Professional Documents
Culture Documents
GRADOVI
NA PAPIRU
S engleskoga preveo
Mladen Jankovi
Za Julie Strauss-Gabel,
bez koje se nita od ovoga ne bi ostvarilo
A poslije,
kad smo izili van da vidimo kako njezina izrezbarena
bundeva izgleda s ceste, rekao sam joj da mi se svia kako
svjetlost isijava s tog lica koje treperi u tami.
Te veeri otiao sam u svoju sobu u devet, jer devet je sati bilo vrijeme za
krevet. Mama me ututkala, rekla mi da me voli, a ja sam joj rekao:
Vidimo se sutra, i ona je isto rekla: Vidimo se sutra, a onda je ugasila
svjetlo i pritvorila vrata.
Kad sam se okrenuo na bok, na prozoru sam spazio Margo Roth
Spiegelman. Stajala je ondje, lica gotovo zalijepljenog za mreu protiv
komaraca. Ustao sam i otvorio prozor, no mrea nas je jo uvijek dijelila,
rainivi njezino lice u tokice.
Napravila sam malo istraivanje, rekla je prilino ozbiljno. Iako
joj je mrea razloila lice u sitne djelie, mogao sam vidjeti da u ruci dri
biljenicu i olovku s izgrienom gumicom na vrhu. Pogledala je u svoje
biljeke. Gospoa Feldman iz Jefferson Courta rekla mi je da se zove
Robert Joyner. Otkrila mi je da je ivio na Jefferson Roadu, u jednom od
onih stanova iznad samoposluivanja, pa sam otila tamo, ali ondje je
ve bila gomila policajaca i jedan me upitao jesam li ja iz kolskih novina,
a ja sam mu rekla da naa kola nema novine, a onda je on rekao da e
mi, ako nisam novinar, rado odgovoriti na pitanja. Rekao mi je da je
Robert Joyner imao trideset est godina. Da je bio odvjetnik. Nisu me
htjeli pustiti u stan, ali do njega ivi izvjesna gospoa imenom Juanita
Alvarez i u njezin sam stan uspjela ui pod izlikom da sam dola
pozajmiti malo eera, i ona mi je rekla da se Robert Joyner ubio
pitoljem. Onda sam je pitala zato, a ona mi je otkrila da se nedavno
razveo i da je zbog toga bio tuan.
Margo je zautjela, a ja sam je samo gledao, to njezino lice sivo od
mjeseine i razdijeljeno u tisuu sitnih djelia. Njezine krupne okrugle
oi letjele su s biljenice na mene i nazad. Mnogi se ljudi razvedu, ali se
ipak ne ubiju, kazao sam.
Znam, odgovorila je uzbueno. To sam ba i rekla Juaniti
Alvarez. A onda je ona rekla... Okrenula je iduu stranicu u biljenici.
Rekla je da je gospodin Joyner imao smetnje. A onda sa 111 je pitala to
time hoe rei, a ona mi je rekla da bismo se trebali pomoliti za njega i da
bih trebala mami odnijeti eer, a ja sam rekla zaboravite eer i otila.
Nisam nita rekao. Samo sam elio da nastavi govoriti taj tihi
glasi, drhtav od uzbuenja zbog zamalo rijeene zagonetke, pruao mi
je osjeaj da se u mome ivotu dogaa neto vano.
Mislim da moda znam zato je to uinio, kazala je na koncu.
Zato?
Moda su sve strune u njemu popucale, rekla je.
Dok sam smiljao to bih joj na to odgovorio, rukom sam otkvaio
zaponce koji su drali okvir s mreom. Sklonio sam okvir i poloio ga na
pod, ali Margo mi nije dala priliku da ita kaem. Prije nego to sam
ponovo sjeo, podigla je pogled prema meni i proaptala: Zatvori
prozor. Posluao sam je. Mislio sam da e otii, ali ona je ostala stajati
ondje i gledala me. Mahnuo sam joj i osmjehnuo se, ali njezin je pogled
bio prikovan za neto iza mene, neto monstruozno, neto od ega joj je
nestala sva krv iz lica, a ja sam bio previe uplaen da se okrenem. Ali
iza mene nije bilo niega, naravno osim moda mrtvaca iz parka.
Prestao sam joj mahati. Lica su nam bila na istoj visini, samo na
suprotnim stranama prozora. Ne sjeam se vie kako se to zavrilo
jesam li ja prvi otiao u krevet ili je prva otila ona. U mome sjeanju
prizor se nikad nije prekinuo. Ostali smo ondje, zagledani jedno u drugo
zauvijek.
Najdulji dan u mome ivotu poeo je polako. Te srijede ustao sam kasno
i ostao predugo pod tuem, pa sam doruak morao ubaciti u sebe na
stranjem sjedalu mamina kombija oko 7:17.
Obino sam u kolu iao biciklom, zajedno sa svojim najboljim
prijateljem Benom Starlingom, ali Ben je toga jutra krenuo u kolu na
vrijeme i tako mi bio potpuno beskoristan. Na vrijeme je za nas znailo
trideset minuta prije poetka nastave i tih pola sata do prvoga zvona
predstavljalo je vrhunac naeg drutvenog ivota. Provodili smo ga
stojei i naklapajui ispred vrata dvorane za probe. Veina je mojih
prijatelja svirala u orkestru i najvei dio svojih kolskih odmora proveo
sam ukrug nekoliko metara od te dvorane. Ja nisam bio u orkestru jer
uope nemam sluha, to je vjerojatno u nekoj vezi s mojom opom
nagluhou. Zakasnio sam dvadeset minuta, a to je znailo da sam pred
kolu stigao jo uvijek deset minuta ranije.
Mama me za vrijeme vonje ispitivala o predmetima, maturi i
maturalnoj veeri.
Nisam ljubitelj maturalne veeri, podsjetio sam je dok je skretala
na kraju ulice. Istodobno sam spretno naginjao zdjelicu sa itaricama u
suprotnom smjeru od naginjanja auta. Barem u tome imam iskustva.
Pa, nema nieg loeg u tome da izie s nekom prijateljicom.
Sigurna sam da moe pozvati Cassie Hiney1. Naravno da sam mogao
pozvati Cassie Hiney, koja je zapravo bila savreno zgodna, ljubazna i
slatka, premda je imala nevjerojatan peh s prezimenom.
Ne radi se samo o tome da ne podnosim maturalne veeri. Ne
podnosim ni ljude koji oboavaju maturalne veeri, objasnio sam joj,
iako je to, istinu govorei, bila la. Jer Ben je jedva ekao da ode.
1
hiney (engl.) - upak
Mama je skrenula u kolsko dvorite, i dok je prelazila preko
uspornika, morao sam objema rukama pridrati ve gotovo praznu
zdjelicu. Pogledao sam na parkiralite za maturante. Srebrna Honda
Mary Roth Spiegelman bila je parkirana na uobiajenom mjestu. Mama je
zaustavila auto u slijepoj uliici pored dvorane za probe orkestra i
poljubila me u obraz. Vidio sam Bena i ostale svoje prijatelje kako stoje
okupljeni u polukrug.
Krenuo sam prema njima i polukrug se spontano rairio da me
primi. Razgovarali su o mojoj bivoj djevojci, Suzie Chung, koja je svirala
elo i navodno izazvala pomutnju kad je poela hodati s igraem
bejzbola imenom Taddy Mac. Je li mu to bilo pravo ime, nisam imao
pojma. Kako bilo da bilo, Suzie je odluila na maturalnu doi s Tadyjem
Macom. Jo jedna rtva.
Buraz, obratio mi se Ben, koji mi je stajao nasuprot. Dao mi je
znak glavom da ga slijedim i okrenuo se. Iziao sam iz kruga i poao za
njim kroz vrata. Ben, malo stvorenje maslinaste puti, koje je pubertet,
nema sumnje, puknuo, iako ne ba jako, bio je moj najbolji prijatelj sve od
petoga razreda, kada smo obojica sebi konano priznali da ni jedan od
nas nee uspjeti privui nekog drugog najboljeg prijatelja. Plus, Ben se
stvarno trudio, to mi se svidjelo uglavnom.
to ima? pitao sam. Unutar kole mogli smo slobodno
razgovarati, jer tu je vladao takav amor da nas nitko ne bi mogao
prislukivati.
Radar ide na maturalnu veeru, objavio je mrzovoljno. Radar je
bio na drugi najbolji prijatelj. Zvali smo ga Radar jer je sliio malom
oalinku zvanom Radar iz one stare televizijske serije MASH, samo to 1.
Radar iz serije nije bio crnac, i 2. nakon to je dobio nadimak, na je
Radar narastao petnaestak centimetara i poeo nositi lee, pa
pretpostavljam da 3. uope nije sliio tipu iz serije MASH, ali 4. kako su
do kraja naeg kolovanja ostala jo tri i pol tjedna, nismo imali volje da
mu mijenjamo nadimak.
S onom curom Angelom? pitao sam. Radar nam nikada nije nita
otkrio o svome ljubavnom ivotu, ali to nas nije sprjeavalo da stalno o
tome nagaamo.
Ben je kimnuo i rekao: Zna za onaj moj veliki plan da na
maturalnu pozovem neku piletinu iz prvog razreda, jer to su jedini
komadi koji ne znaju priu o Krvavom Benu? Kimnuo sam potvrdno.
Pa, poeo je Ben, jutros mi je prila jedna slatkica iz prvog
razreda i pitala me jesam li ja Krvavi Ben, i im sam joj poeo
objanjavati da se radilo o infekciji bubrega, zahihotala je i pobjegla.
Dakle, ni od toga nema nita.
Ben je u drugom razredu zavrio u bolnici zbog infekcije bubrega,
no Becca Arrington, Margoina najbolja prijateljica, proirila je glasinu da
mu se krv u urinu pojavila zbog kroninog masturbiranja. Usprkos svojoj
medicinskoj neuvjerljivosti, ta pria prati Bena i dandanas. Koja
puiona, rekao sam.
Ben mi je poeo izlagati svoje planove kako da nae novu pratilju,
ali tek sam ga napola sluao, jer sam kroz masu ljudstva to se guvala u
hodniku upravo ugledao Margo Roth Spiegelman. Stajala je pokraj
svojega ormaria sa svojim dekom Jaseom. Nosila je bijelu suknju do
koljena i plavu majicu s natpisom. I izdaleka sam mogao vidjeti njezine
lijepo oblikovane kljune kosti. Neemu se histerino smijala irom
otvorenih usta, pri emu je ramena povila naprijed, a kutovi njezinih
velikih oiju iskitili su se sitnim borama. Ali izgleda da se nije smijala
neemu to je provalio Jase, jer je gledala mimo njega, prema nizu
ormaria na drugoj strani hodnika. Slijedio sam njezin pogled i vidio
Beccu Arrington kako se objesila o nekog igraa bejzbola, kao da je tip
boino drvce a ona kuglica na njemu. Poslao sam Margo osmijeh, iako
sam znao da me ona ne moe vidjeti.
Buraz, trebao bi je jednostavno puknuti. Ba te briga za Jasea.
Boe, kakav je to komad. Kad smo krenuli, nastavio sam pogledavati
prema njoj kroz gomilu; bili su to brzi snimci za seriju fotografija pod
naslovom Savrenstvo ne trza dok smrtnici prolaze. Kad sam joj se pribliio,
pomislio sam da se ona uope ne smije. Moda je samo iznenaena
poklonom ili neim slinim. Nije mogla zatvoriti usta.
Aha, rekao sam Benu, jo uvijek ga ne sluajui i pokuavajui
zadrati pogled to due na Margo, a da to ne bude oito. I ne samo zato
to je bila lijepa. Bila je ona naprosto fenomenalna, u doslovnom smislu
rijei. Ipak, prolazili smo odvie daleko od nje i previe se ljudi muvalo
izmeu, pa nisam mogao uti to govori i prokljuviti o kakvom je to
urnebesnom iznenaenju bila rije. Ben je samo zatresao glavom, ve me
tisuu puta ulovio kako zurim u nju i ve se na to naviknuo.
Stvarno je dobar komad, ali nije ba tako dobar komad. Zna li tko
je stvarno dobar komad?
Tko? pitao sam.
Lacey, rekao je, a to je bila Margoina druga najbolja prijateljica.
Da, i jo tvoja mama. Buraz, vidio sam kad te jutros poljubila u obraz, i
oprosti mi, ali kunem ti se Bogom pomislio sam: ovjee, da sam barem ja
Q. I da barem imam penis na obrazima. Munuo sam ga laktom u rebra, ali
nisam prestao razmiljati o Margo, jer ona je bila jedina legenda koja je
ivjela vrata do mene. Margo Roth Spiegelman, djevojka ije je
esteroslono ime u svojoj cijelosti nerijetko bilo izgovarano s pritajenim
potovanjem. Margo Roth Spiegelman, o ijim su se epskim
pustolovinama prie irile kolom poput ljetne oluje: neki starac iz Hot
Coffeeja u Kaliforniji nauio je Margo svirati gitaru. Margo Roth
Spiegelman, koja je tri dana putovala s cirkusom mislili su da ima
potencijala da nastupi na trapezu. Margo Roth Spiegelman, koja je iza
pozornice popila alicu biljnog aja s grupom The Mallionaires poslije
koncerta u St. Louisu, dok su oni pili viski. Margo Roth Spiegelman, koja
je upala na taj koncert rekavi osiguranju da joj je basist deko, ali je oni
nisu prepoznali i, ma dajte, deki, stvarno, ime mi je Margo Roth
Spiegelman i ako odete tamo i zamolite basista da baci pogled na mene,
on e vam rei da sam njegova cura, ili da bi elio da mu budem cura, i
onda je redar tako i napravio, i onda je basist rekao da, to je moja cura,
pustite je, i poslije je basist htio da zabriju zajedno, ali ona je odbila basista
grupe The Mallionaires.
Sve su te prie, kad bi bile ispriane, zavravale s neizbjenim:
ovjee, ne mogu vjerovat? esto i nismo vjerovali, ali prie su se uvijek
pokazale istinitima.
Ve smo bili kod svojih ormaria. Radar je bio ondje; naslonjen na
Benov ormari tipkao je neto po prijenosnom ureaju koji je drao u
rukama.
Dakle, ide na maturalnu, rekao sam mu. Podigao je pogled
prema meni, a onda ga ponovo spustio.
Upravo devandaliziram lanak na Sverjeniku o bivem
francuskom premijeru. Sino je netko obrisao cijeli unos i zamijenio ga
reenicom Jacques Chirac je jedan gej, to je, kako je napisano, netono i
faktiki i gramatiki. Radar je nekakva urednika faca na toj onlajn
enciklopediji nazvanoj Sverjenik, a koju lancima popunjavaju sami
korisnici. Sav se posvetio odravanju i usavravanju Sverjenika. Bio je to
jedan od razloga zato nas je vijest da ima pratilju za maturalnu toliko
iznenadila.
Dakle, ide na maturalnu, ponovio sam.
ao mi je, rekao je ne diui pogled. Dobro je poznato da sam
oduvijek bio protiv maturalne. Nita me u vezi s tim ne privlai ni
sentii, ni brzi ples, ni haljine, ni unajmljeni smoking. Unajmljivanje
smokinga ini mi se izvrsnim nainom da pokupi neku odvratnu bolest
od prethodnog unajmljivaa, ne udim ba za time da budem jedini
djevac s picajzlama.
Buraz, obratio se Ben Radaru, ve i oni friki komadi iz prvog
razreda znaju za priu o Krvavom Benu. Radar sada konano spusti
svoj dlanovnik i kimne suosjeajno. Kako bilo, nastavio je Ben,
preostaju mi dvije strategije: kupiti pratilju preko interneta ili odletjeti u
Missouri i kidnapirati neku zgodnu provincijsku kokicu. Pokuao sam
Benu objasniti da izraz kokica ne zvui ni retro ni kul, nego vie
seksistiki i jadno, ali on se nije dao smesti. I vlastitu je majku zvao
kokica. Bio je nepopravljiv.
Pitat u Angelu zna li koga, rekao je Radar. Iako bi bilo lake
pretvoriti olovo u zlato nego tebi nai pratilju za maturalnu.
Nai tebi pratilju za maturalnu toliko je teko da ve od same
ideje moe dobiti bruh, dodao sam.
Radar je od oduevljenja dvaput akom lupio po ormariu, a onda
se vratio s novom forom: Bene, nai tebi pratilju za maturalnu tako je
teko da je amerika vlada odustala od diplomacije i odluila stvar rijeiti
silom.
Pokuavao sam smisliti novu foru kojom bih se nadovezao, kad
smo sva trojica odjednom opazili kontejner anabolikih steroida u
ljudskom obliju, poznat kao Chuck Parson, kako nam se pribliava s
nekom namjerom. Chuck Parson nije sudjelovao u timskim sportovima
jer bi ga to moglo odvratiti od njegova vieg cilja: da jednoga dana bude
osuen za ubojstvo. Hej, pederi, povikao je.
Chuck, odgovorio sam mu to sam mogao prijateljskije. Chuck
nas posljednjih godina i nije gnjavio netko je u zemlji kul djece donio
uredbu da nas se pusti na miru. Zato je bilo neobino to nam se uope
obraa.
Moda zato to sam se oglasio, a moda i ne, tresnuo je rukama o
ormari s obje moje strane i unio mi se u facu tako da sam mogao lako
pogoditi kojom pastom pere zube. to zna o Margo i Jaseu?
Uh, rekao sam. Poeo sam kopati po pamenju i prisjeati se
svega to znam o njima: Jase je bio prvi i jedini ozbiljni deko Margo
Roth Spiegelman. Poeli su hodati krajem prole godine. Idue godine
oboje se spremaju na Floridsko sveuilite. Jase je ondje dobio nekakvu
bejzbolsku stipendiju. Nikada nije bio kod nje doma, osim da je pokupi
za izlazak. Nikada nije pokazivala da joj se ba jako svia, ali Margo
nikada nije pokazivala da joj se itko svia. Nita, rekao sam konano.
Ne seri mi, zareao je.
Jedva je i poznajem, rekao sam, to je zapravo i bila istina.
Neko je vrijeme razmiljao o mome odgovoru, a ja sam dao sve od
sebe da izdrim pogled tih premalo razmaknutih oiju. Lagano je
kimnuo, odgurnuo se od ormaria i odetao na svoj prvi sat: Njegovanje i
prehrana pektoralnih miia.
Zazvonilo je i drugo zvono. Jo minuta do poetka nastave. Radar i
ja imali smo matematiku analizu, a Ben kombinatoriku. Uionice su bile
jedna do druge; zajedno smo krenuli prema njima, trojica nas, jedan do
drugoga, nadajui se da e se plima naih kolskih drugova razrijediti i
propustiti nas. Tako je i bilo.
Rekao sam: Pronai tebi pratilju za maturalnu tako je teko da kad
bi tisuu majmuna na tisuu pisaih strojeva tipkalo tisuu godina, ne bi
se dogodilo da ijedan napie Ii u na maturalnu s Benom
Ben nije mogao odoljeti da sam sebe ne dotue. Moji izgledi za
maturalnu toliki su da me odbila i Q-ova baka. Rekla mi je da eka da je
Radar pozove.
Radar znaajno kimne glavom. iva istina, Q, tvoja baka voli
prave frajere.
Bio je to jadan, ali najlaki nain da zaboravimo na Chucka,
razgovarati o maturalnoj, iako mi se za nju zapravo ivo fukalo. Eto
takav je bio na ivot toga jutra: nita zapravo nije bilo vano, ni dobre ni
loe stvari. Vano nam je bilo samo da zabavimo jedni druge, i to nam je
prilino dobro uspijevalo.
Idua tri sata proveo sam u uionici, nastojei da ne gledam u
satove koji su visjeli iznad ploa, a kada bih bacio pogled na koji od njih,
ostao bih zauen to je od posljednjeg gledanja na sat prolo tek
nekoliko minuta. Imao sam gotovo etiri godine iskustva gledanja u te
satove, ali njihova me sporost nije prestala uditi. Ako mi ikada kau da
mi je preostao samo jedan dan ivota, zaputit u se ravno u posveene
dvorane srednje kole Winter Park, gdje, kako je poznato, dan traje
tisuu godina.
No koliko god mi se inilo kako trei sat fizike nee nikada zavrili,
ipak je zavrio i poslije sam se u kantini naao s Benom. Radar je peti sat
imao ruak sa svojima iz razreda pa smo Ben i ja uglavnom sjedili sami;
razdvajalo nas je tek nekoliko sjedala i klinci iz dramske grupe, koje smo
poznavali. Danas smo obojica jeli mini pizze sa salamom.
Pizze su dobre, rekao sam. Kimnuo je glavom rastreseno. to ne
valja? pitao sam ga.
Nifta, zafufljao je ustima punim pizze. Konano ju je progutao.
Znam da misli kako je to glupo, ali ja zaista elim ii na maturalnu.
1. Stvarno mislim da je to glupo; 2. Ako eli ii, idi; 3. Ali ako se
ne varam, jo uvijek nisi nijednu curu pitao da ide s tobom.
Pitao sam Cassie Hiney na matki. Napisao sam joj poruku.
Podigao sam obrve upitno. Ben je gurnuo ruku u dep svojih kratkih
hlaa i izvukao vie puta presavijen komadi papira. Razmotao sam ga:
Odmor je bio pri kraju, pa smo Ben i ja ustali i odloili svoje pladnjeve na
tekuu vrpcu. Istu onu na koju me u prvom razredu bacio Chuck Parson,
poslavi me tako u podzemni svijet sudopera Winter Parka. Odetali
smo do Radarova ormaria i ostali ondje dok nije dojurio ve poslije
prvog zvona.
