Dubravka Oraić Tolić - Akademsko Pismo PDF

UDBENICI SVEUILITA U ZAGREBU
MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS
Dubravka Orai Toli

AKADEMSKO PISMO
Strategije i tehnike klasine retorike
za suvremene studentice i studente
Akademsko pismo amen amen.indd 1 5/30/11 11:58:01 AM

BIBLIOTHECA ACADEMICA
Dubravka Orai Toli

Akademsko pismo
Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2011.
Za nakladnika
Petra Ljevak
Urednica
Nives Tomaevi
Recenzenti
dr. sc. Davor Duki, red. prof.
dr. sc. Sanja Nikevi, izv. prof.
dr. sc. Josip Sili, prof. emer.
Objavljivanje ovoga udbenika odobrio je Senat Sveuilita u Zagrebu na sjednici

odranoj 27. svibnja 2011., odlukom broj: 032-01/11-01/25, ur. br. 380-061/004-11-3.

Dubravka Orai Toli
Akademsko
pismo
Zagreb, lipanj 2011.

Mojoj majci

Sadraj
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
I. POVIJEST ZNANOSTI: VRLO KRATAK PREGLED

1. Znanost do novoga vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
2. Novovjekovna i moderna znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
3. Klizno doba moderne znanosti: Thomas Kuhn . . . . . . . . . 54
4. Postmoderne kritike znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59
5. Znanost nakon znanosti: Povratak retorike. . . . . . . . . . . . 76
II. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO

1. Termin i definicija znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
2. Klasifikacija znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
3. Vrste znanstvene proze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
4. Osnovni pojmovi klasine retorike . . . . . . . . . . . . . . . . 121
5. Retorika znanosti i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 138
III. STRATEGIJE I TEHNIKE AKADEMSKOGA PISMA

1. PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA) . . . . . . . . . . 153
2. STRUKTURA I DIJELOVI (DISPOZICIJA). . . . . . . . 237
3. ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA) . . 305
4. JEZIK I STIL (ELOKUCIJA) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 369
5. CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA) . . . . . . . . . . . . 435
6. DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA) . . . . . 507
7. POSLJEDNJI KORACI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 631
Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 663
Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 673
Biljeka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 679
Akademsko pismo amen amen.indd 7 5/30/11 11:03:58 PM

Predgovor
poticaj za pisanje ove knjige stigao je od voditelja Poslijediplom-

skoga studija hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu Sveuilita u Za-
grebu Stipe Botice. Kolega Botica pozvao me u jesen 2006. da za potrebe
studija zamislim kolegij o pisanju akademskih radova. Tako je sve poelo.
Pripreme za predavanja i iskustvo u nastavi rasli su iz semestra u semestar i
napokon prerasli u ovaj prirunik.
Knjiga se sastoji od triju dijelova. Prvi dio, Povijest znanosti: Vrlo kra-
tak pregled, prati razvoj zapadne znanstvene misli od antikih temelja do
suvremenosti s isticanjem, barem uzgredice, doprinosa istonih i izvane-
uropskih kultura. Poseban je naglasak na postmodernim kritikama zna-
nosti i znanstvenim ratovima na kraju 20. stoljea, koji su doveli do kraja
modernoga tipa znanja, ali i novoga zamaha znanosti na poetku 21. sto-
ljea. Drugi dio, Retorika znanosti i akademsko pismo, osigurava teorijsko-
metodoloke pretpostavke knjige. Tu se raspravlja o terminu, definicijama
i klasifikacijama znanosti, o znanstvenim anrovima, o temeljnim pojmo-
vima klasine retorike i suvremenoj retorici znanosti, koja je omoguila
definiciju akademskoga pisma i posluila kao metodiki okvir knjige.
Trei dio, Strategije i tehnike akademskoga pisma, pragmatine je naravi.
To je glavni, najopseniji dio knjige. Zamiljen je kao tehnika pomo u
rjeavanju konkretnih zadaa u procesu znanstvenoga istraivanja i pisanja
akademske proze. Podijeljen je u sedam poglavlja, a svako je od njih posve-
eno odreenomu retorikom kanonu, dijelu kanona ili tehnikama pisa-
nja. Studentice i studenti ne moraju poznavati ni dugu povijest ni sve tajne

klasine retorike, ali ako znaju to su retoriki kanoni invencija, dispozici-
ja, elokucija, memorija i izvedba, ako su im poznati modusi argumentacije
logos, etos i patos i ako se znaju sluiti tehnikama kao to su kairs, stsis i
tpoi, sigurno e lake ovladati zakonima i pravilima akademskoga pisma.
U tijeku rada na knjizi morala sam rijeiti brojna teorijska i praktina
pitanja. Izdvojit u pet: metodoloki okvir, termin akademsko pismo, izbor
literature i primjera te pravopis, terminoloka pitanja i stil.
Kao metodoloki okvir odabrane su klasina retorika i suvremena reto-
rika znanosti. Uobiajeno je miljenje da su retorika i znanost nespojive,
poput drvenoga eljeza ili kvadrature kruga. Po tome shvaanju znanost
donosi objektivnu istinu, a retorika je isprazan govor (praznoslovlje).
Takvo shvaanje retorike pripada u temeljne stereotipe moderne kulture.
Nakon Francuske revolucije retorika je povezana s propalim drutvenim
sustavom, a potkraj 19. stoljea izbaena iz kolskih programa i zamijenje-
na filologijom, teorijom knjievnosti i stilistikom vezanom uz modernoga
pojedinca i njegov individualni izraz. Do obnove klasine retorike dolazi
na prijelazu od moderne prema postmodernoj kulturi 1960-ih, a potkraj
20. stoljea i do pojave nove discipline retorike znanosti. Retorika zna-
nosti polazi od pretpostavke da je znanost argumentacijski diskurs u koje-
mu se objektivna istina gradi po odreenim zakonima i pravilima. Tim su
zakonima i pravilima posveene stranice ove knjige.
Termin akademsko pismo u tome se metodolokom okviru definira u
tri osnovna znaenja: kao drutveni fenomen, kao istraivaki projekt i kao
tekst. U prvome smislu akademsko je pismo ukupna diskurzivna aktivnost
u akademskoj zajednici usmjerena na stvaranje i pisanje teksta bilo kojega
oblika, anra ili vrijednosti radi proizvodnje, irenja i ovjeravanja znanja te
postizanja akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva. U drugo-
me smislu akademsko je pismo konkretan istraivaki projekt retoriki
pothvat koji se poduzima u procesu pisanja odreenoga oblika teksta, od
zamiljaja ideje i prikupljanja grae do pisanja, izlaganja, objavljivanja ili
obrane rada. U treemu smislu to je rezultat istraivakoga projekta i reto-
rikoga pothvata sam tekst. Na razini teksta izdvajaju se vrste znanstvene
10

proze: znanstveni i struni radovi te studentsko akademsko pismo eseji,
referati, seminarski radovi, diplomski rad, magistarska teza, doktorska di-
sertacija. Akademski je diskurs osebujan tip argumentacijske naracije. Sto-
ga se uvrijeeni termin akademski rad esto pojavljuje u obliku sinonima
akademska proza.
Pojava nove retorike i retorike znanosti dovela je na kraju 20. i poetku
21. stoljea do obnove, a zatim i do procvata kolskih predmeta posvee-
nih teoriji i praksi pisanja na razliitim podrujima, od poslovne komuni-
kacije i reklama do umjetnike i znanstvene proze. To je izazvalo potrebu
za strunom literaturom i prirunicima. Na angloamerikome govornom
podruju literatura o pisanju ima dugu tradiciju jer se retorika u Americi
pouavala u koli i kada je u Europi bila odbaena i zaboravljena. Najslav-
nija europska knjiga posveena akademskomu diskursu i danas je Kako
se pie diplomska teza Umberta Eca (Come si fa una tesi di laurea, 1977).
Nastala je na izmaku prve moderne kada je popustio stereotip o retorici, a
jo se nije pojavilo virtualno pismo koje e promijeniti kulturu pisanja. U
domaoj literaturi uglavnom je rije o prirunicima iz empirijskih znano-
sti (Gai, Silobri, Zelenika, ugaj i dr.). Ova je knjiga pisana prije svega
za podruje humanistike, ali kako je rije i o opim zakonima argumenta-
cijskoga diskursa, moe biti korisna i na drugim podrujima. Kao poticaj
za mnoga tehnika rjeenja i predloak za izradu citatnih stilova posluio
mi je prirunik Kate L. Turabian A Manual for Writers of Research Pa-
pers, Theses, and Dissertations: Chicago Style for Students and Researchers
(2007). Chicaki sam stil odabrala stoga to paralelno nudi inaice obaju
osnovnih citatnih stilova, Oxfordskoga i Harvardskoga, tzv. stil autor
naslov i stil autor godina. Predloena rjeenja dopunjena su i usklaena
s hrvatskim pravopisnim i bibliografskim tradicijama. Ponueni citatni
stilovi nisu obvezujui i nalogodavni, nego orijentacijski i savjetodavni.
Trei, pragmatini dio knjige protkan je primjerima. Primjeri su s jedne
strane stvarni (citati), a s druge izmiljeni. Stvarni su primjeri opskrbljeni
citatnicama, a izmiljeni ih nemaju. Donose se primjeri iz knjievnosti (pri-
marna literatura) i znanosti o knjievnosti (sekundarna literatura). U oba
sluaja nastojala sam odabrati neutralne vrijednosti koje pripadaju opoj na-
11

obrazbi i prihvaenoj tradiciji. To su na podruju knjievnosti prije svega A.
G. Mato i Miroslav Krlea, a na podruju znanosti o knjievnosti Zagreba-
ka knjievnoznanstvena kola (autori kao Aleksandar Flaker, Ivo Frange,
Milivoj Solar, Viktor mega i dr.). U citiranju sluila sam se Harvardskim
stilom, jer se ne raspravlja o knjievnosti i literaturi (kada bi bile potrebne
fusnote), nego samo upuuje na izvore (kada su dovoljne tekstnote).
Poseban je problem bio izbor pravopisa. Kao temeljni pravopis odabra-
la sam Babi-Moguev pravopis iz 2010. Neka sam rjeenja toga pravopisa
prilagodila potrebama akademskoga pisma. U sluajevima koje taj pravo-
pis ne razrauje (npr. pisanje konektora i modalnih rijei) sluila sam se
pravopisom Badurina-Markovi-Mianovi (2007). U stilu sam nastoja-
la slijediti prijedloge i rjeenja iz teorije znanstvenoga stila Josipa Silia
(2006). Bilo je i drugih problema primjerice, pisanje grkih termina i
klasinih imena. Tu sam zahvalna Darku Novakoviu i Petri otari na
primjeni dvaju naela: uvrijeeni termini pisani su na uobiajeni nain
transkripcijom (npr. logos, etos, patos), a nepoznati i manje poznati termini
u izvornome obliku, transliteracijom slovo po slovo (npr. kairs, stsis, po-
vremeno tpos, tpoi).
Knjiga poput ove nije mogla nastati bez izdane potpore akademske za-
jednice. Najiri je okvir nastanka knjige ukupna atmosfera poslijediplom-
skoga i redovitoga studija susreti sa studenticama i studentima i njiho-
vim radovima, razgovori na predavanjima i konzultacijama te napokon
potreba za ovakvim prirunikom kakva u domaoj humanistici nije bilo.
Zahvalnost dugujem mnogima koji su mi na razliite naine pomagali u
svladavanju zaprjeka i olakavali kretanje kroz brojne probleme. To su pri-
je svega svi koji su na bilo koji nain sudjelovali u pripremama za pisanje:
Volker Bockholdt, Jurica Cimpreak igrovi, Jasna Horvat, Tanja Jea-
bek, Virna Karli, uro Kladari, Slaven Lendi, Sanja Nikevi, Biserka
Peec, Helena Sabli Tomi, Sanja ibajlo, Jelena Vrdoljak.
U tijeku cijeloga projekta vjerno su me pratile Greta imievi i Mora-
na Matkovi. Greta je zamislila tablicu citatnih stilova i pronala primje-
re. Svoju neumornu strunu i tehniku pomo Morana mi je pruala u
12

svim fazama rada, od izrade shema do traenja citata i provjere podataka.
Petra otari pomno je pazila na grke i latinske termine. Knjiga je bila
obavijena odobravanjem na mojemu matinom Odsjeku za istonoslaven-
ske jezike i knjievnosti. Stoga je nezamisliva bez ive Beni, Magdalene
Medari, Josipa Uarevia, Jasmine Vojvodi, Danijele Lugari i Ivane Pe-
ruko. U sredini projekta, kada sam stigla do logike i Aristotela, pojavio
se Pavel Gregori s hrpom najnovije literature. Posebna su dionica u stva-
ranju knjige elektroniki razgovori u svako doba (i nedoba). Stipe Botica
strpljivo je odgovarao na razliita pitanja, Darko Novakovi uputio me u
tajne citiranja klasinih izvora, Kreimir Nemec podijelio je sa mnom i-
tanja Krlee, s Ladom Badurinom raspravljala sam jedne zimske nedjelje o
konektorima. Tu su i moji najblii. Daak prirodnih znanosti pripada Ivi.
Ako knjiga ima logiku vrstinu, to je utjecaj Benjaminova duha.
Ali sve to jo nije bilo dovoljno da knjiga poprimi sadanji oblik. Za to
su se pobrinuli Davor Duki, Josip Sili i Branko Erdeljac. Davor je dubin-
ski proitao rukopis i proarao ga kritikim razmiljanjima i prijedlozima.
Najvie sam mu zahvalna na najbolnijim primjedbama. Josipu Siliu naj-
prije sam donijela poglavlje o stilu elei uti njegovo struno miljenje,
a zatim je poela zajednika avantura primjene Silieve teorije akadem-
skoga stila u tijelu mojega teksta. Nakon svih itanja, dopuna, promjena
i provjera Branko Erdeljac ugradio je u knjigu svoje prokuano lektorsko
umijee.
Rad na knjizi oduljio se vie nego to sam mogla zamisliti. Nad dogaa-
jima koji su odgaali ili zaustavljali pisanje budno je bdjela urednica Nives
Tomaevi. Bez njezine skrbi, povjerenja i razumijevanja ove knjige ne bi
bilo.
U Zagrebu 21. oujka 2011. D. O. T.
13

I.
POVIJEST ZNANOSTI:
VRLO KRATAK PREGLED
Prvi dio knjige donosi kratku povijest zapadne znanosti od an-
tikih temelja do suvremenih promjena u shvaanju znanosti
i znanja. Poseban je naglasak na kritikama moderne znanosti
koje su dovele do novoga zamaha zapadne znanosti na poetku
21. stoljea. Promjena epistemoloke paradigme u posljednjoj
treini 20. stoljea osjetila se na svim podrujima kulture, pa i
u pojavi nove retorike i retorike znanosti. Retorika znanosti
posluila je ujedno kao teorijska podloga i metodoloki okvir
ovoga prirunika.

1. ZNANOST DO NOVOGA VIJEKA . . . . . . . . . . . . . . . . 19
1.1. Znanje i znanost izvaneuropskih kultura i civilizacija . . . . . 19
1.2. Antika znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.3. Znanost srednjega vijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST . . . . . . . . . 27

2.1. Stvaranje moderne znanosti: 14. i 15. stoljee . . . . . . . . . . 27
2.2. Rano doba modernih znanosti:
Od poetka 17. do kraja 18. stoljea. . . . . . . . . . . . . . . . 30
2.3. Herojsko doba modernih znanosti:
Od kraja 18. stoljea do Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . 36
2.4. Zlatno doba modernih znanosti: Od Prvoga svjetskog
rata do ezdesetih godina 20. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . 45
3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI:

THOMAS KUHN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
3.1. Pojam paradigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
3.2. Normalna znanost i znanstvene revolucije . . . . . . . . . . . . 56
3.3. Pretpostavke za kritiku znanosti: Roenje nove znanstvene
paradigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . 59

4.1. Kritike znanja i znanosti u poststrukturalizmu,
dekonstrukciji i postmodernoj filozofiji . . . . . . . . . . . . . 60
17

4.2. Socioloke kritike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
4.3. Ekoloke, rodne i multikulturne kritike. . . . . . . . . . . . . . 68
4.4. Znanstveni ratovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71
4.5. Kraj znanosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI:

POVRATAK RETORIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
5.1. to je zavrilo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
5.2. to je nastalo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
5.3. Klasina retorika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78
5.4. Nova retorika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
5.5. Retorika i epistemologija:
Umjerena i radikalna retorika znanosti . . . . . . . . . . . . . . 82
5.6. Znakovi epistemoloke mijene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
5.7. Novo znanje na starim temeljima . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

1. ZNANOST DO NOVOGA VIJEKA
U povijesti svjetskih civilizacija poznata su etiri modusa znanja i zna-

nosti: znanje i znanost izvaneuropskih kultura i civilizacija te tri zapad-
na oblika antika, srednjovjekovna i novovjekovna, odnosno moderna
znanost. Danas smo svjedoci raanja novoga tipa znanja i znanosti koje
esto nazivamo suvremeno znanje i suvremene znanosti ili znanje i zna-
nost 21. stoljea.
1.1. ZNANJE I ZNANOST IZVANEUROPSKIH

KULTURA I CIVILIZACIJA
1.1.1. Znanje sveta mrea
Znanje drevnih civilizacija Kine, Indije, Maja, Egipta i Babilona ukloplje-

no je u mistinu svijest i religiozne predodbe o svijetu. ovjek i njego-
va svijest integralni su dijelovi prirode, nema rascjepa izmeu subjekta i
objekta, priroda se shvaa kao sveta mrea u koju je upleten i ovjek. Zna-
nje je odgonetanje prirodnih tajna, a znanost djelatnost bliska mistici i
religiji. Znanstvena dostignua u predracionalnim kulturama nastala su u
sklopu posveenoga prirodnog znanja u procesu rjeavanja svakodnevnih
potreba i interesa tih drutava (pismo i brojevi, kineski izum kompasa,
egipatske piramide i sfinge, Semiramidini visei vrtovi kao vrhunac tada-
nje arhitekture, matematiki izrauni i konstrukcija solarnoga kalendara,
Hamurabijev zakonik).
19

1.1.2. Nezapadne i drevne kulture
Historiografija znanosti iznijela je na vidjelo golemu arheologiju neza-

padnjakih znanstvenih kultura, drukijih, ali ne i manje vrijednih od za-
padnoga tipa ovladavanja prirodom. Tako George Sarton u nedovrenoj
monografiji Uvod u povijest znanosti (Introduction to the History of Sci-
ence, 19271948) otkriva znanstvene doprinose nezapadnih, uglavnom
islamskih kultura. Joseph Needham pokree 1954. golemi projekt u seriji
svezaka o znanstvenoj kulturi Kine. Do opega interesa i prave renesanse
drevnih tipova znanosti dolazi tek u posljednjoj treini 20. stoljea s kri-
zom modernoga tipa znanja i zapadne znanosti. Tako postkolonijalni stu-
diji razotkrivaju zapadne predrasude o istonim kulturama. U knjizi Ori-
jentalizam (Orientalism, 1978) Edward Said raskrinkava pojam Istok
kao zapadni konstrukt, njegovo sjenovito Drugo. U svakodnevnome
ivotu populariziraju se tehnike lijeenja akupunkturom i homeopatskim
sredstvima, negdanje se primitivne bakine trave institucionaliziraju u
biljne ljekarne, biometeoroloka vremenska prognoza na javnoj televiziji
postaje poetkom 21. stoljea dio komercijalnoga programa i sl.
1.2. ANTIKA ZNANOST
1.2.1. Kolijevka zapadne znanosti
Zapadno znanje i zapadna znanstvena kultura roeni su u antikoj Gr-

koj. Znanje se odvaja od mitske sfere i religioznih predodaba, utemeljuje
se u logosu, sreuje po metodama i podrujima. Znanosti su stopljene u
jednu cjelinu s filozofijom, ali se ve u to doba poinju osamostaljivati
zasebne znanstvene discipline: matematika, astronomija, fizika, medici-
na. Tales iz Mileta prvi je izraunao i predvidio pomrinu Sunca 585. pr.
Kr. Pitagora formulira matematiki zakon, poznat ve u Babiloniji, koji
poznajemo kao Pitagorin pouak. Demokrit je zamislio najjednostav-
niju gradbenu jedinicu svemira, atom (od gr. tomos nedjeljiv), koja
20

e u modernoj kvantnoj fizici postati djeljiva sve do subatomskih estica.
Stvara se znanstvena terminologija, nastaju prve znanstvene institucije:
poinje zapadna znanost kao racionalno traenje istine, bilo kao isto
znanje koje samo sebe motri (thera) bilo kao sustav znanja (epistm).
1.2.2. Platonov idealizam i Aristotelov empirizam
Nastaju dva filozofska sustava koja e obiljeiti zapadno miljenje i ukup-

nu znanstvenu kulturu: Platonova filozofija ideja i Aristotelov empirijski
sustav znanja. Oba mislioca osnovala su svoje stilove pouavanja i svoje
kole. Bile su to prve znanstvene zajednice s vlastitim tipom znanja i po-
naanja.
Platon osniva filozofsku kolu u svetitu posveenom heroju Akade-
mu, po kojemu dobiva ime Akadmeia. Odatle, po naelu citiranja, po-
tjeu nazivi renesansnih uenih drutava i kasnijih umjetnikih institu-
cija, kolskih ustanova (likovna akademija, glazbena akademija) te ime
najviih institucija znanja akademija znanosti i umjetnosti. Platonova
ontologija prediskustvenih ideja zasnovala je sve zapadne idealistike fi-
lozofije, a njegov dijaloki stil izlaganja, u kojemu je glavni lik Sokrat,
bio je Mihailu Bahtinu potvrda za tezu o dugoj tradiciji dvoglasne i
vieglasne rijei.
Platonov uenik Aristotel nauavao je u hramu boga Apolona Likeja,
zvanom Lkeion. Odatle po istome citatnome mehanizmu potjee naziv
za kole licej. Uveo je etnju kao oblik ponaanja u znanstvenim raspra-
vama, pa je njegova kola dobila naziv peripatetici (od gr. peripat
etam, obilazim). Aristotel je utemeljitelj zapadnoga empirizma, znan-
stvene terminologije, znanstvenoga diskursa kao logikoga sustavotvor-
nog znanja i znanstvenih disciplina. Aristotelova Metafizika ishodite je
svih zapadnih filozofija, od teologije Tome Akvinskoga iz 13. stoljea do
Derridaove dekonstrukcije s kraja 20. stoljea. Aristotelove Kategorije za-
snovale su metodinost zapadnoga miljenja. Fizika je pruila bogatstvo
osjetilnoga svijeta i ve u srednjemu vijeku potaknula razvoj prirodnih
21

znanosti. Uz Platonovu Dravu i Dravnika Aristotelova je Politika is-
hodite drutvenih i politikih znanosti, Nikomahova etika dala je ime i
predmet znanostima o moralu, Retorika je utemeljila kolsku disciplinu
po kojoj e se stoljeima pouavati vjetine govornitva i pisanja, a spis
Poetika osnivaki je tekst znanosti o knjievnosti.
1.3. ZNANOST SREDNJEGA VIJEKA
1.3.1. Dvokulturnost
Mihail Bahtin otkrio je u srednjemu vijeku postojanje dviju kultura:

slubene i puke, kranske i poganske, visoke i niske, autoritarne i
slobodne, ozbiljnih crkvenih rituala i radosnih pukih karnevala. Tajnu
dugoga ivota srednjovjekovlja Bahtin je naao upravo u dvokulturnosti
u dijalogu tih dviju kultura.
Novovjekovna znanstvena ideologija, okrunjena u prosvjetiteljstvu,
proglasila je srednji vijek mranim, pa je taj atribut sve donedavno sprje-
avao normalnu povijesnu percepciju toga vanoga razdoblja u povijesti
zapadne civilizacije. Ono to je Bahtin otkrio kao preutni dijalog izmeu
institucionalne crkvene i karnevalske puke kulture potvruje na drugoj
razini srednjovjekovna znanost. Ideoloki okvir kranske religije bio je
toliko nadzemaljski uzvien i istodobno tako zemaljski irok da nije mo-
gao obuhvatiti i nadzirati sve zone vlastite kulture, pa ni zonu znanja i
znanosti. I dok su s jedne strane znanost i umjetnost potvrivale ideo-
loki okvir u neprestanim varijacijama osnovnoga kranskog dogaaja,
s druge su ga strane nadograivale, pomicale, a uoi renesanse napokon
uzdrmale i preoblikovale. Takvi pomaci, koji e omoguiti nastanak no-
vovjekovne znanosti te u bitnim crtama obiljeiti cjelokupno moderno
znanje, pa stii, barem kao uspomena, i do reforme studija na poetku 21.
stoljea, bili su srednjovjekovna rasprava o univerzalijama i srednjovje-
kovna sveuilita.
22

1.3.2. Rasprava o univerzalijama
Rasprava o univerzalijama (od lat. universalia opi pojmovi) najvaniji

je duhovni dogaaj srednjega vijeka. U njoj se razvijao i u njoj se slomio
srednjovjekovni sustav miljenja i doivljavanja svijeta. Nastala je unutar
samostanskih zidina, meu tadanjom intelektualnom elitom, redovni-
cima i kranskim misliocima. Raspravu je potaknulo djelo Eisagg
Plotinova uenika Porfirija (oko 233. oko 304), svojevrstan uvod u Aris-
totelove kategorije (opirnije o povijesti srednjovjekovne znanosti i sveui-
lita vidi u: Bazala, 1980). Aristotel razlikuje deset kategorija. Na prvome
je mjestu supstancija, a zatim njezini atributi: kvantiteta, kvaliteta, relacija,
mjesto, vrijeme, poloaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. Te su kategori-
je u srednjovjekovnoj raspravi proirene na sve ope pojmove. U dugim raz-
miljanjima o karakteru takvih pojmova iskristalizirala su se tri stajalita:
pojmovni realizam (opi pojmovi postoje unaprijed u Bojem umu,

prije stvari, ante rem; oslonac u Platonu; ishodite idealizma)
nominalizam (realno postoje samo stvari, opi su pojmovi zajedni-
ko ime tih stvari, dolaze nakon stvari, post rem; ishodite u Aristote-
lu; temelj srednjovjekovnoga materijalizma i empirizma)
konceptualizam, kompromis izmeu prva dva stajalita (pojmovi
postoje i prije stvari, i u stvarima, i poslije u njihovim pojmovima:
conceptus cum fundamento in re)
Rasprava se razbuktala potkraj 11. stoljea, kada je ekstremni nomina-

list Roscelin proglasio pojmove praznim zvukovima (flatus vocis) i jedini
dignitet pridijelio konkretnim stvarima. Rasprava je doivjela vrhunac u
prvoj polovici 14. stoljea, u filozofiji Williama Occama. Occam zastupa
ideju o dvije istine, odvaja filozofiju od teologije i time otvara vrata auto-
nomiji znanosti.
U raspravi o univerzalijama srednji se vijek oprostio od svojih apsolut-
nih istina, a u nominalizmu, koji priznaje samo empirijski provjerljive
23

stvari, pripremio je put u modernu znanost. Nije udno da se glavni istra-
itelj zbivanja u srednjovjekovnoj opatiji u Ecovu romanu Ime rue zove
Vilim upravo po Occamu. Roman zavrava, kao i srednji vijek, u stilu no-
minalizma. Nakon to knjinicu i cijeli samostan proguta vatra, pripovje-
da zakljuuje: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus, odnosno
u prijevodu: Negdanja rua ostaje kao ime, zadravamo tek gola imena.
(Eco, 2004: 469, 476)
1.3.3. Srednjovjekovna kola
Glavna je institucija srednjovjekovne kulture bila crkva, u sklopu crkve

samostani, a u sklopu samostana knjinice. U knjinicama se prikupljaju,
sreuju, prevode i komentiraju antiki i drugi izvori. Knjinice su rod-
no mjesto srednjovjekovnoga znanja i znanosti. To je znanje nastalo kao
amalgam antike i judeokranske tradicije preko arapskih i islamskih
utjecaja, Platonovih ideja i Svetoga pisma, Aristotelova logosa i biblijsko-
ga Na poetku bijae Rije, tj. Lgos.
Goleme koliine spisa i prijepisa antikih mislilaca, prikupljenih pre-
ko arapskih i drugih izvora u knjinicama, nisu mogle ostati bez daljnjih
uinaka. Zadaa je srednjovjekovnih duhovnih pregalaca, redovnika i
mislilaca ne samo stvarno prikupljati i prevoditi antika djela nego i sim-
bolino prevesti antiku tradiciju na jezik kranske kulture, poduprije-
ti temelje kranstva antikim duhom i antikim idejama. Tako nastaje
glavna srednjovjekovna filozofska disciplina skolastika. Zadaa je sko-
lastike prenoenje antikoga znanja u kranski svjetonazor, legitimiranje
kranstva uz pomo antike. Najveu je popularnost stekao Aristotel u
filozofiji Tome Akvinskoga, kada uope nije morao biti citiran poimence,
nego samo u citatnoj formuli Kao to ree filozof (Ut philosophus dixit).
Albert Veliki preuzima preko islamskih i idovskih izvora Aristotelovu
batinu prirodoslovlja te uzdie eksperiment do statusa metode: samo je
eksperiment pouzdan u takvim stvarima (experimentum solum certificat
in talibus). U djelu Opus maius (izmeu 1266. i 1268), adresiranom papi,
24

Roger Bacon tvrdi da ono to se logiki zakljuuje per argumentum treba
provjeriti per experimentum, te da je vjetina eksperimentiranja kraljica
svih znanosti (usp. Bazala, 1980: 61, 68).
Ali to nije bilo sve. Potreba za doslovnim i simbolinim prevoenjem
antike tradicije zahtijevala je instituciju za prihvaanje i memoriranje go-
leme grae prikupljene u knjinicama i arhivima. Tako se u samostanima
vrlo rano raa srednjovjekovna kola. Srednjovjekovna je kola institucija
za presaivanje antike tradicije u biblijski vrt. Odatle kultura uenja pre-
ko citata. Srednjovjekovne su kole goleme citatne ustanove u kojima se do
bubantstva ui, ponavlja i utvruje antiko gradivo kao legitimacija vlasti-
te kulture. Odatle popularni citatni oblici antologije (od gr. nthos cvi-
jet) i florilegiji (od lat. flos, floris cvijet) zbirke misaonih cvjetova koje
su izdvajale i kanonizirale kulturne vrijednosti to ih je srednji vijek trebao
prihvatiti. Odatle pomno razraeni i hijerarhizirani sustav kolstva.
Srednjovjekovna naobrazba obuhvaala je sedam slobodnih umijea
(septem artes liberales) rasporeenih u trivij (gramatika, retorika i dija-
lektika) i kvadrivij (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba, poslije i
druge kombinacije). Trivij je oznaivao nie znanosti u hijerarhiji nao-
brazbe i nije imao pogrdno znaenje, kao kasniji termin trivijalan u smi-
slu otrcan, plitak, kojega je pogrdan smisao nastao tek u prosvjetiteljstvu
i modernome elitistikom kanonu. U triviju se uilo za rjeitost (ad
eloquentiam), a u kvadriviju za mudrost (ad sapientiam), to je u cjelini
kolovanja davalo ukupnost znanja ad eloquentiam et ad sapientiam (usp.
Bazala, 1980: 4647).
1.3.4. Srednjovjekovna sveuilita
Razvojem graanskoga stalea nastaju javne gradske kole koje nastavlja-

ju tradiciju samostanskih kola. Razvijaju se i upotpunjuju trivij i kva-
drivij te se u viim kolama ujedinjuju u studium generale. Ta je nastava
omoguivala viu naobrazbu. Iz toga e se studija razviti studium univer-
sale koji e svoj institucionalni okvir dobiti u sveuilitima. Tu e niknuti
25

preobrazbeni pokreti humanizam i renesansa, a s njima novi tip znanja i
znanosti. Prvo sveuilite, po kojemu se naziva sveuilina reforma na po-
etku 21. stoljea, bilo je u Bologni. Tamonja visoka kola sa svojim na-
stavnim programom studium generale dobila je 1158. od cara Friedricha
Barbarosse povlastice authentica habita. Bila je to prva slubeno priznata
autonomija, koju je sveuilite pomno uvalo. Uslijedila je serija osnuta-
ka sveuilita: Padova i Pariz 1220., Lisabon 1290., Rim 1303., Firenca
1321., Prag 1348., Krakov 1364., Be 1365, Zagreb 1669..., Moskva
1755, London 1825, Atena 1837 Termin universitas (univerzitet,
sveuilite) nije u poetku znaio sveukupnost znanja, nego ustanovu za
skupno stanovanje i boravak uitelja i aka. To je zabiljeeno u nazivu
visoke kole u Bologni: Universitas magistrorum et scholarium. Srednjo-
vjekovno je sveuilite stvorilo i zametke znanstvenih anrova. Tako je na
Parikome sveuilitu ve 1220. postojao popis obveznih udbenika i trak-
tata Chartularium Universitatis Parisiensis (usp. Bazala, 1980: 7173).
1.3.5. Oivljavanje srednjovjekovne tradicije
Ve i letimian pogled u povijest srednjovjekovnih sveuilita otkriva ko-

liko je tradicija srednjovjekovnoga kolstva sauvana unato modernim
kritikama i reformama. Svi vani nazivi sveuilinih ustanova i funkcija
potjeu iz srednjovjekovnoga svjetskog jezika latinskoga: studij (stu-
dium), fakultet (facultas), kolegij (collegium, prvo znaenje, kao i kod
sveuilita, odnosilo se na stambenu zgradu za profesore i ake), rektor,
dekan, profesor, alma mater, sveuilina himna Gaudeamus igitur itd.
Dananja studijska reforma nosi ne samo naziv bolonjski proces po
prvome priznatom sveuilitu nego se i po svojoj strukturi vraa na
srednjovjekovnu kolsku tradiciju, tj. oivljuje ju u novome kulturnom
kontekstu. Struktura studija koja sadrava tri godine preddiplomskoga
studija, dvije godine diplomskoga studija te otvara mogunost za poslije-
diplomski doktorski studij oslanja se na strukturu srednjovjekovne nao-
brazbe. To potvruju i izravni citati naziva koji se stjeu tijekom studija.
26

Prvi dio studija zavrava diplomom bakalaureat, a student koji je polo-
io diplomski ispit jest baccalaureus, kao i u srednjovjekovnoj organiza-
ciji studija. Dodatne dvije godine zavravaju stjecanjem naziva magistar
znanosti po uzoru na srednjovjekovni naziv magister artium. Napokon,
poslijediplomski studij nakon tri godine kruni akademski stupanj doktor
(lat. doctor uitelj, instruktor; od glagola docre pouavati). Tako se
potvruje da se u memoriji kulture nita ne gubi, nego samo mijenja s
promjenom povijesnoga konteksta. Jedan je od znakova prihvaanja, ali
i promjene tradicije na kraju 20. i poetku 21. stoljea institucionalno
uvoenje i kanonizacija rodno korektnih enskih oblika u akademskim
diplomama, dokumentima i oblicima sveuilinoga ivota (v. II. 1.5. i III.
4.2.7, Kratice akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva).
Oivljavanje srednjovjekovne batine u nazivu reforme, strukturi stu-
dija i terminologiji akademskih zvanja svjedoanstvo je koliko reformu
sveuilita na poetku 21. stoljea dugujemo korekturi prosvjetiteljstva i
novovjekovnoga ideala znanja i znanstvenosti, za koje je srednji vijek bio
mrano razdoblje zapadne povijesti. To je istodobno znak da se u doba
nove globalizacije, kada je svjetski jezik engleski, pozivamo na srednjovje-
kovni globalizam kranske civilizacije, kada je slubeni jezik bio latinski,
te se tako posredno preko latinske tradicije prisjeamo i helenistike glo-
balne civilizacije, kada je svjetski jezik bio grki.
2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST
2.1. STVARANJE MODERNE ZNANOSTI: 14. i 15. STOLJEE
2.1.1. Pretpostavke za nastanak novovjekovne znanosti
Novovjekovno znanje i novovjekovna znanost, zaeti u srednjovjekovnoj

raspravi o univerzalijama i srednjovjekovnome kolstvu, roeni su u doba
humanizma i renesanse u 14. i 15. stoljeu. Dogodilo se to:
27

u osjeaju kraja srednjega vijeka i nadolaska novoga doba,
u Kopernikovu obratu od Ptolemejeva geocentrinoga sustava prema
heliocentrinomu sustavu,
u Kolumbovu otkriu novoga kontinenta,
u ranim sveuilitima i uenim drutvima akademijama,
u razvoju kapitalistikoga gospodarstva.
2.1.2. Akademije: Od humanizma i renesanse do danas
Termin akademija (od Platonove kole Akadmeia) danas se pojavljuje u

tri znaenja: 1. kao naziv nekih viih kola koje nisu u sklopu sveuili-
ta (npr. Akademija likovnih umjetnosti, Akademija kazaline i filmske
umjetnosti, Bogoslovska akademija), 2. kao sveana priredba s prigod-
nim programom i 3. kao naziv najviih institucija znanosti i znanja (npr.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).
U renesansi i ranome novom vijeku akademije su uena drutva neovis-
na o crkvenim autoritetima, najee pod zatitom svjetovnoga vladara i
privatnih mecena. To su mjesta roenja i odrastanja moderne znanstvene
misli. Okupljale su istomiljenike te se bavile pojedinim znanstvenim dis-
ciplinama ili znanou i umjetnou u cjelini. Istiui svoju neovisnost,
akademije su njegovale posebne institucionalne oblike ponaanja, stvara-
le su posebna pravila i titule za lanove te esto nosile neobina, katkad
humoristina imena (npr. u Dubrovniku Akademija Ispraznijeh ili Dan-
gubnijeh, Akademija turaka).
Akademije su vrlo rano poele njegovati narodni jezik i postajati rasa-
dita narodnoga duha nasuprot srednjovjekovnomu latinskom globaliz-
mu. Ishodite je suvremenih nacionalnih akademija talijanska Accademia
della Crusca (od tal. crusca mekinje), osnovana 1582. u Firenci. Glavna
joj je zadaa bila njegovanje talijanskoga jezika, tj. ienje od barbariza-
ma (mekinja). Ta je akademija bila prva institucija za nacionalni jezik,
nastala na izdisaju srednjovjekovne latintine. Po uzoru na tu akademiju
djelovala je od 1599. do 1604. u isusovakome kolegiju u Rimu akademi-
28

ja za prouavanje i pouavanje hrvatskoga jezika pod nazivom Ilirska aka-
demija (Academia linguae Illyricae). U okrilju te akademije Bartol Kai
napisao je na latinskome prvu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom
Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri
duo, 1604). U dubrovakoj Akademiji turaka, koja je trajala vrlo kratko,
latinski je u raspravama bio zabranjen.
Iz renesansnih i ranih novovjekovnih akademija razvile su se dananje
akademije najvie znanstvene ustanove pojedinih naroda i kultura.
Poseban sjaj akademije su postigle u 19. stoljeu, u doba konstituiranja
modernih nacionalnih drava. Premda mnogi ugledni znanstvenici i
umjetnici nisu postali akademici (lanovi Francuske akademije nisu bili
Balzac, Baudelaire, Descartes, Flaubert, Proust, Zola), lanstvo u akade-
miji znak je drutvenoga prestia, a akademici zatitni znak drutva i
kulture.
2.1.3. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Zbog duge tradicije i velikoga ugleda akademije znanosti i danas su najvi-

e kulturne ustanove. One su esto zrcalo cijelih kultura, njihovih stanja
i perspektiva. Na tragu slavenske identifikacije i u duhu ilirskoga prepo-
roda hrvatska nacionalna akademija osnovana je zaslugom biskupa Josipa
Jurja Strossmayera 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znano-
sti i umjetnosti ( JAZU). Pod tim je imenom djelovala do 1941., kada
je preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).
Nakon Drugoga svjetskog rata ponovno se zove Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, a od 1991. Hrvatska akademija znanosti i umjet-
nosti. Tako je i u povijesti imena najvie znanstveno-kulturne ustanove
zapisana politika i drutvena povijest. O vanosti djelovanja Hrvatske
akademije znanosti svjedoi njezina najstarija edicija: Rad [Jugoslaven-
ske] Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od pokretanja serije 1867.
do jubilarne 500. knjige 2009. u Radu je objavljeno preko 3000 znanstve-
nih radova, u kojih je nastanku sudjelovalo oko 1600 autora.
29

2.2. RANO DOBA MODERNIH ZNANOSTI:
OD POETKA 17. DO KRAJA 18. STOLJEA
2.2.1. Moderna znanost in statu nascendi
Ako se vratimo na poetak novoga vijeka i pogledamo ideje o znanosti,

znanstvena djela i sudbine znanstvenika toga doba, vidjet emo kako je na-
stajala slika o modernoj znanosti i etosu znanstvenika. U ranoj novovjekov-
noj znanosti, od poetka 17. do kraja 18. stoljea, slika o znanosti i znan-
stveniku puni se herojskim crtama, u 19. stoljeu vee se uz ideju napretka,
u prvoj polovici 20. stoljea obuhvaa veliku znanost i uvruje znan-
stveni etos, u posljednjoj treini 20. stoljea ljulja se pod teretom kritike i
sumnje, a na poetku 21. stoljea ponovno se uzdie i oivljuje u novome
sjaju. Rana novovjekovna znanost bila je priprema za stvaranje najefikasni-
jega zapadnoga civilizacijskog pogona modernih znanstvenih disciplina,
i najvee drutvene institucije zapadne kulture moderne znanosti.
2.2.2. Autonomija i neutralnost znanosti
Teza Nikole Kopernika (14731543) da se Zemlja kree oko Sunca, a ne

obratno, kao to se vjerovalo od antikoga doba, utemeljila je modernu
astronomiju, preobrazila ukupnu sliku svijeta te postala okvirom moder-
noga znanja i modernih znanosti. U obrani te teze, u otrome sukobu s crk-
venom ideologijom i inkvizicijom, nastale su dvije ideje o modernoj zna-
nosti: ideja o autonomiji i ideja o neutralnosti znanja i znanosti. Spaljivanje
talijanskoga filozofa Giordana Bruna (15481600) na trgu u Rimu zbog
nauavanja heliocentrizma svjedoanstvo je o herojskoj borbi pojedinca za
znanstvena uvjerenja pod cijenu rtve ivota. Talijanski fiziar, astronom
i matematiar Galileo Galilei (15641642) zauzimao se za heliocentrini
sustav, a nakon to ga je Inkvizicija prisilila da se odrekne Kopernikova
nauka, navodno je rekao: Ipak se kree (Eppur si muove). injenica da
je pri tome izbjegao Brunovu sudbinu govori o slabljenju crkvenoga au-
toriteta i ostvarenom pravu na autonomiju znanosti. Tako je u raspravi o
30

heliocentrinome sustavu i sukobu s inkvizicijom, u osobnoj rtvi i por-
tvovnosti za znanost, nastala jedna od vanih komponenata ukupne slike
moderne znanosti. Protagonisti toga sukoba, Bruno i Galileo, bili su dugi
niz godina utjelovljenja znanstvenoga etosa: autonomije i neutralnosti,
genijalnosti i heroizma, sve do umjetnikih simbola slobode u opusu Mi-
roslava Krlee i drami Antuna oljana Galileovo uzaae (1965).
2.2.3. Empirizam i humanistiki utilitarizam: Metoda indukcije;

Znanost nova religija
Francis Bacon (15611626), engleski filozof, pisac i dravnik, utemelji-

telj je modernoga empirizma i pragmatizma. Bacon polazi od prirodnoga
ljudskog razuma (lumen naturale) i njegova prava na gospodstvo nad
prirodom. Kao to se postmoderni filozof Jacques Derrida na kraju 20.
stoljea slui metodom dekonstrukcije kako bi kritizirao logocentrizam
zapadnoga miljenja i znanja, tako Bacon na poetku moderne kulture
izlae kritici sadraje uma ispunjene skolastikim znanjima.
Sredinji dio Baconova djela Velika obnova znanosti (Instauratio mag-
na scientiarum, 1620), Novi instrument znanosti (Novum organum scien-
tiarum) po izvornome Aristotelovu rganon, sastoji se od dva dijela. U
prvome dijelu Bacon oslobaa ljudski razum tradicionalnih zabluda i
predrasuda (idola) kako bi ga tako oienoga pripremio za novu znan-
stvenu metodologiju koju e razviti u drugome dijelu spisa. Bacon razli-
kuje etiri tipa tradicionalnih zabluda:
idola tribus (zablude osjetila, dio univerzalne ljudske prirode)

idola specus ili zablude pilje (zablude odgoja i tradicionalnih auto-
riteta)
idola fori ili zablude trga (predrasude ljudske zajednice, tj. javnoga
mnijenja)
idola theatri ili zablude pozornice (zablude velikih metafizikih sus-
tava koje sprjeavaju neposrednu iskustvenu spoznaju)
31

Nakon te velike dekonstrukcije tradicionalnoga iskustva i metafizike
Bacon utemeljuje znanost na metodi indukcije i eksperimenta namjenju-
jui joj utilitarnu funkciju poboljanja ljudskoga ivota u funkciji ideje o
napretku. Indukcija i eksperiment naini su pokoravanja prirodi kako
bi se njome moglo zagospodariti (natura parendo vincitur, Bacon, 1964:
117). Oba dijela Novoga instrumenta podnaslovljena su Aforizmi o pri-
rodi i/ili o kraljevstvu ljudskome. Sintagma o kraljevstvu ljudskome
izraz je sekularizacije novovjekovne znanosti i uloge koju e znanost igra-
ti od poetka novoga vijeka do kritike moderne znanosti u posljednjoj
treini 20. stoljea. Bila je to uloga ovozemaljske religije s pomou koje
ovjek provodi projekt humanistike emancipacije i ostvaruje gospod-
stvo nad prirodom i svemirom.
2.2.4. Novovjekovni racionalizam i individualizam: Cogito, ergo sum;

Znanstvena metodologija: Clare et distincte
Ren Descartes (15961650) osniva je novovjekovnoga racionalizma

i otac novovjekovne filozofije. Sluei se metodikom sumnjom (u sve
valja sumnjati, de omnibus dubitandum est,), nakon redukcije svih sadr-
aja svijesti, Descartes u djelu Rasprava o metodi (Discours de la mthode,
1637) dolazi do jedine izvjesnosti: individualne ljudske misli. U maksimi
Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum) Descartes je otkrio samouvjere-
noga racionalnog pojedinca koji e utemeljiti moderno znanje i znanost,
a time i cijelu modernu kulturu. Taj je subjekt monologian (nastupio
je u prvome licu jednine) i apsolutno racionalistian (ne poznaje nita
drugo osim vlastitoga uma). Spoznaja je po Descartesu istina koju Cogito
postie s pomou jasnih i razgovijetnih pojmova (clare et distincte). Time
je formuliran ideal znanstvene istinitosti i postavljeni temelji znanstvene
metode: normativna racionalnost zasnovana na matematikim i formalno-
logikim modelima (more geometrico).
Descartes je u ontologiji dualist, a u shvaanju prirode mehaniki ma-
terijalist. Svijet se sastoji od dvije tvari: res cogitans (mislea tvar, duh,
32

Cogito) i res extensa (protena tvar, tijelo, priroda). Takav dualizam ute-
meljio je metodu eksperimenta, koju je inaugurirao Bacon. Priroda i tije-
lo, shvaeni kao res extensa, stroj i automat (Descartesovi termini),
postali su predmet nad kojim res cogitans obavlja pokuse. Istodobno Co-
gito povezuje sve znanosti u jedinstvenu cjelinu, pa je i Descartes, kao i svi
mislioci ranoga novovjekovlja, univerzalni znanstvenik: filozof je i me-
todiar znanosti, otkrio je analitiku geometriju i dao niz matematikih
rjeenja i pouaka, bavio se fizikom, fiziologijom, medicinom i teorijom
glazbe, napisao je djelo o dioptriji i meteorima, secirao je kunia i proua-
vao ustroj ivaca i miia ljudskoga tijela.
2.2.5. Univerzalnost i cjelovitost znanja: Enciklopedija
Klasini ideal univerzalnosti i cjelovitosti znanja, stvoren u davnini i pre-

nesen preko srednjega vijeka, doivio je prvi vrhunac u doba humanizma i
renesanse, a drugi u 17. i 18. stoljeu, uoi ili u doba prosvjetiteljstva. Ori-
ginalno iznaae prosvjetiteljskoga projekta osloboenja od skolastike i
naslijeenih znanja, predrasuda, zabluda i mitova bila je enciklopedija.
Enciklopedija (gr. enkklios opi + paidea naobrazba) pregledni je
anr sveukupnoga znanja, bilo opega (univerzalna enciklopedija) bilo
posebnoga u pojedinim znanstvenim podrujima (specijalna, struna
enciklopedija). Enciklopedijama se mogu smatrati srednjovjekovna djela
pod nazivom Summa theologiae i sline zbirke znanja. Kao specijalni anr
sveukupnoga sreenog znanja u zapadnoj kulturi enciklopedija je proi-
zvod prosvjetiteljskoga duha uoi Francuske revolucije. U tome se obli-
ku Descartesov Cogito, sada utjelovljen u liberalnome graaninu, htio
osloboditi svih Baconovih idola iz mranoga srednjeg vijeka i tako
uz pomo prirodnoga razuma i kritikoga znanja pripremiti za ruenje
feudalnoga sustava i politiku pobjedu graanske klase.
Termin enciklopedija, blizak dananjemu znaenju, prvi je uporabio
hrvatski latinist, Zagrepanin Pavao Skali (15341575) u naslovu svoga
djela Znalac enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina (Encyclo-
33

paediae, seu orbis disciplinarum, tam sacrarum quam prophanarum, epi-
stemon, Basel, 1559). Prikupljeno znanje prvi je put sreeno abecednim
redom u djelu Heinricha Alsteda Enciklopedija razluena u sedam svezaka
(Encyclopaedia septem tomis distincta, 1630). Oevi moderne enciklope-
dije u dananjemu smislu francuski su prosvjetitelji J. B. le R. dAlembert
i Denis Diderot. Oni su zamislili i uz pomo istaknutih pojedinaca svoga
doba ostvarili najvei prosvjetiteljski projekt u dvanaest knjiga pod na-
zivom Enciklopedija ili razumski rjenik znanosti, umjetnosti i obrta, sa-
stavljen od udruge uenjaka (Encyclopdie, ou Dictionnaire raisonn des
sciences, des arts et des mtiers, par une socit de gens de lettres). Prvi je sve-
zak objavljen 1751., a posljednji 1772. Znanje je prvi put izalo iz uskih
elitnih krugova i postalo dostupno irim drutvenim slojevima. Bila je to
prva demokratska veleknjiga institucija znanja koja je na duhovnome
planu pripremila Francusku graansku revoluciju i postala uzorom svih
modernih enciklopedija.
2.2.6. Univerzalnost i cjelovitost znanja: Pojedinani opusi i geniji
Ono to je enciklopedija na planu kolektivnoga znanstvenog rada, to su

opusi velikih novovjekovnih umova na individualnome planu vrhunac
tradicionalnoga i modernoga univerzalizma. Izdvojit u etiri primjera,
jedan s dominantno filozofskoga, dva s dominantno prirodoslovnoga i
jedan s dominantno knjievnoga podruja.
G. W. F. von Leibniz (16461716), njemaki filozof, pravnik, polihi-
stor, teolog, matematiar, fiziar, diplomat, autor poznatoga filozofskog
djela Monadologija (1714), napisao je prvi znanstveni rad De principio
individui sa sedamnaest godina, predlagao je francuskomu kralju Luju
XIV. da prokopa Sueski kanal, s Newtonom je vodio estoku polemiku
oko prvenstva otkria diferencijalnoga i integralnoga rauna, uveo je ter-
minologiju i simboliku infinitezimalnoga rauna, otkrio je zakon o odr-
anju energije, bavio se psihologijom podsvijesti i davao mjerodavne gos-
podarske savjete iz razliitih podruja.
34

Isaac Newton (16421727), engleski fiziar, matematiar, astronom
i filozof, otac klasine mehanike, kljuna je figura novovjekovne univer-
zalne znanosti. Otkrio je zakone gravitacije, inercije, gibanja Mjeseca i
planeta te iznio teoriju disperzije svjetlosti i boja u raspravi Nova teorija
svjetlosti i boja (New Theory about Light and Colour, 1672). Zaetnik je
diferencijalnoga i integralnoga rauna. Napisao je fundamentalno djelo
moderne fizike Matematika naela filozofije prirode (Philosophiae natu-
ralis principia mathematica, 1687) u kojemu je postavio i obrazloio tri
zakona klasine mehanike (tzv. Newtonovi aksiomi). Premda je to djelo
iz fizike i mehanike, dakle pripada podruju prirodnih znanosti, u na-
slovu je djela termin filozofija, jer su tada sve znanosti jo bile u krilu
klasine kraljice znanosti.
Hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa Ruer Bokovi (17111787),
po kojemu je pedesetih godina 20. stoljea imenovan sredinji nacional-
ni prirodoznanstveni Institut Ruer Bokovi u Zagrebu, jedan je od
posljednjih svestranih ljudi humanistike i renesansne tradicije. Fiziar,
matematiar, astronom i filozof, Bokovi je bio profesor i diplomat, ar-
hitekt, arheolog i pjesnik. Obraunavao se sa skolastikim zabludama,
istraivao je pukotine na kupoli crkve sv. Petra u Rimu i mjerio meridijan-
ske stupnjeve izmeu Rima i Riminija. Izabran je za lana Royal Society
u Londonu, ali nikada nije postao lanom parike akademije znanosti,
premda je na sjednicama te akademije esto drao zapaena predavanja.
Smatra se da je to sprijeio gremij francuskih fiziara i astronoma na elu
s Laplaceom. Putovao je u Carigrad kako bi promatrao prolazak Venere
ispred Sunca, ali je zakasnio na dogaaj, pa je otputovao u Poljsku, to je
rezultiralo putopisom. Drao je katedru za optiku i astronomiju u Mila-
nu te svestrano sudjelovao u izgradnji zvjezdarnice u Breri. Bio je nadzor-
nik optike za francusku mornaricu u Parizu. Glavno mu je djelo Teorija
prirodne filozofije svedena na jedinstveni zakon sila koje postoje u prirodi
(Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natu-
ra existentium, 1758). Kao to je Bokovi jedan od posljednjih velikana
humanistikoga univerzalizma, tako i njegovo kapitalno djelo prirodu jo
promatra pod okriljem filozofije.
35

Napokon, ovaj izbor iz humanistike klasike zaokruit u J. W. von
Goetheom (17491832). Goethe je kljuna figura predromantinoga
doba genija (Geniezeit). U ideji genija moderna je kultura imaginirala
apsolutni individualni subjekt: lik nadnaravno talentiranoga umjetnika
i genijalnoga znanstvenika. Genijalni je umjetnik ista suprotnost Des-
cartesovu pojmu Cogito. On je stvaralaki kaos, iracionalna i nadnarav-
na energija koja stvara velika neponovljiva umjetnika djela. Genijalni je
znanstvenik sve to plus nadnaravna sposobnost da se iracionalna energija
pretoi u apsolutni racionalni red. Znanstveni je genij stvaralaki kaos i
metodiki logos, intuitivno otkrie i racionalni dokaz, on je utjelovljenje
boanske prirode (natura naturans) na podruju racionalnosti, stvaratelj
velikih kulturnih djela na dobrobit ovjeanstva. Goethe je utjelovio oba
tipa genijalnoga stvaralatva. Autor je kanonskih knjievnih djela Pat-
nje mladoga Werthera (Die Leiden des jungen Werthers, 1774), Faust (I,
1808; II, 1832), Iz moga ivota: Pjesnitvo i zbilja (Aus meinem Leben:
Dichtung und Wahrheit, 1811., 1812., 1814., 1833), ali i poznavatelj i
istraiva prirodnih zakona. Uveo je termin svjetska knjievnost (Welt-
literatur), pisao je djela iz prirodoslovlja, prouavao je Mjesec i bavio se
teorijom boja.
2.3. HEROJSKO DOBA MODERNIH ZNANOSTI:

OD KRAJA 18. STOLJEA DO PRVOGA SVJETSKOG RATA
2.3.1. Filozofske pretpostavke moderne znanosti: Kant i Hegel
S knjievnikom i univerzalnim genijem Goetheom stigli smo do kra-

ja novovjekovne znanosti, ali ne i do moderne znanosti. Epistemoloke
pretpostavke moderne znanosti u uem smislu osigurala su dva filozofa.
Ono to su za antiku filozofiju i kulturu bili Platon i Aristotel, to su za
moderno znanje i modernu znanost Kant i Hegel.
Immanuel Kant (17241804) otac je njemakoga klasinog idealizma
i utemeljitelj zapadnoga filozofskog kriticizma. Postavio je etiri pitanja:
36

to mogu znati? (Kritika istoga uma), to trebam initi? (Kritika prak-
tinoga uma), to je umjetnost? (Kritika rasudne snage) i to je ovjek?
(Metafizika udorea). U spoznajnoj teoriji Kant je izveo tzv. koperni-
kanski obrat ograniio je kartezijanski novovjekovni racionalizam.
Na pitanje to mogu znati? odgovorio je tezom o granicama ljudske
spoznaje. Spoznati moemo samo ono to nam doputa na um i samo po
zakonima toga uma. Nema apsolutne spoznaje ni apsolutne istine, nae su
spoznaje dijelovi ljudskoga iskustva i odreene su kategorijama ljudskoga
uma. Ding an sich, stvar o sebi, ostaje nespoznatljiv, izvan moguega
iskustva. Bio je to epistemoloki skepticizam (nema apsolutne istine), ali
ne i relativizam (istina postoji unutar ljudskoga iskustva). Kantov koper-
nikanski obrat utemeljio je moderni individualizam i spoznajni kritici-
zam. Kantov spoznajni kriticizam pratit e modernu znanost sve do Karla
Poppera i metode dekonstrukcije na kraju 20. stoljea te u novome obliku,
zajedno s tradicijom srednjovjekovnoga nominalizma i konceptualizma,
utemeljiti postmoderni epistemoloki konstruktivizam (v. dolje 4.2.1).
Filozof koji je novovjekovni racionalizam doveo do savrenoga sustava
i ideje cjelovitosti bio je G. W. F. Hegel (17701831). U svojoj filozofiji
Hegel je cijeli svijet izveo iz apsolutnoga duha: prirodu, osjetilnost, ovje-
ka, povijest, umjetnost i kulturu u cjelini shvatio je kao prolazne postaje
na proputovanju duha k samomu sebi. To se proputovanje odvija u aro-
liji dijalektike metode: teza (apsolutni Duh), antiteza (sveukupna raz-
nolikost svijeta kao beskrajno Drugo kroz koje Duh prolazi) te napokon
sinteza (sve drugosti i suprotnosti pomirene u velianstvenoj sintezi apso-
lutnoga znanja, u kojemu je Duh pounutrio suprotnosti i tako pomirio,
tj. shvatio samoga sebe preko bogatstva cijeloga svijeta). Hegelova je apso-
lutna filozofija posljednja toka na kojoj je ideal esencijalne utemeljenosti,
cjelovitosti i sustavnosti znanja doivio posljednji sjaj i ujedno kraj.
Ostvarivi totalni sustav znanja u filozofiji apsolutnoga duha, Hegel je
proglasio da je u njegovu misaonome sustavu filozofija stigla do kraja.
Nije to bio kraj svake filozofije, nego vrhunac i kraj zapadne metafizike
kao objektivne ontologije i logikoga sustavotvornog znanja koje uteme-
ljuje i okuplja cjelokupno znanje i sve znanosti. Blistavi kraj kraljice zna-
37

nosti u Hegelovu filozofskome sustavu postao je blistavi poetak heroj-
skoga doba moderne znanosti i modernih znanstvenih disciplina.
2.3.2. Odvajanje znanstvenih disciplina i kult znanosti
Herojsko doba modernih znanosti poelo je potkraj 18. stoljea i trajalo

je kroz cijelo dugo 19. stoljee (Hobsbawm) sve do Prvoga svjetskog
rata. Obiljeila su ga dva fenomena: odvajanje zasebnih znanstvenih dis-
ciplina i stvaranje kulta znanosti i znanja.
Dananji pojam znanosti, koji je uao u sve definicije, koji sadrava dva
smisla, znanost kao sveukupno znanje i znanost kao pojedine znanstvene
discipline, nastao je tek u 19. stoljeu iz raspadnute Hegelove kabanice i
simbolinoga kraja filozofije kao kraljice znanosti. Pojedina su znanja
postojala ve i prije, od antike matematike i medicine do srednjovjekov-
noga kvadrivija. Ali sva su pojedinana znanja bila pod okriljem filozo-
fije kao najvie duhovne djelatnosti koja okuplja sve ostale struke. Isaac
Newton i Ruer Bokovi ne piu znanost o prirodi, nego filozofiju pri-
rode. Objektivnost i apsolutnost znanja, savrena i zavrena u Hegelovoj
apsolutnoj filozofiji, preselila se u 19. stoljeu u pojedinane znanstvene
discipline. Svaka je znanost na svome specijalnom podruju eljela biti
velika, autonomna i cjelovita poput Hegelova sustava.
Proces izgradnje i specijalizacije posebnih znanstvenih podruja i dis-
ciplina nije ni danas dovren. tovie, u suvremeno virtualno doba svjedo-
ci smo izdvajanja novih znanstvenih disciplina i goleme industrije znanja.
Tako suvremena znanost sa svojim irom otvorenim sustavom razliitih
specijalnih znanja i podruja manje nalikuje na moderni humanistiki
znanstveni univerzum, a vie na nepregledni srednjovjekovni arhiv. Jed-
na od razlika izmeu modernoga i suvremenoga znanja jest u tome to
se negdanji srednjovjekovni kvadrivij proirio do nesluenih razmjera i
ispunio najrazliitijim specijalnim znanjima, podrujima, poljima i gra-
nama s tendencijom sve ue parcelizacije i atomizacije do najtanjih znan-
stvenih struna. Odatle studijska reforma na prijelomu 20. i 21. stoljea.
38

Bolonjski je proces s jedne strane citat srednjovjekovnoga kolstva (termi-
noloki oslon na prvo legalizirano sveuilite u Bologni), a s druge nain
da se svlada nezadriva specijalizacija i lake poveu rasprene znanosti i
znanja (naelo interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti).
2.3.3. Moderna znanost institucija nad institucijama
Ako danas, iz odmaknute perspektive, pogledamo modernu kulturu, vi-

djet emo ono to smo ve znali, ali i mnogo toga to je do sada bilo skri-
veno. Ono to nismo dovoljno jasno vidjeli ni znali, a to upravo otkriva
perspektiva povijesti znanja i znanosti, jest injenica goleme institucio-
nalizacije koja poinje na prijelomu 18. i 19. stoljea. U to doba nastaju
pojedinane, stvarne i simboline institucije i mitovi moderne kulture.
Zbog njihove veliine ovdje ih donosim velikim slovom, a zbog pripad-
nosti razliitim hijerarhijama abecednim nizom:
Genij (veliki protusubjekt Descartesovu pojmu Cogito)

Graanin
Industrija
Moda
Mukarac (sin koji je svrgnuo oca)
Muzej
Nacija
Originalnost (u modernoj umjetnosti)
Pojedinac
Povijest (linearno kretanje naprijed)
Progres
Roman (veliki knjievni anr)
Slika (veliki likovni anr, npr. institucionalizacija Monne Lise
Leonarda da Vincija)
Velike revolucije
Zapad (kao suprotnost Istoku)
Znanost
ena (Vjeno enstveno)
39

Meu tim i drugim velikim institucijama moderne kulture znanost je bila
najvea institucija institucija nad institucijama. Dok je klasina filozo-
fija bila kraljica znanosti i znanja, moderna je znanost postala kraljica
zapadne kulture.
2.3.4. Tajna uspjeha modernih znanosti
Raspad univerzalnoga znanja na specijalna znanja i univerzalne znanosti

na zasebne znanstvene discipline otvorio je put u nevien razvoj pojedi-
nih znanstvenih podruja i specijalnih struka. Taj je razvoj poeo kada
su se discipline iz srednjovjekovnoga kvadrivija i druge prirodne znanosti,
osloboene ispod okrilja filozofije, povezale s prvom industrijskom revo-
lucijom. Ono to su znanosti sanjale u intuicijama, traile u opaanjima,
potvrivale u eksperimentima, obrazlagale matematikim metodama u
dokazima i sveano patentirale u otkriima to je prva industrijska revolu-
cija poela ostvarivati u svakodnevnome ivotu. Odvajanje posebnih znan-
stvenih disciplina udrueno s prvom industrijskom revolucijom rezultiralo
je nevienim napretkom znanosti, njezinim pragmatikim uspjesima i na-
pokon ustolienjem u zapadni kulturni mit. Znanost i tehnologija kreu u
osvajanje prirode i postaju pogonska sila za ostvarivanje prosvjetiteljskoga
projekta ovjekove emancipacije i neogranienoga napretka kulture.
Tajna uspjeha moderne znanosti, a napokon i uzdignua u zapadni
mit, bila je u formuli:
genijalna intuicija + opaanje + eksperimenti + otkrie +

matematiko-logiko izlaganje dokaza + tehnike mogunosti prve
industrijske revolucije + praktina primjena =
dotad nezamisliv progres =
kraljevstvo zemaljsko
Svijet u kojemu danas ivimo takvo je kraljevstvo zemaljsko o kojemu

je kao o znanstvenome idealu na poetku novoga vijeka sanjao Francis
40

Bacon. Ne putujemo koijama i ne kasnimo na znanstveni dogaaj kao
Ruer Bokovi u Carigrad na susret Venere i Sunca. Ne peremo rublje
ribaom na potocima ni posue u masnim sudoperima. Ali avion kojim
paramo nebo moe se zajedno s nama zabuiti u poslovni toranj u New
Yorku, ledenjaci se na hladnim zemaljskim polovima povremeno tope,
zbog ozonskih rupa i globalnoga zatopljenja lipe ponegdje ne cvjetaju u
lipnju, nego u svibnju, a ljepotu romantinoga potoka u koji se slijevaju
otpadne vode kvare mrlje od deterdenta.
2.3.5. Termin znanstvenik
Istodobno sa stvaranjem zasebnih znanstvenih disciplina u prvoj polo-

vici 19. stoljea pojavljuje se termin znanstvenik. Godine 1830. William
Whewell uvodi pojam znanstvenik umjesto dotadanjega pojma filo-
zof prirode. Zajedno s terminom znanstvenik stvara se herojska slika
znanstvenoga etosa koja e biti dovrena sredinom 20. stoljea (v. dolje
2.4.4.). Tada, a ni kroz velik dio 20. stoljea, znanstveni se subjekt ne ime-
nuje imenicama enskoga roda. Moderna se zapadna znanost, kao to e
pokazati rodni studiji s kraja 20. stoljea, u svim svojim modusima, od
tipa miljenja do institucionalnih oblika, konstituirala kao androcentri-
na. Takva slika znanosti i znanstvenika zajedno sa simbolinim i stvarnim
institucijama ostat e nepoljuljana sve do ezdesetih godina 20. stoljea.
2.3.6. Prirodne znanosti: Niz otkria i izuma
Na podruju prirodnih znanosti herojsko je doba obiljeeno nizom ot-

kria i izuma koji e promijeniti lice zapadne civilizacije. Sve je poelo
kada je mali James Watt promatrao kako para u tetkinu loncu podie
poklopac, a zatim, kada je odrastao, povezao sliku iz djetinjstva u znan-
stvenu injenicu te napokon 1764./65., u vrijeme kada u Njemakoj po-
inje doba genija, genijalno konstruirao prvi ekonomski iskoristiv parni
stroj. Godine 1803. Robert Fulton konstruirao je prvi parobrod, a godine
41

1814. George Stephenson prvu parnu lokomotivu. eljeznike tranice
proarale su krajolik prvi put 1825. Buni zvuci lokomotive i gusti klobu-
ci dima promijenili su izgled okolia i nain ivota, uli su u knjievnost
i filmove kao simboli moderne civilizacije. Tolstojeva Anna Karenina
okonala je ivot pod kotaima modernoga znanstvenog izuma. U 19.
stoljeu i u prvoj polovici 20. stoljea nastajala je eljezniarska poezija,
koju je poslije prouavao doajen Zagrebake knjievnoznanstvene kole
Aleksandar Flaker. Jo ezdesetih godina 20. stoljea eljeznike su tra-
nice kultni objekt umjetnikih crno-bijelih filmova. Nema vestern-spek-
takla bez slike lokomotive, vlaka i raskonih oblaka dima.
Otkrie pare i parni izumi bili su tek poetak slave modernih znanosti.
Uz pomo znanosti i novih tehnologija ovjek je poeo dosezati zemalj-
ske rajeve i ostvarivati drevne snove. U fotografiji ostvaren je davni Nar-
cisov san o zaustavljanju vlastite slike. Prve fotografije, dagerotipije (po L.
J. M. Daguerreu) i kalotipije (fotografska tehnika W. H. Talbota), nastale
su 1839. S izumom telefona novovjekovni je pojedinac mogao razgova-
rati na daljinu. U automobilu ostvario je san o individualnoj snazi i slo-
bodi kretanja, zapisan jo u Zenonovoj aporiji o strijeli koja se kree tako
brzo da stoji (onaj koji se kree automobilom sjedi za volanom). Na filmu
ostvaren je san o totalnoj umjetnikoj mimezi: pokretnim i zvunim sli-
kama. U zrakoplovu moderni je ovjek ostvario Ikarov san o letenju.
Sredinje otkrie herojskoga doba modernih znanosti na podruju bio-
logije bila je Darwinova teorija o postanku ivota iz jednostavnih oblika i
teorija evolucije prirodnom selekcijom, izloena u djelu O podrijetlu vrsta
(On the Origin of Species, 1859). U Darwinovoj teoriji ivota i evolucije
moderni je ovjek sebe vidio kao dio prirode koju je u sve specijalnijim
pojedinanim znanostima poeo snano razotkrivati i iskoritavati. Po-
tvrdila je to u kemiji Mendeleevljeva tablica elemenata. ovjek nije samo
mogao otkriti prirodne elemente, nego je u vlastitim konstrukcijama mo-
gao predviati jo neotkrivene elemente. Dva od buduih elemenata, za
koje je autor periodinoga sustava predvidio mjesto, poslije e utemeljiti
atomsko i nuklearno doba. U periodinome sustavu ruskoga znanstveni-
ka roen je predvialaki duh modernih znanosti. Napokon, prva Nobe-
42

lova nagrada za fiziku 1901. pripala je znanstveniku koji je izumio aparat
za otkrivanje stanja u najveoj modernoj bolesti tuberkulozi. Bio je to
W. C. Rntgen, a izum rendgenski aparat. Herojsko doba modernih
znanosti trajalo je do Prvoga svjetskog rata, kada je jedan od izuma zra-
koplov pomogao u ruenju svijeta koji je uz pomo modernih znanosti
izgradila prva industrijska revolucija. Ali snaga prosvjetiteljskoga projek-
ta emancipacije i znanosti kao njegova pogona bila je tako nezadriva i
svjea da je takvi detalji (u suvremenoj terminologiji kolateralne tete)
nisu mogli zaustaviti.
2.3.7. Drutveno-humanistike znanosti: Pozitivizam
Prirodne znanosti, njihova slika, njihove metode i njihovi uspjesi u heroj-

skome su dobu snano djelovali na drutveno-humanistike znanosti. Na
ruevinama Hegelova filozofskoga sustava izrasta po uzoru na prirodne
znanosti najvea metodologija u drutveno-humanistikim znanostima
19. stoljea pozitivizam. Pozitivizam je posljednje utoite univerzal-
noga znanja nakon kraja Hegelove apsolutne filozofije. To je neispunje-
na enja za cjelinom znanja o drutvenim injenicama bez jedinstvene
ideje koja bi te injenice mogla okupiti u sustav. Pozitivizam u povijesti
knjievnosti 19. stoljea (H. Taine u Francuskoj, V. Belinskij u Rusiji),
kao i pozitivizam u filozofiji (A. Comte), u to je doba slika i prilika pri-
rodoznanstvenoga empirizma. Pozitivizam u humanistikim znanostima
isto je to i realizam u knjievnosti: krianac izmeu hegelovskoga uni-
verzalizma i scijentizma na tlu kulture i drutva.
2.3.8. Pozitivizam 19. stoljea i znanost o knjievnosti 20. stoljea
to je Hegelova filozofija bila za nastanak modernih prirodnih znanosti

kao zasebnih disciplina u 19. stoljeu, to je pozitivizam bio za nastanak
moderne znanosti o knjievnosti u 20. stoljeu: toka otklona koja omo-
guuje stvaranje autonomne discipline. Poevi od ruskoga formalizma
43

dvadesetih godina pa do Zagrebake knjievnoznanstvene kole pedesetih
i ezdesetih godina 20. stoljea, povijest moderne znanosti o knjievno-
sti kao autonomne discipline jest trajna polemika protiv pozitivizma kao
univerzalne drutvene metode. Da bi mogla postati autonomna discipli-
na, moderna znanost o knjievnosti morala se izdvojiti iz knjievnopovi-
jesnoga pozitivizma 19. stoljea. Kraj 20. stoljea donosi mijenu na svim
podrujima znanja, pa i u znanosti o knjievnosti. To se osobito jasno vidi
u bujanju kulturolokih studija i pristupa. Kulturologija kraja 20. stolje-
a znak je kraja modernoga autonomnog znanja. Suvremena znanost o
knjievnosti ne odrie se zakona vlastite discipline to ih je izgradila u 20.
stoljeu, ali se okree prema drugim znanostima, otkriva nova istraivaka
podruja i na neki se udan nain, kao i znanje u drugim sferama, vraa
univerzalizmu preko kulturnih studija i kulturologije.
Suvremena je kulturologija povratak ranomodernomu univerzalizmu
znanja na paradoksalan nain: preko jo ue specijalizacije. Tako suvre-
mena znanost sa svojim sustavom specijalnih znanja i podruja manje
nalikuje na moderni humanistiki znanstveni univerzum, a vie na ne-
pregledni srednjovjekovni arhiv. Nove paradigme interdisciplinarnosti i
transdisciplinarnosti Arijadnine su niti koje omoguuju povezivanje sve
udaljenijih podruja i kretanje kroz sve neprohodnija polja i sve razgra-
nanije grane.
2.3.9. Prva velika kritika modernoga znanja: Nietzsche
Herojsko doba modernih znanosti nije moglo proi bez svoje mefisto-
felovske sjene. Prva velika kritika zapadnoga znanja i znanosti stigla je u
doba prve velike krize moderne kulture na kraju 19. stoljea. Dogodilo se
to u estetskoj filozofiji Friedricha Nietzschea (18441900), njemakoga
filozofa poznatog po tezama o smrti Boga, nadovjeku, posljednje-
mu ovjeku, preocjenjivanju svih vrijednosti (Umwertung aller Werte),
volji za mo (Wille zur Macht) i stanju s onu stranu dobra i zla (Jen-
seits von Gut und Bse).
44

Kantov kriticizam Nietzsche je doveo do radikalne negacije zapadne
filozofije kao metafizike, a time i do kritike istine, smisla, morala, dakle
svih vrijednosti to ih je zapadna kultura gradila preko svoje klasine kra-
ljice znanosti, filozofije, od Platona i Aristotela do Kanta i Hegela. Ako
je Kant ograniio Descartesov Cogito na mjeru njegova iskustva, onda
je Nietzsche u svojoj filozofiji negirao Hegelov apsolutni Um i totalno
sustavotvorno znanje. Hegelovoj apsolutnoj znanosti Nietzsche je su-
protstavio vedru znanost (frhliche Wissenschaft), nasuprot Hegelovoj
apsolutnoj istini proglasio je da je istina retorika figura i vojska metafo-
ra, nasuprot apsolutnomu znanstvenom sustavu ponudio je estetizaciju
znanstvenoga diskursa.
U obraunu sa zapadnom metafizikom Nietzsche je prvi kritizirao naj-
veu instituciju moderne kulture: apsolutno znanje i apsolutnu znanost.
Ta e kritika oivjeti u doba postmoderne misli i postati most prema kri-
tikama znanosti koje e se rasplamsati na kraju 20. stoljea.
2.4. ZLATNO DOBA MODERNIH ZNANOSTI:

OD PRVOGA SVJETSKOG RATA
DO EZDESETIH GODINA 20. STOLJEA
2.4.1. Povijesni okvir zlatnoga doba
Nakon Prvoga svjetskog rata moderna se kultura probudila iz runoga

sna i nastavila ostvarivati svoj zahuktali novovjekovni projekt emancipa-
cije kao da se nita nije dogodilo. Ali dogodilo se puno toga. Listopadska
revolucija u Rusiji ohrabrila je utopijske snove i otvorila perspektive so-
cijalnom utopizmu. Istodobno u poraenoj i ponienoj Njemakoj budi
se nacionalni socijalizam. Poetkom tridesetih godina na europskome se
kontinentu uspostavljaju dva totalitarna politika reima i dva totalitarna
drutvena sustava koji e obiljeiti povijest 20. stoljea i utjecati na sva
podruja kulture. U taj opi povijesni okvir ugraeno je zlatno doba (zre-
lost) modernih znanosti.
45

Zlatno doba modernih znanosti trajalo je od Prvoga svjetskog rata do
kraja ezdesetih godina 20. stoljea. Moderna se kultura u to doba nalazi
na vrhuncu. Sve je u to doba veliko. To je doba velikih ideologija, velikoga
Drugoga svjetskog rata u opoj povijesti i velike podjele na dva ideoloka
bloka nakon rata. Velikim ratovima, velikim revolucijama, velikim voama,
velikim politikim idejama i velikim ideologijama odgovarale su na drugim
podrujima kulture velika znanost, velika filozofija i velika umjetnost.
2.4.2. Velika otkria u prirodnim znanostima, velike filozofije

i metodologije u drutveno-humanistikim znanostima
U zlatno doba, na vrhuncu zrelosti, moderna je znanost na svim podruji-

ma bila velika znanost. Prirodne je znanosti obiljeio niz fundamentalnih
otkria. Takva su u fizici Einsteinova teorija relativnosti iz 1905. i 1916.
te Heisenbergovo otkrie kvantne mehanike 1925. i naela neodree-
nosti 1927. Ta su otkria promijenila sliku svijeta, kategorije prostora i
vremena, ljudsku osjeajnost, povijest i individualnost. Teorija relativno-
sti, osim neposrednih uinaka u vlastitoj disciplini, djelovala je na cijelu
kulturu svojom idejom o nepostojanju apsolutnoga vremena, a to u irem
smislu znai i nepostojanju apsolutne istine, dakle i apsolutnoga subjekta,
sustava, filozofije, znanosti, umjetnosti. Na slian je nain djelovala i Hei-
senbergova teorija o kvantnoj neodreenosti i ovisnosti materije o vizuri
promatraa. Objektivni svijet mogao je imati vie lica, ovisno o perspek-
tivi iz koje se gleda.
Filozofije zlatnoga doba modernih znanosti esto su kritike Hegelova
apsolutnoga racionalizma, tradicionalne metafizike, moderne znanosti
kao nositeljice progresa i modernoga drutva u cjelini. Mogu se razvrstati
u tri skupine:
fenomenologija i egzistencijalizam (Husserlova fenomenoloka me-

toda, Heideggerova egzistencijalistika ontologija, Jaspersov i Sar-
treov egzistencijalizam, Gadamerova hermeneutika i dr.);
46

analitika filozofija opi naziv za razliite misaone orijentacije
20. stoljea, preteno na engleskome govornom podruju, nastale
na tradiciji klasinoga pozitivizma 19. stoljea, anglosaskoga empi-
rizma i amerikoga pragmatizma, s naglaskom na jasnoj argumen-
taciji i logikome ralanjivanju misli, esto po modelima formalne
logike, analizi jezika te kritici zapadne metafizike; glavna sredita u
prvoj polovici 20. stoljea Be i Cambridge; ishodine ideje lo-
giki atomizam Bertranda Russella, logiki pozitivizam Ludwiga
Wittgensteina, logiki empirizam Bekoga kruga, kritiki raciona-
lizam Karla Poppera i dr. (v. dolje 2.4.3);
marksistike i neomarksistike filozofije i ideje (marksizam-lenji-
nizam kao slubena doktrina u Sovjetskome Savezu i bivim soci-
jalistikim zemljama, ideja utopije i filozofija nade Ernsta Blocha,
kritika teorija Frankfurtske kole u kojoj su Max Horkheimer
i Theodor Adorno kritizirali Hegelov apsolutni duh kao vlada-
laki, Walter Benjamin iznio ideju o gubitku umjetnike aure u
doba tehnike reprodukcije, Herbert Marcuse postao idejni voa
studentske revolucije 1968., a Jrgen Habermas poetkom 1980-
ih branio pred postmodernistima modernu kao nedovreni pro-
jekt emancipacije) (vie o filozofiji 20. stoljea usp. Anzenbacher,
1994: 3255; Kalin, 2003: 195252).
Na podruju psihologije epohalno je bilo Freudovo otkrie podsvijesti.

Dogodilo se to na poetku 20. stoljea, ali je ulo u sve pore kulture tek
dvadesetih godina. U zapadnoj kulturi ratio vie nije bio primaran ni je-
dini. Od tada u humanome svijetu izlazi na svjetlo dana njegova sjena,
tamne zone ispod oita, iracionalno, podsvijest, tijelo, tamni kontinent
ena. Freud je ostavio dubok trag u modernoj umjetnosti te preko psi-
hoanalitiara Jacquesa Lacana djelovao na stvaranje i oblikovanje rodnih
studija na kraju 20. stoljea.
Slinu je duhovnu revoluciju poetkom 20. stoljea odigrao u knji-
evnoj znanosti ruski formalizam. Osnovna je teza bila: u knjievnosti i
kulturi nije vano to, nego kako, nije vaan sadraj, nije vana boja
47

zastave koja se vije na tvravi (metafora Viktora klovskoga). Vani su
forma, znak, struktura, funkcija, vano je kako je knjievna tvrava na-
pravljena i kakav je njezin odnos prema drugim utvrdama, tj. sustavima
u kulturi. U doba najvee monologizacije ruske kulture tridesetih godina
20. stoljea Bahtin stvara teoriju dijaloga koja e postati inspirativna na
kulturnome prijelazu ezdesetih i sedamdesetih godina.
2.4.3. Velike teorije znanosti: Logiki pozitivizam

i kritiki racionalizam
Iz zlatnoga doba moderne filozofije izdvojit u dva imena bitna za razu-

mijevanje znanstvene spoznaje i teoriju znanosti 20. stoljea. To su Lud-
wig Wittgenstein (18891951) i Karl Popper (19021994). Moderna se
znanost tri puta snano utemeljila u racionalizmu: prvi put u Descarteso-
voj metodikoj sumnji i maksimi Mislim, dakle jesam, drugi put u Kan-
tovoj transcendentalnoj filozofiji i Hegelovu apsolutnome racionalizmu,
a trei put u idejama Bekoga kruga i mislilaca bliskih tomu krugu koji e
potaknuti razvoj tzv. analitike filozofije (v. gore 2.4.2). U tome sklopu
Wittgensteinova i Popperova teorija znanosti bile su dva vrhunca u razu-
mijevanju prirodoznanstvene racionalnosti i empirijske spoznaje: jedan u
logikoj analizi jezika i korespondencijskoj teoriji istine, a drugi u kritici
induktivne metode Bekoga empiristikoga kruga i teoriji opovrgavanja
kao kritikoj metodi znanstvene spoznaje i napretka u znanju.
Wittgensteinovo se filozofsko djelo katkad dijeli u dvije faze: ranu fazu
(Wittgenstein I) i kasnu fazu (Wittgenstein II). Svaka od tih faza poklapa
se s jednom knjigom. Rani Wittgenstein autor je zaudne, strogo kompo-
nirane knjiice sastavljene od numeriranih reenica u kojoj je izloio spo-
znajnu teoriju prirodnih znanosti Logiko-filozofski traktat (Tractatus
logico-philosophicus, 1921). Polazei od logikoga atomizma B. Russe-
lla, Wittgenstein u Traktatu gradi teoriju znanosti na razgranienju dva-
ju svjetova: izrecivoga svijeta injenica i neizrecivoga svijeta s onu stranu
injenica. Prva je osnovna ideja Traktata: Sve to se moe izrei moe se
48

izrei jasno. Svijet injenica moe se izrei na formalno logian nain jed-
nostavnim reenicama. Takve jednostavne (atomarne) logike reenice
preslike su stvarnoga injeninog stanja. Znanstvena je spoznaja izricanje
jasnih reenica o svijetu injenica, a znanstvena istina slaganje izmeu re-
enica i injenica. U jasnome i jednostavnome jeziku koji preslikava svijet
injenica Wittgenstein je spojio Descartesovo clare et distincte i moderni
empirizam te ih podignuo na razinu formalne logike. Po toj komponenti
rani je Wittgenstein logiki pozitivist, idejni zaetnik neopozitivizma
Bekoga kruga (Moritz Schlick, Otto Neurath, Rudolf Carnap) i pretea
analitike filozofije. Jezik znanosti Wittgenstein opisuje metaforom ljes-
tava po kojima se penjemo u spoznaji injeninoga svijeta.
Istodobno postoji svijet neizrecivoga. Odnos prema tomu svijetu izra-
ava druga osnovna ideja Traktata: O emu se ne moe govoriti, o tome
valja utjeti. Iz te ideje proizlazi Wittgensteinova kritika tradicionalne
filozofije i metafizike kao trabunjanja o neizrecivome i gradnje kula
u zraku. Filozofija je logika analiza jezika kako bi se odredile granice
izrecivoga. Svijet neizrecivoga svijet je mistinoga. Ljestve znanstve-
ne spoznaje tu ne pomau, pa ih valja odbaciti. Stoga se o ranoj Witt-
gensteinovoj filozofiji moe govoriti kao o paradoksalnome logikome
misticizmu. Ako se pak Wittgensteinova teorija o granicama jezika i
izrecivoga usporedi s Kantovim odreenjem granica znanja i ljudskoga
uma (transcendentalni idealizam), onda se o Wittgensteinovu logikome
pozitivizmu s crtama misticizma moe govoriti kao o transcendentalno-
me lingvalizmu (usp. Baum, 2006: 47). U drugoj, posmrtno objavljenoj
knjizi Filozofska istraivanja (Philosophische Untersuchungen, 1953) kasni
Wittegenstein prenosi filozofiju jezika iz idealne sfere formalne logike u
pragmatini svijet obinoga jezika te razvija teoriju jezinih igara kao
razliitih jezinih uporaba. Zadaa filozofije nije stvoriti idealan logi-
ki jezik u oprjeci prema metafizici kao u doba Traktata, nego analizirati
i razjasniti postojee uporabe jezika, tj. jezine igre. Kasna Wittgen-
steinova filozofija obinoga jezika snano je utjecala na analitiku filo-
zofiju, a teorija jezinih igara na postmoderne mislioce primjerice,
J.-F. Lyotarda (v. dolje 4.1.3).
49

Drugi veliki teoretiar znanosti i znanstvene spoznaje 20. stoljea Karl
Popper bio je blizak empirizmu Bekoga kruga, ali nije formalno pripadao
Krugu. U knjizi Logika istraivanja (Logik der Forschung, 1934) razvio je
originalnu teoriju znanosti i traganja za istinom tako to se suprotstavio
osnovnoj postavci Kruga. Oslanjajui se na jednu komponentu ranoga
Wittgensteina jasnu logiku spoznaju injeninoga svijeta filozofi
Bekoga kruga zastupali su varijantu empirijskoga neopozitivizma s apo-
teozom induktivne spoznaje. Osnovna je teza Bekoga kruga: istiniti su
oni iskazi koji se mogu provjeriti u empirijskome iskustvu (metoda veri-
fikacije). Na tradiciji Humeova skepticizma i kritike induktivne spoznaje
Popper naelu empirijske provjerljivosti suprotstavlja metodu opovrga-
vanja (falsifikacije). Induktivist ne moe dokazati tvrdnju Svi labudovi
su bijeli jer bi za istinitost te tvrdnje morao navesti sve bijele labudove,
a ni tada ne bi bio siguran da je tvrdnja istinita. Popperova je teza: za
istinitost tvrdnje o bijelim labudovima nije potrebno navoditi sve bijele
labudove, jer to ne moe dokazati tu tvrdnju. Dovoljno je tvrdnju opo-
vrgnuti jednim crnim labudom. Znanost po Popperu nije provjeravanje
induktivnih zakljuaka i empirijskih istina, nego neprestano kritiko pro-
pitivanje i opovrgavanje. Objektivna istina kao korespondencija iskaza i
injenica postoji, ali samo kao nedostian ideal kojemu znanstvenici tee.
Istina se ne moe posjedovati, nego traiti. Zadaa je znanosti postavlja-
ti drske teorije kako bi se one mogle opovrgavati, a povijest znanosti
put je prema istini poploen opovrgnutim idejama. Pri tome opovrgnu-
te ideje ne treba odbacivati, a pogotovu ih ne treba imunizirati ni tititi
od kritike. I opovrgnute teorije pridonose unaprjeivanju istine i znanja.
Svoju teoriju opovrgavanja znanstvenih ideja i rasta znanja u kritikome
sueljavanju Popper vidi kao dio kritike tradicije zapadnoga miljenja od
predsokratika i Sokrata do Kanta. Po vjeri u objektivnu istinu Popper je
kritiki realist, a po ideji i metodi neprestanoga opovrgavanja teorija i
nedostinosti apsolutne istine on je kritiki racionalist.
Isti kritiki racionalizam Popper je zastupao u socijalnoj teoriji, na po-
druju povijesnih ideja i drutvenih oblika. U knjizi Bijeda historicizma
(Das Elend des Historizismus, 1944) izloio je kritici teleoloke koncepci-
50

je povijesti koje ljude ele usreivati umjesto da im pomognu, poput, pri-
mjerice, hegelijanizma i marksizma. U knjizi Otvoreno drutvo i njegovi
neprijatelji (Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, 1945), po kojoj je po-
stao svjetski glasovit, protivio se svim oblicima dogmatizma, zatvorenih
sustava i totalitarnih vladavina (usp. Baum i Gonzlez, 2007).
2.4.4. Institucionalizacija slike znanosti i znanstvenika
Istodobno s velikim otkriima i velikim metodologijama dovrena je

konstrukcija i institucionalizacija slike znanosti i znanstvenika. Sve po-
jedinane karakteristike znanosti i znanstvenika koje su se izgraivale u
pojedinim opusima i sudbinama, od Bacona i Descartesa do Giordana
Bruna i Galilea, od romantinoga kulta originalnosti i genijalnosti do
Mendelova otkria gena, od Darwinove teorije evolucije do Einsteinove
teorije relativnosti, slijevaju se u prvoj polovici 20. stoljea u jedinstvenu
sliku znanosti i znanstvenoga etosa. Konstrukcija slike velike znanosti i
velikoga znanstvenika kulminirala je u etiri znanstvene etike norme
Roberta K. Mertona (The Normative Structure of Science, 1942), pozna-
te kao kratica CUDOS od prvih slova engleskoga izvornika:
Zajednitvo (Communalism) znanstvena otkria nisu osobno, nego

zajedniko vlasnitvo svih ljudi.
Univerzalnost (Universalism) znanstvene se tvrdnje ocjenjuju na
temelju opih kriterija valjanosti, a ne rasnih, klasnih, rodnih, reli-
gijskih ili nacionalnih predrasuda.
Nesebinost (Disinterestedness) znanstvenici postiu satisfakciju u
sluenju interesima znanstvene zajednice, a ne vlastitim interesima.
Organizirani skepticizam (Organized Skepticism) znanstvene su
ideje predmet stroge kontrole u znanstvenoj zajednici.
Mertonova etvrta norma, organizirani skepticizam, proirena je u origi-

nalnost i skepticizam, tako da je znanstveni etos dobio pet sastavnica, a
51

kratica CUDOS ostala sauvana. Slika moderne znanosti i znanstvenika,
uokvirena s pet Mertonovih etikih norma, postala je otvoreni okvir koji
se moe puniti, ovisno o komunikacijskoj situaciji i aspektima ocjenji-
vanja znanstvenika i njihova doprinosa, razliitim crtama znanstvenoga
etosa (ovdje u abecednome nizu):
autonomija praktinost (korisnost)

estitost preciznost
dosljednost primjenjivost
genijalnost progresivnost
humanost provjerljivost
istinitost racionalnost
metodinost sustavnost
mogunost predvianja budunosti tonost
neutralnost itd.
objektivnost
2.4.5. Velika Bomba: Pukotine na slici moderne znanosti i znanstvenika
Napokon, najvei dogaaj zlatnoga doba modernih znanosti, koji je za-

sjenio sve ostale, bila je konstrukcija, a zatim i uporaba atomske bombe.
Sva otkria i sve teze modernih znanosti prve polovice 20. stoljea bili
su veliki zato to su, svaki na svojemu podruju, razmicali granice novo-
vjekovnoga racionalizma otvarajui mu nesluene mogunosti. Jedna od
tih nesluenih mogunosti bila je konstrukcija i uporaba Velike Bombe.
Bomba je bila apsolutno kako, apsolutni znak, apsolutna struktura
i apsolutna funkcija moderne zapadne kulture. Ona je odgovorila na
pitanje kako spasiti liberalnu demokraciju, ali je istodobno proizvela ne-
slueno razaranje. Zapadna znanost do Bombe i nakon Bombe vie nije
bila ista. Prelijepa slika o racionalnosti, univerzalnosti, neutralnosti, hu-
manosti, korisnosti, progresivnosti znanosti poela je pokazivati pukoti-
ne poput Wildeove slike Doriana Graya.
52

