim
zvidukom.
III
Vidio sam da je, u ova vremena, glavni i esto jedini pokreta ljudskog
djelovanja strah, paniki nerazumni, esto posve bezrazloni, ali istinski i
duboki strah.
Evo druga godina da u svih ljudi gledam na licu taj strani i smijeni izraz,
koji ne slii niem to se inae vidi na licu ovjejem.
To je neki napregnuti izraz u kom ima opreza, nijeme samilosti i ponajvie
sebinosti.
41/237
Misao kao voda u gorskom viru, meu stijenama gdje ne dolaze ivotinje i
ne dopiru ljudi, grgolji, ponire, vraa se i baca i pjeni od stijene do stijene.
Sva tragika mog sadanjeg ivota se moe stegnuti u jednu rije; samoa.
Muka i neplodnost mog ivota potiu od ove strahovite duhovne izolacije
u kojoj se ledim i kamenim i propadam kao naputene kue u koje nitko ne
dira, ali one ba zato jer niko u njima ne stanuje propadaju i rue se
stalno i polagano, kao da ih nevidljiva ruka kida.
Nikad nas dua naa ne ostavlja. Ona prati tijelo na svim njegovim lut-
anjima, kao poziv i opomena, a u samoi eka tiha, u ustrpljivoj ljubavi.
Svi bolni napori da se uzdigne nad sebe i izvan sebe nisu nego jedna
muka. Oni se naopako po mene mijeaju s nezadovoljenim zahtjevima
ivota i stvaraju nepodnosiv haos.
ivim trajno u tami, jedino svjetlo je bljesak rijetkih i kratkih asova koji
uskravaju duu zanosom i obeanjem divnih podviga, stvaranja i djela. Ali
asovi ne dotiu ni koliko da ovjek posegne rukom za perom, a nada mnom
se opet sklapaju mrak i jad kao valovi.
A nastojim li protegnuti svijetlu minutu inspiracije i pripeti njena krila
svog sna ruga mi se s papira, kao iz ogledala, moje lice i moja sudbina, uje
se, samo meni poznat, krvav pla samca i tuba stradalnika.
Stalo mi se priviati. ena koja je dolazila imala je njen hod. Druga je im-
ala njenu haljinu. U tree sam vidio njen nakit na vratu. Ali nje, nje nije bilo.
To je strana ena. Ja mislim da ona uiva u tuim mukama i da stotinama
ljudi zakazuje u isti sat sastanke i dok je na stotine uglova ekaju, nosei
mune sate kao eravicu u utrobi, ona stoji, negdje na kraj grada, iza prozora
i spokojna lica ukoeno promatra polja koja se mrae.
O, Boe, koji zna sve to biva, ne koristi mi da tajim da ima asova kad s
Tobom govorim neistim jezikom ove zemlje. Govorim ovako:
O, Boe, zato si mi dao srce koje me bez prestanak vue za daljinom i lje-
potom nevienih krajeva? Zato si uinio da srea moja uvijek boravi ondje
gdje mene nema?
emu mi ovaj strani dar: ljubav za rasko, uitak i promjenu? emu
vjeni oganj nestalna srca? emu zanosi koji se kaju i osveuju?
O, Boe, emu sva muka vjeno ednog i vjeno svjesnog: ja?
dua ili kako smo izgubili nadu, mislio na bijeli papiri. Nego to je
neuljudno.
Zar nije mnogo da se pjesnici udostoje pripovijedati o tom kako ih boli
dua ili kako su izgubili nadu.
est je tjedana da kap kie nije pala. Polja gore, po cio dan trepti nad
njima crven ar, zemlja je ispucala, a voe zri prije vremena i opada.
Teaci prolaze pokraj njiva kao otrovani i okreu glavu u stranu da ne
gledaju jad.
Kukuruz je zatravio jer se ne moe okopati dok kia ne padne (ta ga
hasni zagrtati ovom bojom eravicom!)
Procesije hode oko crkve i na groblje, nareuju se molitve s oltara, ali kie
nema. Nabolai se i zagrmi katkad, ali tada dune vreo vjetar koji nosi crvenu
prainu i rastjera oblake, a nemilosno nebo u boji elika sja opet na doajnom
eljadi i njivama koje sagaraju.
Otkako sam prisiljen da ivim tu, srasao sam s ljudima i s krajem, pa me
boli onaj kukuruz i dbori hranitelj, koji se tek pomolio, a ve vene, na dui mi
lei sua kao eravica ljute ei.
Umukla kia. Dua koja je opet stigla svoju ravnoteu otvara sjeanje min-
ulog dana i dua govori:
48/237
Vi, koji mislite da ste uzeli u zakup istinu ne dolazite mi na oi jer vas ne
mogu vidjeti.
Zar va korak tako oholo jei po ploama? U jutro ste zadovoljni sami sa
sobom, a u vee brojite novac, i kamo god poete stie vaa naduvenost prije
vas.
Po nedokuivim odlukama promisli dano vam je da vladate, a vi mislite da
drite promisao u rukama.
Na sve to nije ve sadrano u vama vi odgovarate otrovnom pljuvakom;
ko vas se takne dugo vas se sjea!
I ma da svaki dan saginjete glavu pred Bogom, srce vae stoji uspravno i
sve vae misli glade vau tatinu niz dlaku.
O, vidio sam ja vau pravdu i vau istinu, i ne dolazite mi na oi, jer
vas ne mogu vidjeti!
Dalo mi se na pla. Bio sam na kratkoj etnji i, proavi ispred neke kue,
uo sam neoekivano glasovir i niske tonove alta. To je prvi put nakon
godinu i po da uh muziku; ponese me talas. Srce mi se stee. Bilo mi je ako
da sam kroz svijetao prozorak pogledao u lijepi, nikad nezaboravljeni, a za
uvijek izgubljeni svijet. I to da sam se sjetio, da osim ovog svijeta u kom
49/237
ivim sa svojim tihim jadom ima jo jedan ljepi i vii svijet ispuni me ne
sreom nego najcrnjom alosti.
Bilo mi je da plaem.
Sunce zae za velikim jasenom koji kruni brijeg. Umirie se i istakoe na-
jednom boje koje su na suncu titrale i stapale se u svijetlozelen veo. Zaue
se novi glasovi, javie se iz ume kosovci i na cesti ispod mene uh razgovor
kog dosad nisam uo. Ispoline planina se istakoe otrije na blijedom nebu i
udubie se jae doline sjenom koja lei na crnogorici.
Kao da se die bljetav veo koji nam je zasjenjivao oi.
Jednom sam proveo dan s dvojicom jezuita. udni ljudi, imaju jedan svoj
nain ljubaznosti koji je pomalo odvratan. Iznenadila me drutvenost i
ivahnost. Oni svedu razgovor na jedno usko indiferentno podruje, tu ga
strogo ograde i onda se kreu prividno posve slobodno; smiju se, ale i za-
bavljaju, tako da se ve zaboravim i zagrijem kao to uvijek inim u iskrenu i
toplu razgovoru, dok najednom jedna gesta, jedan pogled ili jedna pauza ne
posjete na neto neodreeno neugodno.
Ujutro, izmeu stabala i plotova, bljete i njiu se niti pauine i kapi rose
(i koji je to samo ritam u kom se njiu stabla i povori grmlja!) i sve to je oko
mene izgleda kao preostatak neke igre iz minule noi.
Jesen je kao smijeak, pun znaenja, a tajanstven, preko cijele zemlje.
Tada krv oboji moj pogled, niknu udnje duboke kao bezdani i stare kao
svijet, i pred ovim oima porastu zagonetni oblici enskog tijela do nemile
veliine i kobnih simbola neeg veeg, opojnog, smrtonosnog.
I krv koja u sebi svemir nosi zaustavi put svoj u glavi.
Rastem i bivam velik i bezimen kao podnevno nebo, modri arko beskraj
po kom bludi jedna enja bez prestanka; jedno se ogromno ognjeno sunce
njie od sljepooice do sljepooice.
I te oi su posrnuli meteori, na bespuima traenja.
Sve zri uz umu strasne igre, po zakonima vjenim i vjeno istim. Povija
me moan vjetar, krim se i zrim kao paprat u osoju.
Ima izvjesnih mislilaca ija filozofija nije drugo do neki duevni komod-
itet, neko rimovanje misli.
U meni se buni istina i mrsko mi je to stiliziranje ivota due, ta ljubav za
red i to nasilno traenje simetrinosti.
O, ti blaeni mislioci, koji se opijaju harmonijom koje nema, oni u tok
svih dogaaja unose neki red, cjelishodnost i smislenost, kao naurastenian
putnik melodiju u lupanje eljeznikih tokova.
Kia u septembru.
Prohladan vjetar, zadihan i ozbiljan kao glasnik dolazi sa zapadnih brda, a
onda prva kap i s njom prvi suhi list. Iz kuta tamnih brda, gdje se vjeno
magli i mrai kad lijeu oblaci na stijene i omorike, jurnu kia.
Nervozni ritam pljuska zagrmlje iznad glave; laki jeurci tijelom i vrelina i
tjeskoba oko vrata.
Poe prvi potoi. Iz gudura meu brdima dahnu hlad zloslutan i nemio.