Na satu politike odluio sam da bih, a to mislim doslovno i
bukvalno, lizao tovaru jaja samo da do kraja semestra ne moram dolaziti
na te sate, rekao je.
Od tovarovih jaja moe puno nauiti o vladi, rekao sam. Hej,
kad smo ve kod razloga zato si htio da ti ruak bude poslije etvrtog
sata, upravo smo ruali s Angelom.
Ben mu se smijuljio u facu i dodao: Aha, htjela je znati zato je
nikada nisi pozvao kui.
Radar ispusti dubok uzdah dok je unosio ifru svoga ormaria.
Toliko je dugo duboko disao da sam se na koncu uplaio da e se
onesvijestiti. Sranje, rekao je konano.
Da se ne stidi neega? upitao sam smjekajui se. Zaepi,
odgovorio je i munuo me laktom u trbuh. ivi u ljupkom domu,
rekao sam.
Ozbiljno, buraz, dodao je Ben. Ona je stvarno zgodna cura. Ne
kuim zato je ne upozna s roditeljima i ne pokae joj asu Radar
Radar je bacio knjige u ormari i zatvorio ga. Graja oko nas utiala
se ba u asu kad je podigao pogled u nebo i zavikao: NISAM JA KRIV
TO MOJI STARCI IMAJU NAJVEU ZBIRKU CRNIH DJEDOVA
BOINJAKA NA SVIJETU. Dosad sam ga barem tisuu puta uo da
izgovara najveu zbirku crnih Djedova Boinjaka i nikako da mi to
prestane biti smijeno. Ali on se nije alio. Sjeam se kad sam prvi put bio
kod njih. Imao sam tada otprilike trinaest godina. Bilo je proljee, od
Boia je prolo nekoliko mjeseci, a crni su Djedovi Boinjaci jo uvijek
bili poreani po prozorskim daskama. Crni Djedovi Boinjaci izrezani
od papira visjeli su s ograde stubita. Stol u blagovaonici bio je ukraen
svijeama u obliku Djedova Boinjaka crnaca. Ulje na platnu s likom
crnakog Djeda Boinjaka visjelo je iznad okvira kamina na kojem su
bile nanizane figurice crnih Djedova Boinjaka. Imali su i crnaki
dispenzer za Pez-bombone koji su kupili u Namibiji. Svijetlei plastini
Djed Boinjak crnac, koji je od Dana zahvalnosti do Nove godine stajao
u njihovu savreno njegovanom dvoritu, ostatak godine ponosno je
drao strau u kutu kupaonice za goste, kupaonice obloene runo
oslikanim tapetama s uzorkom, naravno, crnog Djeda Boinjaka. ak su
i spuve bile u obliku Djeda Boinjaka. Sve sobe, osim Radarove, bile su
zatrpane crnim Djedovima Boinjacima od gipsa i plastike i mramora
i gline i drva i smole i platna. Sve u svemu, Radarovi su roditelji imali
vie od tisuu dvjesto razliitih crnih Djedova Boinjaka. Kako se moglo
proitati na ukrasnoj ploi pokraj ulaznih vrata, Drutvo za Boi
proglasilo je Radarov dom spomen-kuom Djeda Boinjaka.
Mora joj rei, ovjee, kazao sam. Jednostavno joj mora rei:
Angela, stvarno mi se svia, ali ima neto to mora znati: kada
doemo k meni doma da se malo pomazimo, gledat e nas dvije tisue
etiristo oiju tisuu dvjesto crnih Djedova Boinjaka.
Radar je preao rukom preko svoje kratko oiane kose i
odmahnuo glavom. Pa, ovaj, nisam siguran da u joj rei ba tim
rijeima, ali rei u joj.
Ja sam se zaputio na sat politike, a Ben na izborni predmet o
dizajnu videoigrica. Idua dva sata proveo sam gledajui satove, a onda
me, kad je konano sve bilo gotovo, preplavio osjeaj olakanja kraj
svakoga dana znaio je pribliavanje nae maturalne, do koje je ostalo
manje od mjesec dana.
Otiao sam kui. Pojeo sam dvije krike kruha s maslacem od kikirikija i
demom i gledao poker na televiziji. Moji su se roditelji vratili oko est,
izgrlili jedno drugo, a onda su izgrlili i mene. Za pravu veeru jeli smo
zapeene makarone s preljevom. Pitali su me kako je bilo u koli. Onda
su me pitali za maturalnu. Divili su se sami sebi kakav su udesan posao
obavili odgojivi me. Priali su mi kako su oni proveli dan, bakui se s
ljudima koji nisu tako dobro odgojeni kao ja. Onda su se pokupili gledati
televiziju. Otiao sam u svoju sobu provjeriti mejlove. Neto sam
piskarao za engleski o Velikom Gatsbyju. ituckao sam malo i
Federalistike spise, kao pripremu za zavrni ispit iz politike. Razmjenjivao
sam mejlove s Benom, a onda se i Radar pojavio onlajn. U razgovoru je
etiri puta upotrijebio frazu najvea zbirka crnih Djedova Boinjaka na
svijetu i svaki put sam jednako prasnuo u smijeh. Rekao sam mu da mi
je drago to ima curu. On je rekao da e ljeto biti zakon. Sloio sam se.
Bio je peti svibnja, ali mogao je biti i bilo koji drugi datum. Moji su dani
bili ugodno jednolini. Volio sam to: volio sam rutinu. Volio sam da mi
bude dosadno. Znam da to nije neto ime bih se trebao hvaliti, ali tako
je bilo. I ovaj peti svibnja mogao je biti kao bilo koji drugi dan sve dok,
neto prije ponoi, Margo Roth Spiegelman nije otvorila prozor na mojoj
sobi, prvi put nakon to mi je prije devet godina rekla da ga zatvorim.
2.
Zadatak esti, ree Margo kad smo se ponovo vratili na cestu. Mahala
je prstima po zraku, suei lak na noktima, kao da prebire po glasoviru.
Ostaviti cvijee na Karininu pragu, zajedno s porukom isprike.
to si joj uinila?
Pa, kad mi je rekla za Jasea, ja sam, kako da kaem, ubila
glasnika.
Kako? pitao sam. Stali smo pred jednim semaforom na crveno, a
neki klinci do nas u sportskom autu turirali su motor kao da bih se
utrkivao Chryslerom. Pa im malo jae pritisnem gas, pone trokirati.
Ne sjeam se vie kako sam je ono nazvala, ali bilo je neto kao: Ti
cendrava, glupa, konjskozuba, debebeloguza kujo s najodvratnijom
frizurom u sredinjoj Floridi a to ti neto govori.
Da, frizura joj je stvarno smijena, rekao sam.
Znam. Samo je to bila istina od svega to sam rekla. Kad nekome
govori gadosti, mora paziti da ne kae i poneku istinu, jer poslije ne
moe potpuno i iskreno povui reeno, razumije. Mislim, mogla je
raditi sjenanje. Mogla je izvui i pramenove. Ali otkud joj ideja da
nabaci taj zebra-efekt.
Dok smo sjedili u autu a klju je ve bio u bravi, ali nisam pokrenuo
motor, rekla je: Da te pitam, kada ustaju tvoji roditelji?
Ne znam, ono, u est i petnaest. Bilo je 3:51. Mislim, imamo jo
vie od dva sata, a obavili smo devet zadataka.
Znam, ali najtei sam ostavila za kraj. U svakom sluaju, sve emo
uspjeti obaviti. Zadatak deseti Q je na redu da odabere rtvu.
to?
Ja sam ve odabrala kaznu. Ti samo odaberi na kome e se
obruiti na moni gnjev.
Na koga e se obruiti na moni gnjev, ispravio sam je, a ona je
nezadovoljno odmahnula glavom. Nemam ja nikoga na koga bih
poelio obruiti svoj gnjev, rekao sam, jer to je bila istina. Oduvijek mi
se inilo da mora biti netko i neto da bi imao neprijatelje. Ako
primjerice gledamo povijest, Njemaka je imala vie neprijatelja nego
Luksemburg. Gledajui tako, Margo Roth Spiegelman bila je Njemaka. I
Velika Britanija. I Sjedinjene Drave. I carska Rusija. A ja sam
Luksemburg. Kradem Bogu dane, uvam ovce i jodlam.
A to je s Chuckom?
Hm, rekao sam. Chuck Parson zaista jest bio poprilino naporan
svih ovih godina, sve dok ga ona nije zauzdala. Na stranu onaj debakl s
tekuom vrpcom u samoposlunom restoranu, ali jednom me zaskoio
izvan kole, dok sam ekao autobus, zavrnuo mi je ruku i uporno
zahtijevao: Reci da si peder. To je bila njegova univerzalna uvreda koja
je znaila: imam-rjenik-od-dvanaest-rijei-pa-ne-oekuj-raznolikost. I
premda je sve to bilo nevjerojatno djetinjasto, ipak sam na kraju rekao da
sam peder, to me prilino uzrujalo, jer 1. mislim da nitko ne bi trebao
rabiti tu rije, a svakako ne ja, i 2. sluajno nisam peder, i 3. za Chucka
Parsona nazvati sebe pederom bilo je najvee mogue ponienje, iako
nema niega sramotnoga u tome to je netko gej, to sam mu i pokuao
objasniti dok mi je zavrtao ruku iza lopatice, ali on je samo ponavljao:
Ako si tako ponosan to si peder, zato jednostavno ne prizna da si
peder, pederu?
Kad je bila rije o pitanjima logike, Chuck Parson oito nije bio
Aristotel. Ali bilo ga je metar i devedeset i sto kila ive vage, a to se ipak
rauna.
Moe dodati Chucka, potvrdio sam. A onda sam okrenuo auto i
krenuo u pravcu dravne ceste. Nisam jo znao kamo idemo, ali bogami
u centru ne ostajemo.
Sjea li se plesne kole Kruna? upitala je. Veeras sam
razmiljala o njoj.
Oh. Da.
Oprosti mi zbog onoga. Pojma nemam kako sam se nala na
njegovoj strani.
Ma, sve u redu, rekao sam, ali i samo spominjanje plesne kole
Kruna tako me raspizdilo da sam nastavio: Super. Chuck Parson. Zna
li gdje ivi?
Znala sam da u uspjeti probuditi u tebi elju za osvetom. On ivi
u College Parku. Sidi s ceste kod Princetona.
Skrenuo sam prema ulazu na autocestu i nagazio na gas. Opa,
rekla je Margo. Nemoj unititi Chrysler.
Vozili smo se kroz College Park, dio koji je vaio kao povijesna jezgra
Orlanda, jer je veina kua u njemu bila izgraena prije itavih trideset
godina. Margo se nije mogla sjetiti Chuckove adrese, ni kako izgleda
njegova kua, pa ak ni u kojoj je ulici (Skoro sam, ono, devedeset pet
posto sigurna da je u ulici Vassar) Napokon, nakon to smo pronjukali
gotovo cijelu ulicu Vassar, Margo je pokazala nalijevo i rekla: Eno je.
Sigurna si? upitao sam.
Sigurna sam, ono, devedeset-sedam-cijelih-dva posto. Mislim,
prilino sam sigurna da mu je ono spavaa soba, rekla je pokazavi
prstom. Jednom je imao tulum, a kad je dola policija, iskrala sam se
kroz prozor. Gotovo sam sigurna da je to taj isti prozor.
Izgleda mi da bismo ovdje mogli upasti u nevolje.
Ali ako je prozor otvoren, onda nema provale. Samo upad. A
maloprije smo upali u SunTrast i bilo je to luk i voda.
Nasmijao sam se. Jo e me pretvoriti u opasnog frajera.
To mi je i namjera. Dobro, a sad potreptine: uzmi tubu Veeta,
boju u spreju i vazelin.
Okej, uzeo sam sve.
Nemoj sada poiziti na mene, Q. Dobra je vijest da Chuck spava
kao hibernirani medvjed znam to jer sam prole godine s njime bila na
satima engleskog i nije se budio ni kad bi ga gospoica Johnston
klepnula onim romanom Jane Eyre. Zato emo se sada lijepo popeti do
prozora njegove spavae sobe, otvorit emo ga, izut emo se, onda emo
veoma tiho ui unutra i ja u se pozabaviti Chuckom. A onda emo se
razdvojiti, svatko u suprotni dio kue, i premazat emo sve kvake
vazelinom, tako da ak i ako se tko probudi, teko da e izii iz kue
dovoljno brzo da nas uhvati. A onda emo se jo malo pozabaviti
Chuckom, malo emo mu ofarbati kuu, i crta. I sve to u tiini, bez rijei.
Opipao sam si puls na vratnoj ili kucavici, ali ovaj put sa
smijekom.
Kao prvo, sigurno e nas uhvatiti, rekao sam. Nisam ponovo upalio
auto, nego sam joj poeo objanjavati zato to uope nemam namjeru
uiniti, pitajui se moe li me vidjeti u mraku.
Naravno da e nas uhvatiti. Pa to onda?
To je protuzakonito.
Q, sa stajalita vjenosti, u kakve to uope nevolje moemo upasti
u SeaWorldu? Hou rei, Isuse, nakon svega to sam noas uinila za
tebe, ti ne moe za mene napraviti ni jednu jedinu stvar? Daj, molim te,
zauti malo, opusti se i prestani se, jebote, toliko bojati i najmanje
pustolovine. A onda je promrmljala ispod glasa: Mislim, ono. Daj
pokai muda. E to me stvarno diglo. Oslobodio sam se pojasa da se
mogu nagnuti prema njoj. Poslije svega to si TI uinila za MENE?
Samo to nisam vikao. eljela je da budem samouvjeren? E pa, upravo
sam postao samouvjeren. Jesi li TI zvala oca MOJE prijateljice koja se
prai s MOJIM dekom samo da nitko ne skui da sam ja zvao? Jesi li ti
vozala MOJE dupe po bijelom svijetu, ali ne zato to si mi ah-tako-vana,
nego zato to sam trebao prijevoz, a ti si se nala pri ruci? Jesu li to ta
sranja koja si noas uinila za mene?
Nije me htjela pogledati. Zurila je ravno preda se u plastinu
fasadu salona namjetaja. Misli da sam te trebala? Misli li da nisam
mogla Myrni Mountweazel dati valium da lijepo spava dok ja obijam sef
ispod kreveta svojih roditelja? Ili da se nisam mogla uuljati u tvoju sobu
dok spava i uzeti ti kljueve? Nisi mi uope bio potreban, bedae jedan.
Odabrala sam te. A onda si ti odabrao mene. Sada me pogledala. A to je
neto kao obeanje. Barem za noas. U zdravlju i bolesti. U dobru i u zlu.
U obilju i u siromatvu. Dok nas zora ne rastavi.
Upalio sam motor i krenuo s parkiralita, ali unato svoj toj prii o
timskom radu, jo uvijek sam imao osjeaj da sam uvuen u neto i htio
sam makar da moja bude zadnja. Dobro, ali kad SeaWorld d.o.o., ili
kako se ve zove, poalje Sveuilitu Duke pismo u kojem e pisati da je
propalica imenom Quentin Jacobsen provalio u njihov prostor u pola pet
ujutro, u drutvu djeve divljega pogleda, sveuilite e biti ljuto. I moji
starci e biti ljuti.
Q, ii e ti na Duke. Postat e vrlo uspjean odvjetnik ili to
ve, oenit e se, imat e djecu i proivjet e taj svoj mali ivot, a onda
e umrijeti, a u svom posljednjem asu, dok se u nekom starakom
domu bude guio u vlastitim ispljuvcima, rei e sebi: Dobro, moda
sam i profukao cijeli svoj jebeni ivot, ali sam barem u etvrtom razredu
provalio u SeaWorld s Margo Roth Spiegelman. Barem sam carpe taj
jedan diem.
Noctem, ispravio sam je.
Dobro, Kralju Gramatike. Vidim da si se vratio na prijestolje. A
sad me vozi u SeaWorld.
Dok smo se utei vozili niz autocestu I-4, zatekao sam se kako
razmiljam o onom tipu u sivom odijelu kojeg smo pronali mrtvog.
Moda je to razlog zato me odabrala, pomislio sam. I tek sam se onda sjetio
to je rekla o mrtvacu i o strunama i o sebi i strunama.
Margo, rekao sam prekinuvi tiinu.
Q, rekla je.
Rekla si... Kad smo nali onog mrtvaca, rekla si da su se moda u
njemu pokidale sve strune, a onda si isto rekla i za sebe, da se u tebi
pokidala i zadnja nit.
Kratko se nasmijala. Previe se brine. Ne elim da me neki klinci
jednog subotnjeg jutra pronau prekrivenu muhama u Jefferson parku.
Zautjela je na trenutak prije nego to e ispaliti efektan zavretak.
Previe sam tata za takvu sudbinu. Nasmijao sam se s olakanjem i
skrenuo prema izlazu s autoceste. Nali smo se uskoro na International
Driveu, turistikoj prijestolnici svijeta. Na toj je cesti bilo na tisue
duana, i svi su prodavali istu vrstu robe: govna. Govna u obliku
morskih koljki, privjesaka za kljueve, staklenih kornjaa, magneta za
hladnjake u obliku Floride, ruiastih plastinih plamenaca i slino. Na I-
Driveu bilo je ak i nekoliko prodavaonica koje su doslovno prodavale
govna, pasanevo govno 4,95 dolara po vreici.
Ali u 4:50 ujutro turisti su spavali. Cesta je bila potpuno mrtva, kao
i sve ostalo, dok smo prolazili pored duana, pa pored parkiralita, pa
duana, pa parkiralita.
SeaWorld je odmah iza ove ceste, rekla je Margo. Bila se
prebacila u stranji dio kombija i prtljala neto po svom ruksaku, ili to
ve. Imala sam neke satelitske karte i nacrtala na njima plan napada, a
sad ih ne mogu nai. Svejedno, na krianju prijei cestu i s lijeve strane je
ta suvenirnica.
S lijeve mi je strane kojih sedamnaest tisua suvenirnica.
Da, ali samo je jedna odmah nakon krianja.
Bila je u pravu, na drugoj strani bila je samo jedna, pa sam skrenuo
na parkiralite i stao tono ispod rasvjetnog stupa, jer se na I-Driveu auti
kradu sve u esnaest. Pa iako bi Chrysler mogao ukrasti samo isti
mazohist, nikako mi se nije svidjela pomisao da bih morao mami
objanjavati kako je i zato njezin auto ispario u sitne sate radnoga dana.
Stajali smo naslonjeni na stranji dio kombija, a zrak je bio tako
topao i gust da sam osjeao kako mi se odjea zalijepila za kou. Ponovo
me uhvatio strah, stalno sam imao osjeaj da me promatraju neije
skrivene oi. Predugo se ve muvamo po mraku i od viesatne napetosti
poeo me boljeti trbuh. Margo je uspjela pronai svoje karte pa je sada,
pod svjetlom uline svjetiljke, svojim od spreja plavim kaiprstom na
karti pokazivala put kojim moramo ii. Mislim da bi tamo trebala biti
ograda, rekla je pokazujui na umicu s one strane ceste koju smo
nedavno proli. Vidjela sam na internetu. Podigli su je prije nekoliko
godina, nakon to je neki pijani klipan usred noi uetao u park i doao
na ideju da pliva sa Shamuom, koji ga je odmah ubio.
Stvarno?
Pa da, ali ako je taj tip uspio ui pijan, onda valjda moemo i mi
trijezni. Mislim, ipak smo mi ninde.
Pa dobro, moda ti jesi ninda, rekao sam.
Ti si buan i pomalo udan ninda, rekla je Margo, ali oboje
smo ninde. Zabacila je kosu iza uiju, navukla kapuljau i zategnula je
uzicom; svjetlo uline rasvjete obasjalo je otre crte njezina blijedog lica.
Moda smo oboje bili ninde, ali samo je ona bila opremljena.
Okej, rekla je. Zapamti kartu. Najstraniji dio tog osamsto
metara dugog puta, koji je Margo smislila, bio je iroki kanal. SeaWorld
je imao oblik trokuta. Jednu stranu titila je cesta, a Margo je
pretpostavila da je uvari nou uvaju. Druga je strana bila obrubljena
jezerom od najmanje dva kilometra, a uzdu tree se protezao odvodni
kanal; na karti je izgledao irok kao cesta s vie voznih trakova. A gdje je
u Floridi bilo odvodnih kanala blizu jezera, ondje je esto bilo i
krokodila.
Margo me zgrabila za ramena i okrenula me prema sebi.
Vjerojatno e nas uhvatiti, a kad se to dogodi, pusti mene da govorim.
Ti samo namjesti slatku facu i budi ona udna mjeavina nedunosti i
samouvjerenosti, i sve e biti u redu.
Zakljuao sam auto, pokuao spustiti svoju nakostrijeenu kosu i
proaptao: Ja sam ninda. Nisam htio da to Margo uje, ali je ipak
upala: K vragu, naravno da jesi! Idemo sada.
Potrali smo preko I-Drivea i onda se poeli provlaiti kroz visoki
gusti i hrastove mladice. Poeo sam se zabrinjavati zbog otrovnoga
brljana, ali pravi se ninde ne obaziru na otrovni brljan, i tako sam se
postavio na elo i, ruku ispruenih ispred sebe, poeo razgrtati trnovito
granje i tako nas poveo prema jarku. Konano se drvee prorijedilo i
pred nama se otvorilo polje pa smo mogli vidjeti cestu s desne strane i
kanal ravno ispred nas. Mogli su nas lako vidjeti s ceste da je na njoj bilo
automobila, ali nije bilo nikoga. Zajedno smo pojurili kroz grmlje, a onda
otro skrenuli prema cesti. Margo je rekla: Sad, sad! i ja sam poletio
preko est trakova autoceste. Iako je bila prazna, bilo je neega zaista
uzbuujueg i naopakog u pretravanju tako iroke ceste.