Bomba je bila vrhunac i kraj zlatnoga doba moderne znanosti. U jedno-
me izumu i jednoj primjeni izuma znanost je sjedinila dobro i zlo: zaustavila
je rat, ali i sama proizvela nezamisliva razaranja. Svijet se pedesetih godina
20. stoljea podijelio na dva mentalna i drutvena bloka. Oni su upregnuli
sve znanstvene sile da bi dokazali svoju nadmo na Zemlji i u svemiru.
2.4.6. Spaavanje moderne znanosti: Drutveni angaman

i apsolutizacija autonomije i neutralnosti
to se dogodilo s prelijepim likom velike, neutralne, autonomne, univer-

zalne, humane, dosljedne, za sve ljude korisne znanosti koja vodi u kra-
ljevstvo zemaljsko? Idealni je znanstveni etos postojao, ali je praksa
otkrivala pukotine.
Na vrhuncu hladnoga rata pedesetih godina 20. stoljea znanstvenici,
kako prirodni tako i drutveno-humanistiki, kako na Zapadu tako i na
Istoku, potraili su izlaz iz prijeteega raspada herojske slike o znanosti. I
jedni i drugi bili su vezani uz drutvene sustave u kojima su ivjeli i radili.
Bio je to moni ideologizirani svijet. Nitko nije mogao biti izvan toga
svijeta. Prirodoznanstvena istraivanja u obama je blokovima financirala
drava ili vojna industrija. Humanistike metodologije i kole pedesetih i
ezdesetih godina, osobito u Istonome bloku i srodnim zemljama (npr.
Zagrebaka knjievnoznanstvena kola, Tartuka kola), razvijale su se u
drutvenim institucijama nad kojima je bdio duh velike, tada jo vrlo ive
komunistike ideologije s crtama vjenosti.
I jedni i drugi, prirodnjaci i drutvenjaci, kao ljudi i kao znanstvenici, iz
takve su situacije potraili izlaz. Bila su to dva naina etikoga djelovanja.
Prvi je nain bio drutveni angaman (Bertrand Russell s antiratnim pro-
svjedima i borbom za ljudska prava, Karl Popper s idejom o otvorenome
drutvu, Sartre sa simpatijama za studentsku revoluciju). Drugi je nain
bio apsolutizacija autonomije i neutralnosti znanosti. Ti su znanstvenici
vrsto odijelili vanjske i unutarnje okolnosti, struku i uporabu, istraiva-
nja i primjenu, znanost i drutveni kontekst, otkria i posljedice, tekst i
53

ideologiju. Tako se vjera u neutralnost i autonomiju znanosti, s kojom je
poela novovjekovna znanost u rtvi Giordana Bruna i Galileovu Ipak
se kree, jo jednom vratila da bi zaokruila povijesnu sliku. Jurij Lotman
nije bio spaljen u Moskvi kao Bruno u Rimu, ali nakon to se Jan Palach
u Pragu 1969. spalio zbog sovjetske okupacije tadanje ehoslovake nije
mogao putovati na Zapad sve do pada Zida. Aleksandar Flaker odrekao
se svih javnih funkcija i asti kako bi se na krajnjemu rubu Istonoga blo-
ka, u nesvrstanoj Jugoslaviji, posvetio prouavanju ruske avangarde, za-
branjene u tadanjemu Sovjetskom Savezu. Projekt Aleksandra Flakera
Pojmovnik ruske avangarde, koji je od kraja sedamdesetih do pada Zida
okupljao u Zagrebu i Opatiji zapadnu slavistiku elitu, bio je posljednja
moderna oaza neutralnosti i autonomije ostvarena u domaoj humanisti-
ci na polju filologije u grani znanosti o knjievnosti.
3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI: THOMAS KUHN
Moderna znanost, sa svojom slikom racionalnosti, sustavnosti i univerzal-

nosti znanja, sa svojim atributima istinitosti i tonosti, sa svojim etosom
autonomije i neutralnosti, sa svojim drutvenim statusom i uspjesima, tra-
jala je do knjige Thomasa Kuhna Struktura znanstvenih revolucija (The
Structure of Scientific Revolutions, 1962). Knjiga je stekla slavu jednoga
od najutjecajnijih djela u filozofiji znanosti 20. stoljea. Prevedena je na
dvadesetak jezika i prodana u milijun primjeraka. Tajna uspjeha sastojala
se u pojmu paradigme, koji je promijenio koncepciju znanja i znanosti i
sam postao nova epistemoloka paradigma.
3.1. POJAM PARADIGME
Kuhnov pojam paradigme (gr. pardeigma primjer, uzorak, obrazac)

nije filozofski i metafiziki, nego socioloki i pragmatini terminus techni-
cus, na kojemu autor utemeljuje tzv. normalnu znanost i razjanjuje razvoj
54

prirodnih znanosti u revolucionarnim skokovima kao promjenu para-
digma. Kao prirodoznanstveni praktiar, koji se bavio filozofijom i povi-
jeu znanosti, Kuhn se nije trudio jasno definirati svoj pojam. Kuhnovi
kritiari, koji su ubrzo udruili napore kako bi pokazali nedosljednosti ili
otvorena pitanja u njegovoj koncepciji znanosti, otkrili su u knjizi dvade-
set tri znaenja pojma paradigme.
3.1.1. Tri znaenja pojma paradigme
Ipak, u Kuhnovu se sustavu dadu razlikovati tri osnovna znaenja pojma

paradigme.
Generalna paradigma. U prvome, najopenitijem smislu paradigme su
generalne konstelacije uvjerenja, sustavi vjerovanja, ideja i teorija koje
nekoj zajednici praktiara neko vrijeme pruaju modele problema i rje-
enja, tj. omoguuju spoznaju zbilje (Kuhn, 2002: 10; 184). Znanstvena
istina, dosegnuta u sklopu ili uz pomo paradigme, nije adekvacija zbilji
niti spoznaja ontoloke biti pojava: Mislim da ne postoji nikakav od teo-
rije nezavisan nain za rekonstrukciju takvih fraza kao to su ,doista on-
dje; pojam slaganja izmeu ontologije neke teorije i onoga to joj doista
odgovara u prirodi izgleda mi u naelu iluzoran (214). Istina uz pomo
paradigma drutveni je konstrukt, pragmatino rjeavanje zagonetaka,
konsenzus koji se postie u nekoj struci meu istomiljenicima dok po-
stavljaju pitanja i trae na njih odgovore, odnosno rade pod kiobra-
nom odreene paradigme: Znanstvena spoznaja, kao i jezik, po svojoj
unutranjoj prirodi jest zajednika svojina neke skupine ili ne predstavlja
nita. (217)
Disciplinarna matrica. U drugome, konkretnijem smislu paradigme
se pojavljuju kao disciplinarna matrica specifian diskurs pojedine
znanstvene zajednice. To su teoremi, pojmovi, preutno dogovorena pra-
vila i vrijednosti, osebujna supkultura znanstvene zajednice u kojoj ona
izgrauje svoj diskurs, donosi svoje praktine odluke i izlae svoje pri-
mjere u sklopu generalne paradigme. Dok je generalna paradigma I. bila
55

najiri okvir, kiobran za razumijevanje zbilje, disciplinarna je matrica
ili paradigma II. jezik i ponaanje akademske zajednice u kojemu ona
izgrauje znanje u sklopu dane paradigme, bira probleme i izlae ih na
primjerima. Nadopunimo li Kuhna, u disciplinarnu bi matricu pripadale
znanstvene institucije, asopisi, udruge, nagrade i sve druge manifestacije
znanstvene zajednice koje ona gradi kako bi rjeavala probleme u sklopu
paradigme I.
Primjer. U treemu, najuem smislu paradigme su primjeri i modeli s
pomou kojih znanstvenici rjeavaju zagonetke, odnosno odgovaraju na
pitanja u sklopu generalne paradigme. Kao primjer ili model, Kuhnova
paradigma III. najblia je paradigmi u leksikografskome smislu. To su po-
jedinani sluajevi, uzori na kojima se ui kako se to radi u normalnoj
znanosti, kako generalna paradigma I. djeluje preko svoje disciplinarne
matrice ili paradigme II. u konkretnim sluajevima paradigme III. To su
primjeri koji omoguuju stvaranje i funkcioniranje normalne znanosti,
koji se studentima urezuju u mozak i koji poslije, u uznapredovalu sta-
nju normalne znanosti, ine temelj njezinih udbenika i prirunika.
3.2. NORMALNA ZNANOST I ZNANSTVENE REVOLUCIJE
3.2.1. Znanost rutinski posao
Paradigma utemeljuje normalnu znanost. Normalna je znanost rutinski

posao, zanatsko rjeavanje pitanja u sklopu prihvaene paradigme. Kada
se pojavi paradigma I. kao generalni sustav uvjerenja odreene znanstvene
zajednice, onda poinje izgradnja njezina metajezika i njezinih institucija
(paradigma II) te rjeavanje pitanja na primjerima i modelima (paradi-
gma III). U jedinstvu svih triju znaenja Kuhnove paradigme normalna je
znanost rjeavanje zagonetaka u sklopu paradigme I. na nain paradigme
II. uz pomo paradigme III. Paradigma i njezina normalna znanost ive su
sve dok mogu pronalaziti odgovore na postavljena pitanja ili dok se nerje-
iva pitanja mogu odgaati bez tete za daljnje primjere i odgovore.
56

3.2.2. Anomalije uzrok znanstvenih revolucija
Kada se pojave takve anomalije na koje normalna znanost u sklopu svo-

je paradigme vie ne moe davati odgovore niti ih moe odgaati, stara
se paradigma i na njoj zasnovana normalna znanost odbacuju. Nastaje
pretparadigmatsko stanje kriza znanosti ili traenje nove paradigme.
Nova paradigma nastupa po Kuhnu poput revolucije, kao obrat vienja u
konstelaciji novih pitanja i nove spoznaje o svijetu. Shema znanstvenoga
razvoja izgleda ovako:
Paradigma Normalna znanost Anomalije Kriza Revolucija

Nova paradigma
3.3. PRETPOSTAVKE ZA KRITIKU ZNANOSTI:

ROENJE NOVE ZNANSTVENE PARADIGME
3.3.1. Kuhnove ideje koje su promijenile sliku znanosti
Unutar Kuhnovih pojmova paradigme, normalne znanosti i znanstvenih

revolucija krile su se tri ideje koje e ubrzo nakon pojavljivanja knjige pro-
mijeniti lice znanja i sliku znanosti. Bile su to:
ideja o konstruiranosti i drutvenoj uvjetovanosti istine

ideja o normalnoj znanosti kao zanatskome poslu
ideja o znanstvenim mijenama u nepredvidivim skokovima bez una-
prijed zadanoga smisla ili plana
Nijedna od tih ideja nije bila apsolutno nova, ali sve su one prvi put bile
uklopljene u jednu teoriju znanosti. U tim su idejama bile negirane ove
crte moderne znanosti:
pozitivistiki ideal objektivnosti i tonosti znanja
57

romantini mit o genijalnosti i originalnosti znanosti i znanstvenika
znanstveni napredak kao ravnomjerno prikupljanje znanja u sklopu
prosvjetiteljskoga projekta emancipacije ovjeka i drutva
U Kuhnovu pojmu paradigme kao konstruirane istine vrijedne u znan-

stvenoj zajednici, u ideji o normalnoj znanosti kao rutinskome radu u
sklopu paradigme i u znanstvenim revolucijama kada se znanost mijenja
pod pritiskom anomalija, a ne zbog dobrobiti ovjeanstva, zavrio je mo-
derni tip prirodnih znanosti i otvorio se put prema promjeni znanstvene,
a time i kulturne paradigme. Ta e se promjena odigrati u dvije faze: na
prijelomu ezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljea (od moderne pre-
ma postmoderni) i od devedesetih nadalje (post-postmoderna, globalno
ili virtualno doba). Tako je Kuhnov pojam paradigme i sam postao para-
digma znanstvene i kulturne mijene u posljednjoj treini 20. stoljea.
3.3.2. Kritike Kuhna i Kuhnovi odgovori
Kuhnova paradigma odmah je doivjela vie kritikih osvrta. Bili su to

prigovori o relativnosti i subjektivnosti spoznaje (Karl Popper), monolo-
ginosti paradigme (Paul Feyerabend, anarhist u teoriji znanosti, primi-
jetio je da nikada ne postoji jedna, nego vie konkurentskih paradigma),
rutiniranosti normalnoga znanja itd.
Na sve te prigovore Kuhn je odgovorio u Dodatku svojoj knjizi. Prigo-
vor o relativizmu uklonio je vrstim pravilima unutar same diskurzivne
zajednice. Relativizma nema sve dok znanstvena zajednica uspjeno radi
u sklopu svoje paradigme. Za razliku od kritikoga realista Poppera,
koji vjeruje u objektivnu istinu kao regulativni znanstveni ideal, Kuhn je
konceptualist: paradigma je mentalni okvir u kojemu se odluuje to je
istinito, a to lano. Strogost i disciplina unutar zajednice tajna su uspjeha
znanosti. Jezik zajednice moe se prevesti, pa se tako znanje moe pre-
nijeti i onima koji ne pripadaju toj zajednici ili ne poznaju njezin jezik.
Kao fiziar Kuhn je odrastao u krugu koji je podupirao atomsku bombu
58

(usp. Sardar, 2001: 24), pa mu je bila poznata industrijalizacija znanosti
i opasnosti od njezine primjene. Kada je preao na povijest i filozofiju
znanosti, Kuhn je u pojmu normalne znanosti pokuao zatititi njezinu
metodiku strogost, neutralnost i autonomiju, dakle osnovne vrijednosti
moderne slike znanosti. Namjera mu nije bila kritizirati znanost, nego
po uzoru na knjievnoznanstvenu povijest stilova i epoha razjasniti
znanstvenu evoluciju, tj. nain na koji se dogaaju promjene u prirod-
nim znanostima. Rije paradigma postala je meutim, kako je sam rekao,
beznadno prekomjerno rabljena, pa se, kao to je ironino primijetio
John Horgan, pojavila 1991. u naslovu gospodarskoga plana administra-
cije Busha starijega Nova paradigma (Horgan, 2001: 66).
4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI
Pojam paradigme i pitanja koja je paradigma otvorila ubrzo su preli

okvire Kuhnove knjige i zapalili kritiku znanosti koja se po estini i kul-
turnome utjecaju moe mjeriti samo sa srednjovjekovnom raspravom o
univerzalijama. Kao to se srednji vijek oprostio od samoga sebe u radi-
kalnome nominalizmu koji je poricao postojanje opih pojmova i slavio
pojedinane stvari, tako se moderna kultura oprostila od same sebe u kri-
tici svoje najvie institucije znanosti.
Do Kuhnove paradigme kritike znanosti uglavnom su se odnosile na nje-
zinu izvanjsku stranu zlu primjenu. Sama slika znanosti i znanstvenika,
kako su je gradili moderni mislioci od Giordana Bruna, Galilea i Bacona
do Einsteina, Russella, Poppera i Wolfganga Kaysera (oduevljenje kao
preduvjet za poziv knjievnoga znanstvenika), ostala je netaknuta. Znan-
stvenici su vjerovali u neutralnost i autonomiju znanosti ak i kada su radili
na atomskoj bombi ili se kretali u tome krugu, poput autora pojma paradi-
gme. Problem se rjeavao u skrivenome rascjepu izmeu znanosti kao takve
i njezine primjene, izmeu ideala i prakse, izmeu istine i drutva, izmeu
otkria i uinaka, izmeu genijalnih znanstvenika i zlih politiara.
59

Znanost je postala predmet kritike tek u doba kulturne mijene od mo-
derne prema postmoderni na prijelomu ezdesetih i sedamdesetih godina
20. stoljea, a do pravih znanstvenih ratova dolo je uoi i u vrijeme mile-
nijskoga prijeloma devedesetih i dvijetisuih godina, kada je ve nastaja-
la nova globalna ili virtualna kultura. Kuhnova Struktura pojavila se iste
godine kada je poeo Drugi vatikanski sabor (19621966). Dvije naj-
vee institucije zapadne kulture, Crkva i Znanost, istodobno su osjetile
duh novoga doba i poele se pripremati za kulturnu mijenu. Kuhnova je
paradigma bila virus koji je zarazio sva promiljanja o istini i smislu zna-
nja. Kritike znanja i znanosti dolazile su iz irokoga spektra humanistike
i drutvenih disciplina: postmodernih teorija, sociologije znanja, ekolo-
gije, rodnih i postkolonijalnih studija. Sada vie nije bila rije o moguim
tetnim posljedicama znanosti, nego o samoj njezinoj biti. U pitanju
su bili objektivost, sustavnost, univerzalnost, originalnost, dosljednost,
autonomija, neutralnost, potenje, naprednost, dakle sve bitne crte slike
znanosti i znanstvenoga etosa to ih je stvorila i odnjegovala moderna
kultura. Tako je promjena znanstvene i kulturne paradigme od moder-
ne prema postmoderni, a zatim dalje prema drugoj moderni (Ulrich
Beck), globalnoj ili virtualnoj kulturi na kraju 20. i poetku 21. stoljea,
poela upravo s Kuhnovim pojmom paradigme iz ranih ezdesetih.
4.1. KRITIKE ZNANJA I ZNANOSTI U

POSTSTRUKTURALIZMU, DEKONSTRUKCIJI
I POSTMODERNOJ FILOZOFIJI
4.1.1. Foucault: Teorija moi i diskursa
Filozofska kritika modernoga znanja stigla je od utemeljitelja teorije dis-

kursa Michela Foucaulta (19261984). Na tragu Hegelova kraja filo-
zofije, a kao kontrapunkt Nietzscheovu nadovjeku, Foucault je pro-
glasio smrt ovjeka. Zajedno s Gehlenovom tezom o kraju povijesti
i Barthesovim esejem Smrt autora iz 1968. Foucault je zaetnik postmo-
60

derne ludistike eshatologije proricanja kraja ljudske povijesti bez vjere
u stvarni fiziki kraj.
U svome najutjecajnijem djelu Rijei i stvari: Arheologija humanisti-
kih znanosti (Les mots et les choses: Une archologie des sciences humaines,
1966) Foucault opisuje povijesni put zapadne kulture od antike do mo-
derne kao izmjenu razliitih epistemolokih poredaka, tj. paradigma.
Sredinom sedamdesetih Foucault povezuje epistemologiju sa sociolo-
gijom i antropologijom te razvija tezu po kojoj znanje, jezini diskurs,
drutvene institucije i subjekt nisu unaprijed dani, nisu kontinuirano sta-
nje, nego su dinamini i promjenjivi proizvodi (konstrukti) posljednje
metafizike sile moi. Tako je u oslonu na Nietzschea, u atmosferi kada
je ve prokolala Kuhnova paradigma kao konsenzualna istina, Foucault
postao filozofskim utemeljiteljem konstruktivistike epistemologije koja
e obiljeiti kraj 20. stoljea.
4.1.2. Derrida: Kraj logocentrizma
Sredinja je metoda u humanistikim znanostima posljednje treine 20.

stoljea dekonstrukcija termin i teorija francuskoga filozofa i teoretiara
Jacquesa Derridaa (19302004). Termin je originalan neologizam nastao
morfolokom igrom s terminima konstrukcija (lat. construre sagraditi,
sastaviti, sloiti) + destrukcija (lat. destrure ruiti, upropastiti, uniti-
ti). Po morfolokoj tvorbi dekonstrukcija je termin s dvostrukim licem,
o kakvima je Roman Jakobson govorio u analizi avangardnoga pjesnika
Velimira Hlebnikova, te kao takav sjedinjuje i razigrava dva isprepletena
znaenja: ruenje i graenje, sastavljanje i rastavljanje.
U irem smislu dekonstrukcija je oblik krajnjega postmodernog skep-
ticizma, generalna intelektualna strategija kraja 20. stoljea u kojoj se
razotkrivaju protuslovlja zapadnoga logocentrizma i ontologije pri-
sutnosti od Platona i Aristotela do Hegela. U uem smislu to je stra-
tegija itanja tekstova kako bi se u njima otkrile praznine, protuslovlja i
odgode znaenja te se pokazalo kako ni u jednome tekstu, filozofskome
61

sustavu, djelu, reenici nema jedinstvenoga logosa, smisla, istine. Svaki je
tekst izloen diferanciji (neologizam od De Saussureova termina dife-
rencija, u znaenju beskrajnoga, neprekinutoga lanca oznaivanja) i di-
seminaciji (doslovno, rasijavanje sjemena, biljnih sjemenaka i sperme;
simbolino nemogunost konanoga znaenja i oplodnje jednoznanim
smislom; istodobno oblik kritike zapadnoga falogocentrizma, tj. an-
drocentrinoga logocentrizma logikoga miljenja zasnovanog u mu-
kome rodu).
Zapadno je miljenje po Derridau stvaralo razliite oblike utemeljenja
i prisutnosti kao to su bitak, supstancija, Platonove ideje, Aristotelovo
prvo nepokrenuto pokretalo, Bog, Kantov Ding an sich, Hegelov apso-
lutni duh, odnosno Smisao, Istina, Znaenje). Oivljujui i radikalizira-
jui srednjovjekovnu nominalistiku tradiciju, Derrida tvrdi da pojmovi
nisu utemeljeni (nisu prisutni) ni u samim stvarima ni u naem umu.
To ne znai da su oni odsutni, da ih nema. Pojmovi su nae fikcije i
iluzije s kojima smo se toliko srodili da ih smatramo prirodnima. Tu se
Derrida oslanja na prvoga modernog kritiara istine i znanja, Nietzschea,
te izvodi poznatu tezu o kraju zapadnoga logocentrizma. U irem smi-
slu bila je to teza o kraju utemeljena i metodiki sreena objektivnog
znanja, dakle i pojma znanosti kakav je izgradila moderna kultura.
4.1.3. Lyotard: Kraj velikih pripovijesti
Napokon, iz riznice postmodernih teorija izdvojit u jo samo filozofa

koji je termin postmoderne preuzeo iz arhitekture i popularizirao ga u
teoriji znanja i sustavu kulture: Jean-Franois Lyotard (19241998). U
knjizi Postmoderno stanje: Izvjetaj o znanju (La condition postmoder-
ne: Rapport sur le savoir, 1979) Lyotard dijagnosticira promjenu tipa
znanja kao dubinski znak postmodernoga kulturnog stanja. U sklopu
tada popularne naratologije, a na tradiciji Nietzscheove estetizacije filo-
zofije, Lyotard izlae teze koje e postati opa mjesta postmodernoga
miljenja:
62

Znanje je estetska igra narativni tekst koji ima svoje junake (znan-
stvene ideje) i svoje postupke voenja fabule, zapleta i raspleta rad-
nje, tj. izlaganja znanstvene koncepcije.
Moderno znanje poivalo je na velikim pripovijestima (grands r-
cits). Glavne su moderne velike pripovijesti bile pripovijest prosvje-
titeljstva o napretku i emancipaciji, Hegelova filozofija apsolutnoga
duha, marksistika filozofija povijesti, boljevizam, nacizam i sl.
Te su pripovijesti ili ideje polagale pravo na apsolutnu istinitost i
utemeljivale ukupno moderno znanje. Stoga je moderno znanje bilo
cjelovito, utemeljeno na paradigmi totalnosti, sustavno i logino.
Kraj velikih pripovijesti oznaio je kraj moderne i prijelaz u post-
modernu.
Postmoderno je znanje zbog izostanka velikih pripovijesti utemelje-
no na igri (kasni Wittgenstein) i pluralnosti (male pripovijesti).
Krajnji je oblik postmodernoga znanja paralogija; krajnji ishod
nema univerzalne istine, nema ak ni univerzalnoga konsenzusa.
Postoji samo prostrano polje heteromorfije jezinih igara, koje
trebaju postati svima dostupne i za koje treba preuzeti odgovornost.
Konsenzus je stanje rasprava, a ne njihova svrha, koja bi prije sve-
ga trebala biti paralogija () spoznavanje jezinih igara kao takvih
i odluka o preuzimanju odgovornosti za njihova pravila i njihove
uinke (Lyotard: 2005: 9899).
Tako je u Lyotardovoj dijagnozi postmodernoga stanja zavrio moder-

ni tip cjelovitoga, na logosu i objektivnoj istini utemeljena znanja. Kuh-
nov znanstveni konsenzus, koji vrijedi u normalnoj znanosti i odreenoj
znanstvenoj zajednici, tu je zavrio u paralogiji i igri. Time su na filo-
zofskoj razini otvorena pitanja o implikacijama spoznajnoga relativizma
i estetizacije znanja.
63

4.2. SOCIOLOKE KRITIKE
4.2.1. Nova znanstvena paradigma: Epistemoloki konstruktivizam
Pitanje o statusu znanosti nije se otvorilo sve dok su se tako radikalne

teze izlagale na podruju filozofije znanosti, u sklopu epistemologije i
razliitih postmodernih teorija. Problem je nastao onda kada se spoznaj-
ni konstruktivizam, potaknut arbitrarnou i konstruktivnou Kuhnove
paradigme, preselio iz filozofije znanosti u drutvene znanosti, koje su
kao kritiku metu uzele svoju susjedu prirodne znanosti. Prirodne su
znanosti bile idealna realizacija i najuspjeniji oblik modernoga znanja
paradigma modernih znanosti, pogon ukupnoga modernog progresa
i najuspjeniji poznati oblik ovjekova ophoenja sa svijetom. Izloiti
kritici statusnu instituciju moderne kulture bio je misaoni pothvat kraja
20. stoljea. U tome su se pothvatu poele pojavljivati crte novoga tipa
znanja i nove znanstvene paradigme. Ta se paradigma moe nazvati epi-
stemoloki konstruktivizam.
Termin spoznajni ili epistemoloki konstruktivizam (s naglaskom na
spoznajni, za razliku od umjetnikoga konstruktivizma u avangardi dva-
desetih godina 20. stoljea) isplivao je u postkuhnovskim teorijama zna-
nja i znanosti kao krilatica bez autorskoga podrijetla. Jedino se termin
radikalni konstruktivizam moe, dodue samo post festum, pripisati
Ernstu von Glaserfeldu (19172010), koji je objavio knjigu Radikalni
konstruktivizam: Ideje, rezultati, problemi (Radikaler Konstruktivismus:
Ideen, Ergebnisse, Probleme, 1996).
Nastao na skepticistikoj tradiciji od predsokratika preko srednjovje-
kovne rasprave o univerzalijama do Georgea Berkeleya i Kanta, epistemo-
loki je konstruktivizam najsnaniji povijesni uinak Kuhnove Strukture
i pojma paradigme. To je takva spoznajnoteorijska pozicija u kojoj se, za
razliku od esencijalizma, spoznajnoteorijskoga ontologizma, fundacio-
nalizma ili realizma, pretpostavlja da spoznaja nije otkrivanje ni odraz
stvarnosti kako god je nazivali (bit, ideja, Ding an sich, ono neto ondje,
grube injenice), nego konstrukt (proizvod) spoznajne i drutvene svi-
64

jesti. Svaki individuum i svaka kultura proizvode znanje kao nain shva-
anja i oblikovanja svijeta, pa znanje nije stvarnosna reprezentacija zbilje,
nego simbolina reprezentacija ljudi, drutva i kulture. Pri tome se mogu
razlikovati dva tipa epistemolokoga konstruktivizma: umjereni ili kultu-
roloki i radikalni ili ontoloki konstruktivizam (Orai Toli, 2005: 62).
Umjereni konstruktivizam pretpostavlja da su pojmovi i oblici kao isti-
na, subjekt, nacija, rod, rasa, Istok, Zapad, znanje, znanost drutveni
konstrukti stvoreni simbolinim radom kulture. Bit, supstancija, Bog,
Ding an sich, ono neto ondje, grube injenice postoje, ali se stavljaju
u zagrade; to nije predmet znanstvene rasprave. Umjereni konstruktivi-
zam postmoderni je oblik srednjovjekovnoga konceptualizma i kantov-
stva. Tomu konstruktivizmu pripada Kuhnova paradigma, teorija gena
Richarda Dawkinsa (geni su entiteti, ali se mogu mijenjati, odnosno do
neke mjere konstruirati), ideja nacije Benedicta Andersona, pojam Istoka
Edwarda Saida i sl.
Radikalni konstruktivizam pretpostavlja da nema niega to nije i to
ne moe biti proizvod simbolinoga rada kulture. Svijet se moe mijenjati,
proizvoditi i nadoproizvoditi sve do pretvaranja fikcija u zbilju i stvaranja
nadrealne zbilje. Radikalni je konstruktivizam postmoderni oblik sred-
njovjekovnoga nominalizma s realistikim pretenzijama. Tu pripada teza
Judith Butler o konstrukciji ne samo kulturnoga roda nego i biolokoga
spola. Primjeri su takva konstruktivizma ovca Dolly, lude krave kao po-
sljedica konstrukcije mesne hrane za biljodera, genetski inenjering i sl.
4.2.2. Radikalni socioloki konstruktivizam
Kuhnov spontani konstruktivizam, presaen u drutvene znanosti, pota-

knuo je sedamdesetih godina 20. stoljea stvaranje nove grane na podru-
ju sociologije sociologije znanja ili sociologije znanosti. Kao i u opoj
svijesti epohe, nastale su dvije sociokulturne epistemoloke koncepcije:
umjerena i radikalna sociologija znanja, a u njihovu sklopu umjerene i ra-
dikalne socioloke kritike modernih znanosti.
65

Ishodinu ideju postkuhnovskoga sociolokog konstruktivizma iznio
je filozof i povjesniar znanosti Jerry Ravetz u knjizi Znanstveno znanje i
njegovi drutveni problemi (Scientific Knowledge and Its Social Problems,
1971). Daleko od Kuhnove vjere u istou znanstvenika i znanstvene za-
jednice, ali u oslonu na Kuhnovu misao o znanosti kao zanatskome poslu
i znanstvenoj zajednici kao mjestu nastanka i prakticiranja paradigme,
Ravetz tvrdi da znanost ne otkriva injenice i istinu, nego da je ono
to smatramo injenicama i istinom rezultat sociokulturnoga konteksta
u kojemu se odvijaju, financiraju, prezentiraju i primjenjuju znanstvena
istraivanja. Na mjesto modernoga pojma otkrie dolazi postmoderni
pojam konstrukt, na mjesto pojma istine dolazi pojam kakvoe, a
u prvi plan znanstvenih istraivanja dolaze etika pitanja kao zatita od
degradacije znanosti i rizika kojima je znanost izloena.
Ravetz prepoznaje etiri modusa degradacije znanosti: traljavu zna-
nost, poduzetniku znanost, bezobzirnu znanost i prljavu znanost (usp.
Sardar, 2001: 40). U takvim okolnostima, kada se znanost komercijalizi-
ra i izruuje industriji, esto s nesagledivim posljedicama, Ravetz nalazi
izlaz u novome idealizmu apelativnoj etici i institucionalizaciji etike
kontrole. Tako je kraj spoznajnoga esencijalizma i autoriteta objektivne
istine zavrio u spoznajnome konstruktivizmu i autoritetu kakvoe, a ka-
kvoa je dovela do etikih apela i etikih institucija. Kada danas stvara-
mo etika povjerenstva pri institutima i fakultetima, onda je to znak da
znanstvena zajednica eli institucionalizirati mehanizme kontrole svoga
rada jer smo daleko od sigurnosti i vjere ne samo u primjenu znanstvenih
rezultata, kao u kasnoj moderni, nego i u granice znanstvenih istraivanja
u virtualno doba. Znanstveni etos vie nije unaprijed dan, nego se mora
jamiti u etikim apelima i ovjeravati u etikim institucijama.
Vrhunac konstruktivizma u sociologiji znanosti dosegnut je kada su
Bruno Latour i Steve Woolgar u studiji Laboratorijski ivot: Drutvena
konstrukcija znanstvenih injenica (Laboratory Life: Social Construction of
Scientific Facts, 1979) iznijeli povijest jedne znanstvene injenice, hormo-
na tirotropina, te ustvrdili da ta povijest pokazuje kako su upitne ne samo
pojedine uporabe i eksperimenti s tom injenicom nego i postojanje
66

dotine tvari. Zakljuak je bio da se dojam o stvarnosti kakve injeni-
ce postie tek samom konstrukcijom injenice koja se smatra stvarnou
(usp. Sardar, 2001: 4345). Bio je to povod za izbijanje znanstvenih rato-
va u kojima e izgorjeti slika i lik moderne znanosti kakvu smo poznavali
u posljednja tri stoljea te iz njihova pepela nastati nova slika i novi lik
znanosti kakvu upravo gradimo i u kojoj danas radimo.
4.2.3. Umjereni socioloki konstruktivizam
Istodobno s radikalnim sociolokim konstruktivizmom pojavljuje se

umjereni socioloki konstruktivizam. Kada je rije o sociologiji znano-
sti i znanja, glavni su mu predstavnici pripadnici Strogoga programa
Edinburke kole (Barry Barnes, David Bloor i dr.). Edinburka se ko-
la bavila sociologijom znanstvenoga znanja, a osnovne su joj teze: 1.
znanstveno se znanje ne moe odvojiti od drutvenih, gospodarskih,
politikih i psiholokih uvjeta, 2. sociologija znanja mora jednaku po-
zornost posvetiti znanstvenim uspjesima i neuspjesima, tonim i kri-
vim prognozama, 3. tumaenje mora biti simetrino, tj. ne smiju se
prave prognoze predoivati kao rezultat racionalnosti, a krive kao
plod drutvenih okolnosti i 4. sociologija znanja mora biti primjenjiva
i na samu sebe.
Osnovni je problem, kao i u radikalnome sociolokom konstruktiviz-
mu, bio znanstvena istina, staro pitanje na to se odnose nai iskazi, tvrd-
nje, pojmovi, teorije. Upuuju li nae rijei na neku zbilju, supstanciju,
bit, Ding an sich, ono neto ondje ili samo na same sebe i proces pro-
izvodnje? Edinburka kola, kao i svaki umjereni konstruktivizam, ne
sumnja u ono neto, tj. realnost grubih injenica. Problem spoznaj-
noga realizma Edinburka je kola rijeila s pomou pojma drutvenoga
finitizma. Pretpostavke su drutvenoga finitizma: 1. svi su znanstveni
pojmovi otvoreni i promjenjivi, izloeni su lancima oznaivanja (Bar-
thes), odgodama znaenja i diseminaciji (Derrida), 2. znanstvene su
klasifikacije arbitrarne (De Saussureova i Kuhnova tradicija), 3. nestabil-
67

ne su i granice meu disciplinama i tipovima znanja (u biometeorolokoj
vremenskoj prognozi znanstveno se tumai utjecaj meteorolokih prilika
na zdravlje) i napokon 4. znanost je autonomna, svi su problemi dio pro-
jekta same znanosti, pa se tu moraju i rijeiti, kao to je vjerovao i Kuhn
(usp. Sardar, 2001: 4749).
Srednjovjekovna rasprava o univerzalijama (pojmovi postoje prije
stvari, ante rem realizam, pojmovi dolaze nakon stvari, post rem no-
minalizam i pojmovi se nalaze u samim stvarima, cum fundamento in
re konceptualizam, v. gore 1.3.2), u kojoj se srednji vijek oprostio od
samoga sebe, vratila se u novome ruhu u sklopu oprotaja od moder-
ne kulture i moderne znanosti. Radikalni socioloki konstruktivizam
oblik je estokoga postmodernog nominalizma, a umjereni socioloki
konstruktivizam oblik je novoga postmodernog konceptualizma. Dok
se u radikalnome postmodernom nominalizmu brisala slika moderne
znanosti, u umjerenome postmodernom konceptualizmu ta je slika po-
stala najblia tradicija koje smo postali svjesni kao povijesnoga oblika,
pa smo se lagano mogli okrenuti prema drugim izvorima zapadnoga
znanja, tj. skoknuti po model bolonjskoga procesa sve do srednjovje-
kovnoga kolstva.
4.3. EKOLOKE, RODNE I MULTIKULTURNE KRITIKE
4.3.1. Buenje ekoloke svijesti: ezdesete
Iste godine kada je objavljena Kuhnova Struktura jedna je knjiga otvorila

novo vienje znanja i znanosti. Bila je to knjiga Rachel Carson utljivo
proljee (Silent Spring, 1962). Nova je vizura bio uvid u tete za okoli
to ih je izazivala, a da se to do tada nije primjeivalo, sprega znanosti i
tehnologije. Knjiga je nadahnula pokret za ouvanje okolia i pridonijela
slubenoj zabrani DDT-ija i drugih pesticida.
68

4.3.2. Rodni studiji
Vanu ulogu u kritici moderne znanosti odigrali su rodni studiji i feminis-

tika epistemologija. Feministika kritika znanosti polazi od toga da su ene
bile zakinute u pristupu znanju i bavljenju znanou do toga da je zapadna
znanost u svojoj biti androcentrina. Tako Sandra Harding smatra da je
koncepcija znanosti kao racionalistikoga projekta tipian muki izum te da
se i ostale karakteristike znanosti, kao to su pretjerana sklonost apstrakciji,
preferiranje matematikih metoda, sustavnost, metodinost i pragmatizam,
mogu tumaiti kao slike o idealnoj mukosti. Feministike teoretiarke zna-
nja nisu poput epistemolokih sociologinja traile ravnomjernu zastuplje-
nost ena u znanosti, nego drugi tip racionalnosti i znanstvenosti, strogu
objektivnost (Sandra Harding) i odgovornu racionalnost (Hilary Rose),
to znai izlaganje znanosti drukijim vizurama, drutvenim znanostima,
autsajderima poput kuanica, pripadnika drugih kultura i sl. (usp. Sardar,
2001: 5051). Seila Benhabib, odgovarajui na pitanje o konstituiranju
enskoga identiteta, odbija posvemanju negaciju racionalnosti i zastupa
ideju da kartezijanski Cogito, tj. logocentrinu racionalnost, ne treba odba-
citi, nego samo reformulirati (usp. Orai Toli, 2005: 77).
Kamo god pogledali, uinak rodnih studija danas je nemjerljiv. U no-
vome Max Planck Institutu, izgraenom na bivemu njemakom Istoku,
u Dresdenu, plan je uprave Instituta zaposliti 50 posto Nijemaca i 50 po-
sto stranaca, a od toga ravnomjerno po 50 posto znanstvenica i znanstve-
nika. U katalogu Nacionalne knjinice u Beu na posudbenim karticama
stoji iskljuivo enski rod Studentin. Muki rod na taj je nain tvorbeno
podveden (Student-in) pod enski. Mnoge suvremene knjige piu se u
ime obaju rodova, pa se, primjerice, govori o autoricama i autorima, ita-
teljicama i itateljima (tako je esto na stranicama ove knjige), ali ima i
onih knjiga u kojima se govori u ime enskoga roda, primjerice: Kada
netko kae Budi logina, ona podrazumijeva Razmisli o stvarima budi
racionalna (Crowley i Hawhee, 2009: 158). Bolonjska je pak reforma
donijela rodno korektne nazive akademskih zvanja (v. II. 1.5. i III. 4.2.7,
Kratice akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva) itd.
69

4.3.3. Postkolonijalni studiji
Kao to su rodni studiji otkrili androcentrinost zapadne znanosti, tako

su postkolonijalni studiji otkrili da je znanost, za koju se mislilo da je jed-
na i univerzalna, zapravo eurocentrina. Ne samo da su zatajeni ili nedo-
voljno isticani egipatski, kineski, arapski i drugi izvori zapadnoga znanja
ili preuivani znanstveni rezultati drugih civilizacija (kompas, kalendar,
barut), nego su tua znanja kolonizirana i posvajana bez navoda izvor-
nika (npr. kultura krumpira, uvezena iz June Amerike). Jo na poetku
postmodernoga obrata islamski znanstvenik Seyyed Hossein Nasr u knji-
zi Sukob ovjeka i prirode: Duhovna kriza modernoga ovjeka (The En-
counter of Man and Nature: The Spiritual Crisis of Modern Man, 1968)
pie da osim zapadnjakoga shvaanja prirode, logike i vremena postoje
i drukija shvaanja tih pojmova. Dok Zapad shvaa prirodu kao objekt,
a vrijeme kao pravocrtno kretanje, te se slui binarnom logikom ili-ili,
istone kulture zamiljaju prirodu kao mreu u koju je svatko upleten (ki-
nesko shvaanje) ili tapiseriju (islamske kulture), vrijeme je ciklino vraa-
nje, a logika viedimenzionalno i-i povezivanje/razvezivanje (usp. Sardar,
2001: 5257). U postkolonijalnome manifestu Orijentalizam Edward
Said pokazao je da pojam Istoka, izgraen u zapadnoj kulturi, nije objek-
tivna injenica, nego zapadnjaki izum, fikcija o vlastitome Drugome na-
stala na opreci racionalnost (Zapad) iracionalnost (Istok).
Ali to nije sve. Na samu postkolonijalnu kritiku Zapada i zapadne zna-
nosti valja primijeniti teorem Edinburke kole po kojemu isto vrijedi i
za samu tu kritiku. Naime i sama je kritika znanosti kao zapadnoga kon-
strukta bila konstrukt nove renesanse istonih kultura, njihova buenja
i samoosvjeivanja iz dugotrajne potisnutosti i kolonijalnih presezanja.
Ako se zapadna kultura pogleda iz post-postkolonijalne vizure, vidjet
emo da je i na Zapadu od samoga poetka postojala snana kulturna
oporba logici ili-ili, koja je utemeljila zapadni tip znanosti. Znao je to ve
i Mihail Bahtin kada je vieglasnu rije, polifoniju kao postojanje razlii-
tih misaonih pozicija u romanima Dostoevskoga, pronaao ve u anti-
koj menipejskoj satiri te je od Platonovih sokratovskih dijaloga preko
70

srednjovjekovne kulture smijeha i renesansnoga Rabelaisa doveo do svoje
teze o dijalogu. Platon je prognao Homera iz idealne drave, jer pjesnici
puno lau, ali se i sam, upravo u traenjima istine, sluio umjetnikom
formom dijalozima. Zapadna je kultura u razliitim svojim oblicima, fi-
lozofskim sustavima i misaonim herezama, umjetnikim djelima i svako-
dnevnim praksama, vjerovanjima i mitovima, od poetka nosila u sebi
svoje drugo. Logika ili-ili, na kojoj je nastala zapadna kultura i na kojoj
se razvijala i institucionalizirala moderna znanost kao osebujan povijesni
modus, nije bila jedina, nego dominantna. Naravno, do kraja 20. stoljea
kada je ta logika, suoivi se s nepredvidivim opasnostima i dalekosenim
rizicima, sama uvidjela vlastite granice te se nakon sloma velikih ideolo-
gija preko medijske kulture i virtualnoga pisma otvorila prema drugim
tipovima znanja.
4.4. ZNANSTVENI RATOVI
4.4.1. Eskalacija sukoba drutvenih i prirodnih znanosti
Sve kritike znanja i znanosti, od dekonstrukcije i sociologije znanja, do

ekolokih, rodnih i kulturolokih kritika, razbuktale su se u posljednjem
desetljeu 20. stoljea u otvorene znanstvene sukobe i simboline znan-
stvene ratove. Premda su kritike znanosti postojale ve od Prvoga svjet-
skog rata, a osobito nakon Drugoga svjetskog rata i Bombe, te u doba
blokovskih sueljavanja kada je znanost na objema stranama ukljuena
u vojnu industriju i svemirske programe, znanstveni ratovi kao kulturni
fenomen poeli su tek u postkuhnovskome razdoblju kasnih ezdesetih
godina. Od kraja 1960-ih pa do poetka 1990-ih znanstveni su se ratovi
vodili unutar same znanosti i znanstvenih zajednica. U to doba, u post-
modernoj filozofiji i dekonstrukciji, u ekolokim, rodnim i kulturolo-
kim kritikama drutvene su znanosti pokuale razoriti sve bitne crte mo-
derne slike znanosti: njezinu istinitost, tonost, sustavnost, metodinost,
loginost, androcentrinost, progresivnost, pragmatinost, europeinost.
71

Poetkom, a osobito sredinom 1990-ih sukobi oko znanosti eskalirali su
i postali javni. Napadnuta strana, tj. prirodne znanosti kao utjelovljenje
slike Znanosti, uzvratile su udarac. Pisale su se knjige za znanost i pro-
tiv znanosti, organizirali se simpoziji o krizi znanosti i protusimpoziji u
obranu znanosti.
4.4.2. Skandal Sokal
Ipak, nita nije odjeknulo tako snano kao podvala Alana D. Sokala,
profesora matematike u londonskome University Collegeu i fizike na
Sveuilitu u New Yorku. Vodei ameriki asopis postmodernih kriti-
kih teorija Social Text pripremao je 1995. poseban broj o Znanstvenim
ratovima, kao odgovor na sve otrije uzvratne udarce koji su prema post-
modernim kritikim teorijama stizali od branitelja znanosti. Sociolozi,
feministice i multikulturalisti bili su optueni kao neprijatelji znanosti,
pa je Social Text okupio najuglednija imena drutvene kritike scene kako
bi odgovorio na protunapade. U posljednji as pred zakljuenje broja sti-
gla je tempirana kulturna bomba lanak Alana D. Sokala pod naslovom
Prelaenje granica: Prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravita-
cije (Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics
of Quantum Gravity). Autor je zastupao tezu da bi ujedinjenje kvantne
teorije neodreenosti i ope teorije relativnosti moglo dovesti do nove
postmoderne znanosti. Vrhunac parodije bila je tvrdnja da broj pi nije
nikakav opi pojam, nego povijesna kategorija koja ovisi o promatrau,
pa je izloena promjeni (odgodama i diseminaciji) znaenja. lanak
je bio araniran citatima iz postmodernih autoriteta kao to su Derrida,
Lacan, Lyotard, te je kao neprepoznata stilizacija postmodernoga relati-
vizma objavljen u asopisu 1996.
Sokal je odmah obznanio svoju parodiju. Izbio je skandal o kojemu su
brujile svjetske novine i mediji.
72

4.4.3. Postmoderna krajologija
to se jo moglo dogoditi u ratu oko najuglednije institucije moderne

kulture znanosti? Dogodilo se ono to je bilo u zraku i samo se trebao
pojaviti autor koji e to uiniti: proglaen je kraj znanosti.
Preostaje nam stoga pri kraju ove kratke povijesti znanosti osvrnuti se
jo na fenomen postmoderne krajologije na kraju 20. stoljea koja vue
korijene iz kranske eshatologije (gr. skhatos posljednji, krajnji + l-
gos rije, govor = religiozno uenje o posljednjim stvarima kao to su
ivot nakon smrti, kraj svijeta i sl.). Kao kulturni fenomen eshatologija
je dio kranskoga poimanja vremena. Kransko je vrijeme linearno, ima
jasan poetak, roenje Kristovo, i daleki kraj, zavretak zemaljske povi-
jesti i dolazak kraljevstva nebeskoga. Takva linearna koncepcija vreme-
na pobuivala je u povijesnim valovima, osobito na veim kalendarskim
prijelomima i u doba drutvenih prevrata, stvaranje slika o posljednjemu
sudu i kraju svijeta, te zamiljanje utopijskih rajeva izvan ili nakon kra-
ja povijesti (biblijska zemlja Kanaan kojom teku med i mlijeko, puka
zemlja dembelija u kojoj nema rada, a zrelo voe pada samo u usta i sl.).
Eshatologiji pripadaju milenijski strahovi i iekivanja na kalendarskome
prijelomu iz prvoga u drugo tisuljee da dolazi kraj vremena, pa kada se
to nije dogodilo, europski su se krajolici u znak zahvalnosti okitili rano-
romanikim crkvama. Eshatoloke su slike obuzele zapadnu kulturu u 14.
i 15. stoljeu, na prijelazu iz srednjega vijeka u novi vijek kada se osjeala
snana kulturna mijena. Eshatologiji pripadaju Hegelova ideja o zavr-
etku filozofije i povijesti u njegovu sustavu apsolutnoga duha, Marxova
ideja o besklasnome drutvu, kao i cijela komunistika utopija izrasla na
toj ideji.
Napokon, ni kraj 20. stoljea, a osobito milenijski prijelom u tree
tisuljee nije mogao proi bez eshatologije zamiljanja kraja neega.
Govor o kraju na kraju 20. stoljea bio se toliko proirio da se pojavio nov,
pomalo ironian termin endizam (od engl. the end kraj). Moe-
mo, isto tako ironino, govoriti o krajologiji ili krajizmu. Taj ironijski
pomak opravdan je zato to postoji bitna razlika izmeu tradicionalne
73

eshatologije i postmoderne krajologije. Dok je tradicionalna eshatologija
teka i smrtno ozbiljna, jer vjeruje u stvarni kraj povijesti, dotle je post-
moderna krajologija, barem iz dananje vizure kada je ve proleprala
kroz sve kulturne sfere, zapravo laka i zaigrana, jer ne vjeruje u stvarni
kraj koji prorie. Postmoderna je krajologija oblik kulturnoga ludizma.
Otkako je Arnold Gehlen 1962. iste godine kada je objavljena Kuhno-
va Struktura i kada je poeo Drugi vatikanski sabor jo posve ozbiljno
proglasio doba kraja povijesti (franc. posthistoire), zapadnu kulturu ne
prestaju obasipati razliiti vie ili manje duhoviti krajevi.
4.5. KRAJ ZNANOSTI
U nizu svih proglaenih krajeva, od kraja industrijskoga drutva (Daniel

Bell) i smrti ovjeka (Foucault), kraja subjekta, kraja moderne (Gianni
Vattimo), kraja humanizma, kraja arhitekture, kraja povijesti umjetnosti
(Hans Belting) do kraja prirode (Bill McKibben) i svih drugih krajeva
proglaen je na kraju svih krajeva i kraj znanosti. Najprije je 1989. odr-
an simpozij pod naslovom The End of Science? s ambivalentnim upit-
nikom, a poslije se pod istim naslovom, ali bez upitnika, pojavila knjiga
Johna Horgana Kraj znanosti (The End of Science, 1996), slino kao to se
znameniti lanak Francisa Fukuyame The End of History? 1989. najprije
pojavio s upitnikom, a zatim se u knjizi upitnik izgubio: Kraj povijesti i
posljednji ovjek (The End of History and the Last Man, 1992).
U nizu intervjua s prominentnim znanstvenicima kraja 20. stoljea po-
put zaetnika krize znanosti Thomasa Kuhna, autora teorije superstruna
Edwarda Wittena, svemirskih crnih rupa Stephena Hawkinga i teze o in-
flaciji svemira Andreja Lindea u fizici, DNK uzvojnice Francisa Cricka,
teze o sebinome genu Richarda Dawkinsa u biologiji i dr., ovaj znan-
stveni filozof propituje krajeve najrazliitijih podruja, ideja i teorija:
kraj napretka, kraj filozofije, kraj fizike, kraj kozmologije, kraj drutvenih
znanosti, kraj neurologije, kraj kaokompleksnosti (ironina kovanica od te-
orije kaosa i kompleksnosti), kraj limitologije, kraj znanosti stroja itd.
74

4.5.1. Dva odgovora: Znanost ima znanost nema kraj
U sveopoj krajolokoj raspravi iskristalizirala su se dva stajalita o kraju

znanosti. Dok jedni znanstvenici misle da znanost nema kraja jer nema
konanoga Odgovora, jer je svijet odvie kompleksan i neodreen da bi
ga iscrpila ljudska svijest, a time i znanstvena spoznaja (Albert Einstein,
Niels Bohr s tezom o udjelu promatraa u znanstvenim spoznajama, au-
tor teorema o nepotpunosti Kurt Gdel itd.), drugi vjeruju da je znanost
konana, da je mogua Teorija Svega kada e se otkriti tajna materije i
tako zavriti avantura zvana znanost. Steven Weinberg dijeli vjerovanje
da se fizika kree prema konanomu Odgovoru, da e taj Odgovor biti
vrlo jednostavan i prozaian, a rezultat tuan jer e svijet ostati bez svo-
je najljepe vile tajne. Horgan pripada u drugi niz. Njegova je teza
da je znanost zavrila na ironijski nain, zbog prevelikih uspjeha. Nema
vie velikih otkria kao to su Darwinova teorija evolucije, Einsteinova
teorija relativnosti ili kvantna mehanika. Nove pak teorije poput teori-
je superstruna u fizici vie nisu znanost u normalnome smislu rijei jer
se ne mogu dokazati eksperimentima i jer se znanost previe pribliila
umjetnosti.
Dvije teze o kraju znanosti meu suvremenim prirodnim znanstveni-
cima korespondiraju s tezama o kraju ljudske povijesti meu postmoder-
nim filozofima na podruju drutvenih znanosti. Dok je Lyotard tvrdio
da je moderna povijest stigla do kraja jer su zavrile sve velike pripovijesti,
pa je znanju preostalo jo samo estetsko polje igara, autor dekonstrukcije,
odgode znaenja i diseminacije Derrida tvrdio je da znanje i povijest ne
mogu zavriti, a ako bi se takvo to i dogodilo, trebalo bi zakasniti na
kraj povijesti. Slino je mislio i Jean Baudrillard kada je uoi milenijsko-
ga prijeloma elio zakasniti na kraj stoljea.
75

5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI: POVRATAK RETORIKE
5.1. to je zavrilo?
Na kraju ovoga kratkog pregleda povijesti znanosti, koji nas je doveo do

kraja znanosti, postavlja se pitanje: to je zavrilo? Kao i kod cijele krajo-
logije i kod svih krajeva koji su protutnjili krajem 20. stoljea, moemo
rei ovo: nije zavrilo svako znanje ni svaka znanost, nego jedan blistavi
povijesni oblik znanja i znanosti. Zavrili su moderno znanje, moderna
znanost i moderni znanstvenik. To znanje, ta znanost i taj tip znanstveni-
ka roeni su na poetku novoga vijeka u Kopernikovu obratu prema heli-
ocentrizmu, u Baconovu Novom organonu i Descartesovu pojmu Cogito.
Univerzalni opusi genijalnih umova 17. stoljea, prva prosvjetiteljska en-
ciklopedija DAlemberta i Diderota te izum parnoga stroja bili su djetinj-
stvo modernoga znanja. U Darwinovoj teoriji, Mendeleevljevoj tablici
elemenata i knjievnopovijesnome pozitivizmu 19. stoljea moderno je
znanje odraslo u znanost, a u serijama otkria od fotografije do automo-
bila, zrakoplova i filma proivjelo je herojsku mladost. Velika znanost 20.
stoljea od Einsteina i Heisenberga do Ludwiga Wittgensteina i Karla
Poppera bila je zrelo doba moderne znanosti.
Thomas Kuhn s pojmom paradigme kao drutveno uvjetovane isti-
ne i normalne znanosti kao rutinskoga posla navijestio je prve znakove
starosti lika i slike moderne znanosti. U postmodernim filozofskim, so-
ciolokim, ekolokim, feministikim i kulturolokim kritikama 1970-ih
i 1980-ih moderna je znanost s ponosnim likom znanstvenika, koji se
dosljedno bori za istu i objektivnu istinu, ostarjela i napokon umrla.
Osim znanstvenika na kulturnu scenu prvi put izlaze znanstvenice. Tu je
i ekoloka svijest irokih razmjera. Negdanja neugledna seoska dvorita
ukrauju se cvijeem ak i u siromanim krajevima. U modi su alterna-
tivna znanja i obiaji. Dok elite danas znaju da je pojam o zapadnome
znanju kao izumu grke antike na vlastiti konstrukt, iz kojega su izostav-
ljeni utjecaji izvaneuropskih i drevnih kultura, u najirim slojevima dru-
tva popularne su alternativna medicina, akupunktura, joga, a na rivama
76

dalmatinskih gradova ljeti svatko moe sebi ili svomu djetetu priutiti
tetovau na preplanulu tijelu, neko znak primitivizma i zaostale mitske
svijesti. To su samo neke sliice kulturne mijene koja se zbiva pred naim
oima, a korijeni su joj u dubokoj promjeni znanja i znanosti koja, esto
i bez naega znanja, oblikuje nau svijest i na svijet.
Napokon, moderna znanost i moderni znanstvenik pokopani su uz
puno simboline krvi u znanstvenim ratovima koji su bjesnjeli na mile-
nijskome prijelomu. Sokalova parodija nije bila samo podvala u kojoj
se prirodni znanstvenik narugao nekompetenciji drutvenih i humani-
stikih znanstvenika. Ona je bila neto vie: simbolina Bomba koja je
dovrila znanstvene ratove.
5.2. to je nastalo?
Smrt modernoga znanja i moderne znanosti nije meutim prola bez

roenja nasljednice. Kao to se moderna kultura potkraj 20. stoljea
obnovila u novome liku druge moderne ili virtualnoga doba, tako se
i moderna znanost jo snanije obnovila u nazovimo ih tako zna-
nju i znanosti 21. stoljea. Nova znanost 21. stoljea, pod kojim god
paradigmama nastajala, od kritikoga realizma do razliitih vrsta
konstruktivizma, nije mogla proi bez novih teorija znanosti i znanja.
Takve se teorije najee pojavljuju na tradiciji zapadnoga kritikog
miljenja (engl. critical thinking) i obnovljene argumentacijske reto-
rike. Prijepore u miljenjima moderna je kultura rjeavala stvarnim i
simbolinim revolucijama i ratovima. Postmoderna je kultura nakon
sloma velikih ideologija oivila klasinu retoriku kako bi prijepore u
miljenjima rjeavala kritikim uvjeravanjem: rijeima i argumentima.
Lik i slika moderne znanosti, za koje se inilo da su umrli, ponovno su
uskrsnuli, sada u sklopu kritikoga miljenja i nove discipline retorike
znanosti.
77

5.3. Klasina retorika
Veza izmeu znanosti i retorike na prvi se pogled ini nemoguom, po-

put drvenoga eljeza ili kvadratnoga kruga. Po uobiajenome shvaanju
retorika je kien stil ili prazan govor (ljeposlovlje, praznoslovlje) u
oba smisla ista suprotnost znanosti kao objektivna i istinita znanja. Taj
snani stereotip o retorici potjee od Platona, koji je iz idealne drave
zajedno s pjesnicima prognao i retore. Platon je razlikovao dvije retori-
ke: lou, manipulativnu retoriku koja zasjenjuje i iskrivljuje istinu (di-
jalog Gorgija) i dobru, dijalektiku retoriku koja pomae istini (dija-
log Fedar). Retorika je u dijalogu Gorgija zavodljivi govor koji se bavi
prividom, a filozofija je istinsko znanje poznavanje biti stvari, tj. ideja.
Otac retorike kao znanstvene discipline Aristotel imao je prema retorici
u cjelini pozitivan, a u pojedinostima ambivalentan odnos. Retorika je s
jedne strane oblik osebujne komunikacijske prakse i osebujnoga logikog
znanja uenje o vjerojatnosti i uvjerljivoj argumentaciji (sposobnost
teorijskoga iznalaenja uvjerljivoga u svakome danom sluaju, Rhet. I.
2.1355b1). S druge pak strane, kao sofistika, retorika je umijee zavoe-
nja koje moe slabiji govor uiniti jaim (ton htt lgon krett poien,
Rhet. II. 24.1402a11).
Znameniti rimski govornik Ciceron pomiruje filozofiju i retoriku u
nadahnutoj govornikoj praksi i teorijskim spisima, u kojima je zastupao
jedinstvo sadraja (res) i forme (verba), isticao vanost retorike u drutvu,
irinu govornikove naobrazbe i snagu osobnoga izraza (O govorniku, Brut
i Govornik) te ponudio jednu od prvih definicija argumenta (racionalno
sredstvo za poklanjanje povjerenja emu prijepornomu, Topica, 8, usp.
Meyer, Carrilho i Timmermans, 2008: 52). Antika retorika usustavlje-
na je u prvome stoljeu nove ere na zalasku svoje slave u Kvintilijanovu
Obrazovanju govornika, gdje je na Ciceronovoj tradiciji definirana kao
znanost o dobru izraavanju (bene dicendi scientia). U srednjemu vijeku
retorika zadrava vanu ulogu u obrazovnome sustavu u sklopu triviuma
(gramatika, retorika i dijalektika). Premda je u hijerarhiji kulture, kao i
cijeli sustav znanja, podreena teologiji i tumaenju Boje rijei, retorika
78

je kao kolski predmet uvala uspomenu na postojanje ljudskoga izraa-
vanja i ljudske rijei u razliitim komunikacijskim situacijama.
Do obnove retorike dolazi u doba humanizma i renesanse, kada se u
samostanskim knjinicama otkrivaju zagubljeni ili nedovoljno poznati an-
tiki retoriki spisi (Ciceron, Kvintilijan) te se ukljuuju u antropocentri-
nu sliku svijeta sa sreditem u ovjekovu govoru. Vjerski ratovi, reformaci-
ja i protureformacija vraaju retoriku ponovno u okrilje crkve i tumaenja
Boje rijei (Erazmova katolika i Calvinova protestantska retorika).
Poetak kraja retorike kao klasine discipline obiljeio je Pierre de la Ra-
me (latinizirano Petrus Ramus) kada je u djelu Dialecticae institutiones iz
1543. predloio da se logiki aspekti retorike presele u dijalektiku te da se
retorika pouava samo kao stilska vjetina. Taj e prijedlog pridonijeti da
se poetkom 17. stoljea jedna od sastavnica retorike logos apsoluti-
zira kao ista racionalnost more geometrico u Descartesovoj metodi, koja
utemeljuje modernu znanost. Otac moderne filozofije povijesti Giamba-
ttista Vico suprotstavio je Descartesovu razumu i geometrijskoj metodi
raskoni retoriki ingenij, alei to je u njegovoj suvremenosti prevagu
nad retorikom odnio duh egzaktnih znanosti. U doba Francuske revolu-
cije i stvaranja poetike originalnosti i inovacije u romantizmu sve je bilo
spremno za odlazak retorike u povijest. Retorika se povezala s praznom
rjeitou dotrajalih drutvenih struktura i okotalim formama izraava-
nja, izloena je kritici i zamijenjena filologijom. Jedna dimenzija Aristote-
lova logosa, ratio, nastavila je blistavi put u prirodnim znanostima, a druga
dimenzija logosa utjelovljenog u rije i stil, elocutio, nala je svoje mjesto u
teoriji knjievnosti i stilistici (vie o povijesti retorike u: Meyer, Carrilho i
Timmermans, 2008; o antikoj retorici usp. Beker, 1997).
5.4. Nova retorika
Izbacivanje retorike iz nastavnih programa moderne kole i snaan razvoj

znanosti nisu izbrisali svaki trag klasine retorike u modernome miljenju,
ali su ga uspjeli prikriti sve do kraja 20. stoljea. U kontinentalnoj filo-
79

zofiji retoriki se trag nazire u Nietzschea, koji je u spisu O istini i lai u
izvanmoralnome smislu (18721873) uzdrmao tradicionalnu koncepciju
znanstvene istine kao adekvacije i sveo je na retoriku figuru vojsku
metafora: to je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija,
antropomorfizama. Ukratko: zbroj ljudskih odnosa, koji bivaju poetski i
retoriki stupnjevani, prevedeni, ukraeni, te se nakon duge uporabe na-
rodu ine vrstima, kanonskima i obvezatnima (Nietzsche, 1999: 12).
U mlaoj nasljednici zapadnoga simbolinog univerzuma, angloameri-
koj kulturi, retorika je bila poteena negativnoga stereotipa o kienome
govoru, pa se shvaala kao demokratska vjetina ukljuivanja u drutvo i
sudjelovanja u izgradnji novoga svijeta na naelu individualnoga govora.
Nova retorika roena je na prijelomu od moderne prema postmoder-
noj kulturi, neposredno prije Kuhnove Strukture znanstvenih revolucija.
Dogodilo se to iste godine u dvjema temeljnim knjigama retorikoga
obrata: knjizi Chama Perelmana i Lucie Olbrechts-Tyteca Rasprava
o argumentaciji: Nova retorika (Trait de largumentation: La nouvelle
rhtorique, 1958), u kojoj je uveden pojam nove retorike, te u knjizi
Stephena Toulmina Uporabe argumenata (The Uses of Arguments, 1958).
U tim je knjigama dolo do obnove klasine discipline u sklopu kriti-
koga miljenja i teorije argumentacije. Roenje nove retorike proteklo je
1960-ih neprimjetno jer su pozornost znanstvene javnosti uskoro zaoku-
pile Kuhnova paradigma i njezine posljedice za shvaanje znanja i znano-
sti. I tek kada su protutnjili svi oblici postmodernoga miljenja 1970-ih i
1980-ih, kada je pao Berlinski zid, a s njim bipolarni svijet i velike ideolo-
gije, kada su buknuli i splasnuli znanstveni ratovi 1990-ih, napokon, kada
je nahrupilo novo virtualno pismo 2000-ih i s njim globalna medijska
kultura kultura ekrana kao nove demokratske agore, tek tada je na po-
vrinu isplivala skrivena injenica nova argumentacijska retorika. Svoj
prvi procvat retorika je doivjela u doba antikih sofista, kada zapadna
kultura nastaje na razmeu mita i logosa. Do drugoga procvata retorike
dolazi u doba humanizma i renesanse, kada se zapadna kultura oprata od
srednjega vijeka uoi utemeljenja moderne kulture i moderne znanosti
u Descartesovoj monolokoj, matematikoj racionalnosti. Napokon, na
80

kraju 20. stoljea pribivamo treemu procvatu retorike u doba oprotaja
od moderne kulture i moderne znanosti te prvih koraka virtualne kulture
koja se utemeljuje u dijalokoj, kritikoj racionalnosti.
Retorika kraja 20. stoljea, zasnovana na kritikome miljenju, najprije
se naelno iri na sva podruja ljudske komunikacije, a zatim se primje-
njuje i na posebno tieno podruje gdje je u modernoj kulturi retorika
bila nezamisliva na znanost. Prvi zamjetljiv korak u irenju retorike na
znanost dogodio se na simpoziju Retorika humanistikih znanosti 1984.
na Sveuilitu u Iowi. U zborniku radova s toga skupa (The Rhetoric of the
Human Sciences, 1987) Michael C. McGee i John R. Lyne postavili su u
naslovu svoga lanka duhovito pitanje: to rade divni ljudi poput vas (tj.
znanstvenika) na mjestu poput ovoga? (tj. u retorici) (What Are Nice Folks
Like You Doing in a Place Like This?). Simpozij je oznaio nastup reto-
rike znanosti, koja e pravi procvat doivjeti potkraj 1980-ih i poetkom
1990-ih (Bazerman, 1988; Prelli, 1989; Gross, 1990; Pera, 1992).
Termin nova retorika s jedne se strane odnosi na vremensku dimen-
ziju obnove retorike nakon modernoga zaborava klasine discipline i nje-
zina svoenja na stil i stereotip o praznoj elokvenciji. S druge pak strane
pridjev nova oznauje potragu za drugom vrstom racionalnosti koja
nije vezana uz formalnu logiku descartesovskoga tipa. Rije je o kritikoj,
argumentacijskoj ili dijalokoj racionalnosti. Ta je racionalnost vezana
uz logiku stvarne komunikacijske prakse i kritikoga miljenja u kojemu
istina nije unaprijed dana u logikim zakonima, nego je rezultat uvjerava-
nja sugovornika i njegova pristanka uz argumente navedene u raspravi. U
postideoloko doba, kada istina nije zajamena velikim pripovijestima
(Lyotard), pa ni pripovijeu o znanosti, retorika se u promijenjenim i
prilagoenim oblicima pojavljuje kao tema i akademski predmet na in-
terdisciplinarnim sjecitima, u sklopu povijesti i teorije znanosti, episte-
mologije, metodologije, kritikoga ili argumentacijskoga miljenja te na
studijima teorije i prakse kreativnoga i akademskoga pisanja.
U svijetu beskrajne medijske i kapitalistike pilje, kojemu nedostaje
Platonov tpos nots, retorika je postala snaan alat za oblikovanje sim-
81

bolinoga svijeta. Nema dvojbe da je retorika danas, i u svakodnevici i u
najviim teorijama znanosti, prosvjetiteljska disciplina. Kao u drevno sofi-
stiko doba, retorika oslobaa ljudske energije i donosi svijet novih slobo-
da miljenja i izraavanja, od parlamenta i javnih skupova do reklama, TV
showa i internetskoga facebooka. Ono to je dvojbeno i to sama retorika
uvijek iznova treba argumentirati, to je stari odnos izmeu ljudskoga go-
vora i onoga o emu se govori, izmeu TKO govori, TO govori, KOMU
govori i ZATO govori. Ta se pitanja postavljaju danas ee nego ikada
prije, jer su diskursi kao nikada do sada izloeni razliitim poljima moi.
Kada je rije o retorici znanosti, kljuno je pitanje kakav je odnos iz-
meu znanstvene retorike i objektivne istine, znanstvenoga diskursa i
grubih injenica. Veina suvremenih retoriara znanosti slae se da nema
objektivne istine u tradicionalnome smislu, da su znanstvena objektivnost
i znanstvena istina proizvodi diskursa, tj. konstrukti kritikoga miljenja
i znanstvene retorike u najirem smislu. Ne postoji meutim slaganje o
naravi veze izmeu znanstvenoga diskursa i onoga o emu je u znano-
sti rije, izmeu simbolinih reprezentacija i onoga to se reprezentira.
Nema jedinstva u pitanjima jesu li u znanosti i grube injenice ljudski
konstrukti. Kakva je veza izmeu diskurzivne reprezentacije svijeta i sa-
moga svijeta? Upravo su to pitanja iz kojih suvremena retorika znanosti
crpi provokativne odgovore i nosi epistemoloke izazove.
5.5. Retorika i epistemologija: Umjerena i radikalna retorika znanosti
U posljednjim pitanjima o statusu grubih injenica suvremena je retori-

ka znanosti dijete epistemolokoga konstruktivizma. Pa kao to moemo
govoriti o umjerenome i radikalnom epistemolokom konstruktivizmu,
tako i u disciplini znanstvene retorike moemo otkriti dva modusa: umje-
renu i radikalnu retoriku znanosti.
Umjerena retorika znanosti dri da su znanstvena istina i znanstvena

objektivnost proizvodi znanstvenoga diskursa i znanstvene retorike, ali
82

ne sumnja u postojanje grubih injenica ili barem ne postavlja to pi-
tanje. Takvi su autori tvorci nove retorike Perelman i Olbrechts-Tyte-
ca, Toulmin te autori kao Lawrence Prelli, Charles Bazerman i Marcelo
Pera. Ontoloki status znanstvene reprezentacije zbilje u umjerenome
konstruktivizmu moda nigdje nije tako jasno izraen kao u Perinoj
metafori o putativnoj referenciji nezakonitoj vezi izmeu retorikih
reprezentacija i reprezentirana svijeta. Termin putativan (od lat. puta-
re misliti; putativus tobonji, zamiljen, pretpostavljen) u pravnoj
terminologiji oznauje brak sklopljen uz skrivene zaprjeke, koji funkci-
onira kao brak sve dok zaprjeke nisu poznate. Ako se, i kada se, zaprjeke
otkriju i ako se ne mogu ukloniti, brak se mora razvrgnuti. Tako je po
Peri u znanosti. Ideje i rjeenja funkcioniraju dok se ne pojave takve za-
prjeke koje vie ne mogu davati odgovore na postavljena pitanja. Tada se
mora potraiti nova referencija, nova simbolina reprezentacija zbilje,
novi znanstveni konsenzus. Slino je razmiljao Karl Popper kada je po-
vijest znanosti zamiljao kao neprestano opovrgavanje. Na slian je nain
Kuhn tumaio povijest znanosti kao promjenu znanstvenih paradigma
pod teretom nerjeivih anomalija.
Radikalna retorika znanosti ide korak dalje te tvrdi da je i sam pojam

grubih injenica znanstveni konstrukt nastao radom retorikoga dis-
kursa. Osnivaem znanstvene retorike kao zasebne discipline smatra se
Alan Gross s knjigom Retorika znanosti (The Rhetoric of Science, 1990).
PerelmanOlbrechts-Tyteca i Toulmin tvorci su nove retorike kao te-
orije i prakse ope argumentacije u bilo kojoj vrsti ljudske komunika-
cije; Gross je otac zasebnoga znanstvenog polja: retorike znanosti kao
uvjeravanja u istinu o zbilji na posebnome podruju komunikacije u
znanosti. Radikalizirajui postkuhnovske epistemoloke rasprave o kon-
struiranosti znanja i primjenjujui ih na polju retorike znanosti, Gross
iznosi tezu o retorici kao stvoriteljici znanstvene istine i znanstvenoga
diskursa. Retorika je vie nego araniranje izloga (Gross, 1996: viii);
ona ima kljunu epistemoloku ulogu u znanosti, znanost je stvorena
interakcijama koje su bitno retorike (x). Objektivnost znanstvene spo-
znaje sastoji se u snazi argumentacije: to god da jesu, grube injenice
83

same o sebi ne znae nita; samo tvrdnje imaju znaenja, i nas valja uvje-
riti u istinitost tvrdnja. Ti procesi, u kojima su problemi odabrani i re-
zultati interpretirani, bitno su retoriki: vanost i znaenje uspostavlja-
ju se samo u uvjeravanju (4); znanost je retorina bez ostatka, nakon
analize ne ostaje nita neretorino, nikakva vrsta, znanstvena jezgra
(33); spoznajni realizam i objektivizam u znanosti su tako uvjerljivi da se
ini kao da su stvarni, a zadaa je retorike znanosti razotkriti da je ono
to se smatra stvarnim i objektivnim znanjem retoriki konstrukt poput
svakoga drugoga (207).
Svijest o retorinosti znanosti nipoto nije umanjila vanost i dosto-
janstvo znanosti. tovie, ini se da ih je i poveala. Osloboena tradi-
cionalnoga stereotipa o kienu govoru i shvaena kao oblik kritikoga
miljenja i argumentacije, retorika znanosti kao teorija i kao znanstvena
praksa otvorila je novu stranicu u povijesti znanosti i dala snaan poticaj
istraivanju znanstvenoga diskursa. Jer ljudi koji su svjesni svoje djelat-
nosti, koji poznaju zakone svoje profesije i svoje misije, u ovome sluaju
znanstvenice i znanstvenici, mogu jo bolje djelovati ako te zakone po-
znaju, kao to i drugi, znanstvena publika i ira javnost, mogu jo bolje
procjenjivati znanstvene rezultate ako su im poznati mehanizmi njihova
nastanka, oblikovanja i prenoenja. Kritiko miljenje i argumentacijska
retorika kraja 20. stoljea, koje u prvi plan istiu odgovornost za rije,
izvor su nove svijesti o znanosti, novoga znanstvenog razvoja, nove kon-
trole znanja i novoga povjerenja u znanost.
5.6. Znakovi epistemoloke mijene
Tako duboke promjene u shvaanju znanja i znanosti nisu mogle ostati

bez materijalnih tragova. Vidljiv je znak burnoga dolaska nove znanstve-
ne paradigme Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu. Tono na prijelo-
mu tisuljea, 2000. godine, na Filozofskome fakultetu u Zagrebu poela
je pregradnja i dogradnja zgrade. Bio je to stvarni, opipljivi znak kultur-
ne mijene koja je ve bila tu i traila svoj novi tjelesni lik. Na osjetljivim
84

mjestima bive leprave modernistike gradnje izgraeni su potporni
stupovi kako se novi katovi ne bi uruili i kako bi staro zdanje moglo
izdrati raunalnu opremu koja je zatrpala sve prostorije. Promijenjeni su
prozori i parketi, uklonjeni klasini radijatori i zamijenjeni radijatorima
s klimatskim ureajima. Posivjeli zidovi osuli su se arkim bojama, umje-
sto plutanih oglasnih ploa s pribadaama osvanuli su stakleni preklopi
za nevidljivo umetanje obavijesti. U dodatku Fakulteta niknula je nova
jedinstvena knjinica, a knjiniarke i nastavno osoblje prolazili su kroz
edukaciju kako se sluiti jedinstvenim sustavom posudbe i pretraivanja
u virtualnim svjetovima. Interdisciplinarnost vie nije programatska lo-
zinka ni fraza, nego nova znanstvena stvarnost. Izgradnja, pregradnja i
dogradnja Filozofskoga fakulteta u Zagrebu materijalni je dokaz kako
nam snano dolazi nova znanstvena paradigma mijenjajui i preureujui
stvarni prostor svoje fizike institucije.
5.7. Novo znanje na starim temeljima
To ne znai da nita nije ostalo od staroga znanja i stare slave sada ve

klasine moderne znanosti. Kao to se po Karlu Popperu opovrgnute
teorije ne gube, nego pridonose rastu znanja, tako i moderna znanost
ulazi u temelje znanja i znanosti 21. stoljea. Najee kritike znanosti
najvie su pridonijele njezinu samorazumijevanju, pa i novomu bue-
nju u krilu kritike, argumentacijske retorike. Ne poinje sve iznova.
Ba kao dogradnja zgrade Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na prije-
lomu 20. i 21. stoljea novo znanje nastaje na starim temeljima. Da bi
stari temelji izdrali nove katove, morali su biti dodatno uvreni pot-
pornjima i dogradnjama. To se upravo dogaa u reformi studija, koja se
u velikome luku preko moderne znanosti oslanja na klasinu i srednjo-
vjekovnu tradiciju u svim segmentima od bolonjske reforme do nove
retorike.
Kraj logocentrizma, proglaen na kraju 20. stoljea, nije bio kraj
svakoga logosa, nego kraj moderne znanosti, njezina monistikoga lo-
85

gosa i njezinih institucija. Kartezijanski logos, na kojemu je utemeljena
moderna zapadna znanost, otvorio se prema retorikomu, dijaloko-
mu i uvjeravalakomu logosu koji je zapadnu filozofiju pratio od gr-
kih sofista i poput sjene dopratio sve do obnove na kraju 20. stoljea.
Susret izmeu logosa i njegove dijaloke sestre retorike, izmeu istine
i uvjeravanja u istinu, izmeu prirodnih i drutvenih znanosti to je
inspirativno tlo dananjih znanosti. Stoga pisati akademski rad u novim
okolnostima, kao i napisati i obraniti doktorsku disertaciju na poetku
21. stoljea, nije isto kao prije tridesetak godina, u 20. stoljeu.
A da sve nije isto, da se povijest jo jednom obnovila u drugome
ruhu, zorno posvjedouje fiziki lik knjinice, koja je niknula uz bok
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Znameniti kosi toranj u Pisi zami-
ljen je geometrijski pravilno, ali se zbog pomicanja tla nakosio. Postao
je turistika atrakcija po naelu ouenja, jer je naruavao racionalne
standarde geometrijski pravilne arhitekture. Nova sredinja knjinica
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu graena je planski ukoso. Takva kosa
knjinica uz bok staroga geometrijski pravilnoga modernistikog zda-
nja simbol je novoga, virtualnoga, silno specijaliziranoga, konstruira-
noga, svima dostupnoga, kritikoga i dijalokoga kosog znanja.
Ipak, kada uete u knjinicu, vie nema kosine: sve je geometrijski pra-
vilno i skladno. Moda e zgrada sredinje knjinice Filozofskoga fakul-
teta u Zagrebu postati turistika atrakcija s posve drugoga razloga nego
kosi toranj u Pisi: kao simbolino utjelovljenje novoga nakoenoga
znanja 21. stoljea. To je znanje korigiralo tradicionalnu racionalnost,
ali je nije izgubilo, nego na nov nain preoblikovalo i uvrstilo.
Sljedee stranice ove knjige odnosit e se upravo na takve stare teme-
lje i nove strategijske dogradnje bez kojih se ni danas ne moe napisati
kvalitetan akademski rad. Znanost je retorika institucija koja ima svoje
zakone, svoja pravila i svoje rituale. Ti su zakoni i pravila istodobno trajni
i promjenjivi. Trajni su zakoni logikoga miljenja. Promjenjive su znan-
stvene paradigme, akademske institucije, rituali i tehnike.
86

Slika I. 5.7. Nova knjinica Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu,
otvorena 11. oujka 2009. Fotografije Jurica Cimperak igrovi.
87

Takvim trajnim logikim zakonima i promjenjivim retorikim pravilima
posveena su sljedea poglavlja ovoga
prirunika
o znanosti
nakon znanosti
za znanost
koja zna da nije apsolutna ni vjena,
koja poznaje svoje zakone i svoje granice,
koja je svjesna svoje rizinosti,
ali i etinosti,
svoje loginosti,
ali i dijaloginosti,
svoje djelotvornosti,
ali i odgovornosti.
88

II.
RETORIKA ZNANOSTI
I AKADEMSKO PISMO
Drugi dio knjige nudi teorijski i metodoloki okvir akadem-
skoga pisma. Znanost se u suvremenoj humanistici i srodnim
podrujima obrauje na razliitim poljima i u razliitim grana-
ma (filozofija znanosti, spoznajna teorija, povijest znanosti, so-
ciologija znanosti, metodologija znanosti, psihologija znanosti,
retorika znanosti itd.). Ovdje se izdvajaju neki aspekti teorije i
retorike znanosti potrebni za razumijevanje i praksu akadem-
skoga pisma.

1. TERMIN I DEFINICIJE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . . . . 93
1.1. Termin znanost u ranoj modernoj kulturi: Ivan Belostenec . . . 93
1.2. Termin znanost u nazivu nacionalne akademije znanosti . . 94
1.3. Sinonimija termina znanost i nauka . . . . . . . . . . . . . . . 94
1.4. Kodifikacija termina znanost na milenijskome prijelomu . . 95
1.5. Uvoenje rodnih razlika u akademskim i strunim nazivima . . 95
1.6. Definicije znanosti u domaim prirunicima o pisanju
znanstvenih radova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97
1.7. Definicije znanosti kao povijesni fenomen . . . . . . . . . . 97
1.8. Definicije znanosti u domaim enciklopedijama,
leksikonima i rjenicima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
1.9. Dopune i promjene u definicijama znanosti na poetku
21. stoljea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
1.10. Interdisciplinarna definicija znanosti . . . . . . . . . . . . . 101
2. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102

2.1. Antika klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103
2.2. Klasifikacija u srednjemu vijeku . . . . . . . . . . . . . . . . 103
2.3. Klasifikacija u novome vijeku i modernoj kulturi. . . . . . 104
2.4. Suvremene klasifikacije znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . 107
3. VRSTE ZNANSTVENE PROZE . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

3.1. Znanstveni radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

3.2. Struni radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115
3.3. Akademski radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118
4. OSNOVNI POJMOVI KLASINE RETORIKE . . . . . . . 121

4.1. to je retorika? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
4.2. Retorika i znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
4.3. Modusi argumentacije: Lgos, thos i pthos . . . . . . . . . 122
4.4. Tri klasina retorika anra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
4.5. Retoriki kanon. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126
4.6. to je kairs? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
4.7. to je stsis? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
4.8. Stsis u klasinoj retorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130
4.9. to su tpoi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131
4.10. Aristotelova teorija toposa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132
4.11. Opi toposi univerzalne argumentacijske strategije . . . 133
4.12. Klasina topika i retorika znanosti . . . . . . . . . . . . . . 137
5. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO . . . . . 138

5.1. Termin akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
5.2. Definicija pojma akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 139
5.3. Retorika znanosti i znanstveni diskurs . . . . . . . . . . . . 140
5.4. Retorika znanosti i akademsko pismo. . . . . . . . . . . . . 143
5.5. Retoriki kanon i metodika akademskoga pisma . . . . . . 147
92

1. TERMIN I DEFINICIJE ZNANOSTI
Termin znanost (gr. epistme, lat. scientia, njem. Wissenschaft, engl.

science, rus. nauka) ima dvije tradicije: kontinentalnoeuropsku i anglo-
ameriku. U kontinentalnoj tradiciji znanost je jedinstveni termin za
ukupan sadraj pojma. U angloamerikoj tradiciji science je termin za
prirodne znanosti, a za humanistike se znanosti rabi termin huma-
nities.
1.1. Termin znanost u ranoj modernoj kulturi: Ivan Belostenec
U hrvatskoj leksikografiji termin znanost zabiljeen je vrlo rano, prije

konstituiranja modernih znanosti. U latinsko-hrvatskome rjeniku Ga-
zophylacium Ivan Belostenec pravi razliku izmeu scientia znanoszt,
znanye; idem quod habitus demonstrativus (Belostenec, 1740: 1:1091) i
doctrina navuk; idem quod disciplina (1:465). Uz ope znaenje zna-
nosti kao umfztva Belostenec u hrvatsko-latinskoj verziji rjenika razli-
kuje 13 znanstvenih disciplina. Bila je to svojevrsna klasifikacija zna-
nosti: 1. znanoszt od Boga, Theologia, doctrina Theologica; 2. znanoszt
mudroga premislyavanya, theoretica; 3. znanoszt mudra, philosophia; 4.
znanoszt narave, physica; 5. znanoszt nebeszkoga kruga, sphaerica; 6. zna-
noszt berzoga piszanya, stenographia; 7. znanoszt lagvo-merenya, stereo-
metria; 8. znanoszt vaganya; 9. znanoszt rachunanya, arithmetica; 10.
znanoszt zemlye izpiszanya, geographia; 11. znanoszt zemlye merenya,
geometria; 12. znanoszt jezikov, litteratura, grammatica; 13. znanoszt
ravnanya, politica (2:639).
93

1.2. Termin znanost u nazivu nacionalne akademije znanosti
Termin znanost potvren je u imenu najvie nacionalne znanstvene insti-

tucije, osnovane 1866. pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (v. I. 2.1.3).
Pod istim nazivom izlazi serija znanstvenih radova Rad Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, danas Rad Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti. U prvome svesku rada iz 1867. objavljena su Pravila Aka-
demije potvrena od Franje Josipa I., ime je termin znanost u nazivu
institucije slubeno ozakonjen.
1.3. Sinonimija termina znanost i nauka
U nazivima drugih znanstvenih institucija, u nazivu same znanosti i u

nazivima razliitih disciplina susreu se terminoloka kolebanja. U 19.
stoljeu i u velikome dijelu 20. stoljea uz termin znanost pojavljuje se
kao sinonim termin nauka. Jedna od vodeih institucija Zagrebake
knjievnoznanstvene kole, Zavod za znanost o knjievnosti Filozof-
skoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu, osnovana je poetkom ezdesetih
godina 20. stoljea pod nazivom Institut za nauku o knjievnosti. Na-
kon Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskoga knjievnog jezika iz 1967.
poinje suvremena jezina standardizacija i terminoloka kodifikacija.
Potkraj 1960-ih Institut za nauku o knjievnosti preimenovan je u In-
stitut za znanost o knjievnosti, a sredinom 1970-ih u Zavod za znanost
o knjievnosti. Dananji pojam znanost o knjievnosti konstituira se u
kljunoj ediciji Zagrebake knjievnoznanstvene kole Uvod u knjiev-
nost u varijanti nauka o knjievnosti. Termin nauka u znaenju znanost
rabi se u prva dva izdanja, 1961. i 1969. Termin znanost o knjievnosti
sankcioniran je u treemu, izmijenjenom izdanju Uvoda u knjievnost iz
1983. U uvodnoj studiji Znanost o knjievnosti Zdenko kreb, koji se u
prva dva izdanja i sam slui terminom nauka, kodificira termin znanost
pozivajui se na njemaki termin Literaturwissenschaft i ruski termin
literaturovedenie: Mi smo njemaki naziv preuzeli u obliku znanost o
94

knjievnosti, taj se naziv udomaio, pa bi trebalo pri tom i ostati (kreb
i Stama, 1983: 14).
1.4. Kodifikacija termina znanost na milenijskome prijelomu
Kodifikacija termina znanost najdulje je trajala u leksikografiji. Tu je kon-

senzus postignut tek na milenijskome prijelomu. U Anievu Rjeniku iz
2000. znanost je prihvaena kao standardni termin, a nauka je opisana kao
rus., pov., razg., srp.. Rjenik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda
Miroslav Krlea i kolske knjige iz 2000. (glavni urednik Jure onje)
razgraniuje i semantiki hijerarhizira termine znanost, nauk i nauka. Za
prva dva termina, znanost i nauk, daju se definicije. Znanost jest: 1. skup
metodolokih meusobno povezanih sustavnih spoznaja nekoga podru-
ja, ljudskog znanja o prirodi, ovjeku i drutvu utemeljenih na opaanju,
pokusu i dokazima i 2. pojedina znanstvena disciplina (Rjenik hrvat-
skoga jezika, 2000: 1432). Nauk jest: 1. a) savjet, pouka b) kolovanje
i 2. sustav religije, politike ideologije ili filozofske kole; doktrina; kr-
anski ~, vjerski ~, filozofski ~, stoiki~, socijalistiki ~ (661). Termin
nauka nije opisan, nego se upuuje na znanost.
1.5. Uvoenje rodnih razlika u akademskim i strunim nazivima
Na poetku 21. stoljea termin znanost prihvaen je na svim podruji-

ma kulture, od imena same djelatnosti i njezinih nositelja do znanstvenih
grana, titula, asopisa, institucija. Tako u klasifikaciji znanosti razlikuje-
mo prirodne i drutveno-humanistike znanosti, izraujemo znanstvene
projekte i organiziramo znanstvene skupove, objavljujemo u znanstve-
nim asopisima znanstvene lanke, a kod nakladnika znanstvene knjige,
raspravljamo u znanstveno-nastavnim vijeima o znanstvenim zvanjima i
znanstvenim stupnjevima, ministarstvo koje financira znanstvenu djelat-
nost nosi naziv Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta, TV emisije
nose nazive poput Znanost i mi, Iz svijeta znanosti i sl.
95

Nedavno je dovren jo jedan simbolini posao preostao iz moderne
znanosti: uvoenje rodnih razlika u strunim i akademskim nazivima. I
dok su se u svakodnevnoj uporabi i dijelu slubene komunikacije sponta-
no primjenjivali rodno korektni oblici (uitelj i uiteljica, profesor i profe-
sorica), slubeni su dokumenti najee nosili samo muke nazive. ene
su, isto kao i mukarci, dobivale diplome s nazivima profesor, pravnik, in-
enjer, fiziar, biolog.
Poetkom 2000-ih enski su se nazivi poeli pojavljivati i u slubenim
dokumentima. Napokon, u sklopu bolonjske reforme studija rodna je
onomastika ozakonjena. Godine 2007. donesen je Zakon o akademskim
i strunim nazivima i akademskome stupnju koji kodificira nove rodno
korektne nazive (NN 107/07), a 2008. u sklopu toga zakona izraen je
Popis akademskih i strunih naziva i akademskoga stupnja te njihovih
kratica (NN 45/08). U skladu pak sa Zakonom i Popisom fakulteti su
donijeli posebne Pravilnike o strunim i akademskim nazivima s odgo-
varajuim rodnim razlikama. Tako na Grafikome fakultetu Sveuilita
u Zagrebu negdanji grafiki inenjer stjee nakon zavretka strunoga
preddiplomskog studija naziv struni prvostupnik (baccalaureus) inenjer
grafike tehnologije, odnosno struna prvostupnica (baccalaurea) inenjer-
ka grafike tehnologije, kratica: bacc. ing. techn. graph. Prijanji akademski
naziv diplomirani inenjer pomorskog prometa smjer tehnoloko-luki za-
mijenjen je na Pomorskome fakultetu Sveuilita u Rijeci rodnim dub-
letama magistar/magistra inenjer/inenjerka pomorskog prometa smjer
tehnoloko-luki, kratica: mag. ing. pp. tl., itd. (v. III. 4.2.7, Kratice aka-
demskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva).
Diplome na poslijediplomskim studijima danas nose rodno korektne
nazive doktor i doktorica iz odreenoga znanstvenog polja. Tako smo se i
na podruju akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva vratili
u doba prije moderne kulture do Belostenca koji je, pozivajui se na
Apuleja, uz muki naziv doctor navuchitel poznavao enski oblik: doc-
trix navuchitelicza.
96

1.6. Definicije znanosti u domaim prirunicima
o pisanju znanstvenih radova
Ne postoji jedinstvena definicija znanosti. U domaim prirunicima o

pisanju znanstvenih radova taj se problem najee rjeava na dva naina.
Jedan je nain da se pretpostavi pojam o znanosti i znanstvenosti, pa se
to pitanje ne tematizira te se prelazi na konkretna pitanja znanstvenoga
istraivanja, pisanja i objavljivanja znanstvenih radova (Silobri, 2003;
Gai, 2001). Drugi je nain da se istakne nemogunost jednoznana de-
finiranja znanosti. Tada se najee navode razliite definicije znanosti, pa
se meu njima izabere najreprezentativnija, nakon ega slijede konkretne
analize i upute o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga rada (ugaj,
1989; Zelenika, 2000).
Obje su tehnike legitimne dok god smo sigurni da znamo to je zna-
nost ili barem to pretpostavljamo. Kada pojam znanosti vie nije intui-
tivno zajamen, kada u znanstvenoj zajednici ne postoji konsenzus oko
njezine drutvene uloge i smisla, kada je znanost izloena unutarnjim pri-
jeporima, a u posljednjoj treini 20. stoljea i snanim kritikama, kada ni
u javnosti ne postoji nepodijeljena suglasnost oko slike i ugleda znanosti,
tada takve tehnike vie nisu dovoljne. Tada je upitan i sam pojam znanosti
kojim smo do sada intuitivno raspolagali. Tada pojam znanosti zahtijeva
preispitivanje, a to prije svega znai novu definiciju znanosti.
1.7. Definicije znanosti kao povijesni fenomen
Postavlja se pitanje: Zato je teko ili nemogue definirati pojam znano-

sti? Odgovor je jednostavan. Tekoe s definicijom znanosti nerjeive su
zato to je znanost povijesni fenomen. Smisao i istina znanosti nisu uvi-
jek isti, pa su stoga i definicije znanosti razliite. Povijest znanosti mogla
bi se napisati kao povijest definicija znanja u doba promjene znanstvenih
paradigma. Razlika izmeu definicije Francisa Bacona Znanje je mo
s poetka novovjekovne kulture i kovanice Michela Foucaulta iz druge
97

polovice 20. stoljea mo-znanje sa spojnicom ili mo/znanje s ko-
som crtom (engl. power-knowledge, power/knowledge) na prvi je pogled
mala. U oba se iskaza pojavljuju dvije iste kljune rijei. Baconova je sin-
tagma izjavna reenica u kojoj je znanje subjekt, a mo predikat neto
to se pririe znanju. U Foucaultovoj polusloenici dvije su imenice, mo
i znanje, povezane spojnicom ili kosom crtom i tako zdruene u jedan
pojam u kojemu se mo i znanje uzajamno proimaju i uvjetuju. Bacon
je u svojoj reenici formulirao novovjekovnu vjeru u znanost kao nosite-
ljicu drutvenoga napretka i ovladavanja prirodom. Foucault je svojom
polusloenicom razbio tu vjeru; izdvojio je mo kao prvi dio termina te
razradio takvu teoriju diskursa i sveprisutne moi koja na kraju dovodi u
pitanje osnovne pretpostavke moderne znanosti i modernoga znanja
objektivnost, nepristranost i autonomiju.
1.8. Definicije znanosti u domaim enciklopedijama,

leksikonima i rjenicima
Veina definicija znanosti u domaim enciklopedijama, leksikonima, rje-

nicima i prirunicima ograniuje se na njezinu kognitivnu logiku i me-
todologiju. Tako Opa enciklopedija definira znanost kao sistematizirano
znanje; cjelina spoznaja organiziranih u podruja istraivanja i izvedenih
prema racionalno utemeljenim metodama na osnovi opaanja pojava i
procesa u prirodi i drutvu radi njihova objanjavanja i ovladavanja njima
(1982: 8:705). U Filozofijskome rjeniku znanost je skup svih metodiki
steenih i sistematski sreenih znanja; takoer: djelatnost kojom stjeemo
takva znanja (1989: 362). Istu definiciju navodi i Hrvatska opa enciklope-
dija: skup svih sustavno metodski steenih i uoblienih znanja te djelatnost
kojom se stjeu takva znanja (2009: 11:749). U Hrvatskome enciklopedij-
skom rjeniku znanost se definira kao ukupnost sreenih i uopenih znanja
koja ukljuuje promatranja, pokuse, istraivanja i objanjavanje injenica i
pojava u pojedinim dijelovima ovjekova poznavanja prirode i drutva
(20022004: 12:176; v. definiciju znanosti u Rjeniku hrvatskoga jezika
Leksikografskoga zavoda Miroslav Krlea i kolske knjige, gore 1.4).
98