Ladole se pripi vre uz plot. Zanjihae suncokreti starim umornim
glavama. Stadoe se otresati i pogledati dva oleandra, to zimuju u podru-
mima i vjeno se boje hunjavice.
Stade apat i dozivanje vrtom, smrtni alarm usahla povra i povaljene
trave; neki malen tamno crven cvijet, koji je u lakomo rastvorenu aku
primio odve kie, sagne glavu kao neko ko je previe pio pa mu nije dobro.
Tarabe potamnie u as. Poda mnom se u ravnici die izmaglica iz tople
zemlje, povi se ljivik i vidjeh lijepo kako proe sjena s jednog kraja na
drugi.
I po pokropljenom putu, u velu od kie, ude u nau kotlinu jesen sa svim
bolnim znacima.
Jesenje sunce kom se toliko hiti zalo je, jo je za gajem vidan oganj mu,
kratak kao uspomena pokojnika.
53/237
A kad je dola magla i kia i prva slutnja jeseni, gle, u najdubljem kutu
due stalo se mraiti daleko i zloslutno, kao oblak meu brdima u dnu neba.
Strah se javio.
O, nikad dovoljno nekazana brzina kojom mladost prolazi!
O, jeseni!
Kao zid od mraka, vjetra i magle stao je preda mnom umor i strah, taj crni
teret s kojim sam se rodio, straan i neprolazan, a ja sam sjeo u njegovu sjenu
i zaplakao.
Kaite mi, gdje ima ljubavi! Kaite mi gdje da bjeim od zla, kaite: gdje
da se sklonim od mrnje!
Kao vijenac plamena oko mene je mrnja; ima li mjesta dui nad
zvijezdama? Ima li svijetla asa odmora? Ima li ista visoka mjesta gdje ne
dopire strahota zemlje?
Zao mi je ovjeka.
Romoni voda u lijebu, prolaze noni asovi; meni se ini da poivam pod
planinama vlanog mraka. Mata mi je umorna, a u polusnu me mui bez
prestanka tvoja pojava.
U crnom dugom ogrtau ispod kog proviruju bijele ipke, Ti ide mranim
hodnikom prema mojim vratima, sa licem rtve, ali ne sa izrazom straha nego
teke alosti. Sporo i tiho koraa, u lijevoj ruci Ti podrhtava svjetlo, dok ga
desnom zaklanja od vjetra.
Tako te uvijek gledam kako se lomi i ulja sa svjetlom u ruci put mojih
vrata i prelazi polumranim hodnikom, a nikad ga ne pree. Sva mi dua
premire od samilosti i drhti kao svjetlo u tvojoj ruci, ali Ti nit mi moe doi
nit se moe vratiti nego se vjeno lomi mranim hodnikom.
Romoni kia u lijebu, njiu se noni sati. Kad hou da usnem ili da se
vriskom oslobodim strana sna, uas me stee za grlo i otvara mi oi.
55/237
Sunce zae. Dug niz rijetkih borova ocrtava se kao fina tamna ipka na
svijetlo blijedom nebu. I zemlja vidno die.
Gle, gdje je jad to me malo prije titao? Za im bih to da tugujem?
Hrabra budi, duo, strpljiva u samoi i stalna u kolebanju strasti!
Mrai se put i boli me u sjeanju, ali jo nije nita izgubljeno. Sve je tu:
staro srce, koje bije po vjenim zakoniam, bre ili sporije, mlada krv struji,
plua koja primaju zrak ovaj kao lijek i dua, stradalnica, i snovi, uvani kao
zlatno vezivo i sveti zavjeti i carske misli, nesaopene, neokaljane, dobri
temelji ivota nepotreeni i spremni.
56/237
Dvije godine moja nada pupa; dva proljea je mraz bije, a ona iznova
pupa.
Nov snijeg lei u utljivoj bjelini, u dugim prugama proviruju ispod njega
jesenske brazde kao crna okosnica. Pod olovnim nebom legle u san sive
daljine. Groblje i crne omorike stoje pod snijegom kao eta koja je zastala u
pohodu.
Ma to inio ja se bola svog osloboditi ne mogu; tu nema bijega i nema
povratka, jer on je uvijek poda mnom kao beskrajan ocean pod umornom
pticom.
Pa ipak dok mi traje daha ja kravim ledeno cvijee na svojim prozorima,
jer imam duu koja ne moe da iekuje.
I iznad hiljadu suanjskih sutona sauvau svijetao predjel u kom moja
nada pupa.
Jedno jutro.
Bljeti visok nov snijeg pod rumenim suncem zimskog jutra, na njemu se
jasno ocrtava fini ornament vrtnih vrata tankim plaviastim sjenkama.
Sanjao sam da me je zadesilo neko veliko zlo, neki bol due, teko
stradanje neko. Bio sam bespomoan i skrueno sam molio Boga da mi po-
mogne, da poalje mir i svjetlo na moje puteve, da me izvede i utjei.
Gubi se crvenilo, sunce je sve vie, jae i zlatnije, sjena biva kraa i tam-
nija. U milionima radosnih iskrica bljeti snijeg pod vedrim nebom i sunan-
im sjajem. Nijemo gledam.
Jedna himera za koju je jedan ovjek ivot svoj dao die se u red okrun-
jenih istina.
Svi koji stradaju i umiru za svoje istine jedno su s Bogom i ovjean-
stvom, i batinici su vjenosti koja postoji samo za one koji vjeruju i pate,
ugaoni su kamen u buduoj zgradi novog ovjeanstva, koja e se, nakon
svih muka i zabluda, ipak ostvariti kao misao boja na zemlji.
to e nam ovaj ivot od pedeset godina (a jedna tea od druge!) ako mu
jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produuje ga u jednu sjajnu
vjenost?
Nemojte drhtati kao da je svijet hladna i prazna soba, ne zatajite svoje
due nikad, nikad, jer je divno i nerazumljivo uskrsavanje istina.
59/237
U nekom drutvu.
Imao sam teak osjeaj: ja ne spadam ovamo i nemam nita zajedniko s
ovim ljudima. Neki djetinjski osjeaj uasnog straha i izgubljenosti kakav
sam osjetio jednom na hodniku neke tamnice u noi. I jo jednom davno, kad
sam bilo mi je sedam godina berui jagorevinu zaao za brijeg i izgu-
bio kuu iz vida. Slian osjeaj kao kad ovjeka zatvore u uzak prostor i kad
vidi da mu ponestaje zraka i da e se uguiti.
Ovo je od svega najtee: kad se osjeti, da se je zalo daleko, da se je na
mjestu na koje se ne spada, da su dani koji prolaze zaludni, da izgubljeno
vrijeme plae. Ja taj osjeaj kazujem prosto i moda nejasno, ali on mora da
je dobro poznat ljudima koji nisu nali svog mjesta ili su ga izgubili.
Evo godine su prole, burne i mnoge, i misli se da se je bog zna ta i bog
zna gdje, a ono u dnu due, kao u jutro kad sam jagorevinu brao, jeca i zapo-
mae isti osjeaj tjeskobe i izgubljenosti.
ta mi je koristilo to sam krio podlu rije i sitnu misao ili hranio grijeh u
dui kao ivu ranu? Sad sam tu sjedio, malen i zbunjen treptao oima, a dua
mi je umirala pod lavinama odgovornosti koju na nas slae svaka rije i svaki
in.
I tada kad se snizih do zemlje, elei da se sakrijem i ieznem pred licem
svemone istine koja kanjava, tada mi ispuni duu nepoznat sjaj i pouzdanje
i ja se - malen i go ovjek uspravih i rekoh, nadahnut smjelou onih koji
se bore za svoj ivot:
- Znam! Znam! Znam!
Znam da Bog na nas alje strahote kad mu se raali nad duom naom i
kad odlui da je izbavi.
U moju visoku sobu sjalo je bistro nebo kroz dva prozora i zimsko sunce
otrih kontura. U sobi je bila bijela i dobra tiina skrovitih ednih ivota.
ovjek moe podnijeti nevjerojatno i nemogue, napori duha mogu biti
neoekivano veliki i daleko iznad snage. ovjek moe da udivljen stane nad
veliinom svog djela i odricanja; mnogo moe duh, ali ne bez posljedica.
Ne podlegne, ali napukne nevidljivo i izgubi dragocjenu sadrinu, ostane
kao suha i prazna posuda, i ovjek se moe ponositi da je podnio sve, ali
sree nema, jer je izgubio sposobnost da se svom uspjehu raduje.
Dok se izmakne drutvu dok potrai pero, artiju i samou, dok ponovno
prepozna duu iznakaenu dnevom, dok se s mukom prisjeti vala koji je
duu taknuo i ponio te u samou, u to je i osjeaj rad kog si doao, nesreni
pjesnie, davno iezao.
I ostane sjeta. Tiha zamiljenost neeg to je minulo za uvijek a da nikad
nije ni bilo ili bar nikad ue nego to vjetar pomiluje elo kad hiti poljima.
Neka ovaj od Boga poslani bol saee sve moje u meni, neka ispali
ognjeno ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu elja i matanja.
Sve, sve to me sputava i to se zove: moje neka iezne da budem ist,
jak i slobodan, a na dnu due neka ostane samo ovaj jedini i veliki osjeaj
koji mi daruje razumijevanje i samilost za sav jad ovjekov, i mona ljubav
koja ublauje bol i stupa, svijetla i prekaljena, putem stvaranja.