Kad smo doli na drugu stranu, kleknuli smo u travu visoku do
koljena pokraj ceste. Margo je pokazala na niz stabala to se protezao
izmeu beskrajno velikog parkiralita SeaWorlda i crne stajae vode u
jarku. Trali smo koju minutu du tog niza stabala, a onda me Margo
povukla za majicu i rekla tiho. A sada kanal.
Prvo dame, rekao sam.
Ne nuno. Moe slobodno prvi, odgovorila je.
Nisam vie razmiljao ni o aligatorima ni o odvratnom sloju
smrdljivih algi. Jednostavno sam se zatrao i skoio to sam dalje mogao.
Sletio sam usred vode i potonuo do pasa i odmah grabimice pourio van.
Voda je ustajalo zaudarala i osjeao sam njezinu sluzavost na koi, ali
barem sam od pasa navie ostao suh. Ali samo dok Margo nije skoila i
poprskala me cijeloga. Okrenuo sam se i poprskao nju. Odglumila je da
povraa.
Ninda nindu ne prska, poalila se Margo.
Pravi ninda uope se ne prska, odgovorio sam.
No dobro, bod za tebe.
Pred nama je bila iana ograda, ali bila je visoka samo oko dva metra.
Kad ju je vidjela, Margo je rekla: Ide, prvo smukulje, a onda ovakva
ograda! Za jednog nindu ovakvo je osiguranje uvreda. Zatrala se i
skoila, zatim je prebacila tijelo preko ograde i spustila se na drugu
stranu kao da ima ljestve. ak sam i ja to uspio izvesti, a da se nisam
srondao.
Protrali smo kroz malu umicu i pored divovskih neprozirnih
spremnika za vodu u kojima su mogle biti i ivotinje, i konano izbili na
asfaltiranu stazu s koje se mogla vidjeti velika arena gdje me svojedobno,
kad sam bio mali, poprskao orka Shamu. Du staze su bili mali zvunici
iz kojih je strujala tiha i monotona instrumentalna glazba. Moda da
umiri ivotinje. Margo, rekao sam, mi smo u SeaWorldu.
Ona je rekla: Stvarno? i dala se u trk, a ja sam je slijedio. Nali
smo se pokraj bazena s tuljanima, ali u njemu nije bilo tuljana.
Margo, ponovio sam, mi smo u SeaWorldu.
Uivaj, rekla je i ne pomaknuvi usne. Jer evo nam osiguranja.
Zapraio sam kroz grmlje koje mi je dosezalo do pasa, ali kad sam
shvatio da se ona nije ni pomaknula, i ja sam stao. Pred nama se ubrzo
pojavio tip s prslukom na kojem je pisalo SEAWORLD SECURITY i
leerno nas upitao: ta s radi? U ruci je drao limenku nekakva spreja,
vjerojatno suzavca, nagaao sam.
Kako bih ostao smiren, pitao sam se: Ima li on obine lisice ili moda
neke posebne SeaWorld lisice? Ono kao, u obliku dva zakrivljena dupina koji se
spajaju.
Ba smo krenuli kui, rekla je Margo.
Dakako da jeste, rekao je sigurnjak. Pitanje je samo hoete li
pjeke ili autom mjesnog erifa.
Ako vam to nije problem, rekla je Margo, mi bismo radije
pjeke. Zatvorio sam oi. Htio sam joj rei kako ovo sigurno nije
trenutak da se pravi vickasta. Ali tip se nasmijao.
Znate da je ovdje prije nekoliko godina poginuo ovjek jer je
skoio u ovaj veliki bazen, i onda su nam rekli da nikome ne doputamo
ulaz, bez obzira na to koliko bio zgodan. Margo je povukla svoju majicu
da ne bude toliko pripijena. Tek sam tada shvatio da je tip zapravo
govorio njezinim grudima, a ne njoj.
Pa onda pretpostavljam da nas morate uhititi.
U tome i jest stvar. Smjena mi je pri kraju i ba sam se spremao
doma popit pivo i ubit oko, a ako zovem policiju, trebat e im debelog
vremena da se pojave. Mislim, samo razmiljam naglas, rekao je, a
Margo je podigla obrve u znak razumijevanja. Gurnula je ruku u mokar
dep i izvukla novanicu od sto dolara, poput spuve natopljenu
ustajalom vodom iz jarka.
uvar je rekao: E pa, bilo bi najbolje da sad poete. Da sam na
vaem mjestu, ne bih iao pored bazena za kitove. Ondje su kamere
ukljuene cijelu no, a mi ne bismo htjeli da itko sazna da ste bili ovdje, je
l da?
Da gospodine, odgovorila je Margo pokorno, i nakon toga ovjek
je odetao u tamu. ovjee, promrmljala je Margo kad se tip udaljio,
stvarno mi se nije davala lova tom perverznjaku. Al to je, tu je. Novac
ionako slui da bi se troio. Jedva da sam je sluao; nisam se mogao ni
pomaknuti dok me ne popusti drhtavica olakanja. Ali to sirovo
zadovoljstvo bilo je vrijedno svih briga koje su mu prethodile.
Hvala Bogu da nas nije prijavio, rekao sam.
Margo nije odgovorila. Zurila je nekamo kroz mene, kiljei, oiju
gotovo zatvorenih. Isto sam se ovako osjeala kad sam provalila u
Universal Studios, rekla je koji trenutak kasnije. Jest, nekako je kul, i
sve to, ali zapravo se nema to vidjeti. Vonje ne rade. Sve kul stvari su
zakljuane. Veina ivotinja nou nije u svojim bazenima. Okrenula je
glavu i procjenjujui preletjela pogledom preko SeaWorlda. ini mi se
da pravi gut nije u tome da se nae unutra.
A u emu je onda? pitao sam.
U planiranju, valjda. Ne znam. Izvedba nikada nije toliko napeta
koliko oekuje.
Meni je sasvim dovoljno napeto, priznao sam. Pa makar se i
nema bogzna to vidjeti. Sjeo sam na klupu, a ona mi se pridruila.
Oboje smo gledali u bazen za tuljane, iako u njemu nije bilo tuljana, ve
samo prazan otoi u sredini, s imitacijom strmih stijena napravljenih od
plastike. Mogao sam osjetiti njezin miris, njezin znoj i alge iz jarka,
ampon od jorgovana i miris njezine koe nalik na miris mljevenih
badema.
Prvi put te veeri osjetio sam umor i poeo nas zamiljati kako
leimo na nekom travnatom puteljku SeaWorlda, ja na leima, a ona na
boku, ruke poloene na moja prsa i glave naslonjene na moje rame. I da
ne radimo nita samo tako zajedno leimo pod kapom nebeskom, u
noi koja je tako svijetla da priguuje i zvijezde. Moda bih osjetio kako
mi die u vrat, i moda bismo mogli tako ostati do jutra, a ljudi bi
doavi u park prolazili pored nas i mislili da smo i mi nekakvi turisti, i
kad bismo htjeli, mogli bismo se jednostavno izgubiti meu njima.
Ali ne. U koli me eka jednoobrvni Chuck i Ben, kojem u morati
sve ispriati, nastava i dvorana za glazbene probe, i Univerzitet Duke, i
budunost uope.
Q, zapoela je Margo.
Pogledao sam je i na trenutak nisam shvaao zato je izgovorila
moje ime, ali onda sam se trgnuo iz polusna. I jasno sam uo.
Instrumentalna glazba iz zvunika pojaala se, samo to to vie nije bila
dosadna instrumentalna glazba bila je to sada prava glazba. Neka stara
dezerska stvar koju je volio moj stari, a zvala se Stars Fell on
Alabama. Usprkos malim zvunicima moglo se uti da, tko god da je
pjevao tu pjesmu, mogao je otpjevati i tisuu prokletih tonova odjednom.
I osjetio sam onu neprekinutu nit izmeu nas, nit koja se protezala
od naih kolijevaka pa preko onog mrtvaca sve do danas. I poelio sam
joj rei da za mene gut nije bio ni planiranje ni izvedba ni odlazak; za
mene je gut bio gledati kako se nae strune prepleu, odvajaju i ponovo
prepleu, ali to bi zvualo previe ljigavo, a osim tog ustala je da krene.
Margo je trepnula svojim plavim oima i u tom je trenu izgledala
Inko nevjerojatno lijepa, u tim mokrim trapericama zalijepljenim za noge
i licem koje je sjalo u sivkastom osvjetljenju.
Ustao sam, ispruio ruku i zapitao: Mogu li zamoliti za ples?
Margo se naklonila, pruila mi ruku i rekla: Svakako, a onda se moja
ruka nala na onoj oblini gdje je njezin struk zavijao u bokove, a njezina
se ruka spustila na moje rame. A onda smo poeli korak naprijed i korak
u stranu, korak naprijed pa korak u stranu. Plesali smo fokstrot sve do
bazena za tuljane i oko njega, a pjesma je i dalje trajala i govorila o
zvijezdama koje padaju. Senti za estae, najavila je Margo, pa smo
promijenili poloaj, njezine ruke na mojim ramenima, moje na njezinim
bokovima, laktova ukoenih i s pola metra razmaka meu nama. Onda
smo jo malo plesali fokstrot, sve dok pjesma nije zavrila. Napravio sam
korak naprijed i Margo se bacila na moju ruku, ba kao to su nas uili u
plesnoj koli Kruna. Podigla je nogu i potpuno se opustila. Ili mi je
vjerovala ili je eljela pasti.
9.
Spavao sam svega pola sata kada se u 6:32 oglasila moja budilica. Nisam
ni primijetio da zvonjava budilice traje ve 17 minuta, sve dok nisam
osjetio ruke na ramenima i zauo udaljeni glas svoje majke koja govori:
Dobro jutro, pospanko.
Uhh, odgovorio sam. Osjetio sam se znatno umornijim nego u
5:55, i vjerojatno bih propustio nastavu da nisam imao stopostotnu
dolaznost, pa iako sam znao da nijedan izostanak nije ba impresivna i
divljenja vrijedna stvar, nisam htio pokvariti savreni rezultat. A osim
toga, htio sam vidjeti kako e se Margo ponaati prema meni.
LGLP je bio petnaest godina star Buick, koji je bez ijedne jedine kazne
vozilo sve troje Benove starije brae, a kada je doao red na Bena, auto je
uglavnom bio sastavljen od samoljepljive trake i glet-mase. Puno ime mu
je bilo Ludo Gaen Loe Paen, ali skraeno smo ga zvali LGLP. Nije
vozio na benzin, ve na nepresuno gorivo ljudske nade. Sjedne na
uareno sjedalo od umjetne koe te se nada da e upaliti, zatim Ben
okrene klju i motor zakalje nekoliko puta, jednako slabano kao i riba
koja se koprca na suhome. A onda se ponada najvie to moe i motor
jo nekoliko puta zakalje. Ponada se jo mrvicu i on napokon upali.
Ben je upalio LGLP i ukljuio klimu na najjae. Tri se od etiri
prozora uope nisu mogla otvoriti, ali je zato klima radila fantastino,
iako je prvih nekoliko minuta samo isputala vrui zrak koji se mijeao s
vruim ustajalim zrakom auta. Spustio sam naslon suvozaeva sjedala
to sam vie mogao, tako da sam praktiki leao, i sve mu ispriao: o
Margo na mome prozoru, Wal-Martu, osveti, neboderu SunTrusta, o
provaljivanju u krivu kuu, SeaWorldu, o tome kako je rekla da e joj
nedostajati drukanje sa mnom.
Nijednom me nije prekinuo Ben je bio odlian prijatelj u tom
slualakom i neprekidalakom smislu ali kada sam zavrio, poput
topa ispalio je ono to ga je najvie muilo.
ekaj, to se tie Jasea Worthingtona, kada kae mali, koliko
tono je to mali?
Pa, vjerojatno je tu i skupljanje odigralo ulogu, s obzirom na to da
je bio dobrano tjeskoban, ali jesi li ikada vidio olovku?, upitao sam ga, a
on je kimnuo glavom. Dobro, a jesi li ikada vidio onu gumicu na
samome vrhu olovke? Ben je opet kimnuo glavom. Dobro, a jesi li
ikada vidio one male ostruine gumice koje ostanu na papiru nakon
brisanja? Jo kimanja glavom. Pa, rekao bih da mu je veliine tri
ostruine u duinu i jedna u irinu, rekao sam. Ben je pretrpio
svakojaka sranja od tipova poput Jasona Worthingtona i Chucka Parsona
pa sam zakljuio da je zasluio malo uivati. Ali on se nije ni malice
nasmijao. Samo je sav zapanjen usporeno odmahivao glavom kao u
transu.
Isuse, ona je takva kraljica.
Znam.
Ona je onaj tip osobe koji e ili tragino umrijeti u svojoj dvadeset
i sedmoj, poput Jimija Hendrixa i Janis Joplin, ili stasati u pobjednika,
ono, osvajaa Nobelove nagrade iz kraljevanja.
Aha, rekao sam. Rijetko kada bih se umorio od prianja o Margo,
ali opet, rijetko kada sam bio ovako umoran. Naslonio sam se na
istroeni naslon za glavu i iste sekunde zaspao. Kada sam se probudio, u
krilu mi se nalazio hamburger s porukom: Buraz, morao sam na sat. Vidimo
se poslije probe.
Kasnije sam, nakon posljednjeg sata, naslonivi se na betonski zid ispred
dvorane za probu, prevodio Ovidija, pokuavajui ignorirati zavijajuu
kakofoniju koja je dopirala iznutra. Uvijek sam visio u koli sat vremena
due no to bih trebao i ekao da orkestar zavri s probom, jer otii doma
prije Bena i Radara znailo je pretrpjeti ogromno ponienje voziti se
busom potpuno sam.
Nakon to su izili, Ben je odbacio Radara do kue koja se nalazila
odmah do opinskog centra Jefferson Parka, nedaleko od Lacey. A
onda je i mene odvezao kui. Primijetio sam da nema Margoina auta. To
znai da nije markirala kako bi se naspavala. Markirala je zbog neke
nove avanture bezquentinovske avanture. Vjerojatno je provela dan
razmazujui kremu za depiliranje po jastucima svojih ostalih neprijatelja
ili to god ve. Osjetio sam se malo izostavljenim kad sam uao u kuu,
ali naravno da je znala kako joj se ionako ne bih pridruio previe sam
mario za kolu. A i tko uope zna bi li to za Margo bio samo jedan dan.
Moda je opet otila na trodnevni izlet u Mississippi, ili se pak
privremeno pridruila cirkuskoj druini. Ali nije bilo nita od toga,
naravno. Bilo je to neto meni nezamislivo, neto to nikada ne bih
mogao zamisliti jer ja ipak nisam bio Margo.
Zanimalo me s kakvim e se priama ovaj put vratiti. I zanimalo
me hoe li mi ih ikada ispriati, sjedei preko puta mene za rukom.
Moda je, pomislio sam, na ovo mislila kada je rekla da e joj nedostajati
druenje sa mnom. Znala je da e se uputiti nekamo na jo jedan od
njenih kratkih odmora orlandovske papirnatosti. Ali kada se vrati, tko
zna? Nije mogla provesti posljednje kolske dane sa svojim dosadanjim
prijateljima, pa e ih moda provesti sa mnom.
Te sam noi, leei na boku, zurio kroz prozor u nevidljivi svijet izvan
njega. Pokuavao sam zaspati, ali oi bi mi se otvorile same od sebe, tek
toliko da provjere. Nisam se mogao ne nadati kako e se Margo Roth
Spiegelman ponovo pojaviti na mome prozoru i odvui moje umorno
dupe u jo jednu nezaboravnu no.
11.
Tako sam toga popodneva, kada sam stigao kui, napravio novu e-mail
adresu i napisao pismo svojem starom prijatelju Jasonu Worthingtonu.
Od: mavenger@gmail.com
Za: jworthington90@yahoo.com
Naslov: Ti, ja, kua Becce Arrington, tvoj penis, itd.
Gledaj, Quentine, da, tako je, znam da si to ti. Zna da ja nisam taj
koji je poprskao prvae pialinom. ao mi je, ali ne mogu
kontrolirati tue postupke.
Moj odgovor:
Gospodine Worthington, razumijem da ne moete kontrolirati
Chucka i Jaspera.
Ali vidite, ja se nalazim u slinoj situaciji. Ni ja ne mogu
kontrolirati malog vraga na svome lijevom ramenu. A on cijelo
vrijeme govori: ISPRINTAJ SLIKU ISPRINTAJ SLIKU
POLIJEPI JE PO CIJELOJ KOLI UINI TO UINI TO UINI
TO. A na desnom mi ramenu sjedi siuni bijeli anelak, koji pak
govori: ovjee, stvarno se nadam da e ti prvai dobiti svoj novac
u ponedjeljak ujutro im svane.
I ja se nadam, aneliu. I ja se nadam.
Svako dobro,
Tvoj prijateljski raspoloen osvetnik iz susjedstva.
Svakog jutra pogledao bih prvo kroz prozor svoje sobe da vidim ima li u
Margoinoj sobi znakova ivota. Svoje rolete od ratana ona je obino
drala sputene, ali otkako je otila, njezina ih je mama, ili tko ve,
podigla, pa sam mogao vidjeti mali odrezak plavog zida i bijelog stropa.
Iako toga subotnjeg jutra, etrdeset osam sati nakon njezina odlaska, jo
uvijek nisam raunao s njezinim povratkom, osjetio sam traak
razoaranja kad sam vidio da su rolete i dalje podignute.
Oprao sam zube i, nakon to sam munuo Bena da se probudi,
krenuo sam u boksericama i majici u blagovaonicu. Za stolom je sjedilo
petero ljudi. Moji starci, Margoini starci i visok i punaan
Afroamerikanac u sivom odijelu, s prevelikim naoalama i fasciklom u
ruci.
Oh, bok, rekao sam na vratima.
Quentine, rekla je mama, jesi li u srijedu naveer vidio Margo?
Uao sam u blagovaonicu i naslonio se na zid, tako da sam stajao
ba nasuprot strancu. Na to sam pitanje ve imao spreman odgovor.
Aha, rekao sam. Pojavila mi se na prozoru negdje oko ponoi,
razgovarali smo koju minutu i onda ju je gospodin Spiegelman uhvatio
pa se vratila kui.
I to je sve...? Jesi li je vidio poslije toga? upitao je gospodin
Spiegelman. Izgledao je prilino mirno.
Ne, zato? upitao sam.
Odgovorila je Margoina mama, a glas joj je bio pomalo vritav.
Pa, rekla je, izgleda da je Margo pobjegla. Ponovo. Uzdahnula je.
Ovo bi bio koji ono put, Joshe, etvrti put?
Ma vie i ne brojim, odgovorio je tata zlovoljno.
Onda je progovorio Afroamerikanac. Ovo vam je peti put da
prijavljujete nestanak. Kimnuo mi je glavom i rekao: Detektiv Otis
Warren.
Quentin Jacobsen, odvratio sam.
Moja mama je ustala i stavila ruke na ramena gospoe Spiegelman.
Debbie, rekla je, ao mi je. To je tako frustrirajua situacija. Znao
sam ve taj trik. Bio je to psiholoki trik zvan empatino sluanje.
Govori ono to osoba osjea, tako da ona misli da je razumije. Stara i
meni to stalno radi.
Nisam uope frustrirana, odgovorila je gospoa Spiegelman.
Ali nje mi je ve pun nos.
Ba tako, nadovezao se gospodin Spiegelman. Naruili smo
bravara popodne. Mijenjamo bravu. Osamnaest joj je godina. Mislim,
detektiv je maloprije rekao da ne moemo nita uiniti...
Pa, prekinuo ga je detektiv Warren, nisam ba to rekao. Rekao
sam da ona nije nestala maloljetnica, pa ima pravo napustiti kuu.
Gospodin Spiegelman nastavio je objanjavati mojoj staroj. Rado
emo joj platiti koled, ali ne moemo podrati ovakvo... ovakvo
neozbiljno ponaanje. Connie, pa osamnaest joj je godina! A jo je uvijek
tako egocentrina! Mora osjetiti neke konzekvence.
Stara je maknula ruke s ramena gospoe Spiegelman. Ja bih rekla
da mora osjetiti konzekvence ljubavi, rekla je.
Samo zato to nije tvoja ki, Connie. Tebe nije gazila kao otira
gotovo deset godina. Imamo i drugo dijete o kojemu treba misliti.
Pa i o sebi, dometnuo je gospodin Spiegelman. Onda je pogledao
u mene. Quentine, ao mi je ako te pokuala uvui u svoju malu igru.
Moe zamisliti kako... nam je neugodno. Ti si tako dobar deko, a ona...
no.
Odgurnuo sam se od zida i stao uspravno. Povrno sam poznavao
Margoine roditelje, ali nikad ih nisam vidio da se ponaaju ovako
pizdunski. Nije udo da je u srijedu naveer onako o njima govorila.
Pogledao sam detektiva. Prelistavao je neke papire iz svoga fascikla.
Poznata je po tome to uvijek namjerno ostavi neki trag, je li to tono?
Tragove, ispravio ga je gospodin Spiegelman i ustao. Detektiv je
poloio fascikl na stol, a Margoin tata se nagnuo da pogleda zajedno s
njim. Tragove na sve strane. Onoga dana kad je pobjegla u Mississippi,
jela je juhu s tjesteninom u obliku slova i ostavila je u tanjuru tono etiri
slova: jedno M, jedno I, jedno S i jedno P. Poslije je bila razoarana to
nismo sloili kockice, iako sam joj, kad se konano vratila, rekao: Kako
smo te mogli pronai kad je jedini trag bio Mississippi? To je golema
drava, Margo!