Takve definicije znanosti nalaze se u suglasju s idealnotipskom pre-
dodbom o znanosti kakvu jo uvijek imamo ili smo donedavno imali.
Te nam definicije meutim ne omoguuju uvid u drutveni i pragmatini
kontekst u kojemu se proizvode znanje i znanost. im pojam znanosti
stavimo u povijesni i drutveni kontekst, vidjet emo upise razliitih smi-
slova u svim fazama znanstvene djelatnosti, od izbora injenica, njihove
interpretacije i jezinoga oblikovanja do prenoenja znanja i primjene
znanstvenih rezultata. Udbenici i prirunici o nainima pisanja znan-
stvenoga rada nisu studije iz filozofije i sociologije znanosti te zacijelo ne
trebaju posebno tretirati epistemoloke ili drutvene aspekte suvremenih
znanosti kao to su sprega znanosti i tehnologije, ugroavanje okolia ili
korumpirana znanost. Ipak, oni bi trebali osigurati ili barem pretpostaviti
takve okvire koji e obuhvatiti ukupan raspon znaenja znanosti, od nje-
zine kognitivne logike i diskurzivnih tehnika do institucionalnih okvira
i drutvenih aspekata. To mi se ini osobito vanim u vremenu kada se
mijenja pojam znanja i znanosti, pa se provodi i reforma studija kao stva-
ranje novoga institucionalnog okvira. Za dobar izbor teme doktorske di-
sertacije nije dovoljno poznavanje metodologije i tehnika akademskoga
pisma, koliko god temeljito ono bilo, nego i ukupnoga kulturnog kontek-
sta u kojemu se proizvodi znanje i prakticira znanost. Dakle doktorska di-
sertacija, ili bilo koji akademski rad, bit e kvalitetniji ako vam je poznata
povijest znanja i znanosti, pa i suvremeno stanje u kojemu znanost radi i
u kojemu piete akademski rad.
1.9. Dopune i promjene u definicijama znanosti

na poetku 21. stoljea
Stoga mislim da u prirunicima o strategijama i tehnikama znanstvenoga

rada treba uvesti iri, interdisciplinarni pristup znanosti, a to na prvome
mjestu znai iru, interdisciplinarnu definiciju znanosti. Promjene u
shvaanju znanosti, nastale u postmodernim teorijama, filozofiji i soci-
ologiji znanosti kraja 20. stoljea, u postkuhnovskim raspravama i znan-
stvenim ratovima, u epistemolokome konstruktivizmu i novoj retorici,
99

nisu ostale bez odjeka u recentnim enciklopedijama i leksikonima prvoga
desetljea 21. stoljea. O tome svjedoe promjene i dopune u natuknica-
ma o znanosti i znanju koje su se ve dogodile ili se upravo dogaaju u
virtualnoj enciklopedistici.
Tako se na angloamerikome kulturnom podruju omekava tradici-
onalna dihotomija science humanities i proiruje opseg pojma znanosti
izvan primarnoga podruja empirijske znanstvene metode. Wikipedia
na engleskome jeziku definira science u standardnome smislu kao prirod-
ne znanosti, ali donosi i mogunost spajanja s drutvenim znanostima u
jedinstvenome terminu science: ira moderna definicija znanosti moe
uz prirodne znanosti ukljuiti drutvene znanosti (...) definirajui ih kao
promatranje, identifikaciju, deskripciju, eksperimentalno istraivanje i te-
orijsko tumaenje fenomena. Ipak, druge suvremene definicije ograniu-
ju se na prirodne znanosti (...) kao jedinoga istinskog nositelja znanosti
(en.wikipedia.org/wiki/Science, 8. oujka 2009). U irokoj lepezi znae-
nja Merriam-Websterov rjenik donosi znaenja science od najopenitije-
ga preko standardnoga do najirega (kuharstvo kao znanost): 1: stanje
znanja: znanje za razliku od neznanja ili nerazumijevanja, (...) 3 a: znanje
ili sustav znanja koji obuhvaa ope istine ili djelovanje opih zakona,
osobito ako su dobiveni i provjereni znanstvenom metodom, b: takvo
znanje ili takav sustav znanja koji se tiu fizikoga svijeta i njegovih feno-
mena: prirodna znanost (...), 4: sustav ili metoda koja usklauje praktine
ciljeve sa znanstvenim zakonima (kuhanje je znanost i umijee) (http//
www.merriam-webster.com/dictionary/science, 8. oujka 2009).
Uoljive su i promjene u kontinentalnoj enciklopedistici i leksikografiji.
Tako njemaka Wikipedia donosi socioloku definiciju znanosti: Znanost
je irenje znanja istraivanjem, njegovo prenoenje poukom, drutveni, po-
vijesni i institucionalni okvir u kojemu se organizirano bavi znanjem, kao i
ukupnost tako steenoga ljudskog znanja. Istraivanje je metodika potra-
ga za novim spoznajama te sustavna dokumentacija i objavljivanje u obliku
znanstvenih radova. Pouka je prenoenje osnova znanstvenoga istraivanja
i pruanje pregleda znanja na odreenome istraivakom polju, aktualnoga
stanja istraivanja. (de.wikipedia.org/wiki/Wissenschaft, 8. oujka 2009)
100

1.10. Interdisciplinarna definicija znanosti
Kada je rije o definiciji znanosti na poetku 21. stoljea, valja postupiti

interdisciplinarno. Interdisciplinarnost je nain za rjeavanje sloenih pro-
blema oko kojih jo nema konsenzusa o kljunim pitanjima. Iz vizure su-
vremenih grana koje se bave znanou, povijesti znanosti, filozofije znano-
sti, sociologije znanosti, retorike znanosti i drugih, znanost je kompleksan
pojam koji sadrava vie razliitih znaenja. Takav kompleksan pojam ne
moe se definirati terminima jedne discipline. U doba promjene znanstve-
nih paradigma, kakvo je nae dananje, klasine definicije znanosti, koje
polaze samo od kognitivne logike i metodologije, vie nisu dovoljne, pa ih
valja dopuniti drugim disciplinarnim vizurama. Takva je i ovdje predlo-
ena opisna interdisciplinarna definicija koja ukljuuje razliite vizure, od
metodologije i spoznajne teorije do sociologije i retorike znanosti.
Opisna interdisciplinarna definicija znanosti, koja ini okvir ovoga pri-
runika, glasi:
Znanost je drutvena institucija za stjecanje, unaprjeivanje i preno-

enje znanja (genus proximum) s ovim posebnim obiljejima (diffe-
rentiae specificae):
oblik racionalnosti i spoznajna djelatnost; u irem smislu skup me-

todiki steenih i sustavno sreenih znanja; u uem smislu meto-
diki steena i sustavno sreena znanja na odreenome polju, o
odreenim aspektima zbilje (znanstvene grane) (v. gore 1.8);
oblik argumentacijskoga diskursa ili jezika; znanost se slui odre-
enom metodologijom, raspolae odreenom terminologijom i
izlae svoje spoznaje na odreen, normiran nain (ope i posebne
metode, anrovi znanstvene proze, tehnike znanstvenoga pisma,
naini citiranja i sl.); iz te vizure znanost je retoriki pothvat u ras-
ponu od zamiljanja ideja i araniranja injenica do argumentacije,
znanstvenoga stila, citatnih tehnika, dokumentacije i objavljivanja
pisanoga teksta ili prezentacije u obliku usmenoga izlaganja;
101

formira se i razvija u znanstvenim zajednicama (pojedini krugovi
ili kole, npr. Beki krug, Ruski formalizam, Britanska radikalna
znanost, Zagrebaka knjievnoznanstvena kola);
vezana je uz odreene znanstvene i drutvene institucije (sveuili-
ta, instituti, akademije, znanstveni skupovi, asopisi, biblioteke,
izdavaka poduzea) te znanstvene rituale (obrana doktorske di-
sertacije, recenzije i predstavljanje knjiga, dodjela nagrada i sl.);
dio je ukupnoga sociokulturnog konteksta, najuspjenija simboli-
na reprezentacija zbilje (uloga znanosti i znanstvenika u drutvu;
znanost kao drutveni konstrukt: uloga ideologije, predrasuda i in-
teresa u konstruiranju znanstvenih injenica; primjena znanosti u
tehnologiji i industriji, kolstvu i naobrazbi).
Tako zamiljena interdisciplinarna definicija znanosti omoguuje nam

da razluujemo, ali i spajamo razliite aspekte znanosti: univerzalne ka-
rakteristike i specifine disciplinarne razlike, argumentacijski diskurs
znanstvene racionalnosti i njegovu primjenu, epistemologiju i sociologi-
ju znanja i znanosti, opu metodologiju i posebne znanstvene metode,
znanstvenu logiku i znanstvenu etiku, kritiko miljenje i retoriku zna-
nosti. To je ujedno okvir za pisanje akademskih radova bilo koje vrste, od
eseja na preddiplomskome studiju do doktorske disertacije kao ulaznice
u svijet znanosti.
2. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI
Klasifikacija (od lat. classis razred, grupa + facre initi, raditi = raz-
reivanje) znai razvrstavanje stvari, pojava i pojmova na skupine, vrste i
tipove s obzirom na njihove ope i posebne karakteristike. Klasifikacija
znanosti jest podjela znanosti po nekim naelima ili kriterijima (opim
karakteristikama, predmetu, metodi, svrsi, organizaciji rada i sl.). Klasi-
fikacija ovisi o nainu shvaanja znanja i znanstvenosti te ima veliku te-
102

orijsku i praktinu vrijednost. U povijesti klasifikacija znanosti, kao i u
povijesti definicija, zapisana je sr povijesti znanosti i znanja.
2.1. Antika klasifikacija
Sve do 19. stoljea univerzalna je znanost bila filozofija shvaena kao lju-
bav prema mudrosti, a sva su pojedinana podruja bila pod njezinim
okriljem. Temeljna zapadna klasifikacija potjee od Aristotela. Aristotel
razlikuje tri tipa znanosti:
teorijske znanosti (gr. thera gledanje, promatranje); bave se

opim pitanjima, a po predmetu se dijele na fiziku, metafiziku (od
met t physik, gr. met = iza, iznad, izvan; u prvotnome smislu
Aristotelovo djelo koje je slijedilo iza Fizike; prva filozofija) i ma-
tematiku; te su se znanosti dalje dijelile na pojedine odjeljke koji e
stii do dananjih znanstvenih polja i grana;
poietine znanosti (gr. posis injenje); obuhvaaju vjetine
umjetnost i tehniku;
praktine znanosti (gr. praktiks djelatan; vjet, okretan, uspje-
an); odnose se na djelovanje pojedinca ili drutva etika, ekono-
mija, politika.
Ta se podjela u razliitim oblicima zadrala do danas, mijenjajui se i do-

punjujui shvaanjem znanosti, metodolokim naglascima i promjenama
uloge znanosti u drutvu.
2.2. Klasifikacija u srednjemu vijeku
Srednjovjekovna je klasifikacija nastavak antikoga shvaanja u poseb-

nim uvjetima kranskoga svjetonazora i arhivarskoga sustava kolstva.
Filozofija kao najvia znanost, zajedno sa znanjima unutar nje, nalazi se
103

u ambivalentnome odnosu prema dominantnomu duhovnom podruju,
teologiji. Sustav znanosti sadrava sedam slobodnih umijea (septem artes
liberales), koja su raspodijeljena u trivij i kvadrivij.
SEDAM SLOBODNIH UMIJEA
TRIVIJ KVADRIVIJ
gramatika aritmetika
retorika geometrija
dijalektika astronomija
glazba
Ta je klasifikacijska shema utemeljila srednjovjekovni sustav naobrazbe i

kolstva studium generale, iz kojega e niknuti srednjovjekovna sveuilita
kao studium universale te se na nj nominalno pozvati dananja studijska
reforma u bolonjskome procesu (v. I. 1.3.3).
2.3. Klasifikacija u novome vijeku i modernoj kulturi
U novome vijeku, a osobito u modernoj kulturi od kraja 18. stoljea, zna-

nost postaje sredinja kulturna institucija nositeljica projekta emanci-
pacije i ideje napretka. Moderne se znanosti u 19. stoljeu izdvajaju iz
filozofije i poinju se konstituirati u zasebne discipline. Istodobno teku
dva procesa. S jedne strane opa slika znanosti kao metodikoga znanja
u funkciji humanizacije svijeta i napretka jo se vie uvruje. S druge
strane poinje stvaranje zasebnih znanstvenih polja i grana s razvijenim
specijalistikim jezicima.
Iz povijesti novovjekovne i moderne znanosti izdvojit u pet opih
klasifikacijskih shema. Prve dvije imaju povijesnu vrijednost: jedna jer je
obiljeila poetak novovjekovne znanosti, druga jer stoji na poetku in-
stitucionalizacije moderne znanosti i modernoga sveuilita. Preostale su
104

tri svaka na svoj nain ule u suvremene ope i specijalne klasifikacije, pa
zasluuju da ih spomenemo kao prilog povijesti, ali i teorijskim problemi-
ma klasifikacije znanosti i znanja.
Francis Bacon. Prvu novovjekovnu klasifikaciju dao je Francis Bacon u

podjeli znanosti na znanosti memorije (povijest drutva i prirode), znano-
sti fantazije (knjievnost) i znanosti uma (o prirodi, Bogu i ovjeku). Tu su
klasifikaciju dopunili enciklopedisti, pa je posluila kao most prema suvre-
menoj opoj klasifikaciji na prirodne i drutveno-humanistike znanosti.
Immanuel Kant. Slava prve klasifikacije modernih znanosti u uem smi-

slu pripala je Immanuelu Kantu. Uz pojavu ope enciklopedije (demo-
kratski anr znanja) i teorije genija (nositelj znanstvenih inovacija i mo-
derne umjetnosti) reforma obrazovnoga sustava i sveuilita na razmeu
18. i 19. stoljea bila je prvi znak institucionalizacije moderne kulture,
kao to je i dananja bolonjska reforma znak institucionalizacije suvre-
mene kulture koja se katkad naziva post-postmoderna, druga moderna,
virtualno doba i sl. U znamenitome spisu Svaa fakultet (Der Streit der
Fakultten, 1798), nastalom nakon Francuske revolucije, Kant predlae
stvaranje etiriju fakulteta na temelju klasifikacijske sheme koja okuplja
etiri tipa znanosti: filozofski fakultet (uz najvie rangiranu filozofiju i dru-
ge humanistike znanosti tu je i prirodoslovlje u tradicionalnome smislu
kao philosophia naturalis), teoloki fakultet (teologija kao znanost koja
se brine za vjeno dobro), pravni fakultet (drutvene i pravne znanosti
kojima je cilj dobro svih graana) i medicinski fakultet (medicina kojoj
je svrha dobro tijela).
Wilhelm von Humboldt. Obrazovni reformator, lingvist i osniva naj-

starijega njemakog sveuilita u Berlinu (1810), koje e postati model
moderne sveuiline reforme u Europi, SAD-u i Japanu, Wilhelm von
Humboldt autor je prve ope klasifikacije na prirodne znanosti (Na-
turwissenschaften) i humanistike, odnosno duhovne znanosti (Geistes-
wissenschaften). To je i danas najpopularnija opa klasifikacija znanosti.
Razlika izmeu dvaju tipova znanosti kodificirana je u angloamerikoj
105

tradiciji u terminolokoj razlici izmeu sciences (prirodne znanosti) i hu-
manities (humanistike znanosti).
Angloamerika klasifikacija na science i humanities ima prednost u
tome to tono lui predmetne i metodoloke razlike izmeu dvaju tipo-
va znanja i znanosti, pa se ne mora obrazlagati specifinost jednoga ili
drugoga tipa znanosti. U takvoj se terminolokoj razlici meutim gubi
univerzalni pojam i jedinstvo znanosti. Obratno, u kontinentalnoj tra-
diciji, gdje se jedan termin (Wissenschaft, znanost) odnosi na oba tipa
znanstvenosti, jae je istaknuta jedinstvena slika znanosti i znanja, ali se
zato uvijek mora raspravljati o razlikama meu dvama tipovima znanja
i znanstvenosti. Tako je ve i na razini najopenitije klasifikacije znano-
sti, u terminolokim i pojmovnim varijacijama angloamerikoga i konti-
nentalnoga pojma znanosti, zapisana razlika izmeu tradicijom bogata
kontinentalnoeuropskog i mlaega angloamerikog, tradicijom manje
optereena kulturnog koncepta.
Wilhelm Dilthey. Razliku izmeu prirodnih i duhovnih znanosti prvi

je obrazloio Wilhelm Dilthey u knjizi Uvod u duhovne znanosti (Einlei-
tung in die Geisteswissenschaften, 1883). Prirodne su znanosti po Diltheyu
graene na naelu razjanjavanja (erklren, traenje objektivnih uzro-
no-posljedinih veza), a duhovne na naelu razumijevanja (verstehen,
ishodite je subjektivni doivljaj pojava). Tako je nakon raspada Hege-
love apsolutne filozofije i vladavine prirodnih znanosti i scijentizma u 19.
stoljeu Dilthey u razlici izmeu razjanjavanja i razumijevanja utemeljio
moderne drutveno-humanistike znanosti 20. stoljea.
Wilhelm von Windelband. Napokon, Humboldtovu opu klasifika-

ciju i Diltheyevu razliku izmeu prirodnih i drutveno-humanistikih
znanosti terminoloki je uvrstio Wilhelm von Windelband u rektor-
skome govoru 1894. Po Windelbandu prirodne su znanosti nomoteti-
ne (zakonodavne, prouavaju i daju zakone prirode), a humanistike
su znanosti ideografske (opisuju pojedinano i neponovljivo u njegovoj
posebnosti).
106

2.4. Suvremene klasifikacije znanosti
Suvremene klasifikacije znanosti sadravaju neke bitne elemente tradici-

onalnih klasifikacija od Aristotela do Windelbanda, ali i rjeenja to ih
izaziva nova slika znanosti, nezaustavljiva specijalizacija, reforma obra-
zovnoga sustava te virtualizacija i globalizacija znanosti i znanja.
Izdvojit u pet najeih suvremenih klasifikacija.
Opa klasifikacija znanosti. Mogue su razliite klasifikacijske sheme

ovisno o kriteriju razvrstavanja: po predmetu i metodama, po ciljevima,
po naelima subordinacije i koordinacije itd. Najea je opa podjela po
predmetu i metodama na prirodne i drutveno-humanistike znanosti.
To je ujedno i popularna klasifikacija znanosti. Iz te osnovne klasifikacije
po razliitim se kriterijima za teorijske i praktine potrebe izrauju razli-
ite specijalne klasifikacijske sheme.
Specijalna klasifikacija znanosti po znanstvenim podrujima, polji-

ma i granama. Ta je klasifikacija vezana uz organizaciju znanstveno-nas-
tavnoga rada na sveuilitu, u znanstvenim institucijama i umjetnikim
akademijama. Primjenjuje se u postupku stjecanja naziva nakon zavretka
studija te pri izboru u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja. Ovisna je
o obrazovnome sustavu i praktinim potrebama te je izloena raspravama
i estim promjenama i dopunama.
U drutvenim turbulencijama posljednjih desetljea 20. stoljea hrvat-
ska je kultura prola kroz nekoliko obrazovnih reforma, od uvarove
reforme iz doba kasnoga socijalizma do Bolonje na poetku 21. stolje-
a. Tako su se mijenjali i klasifikacijski sustavi i nazivi. Do sada je u Hrvat-
skoj doneseno pet specijalnih klasifikacija znanosti. Prva iz 1979. imala je
5 znanstvenih oblasti i 36 znanstvenih podruja. Druga iz 1989. imala
je isti broj oblasti, 48 podruja i 345 znanstvenih disciplina. U treoj
klasifikaciji iz 1994. (konani tekst 1997. godine) ukupna se drutvena
promjena osjetila u promjeni naziva, a sve vea specijalizacija znanosti
traila je pragmatian okvir za institucionalizaciju. Negdanje znanstve-
107

ne oblasti postale su znanstvena podruja, negdanja znanstvena po-
druja pretvorila su se u znanstvena polja, znanstvene discipline po-
stale su znanstvene grane, grane su dobile znanstvene ogranke, koji
zapravo znae predmete ili kolegije. Ta je klasifikacija imala 6 znanstvenih
podruja, 45 znanstvenih polja i 227 znanstvenih grana (usp. Zelenika,
2000: 8595). Sljedea klasifikacija iz 2005. sadravala je 6 znanstvenih
podruja, 46 znanstvenih polja i 279 znanstvenih grana. Istodobno uz
najviu diobenu jedinicu znanstvena podruja sada su se u novome
klasifikacijskom sustavu pojavila jo dva dodatna podruja: interdiscipli-
narno i umjetniko. Zbog autonomije samih disciplina, ali i otvorenih
mogunosti uzajamnih proimanja, podruje interdisciplinarnosti ostalo
je neklasificirano, dok je umjetniko podruje dobilo zaseban klasifika-
cijski broj 7, 4 polja i 15 grana.
Napokon, nova klasifikacija, ozakonjena 2008. (NN 78/08 od 7. 7.
2008), ima 9 podruja, od toga 6 znanstvenih, 1 umjetniko i 2 interdis-
ciplinarna podruja, jedno za znanost, a drugo za umjetnost, kao posebne
prostore za uzajamnu suradnju razliitih polja i grana:
1. Prirodne znanosti
2. Tehnike znanosti
3. Biomedicina i zdravstvo
4. Biotehnike znanosti
5. Drutvene znanosti
6. Humanistike znanosti
7. Umjetniko podruje
8. Interdisciplinarno podruje znanosti
9. Interdisciplinarno podruje umjetnosti
Dok je interdisciplinarno podruje umjetnosti ostalo nediferencirano,

u interdisciplinarnome podruju znanosti pojavila su se posebna polja:
8.01. kognitivna znanost, 8.02. socijalna geografija i demografija, 8.03.
integrativna bioetika i 8.04. kroatologija.
108

Specijalne klasifikacije po znanstvenim podrujima, poljima i grana-
ma rade se po modelu Deweyove decimalne podjele (v. dolje Univerzal-
na decimalna klasifikacija), lako se granaju i dopunjuju, tako da uz male
preinake mogu pratiti zbivanja i promjene u znanstvenoj praksi. Na po-
slijediplomskome studiju primjenjuju se pri odreivanju teme i prijave
sinopsisa doktorske disertacije. Kako ete postupiti? Proetat ete kroz
trenutano vaeu klasifikaciju i odabrati svoje podruje, polje i granu.
Klasifikacija znanstvenih istraivanja po ciljevima. Kada se kao kri-

terij podjele uzmu ciljevi, razlikuju se tri vrste znanstvenih istraivanja:
fundamentalna ili teorijska, primijenjena i razvojna.
Cilj su fundamentalnih istraivanja nove spoznaje koje primarno nisu
vezane uz praktinu primjenu. Po dokumentu UNESCO-a razlikuju se
neusmjerena ili slobodna i usmjerena fundamentalna istraivanja. Prva su
motivirana individualnom eljom za spoznajom, a druga nisu slobodno
izabrana i vezana su uz praktini cilj. Ta je distinkcija nailazila na pri-
mjedbe i kritike jer razlikovno naelo nije jasno. Primjerice, Mendeleev
je predvidio u svojoj tablici periodinih elemenata uran. To je bilo ne-
usmjereno fundamentalno istraivanje nastalo iz individualne elje za
znanstvenom spoznajom. Istim su motivima bili voeni i prvi istraivai
atomske energije pohranjene u uranu. Pa ipak je na kraju od svega toga
nastala posve konkretna zastraujua primjena Bomba.
Primijenjena ili praktina istraivanja vezana su uz primjenu znanja u
praktine svrhe. Takvi su, primjerice, izumi kao fotografija, film, penkala,
automobil, avion, televizija, penicilin, Sumamed, proizvodi poput Forda
i Mercedesa u automobilskoj industriji, perilice za rublje u kuanstvu i
sl. Napokon, razvojna istraivanja odnose se na tehnoloko usavravanje
rada i proizvodnje, poboljanje gospodarskoga, drutvenoga, zdravstve-
noga stanja (npr. proizvodnja lijekova, razvoj raunalne tehnologije).
Ta se klasifikacija ne smije mijeati s klasifikacijom po znanstvenim po-
drujima i poljima. Svaka znanost i svako polje mogu imati fundamental-
na i primijenjena istraivanja. Svako je istraivanje vrijedno ako je obav-
109

ljeno kvalitetno. Napisati Povijest hrvatske knjievnosti i izumiti perilicu
za rublje nesumjerljive su znanstvene vrijednosti.
Klasifikacija znanstvenih istraivanja po subjektima znanstvenoga

rada. Tu se razlikuju individualni i timski rad. Do 20. stoljea dominirao
je individualni rad. Univerzalni geniji poput Galilea, Leibniza, Goethea ili
Ruera Bokovia utjelovljivali su cjelokupno znanje i sve znanosti svoga
doba. S brzim rastom specijalizacije znanosti raste i potreba za timskim
radom. Dok je poetkom 20. stoljea jo 82% svih tiskanih znanstvenih
radova pripadalo individualnim istraivanjima, taj se postotak u ezdese-
tim godinama smanjio na oko 33% (usp. ugaj, 1989: 29). Najprije je tim-
ski rad zbog specifinih laboratorijskih uvjeta i eksperimentalnih metoda
bio osobina prirodnih znanosti. Danas je timski rad podjednako cijenjen u
drutvenim znanostima, prije svega u kolektivnim projektima, simpozijima
i zbornicima radova, gdje se oko ideje jedne ili vie urednica i urednika oku-
plja grupa znanstvenica i znanstvenika sa svojim individualnim prilozima.
Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK). Napokon, predmetno,

sadrajno i uporabno najbogatija klasifikacija jest univerzalna decimalna
klasifikacija (UDK).
UDK je nastala na vrhuncu herojskoga doba modernih znanosti pot-
kraj 19. stoljea, kada i mnoge ideje, izumi i otkria koji e obiljeiti zna-
nost i tehnologiju 20. stoljea i dopratiti nas u 21. stoljee. Ocem UDK
smatra se belgijski bibliograf, pacifist i vizionar Paul Otlet (18681944).
Otlet je 1895. zajedno s nobelovcem Henriem La Fontaineom (1854
1943) osnovao u Bruxellesu Meunarodni institut za bibliografiju s ci-
ljem izrade univerzalne bibliografije svjetskih znanja. U tu svrhu pre-
uzet je decimalni sustav amerikoga knjiniara, strunoga pedagoga i
publicista Melvila Deweya (18511931) te dopunjen grananjem arap-
skih brojeva. Iz spoja Deweyove decimalne klasifikacije i nepregledno-
ga grananja arapskih brojeva nastao je najplodniji klasifikacijski sustav
UDK. Osnovno je svojstvo UDK mogunost izraavanja ne samo svih
sadraja znanja nego i odnosa meu njima.
110

Prvi institucionalni okvir za promicanje UDK i usklaivanje meuna-
rodne znanstvene dokumentacije, Meunarodni institut za bibliografiju,
preimenovan je 1937. u Meunarodni savez za dokumentaciju FID
(Fdration Internationale dInformation et de Documentation) sa sjedi-
tem u Haagu. Potkraj 20. stoljea FID je imao nacionalne podrunice u
vie od 65 zemalja te vie od 300 pridruenih organizacija i pojedinaca.
Godine 1991. FID je u suradnji s izdavaima iz Nizozemske, Engleske,
Francuske, panjolske i Japana osnovao neprofitabilnu nasljednicu
UDK konzorcij (UDCC). Konzorcij je preuzeo vlasnitvo nad UDK 1.
sijenja 1992. (gotovo istodobno s potpisivanjem Ugovora o Europskoj
Uniji u Maastrichtu 7. veljae 1992). Usp. http://www.britannica.com
(14. oujka 2009), http://www.udcc.org/members.htm (14. oujka 2009)
i sline stranice na mrei.
Glavne tablice UDK
0. Openito. Znanost, znanje. Organizacija. Informacije. Dokumentacija.

Knjiniarstvo. Ustanove. Publikacije.
1. Filozofija. Psihologija.
2. Religija. Teologija.
3. Drutvene znanosti. Statistika. Politika. Ekonomija. Trgovina. Pravo.
Uprava. Vojni poslovi. Socijalna skrb. Osiguranje. Obrazovanje. Folklor.
4. Raunalstvo (u procesu).
5. Matematika i prirodne znanosti.
6. Primijenjene znanosti. Medicina. Tehnologija.
7. Umjetnosti. Razonoda. Zabava. port.
8. Jezici. Lingvistika. Knjievnost.
9. Zemljopis. Biografija. Povijest.
(Univerzalna decimalna klasifikacija, 2005)
111

UDK je pragmatian, beskrajno otvoren klasifikacijski sustav u kojemu
se glavne skupine granaju u podskupine, a podskupine u nove podsku-
pine dodavanjem arapskih brojeva od 0 do 9. Ekspertni timovi u UDK
konzorciju kontinuirano rade na usavravanju, izmjenama i dopunama
klasifikacijskoga sustava, kako bi se mogle prihvatiti promjene i novosti
na svim podrujima, od znanosti i tehnike do umjetnosti i drugih obli-
ka ljudskoga znanja. Konzorcij redovito izdaje prirunik s promjenama i
dopunama u klasifikacijskome sustavu. Po tim se promjenama usklauju
klasifikacijske jedinice u nacionalnim knjinicama, koje imaju i svoje spe-
cifinosti. Tako je, primjerice, broj glagoljice u popisu UDK 003.349.1, a
broj hrvatskoga jezika 811.163.42.
UDK se danas rabi preteno u bibliotekarstvu, u uem strunom kru-
gu. S razvojem raunalne tehnologije i stalne edukacije te s virtualizacijom
klasinih knjinica UDK e postati neizostavan alat u prezentaciji i ire-
nju svekolikih znanja. Velik dio fonda Nacionalne i sveuiline knjinice
u Zagrebu ve je na mrei, a nova knjinica Filozofskoga fakulteta u Zag-
rebu cijeli je fond, koji je bio podijeljen po odsjecima, ujedinila i stavila
na mreu te ponudila iroj javnosti. U virtualnim knjinicama budunosti
ostvarit e se ono o emu je sanjao bibliotekarski univerzalist i informati-
ki vizionar Otlet kada je u svojoj posljednjoj knjizi Svijet: Eseji o univerza-
lizmu (Monde: Essai duniversalisme, 1935) predvidio raunalnu eru:
Sve u svemiru, i sve o ovjeku bit e registrirano daleko od vremena svoga

nastanka. Tako e biti stvorena pokretna slika svijeta, pravo zrcalo memo-
rije. Svatko e s razdaljine moi itati tekst u najirim granicama eljenoga
sadraja, projiciran na individualnome zaslonu. Na taj nain svatko e iz
vlastitoga naslonjaa moi promiljati svijet i u cjelini i u pojedinostima.
(http://www.boxesandarrows.com/view/forgotten_forefather_paul_otlet
17. 10. 2006, 11. oujka 2008)
Poput Mendeleevljeve univerzalne tablice prirodnih elemenata Otleto-

va je UDK univerzalna tablica kulturnih elemenata, tj. svjetskih znanja.
Mendeleevljeva je tablica bila univerzalna Knjiga Prirode. Otletov je
UDK univerzalna Knjiga svih knjiga Knjiga Kulture
112

3. VRSTE ZNANSTVENE PROZE
Rezultati znanstvenoga rada objavljuju se u razliitim oblicima pisanoga

teksta. U skladu s teorijama diskursa i novom retorikom znanstveni je
tekst oblik argumentacijske proze koja ima svoje moduse i pravila, svoje
anrove i vrste.
Po opoj klasifikaciji tekstovi koji obrauju znanstvene probleme dijele
se na znanstvene i strune. Ta podjela nije kruta niti ju je uvijek lako pro-
vesti, pa se katkad rabi i naziv znanstveno-struni radovi. To su prije svega
takvi oblici poput enciklopedija, leksikona, rjenika, udbenika i bibliografi-
ja, koji su utemeljeni na postojeemu znanju, ali zahtijevaju izniman znan-
stveni trud. Znanstveni i struni radovi mogu biti akademski ako su nastali
za potrebe stjecanja akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva.
Tako moemo izdvojiti tri osnovne vrste znanstvene proze: znanstvene,
strune i akademske radove.
3.1. Znanstveni radovi
U znanstvene radove pripadaju odreene vrste lanaka i knjiga, znanstveni

projekti te jednim dijelom znanstveno-struni radovi. Za svaku vrstu ovdje
se uz hrvatski termin navode nazivi na engleskome (znanstveni jezik virtu-
alne kulture) i njemakome jeziku (znanstveni jezik Gutenbergove ere).
Izvorni znanstveni lanak (engl. original scientific paper, njem. Wissen-

schaftlicher Originalbeitrag) sadrava originalan doprinos problematici,
bilo da je rije o novoj temi bilo novome pogledu na problematiku, novoj
metodologiji, eksperimentu ili tehnikome izumu. Izvorni znanstveni
rad, da bi bio tako tretiran, treba biti objavljen u primarnim znanstvenim
publikacijama ili onima koje imaju taj status, to je kodificirano poseb-
nim Pravilnikom o mjerilima vrjednovanja asopisa i publikacija s meu-
narodno priznatom recenzijom te s njima po vrsnoi izjednaenih asopisa
i publikacija. U takvim publikacijama lanak prolazi kroz proces recen-
113

ziranja u kojemu se provjerava i ocjenjuje njegova sadrajna i formalna
izvrsnost. Tako i taj primjer pokazuje da je znanost drutvena institucija
i retoriki pothvat u sklopu znanstvene zajednice koja na propisani nain
kodificira, prosuuje i kontrolira znanstveni rad.
Prethodno priopenje ili znanstvena biljeka (engl. provisional com-

munication ili preliminary note, njem. Vorlufige Mitteilung) kratka je bi-
ljeka prva obavijest o poetku istraivanja. Sadrava bitne informacije,
ali ne i cjelokupnu argumentaciju.
Pregledni lanak (engl. review article/paper, njem. bersichtarbeit) du-

lji je znanstveni tekst izmeu 10 i 49 kartica u kojemu se daje uvid u
problematiku, raspravlja o prethodnim istraivanjima te predlau novi
pristupi ili rjeenja problema. Osobito je koristan u novim podrujima
istraivanja te u nastavnoj djelatnosti jer donosi jednostavan, kritiki i
saet prikaz grae. Kao anr vrlo je pogodan za diplomski i magistarski
rad.
Svaki od tri navedena tipa teksta, ako je bio prezentiran na znanstveno-
me skupu te objavljen u zborniku radova sa skupa, moe biti kategorizi-
ran u posebnu skupinu izlaganja sa znanstvenoga skupa (engl. conference
paper, njem. Tagungsbeitrag).
Monografija (engl. monograph, njem. Monographie) opsena je rasprava

o uem predmetu ili problemu u obliku krae knjige ili duljega lanka
koja temeljito dokumentira dosadanja istraivanja te daje iscrpnu anali-
zu odabrane teme. Dominantna je vrsta znanstvenoga teksta u 19. stolje-
u. Danas je zamijenjena efikasnijim oblikom zbornikom znanstvenih
radova, u kojemu skupina autorica i autora, okupljena oko ideje urednica
i urednika, obrauje odabranu temu ili problem. Pie se za znanstvenu i
strunu publiku. est je oblik u klasinim magistarskim tezama i doktor-
skim disertacijama u humanistici.
Projekt ili studija (engl. scientific project/study, njem. wissenschaftliches

Projekt/wissenschaftliche Studie) poseban je anr znanstvenoga, najee
114

kolektivnoga rada koji naruitelj (vlada, ministarstvo, investitori) povje-
rava specijaliziranim institucijama da se obavi pod znanstvenim nadzo-
rom voditeljica i voditelja istraivanja. Sastoji se od prijedloga projekta,
rada na projektu i izvjea, koje pripada u strune radove. Prijedlog pro-
jekta sadrava podatke o vrsti istraivanja (fundamentalno, primijenjeno,
razvojno), o glavnome i ostalim istraivaima, o stupnju spoznaja na istra-
ivakome podruju, o dinamici rada, ciljevima, oekivanome doprinosu,
moguim korisnicima i sl. Rezultati projekta objavljuju se u zbornicima
radova ako je rije o neusmjerenim fundamentalnim istraivanjima ili
nalaze primjenu u praksi ako je rije o usmjerenim fundamentalnim
istraivanjima, primijenjenim ili razvojnim istraivanjima.
Znanstvenomu radu pripadaju odreeni oblici i aspekti rada na en-
ciklopedijama, leksikonima, rjenicima, udbenicima i bibliografijama.
Uredniki rad leksikografskih izdanja pripada znanstvenomu radu ako
polazi od nove ideje. Pojedine enciklopedijske biljeke prave su male
znanstvene studije (npr. natuknica znanost o knjievnosti u Hrvatskoj en-
ciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krlea), a kratka forma
natuknica katkad dovodi do minijaturnoga preglednog rada ili minimono-
grafija. Bez prethodnoga znanstvenog rada nema ni kvalitetnoga udbe-
nika, a suvremeni razvoj virtualnih tehnologija zahtijeva i od knjiniar-
ka i knjiniara znanstvena istraivanja.
3.2. Struni radovi
Struni su radovi vani u irenju znanstvenih spoznaja i edukaciji. Izdvo-

jit u struni lanak, recenziju, prikaz, izvjee te knjigu i udbenik.
Struni lanak (engl. professional article/paper, njem. fachlicher Beitrag)

ne sadrava nove spoznaje, nego na pregledan i informativan nain sai-
ma postojea znanja o temi, problemu ili podruju radi irenja ve po-
znatih spoznaja ili njihove primjene u praksi. Objavljuje se u strunim
asopisima.
115

Recenzija (engl. peer review, njem. redaktionsinternes Gutachten, danas u
uporabi anglicizam) jest odgovorna kritika ocjena znanstvenoga, stru-
noga ili akademskoga rada te njegova doprinosa znanstvenomu podruju,
odnosno struci. Pie se kao miljenje o vrijednosti rukopisa za objavljivanje.
Termin i praksu peer review uveo je Henry Oldenburg, osnivaki urednik
najstarijega redovitog znanstvenog asopisa Philosophical Transactions of
the Royal Society, koji uz krai prekid izlazi u Londonu od 1665. anr je
zabiljeen ve u Etici lijenika sirijskoga lijenika Ishaqa bin Ali al-Rahwi-
ja (854931), oca medicinske recenzije. Procedura je ova: urednik aso-
pisa ili institucija alju rukopis na ocjenu strunjakinjama i strunjacima
iz podruja. Oni, najee anonimno, itaju i ocjenjuju djelo. Ocjenjivai
moraju biti istoga ili viega akademskog zvanja od autorica i autora koje
ocjenjuju te raditi po najviim standardima struke, jer o njihovu miljenju
ovisi objavljivanje djela, a time i postizanje znanstvenih zvanja i napredo-
vanje u struci. Recenzija sadrava kategorizaciju rada kao bitan element
u vrijednosnoj procjeni, ima vrstu strukturu, a katkad i formalni model
po kojemu se pie. U uvodu se daju osnovni podatci o radu (naslov, opseg,
podruje), u kratkome opisu navode se dijelovi (poglavlja) rada, u kritikoj
ocjeni prosuuju se pojedini aspekti djela, a u zakljuku se donosi sud te
se djelo preporuuje za daljnju proceduru (tisak, status udbenika), vraa
se na doradu ili, u krajnjim sluajevima, odbija. Poznato je u znanstvenoj
praksi da su zbog nerazumijevanja ili osobnih animoziteta katkad odbi-
jeni radovi koji su poslije doivjeli drutveno priznanje ili da je ocjenjiva
plagirao rezultate rada koji je ocjenjivao. Stoga se u novije doba primje-
njuje i otvoreni peer review. U tome su modusu imena ocjenjivaa pozna-
ta, ali takav oblik anra nije openito prihvaen.
Prikaz (engl. review, njem. Rezension) u irem je smislu opis i ocjena in-
formacija i stanja na pojedinome znanstvenom podruju ili u struci. U
uem smislu to je analitiki i kritiki osvrt na djelo (engl. book review),
najee u odreenoj vrsti asopisa. Za razliku od recenzije, koja se pie o
neobjavljenome rukopisu, prikaz knjige pie se o objavljenome tekstu. U
prvome se sluaju nedostatci mogu ukloniti, u drugome je sud konaan.
Recenzije piu osobe istoga ili viega znanstvenog zvanja, a prikaze knjiga
116

svatko tko je djelo proitao. Osnovno je pravilo: vano je ocijeniti djelo
(sadraj, argumentaciju, dokumentaciju, stil), a ne izlagati svoje teorije o
problematici kojom se prikazano djelo bavi.
Izvjee (engl. report, njem. Bericht) ima tri smisla: iri, ui i najui. U
irem smislu izvjea su lanci ili dijelovi lanaka u kojima se raspravlja o
rezultatima znanstvenoga rada. U uem smislu to je institucionalni anr
ocjene magistarskih i doktorskih radova radi stjecanja akademskih stup-
njeva te opis djelatnosti znanstvenica i znanstvenika radi napredovanja
u akademskim zvanjima. Tu pripadaju, primjerice, Izvjee povjerenstva o
temi doktorskoga rada ili Izvjee povjerenstva o izboru u zvanje docenta ili
docentice. U najuem smislu izvjee je poseban struni rad u kojemu se
opisuje tijek rada na istraivanju ili projektu za naruitelja ili financijera
istraivanja, odnosno projekta. Takva izvjea piu se po strogim pravili-
ma u kojima se opisuje tijek istraivanja i njegove faze, procjenjuju rezul-
tati te iznose dokazi o uspjenosti ili problemima u istraivanju. Sve vrste
izvjea, svako na svoj nain, pokazuju, kao i svi ocjenjivaki anrovi, da
je znanost drutvena institucija i retoriki pothvat koji funkcionira po
strogim pravilima i ritualima.
Knjiga, udbenik, kartica. Knjiga (engl. book, njem. Buch) po definici-

ji UNESCO-a jest ukorieni tekst znanstvenoga, strunoga, umjetni-
koga ili drugoga tipa koji je opsegom vei od 49 kartica. Kartica teksta
znai 1800 znakova s razmacima. S obzirom na tehnologije pisma knjiga
moe biti pisana pisaim strojem (klasini rukopis), tiskana u Gutenber-
govoj tehnici ili u novoj tehnologiji u elektronikome obliku (engl.
e-book).
Temeljni je oblik strune knjige udbenik (engl. textbook, njem. Lehr-
buch). Udbenik je didaktiko-metodoloki rad u kojemu se na sustavan
i funkcionalan nain izlae nastavno gradivo iz predmeta ili struke pro-
pisano nastavnim planom i programom odgojno-obrazovnih institucija.
Ako udbenik svojim sintezama ili primjerima upuuje izvan standardnih
spoznaja, moe se smatrati znanstveno-strunim radom.
117

3.3. Akademski radovi
Akademski (studentski) radovi izrauju se na strunim i sveuilinim

studijima radi profesionalnoga osposobljivanja te stjecanja znanstvenih i
strunih naziva i akademskih stupnjeva. Ovise o organizaciji studija, pa
nisu isti u svim zemljama ni u svim obrazovnim ustanovama.
Izdvojit u est vrsta studentskih akademskih radova, koji su vie ili ma-
nje univerzalni za sve visokoobrazovne sustave, pa i za bolonjski proces.
Esej (engl. essay, njem. Essay) najjednostavniji je oblik akademske proze,

najee veliine od 2 do 5 kartica teksta. Pojam je vrlo irok i obuhvaa
razliite oblike kratkoga lanka ili argumentacijske proze, esto iz osob-
ne vizure. Eseji mogu biti knjievni, politiki, novinski (kolumne), aka-
demski i sl. Rije dolazi od franc. essayer kuati, pokuati, istraiti; essai
ogled, rasprava. Termin je uveo Michel de Montaigne u knjizi Essais
(1580) opisujui svoje tekstove kao pokuaje prenoenja misli u pisani
oblik. Akademski se esej pie u sklopu nastavnoga procesa na satu, kao
domaa ili kao ispitna zadaa. To je analiza predmeta ili miljenje o temi.
Osnovni se tekst, kao i u svih akademskih radova, sastoji od tri dijela:
uvod
tijelo teksta (razrada teme)
zakljuak
Popularni je oblik argumentacijskoga eseja u SAD-u tzv. five paragraph

essay (v. III. 2.3.10, Esej od pet odlomaka). Sloeniji je oblik argumenta-
cijski esej od pet dijelova u kojemu se osim navoenja potpore u prilog
vlastitoj tezi navode i pobijaju suprotna stajalita. Akademski esej moe,
ali ne mora imati dokumentacijsku aparaturu.
Referat (engl. paper, njem. Referat) oblik je akademskoga rada razliite

veliine, najee od 5 do 10 kartica, u kojemu studentice i studenti obra-
uju temu iz nastavnoga programa (npr. enski likovi u romanu Miro-
slava Krlee Povratak Filipa Latinovicza). Kao i svi akademski radovi,
118

referat mora imati uvod, razradu teme, zakljuak i literaturu. Cilj je refe-
rata pokazati razumijevanje problematike te nauiti svojim rijeima uz
pomo strune terminologije izloiti temu. Za razliku od seminarskoga
rada u referatu se ne osvre na metodologiju.
Seminarski rad (engl. term paper/paper, njem. Seminararbeit) vii je

oblik akademskoga rada, opsegom oko 15 kartica, u kojemu studentice
i studenti samostalno obrauju temu po vlastitu izboru ili na sugestiju
nastavnice ili nastavnika. U seminarskome se radu proiruju znanja iz
nastavnoga predmeta, upoznaje s metodologijom znanstvenoga rada i
svladava tehnologija znanstvenoga pisma u strukturiranju teksta i slu-
enju literaturom. Seminarski rad sadrava sve uobiajene dijelove aka-
demskoga rada i po kvaliteti je srodan strunomu radu ili strunomu
prikazu.
Diplomski rad u klasinome studiju (engl. diploma essay, njem. Diplom-

arbeit) struni je rad koji studentice i studenti pod vodstvom mentorice
ili mentora prijavljuju, izrauju i nakon svih poloenih ispita brane pred
povjerenstvom kao uvjet za stjecanje diplome i pripadnoga akademskog
i strunog naziva. U bolonjskome modelu klasini je diplomski rad pre-
imenovan i preinaen u zavrni rad. Zavrnim se radom na kraju pred-
diplomskoga studija stjee diploma bakalaureata, u modelu 3 + 2 nakon
estoga, a u modelu 4 + 1 nakon sedmoga semestra. Diplomski je rad
u klasinome sustavu obrazovanja trebao pokazati samostalno rjeavanje
problema iz struke te neke oblike originalnosti u obradbi teme. Zavrni
rad u bolonjskome sustavu treba prije svega pokazati ovladavanje propi-
sanim znanjima iz struke za koju se obrazuje. Po starome programu opseg
diplomskoga rada iznosio je izmeu 20 i 40 kartica. Oblik, opseg i nain
obrane zavrnoga rada u bolonjskome sustavu nisu propisani: definiraju
se u okviru fakulteta ili odsjeka. Zavrni rad sadrava sve uobiajene dije-
love akademskoga rada: naslovnicu sa anrovskom odrednicom zavrni
rad, praznu stranicu (ocjena i potpisi ocjenjivaa), sadraj, osnovni tekst
rada (uvod + razrada teme po poglavljima + zakljuak), popis literature,
popis priloga (slikovnih, grafikih, zvunih i sl.), saetak i kljune rijei.
119

Izrauje se u etiri primjerka: jedan za studenticu ili studenta te tri za
lanove povjerenstva.
Magistarski rad ili magistarska teza (engl. M.A./M.S. thesis, njem.

Magisterarbeit) u klasinome je studiju vii oblik akademskoga rada. U
bolonjskome sustavu magistarski je rad preimenovan i preinaen u di-
plomski rad. Klasini magistarski rad i bolonjski diplomski rad razlikuju
se po stupnju znanstvenosti i postignutome nazivu. Magistarski rad ili
magistarska teza u klasinome sustavu pripadaju u znanstveno-struni
rad; njima se postizao znanstveni naziv magistrice, odnosno magistra
znanosti. Diplomski rad u bolonjskome sustavu struni je rad; njime se
postie struni naziv magistrice, odnosno magistra struke. U klasinoj
magistarskoj tezi naglasak je na originalnome znanstvenom doprinosu
bilo na podruju teme, bilo metode, bilo rezultata. U diplomskome radu
po bolonjskome modelu treba pokazati strunu kompetenciju i neke
oblike samostalnoga rada. Opseg magistarske teze u humanistikim i
drutvenim znanostima iznosio je izmeu 80 i 120 kartica. U sklopu bo-
lonjskoga procesa, koji u hodu donosi i kodificira pravila, opseg diplom-
skoga rada i nain obrane nisu strogo propisani te se odreuju u sklopu
pojedinih akademskih zajednica, fakulteta i odsjeka.
Doktorska disertacija (engl. dissertation, doctoral thesis, njem. Doktor-

arbeit) samostalan je znanstveni rad kojim se postie naziv doktorice,
odnosno doktora znanosti. To je najvii oblik akademske proze kojim se
stjee kvalifikacija za znanstveni rad u podruju iz kojega se dodjeljuje
doktorat znanosti. Doktorska disertacija pie se po bolonjskome modelu
u sklopu trogodinjega poslijediplomskog studija. Oblik i opseg diserta-
cije u bolonjskome sustavu nisu strogo propisani te se odreuju u sklopu
pojedinih studija. Struktura i dijelovi mogu varirati, ovisno o znanstve-
nome podruju i temi. U doktorskoj disertaciji originalni su i tema i me-
todologija i rezultati. Disertacija je nov doprinos znanstvenoj spoznaji na
odreenome podruju i vrijedna je objavljivanja. Akademski radovi na
preddiplomskome i diplomskome studiju osposobljivanje su za znanstve-
ni rad. Doktorat je priznanje te sposobnosti licencija za znanost.
120

4. OSNOVNI POJMOVI KLASINE RETORIKE
Metodoloki okvir ovoga prirunika ini retorika znanosti nastala u sklo-

pu nove retorike kraja 20. stoljea. Taj se metodoloki okvir ne moe
uspostaviti bez poznavanja osnovnih pojmova klasine retorike. Ovdje
u pokuati oiviti neke pojmove klasine retorike koji e nas u susretu s
retorikom znanosti dovesti do teorije i prakse akademskoga pisma.
4.1. to je retorika?
Termin retorika stekao je tijekom povijesti razliita znaenja. U suvre-

menoj kulturi znaenja se pojma retorike kreu od pravila za sastavljanje
govora i pisanje teksta do bombastinoga izraavanja, retorikih pita-
nja bez odgovora i politike retorike (npr. u sintagmama ima dobru ili
lou retoriku, trebao bi paziti na retoriku, promijenio je retoriku).
Leksikografski i enciklopedijski prirunici najee donose etiri
osnovna znaenja retorike (gr. rhtr, rhtoriks, rhtorik govornik,
govorniki, govornitvo):
umijee ili tehnika argumentacije u komunikacijskoj praksi s ciljem

uvjeravanja sugovornika u usmenome (govor) ili pisanome obliku
(razliiti tipovi teksta na podruju politike, sudske prakse, povijesti,
knjievnosti)
znanstvena disciplina koja se bavi strategijama i tehnikama uvjera-
vanja i dokazivanja
jezino-stilske tehnike za uinkovito uvjeravanje i dokazivanje (re-
torika u uem smislu)
kieni stil, zavoenje jezikom, praznoslovlje (moderni stereotip o
retorici)
121

4.2. Retorika i znanost
Klasina retorika izgradila je sustav misaonih i jezinih oblika uvjerljivo-

ga diskursa na razliitim razinama komunikacije, ali ga nije primjenjiva-
la u znanosti. Po Aristotelu retorika je univerzalna metoda uvjeravanja:
sposobnost teorijskoga iznalaenja uvjerljivoga u svakome danom slua-
ju (Rhet. I. 2.1355b1) (v. I. 5.3. i dolje 4.3). Aristotel izdvaja etiri me-
tode logikoga miljenja: znanstvenu demonstraciju (polazi od premisa
koje su istinite ili prihvaene od strunjaka, pa joj nisu potrebni dodatni
argumenti ni proces argumentacije), dijalektiku (premise su manje sigur-
ne, pa ih u raspravi treba obrazloiti i dokazati), retoriku (oslanja se na
vjerojatne premise koje trae argumentaciju) i neispravno ili lano za-
kljuivanje (premise su samo prividno tone, pogrjeke u argumentaciji).
Znanstvene su metode po Aristotelu demonstracija i dijalektika. Reto-
rika je popularna dijalektika koja se slui razliitim tehnikama uvjerava-
nja, pa i logikom argumentacijom karakteristinom za dijalektiku. Prva
reenica u spisu Retorika poinje: Retorika je srodna dijalektici (Rhet.
I. 1.1354a1). Tako je retorika u Aristotela preko logike argumentacije
jednim dijelom svoga bia povezana s dijalektikom, a preko dijalektike
posredno sa znanou.
Nova se retorika oslanja na Aristotela i njegovu tezu o retorici kao uni-
verzalnoj metodi uvjeravanja i argumentacije te je iri i na znanstveni dis-
kurs. Iz vizure teorije diskursa i nove retorike kraja 20. stoljea retorika je
persuazivni, odnosno uvjerljivi (lat. persuadre uvjeriti) ili argumenta-
cijski diskurs na bilo kojemu podruju ljudske komunikacije (u svakome
danom sluaju), pa i na onome podruju gdje je do sada bila nezamisliva
u znanosti.
4.3. Modusi argumentacije: Lgos, thos i pthos
Temelj Aristotelove retorike ine dvije klasifikacije argumenata i argu-

mentacije: opa i posebna. U opoj klasifikaciji Aristotel razlikuje ateh-
122

nike, eksterne ili vanjske dokaze (tekhnoi psteis) i tehnike, interne
ili unutarnje dokaze.
Eksternim ili vanjskim dokazima pripadaju pisani dokumenti, svjedo-
anstva, ugovori, iskazi i sl. Ti se dokazi ne trebaju izumljivati u diskursu,
nego samo pronai i pravilno uporabiti. Takvi su eksterni dokazi citati
autoriteta i navodi iz literature u znanstvenome tekstu.
Interni ili unutarnji dokazi retoriki su argumenti u uem smislu. Oni
se izumljuju i konstruiraju u samome diskursu. Na toj razini Aristotel
gradi posebnu klasifikaciju dokaza te razlikuje tri modusa retorike ar-
gumentacije (Rhet. I. 2.1356a2-6): logos, etos i patos (gr. lgos, thos i
pthos). ovjek je po definiciji razumno bie (animal rationale). To ne
znai da su logos ili ratio jedina bitna znaajka ljudskoga bia. ovjek je i
emocionalno i drutveno bie, raspolae strastima i udnjama, orijentiran
je na sebe i na druge ljude. Polazei od takvih pretpostavaka, Aristotel je
retoriku zamislio kao univerzalnu metodu uvjeravanja (v. I. 5.3. i gore
4.2). Retorika nema odreeni predmet, primjenjuje se u svim moguim
situacijama i slui se razliitim kombinacijama svih triju modusa argu-
mentacije: logosom, etosom i patosom.
Logos (gr. lgos rije, govor; razlog, lat. ratio razum) jest argumenta-
cija s pomou racionalnoga zakljuivanja i dokaza pronaenih u samome
predmetu. Dvije su temeljne metode logikoga miljenja i zakljuivanja:
dedukcija (zakljuivanje od opega prema pojedinanomu) i indukcija (za-
kljuivanje od pojedinanoga prema opemu). Osnovni su oblici dedukcije
po Aristotelu silogizam i entimem. Silogizam je misaona shema u kojoj se iz
dviju ili vie premisa (ishodina tvrdnja ili iskaz, od lat. praemittre posla-
ti naprijed) dolazi do zakljuka. Entimem je skraeni silogizam u kojemu se
neka od premisa pretpostavlja kao poznata, pa se do zakljuka dolazi kra-
im putem. Termine silogizam i entimem Aristotel je uveo kako bi razliko-
vao dvije logike: formalnu i neformalnu. Formalna je logika zasnovana na
silogizmima, ona je temelj znanosti i djelomice dijalektike. Neformalna je
logika zasnovana na entimemima i svojstvena je retorici. Entimemi su ujed-
no i najei oblici logikoga argumenta u retorici (v. III. 3.1.2, Logos).
123

Etos ili dokazivanje govornikovom osobom (gr. thos ud; obiaj, na-
vika) jest argumentacija s pomou govornikova karaktera (v. III. 3.1.2,
Etos). Kao i svi dokazi, etika argumentacija moe biti interna ili unutar-
nja i eksterna ili vanjska. U prvome sluaju rije je o izumljenom etosu, a
u drugome o situacijskom etosu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 198).
Izumljeni ili diskurzivni etos izraen je u samome govoru, odnosno dis-
kursu. Po Aristotelu u samome se govoru mora vidjeti da je autor osoba
koju krase razboritost (phrnsis), vrlina (aret) i dobroudnost (enoia).
U kasnoj antici etos se u cijelosti odnosio na stil. Tako je Hermogen iz
Tarsa sastavio popis vrlina ili karaktera razliitih stilova, poput jednostav-
nosti, skromnosti, sveanosti, silovitosti itd., koji su se pouavali sve do
renesanse (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 199).
Situacijski etos dokazna je snaga govornikova drutvenog, moralnog i
strunog ugleda. Po Kvintilijanu ne moe osoba govoriti dobro ako sama
nije dobra. U tome su smislu karakteristini ameriki predsjedniki iz-
bori. Oni se uvijek vode u znaku etike argumentacije. Skladna obitelj i
domoljublje glavni su argumenti, a utaja poreza i ljubavne afere glavni
protuargumenti u kampanji.
Situacijski je etos vaan i u znanosti. Od Hipokratove zakletve do da-
nanjih etikih povjerenstava znanstvenici budno paze na svoj situacijski
etos, jer znaju da o njemu ovisi ne samo uvjerljivost njihove argumenta-
cije nego esto i njihov opstanak u znanosti i drutvu. U doba virtualne
kulture i komercijalizacije svega, pa i znanosti, neetike je postupke lake
poiniti, ali i otkriti i kazniti. To je osjetila i sama znanost kada su na kra-
ju 20. i poetku 21. stoljea pri znanstvenim i sveuilinim ustanovama
poela nicati etika povjerenstva institucije za nadziranje i ovjeravanje
situacijskoga etosa.
Termin patos (gr. pthos doivljaj, iskustvo, nesrea, zlo; strast, uz-
buenje) ne smije se mijeati sa suvremenim znaenjima rijei patos i pa-
tetian (zanos, ar, uzbuenost; silna i visoka osjeajnost, tzv. plemeniti
patos; pretjerani i neumjereni patos, napuhanost, grandomanija). U kla-
124

sinoj retorici pthos je heuristino sredstvo uz lgos i thos trei mo-
dus uvjeravanja (v. III. 3.1.2, Patos). Logiki i etiki dokazi katkad nisu
dovoljni da bi se postigla uvjerljivost, pa valja pobuditi u publici emocije
da se tvrdnje prihvate. U retorikome smislu patos je argumentacija s po-
zivom na osjeaje publike (izazivanje ljutnje i blagosti, ljubavi i mrnje,
straha itd., kako bi se utjecalo na raspoloenje publike i prihvaanje ili
odbijanje ponuenih tvrdnja). To su ve znali antiki retoriari. Gorgija i
Platon nazivali su retoriku psykhagga. Sofisti su emocionalnu argumen-
taciju u svojim prirunicima ukljuivali u raspravu o uvodima i zakljuci-
ma. To su bila mjesta gdje govornik najvie apelira na publiku. Aristotel
je prvi pruio sustavnu raspravu o patosu kao argumentaciji s pozivom
na emocije. Retoriar mora poznavati stanje duha svoje publike jer nji-
hove emocije i vrijednosti mogu bitno utjecati na prihvaanje i odbijanje
tvrdnja ili promjenu stajalita. Aristotelova rasprava o patosu smatra se
prvom studijom o ljudskoj psihologiji, a ukupna retorika problematika
argumentacije s uporitem u publici moe se smatrati preteom teorije
recepcije.
injenica da se patos u povijesti retorike esto zlorabio, od sofisti-
ke ekvilibristike do totalitarnih voa u 20. stoljeu, ne umanjuje vrijed-
nost argumentacije s pozivom na publiku, njezine emocije, vrijednosti i
oekivanja. Da bismo kupili novi automobil, nije dovoljno racionalno
zakljuiti da nam je automobil potreban niti je ugled tvrtke dovoljan
razlog za izbor automobila. U konanoj odluci pri kupnji automobila
stanoviti e menader, reklama, prospekt ili prigodna cijena djelovati na
nae emocije i vrijednosti te nas uvjeriti da je odreeni model upravo ono
to elimo.
Sva tri argumentacijska modusa prisutna su u veoj ili manjoj mjeri u
svim retorikim situacijama, neke vrste dokaza dominiraju u pojedinim
retorikim anrovima, a izostanak jednoga ili svih vrsta dokaza te njihova
kriva uporaba dovodi do neuvjerljivosti i pogrjeaka u retorikome dis-
kursu (v. III. 3.1.5).
125

4.4. Tri klasina retorika anra
Klasina se retorika odnosila na govor u sudstvu, politici, knjievnosti i

svakodnevnoj komunikaciji. Aristotel razlikuje tri govornike vrste veza-
ne uz razliite komunikacijske situacije, ciljeve i argumentacije:
Sudski govor retorika je situacija sudska rasprava. Govornik na

sudu uvjerava u istinitost ili lanost tvrdnja o radnjama i dogaa-
jima iz prolosti. Dominira argumentacija etosom, tj. moralnom
snagom i autoritetom govornikove osobe. Glavne su teme pitanja
zakonitosti, odgovornosti, pravde, nepravde, krivnje.
Politiki govor retorika je situacija politika skuptina. Cilj je uvje-
ravanje u korisnost ili tetnost pojava i stvari od javnoga interesa u
budunosti. Govornik djeluje na raspoloenje sluatelja uz pomo
patosa, tj. pobuivanjem osjeaja ljutnje, blagosti, ljubavi i mrnje,
straha, stida, zavisti, plemenita nadmetanja i sl. Glavne su teme pi-
tanja rata i mira, prihoda i rashoda, porezi, obrana zemlje.
Epideiktiki ili sveani govor retorika je situacija javna prigoda.
Govornik dokazuje svoje tvrdnje o osobi ili pojavi u sadanjosti.
Dominantna je argumentacija s pomou logosa u dvostrukome zna-
enju: logosa kao racionalne argumentacije i logosa kao rijei, obli-
kovanja argumenata jezikom i stilskim figurama. Glavne su teme
vrlina i njezini dijelovi: pravednost, hrabrost, mudrost, razboritost,
dareljivost.
4.5. Retoriki kanon
Klasina je retorika razvila pet metodikih kanona po kojima su se stolje-

ima uile i prakticirale govornike vjetine. To su:
Pronalaenje ili otkrivanje (gr. heresis, lat. inventio) prikuplja-

nje ideja i argumenata za odreenu temu ili sadraj govora
126

Rasporeivanje (gr. tksis, lat. dispositio ili distributio) organiza-
cija ideja i argumenata; struktura i dijelovi govora
Sastavljanje (gr. lksis, lat. elocutio) jezik i stil, forma izlaganja
ideja i argumenata
Pamenje (gr. mnm, lat. memoria) uenje govora
Govorna izvedba (gr. hypkrisis, lat. actio) dranje govora
Meu brojnim zaboravljenim ili preinaenim pojmovima klasine retori-

ke ovdje u izdvojiti tri pojma koji e nam biti poticajni u pouci i praksi
akademskoga pisma. To su kairs, stsis i tpoi.
4.6. to je kairs?
U antikoj Grkoj postojala su dva pojma za vrijeme: khrnos (kvantita-

tivno kronoloko ili linearno vrijeme) i kairs (kvalitativno vrijeme zaus-
tavljeno u prostoru, kronotop povoljnoga trenutka kada je najpogodnije
poduzeti odreenu radnju). U grkoj mitologiji Kairos je bog sretnoga
trenutka. Zamiljao se i prikazivao na razliite naine. Najpoznatiji je kao
mladi s uperkom na glavi, za koji ga trebamo zgrabiti ako ne elimo
propustiti sretnu priliku. Tako ga prikazuje Lizipov kip iz 3. st. pr. Kr.
Kao mladi s uperkom prikazan je i na reljefu iz 4. st. pr. Kr. koji se uva
u samostanu sv. Nikole u Trogiru.
Ta je slika uvrena u knjievnosti. Posidipov epigram iz 3. st. pr. Kr.
opisuje istodobno Lizipov kip i mitsku predodbu o Kairosu:
Odakle stie kipar?

Sa Sikiona.
Njegovo ime?
Lizip.
A ti, tko si?
Kairos, ja prestiem sve.
127

Slika II. 4.6. Reljef Kairosa. Samostan sv. Nikole, Trogir.
(http://www.trogir.org/main.php?ln=hr&what=sights&id=17, 8. travnja 2010)
Zato hoda na prstima?

Uvijek sam u urbi.
Krila na stopalima, ak?
Od vjetra sam bri.
Zato tako stee britvu desnom rukom?
Kako bih upozorio ljude da sam otriji od otrice britve.
Zato ti pramen kose pada niz lice?
Nek ga zgrabi svatko tko se nae na mom putu.
A straga, zato si elav?
Ma koliko velika elja bila, onaj koga preletim uhvatit me nee.
Zbog ega te umjetnik stvorio?
Da podsjeam ljude, strane! S ovog trijema, ja sam opomena svima.
(http://bs.wikipedia.org/wiki/Kairos, 23. lipnja 2009)
128

U irem smislu, kao opi pojam, kairs oznauje najpovoljnije vrijeme
za obavljanje radnje kako bi se postigao najbolji uinak. O tome govore
drevne izreke i sintagme poput sve u svoje vrijeme, u pravi as na pra-
vome mjestu, tko prije, njemu dvije, tko rano rani, dvije sree grabi.
O tome je rije u Starome zavjetu: Sve ima svoje doba, i svaki posao
/ pod nebom svoje vrijeme. / Vrijeme raanja i / vrijeme umiranja; /
vrijeme saenja / i vrijeme upanja posaenog. / / (...) vrijeme ruenja i
/ vrijeme graenja. / / Vrijeme plaa i / vrijeme smijeha; / / (...) vrijeme
utnje i / vrijeme govorenja (...) (Prop 3,18). Termin za kairs u engle-
skome je timing.
U uem smislu, kao retoriki pojam, kairs znai najpovoljnije vrije-
me i prostor za uspjeno uoavanje i rjeavanje problema. Kairotian je
trenutak iskoristiti priliku u retorikoj situaciji koja se stvorila oko pro-
blema i postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme na pravome mjestu pred
pravom publikom. Retorike su situacije promjenjive, pa je stoga vano
prepoznati hitan problem i poduzeti retoriku akciju u najpogodnijem
trenutku. Kairs je u sofista sredinji pojam koji je isticao govornikovu
sposobnost da se prilagodi razliitim okolnostima te u pravome trenutku
ovlada situacijom. U Aristotelovoj Retorici kairs je kronotop za izbor i
razvijanje dokaza. Budui da su dokazi dostupni u odreenome sklopu
okolnosti, iskoristiti kairotini trenutak znai prepoznati te okolnosti i
razviti dokaze u najpogodnijemu asu na najpogodniji nain.
Kairs je neizostavna tehnika u pisanju akademskih radova, od tre-
nutka izbora teme ili preuzimanja domae zadae do pronalaenja i ras-
poreivanja argumenata, razvijanja teme i predaje rada. Svaki od koraka
u akademskome pismu, ako elite biti uspjeni u studiju, mora biti kai-
rotian napravljen u pravi as i na pravome mjestu (v. III. 1.3.7). Mo-
derni je studij bio graen na slobodi pojedinca i njegove odluke kada e
i kako pohaati nastavu i izvravati svoje obveze. Studirati se moglo vie
godina, po vlastitu izboru. Bolonjski je studij obnova drevne tehnike
kairs, jer sve korake vremenski propisuje i meusobno uvjetuje. To je,
kao i mnogo toga u suvremenoj kulturi, neobian spoj srednjovjekovne
kole (sve u svoje vrijeme) i kapitalizma (vrijeme je novac).
129

4.7. to je stsis?
Grki termin stsis (mn. stseis, od hstamai stojim; stajanje, stajalite;

svaa, ustanak, zastoj) te latinski termin status (poloaj, stajalite) ima vie
znaenja. U politikoj povijesti, kod Tukidida, stsis oznauje pobunu, u
biologiji doba male ili evolucijski neznatne mijene u modelu punktu-
alnoga ekvilibrija, u medicini stanje u kojemu je zaustavljen normalan
protok tjelesne tekuine, primjerice protok krvi kroz ile ili hrane kroz
probavni trakt itd. (usp. Senc, 1910; http://www.meriam-webster.com/
dictionary/stasis, 2. srpnja 2009; http://en.wikipedia.org/wiki/Stasis, 2.
srpnja 2009).
U retorici stsis oznauje s jedne strane zastoj u argumentaciji, kada se
sukobljene strane slau da postoji problem oko kojega se spore, ali ras-
prava jo stoji na mrtvoj toki. S druge strane stsis oznauje stajalite
o predmetu rasprave, postavljanje kljunih pitanja koja e prijepor po-
krenuti s mrtve toke i tako omoguiti kretanje argumentacije. Stsis je
univerzalna retorika tehnika za rjeavanje kontroverznih pitanja, okvir
za argumentaciju u bilo kojoj retorikoj situaciji kada postoji zastoj u ras-
pravi, kada valja postaviti pitanja i zauzeti stajalite.
4.8. Stsis u klasinoj retorici
Teorija i tehnika stsis odnosila se prvotno na pravni i zakonodavni dis-

kurs. Ocem teorije stsis smatra se Hermagora iz Temna (2. st. pr. Kr.).
Hermagora je formulirao etiri pitanja kojima se odreuje predmet u
sudskoj raspravi: 1. Je li navodni in bio poinjen? 2. Je li to bio zloin? 3.
Je li navodni zloin praen olakotnim okolnostima? i 4. Je li dotini sud
mjerodavan u navodnome zloinu? Pretea su teorije stsis pitanja koja
Aristotel u Retorici navodi kao kljune aspekte prijepora u sveanome,
politikome i sudskome govoru: Je li se neto dogodilo? to je to? Kakvo
je to? to trebamo initi? (Rhet. III. 17. i 18). Zahvaljujui recepciji Her-
magore u latinskih autora poput Cicerona i Kvintilijana, iskristalizirala su
130

se etiri stseis ili glavna pitanja koja nizom drugih pitanja mogu pomoi
u raspravi predmeta:
NAGAANJE (stsis stokhasms) pitanja o injenicama: Postoji li

to? Je li se to dogodilo? Je li to istina? Koje je podrijetlo toga? to je
uzrok tomu?
DEFINICIJA (stsis hros) pitanja to je to: Kojoj veoj klasi pripa-
da? Koje su dijelovi? Kako su dijelovi povezani?
KVALITETA (stsis poits) pitanja o svojstvima: Kakvi su djelo, stvar
ili pojava? to je ispravno, a to neispravno? Je li to dobra ili loa stvar?
DJELOVANJE (stsis metlpsis) pitanja o djelovanju ili procedu-
ralna pitanja: to treba uiniti? Koje su radnje poeljne, a koje ne?
Koje su mogue, a koje ne? (Usp. Crowley i Hawhee, 2009: 85-92)
Kada je rije o akademskome pismu, tehnika stsis osobito je plodna pri

formulaciji heuristinoga pitanja i izbora teme (v. III. 1.3.8), ali i svaki
put u procesu pisanja kada se u argumentaciji pojavljuju prijeporne toke
i kada valja odrediti stajalite u raspravi (v. III. 1.3.14).
4.9. to su tpoi?
Termin topos (gr. tpos, mn. tpoi mjesto, lat. locus communis ope
mjesto) nije jednoznaan pojam. U suvremenim se rjenicima najee
definira na dva naina: kao retoriki i kao knjievni pojam. Kao knjievni
pojam topos je opa tema ili motiv, knjievna konvencija ili formula (npr.
biblijska zemlja Kanaan kojom teku med i mlijeko, idealni krajolik locus
amoenus i sl.). Kao retoriki pojam topos je sredinja tehnika klasine re-
torike. Rabi se u kanonu invencije (pronalaenje argumenata, definicija
teme i teze) te u kanonu dispozicije i procesu pisanja (rasporeivanje ar-
gumenata, razvijanje teme i dokazivanje teze) (v. III. 1.3.12, III. 2.3.10,
Retorike topike i akademsko pismo te III. 3.1.3).
131

Postoji vie tradicija pojma i tehnike toposa. Pretea je toposa memo-
rijska tehnika drevnih putujuih pjevaa rapsoda. U recitacijama epskoga
i lirskoga pjesnitva rapsodi su se sluili asocijativnim pamenjem pozna-
tih dijelova stihova ili slika kako bi u bilo kojoj prigodi mogli napraviti
prijelaze u sadraju ili metru. U doba ranih sofista, kada je pismenost
postala dostupna irim drutvenim slojevima, toposi su bili popisi tema
zapisani na svitcima od papirusa. Studenti retorike u sofistikim su ko-
lama dolazili do tema tako to bi odmotali svitak papirusa i potraili fi-
ziko mjesto gdje se nalazila tema, a njihovi sofistiki uitelji crpili su iz
zalihe toposa teme i strukture kojima su mogli ispuniti govor u bilo kojoj
situaciji. Toposi su se esto predoivali kao duboko skrivena podruja ili
mjesta koja treba pretraivati u potrazi za dokazima, neto poput inter-
neta. Jo u rimsko doba Kvintilijan opisuje topose kao skrivena mjesta
gdje prebivaju argumenti, odakle ove treba izvlaiti. Poslije se termin to-
pos rabio u konceptualnome smislu, kao intelektualni izvor ili podruje
na kojemu se nalaze dokazi za bilo koji diskurs (usp. Crowley i Hawhee,
2009: 117119).
4.10. Aristotelova teorija toposa
Teoriju toposa Aristotel je razvio u dva spisa: Retorici i Topici. Dok se

definicija retorike u Retorici moe nai na vie mjesta u razliitim kon-
tekstima, esencijalne definicije toposa i topike u Topici nema. Implicitna
su znaenja: toposi su misaona mjesta (strategije, obrasci, opa mjesta
i teme u raspravi), a topike su sustavi toposa. Aristotel razlikuje dva tipa
toposa: ope (koino tpoi) i posebne (dioi tpoi ili ed).
Opi toposi odnose se na svaki diskurs (pravo, fizika, politika i mno-
ge druge znanosti, Rhet. I. 2.1358a21). To su univerzalne metode, stra-
tegije i obrasci logikoga miljenja koji se primjenjuju u svakome uvjer-
ljivom diskursu. U Retorici ope su topike sadrajnije, orijentirane na
grau (prole i budue injenice, vie i manje, mogue i nemogue, krupnije
i sitnije), a u Topici su formalnije (definicija, podjela, usporedba i kon-
132

trast, uzrok i posljedica itd.). to god da je tema rasprave, treba utvrditi
je li to postojalo ili nije u prolosti te moe li se ili ne moe pojaviti u
budunosti, je li to vie ili manje, je li mogue ili nemogue, pojmove i
grau treba definirati, podijeliti, usporediti, pronai uzroke i posljedice,
pozvati se na miljenje autoriteta i sl. Primjerice, topiku krupnije i sitnije
rabite na trnici kada tvrdite da su sitnije mandarine bolje od krupnijih
jer nisu slamnate, a topiku usporedbe kada u prodajnom salonu auto-
mobila razgledavate izloene modele Citrona, Peugeota, Renaulta itd.,
pa argumentirate da Renault ima ljepu karoseriju od drugih automobila
te ete ga stoga kupiti.
Posebni su pak toposi teme, opa mjesta, termini, obrasci i metode
koji omoguuju i vode argumentaciju u pojedinim diskursima. Primje-
rice, osnovna je topika politikoga govora utvrditi korisno i tetno, a
posebni su politiki toposi prihodi i rashodi, rat i mir, obrana zemlje,
uvoz i izvoz proizvoda i zakonodavstvo (Rhet. I. 4.1359b7). Od drev-
ne Atene iz doba Periklove demokracije do suvremenoga Amerikoga
kongresa i Hrvatskoga sabora to su teme koje zaokupljaju politiare
pruajui predmet i argumentacijski okvir njihovim raspravama. U
sudskome govoru glavne su topike pitanja zakonitosti, pravde i krivnje,
a u epideiktikome ili sveanome govoru vrlina i njezini dijelovi, hrab-
rost, mudrost i sl. (v. gore 4.4). O posebnim toposima u akademskome
pismu v. III. 1.3.12, Posebni toposi pojedinih znanstvenih podruja, polja
i grana.
4.11. Opi toposi univerzalne argumentacijske strategije
Suvremeni udbenik iz retorike donosi shemu klasinih opih toposa s

njihovim podtoposima:
133

DEFINICIJA
A. Rod
B. Podjela
USPOREDBA
A. Slinost
B. Razlika
C. Stupanj
ODNOS
A. Uzrok i posljedica
B. Antecedens i konsekvens
C. Kontrarnost
D. Suprotnost
OKOLNOSTI
A. Mogue i nemogue
B. Prolo i budue
SVJEDOANSTVA
A. Autoritet
B. Svjedodbe
C. Statistika
D. Maksime
E. Zakoni
F. Precedens (primjer)
(Corbett i Connors, 1999: 84120)
Definicija. U bilo kojoj retorikoj situaciji i u bilo kojemu podruju de-

finirat ete kljune pojmove svoje teme, sluiti se kategorijom roda kao
premisom u deduktivnome zakljuivanju (npr. Svi ljudi su smrtni, dakle
Sokrat je smrtan) te nabrojiti dijelove svoga predmeta u svrhu opisa i raz-
janjavanja teme ili organizacije grae (npr. A... B... C... kao u gornjoj she-
mi). Vie o topici definicije kao argumentacijskoj strategiji v. u III. 3.1.3,
Definicija te Dioba i klasifikacija.
134

Usporedba. Jedna je od temeljnih strategija u argumentaciji i razjanjava-
nju usporedba. Usporeujemo poznato s nepoznatim kako bismo stvari
odredili po slinosti, razlici i stupnju. Ta se strategija prepoznaje po na-
putcima Usporedi, Odredi slinosti i razlike, to je vee, a to manje.
Topika usporedbe kljuna je u induktivnome zakljuivanju: ako je A sli-
no B po C, onda je vjerojatno slino po D ili E. Usporedbom po slinosti
meu stvarima koje pripadaju razliitim razredima nastaje analogija (npr.
u medicinskome se diskursu srce usporeuje s pumpom). Analogija nije
dokaz, ali ima vrijednost uvjeravanja ako se usporeuju bitni aspekti. Ari-
stotel u Retorici podrobno raspravlja o topici stupnja. Vei broj u razredu
istih stvari poeljniji je od manjega broja (npr. sto kuna poeljnije je od
deset kuna, cilj je vrjedniji od sredstva, zdravlje je vrjednije od vjebanja
koje mu pomae i sl.) (v. III. 3.1.3, Usporedba i kontrast).
Odnos. Poput definicije ili usporedbe uzrok i posljedica temeljni su to-

pos svih jezinih praksa, od djejega pitanja zato do zakljuka da je
neka pojava uzrok drugoj ili neka pojava posljedica druge (v. III. 3.1.3,
Uzrok i posljedica).
Osim uzroka i posljedice sluimo se u zakljuivanju blaim odnosom
antecedensa (ono to prethodi) i konsekvensa (ono to slijedi). Ako iz-
meu antecedensa i konsekvensa utvrdimo odnos uzroka i posljedice,
argument je snaniji. Ako uzronoga odnosa nema, a mi ga tvrdimo,
nastaje jedna od najpoznatijih logikih pogrjeaka poznata kao post hoc,
ergo propter hoc (v. III. 3.1.5, Logos: Nakon toga, dakle zbog toga). Topos
kontrarnosti valja razlikovati od kategorije razlike. Razliite su stvari raz-
liite po vrsti, a kontrarne su suprotne unutar iste vrste. Stoga je strategija
argumentacije iz toposa kontrarnosti ova: ako je jedan od iskaza istinit
(npr. dan je sunan), ne moramo dokazivati da je drugi laan (pada kia);
ali ako je jedan od iskaza neistinit, drugi nije nuno istinit, te ga trebamo
dokazivati (ako dan nije sunan, ne mora padati kia, moe biti oblano).
Drukije je kod dokazivanja toposom kontradikcije s pomou protu-
slovnih pojmova. Topos kontradikcije vaan je za dokazivanje ili pobija-
nje istinitosti iskaza preko neistinitosti kontradiktornoga pojma, jer ako
135

je iskaz ili pojam istinit, kontradiktorni je pojam neistinit i obratno (ako
je stol od drveta, nije od eljeza).
Okolnosti. U topici okolnosti argumentacija se odvija u sklopu podto-

pika mogue i nemogue te prolih i buduih injenica. Ako je jedna od
slinih ili kontrarnih stvari mogua, mogua je i druga (ako je vrijeme
promjenjivo, mogue je da dopodne sja sunce, a popodne pada kia). Ako
je mogua tea stvar (popeti se na Mount Everest), mogua je i laka (po-
peti se na Sv. Juru na Biokovu). U topici prolih injenica valja empirij-
skim dokazom ili svjedoenjem utvrditi stvarno stanje (npr. u sudskoj
raspravi tko je poinio ubojstvo). Ako je nemogue utvrditi stvarno sta-
nje, zakljuuje se dedukcijom po vjerojatnosti (ako se dogodio prirodni
antecedens, dogodio se i konsekvens, npr. ako vidimo munju, negdje je
puknuo grom). Slino je i u argumentaciji o vjerojatnosti buduih doga-
aja. Primjerice, ako se nastavi s oneiivanjem atmosfere, vjerojatno e
se poveati globalno zatopljenje.
Svjedoanstva. Napokon, posljednje topoloko podruje ine svjedoan-

stva. Topike definicije, usporedbe, odnosa i okolnosti Aristotel je nazivao
umjenima ili tehnikima (ntekhnoi psteis) jer pripadaju samomu re-
torikom umijeu. Argumentacija i graa za argumentaciju tu se izvode
iz samoga predmeta o kojemu se raspravlja. Tu je rije o imanentnoj argu-
mentaciji i unutarnjim ili internim dokazima. Za razliku od imanentne
argumentacije strategije svjedoanstva pripadaju tzv. atehnikim dokazi-
ma (tekhnoi psteis). U topici svjedoanstva argumentacija svoju grau
dobavlja izvana. Tu je rije o izvanjskim ili eksternim dokazima (v. III.
1.3.12, Vanjski ili eksterni toposi).
Corbett i Connors razrauju est podtopika izvanjske topike svjedo-
enja. U argumentaciji se esto sluimo pozivom na autoritet strunjaka.
Ako postoje razlike u svjedoenju strunjaka, treba se osloniti na kritiko
miljenje te postavljati razliita pitanja poput: Ima li nedosljednosti ili
protuslovlja u miljenjima? Jesu li strunjaci u sukobu interesa? Imaju li
predrasude? Jesu li informacije koje nude pouzdane? Svjedodbe su oblik
136

poziva na autoritet. Pojavljuju se u razliitim oblicima kao to su prepo-
ruke, reklame, svjedoenja u korist ili na tetu koga, ankete, popisi best-
selera itd. To su vrlo jaki argumenti, podloni su manipulaciji i stoga zah-
tijevaju kritiku prosudbu. Snana je argumentacijska topika statistika. I
tu treba biti oprezan te se uvati olakih zakljuaka. Valja ukljuiti kritiko
miljenje te postavljati pitanja poput: Koji su izvori statistikih podata-
ka? Tko ih je radio i zato? Kako se i kada do njih dolo? Ima li protu-
slovlja sa srodnim statistikama iz drugih izvora? Maksime ili sentencije
(pouke, poznate izreke, univerzalne ili oite istine) esto tvore premise u
zakljuivanju. Vrlo su uvjerljive, ali i obiljeene ideologijama te otporne
na kritiku, pa se i tu treba sluiti kritikim miljenjem. Topika prava od-
nosi se na razliite pravne dokumente (statute, ugovore, oporuke, zapise
i sl.). Prua vrlo snane dokaze u bilo kojoj argumentaciji. Kao i u svim
izvanjskim dokazima, potrebna je kritika prosudba dokumenata: Je li
rije o autentinome dokumentu? Ima li dokument autora? Je li doku-
ment promijenjen u tijeku prenoenja? Potvruje li ga ili opovrgava drugi
dokument? U uem smislu precedens je tehniki termin u pravu (sudbena
odluka iz prolosti na koju se moemo pozvati u slinim sluajevima). U
irem smislu to je openito primjer na koji se moemo pozvati u slinu
sluaju.
4.12. Klasina topika i retorika znanosti
Od Platona i Aristotela do Descartesa i Hegela znanost se shvaala kao

logiki diskurs kojemu je osnovni cilj objektivna istina. Retorika kao
umijee uvjeravanja iz takva je diskursa bila iskljuena. Iz vizure nove re-
torike kraja 20. stoljea, zasnovane na kritikome miljenju, znanost je
argumentacijski diskurs kojemu je glavni cilj objektivna istina, pri emu
objektivna istina nije unaprijed dana injenica, nego je izborima i odluka-
ma konstruirana u znanstvenome diskursu.
Znanstveni se diskurs slui opim toposima u Aristotelovu smislu, tj.
univerzalnim strategijama logikoga miljenja u funkciji argumentacije.
137

Znanstvenice i znanstvenici koji dre do sebe nikada ne kre pravila for-
malnoga logikog miljenja i logike argumentacije. Uvijek se slue de-
dukcijom (zakljuivanje od opega prema pojedinanomu) i u tome sklo-
pu silogizmima i entimemima. Uvijek se slue indukcijom (zakljuivanje
od pojedinanoga prema opemu) i u tome sklopu primjerima. Uvijek
definiraju pojmove, analiziraju, usporeuju, trae uzroke i posljedice, raz-
janjuju, pozivaju se na autoritet i sl. Isto tako znanstvenice i znanstvenici,
kao i svi retoriari, uvijek dre do svoga znanstvenoga etosa, bilo situacij-
skoga (stvarnoga) bilo izumljenoga (diskurzivnoga), te paze da izazivaju
takve emocije i takve uinke kod znanstvene publike da njihove ideje i
nain izlaganja budu prihvatljivi znanstvenoj zajednici.
Postavlja se meutim pitanje to su osim ovih opih topika ili univer-
zalnih argumentacijskih strategija, svojstvenih bilo kojemu racionalnom
diskursu, posebne topike (strategije, teme, ideje, metode) koje ine spe-
cifino znanstvenu racionalnost i omoguuju specifino znanstvenu ar-
gumentaciju. to ini specifino znanstveni lgos, thos i pthos? to je
iz retorike vizure akademsko pismo? Na ta pitanja odgovara suvremena
retorika znanosti.
5. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO
5.1. Termin akademsko pismo
Termin akademsko pismo (engl. academic writing akademsko pisanje)

nastao je po analogiji s terminima ensko pismo, ratno pismo te na
tradiciji Derridaove dekonstrukcije razlike izmeu govora i pisma. Po
Derridau zapadna je filozofija, poevi od Platonovih sokratovskih dija-
loga, davala prednost govoru kao fonetskomu fenomenu pred pismom
kao znakovnim zapisom. Derridaov pojam pisma nalazi se s onu stranu
razlike govor (zvuna rije) pismo (grafiki zapis). Pismo po Derridau
nije sustav grafikih znakova, mrtvo slovo na papiru, nego ukupna sim-
138

bolina proizvodnja znaenja izraena bilo kojim tipom znaka (govor,
slova, brojevi, slika i sl.). U tome smislu termin akademsko pismo sadr-
ava mnotvo znaenja: znaenje glagola pisati (proces pisanja), rezultat
pisanja (pisani tekst), vrstu pisanoga teksta (npr. slubeno pismo, dopis,
molba), rukopis u stvarnome i metaforikome smislu napokon, sve ui-
njeno i napisano u procesu odabira i obradbe grae, pripreme za pisanje,
istraivanje grae i literature, ocjenjivanje i sl. (biljeke, komentari, gra-
fikoni, e-mail, izvjea). Kao termin akademsko pismo obuhvaa ukupnu
diskurzivnu aktivnost u akademskoj zajednici usmjerenu na stvaranje i
pisanje teksta bilo kojega oblika, anra i vrijednosti.
5.2. Definicija pojma akademsko pismo
Kao i u definiciji pojma znanosti, akademsko se pismo ne moe odrediti

terminima samo jedne znanosti. Potrebna je interdisciplinarna suradnja
razliitih polja i grana: povijesti znanosti, epistemologije i sociologije zna-
nosti, metodologije znanosti, psihologije znanosti, retorike i dr. Ovdje u
ponuditi interdisciplinarnu definiciju akademskoga pisma s ishoditem u
retorici znanosti.
Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa retoriki pot-
hvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi irenja i prenoenja,
svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i strunih nazi-
va i akademskih stupnjeva.
Akademsko pismo obuhvaa sve oblike argumentacijskoga diskursa koji
se proizvode u akademskoj zajednici. To su znanstveni i struni lanci, su-
djelovanje na simpozijima, recenzije, izvjea, protokoli, biljeke i sl., u ras-
ponu od zamiljanja ideje i prikupljanja grae do pisanja, izlaganja na sim-
pozijima i objavljivanja u znanstvenim i strunim asopisima ili knjigama.
Posebna su vrsta akademskoga pisma studentski radovi na preddiplom-
skome, diplomskome i poslijediplomskome studiju. To su eseji, referati,
seminarski radovi, zavrni i diplomski rad, magistarska teza i doktorska
disertacija, u rasponu od izbora teme, prikupljanja literature i izrade bi-
139

ljeaka do pisanja teksta, prezentacije na seminaru i obrane radova pred
povjerenstvom. To je ujedno sredinji smisao pojma akademsko pismo u
ovoj knjizi.
5.3. Retorika znanosti i znanstveni diskurs
Jedan od prvih teoretiara retorike znanosti, Lawrence J. Prelli (A Rhe-

toric of Science: Inventing Scientific Discourse, 1989), spojio je klasinu
retoriku i Kuhnovu teoriju paradigme te analizirao znanstveni diskurs
kao osebujan retoriki pothvat kojemu je cilj konstrukcija objektivne isti-
ne u sklopu znanstvene zajednice i njezinih uvjerenja. Prelli izdvaja pet
retorikih aspekata znanstvenoga diskursa. To su:
simbolino poticanje
retorika situacija
adresiranost
znanstvena racionalnost
izumljenost
Simbolino poticanje. Prvi je retoriki aspekt znanstvenoga diskursa

po Prelliju simbolino poticanje (1989: 83100). Znanstvenici rade u
sklopu odreene paradigme generalnih uvjerenja koja vode znanstve-
no istraivanje u okviru znanstvene zajednice. Objektivnost znanstvene
istine retoriki je zadana nizom odluka i izbora. Znanstveno istraivanje
i pisanje uvijek je selekcija injenica i njihova interpretacija u sklopu kon-
stelacije uvjerenja. U intraparadigmatskoj retorici, tj. u doba domina-
cije odreene paradigme, znanstvenici potiu jedni druge na rjeavanje
pitanja u sklopu te paradigme, njezine disciplinarne matrice, njezinih
procedura, metoda i termina. U interparadigmatskoj retorici, najee
u doba znanstvenih revolucija, kada nema dominantne paradigme, sim-
bolino poticanje moe ii od polemikoga odbijanja vaee paradigme i
isticanja komparativnih prednosti nove orijentacije do sloenih proima-
nja, natjecanja i suradnje razliitih paradigma, orijentacija i disciplina.
140

Retorika situacija. Drugi je retoriki aspekt znanstvenoga diskursa
povezanost s odreenom retorikom situacijom (Prelli, 1989: 100109).
U klasinoj retorici svaki je retoriki in utemeljen u stanovitoj situaciji
koja zahtijeva argumentirani odgovor na stanovito neodgodivo pitanje
ili problem. U znanstvenome diskursu situaciju ine generalna paradig-
ma, koja odreuje to se moe ili ne moe rei u danoj situaciji (100), te
razliite varijable kao to su dostupnost financijskih sredstava, kvaliteta
opreme, interesi kolegica i kolega, politika potpora projektima i sl. U
finalnome znanstvenom proizvodu, tekstu, takve su okolnosti zamue-
ne, a znanje nastalo u sklopu vladavine paradigme i razliitih pragma-
tinih okolnosti u ivotu znanstvene zajednice retoriki se prikazuje kao
univerzalno i objektivno. Ni znanstveni etos, vrline kao to su univerzal-
nost, originalnost, zajednitvo, nepristranost, nesebinost, skepticizam,
skromnost, samozatajnost itd., nisu unaprijed dane poput zakona ili for-
malnih pravila, nego su retoriki proizvedene. To su toposi znanstvene
vjerodostojnosti ovisni o situaciji u kojoj znanstvenice i znanstvenici dje-
luju i u kojoj ih zajednica ocjenjuje.
Adresiranost. Trei je retoriki aspekt znanstvenoga diskursa adresira-

nost (Prelli, 1989: 109112). Znanstvenici piu za profesionalnu publi-
ku znanstvenu zajednicu s kojom dijele interese, probleme i standarde.
Znanstvena publika prihvaa ili ne prihvaa ponuene argumente, veri-
ficira otkria, ovjerovljuje zakone i teorije. Znanost je poput poduzea
koje postoji na temelju razmjene znanja (110). Problemi i rjeenja biraju
se s obzirom na oekivanja najcjenjenije publike; znanstvena je publika
poput agencije za autorizaciju (111). Promatrana u sklopu klasine re-
torike, adresiranost je oblik patosa, tj. poziva na emocije, u ovome sluaju
oekivanja i vrijednosti znanstvene publike.
Znanstvena racionalnost. etvrti je retoriki aspekt znanstvenoga dis-

kursa osebujna znanstvena racionalnost (Prelli, 1989: 113115). Iz vizure
klasine retorike rije je o posebnim toposima (standardima, vrijedno-
stima) koji ine specifinu znanstvenu racionalnost. To je posebna vrsta
retorike racionalnosti koja je ira od formalne logike i primjenjuje se u
141

polju znanstvene argumentacije. Tu osebujnu retoriku logiku znanosti
ine znanstveni standardi koje znanstvenice i znanstvenici stvaraju i oe-
kuju od sebe i od drugih da ih se pridravaju kada prave znanost. Prelli
je ope topose znanstvene racionalnosti izveo iz prirodnih znanosti, ali se
oni uz manje preinake mogu odnositi na svaki znanstveni diskurs. Takvi
se racionalni standardi mogu mijenjati ovisno o paradigmama i poseb-
nim situacijama na pojedinim znanstvenim podrujima ili u odreenim
znanstvenim zajednicama. Oni mogu postati predmetom rasprave, oso-
bito u doba promjene znanstvenih paradigma. Ipak, unato razlikama
meu znanostima i unato povijesnim mijenama u shvaanjima znanosti
postoji vrsta jezgra znanstvene racionalnosti jedinstvena za sve znano-
sti. Znanstvenu racionalnost ine etiri toposa (v. III. 1.3.12, Opi toposi
znanstvene racionalnosti):
rjeavanje problema (eksperimentalna i opservacijska kompetencija,

originalnost, snaga razjanjavanja, kvantitativna preciznost, empi-
rijska adekvacija i sl.)
evaluacija (tonost, unutarnja i vanjska konzistentnost, jednostav-
nost, plodnost)
egzemplarnost (primjeri, analogije, metafore)
znanstveni etos (zajednitvo, univerzalnost, nesebinost, original-
nost, skepticizam i druge vrijednosti, v. I. 2.4.4. i III. 1.7)
Svaka znanost, da bi bila znanost, mora uoavati i rjeavati probleme,

mora ispunjavati odreene vrijednosne standarde, mora se sluiti primje-
rima i mora se pridravati osebujnoga znanstvenoga etikog kodeksa.
Osim tih univerzalnih opih mjesta znanstvene racionalnosti svako
pojedino podruje, polje ili grana imaju svoja posebna opa mjesta koja
utemeljuju njihov posebni diskurs i njihove tijekove argumentacije. Tak-
va pojedinana opa mjesta karakteristina u pojedinim znanostima ine
njihovi specifini termini, teme, metode i postupci. Jednim se termini-
ma i metodama slui ekonomija, drugima biologija, treima znanost o
142

knjievnosti itd. Bez univerzalnih opih mjesta znanstvene racionalnosti
nema znanosti kao drutvene institucije i retorikoga pothvata ni uvjer-
ljive znanstvene argumentacije, a bez specijalnih opih mjesta nema po-
sebnih terminoloki i metodoloki usustavljenih znanstvenih diskursa (v.
III. 1.3.12, Posebni toposi pojedinih znanstvenih podruja, polja i grana).
Izumljenost. Peti retoriki aspekt znanstvenoga diskursa ini izumljenost

(Prelli, 1989: 116119). U tome se aspektu sabiru sve prethodne osobine
znanosti i znanstvenosti. Znanstveni je diskurs izumljen (engl. invented
od lat. invenire pronai, izumiti, izmisliti) ne u smislu izmiljanja reto-
rikih figura i lijepoga stila, nego u smislu klasinoga retorikog kanona
inventio (pronalaenje ideja i argumenata). Kako bi doli do svojih ideja
i izloili ih znanstvenomu auditoriju na procjenu i prihvaanje, znan-
stvenice i znanstvenici uvijek donose retorike odluke:
odabiru retoriki cilj, tj. trae rjeenje kakva problema u pravo vrije-
me i na pravome mjestu (kairs)
odreuju toke prijepora u tome problemu (stsis)
istrauju relevantnu literaturu (vanjski tpoi) kako bi pronali argu-
mente i uvjerili znanstvenu zajednicu u svoje tvrdnje (opi tpoi ili
argumentacijske strategije, posebne topike pojedinih znanstvenih
podruja)
5.4. Retorika znanosti i akademsko pismo
Ako Prellijeve retorike aspekte znanstvenoga diskursa primijenimo na

akademsko pismo, dobit emo ove differentiae specificae akademskoga pi-
sma kao osobita oblika znanstvenoga diskursa i retorikoga pothvata.
Akademsko pismo u sklopu simbolinoga poticanja. Na preddplom-

skome i diplomskome studiju nastavnice i nastavnici u sklopu svojih ko-
legija potiu studentice i studente da piu razliite vrste akademske proze
143

kako bi svladali gradivo iz odabranih kolegija u podruju za koje se obra-
zuju. Na niim stupnjevima akademskoga obrazovanja nudi se prije svega
ono to Thomas Kuhn naziva normalna ili zrela znanost, tj. znanje
u okviru prihvaene paradigme. Ono to se od studentica i studenata u
tijeku studija trai uglavnom je znanstveni trening u sklopu kolegija i pri-
hvaene znanstvene paradigme. To je uvoenje u konstelaciju uvjerenja o
kojima postoji konsenzus znanstvene zajednice i pristajanje na ta uvjere-
nja. Na tome stupnju obrazovanja glavni su komunikacijski medij udbe-
nici i njihova objektivistika retorika koja prikazuje znanje u konanome
stupnju znanstvenoga konsenzusa kao da je to znanje dano prirodno, a ne
dobiveno dugim raspravama i pregovorima u prethodnome procesu uvje-
ravanja. Ako postoje anomalije u sklopu paradigme, one se najee ne
otkrivaju, jer studenti imaju i tako dosta posla oko svladavanja normal-
ne znanosti i normalnoga znanja, pa ih s pedagokih razloga ne treba
dodatno optereivati prevladanim dilemama i alternativnim rjeenjima
(usp. Prelli, 1989: 91).
Na viim stupnjevima akademske naobrazbe, a napose na poslijedi-
plomskome studiju, simbolino je poticanje sklonije isticanju nerijeenih
pitanja i problematinih mjesta u sklopu normalne znanosti. To osobi-
to vrijedi u doba promjene znanstvenih paradigma i znanstvenih revolu-
cija. Tada se potie odabir novih tema i primjena novih metoda, osobito
u pisanju doktorskih disertacija, koje su po anrovskome odreenju na
svim razinama inovativne. Nastavnice i nastavnici tada upozoravaju na
nerijeena pitanja i slaba mjesta u postojeem znanju te potiu na prihva-
anje novih oblika znanja.
Tako je to, primjerice, bilo u studiju knjievnosti na hrvatskim sveui-
litima na kraju 20. i na poetku 21. stoljea, kada su do tada vaeu para-
digmu imanentnoga pristupa knjievnomu djelu zamijenili razliiti oblici
kulturolokih pristupa. Umjesto terminoloke matrice s pojmovima i topi-
kama kao to su dijakronija, funkcija, oznaeno, oznaitelj, sinkronija, struk-
tura, sustav iz 1970-ih i 1980-ih pouavali su se i vjebali pojmovi i topike
kao identitet, kapital, konstrukt, kultura, reprezentacija, rod, simulakrum.
To se osobito jasno vidi u temama i metodologijama doktorskih disertaci-
144

ja obranjenih na Filozofskome fakultetu u Zagrebu posljednjih tridesetak
godina. Tako su na vrhuncu paradigme imanentizma sredinom 1980-ih
duboki poticaji stizali od pojma Aleksandra Flakera stilske formacije, pa
su nastali brojni doktorati o razliitim stilskim formacijama o kojima se do
tada nije pisalo (npr. o ruskome i engleskome baroku, o hrvatskoj avangar-
di i sl.). Simbolini pak poticaji za pisanje doktorskih disertacija 2000-ih
dolaze iz iroke zone nove kulturologije, pa se piu doktorati o posve dru-
gim temama: o popularnoj kulturi, o konstrukciji nacionalnoga identiteta,
o rodnim aspektima, o knjievnoj antropologiji, o knjievnoj geografiji i
sl. (v. III. 1.2.2, Drugo i tree pravilo za dobar izbor teme).
Akademsko pismo i retorika situacija. Studentski su radovi uvijek

obiljeeni retorikom situacijom u kojoj se piu, bilo da je rije o doma-
im zadaama, prezentacijama na nastavi, ad hoc zadaama i provjerama
znanja, bilo veim radovima za postizanje akademskih i strunih naziva
i akademskih stupnjeva. Retorike situacije mogu biti razliite, od soci-
olokih uvjeta pisanja i znanstvenoga stila do znanstvene paradigme u
sklopu koje se pie. Nije isto ako se studira uz rad, pa nema uvjeta za kon-
tinuirano praenje nastave, ili ako se redovito pohaa nastava, raspravlja
na seminaru i dolazi na konzultacije. Retorika je situacija drukija ako
nastavnica ili nastavnik preporue za pisanje rada formalniju mi formu
ili manje formalnu ja formu. U veim znanstvenim radovima situaci-
ju ini sama paradigma, tj. konstelacija znanstvenih uvjerenja koju dijeli
znanstvena zajednica. Ako se doktorska disertacija radi u sklopu poznate
paradigme, pa se samo izolira kakav problem, trebat e manje retorikoga
umijea da se uvjeri povjerenstvo u ispravnost tvrdnja nego ako se pie u
okvirima novoga znanja, koje najprije treba obrazloiti, pa tek onda pri-
mijeniti. Kakve god bile situacije, vano je ovladati situacijom i sve to se
trai napraviti u pravo vrijeme na pravome mjestu (kairs). Napokon, tu
su i etike situacije. Tko parafrazira tako da svjesno ili nesvjesno prepisuje
tue rijei, bit e ukoren za plagijat; a tko prepie tekst s mree ili plati da
mu se napie rad, bit e osramoen pred kolegicama i kolegama ili na koji
drugi nain kanjen. Oni su prekrili znanstveni etos i propustili kairs
nisu bili dorasli situaciji akademskih graana.
145

Akademsko pismo i adresiranost znanstvenoga diskursa. Kao i sva-
ki znanstveni diskurs, akademsko je pismo upueno odreenoj publici.
Ta su publika na niim stupnjevima studija nastavnica ili nastavnik te
znanstvena zajednica odreenoga kolegija, kolegice i kolege koji sluaju
isti predmet i piu sline radove. Ocjene u indeksu, prikupljeni bodovi i
pljesak nakon prezentacije rada potvrda su i legitimacija rada. Posebni su
oblici ovjeravanja rada nagrade i priznanja (npr. rektorova nagrada za naj-
bolji studentski rad iz razliitih podruja). U radovima na viem stupnju
studija (diplomski rad, magistarska teza, doktorska disertacija) publika
su mentorica ili mentor te znanstveno povjerenstvo. Ti se radovi piu pod
stalnim strunim nadzorom, prilagouju se utvrenim standardima i
brane pred auditorijem kao u sudskoj raspravi. U svim oblicima akadem-
ski se rad pie s orijentacijom na strunu publiku i oekivane znanstvene
standarde. Pridravanje znanstvenih standarda donosi odobravanje pu-
blike, uspjeh i dobre ocjene, a krenje standarda ljutnju i neraspoloenje
publike te napokon loe ocjene (pisani oblik klasinoga patosa).
Akademsko pismo i znanstvena racionalnost. Akademsko je pismo

medij u kojemu se studentice i studenti ue znanstvenoj racionalnosti:
opim i posebnim strategijama znanstvenoga logosa. Racionalnost aka-
demskoga pisma nije formalnologika racionalnost, nego posebna vrsta
racionalnosti vezana uz odreene standarde topose znanstvene racio-
nalnosti. Akademski je rad racionalan ako rjeava problem ili zadau na
kolegiju ili studiju (eksperiment, analiza, interpretacija teksta), ako iznosi
kvalitetne tvrdnje (empirijski tone, jednostavne i konzistentne), ako po-
dastire uvjerljive dokaze (slui se literaturom i primjerima), ako je pisan
jednostavnim i jasnim stilom, ako dosljedno primjenjuje citatne tehnike
i citatne stilove, ako se dri naela znanstvene etinosti i znanstvenoga
etosa (samostalno pisanje, a ne prepisivanje od drugih kolegica i kolega
ili s mree itd.).
Izumljenost akademskoga pisma. Napokon, u cjelini svih aspekata,

akademsko je pismo izumljeno, tj. retoriki pronaeno i konstruirano.
Studentice i studenti, kao i sve znanstvenice i znanstvenici, dokazuju
146

svoj rad u obliku pisanoga teksta, eseja, seminarskoga rada, zavrnoga
i diplomskoga rada, magistarske teze i doktorske disertacije. Pisani je
tekst toka u kojoj se sabiru sve razine akademskoga diskursa kao reto-
rikoga pothvata. U okviru stanovite situacije u procesu obrazovanja,
na studiju ili kolegiju, u sklopu nastavnoga programa i svojih obveza,
studentice i studenti odgovaraju na neodgodive potrebe i zadae studija
te donose retorike odluke i izvravaju ih u pravo vrijeme i na pravome
mjestu (kairs). Na poticaj svojih nastavnica i nastavnika, mentorica i
mentora oni odabiru temu, izdvajaju nerijeeni problem koji e obradi-
ti u akademskome radu, postavljaju pitanja (stsis), prikupljaju grau i
istrauju literaturu (eksterni dokazi ili vanjski tpoi), postavljaju i razvi-
jaju tvrdnje u sklopu problematike kojom se bave, primjenjuju odree-
nu terminologiju i metode (opi i posebni tpoi), argumentiraju svoje
tvrdnje po logikim standardima sluei se dedukcijom (silogizmima
i entimemima) i indukcijom (injenicama i primjerima), dre se znan-
stvenoga etosa i svih standarda koje oekuje znanstvena publika (patos),
tj. piu odreenim akademskim stilom, slue se odabranim citatnim
tehnikama i dosljedno primjenjuju citatne stilove te izlau svoje radove
na seminarima pred kolegicama i kolegama ili ih brane pred lanovima
povjerenstva kako bi lanove znanstvene zajednice uvjerili u valjanost
svojih ideja i postupaka.
5.5. Retoriki kanon i metodika akademskoga pisma
Tako smo stigli do asa kada moemo donijeti odluku o metodi kojom
emo u ovome priruniku izloiti osnovne elemente akademskoga pisma.
To je prilagoeni retoriki kanon. U tome nema nita neobino. Znan-
stveni su se tekstovi uvijek pisali i pouavali po retorikim pravilima, bila
ona izreena eksplicite ili primijenjena implicite.
Iz klasinoga retorikog kanona preuzet emo i potrebama akadem-
skoga pisma prilagoditi etiri dijela: inventio pronalaenje ideja i argu-
menata, dispositio rasporeivanje ideja i argumenata, elocutio sas-
147

tavljanje, jezik i stil akademskoga pisma te memoria pamenje ideja i
argumenata u citatnim tehnikama i stilovima citiranja. U prvome dijelu
klasinoga kanona, invenciji, naglasak e biti na trima tehnikama: kai-
rs, stsis i vanjski tpoi (pronalaenje i ukljuivanje literature). Kanon
dispozicije razmatrat emo u dvama dijelovima: kao veliku dispoziciju
(rasporeivanje ideja i argumenata na razini strukture i dijelova) i kao
malu dispoziciju (strategije argumentacije u odlomcima). U objema
dispozicijama klasina retorika nudi tehnike opih toposa i topika, jed-
nom u funkciji izgradnje kompozicije teksta, a drugi put za razvijanje
argumentacije. Trei kanon, elokucija, odnosi se na stil akademskoga
diskursa. Taj e dio ukljuiti posebne jezino-stilske, diskursno-retori-
ke, pravopisno-mehanike i medijsko-reprezentacijske standarde vane
za akademsko pismo. etvrti kanon, memorija, shvaen je u irem smi-
slu, kao memorija kulture. Tako shvaena memorija obuhvatit e stra-
tegije i tehnike kao to su citiranje, parafraziranje, saimanje i citatni
stilovi, dakle one strategije i tehnike kojima se prenosi i biljei pamenje
kulture.
U kojemu drugom tipu prirunika mogao bi se primijeniti i peti reto-
riki kanon, izvedba govora. Studentice i studenti esto imaju problema
s izlaganjem svojih radova na seminarima i pred povjerenstvom, pa im
zacijelo treba metodika pomo i na tome podruju. Budui da je ovdje
rije o akademskome pismu kao pisanome tekstu, peti retoriki kanon,
actio, shvatit emo kao in samoga pisanja. Tako e u tome irem smislu,
kao izvedba pisanja, i posljednji retoriki kanon biti ukljuen u metodiku
akademskoga pisma.
Ovaj kratki izlet u klasinu retoriku i suvremenu retoriku znanosti mo-
emo zakljuiti rijeima:
148

Akademsko se pismo,
kao i znanost i znanstveni rad,
ne moe bez ostatka svesti
na retoriku.
Ipak, obnovljena i prilagoena retorika
najbolja je metodika
za svladavanje strategija i tehnika
akademskoga pisma.
149

III.
STRATEGIJE I TEHNIKE
AKADEMSKOGA PISMA
Trei dio knjige pragmatine je naravi: posveen je strategija-
ma i tehnikama akademskoga pisma. Daju se konkretne upute
o koracima i postupcima koji se najee rabe u pripremama
za pisanje i u pisanju akademske proze. Kao teorijski i meto-
doloki okvir primjenjuju se prilagoeni i dopunjeni retoriki
kanoni. Teorijska i metodoloka pitanja iz retorike znanosti
obrauju se u onoj mjeri koliko je to potrebno u rjeavanju
praktinih problema.