Dvadeset i etiri sada duva vjetar bez prestanka. Kao da je preao negdje
preko ognjenog mora kao da nosi pepeo i sumpor, vru je i zao i otrovan.
Laan vjetar kakvog poznaje samo prokleta klima ove zemlje, koji vara
eljna stabla, pa otvaraju bezbrojne zelene oi; pod njegovom nemilosrdnom
rukom bolno se otvaraju martovski pupovi koji e ubiti aprilski mraz.
63/237
mnom kao tuitelj. Dobar dio snage je rasut po bespuima, ali ivot neu-
moljivo eka: pa valja poeti. U ime boje, valja poeti!
Ruke mi esto preko dana staju nad poslom i velik dio noi bdijem samo
da mogu due misliti o Tebi.
Prije ptica se budim, prije zore diem (a kroz sve snove prolazi Ti); u osvit
sam naslonjen na prozor kao da Te ekam.
Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao
sadraj mog ivota. I tako ivot prolazi, ali u asu smrti ja mogu pokazati na
svoju enju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom ivotu.
Ima neto, to i one koji su duevno najjai, sili da bar jednom duu svoju
poloe u tue ruke i zaigraju va banque.
Ima neto to nas goni na taj strani riziko da igramo, a sa vjerojatnou
koja je vie nego vjerojatnost, da e nam se narugati, da emo povui u se
ranjenu duu i izgubiti prijatelja.
Zaudo je kako svi ti ispadi svravaju jednako, kako ih uvijek ponovno i s
novim nadama poduzimamo.
Svu no grizemo usne, jecamo u jastuk s nemona bijesa i zaklinjemo se
na tvrdo samotovanje, a im jutro svane, gle, mi iznosimo duu kao njeni
balon maslakova cvata na protivne vjetre ivota i vjetar ga kida i raznosti.
Ali ko spasi samo jednu sitnu macicu i unese je u zavjetrinu, taj je spasio
cijelu duu svoju. Gorak je to posao, ali onaj koji ne iznosi njeni cvijet due
svoje na vjetrove iskuenja, pa mi ga i cijela spasio i pronio do kraja tome je
kao da ga nije nikad ni imao.
Ja neu vie da ekam ta e mi ljudi kazati, poiviu jo kratko moda, a i
to bijedno, ali utjehe vie ne oekujem. A ve ruka koja mi to prua ispunja
me strahom i ogavnou kao zmija.
65/237
Ja neu da na licima ena koje prolaze traim sreu svoju koja je iezla.
Neka sam sam i neka me boli, ali neka su mi oi otvorene i nijema usta. A u
svojoj tiini, satkanoj od bola, priviu misao to nie, kao ljutu travu, na ovu
ranu koja mi ne da ni ivjet ni umrijet.
Kad umrem (na smrt ne eka niko odve dugo) moda e neko, tu i tamo,
spomenuti moje ime. I iv, tat ovjek misli evo i o tom.
Moda e na putovima duha, gdje su zagubljena i moja nastojanja i
neuspjesi, bljesnut kratko, tu i tamo, moj spomen, kao kratak svjetioniki
oganj, kao opomena novim putnicima pred krivim, zaludnim putovima.
Moda e spomen na mene ganuti u ijoj dui osjeaj.
Ne vjerujem da e mi biti u grobu toplije od toga, ali jutros mislim i na to.
Svako jutro osvanu nove voke u bjelini. I sunce jaa i list se razvija i or-
anice se ire kao tamni valovi preko krajine.
Dobre sate preivljujem gledajui ove pojave stare igre, mirne, blagoslov-
ene dogaaje, koji teku bez zvuka ljudskog glasa, bez boje ljudske tuge ili ra-
dosti; bez svijesti svrhe buja i dika priroda kao korov u vlanim zaleima
kua, ispod zavaljenih ograda.
Dani se niu u erdan ljepote:
Lagani mali oblaci, koji ive jedno popodne, pa i to provedu zaueno
lebdei nad zemljom bijele ovice vezene na plavoj svili.
Zvijezda kojoj ne znam imena i koja svake veeri staje na najdaljoj toci
mog horizonta i privlai panju svojim osamljenim poloajem i krupnim
plamsanjem as crvenog, as zelenog svjetla.
Laki, jedva ujni vjetrii kakvi idu samo u mjesecu martu i izgleda da
nose miris jo neprocvalih cvjetova i sjaj i toplinu nekog boljeg sunca, da
miluju samce ljude po kosi, kako ljudska ruka nikad ne miluje.
Mati: Ne jede se, duo, po noi, de spavaj, de, pa e sutra mama dati ljeba
i eera i pite i svata Marijanu.
Dijete: ne u ja pite, ou ljeba (zacene se od plaa) bo-li me ti-bu!
Mati: Pst! Eto fra Nikole, eto ga s prutom.
Ha, ha! Ko to ne e da spava?
(Dijete se zavlai pod pokriva i samo jo plae).
Mati: Nemoj, fra Nikola, nemoj bit Marijana, slua on mamu, spava...
evo, zaspo je.
(Dijete jo jeca samo, kratko i odmjereno kao kia koja staje. Pruga se
svjetla suuje.
Mati, rasanjena, dohvaa sa zida krunicu i poinje da moli. Brzo, brzo se
miu njene usne).
Ima saznanja, kasnih, dubokih koja su suena kao dar ljudima koji misle i
pate.
Nemogue bi bilo podnijeti ivot sa svim varkama, nesporazumcima i
zabludama, da ovjeku nije dana misao o Bogu due nae, koji je utoite,
istinito, pravedno i isto.
Kad nas svijet otruje i zamori kad se, kao posljednji vidan znak oajne
ogavnosti, sklope oi, da se bar na as ne gleda zlo i rugoba, onda biva, da u
tom asu oaja, iza sputenih vjea, pred unutarnjim pogledom plane, kao na-
grada za sve patnje, sunce dragocjenih kasnih spoznaja.
Danas je bio teak, oblaan dan, od osvita je duvao jug, topal, nemio
vjetar.
I sad zavija i cvili u dimnjaku i oko prozora. Sva kua mirie dimom i
paljevinom.
Taj vjetar oko kue i ta no, puna oblaka i nemira, ine da se osjea prisut-
nost nekih nepoznatih sila koje nisu dobre. ivci se polako razgaraju besan-
icom. Vjetar zapjeva u dimnjaku. Tremolira prozor. Pokustvo pucketa, kao
da se namjeta da zaspe. Napolju gola stabla dobivaju prve pupove i savijaju
se kao djevojke koje ne mogu spavati. Sokovi rade i kolaju. Tama je puna
klica, pupova, bia, rasta, ploda i elja.
Bilo je jedno vrijeme kad sam htio da sluim Istini. Htio sam joj ivot svoj
posvetiti i ostati kod njenih nogu. Ali u noima, kad nisam mogao spavati
neodoljivo su me zvale ceste i breuljci krajeva koje sam neko, lutajui
svijetom, gledao; i ognjena rijeka krvi je umila i nije davala mira ni sna.
Muio sam muku i bio poten boj. Tada sam se odluio za ljude, stvari i kra-
jeve koje sam u lutanju gledao.
I kad sam poao niz brijeg, mrk i sam, ali slobodan i vedra duha, doekale
su me rairenih ruku stare ceste i klicanjem ivice, pune ptica i cvata. Vjetar
me je cjelivao u elo.
A tamo gore ne znam da li je i opaala Istina da me nema meu mnotvom
podno njenih nogu, ali nad cestama i poljima je vladala radost.
Naslonjeni leima o zid sjede kod stanice dva vojnika. Kraj njih im lei
oprema. Jedan savija cigaretu, a drugi je ve zapalio pa dri upaljenu igicu
dok drugi savija. Zapale. Nastavljaju neki razgovor.
A-a, da su meni tvoje godine ja bih se kutarisao, uvjerava mlai.
Ts, jok brate! Ko jednom ue u njihove knjige taj lako ne izlazi. Kaem ti,
kad me ono ranilo na Tolminu, laivo je rei, a jest abar krvi iz mene isteko,
pa nita. Na suportviziti pita mene onaj tabcarski:
- Kako ti stari?
- Jesam, star sam ja, gospodine, kako nisam star.
A on neto dreknu, dok priskoi onaj mlai to govori Vako ko i mi.
Koliko ti je godina, stari, pita on mene.
- E, to ti ne bi znao rei de u ja to znati, molim vas? samo znam,
velkaki sam bio kad je okupacija dola, u drva sam hodio i nako... Kazujem
ja njima sve Vako ko sad tebi, a oni se zgledae i nasmijae; istom onaj
najstariji neto ree, daj znaj ta je, a ja skupih gae pa odoh. I kako tada
tako i danas; evo ima deseti mjesec; oni mene jednako alju na arbajt, a s ar-
bajta u pitalj, pa ve ne znam dokle e vako.
Eh, da ti ima crno na bijelu koliko ti je godina pustilo bi tebe odmah,
tvrdi mlai.
72/237
Ima asova kad pred duhom, jasnou munje, sine sva strahovita nepravda
drutva i njegova poretka.