Detektiv se nakaljao da proisti grlo. A kad je provela no u
Disneylandu, ostavila je na krevetu lutku Miice Mini.
Da, potvrdila je njezina majka. Tragovi. Glupi tragovi. Ali nikad
ih ne moete slijediti, vjerujte mi.
Detektiv je podigao pogled sa svojih biljeaka. Objavit emo
nestanak, naravno, ali ne moemo je natjerati da se vrati kui; vjerojatno
je ne biste trebali oekivati pod svojim krovom u skoroj budunosti.
Ja je ne elim pod svojim krovom. Gospoa Spiegelman podigla
je rupi k oima, iako joj glas nije zvuao kao da plae. Znam da to
zvui grubo, ali tako je.
Deb, rekla je moja mama glasom terapeuta.
Gospoa Spiegelman samo je odmahnula glavom jedva
primjetno. to jo moemo uiniti? Sve smo rekli detektivu. Podnijeli
smo prijavu. Connie, pa ona je odrasla osoba.
Ona je vaa odrasla osoba, odvratila je moja mama, jo uvijek
smirena.
Ma daj, molim te, Connie. Gledaj, je li bolesno to to se osjeamo
blagoslovljeni to nije kod kue? Naravno da je bolesno. Ali ona je bila
bolest u naoj obitelji. Kako da nae nekoga tko objavi da nee biti
naen, tko uvijek ostavlja tragove koji nikamo ne vode, tko neprekidno
bjei? Ne moe. Moji su se roditelji znakovito pogledali, a onda mi se
obratio detektiv. Sinko, moemo li negdje porazgovarati nasamo?
Kimnuo sam. Zavrili smo u spavaoj sobi mojih roditelja, on u fotelji, a
ja na rubu njihova kreveta.
Deko, zapoeo je poto se smjestio u naslonja, dopusti da ti
dadem jedan savjet: nemoj nikada raditi za vladu. Jer kada radi za
vladu, radi za ljude. A kada radi za ljude, mora s njima suraivati, ak
i s takvima kao to su Spiegelmanovi. Nasmijao sam se malko.
Bit u otvoren s tobom, sinko. Ti ljudi imaju pojma o roditeljstvu
koliko i ja o dranju dijete. Imao sam s njima posla i prije, i ne sviaju mi
se. Briga me hoe li njima rei gdje je, ali volio bih da kae meni.
Ne znam, odgovorio sam. Zaista ne znam.
Deko, razmiljao sam malo o toj djevojci. Te stvari koje ona radi
na primjer, provali u Disneyland, je l tako? Ode u Mississippi i ostavi
slova od abecedne tjestenine u juhi. Organizira veliku nonu akciju
preureenja cijelog kvarta rolama toaletnog papira.
Kako znate za to? Margo je prije dvije godine vodila akciju
omatanja dvjesto kua toaletnim papirom za samo jednu no. Ne trebam
ni spominjati da na tu avanturu nisam bio pozvan.
Ne radim prvi put na ovom sluaju. Dakle, sinko, tu mi je
potrebna tvoja pomo: tko planira sve to? Sve te otkaene akcije? Ona ih
provodi u djelo, jer je oito dovoljno luda za to. Ali tko ih planira? Tko
stoji u sjeni, i s biljenicom u ruci prepunom dijagrama rauna koliko je
toaletnog papira potrebno da njime omota tonu kua?
Rekao bih da sve to radi sama.
A moda ima partnera, nekoga tko joj pomae da napravi sve te
velike, sjajne stvari i moda ta osoba, koja sigurno zna sve njezine tajne, i
nije najoitiji kandidat, recimo njezina najbolja prijateljica ili deko.
Moda je to netko na koga ne bi odmah pomislio, rekao je. Na trenutak
je zastao da uzme zraka i zaustio da nastavi, ali sam ga prekinuo.
Ne znam gdje je, rekao sam. Kunem se Bogom.
Samo provjeravam, sinko. Dodue, zna ti neto, je l da? Ponimo
od toga. I onda sam mu sve ispriao. Vjerovao sam tipu. Napravio je
nekoliko biljeaka dok sam mu priao, ali nita detaljno. Ali bilo je
neega u tome kako sam mu sve tako olako ispriao, kako je pravio
biljeke, i kako su se njezini roditelji jadno ponaali neega to je
odjednom otvorilo mogunost da je ovaj put trajno nestala. Kad sam
zavrio svoju priu, osjetio sam kako mi se od zabrinutosti oduzima dah.
Detektiv je neko vrijeme utio. Nagnuo se naprijed i zurio mimo mene,
negdje u zrak, dok nije valjda vidio to to je oekivao da vidi, a onda je
poeo govoriti.
Sluaj, sinko, Obino stvari idu ovako: netko esto djevojka
ima slobodan duh i teko se slae s roditeljima. Ta djeca su ti kao vrsto
privezani baloni s helijem. Oni napinju i zateu nit da se oslobode, a
onda se neto dogodi i nit pukne, a oni jednostavno od lebde. Moda taj
balon vie nikada nee vidjeti. Moe sletjeti u Kanadu, ili tamo negdje,
zaposliti se u restoranu, a prije nego to balon to i primijeti, evo ga kako
ve trideset godina u istom restoranu toi kavu istim gadovima. A
moda e vjetrovi biti takvi da balon za tri-etiri godine, ili za tri-etiri
dana doleti natrag kui jer treba novac, ili se otrijeznio, ili mu nedostaje
njegov mlai brat. Ali sluaj me, sinko, te niti pucaju svakoga dana.
Da, ali...
Sinko, jo nisam dovrio. Problem je s tim balonima taj to ih ima
jebeno puno. Nebo je pretrpano njima, trljaju se jedni o druge dok lebde
ovamo-onamo, a onda, na ovaj ili onaj nain, svaki od tih prokletih
balona sleti na moj radni stol pa ovjek nekako postane maloduan.
Posvuda ih ima, a svaki od njih ima majku ili oca ili, Boe sauvaj, oboje,
i nakon nekog vremena vie ih ne vidi pojedinano. Pogleda sve te
balone na nebu i vidi ih sve, ali nigdje ne vidi samo jedan. Zastao je
na trenutak i duboko uzdahnuo, kao da mu je neto upravo palo na um.
A onda, s vremena na vrijeme, dogodi se da naleti na nekog klinca
krupnih oiju s vikom kose na glavi i doe u napast da mu lae, jer
izgleda kao dobar momak. I ao ti ga je, jer jedina stvar gora od neba
punog balona koje ti vidi je ono to on vidi: kristalno jasno modro nebo
po kojem leti samo jedan jedini balon. Ali, sinko, kad se ta nit jednom
prekine, vie je ne moe povezati. Razumije li to ti govorim?
Kimnuo sam, iako nisam bio siguran jesam li sve dobro shvatio.
Ustao je. Neto mi govori da e se brzo vratiti, sinko. Ako te to tjei.
Svidjela mi se ta slika u kojoj je Margo bila balon, ali imao sam
osjeaj da je detektiv, u napadaju poetinosti, vidio u meni vie
zabrinutosti nego to sam je sam osjeao. Znao sam da e se vratiti.
Ispuhat e se i ponovo dolebdjeti u Jefferson Park. Tako je uvijek bilo.
***
2
Walt Whitman, Pjesma o meni (preveo Tin Ujevi)
Zadnje tri strofe Pjesme o meni bile su takoer oznaene:
Poto smo se parkirali ispred moje kue, preli smo preko travnjaka koji
je razdvajao Margoinu od moje kue, ba kao i u subotu. Ruthie nam je
otvorila vrata i rekla da se roditelji nee vratiti do est; Myrna
Mountweazel uzbueno je kruila i skakutala oko nas. Otili smo na kat.
Ruthie nam je iz garae donijela kutiju s alatom i onda smo neko vrijeme
zurili u vrata Margoine sobe. Ba i nismo bili neki majstori.
U vraju mater, to emo sad? upitao je Ben.
Nemoj psovati pred Ruthie, rekao sam mu.
Ruthie, smeta li ti kad spomenem vraga?
Mi ne vjerujemo u vraga, odgovorila je.
Radar nas je prekinuo. Ljudi, rekao je. Ljudi. Vrata. Iz gomile
alata Radar je izvukao krini odvija i poeo odvrtati vijke na vratima. Ja
sam uzeo vei i krenuo na vijke na dovratniku, ali tamo nije bilo
nikakvih vijaka. Pogledao sam malo bolje. Ruthie se u meuvremenu
poela dosaivati, pa je sila u prizemlje gledati televiziju.
Radar je olabavio bravu i onda smo sva trojica na smjene
pogledavali u rupu u kojoj je prije bila brava. Nikakve poruke. Nikakva
papiria. Nita. Razdraen, prebacio sam se na dovratnike, pitajui se
kako da ih skinem. Otvarao sam i zatvarao vrata pokuavajui shvatiti
na koji nain funkcioniraju. Ta je pjesma prokleto dugaka, rekao sam.
Zar je starom Waltu bilo teko da napie koji redak o tome kako
odarafiti vrata s dovratnika.
Tek kad mi je odgovorio, shvatio sam da Radar sjedi za Margoinim
raunalom. Ako moemo vjerovati Sverjeniku, imamo posla s leptir-
arkama. Ako odvija upotrijebi kao polugu, moe bez problema
izvui klin iz njih. Usput budi reeno, neki je vandal dodao da su leptir-
arke tako dobre jer rade na prdac. O, Sverjenie. Hoe li ikada biti
precizan?
Kad nam je Sverjenik rekao to nam je initi, sve je bilo
iznenaujue lako. Izbio sam sva tri klina iz arki i Benu je preostalo
samo da povue vrata. Onda sam pregledao arke i nelakirano drvo
dovratnika. Nita.
Ni na vratima nita, zakljuio je Ben. Onda smo on i ja ponovo
namjestili vrata, a Radar je ugurao klince nazad u arke.
Na putu do garae morao sam proi kroz dnevni boravak, gdje su mama
i tata gledali televiziju. Hoe li gledati s nama? pitala me mama. Sad
e rijeiti sluaj. Bila je to jedna od onih rijei-sluaj-ubojstva
kriminalistikih serija.
Ne hvala, rekao sam i mugnuo pored njih u kuhinju, pa u
garau. Uzeo sam najiri odvija koji sam uspio pronai, zadjenuo ga za
pojas svojih kaki hlaa i vrsto stegnuo remen. Uzeo sam keks iz kuhinje
i jo jedanput proao kroz dnevni boravak, pomalo neobino hodajui, i
dok su oni gledali napeto raspetljavanje sluaja, izvukao sam tri klina iz
arki. Vrata su zakripala i poela padati, pa sam ih morao irom otvoriti
i nasloniti na zid, nakon ega sam vidio kako iz gornje arke ispada sitan
komad papira velik otprilike kao nokat na palcu. Tipina Margo. Zato
bi neto sakrila u svojoj sobi, kad moe u mojoj? Pitam se samo kako je to
izvela i kako je uope ula u sobu. Nisam mogao zadrati osmijeh.
Bio je to komadiak iz novina Orlando Sentinel, na jednoj strani
ravan, a na drugoj istrgnut. Da se radi o Sentinelu, shvatio sam po tome
to je na iskrzanom rubu pisalo do Sentinel, 6. svibnja 2. Bio je to dan
kad je nestala. Poruku je oito ona napisala. Prepoznao sam njezin
rukopis.
Idue jutro mama je ula u sobu i rekla: Sino nisi ni zatvorio vrata,
pospanko. Otvorio sam oi i rekao: Mislim da sam pobrao neku
trbunu virozu. Pokazao sam joj na kantu za smee u kojoj je bila
bljuvotina.
Quentine! O, Boe dragi. Kad se to dogodilo?
Oko est, odgovorio sam, to je i bila istina.
Zato nas nisi zvao?
Bio sam skren, odgovorio sam joj, to je takoer bila istina.
Jednostavno si se probudio tako bolestan? upitala je.
Da, rekao sam, to nije bila istina. Probudio sam se jer je budilica
zvonila, a onda sam se oduljao u kuhinju, pojeo zobenu tangicu i nalio
se sokom od narane. Deset minuta poslije gurnuo sam si dva prsta u
grlo. Nisam to htio uiniti naveer jer nisam htio da mi soba cijelu no
zaudara po bljuvotini. Povraanje je bilo koma, ali brzo sam se oporavio.
Mama je uzela kantu i otila je oprati u kuhinju. Vratila se s istom
kantom i usana stisnutih od brige. Pa, ini mi se da bih trebala uzeti
slobodan dan..., zapoela je, ali sam je brzo prekinuo.
Ma nisam toliko loe, rekao sam. Samo mi je malo muno.
Neto sam pojeo.
Siguran si?
Nazvat u te ako mi bude gore, obeao sam joj. Poljubila me u
elo. Osjetio sam njezin ljepljivi ru na koi. Iako nisam bio bolestan, u
njezinoj zabrinutosti bilo je neega utjenog.
Hoe da zatvorim vrata? upitala je, ve drei ruku na kvaki.
Ne, ne, ne, odgovorio sam, moda i previe nervozno.
Dobro, rekla je. Putem do posla nazvat u kolu. Ti mi javi ako
ti bude to trebalo. Bilo to. Ili ako hoe da doem doma. I tatu moe
nazvati u svakom trenutku. Vidimo se popodne, vai?
Kimnuo sam i povukao pokriva do brade. Iako je moja kanta za
smee bila oprana, deterdent nije mogao isprati miris bljuvotine, koji
me podsjetio na samo povraanje, to je u meni opet izazvalo elju za
povraanjem, pa sam se smirivao ravnomjerno diui na usta, sve dok
nisam uo kako se Chrysler otkotrljao niz prilazni puteljak. Bilo je 7:32.
Pomislio sam kako u barem jedanput nekamo stii na vrijeme. Ne u
kolu, dodue, ali ipak.
Istuirao sam se, oprao zube i obukao tamne traperice i obinu
crnu majicu. Margoin izrezak iz novina stavio sam u dep. Zabio sam
nazad klinove u leptir-arke i spakirao se. Nisam znao to sve da stavim
u ruksak, ali pobrinuo sam se da u njemu bude odvija kojim se mogu
rastavljati arke, isprintana satelitska karta, boca vode, i za sluaj da
bude ondje, Whitman. Htio sam je pitati neto u vezi s njim.
Ben i Radar pojavili su se tono u osam. Sjeo sam na stranje
sjedite. Pjevali su na sav glas neku pjesmu Mountain Goatsa koja je
tretala s radija.
Ben se okrenuo i pruio mi aku. Lagano sam je udario premda
sam mrzio taj nain pozdravljanja. Q, povikao je da nadglasa glazbu.
Kako se osjea?
Znao sam to je mislio: mislio je kako mora biti dobro voziti se s
prijateljima u autu i sluati Mountain Goatse i juriti jedne svibanjske
srijede ujutro k Margo, i kakvoj god margoistinoj nagradi koja me eka
kad je pronaem. Puno bolje nego na matematici, odgovorio sam.
Glazba je bila preglasna da bismo mogli razgovarati. Kad smo izili iz
Jefferson Parka, spustili smo jedini prozor koji je jo radio da ljudi uju
kako imamo dobar glazbeni ukus.
Vozili smo se po Colonial Driveu prema izlazu iz grada i prolazili
pored kina i knjiara pored kojih sam prolazio cijeli svoj ivot. Ali ova je
vonja bila drukija i bolja jer se dogaala za vrijeme sata matematike,
jer se dogaala s Benom i Radarom, i jer je bila dio puta za koji sam
vjerovao da e me odvesti k njoj. Konano smo, nakon trideset
kilometara, izili iz Orlanda i prolazili pored posljednjih umaraka
naraninih stabala i raneva nezavisnih ranera. Dalje se sterala
beskrajna ravnica obrasla gustim grmljem i panjolskom mahovinom,
koja je, nepomina u vruini bez daka povjetarca, visjela s grana
hrastova. Bila je to Florida moga djetinjstva, gdje sam kao izvia, do
kosti izboden od komaraca, provodio noi u potrazi za pasancima. Cesta
je bila prepuna kamioneta i svakih kilometar-dva moglo se vidjeti neko
naselje pokraj autoceste i malene ulice to su se bez razloga uvijale oko
kua izniklih niotkuda, a koje su podsjeale na patuljaste vulkane s
plastinom oplatom.
Neto dalje proli smo pokraj istrunule drvene ploe na kojoj je
pisalo GROVEPOINT ACRES. Izlokana asfaltirana cesta protezala se jo
samo nekoliko stotina metara, nakon ega se nastavljao pranjavi put,
koji kao da je signalizirao da je Grovepoint Acres jedno od onih naselja
koje bi moja mama nazvala pseudovizijom graevinski poduhvat koji
je bio naputen i prije nego to je zavren. Nekad su mi tijekom
putovanja roditelji obiavali ukazivati na sline pseudovizije, ali nikad
nisam vidio neko naselje koje je toliko sliilo gradu duhova.
SVERJENIKOVI96: Hej.
QUSKRSNUE: Papirnati gradovi = pseudovizija. Mislim da
hoe da ja pronaem njezino tijelo. Zato to vjeruje da sam
samo ja tome dorastao. Zato to smo pronali onog mrtvaca
kad smo bili klinci.
Poslao sam mu link.
SVERJENIKOVI96: Uspori malo. ekaj da otvorim link.
QUSKRSNUE: Okej.
SVERJENIKOVI96: Dobro, nemoj biti tako morbidan. Ne
zna nita konkretno. Mislim da je ona sasvim dobro.
QUSKRSNUE: Ne, ne misli.
SVERJENIKOVI96: Dobro, ne mislim. Ali ako je, sudei
prema okolnostima, itko iv...
QUSKRSNUE: Da, valjda. Idem lei. Roditelji se vraaju
svakog asa.
Ali nisam se mogao smiriti, nego sam iz kreveta nazvao Bena i izloio
mu svoju teoriju.
Prilino morbidno sranje, buraz. Siguran sam da je dobro. To ti je
sve dio neke igre koju igra s tobom.
Pravi si prijatelj.
Uzdahnuo je. Kako god, ali malo je jadno od nje da ti, ono, otme
zadnja tri tjedna kole, shvaa? Ti si totalno zabrinut zbog nje, Lacey je
totalno zabrinuta zbog nje, a maturalna je, ono, za tri dana, shvaa to
mislim? Zar je ne moemo na miru proslaviti?
Ne misli valjda ozbiljno? Ona bi mogla biti mrtva, Bene.
Nije ona mrtva. Samo dramatizira. Uvijek mora privlaiti
pozornost. Mislim, znam da su joj roditelji seronje, ali oni je ipak poznaju
bolje nego mi, zar ne? A i oni tako misle.
A i ti zna biti seronja, rekao sam.
Kako hoe, buraz. Obojica smo imali naporan dan. Previe
drame. TTYS
Htio sam mu se narugati zato to rabi te djetinjaste chat-kratice, ali
nisam ni za to imao snage.
Nakon to sam zavrio razgovor s Benom, vratio sam se na mreu
da potraim listu pseudovizija u Floridi. Nisam mogao pronai popis, ali
nakon to sam upisao naputena naselja, Grovepoint Acres i sline
kljune rijei, uspio sam sastaviti listu od pet mjesta koja su od Jefferson
Parka udaljena do tri sata vonje. Isprintao sam si zemljovid sredinje
Floride i privrstio ga avliima na zid iznad raunala i oznaio
avliima svaku lokaciju posebice. Gledajui kartu, nisam mogao uoiti
nikakvu pravilnost. Naselja su bila nasumce rasporeena po ratrkanim
predgraima i trebao bi mi cijeli tjedan da ih sve posjetim. Zato nije
odredila mjesto? Nego samo ostavila te tragove koji izazivaju strah i jezu.
Te nagovjetaje tragedije. Ali ne i mjesto. Nita za to bih se mogao
uhvatiti. Kao da se pokuavam popeti na brdo ljunka.
Idueg jutra zatekao sam Bena kako stoji ispred dvorane za probe i
razgovara s Lacey, Radarom i Angelom, u sjeni stabla s nisko sputenim
granama. Bilo mi je teko sluati njihove razgovore o maturalnoj i o tome
kako se Lacey svaa s Beccom, ili neto takvo. ekao sam priliku da mu
ispriam to sam vidio, ali kad sam uhvatio trenutak i konano
izgovorio: Temeljito sam istraio dvije pseudovizije, ali nisam nita
pronaao, shvatio sam da to i nije nikakva novost.
Nitko nije izgledao osobito zabrinut, osim Lacey. Kad sam poeo
govoriti o pseudovizijama, odmahnula je glavom i rekla: Sino sam na
netu itala da ljudi skloni samoubojstvu prekidaju veze s onima na koje
su ljuti. I da dijele svoje stvari. Margo mi je proli tjedan dala nekih pet
pari traperica i rekla da e meni bolje pristajati, to uope nije istina, jer
ona, ono, ima vie oblina nego ja. Sviala mi se Lacey, ali prepoznao
sam u tome lagano podcjenjivanje Margo.
Neto ju je u vlastitoj prii rasplakalo, pa ju je Ben zagrlio, a ona
mu je naslonila glavu na rame, to i nije bilo lako izvesti jer ga je u
visokim potpeticama dobrano nadvisivala.
Lacey, moramo samo otkriti mjesto. Mislim, porazgovaraj sa
svojim prijateljima. Je li ikada spominjala gradove od papira? Je li ikad
spominjala neko posebno mjesto? Neko naselje koje za nju ima posebno
znaenje? Slegnula je ramenima, glave jo uvijek na Benovu ramenu.