1.
PRIPREME ZA PISANJE
(INVENCIJA)
U ovome je poglavlju rije o pripremama za pisanje prona-

laenju ideja i argumenata za temu, prikupljanju literature,
kritikome itanju, biljeenju i ukljuivanju literature te etici
znanstvenoga rada. Tu je potrebama akademskoga pisma prila-
goen prvi retoriki kanon invencija. Naglasak je na trima
strategijama iz kanona invencije: kairs, stsis i tpoi.
153

PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA)
1.1. TO JE INVENCIJA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159

1.1.1. Pred bjelinom papira ili prazninom ekrana . . . . . . . 159
1.1.2. Akademsko pismo: Kratka opisna definicija . . . . . . 159
1.1.3. Istraivaki projekt i pisanje/pisani tekst . . . . . . . . 160
1.1.4. Pisanje: Linearno-kruni proces. . . . . . . . . . . . . . 160
1.1.5. to je invencija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
1.1.6. Kairs, stsis, tpoi i akademsko pismo . . . . . . . . . . 163
1.1.7. Osigurajte prostor i vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . 163
1.2. IZBOR TEME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164

1.2.1. to je tema? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164
1.2.2. Sedam pravila za dobar izbor teme . . . . . . . . . . . . 165
1.3. PRVI HEURISTINI KORACI . . . . . . . . . . . . . . . . 172

1.3.1. Nulta faza invencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172
1.3.2. Uoavanje problema i postavljanje
istraivakoga pitanja u znanosti . . . . . . . . . . . . . 173
1.3.3. Uoavanje problema i postavljanje
istraivakoga pitanja u akademskome pismu. . . . . . 175
1.3.4. Tri vrste istraivakih pitanja. . . . . . . . . . . . . . . . 176
155

1.3.5. Tehnika kairs i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . 176
1.3.6. Mo pravoga trenutka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
1.3.7. Uhvatite Kairosa za uperak:
Iskoristite pravi trenutak . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
1.3.8. Tehnika stsis i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . 180
1.3.9. Proizvedite oluju pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181
1.3.10. Hipoteza i teza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183
1.3.11. Hodogram projekta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184
1.3.12. Tehnika toposa i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . 186
1.3.13. Potraite informacije o temi . . . . . . . . . . . . . . . . 188
1.3.14. Proizvedite novu oluju pitanja. . . . . . . . . . . . . . . 190
1.3.15. Definicija teme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
1.3.16. Radni nacrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
1.3.17. Sinopsis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199
1.3.18. Osigurajte potpornu publiku . . . . . . . . . . . . . . . 200
1.4. PRONALAENJE IZVORA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200

1.4.1. Vrste izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200
1.4.2. Pohod na izvore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204
1.4.3. Radna bibliografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205
1.5. KNJINICA: SREDINJI AKADEMSKI TPOS . . . . 206

1.5.1. Usluge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206
1.5.2. Medijski oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207
1.5.3. Oznake. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208
1.5.4. Klasini katalozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209
1.5.5. Mrene baze podataka i pretraivai . . . . . . . . . . . 211
156

1.6. UKLJUIVANJE IZVORA: ITANJE I BILJEENJE . . 212
1.6.1. Tipovi itanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213
1.6.2. Strategije kritikoga itanja i akademsko pismo . . . . 216
1.6.3. Tehnike biljeenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217
1.6.4. Bibliografske i lektirne kartice . . . . . . . . . . . . . . . 220
1.6.5. Umna mapa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222
1.6.6. Kada citirati, parafrazirati, saimati? . . . . . . . . . . . 225
1.6.7. Izbor i prireivanje citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227
1.6.8. Kako izbjei opasnosti od plagiranja? . . . . . . . . . . 228
1.6.9. Kada su biljeke vrijedne?. . . . . . . . . . . . . . . . . . 229
1.6.10. Biljeenje i rano pisanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231
1.7. ZNANSTVENI ETOS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232
157

1.1. TO JE INVENCIJA?
1.1.1. Pred bjelinom papira ili prazninom ekrana
U tijeku studija nai ete se u situaciji da napiete kakav oblik akademske

proze: esej, referat, seminarski rad, zavrni i diplomski rad, magistarsku
tezu ili krunski dokaz svoje znanstvene kvalifikacije doktorsku disertaci-
ju. Takva situacija esto moe biti frustrirajua: stojite pred bjelinom papi-
ra ili prazninom ekrana i ne znate kako ete poeti ni to uiniti. Prije nego
to napravite bilo koji korak, dobro je prisjetiti se definicije akademskoga
pisma, razlikovati dva znaenja termina akademsko pismo, imati predodbu
o inu pisanja te poznavati smisao i tehnike klasinoga kanona invencije.
1.1.2. Akademsko pismo: Kratka opisna definicija
Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa retoriki pot-

hvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi irenja i prenoenja,
svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i strunih nazi-
va i akademskih stupnjeva (v. II. 5.2). Piui studentsku akademsku pro-
zu, poduzimate znanstveni retoriki pothvat:
Radite u sklopu danoga oblika znanja na kolegiju ili studiju (konste-

lacije uvjerenja ili paradigme na podruju za koje se obrazujete).
Nalazite se u odreenoj akademskoj situaciji (va je rad studijska
obveza koju morate ispuniti).
Upuujete svoj rad odreenoj akademskoj publici kako biste je
uvjerili u valjanost svoga znanja (to su vaa mentorica ili mentor i
povjerenstvo pred kojim ete braniti rad).
159

Od vaega se rada zahtijeva odreena znanstvena racionalnost (rje-
avanje problema, tonost, konzistentnost, navoenje primjera, pri-
dravanje znanstvenoga etosa i sl.).
Napokon, u cjelini svih relacija, va je rad izumljen, tj. pripremljen
i konstruiran po odreenim pravilima i standardima (v. II. 5.4).
1.1.3. Istraivaki projekt i pisanje/pisani tekst
U pisanju akademske proze valja razlikovati dva znaenja termina aka-

demsko pismo:
Akademsko pismo u irem smislu: istraivaki projekt (ukupan reto-

riki pothvat koji poduzimate u sklopu studija kako biste napisali
traeni rad; svi koraci, od odreivanja teme i postavljanja istrai-
vakoga pitanja preko istraivanja i ukljuivanja izvora do konane
verzije teksta i izlaganja na seminaru ili pred povjerenstvom).
Akademsko pismo u uem smislu: pisanje akademskoga rada (sam in
pisanja; dio ukupnoga retorikog pothvata) i pisani tekst (oblik argu-
mentacijske proze; cilj i rezultat istraivakoga projekta i pisanja).
1.1.4. Pisanje: Linearno-kruni proces
Mnoge tekoe u pisanju izviru iz injenice da je pisanje linearno-kruni

proces. Te se tekoe mogu ukloniti ili preobraziti u prednosti ako po-
znajete neobinu linearno-krunu narav pisanja. Iz pragmatike vizure
pisanje je linearno stoga to napredujete prema konanomu cilju: dovr-
enomu tekstu. Iz semantiko-kompozicijske perspektive ono je linearno
stoga to konani tekst treba izgledati kao pria koja ima jasan poetak
i kraj. Pisanje je istodobno kruni tijek. Kruno je stoga to se u svako-
me asu moete vratiti na poetak ili bilo koju toku u procesu pisanja,
moete tekst doraivati, mijenjati, a katkad i posve napustiti prvobitnu
160

ideju i plan te napraviti neto posve drugo. Pri tome nita to ste radili
nije izgubljeno. Sve je prisutno i sve je pridonijelo da ono to se pojavilo
u konanici izgleda kao jedino mogue.
Tako je i u akademskome pismu. Ono je linearni proces jer vam je po-
stavljen rok do kojega trebate zavriti rad ili ste ga sami sebi zadali. To je
istodobno vrtnja u krugu. U tijeku cijeloga projekta istraivanja i u samo-
me procesu pisanja moete promijeniti temu i naslov, moete preurediti
strukturu, moete odustati od prvotne teze ako naiete na argumente
koji je pobijaju te postaviti novu, bolje argumentiranu tezu, moete pro-
vjeravati podatke i dotjerivati jezik i stil. To vas ne treba zbunjivati. Rije
je o retorikome pothvatu kojemu je cilj podastiranje to uvjerljivijih do-
kaza o vaim idejama u to konzistentnijoj i pravilnijoj izvedbi.
Ali dokazivanje, provjeravanje i doraivanje ne moe trajati vjeno. Pi-
sanje teksta nije perpetuum mobile. U stanovitome asu, kada osjetite da
ste prikupili dovoljno dokaza, da ste provjerili sve to je bilo potrebno i
iznijeli svoje ideje na najbolji mogui nain, tekst mora biti dovren. To
e se dogoditi u asu kada sve odluke i izbori, koje ste nainili u procesu
pisanja, izgledaju tako logino i uvjerljivo kao da drukije ne moe biti.
To je onaj as kada se kruni tijek vaega pisanja pretvara u linearnu priu
koja ima poetak i kraj. Idealno je da se to poklopi sa zadanim rokom za
predaju rada. Ali akademski rad ni tada ne mora biti posve dovren. Na-
kon izlaganja na seminaru ili obrane pred povjerenstvom moete prihva-
titi primjedbe znanstvene publike, ponovno doraditi rad te ga, osobito
ako je rije o doktorskoj disertaciji, u dijelovima ili cijelosti objaviti. Tek
tada se rad moe smatrati dovrenim i izloiti sudu znanstvene zajednice.
Ali i to je samo privremeni kraj. Zavretak jednoga rada najee je poe-
tak drugoga, u kojemu ete otkriti nove teme, nove ideje i nova rjeenja.
1.1.5. to je invencija?
Svijest o akademskome pismu kao argumentacijskome diskursu i retori-

kome pothvatu te predodba o pisanju kao linearno-krunome procesu
161

vana je teorijska spoznaja, ali nije dovoljna da biste u praksi uspjeno napi-
sali akademski rad. Za tu su svrhu potrebni drugi, profinjeniji alati. Takvim
alatima pripada klasini retoriki kanon dopunjen novim iskustvima reto-
rike znanosti i prilagoen praktinim potrebama akademskoga pisma.
Klasina retorika razradila je strategije i tehnike argumentacijskoga dis-
kursa na razliitim razinama govora i pisanja, razvrstala ih u pet kanona
(inventio, dispositio, elocutio, memoria, pronuntiatio ili actio) i stoljeima
uvjebavala u obrazovnome programu, poevi od antikih sofista preko
srednjovjekovne kole do gaenja discipline na kraju 19. stoljea (v. I. 5.3.
i II. 4.5).
Prvi i najvaniji korak u znanstvenome diskursu ine temeljite pri-
preme. One su ishodite vaega istraivakog projekta. Pisanje uvijek
ovisi o tome kako su pripreme obavljene, jesu li bile temeljite i primjere-
ne. Te se pripreme velikim dijelom poklapaju s prvim retorikim kano-
nom invencijom. Invencija je umijee pronalaenja ili otkrivanja ideja
i argumenata dostupnih u odreenoj retorikoj situaciji (lat. inventio
od invenire, pronai, otkriti, gr. heresis od heurskein, u istome
znaenju pronai, otkriti; odatle uzvik Hrka! Pronaao sam! Ot-
krio sam!).
Retorike su situacije razliite, ovisno o vrsti rada koji piete, o tome
je li tema zadana ili slobodna, o vaim osobnim sklonostima i praktinim
potrebama na kolegiju ili studiju, o mentorici ili mentoru, o predmetu
koji studirate, o prevladavajuoj znanstvenoj paradigmi. Koliko god isho-
dine situacije bile razliite, opet prije pisanja akademskoga rada morate
proi sve ili barem neke heuristine korake. Da biste mogli poeti govoriti
i pisati, morate prije svega znati o emu ete govoriti i pisati. Kada je rije
o akademskome pismu, morate odabrati temu ili obraditi zadanu temu,
morate rijeiti kakav neodgodiv problem, bilo da je to problem o kojemu
raspravljate na kolegiju bilo problem koji ste sami uoili u tijeku studija,
morate postaviti (hipo)tezu te prikupiti dokaze kojima ete akademsku
publiku, mentoricu ili mentora i povjerenstvo, uvjeriti u valjanost svoje
teze i svojih ideja.
162

1.1.6. Kairs, stsis, tpoi i akademsko pismo
Postavlja se pitanje: Kako ete postupiti? Posluit ete se trima drevnim

retorikim tehnikama. Rabit ete ih simultano u svim fazama projekta,
od uoavanja problema i postavljanja istraivakoga pitanja do rjeenja
problema i argumentiranoga odgovora na pitanje, tj. do zavretka pisanja
o odreenoj temi. Te su tehnike kairs, stsis i tpos (v. II. 4.6. 4.9). Stsis
je tehnika pogodna za postavljanje hipoteza i izbor glavnoga istraivakog
pitanja, ali i u svakome trenutku kada postoji prijepor u raspravi, pa treba
postaviti pitanja i zauzeti stajalite. Tehnika toposa slui za istraivanje
izvora, definiciju teme i pronalaenje dokaza u tijeku cijeloga projekta,
od njegove zamisli do konane verzije teksta. Napokon, od prvoga kora-
ka, izbora teme i uoavanja problema, preko pisanja rada do prezentacije
na seminaru ili pred povjerenstvom va se rad odvija u znaku sretnoga
trenutka kairs. Paradoks je invencije u tome da su sve tri tehnike uza-
jamno povezane: postavljanje pitanja u tehnici stsis nemogue je ako ne
postoje tpoi, tpoi zahtijevaju stsis, a sve je zajedno isprepleteno kairo-
tinim trenutcima. Pri tome e kairs dominirati pri izboru teme i uoa-
vanju problema, stsis u odreivanju istraivakoga pitanja i postavljanju
hipoteza, a tpoi u definiciji teme i prikupljanju izvora koji e pruiti ideje
i premise za vau argumentaciju.
1.1.7. Osigurajte prostor i vrijeme
Osim poznavanja tih teorijskih pretpostavaka na poetku svakoga aka-

demskog projekta valja ispuniti i jedan praktini uvjet. Da biste mogli
ostvariti svoj istraivaki projekt i napisati akademski rad, trebate za to
osigurati prostor i vrijeme. Ne moete pisati akademsku prozu na klupi u
parku ni na plai. Trebate otii u knjinicu, ukljuiti raunalo i odvojiti
dovoljno vremena za pisanje rada. ak i ako imate genijalnu ideju i uku-
pan plan u glavi, ako vam je u tanine jasno to ete i kako rei, i tada su
vam potrebni prostor i vrijeme da biste uspjeno prenijeli svoje ideje na
papir, odnosno ekran. Pri tome je vano znati da i najiskusnije autorice
163

i autori u svakome projektu pisanja uvijek nailaze na probleme koji se u
poetku nisu mogli predvidjeti. Stoga planirajte barem jedan dan vie za
rad na tjednoj akademskoj zadai, a barem mjesec dana vie kod veih
akademskih radova.
1.2. IZBOR TEME
1.2.1. to je tema?
Prije nego to ponete pisati, morate imati temu o kojoj ete pisati. U
leksikografskome smislu tema (gr. thma stavak, tvrdnja) jest 1. glav-
na misao rasprave ili govora, 2. predmet rasprave ili umjetnike obradbe,
3. kolska zadaa itd. (usp. Klai, 1990: s. v. tema). U akademskome
pismu tema je jasno razgranien i definiran predmet istraivanja.
Teme se u znanosti klasificiraju po znanstvenim podrujima, poljima
i granama. Budui da su znanstvena podruja, polja i grane predmetno i
metodoloki vrlo raznoliki, isto su tako raznolike i teme. U knjievnosti
moete pisati o patuljcima u Ivane Brli Maurani i rodnim stereotipi-
ma u Miroslava Krlee, u tehnikim znanostima o eljeznikim prago-
vima, u veterinarstvu o pojilicama za pilie, u meteorologiji o vihorima
nad Jadranom, u biologiji o besmrtnosti kvasca, u fizici o svemirskim
rupama i inflaciji svemira. U ovome priruniku primjeri tema najee
su iz humanistikih znanosti, ali je naglasak u obradbi tema na aspekti-
ma koji su za sve znanosti zajedniki.
U akademskome pismu tema moe biti zadana, ponuena i slobod-
na. Zadane su teme ee na niim stupnjevima akademskoga obrazo-
vanja, kada treba stei i provjeriti odreena znanja. Ponuene i slobod-
ne teme ee su na viim stupnjevima naobrazbe, u pisanju zavrnih i
diplomskih radova, magistarskih teza i doktorskih disertacija. Ako je
tema zadana, heuristini e proces biti jednostavan: odmah ete po-
staviti istraivako pitanje i krenuti u pronalaenje izvora. Ako je tema
164

slobodna, proi ete sve heuristine korake, a neke moda i vie puta
ponoviti.
1.2.2. Sedam pravila za dobar izbor teme
Ako tema nije zadana, valja je odabrati, bilo iz ponuenih naslova bilo
samostalno. Postoji vie pisanih i nepisanih pravila za dobar izbor teme.
Izdvojit u sedam opih pravila. To su:
da tema odgovara vaim interesima, eljama i oekivanjima, bilo iz

strunih bilo iz idejnih ili kojih drugih razloga;
da poznajete znanstveno podruje, polje ili granu iz kojih ete pisati
akademski rad;
da je tema nova ili malo obraivana te se moe sagledati na djelomi-
ce nov ili posve nov nain;
da je optimalna opsega, tj. ni preiroka ni preuska;
da vam je dostupna literatura za obradbu teme;
da ste osigurali vrijeme, prostor i materijalne uvjete potrebne za
istraivanje i pisanje;
da poznajete strane jezike u onome opsegu koliko zahtijeva vaa
tema.
Prvo pravilo kae: Temu ete lake obraditi ako vam je zanimljiva ili ako
odgovara vaim interesima, eljama i oekivanjima. Na kolegiju Kako se
pie znanstveni rad na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture na
Filozofskome fakultetu u Zagrebu provela sam anketu s nekoliko pita-
nja iz kanona invencije. Upitnik je pokazao da su sve kolegice i kolege
izvrsno poznavali prvo pravilo dobroga izbora teme. Na pitanje Kako
ste odabrali (ili ete odabrati) temu doktorske disertacije? odgovori su bili
ovi:
165

struni razlozi
20% razgovor s
kolegicama i kolegama
5%
entuzijazam za
temu proitana literatura
30% uz konzultacije
12%
proitana literatura
bez konzultacija
33%
Slika III. 1.2.2. Rezultati upitnika o izboru teme doktorske disertacije.

Poslijediplomski studij hrvatske kulture, Zagreb, 2007.
Veina sudionica i sudionika upitnika odabrala je ili e odabrati temu sa-

mostalno, najvie na temelju proitane literature (45%), zbog entuzijaz-
ma za temu (30%), iz strunih razloga (20%) ili u dijalogu s kolegicama
i kolegama (5%). O samostalno odabranoj temi deset ispitanica i ispita-
nika jo e se dodatno konzultirati s mentoricom ili mentorom, a nitko
ne eli dopustiti da mu se tema predloi ni da mu se nametne. Sapienti
sat! Poznavala sam kolegicu kojoj je mentor za magistarski rad odredio
temu. Premda joj se tema ba i nije sviala, poteno je odradila posao, a
kada je donijela rad i pohvalila se da je gotova, jedan je profesor u udu
uskliknuo: Pa na toj istoj temi upravo je magistrirala moja ena! Od-
nos izmeu mentorice ili mentora i pristupnice ili pristupnika na doktor-
skome e studiju biti najkorektniji onda kada sami odaberete temu, pa je
precizirate u razgovoru s mentoricom ili mentorom. Pri tome je bolje ako
mentorica ili mentor nisu u potpunosti upoznati s temom. S jedne strane
vi ete na taj nain od samoga poetka biti suvereni na svome tematskom
podruju. S druge strane oni e biti vie zainteresirani za va rad, jer e i
sami neto nauiti kako bi vas mogli pratiti.
166

Drugo i tree pravilo za dobar izbor teme mogu se obraditi zajedno, jer
poznavanje znanstvene grane iz koje se pie akademski rad znai ujedno i
veu mogunost da ete odabrati novu, originalnu temu. To napose vrije-
di za temu doktorske disertacije. Ako ste osposobljeni za svoje znanstveno
podruje, normalno je da ete lake nai i formulirati novu temu. To prije
svega znai da poznajete problematiku i metodologiju znanosti ili struke,
da su vam poznati znanstveni diskurs i terminologija. Reeno Kuhnovim
jezikom, izbor teme, formulacija problema i postavljanje istraivakoga
pitanja uvijek ovise o aktualnoj paradigmi, tj. o skupu ideja i teorija na
odreenome znanstvenom podruju. Reeno jezikom klasine retorike,
izbor teme ovisi o opim i posebnim znanstvenim topikama struke. Zada-
a je studija upoznavanje s takvim topikama, metodama i paradigmama.
Onaj tko poznaje konstelaciju problema i ideja na odreenome podruju,
tko je svladao znanstvene topike svoje struke, njezin jezik, terminologiju
i metodologiju, moe lako odabrati relevantnu temu.
Koliko je izbor teme ovisan o vladajuoj znanstvenoj paradigmi i znan-
stvenim topikama, neka pokae kratak pogled u Popis doktorskih diserta-
cija iz polja filologije, grana znanost o knjievnosti, obranjenih na Filozof-
skome fakultetu u Zagrebu od pedesetih godina 20. stoljea do poetka
21. stoljea. U posljednjih se pedeset godina na Filozofskome fakultetu u
Zagrebu, kada je rije o knjievnoj znanosti i teoriji, mogu izdvojiti dvije
generalne paradigme ili, u klasinoj retorikoj terminologiji, metodolo-
ke topike: imanentizam (unutarnji pristup knjievnomu tekstu) i kultu-
rologija (knjievnost u kontekstu kulture). Paradigma imanentizma pre-
vladavala je od kraja pedesetih do kraja osamdesetih, a kulturologija od
devedesetih nadalje. Teme doktorskih disertacija u stopu prate stvaranje,
razvoj i smjenu tih paradigma i njihovih metodolokih topika.
Veina je doktorskih disertacija iz podruja knjievnosti na Filozofsko-
me fakultetu u Zagrebu od kraja pedesetih do kraja osamdesetih godina
20. stoljea obranjena pod okriljem paradigme i topike imanentizma. Pri-
mjenjivale su se tri metode: komparatistika, stilistika i strukturalno-se-
miotika. U sreditu je bio sam knjievni tekst, a tek uzgredice ili nikako
drutveni kontekst. Poetak stvaranja unutarnjega pristupa obiljeila je
167

disertacija Aleksandra Flakera 1954. Pravatvo i ruska knjievnost. Bila je
to komparatistika tema koja je navijestila velikoga slavista irokih interesa
i buduega rodonaelnika Zagrebake knjievnoznanstvene kole. Dru-
tvo i politika tu su okvir, a u prvome su planu neposredne knjievne veze i
stilske analogije izmeu hrvatskih i ruskih pisaca (Pravaki knjievni krug
i ruski pisci Gogol, Turgenev, Dostoevskij, Tolstoj, Gerin, ehov). Ima-
nentnoj umjetnikoj komparatistici pripada doktorska disertacija Viktora
megaa iz 1959. Uloga muzike u stvaranju Thomasa Manna. Teza je bu-
duega teoretiara knjievnosti, kulturologa i povjesniara glazbe utjecaj
glazbe (osobito Wagnera) na sadrajno-misaoni svijet Mannovih djela i
dubinsku strukturu njegove proze (postupak lajtmotiva). Miroslav Be-
ker doktorirao je 1961. temom o Virginiji Woolf kao kritiarki. Napokon,
vrhunac imanentizma Zagrebake kole dostignut je u doktorskoj diser-
taciji Krunoslava Pranjia Jezik i stil Matoeve pripovjedake proze 1966.
Sada vie nije bilo nikakva drutvenog konteksta, ostao je sam Mato sa
svojim jezikom i stilom. Nakon toga vrhunca u istoj stilistici dolazi do
pomaka unutar paradigme i postavljanja novih pitanja.
Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljea glavno su pitanje Zagre-
bake kole, koja je tada ve nadrasla ui pojam stila i stilistike, ira nad-
nacionalna stilska jedinstva kojima se eli razjasniti knjievna evolucija.
Osnovna je metodoloka topika toga doba pojam Aleksandra Flakera
stilske formacije iz istoimene knjige 1976. Doktorske se disertacije
odmah piu iz toga tematskog kruga. Tako iva Beni doktorira 1983.
temom o baroku u ruskoj knjievnosti, Gordana Slabinac 1984. temom
o hrvatskoj knjievnoj avangardi, a Janja Ciglar ani 1986. primjenom
pojma barok na englesku knjievnost. U isto se vrijeme rade klasine mo-
nografske disertacije o temama iz hrvatske knjievnosti, esto s primje-
nom stilistike ili strukturalne analize. Dunja Falievac doktorira 1983. te-
mom Poezija Diva Bunia Vuia, a Stipe Botica 1986. temom Knjievno
djelo Luke Botia. Ono to je za stilistike probleme sedamdesetih znaila
Pranjieva disertacija o Matoevoj stilematici, to je za strukturalnu pro-
blematiku osamdesetih znaila tema Josipa Uarevia Kompozicija lirske
pjesme (Na korpusu lirike O. Mandeljtama i B. Pasternaka) 1988. Ta je
168

disertacija bila posljednji sjaj paradigme imanentizma i ujedno oprotaj
od Zagrebake kole u uem povijesnom smislu.
Ve poetkom devedesetih Josip Uarevi nalazi se u teorijskoj radio-
nici Vladimira Bitija. Ta je radionica 1995. u knjizi Trag i razlika: itanja
suvremene knjievne teorije iznjedrila prvu kolektivnu kritiku Zagrebake
kole i imanentnoga pristupa. Tada poinje stvaranje nove paradigme i
nove topike u knjievnoj znanosti kulturologije. To se odmah osjetilo u
izboru tema doktorskih disertacija. Vie se ne biraju stilistike, kompara-
tistike i strukturalistike teme, nego teme iz antropologije, autobiografi-
je, autora, rodne problematike, tijela, identiteta, popularne kulture i kul-
turnih stereotipa. Promjenu topike od imanentizma prema kulturologiji
navijestio je Davor Duki, kada je u magistarskoj tezi Figura protivnika
u hrvatskoj povijesnoj epici obradio temu Drugoga (slike o Turcima kao
kolonizatorima). Svjetlan Lacko Viduli doktorirao je antropolokom
temom o povijesti ljubavi i postromantinoj ljubavnoj semantici u aus-
trijskoj knjievnosti 1990-ih. Helena Sabli Tomi doktorirala je 2001.
temom Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze, Jasmina Vojvodi
2005. temom Gestikulacijski aspekti u djelu Nikolaja Gogolja, a David po-
rer 2006. temom Problem autora: Knjievnopovijesne i knjievnoteorijske
perspektive nakon strukturalizma, u kojoj kroz nekoliko problemskih slo-
jeva promatra kako su se mijenjali nazori o autoru i shvaanje autorstva
kroz povijest. Maa Kolanovi doktorirala je temom iz popularne kulture
u hrvatskome romanu od socijalizma do tranzicije, a Danijela Lugari te-
mom o ruskim bardima popularnim pjevaima i medijskim atrakcijama
u kasnome sovjetskom socijalizmu.
Ovaj letimini uvid u teme doktorskih disertacija na polju knjievne
znanosti u posljednjih pola stoljea na Filozofskome fakultetu u Zagrebu
pokazuje s jedne strane koliko izbor teme ovisi o vladajuoj paradigmat-
skoj topici, njezinim misaonim strukturama i pojmovima, a s druge stra-
ne koliko je upravo najvii akademski anr pogodan za razvoj znanosti,
jer na svim podrujima, od izbora teme do metodologije i rezultata, mora
donijeti neto originalno i novo. Tako oita vezanost izbora teme dok-
torske disertacije uz paradigmatske topike moe istodobno biti poticaj
169

da prepoznate otvorene probleme na podruju kojim se bavite, otkrijete
svjee metode i izaberete takvu temu koja e dovesti do novih znanstve-
nih spoznaja i rezultata.
etvrto je pravilo: Tema ne smije biti ni preiroka ni preuska. Tema po-

put Djelo Miroslava Krlee nije dobra jer je preiroka. Takva se tema ne
moe obraditi ni u jednome akademskom radu. Krlein opus toliko je
anrovski, stilski, ideoloki i civilizacijski razveden da je Leksikografski
zavod Miroslav Krlea pokrenuo projekt koji je rezultirao dvama sves-
cima Krleijane i jednim sveskom Bibliografije Miroslava Krlee. Tema
poput Lik Joe Podravca u Krleinu romanu Povratak Filipa Latinovi-
cza dobra je za seminarski rad, ali ne za doktorsku disertaciju. Takvom
se temom jednostavno ne moe ispuniti dvjestotinjak stranica, koliko je
predvien opseg doktorske disertacije iz podruja humanistike. Za vei
akademski rad, ili moda disertaciju, dobra bi tema bila enski likovi u
djelu Miroslava Krlee. Premda postoje radovi o pojedinim Krleinim
enskim likovima, ta tema nije sustavno obraena niti je na cijeli Krlein
opus primijenjena rodna metodologija.
Peto je pravilo: Ne birajte temu za koju ne postoji dostupna graa ili

vi do nje ne moete doi. Stanovita je kolegica sredinom osamdesetih
godina eljela raditi doktorsku disertaciju o ruskome pjesniku Velimiru
Hlebnikovu. Poela ga je prevoditi, bila je ve odabrala i temu, ali je na
kraju morala odustati. Razlog je bio u tome to nije imala priliku putovati
u tadanji Sovjetski Savez, pa ni istraivati u teko dostupnim arhivima,
gdje se u to doba krio opus toga velikog pjesnika ruske avangarde. Ta je
kolegica poslije doktorirala posve drugom temom, ali je svojom krivicom,
zbog nerazmjera izmeu entuzijazma za temu i nedostupnosti toposa, iz-
gubila dragocjeno vrijeme.
esto je pravilo: Dobar izbor teme ne ovisi samo o vama, nego o vanj-
skim uvjetima. To se osobito odnosi na pisanje viih akademskih rado-
va. Da biste temu mogli sustavno obraditi, morate imati za to predvie-
no vrijeme i prostor te vie ili manje materijalnih sredstava. Umberto
170

Eco (1977) omeuje vrijeme za izradu diplomske teze u talijanskome
sustavu kolstva osamdesetih godina 20. stoljea izmeu est mjeseci i
tri godine. Doktorska disertacija moe se napisati za est mjeseci ako su
obavljena sva pripremna istraivanja, dvije godine prosjeno je vrijeme
trajanja za istraivanje i pisanje normalne teme, a svaki rad koji prelazi
tri godine pokazuje da neto nije u redu ili s temom ili s istraivaicom i
istraivaem. Ako je doktorska disertacija iz prirodnih znanosti, morate
imati sve laboratorijske uvjete. Ako radite u arheologiji, morate imati
mogunosti za terenski rad. Ako pak piete tezu iz strane knjievno-
sti, morate otii na studijsko putovanje za prikupljanje literature, jer svi
izvori jo uvijek nisu na mrei. U socijalistikome obrazovnom sustavu
poslijediplomski se studij plaao simbolino, pa su profesorice i profe-
sori radili za simbolian ili nikakav honorar. Danas za poslijediplomski
studij morate izdvojiti pozamanu svotu novca, a vae su profesorice i
profesori plaeni za svoj rad. Nude se i razliiti programi poslijediplom-
skoga studija, pa moete birati prema svojim interesima. To znai da e
nastava i naobrazba, kao i cijeli postupak stjecanja doktorskoga stupnja,
biti kvalitetniji. Ali to isto tako znai da morate dobro razmisliti prije
izbora poslijediplomskoga studija i teme svoje disertacije, kako se ne bi
dogodilo da vam uloeni kapital u znanje zbog kriva izbora teme ili ko-
jega drugog razloga propadne.
Napokon, tu je i sedmo pravilo: Zahtjev za poznavanjem stranih jezika.

Ako radite u prirodnim znanostima, danas ne moete bez engleskoga je-
zika, kao to u srednjemu vijeku ne biste mogli bez latinskoga i grkoga.
Isto tako ne moete bez engleskoga ako u humanistikim znanostima pi-
ete temu iz rodnih studija, jer su ti studiji nastali na angloamerikome
govornom prostoru, pa je glavnina literature na engleskome. Gotovo je
nemogue raditi doktorsku disertaciju bez poznavanja barem jednoga
stranog jezika. Ako ipak elite postati doktorica ili doktor znanosti u
podruju humanistike, a ne znate ni jedan strani jezik, onda morate oda-
brati domau temu, konzultirati svu literaturu koja postoji u prijevodu te
nauiti barem pasivno (za to danas postoje tehnike uenja) strani jezik na
kojemu ima najvie literature potrebne u obradbi teme.
171

1. 3. PRVI HEURISTINI KORACI
1.3.1. Nulta faza invencije
Imenovanje teme, bilo da je tema zadana bilo samostalno odabrana,

nije dovoljno. Da bi se o temi moglo to rei, valja je poblie odredi-
ti. A da bi se to moglo uiniti, valja uoiti problem (gr. prblma od
probll bacam naprijed, predlaem) i postaviti glavno pitanje koje
vodi znanstveno istraivanje. Istraivako pitanje nije bilo koje ni bilo
kakvo pitanje. To je pitanje koje vrijedi postaviti i na koje vrijedi od-
govoriti. Ono je relevantno za temu, kairotino (postavljeno u pravi
as) i heuristino (dovodi do novih spoznaja). Istraivako se pitanje
najee formulira u sklopu niza drugih pitanja. Na ta se pitanja trae
preliminarni odgovori, pa se postavljaju hipoteze. Izmeu svih hipoteza
bira se ona koja je najuvjerljivija, to dovodi do prvoga stratekog cilja
pobliega odreenja ili definicije teme. To su prvi heuristini koraci
koji ine nultu fazu invencije, u vaem sluaju priprema za pisanje aka-
demske proze.
Pretpostavimo da je vaa tema enski likovi u djelu Miroslava Krlee.
Nulta faza invencije sastojat e se od pet isprepletenih koraka. Temu
ete smjestiti na pripadno znanstveno podruje (humanistike znano-
sti), polje ( filologija) i granu (kroatistika). Uoit ete problem (rodni
stereotipi) i postaviti niz pitanja. Meu razliitim pitanjima izabrat ete
glavno istraivako pitanje (Kako je Krlea gradio enske likove?). Po-
stavljat ete razliite hipoteze sve dok se ne odluite za onu koja najvi-
e obeava (Krlea je enske likove gradio na analizi rodnih stereotipa).
Time je zavrena nulta faza invencije: Vaa je tema definirana i moe
poeti daljnje istraivanje.
172

Znanstveno podruje:
humanistike znanosti
Polje: filozofija; grana: kroatistika
Tema: enski likovi u

djelu Miroslava Krlee
Problem: rodni stereotipi
Istraivako pitanje:
Kako je Krlea gradio
enske likove?
Hipo(teza):
Krlea je enske
likove gradio na
analizi rodnih
stereotipa
Slika III. 1.3.1. Pet heuristinih koraka
1.3.2. Uoavanje problema i postavljanje istraivakoga pitanja

u znanosti
Uoavanje problema u znanosti ovisi o brojnim imbenicima razliita

ranga. To mogu biti sluajno opaanje, jaka eidetska slika, razmiljanje,
itanje literature, studij, rad na projektu, praktino iskustvo, pretraivanje
na mrei, medijske informacije i sl. Tu se susreu intuicija i logos, emocije
i intelekt, elja za znanjem i korist od znanja, osobni interesi i statusni
simboli, misaona znatielja i praktine potrebe, karijera i univerzalno do-
bro. Uoeni problem formulira se u obliku istraivakoga pitanja. For-
mulacija problema i postavljanje istraivakoga pitanja prvi su znanstveni
korak u istraivakome projektu.
173

Usavravanje parnoga stroja dugujemo eidetskoj slici iz djetinjstva ma-
loga Jamesa Watta kada je u kuhinji promatrao kako para svojom sna-
gom podie poklopac na tetkinu loncu. Od te slike i toga opaanja pare
u loncu ne bi meutim bilo nita da se nije pojavio kairotini trenutak i
da ga Watt nije sjajno iskoristio te postavio istraivako pitanje. U prvoj
polovici 18. stoljea moderna je znanstvena tehnologija ve bila dokazala
snagu pare u prvome nepraktinome parnom stroju Thomasa Newco-
mena. Na pomolu je bio prijelaz iz manufakturne proizvodnje u indu-
strijsku proizvodnju, postojala je potreba za novim tehnikim izumima
koji bi unaprijedili proizvodnju, pa je tako mladi inenjer i poduzetnik
James Watt bio pozvan da popravi Newcomenov stroj koji je sluio kao
model u nastavi na sveuilitu. Postavljeno istraivako pitanje glasilo je
otprilike: Kako poboljati Newcomenov izum i uiniti ga primjenjivim u
praksi? Odgovor je bio Wattov izum prvoga iskoristivoga parnog stroja
koji je izazvao seriju drugih tehnikih izuma na parni pogon (parobrod,
lokomotiva) i tako pokrenuo prvu industrijsku revoluciju.
Sretan spoj predznanstvene faze uoavanja problema i znanstvene faze
postavljanja istraivakoga pitanja nudi knjiga Thomasa Kuhna Struk-
tura znanstvenih revolucija (1962). Buduega tvorca pojma paradigme
muili su problem i pitanje kako je tako velik um kao Aristotel mogao u
Fizici zastupati stajalita nespojiva s modernim i suvremenim shvaanji-
ma. Odgovor na ta pitanja bila je Kuhnova ideja o povijesti znanosti kao
promjeni paradigma. Aristotel nije mogao imati nae dananje shvaanje
o materiji i ivim biima jer tada nisu postojale moderna fizika sa svojim
teorijskim pretpostavkama ni Darwinova teorija evolucije i prirodne se-
lekcije koje su omoguile nov pogled na ivot i svijet.
Isto tako ni Kuhnova ideja o promjeni znanstvenih paradigma ne bi
bila mogua da on sam nije radio u okruju nuklearne fizike, pa mu je
znanstveni mentor, kojemu je i posveena Struktura, bio jedan od zago-
vornika atomske bombe, dakle da samomu Kuhnu nije bilo poznato kako
se slika znanosti stvara u odreenoj znanstvenoj zajednici, a to znai da
je i znanstvena istina proizvod takvih zajednica, dakle plod paradigme.
Takva retorika situacija s uoenim problemom potaknula je Kuhna da
174

postavi istraivako pitanje: Kako nastaju znanstvene revolucije? to
uzrokuje promjene u znanosti i znanju? Kuhnov odgovor na to pitanje,
koji je promijenio epistemologiju kraja 20. stoljea, bio je pojam paradig-
me (v. I. 3.1.1).
1.3.3. Uoavanje problema i postavljanje istraivakoga pitanja

u akademskome pismu
Studentice i studenti esto misle da je u akademskome radu dovoljno pri-

kupiti injenice o temi, prepriati sadraj ili opisati kakav predmet. To
je korisno, ali nije dovoljno. Pravi akademski rad nikada nije nakupina
podataka bez selekcije i interpretacije. Da bi se pak selekcija i interpre-
tacija mogle napraviti, treba, kao i u svakome znanstvenom radu, uoiti
problem i postaviti istraivako pitanje.
Navedeni primjeri uoavanja problema i postavljanja istraivakoga pi-
tanja u visokoj znanosti ne trebaju vas zbuniti. Od studentica i studenata
ne trai se da dou do epohalnih otkria i izuma. Akademsko je pismo
specijalan, uz sveuilinu naobrazbu i studij vezan retoriki pothvat u
kojemu trebate nauiti kritiki misliti i uinkovito pisati argumentacij-
sku znanstvenu prozu. Ovisno o tome u kojemu anru radite, od eseja
do doktorske disertacije, va e akademski rad pokazati poznavanje gra-
diva i mogunosti argumentacije u pojedinim sluajevima, moda e
pomoi drugima da shvate postojee probleme i otkriju nove, a sigurno
e koristiti vama u pisanju drugih radova na studiju ili bilo kojega tipa
argumentacijske proze u buduoj profesiji. Ne trebate izumiti parni stroj
poput Jamesa Watta ni novi termin i novu znanstvenu paradigmu poput
Thomasa Kuhna. Trebate raditi unutar postojee paradigme i postoje-
ih okvira znanja. Trebate nauiti kritiki misliti, otkrivati probleme, po-
stavljati pitanja i traiti argumentirane odgovore na postavljena pitanja
u sklopu odabrane ili zadane teme. Trebate svladati strategije i tehnike
akademskoga pisma i argumentacijske znanstvene proze. A prvi korak u
nultoj fazi invencije jest uoavanje problema i postavljanje istraivakoga
175

pitanja. Problem i istraivako pitanje ne moraju biti grandiozni, ali u
svakoj dobroj akademskoj prozi moraju postojati.
1.3.4. Tri vrste istraivakih pitanja
Istraivaka pitanja, kao i sama istraivanja (v. II. 2.4, Klasifikacija znan-
stvenih istraivanja po ciljevima), mogu biti:
teorijska: to moemo misliti?

primijenjena ili praktina: to moemo uiniti?
razvojna: to moramo razumjeti da bismo mogli uiniti?
U teorijskim pitanjima pitamo se to moemo misliti o danome pred-

metu ili temi. Svrha je takvih pitanja razjasniti problem i tako omoguiti
njegovo razumijevanje. To su ujedno najea akademska pitanja. Teorij-
sko je pitanje, primjerice, Kuhnovo pitanje: Kako dolazi do znanstvenih
revolucija i to uzrokuje promjene znanja?
U praktinim ili primijenjenim pitanjima pitamo se kako bismo to na-
pravili ili poboljali u praksi. Tomu pripada Wattovo pitanje: Kako usa-
vriti parni stroj i uiniti ga iskoristivim? ili bilo koje pitanje tipa: Kako
konstruirati novi model automobila ili perilice za rublje? Kako poboljati
poloaj ena u drutvu? i sl.
Razvojna su pak pitanja ona u kojima najprije postavljamo teorijska
pitanja kako bismo razumjeli problem, a zatim pronaena rjeenja primi-
jenili u praksi primjerice, u razvoju lijekova ili raunalne tehnologije.
1.3.5. Tehnika kairs i akademsko pismo
Prva heuristina tehnika koju trebate svladati u nultoj fazi invencije jest
kairs (od gr. Kairs bog sretnoga trenutka, u grkoj mitologiji naje-
e se zamiljao kao brzonogi mladi s uperkom na glavi, v. II. 4.6). Kao
176

retoriki pojam kairs nije mistian pojam. To je izbor najpovoljnijega
trenutka za uspjeno postavljanje i rjeenje problema u odreenoj reto-
rikoj situaciji. U akademskome pismu kairs znai poduzeti retoriku
akciju u pravi as na pravome mjestu u bilo kojoj fazi istraivanja i pisanja
o izabranoj ili zadanoj temi.
1.3.6. Mo pravoga trenutka
Kairotini su trenutci vjerni pratitelji znanosti u razliitim koracima

znanstvenoga istraivanja i pisanja, od prvoga koraka izbora teme i
uoavanja problema do zavretka rada i prezentacije rezultata. Mnoga
znanstvena otkria i izumi praeni su zgusnutim trenutcima prepunim
natjecanja i pretjecanja, sree i promaaja.
Koliku mo ima kairs, moda najbolje pokazuje vremenska stiska oko
izuma fotografije. Prvu fotografiju bez kamere, tzv. svjetlopis, napravio je
N. Nipce 1825. Pravo hrvanje s povoljnim trenutkom u doba izuma teh-
nike fotografije zahvatilo je istraivae 1839. Dogaaji su se nizali i preple-
tali. Najprije je Francuska akademija znanosti 7. sijenja 1839. navijestila
izum Louisa Daguerrea, ali ga nije detaljnije opisala. Odmah nakon toga,
25. sijenja, u Londonu su prikazani fotogenini crtei W. H. Foxa Tal-
bota stari etiri godine, pri emu je prvi put iskrsnula rije photo (gr.
phs, phts svjetlo), koja e dati termin fotografija. Prvu izlobu foto-
grafija u osebujnoj tehnici priredio je 24. lipnja 1839. Hippolyte Bayard,
ali svoj izum nije na vrijeme opisao ni prijavio Akademiji. Znanstvenik
Franois Arago, koji je radio na promociji Daguerreova izuma, nagovorio
ga je da odgodi prezentaciju svoje tehnike Francuskoj akademiji. Napo-
kon, Francuska je akademija 19. kolovoza objavila Daguerreove rezultate,
a vlada patentirala izum zaustavljanja slike na kolodijevim ploama, tzv.
dagerotipiju. Premda je dagerotipija zbog sloenosti tehnike poslije napu-
tena, premda je Talbot otac pozitivno-negativne tehnike koja je poslije
prihvaena i premda je Bayard autor prve izlobe fotografija, prvenstvo
izuma fotografije pripalo je Daguerreu, jer je iskoristio sretan trenutak
177

prvi je navijestio i patentirao izum. Bayardu je ostala tuna slava njegove
najpoznatije fotografije Autoportret utopljenika. Bila je to slika ovjeka
koji je propustio kairs.
Slika III. 1.3.6. Hippolyte Bayard, Autoportret utopljenika
Na poleini fotografije Bayard je napisao:
Truplo koje gledate na ovoj slici mrtvo je tijelo H. Bayarda, izumitelja

procesa koji ste upravo vidjeli. Koliko znam, ovaj neumorni izumitelj tri
je godine bio zaokupljen svojim otkriem. Kako je vlada bila vie nego
velikoduna prema gospodinu Daguerreu, te rekla da nita ne moe ui-
niti za gospodina Bayarda, jadnik se odluio utopiti. Ah, te nepredvidlji-
ve struje ljudskoga ivota...! Dotini gospodin nalazi se u mrtvanici ve
nekoliko dana, ali nitko ga nije prepoznao niti zahtijevao njegovo tijelo.
Dame i gospodo, radije produite dalje zbog mogue uvrede vaega njuha
i nosa, jer, kao to moete vidjeti, lice i ruke dotinoga gospodina poele
su trunuti.
(http://en.wikipedia.org/wiki/Hippolyte_Bayard, 25. lipnja 2009)
178

1.3.7. Uhvatite Kairosa za uperak: Iskoristite pravi trenutak
Pisanje akademske proze uvijek je vezano uz kairotine trenutke. Oni nisu

epohalni, kao u visokoj znanosti, ali vam mogu pomoi da uspjeno ispunite
svoje zadae na studiju. Kairotini su trenutci dio retorikih situacija u ko-
jima se nalazite u studiju. Te su situacije jedinstvene i neponovljive, pune
razliitih izazova i problema. Akademska proza koju piete na svim stupnje-
vima studija uvijek je vezana uz odreeno vrijeme, odreeni prostor i odre-
enu publiku (semestar, kolegij, nastavnicu ili nastavnika, kolegice i kolege
sa studijske grupe). Razmotrite sve okolnosti u kojima trebate pisati svoj
rad, interese, argumente, suprotna miljenja, i stupite u retoriku akciju.
Kada nastavnica ili nastavnik zadaju zadau o kakvu problemu ili pi-
tanju, spremno je prihvatite, istraite problem, razmotrite sve dostupne
argumente i odgovorite na postavljeno pitanje kako najbolje umijete.
Kada dobijete zadau napisati seminarski rad za sljedei tjedan, ne odga-
ajte posao za zadnji dan, nego ga napravite na vrijeme (npr. prije izleta
na Uku ili Marjan). Kada imate originalno pitanje iz teme na kolegiju,
zapiite ga i postavite u raspravi na seminaru. Kada itate knjigu iz stru-
ne literature, napravite biljeke prije nego to knjigu vratite u knjinicu.
Kada vam treba knjiga iz meuknjinine posudbe, predvidite vrijeme
potrebno da knjiga stigne. Kada izlaete svoju tezu, ne oklijevajte s argu-
mentacijom, nego navedite prave dokaze u pravi as na pravome mjestu.
Ako ste upisali poslijediplomski studij i sami birate temu doktorske di-
sertacije, iskoristite sve okolnosti studija, itajte literaturu, razgovarajte
s mentoricom ili mentorom, raspravljajte s kolegicama i kolegama, piite
seminarske radove, kako biste uoili problem, postavili relevantno istrai-
vako pitanje, definirali temu, pronali dostupne argumente i rijeili pro-
blem, tj. dovrili rad na vrijeme.
U nultoj fazi invencije kairs znai uoiti pravi problem i postaviti
pravo istraivako pitanje u danoj retorikoj situaciji. Ne propustite ni
u jednoj fazi studija najpovoljniji trenutak da uinite ono to trai i nudi
retorika situacija na vaemu kolegiju ili studiju. Zapiite ideju koja vam
padne na um dok se ureujete u kupaonici, spremate stan ili se vozite
179

tramvajem. Moda moete otvoriti posebnu datoteku za takve ideje. Bog
sretnoga trenutka Kairos vrlo je brz i trebate paziti da vam ne umakne. Ne
dopustite da vas snae Bayardova sudbina! Uhvatite Kairosa za uperak:
iskoristite najpovoljniji trenutak, uoite problem i postavite pravo pita-
nje u pravi as na pravome mjestu pred pravom publikom.
1.3.8. Tehnika stsis i akademsko pismo
Da biste uoili problem, esto je dovoljno iskoristiti sretan trenutak u

tehnici kairs. Da biste postavili istraivako pitanje i formulirali prob-
lem, valja ukljuiti dvije druge tehnike retorike invencije: tehniku stsis
(postavljanje pitanja) i tehniku tpoi (pronalaenje i poznavanje izvora).
Glavno istraivako pitanje nije mistini deus ex machina. Iza svakoga
istraivakog pitanja stoje druga, eksplicite ili implicite postavljena pita-
nja oko kojih se kristalizira glavno istraivako pitanje. U fazi postavlja-
nja istraivakoga pitanja jo uvijek ne poznajete cijelu grau ni literaturu
jer se nalazite na poetku istraivanja. ak i ako vam padne na um posve
sluajno, istraivako pitanje uvijek je vezano uz poznavanje struke i spe-
cifinih tema, postojea znanja i nastavno gradivo na studiju, dakle uz
topike ope i specijalne naobrazbe.
Kada je rije o postavljanju istraivakoga pitanja, kairs i tpoi stoje u
pozadini, a u prvome je planu stsis. Ta se tehnika u akademskome pismu
rabi u svim fazama istraivakoga projekta i pisanja kada god treba rijeiti
problem, postaviti pitanja, zauzeti stajalite i pokrenuti proces argumen-
tacije. Osobito je plodna u nultoj fazi invencije, kada ste uoili problem,
ali jo niste postavili istraivako pitanje ni definirali temu. U nultoj fazi
istraivanja stsis je tehnika postavljanja pitanja i razlistavanja hipoteza
kako bi se formulirao problem, odredilo glavno istraivako pitanje i de-
finirala tema. U svim svojim oblicima, a osobito u nultoj fazi istraiva-
koga projekta, stsis je klasian oblik suvremenoga brainstorminga (engl.
brain mozak + storm oluja) slobodne struje ili oluje ideja. U vae-
mu sluaju stsis je oluja pitanja.
180

Klasina teorija stsis razvila je tehniku pitanja u etiri kruga: 1. pita-
nja nagaanja (Postoji li to? tu su najee i pitanja Zato je to? Tko je to
uinio? Gdje se i kada to dogodilo? i sl.), 2. pitanja definicije (to je to?), 3.
pitanja kvalitete (Kakvo je to?) i 4. pitanja djelovanja (to s time?) (v. II.
4.8). im uoite problem na bilo kojoj razini istraivanja i pisanja, upo-
trijebite stsis: postavite pitanja, zauzmite stajalite i krenite u potragu za
idejama i argumentima. To osobito vrijedi kada je tema slobodna, pa je
birate i definirate sami.
1.3.9. Proizvedite oluju pitanja
Pretpostavimo da ste odsluali kolegij Zagrebaka knjievnoznanstvena

kola te da trebate napisati odreeni oblik akademske proze u sklopu stu-
dija: seminarski, zavrni ili diplomski rad na redovitome studiju, odno-
sno doktorsku disertaciju na poslijediplomskome studiju. Pretpostavimo
da ste na kolegiju uli ili sami uoili injenicu da se Zagrebaka knjiev-
noznanstvena kola pojavila pod imenom Zagrebaka stilistika kola
te da je taj termin ubrzo naputen, pa se danas rabe termini Zagrebaka
knjievnoznanstvena kola ili, jednostavno, Zagrebaka kola (neto kao
Zagrebaka kola crtanoga filma na podruju filmske umjetnosti). Ta i-
njenica govori da postoji problem Zagrebake kole koji trai neodgodi-
vo rjeenje. Pretpostavimo da vas je problem zainteresirao i da o njemu
elite napisati jedan od oblika akademske proze predvien u sklopu va-
ega studija.
Kako ete postupiti? Proizvest ete oluju pitanja u tehnici stsis
kako biste formulirali svoje istraivako pitanje i definirali temu svoje-
ga akademskog rada. U etiri klasina kruga tehnike stsis postavit ete
niz specifinih pitanja primjerenih vaoj retorikoj situaciji: uoenomu
problemu, prethodnomu poznavanju grae i literature, anru u kojemu
radite (seminarski, zavrni ili diplomski rad, doktorska disertacija). Neka
se pitanja mogu uiniti naivna, neka neutemeljena, neka nepotrebna. Ne
dajte se zbuniti! Meu takvim se pitanjima krije vae istraivako pitanje,
181

a u njemu vaa (hipo)teza. Svako je pitanje vano jer moe pridonijeti
konanoj kristalizaciji istraivakoga pitanja i izboru (hipo)teze. Takva
prva, mala oluja pitanja o problemu Zagrebake kole u klasinoj teh-
nici stsis moe izgledati ovako:
Postoji li Zagrebaka stilistika (knjiev-

PITANJA NAGAANJA noznanstvena) kola? Tko su njezini ute-
Postoji li to? meljitelji? Kada je kola osnovana i koliko
(Tko? Kada? Gdje? Zato?) je trajala? Zato je nazvana po mjestu svo-
ga osnutka?
to je Zagrebaka stilistika kola? to je
stilistika interpretacija? Na kojoj je teo-
PITANJA DEFINICIJE rijskoj i metodolokoj paradigmi zasno-
to je to? vana? Zato se kola danas najee naziva
Zagrebaka knjievnoznanstvena kola ili,
jednostavno, Zagrebaka kola?
to je Zagrebaka kola znaila u sklopu
moderne znanosti o knjievnosti? Je li ona
unaprijedila studij knjievnosti? Kakvi su
PITANJA KVALITETE njezini teorijski i metodoloki rezultati?
Kakvo je to? Moe li se Zagrebaka kola usporediti s
kakvom kolom toga vremena u svijetu?
Moe li se usporediti sa Zagrebakom ko-
lom crtanoga filma?
to bi trebalo uiniti? Je li se ve tko bavio
PITANJA DJELOVANJA tom temom? Moe li se o toj temi napisati
to s tim? seminarski, zavrni i diplomski rad, magi-
starska teza ili moda doktorska disertacija?
Pretpostavimo da ste postavili ta ili slina pitanja. Pitanja nagaanja vrijed-

no je postaviti jer se jo uvijek ne znaju sve injenice o Zagrebakoj koli,
pa ih u skladu s odabranim akademskim anrom valja obraditi (drukije
182

u monografiji, drukije u teorijskome radu). Pitanja definicije vrijedno
je postaviti jer se tek u novijoj literaturi spominje imanentizam (unutar-
nji pristup) kao utemeljujua paradigma, pa to svakako jo treba istraiti
oslanjajui se na danu literaturu i otkrivajui nove aspekte. Ipak, najzani-
mljivijim krugom pitanja ine se pitanja kvalitete i evaluacije Zagrebake
kole. Literatura pokazuje da jo nije ocijenjena uloga i vrijednost Zagre-
bake kole u sklopu moderne znanosti o knjievnosti. Vae istraivako
pitanje u takvoj konstelaciji problema bit e stoga: to je Zagrebaka kola
znaila u sklopu moderne znanosti o knjievnosti? Takvo pitanje nitko jo
nije postavio ili vi za to barem ne znate. Ako naknadno otkrijete da je tko
ve postavio slino pitanje i na njega odgovorio, va e odgovor biti druk-
iji, a na prethodno se rjeenje problema moete osvrnuti u literaturi. Bu-
dui da je vae pitanje, po svemu sudei, kairotino (postavljeno u pravi
as) i heuristino (oekuju se nove spoznaje), moete ga izdvojiti iz drugih
pitanja i postaviti kao glavno istraivako pitanje svoje akademske proze.
1.3.10. Hipoteza i teza
Postavljanje istraivakoga pitanja ne umanjuje vanost drugih pitanja

koja ste ve postavili ili ete jo postaviti. tovie, tek ta druga pitanja
omoguuju razvijanje sredinjega pitanja i otvaraju put prema definici-
ji teme. Preliminarni odgovor na postavljeno pitanje naziva se hipoteza
(gr. hyp pod + thsis postavka, tvrdnja).
U grkoj retorici termini hipoteza i teza imali su drukija znaenja i
oznaivali su razliku izmeu teorijskih i praktinih pitanja na razini op-
enitosti. Termin hypthesis oznaivao je konkretna pitanja koja ukljuuju
stvarne osobe, mjesta i dogaaje, dok se termin thsis rabio u irem smislu
za apstraktna pitanja koja se odnose na politiku, etiku ili filozofsku ras-
pravu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 76). Danas je ta razlika izgubljena.
Hipoteza je pretpostavka, a teza postavka.
Hipoteza je prethodna tvrdnja, sud za koji predmnijevamo da je isti-
nit. Hipoteze se postavljaju u nultoj fazi invencije u tehnici stsis kako
183

bismo odredili ciljeve i predmet istraivanja te se pripremili za definiciju
teme i postavljanje teze. Teza je najuvjerljivija hipoteza koju smo odluili
poduprijeti argumentima i dokazati. Najuvjerljivija hipoteza, tj. budua
teza, definira se u daljnjemu tijeku invencije u tehnici toposa (v. II. 4.9. i
II. 4.11).
Hipoteze mogu biti ope i posebne, nulte, radne, pomone (dopunske),
ad hoc (to su one koje vam padnu na um u tijeku postavljanja pitanja),
fiktivne (izmiljeni primjeri radi lakega razjanjavanja), prazne (npr.
pretpostavka o heliocentrizmu u antici koja tada nije bila dokazana) (usp.
Zelenika, 2000: 419-422). Kakvim se god hipotezama sluili, one treba-
ju biti u funkciji rjeavanja postavljenoga problema i ciljeva istraivanja,
moraju se moi dokazati, trebaju se oslanjati na postojea znanja i prido-
nositi znanstvenoj spoznaji, moraju biti izloene na jednostavan i preci-
zan nain te se implicite ili eksplicite pretvoriti u obranjive teze.
Uporaba termina hipoteza i teza nije stroga niti to moe biti. Ako ste
jo u potrazi za glavnom idejom svojega rada, govorit ete o hipotezi i hi-
potezama. Kada se odluite koja je hipoteza za vas najuvjerljivija, moete
govoriti o tezi. Bitno je da je vaa (hipo)teza uvijek na provjeri u susretu
s izvorima. O hipotezi govorimo najee u kanonu invencije, dok jo ni-
smo sigurni koju emo hipotezu odabrati kao najuvjerljiviju. O tezi naj-
ee govorimo u fazi rasporeivanja argumenata i dokazivanja kada smo
u procesu invencije odabrali najuvjerljiviju hipotezu, pa je obrazlaemo i
branimo u pisanome tekstu, tj. u kanonu dispozicije. Odatle prijedlog da
se svi akademski radovi koji se piu radi postizanja znanstvenih i strunih
naziva i znanstvenih stupnjeva nazivaju teze: diplomska, magistarska,
doktorska i habilitacijska teza (Silobri, 2003: 13).
1.3.11. Hodogram projekta
U suvremenome kanonu invencije za sloenije se akademske radove e-

sto izdvaja faza izrade hodograma (gr. hods put + grmma slovo).
Hodogram je plan ukupnoga projekta, od asa izbora teme do konanoga
184

oblika teksta. Hodogram nije potreban u manjim akademskim radovima
i ad hoc domaim zadaama, ali je efikasan u svim veim akademskim
radovima poput zavrnoga i diplomskoga rada, magistarske teze i doktor-
ske disertacije. Izrauje se nakon izbora teme. Oblik hodograma ovisi o
sklonostima i iskustvu pojedinoga istraivaa, o tipu znanstvenoga istra-
ivanja, o temi i anru akademske proze. Tehniki to moe biti jedan ili
vie listova papira, manja biljenica ili datoteka. Zapiite sve vane korake
koje mislite da treba napraviti kako bi se projekt uspjeno odvijao te glav-
ne rezultate u pojedinim fazama rada. Moete planirati vrijeme predvi-
eno za obavljanje zadae ili radne faze. Moete voditi dnevnik o cjelini
projekta. Ope je pravilo da je efikasnije postupati racionalno i planski
nego kaotino, premda e svaki, pa i najracionalniji plan u tijeku istrai-
vanja doivjeti izmjene.
Hodogram ukljuuje kljune korake koje treba uvijek uiniti, ali i
puno sporednih radnja koje planirate ili naknadno obavljate za traja-
nja projekta. Deset kljunih koraka u hodogramu akademskoga pisma
ine:
informacije o temi: pronalaenje osnovne literature, razgovori sa

strunjacima
definicija teme
izrada radnoga nacrta; kod doktorske disertacije izrada i predaja
sinopsisa
pronalaenje izvora
itanje i biljeenje
izrada nacrta teksta, rasporeivanje ideja i argumenata
provoenje istraivanja
pisanje prve verzije
pisanje konane verzije
zavrno ureivanje i tehnika obradba teksta
185

1.3.12. Tehnika toposa i akademsko pismo
Jedna od razlika izmeu klasine retorike i njezine prilagodbe za potre-

be suvremenoga akademskog pisma jest i uporaba termina tema. Topi-
ke, opa mjesta ili teme u klasinoj su retorici s jedne strane univerzalne
sheme logikoga miljenja koje omoguuju i vode argumentaciju (opi
toposi) ili teme o kojima se moe raspravljati na pojedinim podrujima
(posebni toposi u sudskome, politikome i sveanome govoru). S druge
strane to su graa, podatci, injenice, ideje koje slue kao dokazi u proce-
su argumentacije, odnosno mjesta gdje se ti podatci i injenice nalaze
(eksterni toposi) (v. dolje Vanjski ili eksterni toposi). Tema pak u suvreme-
nome smislu jest predmet o kojemu piete. To je djeli znanja koji ste oda-
brali u sklopu kakve problematike, koji ete s pomou retorikih topika
istraiti, razviti, argumentirati i tako unaprijediti.
Kao i svi pojmovi i tehnike klasine retorike, topika se u akademskome
pismu moe primijeniti u prilagoenu obliku. Studentice i studenti ne
moraju biti upueni u sve tajne klasine retorike, pa ni u tradiciju toposa i
topika da bi napisali dobru akademsku prozu. Ipak, poznavanje osnovnih
elemenata retorike i njihova prilagodba posebnim potrebama akadem-
skoga pisma moe pospjeiti ovladavanje strategijama i tehnikama aka-
demskoga pisma. Tako je i s toposima i topikama.
U retorici znanosti mogu se razlikovati etiri kruga toposa i etiri topike:
opi retoriki toposi

opi toposi znanstvene racionalnosti
posebni toposi pojedinih znanstvenih podruja, polja i grana
vanjski ili eksterni toposi
Opi retoriki toposi. To su generalne logike i argumentacijske stra-

tegije imanentne svim diskursima. Tu pripadaju definicija, usporedba,
uzrok-posljedica, vee-manje, prole-budue injenice i sl. Te se strategije
rabe i u svakodnevnoj komunikaciji i u znanosti. Uvijek kada logiki mi-
slite ili to argumentirate, morate definirati pojmove, usporeivati, traiti
186

uzroke i posljedice. U akademskome pismu tim se strategijama sluite u
vrijeme cijeloga procesa istraivanja i pisanja, a osobito u srednjoj fazi
pisanja, pri razvijanju teme i razradi dokaza. U najopenitijemu smislu
o tim smo argumentacijskim strategijama govorili u odjeljcima o Aristo-
telovoj topici te u odjeljku o klasinoj topici i suvremenoj retorici (v. II.
4.10, II. 4.11. i II. 5.3, Znanstvena racionalnost). O njihovoj primjeni u
akademskome pismu neto emo vie rei u poglavljima o strukturi i dije-
lovima te argumentaciji i pisanju odlomka (v. III. 2.3.10, Retorike topike
kao kompozicijske strategije te III. 3.1.3. i III. 3.2.6).
Opi toposi znanstvene racionalnosti. To su generalni standardi zna-

nosti i znanstvenosti strategije i tehnike, metode i vrijednosti znanstve-
noga diskursa kao posebnoga tipa miljenja i izraavanja. Svaka znanost,
da bi bila prihvaena i ocijenjena kao znanost, mora postavljati i rjeavati
probleme po odreenim metodolokim standardima (eksperimentalna i
opservacijska kompetencija, originalnost, empirijska adekvacija, isprav-
no navoenje literature i sl.), mora raditi u skladu s odreenim vrijedno-
snim naelima (tonost, unutarnja i vanjska konzistentnost i sl.), mora se
sluiti primjerima kako bi svoje ideje uinila dostupnima, mora se drati
kriterija znanstvenoga etosa koje postavlja i njeguje znanstvena zajedni-
ca. Te strategije i tehnike, metode i vrijednosti ine temeljne standarde i
ciljeve svake znanosti. Susreu se u svim fazama rada, od uoavanja pro-
blema i odreivanja teme do izbora govornoga subjekta, naina citiranja
i dosljedne primjene citatnih stilova. Te su strategije i tehnike, metode i
vrijednosti temelj izvrsnosti svake znanosti, pa i studentskoga akadem-
skog pisma. Tim je univerzalnim znanstvenim standardima, eksplicite ili
implicite, posveen ovaj prirunik.
Posebni toposi pojedinih znanstvenih podruja, polja i grana. To su

kljuni termini i diskurzivne matrice u znanosti za koju se obrazujete, po-
sebne metode i postupci karakteristini za pojedino podruje, polje ili
granu (v. Aristotelove posebne topose, II. 4.10). U biologiji sluit ete se
terminima i temama kao evolucija, gen, genomska karta, mikrotubuli, dio-
beno vreteno, molekula, stanica i sl. U ekonomiji uvijek ete rabiti termine
187

i teme kao BDP, burza, devalvacija, dionice, inflacija, likvidnost, monetar-
na politika, novani sustav i sl. U knjievnoj znanosti specijalne e topike
i toposi biti teme i pojmovi kao fabula, motiv, knjievnost, kultura, stih,
stil, stilske formacije, anr i sl. Pisati akademsku prozu u pojedinoj znan-
stvenoj disciplini znai poznavati njezinu terminologiju i metodologiju
te se njima sluiti na prikladan nain, u skladu sa standardima znanstvene
zajednice kojoj pripadate.
Vanjski ili eksterni toposi. Ipak, za studentice i studente najvanija je

etvrta topika vanjski ili eksterni toposi. To su izvori graa i literatura
iz kojih crpite posebne topike iz struke te prikupljate dokaze za svoju tezu
i tvrdnje. Izvori su mjesta gdje su pohranjeni podatci za dokazivanje
teze i ideje o kojima se moe raspravljati i koje mogu posluiti kao pre-
mise za razvijanje teme. Nema znanosti bez istraivanja izvora. Vanjske
topose istraivat ete i rabiti u cijelome procesu pisanja, ali prije svega u
prvoj fazi istraivanja fazi pripreme za pisanje ili invenciji. Upoznava-
nje s izvorima temeljni je oblik invencije u studentskome akademskom
pismu, okvir za izbor i definiciju teme, putokaz za otkrivanje ideja i poda-
taka koji e posluiti u razvijanju teme i argumentaciji. Stoga su sljedee
stranice ovoga poglavlja o invenciji posveene razliitim koracima koje
trebate poduzimati u pronalaenju i obradbi eksternih toposa mjesta
gdje se nalaze podatci i ideje potrebni za vau argumentaciju.
1.3.13. Potraite informacije o temi
Prvo to ete uiniti nakon izbora teme jest prikupljanje informacija o

temi. Iz vizure klasine retorike informiranje o temi prva je faza u potrazi
za vanjskim toposima. Do takvih ete informacija doi konzultiranjem
osnovne literature u klasinim publikacijama, pretraivanjem osnovne li-
terature i natuknica na mrei te u razgovoru (dogovoru) s nastavnicom ili
nastavnikom, mentoricom ili mentorom. Razgovor e biti korisniji ako
ste ve pregledali osnovnu literaturu u klasinome ili virtualnome obliku,
pa moete postaviti relevantna pitanja.
188

Osnovnu literaturu ine ope i posebne enciklopedije, rjenici, ud-
benici, monografije, zbornici radova, pregledni lanci, bibliografije. Ta-
kve su publikacije u domaoj humanistici, primjerice, Filozofijski rjenik,
Uvod u knjievnost, Leksikon hrvatske knjievnosti. Na drugim jezicima
to su publikacije poput Readings on Popular Culture, Metzler Lexikon
Literatur- und Kulturtheorie, knjige kao Gender-Studies i sl. Natuknice
i lanci u takvim prirunicima esto donose izbor iz grae i saete upute
o literaturi, pa mogu biti ishodite u potrazi za daljnjim toposima. Enci-
klopedijiski su lanci izvor strune terminologije i metodologije, najiri
okvir za svladavanje posebnih topika iz struke. Za uvid u aktualno stanje
znanja ili proirivanje znanja osobito su korisni zbornici radova, osvrti na
nove knjige u periodinim publikacijama i pretraivanje kljunih rijei
(teorijskih i metodolokih topika) na mrei.
Mnoge su enciklopedije danas dostupne na mrei i neprestano se dopu-
njuju i auriraju (npr. Britannica). Pojedine enciklopedije postoje samo
u virtualnome obliku (Wikipedia na razliitim jezicima, Krugosvet na ru-
skome jeziku). Zbog naravi samoga medija mrena literatura esto nije
pouzdana. Stoga se takvom literaturom treba sluiti oprezno. Ako je rije
o provjerenim tiskanim izdanjima dostupnima i u virtualnome obliku,
mrea moe zamijeniti klasinu knjinicu. Takvi su znanstveni asopisi
Science i Nature koji izlaze paralelno u klasinome i virtualnome obliku.
Takav je projekt njemakih klasika Gutenberg.de. i slini online dvojnici.
Kolegica koja je sredinom osamdesetih godina 20. stoljea odustala od
pisanja doktorske disertacije o ruskome pjesniku Velimiru Hlebnikovu,
jer nije mogla putovati u tadanji Sovjetski Savez, danas bi tu disertaciju
mogla solidno napisati u Zagrebu. Hlebnikov danas ima mrenu stranicu
Polje Hlebnikova (citat naslova njegove pjesme i aluzija na prezime), gdje
se moe pratiti i nadopisivati literatura o pjesniku. Na mrei su dostupna
pjesnikova sabrana djela i rjenici neologizama. Neko nedostupni stvar-
ni toposi skriveni po arhivima postali su svima dostupan virtualni topos
do kojega se stie jednim klikom mia.
Ve pri prvome susretu s literaturom treba poeti voditi biljeke, po-
stavljati pitanja i traiti odgovore, koliko god se inilo da u toj ranoj fazi
189

jo nemate vlastite ideje i stajalita. Informacije prikupljene o osnovnoj li-
teraturi temelj su radne bibliografije, koju ete dopunjivati i doraivati u
tijeku cijeloga projekta sve do izrade konane bibliografije ili konanoga
popisa literature. Biljeke i pitanja postavljeni u ranoj fazi informiranja o
temi temelj su novih pitanja koja e vas dovesti do pobliega odreenja,
formulacije i, napokon, do definicije teme.
1.3.14. Proizvedite novu oluju pitanja
Ostajemo kod teme Zagrebaka knjievnoznanstvena kola. Pretposta-

vimo da ste u nultoj fazi istraivanja, u jednostavnoj kristalizaciji stsis,
postavili istraivako pitanje: to je Zagrebaka kola znaila u sklopu
moderne znanosti o knjievnosti? Prve informacije o temi prikupit ete u
tehnici toposa pregledavanjem i itanjem osnovne literature kao to su
Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije Vladimira Bitija (2000),
zbornik Trag i razlika: itanja suvremene teorije urednika V. Bitija, N.
Ivia i J. Uarevia (1995), itanjem i pretraivanjem kljunih rijei i poj-
mova kao to su imanentizam, paradigma, stil, stilske formacije, stilistika
interpretacija, strukturalizam, znanost o knjievnosti i sl. Pregledavanje
osnovnih toposa i upoznavanje s njihovim topikama omoguit e vam
primjenu sloenijih oblika tehnike stsis nego to je to bilo u nultoj fazi
uoavanja problema i postavljanja istraivakoga pitanja. Budui da sada
znadete vie, da su vam poznate osnovne ideje, termini i metode vezani uz
temu, vaa e oluja pitanja biti jo snanija nego u nultoj fazi projekta.
Sloeniji oblici tehnike stsis osobito su pogodni u pisanju veih aka-
demskih radova na viim stupnjevima studija, kada raspolaete s vie in-
formacija o struci i specijalnim znanjima. Jednu od takvih sloenih heuri-
stinih tehnika ponudio je retoriar znanosti Lawrence Prelli. Polazei od
klasine retorike, Prelli primjenjuje tehniku stsis na znanstveni diskurs te
gradi kategorijalnu shemu od esnaest vrsta pitanja u znanosti. Katego-
rijalnu shemu tehnike pitanja, primijenjenu na znanstveni diskurs, ine
po Prelliju etiri temeljna klasina stsis, koje naziva subordiniranima, te
190

etiri specijalna znanstvena stsis, koje naziva superiornima (evidencija,
interpretacija, evaluacija i metodologija). Superiorni stseis (mn. od stsis,
v. II. 4.7) korespondiraju s etiri velike funkcije kako se radi znanost.
Subordinirani Evidencijski Interpreta- Evaluacijski Metodoloki

stseis cijski
Konjunktivni Postoji li Postoji li Je li tvrdnja Je li procedura
Postoji li to? znanstveni znanstveno x znanstveno x pouzdan/
dokaz za vaan vana? primjenjiv
tvrdnju x? konstrukt za znanstveni
interpretiranje postupak u
dokaza? tome sluaju?
Definicijski to taj dokaz to taj to to zapravo
to je to? znai? konstrukt vrijednost z znai tono
znai? znai? primijeniti
vrijednost x?
Kvalitativni Koji su Koje su inter- Koje su Koja
Kakvo je to? empirijski pretativne tvrdnje istraivanja
sudovi primjene vanije, s oprimjeruju
zagarantirani konstrukta y obzirom na pripadnu
tim dokazom? vane? vrijednost z? primjenu
procedure x?
Translativni Koji su dokazi Koji su Koje su Koje
to s time? pouzdaniji znanstveni znanstvene procedure
kada je rije konstrukti vrijednosti uspjenije i
o tome to vaniji? vanije? bolje vode
postoji, a to znanstvene
ne? postupke?
Slika III. 1.3.14. Tehnika pitanja: sloeni stseis u znanosti (Prelli, 1989: 146)
Prellijeva shema primarno se odnosi na prirodne znanosti, ali je dovoljno

openita da se moe prilagoditi bilo kojemu znanstvenom polju i bilo
kojoj znanstvenoj grani, pa i drutveno-humanistikim znanostima. U
191

vrijeme informiranja o osnovnoj literaturi u tehnici toposa primijenite
na svoju temu Prellijevu tablicu sloenih stseis i proizvedite novu ve-
liku oluju pitanja. Ako je vaa tema Zagrebaka knjievnoznanstvena
kola, takva bi velika oluja pitanja mogla izgledati ovako:
1. PITANJA NAGAANJA Postoji li to?
1.1. Pripada li Zagrebaka kola modernoj znanosti o knjievnosti? Je li

ona zasnovana na paradigmi imanentizma, tj. unutarnjega stilistikog i
strukturalnog pristupa umjetnikomu tekstu? Jesu li asopis Umjetnost
rijei te prva dva izdanja Uvoda u knjievnost (1961. i 1969) dokaz o
pripadnosti Zagrebake kole modernoj znanosti o knjievnosti i po-
stojanju paradigme imanentizma? Evidencija
1.2. Je li knjiga A. Flakera Stilske formacije (1976) pruila svojim naslovnim
terminom utemeljujui konstrukt za imanentni pristup knjievnomu
tekstu u Zagrebakoj koli? Kako se moe tumaiti Flakerov termin
proza u trapericama i njegova istodobna pojava s terminom stilske
formacije? Je li Flakerova knjiga Proza u trapericama, objavljena iste
godine kada i Stilske formacije, znaila otklon od paradigme imanentiz-
ma? Interpretacija
1.3. Je li tvrdnja o paradigmi imanentizma u Zagrebakoj koli znanstveno
relevantna? to je u Zagrebakoj koli dekonstruirao V. Biti? Eva-
luacija
1.4. Je li paradigma imanentizma prikladna za razumijevanje poloaja Za-
grebake kole u sklopu moderne znanosti o knjievnosti? Moemo li
u razumijevanju Zagrebake kole primijeniti suvremene kulturoloke
pristupe? Metodologija
2. PITANJA DEFINICIJE to je to?
2.1. to je imanentizam? Kako ga rabi H. R. Jau u klasifikaciji moderne

knjievne znanosti? Koje su knjievne teorije 20. stoljea obiljeene
paradigmom imanentizma? Jesu li to ruski formalizam, strukturalizam
i sl.? Evidencija
192

2.2. to je znaio Flakerov termin stilske formacije u stvaranju i primjeni
paradigme imanentizma u hrvatskoj znanosti o knjievnosti? Inter-
pretacija
2.3. to je znaila Bitijeva kritika Zagrebake kole? Je li to bila dekon-
strukcija imanentnoga pristupa? Evaluacija
2.4. Zato je jedan od otaca Zagrebake kole, Zdenko kreb, imao proble-
ma s interpretacijom? to je znaio Flakerov rani interes za popularnu
kulturu i slikarstvo? Je li knjiga V. megaa Knjievno stvaralatvo i
povijest drutva, objavljena iste godine kada Flakerove Stilske formacije
i Proza u trapericama (1976), bila pomak prema kulturolokomu pri-
stupu? Metodologija
3. PITANJA KVALITETE Kakvo je to?
3.1. Kako je paradigma imanentizma djelovala na modernu knjievnu zna-

nost i na Zagrebaku kolu? Je li unaprijedila istraivake procedure?
ime? Evidencija
3.2. to znai godina 1976. u povijesti Zagrebake kole, kada istodobno
izlaze tri kljune knjige: Flakerove Stilske formacije i Proza u traperi-
cama te megaevo Knjievno stvaralatvo i povijest drutva? Je li se te
godine dogodio vrhunac i kraj paradigme imanentizma u Zagrebakoj
koli? Interpretacija
3.3. Je li Bitijeva kritika Zagrebake kole bila korisna ili tetna? Zato je
bila korisna? to je ta kritika znaila za mladu akademsku generaciju u
humanistici? Evaluacija
3.4. Jesu li stilske formacije vrhunac paradigme imanentizma u moder-
noj knjievnoj historiografiji? Moe li se u Zagrebakoj koli govoriti o
ranim otklonima od imanentizma i prvim koracima prema kulturolo-
kim pristupima? Metodologija
4. PITANJA DJELOVANJA to s tim?
4.1. Je li fenomen Zagrebake kole prikladnije obraditi u generacijskome

kljuu (oevi, mlaa braa, djeca), po razvojnim fazama (prva
193

faza 1950-ih i 1960-ih, druga faza 1970-ih i 1980-ih) ili po instituci-
jama (Hrvatsko filoloko drutvo, asopis Umjetnost rijei, Biblioteka
L)? Evidencija
4.2. Moe li se i danas govoriti o Zagrebakoj koli? to znai da je i danas
glavna odlika akademske proze na Filozofskome fakultetu u Zagrebu
analiza knjievnoga teksta? Jesu li mlade znanstvene novakinje i novaci
s poetka 21. stoljea postmoderne unuke i unuci Zagrebake ko-
le? Interpretacija
4.3. Kakav je odnos izmeu imanentnoga pristupa u Zagrebakoj koli i
kulturolokih teorija kraja 20. stoljea? Moe li se govoriti o dominaciji
imanentnoga pristupa i ranim otklonima prema kulturologiji? Eva-
luacija
4.4. Ako je rije o doktorskoj disertaciji, je li disertaciju bolje zamisliti kao
monografiju o Zagrebakoj koli sa svim vanim predstavnicima, djeli-
ma i institucijama ili kao problemsku studiju o paradigmi imanentizma
i sudbini te paradigme u kasnim 1980-im i poetkom 1990-ih (pro-
blemi kao to su interpretacija u Zdenka kreba, popularna kultura i
intermedijalnost u Flakera, knjievnost i drutveni totalitet u megaa
i sl.)? Je li plodnije primijeniti metodu dekonstrukcije, komparativnu
metodu (npr. Zagrebaka kola i Tartuka kola oko J. M. Lotmana),
kulturoloki pristup itd.? Metodologija
Ovdje valja jo jednom naglasiti da su tri osnovne tehnike invencije,

kairs, stsis i tpoi, sveprisutne i uzajamno povezane, te se u praksi ne
pojavljuju u linearnome slijedu, kako ih iz pragmatinih razloga prikazu-
jemo u ovome poglavlju. Te su tehnike u praksi isprepletene i pojavljuju
se u razliitim oblicima na razliitim stupnjevima akademskoga pisma,
od invencije i dispozicije do akademskoga stila i dokumentacijskih teh-
nika. Pitanja koja ste postavili u tehnici stsis nisu mogla biti postavljena
bez opih retorikih strategija ni naobrazbe iz podruja u kojemu piete
svoj rad, a to znai bez opih i posebnih topika znanstvenoga diskursa te
literature prikladne za vau temu, tj. izvanjskih toposa. Tehnika je stsis
bez toposa prazna, a tehnika toposa bez pitanja slijepa, pri emu je za ko-
194

naan uspjeh akademskoga, kao i svakoga retorikoga pothvata, zasluan
sretno odabran trenutak kairs.
1.3.15. Definicija teme
Tehnike kairs i jednostavni stsis pomogle su vam da otkrijete problem i

postavite istraivako pitanje. Informiranje o temi u tehnici toposa pru-
ilo vam je osnovne teorijske i metodoloke topike ideje, stajalita i po-
stupke koji su vani za vau temu. Upoznavanje s osnovnim topikama o
temi proizvelo je novu oluju pitanja u tehnici sloenih stseis. U toj oluji
pitanja krui velik broj moguih odgovora hipoteza. Sve te hipoteze
imaju svoje mjesto u pripremama za pisanje i u samome pisanju.
Ipak, prava priprema za pisanje, kljuni korak u invenciji, bit e izbor
najuvjerljivijega odgovora na postavljeno istraivako pitanje. Takva naj-
uvjerljivija hipoteza vaa je budua teza. Dokle god su svi odgovori na
pitanja ravnopravni, vaa je tema preiroka i neodreena. Stoga temu va-
lja suziti i tono formulirati, a to znai definirati. Definirati temu znai
iz oluje pitanja izdvojiti onaj odgovor koji vam se ini najuvjerljivijim za
vae istraivako pitanje. Preliminarni odgovor na istraivako pitanje
vaa je teza. Teza je jasno i precizno definirana tema. Tek kada imate ja-
snu i preciznu definiciju teme, odnosno tezu, moete krenuti u daljnju
potragu za literaturom.
Osnovno je pravilo akademskoga diskursa da se tema definira u jednoj
izjavnoj reenici (Corbett i Connors, 1999: 30). Takva izjavna reenica,
u kojoj se o predmetu to tvrdi ili porie, naziva se tezna reenica. Vie
reenica uvelo bi dodatnu grau i zamutilo osnovnu misao. Upitne ree-
nice ostavljaju nesiguran dojam, a uskline unose akademskomu diskursu
neprimjerene emocije. Izostanak jasnoga i uvjerljivoga odgovora, tvrdnje,
ideje, stajalita, osnovna je pogrjeka svakoga diskursa. Tako nikada nita
ne biste rekli ni napisali ili bi reeno i napisano bilo irelevantno. Mora-
te meu brojnim moguim odgovorima odabrati onaj sredinji odgovor
koji ete pokuati obrazloiti i dokazati. Morate svoju temu definirati u
195

jednoj teznoj reenici. Tko nema teznu reenicu u tekstu ili se ta reeni-
ca ne moe iitati izmeu redaka, taj nije rekao nita. Taj, kao to kae
frazeologem, mlati praznu slamu. Dobar akademski rad, koliko god
bio malen i nezahtjevan, ne smije mlatiti praznu slamu. Mora udovoljiti
osnovnomu zahtjevu: imati jasnu ideju izraenu u jednoj eksplicitnoj ili
implicitnoj teznoj reenici.
Ostajemo kod teme Zagrebaka knjievnoznanstvena kola. Prije nego
to krenete u ozbiljnije istraivanje literature o toj temi morate imati sud:
reenicu koja o Zagrebakoj koli to tvrdi ili porie. Ako je vae istrai-
vako pitanje to je Zagrebaka kola znaila u sklopu moderne znanosti
o knjievnosti?, tezna reenica mogla bi glasiti: Zagrebaka kola bila je
vrhunac i kraj paradigme imanentizma u modernoj znanosti o knjievno-
sti. Upitna reenica Je li Zagrebaka kola bila vrhunac i kraj paradigme
imanentizma u modernoj znanosti o knjievnosti? nije tezna reenica jer
nita ne tvrdi niti negira. Ona znai da jo uvijek plovite kroz oluju pi-
tanja u tehnici stsis, da niste definirali temu. Tehnika pitanja, osobito u
fazi prikupljanja informacija o temi, pomoi e vam da odaberete naju-
vjerljiviju hipotezu. Kao to kairs nije dovoljan za razlistavanje pitanja i
postavljanje hipoteza, pa se naslanja na stsis, tako tehnika stsis dovodi
do kristalizacije pitanja i hipoteza, ali zastaje pred definicijom teme. Pri
definiciji teme posluit ete se posebnim topikama svojega ueg podruja
(vladajua paradigma i njezina diskurzivna matrica s mreom specijalnih
metoda, pojmova, ideja, problema). A da biste to mogli uiniti, trebate
imati naobrazbu iz toga podruja. Tu vam naobrazbu prua va studij te
vanjski toposi izvori. Tek kada prouite osnovnu literaturu i formulira-
te teznu reenicu s glavnom idejom, vi ste poblie odredili, tj. definirali
temu.
Tezna reenica misao je vodilja cijeloga projekta, od istraivanja lite-
rature do pisanja prve verzije teksta i dovretka rada. Kad god osjetite
da se gubite u moru literature ili da vam to nije jasno, pogledajte svoju
teznu reenicu. Sve to itate, biljeite ili piete mora biti u funkci-
ji tezne reenice, mora razlozima i dokazima podupirati vau glavnu
ideju.
196

Napokon, tezna je reenica predloak za izbor naslova teksta. Naslov
je najkraa definicija predmeta (sadraja) teme, a podnaslov je odreenje
aspekata koji su izdvojeni iz teme i na kojima e biti naglasak istraivanja
(v. III. 2.3.1). Stoga u naslovima znanstvenih radova rijetko stoji upitnik.
Tako je Francis Fukuyama upitnik iz naslova svoga eseja Kraj povijesti i
posljednji ovjek? (1989) izostavio u naslovu istoimene knjige. Naslov Fu-
kuyamine knjige Kraj povijesti i posljednji ovjek (1992) eliptina je ina-
ica tezne reenice koja se dade iitati iz njegove knjige: Liberalna je de-
mokracija kraj zapadne povijesti, a Nietzscheov posljednji ovjek subjekt
te demokracije. Ako je vaa tema Zagrebaka knjievnoznanstvena kola,
a vaa tezna reenica Zagrebaka kola bila je vrhunac i kraj paradigme
imanentizma u modernoj znanosti o knjievnosti, naslov vaega rada mo-
gao bi glasiti Zagrebaka knjievnoznanstvena kola: Od imanentizma do
kulturologije.
1.3.16. Radni nacrt
Istodobno s definiranjem teme izrauje se nacrt teme. Nacrt teme moe

biti radni (samo za vas i vau mentoricu ili mentora) i slubeni (sinopsis ili
plan teme koji se podnosi nadlenim institucijama za prihvaanje teme).
Glavni su dijelovi radnoga nacrta:
naslov
prethodni sadraj
hipotetini uvod
(postavljanje problema, formulacija teze i osnovna argumentacija)
preliminarni zakljuak
radna bibliografija
U kraim akademskim radovima dovoljni su naslov i prethodni sadraj.