Ima istina koje su stare, svagdanje i otrcane dugim ponavljanjem, ali kad
te istine sinu ovjeku pred oima nekazivane i nenaglaavane, nego ocrtane
na utnji jednog strahovitog asa, odigrane medu ivim ljudima, tada te stare
ovetale istine dobivaju nov i strahovit lik i ive u dui naoj kao vjena
bolna misao.
Odve sara se prepustio oaju i alosti. Sam sam otrovao izvore duine.
Hodao sam sa mislima samoubice. Raalio sam dobrotu boju nad sobom i
prelomio stare zavjete ljubavi i strpljivosti, ponosne ovjeje vjere i snage.
Molitve onih koji me vole izvrgoe se u porugu, jer se ne nade pred oima
bojim dua koja strada i oekuje izbavljenje.
Jo jednom moradoh spustiti srce na tle da bude gaeno i da moli. Jo se
jednom sa visa samoe zakleh na bdijenje i ekanje, na bezuslovnu
strpljivost.
Veerom, dok miriu trave i zriu turci, ja ti kazujem tiho svoj nauk, naj-
dublji, najtei i najmoniji nauk strpljivosti.
Uutkaj ludo srce koje zavidno gleda tue: enu, kuu, djecu ili ma koji
posjed. Stegni srce jer ti ne smije nia imati to bi ti mogao neprijatelj oteti
neranjivi su samo koji nita nemaju ti si rob i ne posjeduj nita.
Ponada li se sav svijet dobru, ti ostani miran i ekaj, ne daj da ti osjeaj
smete panju; ti si rob, ti se ne nadaj.
Ljudi lako zaboravljaju, pa kad im dou sveani dani neka oni piju,
pjevaju, igraju i ljube, neka pozivaju i tebe, ti ne zaboravi da je tvoja radost
daleko jo, ti si rob i ne raduj se s njima.
Kasno u noi.
Poto sam se naradio cio dan, namuili me ljudi, zabrinuo ivot, nagazio
sam se blata, nagledao nevolja i srama, nasluao jada i lai, sad sam sam sa
teretom svog ivota i tekim zloslutnim bolom u grudima.
75/237
Slava Ti, Boe, za muku dana i mir noi, za kratki ivot i veliku zagonetnu
smrt, neka su blagoslovene odluke Tvoje po kojima dolazimo na svijet i
odlazimo s njega poto smo se naradovali i namuili. Ogromni su i
neshvatljivi planovi Tvoji i jasno je da im mi ne moemo dogledati ni smjera
ni svrhe i da ih moramo smireno priznati; ali teko je biti ovjek, Gospode.
Kad se je mali rodio, Usud je nad njim bacio kocke: Bie od jakih i smje-
lih i kad prvi put uje rije: srea, zaelie da je pribavi cijelom svijetu, ali
e na jednog jedinog zaboraviti i nee biti srean nikada.
Bie moda pobjednik strasti i visoko nad zemnim kalom osjetie bijelu
radost istoe i visine, ali srean nee biti nikada.
Bie moda nasmijan sin zemlje i osjetie svu radost uitka, toplu i
neizrecivu, kao bilo u njenom zglobu ene, ali srean nee biti nikada.
Zaalie moda na svijet, pa svladati i svoju alost i svijet i, ostavi tako
pobjednik svega, umrijeti sa smijekom koji sve razumije i sve oprata, ali
srean, srean ne e biti nikada.
Visoka plava gospoo iz Maribora, ako Vas se jutros -sav u radosti von-
jaka koji cvate sjeam, vjerujte da je bez gorine neispunjene osvete, jer ja
sam sreno zaboravio, a opratati nemam ta, jer sam i onda jednako alio
sebe i vas.
Da, u Vaem gradu sam, nepoznata plava gospoo, saznao kako je ii
blijed, umoran i satrven vlanim ulicama, dok sa rasvijetljenih balkona
pljeu beutni mukarci i okrutne ene. Od Vas sam saznao kako je vezanu,
nemonu robu kad mu pljuju u lice.
To je bilo davno, a ja sam, evo, sve sreno preturio. Ali nevolja redom ide;
moda je kakva nesrea pala i na Vau kuu s balkonom; Pa mi Vas je ao,
jutros, kad pomislim, da Vam u Vaem bolu moda katkad jo i naa blijeda
prekorna lica mute trzav san.
Jo kasno u noi (poslije dugog dana u kom sam bio s mnogo ljudi i uo
mnogo dogaaja) sjedim u mislima. ao mi se je rastati s njima i nikako ne
bih htio spavati. U noi i tiini izlazim lako iz sebe, dobro zagledam u
dogaaje i njino nalije.
Sama injenica: da ivim, daruje me mirnom radosti.
77/237
Sve to postoji ovdje, prokleto je na borbu bez kraja. More i kr, sjeme u
zemlji i vjetar i ivotinje zajedno s ljudima.
Redaju se svjetlo i mrak i izmjenjuju vjetri s tiinama, ali borba ne prestaje
da se bije. U sjenci jedne grdne tajne i mutna sna to ga sanja i prostire svako
bie nad sobom, stalno se uje kako u srcu zemlje ritam ivota ekia izmeu
bola i radosti. I jo u toj lomljavi strahovito je njegovo utanje.
Vjetar njie granu od bora. Sve stvari zebu i drhte u tamnici zakona.
Bog je no u kojoj lei sudbina naa kao stvar tiha i malena.
Sa mjesta, gdje se gasi i tone ljudska misao, iri se strahovitim talasima u
okrug samoa svega to ivi.
*
Bog izbija kao svjetlo iz svake stvari stvorene i svakog ivota koji se
mie.
Osamljen kamen na alu ima aureolu njegova duha, i obljeva ga jutrom i
veerom, kao ljubiasti fluid, sjaj sunca koje se ne vidi.
On je kao toplina u dahu svega to ivi.
On je gluh za sate koji izbijaju i cijepaju vrijeme na parad, i On je slijep
na dan i no i sve promjene vremena.
On je kao miran sjaj i velika tiina u kojoj se uje glas koji ga nijee.
On tako dobro uti da se ve pomilja da ga nema.
A On je mirno srce svih atoma.
*
Ti nisi isti u jutro i vee; sa minutama zrije lik Tvoj; zaludu sam Te jue
poznavao, jer Ti raste i o Tebi svaki dan govore drugo.
A ja prostirem svoje smrtne godine ispod Tvojih svodova i utim na njima
i mrem pored Tebe koji se raa bez prestanka.
Dok se raanje i umiranje u silnom zamahu lome i biju oko mene kao dva
protivna vjetra, ja zaklanjam rukama i grudima malo ovjekovo svjetlo, malo
ovjekovo svjetlo, koje se ne vidi na svodovima i koje ispunja kratkim sjajem
jedino dva vlana polja mojih zjenica. Ali ja to osjeam uvijek, ispod mojih
nogu i iznad moje glave, u dahu rastvaranja svega, laganom i vjenom, os-
jeam kako u mraku die Ti, ije se veliine bojim.
Tako mi, kao dva nejednaka protivnika, leimo noas uporedo.
*
Aprila mjeseca godine 1917. kad je drava dijelila svakoj kui kilo kukur-
uzna brana na tjedan i kad su ljudi pojeli svaku travku od kukuruza i sr od
zovike i javorovu koru, dok im nisu noge pooticale i dok nisu redom poeli
umirati, toga aprila mjeseca izmilila su na ulice bezbrojna djeca.
Ne znam kako je bilo te godine s pticama i ljiljanima, ali tu djecu je Bog
oito zaboravio. Djece je bilo po cijelom gradu, po mostovima, oko duana,
po jarcima ukraj puta, oko kasarna.
Uz gradsku djecu pridolazila su nova sa sela iz okolice. Svakim danom ih
je bivalo vie. Mnoga se nisu vie ni vraala na selo, gdje je pored gladi bio i
tifus, nego su ostajala u gradu i klatila se danju i nou. Na putevima koji vode
u grad stajale su cio dan patrole i vraale ih u sela ali oni su zaobilazili stran-
puticom, gazili potoke i silazili preko uzoranih, vlanih njiva i stizali u grad
onako pocijepani, s korom crvene ilovae na bosim nogama i gladom u lako-
mim oima. andari su ih tukli i gonili ali ih hapsili nisu, jer ih ne bi mogli
hraniti.
Na izmralom tijelu i tankim nogama izgledale su njihove glave straivo
velike i oi su im postajale staraki tupe a lica mala, smeurana i liajiva kao
pipuni koji zimi venu na rafovima.
Gradi je vrvio od djece. Ona su gazila po potoku koji je prolazio ispred
vojnike klaonice i lovila komadie crijeva i droba, to su ih bacali u vodu;
ona su pobrala kotice od suhih ljiva, tukla ih na kaldrmi i jela gorku jezgru
iz njih, ona su na ubritu iza oficirskih kuhinja hvatala izbaene prazne
kutije od konzerva, ispirala ih vruom vodom i to pila; ona su, da zavaraju
glad, vakala sriku od zove tako dugo, dok im krv nije potekala iza zuba;
ona su kuala list od jagorevine i hljeb od paprati; ona su se nou zavlaila u
tek obraene vrtove i prstima iskopavala jue posijan krumpir iz mekih
lijeha; ona su prosila, krala, otimala, ali sve to nije bilo dosta da se nahrani i
ostane na ivotu.