Buraz, nemoj je pritiskati, rekao je Ben. Uzdahnuo sam, ali sam
zautio.
Pregledavam to ima na mrei, javio se Radar, ali njezino
korisniko ime nije ulogirano na Sverjenik otkada je otila.
A onda su se, sasvim nenadano, vratili na temu maturalne veeri.
Lacey se odvojila od Benova ramena, jo uvijek tuna i smuena, ali se
pokuala na silu smijati kad su Radar i Ben poeli razmjenjivati prie o
kupnji ukrasnih buketia.
Dan je protekao kao i obino poput usporene snimke i uz tisuu
tugaljivih pogleda na sat. Ali sada mi je sve bilo jo nepodnoljivije, jer
svaka minuta izgubljena u koli bila je minuta u kojoj sam propustio
pronai je.
Jedini koliko-toliko zanimljiv sat toga dana bio je sat engleskoga,
na kojem mi je dr. Holden skroz upropastila itanje Mobyja Dicka,
pogreno pretpostavivi da smo ga svi proitali i govorei o opsesiji
kapetana Ahaba da pronae i ubije tog bijelog kita. Ali bilo je zabavno
gledati kako se sve vie uzbuuje to je vie govorila. Ahab je luak koji
se ruga sudbini. U cijelom romanu trai samo to, zar ne? Ima samo jednu
jedinu opsesiju. A kako je kapetan na svome brodu, nitko ga ne moe
zaustaviti. Moete dokazivati zaista moete, ako odaberete pisati o
njemu u svom zavrnom eseju da je Ahab budala to je toliko
opsjednut. A moete i zakljuiti da ima neega tragino herojskoga u toj
bitki koju ne moe dobiti. Jesu li Ahabova nadanja obina ludost ili
definicija ovjenosti? Zapisao sam to sam vie mogao od onoga to je
govorila i zakljuio da bih vjerojatno mogao napisati taj esej iako nisam
proitao knjigu. Dok je govorila, shvatio sam koliko je zapravo dobra u
tumaenju tekstova. A rekla je i da voli Whitmana. I tako sam, kad je
zvono zazvonilo, izvadio iz ruksaka Vlati trave i onda polako ponovo
zatvorio ruksak dok su ostali urili doma ili na dodatne satove. Netko je
traio da mu produi rok za predaju ve zakanjele zadae, pa sam
priekao da i on ode.
Evo mog omiljenog itatelja Whitmana, rekla je.
Prisilio sam se da se nasmijem. Poznajete li Margo Roth
Spiegelman? upitao sam.
Sjela je za katedru i dala mi znak da i ja sjednem. Nisam joj
predavala, rekla je dr. Holden, ali dakako da sam ula za nju. Znam da
je pobjegla.
Ostavila mi je ovu knjigu pjesama prije nego to je, uh, nestala.
Pruio sam joj knjigu i dr Holden ju je poela polako prelistavati. Puno
sam razmiljao o tim oznaenim dijelovima. Ako pogledate kraj Pjesme
o meni, vidjet ete da je oznaila onaj dio o umiranju. Na primjer onaj:
Ako me opet trebate, pogledajte pod potplate svojih izama.
Ovo ti je ostavila? upitala je dr. Holden tiho.
Da, odgovorio sam.
Vratila se na posljednje stihove i noktom lupkala po citatu
oznaenom zelenim markerom. to je s ovim dijelom gdje se spominju
dovratnici. To je kljuni dio pjesme gdje Whitman mislim, gotovo
moe uti kako ti vie: Otvorite vrata! Ustvari, uklonite ih!
Zapravo mi je ostavila neto ispod dovratnika.
Dr. Holden se nasmijala. Bravo. Pametno. Ali to je tako velika
pjesma krivo mi je to je vidim svedenu na takvo bukvalno itanje. A
ini se da je ona reagirala na vrlo mraan nain na neto to je u biti
optimistina pjesma. To je pjesma o povezanosti svega to je ivo svi
mi dijelimo isti splet korijenja kao vlati trave.
Ali, mislim, kad pogledam to je obiljeila, meni to izgleda kao
oprotajna poruka, rekao sam. Dr. Holden je jo jedanput proitala
posljednje stihove i pogledala me.
Kakva li je to pogreka svesti ovu pjesmu na beznae, Quentine.
Ako proita cijelu poemu, ne vidim kako moe doi do drukijeg
zakljuka nego da je ivot neto sveto i dragocjeno. Ali tko zna. Moda
je ona u pjesmi vidjela samo ono to je eljela vidjeti. Pjesme se esto
itaju na taj nain. Ako je to i ovdje sluaj, onda je potpuno pogreno
shvatila to Whitman trai od nje.
A to zapravo trai?
Zaklopila je knjigu i pogledala me ravno u oi, i to na nain da nije
bilo ansi da izdrim njezin pogled. A to ti misli?
Ne znam, rekao sam zurei u hrpu ocijenjenih ispita na njezinu
stolu. Vie puta sam je pokuao proitati do kraja, ali nisam daleko
stigao. Uglavnom sam itao oznaene dijelove. itam je da bih shvatio
Margo, a ne da bih shvatio Whitmana.
Uzela je olovku i napisala neto na poleini omotnice. ekaj,
moram to zapisati.
to?
To to si upravo rekao.
Zato?
Zato to mislim da je to ba ono to bi i Whitman elio. Da
Pjesmu o meni ne doivi samo kao pjesmu, nego kao nain
razumijevanja drugoga. Ali pitam se ne bi li je ipak trebao proitati kao
pjesmu, a ne kao fragmente citata u potrazi za skrivenim tragovima. ini
mi se da postoji neka zanimljiva veza izmeu pjesnika u Pjesmi o meni i
Margo Spiegelman ta divlja karizma i elja za lutanjem. Ali nee
otkriti smisao pjesme ako ita samo njezine djelie.
U redu, hvala, rekao sam. Uzeo sam knjigu i ustao. Nisam se
osjeao puno bolje.
Toga popodneva kui sam se vratio s Benom i ostao sam kod njega sve
dok nije krenuo pokupiti Radara da zajedno odu na nekakav
predmaturalni tulum koji je organizirao na frend Jake kome su roditelji
otili izvan grada. Ben je pozvao i mene, ali nisam imao volje.
Vraao sam se kui pjeice kroz park u kojem smo Margo i ja bili
pronali mrtvaca. Sjetio sam se toga jutra i odmah me neto stegnulo u
utrobi ne zbog mrtvaca, nego zato to sam se sjetio da ga je ona
pronala prva. ak ni na svom igralitu u svom susjedstvu nisam bio u
stanju pronai svoga mrtvaca pa kako da ga onda, dovraga, pronaem
sada.
Pokuao sam ponovo itati Pjesmu o meni kad sam doao kui,
ali unato savjetu dr. Holden i dalje sam u njoj vidio samo gomilu
nesuvislih rijei.
Idueg sam se jutra probudio rano, netom poslije osam, i odmah sjeo za
raunalo. Ben je bio onlajn pa sam mu poslao poruku.
***
Dakle, trava znai i smrt raste iz naih pokopanih tijela. Trava je znaila
toliko razliitih stvari odjednom da sam bio potpuno zbunjen. Dakle,
trava je metafora i za ivot i za smrt, i za jednakost i za povezanost, i za
djecu i za Boga, i za nadu.
Nisam mogao shvatiti koja je od ovih ideja predstavljala bit pjesme.
Ali razmiljanje o travi i razliitim pogledima na nju natjeralo me da
razmislim o nainima na koje sam, ispravno ili pogreno, razumijevao
Margo. Ali nije bilo preaca koji bi mi pomogli da je bolje razumijem. Bio
sam usredotoen na to to je ona postala, ali pokuavajui razumjeti
metaforino znaenje trave, s mirisom njezina pokrivaa u grlu, shvatio
sam da je najvanije pitanje koga ja traim. Odgovor na pitanje to je to
trava? bio je jednako zapetljan kao i odgovor na pitanje Tko je Margo
Roth Spiegelman? Iako se metafora trave pokazala neshvatljivom,
ostavila mi je dovoljno prostora za beskrajna zamiljanja, za beskonani
niz razliitih Margo.
Morao sam je preciznije razumjeti i shvatio sam da vjerojatno
postoje stvari koje sam pogreno pojmio ili ih uope nisam vidio. Htio
sam sruiti krov i osvijetliti cijeli prostor da mogu bolje promotriti
okolinu, ali to mi nije uspjelo. Margoin sam pokriva stavio sa strane i
povikao dovoljno glasno da me svi takori uju: Pronai u neto
ovdje.
Ponovo sam pretraio sve stolove u uredu, ali bilo je sve oitije da
se Margo koristila samo stolom s lakom za nokte u ladici i kalendarom
koji je pokazivao mjesec lipanj.
Provukao sam se kroz trolovu rupu natrag do knjinice. Opet sam
hodao izmeu naputenih metalnih polica. Na svakoj sam polici tragao
za oblicima bez praine, koji bi mi ukazali da je Margo taj prostor
iskoristila za neto, ali nije bilo niega. A onda je lutajui snop svjetla iz
moje depne svjetiljke naiao na neto to se nalazilo na vrhu police u
kutu, neposredno do zabarikadiranog izloga. Bio je to hrbat neke knjige.
Knjiga se zvala Putovima Amerike: Va turistiki vodi i bila je tiskana
1998. godine, dakle nakon to je ovo mjesto naputeno. Prelistao sam je,
drei bateriju izmeu vrata i ramena. U knjizi su se navodile stotine
zanimljivosti koje bi valjalo posjetiti; od najveeg klupka konopa u
Darwinu u dravi Minnesoti do najvee lopte napravljene od potanskih
markica u Omahi u dravi Nebraski. Netko je, naizgled nasumce,
napravio ui na nekoliko stranica. Knjiga nije bila puno pranjava.
Moda je SeaWorld bio samo prva postaja njezine uraganske
pustolovine. Da, to je imalo smisla. To je bila Margo. Nekako je saznala
za ovo mjesto i dola uzeti svoje zalihe. Provela je ovdje no ili dvije i
nakon toga se zaputila u pustolovinu. Ve sam je zamiljao kako leti od
jedne turistike atrakcije do druge.
Dok je polako nestajalo zadnje svjetlo koje se probijalo kroz rupu
na stropu, pronaao sam na policama i druge knjiga. Divlji vodi kroz
Nepal, Veliki kanadski prizori, Amerika iz automobila, Fodorov vodi po
Bahamima i Poimo u Butan. inilo mi se da ne postoji nekakva poveznica
meu knjigama, osim to su govorile o putovanjima i to su tiskane
nakon to je trgovaki centar naputen. Bradom sam pridravao
baterijsku svjetiljku, sloio knjige jednu na drugu i odnio ih u praznu
prostoriju koju sam prenamijenio u svoju spavau sobu.
Zvonjavu sata uvijek sam doivljavao kao kaznu, no kako sam osjeao
da sam sve blie raspletu tih zavrzlama, inilo mi se kao da se vrijeme
tog utorka zaustavilo. Svi smo bili odluili otii u trgovaki centar
odmah nakon nastave, a ekanje je bilo nepodnoljivo. Kad je zvono
napokon oznailo kraj sata engleskoga, sjurio sam se stubama i ve sam
zamalo bio s druge strane vrata, a onda sam shvatio da ne moemo otii
dok Ben i Radar ne dovre probu s orkestrom. Sjeo sam ispred prostorije
za probe i izvadio pizzu zamotanu u salvetu koja mi je u ruksaku stajala
jo od ruka. Tek sam pojeo prvu etvrtinu, kad je Lacey Pemberton sjela
do mene. Ponudio sam joj komad. Odbila je.
Razgovarali smo o Margo, naravno. To nam je bila zajednika
praznina. Moram samo otkriti mjesto, rekao sam briui mast s pizze o
traperice. Ali uope nisam siguran jesam li joj ita blie poslije tih
pseudovizija. Ponekad mi se ini da smo potpuno skrenuli s puta.
Da, ne znam. Iskreno, na stranu sve drugo, svia mi se to to
otkrivam neke stvari o njoj. Mislim, one koje nisam znala prije. Nisam
imala pojma tko je ona zapravo. Iskreno reeno, nikad nisam o njoj
drukije razmiljala nego kao o svojoj prekrasnoj i aavoj prijateljici koja
radi sve te prekrasne i aave stvari.
Tono, ali ona te stvari nije usput smiljala, rekao sam. Mislim,
sve njezine pustolovine imale su odreenu... ne znam.
Eleganciju, ree Lacey. Ona je jedina osoba koju znam koja nije,
ono, odrasla, a ipak posjeduje potpunu eleganciju.
Da.
Pa ju je i teko zamisliti u nekoj jadnoj, neosvijetljenoj i pranjavoj
sobi.
Da, rekoh. Sa takorima.
Lacey je privukla svoja koljena k prsima i zauzela fetalni poloaj.
Bljak, to uope nije Margo.
***
Otiao sam neto prije ponoi. Neki su ostali i dulje, ali do tada sam smio
biti vani, a i nije mi se vie ostajalo. Mama je spavala na kauu, ali se
prenula im me vidjela: Jesi li se zabavio?
Da, rekao sam. Bilo je super!
Ba kao i ti, rekla je mama smijeei se. Taj njezin komentar bio
mi je urnebesan. Ustala je i privukla me k sebi pa poljubila u obraz.
Stvarno sam sretna to sam tvoja mama, rekla je.
Hvala, rekoh.
***
Proli smo kroz ured, projurili kroz knjinicu, nakratko zastali da bismo
pogledali rupice ispred zida spavae sobe i uli u suvenirnicu. Mjesto me
vie uope nije plailo. Kada smo proli kroz sve prostorije i vidjeli da
smo sami, osjeao sam se sigurno kao da sam u vlastitom domu. Ispod
pulta s vitrinom pronaao sam kutiju punu zemljopisnih karata i broura
koje sam prelistavao tijekom maturalne veeri. Podigao sam je i postavio
na kut razbijene staklene vitrine. Prvo ih je prelistavao Radar, traei
neku koja ima kartu, a onda sam ih pregledao ja traei rupice.
Kad smo se pribliili dnu kutije, Radar je izvukao crno-bijelu
brouru s naslovom PET TISUA AMERIKIH GRADOVA. Izdala ju je
1972. kompanija Esso. Dok sam paljivo razmatao kartu, nastojei da
izravnam pregibe, zamijetio sam rupicu u kutu. Ovo je ta! povikao
sam uzbueno. Oko te rupice bila je mala poderotina, kao da ju je netko
naglo strgnuo sa zida. Bila je to poutjela lomljiva karta, nalik na one u
uionicama, na kojoj su bile gusto otisnuto potencijalne destinacije.
Po stanju u kojem je bila karta zakljuio sam da Margo sigurno nije
namjeravala da to bude trag. Margo je bila previe precizna i sigurna u
svoje tragove da bi ovako zamutila vodu. Ovdje smo igrom sluaja
naletjeli na neto to nije planirala i vidjevi to, ponovo sam stao
razmiljati o tome koliko toga jest planirala.
I moda je ba to, pomislio sam, ono ime se ovdje u tiini i mraku
bavila. Putovala je ne miui se s mjesta, kao Whitman, dok se
pripremala za pravu stvar.
Otrao sam nazad do ureda i u stolu pokraj Margoina pronaao
hrpu avlia, a onda smo Radar i ja razmotanu kartu paljivo odnijeli u
Margoinu sobu. Drao sam je prislonjenu na zid dok je Radar pokuavao
zabosti avlie u kutove, ali tri od etiri kuta bila su poderana, kao i tri
od pet lokacija, vjerojatno kada je kartu skidala sa zida. Malo gore i
lijevo, navodio me Radar. Ne, nie. To. Ne mii se. Konano smo
kartu privrstili na zid i poeli usporeivati rupice na karti s onima na
zidu. Lako smo pronali svih pet lokacija, ali i ovdje su neke rupice bile
poderane pa je bilo nemogue odrediti o kojem se TONO mjestu radi.
to na karti s pet tisua gradova i nije bilo nevano. Natpisi su bili tako
sitni da sam morao ustati s tepiha i doslovce zabiti nos u kartu da bih
proitao ime mjesta. Dok sam diktirao imena gradova, Radar ih je na
svom dlanovniku upisivao u Sverjenik.
Dvije rupice bile su netaknute: jedna je po svoj prilici pokazivala
Los Angeles, iako su u junoj Kaliforniji gradovi tako gusto naikani da
su njihova imena esto bila otisnuta jedno preko drugog. Druga
sauvana rupica bila je usred Chicaga. Ona koja je oznaavala New York
bila je poderana, a sudei po mjestu rupe u zidu, trebala je obiljeiti
jedan od pet okruga New York Cityja.
Poklapa se s onim to ve znamo.
Da, rekao sam. Ali, za Boga dragoga, gdje n New Yorku? To je
pitanje.
Mora da nam je neto promaknuto, rekao je Radar. Neki
nagovjetaj, aluzija na neko mjesto. Koje su ostale toke?
Jo je jedna u dravi New York, ali nije blizu grada. Mislim, svi su
ti gradovi minijaturni. Mogao bi to biti Poughkeepsie ili Woodstock ili
Catskill Park.
Woodstock, rekao je Radar. To bi moglo biti zanimljivo. Ne bi
se ba moglo rei da je Margo hipi, ali iri oko sebe tu neku vibru
nesputanog duha.
Ne znam, rekao sam. Posljednja je ili u samom Washingtonu, ili
u Annapolisu, ili u Chesapeake Bayu. Ali i ta zapravo moe oznaavati
svata.
Bilo bi puno lake kad bi na karti bila samo jedna rupica, rekao je
Radar zlovoljno.
Vjerojatno putuje od mjesta do mjesta, rekao sam. Skita se na
vjenom putovanju.
Sjeo sam na tepih dok mi je Radar itao o New Yorku, o gorju
Catskill, o glavnom gradu, o koncertu u Woodstocku 1969. inilo se da
nita nije od pomoi. Osjeao sam se kao da smo odsvirali svoje i na
posljednjoj struni i nita nismo nali.
Nakon to sam odvezao Radara doma, poslijepodne sam proveo kod
kue, itajui Pjesmu o meni i uei preko volje za zavrne ispite. U
ponedjeljak sam imao matku i latinski, vjerojatno dva najtea predmeta i
nisam si mogao priutiti da ih potpuno ignoriram. Uio sam cijelu
subotnju veer i vei dio nedjelje, a onda mi je, neposredno poslije
veere, na pamet pala jedna ideja u vezi s Margo pa sam prekinuo
prevoenje Ovidija i ulogirao se na Instant Messenger. Vidio sam da je
Lacey onlajn. Istina da sam njezino korisniko ime tek nedavno saznao
od Bena, ali zakljuio sam da je ve dovoljno dobro poznajem da joj
mogu poslati poruku.
***
***
Odmah sam prepoznao stil proizvoljnog pisanja velikih slova. Pravila o
pisanju velikog slova tako su nepravedna prema rijeima u sredini reenice.
Grlo mi se stegnulo, ali nekako sam se prisilio da se smirim. Komentar je
bio ostavljen prije petnaest dana. Leao je tamo cijelo vrijeme, ekajui na
mene. Gledao sam na sat na raunalu. Imao sam neto manje od
dvadeset etiri sata.
Prvi put tijekom posljednjih tjedana inila mi se potpuno i
nesumnjivo ivom. Bila je iva. Bio sam tako dugo usredotoen na
pronalaenje njezina boravita, nastojei da se udaljim od opsesivnog
pitanja je li iva ili ne, da sam izgubio predodbu koliko sam prestravljen
bio do sada, ali, moj Boe, bila je iva.
Skoio sam, pustio runik da padne na pod i nazvao Radara.
Ugnijezdio sam telefon u prijevoju vrata, dok sam navlaio bokserice, a
zatim i kratke hlae. Znam to znae gradovi na papiru! Ima li pri ruci
svoj dlanovnik?
Da. Ali, stari, zaista bi trebao biti ovdje. Ba se spremaju da nas
poreaju.
uo sam Bena kako vie u telefon: Reci mu da mu je bolje da bude
gol!
Radare, rekao sam, nastojei prenijeti vanost svoga otkria.
Potrai stranicu o Agloeu, New York. Jesi li naao?
Da. itam. ekaj trenutak. Vau. Vau. To bi moglo biti ono to je
na karti bilo oznaeno kao Catskill.
Da, tako mislim. Prilino je blizu. Idi sad na stranicu s
komentarima.
. . .
Radare?
Isuse Kriste!
Da, znam, znam! viknuo sam. Nisam uo njegov odgovor jer sam
oblaio koulju, ali kad sam ponovo stavio telefon na uho, uo sam da
razgovara s Benom. Prekinuo sam vezu.
Pokuao sam na internetu nai upute za vonju od Orlanda do
Agloea, ali taj sustav karata nije znao za Agloe, pa sam umjesto toga
potraio Roscoe. Pri prosjenoj brzini od 100 kilometra na sat, javljalo je
raunalo, putovanje bi trajalo devetnaest sati i etiri minute. Bilo je dva i
petnaest. Imao sam na raspolaganju dvadeset jedan sat i etrdeset pet
minuta. Isprintao sam upute i za sobom zakljuao ulazna vrata.
Sat drugi
Sat trei
Ben ponovo sjedi naprijed. Ja i dalje vozim. Svi smo gladni. Lacey
raspodjeljuje jednu wintergreen vakau gumu, po komadi svakom od
nas, ali to je nikakva utjeha. Sastavlja divovski popis svega to emo
kupiti kad se prvi put zaustavimo na benzinskoj postaji. To e morati biti
ekstremno dobro opskrbljena benzinska postaja, kako bismo je mogli
opeljeiti dokraja.