U duljim akademskim radovima radni nacrt moe imati desetak i vie
197

stranica. To je otvorena struktura, pria (engl. storyboard) o svim va-
nim koracima koje poduzimate u tijeku istraivanja i ranoga pisanja.
Sadrajne su strategije za izradu radnoga nacrta:
Ako imate osnovnu ideju i ako vam je ona jasna, formulirajte teznu
reenicu i krenite u potragu za izvorima u tehnici toposa.
Ako imate osnovnu ideju, ali vam nije jasna, proirite i produbite
svoju potragu za izvorima, kako biste razbistrili ideju i formulirali
teznu reenicu.
Ako nemate ideju, ponovite oluju pitanja u tehnici stsis, postav-
ljajte nove hipoteze i kriajte one koje vam se ine pogrjene, sve
dok ne doete do jasne ideje i formulacije tezne reenice. Sauvajte
sve korake jer se i na krive hipoteze moete osvrnuti i tako prido-
nijeti bistrenju ideja!
Formalne su strategije za izradu radnoga nacrta:
Uzmite malu biljenicu ili otvorite datoteku.

Ispiite istraivako pitanje na prvoj stranici radnoga nacrta.
Ispiite teznu reenicu na poseban komad papira.
Zapisujte razloge i dokaze koji podupiru vae ideje i (hipo)tezu.
Ostavite dovoljno prostora za izmjene, dopune i komentare.
Radni nacrt praktino je imati u stvarnome fizikom obliku. Moete ga

zalijepiti na zid ili policu za knjige stranicu do stranice, na ekran raunala
u obliku lepeze ili jednostavno drati pri ruci na stolu. Moete presla-
givati stranice i mijenjati raspored zamiljenih poglavlja. Radni je nacrt
zapis vaih bitnih ideja i prikupljenih argumenata. Svi argumenti moraju
biti u funkciji glavne ideje i tezne reenice. Teznu reenicu privrstite ili
zalijepite na prvu stranicu radnoga nacrta kako bi stalnom nazonou
upravljala ukupnim procesom istraivanja i pisanja. Ona e vas poput
Arijadnine niti voditi kroz labirinte vae teme i osiguravati koherentno
198

napredovanje kroz projekt. Svojom kratkoom i prirunou radni vam
nacrt prua stalan nadzor nad logikom i potpunou argumentacije, ot-
kriva strukturu onoga to ste napisali ili kanite napisati te vam omogu-
uje da razvijate argumente, po potrebi ih revidirate i suvislo se kreete
prema konanomu cilju dokazivanju teze.
1.3.17. Sinopsis
Sinopsis je slubeni plan teme doktorske disertacije. Podnosi se fakultet-

skomu vijeu poslijediplomskoga studija ili drugim nadlenim instituci-
jama radi odobravanja teme. To je najbolje uiniti kada je radni nacrt ve
dobio vrste obrise, ovisno o vaemu osobnom pregnuu, o vrsti znan-
stvenoga podruja i koliini grae s kojom ete se suoiti. Vremenski je to
najpogodnije nakon odsluanih kolegija na poslijediplomskome studiju i
poloenih ispita, jer ete tada biti uronjeni u ire problemske i metodo-
loke topike, pa e i zona lutanja po vaoj temi biti odreenija. Sinopsis se
izrauje po strogo propisanu modelu. U razliitim institucijama model
sinopsisa moe biti razliit. Postupit ete onako kako to od vas trai nad-
lena institucija.
Model sinopsisa na doktorskim studijima na Filozofskome fakultetu
u Zagrebu iznosi 5000 znakova. Propisani su razmaci, tip slova, uvlake i
proredi. Prijavljuje se zajedno s molbom i kratkim ivotopisom. Sadrava
ove elemente:
teorijsku podlogu rada

ue podruje rada
ciljeve i probleme istraivanja
metodoloke postupke
oekivani znanstveni i/ili praktini doprinos
Struktura i dijelovi rada, est element u modelima sinopsisa, izostavljeni

su iz pragmatinih razloga, jer ih je u fazi podnoenja plana teme katkad
nemogue tono predvidjeti.
199

1.3.18. Osigurajte potpornu publiku
Jedna od strategija uspjenoga svladavanja akademskoga pisma u nultoj

fazi invencije jest osiguravanje potporne publike. Osim konzultacija s
mentoricom ili mentorom te drugim strunjacima korisno je okruiti se
kolegicama i kolegama koji se nalaze u istoj retorikoj situaciji, koji i sami
piu slian akademski rad, pa su zainteresirani za tijek istraivanja i pisa-
nja. Dobro je ako se takva grupa redovito sastaje i razmjenjuje iskustva. To
e vas s jedne strane prisiliti na radnu disciplinu. S druge strane injenica
da nekomu morate izloiti to radite omoguit e vam lake bistrenje pro-
blema. Moda ste u glavi ve razvili svoje argumente i analizirali dokaze,
ali ih jo niste do kraja izgradili niti stavili u radni nacrt. Druge oi, koje
nisu neposredno ukljuene u projekt, a zainteresirane su za problem, prije
e uoiti strukturu argumentacije, otvorena pitanja i praznine nego vi koji
izvodite projekt. Takva potporna publika zamjena je za budue itateljice
i itatelje, a kolegijalni dijalog nain da u tijeku rada provjerite koliko ste u
svojim dokazima i izvedbama uvjerljivi te to i kako moete poboljati.
1.4. PRONALAENJE IZVORA
U sreditu e naega interesa do kraja ovoga poglavlja biti carstvo kul-

turne memorije pohranjene u dva glavna izvanjska mjesta. To su: stvar-
ni topos klasina knjinica i virtualni topos mrea (internet). Bavit
emo se pitanjima poput: to su izvori i kakvih sve vrsta izvora ima? Kako
krenuti u potragu za izvorima? Kako su organizirane knjiga i knjinica?
Kako ete kritiki itati i biljeiti? i sl.
1.4.1. Vrste izvora
Izvori (engl. sources) suvremeni je termin za klasini retoriki pojam vanj-

skih ili eksternih toposa. Iz retorike vizure izvori su mjesta na kojima
200

se nalaze podatci i ideje o predmetu istraivanja. Dijele se na primarne,
sekundarne i tercijarne. Termini primaran, sekundaran i tercijaran relativ-
ni su pojmovi. Njihovo znaenje ovisi o klasifikacijskim naelima koja se
primjenjuju, o pojedinim znanstvenim podrujima i tradicijama, o temi i
kontekstu u kojima se rabe. Ovdje u izdvojiti dvije klasifikacije: tradici-
onalnu dvodiobnu klasifikaciju u drutveno-humanistikim znanostima
i suvremenu trodiobnu klasifikaciju publikacija u bibliotekarstvu i infor-
matikim znanostima.
Klasifikacija izvora u drutveno-humanistikim znanostima. U dru-

tveno-humanistikim znanostima izvori se esto dijele na primarne izvo-
re (primarna literatura, izvori u uem smislu, graa) i sekundarne izvore
(sekundarna literatura, izvori u irem smislu, lanci i knjige o primarnoj
literaturi ili grai).
Primarni izvori donose injenice i informacije koje se tiu neposredno
predmeta istraivanja. Konzultiraju se da bi se prikupili podatci potrebni
kao dokazi u argumentaciji. Primarni izvori mogu biti razliiti, ovisno o
znanstvenome podruju, polju ili grani iz kojih potjee istraivani pred-
met. Na podrujima kao to su knjievnost i umjetnost primarni su izvori
originalna umjetnika djela koja su stvorili pisci, slikari, glazbenici, film-
ski umjetnici. To su romani, pjesme, drame, dnevnici, slike, glazbeni zapi-
si, filmovi. U filozofiji primarni su izvori Platonova i Aristotelova djela, u
historiografiji dokumenti, ljetopisi, kronike i sl., u arheologiji pronaeni
ostatci zatrpanih naselja, posua i nakita. Na podrujima poput ekono-
mije i psihologije primarni su izvori podatci dobiveni anketama, inter-
vjuima i statistikama.
Kod knjievnih i drugih humanistikih izvora razlikuju se izvori iz
prve ruke (originali) i izvori iz druge ruke (pseudooriginali, tj. origina-
li preneseni preko posrednika). U viim akademskim radovima, kao to
je doktorska disertacija, uvijek se rabe originalna ili kritika izdanja. Ne
moe se pisati disertacija o Robertu Musilu na temelju prijevoda ni o poe-
ziji Dragutina Tadijanovia po izborima u antologijama. U oba sluaja
predmetom istraivanja moraju biti originalna izdanja. Tako prijevodi
201

Roberta Musila mogu biti izvori iz prve ruke za disertaciju o teoriji pri-
jevoda. Isto tako Dragutin Tadijanovi u izboru iz razliitih antologija
moe biti izvor iz prve ruke u disertaciji o antologijama kao citatnome
anru za formiranje ukusa i tvorbu kulturnoga kanona.
Sekundarni su izvori u toj klasifikaciji knjige i lanci koji analiziraju
primarne izvore, udbenici, monografije, rjenici, enciklopedije, leksi-
koni. Granica izmeu primarnih i sekundarnih izvora esto je fluidna.
Tako rasprava Pavla Pavliia Knjievna genologija moe biti primarni i
sekundarni izvor, ovisno o temi koju obraujete. Ako prouavate znan-
stveni opus Pavla Pavliia, ta e knjiga biti primarni izvor ili primarna
literatura jer je to autorovo izvorno znanstveno djelo. Ako se pak bavite
teorijskom temom kriminalistikoga romana u hrvatskoj prozi 1970-ih,
Pavliieva Knjievna genologija bit e u toj klasifikaciji sekundarni izvor
ili sekundarna literatura.
Sekundarni se izvori rabe u ove svrhe:
Prouavajui, komentirajui i citirajui sekundarne izvore, ukljuu-

jete se u lanac znanstvenih istraivanja, odajete priznanje drugima i
postajete dijelom akademske zajednice i institucije znanosti.
itanjem sekundarne literature proirujete znanje o vlastitome
predmetu istraivanja, upoznajete ideje koje vam mogu pomoi da
bolje razumijete probleme, da sami kaete to novo, unaprijedite
rjeavanje starih pitanja i unesete stvaralake promjene u postojee
znanje.
U sekundarnim izvorima osobito je vano istaknuti drukija staja-
lita od vlastitih, obrazloiti ih i po potrebi pobiti, jer e time argu-
mentacija biti uvjerljivija.
Sekundarni su izvori polje za uenje znanstvenih standarda. Tu ete
se informirati o posebnim topikama iz svojega podruja, termini-
ma, metodama i postupcima, obogatit ete struni rjenik, saznati
u praksi kako se dokumentira i citira te na taj nain lake ovladati
strategijama i tehnikama akademskoga pisma.
202

Sekundarne izvore rabit ete za citate i podatke samo ako vam nisu
dostupni primarni izvori. Pri tome ete biti vrlo oprezni, jer je mo-
gunost krivih podataka pri uporabi sekundarnih izvora vea nego
kod primarnih.
Klasifikacija publikacija u bibliotekarstvu i informatici. Po tipu pu-

blikacija izvori se u bibliotekarstvu i informatici dijele na primarne, se-
kundarne i tercijarne. I u sklopu te klasifikacije znaenja mogu varirati,
osobito izmeu sekundarnih i tercijarnih publikacija.
Primarne publikacije donose obavijesti iz bilo kojega podruja ljudske
djelatnosti u onome obliku kako su ih zamislili i ostvarili njihovi autori
i autorice. Obuhvaaju rezultate izvornih znanstvenih istraivanja i nove
spoznaje o injenicama i idejama, izvorna umjetnika djela, izvorne do-
kumente i spise. U primarne publikacije pripadaju: znanstvena i struna
djela (lanci u asopisima, knjige, reprinti, magistarske teze i doktorske
disertacije, priopenja sa znanstvenih skupova, patenti, znanstvena i teh-
nika izvjea, interne publikacije, laboratorijski protokoli), knjievna i
umjetnika djela (romani, pjesme, drame, dnevnici; fotografije, filmska i
glazbena djela), muzejski predmeti, pisma i dopisivanje, govori, intervjui,
izvorne vijesti i slubene statistike, vladini i slubeni dokumenti (matine
knjige, sudski zapisnici) i sl.
Sekundarne publikacije donose obavijesti o primarnim publikacijama
ili nastaju obradbom i preradbom primarnih publikacija u posebne svrhe.
Sekundarni su izvori bibliografije, enciklopedije, leksikoni, rjenici svih
vrsta, prirunici i udbenici, monografije, biografije (osim autobiografi-
je) i sl. Granice su i tu fluidne. Ako je Hrvatska enciklopedija Leksiko-
grafskoga zavoda Miroslav Krlea vaa tema, bit e to u tome sluaju
primarni izvor informacija.
Tercijarne publikacije donose obavijesti na osnovi primarnih i sekundar-
nih publikacija te utvruju njihovu lokaciju u informacijskim toposima
(knjinicama, informacijskim i dokumentacijskim centrima, mrenome
prostoru). U tercijarne publikacije pripadaju bibliografije bibliografija,
203

katalozi i adresari, zbirke i baze podataka, saetci i sinopsisi u bibliograf-
skim i citatnim bazama podataka i sl. (usp. Tadi, 1994: 2729).
1.4.2. Pohod na izvore
Izvori se mogu prikupiti na ove naine:
posudbom knjiga u knjinici

uporabom knjininih fondova
kupnjom knjiga
pretraivanjem na mrei
traenjem dokumenata od autora
uporabom privatne knjinice ili zbirke
U anketi provedenoj na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture (v.

sliku III. 1.2.2) bila su predloena etiri naina prikupljanja literature:
posudba knjiga u knjinici, pregledavanje asopisa u knjinici, kupnja
knjiga u knjiari i pretraivanje na mrei. Odgovori su bili ovi:
pregledavanje kupnja knjiga

asopisa u knjinici u knjiari
20% 10%
pretraivanje posudba
na internetu knjiga u knjinici
30% 40%
Slika III. 1.4.2. Rezultati upitnika o nainima prikupljanja literature.

Poslijediplomski studij hrvatske kulture, Zagreb, 2007.
204

Podatci su znak duboke kulturne mijene u kojoj se danas nalaze znanje
i institucije koje ga proizvode i posluuju. Klasina je knjinica s 40%
uporabe jo uvijek prvi izvor literature. U stopu je s 30% prate virtual-
ni izvori i mrene knjinice. itanje asopisa u knjinici zastupljeno je
s 20%, a kupnja knjiga u knjiari na posljednjemu je mjestu s 10%. To
je znakovit podatak za temu o suvremenome nakladnitvu koje prolazi
tranziciju. Istodobno to je znak da su klasini naini informacija dobili
snanu konkurenciju te da stojimo na pragu novoga virtualnog doba u
kojemu e znamenita stvarna Aleksandrijska knjinica postati globalna
virtualna knjinica.
1.4.3. Radna bibliografija
Prvi je korak u pronalaenju vanjskih toposa sastavljanje radne bibliogra-

fije. To je prethodni nepotpuni popis potrebne literature, nastao na teme-
lju prikupljenih informacija o temi.
Ve u radnoj bibliografiji valja se odluiti za citatni stil i dosljedno ga
primjenjivati. itateljice i itatelji vaim e dokazima vjerovati samo ako
ih mogu provjeriti u izvorima. Navode se svi relevantni podatci: prezime
i ime autora, naslov, mjesto, nakladnik, godina izdanja knjige ili asopisa
(svezak, broj), ovisno o tipu publikacije i odabranu citatnom stilu. Popis
se moe raditi na klasian nain (s pomou kartica) ili na raunalu u po-
sebnoj datoteci. Jedinice se upisuju abecednim redom, tako da se raspored
moe lako mijenjati, bilo preslagivanjem kartica u klasinome modusu
bilo ubacivanjem novih jedinica na abecedno mjesto u virtualnoj inaici.
Radna e se bibliografija neprestano dopunjivati i tek se na kraju pre-
tvoriti u konanu bibliografiju. U radnoj bibliografiji mogu postojati ra-
zliiti izvori koje ete naknadno iskljuiti jer nisu bitni za pristup temi, a
u konanu bibliografiju i konaan popis literature ui e samo oni naslovi
koji su neposredno vezani uz temu, bilo da ste ih neposredno citirali bilo
samo konzultirali. O razlici izmeu bibliografije i literature v. III. 2.3.16.
i III. 5.2.4.
205

1.5. KNJINICA: SREDINJI AKADEMSKI TPOS
Dva su fizika mjesta na kojima se nalaze toposi potrebni u akademsko-

me pismu. To su:
vaa glava i mozak (razmiljanje)

knjinica (itanje i biljeenje)
Knjinica je sredinji akademski topos u kojemu su pohranjeni izvori po-

trebni za va rad. U doba kada je Umberto Eco pisao svoje znamenito
djelo Kako se pie diplomska teza (Come si fa una tesi di laurea, 1977)
knjinice su jo bile klasine. Nova raunalna revolucija bila je pred vra-
tima, ali se jo nije dogodila. Ecova je knjiga posljednja velika oda tra-
dicionalnoj Gutenbergovoj knjinici uoi roenja virtualnoga pisma i
virtualne knjinice mree.
Knjinice na poetku 21. stoljea kombinacija su klasinoga i virtual-
noga pisma ili se upravo transformiraju prema toj kombinaciji. Ta se
kombinacija oituje na svim razinama, od knjininih fondova i kata-
loga do opreme i ponude usluga. Suvremene su knjinice carstvo uda
u kojemu se isprepleu tradicija i budunost, realnost i hiperrealnost,
opipljiva praina pod prstima i nadnaravne baze podataka koje moete
lako izgubiti jednim klikom mia kao to ste ih lako i dobili. Snalaenje
u tome carstvu omoguuju razliite klasifikacije i katalozi, postupci i
usluge.
1.5.1. Usluge
Suvremene klasino-virtualne knjinice nude etiri osnovne usluge:
posudbu publikacija (knjige i graa koji su namijenjeni za posudbu)

uporabu publikacija u knjinici (asopisi, prirunici, elektronike
knjige referentna graa namijenjena iskljuivo radu u itaonici)
206

pristup mrei (uporaba stolnih i prijenosnih raunala)
uporabu i posudbu elektronikih medija (CD-ROM-ovi, videoza-
pisi i sl.)
Osim tih temeljnih usluga Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagre-

bu (NSK) nudi meuknjininu posudbu. Naruenu knjigu iz knji-
nica s europskoga kontinenta i Velike Britanije dobit ete za pet do
dvadeset dana, a moete je zadrati tri tjedna. Nova knjinica Filozof-
skoga fakulteta u Zagrebu nudi meuknjininu posudbu na adresi:
http://knjiznica.ffzg.hr/mkp. Ako je rije o lancima iz asopisa, neki
su dostupni za nekoliko sati.
1.5.2. Medijski oblici
U velikim nacionalnim i sveuilinim knjinicama publikacije i druga

graa dostupni su u tri medija:
u tiskanome obliku (klasina knjiga),

u elektronikome obliku (elektronika knjiga, engl. e-book) i
u mrenome obliku, online na internetu.
Nove tehnologije snano su djelovale na Gutenbergovo carstvo tiska, ali

ga nisu sruile. Pojava i mo novih medija nipoto nisu bili kraj tradicio-
nalne knjige. Dobra stara tradicionalna tiskana knjiga jo uvijek je najpo-
eljniji oblik publikacije. O tome svjedoe sajmovi knjiga, od globalnoga
Frankfurtskoga do domaih sajmova Interlibera u Zagrebu i Sajma knjiga
u Puli. Virtualne knjige ne mogu zamijeniti materijalizirane, kao to ni
virtualni svjetovi ne mogu zamijeniti stvarne. Oba svijeta, stvarni i vir-
tualni, moda nigdje ne ive tako skladno jedan s drugim i jedan pokraj
drugoga kao u knjinicama na poetku 21. stoljea.
207

1.5.3. Oznake
Sve publikacije, bilo da su objavljene u tiskanome bilo elektronikome i

mrenome obliku, imaju svoju oznaku CIP (engl. Cataloging in Publica-
tion katalogizacija u publikaciji). Kataloni zapis izrauje se u skladu s
nacionalnim i meunarodnim pravilima za formalnu i sadrajnu obrad-
bu bibliografskih podataka. U Hrvatskoj ga izrauje Nacionalna i sveui-
lina knjinica u Zagrebu za sve knjige objavljene na hrvatskome jeziku te
knjige hrvatskih autora bez obzira na jezik.
CIP je meunarodna osobna iskaznica svake publikacije identifika-
cijski sustav za razvrstavanje i prepoznavanje grae preko razliitih eleme-
nata. Donosi ove podatke:
UDK (Univerzalna decimalna klasifikacija po strunim podru-

jima pod odreenim brojevima, v. II. 2.4, Univerzalna decimalna
klasifikacija)
naslov publikacije
imena autora, urednika, ilustratora, fotografa i druge podatke o od-
govornosti
podatke o izdanju (nakladniku, mjestu, godini izdanja) te vrsti i
dijelovima publikacije (naslov nakladnike cjeline i sl.)
podatke o materijalnom opisu publikacije (broj stranica, ilustracije,
visina knjige i dr.), napomene (npr. o prijevodu)
ISBN (International Standard Book Number meunarodni se-
rijski broj za knjige; oznaka je za Hrvatsku 953, a broj dodjeljuje
Hrvatski ured za ISBN u sklopu NSK)
ISSN (International Standard Serial Number meunarodni serij-
ski broj za periodine publikacije)
208

CIP se izrauje na temelju publikacije grafiki pripremljene za tisak (pri-
jeloma publikacije), a neposredno prije izlaenja (tiskanja) publikacije.
Donedavno se donosio na preliminarnim stranicama publikacija u obli-
ku pravokutnika s podatcima, a danas se samo upuuje na broj pod kojim
je dostupan u raunalnome katalogu nadlene institucije (NSK, British
Library i dr.).
1.5.4. Klasini katalozi
Tradicionalni su nain pretraivanja literature klasini katalozi. Klasini

su katalozi:
autorski katalog (graa je rasporeena na bibliotekarske kartice abe-

cednim redom po prezimenima autora)
predmetni katalog (graa je rasporeena abecednim redom po sa-
draju, tj. predmetima koji se obrauju; termin predmetnica ili
predmetna odrednica jest kljuna rije ili reenica kojom se izraava
predmet ili sadraj knjige, odnosno dokumenta)
naslovni katalog (graa sloena abecednim redom po naslovima;
korisni su ako znadete naslov, a ne znate autorovo ime; nemaju ga
sve knjinice)
struni katalog (predmetnice su rasporeene po podrujima znanja,
a unutar podruja po strukama i podstrukama; ti su katalozi raeni
po posebnim pravilima i struna su pomagala bibliotekarima; naj-
poznatiji sustav koji se rabi u strunim klasifikacijama jest UDK
Univerzalna decimalna klasifikacija)
Za individualno znanstveno istraivanje u knjinicama na klasian nain

najpogodnija su prva dva kataloga.
Autorski je katalog praktian ako ve imate popis autora koji su vani za
temu, pa elite knjigu posuditi na itanje, dopuniti podatke ili pogledati
209

i druge autorove naslove. Autorski je katalog jednostavan i pouzdan: ako
je autor objavio knjigu, onda se ona sa svim svojim podatcima nalazi u
katalogu na svome abecednome mjestu.
Predmetni je katalog otkrivalaki. Njime ete se sluiti u izradi rad-
ne bibliografije traei po pojedinim natuknicama zanimljive naslove
za svoj predmet. Predmetni je katalog sloen i otvoren do te mjere da
ete se morati sluiti raznim trikovima kako biste otkrili upravo ono
to traite.
Katkad vam kljuna rije ne moe otvoriti put prema traenoj temi i
potencijalnim autorima. Knjiniarka i knjiniar mogli su vau temu
razvrstati pod koju drugu natuknicu. Ako piete o umjetnikoj avangardi
i istraujete futuristiki dinamizam, pa traite to je naslikano u slikarstvu
o temi zrakoplova ili napisano o zrakoplovu, nije vam dovoljna natuknica
avion ili zrakoplov. Pod tim ete natuknicama nai samo povijesne po-
datke o izumu zrakoplova, o vrstama zrakoplova, o graevinama zranih
luka, moda o zrakoplovnim nesreama. Stoga ete morati potraiti natu-
knice avangarda, futurizam, talijanski futurizam u kojemu je dinami-
zam bio osobito izraen, ruska avangarda kao jedna od modelotvornih
europskih avangarda, kubofuturizam kao pokret koji je razvijao dinami-
stiku poetiku, pa ako ni ondje ne naete dovoljno uputa za problem koji
vas mui i o kojemu elite pisati, onda ete potraiti poznate dinamistike
autore kao to su Marinetti, DAnnunzio, Giacomo Balla, rani Majakov-
skij itd. Ako sve to, poput autorice ovih redaka, proete, primjerice, po
katalogu Sredinje knjinice (Zentralbibliothek) u Zrichu, sigurno ete
nai neto jako zanimljivo i korisno. Bit e to knjiga Felixa Philippa In-
golda Knjievnost i zrakoplovstvo (Literatur und Aviatik, 1978) iscrpna
monografija o zrakoplovu u avangardnoj knjievnosti i umjetnosti. A tu
ete saznati tako udesne stvari, od toga tko je i kada pisao pjesme o zra-
koplovu do toga kako je na zrakoplovnoj priredbi u talijanskome gradu
Bresci u rujnu 1909. akrobacije legendarnoga Blriota doivio Kafka, a
kako DAnnunzio. Bila su to dva tako razliita doivljaja, kao to su ra-
zliite njihove poetike i kao to su razliita stajalita modernih umjetnika
prema tehnici i modernoj civilizaciji.
210

Dok smo u klasinim katalozima, eljela bih vam prenijeti jo jedno
iskustvo iz Sredinje knjinice u Zrichu s kraja devedesetih godina 20.
stoljea. Kada u klasinim katalozima ne bih mogla rijeiti stanoviti pro-
blem, tj. nai literaturu za temu koja me zanima, obratila bih se posljed-
njemu utoitu knjiniarkama i knjiniarima na uoljivome mjestu
obiljeenu bljetavim slovom I Informacije. Tu bih malo priekala na
red i napokon s nelagodom priupitala za informaciju o traenoj temat-
skoj jedinici. Ono to sam nekoliko puta doivjela bilo je: knjiniarke
i knjiniari na klasinim Informacijama u zrikoj Sredinjoj knjinici
bili su vie nego ljubazni i susretljivi. Ne samo da su me naelno uputili
na pravi put kako u sama rijeiti problem nego su mi doslovno pomogli
pretraivati po zapraenim i poutjelim karticama da doem do svoje
teme.
1.5.5. Mrene baze podataka i pretraivai
Ono to su poutjele stvarne kartice u drvenim kutijama i ormariima

u posebnim prostorima, to su virtualni katalozi i pretraivaki alati na
raunalnim zaslonima. Dok su klasine kataloke kartice postajale sve
otrcanije, a informacije o njima sve njenije i nostalginije, kao i svijet
koji zajedno s njima odlazi u prolost, susret s raunalnim ekranima i
tehnikama pretraivanja moe biti vrlo neizvjestan, kao i svijet koji ti
katalozi simboliziraju. Sve to smo proli s kljunom rijeju avion ili
zrakoplov prebirui po stvarnim karticama moemo proi sjedei za
raunalom na treperavu zaslonu s bilo kojom drugom kljunom rije-
ju, naslovom ili autorom. Razlika je meutim velika. Ako se naete u
onoj istoj svjetskoj knjinici u kojoj smo maloas imaginarno lutali kroz
stvarne kataloke kartice i dobili iscrpne ljubazne odgovore i upute o ne-
rijeenim pitanjima, tu, u odjelu s raunalima, odgovori e na vae upite
biti kratki, strogi i kruto poslovni. Ako ne uspijete prvi put ui u katalog
ili nai ono to traite, online e vas informatorica i informator poslui-
ti s visine posveena znalca koji vlada svemonom tehnikom koju vi ne
poznajete dovoljno ili niste vjeti u svim njezinim elementima. To vas
211

ne treba obeshrabriti. Rjeenje je nadohvat ruke, u istome prostoru gdje
eu uvari novoga pisma. Dok su korisnici klasinih kataloga bili stari-
je dobi, pa ih niste eljeli optereivati pitanjima, susjedi za raunalnim
ekranima mladi su i radosni ljudi koji e vas rado uputiti u tajne nove
tehnologije im se informatorica i informator udalje. Kada napokon
uete u virtualno carstvo knjinice, osjeat ete se toplo i prisno kao
kod kue. Sve to ste znali o klasinim katalozima, svi problemi i mogu-
nosti koje ste ondje poznavali, sada e vas doekati ljubazno i prijateljski
poput klasinih informatorica i informatora pod slovom I, s jedinom ra-
zlikom to e sve informacije treperiti pred vama u beskrajnu umjetnom
svjetlu kao u zaaranome zrcalu u zemlji udesa. I vi ete znati da ste
i dalje u knjinici, da stari katalozi i stara bibliotena znanja nisu izgub-
ljeni, samo su prevedeni na novi zamreni, ali kada ga svladate, tako
jednostavan i efikasan jezik.
1.6. UKLJUIVANJE IZVORA: ITANJE I BILJEENJE
Prvo je i osnovno pravilo: Nema itanja bez biljeenja i biljeaka! Proi-

tano, a nezabiljeeno za znanstveni je rad izgubljeno. Premda su u znan-
stvenome postupanju neodvojivi jedno od drugoga, itanje i biljeenje
imaju svoje posebne tehnike i pravila.
Tehnike itanja i biljeenja vraaju nas ponovno tehnici stsis te opim
retorikim i posebnim znanstvenim toposima (v. II. 4.11. i II. 5.3, Znan-
stvena racionalnost). itat ete u tehnici stsis tako da neprestano postav-
ljate pitanja tko, to, kada, gdje, zato, kako, u koju svrhu. Trait ete toke
prijepora u literaturi, argumente i ideje s kojima se slaete ili ne slaete.
U biljekama ete definirati pojmove, usporeivati ideje, generalizirati,
komentirati i donositi utemeljene zakljuke (opi retoriki toposi ili ar-
gumentacijske strategije) te se pridravati svih posebnih toposa i standar-
da znanstvene racionalnosti (tonost, preciznost, evaluacija, znanstveni
etos, osobito u citiranju i parafraziranju).
212

1.6.1. Tipovi itanja
U akademskome se pismu rabe svi tipovi itanja, ovisno o temi ili fazama
istraivanja i pisanja. etiri su osnovna tipa itanja:
pregledavanje prvi susret s tekstom

informativno ili brzo itanje ope razumijevanje teksta
kritiko itanje analiza i interpretacija teksta
dubinsko itanje usredotoenje na pojedine dijelove teksta
Pregledavanje. Pregledavanje je prvi, preliminarni susret s tekstom. U

kulturi preplavljenoj informacijama i publikacijama ne moe se proitati
sve, pa treba napraviti grubu selekciju s obzirom na temu koja vas zanima.
Znaenje pojma pregledavanje sadrano je u prefiksu pre: to je gledanje
prije bilo kakva ozbiljnijega itanja. Pregledavaju se naslov i podnaslov,
sadraj, saetak i kazala, tekstovi na koricama i sl. Taj tip itanja vrlo je
vaan jer se u njemu odluuje hoe li se nastaviti itanje. Koristit ete se
njime na samome poetku invencije, prigodom prikupljanja radne bibli-
ografije, ali i svaki put u susretu s novom literaturom kao prvi korak u
pronalaenju izvora.
Informativno ili brzo itanje. Informativno ili brzo itanje drugi je, bli-
ski susret s tekstom u kojemu otkrivate relevantne informacije i stvarate
opu sliku teksta. Dvije su osnovne strategije informativnoga itanja:
prelijetanje (engl. skimming) i skeniranje (engl. scanning).
Prelijetanje. To je strategija za stjecanje opega uvida u tekst. Nakon pre-
gledavanja, u kojemu ste zakljuili da je tekst prikladan za vau temu,
slijedi prelijetanje cijeloga teksta i hvatanje osnovnih informacija i ide-
ja, poput lastavice u letu kada prikuplja hranu (Buzan, 2006). Jedna je
od uinkovitih strategija prelijetanja poznavanje strukture djela i teh-
nike pisanja odlomka. Ako je va izvor knjiga, proitajte uvod (osobi-
to posljednje odlomke, jer su tu najee glavna obeanja itatelju) te
213

zavrno poglavlje (prve i posljednje odlomke jer su tu zakljuci). Ako se
vae kljune rijei pojavljuju u naslovu poglavlja, proitajte na isti nain
uvodni i zakljuni odlomak u tome poglavlju. Posebno su informativni
prijelazni odlomci, jer se u njima saima to se govorilo u prethodnim
odlomcima i najavljuje to e se govoriti u budunosti. U zbornicima
lanaka ita se uredniki predgovor. Slino je i kod lanaka u klasinim
asopisima online. Treba proitati saetak, posljednja dva ili tri odlom-
ka uvoda te odlomak naslovljen Zakljuak. Ako lanak nema posebno
istaknute dijelove uvoda i zakljuka, itaju se prvi odlomak i nekoliko
posljednjih. U mrenim je lancima preporuljivo kliknuti na ponuene
poveznice poput O stranici (About Site), Trai (Search) i sl.
Skeniranje. To je tehnika za traenje kljunih rijei i ideja. Osobito je
uinkovito u izvorima koji imaju kazalo imena i pojmova ili na mrei
gdje postoji uputnica Trai. Treba utipkati eljenu rije, i ona e biti pro-
naena. Pri skeniranju najee vam je poznato to traite (kljuna rije,
pojam, ime). Oi klize niz stranicu ili ekran u potrazi za pojedinim rijei-
ma. Strategije su skeniranja: traenje pojmova na odreenim stranicama,
uoavanje razliitoga tipa pisma (koso, podebljano), razliitih veliina i
vrste slova, brojeva, konektora poput prvo, drugo, tree i sl. Informativno
ili brzo itanje najpogodniji je tip itanja u prvoj fazi invencije akadem-
skoga pisma. Slui kao uvod u kritiko itanje.
Kritiko itanje. Kritiko je itanje trei, kreativni oblik itanja. To je

sredinji oblik itanja u akademskome pismu. Sada vie nije rije o pro-
nalaenju informacija o temi, nego o promiljanju i kreativnoj procjeni
argumentacije. Kritiko je itanje, kao to kae sam termin, utemeljeno
na kritikome miljenju na kojemu poiva znanstvena retorika. U tome
ete tipu itanja analizirati ideje i argumente, metode i strukturu teksta
koji itate, prosuivati ih i komentirati. Postavljat ete pitanja u tehnici
stsis o svim aspektima teksta:
214

Tko su autorica ili autor? U kojim je okolnostima tekst nastao?
Kada? Gdje? Zato?
to su glavne ideje i stajalita? Kako su definirani pojmovi? Kako su
interpretirane injenice? Jesu li injenice pouzdane?
Jesu li autorica i autor uvjerljivo argumentirali svoje ideje?
Ima li rodnih, rasnih i drugih predrasuda?
Koje su metode i postupci upotrijebljeni?
Kako biste ocijenili tekst u kontekstu drugih tekstova?
Kako biste ocijenili tekst u cjelini?
Kakvo je vae stajalite? Slaete li se ili ne slaete s izloenim ideja-
ma i primijenjenim metodama? Kako biste vi postupili? i sl.
Cilj je kritikoga itanja analizirati i interpretirati tekst, ocijeniti ga, ot-

kriti podatke i injenice vezane uz vau temu, osloniti se na ideje s kojima
se slaete, pobiti ideje s kojima se ne slaete, zauzeti vlastito stajalite i rei
neto novo o temi. Kritikim se itanjem sluite u tijeku cijeloga projekta
istraivanja i pisanja.
Dubinsko itanje. Napokon, dubinsko je itanje usredotoivanje na od-

reene dijelove i aspekte teksta koji zahtijevaju dodatno promiljanje. Da
biste pronali problematina mjesta, ponovno ete se posluiti tehnikom
skeniranja kako biste otkrili kljune rijei i ideje. Kada se usredotoite
na problematina mjesta, primjenjujete intenzivno kritiko itanje. U
akademskome pismu dubinskim se itanjem sluite u kasnijim fazama
projekta, jer tada bolje poznajete problematiku, pa moete uoiti i rijeiti
nejasnoe.
215

1.6.2. Strategije kritikoga itanja i akademsko pismo
Dvije su osnovne strategije kritikoga itanja u akademskome pismu:

kreativno slaganje i kreativno neslaganje (usp. Turabian, 2007: 3739).
Kreativno je itanje uvijek dijalog, bilo da se slaemo s proitanim tek-
stom bilo da se ne slaemo.
Kreativno slaganje. Kreativno se sloiti s izvorom znai prihvatiti ponu-

ene ideje i argumentaciju, ali im istodobno dodati neto novo. Ako izvor
podupire svoju tvrdnju jednim dokazima, vi moete ponuditi druge. Ako
izvor primjenjuje svoju tvrdnju na jednome podruju, vi je moete proi-
riti i primijeniti na druga podruja i sl. Primjerice:
Goran Rem i Helena Sabli Tomi s pravom govore o slavonskome tekstu

hrvatske knjievnosti. Na slian bi se nain moglo govoriti i o mediteran-
skome tekstu hrvatske knjievnosti.
Kreativno neslaganje. Kreativno neslaganje jo je plodotvornije nego

kreativno slaganje. Pronaite protuslovlja i nedostatne ili krive argu-
mente, razotkrijte ih i ponudite bolje dokaze. Ako izvor tvrdi da je to
ovakvo, vi moete podastrijeti dokaz da nije tako. Ako izvor tvrdi da
je to utemeljeno, vi moete pokazati da nije. Ako izvor raspravlja iz
jedne vizure, vi moete odabrati drugu vizuru i sl. Iskoristite strategiju
kreativnoga neslaganja za bistrenje pojmova i provjeru svoje (hipo)teze.
Primjerice:
Zdenko kreb pretpostavlja da o istoj pjesmi ne mogu postojati dvije jed-

nako legitimne interpretacije. Suprotno od toga Emil Staiger pokazuje da
su dvije interpretacije o istoj pjesmi mogue. Interpretacija je graena na su-
bjektivnome pristupu i stoga ne moe biti apsolutna. Tako je interpretacija
vrlo rano pokazala protuslovlja unutarnjega pristupa knjievnomu tekstu u
Zagrebakoj koli.
216

1.6.3. Tehnike biljeenja
etiri su osnovne tehnike biljeenja: kartice i biljenice, podcrtavanje, fo-

tokopiranje i skidanje s mree te virtualne biljeke.
Kartice i biljenice. Knjiga Umberta Eca Kako se pie diplomska teza (v.
gore 1.5) nastala je u posljednjim danima Gutenbergove ere, pa njezin
autor ne poznaje virtualne biljeke. Eco navodi razliite vrste kartica
i kartinih datoteka kao povlatenu tehniku znanstvenoistraivako-
ga rada. Kartice su zamiljene po modelu knjininih kartica: mogu se
slagati i preslagivati kao u klasinim katalozima. Tehniku kartica Eco
preporuuje u itanju sekundarne literature. Poput teorije otvorenoga
sustava u semiotici i motiva srednjovjekovne knjinice u romanu Ime
rue Ecov sustav bibliografskih i lektirnih kartica najljepi je spomenik
podignut klasinomu znanstvenoistraivakom radu neposredno uoi
roenja novoga virtualnog pisma.
Vrlo je esta tehnika voenje biljeaka u biljenicama. Biljenice se
podjednako rabe u prirodnim i drutveno-humanistikim znanostima.
U potrazi za primjerom iz humanistike vrata svoje knjievnoznanstvene
radionice otvorio mi je Josip Uarevi. Da bi napisao lanak o lirskome
Ja u Lermontova, autor je ispisao dvije male biljenice (o lirskome Ja
openito i o Ja u Lermontova), dva lista papira (saetak Ja openito i
saetak Ja u Lermontova) te napokon shemu teme Ja u Lermontova,
iz koje je nastao lanak u zborniku Romantizam i pitanja modernoga
subjekta (Uarevi, 2008). Slino je i u prirodnim znanostima (v. sliku
III. 1.6.3, Kartice i biljenice).
Svakomu znanstvenom tekstu, bez obzira je li rije o poeziji ili o diobi
stanice, prethodi ozbiljno istraivanje prikupljanje i priprema dokaza.
Nakon svakoga znanstvenog istraivanja ostaje dokumentacija dokaz-
na graa u argumentaciji: biljeke, protokoli, proitana i komentirana
literatura na temelju kojih se na kraju projekta, bilo individualnoga bilo
kolektivnoga, izvodi argumentacija u znanstvenome lanku, magistar-
skoj tezi ili doktorskoj disertaciji. U drutveno-humanistikim znano-
217

Slika III. 1.6.3, Kartice i biljenice. Biljeke asistentice Anett Hse uz tijek eksperimen-
ta Ive Toli-Nrrelykke na projektu Simetrina dioba stanice: Je li kvasac besmrtan?
Max Planck Institut, Dresden, 12. listopada 2006. Kada je dola na posao, asistentica
je nacrtala to se dogodilo s pojedinim stanicama tijekom noi, npr. kako se podijelila
stanica a u 1. 15 i 7. 17 h. Zatim je zabiljeila koliko je keri pojedina stanica dobila,
odnosno ako nije dolo ni do kakve diobe. U 9.52 uklonila je keri mikromanipula-
torom i nacrtala novo stanje, a u 10. 39 nastavila s promatranjem.
stima bitno je moi provjeriti svaku tvrdnju, a u prirodnim znanostima

ponoviti eksperiment. U tome je znanstvenost znanosti vrsnoa aka-
demskoga rada.
Podcrtavanje. Kao tehniku biljeenja u primarnoj literaturi (romani,

pjesme i sl.) Eco preporuuje podcrtavanje. Podcrtavanje je znak osob-
noga odnosa prema knjizi. Eco ga doputa samo u vlastitim knjigama, u
odreene svrhe, na odreene naine i u odreenim okolnostima. Prepo-
ruuje podcrtavanje u bojama i unoenje razliitih kodova koji predlo-
ak povezuju s radnim nacrtom:
218

Podcrtavajte u boji, rabite fine, tanke olovke. Poveite svaku boju s pred-
metom. Istu boju rabite na radnome planu i na razliitim karticama. Kada
stignete do konanoga pisanja, bit e prednost znati da se crvena boja odnosi
na one dijelove koji pripadaju prvomu poglavlju, a zelena drugomu. (Eco,
2005: 161)
Eco istie poznata pravila to se i kako ne podcrtava. Ne podcrtavaju se

posuene i raritetne knjige. Ne podcrtava se cijeli tekst; jer ako je sve
podcrtano, nita nije istaknuto (v. sliku III. 1.6.3, Podcrtavanje).
Slika III. 1.6.3, Podcrtavanje. Primjer ex negativo. Francis Bacon, 1964: 120.
Knjinica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Sign. D-431-E, inv. br. 4299.
Fotokopiranje i skidanje s mree. Glasoviti semiotiar posebno upozo-

rava na ambivalentnost fotokopija. Fotokopije s jedne strane mogu zamije-
niti nedostupnu knjigu, a s druge strane postati alibi za neitanje: Pos-
toji puno toga to se upravo zato ne zna, jer imamo neki tekst u fotokopiji;
219

tako nastaje iluzija kao da smo ga proitali (Eco, 2005: 162). Da je Eco
u vrijeme pisanja svoje knjige poznavao ari i opasnosti interneta, sigurno
bi bio jo oprezniji. Skidanje s mree (copy = kopiraj & paste = zalijepi)
moe voditi do svjesnoga ili nesvjesnoga plagijata, krae ideja i tekstova.
Kada je meutim rije o tonosti citata, fotokopiranje i tehnika copy &
paste nove su tehnike pamenja i kontrole citata. Uvijek je bolje citirana
mjesta kopirati nego prepisivati, jer se tako citati mogu vie puta kontroli-
rati, to je iznimno vano za tonost citata i etiku citiranja (v. dolje 1.6.8).
Virtualne biljeke. Virtualne se biljeke vode u obliku datoteka i mogu

se oblikovati po modelu klasinih kartica. One ne mogu zamijeniti kla-
sine kartice, ali vam mogu pomoi da radite s veega odmaka od teksta,
dakle i kritiki. Nije udobno itati knjigu za raunalom i simultano raditi
biljeke u datoteci, ali je posve zgodno proitati lanak ili knjigu u naslo-
njau, pa neposredno nakon doitavanja cjeline ili svakoga poglavlja pro-
mijeniti poloaj, sjesti za raunalo i ispisati komentare u datoteci. Raz-
lika izmeu klasinih biljeaka rukom, koje je opjevao autor Imena rue,
i virtualnih biljeaka na osobnome raunalu ista je kao razlika izmeu
klasinih i online kataloga. Poput online kataloga virtualne biljeke imaju
i druge prednosti: mogu se pohraniti na disketu i CD-ROM. Ali i neto
drugo: mogu se ispisati i tako ponovno dobiti svoj dobri, stari, stvarni
oblik. Na taj e se nain ukloniti opasnost od brkanja razina i podataka u
sluaju da se poremeti dokument, a biljeke e se moi ukljuivati u radni
nacrt na potrebnim mjestima kao opipljivi dio istraivakoga projekta i
ranoga pisanja.
1.6.4. Bibliografske i lektirne kartice
Dvije su osnovne vrste kartica: bibliografske kartice i lektirne kartice.
Bibliografske kartice. U bibliografskim se karticama biljee naslovi vezani

uz temu sa svim potrebnim podatcima u odabranome citatnom stilu. Oni
ulaze u radnu bibliografiju i na kraju dovode do konane bibliografije.
220

Lektirne kartice. Lektirne se kartice odnose na proitanu literaturu. Po
predmetu lektirne kartice mogu biti: kartice o proitanim izvornima, te-
matske kartice, kartice autora, citatne kartice itd. (Eco, 2005: 154). Rade se
na razliite naine, ovisno o predmetu istraivanja, vlastitim sklonostima
i itateljskim navikama. Mogu biti razliitih veliina, u obliku veega ili
manjega lista papira, u klasinome ili virtualnome obliku. To moe biti
biljenica s pokretnim listovima. Osnovni je model isti. Svaka je kartica
fiziki zasebna jedinica koja se moe u razliitim kombinacijama presla-
givati, uvrivati u radni nacrt, izostavljati ili ponovno pojavljivati u no-
voj misaonoj i praktinoj kombinaciji. Stoga je i virtualne biljeke dobro
imati u stvarnome obliku te s njima postupati kao da su pisane rukom.
Predloak standardne lektirne kartice moe se zamisliti na razliite
naine. Jedan donosimo ovdje (v. sliku III. 1.6.4). U lijevome gornjem
kutu upisuje se prezime autorice ili autora i broj stranice, a u desnome
Slika III. 1.6.4. Primjer lektirne kartice. Prilagoeno po Turabian, 2007: 40.
221

kutu kljune rijei. Prezime vodi prema radnoj bibliografiji gdje se nala-
ze svi podatci, a kljune rijei omoguuju povezivanje biljeke s radnim
nacrtom i razliitim fazama pisanja. Sredinji pak dio kartice donosi u
grozdovima saetu formulaciju glavne ideje proitanoga teksta, osnov-
ne injenice, citat ili parafrazu te vlastita pitanja i komentare uz lektirni
tekst. Za svaku opu ideju radi se posebna kartica ili stranica.
Razliiti elementi na kartici piu se u razliitim bojama i obiljeuju
razliitim znakovima. Posebno je vano odijeliti citate i parafraze s jedne
strane i vlastite rijei s druge strane. Citati se uvijek stavljaju u navodnike,
parafraze se preporuuje oznaiti vitiastim zagradama, a vlastita pitanja
i komentare staviti u uglate zagrade, kako se ne bi moglo dogoditi da se
u oblikovanju spisa pobrkaju razine i tako nehotice doe do plagiranja u
kasnijim fazama rada s biljekama.
1.6.5. Umna mapa
Umna mapa (engl. mind map) zrakasti je dijagram koji oslikava ideje i
tijek razmiljanja. U sreditu je dijagrama osnovna ideja ili tema, a iz nje
se na sve strane granaju vijugave crte s natpisima kljunih rijei, reeni-
cama, crteima i drugim znakovima koji simbolino prikazuju znaenje
ideja i razmiljanja. Svojim nelinearnim grafikim likom umna je mapa
vrlo uinkovita tehnika oslikavanja ideja, postavljanja pitanja, pamenja i
rjeavanja razliitih sloenih zadaa u stjecanju i pohranjivanju znanja.
Jednu od prvih biljeaka u obliku dijagrama sastavio je Porfirije iz Tira
u treemu stoljeu, kada je slikovito prikazao 10 Aristotelovih kategori-
ja. Obnovitelj klasine mnemotehnike metode i izumitelj modernoga
oblika umne mape britanski je psiholog Tony Buzan. Metodu izrade
umne mape Buzan je saeo u deset savjeta. Poinjete kljunom rijeju u
sredini crtea i radite zrakastu strukturu. U cijelome se dijagramu sluite
razliitim simbolima. Kljune rijei upisujete na crte jednake veliine pa-
zei da je svaka kljuna rije samostalna, da se znaenje na linijama koje
izlaze iz kljune rijei odnosi na znaenje kljune rijei i da su duljine
222

crta jednake duljini rijei. Pri tome se sluite razliitim bojama kako bi-
ste naglasili ideje i asocijacije. Napokon, moete razviti vlastiti stil izrade
umne mape (v. sliku III. 1.6.5.b). Poznati Buzanov primjer umne mape
prikazuje samu ideju izrade umne mape.
Slika III. 1.6.5.a. Tony Buzan: Umna mapa s temom umne mape
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Mentalna_mapa, 25. sijenja 2010)
Biljeka u obliku umne mape vrlo je uinkovit nain kreativnoga itanja i

biljeenja. Takav tip biljeke snana je dinamizacija itanja, tako da ideje
zaustavljene u kljunim rijeima postaju gotovo trodimenzionalne i po-
kretne. Kombinacija slova i crta, rijei i slika, boja i pokreta pretvara bi-
ljeku u vijugavu vizualnu priu koja se lako pamti i lako preslaguje u nove
kombinacije. Umna je mapa oluja ideja u kojoj sijevaju munje misli i pucaju
gromovi pitanja, a sve se na kraju slijeva u jednu tezu iz koje izvire pisanje.
Ovdje donosim umnu mapu s temom Zagrebaka knjievnoznanstve-
na kola: Od imanentizma do kulturologije, koja nam je vie puta poslu-
ila kao primjer. Biljeka u obliku umne mape vizualizacija je sloene
tehnike stsis nakon itanja odabrane literature.
223

ZAGREBAKA
KNJIEVNOZNANSTVENA KOLA:
OD IMANENTIZMA DO
KULTUROLOGIJE
Slika III. 1.6.5.b. Umna mapa Zagrebaka knjievnoznanstvena kola:

Od imanentizma do kulturologije
224

U sreditu je umne mape ime kole i generalna paradigma: imanent-
ni pristup. U zrakastoj strukturi mapa prikazuje povijesni razvoj kole
u generacijskome i biolokome kljuu te glavne teme, probleme i od-
stupanja od paradigme imanentnoga pristupa. Tu su etiri generacije
koje su sudjelovale u izgradnji i razvoju kole: oevi, mlaa braa,
djeca te unuke i unuci. U generaciji djece izdvojen je kritiki
sin. Uz njih se granaju glavne institucije i izdanja kole, kljuni termini
koji obiljeuju razliite tematske interese 1960-ih (interpretacija, stil,
struktura, stilske formacije, periodizacija) i razliiti pomaci od paradi-
gme imanentizma 1970-ih i 1980-ih (proza u trapericama, intertek-
stualnost i intermedijalnost, sociologija knjievnosti) pa sve do novih
kulturolokih tema i pristupa nakon 2000-ih (popularna kultura, knji-
evna antropologija, rodna problematika, knjievna imagologija, kul-
turni stereotipi). Cijeli se dijagram saimlje u ideji da je Zagrebaka
knjievnoznanstvena kola prela put od imanentizma (unutarnja stili-
stika i strukturalna analiza teksta) do kulturologije (knjievni tekst u
razliitim kulturnim kontekstima). Tako umna mapa postaje opipljiva
slika vae ideje ili teze.
1.6.6. Kada citirati, parafrazirati, saimati?
Biljeke su software vaega buduega teksta, pa zato ve u pripremama za

pisanje trebate znati kada ete citirati, kada parafrazirati i kada saimati.
to su biljeke, citati, parafraze i saetci iz literature kvalitetniji, lake ete
i kvalitetnije pisati.
Citirati se ne moe i ne treba uvijek. Ne trebate citirati kada je rije o po-
znatim i uvrijeenim idejama koje su postale ope kulturno dobro. Ne mo-
rate svaku raspravu iz poetike poinjati citatom iz Aristotelove Poetike.
Citirati treba u ovim sluajevima:
kada tue rijei podupiru vae stajalite o temi

kada tue rijei zastupaju suprotno stajalite o temi
225

kada imaju autora
kada su posve nove
Kada tui tekst podupire vae stajalite, to je snaan dokaz u argumenta-

ciji, pa ga valja citirati. Kada tui tekst zastupa suprotno stajalite, valja
ga citirati kako bi argumentacija bila potena i stajalite preneseno tono.
Ako ideje imaju autora, ali su postale opepoznate, ne morate ih uvijek ci-
tirati, nego samo onda kada o njima raspravljate ili je navoenje autorstva
ih kojih drugih razloga vano. Ako piete seminarski rad o realistikim po-
stupcima Ante Kovaia, pa spomenete da je realizam stilska formacija, ne
morate citirati autora toga termina Aleksandra Flakera. Ali ako piete se-
minarski rad o Povijesti ruske knjievnosti Reinharda Lauera, pa kaete da
se autor posluio terminom stilske formacije, svakako ete termin upora-
biti pod navodnicima i navesti ime njegova autora. Drugi Flakerov termin,
knjievne vedute, uvijek ete pri prvome spomenu staviti u navodnike
i navesti autorovo ime, jer taj termin nije postao opepoznat kao stilske
formacije. Napokon, kada je ideja posve nova, valja je tono citirati kako bi
se sprijeilo plagiranje. Ako govorite openito o poetici romana, ne trebate
navesti nikakav izvor, ali ako govorite o povijesnoj poetici romana, mo-
rate navesti autora knjige Povijesna poetika romana Viktora megaa.
Parafraziranje i parafraze vrlo su osjetljivo polje biljeenja. Granica
prema plagiranju i plagijatu tu je najkrhkija. Nije uvijek lako nai vlasti-
te rijei koje e prepriati tue ideje, pogotovo ako su tue rijei tono
izrazile ideju. Parafrazirat ete stoga vrlo oprezno, i to samo onda kada
tue ideje moete izraziti bolje nego to je to u izvorniku. Pri tome nije
dovoljno samo zamijeniti nekoliko rijei vlastitima. Treba sve napisati
novim rijeima, tako da nema nikakve mogunosti da vam se potkrade
nesvjesni plagijat. Ako niste u stanju vlastitim rijeima prepriati tuu
ideju, pa ak i bolje od izvornika, nemojte parafrazirati. Radije citirajte.
Saimanje je takav postupak biljeenja u kojemu na najkrai mogui
nain iznosite ideju tuega teksta. Rabi se pri opemu pregledu lite-
rature ili kada ukratko izlaete odlomak, lanak ili cijelu knjigu. Para-
fraza i saimanje nisu snani dokazi kao citati. Parafraza se obiljeuje
226

isto kao citat, a saimanje kraticom usp. i potrebnim bibliografskim
podatcima.
Vie o citiranju, parafraziranju, saimanju i upuivanju v. III. 5.1.
1.6.7. Izbor i prireivanje citata
Prvi korak za ispravno citiranje jest izbor i prireivanje citata. Osnovna

su pravila:
Izaberite originalan izvor, a ne izvor iz druge ili tree ruke. Citati

citata najloiji su oblik znanstvene citatnosti. To je izvor irenja po-
grjeaka i znak neautentinosti istraivanja.
Citirajte po vienju (de visu), a ne po sjeanju. To je jedini zakon
tonosti citiranja.
Ako izvor ima vie varijanata, citirajte uvijek jednu verziju i razjasni-
te zato ste izabrali upravo tu verziju.
Ako prepisujete citat iz tiskanoga izvora, vie puta kontrolirajte
citat. U drugome i treemu itanju sigurno ete nai jo koju po -
grjeku. Ne dajte se smesti i uporno kontrolirajte dok potpuno do
posljednjega imena, padea i zareza ne preslikate izvornik. Ako
skidate citat s mree, odaberite samo pouzdane izvore.
Obiljeite citat navodnicima. Paljivo upiite sve potrebne podatke
u citatnicu i vie ih puta kontrolirajte. Pripazite na brojeve stranica.
Tu esto popusti koncentracija.
Istom akribijom provjerite sve bibliografske jedinice. Provjerite u
konanoj verziji jeste li bili dosljedni u odabranome citatnom stilu,
tj. kombinaciji citatnica i bibliografskih jedinica u bibliografiji i li-
teraturi (v. III. 5.2.4. i III. 5.2.5).
Pazite na pravopisne znakove, razmake i druga pravila iz citatne me-
hanike. Tu se vrlo esto grijei (v. III. 4.3.3).
227

1.6.8. Kako izbjei opasnosti od plagiranja?
Na opasnosti od plagiranja nikada se ne moe dovoljno upozoriti (v. III.

5.1.4), osobito ako je rije o studentskome akademskom pismu u virtual-
no doba. etiri su zlatna pravila koja sprjeavaju plagiranje i plagijat. O
nekima smo ve govorili, a sada ih evo u obliku savjeta:
Ne prepisujte dulje citate, nego ih fotokopirajte ili presnimite s

mree (naravno, samo ako su mreni izvori pouzdani, v. gore 1.6.3,
Fotokopiranje i skidanje s mree; III. 5.1.2, Tonost i Obiljeenost
te III. 5.2.3, Etiki kodeks citiranja elektronikih medija). Tako ete
pri ugraivanju citata u tekst biti sigurni da vam se nije omaknula
pogrjeka. Ne kratite citate u biljekama, kako poslije pri ugradbi u
tekst ne biste promaili smisao. Ako citat poslije rabite u skraenu
obliku, moi ete uvijek kontrolirati tonost smisla u kontekstu ci-
jeloga citata. Zapiite na fotokopiju ili zapis s mree naziv izvora i
kljune rijei, kako bi se citat kao i sve biljeke mogao kategorizirati
i ukljuiti u argumentaciju.
Rabite razliite boje i znakove kako biste vidljivo oznaili granice
izmeu vlastitih i tuih rijei i tako uklonili opasnost da u bilo ko-
joj fazi istraivanja i pisanja svoje rijei pomijeate s tuima.
Nikada ne parafrazirajte preblizu izvoru da vam se tue rijei ne bi
potkrale meu vlastite i tako vas dovele na rub plagiranja ili u pla-
gijat. Za razliku od citata, koji se biljee de visu, parafraze se rade po
sjeanju. Uklonite izvornik i vlastitim rijeima samite tue ideje, a
zatim provjerite jesu li sve rijei vae.
Uvijek navedite upotrijebljeni izvor. Napast nenavoenja izvora
osobito je velika pri preuzimanju citata s mree. Mrea je premree-
na mnotvom esto promjenjivih tekstova, ali to ne znai da se tek-
stovi smiju skidati bez navoenja izvora. Citati u znanosti uvijek
imaju izvor. Stoga moraju biti obiljeeni.
228

1.6.9. Kada su biljeke vrijedne?
Biljeke nisu vrijedne samo po koliini informacija, nego po nainu nji-

hove obradbe i ukljuivanja u projekt. One su vrijedne ako su relevantne
za temu, ako unaprjeuju istraivanje i pisanje. Biljeke su formalno i sa-
drajno vrijedne:
kada su opskrbljene komentarima i jasno obiljeene, pa slue kao

vodi za istraivanje i pisanje;
kada su opremljene kljunim rijeima, pa se mogu lako preslagivati
i kombinirati s radnim nacrtom i ranim pisanjem;
kada donose podatke i ideje vane za tezu;
kada osiguravaju iri kontekst za razumijevanje teze;
kada ne iskrivljuju smisao izvora;
kada tono prenose i obiljeuju citate;
kada su parafraze raene vlastitim rijeima i kada su bolje od iz-
vornika.
Nije dovoljno fotokopirati ili snimati s mree gomile tekstova i citata pa

ih ostaviti bez komentara i jasnih obiljeja. To je korisno za kontrolu to-
nosti citata. Ali to nije dovoljno. Valja ukljuiti kritiko miljenje i ita-
nje. Opskrbite fotokopije i mrene citate komentarima na marginama ili
poleini, podcrtajte kljune rijei i podatke razliitim bojama kako bi bili
jasno uoljivi, napravite saetak ideja, postavite pitanja i skicirajte vlastite
odgovore na pitanja. Sve to piete o svome izvoru u biljekama moe
vam koristiti u radnome nacrtu i pisanju.
Upisivanje kljunih rijei u desni kut biljeke formalan je postupak
velike vrijednosti. Pri tome valja paziti na koliinu i sadraj kljunih ri-
jei. Ne smiju se prepisivati hrpe rijei iz izvora, koliko god bile vane
za sam kontekst. Treba odabrati nekoliko irih pojmova iz topike vaega
predmeta koji mogu djelovati ujedinjujue na razliitim razinama. Ta-
229

kve openite kljune rijei, toposi vaega znanstvenog podruja, mogu
u razliitim kombinacijama dovesti biljeke u razliite kontekste i tako
unaprijediti kretanje kroz projekt i pisanje.
Biljeke su kvalitetne kada su u njima pohranjeni podatci potrebni
kao dokazi u vaoj argumentaciji te izdvojene ideje koje e vam sluiti
kao potpora za vau (hipo)tezu, ako se s izvorom slaete, ili kao ishodite
za razvijanje drukije ideje, ako se s izvorom ne slaete, pa ga pobijate.
Biljeke e biti jo kvalitetnije ako ne komentirate samo glavne ideje i
stajalita u svome izvoru, nego ako zabiljeite ukupan kontekst u kojemu
su te ideje nastale, jer tako osiguravate iri okvir za razvijanje vlastitih
ideja. Osobito je korisno zabiljeiti povijesni okvir za pojavu ideja, ka-
kav zanimljiv podatak ili anegdotu. Ako piete o Flakerovu pojmu stil-
ske formacije, dobro je osim definicije toga pojma zabiljeiti podatak
da je autor naveo toan nadnevak i asopis u kojemu je termin prvi put
spomenuo (v. III. 4.2.2, Govorni subjekt u prvome licu jednine: Autorsko
ja) te komentirati autorovu genealogiju pojma kako je do njega doao
u raspravama na meunarodnim simpozijima. Takvi su podatci vani ne
samo zato to daju ivost vaemu tekstu nego i zato to osiguravaju iri
kontekst za razumijevanje nastanka Zagrebake kole, koja se u kasnome
socijalizmu razvijala u neposrednu dodiru sa svjetskim zbivanjima u hu-
manistici.
Napokon, biljeke su kvalitetne ako tono prenose smisao ukupnoga
konteksta iz kojega potjeu ideje, a loe su ako taj smisao promae ili ga
iskrivljuju. Ako govorite o genezi Flakerova pojma optimalna projekci-
ja, pa saimate ili parafrazirate mjesto na kojemu on spominje kako je taj
pojam susreo u usmenoj komunikaciji s J. M. Lotmanom (Flaker, 1986:
260), nije dobro rei uopeno da Flaker citira Lotmana, jer bi se moglo
pomisliti da je pojam ve postojao. Dobar je komentar ako precizirate da
Flaker citira Lotmanov usmeni iskaz, jer e tako biti jasno da je Flaker
bio samo potaknut Lotmanovom sintagmom te da je pojam sam stvorio
i oblikovao ga u tumaenju utopijske dimenzije umjetnike avangarde.
Ako dva izvora tvrde isto, ali svoje tvrdnje obrazlau na razliite naine,
navedite oba konteksta, jer e to pomoi boljemu razumijevanju teme.
230

Aleksandar Flaker i Peter Brger na isti su nain omeili umjetniku
avangardu u vremenu od 1910. do 1935. Ipak, uinili su to na razliite
naine. Flaker je kao glavna obiljeja stilske formacije avangarde ista-
knuo destrukciju tradicije, konstrukciju novih oblika i optimalnu pro-
jekciju u budunost. Kao osnovne osobine povijesne avangarde Brger
je isticao poetiku novoga, sluaj i negaciju institucije umjetnosti. Ako
govorite o avangardi, ukljuite iri teorijski kontekst: navedite i uspore-
dite oba miljenja.
1.6.10. Biljeenje i rano pisanje
Biljeke i biljeenje nisu samo oblik istraivanja izvora. One su i rani

oblik pisanja: invencija razloga i dokaza koji podupiru vae ideje i vau
(hipo)tezu. Nije dobro ekati da zavrite itanje i biljeenje, pa da jed-
noga dana u stanovitome trenutku ponete pisati biljeke o proitano-
me. Takva idealnog dana i takva trenutka nema. itajte i biljeite, bilje-
ite i komentirajte istodobno. Rano je pisanje esto samo parafraziranje
i saimanje. To vas ne treba zbuniti. To je oblik stjecanja znanstvenih
topika i grae na vaemu podruju. Bitno je da idete dalje i razvijate
vlastita stajalita i vlastite ideje u susretu s primarnim i u dijalogu sa se-
kundarnim izvorima. Ako naiete na nepoznatu ili provokativnu ideju
u literaturi, odmah je zabiljeite, poduprite je novim razlozima i dokazi-
ma ili pobijte, skicirajte protuideju i protuargumente. Rano pisanje nije
pisanje cijelih reenica i odlomaka, nego logiko nizanje ideja, izrada
umnih mapa i preslagivanje kostura rada. To je okvir u kojemu e nastati
radna verzija vaega teksta. Sve to zabiljeite i napiete u fazi invencije
moda vam ne zatreba ni u radnoj ni u konanoj verziji teksta, ali vam
sigurno moe pomoi da lake proete linearno-kruni proces istrai-
vanja i pisanja.
231

1.7. ZNANSTVENI ETOS
Sve o emu smo do sada govorili o istraivanju izvora vraa nas jo jednom
do posebnoga toposa znanstvene racionalnosti i akademskih standarda
do izvanjskoga znanstvenog etosa i profesionalne znanstvene etike. Ta su
pitanja poznata jo od Hipokratove zakletve. Osim univerzalnih etikih
pravila svaka kultura ima svoj povijesni modus etike svijesti i svoja pisa-
na i nepisana pravila ponaanja. Suvremena znanstvena kultura eksplicite
postavlja etika pitanja i osniva etike institucije. Ovdje samo ukratko
o razlozima etike zabrinutosti suvremene znanosti i snanoj potrebi za
profesionalnom etikom.
U modernoj su kulturi etika pitanja bila izvan znanosti. Slika o znano-
sti bila je blistava i ista, a etiki su problemi dolazili izvana, iz politikih
i tehnolokih primjena. Prvi koji su postavljali etika pitanja o modernoj
znanosti i njezinim tetnim uporabama bili su pisci znanstvenih antiuto-
pija poput Evgenija Zamjatina u romanu Mi, Huxleya u romanu Vrli novi
svijet i Orwella u 1984. Znanstveni je etos tada bio zatien idejom o neu-
tralnosti i autonomiji znanosti. S jedne je strane bila autentina znanost,
a s druge strane njezine zloporabe.
U doba druge moderne, virtualne ili globalne kulture, etika se pitanja
postavljaju na posve nov nain. Ono o emu je pisao Orwell vie nije lo-
cirano u jednoj dravi ili jednome sustavu. To se poput virusa proirilo u
sve sfere kulture, pa i u sliku znanosti i njezine institucije. Rizik je danas u
samoj znanosti i njezinim sustavima, a ne izvan nje. Moderna je znanost
bila znanost niska rizika. Bila je umotana u ideju o beskrajnu napretku i
humanizaciji svijeta. Suvremena je znanost suoena s granicama i rizicima
unutar sebe same.
Stari se problemi vraaju s novim, katkad stranijim licem. Tako je i
s plagijatom. Uvijek je bilo plagiranja. Ipak, plagiranje nikada nije bilo
lake nego danas. Ne morate se truditi prepisivati citate rukom kao u
Ecovim biljekama. Dovoljno je kliknuti miem i tua e misao uskoiti
u va tekst. Od programa na raunalu do lakoga citiranja i jo lakega
232

prepisivanja tuih tekstova vodi izravan put. Stoga su navodnici danas
potrebniji nego ikada prije.
Da bi kultura uope mogla opstati, mora potovati granice. U znan-
stvenome su tekstu to granice izmeu originala i plagijata, izmeu vlas-
titoga i tuega teksta. Akademski se rad danas moe plagirati lake nego
ikada prije. Doktorsku disertaciju moete kupiti od kakva znalca ili pre-
pisati s malo poznata portala. Semiotiari, pa i autor Imena rue, otkrili
su da je cijela kultura pletivo tekstova. Ali to ne znai da tekstovi nema-
ju granica. Roland Barthes govorio je o anonimnim citatima. Mi danas
trebamo govoriti o citatima s punim imenom i prezimenom. Dananji
su plagijati hiperplagijati, stoga besramniji nego ikada. I zato su danas
upozorenja o plagiranju i plagijatu potrebnija nego ikada. Kultura inter-
neta, ako eli biti etina, mora biti kultura tonoga citiranja, tj. kultura
navodnika.
Etike se granice i danas znaju, isto kao i u biblijsko doba. Nietzsche je
te granice preao kritizirajui prijetvorno graansko drutvo. Dananja je
virtualna kultura hiperprijetvorna i supermanipulativna. To nam otvara
nesluene mogunosti, ali zahtijeva strogu odgovornost. Stoga dana-
nja etika formula nije s onu stranu dobra i zla (jenseits von Gut und
Bse) kao u Nietzschea, nego s ovu stranu dobra i zla (diesseits von Gut
und Bse) kao u biblijska vremena.
Unato svim krenjima i manipulacijama granice izmeu dobra i zla
intuitivno se znaju. One postoje na svim podrujima, pa i u znanosti.
Znadete ih i vi. Zato vam ih ne elim docirati u ozbiljnome stilu, nego
u estetskoj igri.
U putopisu Kod kue Antun Gustav Mato poigrao se biblijskom for-
mom kako bi bez patetike izrazio svoj susret sa zaviajem nakon ivota
u egzilu. Spojio je visoku temu povratka u domovinu s niskom temom
krme u citatnoj formi:
233

Deset zapovijedi krmara
1. Ja sam krmar tvoj, ne pij u drugoj krmi.

2. Ne zovi krmara uzalud.
3. Spomeni se da svaku nedjelju doe k meni piti.
4. Potuj krmara i krmaricu ako hoe biti dobro podvoren.
5. Ne bljuj u mojoj krmi, nego na ulici.
6. Ne pristupaj preblizu k mojim enskim osobama.
7. Ne kradi moje ae i flae.
8. Ne reci manje nego to pojede i popije.
9. Ne poeli ono to ti ne mogu dati.
10. Ne trai na vjeru, jer vjera je nevjera.
(Mato, 1973: 4:31)
Na slian u nain zavriti ovo poglavlje. Meu akademskim anrovima

jedan je krunski dokaz postignutih stupnjeva i profesionalnih standar-
da. To je doktorska disertacija. Visoka etika naela znanstvenoga rada u
najviemu akademskom anru saet u u citatnoj igri s istom biblijskom
formom Deset zapovijedi Bojih. U naemu sluaju bit e to zapovijedi
doktorske disertacije. Tri su zapovijedi ljubavi prema znanosti i znanju
(prva, trea i etvrta), a ostale su zapovijedi zabrane. To je ujedno formu-
la etosa u svim oblicima akademskoga pisma.
234

Deset zapovijedi
doktorske disertacije
1. Ja sam disertacija tvoja i nemaj drugih radova dok mene

pie (tako e napraviti sve na vrijeme).
2. Ne razmei se doktorskom titulom uzalud (to je nepris-
tojno).
3. Idi redovito na predavanja i konzultacije, a nakon obrane
na znanstvene skupove te objavljuj znanstvene radove (di-
sertacija je samo licencija za budui znanstveni rad).
4. Potuj mentora i mentoricu kao to oni potuju tebe (tako
e rad na disertaciji biti obostrano ugodno iskustvo).
5. Ne plati drugomu da napie disertaciju umjesto tebe (tako
e dokazati da znanost nije korumpirana).
6. Ne zavidi drugomu na njegovu radu, nego se brini za svoj
(tako e sigurno uspjeti).
7. Ne kradi tue misli i ideje (to je nepoteno).
8. Ne citiraj lano, tj. krivo (to je traljavo).
9. Ne citiraj bez navodnika, tj. ne plagiraj (to je besramno).
10. Ne poeli prepisati disertaciju s interneta (to je kraj aka-
demske karijere).
235

2.
STRUKTURA I DIJELOVI
(DISPOZICIJA)
Ovo je poglavlje posveeno planiranju i izradi strukture aka-

demske proze ili, u terminima klasine retorike, dispoziciji ras-
poreivanju prikupljenih ideja i dokaza u koherentnu cjelinu.
Ako se posluimo misaonom shemom velikomalo, u ovome je
poglavlju rije o velikoj dispoziciji (strukturi i dijelovima, ko-
sturu teksta), dok se sljedee poglavlje bavi malom dispozicijom
(pisanjem odlomka i konektorima, mesom teksta argumen-
tacijom). U velikoj dispoziciji ili makrostrukturi akademski je
tekst veliki argument argumentacija teze. U maloj dispoziciji
ili mikrostrukturi odlomka akademski je tekst niz malih argu-
menata i male argumentacije koji stoje u funkciji glavne teze i
teksta kao velikoga argumenta.
237

STRUKTURA I DIJELOVI
(DISPOZICIJA)
2.1. TO JE DISPOZICIJA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241

2.1.1. Tri faze pisanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
2.1.2. to je dispozicija? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
2.1.3. Dispozicija i retorika situacija . . . . . . . . . . . . . . 242
2.1.4. Dijelovi govora u klasinoj retorici . . . . . . . . . . . . 243
2.1.5. Dispozicija i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 248
2.2. REVIZIJA RADNOGA NACRTA I PISANJE RADNE

VERZIJE TEKSTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
2.2.1. Radni nacrt i radna verzija teksta . . . . . . . . . . . . . 249
2.2.2. Kada ete poeti pisati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
2.2.3. Kako ete poeti pisati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250
2.2.4. to je rukopis? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251
2.2.5. Planiranje strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251
2.2.6. Lo plan strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254
2.2.7. Dobar plan strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255
2.2.8. Nulla dies sine linea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256
2.2.9. Upoznajte sebe kao autoricu ili autora . . . . . . . . . . 257
2.2.10. Bolje mijenjati radnu verziju nego konani tekst . . . . 259
239

2.3. STRUKTURA I DIJELOVI AKADEMSKE PROZE . . . 259
2.3.1. Naslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260
2.3.2. Posveta (neobvezno). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263
2.3.3. Moto (neobvezno). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264
2.3.4. Sadraj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264
2.3.5. Popis ilustracija (ako treba). . . . . . . . . . . . . . . . . 266
2.3.6. Popis kratica (ako treba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267
2.3.7. Predgovor (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268
2.3.8. Zahvala (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269
2.3.9. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270
2.3.10. Tijelo teksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275
2.3.11. Zakljuak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293
2.3.12. Dodatci (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295
2.3.13. Rjenik manje poznatih rijei (neobvezno) . . . . . . . 295
2.3.14. Popis suradnica i suradnika (ako treba) . . . . . . . . . 296
2.3.15. Biljeke na kraju teksta (neobvezno) . . . . . . . . . . . 296
2.3.16. Bibliografija i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296
2.3.17. Kazalo imena i pojmova (ako treba) . . . . . . . . . . . 297
2.3.18. Saetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299
2.3.19. Kljune rijei. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300
2.3.20. ivotopis pristupnice ili pristupnika (ako je obiaj) . . 301
240

2.1. TO JE DISPOZICIJA?
2.1.1. Tri faze pisanja
U prethodnome smo poglavlju razlikovali dva smisla pojma akademsko

pismo: ukupan istraivaki projekt i pisanje u uem smislu. Bavili smo se
pripremama za pisanje ili otkrivanjem ideja i argumenata. Sada se mora-
mo suoiti s inom samoga pisanja teksta.
Pisanje akademskoga teksta sastoji se od tri faze:
rana faza: istraivako pisanje u sklopu radnoga nacrta

srednja faza: revizija radnoga nacrta i pisanje prve verzije teksta
kasna faza: revizija prve i pisanje konane verzije teksta
Premda je pisanje linearno-kruni tijek, u konanome uinku prevladava

linearna dimenzija pisanja (v. III. 1.1.4). Tako je i u ovoj knjizi. Rana faza
istraivakoga pisanja uglavnom se poklapa s retorikim kanonom inven-
cije (III. 1), srednja faza pisanja obuhvaena je poglavljima o dispoziciji i
argumentaciji (III. 2. i III. 3), poglavlja o akademskome stilu i dokumen-
taciji (III. 4, III. 5. i III. 6) odnose se na sve tri faze pisanja, dok se posljed-
nje poglavlje (III. 7) bavi kasnom fazom izrade konanoga teksta.
2.1.2. to je dispozicija?
Dispozicija (lat. dispositio, gr. tksis) jest drugi kanon klasine retorike.
To je raspored i organizacija argumenata u uvjerljiv govor (diskurs) bilo
usmeni bilo pisani. Nakon to govornica i govornik, autorica i autor u
invenciji otkriju to ele rei i pronau argumente za svoje ideje, moraju
241

uiniti dva koraka: napraviti izbor argumenata i uinkovito ih rasporediti
u koherentnu strukturu. U uem smislu dispozicija je uenje o dijelovima
govora. U irem smislu to je uenje o strukturi i kompoziciji govora.
Kao i u drugim kanonima i tehnikama klasine retorike, postoji vie
shvaanja i tradicija dispozicije. Antiki sofisti nisu odvajali invenciju i
dispoziciju. Aristotel ih je odvajao. Kvintilijan ih je u teoriji odvajao, ali u
praksi razmatrao zajedno. Dispozicija je neposredno povezana s invenci-
jom, pa se ne moe promatrati u linearnome slijedu, jer se rasporeivanje
esto dogaa istodobno s pronalaenjem ideja i argumenata. I obratno,
dok rasporeujete grau, moete naii na novi trag koji e promijeniti
va prvobitni raspored i tijek argumentacije. Ipak, iz pedagokih razloga
klasina je retorika rasporeivanje argumenata i dijelove govora najee
promatrala u zasebnu kanonu.
2.1.3. Dispozicija i retorika situacija
Kanon dispozicije u klasinoj retorici nije bio krut i njegove su se tehni-

ke usklaivale s retorikim situacijama u kojima su se primjenjivale. Po
Kvintilijanu dispozicija je u govoru ono to je vojno vodstvo u ratu. Kao
to general mora biti slobodan u svojim odlukama i mijenjati taktike u
skladu s razvojem vojne situacije, tako se govornik mora prilagoditi reto-
rikoj situaciji u kojoj se nalazi. Po Ciceronu etiri su glavna imbenika
koji odluuju o prikladnoj dispoziciji:
vrsta govora dispozicija je razliita u sudskome, politikome ili

sveanome govoru
predmet govora utjee na koliinu i vrstu grae
govornikov etos njegova osobnost, sposobnosti i ogranienja
narav publike dob, obrazovna razina, drutveni status, trenutano
raspoloenje
(Usp. Corbett i Connors, 1999: 256257)
242

2.1.4. Dijelovi govora u klasinoj retorici
Prvi uitelji retorike, antiki sofisti, razlikovali su nekoliko dijelova govo-

ra: uvod, narativ (iskaz o predmetu), dokaz i zakljuak. Aristotel u Retorici
istie dva glavna dijela: narativ i dokaz. U De inventione Ciceron navodi
est osnovnih dijelova govora: uvod, narativ, ralambu, potvrdu, opovrga-
vanje i zakljuak. Slinu kompoziciju nudi i Rhetorica ad Herennium iz 1.
stoljea pr. Kr.: uvod, narativ, podjela, dokaz, pobijanje, zakljuak. esta je
klasina kompozicija od pet dijelova. U toj varijanti ralamba ili podjela
ne izdvaja se kao zaseban dio, nego se donosi u uvodu ili rasporeuje unu-
tar drugih dijelova govora.
Uvod (lat. exordium). Po Aristotelu svrha je uvoda uiniti jasnim to je

kraj (tlos) govora (Rhet. III. 1415a) te pripremiti publiku na govorni-
kovu argumentaciju. Tri su glavna cilja uvoda:
pobuditi pozornost i naklonost publike te uvrstiti govornikov

etos
dati pozadinske informacije o temi, ukljuujui razliita miljenja i
prijepore
izrei tezu i naznaiti tijek argumentacije
Ciceron je upozorio na to da se uvod ne moe napisati prije zavretka

govora/teksta, jer se ne moe govoriti o argumentima koji jo nisu sastav-
ljeni. Predloio je popis tema kojima se u uvodu moe pobuditi pozor-
nost i naklonost publike. Govornik e pobuditi pozornost publike ako
istakne da je predmet o kojemu e govoriti vaan i neistraen, da se tie
neposredno publike ili svih ljudi te da je od opega interesa za dobrobit
zajednice. Naklonost publike govornik e postii tako da uvrsti vlastiti
etos (istakne svoje zasluge u zajednici, tekoe s kojima se susreo i sl.),
oslabi etos protivnika, iskae potovanje prema publici te uzvisi vlastiti
sluaj na tetu protivnika. Ako je publika raspoloena neprijateljski, valja
dopustiti razlike u miljenjima. Ako je predmet o kojemu se raspravlja
243

neugodan, to treba priznati. Ako je publika umorna, valja obeati da e
govor biti kratak.
Narativ (lat. narratio). U klasinoj retorici narativ je prikaz injenica,

okolnosti i stanja predmeta o kojemu je rije. U srednjemu vijeku narativ
je prikaz stvarnih ili navodnih okolnosti koje su izazvale nastanak do-
kumenta, te je njihovo poznavanje potrebno za razumijevanje pravnoga
sadraja dokumenta (npr. prikaz prilika u kojima je potpisan mirovni
sporazum, savez i sl.). U modernoj teoriji knjievnosti narativ se odnosi
na fikcionalnu prozu, a u postmodernim teorijama na sve vrste diskursa
primjerice, na historiografski diskurs. U Lyotardovoj teoriji moderno
je znanje graeno na velikim pripovijestima, teorije su prie, a ideje
glavni junaci u tim priama (v. dolje 2.3.10, Tijelo teksta i suvremena
naratologija). Tako se i na primjeru naracije i narativa vidi koliko se su-
vremena postmoderna kultura oslanja na starije predmoderne tradicije,
pa i na retoriku.
Klasini su retoriari isticali da publika voli proitati ili uti prikaz
okolnosti i stanja predmeta o kojemu je rije, ak i onda kada ih poznaje.
U argumentacijskome diskursu, prije nego to ponete dokazivati tezu
ili u tijeku dokazivanja, morate prikazati svoj predmet. Narativ je pogo-
dan za prikaz povijesti ideje o kojoj se raspravlja ili saimanje literature
o danoj temi. Narativ mora biti jasan, kratak i uvjerljiv. Te odlike ovise
o predmetu govora i retorikoj situaciji. Jasnoa se osigurava pravilnim
predstavljanjem injenica (u kronolokome nizu pri povijesnome pri-
kazu, od pojedinanoga prema opemu, od vanijega prema manje va-
nomu i sl.). Kratkoa se postie uklanjanjem svega nebitnoga, a uklju-
ivanjem samo onih injenica koje su neposredno vezane uz predmet.
Uvjerljivost ovisi o govornikovu etosu i vjerodostojnosti prikazanih
injenica.
Iz vizure tehnike stsis narativi mogu biti injenini, definicijski, vrijed-
nosni i proceduralni. Ako se vratimo temi Zagrebaka knjievnoznanstve-
na kola: Od imanentizma do kulturologije, narativi mogu biti, primjerice,
ovi:
244

Zagrebaka knjievnoznanstvena kola nastala je u Zagrebu sredinom pede-
setih godina 20. stoljea. Stvorila je svoje institucije (Hrvatsko filoloko dru-
tvo 1950., asopis Umjetnost rijei 1957. i dr.). Njezinim se osnivaima smat-
raju Zdenko kreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frange. (injenini narativ)
Zagrebaka kola graena je na paradigmi imanentizma. Imanentizam je

unutarnji pristup knjievnomu tekstu. (Definicijski narativ)
Jo uvijek nije ocijenjen doprinos Zagrebake kole modernoj znanosti o

knjievnosti. (Vrijednosni narativ)
Valja istraiti doprinos Zagrebake kole modernoj znanosti o knjievnosti.