93/237
Svi ljudi grijee mnogo i teko, tek siromasima Bog lake prata.
On je izdahnuo na tavanu i za njim nee niko plakati, a le mu je oskvrnuo
urnalist, hulja.
U mranom neznanom grobu poiva bezimeni zlikovac, dobro mu je jer
ne ivi, a nad njim moja pjesma gori u ogorenju i samilosti.
PRIA IZ JAPANA
nevolji, a naputaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu roeni;
strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada to
me dijeli od vas, ali zar nije i otrica maa tanka pa ipak je smrtonosna; bez
tete po svoju duu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve os-
im vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potraim ima li
gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja tenja to nije izvojevana. A vi
vladajte razborito i sreno, ali doe li ikad na nae carstvo od Sedam Otoka
kakva bijeda i iskuenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potraite me
molim vas.
Tu je predsjednik vijea, koji je bio malo nagluh, itanje prekinuo i
starakom nestrpljivou, s negodovanjem u glasu rekao:
- Kakva bijeda moe zadesiti carevinu za pravednog i slobodoumnog
vladanja Tristopedesetorice!?
Svi vijenici kimnue glavama; stariji se osmjehnue prezrivo i saalno:
Kakva bijeda?! itanje se ne nastavi nego zapoe vijeanje o zakonu za uvoz
i carinu.
Samo naelnik dravnih uenjaka proita do kraja pjesnikovu poruku, ali u
sebi, i onda je smota i pohrani u arhivu nekadanje carice.
BREGOVI
Bregovi u daljini, krunjeni snijegom, to se prieujete suncem, jo se
jedino za vas nala u meni pjesma.
Vi ste napor zemlje jedini vrijedan put neba i visine.
Kad mislim na rumen sjaj visina, mene ispunja mir.
Znam, tamo cvate vatren ljiljan i tiina. Ili u snijegu kopni oprezan zvjer-
ski trag. I ako se pojavi jedan bol, njega odnesu promjene kao rijeka oboreno
stablo. Tamo je smrt: rasuto perje, iste, izbijeljene kosti i crna, plodna
zemlja.
S tih bregova dolaze ova jutra.
Evo, jedno jutro kad ja, koji nema bogova, padam i klanjam se vama, vi-
soki bregovi, na kojima je utnja smrti i ivota, topla i plodna kao utnja
dvaju usta u poljupcu.
Lien zbunjenih veernjih misli o zvijezdama i daljinama, i pregazivi sve
puteve, koji bole u sjeanju, ja padam pred vama vrhovi zemlje na kojima
vlada za nas daleka i nerazumljiva harmonija elemenata.
Bijela tiina do koje se nije spustio Bog i do koje nije dosegao ovjek.
Visoki snijee, sa sjenom tamne omorike i punom mjerom vremena i
utljivih zakona u njemu! Krilati snijee, sa likom zvijezde i ljudskog oka,
putnie, kom se ne hiti i koji ima pouzdanja u vrijeme i oblike i mogunosti
koje ekaju, ti si mi jutros u svijetloj daljini kao boanstvo koje se zaziva. I
vrhovi ove zemlje na kojoj patim jo uvijek su mi drai od nekog nepoznatog
dalekog neba od koga sam se umoran rodio.
Visoki bregovi, vaa je slika u mojim oima koje se ale na prolaznost,
vjernija i dulja nego sve to me je u svijetu sretalo, jer sve to je kroz moje
ruke prolo ieze u nemiru kojim su proklete stvari i ljudi. Vama pruam
moje ruke prazne; i sjen dana koji poiva na njima evo se skrauje i vara.
*
Kad sam vidio kako su svijetle magle u daljini i kad sam uo ta govore
ume svojim licem koje se uvijek mijenja i vrhovi planina koji su izgubili
zelen i ljepotu ali stoje mirni, goli i vjeno jednaki: Kad sam vidio neumoljivi
i dostojanstveni hod sjene i svjetla po dolovima ispod mene i osluhnuo im
glas u krvi mojoj, uplaio sam se pred tajnom i zaprepastio pred snagom
otkria koja je dana ovjeku. Uvidio sam odmah da u biti lo govornik i
nepouzdan svjedok. Zastao sam asak i bio sam malen i sam sa neizre-
civom tugom svijetlih kratkih dana, koju samo ovjek poznaje. utao je Bog
i svijet.
*
Kad bih ja mogao da znam kud nou prolaze ta svjetla gorom, i kad bih
mogao da znam ko sjedi kod vatara to se svaku no pale visoko u planini, da
izgleda da gore u po neba!
Kad bih mogao znati kako ive ljudi po svim gradovima i po svim obal-
ama svijeta i kakve su njihove radosti sada pred vee, i kad bih mogao da vi-
dim sve puteve i sve sastanke i svrhe svih vatara i svjetala oko kojih se sada
ljudi kupe, i sve veernje radosti i sve sutranje namisli, i kad bih vidio sve
svijetle linije i sva smjela gibanja i sve korisne i plodne bolove, i kad bih
mogao izmjeriti snagu svih miia i dugovjenost vatre i radosti na zemlji, i
kad bih se uvjerio da e biti i dostajati jo dugo, dugo do vijeka! za sva
stvorenja, ja bih oprostio svojoj ugaenoj pjesmi i prekinutom vrisku i pun
pouzdanja u nevidljive snage ispravio bih se, na as, srean i bogat i velik, za
cijelu glavu vii od neba iz prie.
A onda bih legao, kao umoran i miran domain, da odspavam jednu
vjenost.
*
Jedno vee sam vidio unutranjost svih stvari. Krvavo nalije ivota mi se
ukazalo golo i grozno u strahovitom trepetu korijenja, ivaca, miia i
damara.
Vidio sam jednolino stezanje srca u kome vlada vjeni mrak i obljeveno
je svake sekunde krvlju, vidio sam rad modana, jezovit i slijep, i jedva
primjetno sijanje ganglija, strahotu organizma koji stari i slabi i ploenje ne
manje teko i jezovito od umiranja.
U jednom veernjem asu, u zraku zasienom ljudskom blizinom, vidio
sam nesvijest i osamljenost u kojoj ivi, radi i troi se materija, i umire elija
za elijom, bez svjeta i saznanja, u prokletoj samoi i bolu kojim boluje sve
to je stvoreno, to ivi i to se mie.
Vidio sam kako sve arterije biju, svi ivci titraju, sve elije diu, kako u
zemlji sve vode struje, i sve rude zriju i rastu u utnji stoljea i dubokoj ei
za suncem ili vodom.
*
Ima dana i noi kad tajna ispuni moj kut i posrnem kao ivine krvavih
uplaenih oiju, i zaboravim sve, i nemam kome da se uteem, ni glasa da ga
zovem.
Java i san, kao dva ogledala, dodaju moj bol jedno drugom.
Zaspem mislei na bol moga dana, onda ga u snu doivljujem ponovno i s
a nj a m, da je bol proao, da nije nikad ni bio, i veseo sam i blagodaran raz
zaludna straha.
A kad se probudim, gle, bol moj jueranji je na svom mjestu, kao kamen.
I sve je istina.
I nema druge istine do jedne: bola, ni druge stvarnosti do patnje, bola i
patnje u svakoj kaplji vode, i svakoj vlati trave, i svakom bridu kristala, i
svakom zvuku iva glasa, u snu i na javi, u ivotu, prije ivota, a valjda i
poslije ivota.
*
Ujutro, kad imam oi odmorne i duu iza sna, sastaju se u mojim oima
bezbrojne linije, svaka u pratnji svoje boje i ritma koji je nosi.
Linije kua, besane i jo jedva primjetno bijele od sinonje mjeseine,
tramvajska pruga koja bljeti u svjetlu jutra, ornamenat vinove loze po
zidovima i pregradu, mirna stabla, luk obrve neke tue ene, jedan muki
profil, izrazit i blag, pokreti djece koja knjige nose, rumeni oblaci koji bacaju
ljubiast ton na moje ruke, trag kola u mokroj cesti, sve te linije ulaze u
mene, ute i govore i pjevaju i pleu i stoje i njiu se; lome se i slau konano
u jedan hram lelujavih i nestalnih oblika, u hram u kom nema vjernika ni
sveenika i u kom je vjera i svetinja, i vjernik i sveenik jedno te isto.
*
Gdje je to sunce to je ugaslo u rijeci Visli, juna mjeseca one lude godine,
gdje je to sunce za vodom i poljem visoke rai koja je dozrijevala?
Ja petu godinu ve stajem na prozor i rano ranim, i o zapadu se penjem na
humke i nadnosim ruku nad oi ali to nije sunce moje radosti.
Gdje je to sunce od neko?
Soba mi je puna sjaja i na polju trepe i bljeti snijeg. Veliko sunce
martovskih dana sja a meni njegov sjaj puni oi suzama, isto kao kad ovjek
plae, i ja zastirem dlanom nemiran pogled, a preda mnom gle, je li to krv
u mom dlanu ili u istini zalazi jedno mirno veliko sunce u crvenoj rijeci i
poljima rai koja zri.