Ben i dalje cupka nogama.
Hoe li prestati s time?
Sila mi je mokriti ve tri sata.
To si ve spomenuo.
Osjeam da mi se mokraa penje sve do grudnog koa, kae.
Doslovno sam pun mokrae. Buraz, upravo sada ak je sedamdeset
posto mog tijela mokraa.
Uh-uh, kaem ja jedva sastavivi osmijeh. Istina da je smijeno,
ali previe sam umoran.
Osjeam se kao da sam na rubu plaa i da e mi umjesto suza
potei mokraa. To me se ve dojmi. Smijem se malo.
Kad ga idui put pogledam, nekoliko minuta kasnije, Ben stie
meunoje i guva maturalnu odoru.
Koji ti je vrag? pitam.
Buraz, moram na zahod. Stiskanjem zaustavljam da ne potee.
Zatim se okrene. Radare, koliko je do sljedeeg zaustavljanja?
Moramo voziti jo najmanje dvjesto trideset kilometara da bismo
ostali na samo etiri zaustavljanja, to znai sat i pedeset osam i pol
minuta, ako Q bude odravao tempo.
Ja ga odravam! viem. Upravo smo sjeverno od Jacksonvillea i
sve blie Georgiji.
Ne mogu vie izdrati, Radare. Daj mi neto u to u se popiati.
Zbor usklikne: NE. Apsolutno nikako. Budi muko. Izdri kao to
su viktorijanske dame branile svoje djevianstvo. Izdri dostojanstveno i
draesno, onako kako bi predsjednik Sjedinjenih Drava trebao bdjeti
nad sudbinom slobodnog svijeta.
DAJTE MI NETO ILI U SE POPIATI NA SJEDALO.
POURITE!
Boga ti ludoga, kae Radar i oslobaa se pojasa. Grabi
etveronoke u stranji dio kombija i otvara hladnjak. Vraa se do svog
sjedala, naginje se naprijed i dodaje Benu bocu piva.
Hvala Bogu da je s epom na odvrtanje, kae Ben, omotavi aku
svojom haljinom da lake otvori bocu. Ben sputa prozor i gledam u
bonom retrovizoru kako pivo lebdi pokraj auta i prti po meudravnoj
autocesti. Benu uspijeva gurnuti bocu pod svoju togu, a da nam nije
otkrio navodno najvea jaja na svijetu, a mi sjedimo i ekamo, odve
zgroeni da bismo gledali.
Tek to Lacey izgovori: Zar ne moe jednostavno trpjeti, ve
ujemo to. Nikada prije nisam uo taj zvuk, ali lako ga prepoznajem:
zvuk mokrae koja udara o dno pivske boce. Zvui gotovo kao glazba.
Odbojna glazba vrlo brzog ritma. kicnem u tom smjeru i vidim
olakanje u Benovim oima. Smije se i gleda u prazno.
to due eka, to je bolji osjeaj, kae. Zvuk se brzo mijenja u
uborenje kako se boca puni. Zatim Benov smijeak polako iezava.
Buraz, mislim da trebam jo jednu bocu, kae iznenada.
Jo jednu bocu. ODMAH, uzvikujem.
Jo jedna boca stie! Radar je u trenu nagnut preko stranjeg
sjedita i s glavom u hladnjaku izvlai bocu iz leda. Otvori je golim
rukama, spusti jedan od stranjih prozora i izlije pivo van. Onda skoi
naprijed, s glavom izmeu Bena i mene, i prui bocu Benu, dok mu oi
strijeljaju naokolo u panici.
Uh, zamjena e biti, uh, komplicirana, kae Ben. Zbiva se puno
prtljanja pod togom, i pokuavam ne zamiljati to se dogaa, kadli se
ispod halje pojavi Miller Lite boca puna mokrae (to izgleda zaudno
slino Miller Liteu). Ben pohranjuje punu bocu u dra alica, grabi novu
od Radara, a zatim n olakanjem uzdahne.
Nama ostalima u meuvremenu preostaje da razmiljamo o
mokrai u drau za alice. Put nije posebno neravan, ali amortizeri
kombija nisu ba najvie klase, tako da se mokraa pri vrhu boce muka.
Bene, ako se mokraa prolije po mojem novom autu, odrezat u ti
jaja.
Ne prekidajui pianje, Ben zirne prema meni, kesei se. Trebat e
ti vraki velik no, buraz. A zatim konano ujem da se ubor usporava.
Uskoro prestane, i Ben brzim pokretom baci bocu kroz prozor. Za njom i
drugu.
Lacey glumi da e povraati a moda to i nije gluma. Radar kae,
Zaboga, jesi li jutros kad si se probudio popio hektolitar vode?
Ali Ben zrai zadovoljstvom. Trijumfalno die aku u zrak i
uzvikuje, Ni kap nije zavrila na sjedalu! Ja sam Ben Starling. Prvi
klarinet Winter Park Highschool orkestra. Rekorder u lokanju piva iz
bavi naglavce. ampion pianja u kolima. Uzdrmao sam svijet! Ja sam
najvei!
Nakon trideset pet minuta, dok se zavravao trei sat naeg
putovanja, upita nesigurnim glasom, Koliko ima do sljedeeg
zaustavljanja?
Sat i tri minute, ako Q zadri tempo, odgovara Radar. Okej,
kae Ben. Okej. Super. Jer moram piati.
Sat etvrti
Prvi put Lacey pita: Stiemo li uskoro? Smijemo se. Dodue stigli smo
u Georgiju, dravu koju volim, dapae oboavam, iz jednog
jednostavnog razloga. Ovdanje ogranienje brzine je sto deset, to znai
da smijem ubrzati na sto devetnaest. Izuzmemo li tu razliku, sve ostalo je
kao i u Floridi.
itav se sat pripremamo za nae prvo zaustavljanje. To nam je
vano zaustavljanje, jer sam vrlo vrlo vrlo vrlo gladan i dehidriran.
Zaudo, razgovor o hrani koju emo kupiti na benzinskoj umiruje nam
gladne greve. Lacey priprema popis za kupovinu za svakoga od nas,
ispisane siunim slovima na poleini rauna koje je nala u svojoj
torbici. Tjera Bena da se nagne kroz prozor sa strane u putnikom dijelu i
pogleda na kojoj se strani nalazi otvor za toenje goriva. Nas prisiljava
da svoje popise nauimo napamet, a zatim nas propituje. Uvjebavamo
na posjet benzinskoj postaji nekoliko puta; sve treba biti tako brzo i
tono obavljeno kao da smo u boksu na autotrkama.
Jo jedanput, kae Lacey.
Ja punim benzin, kae Radar. Nakon to zaponem s toenjem,
utravam unutra dok pumpa jo radi, iako bih morao ostati uz pumpu
itavo vrijeme, i dajem ti karticu. Zatim se vraam punjenju.
Ja donosim karticu deku za blagajnom, kae Lacey.
Ili djevojci, dodajem ja.
Nebitno, odgovara Lacey.
Samo kaem ne budi tako seksistina.
Ma, kako bilo, Q. Dajem karticu osobi za blagajnom. Kaem njoj
ili njemu da blokira sve to donesemo. Zatim ja pikim.
Ja dodajem: U meuvremenu uzimam sve sa svoga popisa i
donosim na blagajnu.
Ben kae: Ja piam. Zatim, kad zavrim s pianjem, skupljam
stvari sa svoga popisa.
A glavne su majice, kae Radar. Ljudi me neprestano udno
gledaju.
Lacey kae, Potpisujem raun nakon to izaem iz toaleta.
A onda, istog trena kad se rezervoar napuni, ulazim u auto i
kreem, stoga bi vam bilo bolje da ve budete unutra. Stvarno u vas
ostaviti da izvisite. Imate est minuta, kae Radar.
est minuta, ponavljam i kimam glavom. Lacey i Ben takoer
ponavljaju. est minuta.
est minuta. U 17:35., s jo tisuu etiristo pedeset kilometara
pred nama, Radar nas obavjetava da prema njegovom dlanovniku
sljedei izlaz ima benzinsku postaju.
Dok ulazim u benzinsku postaju, Lacey i Radar ve ue pokraj
zadnjih kliznih vrata. Ben je otkopao pojas i dri jednu ruku na kvaki
suvozaevih vrata, a drugu na kontrolnoj ploi. Odravam brzinu to
due mogu, a onda nagazim na konicu upravo ispred mjesta za
tankanje. Kombi se s trzajem zaustavi i mi izlijeemo van. Radar i ja
mimoilazimo se ispred auta; dobacujem mu kljueve, a zatim trim do
trgovine. Lacey i Ben stiu do vrata prije mene, ali ne mnogo. Dok Ben
hita prema WC-u, Lacey objanjava sjedokosoj eni (ipak jest ena) da
emo nakupovati mnogo stvari i da smo u velikoj urbi, i da treba
blokirati stvari kako ih budemo donosili, i da sve ide na njezinu BP
karticu, a ena, iako malo zbunjena, pristaje. Radar utrava dok mu toga
vijori i prua Lacey karticu.
Za to vrijeme ja trim izmeu polica skupljajui sve to se nalazi na
mom popisu. Lacey je kod pia; Ben u dijelu s trajnim namirnicama; ja
sam kod hrane. Jurim trgovinom kao da sam gepard, a tortilja-ipsevi
ranjene gazele. Trkom donosim naramak ipsa, govee unke i kikirikija
do prednje blagajne, a zatim trim do police sa slatkiima. aka Mentosa,
aka Snickersa i oh, nije na popisu, ali k vragu, volim Nerdse, pa
dodajem i tri pakiranja Nerdsa. Ostavljam sve na blagajni i jurim nazad
do vitrine s delikatesama, gdje pronalazim samo prastare puree
sendvie, pri emu puretina vrlo podsjea na unku. Grabim dva. Na
putu prema blagajni zaustavljam se radi nekoliko Starbursta, paketa
Twinkieja a uzimam i neodreen broj GoFast energetskih ploica.
Vraam se natrag. Ben je ve ondje u svojoj maturalnoj togi i prua eni
majice i sunane naoale za etiri dolara. Lacey stie trkom, nosei na
litre gazirane vode, energetskih napitaka i obine vode. Velike boce, koje
ak ni Ben ne moe napuniti mokraom iz jednog pokuaja.
Jo minuta! uzvikuje Lacey, a mene hvata panika. Kruim okolo i
letim pogledom po prodavaonici, pokuavajui otkriti to sam
zaboravio. Pogledam popis. ini se da imam sve, ali ipak osjeam kao da
postoji neto vano to sam zaboravio. Neto. Ma hajde, Jacobsene. ips,
slatkii, puretina koja slii unki, sendvi s maslacem od kikirikija i
eleom i to? Koje su jo skupine namirnica? Meso, ips, slatkii, i, i, i, i
sir! KREKERI! Kaem preglasno, a zatim se ustremim na krekere i
uzimam krekere sa sirom i krekere s maslacem od kikirikija i pozamanu
koliinu Grandmas kolaia s maslacem od kikirikija, a zatim trim
natrag i bacim ih pred blagajnu. ena je ve napunila etiri plastine
vreice namirnica. Ukupno gotovo stotinu dolara, ne raunajui benzin;
morat u cijelo ljeto raditi da otplatim dug Laceynim roditeljima.
Samo je jedan trenutak praznog hoda, onaj nakon to ena za
blagajnom provue Laceynu karticu. Pogledam na svoj sat. Trebamo
krenuti za dvadeset sekundi. Konano ujem zvuk ispisivanja rauna.
ena ga istrgne, Lacey narka svoje ime, a Ben i ja hvatamo vreice i
urimo prema autu. Radar turira motor kao da nam eli poruiti hre,
hre dok trimo preko parkinga, a Benova toga lepra na vjetru tako da
pomalo nalikuje na nekog mranog arobnjaka, samo to mu se vide
bijele goljave noge, a ruke su mu pune plastinih vreica. Vidim i
Laceyne noge ispod njezine toge i ne mogu ne primijetiti kako su joj
listovi vrsti dok koraa. Ne znam kako ja izgledam, ali znam kako se
osjeam. Mlado. Budalasto. Besmrtno. Gledam Lacey i Bena koji uskau
kroz otvorena klizna vrata. Ja se bacam za njima i prizemljujem na
plastine vreice i Laceyn torzo. Dok zatvaram klizna vrata, Radar daje
gas a auto kao ispaljen nestaje s parkiralita, i to je prvi sluaj otkad
postoje kombiji da ga je netko iskoristio za paljenje gume. Radar skree
prilino nesigurnom brzinom ulijevo i ukljuuje se na autocestu. etiri
sekunde smo bri od planiranog. A onda, ba kao to rade u boksovima
u onim NASCAR utrkama, dajemo si petice i tapemo se po leima.
Dobro smo se opskrbili. Ben ima mnogo posuda u koje moe mokriti. Ja
imam dovoljno govee unke. Lacey ima svoje Mentose. Radar i Ben
imaju majice koje mogu nositi preko maturalnih toga. Kombi je postao
naa biosfera samo da nam je benzina i mogli bismo ovako zauvijek.
Sat peti
***
Konano raspakiramo i posljednju vreicu. Ona sadri dvije velike
majice kratkih rukava, zbog kojih su Radar i Ben vrlo uzbueni, jer to
znai da mogu biti deki koji nose ogromne majice preko aavih toga,
umjesto samo deki koji nose aave toge.
Ali kad Ben razmota majice, uoava dva problema. Prvo, majica
veliine L iz benzinske postaje u Georgiji nije iste veliine kao ona kod,
recimo, Old Navyja. Majica s benzinske je divovska, i vie je vrea za
smee nego majica. Manja je, dodue, od maturalnih toga, iako ne puno.
Ali taj problem nije nita u usporedbi s drugim problemom, a to je da su
obje majice ukraene ogromnom reljefnom izvedbom konfederacijske
zastave. Preko zastava su otisnute rijei NASLIJEE, A NE MRNJA.
Ma ne, nisi valjda, kae Radar kad sam mu pokazao zbog ega se
smijemo. Bene, nisi valjda svom jedinom crnom prijatelju kupio
rasistiku majicu?
Samo sam zgrabio prve majice koje sam vidio, buraz.
Nemoj ti meni buraz ba sada, kae Radar i odmahuje glavom,
ali smijui se pritom. Dodam mu njegovu majicu i on se uvue u nju
pridravajui volan koljenima. Samo se nadam da e me zaustaviti,
kae. Volio bih vidjeti reakciju policajca na crnog momka koji nosi
majicu Konfederacije preko crne toge.
Sat esti
Sat sedmi
Sat osmi
Tek to smo preli granicu June Karoline, uhvatim Radara kako zijeva
pa inzistiram da ga zamijenim za volanom. Ionako volim voziti pa
neka ovo vozilo i jest obian kombi, ali je moj kombi. Radar naglo iskoi
sa svog sjedala i prebacuje se u prvu dnevnu sobu, dok ja vrsto drim
volan i prekoraivi preko kuhinje, sjedam u vozako sjedalo.
Na ovakvom putovanju, to otkrivam, naui mnogo o sebi
samome. Na primjer, nikada nisam mislio da sam tip osobe kojoj bi palo
na pamet da mokri u napola prazne boce Bluefin energetskog pia dok
vozi kroz Junu Karolinu brzinom od sto dvadeset etiri kilometra na sat
ali zapravo, ba sam takva osoba. Dosad takoer nisam znao da ako
pomijea puno mokrae s malo energetskog pia Bluefin, dobije kao
rezultat zadivljujue fluorescentnu tirkiznu boju. Izgleda tako lijepo da je
poelim zaepiti i ostaviti u drau alica da je pokaem Lacey i Benu
kad se probude.
Ali Radar misli drukije. Ako smjesta ne baci to govno kroz
prozor, prekidam nae jedanaestogodinje prijateljstvo, kae.
Nije govno, kaem ja. To je mokraa.
Van, kae. Pa sam bacio. U bonom retrovizoru gledam kako
boca pada na asfalt i rasprskava se kao vodeni balon. I Radar to vidi.
O, moj Boe, kae. Nadam se da je ovo jedno od onih
traumatinih iskustava koja toliko oteuju psihu da jednostavno
zaboravi da si ih ikada doivio.
Sat deveti
Sat deseti
Razlike:
Nema automata s kondomima.
Manje grafita.
Nema pisoara.
Sat jedanaesti
Sat dvanaesti
Sati je 2:40 ujutro. Lacey spava. Radar spava. Ja vozim. Cesta je pusta.
ak je i veina vozaa kamiona otila na spavanje. Prou minute, a da ne
vidimo svjetla koja bi dolazila iz suprotnog smjera. Ben me odrava
budnim brbljajui sa mnom. Razgovaramo o Margo.
Jesi li uope razmiljao kako emo zapravo nai Agloe? pita me.
Hm, znam otprilike na kojem bi se raskriju morao nalaziti,
kaem. A to ti i nije nita vie od obinog raskrija.
A ona e biti na prvom uglu, sjedi ondje na prtljaniku svoga
auta, podboila je bradu i eka te?
To bi svakako bilo praktino, odgovaram.
Buraz, moram ti rei da sam malo zabrinut da e, ono ako sve
ne bude onako kako si planirao biti stvarno razoaran.
Samo je elim pronai, kaem, jer to zaista elim. elim da bude
na sigurnom, iva, pronaena. Da se struna ne prekine. Ostalo je manje
vano.
Da, ali ne znam, kae Ben. Mogu osjetiti njegov pogled i kako
se pretvara u Ozbiljnog Bena. Samo samo upamti da se ponekad ono
to misli o osobi ne podudara s onim to ona zapravo jest. Recimo, ja
sam uvijek mislio da je Lacey tako seksi i tako kul, ali sada kad sam s
njom... nije to isto. Ljudi su drukiji kad ih moe pomirisati i vidjeti
izbliza, zna?
Znam to, kaem. I zaista znam koliko sam dugo o njoj imao
potpuno pogrenu predodbu.
Samo kaem da je prije bilo lako da mi se Lacey svia. Lako je kad
ti se netko svia izdaleka. Ali kad je prestala biti ta divna, nedostina
lutkica, i to ja znam, i poela biti, ono, sasvim obina djevojka s udnim
odnosom prema hrani, i hirovita i pomalo sklona zapovijedanju e onda
mi se zapravo poela sviati jedna sasvim druga osoba.
Osjeam kako mi se obrazi are. Hoe rei da se meni Margo
zapravo ne svia? Nakon svega ovoga nakon to sam ve dvanaest sati
u ovim kolima, ti misli da mi zapravo nije stalo do nje jer ja ne..., tu
sam se zaustavio. Misli da mi, zato to ima djevojku moe s visoka
drati lekcije? Ponekad si stvarno takav...
Sat trinaesti
Svakih nekoliko minuta Radar kae: Ljudi, sjeate li se kako smo, ono,
svi bili na korak do smrti, a onda je Ben zgrabio volan i izbjegao
megaenormnu stranu kravu, zavrtio auto kao one alice u Disneylandu,
i ipak nismo poginuli. Lacey se naginje preko kuhinje, ruka joj je na
Benovu koljenu, i kae: Mislim, stvarno si heroj, shvaa li to? Za
ovakve stvari se dobivaju odlikovanja.
Ve sam ovo rekao, ali rei u ponovo: nisam imao na umu nikoga
od vas. Samo. Sam. Htio. Spasiti. Svoje. Dupe.
Laljive jedan. Ti preslatki hrabri laljive, kae ona i poljubi ga
u obraz.
Radar kae: Hej, ljudi, sjeate li se onda kako sam, ono, bio vezan
dvama pojasevima na zadnjem sjeditu i kako su se vrata rastvorila i sva
piva izletjela van, a ja sam preivio potpuno neozlijeen? Kako je to
uope mogue?
Hajde, igrajmo metafiziku verziju Ja vidim, kae Lacey. Ja vidim
svojim malim okom herojsko srce, srce koje ne kuca samo za sebe, nego
za itavo ovjeanstvo.
NIJE DA SAM SKROMAN. ALI JEDNOSTAVNO NISAM HTIO
TEK TAKO UMRIJETI, Ben uzvikuje. Ljudi, sjeate li se kad smo, ono,
prije dvadeset minuta bili u kombiju, i kad na neku foru nismo izginuli?
Sat etrnaesti
Sat esnaesti
Spavam.
Sat sedamnaesti
Spavam.
Sat osamnaesti
Spavam.
Sat devetnaesti
Budim se. Radar i Ben glasno se prepiru oko toga koje ime nadjenuti
autu. Ben bi ga htio nazvati Muhammed Ali, jer ba kao i Muhammed
Ali, i kombi primi udarac, ali nastavlja dalje. Radar kae da se auto ne
moe nazvati prema povijesnoj osobi. On misli da se treba nazvati
Lurlene, jer to zvui ba dobro.
eli ga nazvati Lurlene? pita Ben, a glas mu se podie od uasa
na samu pomisao. Zar ovo siroto vozilo nije pretrpjelo dovoljno
neprilika?
Otkopam jedan pojas i sjednem. Lacey se okrene prema meni.
Dobro jutro, kae. Dobro doao u slavnu dravu New York.
Koliko je sati?
Devet i etrdeset dva. Kosa joj je svezana u rep iz kojeg su ispali
krai pramenovi. Kako si? pita ona.
Uplaen sam, odgovorim joj.
Lacey mi se osmjehne i kimne. Da, i ja takoer. Kao da ima
previe stvari koje bi se mogle dogoditi, a da bismo na sve bili spremni.
Da, kaem.
Nadam se da emo ti i ja ostati prijatelji tijekom ovog ljeta, kae.
Iz nekog razloga to mi pomogne. Nikad ne moe znati kada e ti neto
biti od pomoi.