(Proceduralni narativ)
U sklopu tih osnovnih tipova narativa u akademskoj se prozi moe dati krat-
ka povijest i kontekst predmeta o kojemu se raspravlja, saetak najvanije li-
terature o temi ili pregled stajalita na koja ete se osloniti ili ih opovrgnuti.
Ralamba (lat. partitio ili divisio) jest dio govora u kojemu se daje nacrt glav-
nih toaka u argumentu ili naglauje predmet rasprave. Tri su osnovne funkci-
je ralambe: imenuje predmet rasprave, najavljuje raspored argumenata kako
e se pojaviti i olakava publici snalaenje u diskursu. Ralamba je po Kvinti-
lijanu bliska uvodu i pomae pamenju govora. Klasini su retoriari navodili
iste odlike za ralambu kao i za narativ: jasnou, kratkou, uvjerljivost.
Kada se dokazuje samo jedna tvrdnja, ralamba nije nuna. Tada je
dovoljan narativ. U sloenijim tekstovima s razgrananom argumenta-
cijom ralanjivanje ovisi o temi. U predgovoru ili uvodu duljih oblika
esto se ralanjuje nacrt poglavlj. Ralamba se najee izvodi prema
pitanjima postavljenim u tehnici stsis. Primjerice, ako je rije o temi Za-
grebaka kola, ralambe mogu biti ove:
Za nastanak i razvoj Zagrebake kole osobito su bile vane institucije, od

stvarnih do simbolinih. U prvome emo se poglavlju ukratko osvrnuti na
kljuna izdanja Zagrebake kole asopis Umjetnost rijei, prirunik Uvod u
knjievnost i knjievnoteorijsku Biblioteku L. (injenina ralamba)
245

Zagrebaka je kola graena na paradigmi imanentizma. Najprije emo de-
finirati to je paradigma imanentizma, a zatim razmotriti kakva je njezina
uloga u Zagrebakoj koli. (Definicijska ralamba)
Zagrebaka je kola kritizirana (dekonstruirana) devedesetih godina 20. sto-

ljea. U drugome e poglavlju biti rije o ocjenjivanju Zagrebake kole u
sklopu moderne znanosti o knjievnosti. (Vrijednosna ralamba)
U tome e se sklopu istraiti doprinos Zagrebake kole modernoj znanosti

o knjievnosti. (Proceduralna ralamba)
Dokazivanje ili potvrda (lat. confirmatio). Dokazivanje ili potvrda

sredinji je dio svakoga uvjerljivoga govora. U trenutku kada imate
jasnu ideju, kada ste u narativu predstavili injenice, pojave i stanja, a
u ralambi najavili kako ete argumente rasporediti, trenutak je da u
glavnome tijelu teksta podastrete svoje razloge i dokaze prikupljene u
invenciji.
Tu se jasno vidi koliko su invencija i dispozicija u praksi povezani
pojmovi. Dok istraujete izvore i prikupljate dokaznu grau, radit ete
i prethodni raspored grae te ukupnu kompoziciju. Dok itate i anali-
zirate, istodobno obrazlaete i ocjenjujete. Sada, u kanonu dispozicije,
u glavnome tijelu teksta, kada vam je jasno to elite rei, potvrdit ete
svoje ideje razlozima i dokazima. U tome dijelu dispozicija se sastoji u
pravilnome izboru i rasporedu prikupljenih argumenata. Kada je rije
o izboru argumenata, ne trebate uzeti sve razloge i dokaze, nego samo
one koji su najuvjerljiviji za vau temu u danoj retorikoj situaciji. Kada
je rije o rasporedu argumenata, klasina retorika nudi nekoliko pravi-
la. Ope je pravilo: Najjai argument dolazi na kraju, jer e tako ostaviti
najsnaniji dojam na publiku. Slabi argument ne dolazi na kraju jer bi
mogao oslabiti uvjerljivost jaih argumenata i cijele argumentacije. Ako
imate nekoliko podjednakih argumenata, najprije ete poeti s onim to
je publici poznato kako bi lake prihvatila nepoznato. Ako je rije o neko-
liko razliitih argumenata, najuvjerljivija je kombinacija: jaki argument
slabiji najjai.
246

Opovrgavanje ili pobijanje (lat. refutatio). Vaan je dio argumentacije
opovrgavanje suprotnih stajalita. U tijeku pisanja teksta nema sugovor-
nika ni misaonih protivnika. Stoga ih valja zamisliti i odgovoriti na nji-
hove mogue prigovore, kako bi se preduhitrile sumnje i tako postigla
vea uvjerljivost. Pri logikoj argumentaciji tvrdnje se mogu opovrgnuti
otkrivanjem protuslovlja ili pobijanjem dokaza. Pri emocionalnoj argu-
mentaciji treba paziti na osjeaje publike, jer bi se krivom procjenom re-
torike situacije mogao upropastiti eljeni uinak. Ne moete izai pred
ljude kojima je vlada smanjila plae i tvrditi da je to bilo nuno, jer ete
tako upropastiti statistiki dokaz da je smanjenje plaa pomoglo drav-
nomu proraunu. Katkad valja preduhitriti sumnje u govornikov etos.
Ako u TV emisiji nakon razliitih suprotnih miljenja iznesenih u javno-
sti tvrdite da se treba cijepiti protiv gripe, morate prije navoenja dokaza
o korisnosti cijepljenja pobiti prigovor da vas plaa vlada koja je nabavila
velike koliine cjepiva ili da dobivate proviziju od proizvoaa cjepiva.
Kao i u drugim dijelovima govora, nema vrstih pravila kakav je raspo-
red dokaza i protudokaza najprikladniji, pa se odluke donose u skladu s
retorikom situacijom. Ako publika snano zastupa suprotno stajalite,
preporuuje se najprije pobiti suprotno stajalite, pa tek onda iznijeti vla-
stite dokaze.
Zakljuak (lat. peroratio). Zavrni dio govora, zakljuak, mjesto je gdje

dolaze do izraaja etika argumentacija s pozivom na govornikovu osobu
i emocionalna argumentacija s pozivom na osjeaje publike. U zavrnome
dijelu govornik po Ciceronu treba uiniti tri stvari:
saeti svoje argumente

odbaciti suprotna stajalita
pobuditi kod publike simpatiju prema sebi i vlastitomu sluaju te je
potaknuti na djelovanje
Govornik moe ojaati vlastiti etos u modusu skromnosti. Isticanjem

svojih slabosti i priznanjem protivnikih stajalita izazvat e povjerenje
247

i naklonost publike. Svi se klasini retoriari slau da zakljuak treba biti
kratak i jezgrovit.
Vie o dijelovima diskursa u klasinoj retorici usp. Corbett i Connors,
1999: 256292 te Crowley i Hawhee, 2009: 292314.
2.1.5. Dispozicija i akademsko pismo
Termin dispozicija ovdje se rabi u oba klasina smisla kao uenje o dije-
lovima govora i kao uenje o kompoziciji i strukturi. U uem smislu, kao
uenje o dijelovima govora u akademskome pismu, dispozicija obuhvaa
strategije i tehnike pisanja opih i specifinih dijelova akademske proze.
Opi su dijelovi akademske proze naslov, uvod, osnovni tekst i zakljuak.
Specifini su dijelovi akademske proze bibliografija i literatura, tuma
kratica, popis ilustracija i sl.
U irem smislu, kao uenje o kompoziciji, dispozicija se odnosi na pla-
niranje i strukturu akademske proze, strukturu odlomka, rasporeivanje
konektora i sl. U tome irem smislu ovdje emo razlikovati veliku dispo-
ziciju (strukturu i dijelove cijeloga teksta kao velikoga argumenta) i malu
dispoziciju (strukturu i dijelove odlomka kao maloga argumenta). Ta je
razlika posluila kao naelo rasporeivanja poglavlja u III. dijelu knjige,
pa je velikoj dispoziciji i tekstu kao velikome argumentu posveeno dru-
go poglavlje, u kojemu se upravo nalazimo (Struktura i dijelovi), a maloj
dispoziciji i odlomcima kao malim argumentima sljedee, tree poglavlje
(Odlomak i konektori).
Osnovno je pravilo klasine dispozicije: Nema strogih pravila, raspo-
red grae i dijelovi diskursa ovise o pojedinoj retorikoj situaciji. Tako
je i u akademskome pismu. Suvremene studentice i studenti ne moraju
poznavati sva uenja i sve tradicije kanona dispozicije niti ga mehaniki
primjenjivati. Dovoljno je da poznaju osnovne pojmove i modele kako
bi stvorili takvu kompoziciju koja najbolje odgovara njihovoj retorikoj
situaciji odreenoj temi i tezi, podruju, anru, autorskomu stilu i aka-
demskoj publici.
248

2.2. REVIZIJA RADNOGA NACRTA I PISANJE RADNE
VERZIJE TEKSTA
2.2.1. Radni nacrt i radna verzija teksta
Radni nacrt i radna verzija teksta slini su po tome to i u jednome i u

drugome tipu teksta piete i to ni jedan ni drugi tip teksta nisu konani.
Razlika je meutim u vrsti i funkciji pisanja.
Pisanje je u radnome nacrtu heuristino vezano je uz tehnike invenci-
je, itanje i biljeenje. Kao to se raunalo puni programima, tako se radni
nacrt puni informacijama, podatcima i dokazima za vau tezu. Radni je
nacrt obrazloenje teze i skica argumenata. To je kola biljeaka, ideja i
komentara, razloga i dokaza bez vrste strukture i logike koherencije. Tu
jo nema jasno razraene strukture teme ni argumentacijske logike.
U radnoj pak verziji teksta pisanje je strukturotvorno vezano je uz
tehnike dispozicije, logiko sreivanje i rasporeivanje grae. Radna je
verzija teksta detaljno razraen radni nacrt s jasno strukturiranom gra-
om prikupljenom u invenciji. Graa prikupljena u invenciji, primjeri,
obrazloenja, statistiki podatci, citati, prigovori, odgovori na prigovore
i druge vrste dokaza tu su rasporeeni u poglavlja i odjeljke. Tu se iz pri-
kupljene grae kristalizira argumentacijska logika teme i pretae u kohe-
rentnu logiku strukturu. Radna verzija sadrava sve to i konana, s jedi-
nom razlikom da se u toj fazi jo sve moe mijenjati.
2.2.2. Kada ete poeti pisati?
Nakon to ste odabrali i definirali temu, izradili radnu bibliografiju i radni

nacrt, iitali literaturu, izradili biljeke i napravili dovoljno pripremnoga
pisanja sigurno ste nestrpljivi kada ete napokon poeti pisati svoju aka-
demsku prozu.
Pisanje ovisi o temi i osobnim sklonostima. Ali postoji neto zajedni-
ko svakomu pisanju. Znamenite su dvije crne rupe: sindrom prve re-
249

enice (kada ne znate kako poeti) i sindrom prazne stranice (kada
mislite da nita ne moete napisati). To su ona psiholoka stanja u koji-
ma se vae prirodno raunalo, mozak, priprema za pisanje. Ako razvije-
mo usporedbu, onda je to ona posve normalna faza rada kada ste upalili
raunalo, ali ono tek prolazi kroz mikroprocesore da bi ukljuilo svoje
programe i otvorilo vam pristup u carstvo beskrajnih mogunosti. I kao
to katkad ne moete doekati da na ekranu zatrepere svi programi i da
napokon otvorite My documents te meu njima pronaete datoteku s na-
slovom svojega rada, tako vam se ini da nikako ne moete doi u fazu
pisanja. Uvijek postoji jo kakav zanimljiv lanak ili knjiga koje bi trebalo
proitati, kakva linija misli koju bi trebalo slijediti. Ipak, u odreenome
asu osjetit ete da je vaa (hipo)teza odoljela svim kunjama u susretu s
literaturom te da je opskrbljena s dovoljno valjanih razloga i uvjerljivih
dokaza. Od toga asa moete govoriti jednostavno o svojoj tezi, o onome
odgovoru na istraivako pitanje koji ete pokuati dokazati i obraniti.
Pretvaranje hipoteze u obranjivu tezu trenutak je kada najee po-
inje pisanje. Radni je nacrt va software, biljeke su va hardware. I im
sve to jo jednom pregledate, prespavate ili moda odete na krai izlet,
pa u najbolje vrijeme koje vam odgovara za rad zauzmete najbolji radni
teritorij, vi ste simbolino pritisnuli gumb start i program je za pisanje
aktiviran.
2.2.3. Kako ete poeti pisati?
Poet ete vrlo jednostavno: napravit ete reviziju radnoga nacrta. Vra-
tit ete se na poetak, tj. proi jo jednom sve istraivake korake koje
ste ve proli. Na metaforikom ekranu vaega uma ubrzo e zasvjetlu-
cati vaa teza sa svojom osnovnom tvrdnjom, izloenim razlozima i pri-
kupljenim dokazima, i vi ete po svome radnom nacrtu, vie ga ili ma-
nje mijenjajui i dopunjujui, poeti ponovno slagati i preslagivati svoje
biljeke, citate, parafraze, saetke, komentare. Uinit ete dva simultana
koraka:
250

razmotrit ete logiku strukturu svojega radnog nacrta, pregledati
kljune rijei, jo jednom protresti biljeke i
napraviti najloginiji raspored dijelova koji najbolje odgovara vaoj
temi i tezi.
U prepletanju tih dvaju koraka nastat e prva inaica vaega teksta ru-
kopis akademskoga rada.
2.2.4. to je rukopis?
Rukopis je termin kojim se i danas, bez obzira na to to najee ne pi-

emo rukom, obiljeuje tekst sve dok je u pripremnoj fazi prije objav-
ljivanja u tiskanome ili virtualnome obliku. Zadravajui taj termin,
uvamo uspomenu na tradiciju pisma u izvornome smislu rijei prije
tree (tisak) i etvrte komunikacijske revolucije (raunalna tehnologi-
ja). Kada je rije o akademskome pismu, krai seminarski radovi uglav-
nom su rukopisi, jer se najee ne objavljuju. Kod duljih akademskih
radova, kao to su magistarska teza i doktorska disertacija, rukopis je va
znanstveni rad u svim fazama pisanja i ureivanja sve do asa konane
redakcije i obrane pred povjerenstvom. Nakon obrane magistarska teza
i doktorska disertacija stjeu status primarne znanstvene publikacije i
pohranjuju se u matinim knjinicama pojedinih fakulteta te u sredi-
njoj Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu po naelu jednoga
obveznog primjerka.
2.2.5. Planiranje strukture
Ishodina je toka u pisanju radne verzije teksta planiranje strukture. Pla-

niranje strukture poinje u tijeku revizije radnoga nacrta. Sastoji se od
ovih koraka: revizije preliminarnoga sadraja, obrojivanja i naslovljiva-
nja dijelova.
251

Revizija prethodnoga sadraja. Prvi je korak u planiranju strukture
revizija prethodnoga sadraja. Ako radite samo po prethodnome sa-
draju (u kraim radovima) ili ako je va prethodni sadraj dio radnoga
nacrta (u duljim radovima), provjerite odgovara li prvi nacrt sadraja
argumentacijskoj logici vae teme. Ako u sklopu svoga radnog nacrta
nemate takvu prethodnu strukturu poglavlja, pregledajte jo jednom
cijeli radni nacrt, svoju tezu, njezine razloge i dokaze, te napravite ta-
kav raspored strukturnih dijelova koji prati argumentacijsku logiku vae
teme.
Obrojivanje strukturnih dijelova: Numeracija. Drugi je korak u pla-

niranju strukture obrojivanje ili numeracija obiljeivanje strukturnih
dijelova brojevima, bilo samostalno bilo u kombinaciji sa slovima, rijei-
ma i bjelinama. Dva su osnovna tipa obrojivanja strukturnih dijelova:
klasina numeracija (razliite kombinacije rimskih i arapskih broje-

va, velikih i malih slova abecede, rijei i sintagma)
arapska numeracija (samo arapski brojevi u grozdovima)
Klasina numeracija Arapska numeracija

I. I. dio 1.
A. 1. 1.1.
B. 2. 1.2.
II. II. dio 2.
A. 1. 2.1.
B. 2. 2.2.
C. 3. 2.3.
III. III. dio 3.
Slika III. 2.2.5. Dva tipa numeracije strukturnih dijelova akademske proze
252

U oba osnovna tipa mogue su razliite varijacije i kombinacije. Brojev-
ne oznake katkad su praene rijeima i reenicama koje saimaju sadraj
strukturnih dijelova. Koji ete sustav obiljeivanja odabrati, ovisi o vaoj
temi, o dogovoru s mentoricom ili mentorom, o standardima na vaemu
podruju i obiajima na fakultetu ili odsjeku. Koji god sustav odabrali,
bitno je da uspostavite vrstu hijerarhiju i jasno razlikujete sve strukturne
razine: dijelove, poglavlja, odjeljke, pododjeljke itd.
Naslovljivanje. Trei je korak u planiranju strukture naslovljivanje dije-

lova, poglavlja i odjeljaka. Katkad su naslovljeni i pododjeljci. Naslovi
dijelova i poglavlja rade se tehnikom eliptinih reenica koje izraavaju
tezu i glavne ideje. Naslovi odjeljaka i pododjeljaka grade se od kljunih
rijei ili kratkih reenica koje izraavaju ideje toga odjeljka i pododjeljka
ili upuuju na dokaze. U konanoj verziji, kada je postignuta logika ko-
herencija na svim razinama, naslovi se katkad mogu izbaciti. Premda ete
svoj rad potpuno oblikovati tek u konanoj verziji teksta (v. III. 7.3.2),
dobro je ve pri planiranju naslova imati na umu osnovna naela obliko-
vanja dijelova, poglavlja, odjeljaka i pododjeljaka.
Dijelovi. Ako se va rad sastoji od dvaju ili vie velikih dijelova, brojevi i
naslovi tih dijelova dolaze na posebnu stranicu. U klasinoj numeraciji
valja paziti da dijelovi i poglavlja nisu obiljeeni istim tipom brojeva. Ri-
je Dio moe se i ne mora pisati. Ako je jedan dio obiljeen brojem i na-
slovom, tako trebaju biti obiljeeni svi dijelovi. Naslovne stranice dijelova
najee se ne paginiraju, ali njihov broj ulazi u konaan zbroj.
Poglavlja. Svako poglavlje poinje na posebnoj stranici. Numerira se i/ili
naslovljuje na vrhu stranice. Rije Poglavlje moe se i ne mora pisati. Bro-
jevi i naslovi poglavlja razlikuju se tipografski od brojeva i naslova viih
jedinica, dijelova, i niih jedinica, odjeljaka i pododjeljaka.
Odjeljci i pododjeljci. Poglavlja se katkada dijele u odjeljke, a odjeljci u
pododjeljke i jo nie jedinice. Ako u manje sloenome radu ili u po-
glavlju imate samo nekoliko odjeljaka, moete ih obiljeiti bez brojeva i
naslova, jednostavnim tipografskim postupkom dodatnim proredom,
odnosno praznim retkom. Kada se dijelovi oznauju samo tipografskim
253

postupkom, tada, ako se prazni redak nae na kraju ili na poetku stra-
nice, u rukopisu koji se priprema za tisak treba rukom naznaiti mjesto
praznoga retka. Takva je uputa potrebna likovnom uredniku kako ne bi
previdio skrivenu bjelinu.
Ako u sloenim radovima (duljemu seminarskom radu, diplomsko-
me radu, magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji) imate vie odjeljaka,
pododjeljaka i jo niih jedinica, moete ih opskrbiti naslovima. Naslovi
odjeljaka i pododjeljaka podlijeu osobito finoj tipografskoj mehanici.
Svaka se razina mora dosljedno razlikovati od drugih razina, a vie razine
trebaju biti vizualno uoljivije. Ako rabite dvije razine naslova, moete
ih jasno razlikovati uporabom podebljanoga pisma (via razina) i kosoga
pisma (nia razina). Naslovi odjeljaka i pododjeljaka mogu biti izdvo-
jeni ili centrirani (tada bez toke na kraju) ili stavljeni na lijevi rub tek-
sta (tada s tokom na kraju). Zbog sloene grae u ovome su priruniku
(npr. u ovome odjeljku) rabljena tri tipa naslova odjeljaka i pododjeljaka:
numerirani, podebljanim pismom i tipografski izdvojeni (prva razina),
podebljani na lijevome rubu (druga razina) i kosim pismom na lijevome
rubu (trea razina). Ako rabite vie od dvije ili tri razine naslova, morate
biti oprezni u tipografskome izdvajanju razliitih razina kako ne bi dolo
do logikoga kaosa.
Stranica nikada ne zavrava naslovom. Da biste to izbjegli, dodajte po-
treban prored kako bi se naslov pojavio na sljedeoj stranici.
2.2.6. Lo plan strukture
Tri su najee pogrjeke u planiranju strukture akademske proze (usp.

Turabian, 2007: 6263). To su:
Osobna pria o vlastitome istraivanju. Akademska se proza moe

shvatiti kao oblik argumentacijske naracije u kojoj su ideje glavni juna-
ci, a struktura pria o tim junacima (v. dolje 2.3.10, Tijelo teksta i su-
vremena naratologija). To ne znai da takvu znanstvenu priu moete
254

ispriati na literaran nain, kao osobno izvjee. Nastavnice i nastavnici,
mentorice i mentori ne ele uti vae osobno izvjee o projektu, nego
konkretne probleme, tijekove misli i dokaze za vae ideje. Oni oekuju
argumentacijsku prozu, a ne osobnu priu. Stoga nemojte planirati svoj
akademski rad kao osobnu priu u kojoj ste vi glavni lik. Glavni lik u
akademskoj prozi niste vi, nego vaa teza. Od toga se pravila moe od-
stupiti samo ako postoji kakvo osebujno, za tijek izlaganja vano osobno
iskustvo.
Kola citata i parafraza. Akademska proza ne smije biti kola citata i

parafraza. Cilj nije pokazati to ste sve proitali, nego koji ste problem
uoili i kako ste ga rijeili. Ako citate i parafraze propisno ne obiljeite,
upadate u opasnu zonu plagiranja i plagijata. Ako ih sve propisno obi-
ljeite, ali ih ne poveete u suvislu cjelinu, tekst e djelovati kao neitka
arabeska tuih misli bez originalne ideje i logikoga sklada. Stoga nemoj-
te prepisivati biljeke o proitanoj literaturi ni planirati svoj rad kao zbir-
ku citata i drugih susreta s tuim tekstovima. Ne pokazujete naitanost,
nego argumentirate vlastite ideje.
Mehaniki raspored. Napokon, loa je struktura mehaniki raspored

grae. Ako je vaa tema, primjerice, Kulturni stereotipi u A. G. Matoa i
Miroslava Krlee, nemojte najprije obraditi Matoeve, pa onda Krleine
stereotipe. Radije izdvojite tipove stereotipa (rodni, nacionalni, klasni),
pa unutar tih topika usporedite naizmjence oba pisca.
2.2.7. Dobar plan strukture
U prirodnim, tehnikim i srodnim znanostima struktura je unaprijed

zadana. Sadrava ove dijelove: Uvod Metode i materijali Rezultati
Rasprava Zakljuak. Ako radite akademski rad u znanostima gdje
postoji takav model strukture, jedini je ispravan plan pridravati se zada-
noga modela (v. dolje 2.3.10, Model IMRAD).
255

Ako radite akademski rad iz humanistikih znanosti, takve zadane struk-
ture nema, pa strukturu trebate zamisliti sami u skladu sa svojom temom
i oekivanjima publike. Pri tome uinite ovo:
Naslovite dijelove reenicama i kljunim rijeima iz teze i glavnih

tvrdnja te ih rasporedite u skladu s razvojem argumentacijske logike
teme i potrebama publike za jasnim logikim slijedom.
Odredite hijerarhiju meu strukturnim jedinicama.
Odaberite tip i veliinu slova u naslovima dijelova.
Odaberite u skladu s temom numeraciju i dosljedno je provedite.
Dobar je plan strukture onaj u kojemu sadrajna logika vae teme odgo-
vara logikoj strukturi dijelova i potrebama publike. Kako ete uskladiti
te dvije logike: logiku teme i logiku strukture, te sve to povezati s lakim
razumijevanjem i uvjerljivou? Pregledat ete prethodni sadraj, bez ob-
zira na to jeste li radili samo po tome konceptu ili ste ga izradili u sklopu
radnoga nacrta. Ako ste radili po radnome nacrtu, pregledat ete cijeli
nacrt. Posloit ete pronaene razloge i dokaze iz biljeaka po predvie-
nim poglavljima, pretraiti jo jednom sve kljune rijei i provjeriti od-
govara li raspored poglavlja logikomu slijedu vae argumentacije, je li to
sve lako shvatljivo i uvjerljivo, to se moe promijeniti i popraviti. Jo ete
jednom sve promijeati i vidjeti moe li se napraviti bolji raspored. Pro-
matrat ete razliite mogunosti rasporeda i preslagivati radni nacrt dok
ne doete do najboljega rjeenja za svoju temu i publiku. Vie o strukturi
u odjeljku o tijelu teksta u ovome poglavlju, 2.3.10.
2.2.8. Nulla dies sine linea
Poznato je iskustvo da se ideje raaju ili bolje formuliraju u tijeku pi-

sanja. Klasina poslovica kae Nulla dies sine linea (Nijedan dan bez
retka). Piite dok mislite i mislite piui. Pisanje je istodobno miljenje,
256

miljenje se bistri u pisanju. Nemojte ekati da prva reenica ili najbolja
ideja padnu s neba. One ne padaju s neba, nego dolaze iz glave. Odredi-
te dio dana posveen pisanju vae akademske proze, osobito ako je rad
dulji i zahtjevniji, poput diplomskoga rada, magistarske teze ili doktor-
ske disertacije. Bolje je pisati u kontinuitetu i s planom nego kampanjski
i bez plana.
2.2.9. Upoznajte sebe kao autoricu ili autora
Dobar je savjet znati kojemu tipu autorice i autora pripadate. Phyllis

Creme i Mary R. Lea analizirale su etiri tipa autorice i autora i nazvale
ih metaforiki: ronilac, stokrpa, veliki plan i graditelj. Ronilac uroni u
problem prije nego to jasno zna to i kako eli rei, istrauje i lovi ideje
u mutnim virovima pod vodom, pa tek nakon vie pokuaja izroni na
povrinu s jasnom idejom. Stokrpa e najprije napraviti pojedine dijelo-
ve, pa ih naknadno spojiti u cjelinu, dodajui poveznice u tijeku grad-
nje. Tip veliki plan izgradit e cijeli plan precizno unaprijed, pohraniti
ga duboko u svijesti i raditi po tome planu premda cijeli plan nikada
nije na papiru. Napokon, graditelj e graditi po unaprijed zamiljenoj
strukturi dio po dio, sobu po sobu, sve dok ne nastane cijela skladna
graevina.
Svaki od tih tipova ima svoje probleme u pisanju, ali svaki u konanici
izae na kraj s pisanjem i sretno dovri tekst. Tako ete i vi. Pojedine au-
torice i autori piu brzo, nabacuju reenice, ne provjeravaju sve podatke,
nego putaju da ih nose ideje i argumentacija. Oni e prvu verziju teksta
napisati brzo, ali e zato konana redakcija trajati dulje. Druge autorice
i autori rade svaku reenicu, svaki odlomak, svaki dokaz i svaki zarez do
savrenstva. Oni piu sporije, ali zato konana redakcija traje krae. Upo-
znajte sebe kao autoricu, odnosno autora. Procijenite kojemu tipu auto-
rice, odnosno autora pripadate kako biste mogli uskladiti svoje pisanje s
vlastitim sklonostima. Tako ozbiljan znanstveni rad prestaje biti naporan
i teak i postaje radostan i lak.
257

Ronilac Stokrpa
Veliki plan Graditelj
Slika III. 2.2.9. etiri tipa autorice i autora. Izvor: Creme i Lea, 1997: 7983.
258

2.2.10. Bolje mijenjati radnu verziju nego konani tekst
U radnoj verziji teksta sve je mogue od promjene teze do prikupljanja

novih dokaza za tezu. Ruski formalist Viktor klovskij utvrdio je da je
Tolstoj, piui Rat i mir, potpuno promijenio radni nacrt romana pod
pritiskom dokumentarne grae o napoleonskim ratovima. Ako piete
vei akademski rad poput doktorske disertacije, to je va akademski Rat
i mir. Drite se radnoga nacrta, ali ga, ako treba, dopunjujte i mijenjajte.
Ako vam se dok piete radnu verziju koja ideja uini nejasnom ili trivijal-
nom, odbacite je ili revidirajte. Ako vam se koji argument uini slabim i
nedostatnim za vau tezu, dopunite ga novim dokazima i novom potpor-
nom graom. Ako naiete na novi dokaz, slijedite ga. Ako novi dokazi
obore vau tezu, promijenite tezu. Pisanje akademske proze potraga je za
valjanim i snanim dokazima. To je neprestano otkrivanje novih ideja,
novih dokaza i novih mogunosti razumijevanja svijeta. Uivajte u proce-
su pisanja kako bi itateljice i itatelji (mentorica ili mentor, povjerenstvo
i zainteresirana znanstvena zajednica na seminaru ili obrani) mogli uiva-
ti u rezultatima vaega rada.
2.3. STRUKTURA I DIJELOVI AKADEMSKE PROZE
Od kakvih se glavnih dijelova sastoji bilo koji retoriki diskurs, saznali

smo u kratkome osvrtu na drugi kanon klasine retorike u prvome odjelj-
ku ovoga poglavlja (v. gore 2.1.4). Sada emo vidjeti od kakvih se dijelova
moe sastojati akademska proza. Ukratko emo opisati obvezne i neob-
vezne dijelove akademske proze te dati osnovne savjete kako postupati u
pisanju pojedinih dijelova.
259

Makrojedinice Obvezni dijelovi Neobvezni dijelovi
PRETHODNI Naslov Posveta
DIO Sadraj Moto
Popis ilustracija
Popis kratica
Predgovor
Zahvala
OSNOVNI Uvod
TEKST Tijelo teksta
Zakljuak
ZAVRNI DIO Bibliografija Dodatci
Literatura Rjenik manje poznatih rijei
Saetak Popis suradnica i suradnika
Kljune rijei Biljeke na kraju teksta
Kazalo imena i pojmova
ivotopis pristupnice ili
pristupnika
Slika III. 2.3. Struktura akademske proze:

Obvezni i neobvezni dijelovi rasporeeni u tri makrojedinice
2.3.1. Naslov
Naslov je prva, najkraa obavijest o temi. To je najvidljiviji i najitaniji dio

znanstvenoga teksta (Silobri, 2003: 36). U naslovu dolazi do izraaja
autoriina i autorova sposobnost sinteze da u maksimalno saetu obli-
ku tono odrede sadraj, katkad i osnovnu ideju ili otkrie svojega rada.
Naslov se gradi od kljunih rijei eliminacijom svega nebitnoga ili krae-
njem tezne reenice.
260

Naslov moe biti radni i konani. Radni je naslov tema u irokome
smislu rijei, a konani je naslov precizno odreen predmet istraivanja
tema u najuem smislu rijei (ugaj, 1989: 368). Radni je naslov vodi
za autora, a konani je naslov vodi za itatelja.
Ako se tema ne moe saeti u naslovu, dodaje se podnaslov. Naslov je
definicija predmeta (sadraja) teme, a podnaslov je odreenje aspekata
teme na kojima e biti naglasak istraivanja. Naslov je genus proximum, a
podnaslov je differentia specifica. Naslov je prezime, a podnaslov ime
akademske proze.
Naslov je vaan u svakome susretu s tekstom od strunoga opisa do
izrade bibliografskih popisa i opisa. Slui kao predloak za obradbu u ka-
zalima i saetcima te svrstavanje djela u raunalne baze podataka. Naslov
je kljuna informacija u pretraivanju literature. Poznavanje naslova ne
moe zamijeniti itanje, ali moe presudno utjecati na to hoe li itatelji-
ca i itatelj posegnuti za vaim radom i kako e ga itati.
Umijee naslovljivanja pripada u vrhunsku tehniku akademskoga pi-
sma. Nije vano kada ete smisliti naslov. Najvii akademski rad, dok-
torsku disertaciju, moete pisati pod radnim naslovom, pa tek na kraju
(svakako u vrijeme predaje sinopsisa) nasloviti svoj uradak.
Kakav treba biti naslov?
toan
informativan
jasan
jezino besprijekoran
primjereno kratak
to se ne smije rabiti u naslovu?
kratice
argon
261

Primjeri dobro odabrana naslova doktorskih disertacija:
Dubrovaka ranonovovjekovna tragedija u kontekstu europske

tragike dramaturgije: Ishodita i problemi
(signatura: DCD ZG-331300/07)
Tranzicija u izdavatvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala

Generiranje atmosferskih vrtloga nad podrujem Jadrana

Fenotipske i genotipske odlike zagorskih purana

Primjeri loe odabrana naslova doktorske disertacije:
Suoavanje sa stresnim situacijama izazvanim konfliktom izmeu

profesionalne i obiteljske uloge: Uloga stilova suoavanja,
samopoimanja i percepcije socijalne okoline
(signatura: DCD-ZG-90)
Naslov je predug i stilski nedoraen (dva puta uloga i suoavanje).
Prilog analizi utjecaja promjena korisnih optereenja grednih mostova

Naslov je stilski lo: niz genitiva.
262

Citokini i duik-II-oksid kao imbenici razaranja beta stanica guterae
i prestanka u autoimunoj eernoj bolesti mia
Naslov je nejasan: prestanka ega?
2.3.2. Posveta (neobvezno)
Posveta je neobvezni dio. Pojavljuje se u veim akademskim radovima, ma-

gistarskim tezama i doktorskim disertacijama. Iz vizure klasine retorike
to je argumentacija patosom, apel na emocije publike. Posveta u zapadnoj
kulturi ima dugu tradiciju. Pamenje anra, zapisano u europskoj humani-
stici, oduzelo je posveti spontanost i legitimnost. Klasine su posvete bile
skrivene teorije (Pavlii, 2006) i metodoloke rasprave upuene vanim
javnim osobama. Francis Bacon posveuje utemeljiteljski tekst modernih
znanosti Novi organon britanskomu kralju s molbom da ostavi po strani
jezikoslovce i zaloi se za strogo prirodno i eksperimentalno opisivanje
(Bacon, 1964: 10). Nakon ideolokih zloraba znanosti u 20. stoljeu posve-
te su najee osobne i privatne (roditeljima, suprunicima, djeci, prijatelji-
ma). Tek nakon pada komunizma, u doba kada je grad Osijek bio izloen
ratnim razaranjima, Viktor mega osjetio je potrebu da u sklopu predgo-
vora znanstvenoj knjizi iz humanistike ispie emocionalnu posvetu:
Knjiga je posveena prijateljima iz osjeke gimnazije

i njihovim sinovima koji su branili svoj grad.
(mega, 1993: 9)
Posveta je osjetljivo mjesto patosa u akademskome pismu. Stoga je treba

rabiti suzdrano, bez ikakvih privatnih detalja ili ukrasa. U posveti tre-
ba izbjegavati obiteljske nadnevke kao to su obljetnice i godine roenja,
vjenanja i smrti, a u stilu pridjeve, usklinike i druge emocionalno na-
bijene znakove. Stranica s posvetom najee se ne paginira. Posveta se
263

obino pie bez uvodnih rijei posveeno ili posveujem, osnovnim tipom
pisma i bez toke na kraju. Najjednostavniji je oblik posvete dativ imena
kojemu se posveuje.
2.3.3. Moto (neobvezno)
U akademskim se radovima katkad pojavljuje moto ili epigraf glasovita

izreka ili citat koji imaju znaenje za odabranu temu ili za autoricu i auto-
ra osobno. Moto dolazi nakon posvete, ako je ima. Moe doi na posebnu
stranicu ili, ako nema posvete, na jedan od naslovnih listova. U prvome
se sluaju paginira, a u drugome je bez paginacije. Ne treba staviti rije
moto. Kod poznatih autora dovoljno je navesti prezime ispod citata bez
zagrade. Kod manje poznatih autora navodi se naslov djela, ali bez biblio-
grafskih podataka. Moto se katkad pojavljuje na poetku poglavlja. Tada
vrijede ista pravila citiranja, tj. ne trebaju potpuni bibliografski podatci.
Moto se pie kao izdvojeni citat (v. III. 5.3.2) ili centrirano. Citati
se u motu ne stavljaju u navodnike, ali se mogu pisati kosim pismom.
Primjerice:
Knjiga za svakoga i ni za koga

Nietzsche
2.3.4. Sadraj
Svaki akademski rad koji se sastoji od dijelova treba imati sadraj. Sadr-
aj je popis dijelova onim redoslijedom kako se pojavljuju u tekstu. Sa-
stavljen je od naslova i podnaslova pojedinih dijelova. Svrha je sadraja
vizualno uprizorenje strukture rada, kako bi se omoguio uvid u logiku
kompozicije, a time i snalaenje u grai.
Sadraj se moe nalaziti na poetku ili na kraju teksta. Postoje razliite
tradicije. U hrvatskoj kulturi sadraj danas u pravilu dolazi na poetku.
To je praktinije jer itateljica i itatelj odmah, ve pri prvome susretu s
264

tekstom ili knjigom, imaju uvid u cjelinu, lako mogu stei ukupan pre-
gled grae te doi do onoga dijela koji ih zanima.
Struktura i oblik sadraja nisu propisani, ali postoje opa naela. Sadr-
aj se naslovljuje rijeju Sadraj (za razliku od Kazala imena i pojmova).
U sadraj ne ulaze stranice koje mu prethode (naslovni listovi, posveta,
moto), ali ulaze sve stranice koje slijede iza njega u prednjemu dijelu,
osnovnome tekstu i zavrnome dijelu (v. sliku III. 2.3). Jedinice se u sadr-
aj obino ukljuuju do druge ili tree razine.
Strukturne razine sadraja prenose se tono onako kako slijede u tek-
stu. Prenose se vrste brojeva, velika i mala slova, tipografija. Brojevi strani-
ca obiljeuju se na desnome rubu onim brojkama koje se nalaze na samim
stranicama (arapskim brojkama u kontinuiranoj paginaciji ili, u diferen-
ciranoj paginaciji, malim rimskim brojkama za ukljueni prednji dio, a
arapskim brojkama za osnovni tekst i zavrni dio, v. III. 7.3.2, Obrojiva-
nje stranica: Paginacija). Navode se samo prvi brojevi, a ne rasponci. Od
naslova do broja stranice vodi bjelina ili niz toaka. Primjerice:
SADRAJ
Predgovor 5
Uvod 7
Poglavlje I. 15
Prvi odjeljak 17
Drugi odjeljak 29
Itd.
Ili:
Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . v
Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
Poglavlje I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Prvi odjeljak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Drugi odjeljak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
Itd.
265

2.3.5. Popis ilustracija (ako treba)
Ako akademski rad ima manji broj likovnih priloga usko vezanih uz tekst,
ne treba izdvojiti popis kao zaseban dio. Ako ima vie likovnih priloga
(tablica, grafikona, fotografija i sl.) samostalno rasporeenih u tekstu, sa-
stavlja se popis likovnih priloga i stavlja iza sadraja. Ako va akademski
rad sadrava samo tablice ili samo slike, naslovit ete popis Tablice ili Sli-
ke. Ako sadrava i tablice i slike, popis se najee naslovljuje Ilustracije.
Rabe se i izrazi likovni prilozi ili grafike.
Odjeljak Ilustracije moe biti jedinstven ili diferenciran. U prvome
sluaju sve se ilustracije smatraju slikama u irem smislu, pa popis obu-
hvaa sve likovne priloge bez obzira na njihove vrsne razlike. U drugo-
me sluaju posebno se izdvajaju pojedine vrste ilustracija, pa se unutar
odjeljka Ilustracije izdvajaju zasebni pododjeljci naslovljeni Tablice, Sli-
ke, Karte i sl. Ako ilustracije nisu usko vezane uz tekst, donose se kao
dodatak na kraju rada. Tada se popis, ako treba, nalazi na poetku toga
dodatka.
Ilustracije valja obiljeiti numerirati i opisati. Tablice se opisuju nas-
lovom, a slike potpisom, legendom ili tumaem (v. III. 4.3.2). Dugi nas-
lovi mogu se skratiti. Ilustracije se numeriraju arapskim brojevima. Nu-
meracija moe biti jedinstvena kroz cijeli rad ili po poglavljima. Ako se
ilustracije u tekstu obiljeuju u kontinuitetu kroz cijeli rad, tada se u po-
pis upisuje broj ilustracije, autor (ako postoji) i opis te na desnome rubu
broj stranice. Ako se ilustracije numeriraju po poglavljima, upisuje se broj
strukturnoga dijela i broj ilustracije. Mogue su i druge kombinacije (v.
potpise pod ilustracije u ovoj knjizi). Izmeu naslova i broja stranice do-
lazi bjelina ili niz toaka, ovisno o tome koje je tipografsko naelo oda-
brano u prikazu sadraja.
Diferencirani popis razliitih likovnih priloga u kontinuitetu kroz ci-
jeli rad izgleda, primjerice, ovako:
266

ILUSTRACIJE
Slike
1. Potpis pod slikom 35
Itd.
Tablice
1. Naslov tablice 21
2. Naslov tablice 25
Itd.
Popis jednoga tipa ilustracija po poglavljima izgleda, primjerice, ovako:
SLIKE
1.1. Potpis pod slikom. . . . . . . . . . . . . . 31

Itd.
2.3.6. Popis kratica (ako treba)
U akademskome se pismu, kao i u svim znanstvenim radovima, esto rabe

kratice za razliite izvore, naslove, dokumente, osobe ili druge razine tek-
sta. Ako su kratice ope, ako ih nema puno i ako se mogu razjasniti u tek-
stu ili u biljeci pod tekstom, ne treba donositi poseban popis. Ako se u
tekstu pojavljuje vei broj posebnih ili manje poznatih kratica, sastavlja se
popis. Popis se naslovljuje Kratice. Jedinice se niu abecednim redoslije-
dom. Popis kratica najee dolazi na poetku rada iza popisa ilustracija.
Kratice i njihov opis smatraju se vizualnim znakom, a ne reenicom.
Stoga na kraju opisa, osim kada to nalae pravopis u pojedinome sluaju
267

(npr. nakon godine), ne dolazi toka. Kratica i njezin opis mogu se odvo-
jiti bjelinom ili crtom. Primjerice:
KRATICE
BMBD Biblioteka Male brae u Dubrovniku

DAD Dravni arhiv u Dubrovniku
HNP edicija Hrvatske narodne pjesme, IIX, Matica hrvatska, Za-
greb, 1896.1940.
IEF Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
MH Matica hrvatska
NSK Nacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb
PSHK edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti
RU Kai Mioi, Andrija: Razgovor ugodni naroda slovinskoga,
prir. T. Mati, Stari pisci hrvatski, knj. XXVII, HAZU, Zagreb,
1942.
s. stih
SPH edicija Stari pisci hrvatski
(Duki, 1998)
2.3.7. Predgovor (neobvezno)
U nekim se tipovima akademske proze predgovor i uvod ne razlikuju.

Predgovor katkad stoji umjesto uvoda, uvod umjesto predgovora, a kat-
kad su oba tipa teksta spojena u jedan. I predgovor i uvod imaju paradok-
salan kronotop dolaze na poetku, a piu se na kraju.
Ipak, izmeu predgovora i uvoda postoje naelne razlike. Te su razlike
zapisane u samim terminima. Predgovor je openitiji i krai. To je go-
vor koji dolazi ispred teksta bez udubljivanja u njegov sadraj. Uvod je
konkretniji i dulji. U njemu se govori poblie o sadraju. Predgovor je u
magistarskoj tezi i doktorskoj disertaciji neobvezan dio, a uvod obvezan.
Predgovor govori o uvjetima nastanka knjige, a uvod o samome tekstu.
268

Ako ste se u svojoj magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji odluili na-
pisati predgovor, moete ukljuiti ove elemente:
istaknuti u najopenitijim crtama vanost uoenoga problema i

specifinost odabrane teme;
navesti motive koji su vas doveli do izbora teme;
naznaiti ciljeve rada;
ako ste imali tekoa u prikupljanju grae, u terminologiji i sl., pred-
govor je mjesto da se na to osvrnete;
na kraju predgovora moete zahvaliti institucijama i osobama koje su
vam pomogle u radu ili su na neki drugi nain zaslune za va uradak.
Predgovor se naslovljuje rijeju Predgovor.
2.3.8. Zahvala (neobvezno)
Ako u vaemu radu nema predgovora ili imate velik popis osoba kojima
trebate zahvaliti, moete to uiniti u anru zahvale predvienom za tu
svrhu. Kao i posveta, zahvala je neobvezan dio akademske proze. Moe
stajati u prethodnome ili zavrnome dijelu. To je krai tekst u kojemu au-
torica, odnosno autor zahvaljuje osobama i institucijama koji su im teh-
niki ili savjetima pomogli u izradi diplomskoga rada, magistarske teze ili
doktorske disertacije. Zahvala se naslovljuje rijeju Zahvala.
Zahvala je vrlo esta u radovima iz prirodnih i tehnikih znanosti, jer
su oni neizvedivi bez institucionalne i kolektivne potpore. Kao to izda-
va pri objavljivanju knjige mora traiti autorska prava, tako prije nego
to u svome radu zahvalite odreenim osobama valja te osobe pitati za
doputenje da im se u tome kontekstu pojavi ime.
U zahvaljivanju ne treba pretjerivati ni formalno ni sadrajno. Formalno
je pretjerivanje neukusno, a sadrajno moe dovesti u bludnju o stvarnome
269

autorskom doprinosu. Zahvala je mjesto gdje dolazi do izraaja va znan-
stveni etos i gdje djelujete na emocije publike argumentom patosa. Stoga u
zahvalama, kao i u svim emocionalnim dijelovima akademskoga pisma, tre-
ba postupati oprezno i suzdrano. Nemojte zahvaliti majci i ocu to su vas
donijeli na svijet i omoguili vam studij ili muu to je iao na trnicu dok
ste vi pisali doktorsku disertaciju. Ako ve elite napisati zahvalu u osob-
nome tonu, budite svjesni anra i ublaite apel na emocije. Primjerice:
Zahvaljujem mentorici dr. sc. Ines Prici to je strpljivo sluala moje opserva-
cije o ljubavi, to se trudila razumjeti isjeke tekstova koje sam joj donosila
na itanje, to je slala razne inspirativne lanke i portvovno klimala glavom
na sve moje nedoumice o smislu ivota i pisanja, za sve to je inila, a nije u
opisu mentora.
Hvala enama iz djeje sobe Instituta za etnologiju i folkloristiku. Posebice
dr. sc. Suzani Marjani, kojoj e se, vjerojatno, malo od toga ovdje napisanoga
svidjeti, no koja me a znam da e me i dalje obasipala podacima i graom.
Hvala ravnatelju istog Instituta dr. sc. Ivanu Lozici to me pustio kui da u
miru piem sve to sam nauila o ljubavi, a to u se sada usuditi rei.
I konano, hvala mojim prijateljicama Marini, Nives i Sai koje su pomagale
na raznorazne naine. (koki, 2004)
2.3.9. Uvod
to je uvod? Uvod je prvi dio osnovnoga teksta u kojemu se privlai po-

zornost publike i istie vanost teme, daje kontekst istraivanja i prijepor-
na miljenja, formulira vlastita teza i po potrebi naznauje tijek argumen-
tacije (v. gore 2.1.4, Uvod).
Po poloaju u tekstu uvod moe biti:
prvi od tri dijela osnovnoga teksta (uvod, tijelo teksta, zakljuak)

dio prvoga poglavlja
dio bilo kojega poglavlja (zaseban uvodni odlomak)
270

uvod u odlomak (uvodna reenica kojom poinje odlomak)
uvod kao poseban anr primjerice, Uvod u knjievnost
U kraim akademskim radovima poput argumentacijskoga eseja uvod je

najee prvi odlomak ili nekoliko uvodnih reenica u prvome odlomku.
U duljim akademskim radovima poput diplomskoga rada, magistarske
teze i doktorske disertacije uvod je prvi dio kojim poinje osnovni tekst.
Kao poseban dio uvod se naslovljuje rijeju Uvod.
Optimalan je opseg uvoda oko 10% ukupnoga opsega osnovnoga tek-
sta. Pie se dva puta: u sklopu radnoga nacrta ili radne verzije samo za vas
i ponovno u vrijeme ili nakon revizije konanoga teksta za itateljice i i-
tatelje. Nema strogih pravila za pisanje uvoda u akademskoj prozi, ali po-
stoje standardni elementi. Openito je pravilo: to krai uvod, to bolje.
Standardni elementi uvoda. etiri su standardna elementa u uvodu kra-

ih akademskih radova (prilagoeno po Turabian, 2007: 6465):
kontekst istraivanja
vapijua praznina i vlastito istraivako pitanje
vanost i doprinos istraivakoga pitanja
odgovor na pitanje: tezna reenica
Kontekst istraivanja. Osvrnite se na stanje u svojemu podruju i osigu-

rajte kontekst istraivanja u koji ete smjestiti temu. Osnovni je savjet:
nemojte navesti sve to ste proitali ni pokazivati naitanost. Osobito ne-
mojte navoditi pomodne autoritete samo zato to ste ih upravo proitali
ili to ih svi citiraju. Mentorice i mentori, itateljice i itatelji to ne cijene,
pa ete postii suprotan uinak. Oni ne ele vidjeti vau erudiciju, nego
koncentraciju na temu. Navedite samo pomno birane izvore strogo veza-
ne uz vau temu koje ete u svome radu dopuniti ili korigirati.
Vapijua praznina i vlastito istraivako pitanje. Postavite istraivako pi-
tanje u obliku vapijue praznine koja trai odgovor i izgradite vlastitu
niu u koju ete smjestiti svoju temu. Stilizirajte istraivako pitanje kao
271

potrebu za hitnim odgovorom na tu prazninu koju drugi nisu uoili i
naznaite u emu je novost vaega pristupa u odnosu na dosadanju li-
teraturu. Akademski je stil tu vrlo otvoren. Poveite kontekst i vlastito
istraivako pitanje konektorima (meutim, dakako, bilo kako bilo i sl.)
ili pogledajte u praksi kako to rade iskusne znanstvenice i znanstvenici.
Vanost i doprinos istraivakoga pitanja. Odredite doprinos vaega pita-
nja problematici, to je novo u vaemu pitanju i zato je bilo vrijedno po-
staviti to pitanje. Tako ete svomu istraivanju dati iri obzor i ujedno
motivirati itateljice i itatelje da vas slijede.
Odgovor na pitanje: Tezna reenica. Napokon, postavlja se pitanje kada
ete, kako i gdje otkriti svoju tezu i jasno nagovijestiti ili izrei teznu re-
enicu. Vaa je tezna reenica prikvaena ili zalijepljena na prvu strani-
cu radnoga nacrta kao misao vodilja kroz labirinte istraivanja (v. III.
1.3.16). Konzultirani prirunik navodi dvije mogunosti: da tezu stavite
na kraj uvoda i poetak zakljuka ili je ostavite skrivenu u radnome na-
crtu te je stavite tek na poetak zakljuka, kao kulminaciju istraivanja.
Prirunik savjetuje prvu varijantu kao bolju. Ako teznu reenicu ponu-
dite na kraju uvoda, morate paziti da je na poetku zakljuka ponovite u
novome ruhu. Ako se odluite teznu reenicu uvati do zakljuka, kao
veliki finale, morate paziti da se iz vaega istraivakoga pitanja ve nazire
odgovor. Formulacija teze u uvodu, bilo implicite bilo eksplicite, vodi
je za vas kako biste se ograniili samo na potrebne dokaze, ali ujedno i
putokaz za itateljice i itatelje kako bi vas mogli lake slijediti. Nemoj-
te kriti svoju glavnu ideju. Navijestite je ili izrecite na kraju uvoda i jo
jednom, u drugome ruhu, ponovite na poetku zakljuka. itateljice i
itatelji rado e vidjeti vau glavnu ideju izreenu u jasnoj teznoj reenici.
Nemojte pretpostavljati da oni znaju za vau ideju. Oni ne znaju ono to
im niste rekli. Stoga kratko i jasno recite ili nagovijestite ono to trebaju
znati, a to je prije svega vaa glavna ideja.
Ako piete krau akademsku prozu o temi Rodni stereotipi u Miroslava
Krlee: enski likovi u romanu Povratak Filipa Latinovicza, standardni
uvodni odlomak mogao bi glasiti ovako:
272

Djelo i osoba Miroslava Krlee obraeni su u literaturi na razliite naine.
Posebna je pozornost bila posveena Krleinoj biografiji (Lasi), interpreti-
rala su se pojedina djela (Frange, Lasi i dr.), prouavao se Krlein jezik i stil
(Kuzmanovi, Pranji), Krleino se djelo istraivalo u europskome kontekstu
(mega, Flaker), pronalazile su se intermedijalne homologije sa slikarstvom
(Flaker) [kontekst dosadanje literature]. Ostala je meutim neistraena rod-
na problematika i stereotipija u Krleinu djelu. Iz rodne vizure postavlja se
pitanje: Kako je Krlea vidio i gradio enske likove? [otkrivanje vapijue pra-
znine u literaturi, izgradnja vlastite nie i postavljanje istraivakoga pitanja].
Odgovor na to pitanje omoguit e nam razumijevanje problematike rod-
nih, ali i drugih (nacionalnih, klasnih) identiteta u Krleinu opusu te nam
otvoriti nove mogunosti u razumijevanju ideologije u estetskim reprezenta-
cijama svijeta [vanost pitanja i motivacija za publiku]. Premda Krleini en-
ski likovi katkad kre graanske norme (primjerice, Laura Lenbach), roman
Povratak Filipa Latinovicza razigrava rodne stereotipe. Rodni stereotipi u
Krleinu oblikovanju enskih likova dio su dublje androcentrinosti moder-
ne kulture [tezna reenica].
Uvod u doktorskoj disertaciji. etiri standardna elementa mogu biti

razliito rasporeena i dopunjena ovisno o znanstvenome podruju, an-
ru akademske proze, temi ili osobnim sklonostima. U uvodu doktorske
disertacije osim standardnih elemenata pojavljuju se i drugi elementi, pri-
je svega osvrt na metodologiju i naznaka strukture rada. Standardni su
elementi uvoda u doktorskoj disertaciji:
Kontekst: Osigurajte kratak pregled dosadanjih istraivanja i lite-

rature.
Vapijua praznina: Uoite hitan problem, odredite vlastitu niu u
dosadanjoj literaturi i postavite istraivako pitanje.
Vanost i doprinos istraivakoga pitanja: Odgovorite u emu je no-
vost vaega istraivakog pitanja, zato je ono vano i kakav e biti
njegov doprinos na vaemu podruju.
Osvrt na metodologiju: Navedite osnovne metode kojima ete se slu-
iti u tijeku izlaganja i argumentacije.
273

Nacrt strukture: Naznaite tijek argumentacije po dijelovima i po-
glavljima (klasina ralamba).
Odgovor na istraivako pitanje: Izrecite (ili barem naznaite) teznu
reenicu, tvrdnju koju ete u disertaciji potkrijepiti argumentima;
itateljice i itatelji ele znati (ili barem naslutiti) vau tezu kako bi
lake mogli pratiti dokazni postupak.
Neformalan uvod: Retoriki mamci. U manje formalnim esejima, koji

mogu biti domaa akademska zadaa, ili u argumentacijskoj prozi isku-
snih autora uvod moe sadravati retorike i stilske mamce itateljske po-
zornosti. To mogu biti:
neobini statistiki podatci

zadivljujui citati
miljenje eksperata o problemu koji e biti predmet rasprave
zanimljive anegdote
okantne tvrdnje ili dojmljive metafore
Tako Viktor mega poinje studiju Zbilja kao knjievni fenomen fiktiv-
nim narativom o izvanzemaljcima koji se nakon nuklearne ili druge ka-
tastrofe sputaju 2300. iz svemira na Zemlju. Neobini posjetitelji nalaze
meu ostatcima ljudske civilizacije knjige, uglavnom modernistike ro-
mane iz doba oko 1900. godine, te na temelju tekstova kao to su U potra-
zi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta i arobni brijeg Thomasa
Manna pokuavaju rekonstruirati zbilju toga doba. Takvom znanstveno-
fantastinom priom u uvodu ozbiljne studije iskusni je autor privukao
pozornost itateljica i itatelja te im olakao pristup sloenoj problema-
tici u daljnjemu tijeku rasprave, gdje e dokazati suprotnu tezu: kako je
odnos knjievnosti i zbilje snano obiljeen knjievnim konvencijama, a
ne zrcaljenjem zbilje u knjievnosti, kao to se esto vjeruje (usp. mega,
1982: 8182).
274

2.3.10. Tijelo teksta
to je tijelo teksta? Glavno tijelo teksta (engl. the main body of the text)
ili, jednostavno, tijelo teksta, sredinji je dio akademske proze. Uz uvod i
zakljuak to je najvaniji dio osnovnoga teksta. Tijelo teksta jest mjesto
na kojemu se izlae i razrauje tema te izvodi argumentacija navode
razlozi, citati, injenice, statistiki podatci i druga graa koji dokazuju
glavnu ideju ili tezu. U toj terminologiji osnovni je tekst zamiljen po
analogiji s ljudskim tijelom: uvod su autoriine i autorove ruke ispruene
itateljicama i itateljima, tijelo je teksta trup argumentacije, a zakljuak
su noge kojima se autorica i autor jo jednom vrsto upiru u dokazanu
tezu i predaju je itateljicama i itateljima. Ako je uvod obeanje publici,
tijelo je teksta ispunjenje toga obeanja. Nita to je reeno u uvodu ne
smije biti proputeno ni nedoreeno u tijelu teksta. Ako doe do veih
odstupanja, uvod treba uskladiti s tijelom teksta ili ga nanovo napisati.
Manje pomake u tijeku argumentacije, do kojih moe doi u tijelu tek-
sta, dovoljno je obrazloiti u zakljuku. Bitno je da itateljice i itatelji ni
u jednome segmentu ne budu iznevjereni, tj. da svi dijelovi tijela teksta
budu u funkciji obrazlaganja i argumentacije glavne ideje ili teze.
Struktura i opseg tijela teksta. Tijelo teksta sastoji se od poglavlja, odjelja-

ka, pododjeljaka i najmanjih argumentacijskih jedinica odlomaka. Op-
seg mu je 80-85% osnovnoga teksta. Dijelovi tijela teksta piu se po opim
i posebnim naelima tehnikoga oblikovanja (v. gore 2.2.5. i III. 7.3.2).
Ope je pravilo dobre strukture tijela teksta koherentna podjela gra-
e u dijelove. Dijelovi trebaju odgovarati sadrajnoj logici teme i potre-
bama publike za jasnim slijedom argumentacije. Koliko e biti dijelova i
kakva e biti struktura tih dijelova, za to ne postoje univerzalna pravila.
Drukije e se pisati tekst iz empirijske ili eksperimentalne teme u prirod-
nim, tehnikim i srodnim znanostima, a drukije tekst iz teorijske teme u
drutvenim i humanistikim znanostima (v. dolje 2.3.10, Model IMRAD i
Struktura doktorske disertacije). Izbor i raspored dijelova ovise o znanstve-
nome podruju i polju, anru, vrsti teme i oekivanjima publike. Uz ope
275

znanstvene metode svaka se znanost slui vlastitim specijalnim metoda-
ma i vlastitim topikama (temama, terminima, metodama), a svaka auto-
rica i autor vlastitim stilom. Stoga su ve klasini retoriari, kada je rije o
rasporeivanju grae, manje inzistirali na propisanim dijelovima kanona
dispozicije, a vie na slobodnu izboru i procjeni u kojoj e retorikoj situa-
ciji koji raspored grae biti prikladan za temu i publiku (v. gore 2.1.3).
Klasina dispozicija i suvremena kompozicija. Klasina retorika stvo-

rila je dva osnovna modela dispozicije: model od est dijelova diskursa i
model od pet dijelova diskursa (v. gore 2.1.4). Shema osnovnoga modela
od est dijelova uvod, etiri dijela tijela teksta i zakljuak dala bi se pri-
kazati u tehnici postavljanja pitanja i odgovora ovako:
1. Uvod ZATO?
predstavljanje teme i teze
Tijelo teksta
2. Naracija pregled literature TKO? TO? KADA? GDJE?
i kontekst istraivanja
3. Ralamba nacrt KAKO?
strukture i tijeka
argumentacije
4. Potvrda argumentacija IME?
teze
5. Pobijanje protu- PA TO ONDA?
argumenti, ogranienje ili NIJE, NEGO!
pobijanje teze
6. Zakljuak saetak
argumenata, teza i DAKLE STOGA!
argumenti u irem
kontekstu
Slika III. 2.3.10, Klasina dispozicija i suvremena kompozicija.
Shema klasine dispozicije od est dijelova
276

U drugoj varijanti, dispoziciji od pet dijelova, ralamba ili podjela nije poseb-
no izdvojena, pa tijelo teksta sadrava tri dijela: naraciju, potvrdu i pobijanje.
Klasina dispozicija s oba osnovna modela zadrala se u znanstvenome
i akademskome diskursu sve do suvremenosti. Ironijom kulture, upravo u
doba progona retorike iz kole na kraju 19. stoljea i zaborava discipline u
velikome dijelu 20. stoljea, dva su se klasina modela dispozicije presvu-
kla u novo ruho i utjelovila u dva stabilna modela moderne kompozicije
u znanstvenome i akademskome diskursu. To su visoki znanstveni model
IMRAD i popularni pedagoki model u Sjedinjenim Amerikim Drava-
ma, tzv. esej od pet odlomaka ili tema u pet odlomaka.
Model IMRAD. Na kraju 19. stoljea, u doba institucionalizacije mo-

dernih znanosti, stvoren je vrst model kompozicije teksta u prirodnim
znanostima. Model je nastao prilagodbom i preoblikovanjem klasine
dispozicije. U suvremenoj terminologiji model je poznat pod kraticom
IMRAD. Kratica dolazi od engleskih termina uvod (Introduction) me-
tode i materijali ili metodologija (Methods and materials, Methodology)
rezultati (Results) i (and) rasprava (Discussion). Uz uvod i zakljuak
tijelo teksta u modelu IMRAD ine metode i materijali, rezultati i ras-
prava. Struktura i opseg toga modela kodificirani su i izgledaju otprilike
ovako:
Osnovni nacrt Osnovni opseg

1. Uvod 10%
2. Metode i materijali
3. Rezultati 80 85%
4. Rasprava
5. Zakljuak 510%
Slika III. 2.3.10, Model IMRAD. Struktura i opseg
U sklopu zadane strukture mogue su manje preinake. Primjerice, pre-

gled literature moe biti dio uvoda ili zasebna jedinica, materijali i me-
277

tode mogu biti sjedinjeni u odjeljak o metodologiji, a rasprava i rezultati
mogu se stopiti u jednu strukturnu jedinicu. Unato moguim varijaci-
jama model ini vrstu strukturu i osnovni oblik kompozicije u prirod-
nim i srodnim znanostima. Taj je model kompozicije utemeljio diskurs
prirodnih znanosti, a po naelu analogije proirio se na sve empirijske
znanosti, te danas ini temelj strukture svih empirijskih tema u suvreme-
nim znanostima. Tako je klasina retorika preko kompozicije IMRAD
poloila temelje modernoga znanstvenog diskursa.
Esej od pet odlomaka. U Sjedinjenim Amerikim Dravama, gdje se

retorika pouavala i kada je u Europi bila izbaena iz nastavnih programa,
1. Prvi odlomak Privlaenje pozornosti/kontekst

Uvod Vlastito pitanje
Vanost istraivanja/teme
Teza ili stajalite
Tijelo teksta
2. Drugi odlomak Prva ideja
Potpora 1
Potpora 2
Potpora 3
3. Trei odlomak Druga ideja
Potpora 1
Potpora 2
Potpora 3
4. etvrti odlomak Trea ideja
Potpora 1
Potpora 2
Potpora 3
5. Peti odlomak
Zakljuak Saetak argumenata
Teza i argumenti u irem kontekstu
Konani sud i motivacija za djelovanje
Slika III. 2.3.10.a, Esej od pet odlomaka. Shema
278

klasini je kanon dispozicije doivio preobrazbu u popularnom eseju od
pet odlomaka (engl. five-paragraph essay) ili temi u pet odlomaka. Kao
podloga za taj model posluila je klasina dispozicija u pet dijelova. Raz-
lika je meutim u tome to je esej od pet odlomaka u svome osnovnom
obliku pedagoka simplifikacija klasinoga predloka. Tu nema dijela o
tuim miljenjima i oporbenim pozicijama, pa argumentacija ide jedno-
strano: pruaju se dokazi samo za vlastitu tezu i vlastito stajalite. Glaso-
viti jednostavni esej od pet odlomaka sadrava jedan uvodni odlomak, tri
odlomka potpore za vlastitu tezu i zakljuak.
Taj model ini temelj pouke pisanja u amerikoj srednjoj koli i na
sveuilitu. U osnovnoj se koli rabi verzija sa slikama, tzv. painted essay.
Zbog jednostavne troslojne strukture uvod, tri odlomka tijela teksta i
zakljuak model se popularno naziva hamburgerski esej. Metafora je
dobila i svoj vizualni oblik.
Slika III. 2.3.10.b, Esej od pet odlomaka. Hamburgerski esej: Vizualni prikaz
(http://www.sparknotes.com/testprep/books/act/chapter7section3.rhtml, 7. travnja 2010)
Sloeniji je oblik esej od pet dijelova, persuazivni ili argumentacijski esej.

Duljina mu moe varirati od kraega eseja do poglavlja u knjizi ili cijele
knjige. Graen je na klasinoj dispoziciji koja ukljuuje i suprotna stajali-
ta: uvod, naracija, potvrda, pobijanje i zakljuak.
279

Kako izgraditi tijelo akademskoga teksta? U izradi strukture tijela aka-
demskoga teksta naelno su mogue tri situacije:
kada postoji zadani model strukture

kada postoje smjernice za izradu strukture
kada nema ni modela ni smjernica, pa strukturu morate izumiti
sami
Ako radite empirijsku temu, od vas se najee oekuje izrada strukture

po modelu IMRAD, uz mogunost manjih preinaka i prilagodba vaoj
temi. Ako niste upoznati s modelom ili se osjeate nesigurno, dobar je
savjet uzeti reprezentativan uzorak iz literature i slijediti ga. Klasini su se
retoriari esto sluili metodom imitacije. Kada je rije o zadanoj struk-
turi, imitacija je najbolje rjeenje.
Katkad nema zadanoga modela strukture, ali vam nastavnice i nastav-
nici daju smjernice kako ete razviti temu i rasporediti grau. U tome
sluaju obradit ete temu po danim smjernicama i stvoriti u skladu s nji-
ma prikladan model strukture. Ako nastavnice i nastavnici daju zadau s
rijeima kao to su Istrai (analiziraj, izloi) najpoznatije metodologije
u znanosti o knjievnosti 20. stoljea, dobili ste jasnu uputu. Temu ete
razviti i grau podijeliti u kategorije kao to su ruski formalizam, amerika
nova kritika, strukturalizam, Zagrebaka knjievnoznanstvena kola itd.
Ako pak uputa za pisanje glasi Usporedi Zagrebaku i Tartuku kolu,
jasno je da ete temu razviti po misaonoj shemi slinosti i razlika. Ako
uputa glasi Nabroji, opii, navedi osnovne znaajke Zagrebake kole,
svoje ete informacije i podatke rasporediti po shemi nabrajanja: prvo,
drugo, tree i sl.
Svi radovi nemaju zadanu strukturu niti vam nastavnice i nastavni-
ci uvijek daju smjernice kako obraditi temu i rasporediti grau. Kada
model strukture ne postoji ili kada niste dobili smjernice, to je esto
u viim akademskim radovima, morat ete prikladan raspored dijelova
izumiti sami. Ve i sama rije izumiti kae da izmeu invencije i dispo-
280

zicije nema otre granice te da i sama dispozicija moe biti in otkrivanja.
Otkrivanje prikladne strukture moe djelovati kao nesavladiv problem,
osobito u veim radovima s opsenom graom. Ne dajte se zbuniti. Kao
i u mnogim drugim situacijama akademskoga pisma, uvijek postoji rjee-
nje. Potraite pomo klasine retorike. Ona e vam ponuditi provjerenu
metodu za izradu kompozicije i strukture ope retorike topike.
Retorike topike i akademsko pismo. Zbog razliitih tradicija u dugoj

povijesti retorike tpoi i topike nisu jednoznani pojmovi. Stoga ih svaki
put treba razjasniti i prilagoditi kontekstu u kojemu ih rabite. Aristotel
je, kao to znamo, razlikovao ope topike, misaona mjesta, sheme, strate-
gije i metode logikoga miljenja svojstvene svakom uvjerljivom govoru,
te posebne topike karakteristine za pojedine vrste govora (kod njega su to
bili sudski, politiki i sveani govor, a kod vas je to akademsko pismo).
Otac zapadne logike pri tome je u opim topikama razluivao misaone
strategije svojstvene samomu govoru (unutarnji tpoi) i one koje dolaze
izvan govora i samo se u njemu primjenjuju (vanjski tpoi svjedoan-
stva, maksime kao opa mjesta u kolektivnoj svijesti, miljenje autoriteta
i sl., u akademskome pismu to su ideje i dokazi iz vaih izvora) (v. II. 4.10.
i II. 4.11. te III. 1.3.12).
Koliko ima opih retorikih topika? To je teko rei. Suvremene re-
toriarke i retoriari nastoje ope topike svesti na to manji broj (etiri,
pet, sedam, deset), najee u odreenome teorijskom i pedagokom
kontekstu. Termin ope topike pri tome se vrlo esto prevodi u termine
kao to su strategije za razvijanje teze i organizaciju grae, metode,
pristupi, misaone sheme, konstrukcijski obrasci, kompozicijska
naela, naela organizacije i sl. Budui da je ovdje rije o akademsko-
me pismu kao osebujnu obliku argumentacijskoga diskursa, uz klasian
termin ope retorike topike rabimo sinonim argumentacijske strategije
(v. III. 3.1.3).
Retorikim topikama sluite se na razliite naine u razliitim faza-
ma akademskoga istraivanja i pisanja. Kao to kameni, kada ga pod
odreenim kutom bacite po povrini vode, izaziva koncentrine krugove,
281

tako ope retorike topike, kada ih primijenite u akademskome pismu,
slue razliitim svrhama:
u invenciji za pronalaenje ideja i argumenata, bilo da argumente

sami stvarate u procesu itanja i razmiljanja uz pomo opih logi-
kih topika bilo da ih pronalazite u vanjskim toposima izvorima,
kao citate, parafraze i sl. (III. 1);
u velikoj dispoziciji za rasporeivanje pronaenih ideja i argumenata
u tijelu teksta, tj. za obradbu teme i izradu koherentne strukture
(III. 2);
u maloj dispoziciji za argumentaciju u tijelu odlomka i izradu struk-
ture odlomka (III. 3).
U prvome smo poglavlju govorili uglavnom o prikupljanju i obradbi iz-

vanjskih toposa te o stvarnome toposu knjinici, jer je to bilo ono to vam
je u pripremama za pisanje najpotrebnije. Uporabu pak opih retorikih
topika, logikih postupaka i argumentacijskih strategija, ostavili smo za
poglavlje o strukturi i dijelovima, u kojemu se upravo nalazimo, te za slje-
dee poglavlje o odlomcima i njihovim poveznicama konektorima.
Tijelo teksta i suvremena naratologija. etiri su standardna retorika

modusa ili tipa diskursa: naracija, deskripcija, ekspozicija i argumentacija.
Ti modusi nisu strogo odijeljeni i esto se pojavljuju u kombinaciji, pri
emu jedan tip dominira. Tako je i u akademskome pismu. Akademsko
pismo pripada argumentacijskomu diskursu, ali sadrava elemente ek-
spozitorne proze i ostale diskurzivne moduse u funkciji argumentacije.
U argumentacijskome diskursu nije dovoljno ispriati priu o predmetu
kao u fikcionalnoj prozi ni prikupiti i opisati injenice kao u novinskome
lanku. Valja izloiti tezu, razjasniti je i dokazati navoenjem razloga i
injenica. Klasini narativ kao zaseban dio u strukturi akademske proze
samo je jedan aspekt njezina argumentacijskoga diskursa.
Ako te osnovne standarde argumentacijskoga diskursa i akademske
proze pogledamo iz vizure postmoderne naratologije, dobit emo uspo-
282

redbu koja nam moe olakati primjenu klasinoga pojma topika u iz-
gradnji tijela teksta. To je usporedba izmeu umjetnike naracije u uem
smislu (fikcionalna proza) i znanstvene metanaracije (ekspozitorna i ar-
gumentacijska proza). Ta je usporedba zasnovana na vrlo iroku pojmu
naracije koji obuhvaa sve diskurse. Ovdje ne ulazimo u probleme takve
generalizacije, nego samo promatramo o kakvoj je naraciji rije. Iz vizu-
re suvremene naratologije u akademskome pismu ne postoji samo jedan
dio pod imenom narativ, nego je cijeli tekst proet osebujnom naraci-
jom u funkciji argumentacije. Rije je o nefikcionalnoj narativnoj logici
ili argumentacijskoj naraciji. Po J.-F. Lyotardu teorije su metaprie koje
imaju svoje junake ideje i razvijaju se po vlastitoj narativnoj logici. U
takvu shvaanju naracije i takvoj metaforici vae su ideje junaci, vaa
teza glavna junakinja, citati, injenice, statistiki podatci i druga gra-
a fabula, suprotne teze, pitanja i prigovori zaplet, a uspjena
argumentacija rasplet i sretan kraj.
Ta e nam prispodoba sada pomoi da lake shvatimo znaenje opih
topika u strukturiranju tijela akademskoga teksta, a zatim, u sljedeemu
poglavlju, i tijela odlomka. Ona ujedno razjanjuje zato se u ovoj knjizi,
osim glavnoga termina akademsko pismo, sluimo i pomonim terminom
akademska proza. Akademsko je pismo znanstvena proza graena na
nefikcionalnoj argumentacijskoj naraciji.
Retorike topike kao kompozicijske strategije. Ako je akademska

proza graena na argumentacijskoj naraciji, onda je tijelo akademske pro-
ze mjesto odvijanja argumentacijske prie. Iz vizure naratologije aka-
demska je proza s jedne strane velika pria i veliki argument o vaoj tezi
(struktura i dijelovi ukupnoga teksta). Istodobno to je niz malih pria
i niz malih argumenata o razliitim idejama kojima podupirete glavnu
tezu (struktura i dijelovi odlomka). Kako ete ispriati te dvije uzajamno
povezane prie? Kako ete razviti dva uzajamno srasla tijela: tijelo veli-
koga argumenta i tijelo malih argumenata? Na obje razine posluit ete
se opim retorikim topikama ili argumentacijskim strategijama. U oba
sluaja, i u izgradnji ukupne strukture teksta, na makrorazini (velika ar-
283

gumentacija, velika dispozicija, velika kompozicija), i na mikrorazini, u
strukturi pojedinih odlomaka (mali argumenti, mala dispozicija, mala
kompozicija), prilagodit ete ope topike svojoj retorikoj situaciji. Pri
tome e neke topike biti prikladnije u pitanjima ukupne strukture teksta,
u velikoj dispoziciji, a neke na razini strukture odlomka, u maloj dispo-
ziciji. Jednom e argumentacijske strategije posluiti u kompoziciji tijela
osnovnoga teksta i razvijanju velikoga argumenta, a drugi put u kompo-
ziciji tijela odlomka i razvijanju malih argumenata.
Kada je rije o kompoziciji tijela osnovnoga teksta, rasporedit ete svoj
veliki argument u gradbene blokove dijelove, poglavlja i odjeljke. Pri
tome ete se uvijek ponaati slobodno. Birat ete one strategije koje najvi-
e odgovaraju vaoj retorikoj situaciji, vaoj temi i vaoj tezi, znanstveno-
mu podruju, anru ili publici. Opim retorikim topikama sluit ete se
u razliitim kombinacijama. U jednoj temi ne morate primijeniti sve ar-
gumentacijske strategije. Moete odabrati jednu dominantnu, a drugima
se sluiti kao pomonim kompozicijskim alatom. Ako vam ne odgovara
jedna strategija, odaberite drugu. Ako vam nijedna strategija ne odgova-
ra, pa ne moete napraviti nikakav suvisao raspored argumenata ni bilo
kakvu logiku kompoziciju, moda neto nije u redu s argumentima. Ako
je tako, potraite nove argumente. Ako ni to ne pomogne, promijenite
tezu. Budite zaigrani. U takvu kreativnom ponaanju na podruju kom-
pozicije tijela teksta zacijelo bi vas poduprli i drevni retoriari.
Izdvojit u deset opih retorikih topika kao kompozicijskih strategija
u razvijanju tijela teksta te ih primijeniti na predloku razliitih tema o
Zagrebakoj koli, koja nam je ve poznata iz drugih primjera.
Kompozicija s pomou diobe i klasifikacije: Jedni se pojmovi ralanjuju, a
drugi okupljaju. Ako je vaa tema anrovi Zagrebake kole, tijelo teksta
moete u strategiji diobe i klasifikacije izgraditi na ovaj nain:
1. Teorija i povijest knjievnosti (kreb, Flaker, mega)

2. Stilistika interpretacija (kreb, Frange, Pranji)
3. Filozofija knjievnosti (Solar)
4. Komparativna knjievnost (Flaker, Beker, Bai)
284

5. Usmena knjievnost (Bokovi-Stulli, Kekez, Botica)
6. Lirika (Frange, Slamnig, Kravar)
7. Epika (Pavlii, Falievac)
8. Proza (Flaker, Pele, mega)
9. Teorija jezika i stila (Katii, Sili)
Narativna kompozicija: Tema se izlae u vremenskome slijedu pojava;

odgovara se na pitanja to je bilo prije, a to poslije. Ako piete uvodno
poglavlje o Zagrebakoj koli ili historiografsku monografiju, tijelo teksta
moete organizirati u generacijskome kljuu. Radi lake razumljivosti ili
privlanosti moete se posluiti biolokim metaforama, primjerice:
1. Oevi (kreb, Flaker, Frange)

2. Mlaa braa (Beker, Solar, mega, Pranji i dr.)
3. Djeca (Falievac, Nemec, Uarevi i dr.)
4. Kritiki sin (Biti)
5. Unuke i unuci (znanstvene novakinje i novaci 2000-ih)
Pri tome nije dovoljno samo naslagati imena u kronolokome nizu ni opi-
sati njihove doprinose. Vi ne piete deskriptivnu, nego argumentacijsku
prozu. Stoga u kronolokome nizu treba pratiti glavnu ideju ili tezu. Ako
je vaa teza da je unutar Zagrebake kole dolo do razliitih pomaka od
imanentnoga pristupa prema kulturolokim pristupima, pratit ete kod
svih autora ima li takvih otklona, gdje su se, kada i kako dogodili, pa ete,
primjerice, uoiti da su se ti pomaci dogodili vrlo rano, ve u generaciji
oeva (Flaker) i mlae brae (Solar, mega).
Kompozicija s pomou usporedbe i kontrasta: Trae se slinosti i razlike.
Moete, primjerice, organizirati grau u poglavlja posveena slinostima
i razlikama izmeu pojedinih lanova Zagrebake kole, izmeu poje-
dinih razvojnih faza u koli, izmeu Zagrebake kole i Tartuke kole
oko Ju. M. Lotmana, izmeu moderne znanosti i postmodernih teorija.
U akademskome pismu nije dobro mehaniki obraditi najprije jednoga,
a zatim drugoga autora, fazu, kolu ili fenomen (v. gore 2.2.6, Mehaniki
raspored). Bolje je odabrati problem primjerice, stilistiku interpretaci-
285

ju ili strukturalnu analizu teksta, pa preko toga problema istraiti slino-
sti i razlike izmeu ranoga i kasnoga kreba, izmeu kreba, Frangea i
Flakera, izmeu Zagrebake i Tartuke kola, izmeu moderne znanosti
i postmodernih teorija. Usporeivanjem jednoga po jednoga fenomena
bez isticanja problema samo biste stvari opisali, a nita ne biste argumen-
tirali. Ako ste kao temu odabrali Interpretacija u Zagrebakoj koli, a kao
kompozicijsku strategiju topiku usporedbe i kontrasta, tijelo teksta mo-
glo bi imati ova poglavlja:
1. Interpretacija u ranoga i kasnoga kreba

2. Interpretacija u kreba, Frangea i Flakera
3. Interpretacija u Zagrebakoj i Tartukoj koli
4. Interpretacija u modernoj znanosti i postmodernim teorijama
Kompozicija s pomou uzroka i posljedice: Trae se uzroci i analiziraju po-

sljedice. Ako je tema vaega rada Dekonstrukcija Zagrebake kole, moete
promatrati kako je kritika kole omoguila prodor novih kulturnih teorija
sredinom 1990-ih i na taj nain uzrokovala lake ukljuivanje mlade gene-
racije u nove znanstvene tijekove. Poglavlja u tijelu teksta mogla bi glasiti:
1. Dekonstrukcija I: Vladimir Biti

2. Dekonstrukcija II: Bitijeva teorijska radionica
3. Dekonstrukcija III: Nastup mlade generacije u krilu Zagrebake kole
Kompozicija s pomou strategije problem rjeenje: Postavi se problem, pa

se trai rjeenje. Ako je tema vaega rada ili poglavlja Otkloni od paradigme
imanentizma u Zagrebakoj koli, moete uoiti anomalije u imanentno-
me pristupu knjievnomu tekstu, a zatim pokazati do kakvih su rjeenja
doli sudionici Zagrebake kole kako bi odgovorili na te anomalije. U
toj strategiji tijelo teksta moglo bi se sastojati od tri poglavlja:
1. Intermedijalnost (Flaker)
2. Popularna kultura (Flaker, Solar, mega)
3. Sociologija knjievnosti (mega)
286

Ako odaberete rodnu problematiku, moete pratiti kako je teklo uklju-
ivanje ena u Zagrebaku knjievnoznanstvenu kolu 1970-ih te kakav
je njihov doprinos koli. Ako pak odaberete problem centar periferija,
moete istraiti zato se neto slino poput Zagrebake kole nije pojavilo
u tadanjemu dravnom centru Beogradu ili zato je Zagrebaka kola
nastala na rubu bive Jugoslavije, a Tartuka kola na rubu bivega Sovjet-
skog Saveza.
Kompozicija s pomou strategije ope posebno: Otkrivaju se univerzalni
zakoni i posebne realizacije. Primjerice, ako je vaa tema Zagrebaka ko-
la i imanentni pristup knjievnomu tekstu, moete obraditi imanentizam
kao generalnu paradigmu u modernoj znanosti o knjievnosti, pa u tome
sklopu, kao posebnu realizaciju, smjestiti svoju temu o Zagrebakoj koli.
U toj strategiji mogli biste izdvojiti dva dijela ili poglavlja, ovisno o anru
u kojemu radite:
1. Imanentizam: Paradigma moderne znanosti o knjievnosti

2. Zagrebaka knjievnoznanstvena kola: Vrhunac i kraj paradigme ima-
nentizma
Kompozicija s pomou prostornoga pristupa: Pojave se promatraju u od-

nosima gore dolje, blie dalje, vee manje, desno lijevo, sjever
jug, istok zapad. Ako je vaa tema Centri i periferije u Zagrebakoj koli,
moete promatrati lanove Zagrebake kole koji su djelovali u Zagrebu i
lanove kole izvan Zagreba, pa na taj nain oblikovati tijelo teksta:
1. Zagreb centar kole (kreb, Flaker, Frange, Beker, Solar, mega)

2. Zagrebaka kola u drugim gradovima (Brozovi Zadar, Katii Be,
Lasi Pariz/Amsterdam, Suvin Montreal)
Kompozicija od jednostavnijega prema sloenijemu: Strategija orijentira-

na prema potrebama publike. itateljice i itatelji lake e shvatiti temu
ako je izloite od jednostavnijih pojava prema sloenijima. Ako je vaa
tema Institucija nagrade i priznanja u Zagrebakoj koli, bolje je poi od
287

nagrada i priznanja koja su dobivali lanovi kole, pa tek onda prijei na
ideoloku i praktinu vanost nagrada i priznanja:
1. Nagrade i priznanja lanovima Zagrebake kole

1.1. Nagrada grada Zagreba
1.2. Nagrada Boidar Adija
1.3. Nagrade i priznanja za ivotno djelo
2. Ideologija nagrade i priznanja
3. Nagrade i priznanja u stvaranju, razvoju i kanonizaciji Zagrebake kole
Kompozicija od poznatoga prema nepoznatomu: Slina strategija prema

potrebama publike. itateljice i itatelji lake e prihvatiti nepoznato
ako najprije vide poznato. Primjerice, ako je vaa tema enski diskurs u
Zagrebakoj koli, najprije ete obraditi enske generacije u Zagreba-
koj koli, a zatim analizirati enski znanstveni diskurs, ako takvo to
postoji:
1. enske generacije u Zagrebakoj koli

1.1. Prva generacija ena
1.2. Druga generacija ena
1.3. Trea generacija ena
2. enski diskurs u Zagrebakoj koli
2.1. Rodna problematika u znanstvenome diskursu
2.2. Rodna problematika u modernoj i postmodernoj kulturi
2.3. enski doprinosi Zagrebakoj koli
Kompozicija od vanijega prema manje vanomu i obratno: Izdvajaju se

vaniji i manje vani aspekti teme. Ako piete rad Izdanja Zagrebake ko-
le, najprije moete podrobnije obraditi najutjecajnije edicije Zagrebake
kole, a zatim asopis Croatica i zbornike kao to su Hrvatska knjievnost
prema evropskim knjievnostima ili Hrvatska knjievnost u evropskom kon-
tekstu, pri emu je kod posljednjega zbornika zanimljiva njegova politi-
ka sudbina kao poseban aspekt teme:
288

1. Izdanja Zagrebake kole I.
1.1. asopis Umjetnost rijei
1.2. Uvod u knjievnost
1.3. Biblioteka L
1.4. Povijest hrvatske knjievnosti
1.5. Povijest svjetske knjievnosti
2. Izdanja Zagrebake kole II.

1.1. asopis Croatica
1.2. Hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima
1.3. Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu
1.3.1. Metodoloki doprinos
1.3.2. Politika sudbina
Publika naelno vie voli uti najprije ono to je vanije, ali esto je
uvjerljiviji raspored da vanije teme i argumenti dou na jako mje-
sto na kraj. U navedenoj kompoziciji zadovoljena su oba kriterija:
polazi se od vanijih izdanja, ali se na kraju udovoljava sklonostima
publike, pa tema o manje vanim izdanjima zavrava jakim argumen-
tom o oporbenoj funkciji Zagrebake kole u tadanjemu drutvenom
sustavu.
Pregled literature i tijelo akademske proze. Kada je rije o strukturi

tijela akademske proze, posebno valja izdvojiti dio posveen pregledu
literature. Pregled literature jest prikaz i interpretacija upotrijebljenih
izvora o vaoj temi. U pregledu literature osiguravate kontekst istrai-
vanja tako to:
opisujete, analizirate, sintetizirate i ocjenjujete prethodna djela o

temi
istraujete i ocjenjujete razliite metodoloke pristupe temi
otkrivate prazninu koju e popuniti vae istraivanje
289

Pregled literature moe biti rasporeen na razliite naine:
kao dio uvoda

kao poseban, prvi odjeljak u tijelu teksta
kao dio razliitih odjeljaka u tijelu teksta
u kombinacijama triju osnovnih mogunosti
Jedinice unutar pregleda literature mogu biti rasporeene na razliite na-

ine, ovisno o temi, grai ili svrsi. Posluit ete se razliitim kompozicij-
skim shemama (opim topikama), primjerice:
kronoloki
po predmetu
po vanosti za vau temu
po shemi usporedba i kontrast
U pregledu literature osobito je vano citirati, parafrazirati i saimati po

najviim standardima te se dosljedno sluiti odabranim citatnim stilom
(v. III. 5.2.5).
Struktura doktorske disertacije. Sva naelna pitanja oko tijela teksta

i strukture akademske proze jo se snanije postavljaju kada je rije o
najviemu akademskom anru o doktorskoj disertaciji. Osim modela
IMRAD u empirijskim znanostima obvezujuih modela strukture dok-
torske disertacije nema. Ipak, nekih opih zakonitosti ima. Ovdje u pri-
lagoditi est modela Petera Levina (2005: 8389) te izdvojiti dva opa
modela u empirijskim i dva u humanistikim znanostima.
Doktorske su disertacije u empirijskim znanostima najee graene
po modelu IMRAD. Dva su tradicionalna modela: jednostavna i sloena
empirijska disertacija.
290

Jednostavna empirijska disertacija Sloena empirijska disertacija
1. Uvod 1. Uvod
2. Pregled literature 2. Pregled literature
Praktini kontekst
Teorijski kontekst
Literatura iz metodologije
3. Metode i materijali 3. Sluaj 1
(to je, kada, gdje, na kojim Istraivanje
materijalima i kojim metodama Rezultati
raeno, detaljan opis
eksperimenta, mjerenja itd.)
4. Rezultati 4. Sluaj 2
Opis rezultata bez tumaenja Istraivanje
Rezultati
5. Rasprava 5. Rasprava
Tumaenje rezultata (Slinosti i razlike, interpretacija
rezultata, razjanjenje)
6. Zakljuak 6. Zakljuak
Slika III. 2.3.10.a, Struktura doktorske disertacije. Dva tipa empirijske disertacije
Doktorske disertacije u humanistikim znanostima imaju raznoliku

strukturu. Ipak, i tu se mogu izdvojiti dva okvirna modela: tradicional-
na tematska studija i argumentacijska rasprava. U oba modela mogue
su razliite varijante i kombinacije.
Ako ni u jednome od tih nacrta ne prepoznate model koji biste mogli
prilagoditi svojoj temi, otiite u Sveuilinu i nacionalnu knjinicu u Za-
grebu na poseban odjel za disertacije i prelistajte nekoliko novijih diserta-
cija iz svoga podruja. U klasinoj retorici jedna je od metoda uenja bila
imitacija uzora. Ne morate (a to i ne smijete) doslovno slijediti nijedan
uzor. Ipak, neka od struktura disertacije sigurno e vas potaknuti da lake
i bolje izgradite tijelo svoje akademske proze.
291

Tematska disertacija Argumentacijska disertacija
1. Uvod 1. Uvod
2. Aspekt 1 2. Literatura
Literatura
Analiza
Interpretacija
3. Aspekt 2 3. Konstrukcija teze
Literatura Podupiranje:
Analiza aksiomi i pretpostavke
Interpretacija Obrazlaganje
4. Aspekt 3 4. Potvrda teze
Literatura Relevantni dokazi
Analiza (teorijski i injenini)
Interpretacija
5. Rasprava 5. Rasprava
Pregled aspekata Pobijanje protivnikih argumenata
Sinteza opaanja i interpretacija Zato je moja teza najbolja?
Implikacije
6. Zakljuak 6. Zakljuak
Slika III. 2.3.10.b, Struktura doktorske disertacije.

Dva tipa disertacije u humanistikim znanostima
Dobra i loa struktura tijela teksta. Tijelo teksta moe biti dobro i loe
graeno.
Odlike su dobro graena tijela teksta:
iscrpan prikaz predmeta i metodoloka utemeljenost

analiza grae
dokazi i provjerljivost hipoteza
sustavnost izlaganja
primjeren opseg
292

Tijelo je teksta loe graeno:
ako ima previe grae bez koherencije i interpretacije

ako je tema izloena previe openito, bez analize i dokaza
ako navodite citate bez interpretacije
ako citirate pomodne autore bez neposredna odnosa prema tezi i
idejama
2.3.11. Zakljuak
Kao filozofsko-logika kategorija zakljuak (konkluzija) jest misao koja

proizlazi iz dvaju ili vie sudova (premisa). Kao anr u znanstvenome tek-
stu zakljuak je zavrni dio teksta. U akademskoj prozi zakljuak je ob-
vezan dio. Uz naslov i saetak tu se nalaze sve vane informacije o tekstu
kojima e se kod magistarskih teza i doktorskih disertacija lanovi povje-
renstva sluiti u ocjeni rada. Zakljuak je est i u znanstvenim lancima.
Tada se obino pojavljuje pod skromnijim nazivima kao to su Zavrne
napomene, Umjesto zakljuka i sl., ovisno o tome je li rije o logikome za-
kljuku u uem smislu ili o slobodnijemu nizu zavrnih misli. U drugim
anrovima znanstvene proze, autorskim knjigama, udbenicima, priru-
nicima i sl., zakljuak se najee ne izdvaja, nego se ugrauje u pojedina
poglavlja.
U akademskome pismu zakljuak je samostalna misaona i struktur-
na cjelina. To je zavrna, ukupna sinteza cijeloga rada: nova misao i nov
oblik. Uvod je pred-tekst, bez obzira na to to se konana verzija pie na
kraju rada. Zakljuak je post-tekst. On promatra rad s udaljenosti, izva-
na, kao svren in o kojemu moe suditi bilo tko. A prvi koji donose sud
upravo su autorica i autor akademske proze.
U zakljuku se formulira glavna ideja ili teza cijeloga rada. To se ini
na dva naina. Ako je tezna reenica prvi put izreena na kraju uvoda, u
zakljuku se iznosi u drugoj formulaciji. Ako se teza prvi put formulira
u zakljuku, to mora djelovati kao vrhunac spoznaje, katarza istraiva-
293

nja i pisanja. itateljice i itatelji trebaju vidjeti vau glavnu ideju kao
na dlanu i uvjeriti se da je potkrijepljena s dovoljno dokaza. Zakljuak
je mjesto gdje uvrujete svoj akademski etos i u akademskome patosu
ostavljate ukupan dobar dojam na publiku. Akademski etos njegujete u
tijeku cijeloga pisanja, a sada ga moete posljednji put uvrstiti. Moete
to uiniti u modusu iskrenosti primjerice, isticanjem problema s koji-
ma ste se suoili i postavljanjem pitanja koja ste uoili, ali ih niste rijeili,
pa ih ostavljate buduim istraivanjima. Akademskim se patosom sluite
kada se drite znanstvenih standarda i tako pobuujete odobravanje aka-
demske publike. Ukupan dobar dojam ostavit ete na kraju teksta ako
itateljice i itatelji prepoznaju vau tezu i ako je zakljuak kratak i jasan.
Zakljuak je zavrni in argumentacije akademskim patosom.
Dvije su vrste zakljuka: zakljuak-rezime i zakljuak-perspektiva. U
zakljuku kao dijelu akademskih radova najee su stopljene obje reto-
rike vrste.
Elementi su zakljuka-rezimea:
sinteza istraivanja, podataka i rezultata

komentar kako se rezultati odnose prema zadanim ciljevima
mogua odstupanja od predvienih rezultata i razjanjenje zato se
to dogodilo
Elementi su zakljuka-perspektive:
isticanje vanosti vaega rada u struci i izvan uega podruja

implikacije koje rad moe imati u spoznajnome i praktinome smi-
slu i preporuke za eventualnu primjenu rezultata
otvorena pitanja i prijedlozi za daljnji rad
Nova misao i nov oblik, kakav je zakljuak, trai novi jezik. U zakljuku
se izbjegavaju iskazi iz saetka, uvoda i osnovnoga teksta. Zakljuak se
294

pie kratko i pregnantno, esto pod brojevima ili u odlomcima. Zakljuci
pod brojevima ne moraju biti formalno povezani, a zakljuci po odlomci-
ma moraju. U prvome sluaju rije je o samostalnome i otvorenome nizu,
u drugome o cjelovitome tekstu.
Optimalan je opseg zakljuka 510% ukupnoga teksta.
2.3.12. Dodatci (neobvezno)
Dodatci ili prilozi sadravaju ono to ne pripada u glavni tekst, to bi

moglo optereivati logiko izlaganje i preglednost strukture, a to ipak
pridonosi boljemu razumijevanju teksta. To su najee dulji izvorni tek-
stovi, verzije rukopisa, fotokopije i faksimili dokumenata, vee tablice,
formulari, upitnici, grafiki prilozi, fotomaterijal i sl. Svaki se dodatak
mora spominjati u tekstu i biti propisno obiljeen. Ako ima vie doda-
taka, na uvodnoj se stranici pie rije Dodatci i donosi popis dodataka.
Pojedini se dodatci najee obiljeuju rijeju Dodatak uz broj ili slova
abecede (npr. Dodatak A) i naslovom, bilo stvarnim ili opisnim.
Ako pojedini dodatak ima vie stranica, ne ponavljaju se naslov ni broj.
Ako se u dodatcima pojavljuje vlastiti tekst, pie se istim proredom kao i
osnovni tekst. Izvorni tekstovi i verzije rukopisa mogu se pisati bez pro-
reda. Ako se u dodatcima donosi potporna graa u multimedijalnome
obliku, navodi se kratak opis grae i lokacija.
S dodatcima treba postupati funkcionalno: oni moraju dodatno razjasni-
ti tekst ili dokumentirati tezu. Dodatci se ne smiju natrpavati kao znak te-
meljitosti i opsenosti istraivanja. U tome ih je sluaju bolje ne uvrtavati.
2.3.13. Rjenik manje poznatih rijei (neobvezno)
Rjenik manje poznatih rijei, pojmovnik ili glosar sastavlja se u radovi-

ma u kojima se pojavljuju posebna terminologija ili manje poznati simboli.
Stavlja se u prethodni ili zavrni dio teksta. Ako rjenik manje poznatih
295

rijei stavite u prethodni dio teksta, smjestit ete ga iza popisa kratica. U
tome sluaju upoznat ete itateljice i itatelje unaprijed sa znaenjima po-
jedinih termina i izraza. Ako takav rjenik stavite u zavrni dio, upuena
itateljica i itatelj moi e itati osnovni tekst bez zapreka i dodatnih raz-
janjenja, a manje upueni moi e se informirati u zavrnome dijelu, ako
to ele. Postupit ete onako kako je obiaj na vaemu fakultetu ili odsjeku.
2.3.14. Popis suradnica i suradnika (ako treba)
Ako niste uspjeli zahvaliti svima koji su vam pomagali ni u predgovoru ni

u anru zahvale, moete to uiniti u popisu suradnica i suradnika. Takav
se popis sastavlja obino u eksperimentalnim istraivanjima kada je vei
broj osoba sudjelovao u realizaciji vaega rada ili vam omoguio istraiva-
nja. Postupite po standardima fakulteta ili odsjeka.
2.3.15. Biljeke na kraju teksta (neobvezno)
Ako rabite biljeke na kraju teksta (v. III. 5.2.1, Biljeke na kraju teksta),
one dolaze nakon dodataka, a prije bibliografije ili popisa literature. Obi-
ljeuju se rijeju Biljeke ili Napomene. Mogu se razvrstati pod brojevima
u kontinuitetu pojavljivanja ili po poglavljima.
Izbor dokumentacijskoga sustava u kojemu su biljeke na kraju znai druk-
ije pisanje osnovnoga teksta. U tekstu e tada uvijek morati stajati osnovni
podatci o citiranome djelu kako se ne bi oteavalo praenje izlaganja, a u bi-
ljeci na kraju teksta svi potrebni podatci kako bi informacija bila potpuna.
2.3.16. Bibliografija i literatura
U zavrnome dijelu teksta, ispred kazala, dolaze bibliografija ili literatu-

ra. Bibliografija je popis svih relevantnih izvora za temu, a literatura je
popis koritenih izvora (v. III. 5.2.4). Naslovljuju se rijeima Bibliografi-
296

ja, odnosno Literatura. Posebni tipovi bibliografije i literature opisuju se
posebnim naslovima (npr. Citirana i konzultirana literatura). U mono-
grafijama obiaj je da se donese kompletna bibliografija. Bibliografija i
literatura piu se u odabranome citatnom stilu (v. III. 5.2.5, Tablica dvaju
citatnih stilova: Opi modeli i III. 6). Primjerice:
Bibliografija Literatura
Flaker, Aleksandar. Stilske formacije. Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske

Zagreb: SNL, 1976. formacije. Zagreb: SNL.
Popis bibliografije i literature izrauje se u tijeku cijeloga projekta, od

poetne potrebe za pisanjem akademskoga rada i odreivanja teme do
pisanja i zavrnoga oblika rada. Konana verzija bibliografije i literature
izrauje se na kraju pisanja nakon revizije radnoga nacrta te zavrnoga
ureivanja teksta.
2.3.17. Kazalo imena i pojmova (ako treba)
Kazalo imena. Magistarske teze i doktorske disertacije obino nemaju

kazalo (indeks) imena. Ako se u radu pojavljuje vei broj imena i ako to
autorica ili autor ele, kazalo imena moe se napraviti po opim pravilima
za taj tip teksta. Naslovljuje se sintagmom Kazalo imena. Imena se razvrs-
tavaju po abecedi: prezime dolazi na prvome mjestu i odvaja se zarezom
od imena, a nakon bjeline slijedi niz brojeva stranica odvojenih zarezom.
Niz s novim slovom odvaja se dvostrukim proredom. Kada se ime pojav-
ljuje na vie od dvije stranice uzastopce, poetna i zavrna stranica po-
javljivanja imena spajaju se crtom (ne spojnicom). Kada se raspravlja o
osobi, broj stranica istie se kosim ili podebljanim pismom:
Adorno, Theodor W. 12, 31, 48

Aristotel 194, 210213, 250, 251, 310320
297

Kazalo pojmova. Kao ni kazalo imena, kazalo pojmova u akademskim
radovima nije uobiajeno. Ako se ipak donosi, vrijede pravila za izradu
kazala u knjigama. Naslovljuje se sintagmom Kazalo pojmova. Pojmovi se
niu abecednim redoslijedom. Niz s novim slovom odvaja se dvostrukim
proredom. Uz svaki se pojam pie broj stranice. Kada se pojam pojavljuje
na vie od dvije stranice uzastopce, brojke se spajaju crtom. Na mjestima
gdje se pojmovi razjanjuju ili definiraju stranice se piu kosim ili pode-
bljanim pismom. Manje uobiajeni pojmovi upuuju se na standardne
uputnicom vidi ili kraticom v. Primjerice:
alegorija 9799
antologije 325
autori 194, 197
Biblija 81
Bizant v. Carigrad
Kazalo imena i kazalo pojmova esto se izrauju zajedno. Tada vrijede

ista pravila: abecedni redoslijed, isticanje stranica na kojima se obrauju
pojmovi ili autori, spajanje stranica crtom pri pojavljivanju jedinica na
vie od dvije stranice uzastopce. Kada su pojmovi vezani uz ime, niu se
uz ime. Naslovi knjiga i strani termini piu se kosim pismom. Primjerice:
Aristotel 86
itanje 14, 15, 71
osjetila i splnkhna 4043, 4447
De anima 42
Augustin o 53, 204
utjee na skolastiku 85
Arapi prouavaju 207, 208
Bacon, Roger 75, 7881

bibliografija 352
O nainima kraenja rasponaka u kazalima v. III. 4.2.6, Pravopisni zna-

kovi i interpunkcija.
298

2.3.18. Saetak
Na anglofonome govornom podruju razlikuju se dva tipa saetka: opi-

sni ili deskriptivni saetak (abstract, descriptive summary) i informativ-
ni saetak (summary, informative abstract). Prvi opisuje sadraj, drugi se
koncentrira na ideje i rezultate. Ta se dva termina esto mijeaju, to moe
izazvati zabunu. U nekim se akademskim zajednicama i nekim radovi-
ma trae oba tipa saetka. Tada Abstract dolazi na poetku prije uvoda, a
Summary na kraju nakon zakljuka prije literature. Ovdje e se govoriti
samo o jednome tipu saetka klasinome ili informativnome saetku.
Poloaj saetka nije tono propisan, pa valja slijediti upute akademske
zajednice u kojoj se pie rad. Na doktorskim studijima na Filozofskome
fakultetu u Zagrebu saetak se donosi na kraju rada iza bibliografije i lite-
rature, na hrvatskome jeziku i u prijevodu na strani jezik. Opseg saetka
za magistarsku tezu i doktorsku disertaciju katkad je propisan. Neke znan-
stvene zajednice tono odreuju broj rijei za saetak u pojedinome tipu
teksta, pa svako prekoraenje kanjavaju kraenjem. Tako je u publikaciji
Dissertations Abstracts International broj rijei saetka za doktorsku diser-
taciju ogranien na 350 rijei ili 2450 slovnih znakova s razmacima. Sae-
tak se naslovljuje rijeju Saetak (engl. Summary, njem. Zusammenfassung,
franc. Rsum, rus. Rezjume). Najee se pie kao jedan odlomak.
Dobar saetak sadrava:

svrhu istraivanja zato je istraivanje poduzeto?
specifinost predmeta to je glavni sadraj istraivanja?
primijenjene metode na koji je nain provedeno istraivanje?
rezultate istraivanja do kakvih se uvida dolo?
zakljuak glavne toke i originalan doprinos
Dobar saetak ne sadrava:

govor u prvome licu jednine, tj. autorsko ja; ne pie se U diserta-
ciji izlaem, nego U disertaciji se izlae
299

nepotrebne detalje o predmetu
citate i primjere
bibliografske biljeke i podatke
pretjerano strunu terminologiju
Kako ete napisati dobar saetak?