*
Videi mnoge promjene oko sebe, zatrepta elja u meni da ivim dovijek i
da padam po svemu kao sjaj i vjetar, i bijela magla koju donosi jesen.
Zaeljeh da ivim samo pokretima i samo kao sjenka na bojama zemlje i
neba, bez glasa i imena i s malo bola, tek koliko je potrebno da se ivi.
Zaeljeh da imam duu svijetlu i hladnu kao oko u ivotinja i povrina
voda, duu kojoj je jednaka voka koja trune u travi, a mravi bue u njoj
vijugav hodnik kao i klica koja, blijeda od napora probija kaljavu opnu; kojoj
je jedno te isto grohot i fijuk burna mora u piljama i topla tiina kad bez
trepta i daha izlazi mjesec.
*
Kao zemlja vodu, ja pijem vrijeme koje prolazi. Nita se ne dogaa. Samo
zemlja putuje i sunce sja. Kad ne sja meni, sja drugim ljudima. Mnoge snage
jaaju i rastu, mnogi se ljudi raaju, rastu i umiru, ali svi hoe vie i bolje.
Mnogo smo sami i bijeni sudbinom ali, u stvari, svi se mi ljudi drimo za
ruke.
Popuhuje vjetar i tiho i resko fijue u travi oko mojih uiju. A ekvatoru
plau mala djeca i na Gronlandu cvile mali bijeli medvjedi. Vrijeme i ivot su
plima bez kraja.
Pocijepali su se i starili smijeni kalendari i satovi su, nenavijeni, davno
stali. Svi oblici i ivoti piju vrijeme kao mlijeko. Sve raste i buja; poguit
emo se, savit e se ove planete kao tanka grana pod teretom; gdje emo nai
mjesta? Stanovat emo u praznim kuicama izginulih pueva. Izjest emo
koljke to se kriju u kamenu, prebit emo bodljikava krsta morskim
jeevima, kad je pun mjesec, i pojest emo im ikru s ukusom mora.
Sve raste i buja; ogromne ume se sijeku i rue, lomi se kamen i biju
ivotinje i melje ito. Unitava se i lomi i troi a sve klija i nie i raste i iri
se. I zmija koju svi biju, ne gine nego se plodi i ivi u kamenu, s odrazom
sunca u tamno-sivom oku.
Podne. Ne moe se tu govoriti o mjeri i imenima; jedna je plima od
postanka, i mi rastemo, mi rastemo!
*
Oko deset sati prije podne pade magla. Najprije rijetka ko pauina, onda
se zgusnu malko i doe ukastozelena od stabala koja se kroz nju provide,
pa konano osvoji i pritite sve i zavlada tako da mi se odjednom glas odue i
promuknuh i ivot se uini nevjerojatan i svijet doe sablasan, jer sve
ieznu. I u meni sve ieznu. Bez uspomena sam i pjevuim u maglu.
Najednom se sjetih magle jedne nad Dunavom, osmjehnuh se i onda pom-
islih: U koliko sam ja ulica ve stanovao, i ivot mi doe dug i raznolik kao
nevjerojatna pria.
*
Kad sluam rijei oko sebe ja mislim da su sve one zaludu, jer ni jedna ne
nalazi odjeka u meni, i kad sluam danju ili nou, sate koji izbijaju ja znam
da ni jedan od tih bezbrojnih sati nije moj.
Kad dobro osluhnem ja ne ujem nita do kia i vjetrova u kojima je moja
dua kao njiva, tamna i bez glasa. Ali ja se smjekam u vrijeme, a moja
strpljivost je sestra vjenosti.
Iskucavaju svijetom sati, a moje vrijeme je daleko i moji dani jo ni klice
pustili nisu. Ali i ovako, sam i nepoznat, ja bivam vedriji sa svakim danom i
jai sa svakom noi.
Nisam nikad slutio da ovako umijem ekati i ii polako i stisnutih zuba,
dok mi u krvi gori budunost kao groznica i sve to e jo biti vri u meni kao
taman bol.
*
Predvee. Blijedo-sivo sunce zalazi polako (ne gasne naglo kao ljeti). Zrak
je pun praine, muica, dugih niti pauine koja plovi. I kad zaklonim rukom
sunce, sve mi titra pred oima kao svijetal veo.
Liu vidim sva sitna rebra, i u dlanovima djece koja se igraju na humku,
prema suncu vidim rumenu krv.
Noas emo rano lei. Ove godine smo mnogo radili.
Okreem lice od sunca, po planine je obasjano a na drugoj polovici lei
plaviasta sjena, kao praak na ljivama.
Kad bi me veeras ko zapitao zato ja ivim, i ta jo oekujem, zbunio
bih se pred licem sunca i sjajem neba i visokog brega na kom ivim.
utnja i sjaj i igra bez kraja oko mene. Ali ja mislim da se ja u svemu
to mi se dogaa pripravljam za jedan oktobar, koji e trajati malo dulje nego
je trideset dana i za jedno dugo veer, kad se nee vie izii, i niko mi nee
poslati pismo ni zapaliti svjetlo sve dokle moje oi doseu.
*
Zar nije dua mirisnih krajina u meni? je, ko meni daje ta velika
vienja silnih uma i bijelih gradova sa vedrim zrakom i dalekim nebom po
kom ja, kao zvijezda u luku, putujem, a sa ruku mi sjaj pada.
Boli me, jer samo slutim.
Zbunjuje me um.
ekaj, jo koja no, jo koji leden put, i zacijelit e moja slutnja kao rana.
Dat u rukom znak, da vode ne padaju i zaute ume i suha visoka trava na
liticama to cvili u vjetru, a pred umuklim krajem i nijemim oima otkrit e
se smisao svih tenja i osnovke svih slutnja i sva e djela i svi razlozi leati
kao mirna stada u punom suncu bojeg dana. I danu nee biti kraja.
*
Poto sam u oskudnom sjeanju preao ivot na selu i ivot u gradu, dane
samoe i dane burnih ludosti, sad vidim da je jedan te isti nemir to ga un-
osim na svako mjesto i u svaki oblik ivota, neminovno, kao to se unosi svo-
je lice ili svoj govor.
Tako biva, da se ljudi rode i cio ivot drhte od nevidljiva i nepoznata
udarca.
*
Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne mogu noas da dignu iz
moje dubine sve to je bilo.
Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi konci, tanani, to vezahu
mene za moje Jue.
Ne dre konci. U dubini svojoj osjeam tegobu mrtvog Lane i alost
zaborava.
Od svih runih noi ovo mi doe no kad zaboravih znaenje svega. Pa
ipak muklo slutim da sve to ima drage i tune veze sa onim to je
potonulo.
PRVA PROLJETNA PJESMA
Jutros oblaci nebom idu, a ja slutim radosti: kad procvatu brda stranim
sjajem njihova oruja, kad posiju plamene cvjetove na poljima, kad se za-
uje prva truba, kad se pojave prvi konjanici, umorni, prani: i poprskani
pjenom kao u nekoj staroj pjesmi; o radosti!
Kad e doi kraljeve vojske?
ene tkaju u tiini za njih darove, njih spominju dobri ljudi u molitvama, o
njima pjevaju djevojke za prozorima i za njih raste cvijee u malim
vrtovima. eka spremnih stotinu njenosti.
Kad e doi kraljeve vojske?
Oblaci nebom plove kao vojska; ja slutim dane velikih djela.
Jutros sam vidio napupalu granu.
Kad e doi kraljeve vojske?
NO CRVENIH ZVIJEZDA
Zavjese! Zavjese!
Ovamo ruke drhtave.
Tornjevi igraju, oblaci luduju.
No putuje, njeni se vjetri Bogu mole,
prokleto tijelo, nitko je nee preivjeti!
STROFE U NOI
Prolaznost
Tragedija
U polutami i tiini
Bez snova noi, bez mira dana.
Lagano je zaboravljala
Moja dua u vijencu rana.
1914., Maribor
JUTRO
No ide.
Biju mrana krila lenim valom
Tamno nebo i bila planina.
No ide. I s njom divska djeca vjetri.
Daljina hui.
Huk daljina nalazi ove noi
udan odjek u dui.
Huk daljina to je apat mrtvih,
Glas ljubavi koje se nisu javile,
Glas srea koje su uvele u pupoljku
Huk daljina je istorija velikih misli
(O jadni ljudi!) koje su nicale o osvitima
etale nebom ne poznav zenita
I zalazile naglo u ruju rojene krvi
Ko tuna sunca.
Huk daljina je pozdrav daleki
Dragih lica, s kojim nas uvijek elje veu
A sudbina dijeli.
Huk daljina je glasan odjek
Najtiih duinih razgovora,
Buran izraz carskih snova.
Koji su nicali, plamtili, gasli,
Ko stepni ognji,
A ljudsko oko ih je vidjelo nije.
Huk daljina je glas harmonije,
Koju na zemlji zalud traimo,
Koja se samo olujne noi
Dui javlja u liku slutnje.
Huk daljina je udna nagovijest
I plamen daak boijeg daha,
144/237
Maribor 1915.
NO
vazdan mrvice po rondou i vue u svoju jamu pod busenom i po vazdan prok-
linje as i sat, kad se je rodila.