Radar upravo govori da bi se auto trebao zvati Siva guska. Malo se
nagnem naprijed i kaem: Zvrk. to ga jae zavrti, to dalje stigne.
Ben kimne. Radar se okrene. Mislim da bi ti trebao biti slubeni
imenovatelj stvari.
Sat dvadeseti
Agloe
Ogranienje brzine sputa se s osamdeset i osam, na sedamdeset i dva, a
zatim na pedeset i est. Prelazimo preko eljeznikih tranica i evo nas u
Roscoeu. Polako vozimo kroz pospani gradi s kafiem, prodavaonicom
odjee, duanom s robom sve za dolar i nekoliko izloga zakucanih
daskama.
Naginjem se naprijed i kaem, Ovdje je mogu zamisliti.
Da, slae se Ben. ovjee, stvarno ne elim provaljivati u
zgrade. Ne vjerujem da bih opstao u njujorkom zatvoru.
Meni se, meutim, ideja o istraivanju ovih zgrada ne ini posebno
zastraujuom, jer mi se cijeli grad ini naputenim. Nita ovdje vie nije
otvoreno. Nakon centra jedna jedina cesta sijee glavnu cestu i na toj
cesti nalazi se Roscoevo samotno stambeno naselje i osnovna kola.
Skromne drvene kue izgledaju kao da su zakrljale pokraj drvea koje
ovdje raste gusto i visoko.
Skreemo na drugu cestu, na kojoj je doputena vea brzina, ali
Radar ipak vozi sporo. Preli smo jedva kilometar i pol, kad smo s lijeve
strane ugledali zemljani put, ali bez uline ploe koja bi nam kazala
njegovo ime.
To bi moglo biti to, kaem.
Pa to je neiji prilazni put, kae Ben, ali Radar svejedno skrene na
njega. Izgleda da to jest neiji prilazni put od zbijene zemlje. Slijeva od
nas nekoena trava raste do visine guma naeg auta; ne vidim nita, ali
ipak sam nekako zabrinut jer se vrlo lako sakriti bilo gdje u takvom
polju. Jo malo vozimo, a onda put zavri pred nekom viktorijanskom
farmom. Okreemo se i vraamo na glavnu cestu s dva traka pa
nastavljamo dalje u smjeru sjevera. Glavna cesta prelazi u cestu Cat
Hollow i mi vozimo dok ne naiemo na jo jedan zemljani put, gotovo
identian prethodnom, samo to je ovaj s desne strane ceste. Put nas vodi
do ruevne strukture nalik na tagalj od posivjela drva. S obje strane
puta poljem su u linijama poreani ogromni valjci sijena, a trava je ve
poela ponovo rasti. Radar ne vozi bre od osam kilometara na sat.
Traimo neto neobino. Neku pukotinu u savreno idilinom krajoliku.
Misli li da bi ovo mogla biti Agloeva lokalna trgovina? pitam.
Taj tagalj?
Aha.
Nemam blage, kae Radar. Jesu li lokalne trgovine nekad
izgledale kao tagljevi?
Ispustio sam dug izdah kroz napuene usne. Nemam pojma.
Je li to... ovjee, pa to je njezin auto! vikne odjednom Lacey. Da
da da da da njezin auto njezin auto!
Radar prikoi, a ja pogledom pratim smjer Laceyna prsta natrag
preko polja, pa negdje iza taglja. Srebrnkasto svjetlucanje. Prislanjam
svoje lice uz njezino i sad prepoznajem luk automobilskog krova. Bog
zna kako se naao ondje, jer nije bilo puta koji bi vodio onamo.
Radar zaustavlja na kombi, a ja iskaem i trim natrag prema
njezinu autu. Prazan. Otkljuan. Otvaram prtljanik. Takoer prazan,
osim jednog otvorenog i praznog kovega. Pogledam naokolo i krenem
prema, kako sad vjerujem, ostatcima Agloeve lokalne trgovine. Ben i
Radar slijede me dok trim preko pokoena polja. Ulazimo u tagalj, ali
ne kroz vrata, ve kroz jednu od nekoliko zjapeih rupa na mjestima gdje
su daske otpale.
Unutar graevine suneve zrake probijaju se kroz brojne rupe na
krovu i osvjetljavaju dijelove trulog drvenog poda. Dok je traim
pogledom, zapaam stvari oko sebe: trule podne daske, miris badema,
poput njezinog, staru samostojeu kadu u uglu s noicama u obliku
apa. Toliko je puno rupa posvuda da ne zna jesi li unutra ili vani.
Osjetim da me netko vue za majicu. Okrenem se i vidim Bena koji
naizmjenino pogledava mene pa prema kutu prostorije. Moram gledati
kroz iroki trak svjetlosti koja pada sa stropa, ali mogu vidjeti to je u
tom kutu. Dvije dugake prljave ploe od pleksiglasa, blago zamuene
sivom bojom i visoke do visine grudi, stoje ondje naslonjene jedna na
drugu pod otrim kutom, pridravane s druge strane drvenim zidom. To
je kao neka trokutasta kocka, ako je takva stvar uope mogua.
Najudnije kod zatamnjenih prozora je to to svjetlo ipak prolazi
kroz njih. Tako jasno vidim neobian prizor pred sobom, iako u sivom
tonu: Margo Roth Spiegelman sjedi na uredskom stolcu od crne koe i
nagnuta nad kolski stol neto pie. Kosa joj je puno kraa ima neravno
odrezane ike iznad obrva i sva je raskutrana, kao da eli naglasiti
asimetriju ali to je ona. iva je. Preselila je svoj ured iz naputenog
trgovakog centra u naputeni tagalj u okolici New Yorka, ali ipak sam
je pronaao.
Idemo prema njoj, nas etvero, ali ona kao da nas ne vidi. Samo
nastavlja pisati. Konano netko moda Radar kae: Margo, Margo?
Ona ustane, podigne se na prste i nasloni ruke na zidove svog
provizornog ureda. Ako je iznenaena to nas vidi, njen pogled to ne
odaje. Evo je, Margo Roth Spiegelman, na metar i pol od mene, suhih i
ispucanih usnica, bez imalo minke, crnih noktiju i nijemih oiju. Nikad
nisam vidio njezine oi ovako mrtve, ali napokon, moda nikad prije i
nisam vidio njezine oi. Zuri u mene. Uvjeren sam da zuri u mene, a ne u
Lacey ili Bena ili Radara. Ne sjeam se da je itko ikada tako prazno zurio
u mene, osim mrtvih oiju Roberta Joynera u Jefferson parku.
Stoji tako u tiini dugo vremena, a ja se previe bojim njezinih oiju
da bih nastavio koraati. Ja i tajanstvo, stojimo skupa, pisao je
Whitman.
Konano progovori: Dajte mi pet minuta, a onda ponovo sjedne i
nastavi pisati.
Gledam je dok pie. Pomalo je prljava, ali inae izgleda kao i
obino. Ne znam zato, no uvijek sam mislio da e izgledati drukije.
Starije. Da u je jedva prepoznati kad je konano ponovo vidim. No evo
je ovdje, gledam je kroz pleksiglas i izgleda mi ba kao Margo Roth
Spiegelman, djevojka koju poznajem od svoje druge godine djevojka
koja je bila ideja koju sam volio.
I evo tek sada, kad ona zatvara biljenicu i odlae je u naprtnjau
pokraj sebe, a zatim ustaje i hoda prema nama, shvaam da ideja nije
samo pogrena, nego i opasna. Kako li je samo varljivo vjerovati da je
osoba vie nego samo osoba.
Hej, obrati se ona prvo Lacey i smjeka se. Prvo zagrli Lacey,
zatim se rukuje s Benom, pa s Radarom. Onda podigne obrve i kae:
Bok, Q, i zagrli me, hitro i ne ba snano. A ja elim da taj zagrljaj
potraje. elim da se neto dogodi. elim osjetiti njezine drhtave jecaje na
svojim grudima, i suze koje se slijevaju niz njezine pranjave obraze na
moju majicu. Ali ona me samo brzo zagrli i sjedne na pod. Sjednem
nasuprot njoj, a Ben, Radar i Lacey pokraj mene, tako da svi sjedimo
suelice Margo.
Drago mi je da te vidim, kaem nakon nekog vremena, i osjeam
se kao da prekidam nijemu molitvu.
Sklanja ike u stranu. ini se da odluuje to e tono rei prije
nego to to kae. Ja, uh. Uh. Rijetko kad mi ponestane rijei, huh. Nisam
ba puno razgovarala s ljudima u posljednje vrijeme. Hmm. Mislim da
moemo poeti s otkud vi, dovraga, ovdje?
Margo, kae Lacey. Kriste, bili smo tako zabrinuti.
Niste se trebali brinuti, odgovara Margo veselo. Dobro sam.
Podigne paleve uvis. Sve je super.
Mogla si nas ipak nazvati i rei nam to, kae Ben s prizvukom
frustriranosti u glasu. Pritedjela bi nam paklensku vonju.
Prema mom iskustvu, Krvavi Bene, kad napusti neko mjesto,
najbolje je da ga zaista napusti. Nego, zato nosi haljinu?
Ben porumeni. Nemoj ga tako zvati, plane Lacey.
Margo otro pogleda Lacey. Ah, moj Boe, ti si se spetljala s njim?
Lacey nita ne odgovara. Nisi se valjda spetljala s njim? pita Margo.
Zapravo, jesam, kae Lacey. I zapravo, on je sjajan. I zapravo, ti
si kuja. I zapravo, ja odlazim. Lijepo je bilo vidjeti te opet, Margo. Hvala
ti to si me plaila i natjerala da se osjeam kao smee itavog posljednjeg
mjeseca svoje zavrne godine, a onda se ponovo pokazala kao kuja kad
smo te konano pronali da se uvjerimo jesi li okej. Bilo je pravo
zadovoljstvo poznavati te.
I tebe. Hou rei, kako bih bez tebe ikada shvatila koliko sam
debela? Lacey ustane i odmarira, a od stupanja njezinih nogu ruevni
pod pone vibrirati. Ben ode za njom. Gledam za njima, a Radar je
takoer ustao.
Nisam te poznavao dok te nisam upoznao preko tvojih tragova,
kae. Tragovi mi se vie sviaju nego to mi se ti svia.
O emu on to, dovraga, pria? pita me Margo. Radar ne
odgovara. On jednostavno odlazi.
I ja bih trebao, naravno. Oni su moji prijatelji svakako vie nego
Margo. Ali imam pitanja. Kad Margo ustane i krene prema svojoj kocki,
poinjem s onim oitim. Zato se ponaa poput derita?
Ona se okrene, uhvati itavu aku moje majice i vikne mi u lice:
Otkuda vam ideja da se pojavite ovdje bez ikakvog upozorenja?!
Kako sam te mogao upozoriti kad si nestala s lica zemlje?! Vidim
njezin usporeni treptaj i znam da nema odgovor na to, pa nastavljam.
Tako sam bijesan na nju. Zbog... zbog, to ja znam. Zato to nije onakva
Margo kakvu sam oekivao. Zato to nije Margo za koju sam smatrao da
sam je konano zamislio na pravi nain. Bio sam uvjeren da postoji
valjan razlog zato nisi kontaktirala ni s kim nakon one noi. I... ovo je
tvoj valjani razlog? Da moe ivjeti kao skitnica?
Puta mi majicu i odgurne se od mene. Tko je sad derite? Otila
sam na jedini nain na koji se moe otii. Cijeli svoj ivot otrgne jednim
potezom kao flaster. I onda ti moe biti ti, Lacey moe biti Lacey, i
svatko moe biti ono to jest, a ja mogu biti ja.
Samo to ja nisam mogao biti ja, Margo, jer sam mislio da si mrtva.
I to prilino dugo. I morao sam initi svakojaka sranja koja inae nikada
ne bih inio.
Sada vie na mene i vue me za majicu kako bi mi se unijela u lice.
Oh, koje sranje. Nisi doao ovamo da bi se uvjerio da sam dobro. Doao
si jer si htio spasiti sirotu malu Margo od njezinog vlastitog uznemirenog
ega, kako bi postala tako zahvalna svome vitezu na bijelom konju da bi
svukla svoju odjeu i molila ga da pohara njezino tijelo.
Glupost! viknem, jer uglavnom to i jest glupost. Ti si se s nama
samo igrala, je li tako? Htjela si se uvjeriti da e, ak i nakon to ode
svojim putem, i dalje biti os oko koje emo se okretati.
I ona na mene vie, glasnije nego to sam mislio da je mogue. Ti
ak i nisi ljut na mene, Q! Ti si ljut na predodbu koju ima o meni i koju
nosi u sebi jo otkada smo bili djeca! Pokua se okrenuti od mene, ali ja
je zgrabim za ramena, zadrim ispred sebe i kaem: Jesi li ikada
pomislila kako tvoj odlazak djeluje na druge ljude? Na Ruthie? Na mene
i Lacey, ili na bilo koga kome je stalo do tebe? Ne. Naravno da nisi. Jer
ako se neto ne dogaa tebi, uope se i ne dogaa. Nije li tako, Margo?
Nije li?
Vie mi ne proturjei. Samo opusti ramena, okrene se i vrati se
natrag u svoj ured. Udari nogom obje pregrade od pleksiglasa, a prije
nego to e pasti na tlo, one zveknu o stol i stolicu. ZAVEI, ZAVEI,
TI SERONJO.
U redu, kaem. Iz nekog razloga, Margo koja sasvim gubi
kontrolu potaknula me da povratim svoju. Pokuavam govoriti kao moja
mama. Uutjet u. Oboje smo uznemireni. Puno je, uh, nerazrijeenih
pitanja s moje strane.
Sjedi na stolcu, stavivi noge na ono to je nekada bila pregrada
njezina ureda. Gleda u kut taglja. Izmeu nas su barem tri metra. Kako
ste me, dovraga, uope nali?
Mislio sam da to oekuje od nas, odgovorim. Govorim tako tiho
da sam iznenaen to me uope uje, ali ona se zavrti zajedno sa stolcem
i zapilji se u mene.
E, pa sasvim sigurno ne oekujem.
Pjesma o meni, kaem. Guthrie me odveo do Whitmana.
Whitman me odveo do vrata. Vrata su me odvela do trgovakog centra.
Otkrili smo kako itati prebojene grafite. Nisam shvatio gradove na
papiru; to moe znaiti samo naselja koja nisu nikada sagraena i tako
sam pomislio da si otila u jedno od njih, da se vie nikad ne vrati.
Mislio sam da si u nekom od tih mjesta, mrtva, da si se ubila i da eli da
te naem, iz bilo kojeg razloga. Obiao sam gomilu njih traei te. No
tada sam usporedio kartu iz suvenirnice s rupicama od avlia na zidu.
Poeo sam paljivije itati pjesmu i shvatio sam da vjerojatno ne bjei,
nego negdje ami i smilja planove. Zapisuje ih u svoju biljenicu.
Naao sam na karti Agloe, vidio tvoj komentar na stranici Sverjenika,
preskoio dodjelu diploma i dovezao se ovamo.
Ona zagladi kosu prema dolje, ali kosa vie nije dovoljno dugaka
da bi joj pala na lice. Mrzim ovu frizuru, kae. Htjela sam izgledati
drukije, ali ovo izgleda glupo.
Meni se svia, kaem. Lijepo ti uokviruje lice.
Oprosti to sam bila tako grozna, kae. Ali mora shvatiti
mislim, pojavili ste se niotkud i umrla sam od straha...
Mogla si jednostavno rei neto kao: Ljudi, nasmrt ste me
preplaili, rekao sam.
Ona se podsmjehne. Da, sigurno, jer to je ona Margo Roth
Spiegelman koju svi poznaju i vole. Margo zauti na trenutak, a zatim
kae: Znala sam da nisam trebala napisati ono na Sverjeniku. Ali
mislila sam da e biti zabavno kad to poslije netko pronae. Mislila sam i
da e murjaci to nekako povezati sa mnom, ali da se to nee dogoditi
tako brzo. Ima, ono, kojih milijardu stranica na Sverjeniku, ili ega ve.
Nisam ni pomislila...
to?
Da odgovorim na tvoje pitanje: razmiljala sam puno o tebi. I o
Ruthie. I o svojim roditeljima. Ne boj se da nisam, okej? Moda i jesam
najgroznija egocentrina osoba na cijelom svijetu. Ali, Boe moj, zar
misli da bih to uinila da nisam morala? Zavrti glavom. Onda se nagne
prema meni, nalakti se na koljena, i tako razgovaramo. S izvjesne
udaljenosti, ali ipak razgovaramo. Nisam mogla smisliti ni jedan drugi
nain da odem, a da me ne odvuku nazad.
Sretan sam to nisi mrtva, kaem joj.
Da, i ja isto, kae ona. Smijulji se, i to je prvi put da vidim taj
osmijeh koji mi je tako dugo nedostajao. Zato sam morala otii. Koliko
god ivot moe biti usran, ipak je bolji od alternative.
Zvoni mi telefon. To je Ben. Javim se.
Lacey eli razgovarati s Margo, kae mi. Priem Margo, pruim
joj telefon i ostanem ondje dok ona sjedi pogrbljenih ramena i slua.
ujem glas koji dopire iz telefona i kako ga Margo prekine i kae:
Sluaj, zaista mi je ao. Bila sam jednostavno vrlo uplaena. Onda
nastane tiina. Napokon Lacey pone ponovo govoriti, a Margo se
nasmije i neto kae. Osjetim da im treba malo privatnosti, pa odluim
istraivati. Uz isti zid uz koji je i njezin ured, ali u suprotnom kutu
taglja, Margo je sloila neto poput kreveta etiri palete za viliare a
gore naranasti zrani madrac. Njezina mala i pedantno sloena zbirka
odjee lei odmah uz krevet, na vlastitoj paleti. Tu je i etkica za zube i
pasta za zube, zajedno s velikom plastinom aom iz Subwaya. Te su
stvari poslagane na dvije knjige: Stakleno zvono Sylvije Plath i Klaonica pet
Kurta Vonneguta. Teko mi je povjerovati da ovako ivi, u toj
nepomirljivoj mjeavini graanske urednosti i jezive zaputenosti. Ali
isto tako ne mogu vjerovati koliko sam vremena potratio mislei da ivi
na neki drugi nain.
Odsjeli su u motelu u parku. Lacey ti poruuje da ujutro odlaze, s
tobom ili bez tebe, kae Margo iza mene. Tek kad sam uo da je rekla
tebe umjesto nas, prvi put se pitam to sada slijedi.
Uglavnom sam dovoljna sama sebi, kae ona, sada stojei pokraj
mene. Ima ovdje i poljski zahod, ali nije ba u nekom stanju, tako da na
toalet obino idem na odmorite za vozae kamiona istono od Roscoea.
Tamo imaju i tueve, a tuevi za djevojke prilino su isti, jer nema puno
enskih vozaa kamiona. A imaju i internet. Ovo ovdje mi je kua, a
kamionsko odmorite neto poput vikendice na moru. Nasmijem se.
Proe pored mene, klekne i pone neto eprkati po paletama
ispod kreveta. Izvue depnu svjetiljku i tanku kvadratnu plastinu
kutiju. Ovo su jedine dvije stvari koje sam kupila za itavih mjesec
dana, osim benzina i hrane: potroila sam tek tristo dolara. Uzimam od
nje plastinu kutiju i shvatim da je to gramofon na baterije. Ponijela sam
nekoliko albuma, kae. Kupit u ih jo u gradu.
U gradu?
Da. Danas odlazim u New York. Zato sam i ostavila onaj zapis na
Sverjeniku. Poinjem s pravim putovanjima. Prema originalnom planu
ovo je trebao biti dan odlaska iz Orlanda htjela sam biti na dodjeli
diploma, a zatim u maturalnoj noi zajedno s tobom izvesti sve one psine
koje sam planirala, te otii idueg jutra. Ali jednostavno vie nisam
mogla izdrati ni sat due. A kada sam ula ono o Jaseu pomislila sam:
Sve je ve isplanirano, samo u promijeniti datum. Ipak, ao mi je to
sam te uplaila. Pokuavala sam te ne preplaiti, ali taj zavrni dio plana
bio je izveden navrat-nanos. Nije to sigurno moje remek-djelo.
S obzirom na to kakvi sve mogu biti na brzinu sklepani planovi
bijega, i koliko prepuni tragova, pomislih da je ovaj zapravo prilino
impresivan. Ali uglavnom sam bio iznenaen to sam i ja bio dio njezina
originalnog plana. Moda bi mi mogla razjasniti neke stvari, rekao
sam napregnuvi se da se osmjehnem. Zna, pitao sam se to je od
svega bilo planirano, a to nije? to je to znailo? Zato su tragovi stizali
do mene, zato si otila, i jo tisuu slinih pitanja.
Hm, okej. Okej. Da bih objasnila tu priu moramo prvo poeti s
jednom drugom priom. Ustane, a ja je slijedim u stopu dok spretno
izbjegava natrule dijelove poda. Vrativi se u svoj ured, premee po
ruksaku i izvlai crnu Moleskine biljenicu. Sjeda na pod prekrienih
nogu i lupne mjesto do sebe. Sjednem. Zatim lupka po zatvorenoj
biljenici. Dakle, ovo e nas odvesti daleko unatrag. Kad sam bila,
mislim, u etvrtom razredu, poela sam pisati priu u ovu biljenicu. Bila
je to detektivska pria.
Razmiljam o tome da bih tu biljenicu, ako je otmem od nje,
mogao iskoristiti kao sredstvo ucjene. Mogao bih je iskoristiti da je
vratim natrag u Orlando, a onda bi ona nala neki ljetni posao i ivjela u
unajmljenom stanu do poetka koleda, i tako bismo imali barem ovo
ljeto. Meutim, samo je sluam.