Proitajte cijeli rad kada je dovren.
Izvadite glavne ideje (reenice) iz svakoga poglavlja.
Sloite cjelinu od tako izdvojenih reenica.
Izbacite sve nepotrebne rijei i informacije.
Skratite do propisana broja rijei, jer tajna je saetka u njegovu ime-
nu, tj. saetosti.
Zato je saetak vaan? Saetak je znanstvena minijatura visoke infor-

mativne vrijednosti. Moe stajati sam za sebe i posluiti za razumijevanje
cjeline bez itanja rada u cjelini. Zajedno s naslovom saetak je glavni i
esto jedini izvor informacija za opis knjige u strunim katalozima, baza-
ma podataka i individualnim bibliografijama. Stoga mu, kao i naslovu,
treba posvetiti posebnu pozornost. O saetku ovisi kako e va rad biti
klasificiran i pohranjen u baze podataka. A to znai tko e se i kako njime
sluiti.
2.3.19. Kljune rijei
U nastavku saetka katkad se donose kljune rijei (engl. key words).

Iz vizure klasine retorike kljune su rijei termini kojima se obiljeuju
osnovne topike i metode rada na znanstvenome polju. Kljune su ri-
jei vaan imbenik koherencije u tekstu. One se mogu pojavljivati u
sinonimima. Pri tome je bitno da se uvijek mogu prepoznati i da slue
kao dubinski mostovi koji osiguravaju ukupnu logiku teksta. Kao i na-
slov, kljune rijei ulaze u razliite baze podataka i olakavaju pretrai-
vanje literature. Stoga ih treba paljivo birati, primjereno rasporeivati
300

u cijelome tekstu i navesti na propisanu mjestu. Na poslijediplomskim
studijima na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kljune se rijei navode
na kraju saetka ili kao zasebna jedinica, na hrvatskome i na stranome
jeziku.
2.3.20. ivotopis pristupnice ili pristupnika (ako je obiaj)
Ako je na sveuilitu ili u akademskoj zajednici obiaj da se uz akadem-

ski rad priloi ivotopis pristupnice ili pristupnika, tada se pie kratak
Curriculum vitae. Iz retorike vizure ivotopis je anr u kojemu govor-
nica i govornik predstavljaju svoj situacijski etos. Pie se u klasinome
tekstualnom obliku ili u tablinome obliku po uzorku Europske Unije.
Navode se samo osnovni podatci: mjesto i godina roenja, privatna ili
slubena, klasina i elektronika adresa, naobrazba, zaposlenje, boravci
na drugim sveuilitima ili na stipendiji, nagrade i priznanja, strune vje-
tine i poznavanje stranih jezika, objavljeni radovi. U klasinome ivoto-
pisu kronologija ide od starijih podataka prema mlaim podatcima. Na
taj se nain prati kontinuirani razvoj osobe. Po modelu Europske Uni-
je kronologija je obratna: od mlaih podataka prema starijima. Na taj
se nain istiu najnovija postignua osobe. Pripazite da ivotopis bude
upuen posve odreenoj publici, povjerenstvu vaega studija, a ne bilo
komu. Ne treba navoditi sve drutvene i tehnike vjetine iz europskoga
modela ivotopisa (sportske i umjetnike aktivnosti, vozaku dozvolu i
sl.). Ne natjeete se za posao, nego predstavljate svoj znanstveni etos. Stil
je ivotopisa kratak, jasan i formalan.
ivotopis je standardni element u izradi disertacija na Filozofskome
fakultetu u Zagrebu. Prilae se kao dio administrativne dokumentacije
kod prijave sinopsisa te donosi na kraju doktorske disertacije.
301

Europass Umetnite fotograju.
ivotopis
Osobni podatci
Prezime(na) / Ime(na) Prezime(na) Ime(na)

Adresa(e) Kuni broj, ulica, potanski broj, grad, drava
Telefonski broj(evi) Broj mobilnog telefona:
Broj(evi) faksa
E-mail
Dravljanstvo
Datum roenja
Spol
eljeno zaposlenje/zanimanje
Radno iskustvo
Datumi Zasebno unesite svako radno mjesto, poevi s

posljednjim.
Zanimanje ili radno mjesto
Glavni poslovi i odgovornosti
Ime i adresa poslodavca
Vrsta djelatnosti ili sektor
Obrazovanje i osposobljavanje
Datumi Zasebno unesite svaki vaniji program

obrazovanja ili osposobljavanja koji ste zavrili,
Naziv dodijeljene kvalikacije poevi s posljednjim.
Glavni predmeti / steene
profesionalne vjetine
Ime i vrsta organizacije pruatelja
obrazovanja i osposobljavanja
Razina prema nacionalnoj ili
meunarodnoj klasikaciji
302

Osobne vjetine i kompetencije
Materinski jezik(ci) Navedite materinski jezik (ako je vano,

navedite dodatne materinske jezike, vidi upute)
Drugi jezik(ci)
Samoprocjena Razumijevanje Govor Pisanje
Europska razina (*) Sluanje itanje Govorna Govorna
interakcija produkcija
Jezik
Jezik
(*) Zajedniki europski referentni okvir za jezike
Organizacijske vjetine i kompetencije Opiite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Tehnike vjetine i kompetencije Opiite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Raunalne vjetine i kompetencije Opiite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Umjetnike vjetine i kompetencije Opiite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Druge vjetine i kompetencije Opiite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.
Vozaka dozvola Navedite posjedujete li vozaku dozvolu te za

koje kategorije vozila.
Dodatne informacije Ovdje unesite sve podatke koji mogu imati neku
vanost, primjerice, osobe za kontakt, preporuke itd.
Dodatci Navedite dokumente koje prilaete ivotopisu.
Slika III. 2.2.20. Europski uzorak ivotopisa
303

3.
ODLOMAK I KONEKTORI
(ARGUMENTACIJA)
U ovome se poglavlju govori o argumentu i argumentaciji, o

odlomku kao diskurzivnome prostoru argumentacije te o tek-
stualnim znakovima gramatike kohezije i logike koherencije
tekstnim konektorima i modalnim izrazima. Iz vizure klasi-
ne retorike argumentacija pripada kanonu dispozicije. Ovdje se
promatra kao mala dispozicija: rasporeivanje ideja i argume-
nata na razini mikrostrukture odlomka.
305

ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA)
3.1. ARGUMENT I ARGUMENTACIJA . . . . . . . . . . . . . 309

3.1.1. to je argument? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309
3.1.2. Argumentacijski modusi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310
3.1.3. Argumentacijske strategije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314
3.1.4. Praktini argument Stephena Toulmina . . . . . . . . . . 326
3.1.5. Pogrjeke u argumentaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . 330
3.2. ODLOMAK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340

3.2.1. to je odlomak? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340
3.2.2. Mehanika odlomka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340
3.2.3. Struktura odlomka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 341
3.2.4. Odlomci po funkciji u strukturi teksta. . . . . . . . . . . 342
3.2.5. Odlomci po tipu argumenta . . . . . . . . . . . . . . . . . 343
3.2.6. Odlomci po argumentacijskim strategijama. . . . . . . . 348
3.2.7. Odlike kvalitetna odlomka. . . . . . . . . . . . . . . . . . 354
3.3. KONEKTORI I MODIFIKATORI . . . . . . . . . . . . . . 356

3.3.1. to su konektori?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 356
3.3.2. Konektori po vrstama rijei i jezinim konstrukcijama . . 357
307

3.3.3. Konektori iz pragmatike vizure . . . . . . . . . . . . . . 358
3.3.4. Konektori i modifikatori
po argumentacijskim strategijama . . . . . . . . . . . . . 361
3.3.5. Konektori kao stilski postupak . . . . . . . . . . . . . . . 366

3.1. ARGUMENT I ARGUMENTACIJA
3.1.1. to je argument?
U logici argument (lat. argumentum razlog, dokaz) jest misaona

struktura koja slui za dokazivanje ili opovrgavanje tvrdnje. Sastoji
se od jedne ili vie premisa i konkluzije. Premisa je iskaz (deklarativna
reenica, propozicija, misao) koji podupire ili dokazuje konkluziju, a
konkluzija je iskaz dokazan (poduprt) jednom ili s vie premisa. Cilj je
argumenta uvjeriti sugovornice i sugovornike u istinitost tvrdnje. Tvrd-
nja je prethodna konkluzija koju treba dokazati. Osnovna je struktura
argumenta:
Premisa 1
Premisa 2

_________________
Dakle konkluzija
Premise mogu biti logike i empirijske naravi. Logike su premise razlozi

ili dokazi u irem smislu. Empirijske su premise dokazi u uem smislu
(injenice, primjeri, statistiki podatci, citati, parafraze). Po vrsti logike
veze izmeu premisa i konkluzije dokazi mogu biti deduktivni i induk-
tivni (v. dolje 3.1.2, Logos). Argumentacija je suvislo izlaganje argumena-
ta. Poseban dio logike ine pogrjeke u argumentaciji (v. dolje 3.1.5). O
logici openito usp. Petrovi, 2004; o kritikome miljenju i argumenta-
ciji usp. Corbett i Connors, 1999: 27130; Thomson, 2002; Cottrell,
2005; Vaughn, 2005.
309

3.1.2. Argumentacijski modusi
Klasina je retorika imenovala tri opa argumentacijska modusa koji vri-

jede u svim diskursima. To su lgos argumentacija s pozivom na razum,
thos argumentacija s pozivom na govornikov karakter i pthos argu-
mentacija s pozivom na emocije i oekivanja publike (v. II. 4.3).
Logos. Dva su osnovna tipa argumenta s pozivom na razum: deduktivni

i induktivni.
Deduktivni argument polazi od opih premisa prema pojedinano-
mu sluaju. Aristotel je temeljni formalni argument nazvao silogizam, a
poseban oblik retorikoga argumenta skraeni silogizam ili entimem.
Silogizam se sastoji od ope ili velike premise (propositio major), od poje-
dinane ili male premise (propositio minor) te od zakljuka ili konkluzije
(conclusio). Ako se drimo forme silogizma i ako su premise istinite, nu-
no e biti istinita i konkluzija. Klasian je primjer logiki valjana i istinita
kategorikoga silogizma:
Svi ljudi su smrtni (velika premisa).

Sokrat je ovjek (mala premisa).
___________________________
Sokrat je smrtan (konkluzija).
Ako je pak forma valjana, a premise neistinite ili neuvjerljive, konkluzija

je pogrjena. Primjerice:
Svi ljudi su Hrvati.

Sokrat je ovjek.
________________
Sokrat je Hrvat.
U logikome miljenju ljudi se naelno pridravaju pravila formalne lo-

gike i slue se uvjerljivim premisama kako bi izbjegli pogrjeke u zakljui-
vanju i argumentaciji. Oni misle i zakljuuju po univerzalnim zakonima:
310

Ako je istinita premisa a i ako je istinita premisa b, onda mora biti istinit
i zakljuak c. Oni izvode razliite vrste silogizama, ak i onda kada nisu
svjesni pojedinih modusa ni logikoga kvadrata iz elementarne logike.
U govornoj praksi neke su premise poznate ili se pretpostavljaju, pa ih
ne treba posebno navoditi. To mogu biti ope istine, neprijeporne injeni-
ce i zajednike vrijednosti. Govornici esto nemaju ni vremena ni prostora
za navoenje svih premisa kojima dokazuju svoje konkluzije, publika e-
sto nema ni potrebe ni strpljenja za potpune eksplikacije. Kada govorimo
o uzroku Sokratove smrti, ne moramo navesti kategoriki silogizam tipa:
Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet e.

Sokrat je popio otrov od kukute.
__________________________
Sokrat je umro.
Budui da znamo da su ljudi smrtni i da je otrov od kukute smrtono-

san, u raspravi o Sokratovoj smrti nije potreban kategoriki silogizam ni
potpuna deduktivna demonstracija. Dovoljan je entimem retoriki ili
skraeni silogizam:
Sokrat je popio otrov od kukute, pa je umro.
U tome je entimemu izostavljena velika premisa: Svi ljudi su smrtni ili

Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet e. U ponekom se kon-
tekstu moe izostaviti i konkluzija: Svi ljudi koji popiju otrov od kukute
umrijet e, a Sokrat je ovjek. Izostavljanje premisa u svakodnevnome je
govoru vrlo esto, jer se mnoge istine, vjerovanja, informacije i vrijednosti
pretpostavljaju kao poznate, pa ih zbog ekonominosti ne treba navoditi.
Navoditi radi same logike forme sve premise s bjelodanim pretpostavka-
ma i poznatim injenicama bilo bi neuvjerljivo i djelovalo bi groteskno,
poput otkrivanja tople vode.
Induktivni argument postupa suprotno polazi od pojedinanih slu-
ajeva prema opemu sudu u konkluziji. Induktivni je argument nuno
311

istinit samo ako su nabrojeni svi pojedinani sluajevi i ako su svi slu-
ajevi istiniti, a vjerojatan je ako nabrajanje nije potpuno. Budui da je
potpuno nabrajanje obino nemogue, induktivni su argumenti najee
vjerojatni, a pri prebrzome dokazivanju mogu biti i pogrjeni. Klasian je
primjer pogrjene indukcije pri nepotpunome nabrajanju:
Prvi labud je bijel.

Drugi labud je bijel.
Trei labud je bijel.
..
Svi labudovi su bijeli.
Konkluzija je pogrjena jer je izvedena bez poznavanja crnih labudova,

koji ive u Australiji.
Idealna je induktivna situacija potpuna generalizacija, tj. navoenje
svih pojedinanih sluajeva. To je u praksi teko zamislivo. Stoga se u in-
duktivnome argumentu ne tei potpunoj generalizaciji, pa se argumentira
primjerima. Ono to je u deduktivnome argumentu skraeni silogizam,
entimem, u induktivnome je argumentu primjer. Dokazna mo induk-
cije nije u navoenju svih pojedinanih premisa, nego u evidenciji primje-
ra. Ako piete akademski rad o Matoevu simbolizmu, ne morate analizi-
rati sve Matoeve simbolistike pjesme ili novele. Dovoljne e biti pjesme
uric, Mauhica ili Utjeha kose, a u prozi, primjerice, novela Camao.
U deduktivnome argumentu, ako su premise istinite, nuno je istinita
i konkluzija. U induktivnome argumentu, upravo zbog empirijskoga bes-
kraja i nemogunosti potpune generalizacije, argumenti su samo vjerojatni.
Deduktivni argumenti mogu biti valjani i nevaljani (po formi) te istiniti
i lani (po sadraju premisa). Induktivni argumenti mogu biti jaki i slabi,
ovisno o jakosti i slabosti primjera. Osnovni je paradoks logikoga miljenja
i argumentacije u tome to je vjerojatna induktivna logika esto uvjerljivija
od nune deduktivne logike. U istoj dedukciji lako se moemo izgubiti u
nedodirljivim naelima i ideologemima (znaenja nastala u okviru kakve
ideologije). U indukciji svoju argumentaciju uvijek mjerimo primjerima i
312

konkretnim dokazima. Bez deduktivne logike argumentacija je slijepa,
a bez induktivne logike prazna. Deduktivne se logike i formalnih nae-
la logikoga miljenja valja drati, ali se na induktivnu logiku i konkretne
primjere valja oslanjati. To osobito vrijedi za studentsku akademsku prozu,
u kojoj osim formalne logike valja pokazati poznavanje injeninih poda-
taka i grae. Stoga se u akademskoj zajednici vie cijene dobri induktivni
argumenti nego deduktivne spekulacije, osim, naravno, u filozofiji i srod-
nim znanjima, gdje je dedukcija osnovni modus argumentacije.
Etos. Postoje, kao to znamo, dva tipa argumentacije snagom i glasom

osobe: interna ili unutarnja i vanjska ili situacijska argumentacija (v. II.
4.3, Etos). Svoj ukupni akademski etos predstavljate u posebnim dijelovi-
ma strukture kao to su uvod i zakljuak (v. III. 2.3.9. i III. 2.3.11), svoj
unutarnji etos gradite u autorskome glasu kojim piete i akademskome
stilu (v. III. 4.2.2), a svoj situacijski ili drutveni etos ojaavate u razlii-
tim situacijama studija te predoujete u svojemu ivotopisu primjerice,
u sklopu doktorske disertacije (v. III. 2.3.20). Vaa e akademska proza
biti uvjerljivija ako ste sebe dobro predstavili u uvodu i zakljuku, ako
ste odabrali pravo govorno lice i ako ste dobra studentica ili student, to
potvruju va studij, vae ocjene, vae nagrade i vae stipendije.
U akademskome pismu osobito je vaan unutarnji etos. Unutarnji su
etiki argumenti sadrani u informiranosti o predmetu i logikome za-
kljuivanju, u govornome licu i primjerenome stilu, u dosljednome pridr-
avanju svih standarda znanstvenoga diskursa. Vie emo vjerovati auto-
rici i autoru koji dobro poznaju svoj predmet, imaju jasne ideje i podupiru
ih dokazima, ispravno rabe govorno lice, piu konzistentno i pouzdano
citiraju relevantnu literaturu nego onima u kojih otkrijemo logike po-
grjeke i krive podatke, koji se slue pretencioznim autobiografskim ja,
razmeu se svime to su proitali ili citiraju nepouzdano.
Patos. Osnovna je argumentacija u akademskome pismu pozivanje na

razum. Ali i druga dva tipa argumentacije ugraena su u razliite slojeve
vaega akademskog pothvata. Poziv na emocije i oekivanja publike dio
313

je dubinske strukture akademskoga pisma i tie se pridravanja akadem-
skih standarda. Akademska se proza uvijek pie s obzirom na vrijednosti i
oekivanja strunjaka koji ocjenjuju va rad. Studentice i studenti ne mo-
raju poznavati trei modus retorikoga uvjeravanja da bi napisali uspjean
akademski rad, ali moraju znati da e njihov rad biti pozitivno ocijenjen
samo ako se dre oekivanih znanstvenih standarda i norma svoje publi-
ke, mentorice ili mentora i povjerenstva. Ako elite napisati dobru aka-
demsku prozu i dobiti pozitivnu ocjenu, ne smijete ve na prvoj stranici
svoga rada napisati ovjek ili mentor ako je rije o eni. Moete imati
genijalnu ideju i savrenu logiku argumentaciju, ali ako krite pravopis,
ako ste rodno nekorektni, ako citirate krivo, ako ne stavite navodnike na
pravo mjesto, ako dosljedno ne obiljeite odlomke, ako grijeite u me-
hanici teksta, izazvat ete ljutnju mentorice ili mentora, a u viim aka-
demskim radovima i neraspoloenje cijeloga povjerenstva. Rad e vam
biti vraen na doradu ili odbijen, pa e vam propasti vaa genijalna ideja.
Osnovni je zakon treega modusa retorike argumentacije: piite u skla-
du s obzorom znanstvenih oekivanja, onako kako to trai akademska
publika i kako nalau standardi akademskoga pisma.
3.1.3. Argumentacijske strategije
Termin argumentacijske strategije suvremeni je sinonim za klasine ope

retorike topike. Gdje god je logiko miljenje i izraavanje, tu su i ope
topike. O opim retorikim topikama govorili smo u razliitim kontek-
stima (v. II. 4.10. i II. 4.11. te III. 1.3.12. i III. 2.3.10, Retorike topike i
akademsko pismo). Naglasili smo da se opim topikama sluite u razlii-
tim fazama i na razliitim razinama istraivanja i pisanja: u invenciji za
pronalaenje argumenata, u velikoj dispoziciji (na razini makrostruktu-
re) za razvijanje kompozicije tijela teksta te u maloj dispoziciji (na razini
mikrostruktura) za izgradnju i razvijanje argumenata u odlomku. Razli-
kovali smo s jedne strane tekst kao veliki argument u prilog vaoj tezi, a s
druge tekst kao niz malih argumenata izgraenih u pojedinim odlomci-
ma u kojima se odvija potpora velikomu argumentu (v. III. 2.1.5).
314

Ovdje emo jo jednom govoriti o opim retorikim topikama, sada iz
vizure izgradnje pojedinih argumenata u mikrostrukturama odlomci-
ma. Argumente nije dovoljno samo pravilno izgraditi, treba ih uvesti u ti-
jelo odlomka, razviti, staviti u kontekst i povezati s drugim argumentima
i drugim odlomcima. Kao i kod strategija velike dispozicije u stvaranju
cjelovite strukture teksta, tako i kod strategija male dispozicije u stvaranju
pojedinih argumenata i pisanju odlomka, nije lako odrediti toan broj ar-
gumentacijskih strategija. U poglavlju o strukturi i dijelovima naveli smo
deset najeih topika za razvijanje tijela teksta kao velikoga argumenta.
Sada emo odabrati deset najeih internih topika kojima se sluimo u
izgradnji i razvijanju tijela odlomka: definiciju, diobu i klasifikaciju, nara-
ciju, opis, nabrajanje, usporedbu i kontrast, analizu, ocjenjivanje, dopute-
nje i pobijanje te jednu eksternu topiku svjedoanstva i citiranje. Te e
nam topike ujedno posluiti za klasifikaciju odlomaka (v. dolje 3.2.6).
Definicija. U akademskome pismu esto se javlja potreba za definira-

njem i redefiniranjem kljunih rijei i termina. Da biste o pojmu, stvari
ili pojavi mogli argumentirano raspravljati, morate ih najprije definirati,
osobito ako su manje poznati i neistraeni ili na bilo koji nain prijeporni.
Kada je poznata definicija postala dvojbena ili kada postoje razliite defi-
nicije pojma, preciznija definicija i redefinicija pojma slue kao argumen-
tacijska strategija za uklanjanje nesuglasica, otvaranje novoga pogleda na
problematiku i promjenu perspektive istraivanja.
Definicija se sastoji od pojma koji se definira (definiendum) i pojma ko-
jim se definira (definiens). Postoje razliite vrste definicija. Otac je esenci-
jalne ili bitne definicije, kao i tolikih drugih pojmova zapadne znanosti,
Aristotel. Bitna definicija odreuje narav pojma, tako da se pojam svrsta
u rod (genus proximum) i da se navede njegovo posebno obiljeje u tome
rodu (differentia specifica). Za takvu je definiciju znakovito da subjekt i
predikat mogu zamijeniti mjesta, a da se ne izgubi bit definirane pojave.
Klasian je primjer bitne definicije: ovjek je razumna ivotinja. Tu se
moe zamijeniti subjekt i predikat, a da smisao ostane isti: Razumna i-
votinja je ovjek. ovjek je tu odreen po bitnoj osobini razumnosti.
315

Posve je drukije u definiciji s nebitnim svojstvima: ovjek je dvonona
ivotinja. U toj definiciji subjekt i predikat ne mogu zamijeniti mjesta.
Ako to uinimo, pa kaemo Dvonona ivotinja je ovjek, vidimo da je
ta definicija pogrjena jer postoje i druge dvonone ivotinje.
Bitna definicija katkad nije potrebna, jer je pojam poznat, ili pak nije
izvediva, jer je pojam odvie sloen. To je osobito vano znati u akadem-
skome pismu, gdje esto treba definirati strune pojmove i sloene pojave.
Stoga ete se u akademskome pismu sluiti i drugim oblicima definicije
kao to su definicija uz pomo sinonima, opisna definicija, definicija strate-
gijom usporedbe i kontrasta, definicija strategijom klasifikacije i sl. Defini-
cija uz pomo sinonima esta je u leksikografiji, kada se smisao jednoga
pojma odreuje njegovim sinonimom primjerice: Deskripcija je opis
neke stvari ili pojave. Opisnom je definicijom u ovoj knjizi odreen po-
jam akademsko pismo (v. II. 5.2. i II. 5.4). Definiranje pojmova katkad
se odvija strategijom usporedbe i kontrasta: Za razliku od narativnoga i
deskriptivnoga diskursa znanstveni je diskurs argumentacijski. Definici-
ja se moe izvesti u postupku klasifikacije: Postoje etiri osnovna tipa
diskursa: naracija, deskripcija, eksplikacija i argumentacija. Akademsko
pismo pripada argumentacijskomu diskursu.
Klasina logika navodi vie pravila za dobru definiciju. Definicija treba
biti adekvatna, tj. ni preuska ni preiroka (Definitio sit adaequata). De-
finicija ovjek je bie koje kuha jest preuska, a definicija ovjek je
sisavac preiroka. U dobroj definiciji pojam definiensa mora biti jasniji i
poznatiji od pojma definienduma. Definicija ne smije biti negativna (De-
finitio ne sit negans). Ako kaete ena nije mukarac, niste nita rekli
o pojmu ene. Negativne se definicije mogu rabiti samo kod negativnih
pojmova primjerice, mrak se moe definirati sinonimom tama ili ne-
gativnom odrednicom nedostatak svjetla. Definicija ne smije biti kruna
(Definitio ne fiat in orbem), tj. definiendum ne moe biti svoj vlastiti defi-
niens. Pogrjena je definicija: Led je zaleena voda.
Dioba i klasifikacija. Nemogue je zamisliti dobru akademsku prozu bez

diobe (podjele, divizije) i klasifikacije (razvrstavanja). Za razliku od defini-
316

cije, kojom se odreuje sadraj pojma, diobom se odreuje opseg pojma. Po-
jam kojega se opseg dijeli naziva se diobena cjelina (totum divisionis). Naelo
po kojemu se pojam dijeli diobeni je temelj (fundamentum divisionis ili prin-
cipium divisionis), a dobiveni pojmovi lanovi diobe (membra divisionis).
Klasifikacija je rasporeivanje bia, stvari i pojmova u skupine s obzi-
rom na njihove ope znaajke. Budui da se valjano okupljanje pojmo-
va u ire skupine slae s diobom pojmova, klasifikacija se u logici smatra
nizom uzajamno povezanih divizija (usp. Petrovi, 2004: 129). Ovisno
o broju lanova dobivenih diobom govori se o dvodiobi ili dihotomiji,
trodiobi ili trihotomiji itd. Ako je predmet diobe pojam koji je i sam dio
diobe, rije je o poddiobi ili subdiviziji u odnosu na prvu diobu. Ako se
dijele pojmovi dobiveni poddiobom, govori se o drugoj poddiobi ili dru-
goj subdiviziji itd. Primjerice, ako studente podijelite na one po starome
i one po novome programu, rije je o dihotomiji. Ako ih podijelite na re-
dovite, izvanredne i vjene studente, rije je o trihotomiji. Ako polaznike
Croaticuma, teaja hrvatskoga jezika za strance, podijelite na one koji su
doli u programu razmjene, koji su doli zbog ljubavi, koji su doli zbog
posla, koji su doli radi stjecanja novoga znanja, rije je o tetratomiji. Ako
studijske grupe podijelite na kroatistiku, slavistiku, anglistiku, informati-
ku, fonetiku, psihologiju itd., rije je o politomiji. Ako pak slaviste podi-
jelite na studente istonoslavenskih, zapadnoslavenskih i junoslavenskih
jezika i knjievnosti, rije je o subdiviziji u odnosu na prvu diobu pojma
studijskih grupa, a ako istonoslavenske studente podijelite na rusiste i
ukrajiniste, rije je o drugoj subdiviziji itd.
Naracija. U klasinoj retorici naracija je poseban dio diskursa: pria o

predmetu. Odnosi se prije svega na umjetniku i ekspozitornu prozu, ali
se moe rabiti i kao argumentacijska strategija, osobito u prikazu povi-
jesti kakve pojave ili ideje te u pregledu literature (v. III. 2.1.4, Narativ).
Kao uvod u argument ili kao razjanjenje dijelova argumenta navedite
seriju dogaaja koji su bitni za predmet rasprave. Ako piete o koncepciji
i postavu izlobe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, posluite se
narativom o osnutku Muzeja. Primjerice:
317

Nakon dugogodinjega nastojanja da se Muzej smjesti u prikladniji prostor,
bilo u adaptirano postojee zdanje bilo u novu zgradu, godine 1998. done-
sena je odluka o izgradnji novoga muzeja na novozagrebakoj lokaciji na kri-
anju Avenije Veeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik. U ljeto 1999. na na-
cionalnome arhitektonskom natjeaju, koji je raspisalo Ministarstvo kulture
RH i Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, a provelo Drutvo arhitekata
Zagreb, izmeu 85 pristiglih prijedloga izabrano je rjeenje arhitekta Igora
Frania. (http://www.msu.hr/#/hr/34/, 20. travnja 2010)
Opis. Slino kao i naracija opis slui kao argumentacijska strategija, esto
kao podloga za analizu. Da biste to mogli analizirati, katkad treba tono
opisati analiziranu osobu, mjesto ili stvar: koje je veliine, boje, mirisa,
okusa, kakva mu je masa, kojom se brzinom kree, emu je nalik, gdje
se nalazi i sl. To se osobito odnosi na prirodne i tehnike znanosti, ali se
primjenjuje i u drutveno-humanistikim znanostima kada treba opisati
uzorke, podatke i fenomene. Primjerice, ako piete o povijesti Leonardo-
ve Monne Lise, navest ete meu ostalim da se prije sadanje lokacije u
Louvreu nalazila u Napoleonovoj spavaoj sobi, da je nakon krae 1911.
neoteena vraena na svoje mjesto u muzej, da je 1964. ispraena iz Fran-
cuske s dravnikim poastima na crvenome sagu te da je u staklenome
kavezu s tono odreenom temperaturom proetala svijetom od SAD-a
do Japana i tadanjega SSSR-a. Ako pak piete o umjetnikome opusu
Josepha Beuysa, opisat ete od kakvih su se materijala sastojale njegove
instalacije (mast, voe, povre), kakva je u muzeju morala biti tempera-
tura da se ne bi otopila instalacija Masna stolica te kako su se njegova
umjetnika djela kvarila i smrdjela. Takav je opis bitan dio argumentacije
za tezu o Beuysovoj osjetilnoj kritici suvremene civilizacije kao pokvarlji-
ve i propadljive.
Nabrajanje. Argumentacijska strategija za nizanje pojedinosti, izlista-

vanje pojava i serijalizaciju opaanja jest nabrajanje. Tom se strategijom
sluite u svim diskursima od svakodnevice do znanosti, kada elite
potkrijepiti glavnu ideju nizom drugih ideja, razloga i dokaza, prikazati
rezultate ili navesti niz primjera. Ako govorite o New Yorku na filmu,
318

nabrojit ete kao okvir za argumentaciju ili u sklopu argumentacije niz
filmova. Primjerice:
Nadrealna scenografija najveega lego grada koji djeja mata moe zamisliti
obilno je uporabljena u povijesti kinematografije, izvorno ili kao studijska
replika, od filmova poput staroga King Konga iz 1933. (naravno, druge po-
lovice) do Doruka kod Tiffanyja Blakea Edwardsa (1961), od Taxi Drivera
Martina Scorsesea (1976) do Eyes Wide Shut Stanleya Kubricka (1999). I
usitnjenije: pojedine etvrti i dijelovi grada, poglavito Manhattan, biljee-
ni su katkada kao protagonisti ili barem odluujui kontekst Manhattan
Woodyja Allena (1979) ili potpuno drukiji pristup istomu u Bad Lieute-
nant Abela Ferrare iz 1992, Little Odessa Jamesa Graya (1995), Little Italy u
Kumu II Francisa Forda Coppole (1974), Brooklyn u Francuskoj vezi Wil-
liama Friedkina (1971) ili u Groznici subotnje veeri Johna Badhama (1977),
Central Park u Formanovoj Kosi (1979). Jo ue: u gradu koji s lakoom rui,
gradi i preureuje, pojedine su graevine konzervirane na filmskoj traci
gdje se danas uzdie Lincoln Center, snimljeni su kadrovi West Side Story
Roberta Wisea i Jeromea Robbinsa (1961), Rosmarys Baby Romana Polan-
skoga (1968) snimljena je u Dakota Building, zgradi koja i dalje stoji na uglu
zapadne strane Central Parka i 72. ulice. Jo je poznatija adresa kue u kojoj
je ivio i pred kojom je smrtno ranjen John Lennon, a televizijska serija
Seinfeld proslavila je posve obian, Toms Restaurant, u etvrti Morningside
Heights. Sve nabrojeno tek je djeli sveukupne liste New Yorka na filmu.
(Sanja Cvetni, Ikone grada ikone. http://www.matica.hr/MH_Periodika/
vijenac/1999/145/html/likovna/27.htm, 20. travnja 2010)
Usporedba i kontrast. Jedna je od temeljnih argumentacijskih strategi-

ja usporeivanje pojava po slinostima i razlikama. Otkrivanjem slino-
sti i razlika pojave se bistre u uzajamnome odnosu i tako pruaju snane
razloge u argumentaciji. Kada kaete Za razliku od jueranjega obla-
nog dana danas je sunano, pa u izai na etnju, kontrast dananjega
dana prema jueranjemu jak je razlog za etnju. Ako piete o rodnim
stereotipima u A. G. Matoa i Miroslava Krlee, topika slinosti i ra-
zlika omoguit e vam i kompoziciju vaega rada i razvijanje pojedinih
argumenata. Ta e vam strategija otkriti da su se dvojica pisaca razlii-
319

to odnosila prema enama, pa ete moi razviti ovaj argument u topici
kontrasta:
U pjesmama i prozama Mato esto poistovjeuje majku (enu) i domovi-

nu, a u feljtonima i autobiografskim zapisima s humorom govori o femi-
nizmu i rodnim razlikama. Krleina junaka Filipa Latinovicza razdiru pak
sumnje da mu je majka prostitutka, frajle su traumatian doivljaj, a lik
barunice Castelli tipina je femme fatale. Za razliku od Matoa, koji gradi
romantiarske rodne simbole ili se igra rodnim stereotipima, Krlea prika-
zuje enske likove u realistikim pojedinostima, naturalistikim slikama i
postupcima psihoanalize.
U navedenome primjeru razliku izmeu Matoeva i Krleina shvaanja

ena nagovjeuju konektori pak i za razliku od. Argumentacijska strate-
gija slinosti i razlika moe se izraziti i drugim konektorima primjerice:
S jedne strane Mato gradi romantine rodne stereotipe ili se igra rodnim
stereotipima. S druge strane Krleini su enski likovi graeni na analizi
rodnih stereotipa. Osim konektorima usporedba se moe izraziti kom-
parativima primjerice: Danas je ljepe vrijeme nego juer, pa u izai
na etnju. Pri tome valja paziti da formulacija slijedi konvencionalne je-
zine obrasce i da su oba lana usporedbe jasno izraena. Ne moete go-
voriti o Matoevu shvaanju ena u strategiji usporedbe, pa rei: Mato
je u prikazivanju ena katkad zaigraniji. U toj konstrukciji manjka drugi
lan usporedbe.
Poseban je oblik topike slinosti analogija. To je usporedba dviju
stvari koje pripadaju razliitomu rodu, ali su sline po nekim osobinama.
Kada argumentirate da je tko marljiv kao mrav, sluite se analogijom.
Analogija nije dokaz u uem smislu, ali ima snagu uvjerljivosti, osim ako
nije lana (v. dolje 3.1.5, Logike pogrjeke: Lana analogija).
Uzrok i posljedica. Ta se strategija esto rabi u analizi pojava i rjeava-

nju kontroverznih pitanja, jer daje razloge za prihvaanje kakva stajalita.
Dok definicija odgovara na pitanje to je to?, uzrok i posljedica odgova-
raju na pitanje Zato je to? Otkrivanje pravoga uzroka pojave snaan je
320

dokaz. Ako je led otetio va auto, dobit ete naknadu tete od osigura-
nja na temelju miljenja strunjaka koji su oevidom utvrdili udubine od
leda na karoseriji, dakle empirijski provjerili i struno potvrdili stvarni
uzrok tete. Katkad posljedica nema samo jedan, nego vie uzroka. Tako
za pojavu ekspresionizma u likovnoj umjetnosti 20. stoljea moemo
navesti vie uzroka: opozicija naturalizmu i impresionizmu, reakcija na
akademske standarde toga doba, vanost emocionalnoga doivljaja u doba
krize, nove estetske vrijednosti, reakcija na drutvenu zbilju. Za koji ete se
uzrok ili uzroke odluiti, ovisi o vaoj tezi. Argumentacija e se sastojati u
odvagivanju vanosti uzroka: je li uzrok adekvatan, je li mogao proizvesti
posljedicu, moe li se napraviti hijerarhija meu uzrocima i sl.
U strategiji uzroka i posljedice dokazivati se moe u dva smjera od
posljedice na uzrok i od uzroka na posljedicu. Ta su dva smjera argumen-
tacije zapisana u jezinim strukturama. U strukturi Budui da je padao
led, oteen mi je auto argumentacija ide od uzroka na posljedicu, a u
strukturi Auto mi je oteen jer je padao led argumentirate obratno,
od posljedice prema uzroku. Jedna je od najeih pogrjeaka u strategiji
uzroka i posljedice post hoc, ergo propter hoc (v. dolje 3.1.5, Logike po-
grjeke: Nakon toga, dakle zbog toga).
Analiza. Univerzalna je argumentacijska strategija analiza rastavljanje

sloenih pojava i stvari na sastavne dijelove radi njihova boljega razumije-
vanja. Kao misaona tehnika analiza je poznata jo i prije Aristotela, a kao
znanstvena strategija obiljeje je novovjekovne znanosti poevi od Des-
cartesa. Analiza je povezana s drugim strategijama, osobito s klasifikaci-
jom, usporedbom i kontrastom te uzrokom i posljedicom. Rabi se u svim
znanstvenim podrujima od matematike i kemije do logike i znanosti o
knjievnosti, od analize stanice kvasca do analize Homera i Joycea:
Pisao je i poeziju pa i jednu dramu ali je svjetsku slavu stekao zbirkom

pripovijedaka Dablinci (Dubliners) i romanima Portret umjetnika u mladosti
(A Portrait of the Artist as a Young Man), Uliks (Ulysses) i Finneganovo bdje-
nje (Finnegans Wake). U tim se djelima moe pratiti i svojevrstan razvitak
moderne proze: dok u Dablincima prevladava tehnika prijelaza naturalizma
321

u simbolizam, Portret je svojevrsna autobiografija pobunjenika koji ipak sebe
nastoji izraziti i nai u umjetnosti, u Uliksu nove su knjievne tehnike do-
vedene do nenadmaenog novog oblika obuhvatnog romana, da bi traganje
za potpuno novim izrazom u Finneganovu bdjenju zavrilo takvom igrom
jezicima, simbolima, neprozirnim konanim znaenjima i sugestivnim ispre-
pletanjem poezije i proze, u nagovjetajima koji ak rue svaku uobiajenu
uporabu jezika, da to obinog itatelja moe ispuniti jedino oajanjem. (So-
lar, 2003: 289)
Ocjenjivanje (evaluacija). U procesu argumentacije esto morate zauze-

ti stajalite. Da biste to mogli uiniti, morate donositi vrijednosne sudove
i ocjene o problemima koji su bitni za raspravu. U raspravi o puenju na
javnim mjestima posve e drukije ocijeniti zabranu puenja nepuai, a
posve drukije puai i ugostitelji. Dok e nepuai navoditi ope tvrdnje
o tetnosti puenja za zdravlje i medicinske razloge u prilog tvrdnji da
puenje treba zabraniti te se sluiti statistikim podatcima o oboljelima
od kardiovaskularnih bolesti, ugostitelji e navoditi pad prometa u ka-
fiima kao razlog za ukidanje zabrane puenja, a puai da su ugroena
njihova prava i da su diskriminirani. Primjerice, snana je emocionalna
argumentacija iz vizure ugostitelja i puaa primijenjena u prilogu na TV
dnevniku Treba li zabraniti puenje u Hrvatskoj?
A strah ugostitelja da e ih zabrana otjerati u bankrot sve je vei. Jo uvijek se

nadaju kako e Vlada imati razumijevanja i prihvatiti njihove prijedloge koji
bi trebali sprijeiti pad prometa u kafiima bez dima, kao to je to sluaj u
drugim zemljama. Ako tako ne bude, najavljuju tubu Ustavnom sudu. Zbog
najavljenog poskupljenja i novog zakona ljubitelji nikotina uskoro bi svoj po-
rok mogli nositi samo kao uspomenu oko vrata. Ugostitelji se trude to izbje-
i. Vladi su poslali svoje prijedloge koji bi trebali ublaiti udar na njihovo po-
slovanje. Izmeu ostalog i da vlasnici manjih lokala sami odlue hoe li biti
objekti za puae ili nepuae. Ljubitelji duhana pozdravljaju taj prijedlog.
Ugostitelji kau da su signali iz Vlade za sada pozitivni, no bude li njihovo
povjerenje izigrano, neki, po uzoru na njemake kolege, najavljuju ustavnu
tubu zbog diskriminacije. (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ugostitelji-
najavljuju-ustavnu-tuzbu-ako-se-zabrani-pusenje.html, 18. sijenja 2009)
322

U akademskome pismu s vrijednosnim je tvrdnjama preporuljivo postu-
pati vrlo oprezno. Treba pomno birati razloge i dokaze kojima utemeljujete
svoje ocjenjivanje. To mogu biti ope istine i zajednike vrijednosti (pri-
mjerice: Puenje je tetno za zdravlje), vlastito iskustvo (Smeta mi dim u
kafiu) i oslonac na autoritetne izvore (Svjetska zdravstvena organizacija
raspolae statistikim podatcima o tetnosti puenja). Poseban je oprez po-
treban kod osobnoga iskustva i ja-iskaza. Argumentacija u ime subjekta
u prvome licu jednine moe djelovati kao osobna pria i tako izgubiti vje-
rodostojnost. Na tvrdnju Smeta mi dim u kafiu pua moe odgovoriti
Pa to onda? Ja se, naprotiv, osjeam najbolje upravo u oblacima dima.
Kod vrijednosnih tvrdnja vano je paziti na leksik i stil. Mnoge su rije-
i i formulacije optereene konotativnim znaenjima, pa u tvorbi vrijed-
nosnih tvrdnja valja poznavati i uzimati u obzir sva znaenja. Snaan je-
zik nije proporcionalan snazi argumentacije. tovie, tu vrijedi paradoks:
jaki izrazi i jak jezik u vrijednosnoj argumentaciji djeluju manje uvjerljivo
nego blai izrazi i slabiji jezik proaran modalnim izrazima. Tako uvjerlji-
vost argumentacije Milivoja Solara u znanosti o knjievnosti lei upravo u
njegovu slabom, svakomu razumljivom jeziku punom modalnih izraza
koji ublauju apodiktine tvrdnje i nijansiraju ocjenjivanje. Primjerice:
Ipak je svima unaprijed jasno da, gledano u cjelini, ovjeanstvo ivi danas
drugaije nego to je ivjelo, recimo, prije stotinjak godina. (Solar, 1997: 63)
Doputenje i pobijanje (v. dolje 3.1.4, Doputenje i pobijanje). Vrlo je

snana argumentacijska strategija doputenje i pobijanje. Logika se ar-
gumentacija tu ispreplee s argumentacijom karakterom i pozivom na
emocije publike. Doputenje je znak diskurzivnoga milosra i dobroga
karaktera, jer velikoduno priznajete protivniko stajalite i upoznajete
publiku s prijeporom o kojemu je rije. Ako elite dokazati da u suvreme-
noj hrvatskoj knjievnosti dominira tzv. stvarnosna proza, najprije ete
priznati oporbeno stajalite i eventualne prigovore skeptika: Premda su-
vremena hrvatska knjievnost jo nije zahvatila sve aspekte tranzicijske
zbilje, ipak se moe govoriti o raanju nove stvarnosne proze. Pobijanje
323

je pak dio argumentacije s pozivom na emocije publike, jer e publika
prije povjerovati u tvrdnje ako navedete i obesnaite oporbene argumen-
te nego ako ih izostavite ili preutite. Doputenje i pobijanje najbolja
je obrana od moguih prigovora: s jedne ih strane predvia, a s druge
uklanja. To je dijaloka tehnika koja osnauje govornikov etos te prua
mogunost publici za izravno ukljuenje u raspravu jer nudi drukija sta-
jalita i odgovore na ta stajalita.
Pobijati se moe slabim jezikom, nizom modalnih rijei i konektora
doputenja, kao to je to u Milivoja Solara:
Simbolizam se tako uklapa u znaajke razdoblja koje proima i glasovita pa-

rola Lart pour lart (umjetnost zbog umjetnosti) kao i neko raspoloenje pro-
eto razoaranjem, koje je nazvano dekadencija, a izraavalo se najveim
dijelom u nevjerici prema uvjerenjima kakva su vodila realizam i naturalizam.
Pri tome kako je spomenuto ve se u Zole primjeuje simbolizam, a Ibsen
ili Strindberg u kasnijim fazama sve se vie priklanjaju tehnici koja upravo u
tom smjeru naputa temeljne zamisli naturalizma. No oni ipak nisu pokuali
na sceni ostvariti doslovni lirizam koji proizlazi iz simbolistike teorije. (So-
lar, 2003: 276)
Drugi je oblik pobijanja jaki jezik. Na taj nain rodonaelnik Zagreba-

ke knjievnoznanstvene kole Zdenko kreb pobija stajalita Emila Stai-
gera o interpretaciji:
Staiger je ustvrdio da se samo darovit ovjek s jakom umjetnikom senzi-

bilnou moe prihvatiti posla interpretacije (). Odatle proizlazi dvojaka
nepreciznost: osjeajni je doivljaj kao reakcija na knjievno djelo subjek-
tivan (). Staiger to priznaje, ali ga to ne smuuje; on hladnokrvno priznaje
valjanost dviju razliitih interpretacija (). Ako je tako, onda interpretacija
kako je shvaa Staiger ne moe openito vrijediti kao sredstvo znanstvene
spoznaje. (kreb, 1983: 635)
Katkad se u pobijanju rabe metafore kao snaan dokaz s pozivom na

emocije publike. Tako profesor kreb u istome kontekstu negira struk-
324

turalistiki pristup knjievnomu tekstu sluei se metaforom rasjeena
pileta: umijee interpretacije valja [se] prije svega kloniti ubojite prak-
se da jedinstvenu cjelinu knjievnoga djela rasijee na ,razine kao to se
peeno pile isijee na komade (638). U prvome primjeru jedan autor
(Zdenko kreb) polemizira protiv drugoga autora (Emila Staigera) ko-
ristei se pri tome jakim jezikom (ali ga to ne smuuje, hladnokrvno
priznaje). U drugome sluaju autor polemizira s cijelom metodologijom
i pobija njezinu analitiku praksu snanim metaforama (ubojita praksa,
peeno pile rasjeeno na komade). Takav jaki metaforiki jezik u pobi-
janju tuih miljenja doputen je u anru polemike, ali ne u studentsko-
me akademskom pismu, koje prije svega treba pokazati dobar znanstveni
etos i primjeren znanstveni patos. Kao i kod strategije ocjenjivanja, kod
pobijanja se u studentskome akademskom pismu valja kloniti jakih rijei
jer one esto oslabljuju dokaznu snagu.
Svjedoanstva i citiranje. Napokon, temeljna je eksterna argumenta-

cijska strategija u akademskome pismu pozivanje na izvanjske dokaze
ili svjedoanstva (v. II. 4.11, Svjedoanstva). U svakodnevici svjedoan-
stvo je, primjerice, iskaz neposrednoga sudionika u prometnoj nezgodi.
U akademskome pismu svjedoanstva mogu biti primarni i sekundarni
dokazi. Svjedoanstva su primarni dokazi kada ukljuuju istraivanje,
analizu i interpretaciju primarne grae. To mogu biti vlastita opaanja,
intervjui, ankete i upitnici, eksperimenti i osobno iskustvo, analiza tek-
sta. Sekundarni su dokazi oni koje ste prikupili prouavanjem sekundar-
nih izvora, knjiga i lanaka o primarnim izvorima. To su citati, parafraze,
saetci i vlastiti komentari sekundarnih izvora (o razliitim podjelama na
primarne i sekundarne izvore v. III. 1.4.1). Pri tome se valja pridravati
svih standarda citiranja. Svjedoanstva i citati vrlo su snani dokazi ako
se rabe po akademskim standardima, u jedinstvenome prepletu svih triju
argumentacijskih modusa logosa, etosa i patosa.
325

3.1.4. Praktini argument Stephena Toulmina
U pouci i praksi akademskoga pisma osobito je koristan praktini argu-

ment britanskoga filozofa Stephena E. Toulmina (19222009). Za razli-
ku od teorijskoga argumenata, koji je zasnovan na formalnome logikom
zakljuivanju, Toulminov je praktini argument zasnovan na obrazlaganju
i prosuivanju. Teorijski je argument monologian: eli postii apsolutno
znanje i apsolutnu izvjesnost. Toulminov je praktini argument dijalogi-
an: svjestan je svojih ogranienja i postie svoju uvjerljivost u komunika-
ciji s publikom. Toulminov praktini argument komunikacijski je razrae-
ni model Aristotelova retorikoga silogizma entimema. Elemente svoga
praktinog argumenta Toulmin je izloio u djelu Primjene argumenata
(Uses of Arguments, 1958). Znanstvenu je uporabu pojam stekao u retorici
i teoriji komunikacije u Sjedinjenim Amerikim Dravama 1960-ih, a iro-
ku primjenu na kraju 20. i poetku 21. stoljea u prirunicima iz kritikoga
miljenja i akademskoga pisanja. Toulminov model argumenta podjedna-
ko je plodotvoran i u analizi i tvorbi argumenata, i u kritikome itanju li-
terature i pisanju akademske proze, i u pouci i praksi akademskoga pisma.
Toulminov model argumenta sastoji se od est elemenata. Prva su tri
elementa: tvrdnja, dokazi i pretpostavka. Oni ine bitan dio svakoga ar-
gumenta. Druga se tri elementa mogu i ne moraju pojaviti u argumentu.
To su potpora, doputenje/pobijanje i modifikacija (usp. Toulmin, 1975:
8898). Postoji vie shema i prilagodaba Toulminova modela argumenta.
Ovdje donosim jednu od moguih shema.
Tvrdnja (engl. claim). Tvrdnja je sredite argumenta, konkluzija koju

treba dokazati. Sinonimi su toga termina: teza, glavna ideja, sredinja
ideja, glavna misao, gledite. Sve se u argumentu mora odnositi na tvrd-
nju. Tvrdnja odgovara na pitanje: U to elim uvjeriti publiku? Pri-
mjerice, ako elite uvjeriti publiku da je dobro ponijeti kiobran, vaa e
tvrdnja biti:
Danas treba ponijeti kiobran.
326

DOKAZI TVRDNJA
(data, grounds) (claim)
PRETPOSTAVKA DOPUTENJE/POBIJANJE
(warrant) (reservation/rebuttal)
KVALIFIKATOR
POTPORA (qualier)
(backing)
Slika III. 3.1.4. Shema praktinoga argumenta Stephena Toulmina
Dokazi (engl. data, grounds). Dokazi su injenice i statistiki podatci, ra-

zlozi, miljenje autoriteta, osobno miljenje i iskustvo, citati, primjeri i sl.
koji utemeljuju tvrdnju. Sinonimi su toga termina: graa, potporna graa,
dokazni materijal. Dokazna graa odgovara na pitanje: Koje injenice, in-
formacije i razloge trebam prikupiti da bi publika povjerovala u moju tezu?
Primjerice, gornju tvrdnju moete poduprijeti racionalnim razlogom:
Oblano je.
Ili znanstvenom injenicom:
Prognoza je da e padati kia.
Dokazi trebaju biti toni, relevantni, reprezentativni i adekvatni. Dokazi

su toni kada potjeu iz pouzdanih izvora, kada im znaenje nije iskriv-
ljeno i kada su ispravno navedeni. Dokazi su relevantni kada je izvor
znanstveno pouzdan, kada su neposredno vezani uz predmet i kada su
vremenski novi. Reprezentativni su dokazi kada ravnomjerno izraavaju
cijeli predmet i odnose u predmetu. Dokazi su adekvatni kada su vani za
temu i potvruju tvrdnje za koje se navode.
327

Pretpostavka (engl. warrant). Pretpostavka je iskaz koji ovjerovljuje vezu
izmeu tvrdnje i dokaza. Sinonimi su toga termina: naela, jednostavne
istine, prihvaena uvjerenja i zajednike vrijednosti, opa mjesta kulture
(tpoi), konvencije u svakodnevici i znanosti. U terminima klasine reto-
rike pretpostavka moe biti utemeljena u logosu (deduktivnom i induk-
tivnom zakljuivanju te obrazlaganju), u etosu (povjerenju u kredibilitet
osobe), u patosu (poistovjeivanju publike s odreenim vrijednostima) ili
u razliitim kombinacijama tih modusa. Ona odgovara na pitanje: Dije-
li li publika sa mnom opa naela, istine i injenice koje utemeljuju moju
tvrdnju? Pretpostavka moe biti implicitna ili skrivena i eksplicitna ili
prisutna, ovisno o retorikoj situaciji u kojoj iznosite svoju tvrdnju. Kada
vjerujete da publika dijeli s vama odreene ideje, naela, injenice i vrijed-
nosti koje omoguuju vau tvrdnju, pretpostavku moete izostaviti. Kada
mislite da publika nema takvu pretpostavku ili je ne dijeli s vama, morate
je izrei. U gornjemu primjeru, ako je vrijeme vrlo tmurno i kia samo to
nije poela padati, vai ukuani smatrat e vau tvrdnju legitimnom, pa ne
morate navesti njezinu pretpostavku. Ali ako vidite da su oni sumnjiavi
prema vaoj tvrdnji, dodat ete pretpostavku svojega argumenta. Proirit
ete svoj argument generalizacijom koju ste dobili induktivnim zakljui-
vanjem na temelju promatranja vie oblanih dana kada je padala kia:
esto kada je oblano ljudi nose kiobran.
Potpora (engl. backing). Potpora su dokazi koji podupiru pretpostav-

ku. Sinonimi su toga termina: potkrjepa, utemeljenje, naknadna graa,
potvrda, razlozi. Odgovara na pitanje: Kako mogu uvrstiti svoju pret-
postavku? Ako vaa pretpostavka nije dovoljno uvjerljiva, pa se bojite
da e je publika odbaciti, morate je poduprijeti dokazima primjerice,
podatkom:
Tlak u barometru spustio se ispod 1000 hektopaskala.
Doputenje i pobijanje (engl. reservation/rebuttal). Doputenje (ograni-

enje) i pobijanje jesu iskazi koji priznaju suprotna stajalita prije nego to
328

ih opovrgnu, otkrivaju nedostatke u protivnikome argumentu, navode
i predusreu protuargumente ili donose nove argumente. Doputenje i
pobijanje odgovaraju na pitanja: Ima li drukijih stajalita o predmetu?,
Kako na njih mogu odgovoriti? Signaliziraju ih izrazi kao: osim ako,
pod uvjetom da, po nekim miljenjima, mora se priznati, dobro je uoeno i
sl. U prijeporu oko kiobrana mogli biste rei:
Danas treba nositi kiobran, osim ako uskoro ne zasja sunce.
Ili:
Mora se priznati, danas je bolje ponijeti sklopivi kiobran.
Kvalifikator ili modifikator (engl. qualifier). Kvalifikatori ili modifi-

katori jesu modalne rijei i fraze koje izraavaju stupanj sigurnosti u
tvrdnju, pretpostavke i potporu. Odgovaraju na pitanje: Kako mogu
ublaiti ili pojaati svoju tvrdnju? Modalne su rijei i fraze poput vjero-
jatno, po svoj prilici, ini se, sigurno, zacijelo, doista, moglo bi se rei, mo-
gue, nemogue i sl. (v. dolje 3.3.3). Veu sigurnost u tvrdnju izrazit ete,
primjerice:
Danas doista treba ponijeti kiobran.
Manju pak sigurnost u tvrdnju izrazit ete:
Danas, po svoj prilici, treba ponijeti kiobran.
U suvremenome akademskom pismu, moglo bi se rei, prevladava post-

apsolutistiki jezik. To je jezik koji pretpostavlja da istina nije unaprijed
zajamena injenica, nego konsenzus postignut u procesu uvjeravanja.
Takav se jezik utjelovljuje, meu ostalim, u modifikatorima. Stoga se u
suvremenome akademskom pismu preporuuje nijansirana uporaba mo-
dalnih rijei i fraza. Jezik s nijansiranim modalnim rijeima uvjerljiviji
je od apodiktinoga jezika bez takvih rijei. Modalne su rijei mostovi
329

po kojima zajedno s publikom lake stiete do dijaloke istine. Znakovi
manje sigurnosti u akademskome su pismu vea sigurnost da ete uvjeriti
publiku u istinitost svoje tvrdnje i prihvaanje vae teze (v. gore 3.1.3,
Ocjenjivanje[evaluacija] i Doputenje i pobijanje).
3.1.5. Pogrjeke u argumentaciji
U akademskome pismu, kao i u svakome argumentacijskom diskursu,

vano je poznavati ne samo strategije dobre nego i moduse loe argumen-
tacije. Strategije valjane argumentacije trebate poznavati kako biste ih
uspjenije rabili, a moduse nevaljane argumentacije kako biste ih lake
izbjegavali.
Pogrjeke u argumentaciji (lat. fallacia prijevara, obmana) mogu se
klasificirati na vie naina. Jednu mogunost prua klasifikacija po tri
argumentacijska modusa: logike pogrjeke (krenje zakona racionalno-
ga miljenja), etike pogrjeke (pogrjeke zasnovane na karakteru osobe)
i patetine pogrjeke (pogrjeke s pozivom na emocije publike). Kao i u
valjanoj argumentaciji, ti se modusi esto isprepleu, pa klasifikacija slije-
di dominantna obiljeja pojedinoga tipa pogrjeke. Kao to ima bezbroj
oblika valjanoga miljenja i valjane argumentacije, tako ima i mnotvo
nevaljanih misli i nevaljanih argumenata. Ovdje donosim ui izbor. Vie
o pogrjekama u argumentaciji usp. Corbett i Connors, 1999: 6271;
Petrovi, 2004: 108116 i 189-192; Vaughn, 2005: 155175.
Logike pogrjeke (krenje zakona racionalnoga miljenja). Logike

pogrjeke u argumentaciji mogu nastati na dva osnovna naina: tako da
se kri veza izmeu premisa i konkluzije i tako da se rabe neistinite ili
prijeporne premise. U prvome sluaju rije je o logikim pogrjekama u
uem smislu ili formalnim pogrjekama. Sve te pogrjeke pripadaju u non
sequitur (ne slijedi). U drugome sluaju rije je o logikim pogrjekama u
irem smislu, neformalnim, jezinim, materijalnim i drugim pogrjekama
u kojima se kre pravila valjanoga miljenja.
330

Neraspodijeljeni srednji pojam (non distributus medius). Logike su po-
grjeke u uem smislu formalne pogrjeke u tvorbi deduktivnih argume-
nata. Uzroci su im razliiti, a jedan je od njih neraspodijeljenost srednje-
ga pojma.
Svaki kategoriki silogizam sastoji se od tri suda u kojima se pojavljuju
tri razliita pojma: manji pojam (terminus minor, subjekt konkluzije u
logici se obiljeuje slovom S), vei pojam (terminus major, predikat kon-
kluzije, P) i srednji pojam (terminus medius pojavljuje se u objema pre-
misama, a nema ga u konkluziji, M). Premisa u kojoj se nalazi vei pojam
naziva se velika, glavna, prva ili gornja, a premisa koja sadrava
manji pojam naziva se mala, druga, nia ili donja premisa. Srednji
pojam ima vanu ulogu u silogizmu, jer omoguuje povezivanje manjega
i veega pojma u premisama, te tako omoguuje konkluziju. Silogizam
modusa Barbara s valjanom raspodjelom pojmova glasi ovako:
Svi ljudi su iva bia. Svi M su P

Svi Hrvati su ljudi. Svi S su M
_________________ __________
Svi Hrvati su iva bia. Svi S su P
U navedenoj logikoj figuri srednji pojam ljudi subjekt je velike i predikat

male premise, pa se u konkluziji moe uspostaviti logika veza izmeu
veega (iva bia) i manjega pojma (svi Hrvati).
Pogrjeka neraspodijeljenoga srednjeg pojma nastaje kada srednji
pojam ne obavlja ulogu posrednika, bilo zato to je u nekoj od premisa
izostavljen bilo zato to nije uzet u cijelome opsegu, pa se veza izmeu
velikoga i maloga pojma ne moe uspostaviti niti bilo to dokazati. Na
toj je logikoj pogrjeci graen, primjerice, argument:
Svi nacionalisti su ljudi. Svi M su P

Svi Hrvati su ljudi. Svi S su P
____________________ __________
Svi Hrvati su nacionalisti. Svi S su M
331

Pogrjeka se sastoji u tome da se srednji pojam (svi nacionalisti) pojavljuje
samo u jednoj, velikoj premisi, te u konkluziji, koju je svojim posredni-
tvom meu premisama tek trebao omoguiti. Na taj nain veza izmeu
manjega i veega pojma u premisama nije uspostavljena, konkluzija nije
potvrena, a njezina je teza logiki nevaljana.
Pogrjeke irelevantnosti. Toj podskupini pripada niz pogrjeaka u kojima
se ne dokazuje teza koju treba dokazati, nego druga, prividno ista. Neke
su od tih pogrjeaka logike naravi (tko previe dokazuje, ne dokazuje ni-
ta, prijelaz u drugi rod i sl.), neke su etike (argumentum ad hominem i
sl.), a neke emocionalne (argumentum ad populum i sl.).
Ako raspravljate o korupciji u drutvu, pa kaete da je svaki ovjek
podmitljiv, dokazujete previe. Ako pak tvrdite da je podmiivanje da-
vanje okolade djetetu, dokazujete premalo. Kada premalo dokazujete, vi
imate dokaz, ali on ne dokazuje ono to bi trebalo dokazati. A kada doka-
zujete previe, nita ne dokazujete, pa odatle naziv pogrjeke: Tko previe
dokazuje, nita ne dokazuje (Qui nimium probat, nihil probat). Pogrjeku
irelevantnosti moete poiniti i ako dokazujete drugu tezu od one koju
bi trebalo dokazati. Ako raspravljate o kandidatima za predsjednika Re-
publike, pa tvrdite da su neki kandidati fiziki privlaniji, poinili ste po-
grjeku prijelaza u drugi rod (gr. metbasis eis llo gnos).
ovjek od slame ili strailo. Jedna je od estih pogrjeaka irelevantnosti
kriva interpretacija protivnikova stajalita. Protivnikova se tvrdnja na-
mjerice pojednostavnjuje, radikalizira ili trivijalizira, pa se pobija teza
koja nije izreena. Ako tko tvrdi: Blagdani su lijepi dani, a vi ponete
dokazivati: Kad bi svi dani bili blagdani, nitko ne bi nita radio, proiz-
vodnja bi stala, polja bi ostala neobraena, promet, trgovine, bolnice
prestale bi raditi i ljudi bi umrli od gladi ili bolesti, poinili ste pogrje-
ku ovjek od slame ili strailo (engl. straw man) jer ste jednu tvrdnju
(Blagdani su lijepi dani) pretvorili u drugu tvrdnju (Svi bi dani trebali
biti blagdani). Termin je nastao po analogiji sa srednjovjekovnom vite-
kom praksom u kojoj se borba vjebala na strailima za ptice. Iskrivljuju-
i protivnikovo stajalite, ne pobjeujete pravoga ovjeka, nego ovjeka
332

od slame. Ta je pogrjeka jedan od najeih postupaka znanstveno-ar-
gumentacijske manipulacije (iskrivljivanje tuih argumenata, rasprava
s iskonstruiranim polemikim protivnikom). Postupak se, uzgred budi
reeno, esto susree u politikome nadmudrivanju (primjerice, govori
u parlamentu).
Pogrjeke netona razloga. Posebnu skupinu unutar logikih pogrjeaka
ine pogrjeke u kojima su razlozi netoni ili prijeporni. Ako raspravljate
o rodnoj problematici, pa pokuavate dokazati da su ene glupe, va ar-
gument ne vrijedi ak i ako je logika procedura valjana, jer je va razlog
neistinit. U tome sluaju poinili ste osnovnu pogrjeku ili error funda-
mentalis. Ako elite dokazati da je Dubrovnik najpoznatiji hrvatski grad,
pa kao dokaz navedete Dubrovnik je najpoznatiji hrvatski grad, izrekli
ste tautologiju i poinili pogrjeku isto istim (idem per idem). Ako sudje-
lujete u prometnoj nezgodi, pa policajcu kaete: Nisam nikada izazvao
prometnu nezgodu, pa nisam ni sada, naveli ste kao dokaz drugu tezu
koju bi tek trebalo dokazati, tj. poinili ste pogrjeku anticipiranje naela
(petitio principii). Kada pak u istoj situaciji kao olakotnu okolnost nave-
dete: Nisam nikada izazvao prometnu nezgodu. Pitajte moju prijate-
ljicu. Ona ne lae, vi jednu tezu dokazujete drugom, tj. inite pogrjeku
krunoga dokaza (circulus in demonstrando ili circulus vitiosus).
Ekvivokacija ( fallacia aequivocationis). Pogrjeka ekvivokacije pripada je-
zinim pogrjekama ( fallaciae dictionis). Nastaje kada se ista rije u argu-
mentu rabi u dva ili vie znaenja. Izvor su ekvivokacije esto homonimi
ili istozvunice rijei koje jednako zvue, a razliito znae. Istozvuni-
ce su u hrvatskome jeziku, primjerice, kosa (orue za koenje trave, vlasi
na ljudskoj glavi, gorska padina), list (na drvetu, pismo, dio noge, riba,
novine) i sl. Takve su rijei esto izvor logikih igara. Primjerice: List je
ukusna riba. Potar je donio list. Dakle potar je donio ukusnu ribu.
Dvosmislica ( fallacia ambiguitatis). Slian je tip jezine pogrjeke dvo-
smislica ili maskirana istina. Dvosmislica nastaje kada se u argumentaciji
rije, fraza ili reenica rabi u vie znaenja. Znamenit je primjer dvosmi-
slice iskaz amerikoga predsjednika Clintona o ljubavnoj aferi s Moni-
333

com Lewinski u Ovalnome uredu: Nisam imao seksualne odnose s tom
enom. Rije seks tu se rabi u smislu klasinoga spolnog odnosa, a inje-
nino je stanje bio oralni seks. Predmet i metodu dvosmislice izraava
iskaz: Nisam lagao. Samo nisam govorio istinu.
Pogrjeka naglaska ( fallacia accentus). Meu jezinim je pogrjekama
esta pogrjeka naglaska. Moe se pojaviti u rijei ili reenici. Kada tko
kae dvije prividno iste reenice: Pao je gra d i Pao je grd, pogrijeit
ete ako ne uzmete u obzir razliite naglaske na samoglasniku a i ponete
dokazivati kako su te tvrdnje tautoloke. Reenice nisu tautoloke, jer je
u prvoj pao led, a u drugoj je osvojen grad. Slino je i s reeninim nagla-
skom. Kada je naglasak: U ovome su romanu likovi realistini, vjerojat-
no je rije o usporedbi likova u dvama ili vie razliitih romana. Kada je
naglasak: U ovome su romanu likovi realistini, govori se o realistikim
osobinama likova u romanu za razliku od novela, drame ili filma. Kada je
pak naglasak: U ovome su romanu likovi realistini, raspravlja se o ra-
zlici izmeu realistikih i drugih, primjerice, modernistikih likova. Ako
propustite shvatiti gdje se nalazi reenini naglasak, ne moete razumjeti
smisao reenice, pa ni uspjeno sudjelovati u raspravi.
Skliska padina. Jedna je od najstarijih opisanih logikih pogrjeaka tzv.
skliska padina. Sastoji se u tome da se pojam ili pojava u nizu ispravnih pre-
misa dovede (otklizi) do neistinite konkluzije. Pogrjeku su poznavali i
razigravali ve drevni sofisti. Po Aristotelovoj podjeli logike se pogrjeke
dijele na nesvjesne ili nenamjerne (paralogizmi) i svjesne ili namjerne za
zbunjivanje protivnika (sofizmi). Pogrjeka skliske padine paralogizam je
ako je inite nesvjesno, a sofizam ako je inite svjesno. U prvome sluaju
rije je o logikoj pogrjeci, a u drugome o logikoj pogrjeci s jakim pozi-
vom na publiku. Slavni su sofizmi hrpa i elavi. U sofizmu hrpa pogrjeka
skliske padine sastoji se u klienju argumentacije od logiki ispravnoga
pitanja: ini li jedno zrno hrpu? i logiki ispravnoga odgovora: Ne
preko niza pitanja: ine li dva zrna hrpu?, ine li tri zrna hrpu? itd.
do pitanja: ini li n zrna + jedno zrno hrpu? Ako je odgovor: Da,
sofist izvodi konkluziju da jedno zrno ini hrpu, a ako je odgovor: Ne,
konkluzija je da hrpa uope ne postoji jer ne moe nastati dodavanjem
334

zrna. Slino je i u sofizmu elavi, gdje se istim klienjem logiki ispravnih
pitanja Hoe li ovjek biti elav ako mu iupate jednu dlaku?, Hoe
li biti elav ako mu iupate dvije dlake? itd. dolazi do logiki neistinite
konkluzije da ovjek postaje elav u asu kada mu se iupa jedna odree-
na dlaka ili da uope ne moe oelavjeti ni kada mu iupate sve dlake.
Predmet su skliske padine pojmovi koji nemaju jasne granice. Takvi ne-
jasni pojmovi mogu biti predmet ozbiljnih drutvenih rasprava u kojima
argumentacija klizi bez logikoga rjeenja. Primjerice, kada se postave pi-
tanja je li zametak osoba od poetka zaea, smije li se pobaaj dopustiti
i u kojemu trenutku, kako povui razliku izmeu seksizma i udvaranja,
kako odrediti dopustivu koliinu alkohola u krvi vozaa i sl. Neki pojmo-
vi i neka pitanja doista su skliski, pa stoga takva rasprava i ne pripada u
pogrjeke. Takvi su, primjerice, pojmovi punoljetnost ili promili alkohola
u krvi vozaa. Katkad se kod takvih nejasnih pojmova granica odreuje
konvencijom. Primjerice, negdje se punoljetnost stjee s 18, a negdje s 21
godinom. Negdje se bezopasnim za promet smatra 0, negdje 0,3, a negdje
0,5 promila alkohola u krvi vozaa. U veini sluajeva klienje po logikoj
strmini i pad u ponor apsurda moe se zaustaviti oslanjanjem na injenice.
ovjek kojemu je opala kosa elav je bez obzira na logiku ekvilibristiku s
kojom je dlakom elavost nastupila (usp. Petrovi, 2004: 109110; www.
hrstud.hr/.../skipte/snz/3.%20pogreske%20relev.%20i%20nacina.pdf,
1. oujka 2010).
Prebrza generalizacija ili prividna openitost ( fallacia fictae universalita-
tis). U induktivnim argumentima dokazujete opu konkluziju navodei
pojedinane primjere. Kako je primjera u praksi obino puno, pa ih ne
moete navesti sve, morate se uvati pogrjeke prebrze generalizacije ili
prividne openitosti. Tako na temelju toga to su neki ministri pod istra-
gom zbog korupcije ne moete rei: Svi su ministri u vladi korumpira-
ni, jer neki moda i nisu (v. gore 3.1.2, Logos: Induktivni argument).
Do prebrze i neispravne generalizacije u znanosti esto dolazi zbog ne-
adekvatnosti dokaza. U empirijskim istraivanjima dokazi su neadekvat-
ni ako su pojedinanosti nevane za vau temu, ako niste naveli reprezen-
tativne primjere i ako ih nema dovoljan broj. U teorijskim temama do
335

pogrjene generalizacije moe doi ako je autoritet koji navodite pristran
ili ima predrasude, ako je nekompetentan i nepouzdan. Pogrjeke su u
generalizaciji mogue i ako je autoritet besprijekoran, ali ste ga vi krivo
rabili, bilo da ste ga netono citirali bilo da ste ga naveli izvan konteksta
i krivo shvatili.
Nakon toga, dakle zbog toga (post hoc, ergo propter hoc). Vrlo su este po-
grjeke u kauzalnim generalizacijama. Do njih dolazi u obama modusi-
ma induktivne argumentacije: od posljedice prema uzroku i od uzroka
prema posljedici. U prvome modusu, od posljedice prema uzroku, po-
grijeit ete ako posljedici pridruite neadekvatan uzrok ili ako ne uzme-
te u obzir mogunost da jedna posljedica moe imati vie uzroka. U dru-
gome modusu, od uzroka prema posljedici, pogrjeka se moe potkrasti
ako smetnete s uma da isti uzrok moe imati razliite posljedice. Jedna
je od estih pogrjeaka u kauzalnoj generalizaciji argumentacija da slijed
jedne pojave za drugom znai istodobno uzroan odnos. Ako tvrdite da
je proljee uzrok ljeta, poinili ste pogrjeku post hoc, ergo propter hoc.
Lana analogija. Analogije nisu argumenti u uem smislu, ali mogu imati
veliku snagu uvjerljivosti. Takve su analogije, primjerice, frazemi dobar
kao kruh ili marljiv kao mrav. Analogija je dokaz od pojedinanoga na
pojedinano po stupnju slinosti. Ako su slinosti izmeu dviju pojava
nebitne ili usputne, analogija moe biti pogrjena. Kao i snaga analogi-
je, pogrjenost se analogije mjeri stupnjem slinosti usporeenih pojava.
Tako, primjerice, analogija izmeu sna i smrti nije tona jer se nakon sna
budite, a nakon smrti ne budite.
Etike pogrjeke (pogrjeke zasnovane na karakteru osobe). Tu pripada-

ju razliite pogrjeke u kojima naruavate ugled svoje osobe ili u pomanj-
kanju dokaza nastojite natetiti ugledu protivnika. Takve se pogrjeke
mogu nazvati etikim pogrjekama. Ve je Aristotel uvidio da racionalni
dokazi nisu dovoljni te da govornik cijelim svojim karakterom stoji iza
svojih tvrdnja. ak i valjani logiki argumenti mogu propasti ako publi-
ka posumnja u moralni integritet govornikove osobe. Stoga i u akadem-
skome pismu valja paziti na integritet vlastite i tue osobe.
336

Argument strahopotovanja (argumentum ad verecundiam). Pozivanje na
autoritete normalna je pojava i u svakodnevnoj i u znanstvenoj argumen-
taciji. Tvrdnje autoriteta nisu meutim same po sebi jamac valjane argu-
mentacije. Ako raspravljate o elementima secesije u Vlahe Bukovca, pa
kao dokaz navedete miljenje ugledne politiarke ili uglednoga politia-
ra koji nemaju veze sa slikarstvom, pozvali ste se na lani autoritet. Ako
pak piete akademski rad o Splitskom akvarelu Ive Tijardovia, pa citirate
Foucaulta ili Derridaa bez obzira na predmet rasprave, pozivate se na au-
toritet na krivi nain na krivome mjestu. U oba sluaja poinili ste etiku
pogrjeku strahopotovanja pred autoritetima.
Ako tvrdite da je teza apsolutno istinita i ne doputate drukije miljenje,
poinili ste pogrjeku dogmatizma. Otkrili ste lo govorni karakter, pa vam
stoga publika ne moe vjerovati. Ako nemate dovoljno razloga i dokaza, pa
kaete: Dalje o tome ne elim raspravljati, pokazali ste jo jednu stranu
loega govornog karaktera i posluili se argumentom utnje (argumentum
ex silentio). Ako u istome kontekstu raspravljate o krai olovke u koli i
korupciji u vladi, napravili ste etiku pogrjeku moralne ekvivalencije. Ako
pak tvrdite da u svemiru nema ivih bia, premda to jo nije dokazano,
posluili ste se argumentom neznanja (argumentum ad ignorantiam).
Argument protiv ovjeka (argumentum ad hominem). Napokon, ako kipite
od bijesa to ne moete pobiti tvrdnje protivnice ili protivnika, moete
poiniti etiku pogrjeku i napasti ih pogrdnim rijeima: babetina, bu-
dala, idiot, krava, konj i sl. Iz logike vizure poinili ste pogrjeku
irelevantnosti, jer raspravljate o karakteru umjesto o predmetu. Iz etike
vizure rije je o pogrjeci napada na tui karakter, u kojoj ujedno oteu-
jete i vlastiti karakter. Svaka kultura ima svoje etike norme, pa u skladu
s time bira pogrdne izraze. U suvremenoj civilizaciji, kada polemiar vie
nema nikakvih dokaza, katkad e svoga protivnika oblatiti novim obli-
kom argumenta ad hominem: On je faist! Argument je ve dobio ime:
ad fascistam.
Patetine pogrjeke (pogrjeke s pozivom na emocije publike). Poziva-

nje na osjeaje publike legitimna je potpora racionalnom uvjeravanju. Ali
337

ako se umjesto racionalnih dokaza neopravdano rabe psiholoki uinci,
nastaju razliite manipulacije osjeajima publike. U pogrjekama s pozi-
vom na emocije publike logiko se uvjeravanje zamjenjuje psiholokim
uvjeravanjem: dokazi osjeajima, racionalna relevancija psiholokom
relevancijom. Te se pogrjeke ne ine doslovno, tako da publika prepozna
namjere, nego najee u privlanim metaforma i zvunim frazama. Pa-
tetine pogrjeke osobito su karakteristine za diskurse koji se obraaju
veim skupinama ljudi primjerice, u politici i reklami. Od takvih po-
grjeaka nije imun ni akademski diskurs, pa ih se valja uvati i u akadem-
skome pismu.
Argument za puk (argumentum ad populum). Kada politiarka za sabor-
skom govornicom kae: Gurnuli su vam u ruke vru krumpir, a druga
joj politiarka odgovori: Ja u od svega toga napraviti dobru krumpir
salatu, ili kada politiari kau: Voda je dola do grla, Mi smo u bana-
ni, A onda gle uda, pojavio se aneo koji situaciju dri u rukama
sve su to argumentacijski mamci kojima se eli izbjei ozbiljna rasprava s
racionalnim dokazima i umjesto toga pridobiti naklonost publike. Sli-
nim argumentom za puk slui se kompanija piva koja reklamira svoj pro-
izvod tako da ga skupina nogometnih navijaa u bojama nacionalnoga
grba ispija izgovarajui molitvu Oe na ili pjevajui verziju nacionalne
himne sa stihovima o izvrsnosti dotinoga proizvoda.
Argument milosra (argumentum ad misericordiam). Ako izostanete s
nastave, pa umjesto da predoite pravi dokaz, medicinsku dokumenta-
ciju, kaete da su vam mama i tata zavrili u bolnici, a ni vi se ba ne osje-
ate dobro, ponudili ste pseudodokaz s namjerom da izazovete suut
publike.
Argument sveopega slaganja (argumentum e consensu gentium). Kada
popularna pjevaica na pitanje o svojoj ljubavnoj aferi odgovori: Svi to
rade, posluila se emocionalnim pseudodokazom sveopega slaganja.
Pogrjeka se sastoji u tome da se onomu to je opeprihvaeno pripisuje
moralna vrijednost. Stoga u akademskome radu ne moete rei: Kao to
svi misle ili: Svi to tvrde, jer vae misli i tvrdnje moraju biti dokazane.
338

Argument tradicije (argumentum ad antiquitatem) i argument novotarije
(argumentum ad novitatem) dva su suprotna lica iste pogrjeke. Pogrje-
ka se sastoji u tome da se ono to je staro ili ono to je novo predstavlja
kao dobro. Obje pogrjeke imaju veliku emocionalnu uvjerljivost, pa se
esto pojavljuju u ideolokome i reklamnome diskursu. Kada se proizvod
reklamira kao dobar jer je star vie od sto godina, rije je o argumentu
tradicije. A kada se izlozi nakon zimske rasprodaje okite novim mode-
lima ljetne kolekcije s novim paprenim cijenama, rije je o argumentu
novotarije. Slino je i u akademskome pismu. Ne smijete svaku raspravu
o knjievnosti poinjati pozivom na Aristotelovu Poetiku, jer ete poini-
ti pogrjeku argument tradicije, niti smijete citirati Pierrea Bourdieua ili
Homi K. Bhabhu bez obzira na kontekst vae rasprave, jer ete poiniti
pogrjeku argument novotarije.
Argument batine (argumentum ad baculum ili argumentum baculinum).
Kada dijete u drutvu kae nepristojnu rije, a majka mu zaprijeti ibom
umjesto uvjeravanjem da to nije dobro, rije je o argumentu batine. Od
argumenta batine nije imuna ni akademska zajednica. Ako nastavnica ili
nastavnik na seminaru zaprijete: Ne budete li mirni, sutra ete pisati test
ili ako vi bez pregledavanja testa i pogrjeaka u seminarskome radu kae-
te: Ocjena nije pravedna, alit u se dekanu, rije je o argumentu batine
u akademskome ponaanju. Suptilniji je oblik klasinoga dokaza silom u
suvremenoj politici argument mrkve i batine (engl. carrot and stick). Tim
se argumentom eli postii prihvatljivo ponaanje na politikoj sceni. Pri
tome je mrkva sinegdoha za nagradu, a batina prijetnja silom ako se ne
postigne eljeno ponaanje.
Argument munine (argumentum ad nauseam). Ako previe ponavljate je-
dan te isti dokaz, poinit ete pogrjeku argumentum ad nauseam. Argu-
ment munine poiva na pogrjenome oekivanju da e publika prihvatiti
argument ako se vie puta ponavlja. Upravo suprotno: kada svoj dokaz
vie puta ponavljate, ne izazivate veu uvjerljivost, nego suprotan uinak
izazivate muninu i tako ponitavate uvjerljivost svoga dokaza. Time u
i zavriti ovaj ui izbor iz carstva argumentacijskih pogrjeaka kako vas ne
bih previe opteretila i tako ponitila uvjerljivost ovoga izbora.
339

3.2. ODLOMAK
3.2.1. to je odlomak?
Temeljna je tehnika znanstvenoga diskursa na razini mikrosustava od-

lomak (gr. pargraphos, lat. passus, engl. paragraph, njem. Absatz). Od-
lomak je koliina teksta potrebna da se izrazi ideja ili misaona cjelina.
Sastoji se od vie uzajamno povezanih reenica, katkad i od jedne ree-
nice. Kao prosjena duljina odlomka uzima se pet do petnaest redaka.
U tekstualnoj zbilji duljina odlomka nije propisana: ovisi o glavnoj ideji
i prostoru koji je potreban za njezino razvijanje i dokazivanje. Odlomci
se ulanuju u vie cjeline odjeljke i poglavlja. Pri tome je bitna izmjena
duljih i kraih odlomaka kao formalan znak sadrajne dinamike ideja.
Unutarnju koheziju samoga odlomka i vanjsku koheziju meu odlomci-
ma osiguravaju tekstna vezna sredstva konektori i modifikatori (v. dolje
3.3.3).
Odlomak je mikrostruktura u kojoj se zrcali makrostruktura teksta. To
je diskurzivno polje malih argumenata u prilog glavnoj tezi i tekstu kao
velikome argumentu. Svi odlomci u tekstu sa svojim idejama i graom
moraju biti u funkciji razvijanja glavne teze teksta i njegove velike argu-
mentacije.
3.2.2. Mehanika odlomka
Dvije su osnovne tehnike obiljeivanja odlomka: s uvlakom (tri do pet

mjesta od poetka retka) i bez uvlake. Ako radite uvlake, odlomke ne
treba odvajati dvostrukim proredom. Pri tome se prvi redci u svim od-
lomcima piu s uvlakama. To je standardni, najei nain obiljeivanja
odlomka u akademskome pismu. Shematski:
..
..
340

Katkad se prvi redak u prvome odlomku ne uvlai, a ostali se prvi redci
u svim drugim odlomcima piu s uvlakama. To se opravdava injenicom
da se prvi odlomak ne mora grafiki odvajati jer je jasno da je rije o od-
lomku. Shematski:
Prvi odlomak

Drugi odlomak itd.