A oko svega cvijea na svakom busiu slobodne zemlje raste sitna trava,
koja duboko krije ile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nje je
mnogo i ona e se, pa ma kako gaena i nitena, podii i klisnuti uvis, im
doe bolje vrijeme.
Tako izidie vrt u noi.
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo, da su iskuenja silazila na svijet i da je ovjek zlo
inio, da je cvijee venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili
jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeu, za-
to me pitate za ljude?
POVRATAK
Svaki dan sretam vezane ljude uz pratnju bajoneta; vezane ljude, sir-
omahe, prate oruani ljudi, siromasi. (ta znate vi, bogati i silni, kako je to,
kada se sa tvrdih dasaka die u rano jutro i blijed, gladan i neispavan prolazi
izmeu svijeta i ide pred sud, gde se po silnikoj pravdi sudi, u ruke se upija
lanac, a ovjeku je studeno i stidno i osjea se ostavljen od Boga i ljudi!)
Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedinci, sa rukama otraga kao
podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruivi drugovi
u nesrei, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i
zajednikog jada. Ja bih htio da moje oi imaju tu mo da u sebi zadre sve
slike ulica i trgova sa gomilama optereenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da
te slike ostavim kao nevjerojatnu batinu buduim naratajima, da gledaju
okrutnost i robovanje naeg vremena i da slobodu vole i ovjeka potuju.
Ikad god tako sretnem vezanog brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne
vidljive, nego u dui, koje se tajno i iskrenije plau) i spustim ih u duu kao
na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana ovjeka, ja aranim u sebi jedan
malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva ovjekova. Zaplaem se tako od
oaja i stida, to sam malen i nemoan prema tom velikom zlu i sramoti.
Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisue dua zaplae na pogled te vez-
ane brae; i bezbrojni prolaznici i nesrenici, koji moraju da prate svoje
drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemona gnjeva kao i
ja. I u svojoj nemoi i beznadnosti ja vjerujem jo jedino u bratstvo suza, u to
gorko more, koje puni i iri i koje e napokon spojiti rastavljene suhe obale i
preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemim, dugo kupljenih
suza, postidit e se na sunce potlaeni i siromasi i razvezat e se bezbrojne
ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.
Tada e lake biti u mojoj dui, jer e znati, da nije u sirotovanju i pon-
ienju zalud plakala.
1915
Ma koliko da sam svijetom hodio i gdje god sam doao udario je moj tap
o kamenu cestu i pogled moj o bogataku kuu i misao moja o tvrdo srce.
Na pogled vaeg oholog, okrutnog bogatstva ispunjavala mi je duu isprva
gorina i strah, a kasnije bijes i mrnja, jer ja sam osjetio kolika je sramota
biti ovjek i video da je lice zemlje ruglo u svemiru.
Tada sam ostavio ljude, brau po liku a krvnike po svemu drugom i otiao
sam u samou stablima koja rastu u velianstvenoj ljepoti, bez rugobe ljud-
skog lica i ljudske misli. I tu je u moju duu uao mir i velika potreba da vam
kaem svoju ljubav, svoje ogorenje, svoj prezir i svoju nadu.
Lijepo ste podijelili svijet:
Sve je za vas, za vau djecu, za djecu vae djece i za vae sluge.
Dobro ste podijelili svijet:
Sve to je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve to je mraka i tegobe ostavili
ste nama, pa sad se svi raamo sa jasno i neumoljivo predodreenim sudbin-
ama, vi sa svijetlim a mi sa tamnim. Priroda se suncem, morem, gleerima i
ruama slui kao aren ilim za vas i vau djecu. Religije, umjetnosti, zn-
anosti, izumi i otkria zato su tu da va ivot ine bogatijim, ljepim i lakim,
i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vaoj velikoj riznici koja se zove
svijet. A nama, nama je dan sav teret ivota, sve to je teko, oskudno i
tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako nai kao vai, jer nai prozori ne
gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznad-
nih kao to su i nai.
Dok se prelijeva zemlja mjeseinom, mi spavamo tvrdim snom umornih
ljudi i dok se rumene jutra, mi gledamo samo svoje ruke koje, jo od sino
umorne, zapoinju rad.
Koja je to umjetnost za nas siromahe? ta su nama donijele znanosti?
Nama je suena po bogatakom srcu neukost, sirotinja i jad. Mi nemamo
161/237
dijela u svem bogatstvu i ljepoti svijetla, jer ste vi poloili ruku na sve i zat-
vorili nam vrata i ostavili nas u mraku.
Dobro ste podijelili svijet! Ali vaa podjela je samo grozna, ali ne i
vjena. Saznae gnjev na i bie vrelo ljeto i trpko voe; djeca vaa e se stid-
jeti svoga imena i odricati bogatstva jer e im ono biti na teret i propast.
Ve se primie dan kada emo posve oboriti pregrade izmeu ljudi i s
prezirom odbaciti sve ideje i principe to su ih bogati i njihove sluge ba-
cili meu nas siromahe, kao to se iz saona, koje progone vukovi, baca
slamom ispunjena lutka. Ve se primie dan kada se svijet nee dijeliti na
vjere i uvjerenja, nego kad e sva zemlja biti podijeljena u dva tabora: u sir-
omahe i bogate, a to e biti i poslednja ura ove velike sramote koja se zobe
bogatstvo, jer nas siromaha ima toliko da bismo, kada bi svaki od nas digao
desnu ruku, zasjenili ne samo sjaj vaeg bogatstva nego i samo sunce. A
dotle, siromasi, trpite i snosite, jer to je vee ponienja nae, to je izbavljenje
blie, bre e se prepuniti mera i nabujae bol na kao bujica kojoj niko nee
moi odoljeti.
GORNJI GRAD
O ponose! O snago!
O slomljeno krilo i pokislo perje!
ta li u tu? I kad bih te sreo
ta bih ti mogao rei?
Ja sada mogu samo utati
Minutima poslednjeg utanja.
JEDAN NOVEMBAR
Marta mjeseca
San o Mariji
A pregrt sunca.
Jedina to je pala na moj put.
Bjee iz tvoje ruke.
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedan as je stala
Uboga dua, ne znajui kuda s oima,
I drhtala.
Uj dombovar
Putujem, ko to putovah
Bezbroj puta u tekom snu.
Crnim cestama, na sjever,
A moji uvari kraj mene.
ute i bdiju maevi.
(1919)
OBJAVLJENJE
(1919)
SVITANJE
Tu su sve znaci!
Jo tako pokatkad
Bukne u meni zemaljski plamen
njegov odraz, needni smijeak
Oko precjelivanih usana.
Ali uviam posve jasno:
Po jednom starom dobrom redu
Mene nestaje.
I nije loe!
U dobri as, pa neka umine
Zamrena i muna ova
Istorija.
(1920)
BEZ NASLOVA
(1920)
E
(1920)
181/237
NO
(1920)
182/237
NJEGOVA PESMA
(1921)
183/237
GALEB I OBLAK
Galeb i oblak,
Ponad jugova mora mutna sjaja;
Zelena im je voda krila orosila.
Dooe dani s vlanim snom u skutu.
Nabreko liaj na stijeni koju bije
Val bez prestanka; u njemu gasnu
Glasovi vrelih dalekih cesta
Koje me zovu.
Sjeanja, ene, vesele vatre!
Oktobar zatvara pute, prosipa jezu po kosi.
Na sivom nebu vrh beznadne vode brode
Galeb i oblak.
(1921)
184/237
BEANJE
(Rim, 1921)
185/237
KRAJ REKE
Prikrajismo.
Splavari stadoe vezivati splav. Iskoili. Sjedoh na obalu.
Kameno grotlo, pokropljeno po vrhovima crnom omorikom, i u njemu
uklijetena zelena rijeka.
Sunce je bilo na po neba.
Pomislih da sad u gradovima zvona zvone i svijet ide u rijekama
Ali me moja roena misao izdade i u naviklom krugu se vrati: Ko sam?
Kuda putujem? Zato?
Trae odgovor, bacih pogled niz obalu, i tada ugledah: lagan vjetar skide
s omorika, s kra i s vode tanku sjenu, kao prainu, zgusnu je u lik i snese
pored mene.
Iako uporno obaram oi, dok dva splavara s povicima vezuju dalje, znam:
neko etvrti stoji pored mene, i tako je blizu uza me da, i ne diui pogled,
nazirem kraj od sivog mu rukava.
(1923)
186/237
M.C.
(1922)
187/237
MISAO
Gle, siromaak,
olienje svake zemaljske patnje:
nepravdi, stradanja, bola,
putuje, sjajan, na oblacima,
caruje nad svim harmonijama,
noen
utjehom koja dolazi od misli.
VERA SALUTRIX
(1923).
TA SANJAM I TA MI SE DOGAA (I-IX)
II
III
IV
VI
VII
Dani se gase.
U ovu jesen niu elje u meni
Ko u najlue prolee.
Ogromno nebo jesenjeg dana.
Kasne ptice. San.
San u snu. I snovi gube lice
U venoj magli snova.
Ogromno nebo i ponor matanja, a nikog nema da mi ruku doda.
Tu mi je zemaljski put i ljudsko lice.
Samo jo nou, dok prolazim ulicama,
pustim i mranim,
priini mi se da me neko zove
po imenu.