Hou rei, nije da se hvalim, ali ovo je jedno briljantno literarno
ostvarenje. Dobro, samo se alim. To su glupava snatrenja
desetogodinje djevojice o ispunjavanju elja i o magiji. Glavni lik je ta
djevojica, imenom Margo Spiegelman, koja je ba kao desetogodinja ja
u svakom pogledu, osim to su joj roditelji brini i bogati i kupuju joj to
god poeli. Margo se zatreskala u tog nekog djeaka koji se zove
Quentin, koji je u svemu poput tebe, osim to je uasno neustraiv i
junaan i spreman umrijeti kako bi me zatitio, i sve to. Jedan od likova
takoer je i Myrna Mountweazel, koja je jednaka Myrni Mountweazel,
samo to ima neke udesne moi. Kao na primjer, svatko tko u prii
pogladi Myrnu Mountweazel, otkrije da ne moe lagati sljedeih deset
minuta. Myrna Mountweazel takoer moe govoriti. Naravno da moe
govoriti. Zar je desetogodinje dijete ikad napisalo knjigu o psu koji ne
moe govoriti?
Smijem se, ali i dalje mislim o desetogodinjoj Margo koja se
zatreskala u desetogodinjeg mene.
Tako u toj prii, nastavlja ona, Quentin i Margo i Myrna
Mountweazel istrauju smrt Roberta Joynera, ija je smrt ista kao i
njegova smrt u stvarnom ivotu, samo to nije, kako se isprva inilo, sam
sebi pucao u glavu, nego je to uinio netko drugi. A pria govori o
pronalaenju ubojice.
Tko je ubojica?
Smije se. Zar eli da ti pokvarim zadovoljstvo itanja price?
Pa, kaem, radije bih je proitao. Otvara biljenicu i pokazuje
mi jednu stranicu. Tekst je neitljiv, ali ne zato to je Margoin rukopis lo,
nego zato to preko horizontalnih redaka teksta, reenice idu vertikalno,
niz stranicu. Ja piem ukri, kae. itatelji koji nisu Margo, teko
mogu ovo proitati. No dobro, pokvarit u ti zadovoljstvo itanja, ali
prvo mora obeati da se nee naljutiti.
Obeavam, kaem.
Ispada da je zloin poinio brat alkoholiar bive ene Roberta
Joynera, koji je poludio jer je bio opsjednut duhom jedne zle kune
make iz drevnog Egipta. Kao to sam rekla, zaista prvorazredno
pripovijedanje. No pustimo sad to, u prii se ti i ja i Myrna Mountweazel
suoavamo s ubojicom, koji me zamalo ustrijeli, ali ti se baca pred
metak i junaki umire na mojim rukama.
Smijem se. Sjajno. Ta pria je tako puno obeavala, s tom krasnom
djevojkom koja je zatreskana u mene i s tom zagonetkom i spletkom, a
onda me ukokaju.
Pa, da, smjeka se ona. Ali morala sam te ubiti, jer jedini drugi
mogui svretak bio bi da to uinimo, o emu zaista nisam bila
emocionalno spremna pisati sa svojih deset godina.
Objanjenje prihvaeno, kaem. Ali u prepravku elim malo
akcije.
Nakon to te upuca zlikovac, moda. Poljubac prije umiranja.
Ba lijepo od tebe. Mogao bih ustati, prii joj i poljubiti je. Mogao
bih. Ali jo je toliko toga to se nepanjom moe pokvariti.
Dakle, priu sam dovrila u petom razredu. Nekoliko godina
poslije odluim bjeati u Mississippi. Zatim sve svoje planove za taj epski
dogaaj zapisujem preko stare prie u ovu biljenicu, a onda to zaista
uinim uzmem mamin auto i prijeem njime tisuu esto kilometara,
ali prije odlaska ostavim one tragove u juhi. Nije mi se ak ni svidjelo to
putovanje, doista bila sam nezamislivo usamljena ali bila sam sretna
to sam to napravila, razumije? I tako ponem kovati jo planova, koje
zapisujem okomito preko stranica prie planova za razne psine, za
povezivanje odreenih djevojaka s odreenim dekima, za velike akcije
omatanja toaletnim papirom, za tajnovita cestovna putovanja, i to ja
znam to sve ne. Biljenica je napola puna poetkom prvog razreda i
tada odluim da u uiniti jo samo jednu stvar, jedan veliki pothvat, a
zatim u otii.
Ve je ponovo zaustila, ali sam je morao prekinuti. Pitam se je li
problem bilo mjesto ili ljudi. Ono to bi se bilo dogodilo da su ljudi oko
tebe bili drukiji?
Ali kako moe razdvojiti to dvoje? Ljudi su mjesto, a mjesto su
ljudi. Uostalom, nisam ni mislila da postoji itko s kime bih jo mogla biti
prijatelj. Mislila sam da su svi ili uplaeni, kao ti, ili nesvjesni stvarnosti,
kao Lacey. A...
Hrabriji sam ja nego to misli, kaem. to je istina. A shvaam
da je to istina tek kada sam to izrekao. Ali svejedno.
Doi u i do toga, kae gotovo cmizdravo. Dakle, kad sam bila u
prvom srednje, Gus me odvede u Osprey... Nakosim glavu, zbunjen.
Mini trgovaki centar. I ponem tamo ii sama, muvam se okolo i
zapisujem planove. Tijekom posljednjih godinu dana svi su se planovi
sveli na planiranje tog velikog bijega. Ne znam je li to zato to sam usput
itala svoju staru priu, ali tebe sam umetnula u planove ve prilino
rano. Zamisao je bila da sve te stvari izvedemo zajedno kao upadanje u
SeaWorld, to je bilo i u prvotnom planu i da od tebe napravim pravog
frajera. Ta jedna no bi te, ono, oslobodila. I tada bih mogla nestati, a ti bi
me se uvijek sjeao po tome.
Tako je taj plan konano narastao na nekih sedamdeset stranica i
uskoro se trebao poeti ostvarivati, jer bio je zaista dobro sloen. A onda
saznam za Jasea, i jednostavno odluim otii. Smjesta. Ne treba mi
matura. Koji je smisao maturiranja? Ali prvo moram povezati rasputene
konce. Cijeli dan u koli imam crnu biljenicu u rukama i nastojim kao
luda prilagoditi plan Becci i Jaseu i Lacey, i svima ostalima koji mi nisu
bili prijatelji kao to sam mislila da jesu, i pokuavam pronai nain da
svima dam do znanja koliko sam ljuta prije negoli ih zauvijek napustim
Ali jo uvijek sam htjela sve to uiniti s tobom; jo uvijek mi se
sviala ideja da probudim u tebi barem odjek onog neustraivog junaka
iz svoje djeje prie.
A onda me ti iznenadi. Sve ove godine bio si za mene deko od
papira dvodimenzionalan kao i lik iz moje prie, s dvije razliite, ali jo
uvijek plone dimenzije, kao osoba. Ali te sam noi shvatila da si stvaran.
I na kraju je sve ispalo tako udno, zabavno i magino da si mi ujutro,
kad sam se vratila u svoju sobu, nedostajao. elim doi do tebe, druiti se
s tobom, razgovarati, ali ve sam odluila otii, tako da i moram otii. A
onda, u posljednjoj sekundi dobijem ideju da ti u nasljedstvo ostavim
Osprey. Da ga ostavim tebi, kako bi ti pomogao da i dalje radi na tome
da ne bude vie mali-preplaeni-mai.
Tako ti je to. U velikoj brzini neto izmudrujem. Selotejpom
zalijepim Woodyjev poster na vanjsku stranu roleta, zaokruim pjesmu
na ploi, obiljeim ta dva stiha iz Pjesme o meni, drukijom bojom od
one kojom sam obiljeavala stihove dok sam itala. Onda se, nakon to si
otiao u kolu, uspnem kroz tvoj prozor i stavim onaj izrezak iz novina u
tvoja vrata. Zatim toga jutra odlazim u Osprey, dijelom zato to se jo ne
osjeam spremnom otii, a dijelom jer elim za tebe oistiti to mjesto.
Mislim, stvar je u tome to nisam eljela da brine. Zato sam prebojila
grafit; nisam znala da e ga uspjeti proitati. Istrgala sam stranice
stolnog kalendara kojim sam se koristila i skinula kartu, koju sam drala
objeenu ondje otkako sam vidjela da je na njoj oznaen Agloe. A zatim,
stoga to sam umorna i nemam kamo poi, prespavam tamo. Provedem
ondje dvije noi, pokuavajui skupiti hrabrost, rekla bih. I zato to, ne
znam, mislila sam da bi nekako mogao bre pronai to mjesto. A onda
odlazim. Trebala su mi dva dana da doem ovamo. I ovdje sam sve
otada.
inilo se da je zavrila, ali ja sam imao jo jedno pitanje. Zato ba
ovdje od svih mjesta?
Grad na papiru za djevojku od papira, kae. itala sam o
Agloeu u jednoj knjizi o nevjerojatnim injenicama jo dok mi je bilo
deset ili jedanaest godina. I nikada nisam prestala misliti o njemu.
Iskreno, kad god sam ila gore na vrh zgrade SunTrusta ukljuujui
onaj posljednji put s tobom nisam gledala dolje i mislila kako je sve
napravljeno od papira. Gledala sam dolje i mislila kako sam ja nainjena
od papira. Ja sam bila ta plosnata i savitljiva osoba, a ne svi ostali. I evo u
emu je kvaka. Ljudima se svia ta ideja o djevojci od papira. Oduvijek
im se sviala. A najgore je to to se i meni sviala. Ja sam je gajila i
uzgojila, shvaa li?
Na neki je nain sjajno biti ideja koja se svima dopada. Ali nikada
nisam mogla biti ta ideja za samu sebe, barem ne u potpunosti. A Agloe
je mjesto gdje je papirnata kreacija postala stvarna. Neka tokica na karti
postala je stvarno mjesto, stvarnije nego to bi ljudi koji su stvorili tu
tokicu to ikada mogli zamisliti. Vjerovala sam da bi moda ovdje i
papirnati oblik te djevojke mogao postati stvarnim. I inilo mi se da je to
pravi nain da toj djevojci od papira, koja je marila samo za popularnost i
odjeu, i sline stvari, kaem: Ti odlazi u gradove na papiru. I nikada se
vie nee vratiti.
Taj grafit, rekoh. Moj Boe, Margo, pretraio sam tolika
naputena naselja traei tvoje tijelo. Zaista sam mislio stvarno sam
mislio da si mrtva.
Ustane i nekoliko asaka kopa po svome ruksaku, a onda gurne
ruku dublje, izvadi Stakleno zvono i pone mi itati. Meutim, kad je
trebalo to i ostvariti, koa na mom zapeu inila se tako bijelom i
nezatienom da nisam mogla. Kao da se ono to sam htjela ubiti nije
nalazilo u toj koi ili u tankom plavom bilu to mi je poskakivalo ispod
palca, ve negdje drugdje, dublje, tajnije i mnogo nedostupnije.3 Ponovo
sjedne pokraj mene, blizu, okrenuta je prema meni, nae traperice se
dotiu, ali ne i naa koljena. Margo kae:
Znam o emu govori. Ono neto dublje i tajnovitije. To je poput
pukotina u tebi. Kao da postoje isprekidane linije na kojima se stvari vie
ne poklapaju ispravno.
Ovo mi se svia, kaem. Ili kao pukotine u trupu broda.
Tono, tono.
Na kraju te upropaste.
Upravo tako, kae. Sada ve ubrzano razmjenjujemo misli.
3
Sylvia Plath, Stakleno zvono (prevela Gordana V. Popovi)
Ne mogu vjerovati da nisi eljela da te pronaem.
Oprosti. Ako e se zbog toga osjeati imalo bolje, impresionirana
sam. A i uivam u tvome drutvu. Ti si dobar kompanjon za putovanje.
Je li to prijedlog? pitam.
Moda. Smjeka se.
Srce mi tako lupa u grudima ve neko vrijeme da mi se ova vrsta
intoksikacije uinila gotovo podnoljivom ali samo gotovo. Margo,
kad bi samo dola kui za ovo ljeto moji roditelji su rekli da moe
ivjeti s nama, ili moe nai posao i unajmiti stan preko ljeta, a onda e
poeti nastava na koledu i vie nikad nee morati ivjeti sa svojim
roditeljima.
Ne radi se samo o njima. Bila bih usisana ravno natrag u isto,
kae ona, i nikada ne bih izala. Ne smetaju mi samo ogovaranja i
tulumi i sve one bljezgarije, nego i sva ta privlanost pravilno
proivljenog ivota koleda i posla i mua i djece i sveg tog sranja.
Stvar je u tome to ja doista vjerujem u koled, i posao, a jednog
dana moda i djecu. Ja vjerujem u budunost. Moda je to karakterna
mana, ali mi je uroena. Pa koled ti prua vie mogunosti, kaem
konano. Ne ograniava ih.
Usiljeno se nasmijeila. Hvala ti, cijenjeni savjetnie Jacobsene,
kae, a onda promijeni temu. Stalno sam mislila o tebi u Ospreyu.
Hoe li se naviknuti na njega. Prestati se bojati takora.
Naviknuo sam se, kaem, poelo mi se i sviati u njemu. Nee
vjerovati, ali ondje sam proveo maturalnu veer.
Osmjehuje se. Fenomenalno. Pretpostavljala sam da bi ti se ondje
na koncu moglo svidjeti. U Ospreyu mi nikad nije bilo dosadno, ali samo
zato to sam se prije ili kasnije morala vratiti kui. Kad sam stigla ovamo,
dosaivala sam se. Nema se to raditi; proitala sam toliko toga otkad
sam dola ovdje. Postajala sam i sve nervoznija, jer nikoga ne poznajem. I
uporno sam ekala da me ta usamljenost i nervoza natjeraju da se
poelim vratiti. Ali to se nije dogodilo. To je jedino to nikako ne mogu
uiniti, Q.
Kimnem glavom. Razumijem to. Vjerujem da je teko vratiti se kad
si jednom osjetio kontinente na svom dlanu. Ali ipak pokuavam jo
jednom. Ali to e poslije ljeta? to e biti s koledom? to s ostatkom
tvoga ivota?
Slegnula je ramenima. to s tim?
Nisi li zabrinuta za, recimo, vjenost?
Vjenost ine sadanjosti, kae. Ne znam to bih joj na to
odgovorio; i dok pokuavam prokljuviti tu njezinu misao, Margo kae:
Emily Dickinson. Kao to sam rekla, zaista mnogo itam.
Mislim da budunost zasluuje nae povjerenje. Ali teko je
prepirati se s Emily Dickinson. Margo ustane, prebaci ruksak preko
jednog ramena i prui mi ruku. Proeimo. Dok hodamo prema izlazu,
Margo zatrai moj telefon. Ukucava broj, a ja se ponem udaljavati da
moe neometano govoriti, no ona me uhvati za podlakticu i zadri uza
se. I tako hodam uz nju po polju, a ona razgovara s roditeljima.
Hej, Margo je... Ja sam u Agloeu, u New Yorku, s Quentinom...
Uh... ma ne, mama, pokuavam odgovoriti iskreno na tvoje pitanje...
Mama, daj molim te... Ne znam, mama... Odluila sam se preseliti na
fiktivno mjesto. Eto to se dogodilo... Da, ali mislim da ne idem u tom
smjeru... Mogu li razgovarati s Ruthie... Hej, sekice... Aha, ali ja sam tebe
voljela prije... Aha, oprosti. Bila je to greka. Mislila sam ne znam to
sam mislila, Ruthie, ali to je svakako bila greka, evo sad te zovem.
Moda neu zvati mamu, ali tebe u zvati... Srijedom?... Zauzeta si
srijedom. Hmm. Dobro. Koji ti dan odgovara?... Onda utorkom... Aha,
svaki utorak... Aha, ukljuujui ovaj utorak. Margo stisne oi, i zubi su
joj stisnuti. Dobro, Ruthie, moe li ponovo pozvati mamu?... Volim te,
mama. Bit u dobro. Kunem se... Da, u redu, i ja tebe. enja.
Stane i zaklopi telefon, ali ga jo nekoliko trenutaka dri. Vidim
kako joj vrci prstiju postaju crveni koliko ga jako stie, a onda ga
ispusti na tlo. Njezin krik je kratak, ali zagluan, a nakon njega prvi put
sam svjestan podmukle tiine Agloea. Ona misli da je moja dunost da
joj udovoljavam, a kad joj ne udovoljim onda me iskljui. Promijenila je
brave. To je prva stvar koju mi je rekla. Isuse.
ao mi je, kaem, razgrui utozelenu travu visoku do koljena
da bih pokupio telefon. Ali s Ruthie je bilo lijepo razgovarati, je l da?
Da, ona je preslatka. ak se malo i mrzim to ma zna to je
nisam nazvala.
Aha, kaem. Ona me zafrkantski odgurne.
Ti si ovdje da mi popravi raspoloenje, ne da ga kvari! kae.
To je tvoj posao!
Nisam shvatio da mi je posao ugaati vam, gospoo
Spiegelman.
Smije se. Ooo, usporedba s mamom. Kako si mi spustio. Ali s
razlogom. A kako je bilo tebi? Ako je Ben uspio prohodati s Lacey, onda
ti sigurno nou orgija s desetcima navijaica.
Polako hodamo po neravnoj zemlji u polju. Ne izgleda veliko, ali
kako hodamo, primjeujem da red drvea u daljini nije nimalo blii.
Govorim joj o naem odlasku s mature, o nevjerojatnom okretanju Zvrka.
Priam joj o maturalnoj, o Laceynoj svai s Beccom i o mojoj noi u
Ospreyu. Te noi sam konano shvatio da si bila ondje, kaem joj.
Onaj pokriva je jo mirisao na tebe.
Kad to izgovorim, njezina ruka lagano okrzne moju, i ja je uhvatim,
jer ini mi se da sada malo toga mogu upropastiti. Pogleda me. Morala
sam otii. Nisam te trebala uplaiti, to je bilo glupo, i trebala sam to
svakako bolje izvesti, ali morala sam otii. Shvaa li to sada?
Da, kaem, ali mislim da se sad moe vratiti. Zbilja to mislim.
Ne, ne misli, odgovori, i u pravu je. Moe to vidjeti na mome
licu sada shvaam da ja ne mogu postati ona, niti ona moe postati ja.
Whitman je vjerojatno imao dar koji ja nemam. to se mene tie, ja
ranjenika moram pitati gdje ga boli, jer ne mogu postati taj ranjenik.
Jedini ranjenik koji mogu biti sam ja sm.
Ugazim malo trave i sjednem. Ona legne pokraj mene, njezin ruksak je
postao jastuk. Ja takoer legnem na lea. Izvue nekoliko knjiga iz svoga
ruksaka i doda mi ih, tako da i ja mogu imati jastuk. Izabrane pjesme
Emily Dickinson i Vlati trave. Imala sam dva primjerka, kae
smjekajui se.
Vraki dobra pjesma, kaem joj. Nisi mogla odabrati bolju.
To je toga jutra zaista bila impulzivna odluka. Sjetila sam se dijela
o vratima i pomislila da je to savreno. A kada sam stigla ovamo, ponovo
sam je proitala. Nisam je itala od satova engleskog u drugom razredu, i
da, svidjela mi se. Poela sam itati gomile poezije. Pokuavala sam
shvatiti to me to iznenadilo kod tebe one noi? I dugo vremena sam
mislila da je to bilo ono kad si citirao T. S. Eliota.
Ali nije bilo to, kaem. Bila si iznenaena veliinom mojih
bicepsa i gracioznim iskakanjem kroz prozor.
Nasmijei se usiljeno. Zaepi i pusti me da ti dam kompliment,
tupane. Razlog nisu bili ni bicepsi ni poezija. Iznenadilo me to si
usprkos napadajima panike i ostalom ipak bio poput Quentina iz moje
prie. Mislim, pisala sam godinama ukri preko te prie, i kad god sam
pisala, proitala bih takoer i tu staru stranicu, i uvijek bih se smijala, jer
nemoj se uvrijediti ali, ono, inilo se kao: Boe, ne mogu vjerovati da
sam nekad mislila da je Quentin Jacobsen superzgodan i superodan
zatitnik pravde. Ali onda, opet zna na neki nain i jesi
Mogao sam se okrenuti na bok prema njoj i ona se mogla okrenuti
prema meni. I mogli smo se poljubiti. Ali koji bi uope bio smisao toga
poljupca? Ne bi nas nikamo odveo. Oboje zurimo u oblano nebo.
Nikada se nita ne dogodi onako kako si zamislio, kae.
Nebo je poput moderne monokromatske slike, uvlai me u sebe
svojom iluzijom dubine, podie me uvis. Da, to je istina, kaem. A
onda nakon nekoliko trenutaka razmiljanja dodam: Ali s druge strane,
ako ne zamilja, nikad se nita nee dogoditi. Zamiljanje nije savreno.
Ne moe u potpunosti proniknuti u nekoga. Nikad nisam mogao
zamisliti njezin bijes kad smo je pronali, ili priu preko koje je zapisivala
plan. Ali zamiljati da si netko drugi, ili da je svijet neto drugo, to je
jedini nain. To je maina koja ubija faiste.
Okrene se prema meni, stavi glavu na moje rame i leimo onako
kako sam nas davno zamiljao, dok sam leao u travi u SeaWorldu.
Trebalo je tisue kilometara i mnogo dana, ali evo nas tu: njezina je glava
na mom ramenu, njezin dah na mome vratu, a umor sabijen duboko u
nama. Sad smo onakvi kakve sam nas tada prieljkivao.
***