VIII
IX
U razmacima nejednakim
Meu promuklim dozivima,
Ponem da zaboravljam studen
I ko sam i otkud idem.
Da se savijen mirim,
Ali se onda odjednom.
Ve kad se ponadam da nee.
Javi onaj s planine.
E SAVRENSTVA
(1923)
196/237
BEZ NASLOVA
(1931)
197/237
SABITOVA PESMA
(1932)
198/237
VAJMAR 1932
treba da sam, na neki let me goni i sve se poziva na mene sama kao na poet-
nu snagu i glavni razlog.
I za sve to vreme sunce se nije ni toliko pomaklo da bi se na senci moglo
primetiti. Samo se so na meni krutne i beli.
Porumeneo je sjaj i biva tamniji ali putuje s ugla na ugao, samo ga
pokatkad prekine senka nevidljiva oblaka, koja je brza kao senka ljuljake. A
onda se, posle slasti suspregnuta daha, melodija ponovno nastavlja. I u njoj se
vraa sve to je bilo i tako pregledam sve svoje dane, pune udesa, koji se as
sklapaju u krug konane harmonije a as svravaju u jednoj sobi i jednoj
postelji sa jednom eljom za malo vode i rukom da je doda.
Od mog detinjeg sna pod ikonama do ove misli zrela oveka, koja lei
veeras kao ostudenila lava u meni, svi dani i svi glasi i svi dogaaji (i sama
tiina), sve je samo nemilosrdan poziv da se krenem i letim.
Sunce zae za krovove, naglo ugasnue i umukoe predmeti, ali se posle
tren sumraka jo jednom odrazi kratkim, kasnim sjajem i sa vrh neba prosu u
silnim mlazovima i podie i ponese na tanku talasu moju postelju.
Svaka stvar, jo za as osvetljena, ponovno peva.
Varo se skrati u prugu a sva svetla u tanak mlean sjaj.
Daljine su, ma kako nedogledne, ipak putevi. Teko oboreni letimo.
DJEVOJAKA PJESMA
(kao narodna)
(1933)
203/237
(1934)
204/237
BEZ NASLOVA
(1934)
205/237
(Beograd, 1937)
206/237
DVE TEME
I
Vidim: rano dolazi jesen, i to odjednom na svima putevima. Sobe se ve
pune vlagom i jezom koju nita ne moe da istera. Ostaemo potpuno bez
cvea. Osetiemo ta znai toliko voleti tako prolazne stvari. Jedino to nam
ostaje to su razgovori o oveu koje smo ovde zajedno gledali.
II
Staze su mokre. Po njima, jesen bi ve bila potpuna. Ali drvee je bujno i
zeleno. Kia je stala. Povrina jezera opet je glatka, ali samo na sredini. Uz
obalu, sa nagnutih drveta padaju po vodi obilne kapi, kao nova kia. Tako i
jo zelena drveta produuju sliku jeseni.
(1939)
207/237
OTKRIVANJE
PISMO NIKOME
(1940)
209/237
LILI LALAUNA*
(1950)
* Tako se zvala jedna Grkinja; od slogova njenog imena nainjena je ova
pesma.
210/237
NEKAD, U ALPIMA
Pesma
Ona je odjeknula jedno jutra, u Alpima. Nekoliko nejasnih rei koje sam u
prolazu uo; muzika za pevanje i igru u isto vreme.
Pesma koju e mnogi ne mislei, ne znajui moda otkud dolazi ni
kako se zove dugo pevati, i dugo uz nju igrati, u Alpima i daleko od njih,
svuda po svetu.
I docnije se, godinama, stalno javljala, u odlomcima rei i ritma, i za
pevanje i za igru.
I sad joj ponekad ujem oslabljen i nejasna odjek. I sam neznam, i ne pit-
am se, da li zaista jo tee u meni, ili to drugi pevaju i igraju, tamo u Alpima,
i svuda po svetu.
Susret
Topla je, kao iva, zelena belenica, od dugog stajanja u mojoj ruci, a ot-
vorio je jo nisam ni rei zapisao u nju, iako jasno vidim ono to bih hteo da
zabeleim.
Sav sam vreo i podrhtavam od dugog peaenja. San me hvata. Bojim se
da ne zaspim i da ostane nezabeleeno.
Ide. Vidim je na planinskoj kosi, struk joj se gubi u livadi a glava stoji
prvo, sa visinskim nebom kao pozadinom.
Osmehuje se. Tada joj se oi are a razdvojene usne lagano podrhtavaju,
kupe se jedva primetno, kao od pomisli na nedozrele voe. Taj retki osmeh,
sastavljen od skupocenih protivnosti svetle oi i laki gr usana nestaje
brzo i potpuno, i tada meni izgleda da nije nikad ni bilo. Tako je nestvarno
kratak i tako se lako brie.
211/237
ta sve nije vieno i reeno i ta sve nee ostati zabeleeno? ta sve nisu
ljudi uspeli da kau jedan drugom i sauvaju zauvek? A ovaj osmeh, maiju
njegovog kratkog veka i
brzog nestanka zar nikad, niko, nikome?
Znam, sunca su se raala i kontinenti tonuli a da nikog nije bilo da to vidi i
zabelei. Pa neka! Sve se bojim da u zaspati i sve se tee otimam snu. Neu
stii da kaem. Zaspau.
Zora
Sa planine sam video zoru, razlivenu po bezbrojnim vrhovima planina i do
polovine neba. Obnevideo od suza, ljutih, bletavih, hladnih suza bez povoda.
Pretrnuo, poraenog sluha tiinom. Ni misli, ni elje, ni seanja. Samo, u
mati, jedne oi, sjajne, nepoznate, neroene oi koje ovu zoru nikad nee
videti.
212/237
JEDNA NO
VEO
(Maj 1954)
214/237
PUTNICI SA ISTOKA
BEZ NASLOVA
(1970)
218/237
KRAJ
Septembar,
Skupocena nagnuta aa
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jae, sve dublje.
Krv je nemirna, jer predosea
Ono to donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
(1970)
219/237
BEZ NASLOVA
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da ujem
Neto kao molitven apat u sebi.
(Beograd, 1973)
RJENIK MANJE POZNATIH RIJEI:
ade imenjak
beonjaa bjeloonica
bisage dvostruka torba, dvije sastavljene torbe koje se vjeaju o sedlo ili
prte preko ramena; dvanjke
ivut idov
sahat sat
sahaija urar
saransak enjak
secikesa lopov
sevap dobroinstvo
siledija nasilnik
sopstvenik vlasnik
svirep okrutan
spolja izvana
sujeveran praznovjeran
atrovci skitnice, varalice
talas val
testera pila
turbe nadgrobni spomenik; grobnica
uboj ozljeda nanesena udarcem
utiv uljudan
ukoljica estok svadljivac
ulema muslimanski vjerski uenjak
uslov uvjet
usredsreen usredotoen
vakat vrijeme, doba
valija upravitelj pokrajine (vilajeta) u Turskom carstvu
varo gradi, trgovite
vaspitanje odgoj
vazduh zrak
225/237
1892.-1893.
Ivo Andri roen je 9. listopada 1892. u Travniku u obitelji Antuna
Andria, podvornika, i Katarine, kuanice; upisan je u Matici roenih crkve
Svetog Ivana Krstitelja u Travniku. U Travniku je proveo samo nekoliko
prvih mjeseci ivota jer su mu se roditelji preselili u Sarajevo gdje je otac
imao slubu.
1894.-1902.
Antun Andri umire od tuberkuloze pa je majka prisiljena povjeriti sina na
skrb zaovi Ani i njezinu suprugu Ivanu Matkoviku, andarskom naredniku
na slubi u Viegradu. U tom gradu istone Bosne s uvenim mostom
Mehmed pae Sokolovia (koji e se kasnije pojaviti u Andrievu najpozn-
atijem romanu Na Drini uprija) polazit e i osnovnu kolu.
1903.-1911.
Zavrivi osnovnu kolu u Viegradu, vraa se majci u Sarajevo, gdje se
upisuje u jesen 1903. u Veliku gimnaziju, najstariju bosansku srednju kolu.
U viim razredima gimnazije prikljuuje se ilegalnoj politikoj organizaciji
Mlada Bosna. Profesor materinskog jezika bio mu je knjievnik Tugomir
Alaupovi koji je vrlo brzo prepoznao darovitost mladog Andria i potaknuo
ga na pisanje; to e se prijateljstvo nastaviti i u kasnijim godinama. U sara-
jevskom knjievnom listu Bosanska vila objavio je 1911. svoj prvi
knjievni rad, pjesmu u prozi U sumrak. U tim godinama velik utjecaj na
njegovo knjievno formiranje imaju Walt Whitman, S0ren Kierkegaard i Jo-
hann Wolfgang Goethe. Ui slovenski i prevodi Preerna; s engleskog pre-
vodi Whitmana, a s njemakoga Strindberga.
1912.-1913.
Maturira 1912. te dobivi stipendiju Hrvatskoga kulturno-prosvjetnog
drutva Napredak iz Sarajeva upisuje se na Mudroslovni fakultet
Sveuilita u Zagrebu, gdje studira prirodoslovno-matematike znanosti.
227/237