Ako radite odlomke bez uvlake, svaki se odlomak od sljedeega odvaja

dvostrukim proredom, kako bi se jasno mogla uoiti granica meu od-
lomcima. Shematski:
.
.
..
Tehnika pisanja odlomka, kao i razmaci meu znakovima, pripadaju

osnovnoj mehanici teksta. U toj se mehanici nepotrebno grijei. Takve
pogrjeke mogu izazvati neraspoloenje akademske publike i skrenuti po-
zornost sa sadraja vaega rada na vanjsku formu, a u konanici dovesti
do vraanja rukopisa na doradu ili odbijanja. Stoga pazite na mehaniku
odlomka. Ne propustite ojaati svoj etos i ne dopustite da se publika koja
e ocjenjivati va rad ozlovolji na formalnim pitanjima.
3.2.3. Struktura odlomka
Osnovna je struktura odlomka ista kao i struktura ukupnoga teksta:
uvod
tijelo odlomka
zakljuak
341

Uvod. U uvodu se donosi glavna ideja ili tvrdnja koju elite poduprijeti u tije-
lu odlomka. Ta se ideja izrie u tematskoj reenici. Tematska reenica obino
se stavlja to blie na poetak uvoda i povezuje s prethodnim odlomkom.
Tijelo odlomka. Tijelo odlomka diskurzivni je prostor za razvijanje i do-

kazivanje glavne ideje. Tu se donose premise argumenta: logiki i empirij-
ski dokazi, razlozi, pretpostavke, injenice, statistiki podatci, parafraze,
citati. Glavna ideja odlomka razvija se argumentacijskim strategijama.
Daju se definicije i distinkcije, klasificira se i obrauje graa, analiziraju
se i tumae primjeri, navode se pretpostavke za glavnu ideju i podupiru
dodatnim razlozima i dokazima, izlau se i pobijaju suprotna miljenja.
Razlozi trebaju biti poduprti dokazima, a dokazi obrazloeni tako da se
jasno vidi kako podupiru glavnu ideju odlomka. U duljim odlomcima
glavna se ideja esto razvija dodatnim idejama, koje se podupiru novim
razlozima i novim dokazima. Sve injenice i ideje moraju biti u funkciji
dokazivanja glavne ideje ili tvrdnje odlomka, a sam odlomak i njegov mali
argument moraju biti dio velike argumentacije ukupnoga teksta. Tvrdnje
i dokazi koji nisu neposredno povezani s glavnom idejom odlomka ili
tezom cijeloga teksta nemaju mjesta u odlomku.
Zakljuak. Napokon, u zakljuku se saima argumentacija iznesena u tijelu

odlomka, obnavlja se glavna ideja i uspostavlja veza sa sljedeim odlomkom.
3.2.4. Odlomci po funkciji u strukturi teksta
Po funkciji u strukturi teksta odlomci mogu biti:
uvodni (uvoenje u temu teksta ili poglavlja)

funkcionalni (razvijanje pojedinih ideja, argumentacija)
prijelazni (povezivanje odlomaka, dodatna graa, nastavak argu-
mentacije)
zakljuni (saetak i zakljuak rasprave iz prethodnih odlomaka)
342

3.2.5. Odlomci po tipu argumenta
Po tipu argumenta odlomci mogu biti:
jednostavni ili jednosmjerni

sloeni ili viesmjerni
Jednostavni ili jednosmjerni odlomak. To je odlomak u kojemu pre-

doujete razloge i dokaze za pojedinu ideju ili tvrdnju. Iz vizure klasine
retorike tijelo takva odlomka ini jednosmjerni argument potvrda ili
dokaz. U terminima Toulminova modela takav odlomak sadrava esenci-
jalni argument sastavljen od tri osnovna elementa: tvrdnje, dokaza, pret-
postavke (v. gore 3.1.4). Strukturu takva odlomka ine uvod s glavnom
idejom i glavnom reenicom, tijelo teksta s dokazima i pretpostavkom te
zakljuak. Pri tome pretpostavka moe biti izreena, ako je publici nepo-
znata, ili skrivena, ako je opepoznata. Takav je odlomak monologian:
publici se predouju dokazi za vlastitu tvrdnju.
Posluit emo se imaginarnim argumentom s tri razloga i dokaza te
preuenom pretpostavkom. Pretpostavka ili velika premisa u naemu je
primjeru preuena, jer je opepoznata (Kada koja zemlja ima razvedenu
obalu i isto more, sauvane oblike tradicionalnoga ivota i bogatu kul-
turnu batinu, postaje privlana za turiste):
[UVOD] Hrvatska je jedna od najprivlanijih turistikih zemalja Sredoze-

mlja [tematska reenica s glavnom idejom ili tvrdnjom]. [TIJELO OD-
LOMKA] Za to postoje tri razloga. Prvo, Hrvatska ima razvedenu obalu i i-
sto more [razlog 1]. Obala se sastoji od preko tisuu otoka, a snane morske
struje prirodno proiuju more [dokaz 1]. Drugo, ouvan je tradicionalni
mediteranski ivot [razlog 2]. U dalmatinskim se mjestima i danas njeguje
klapska pjesma i mediteranska kuhinja (ribe na gradele, blitva, fritule i sl.)
[dokaz 2]. Tree, Hrvatska ima bogatu kulturnu batinu [razlog 3]. Mnogi
lokaliteti i graevine stavljeni su na popis UNESCO-ove zatiene kulturne
batine poput Dioklecijanove palae u Splitu, Eufrazijeve bazilike u Poreu,
Nacionalnoga parka Plitvika jezera, stare jezgre grada Trogira, grada Du-
343

brovnika i ibenske katedrale [dokaz 3]. [ZAKLJUAK] Moemo stoga
rei da e i ove godine brojni turisti posjetiti Hrvatsku i uivati u godinjemu
odmoru [glavna ideja u svjetlu dokaza, prijelaz u novi odlomak].
Uvod
Uvoenje u odlomak i povezivanje s prethodnim odlomkom
Tematska reenica: glavna ideja ili tvrdnja
Tijelo odlomka
ARGUMENTACIJA
Razlog 1 Razlog 2 Razlog 3
Pretpostavka
(izreena ili neizreena)
Dokaz 1 Dokaz 2 Dokaz 3
(injenice, podatci, informacije, primjeri, citati, parafraze)
Argumentacijske strategije
(definicija, dioba i kvalifikacija, naracija, opis, usporedba i kontrast, uzrok
i posljedica, analiza, ocjenjivanje, svjedoanstva, citiranje itd.)
Zakljuak (konkluzija)
Glavna se ideja vraa u svjetlu argumentacije
Prijelaz u novi odlomak
Slika III. 3.2.5, Jednostavni ili jednosmjerni odlomak. Shema
Sloeni ili viesmjerni odlomak. To je odlomak u kojemu osim dokaza

i obrazloenja za svoju tvrdnju donosite dodatne potpore svojim pretpo-
344

stavkama, izraavate odnos prema vlastitoj tvrdnji te doputate tue mi-
ljenje, analizirate ga i pobijate. Iz vizure klasine retorike takav odlomak
ukljuuje obje glavne argumentativne sekcije potvrdu i pobijanje. Kada je
rije o Toulminovu modelu, takav je odlomak diskurzivna lepeza svih est
elemenata razvijenog argumenta: tvrdnja, dokaz, pretpostavka + potpora,
doputenje i pobijanje, modifikatori. Sloeni ili potpuni odlomak diskurziv-
ni je prostor dijaloga u kojemu svoju tvrdnju potvrujete i uvrujete u
razgovoru sa stvarnim ili zamiljenim oporbenim idejama i stajalitima.
Dok smo za jednostavni odlomak uzeli idealan imaginarni primjer,
sloeni emo odlomak prikazati na stvarnome primjeru uvodnome od-
lomku iz studije Viktora megaa Knjievni sustavi i knjievni pokreti, u
kojoj autor predstavlja knjievni pokret naturalizam. Studija je objavljena
u priruniku Uvod u knjievnost (1983), pa ima crte znanstveno-stru-
noga lanka namijenjenog akademskoj naobrazbi iz podruja znanosti
o knjievnosti. Takav anr uvjetovao je razvijanje argumenta i strukturu
odlomka. Uvod je neto dulji jer autor osigurava kontekst u kojemu e
pronai niu za vlastiti pristup naturalizmu, razliit od dosadanjih. Ako
prilagodimo gornju shemu i uvedemo dijelove Toulminova modela argu-
menta, odlomak se moe ralaniti na ove elemente:
[UVOD] O naturalizmu, knjievnoj koncepciji u drugoj polovici 19. sto-

ljea, esto je reeno da se dosljedno nadovezuje na realizam, da ga dalje iz-
grauje [kontekst]. No to je samo djelomice tono [vlastita nia obiljeena
konektorom suprotnosti]. Istina [modifikator doputenja], i naturalisti
daju prednost romanu i pripovijetki pored drame, koja zauzima istaknuto
mjesto; pa ipak [modifikator ogranienja koji priprema prostor za auto-
rovu poziciju] se svijet to ga oni prikazuju bitno razlikuje od onoga u rea-
list [praznina u istraivanju]. A to nije samo posljedica vanjskih promjena
na svim podrujima koje zahvaaju drutveni razvitak, promjena koje proi-
ruju knjievnu tematiku. Razlozi lee dublje [frazem koji najavljuje ideju
odlomka]. Nije sluajnost to se naturalizam javlja upravo u doba kada je
graanstvo, poto je u potpunosti izvojevalo svoju politiku pobjedu, poelo
i ideoloki opravdavati i tumaiti nastalo stanje [glavna ideja tvrdnja ar-
gumenta]. [TIJELO ODLOMKA] Povijest je za graanina uinila svoje,
345

pa ga zato pitanje povijesnoga razvitka vie ne zanima [pretpostavka]. Ova-
kvu raspoloenju odgovara uenje koje sudbinu ovjeka odvaja od drutvene,
povijesne pozadine, a po kojemu je ovjek proizvod biolokih i geografskih
okolnosti: rase, okoline, pa ak i podneblja [potpora]. Na knjievnost je ovo
naziranje utjecalo naroito u obliku u kojem ga je iznio francuski uenjak Hip-
polyte Taine (1828-1893) [dokaz 1: injenica]. Istinu o ovjeku i drutvu
rei e po miljenju naturalista knjievno djelo onda kad se pisac poslui
metodama prirodnih znanosti i sve zbivanje prikae u svjetlu spomenutih
faktora. I naturalisti smatraju da svijetom vlada zakonitost: to je fizioloka ili
mehanika kauzalnost zbivanja [dokaz 2: miljenje autoriteta, ovdje natu-
ralistikih pisaca]. Nije stoga udo [modifikator isticanja] to e panju na-
turalista privui naroito oni ljudski tipovi i drutveni slojevi u ivotu kojih
misle nai potvrdu svojih nazora ili koji izazivaju imanentnu kritiku drutve-
nih odnosa prikrivenih konvencionalnim javnim laima [pojaavanje tvrd-
nje]. [ZAKLJUAK]: Odatle [konektor zakljuivanja] prikazi nakaznih
strana ivota u naturalista [povratak tvrdnje u novoj formulaciji] a ne
zbog nekih nerazjanjivih sklonosti u samih pisaca, kako se to ponekad tvrdi
[dodatno pobijanje i uvrivanje tvrdnje]. (mega, 1983a: 658-659)
Odlomak ima sve odlike potpuno razvijenog argumenta po Toulmino-

vu modelu. U uvodu autor naznauje kontekst u kojemu se naturalizam
istraivao kao nastavak realizma, otkriva da ne dijeli to stajalite te na-
znauje vlastitu niu u kojoj e ponuditi razliito shvaanje naturalizma.
Nakon to je osigurao vlastitu poziciju u kontekstu dosadanjih istraiva-
nja autor postavlja svoju sredinju ideju/tvrdnju koju eli dokazati u ar-
gumentu o naturalizmu kao knjievnome izrazu graanskoga drutva na
kraju 19. stoljea. Tijelo odlomka sastoji se od razvijanja sredinje ideje i
argumentacije tvrdnje. Budui da je rije o udbenikome tekstu, namije-
njenom akademskoj pouci, autor pretpostavlja da studenticama i studen-
tima koji se slue Uvodom u knjievnost nisu poznati svi drutveno-povi-
jesni uvjeti u kojima je nastao naturalizam. Stoga navodi pretpostavku iz
koje je izveo svoju tvrdnju (graanina, nakon osvojene vlasti, povijest vie
ne zanima). Autor meutim smatra da ni to nije dovoljno za razumijeva-
nje njegove ideje, pa navodi dodatnu potporu za svoju pretpostavku (ue-
nje o rasi, okolini i podneblju). Zatim navodi dva dokaza: injenini dokaz
346

Uvod
Uvoenje u odlomak i povezivanje s prethodnim odlomkom
Tematska reenica: glavna ideja ili tvrdnja
Tijelo odlomka
ARGUMENTACIJA
POTVRDA
Razlog 1 Razlog 2 Razlog 3
Pretpostavka
(izreena ili neizreena)
POTPORA
Dokaz 1 Dokaz 2 Dokaz 3
(injenice, podatci, informacije, primjeri , citati, parafraze)
Doputenje/Pobijanje
Prigovor 1 Prigovor 2 Prigovor 3
Protudokaz 1 Protudokaz 2 Protudokaz 3

(dokazi protiv oporbene tvrdnje, pretpostavke, potpore i/ili dokaza)
Modifikator (pojaavanje i ublaivanje tvrdnje)

Argumentacijske strategije
(definicija, dioba i klasifikacija, naracija, opis, usporedba i kontrast, uzrok
i posljedica, analiza, ocjenjivanje, svjedoanstva, citiranje itd.)
Zakljuak (konkluzija)
Glavna se ideja vraa u svjetlu argumentacije
Prijelaz u novi odlomak
Slika III. 3.2.5, Sloeni ili viesmjerni odlomak. Shema
347

(Taineovo uenje) i miljenje autoriteta (samih naturalistikih pisaca). Sve
to autoru se jo uvijek ne ini dovoljnim u razvoju sloenoga argumenta,
pa modificira svoju tvrdnju u pojaanome obliku (nije stoga udo). Tako
svoju tezu, izreenu najprije kao tvrdnja, pojanjenu pretpostavkom i
potporom pretpostavci, te potvrenom s dva dokaza i modificiranom u
pojaanome obliku napokon dovodi do zakljuka. U zakljuku tvrdnja
se pojavljuje u novoj formulaciji obasjana argumentacijom, a kao finale
autor se jo jednom ograuje od prethodnih miljenja i preko pobijanja
dodatno uvruje svoju poziciju.
3.2.6. Odlomci po argumentacijskim strategijama
U akademskoj prozi argumenti se najee ne pojavljuju u istome lo-

gikom obliku, nego uronjeni u informacije, opise i razjanjenja, komen-
tare i digresije, ponavljanja i primjere. Da biste napisali dobar odlomak,
morate razviti glavnu ideju odlomka. A to prije svega znai razviti tijelo
odlomka. Ono to je tijelo teksta u velikoj strukturi, to je tijelo odlomka
u maloj strukturi: diskurzivni prostor za razvijanje argumentacije. Kao
to ste u velikoj dispoziciji, tj. strukturi cijeloga teksta, trebali razviti glav-
nu tezu te je rasporediti u dijelove, tako u maloj dispoziciji ili strukturi
odlomka trebate razviti pojedinu ideju i pojedine argumente. Kao i u
razvijanju ukupnoga tijela teksta, za razvijanje ideja u odlomku sluite
se odabranim opim topikama ili argumentacijskim strategijama (v. gore
3.1.3). Pri tome se neke topike ee rabe u makrostrukturi ukupnoga
teksta, a neke u mikrostrukturi odlomka. Razlika je u onome to se ra-
zvija. U tijelu teksta razvija se glavna teza kao veliki argument. U tijelu
odlomka razvijaju se pojedine ideje kao mali argumenti. Tomu ete svaki
put prilagoditi ope topike.
Tijelo odlomka moe se razvijati samo u jednoj argumentacijskoj
strategiji ili u kombinaciji vie strategija. Koje ete strategije odabrati,
ovisi o samoj ideji, o tezi koja se brani, o posebnim metodama koje se
primjenjuju na odreenome znanstvenom podruju, o grai na kojoj
348

se ideja provjerava, o anru akademske proze te o autorskome umijeu
i sklonostima. Ako je odlomak razvijen u jednoj strategiji ili ako koja
strategija dominira, odlomak se moe nazvati po toj strategiji primje-
rice, definicijski odlomak, diobeni ili klasifikacijski odlomak, narativni od-
lomak, odlomak usporedbe i kontrasta. Najee se u jednome odlomku
primjenjuje nekoliko strategija (daje se definicija pojmova i klasifikacija
grae, izlau se tua miljenja, opisuje se i analizira, stvari i pojave niu se
u vremenskome slijedu, usporeuje se i sl.) kako bi se ideja provjerila na
razliitoj grai, osvijetlila sa svih strana i tako dokazala. Bogatstvo grae
i prikladno uporabljene argumentacijske strategije tajna su dobro razvi-
jena odlomka, dobro obraene teme, uvjerljivo obranjene teze, a time i
izvrsnosti akademske proze.
Ovdje u odabrati deset vrsta odlomaka po dominantnim argumenta-
cijskim strategijama i navesti standardne formulacije za pojedine tipove.
Neke emo vrste izostaviti (odlomci s primjerima, odlomak-proces, ci-
tatni odlomci i sl.), jer su njihove strategije isprepletene s drugim stra-
tegijama ili ukljuene u druge vrste odlomaka. Kao izvor primjera uzet
emo temu Zagrebaka knjievnoznanstvena kola: Od imanentizma do
kulturologije, kojom smo se u tome obliku ili u varijacijama ve sluili na
drugim mjestima.
Definicijski odlomak. U odlomku katkad treba definirati i pojasniti

kljune rijei i termine. Ako piete o temi Zagrebaka knjievnoznan-
stvena kola: Od imanentizma do kulturologije, posvetite jedan odlomak
definiciji pojma paradigme. Pri tome nemojte uzeti Rjenik stranih rijei
Bratoljuba Klaia, nego pojam paradigme Thomasa Kuhna i primjenu
toga pojma na podruju znanosti o knjievnosti, u H. R. Jaua. Posluite
se izrazima kao (je)st, definira se, znai i sl.:
Thomas Kuhn definira paradigmu Paradigma je(st) [pazite da enklitika

je ne stoji na naglaenome mjestu, v. III. 4.2.3, Poloaj naslonjenica]. H.
R. Jau vidi paradigmu kao Paradigma se moe promatrati kao Paradigma
se definira Paradigma znai [nemojte rei Paradigma predstavlja
jer nije rije o kazalinoj predstavi, nego o definiciji pojma].
349

Klasifikacijski odlomak. Podijelite i razvrstajte stvari, pojave, ideje u
odreene skupine i razrede. Primjerice, ako u odlomku govorite o an-
rovima Zagrebake kole, podijelite ih u knjievnoteorijske rasprave, in-
terpretacije, knjievnopovijesna djela, stilistike analize, intermedijalne
studije, komparatistike studije. Posluite se izrazima kao dijele se na,
pripada u, iz perspektive, s obzirom na mogu se izdvojiti i sl.:
anrovi Zagrebake kole mogu se podijeliti na Interpretacija je dio

Knjiga Stilovi i razdoblja Z. kreba i A. Flakera pripada [a ne spada].
Vani su anrovi Zagrebake kole [a ne Znaajni su anrovi; lek-
sem znaajan ima vie znaenja, pa ga treba rabiti selektivno]. Iz an-
rovske perspektive mogu se izdvojiti
Narativni odlomak. Ispriajte priu o temi odlomka. Koherentna pria

esto je korisna kao uvod ili okvir za argumentaciju. Primjerice, ako su
tema odlomka institucije Zagrebake kole, ispriajte priu o jednoj od
sredinjih institucija kole asopisu Umjetnost rijei. Posluite se krono-
lokom topikom i vremenskim konektorima:
asopis Umjetnost rijei osnovan je u Zagrebu 1957. Ve u prvim brojevi-

ma Poslije je asopis donosio priloge U 60-im godinama asopis prati
Sredinom 70-ih asopis je na vrhuncu Poetkom 90-ih Umjetnost rijei pro-
ivljava prvu krizu Napokon, sredinom 2000-ih, s izlaskom na scenu naj-
mlae generacije novakinja i novaka, asopis se obnavlja
Opisni odlomak. Opiite fiziki ili funkcionalni izgled bia, pojave ili
stvari. Moete opisati i mjesto gdje se nalazi. Deskripcija je esta strategija
u prirodnim i biotehnikim znanostima, kada treba opisati upotrijebljene
materijale i prouavane pojave (veliina, boja, miris, oblik, duljina, te-
ina, brzina, mjesto). Moe se primijeniti u drutvenim i humanistikim
znanostima npr. za opis uzorka ankete, dokumenta, rukopisa ili knjige.
Ako govorite o intermedijalnosti u Aleksandra Flakera, posvetite mali
deskriptivni odlomak fizikomu izgledu njegovih knjiga, jer je to bitno u
argumentaciji teze o ranome otklonu od imanentnoga pristupa knjiev-
350

nomu tekstu. Posluite se izrazima kojima se izraavaju svojstva, mjere,
analogije (nalik na, slian) i lokacija (ispred, pod, u, uz i sl.). Primjerice:
Flakerove su knjige graene na naelu intermedijalnosti susretima rijei

i slike. esto su neobina formata i bogato opremljene likovnim prilozima.
Knjiga Ruska avangarda nalik je slikovnici. Izmjenjuju se slike u boji i crno-
-bijeloj tehnici. Uz popis pojmova nalazi se popis slika. Na istome su naelu
kolairanja slika i teksta raene knjige Nomadi ljepote i Knjievne vedute. U
svim trima knjigama pod slikama se nalaze dulji ili krai opisi. U Knjievnim
vedutama pod slikama se uz opise esto susreu citati iz knjievnosti (Krlea
o Miljenku Staniu i sl.).
Odlomak nabrajanja. Nabrojite primjere kao dokaze za ideju odlomka.

Ako govorite o Biblioteci L, u kojoj su lanovi Zagrebake kole objavljiva-
li svoja kljuna djela, moete iznijeti tezu o nagradama kao obliku institu-
cionalizacije kole te u sklopu argumentacije napisati odlomak u kojemu
nabrajate nagrade. Pri tome se moete posluiti konektorima dodavanja:
Mnoge knjige lanova Zagrebake kole u Biblioteci L Sveuiline naklade

Liber dobile su 1970-ih nagrade kao znak drutvenoga priznanja i etabli-
ranja kole. Ve prva knjiga u biblioteci, Sukob na knjievnoj ljevici Stanka
Lasia, dobila je dvije nagrade, nagradu Vladimir Nazor i nagradu Matice
hrvatske. Druga knjiga u biblioteci, Priroda kritike Svetozara Petrovia, do-
bila je nagradu Vladimir Nazor. Slijedile su tri knjige nagraene nagradom
Boidar Adija ( Josip Badali: Rusko-hrvatske knjievne studije, Miroslav
icel: Programi i manifesti u hrvatskoj knjievnosti i Rudolf Filipovi: En-
glesko-hrvatske knjievne veze). Zatim je Milivoj Solar za knjigu Ideja i pria
dobio nagradu Boidar Adija i nagradu eljezare Sisak. Nizu akademskih
uspjenica ubrzo se pridruila knjiga Knjievno stvaralatvo i povijest drutva
Viktora megaa, nagraena Nagradom grada Zagreba. Napokon, val pri-
znanja lanovima Zagrebake kole okrunjen je 1976. nagradom Boidar
Adija knjizi Aleksandra Flakera Stilske formacije.
Odlomak usporedbe i kontrasta. Kada u odlomku elite istraiti slino-

sti i razlike izmeu pojava i ideja, posluite se argumentacijskom strategi-
351

jom usporedbe i kontrasta. U temi o Zagrebakoj koli izgradite, primje-
rice, odlomak o slinostima i razlikama kljunih termina u Z. kreba i A.
Flakera. Primijenite konektore slinosti i razlike:
Za razliku od Zdenka kreba, koji rabi termin djelo, Aleksandar Flaker

najee rabi termin tekst. Dok Z. kreb govori o cjelini djela i interpre-
tacije, A. Flaker ee se slui terminom sustav. I kreb i Flaker rabe termin
stil. Meutim, suprotno od kreba, u kojega je stil individualan izraz poje-
dinca i njegove osjeajnosti, stil je u Flakera blii pojmu strukture.
Odlomak uzroka i posljedice. U odlomku graenome na strategiji uzro-

ka i posljedice obrazloite kako se i zato neto dogodilo. Ako govorite
o nastanku Zagrebake kole, izgradite odlomak u kojemu razjanjujete
uzroke koji su doveli do stvaranja kole te posljedice koje su iz toga proi-
zale. Posluite se konektorima za uzrok i posljedicu:
Zagrebaka kola pojavila se sredinom 1950-ih jer je na svim razinama popu-

stio ideoloki pritisak. U skladu s time mogle su se osnivati kulturne udruge
i institucije, pa je tako 1950. osnovano Hrvatsko filoloko drutvo, a 1957.
pokrenut asopis Umjetnost rijei. Budui da su stvorene institucije, mogle
su se voditi teorijske rasprave, to je proizvelo povoljnu klimu za oblikovanje
kole kao prepoznatljivoga knjievnoznanstvenog fenomena.
Analitiki odlomak. Rastavite ideju odlomka (stvar, pojam, pojavu) na

sastavne dijelove i istraite ih radi boljega razumijevanja tvrdnje, dokaza
i pretpostavke u vaoj argumentaciji. U temi o Zagrebakoj koli analizi-
rajte, primjerice, pojam popularne kulture te nain na koji su mu pristu-
pali pojedini autori, kako biste pripremili argument o ranim otklonima
od paradigme imanentizma:
Pojam popularne kulture u modernoj se znanosti o knjievnosti uglavnom

promatrao u opreci visoka i trivijalna, ozbiljna i zabavna, teka
i laka knjievnost. Pri tome se visoka, ozbiljna ili teka knjievnost
ocjenjivala pozitivno, a trivijalna, zabavna ili laka nije zasluivala po-
zornost ili se ocjenjivala negativno. Iznimka su ruski formalisti, koji popu-
352

larnim oblicima dodjeljuju funkciju pokretaa evolucije. Obrat u shvaanju
popularne kulture nastaje u britanskim studijima kulture 1960-ih. Zagreba-
ka kola, neovisno o toj injenici, pokrenula je 1964. raspravu o popularnoj
kulturi. Potaknut ruskim formalistima i mladom knjievnou koja nadila-
zi opreku visoko-nisko, Aleksandar Flaker pie knjigu Proza u trapericama
(1976) u kojoj govori o civilizacijskim kompleksima. Bio je to jedan od
prvih otklona od paradigme imanentizma.
Vrijednosni odlomak. Zauzmite stajalite, ali budite oprezni da vam

se ne potkradu predrasude ili apsolutistiki jezik. U temi o Zagrebakoj
koli napiite jedan ili dva odlomka (ovisno u anru u kojemu radite) o
dekonstrukciji kao metodi itanja i filozofskome skepticizmu na kraju
20. stoljea. Posluite se modifikatorima u Toulminovu smislu kako bi
vaa kritika bila uvjerljivija:
Dekonstrukcija je moda najradikalnija teorija kraja 20. stoljea. Kao meto-

da itanja dekonstrukcija je traenje praznina i aporija u tekstovima. U tome
je smislu, ini se, bila plodna. Meutim, kao krajnji filozofski skepticizam,
dekonstrukcija se, po svoj prilici, zaplela u nerjeiva protuslovlja. Ako nema
nikakvoga stabilnog znaenja, ako su znaenja uvijek odgoena, onda ni
sama dekonstrukcija zacijelo ne moe ponuditi znaenja niti biti ono to eli:
najradikalnija kritika zapadnoga logocentrizma.
Odlomak doputenja i pobijanja. Kao temeljnu strategiju u argumenta-

cijskome diskursu, doputenje i pobijanje rabite u razliitim kombinaci-
jama u razliitim odlomcima. Moete izgraditi i posve samostalan odlo-
mak u toj strategiji. Ako piete o dekonstrukciji Zagrebake kole potkraj
1980-ih i poetkom 1990-ih, prenesite bitna stajalita kritiara kole, na-
vedite u emu se moete s njima sloiti, a zatim iznesite protuargumente
kojima pobijate njihove teze. Posluite se prikladnim modifikatorima i
konektorima.
Ve i letimian pogled u diskurzivnu matricu Zagrebake kole otkrit e ue-

stalu uporabu termina kao cjelina, jedinstvo, struktura, sustav. Gotovo
da nema vanijega teksta u kojemu se ne bi pojavili i varirali ti termini. Sve to
353

zasigurno daje za pravo kritiarima koji su u koli vidjeli logocentrizam. Ta
je kritika istodobno otvorila prostor novim metodologijama i tako pripremila
nastup mlade generacije u knjievnoj znanosti poetkom 2000-ih. Ipak, glavna
teza o logocentrizmu Zagrebake kole ne stoji, barem ne u svim pojedinosti-
ma. Zagrebaka je kola, kao to smo vidjeli, bila otvorena za razliite pristupe,
a ni njezina sredinja paradigma imanentni pristup nije bila apsolutna.
3.2.7. Odlike kvalitetna odlomka
Odlike su kvalitetna odlomka:
jedinstvo (jedna ideja jedan odlomak)

isticanje (sredinja se ideja formulira u glavnoj reenici)
koherencija (sve se reenice ulanuju u logian niz)
potpunost (primjerena i cjelovita argumentacija sredinje ideje)
Jedinstvo. Osnovno je naelo kvalitetna odlomka: jedna ideja jedan

odlomak. Granice dobro organizirana odlomka granice su jedne ideje,
jedne tvrdnje i jedne misli. Ako uvodite novu ideju ili izriete novu tvrd-
nju, zaponite nov odlomak. Ako je sredinja ideja vrlo sloena, pa se ne
moe razviti u jednome odlomku, nastavite je razvijati u sljedeemu
prijelaznome odlomku.
Prijelazni je odlomak nastavak argumentacije koja se zbog opsega grae
ili izvoenja dokaza nije mogla dovriti u jednome odlomku. Prijelazni se
odlomci izdvajaju kako bi se obradila posebna graa, istaknulo suprotno
miljenje ili itatelju pruio odmor u procesu dokaznoga postupka. To je
logian nastavak argumentacije, pa prijelazni odlomci, ako su posveeni
jednoj sredinjoj ideji, ine jedinstveni nadodlomak.
Isticanje. Druga je odlika kvalitetna odlomka isticanje glavne ideje. To

se ini na dva naina: tako da se formulira tematska reenica u kojoj se izri-
e ili nagovjeuje glavna ideja i tako da se ta reenica dopunjuje pomo-
nim reenicama. Glavna se reenica naelno stavlja to blie na poetak
354

odlomka, kako bi se itateljica i itatelj pripremili na izlaganje i argumen-
taciju ideje. Ako je sredinja ideja poticajna i nova, a formulacija tematske
reenice atraktivna i primjerena, takve reenice mogu postati pogodne za
citiranje. To su tada citatne reenice. Na taj nain ideje nastavljaju logiki
i semiotiki lanac znaenja u kojemu su i same nastale postaju izvor dru-
gim autoricama i autorima u izlaganju i argumentiranju njihovih ideja.
Koherencija. Odlomak je koherentan ako misli teku lagano i bez zaprje-

ka, ako su sve reenice povezane u loginu cjelinu i ako se na kraju odlom-
ka sredinja ideja pojavi u punome sjaju argumentacije.
Strategije koherencije. Koherencija se postie razliitim strategijama. Naj-
ee su ove:
kljune rijei i fraze (omoguuju prepoznavanje glavne ideje i tako

pridonose jedinstvu odlomka)
paralelne strukture (pomone reenice variraju glavnu misao te olak-
avaju razumljivost; sinonimi izlau glavnu misao u drugome jezi-
nom ruhu i tako je povezuju u narativnu cjelinu)
uporaba konektora i modifikatora (vezna sredstva u funkciji verbal-
nih i logikih mostova meu reenicama unutar odlomka i meu
odlomcima unutar teksta)
retoriki okvir (dosljedna primjena odabranoga citatnog stila, pra-
vilna mehanika znanstvenoga teksta i sl.)
Pogrjeke u koherenciji. Vaan je imbenik koherencije primjeren opseg

odlomka. Opseg odlomka treba odgovarati sredinjoj ideji i potrebi za
njezinom razradom i argumentacijom. S opsegom su povezane najee
pogrjeke u koherenciji:
prekratki odlomci (misao se nije mogla razviti)

predugi odlomci (misao se izgubila u digresijama)
prevelik broj odlomaka (usitnjenost i nepreglednost ideje)
355

Potpunost. Odlomak je potpun:
kada je u uvodu predstavljena sredinja ideja i kada se odlomak po-

vezuje s prethodnim odlomkom, odjeljkom ili poglavljem;
kada je u tijelu odlomka sredinja ideja obrazloena i dokazana oda-
branim argumentacijskim strategijama u susretu s razliitim podat-
cima, informacijama, tuim idejama i miljenjima;
kada se u zakljuku glavna ideja jo jednom vratila potvrena argu-
mentacijom;
kada je odlomak osigurao prijelaz prema sljedeemu odlomku (ko-
nektorima i modifikatorima).
3.3. KONEKTORI I MODIFIKATORI
3.3.1. to su konektori?
Za semantiku, strukturu te pragmatiki efekt odlomka u znanstvenome su

i akademskome diskursu bitni konektori (od lat. connectere svezati, spojiti,
u terminologiji diskursnih studija diskursne oznake). Konektori su rijei,
frazemi i konstrukcije koji slue za organizaciju teksta, tj. povezivanje ideja
unutar odlomka i meu odlomcima. Ono to su veznici u reenici kao mini-
sintaktikome sustavu, to su konektori meu reenicama u sklopu odlomka
ili u nizu odlomaka kao nadreeninim jedinstvima. Konektori su sredstvo
kohezije i koherencije argumentacijskoga diskursa. Oni osiguravaju jedin-
stvo misli i lagane prijelaze unutar odlomka (unutarnja koherencija) i meu
odlomcima (vanjska koherencija). To su mostovi meu idejama, putokazi
koji upuuju na slijed misli i tako olakavaju praenje argumentacije.
Konektori se mogu klasificirati na razliite naine (usp. Sili, 1984:
109132, Veli, 1987: 30). Za potrebe analize akademskoga diskursa
ovdje emo konektore klasificirati na tri naina:
356

po vrstama rijei i jezinim konstrukcijama
po pragmatikoj funkciji
po argumentacijskim strategijama
3.3.2. Konektori po vrstama rijei i jezinim konstrukcijama
Konektori mogu biti razliite vrste rijei i jezinih konstrukcija, pri-

mjerice:
osobne zamjenice treega lica:

Niega slinog nema kod usmenog pjesnitva. Ono ne uspostavlja nikakav
bitan odnos prema drugim knjievnim formama (). (Pavlii, 1983: 550;
dalje isti izvor)
pokazne zamjenice:
() u umjetnikoj knjievnosti nema gotovih stilskih formula kao u usme-
noj, ali zato postoje konvencionalne stilske situacije (). Te konvencije
odreuju kakve e biti digresije i epizode (). (558)
veznici:
Kod pjevaa nema svijesti o tome da to to on radi predstavlja posao slian
prianju bajki ili smiljanju poslovica (). A upravo je takva svijest bitna za
umjetniku epiku. (550)
prilozi:
S obzirom na vii stupanj kulture ovakvih zajednica kao vane teme pojavljuju
se za njih i neka druga pitanja, drutvena, filozofska, umjetnika i druga. Tako
e se npr. pojaviti alegorijski epovi sa ivotinjama kao junacima (). (551)
estice:
Ipak, uloga kazivaa u ostvarivanju umjetnike dimenzije pjesme oito je
veoma velika. (545)
357

izrazi poput dakako, doista, meutim, na primjer, prema tome, stoga
itd.:
Doista, piscu-stvaraocu epa u kompozicijskim problemima takoer dolazi
u pomo tradicija. (557)
frazeologizirani izrazi:
Strogo uzevi, svaki ep govori o neemu drugom (...). (541)
brojevi (prvo, drugo; u prvom redu, u drugom redu)
slova (a, b, c)
Konektivnu funkciju mogu imati i razliiti drugi jezini oblici i stilske

razine teksta: sintaktika inverzija, paralelizmi, anteponiranost prilonih
oznaka i sl. Vie o vrstama konektora i razliitim signalima kontekstualne
ukljuenosti usp. Sili, 2006: 202217.
3.3.3. Konektori iz pragmatike vizure
Iz pragmatike vizure (odnos autorice i autora prema sadraju teksta, pre-

ma publici i ukupnomu komunikacijskom kontekstu u kojemu se dogaa
tekst) konektori mogu biti:
konektori u uem smislu ili tekstni konektori neutralna vezna

sredstva bez odnosa prema sadraju teksta, prema publici i kontek-
stu; sredstva kohezije (signali povrinskih veza u strukturi teksta);
konektori u irem smislu, modalni izrazi ili, u Toulminovoj ter-
minologiji, kvalifikatori/modifikatori (v. gore 3.1.4) vezna
sredstva obiljeena stavom prema sadraju teksta, publici i kon-
tekstu; sredstva koherencije (signali dubinskih logiko-semantikih
veza ovisnih o kontekstu);
358

konektori u objema funkcijama i kao tekstni konektori u uem,
povrinskom smislu i kao modalni izrazi ovisni o sadraju teksta i
kontekstu.
Kada je rije o konektivnim esticama i izrazima koji ne pripadaju struk-

turi reenice u kojoj se pojavljuju (dapae, dakako, doista, meutim, nai-
me, pak, po svemu sudei, sigurno, svakako i sl.), pragmatika klasifikacija
na tekstne konektore u uem smislu i modalne rijei ili modifikatore/
kvalifikatore vana je podloga za pravopisnu distribuciju zareza. U stari-
joj pravopisno-stilistikoj tradiciji nije postojalo obrazloenje po kojemu
bi se kod takvih veznih jedinica stavljao ili izostavljao zarez. To je pravilo
predloeno tek u novijim jezino-stilskim istraivanjima, kada je uoena
razlika izmeu tekstnih konektora i modalnih veznih sredstava. Tekstni
konektori povrinska su kohezivna sredstva, koja se ne odnose prema sa-
draju teksta. Modalni pak izrazi ili modifikatori dublja su sredstva logi-
ko-semantike koherencije, koja se odnose prema sadraju teksta. Pravilo
glasi: tekstni konektori kao povrinska kohezivna vezna sredstva naelno
se ne odvajaju zarezom bez obzira na mjesto na kojemu se u reenici na-
laze, a modalne rijei ili modifikatori kao sredstva koherencije u logiko-
semantikoj funkciji najee se odvajaju zarezom (usp. Ani i Sili, 2001:
2527, Sili, 2006: 208209, 247; Badurina, 2008: 3435, 50, 103107
i passim). Odstupanja od toga pravila mogu imati stilistiku funkciju (v.
dolje 3.3.5).
359

Tablica III. 3.3.3. ei konektori i modifikatori s preporuenom pravopisnom
razlikom u uporabi zareza
Tekstni konektori: Modifikatori:

Naelno se ne odvajaju zarezom Naelno se odvajaju zarezom
dakle dakako
isto tako dapae
istodobno dodue
k tomu doista
meutim drugim rijeima/drukije reeno
nadalje ipak
naime naelno
naposljetku na neki nain
na osnovi/na temelju toga napokon
na taj nain naprotiv
osim toga naravno
pak navodno
prema tomu nedvojbeno
s jedne strane/s druge strane neprijeporno
stoga openito
sve u svemu po mojemu/njezinu/njegovu /
tada naemu/njihovu miljenju
toliko po svemu sudei
unato tomu po svoj prilici
u skladu s tim svakako
u tome sluaju sve u svemu
za razliku od ukratko
zatim zacijelo
zato zaista
itd. itd.
Tekstni konektori: Odvajaju se zarezom

bilo kako bilo prvo/u prvome redu
kao to je (ve) reeno drugo/u drugome redu
ostavimo po strani to se toga tie
(Usp. Badurina, Markovi i Mianovi, 2007: 6162 i 6567)
360

3.3.4. Konektori i modifikatori po argumentacijskim strategijama
Tablica III. 3.3.4. ei konektori i modifikatori s primjerima
Nabrajanje, a) b) c), i, isto tako, jedanput drugi put, jednako tako, jo

dodavanje jednom, k tomu, nadalje, na isti nain, najprije, napokon,
i nizanje na prvom(e)... drugom(e)... treem(u) mjestu, opet, osim
(enumerativi, toga, ponovno, povrh toga, prvo... drugo... tree, takoer, u
aditivi i drugu ruku, u tome smislu, u tome svjetlu, u svezi s time
sekventivi)
Na prvom mjestu morat emo ovdje govoriti o knjievnosti
u funkciji spoznavanja (...). Na drugom mjestu morat e biti
Ideja se razvija rijei o knjievnosti u funkciji izraavanja... Na treem mjestu
nabrajanjem, govorimo ovdje o knjievnosti u funkciji vrednovanja (...).
dodavanjem (Flaker: 1976: 4042)
i nizanjem
razliitih Po prvome kriteriju dijelit e se epske pjesme na usmene ili
aspekata i narodne i na pisane ili umjetnike; po drugome kriteriju dijelit
podataka; e se na due i krae ili na epske i epove; po treem kriteriju
esto u podjeli dijelit e se na junake, religiozne, ivotinjske, pustolovne i
i klasifikaciji, druge. (Pavlii, 1983: 537538)
naraciji,
Najprije, valjalo bi razdvojiti ona djela u kojima struktura
nabrajanju,
igra neku vanu kompozicijsku ulogu (...). Nadalje, treba
navoenju
razlikovati djela koja stoje samostalno (). Napokon, (...) valja
primjera, analizi razlikovati vee i manje forme, due i krae epove. (Pavlii,
1983: 539540)
Osim toga ne treba zanemariti ni injenicu da je znanost

posljednjih desetljea otvorila neka potpuno nova podruja
istraivanja (...). (Solar, 1997: 71).
361

Vrijeme do sada, isprva, jo dok, nakon to, nakon toga, na
i prostor poetku, napokon, na kraju krajeva, na samom poetku,
(kronotopi) nedavno, prije toga, odnedavno, ponovno, tek nakon toga,
tek tada, u posljednje vrijeme, uskoro, ve, zatim
Ideja se izlae u
vremenskome desno-lijevo, gore (gore je reeno, vidi gore), dalje (dalje
slijedu i/ili emo se pozabaviti), daljnji (u daljnjem istraivanju),
prostornome dolje (vidi dolje), drugdje, izdaleka, igdje (niti igdje
rasporedu drugdje), nigdje, ondje, ovdje, s udaljenosti, u pozadini
(smjer, mjesto); Tek nakon toga pristupa se sredinjem zadatku ove knjige,
naracija, opisu, analizi i tumaenju nekih djela i knjievnih pojava
deskripcija, suvremene knjievnosti. (...) No prije toga valja ipak utvrditi
analiza kako suvremena knjievnost odgovara suvremenoj stvarnosti.
(...). Ve smo upozoravali na razlike izmeu modernih romana
i romana devetnaestog stoljea. (Solar, 1997: 42, 49)
I ovdje je, ponovo, potrebno napomenuti kako analiza

dijelova pjesme, odnosno dijelova umjetnikog djela uope,
sama ne moe znaiti kritiki sud. (Frange, 1974: 200)
Primjeri i kao ilustracija, kao to je reeno, na osnovi, na primjer,

ilustracije neka poslui, o tome svjedoi, primjerice, uzmimo, valjalo bi
(egzemplativi i Uzmimo Jutro, jednu od najljepih Vidrievih pjesama.
ilustrativi) (Frange, 1974: 172)
Uvode se Neka ovaj put primjer povee arobni brijeg Thomasa

primjeri i otvara Manna s Krleinim Povratkom. (mega, 1986: 98)
analiza
362

Saimanje bilo kako bilo, jednostavno, na neki nain, nedvojbeno,
(sumarativi) openito govorei, po miljenju/po uvjerenju, po svemu
sudei, sve u svemu, teko je zamisliti, ukratko, u pravilu,
Ideja se u svakom sluaju, uzimajui u obzir, valjalo bi
poopuje; Nazor je, odgovarajui Barcu, naeo nekoliko problema koji
saimlju se su, po mome uvjerenju, temeljni za razumijevanje Vidrieve
tue misli, lirike. (Frange, 1974: 138)
komentira
Bilo kako bilo, tekst, odnosno umjetniko djelo, postaje
literatura jednim od glavnih polazita za veinu zagrebakih
knjievnoznanstvenih poslenika. (...) Neemo, ini mi se,
pogrijeiti ako kaemo da je oblikovanje suvremene hrvatske
knjievne znanosti povezano s osnutkom i djelovanjem
Hrvatskoga filolokoga drutva kao strukovne organizacije
(1950). (Uarevi, 2002: 119, 120)
Usporedba dok dotle, na isti nain, kao to, kao to tako i, poput,
(komparativi) s jedne strane s druge strane, slino tomu, u usporedbi s
i kontrast tim(e), u uem smislu u irem smislu
(kontrastivi) Aleksandar Flaker moe se, dakle, prije prispodobiti
znanstvenoj krtici koja u tamnim podzemnim labirintima
Ideja se razvija znanja pronalazi najadekvatniji prolaz (ili ak izlaz) nego
uz pomo znanstvenomu orlu koji iz visina, obasjan bljeskom
slinosti i apsolutnoga znanja, teoretizira (...). (Uarevi, 2002: 136)
razlika Poput Viktora klovskoga, i Flaker voli pronalaziti nove
rijei, imena, termine. (Uarevi, 2002: 137)
Ve usporedba tih dvaju pokreta jasno pokazuje kolike
oprenosti dijele programatske faze pojava koje inae izviru
iz istih ili srodnih drutvenih uvjeta. Dok Marinettijev
futurizam [istaknuo a.] tei za umjetnikim izrazom koji e
odluno prekinuti sa svakom estetskom tradicijom i crpsti
svoj stvaralaki zamah iz oblika i tempa suvremene tehnike
civilizacije, njemaki ekspresionizam [istaknuo a.] prekida s
impresionizmom i njegovom profinjenom individualistikom
kulturom te naglaava svoju srodnost s epohama ili narodima u
kojih su umjetnost i ritualne manifestacije nepomuen odbljesak
iskonskih kolektivnih poriva i potreba. (mega, 1983a: 666)
363

Uzrok i budui da, jer, imajui na umu injenicu da, iz
posljedica jednostavnog razloga to, razlog je u tome, stoga to, uzrok
(kauzativi i je tomu, zahvaljujui tomu to, zato to, zbog toga to
efektivi) Uz pomo epskoga pjesnitva progovara samosvijest
zajednice kojoj je ono upueno. (...) Zato ono esto barata
Ideja se razvija kozmolokim pojmovima (...). Zato su epski junaci vrlo esto
po naelu polubogovi (...); zato se, napokon, bogovi vrlo esto upleu u
uzroka i radnju epskoga zbivanja (...). (Pavlii, 1983: 532)
posljedice,
odnosno Budui pak da se radi o izvjeu, njegov je glavni cilj da
obratno izloi cjelinu zbivanja o kojemu govori. Upravo se zato u
posljedice i epskom djelu kazivanje razvija prije svega po logici prie (...).
(Pavlii, 1983: 534)
uzroka
Pojanjenje drugim rijeima, jednostavnije reeno, naime, na primjer,

(eksplikativi) odnosno, okvirno reeno, osim toga, primjerice, pri tome
se, recimo, tako rei, tonije reeno, to e rei, to jest,
Prethodni treba imati na umu, u najmanju ruku, valja primijetiti,
se sadraji zapravo
konkretiziraju Drugim rijeima, pjesnikove slutnje, njegove nedoreenosti,
ili dopunjuju; one pjesnike aure koje lebde oko najboljih Vidrievih
katkad su to stihova i jesu njihova ljepota. (Frange, 1974: 191)
retorike figure
za ublaivanje Mato zapravo kao da slijedi tradiciju panoramskih veduta s
tvrdnja i katedralskih visina (...). (Flaker, 1999: 180)
odgodu istine
kako bi se
olakao njezin
primitak
364

Doputenje dodue, donekle, ipak, naravno, premda, uglavnom,
(koncesivi) uostalom, zapravo
Ideja se
osvjetljuje pod Uostalom, ljepota i snaga jedne poezije nije samo, nije
odreenim iskljuivo u biranju tema i stvaranju slika. (Frange, 1974:
uvjetima; 143)
priznaju se
oporbena Ipak nisam siguran da znanstveni elan pokojnoga profesora
stajalita kao kreba ne bi ovdje definitivno splasnuo! (Uarevi, 2002:
razlika u 134)
miljenjima
ili kao uvod u esto itamo da je jezik realista jednostavan, da je stil
realizma jasan i svima razumljiv. Premda to nije netono,
pobijanje
ipak ga time nismo ni priblino okarakterizirali. (mega,
1983a: 657)
Suprotnost a, ali, bez obzira na, dok, meutim, naprotiv, nasuprot

(kontrastivi) tomu, nego, pak, premda, s jedne strane s druge strane,
Ideja se razvija suprotno od toga, umjesto da, unato tomu, za razliku od
u sklopu toga
suprotnosti; Premda se u novije vrijeme pojam knjievne avangarde
pobijanje (...) sve vie iri (...), on jo uvijek izaziva brojne otpore,
suprotnih posebno tamo gdje nije potvren nacionalnom knjievnom
stajalita tradicijom. (...)
(...) Meutim, suprotno od Poggiolija, mi vidimo nau zadau

upravo ondje gdje talijanski istraiva nazire samo kaos (...).
(Flaker, 1976: 199, 201)
Roman, naprotiv, moe sve. (mega, 1987: 300)
365

Isticanje dakako, doista, naravno, nedvojbeno, nema dvojbe,
(emfazivi) i nije sluajno, oito, prije svega, svakako, tovie, treba
ocjenjivanje istaknuti, upravo, zacijelo
(evaluativi) Zacijelo su najljepe plodove svoga stvaralatva dali romantiari
na podruju lirike [istaknuo a.]. (mega, 1983a: 654)
Ideja se
naglauje i Godine 1907. Mato oito sustaje u razbijanju forme,
ocjenjuje; zapoetom u stihovima Mre. (Flaker, 1999: 190)
zauzima se
Treba moda posebno istaknuti da je, u institucionalnome
stajalite
smislu, cjelokupna djelatnost zagrebakoga
knjievnoznanstvenoga kruga na ovaj ili onaj nain vezana s
postojanjem i djelovanjem Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
(Uarevi, 2002: 121)
Zakljuivanje dakle, moemo zakljuiti, napokon, naposljetku, posve je

(konkluzivi) razumljivo, prema tomu, proizlazi da, s obzirom na to,
stoga, sve upuuje na zakljuak, zato
Najavljuje se Od stilistike, dakle, vodit e nas put prema istraivanju
ili pojaava in makrostruktura, od istraivanja makrostruktura u njihovoj
zakljuivanja funkciji prema pojedinoj rijei u kontekstu ovaj krug u
knjievnopovijesnom istraivanju valja uvijek iznova obigrati.
(Flaker, 1976: 48)
Iz svega toga proizlazi da u realizmu vlada proza [istaknuo a.]

(). (mega, 1983a: 657)
I naposljetku: sva su ova razmatranja zacijelo potvrdila

miljenje da sloeno shvaena knjievna povijest zaista moe
biti nov izazov. (mega, 1983b: 89)
3.3.5. Konektori kao stilski postupak
Pravilna i odmjerena uporaba konektora znak je njegovana akademskog stila.

U svojoj osnovnoj funkciji logikome povezivanju ideja i misli u odlomak,
366

meu odlomcima i u cjelini teksta konektori su snana tehnika kohezije
i koherencije koja omoguuje lake praenje znanstvene naracije. Valja me-
utim naglasiti, ako se konektori rabe mehaniki ili u pretjeranim koliina-
ma, mogu vie tetiti nego koristiti. Tako se i u sluaju konektora potvruje
spoznaja da je znanstveni diskurs osebujan stilski tip koji ima stroga pravila
i zakonitosti, ali i otvorene mogunosti primjene ovisno o znanstvenim po-
drujima, temama, anrovima i napokon individualnim sklonostima.
U tome svjetlu konektori mogu biti izraz osobnoga znanstvenog stila.
Ako itate autore Zagrebake knjievnoznanstvene kole iz posljednje
treine 20. stoljea, pa naiete na ponovno oivjeli zastarjeli modifikator
jamano, moete biti sigurni da itate Aleksandra Flakera:
Da na liniji tih autentinih tradicija danas izrastaju nove knjievne strukture

ne sumnjamo, ne sumnjamo ni u to da one izazivaju otpore, ali ako su one
zaista nove, a ne samo podgrijane i prema tome epigonske, one jamano
zasluuju i nov zajedniki nazivnik! (Flaker, 1982: 32)
U njegovanu akademskome stilu valja, nadalje, razlikovati tekstne konek-

tore u uem smislu (neutralna vezna sredstva) i modalne izraze ili konek-
tore u irem smislu (obojeni stajalitem o sadraju teksta i odnosom prema
publici). Ta se razlika prije svega oituje u pisanju, odnosno nepisanju za-
reza. Osim u nekim sluajevima tekstni se konektori najee ne odvajaju
zarezom, a modalni se izrazi u pravilu odvajaju zarezom (v. gore 3.3.4). To
je osobito vano kada je rije o homonimima, tj. kada se isti izraz pojav-
ljuje u razliitim funkcijama, jednom kao tekstni konektor u uem smislu,
a drugi put kao modifikator. Ako takav izraz nastupa u ulozi tekstnoga
konektora, kao kohezivno vezno sredstvo bez odnosa prema sadraju tek-
sta, zarez se ne pie; a ako obavlja dubinske logiko-semantike funkcije,
pa izraava stajalite prema sadraju teksta, odvaja se zarezom ili zarezima.
Ako izraze poput dakako ili svakako napiete bez zareza, bit e to neutral-
na vezna sredstva; a ako ih napiete sa zarezom, bit e to modalni izrazi
kojima elite iznijeti svoje stajalite o sadraju. U prvome sluaju ideja se
izlae neutralno: elimo neto rei i misao jasno povezati s drugim misli-
ma. U drugome sluaju rije je o isticanju sadraja ideje. Tako upravo zarez
367

ili izostanak zareza u pisanju veznih sredstava postaje stilistiko sredstvo s
profinjenim semantikim i pragmatikim znaenjem.
Zavrit u ovo poglavlje odlomkom u kojemu u primijeniti dva ho-
monimna konektora i modifikatora s preporuenom uporabom zareza
te dva neutralna konektora. U prvome dijelu odlomka dakako i svakako
tekstni su konektori bez isticanja semantikoga konteksta, pa nisu od-
vojeni zarezima. Naglasak je u tim konstrukcijama na glagolima tvrditi
i rei. estica pak je pak uvijek tekstni konektor, pa se nikada ne pie sa
zarezom. Napokon, u drugome dijelu odlomka i u zakljuku ponovno
se pojavljuju izrazi dakako i svakako, ali sada u funkciji modifikatora koji
istiu sadraj teksta. Naglasak je u tim konstrukcijama na pravopisnome
pravilu distribucije zareza, pa su i sami modalni izrazi kojima se istie to
pravilo odvojeni zarezima.
Ne elim dakako tvrditi da smo obuhvatili sve probleme

pisanja odlomka.
Mogu svakako rei da su barem naznaeni
neki vaniji aspekti argumenta i argumentacije,
izgradnje odlomka te pisanja konektora i modifikatora.
Pri tome je, dakako, zarez
postao
pravopisni znak razlike
izmeu konektora i modifikatora.
To je pak osobito vano kada su konektori i modifikatori
istozvunice,
pa kao jedina razlika stilske nijanse
ostaje, svakako,
pravopisno pravilo
pisanja ili nepisanja
zareza.
368

4.
JEZIK I STIL
(ELOKUCIJA)
Ovo poglavlje prua uvid u retorike i stilske strategije akadem-

skoga diskursa. Iz vizure postmoderne kritike lingvistike, reto-
rike znanosti i stilistike diskursa opisuju se i tumae dva aspekta
akademskoga diskursa: jezik i stil te retoriki okvir. Neki speci-
jalni aspekti akademskoga diskursa obraeni su na drugim mje-
stima (konektori u III. 3), a neki se ovdje naznauju, ali drugdje
razrauju (citatnost i memorijske tehnike u III. 5. i III. 6).
369

JEZIK I STIL (ELOKUCIJA)
4.1. OD ELOKUCIJE I STILA DO DISKURSNIH STILOVA . 373

4.1.1. to je elokucija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373
4.1.2. Stil i diskurs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 376
4.1.3. Strukturalna stilistika, funkcionalna stilistika i stilistika
diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 377
4.1.4. Retorika konstruiranost znanstvenoga diskursa . . . . . 380
4.1.5. Dubinski oksimoron i ontoloka funkcija znanstvenoga
diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381
4.2. JEZIK I STIL AKADEMSKOGA DISKURSA . . . . . . . 383

4.2.1. Jezina normativnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 383
4.2.2. Strategije govornoga subjekta . . . . . . . . . . . . . . . . 385
4.2.3. Glagolsko vrijeme i oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393
4.2.4. Struktura reenice i leksik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 396
4.2.5. Posebni oblici figurativnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . 407
4.2.6. Brojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 410
4.2.7. Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 418
4.3. RETORIKI OKVIR AKADEMSKOGA DISKURSA . . 425

4.3.1. Verbalne strategije okvira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 425
4.3.2. Vizualne strategije okvira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 426
4.3.3. Mehanika akademskoga teksta. . . . . . . . . . . . . . . . 430
371

4.1. OD ELOKUCIJE I STILA DO DISKURSNIH STILOVA
4.1.1. to je elokucija?
Termin elokucija i srodne izvedenice (elokventan, elokvencija, kolokvija-

lan i sl.) danas znai neto posve drugo nego u klasinoj retorici. U reto-
rikome smislu elokucija (od. lat. loqui govoriti; gr. lksis govor, nain
govorenja, stil) trei je od pet kanona klasine retorike. Dok se invencija
bavi pronalaenjem ideja i argumenata, a dispozicija kompozicijom teksta
i rasporeivanjem argumenata, elokucija se bavi specijalnom uporabom
i redoslijedom rijei. U tome klasinom smislu elokucija je isto to i stil
uvjerljiva ili osebujna uporaba jezika kako u govoru tako i u pisanome
tekstu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 327).
U sklopu treega retorikog kanona klasini su retoriari na tradicijama
antikih sofista i Aristotela pouavali studente o vrstama stilova, odabiru
rijei, kompoziciji reenice i reeninim dijelovima, tropima i figurama i
sl. Razlikovali su tri tipa stila: niski ili priprosti (oratio attenuata, subtilis),
srednji ili snani (mediocris, robusta) i visoki ili kieni (gravis, florida). Izbor
stila ovisio je o temi i publici. U Govornikom umijeu (Institutio oratoria)
Kvintilijan navodi da svaki stil odgovara odreenim retorikim ciljevima:
niski stil za pouku (docendi), srednji za ganue (movendi), a visoki za oa-
ranje (delectandi) (usp. Colbert i Connors, 1999: 21).
U sreditu su treega retorikog kanona etiri odlike uvjerljivoga stila:
ispravnost, jasnoa, prikladnost i ureenost. Prve su dvije retorike odlike u
irem, a druge dvije u uem smislu. Prve se tri odlike mogu primijeniti
na akademski diskurs, a posljednja se treba prilagoditi posebnim uvjetima
akademskoga diskursa.
373

Ispravnost ili istoa (u grkome hellnisms, u latinskome latinitas)
jest pridravanje norma danoga jezika. U standardnome jeziku, pa i u
akademskome diskursu to znai pridravati se gramatikih norma i pra-
vopisnih pravila jezika kojim piete. U tekstu pisanom na standardnome
hrvatskom jeziku ne moete napisati kua i doo, jer ti oblici kre pra-
vopisno pravilo o dijakritikim znakovima i gramatiko pravilo o tvorbi
glagolskih oblika; ali ako piete roman, te iste izraze moete uporabiti kao
stilsko obiljeje iskaza supkulturnoga junaka. Da bi mogli ispuniti normu
jezine ispravnosti, studentice i studenti bilo kojega fakulteta trebaju u ti-
jeku studija konzultirati (posjedovati u kunoj biblioteci) tri prirunika:
gramatiku, rjenik i pravopis hrvatskoga jezika.
Jasnoa (gr. saphneia; lat. perspicuitas, od perspicre vidjeti kroza to)

znai govoriti i pisati tako da sve bude kristalno jasno, kao da se gleda
kroz prozor. Po Kvintilijanu najbolje je stvar nazvati pravim imenom,
onako kako je to uobiajeno i kako oekuje publika, osim tada kada bi to
moglo publiku uznemiriti ili povrijediti. Stoga za izraavanje opscenosti,
neprilinosti i trivijalnosti predlae perifraze zamjenske rijei i opise (gr.
perphrasis; lat. circumlocutio govor izokola). Pravilo o jasnoi primje-
njivo je i u akademskome diskursu. Seminarski rad ili doktorska disertacija
ne pie se u pretjerano dugim reenicama i prevelikim odlomcima niti se
biljeke pod tekstom proteu na vie stranica, jer se time gubi jasnoa; a
ako se uvodi nov ili rabi nedovoljno poznat termin, takve termine valja
definirati i razjasniti.
Prikladnost (od gr. t prpon prikladno, ono to dolikuje) znai rei ili
uiniti ono to je primjereno u danoj retorikoj situaciji. Ta je odlika veza-
na uz kairs, temu i vrste stilova te zahtjeve etosa i patosa. Retoriku akciju
treba poduzeti u pravo vrijeme i na pravome mjestu, odabrati stil u skladu
s temom, pisati po zakonima odabranoga stila, oblikovati svoj glas u skla-
du s oekivanjima te se drati standarda zajednice kojoj se obraa. ak
i Platon, koji nije bio ljubitelj retorike, vrlo dobro poznaje pravilo o pri-
kladnosti diskursa kada Sokrat u dijalogu Fedar (usp. Crowley i Hawhee,
2009: 331) kae da e retor samo onda uspjeno pokazati svoje umijee
374

ako poznaje vrijeme kada treba govoriti i (kada) prestati i kad opet ras-
pozna kratke i ganutljive i pretjerane govore i sve pojedine vrsti govora,
to ih je nauio, i kada im je prikladna zgoda [kairs] i kada nije (usp.
Platon, 1997: 58). Pravilo prikladnosti ui da e se drukije pisati poslov-
no pismo (administrativno-poslovni stil), reklama za pivo (medijski stil),
obrazloenje odlija (visoki stil) ili nekrolog (pijetetni stil). Primijenjeno
na akademski diskurs, pravilo prikladnosti kae da ete drukije pisati esej
o slobodnoj temi, a drukije diplomski rad po zadanoj formi na fakultetu
ili odsjeku, da ete sudjelovati u raspravama na seminaru i drati se svih
standarda pisanja (gramatike, pravopisa, citatnih stilova) i ponaanja (pri-
mjerice, neprikladno je na seminaru brbljati i slati SMSporuke).
Ureenost (lat. ornamentum, ornatus nakit, ures) posljednja je, najva-

nija i ujedno najsloenija stilska odlika u repertoaru klasine retorike. Ure-
eni stil obuhvaa tri velike stilske skupine: jezine figure (lat. figurae ver-
borum), misaone figure ( figurae sententiarum) i trope (gr. trpoi obrati,
preokreti). U dugoj tradiciji retorike i stilistike radile su se brojne klasifi-
kacije i vodile beskrajne rasprave o znaenjima i razlikama meu vrstama
retorikih uresa. Tako je na poetku moderne kulture, kada jaa zanimanje
za stil, renesansni autor Henry Peacham u djelu Vrt rjeitosti (The Garden
of Eloquence, London, 1577) opisao 195 vrsta retorikih figura (http:/
www.rhetoric.byu.edu/.../Peacham.htm, 4. lipnja 2010). Po Kvintilijanu
figure su svi izrazi u kojima svojemu jeziku dajemo oblik drukiji nego
to je oekivan i uobiajen (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 334). Ta e se
definicija varirati i preraivati te napokon postati ope mjesto moderne
stilistike o stilu kao otklonu od standardnojezine norme. Jezine figure
ukljuuju takve oblike kao to su neuobiajen red rijei (apozicija, asin-
deton) i ponavljanje (sinonimija, anafora, epifora, hijazam). Misaone su
figure otroumne promjene tijeka ideja (razmiljanje u pitanjima i odgo-
vorima, paradoks, oksimoron i sl.). Tropi su pak svaka zamjena jedne rijei
drugom, transfer (prijenos) uobiajenoga znaenja rijei ili fraze na druge.
Tropi su, primjerice, antonomazija, hiperbola, katahreza, metafora, meto-
nimija, onomatopeja, perifraza, sinegdoha itd. Klasini su retoriari pou-
avali da figure i tropi mogu pridonijeti uvjerljivosti argumenata i jasnoi
375

govora ako su uporabljeni u pravome trenutku, u skladu s temom i stilom,
dobrim govornikovim karakterom i potrebama publike.
S nastupom moderne znanosti figurativnost je prognana iz znanstve-
noga diskursa. Kroz cijelu se modernu kulturu vjerovalo da tropi i figure
nisu svojstveni znanstvenomu stilu. Na kraju 20. stoljea, u sklopu retori-
ke znanosti, kritike stilistike i postmodernih teorija diskursa, i tu je dolo
do obrata, pa moemo govoriti o posebnim oblicima figurativnosti znan-
stvenoga i akademskoga diskursa (v. dolje 4.2.5).
4.1.2. Stil i diskurs
Pojmovi stila i diskursa nemaju vrsta znaenja niti ih je mogue odredi-

ti u esencijalnoj definiciji. Svaki od tih pojmova svojevrstan je terminus
technicus kojim se imenuje odnos prema jeziku i jezinim reprezentaci-
jama svijeta. Ve i pogled na etimologiju dvaju termina upuuje na bitne
razlike: stil dolazi od latinske imenice stilus pisaljka, a diskurs od latin-
skoga glagola discurrere trati amo-tamo, ratrkati se, raspriti se (oso-
bito u vojnoj terminologiji). Tradicionalno shvaanje o stilu kao otklonu
od standardnojezine norme ili poznate definicije poput Buffonove stil
je ovjek i Swiftove prave rijei na pravome mjestu svode se na znae-
nje po kojemu je stil ekspresivno izraavanje, prije svega u jeziku, a zatim
i ponaanju.
Kraj 20. i poetak 21. stoljea obiljeeni su novim shvaanjem jezinih
reprezentacija svijeta, pa i pojavom novoga termina diskursa. Termin
diskurs, kao to kae njegova etimologija, a potvruje suvremena upora-
ba, iri je i dinaminiji od termina stil. To je izrazito poliseman i pluralan
termin koji u razliitim uporabnim kontekstima, od kritike lingvistike i
stilistike diskursa do kulturnih teorija i diskursnih studija, otvara (katkad i
zamuuje) nove poglede na jezik i simboline reprezentacije zbilje. U naj-
openitijem smislu diskurs je jezik u uporabi (language in use), tekst u ko-
munikacijskome kontekstu. U amerikim diskursnim studijima i analizi
diskursa susreu se tri isprepletena znaenja pojma diskurs: diskurs kao je-
376

zina praksa (konkretan komunikacijski dogaaj), diskurs kao rezultat te
prakse (tekst) i diskurs u irem smislu kao drutveni fenomen (publicisti-
ki, politiki, feministiki, razgovorni, sakralni, akademski diskurs itd.). Ta
su znaenja zapisana u naslovima dvaju zbornika Teuna van Dijka iz 1997.
posveenih diskursnim studijima: Diskurs kao struktura i proces (Discourse
as Structure and Process) i Diskurs kao drutvena interakcija (Discourse as
Social Interaction).
U ovoj se knjizi, ovisno o kontekstima, rabe sva tri znaenja pojma
diskurs. Tako je termin akademsko pismo s jedne strane definiran kao
argumentacijski diskurs u najirem smislu rijei drutveni fenomen
komunikacijskoga djelovanja u akademskoj zajednici. To je takav socio-
lingvistiki modus u kojemu se proizvodi, prenosi i razmjenjuje znan-
stveno argumentirana istina. S druge strane akademsko pismo ukljuuje
dva druga znaenja pojma diskurs ukupnu drutvenu i intelektualnu
djelatnost vezanu uz proizvodnju teksta (proces zamiljanja ideja, pisa-
nja, sudjelovanja na simpozijima, razmjene ideja u akademskoj zajednici,
izvedbe razliitih studentskih zadaa u tijeku studija) i tekst kao rezultat
te djelatnosti (rezultat pisanja, medij akademske proze s razliitim an-
rovima, od znanstvenoga lanka i knjige do seminarskoga rada i doktor-
ske disertacije) (v. II. 5.1. i II. 5.2).
4.1.3. Strukturalna stilistika, funkcionalna stilistika i stilistika diskursa
Pojava termina diskurs, njegova fluidna znaenja i njegove raznolike upo-

rabe nisu mimoile ni modernu nasljednicu klasine retorike stilistiku ni
suvremeno shvaanje stila. Moderna je stilistika, kao i moderna znanost o
knjievnosti, doivjela vrhunac u strukturalizmu. Predmet je strukturalne
stilistike knjievnost, njezin je cilj traenje znaenja pohranjenog u tekstu,
a njezina glavna metoda imanentna interpretacija teksta. Paradoks je mo-
derne znanosti o knjievnosti u tome da se ona, poevi od ruskoga forma-
lizma 1920-ih pa do strukturalizma 1960-ih, razvijala burno i umrla naglo,
ba kada je bila na vrhuncu (primjerice, u Zagrebakoj knjievnoznanstve-
377

noj koli 1970-ih). Tako je bilo i s modernom stilistikom. Strukturalna je
stilistika bila labui pjev: vrhunac i kraj moderne znanosti o knjievnosti
zasnovane na paradigmi imanentizma. To meutim nije bio kraj ni svako-
ga prouavanja stila ni svake stilistike. Iz strukturalne lingvistike razvila se
funkcionalna stilistika, koja jezik i stil promatra u razliitim kontekstima i
razliitim funkcijama. Funkcionalna je stilistika izvela stil iz imanentnoga
teksta, jezinoga standarda i knjievnosti prema razliitim kontekstima i
otkrila vie funkcionalnih stilova u iroku rasponu kulturnih konteksta.
Tako su u hrvatskoj lingvistici kraja 20. i poetka 21. stoljea imenovani
i sustavno opisani funkcionalni stilovi: znanstveni stil, administrativno-
poslovni stil, novinarsko-publicistiki stil, knjievnoumjetniki stil, raz-
govorni stil (Sili, 2006).
Jo se radikalniji otklon od moderne stilistike dogodio u postmodernim
teorijama diskursa. Tu vie nije rije o irenju funkcionalnih konteksta u
kojima se promatra stil, nego o novome shvaanju jezinih reprezentacija
svijeta vezanih uz pojam diskursa. U podlozi suvremenih uporaba termina
diskurs nalazi se Foucaultova ideja po kojoj diskursi ne izraavaju pred-
mete o kojima govore, nego ih sustavno oblikuju (1972: 49). Iz vizure
Foucaultova pojma diskursi su mree konvencija, mentalnih i znakovnih
praksa koje odreuju percepciju svijeta, a lingvistiki sustav, tj. jezik u
uem smislu, samo je jedna od takvih praksa. U tradicionalnome smislu
jezik i stil shvaaju se esencijalistiki: jezik izraava objektivnu zbilju, a stil
je izraz ovjekova odnosa prema zbilji (stil je ovjek). U postmodernoj
lingvistici, postmodernoj naratologiji, sociologiji teksta i filozofiji jezika,
koje se oslanjaju na Foucaulta, jezik i stil shvaaju se konstruktivistiki.
Diskurs nije izraz unaprijed dane zbilje, nego nain reprezentacije sim-
bolina konstrukcija zbilje.
Diskurs je lingvistika (u irem smislu i svaka druga) reprezentacija
zbilje, skup jezino-stilskih pravila, retorikih strategija, anrovskih i me-
dijskih oblika, konvencija izraavanja i ponaanja kojima se na razliitim
podrujima kulture, u znanosti, umjetnosti, politici, svakodnevici, stvara-
ju razliiti simbolini svjetovi, odvijaju pregovori i vodi borba za znaenje,
a time i za zbilju. Pravila diskursa odreuju na svakome podruju tko, to,
378

kako, kada, gdje i u ime kojih ciljeva moe rei ili napisati, a diskursne
prakse govore kako se to ostvaruje u procesu komunikacije i u tekstu kao
rezultatu te komunikacije. U tradicionalnim i modernim teorijama stil je
izraz koga ili ega: pojedinca, identiteta, objekta, svijeta. U suvremenim
je teorijama diskursa obratno: tko i to, pojedinac, identitet, objekt, svijet
plod su rada diskursa. To su diskursni konstrukti. Tako je u sklopu lingvi-
stikoga obrata i novih konstruktivistikih shvaanja jezika obiljeenih
Foucaultovim pojmom diskursa roeno novo shvaanje stila diskursni
stilovi i nova postmoderna stilistika stilistika diskursa ili diskursna
stilistika (usp. Kovaevi, 2002; Katni-Bakari, 2003. i 2004; M. Biti,
2004; Badurina, 2008).
Stilistika diskursa dinamina je multidisciplina koja izlazi izvan po-
druja knjievnosti. Njezin su predmet potencijalno svi diskursi (filo-
zofski, ideoloki, rodni, kolonijalni, akademski). Njezin je cilj traenje
mehanizama kako su znaenja u pojedinim diskursima konstruirana.
Njezine su metode kontekstualna analiza i dekonstrukcija znaenja
(odatle i jedan smjer koji se zove kritika stilistika). Tu negdje smjestila
se i naa analiza jezika i stila akademskoga pisma kao specijalnoga tipa
diskursa. Funkcionalna stilistika opisuje standarde znanstvenoga stila
na podlozi jezinoga sustava i drugih funkcionalnih stilova. Diskursna
stilistika interpretira te standarde iz razliitih vizura: kognitivne, rodne,
ideoloke, pedagoke.
Kada je rije o diskursnoj stilistici studentskoga akademskog pisma,
naglasak je prije svega na upoznavanju sa standardima akademskoga je-
zika i stila, njegovim oblicima i funkcijama te pridravanju tih standarda
u sklopu inicijacije u svijet znanosti i znanja. U tome smislu ova je knjiga
prenoenje znanja o znanosti, oblik metaznanosti kojoj je predmet sama
znanost, tj. njezino akademsko pismo u sva tri znaenja pojma diskurs:
sociolingvistiki fenomen, komunikacijski proces u akademskoj zajednici
i tekst kao rezultat te komunikacije.
379

4.1.4. Retorika konstruiranost znanstvenoga diskursa
Znanstveni je diskurs argumentacijski retoriki modus koji pripada men-

talnomu polju racionalnosti. Od Platona i Aristotela preko Descartesove
maksime clare et distincte do Prellijevih retorikih aspekata znanstvenoga
diskursa (v. II. 5.3) traje izgradnja znanstvenih univerzalija. Znanstvene su
univerzalije opi pojmovi kojima se odreuju retorike i stilske kategorije
znanstvenoga diskursa.
Takvim univerzalijama znanstvenoga diskursa pripadaju:
objektivnost (umjesto subjektivnosti i ekspresivnosti)

apstraktnost (umjesto konkretnosti i kontekstualnosti)
jasnoa i preciznost
saetost (misao ili informacija iznose se to krae i ekonominije)
loginost (povezanost pojmova unutar reenica, reenica u odlomak,
odlomaka u poglavlja)
strukturiranost (jasna podjela na poglavlja, potpoglavlja, odlomke,
povezivanje svih elemenata u cjelinu)
ustaljeni izrazi (umjesto stilskih figura i originalnosti)
citatnost i dokumentiranost (misao ili informacija moraju biti pra-
ene izvorima)
U klasinoj kulturi, u Aristotela, znanstveni se jezik nalazi izvan retorike,

ali kako je retorika srodna dijalektici, tako se posredno dovodi u vezu s
retorikom. U modernoj kulturi znanstveni je diskurs prekriven velom taj-
ne. Nakon to je Bacon oistio znanost od tradicionalnih zabluda idola
(v. I. 2.2.3), a Descartes proglasio znanstvenu metodu more geometrico (v.
I. 2.2.4), znanstveni se jezik smatrao jednostavnom i prirodnom injeni-
com koju ne treba analizirati. Znanstvene su se univerzalije pretpostavljale
i shvaale esencijalistiki. Vjerovalo se da znanost svojim jezikom nepo-
sredno dohvaa objektivnu istinu o svijetu, da je po svojoj naravi logina i
380

apstraktna, da joj je jezik prirodno statian, tur i neemocionalan, da je u
svojim istraivanjima i interpretacijama neutralna i nedodirljiva. Znanost
se promatrala u suprotnosti prema umjetnosti: umjetnost je maksimum
stila, a znanost je minimum ili izostanak bilo kakvoga stila. Stoga znanstve-
ni diskurs kao minus-stil i nije bio predmet posebna interesa. Ni najvei
autoriteti moderne znanosti esto nisu bili svjesni vlastitoga jezika i stila.
Postmoderne su teorije, a napose retorika znanosti i diskursni studiji ra-
zotkrili da znanstvene univerzalije nisu unaprijed dane injenice ni prirod-
na svojstva znanosti, nego mentalni i drutveni konstrukti, retorike stra-
tegije koje su od znanosti i njezina diskursa stvorile najmoniju instituciju,
najautoritativniji i najuspjeniji jezik u povijesti zapadne kulture. Tako je
razotkrivena prva osnovna tajna znanstvenoga diskursa retorika kon-
struiranost. To je izazvalo razotkrivanje drugih dviju tajna znanstvenoga
diskursa oksimoroninosti i ontologinosti, a zatim i buenje interesa za
znanstveni diskurs na kraju 20. i poetku 21. stoljea.
4.1.5. Dubinski oksimoron i ontoloka funkcija znanstvenoga diskursa
injenica da je znanstveni diskurs na jezinoj povrini tur, da su se od

poetka moderne znanosti u znanstvenome jeziku strogo odbijale i dekla-
rativno izbjegavale stilske figure, da znanstvenici najee nisu bili svjesni
svojih retorikih procedura ne znai da je rije o stvarnoj turosti, stilskoj
neobojenosti, nefigurativnosti i neretorinosti znanstvenoga diskursa.
Jasne gramatike strukture, nepostojanje emocionalnih izraza, strogost i
preciznost, citatni stilovi i dokumentacijske tehnike nisu prirodno antistil-
sko stanje znanstvenoga i akademskoga diskursa, nego snani minus-po-
stupci iza kojih se krije druga osnovna tajna znanstvenoga i akademskoga
diskursa: dubinska misaona figura oksimorona. Znanstveni je diskurs u
sri oksimoronian: skroman u svojim verbalnim sredstvima, a heroian u
svojim ciljevima nita manje nego opis zbilje (Gross, 1996: 17).
Izostanak i izbjegavanje uobiajenih retorikih sredstava kojima se slue
tri klasina tipa govora (sudski, politiki i sveani) ne znai da u znanstve-
381

nome diskursu nema nikakve retorike ni simbolinih reprezentacija zbilje.
Rije je o posebnoj retorici i posebnim stilskim strategijama kojima je cilj
pojavljivanje i obznanjivanje objektivne istine o svijetu. Skrivanje samoga
sebe (Bazerman, 2000: 14), objektivnost i prirodnost znanstvenoga jezi-
ka, bila je tako uinkovita retorika i stilska strategija da je ostala skrivena i
samim znanstvenicima i javnosti sve do kraja 20. stoljea. Svojom ablon-
skom retorikom i jednostavnim stilom znanost stvara osjeaj da neposred-
no opisuje zbilju bez obzira na jezine formulacije. Taj stilski efekt da kroz
znanstveni jezik progovara priroda sama, da pisati znanost ne znai pi-
sati uope, nego jednostavno zapisivati prirodne injenice, stvorio je po
Bazermanu najuspjeniju simbolinu reprezentaciju svijeta koja nam je
pomogla pokretati planine i nauila nas kako se te planine pokreu same
(2000: 14). Minimum jezinih i stilskih sredstava retorika je strategija
za postizanje maksimalnoga cilja objavljivanja objektivne istine o svije-
tu. Ili, rijeima Alana Grossa, u znanosti dispozicija (rasporeivanje) ima
epistemoloku, a stil ontoloku ulogu (1996: 18). Tako je razotkrivena
trea osnovna tajna znanstvenoga diskursa. Znanstveni je diskurs takva
simbolina reprezentacija zbilje u kojoj se pojavljuje objektivna (argumen-
tirana) istina o svijetu.
Ogoljivanje triju tajna znanstvenoga diskursa uklopilo se u instituci-
onalnu promjenu i pouku znanja. Ako znanstveni diskurs nije prirodno
dan, nego drutveno konstruiran i retoriki proizveden, onda se on moe
dekonstruirati, analizirati i pouavati. Odatle na kraju 20. i poetku 21.
stoljea bujanje studija pisanja i u tome sklopu akademskoga pisanja/
pisma. Ako su pak jezik i stil znanstvenoga diskursa graeni na oksimo-
ronskome naelu stilskoga minimuma i maksimuma cilja, pa ako je taj cilj
objektivna istina o svijetu, onda oni koji su upueni u zakone toga diskursa
postaju vlasnici najmonijega i najautoritativnijega jezika to ga je stvori-
la zapadna kultura. Tako je otkriven smisao klasine krilatice Znanje je
mo i Foucaultove inaice Znanje i mo (v. II. 1.7). Tko vlada znanstve-
nim diskursom, taj posjeduje objektivnu istinu o svijetu; a tko posjeduje
objektivnu istinu o svijetu, taj ima autoritet i mo. Odatle na kraju 20. i
na poetku 21. stoljea bolonjska reforma studija i u sklopu te reforme
382

bujanje poslijediplomskih studija kao monoga mehanizma proizvodnje
znanja.
Pisanje akademskih radova dio je obreda znanstvene inicijacije na ra-
zliitim stupnjevima studija. Kao to ne moete postati lanom politi-
ke stranke bez obreda ulanjenja i prihvaanja temeljnih naela, tako ne
moete studirati bez pisanja akademskih radova i poznavanja standarda
akademskoga pisma. Kao i svaka inicijacija, uvoenje u znanost esto je
bolno. Morate se truditi i natjecati za dobre ocjene kako biste stekli zvanja
i akademske stupnjeve te napredovali na ljestvici znanstvene hijerarhije.
Morate pisati akademske radove po zadanim normama. Seminarski su ra-
dovi stjecanje osnovnih znanja i svladavanje tehnika akademskoga pisma,
diploma je znanstveno krtenje, magisterij je prva znanstvena priest, a
doktorska je disertacija krizma sveta potvrda kojom dokazujete svoju
pripadnost akademskoj zajednici.
4.2. JEZIK I STIL AKADEMSKOGA DISKURSA
4.2.1. Jezina normativnost
Okvirna je strategija akademskoga diskursa jezina normativnost pridr-

avanje gramatikih i pravopisnih norma standardnoga jezika. Iz vizure
klasine retorike rije je o temeljnoj odlici svakoga uvjerljivog stila jezi-
noj ispravnosti i istoi (ne u ideolokome smislu jezinoga purizma,
nego priznatih norma). Knjievnoumjetniki diskurs najdalji je od jezine
norme; znanstveni je diskurs najblii jezinomu standardu i normi. Nor-
mativnost je snana retorika strategija kojom se ovjerovljuje autoritet i
objektivnost znanstvenoga diskursa. Jezini je standard osloboen utjeca-
ja konkretnih govornih situacija, maksimalno je objektivan i neutralan, pa
je stoga prikladan kao okvir za objavljivanje objektivne istine.
Prirunici poput ovoga ne mogu vas nauiti normativnosti standardno-
ga jezika, ali vas mogu upozoriti na njegovu strateku vanost u akadem-
383

skoj retorici. Kao autorice i autori akademskoga pisma trebate biti svjesni
da jezina istoa i gramatika ispravnost vaega teksta pripada u temeljne
strategije akademskoga diskursa, da morate svladati jezini standard i znati
se njime pravilno sluiti (vie o jezinome standardu znanstvenoga stila
usp. Sili, 2006: 194199). Mentorica ili mentor bit e vrlo neraspoloeni
ako u prvoj reenici vaega rada naiu na nepravilan oblik glagola biti i
inverziju koja nije odvojena zarezom, ako niste definirali pojmove i sluite
se krivim oblicima termina, ako kao znak neodreenosti rabite jedan, ako
u akademski tekst uvodite razgovorni stil, ako umjesto ispravnih neodre-
enih oblika posvojnih pridjeva na -ov, -ev, -in, -ljev rabite odreeni oblik,
ako uz instrumental sredstva piete s ili ako ne znate kada se pie s, a kada
sa. Primjerice:
Kako bi [bih] razjasnila pojam interkulturalne komunikacije [interkultur-

ne komunikacije; termin kulturalan odnosi se na metodu, a kulturan na
predmet istraivanja] i naglasila potekoe s kojima se ljudi u kulturalnom
kontaktu [kulturnom kontaktu] mogu susresti [manjka zarez, inverzija]
posluit u se relevantnom literaturom na stranom jeziku (). Usredotoit
u se ponajprije na skupinu ljudi koju ine individualni turisti ili ljudi koji
jedan dui period [nepravilna uporaba rijei jedan u funkciji neodree-
nosti] provode u stranoj zemlji i rade i ive po pravilima te zemlje u kojoj se
nalaze. Oni se iznenada suoavaju s fenomenom interkulturalne komunika-
cije [interkulturne komunikacije], ne mogu ga izbjei, a vjerojatno nisu ni
oekivali da taj fenomen definitivno nije mala stvar [razgovorni stil]. (...)
Naime, odabrano je nekoliko rijei (hotwords) na koje ispitanici trebaju
vezati svoje asocijacije, ve prema tome to ta rije za njih znai u njihovom
[njihovu] kulturolokom kontekstu. Bavljenje s interkulturalnom komuni-
kacijom [bavljenje interkulturnom komunikacijom] u pravom smislu te
rijei, dakle s autentinom interakcijom [autentinom interakcijom] izme-
u pripadnika razliitih etnikih i kulturnih grupa, relativno je novo polje
zanimanja lingvistike. Zato oekujem da u svojim istraivakim projektom
odkrinuti vrata fenomenu interkulturalne komunikacije [interkulturne
komunikacije], pokuati odrediti kako ona funkcionira kada dvije kulture
stupe u kontakt i na temelju dobivenih rezultata odrediti osobine interkul-
turalnog govornika [interkulturnog govornika], koje omoguuju uspjenu
384

komunikaciju sa [s] osobama iz drugih kulturalnih okruenja [kulturnih
okruenja].
(Iz radnoga sinopsisa doktorske disertacije na Filozofskome fakultetu u
Zagrebu)
Pretpostavka je akademskoga teksta pridravanje osnovnih gramatikih i

pravopisnih norma. Na viim stupnjevima naobrazbe, osobito na poslije-
diplomskome studiju, vea koliina jezine nekorektnosti moe biti vrlo
neugodna u komunikaciji s mentoricom ili mentorom. Ne dopustite da
vam se to dogodi. Konzultirajte autoritetne prirunike ili dajte svoj tekst
na lekturu. Zapiite pogrjeke koje ste napravili i nauite pravilne oblike,
kako vam se ne bi dogodilo da i u sljedeoj prigodi prekrite osnovno pra-
vilo akademskoga diskursa jezinu pravilnost i normativnost.
4.2.2. Strategije govornoga subjekta
U akademskome diskursu susreu se tri strategije govornoga subjekta:

iskazi bez govornoga subjekta (tree lice jednine i autorsko se), govorni
subjekt u prvome licu mnoine (autorsko mi) i govorni subjekt u prvo-
me licu jednine (autorsko ja). Strategije govornoga subjekta pripadaju u
retorike topose i stilska sredstva za inscenaciju autorskoga glasa. Insce-
nacijom autorskoga glasa stvara se retoriki razmak izmeu govornika i
publike kojim se postie objektivnost, odnosno subjektivnost iskaza. to
je retoriki razmak izmeu govornoga subjekta i publike vei, to je iskaz o
predmetu objektivniji. I obratno, to je retoriki razmak izmeu govorno-
ga subjekta i publike manji, to je iskaz o predmetu subjektivniji.
Iskazi bez govormoga subjekta: Tree lice i autorsko se. Ta se strategija

odnosi na ope tvrdnje u ime treega lica i bezline konstrukcije. Funkcija je
te strategije prikriti stvarnoga govornika i tako osigurati neutralnost iskaza,
kako bi se omoguilo objavljivanje objektivne istine. Govorni subjekt zato-
mljuje svoj glas, a tree lice i bezline konstrukcije pruaju zaslon na koji se
projicira objektivno znanje. Takvo skrivanje govornoga subjekta stvara mak-
385

simalan retoriki razmak izmeu govornika i publike, pa u prvi plan dolazi
sam predmet te se ini kao da injenice govore same bez utjecaja govornika.
Iskazi bez govornoga subjekta temeljni su retoriki topos za iskazivanje pri-
znatih istina i objektivnoga znanja. To je sredinja strategija samodramati-
zacije glasa u akademskoj prozi te svim onim anrovima i situacijama gdje
se iznosi opeprihvaeno znanje ili injenino stanje primjerice, u udbe-
nicima i prirunicima. U akademskim tekstovima najee se pojavljuje na
jakim mjestima kao to su poetak teksta ili odlomka, zakljuak i saetak.
Takvom bezglasnom tvrdnjom u ime treega lica jednine poinje knjiga
Viktora megaa Povijesna poetika romana:
Povijest romana potvruje ope iskustvo da u ivotnoj praksi, u naelu,

stvari, pojave, potrebe prethode rijeima. (mega, 1987: 9)
Objektivnost se moe izraziti i treim licem mnoine:
Osnovne su danas epske vrste umjetnike proze novela i roman.

(Flaker, 1983: 429)
Ako se u opim tvrdnjama nalaze modalne rijei poput dakako, naravno,

nedvojbeno, oito, zacijelo, objektivna se istina uvruje. Primjerice:
Vrijedi to, dakako, i za ostale oblike usmenoga pripovijedanja, a utoliko vie

za pisanu pripovijest (). (Flaker, 1983: 430)
Ako se pak nalaze rijei poput dodue, moda, zapravo, istinitost se tvrdnje
omekava. Primjerice:
Pisac zapravo uvijek ima neto priopiti itaocu (). (Flaker, 1983: 435)
Istu funkciju inscenacije neutralnosti i objektivnosti imaju izrazi s autor-

skim se: U ovome se radu izlae, U lanku se govori o, Pod time se
razumijeva, Stoga se moe zakljuiti i sl.
386

Poseban je sluaj treega lica jednine personifikacija znanstvenoga tek-
sta, predmeta istraivanja ili same znanosti. Stereotipni su iskazi toga tipa:
lanak je posveen, Knjiga govori o, Ovaj rad pokuava, Zna-
nost je pokazala i sl. Personifikacija znanosti snano istie objektivnost
iskaza jer umjesto autora govori sama znanost. Istodobno ona naglauje
autoritet i mo znanosti jer se znanost reprezentira kao ivo bie koje
djeluje samostalno poput pravoga subjekta (usp. Katni-Bakari, 2004:
193194). Evo kako se tom retorikom strategijom kao stilskim sred-
stvom slui iskusni znanstvenik:
U novijem svom razdoblju, poslije preporoda, hrvatska je znanost o knjiev-

nosti proces koji prati knjievni razvitak i djeluje na njega. Kao to je i pri-
rodno, ona je svoj instrumentarij, interese i poglede izgraivala na materijalu
vlastite knjievnosti. (Frange, 1987: 413).
Tu kao govorni subjekt ne nastupa autor, nego hrvatska znanost o knji-

evnosti kojoj pripadaju autor i njegova knjiga. Odabravi samu znanost
o knjievnosti kao govorni subjekt, autor je vlastito stajalite i stajalite
Zagrebake knjievnoznanstvene kole o vanosti znanosti o knjievno-
sti, a preko nje i takvih knjiga kao to je autorova Povijest hrvatske knji-
evnosti, iskazao na usta te iste znanosti. Tako je glasom same znanosti
povean dojam o objektivnosti autorove tvrdnje i izgraena slika o auto-
ritetu knjievne znanosti u novijoj hrvatskoj knjievnosti i kulturi.
Govorni subjekt u prvome licu mnoine: Autorsko mi. To je u tradici-

onalnome znanstvenom diskursu dominantna strategija autorskoga glasa.
Kao to podsjea Andrea Zlatar (1998: 169), u prvome licu mnoine poi-
nje najznamenitiji knjievnoteorijski tekst zapadne kulture Aristotelova
Poetika: Raspravljamo o pjesnikom umijeu samome kao i o njegovim
vrstama, kakav uinak ima svaka od njih () (Poet. I. 1447a8). Govorna
figura mi nije u znanstvenome tekstu mnoina velianstva (pluralis
majestatis), kao u kraljevskim obraanjima poput Mi, Franjo Josip Prvi,
milou Bojom car austrijski, kralj ugarski i eki, () dalmatinski, hrvat-
ski, slavonski () itd.. U znanstvenome tekstu rije je o samodramatizaciji
387

autorskoga glasa u mi-obliku. To je mnoina skromnosti (pluralis mo-
destiae) ili autorsko mi. Skromno ili autorsko mi takav je oblik insce-
nacije autorskoga glasa u kojemu govornik vlastito ja zaogre u prvo lice
mnoine kako bi svoje ideje podijelio s lanovima akademske zajednice
i publikom te na taj nain pod krinkom skromnosti osigurao prostor za
objavljivanje istine kao objektivne i univerzalne. Autorsko mi retoriki
je topos konsenzualne istine (ne mislim tako samo ja nego i drugi).
Stereotipne oblike autorskoga mi nalazimo u formulama za poinja-
nje teksta i odlomka, za ralambu i tijek izlaganja, za argumentaciju, na-
voenje primjera, naglaivanje, iznoenje vlastitoga stajalita i zakljuaka.
Evo nekih primjera: U ovome emo radu, A sada emo se pozabaviti,
Prvo emo istraiti, U sljedeem emo se poglavlju osvrnuti, To emo
za sada ostaviti po strani, Po naemu miljenju, Navodimo primjer,
Nakon to smo izloili, Moemo zakljuiti itd. Kao retorika strate-
gija preruenoga autorskoga glasa to se mi moe zamijeniti bezlinim
konstrukcijama ili ja-oblicima: U ovome e se radu ili U ovome u
radu itd. Takvih se stereotipnih formula ne trebate bojati. Svojom po-
novljivou i prepoznatljivou one vam pruaju mogunost da lake izlo-
ite ideje i iznesete argumente. Isto tako te formule omoguuju publici da
lako prepozna anr akademske proze te se posveti onomu bitnomu, a to su
vae ideje i argumenti. Ipak, s autorskim mi valja postupati oprezno. S
jedne strane autorsko mi, kao i svi drugi oblici govornoga subjekta, ima
u tekstu argumentacijsku, a ne ornamentalnu funkciju. S druge strane va-
lja paziti da se ne prijee tanka granica prema kraljevskomu pluralu kako
tekst ne bi dobio afektirano visokoparan ton.
Iskusni autor moe katkad razigravati razliite nijanse autorskoga mi,
od fingirane skromnosti do autoritarnosti. Tako je u ovome primjeru iz
Stilskih formacija Aleksandra Flakera:
Stilske su formacije za nas, dakle, takva velika knjievnopovijesna jedinstva
() koja konstruiramo na temelju analize pojedinanih knjievnih djela ().
Pojmom stilske formacije obiljeili smo velika, povijesno nastala stilska je-
dinstva (). Ve smo naglasili da se stilske formacije mijenjaju (). (Flaker,
1976: 22, 27, 28)
388

Flakerovo je mi u navedenim primjerima prerueno ja jer znamo da
je upravo on tvorac toga termina. Kako je autor i jedan od osnivaa Za-
grebake knjievnoznanstvene kole, u kojoj je pojam stilskih formaci-
ja nastao, njegovo je mi istodobno glasnogovornik te akademske za-
jednice. To je primjer autorskoga mi ex negativo. Vi niste Aleksandar
Flaker, niste uveli pojam poput stilskih formacija i ne govorite u ime
akademske zajednice. Da ste vi napisali gornje reenice, autorsko mi
trebalo bi pretvoriti u iskaze u ime treega lica i bezline konstrukcije:
Stilske su formacije, dakle, takva velika knjievnopovijesna jedinstva ()

koja se konstruiraju na temelju analize pojedinanih knjievnih djela ().
Pojmom stilske formacije obiljeuju se velika, povijesno nastala stilska jedin-
stva (). Ve je naglaeno da se stilske formacije mijenjaju (). (prilagoeno
po Flaker, 1976: 22, 27, 28)
Osim autorskoga mi kao izraza skromnosti postoji i stvarno autorsko

mi, osobito u empirijskim znanostima, gdje je rad esto kolektivan.
Stvarno mi odnosi se na vie autora, moe se zamijeniti treim licem
i bezlinim konstrukcijama, ali ne i autorskim ja. Za razliku od skro-
mnoga mi, koje ima stilsku boju, stvarno mi izraava stvarnu autorsku
mnoinu i nije stilski obiljeeno.
Govorni subjekt u prvome licu jednine: Autorsko ja. Ta se strategi-

ja u punome povijesnom sjaju prvi put pojavila u Descartesovoj maksimi
Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum). Prvo lice jednine bila je ishodi-
na retorika figura mladoga samouvjerenog graanina koji je na poetku
novoga vijeka svrgnuo sve oinske autoritete te se konstituirao kao samo-
svojni originalni pojedinac individuum. Bio je to izrazito racionalistian
i monologian individuum utemeljio se samo u racionalnome polju i u
prvome licu jednine. Cijela je moderna kultura, pa i moderna znanost,
zasnovana na tome monolokome racionalistikom pojedincu. U tome je
tajna moderne znanosti i njezinih uspjeha, ali i dananja kriza znanosti i
traenje nove znanstvene paradigme.
389

Kada je pak rije o znanstvenome i akademskome diskursu, autorsko
ja dugo je bilo u sjeni autorskoga mi. Danas to nije tako, pa se ja
pojavljuje ravnopravno s mi. Pri tome valja razlikovati struno i autobio-
grafsko ja. Struno ja stilsko je sredstvo samodramatizacije autorskoga
glasa kojim se postie subjektivizacija iskaza. Tu je prije svega rije o to-
posu inscenacije subjektivnosti, a ne o stvarnoj subjektivizaciji iskaza. U
strunome ja nema osobnoga sadraja. Tako je u prvoj reenici knjige
Stilske formacije Aleksandra Flakera. Autor nastupa u prvome licu jednine
samouvjereno poput Descartesa:
Pojam stilska formacija svjesno sam prvi put upotrijebio u lanku O realiz-
mu, objavljenom u asopisu Umjetnost rijei 1958, br. 2, sa eljom da se
otrgnem od pojmova pravac i metoda, iza kojih su stajale dvije razliite kon-
cepcije povijesti knjievnosti. (Flaker, 1976: 11)
U toj obznani autorstva nad naslovnim terminom knjige nema niega osob-
noga. Autor se tu pojavljuje kao znanstveni autoritet koji opisuje nastanak
termina navodei tone bibliografske podatke o prvoj uporabi pojma i raz-
log zbog kojega je bio potreban novi pojam. Odmah nakon to je ovjerio
autorstvo termina autor naputa prvo lice jednine, pa se u analizi svoga
pojma, kao to smo vidjeli, slui razliitim nijansama prvoga lica mnoine
kao objektivnijom i univerzalnijom strategijom autorskoga glasa.
Kao i u drugim strategijama autorskoga glasa, struno se ja pojavljuje
u stereotipnim konstrukcijama te kao stilski postupak isticanja autorstva
i autorskoga doprinosa. Stereotipne konstrukcije strunoga ja mogu se
zamijeniti autorskim mi, i obratno. Postoje razliita stajalita o uporabi
strunoga ja u akademskome tekstu. Neki ga autori i udbenici izbje-
gavaju kao odvie subjektivan i neformalan modus, a neki ga preporuu-
ju kao znak otvorenosti i iskrenosti. O tome koji ete glas odabrati esto
ovisi ukupna stilska boja vaega uratka. Kao i kod autorskoga mi, s upo-
rabom strunoga ja valja postupati oprezno, moda jo opreznije nego
kod mi-glasa. Dok su kod mi-glasa opasnosti bile dekorativnost i ma-
jestetinost, kod ja-glasa opasnosti su egocentrinost i pretencioznost.
Ako imate originalnu ideju, izrecite je u ja-obliku, ali pazite da vam cijeli
390

tekst ne bude ja-pa-ja kako ne biste ispali umiljena autorica ili umiljeni
autor. Rabite ja-glas samo onda kada su neka ideja ili postupak doista
vai i kada elite naglasiti autorstvo.
Posve je drukije s autobiografskim ili osobnim ja. Autobiografsko
ja retoriko je i stilsko sredstvo stvarne subjektivizacije iskaza. Stoga ta-
kvo ja ima mjesta samo na rubovima akademske proze, u predgovoru,
posveti, zahvali i biografiji, ponekad u pokojoj digresiji, umetnutoj aneg-
doti ili fusnoti, ali svaki put vrlo oprezno i vrlo odmjereno. U glavnim
dijelovima akademske proze, tijelu teksta i zakljuku, nema mjesta auto-
biografskomu ja.
Naravno, takva se zabrana ne odnosi na anrove eseja ni na granine
oblike izmeu znanosti i umjetnosti. O tome svjedoi znanstvena esejisti-
ka knjievnice i sveuiline profesorice Julijane Matanovi. Julijana Mata-
novi nije samo jedna od najitanijih autorica autobiografskoga pisma de-
vedesetih godina 20. stoljea. Ona je autobiografski diskurs iz knjievnosti
preselila na drugo anrovsko polje u znanstvenu prozu. Tu vie nije rije
o strunome ja kao kod Aleksandra Flakera. Tu je rije o neposrednoj
estetizaciji znanstvenoga diskursa, o mijeanju literature i znanosti, o pre-
laenju anrovskih granica. U knjizi Prvo lice jednine Julijana Matanovi
inaugurirala je pisanje u ime stvarne graanske osobe sa stvarnim ili fiktiv-
nim ivotnim detaljima koji nemaju neposredne veze ni s metodologijom
znanstvenoga istraivanja ni s temom o kojoj govori:
Bio je studeni 1991. godine i u vlaku, negdje na pola puta izmeu Osijeka i
Naica, jedan mi je osamdesetogodinji starac izgovarao izlomljenu, emocio-
nalno teku priu koja se gubila u vremenu svoga odvijanja, ali je ipak vrsto
ostajala vezana uz jedan, njemu sigurno jedino dobro znani i voljeni prostor,
uz rodno mu selo nedaleko od Vinkovaca. (Iz nude, iz srca, iz ivota: uka
Begovi Ive Kozarca. U: Matanovi, 1997: 207)
U knjizi Lijepi obiaji: Pogovori autorica je obrazloila svoj znanstveni dis-

kurs kao upisivanje u tekst vlastite fotografije (2000: 8). Glavni iskazni
lik postalo je stvarno autobiografsko ja:
391

Sjeam li se dobro, bila je sredina srpnja 1989. kada mi je Miro poslao svoj
prvi roman. (Pravo na priu o vlastitu ivotu. Miro Gavran, Kako smo lomili
noge. U: Matanovi, 2000: 13).
Ili:
Onaj tko poetkom sedamdesetih nije svoju dnevnu sobu opremio kvali-
tetnim hrastovim namjetajem od punog drveta, kakav se u to vrijeme, a u
skladu s interijerskim duhom vremena, naao, a na radost izvoznog odjela, na
programu urenovakog kombinata drvne industrije, ili onaj tko je beton-
ske podove svojih stanova prekrio sintetikim tepisonom (). (Sveti bunar
na vrhu ljestvice. Prilog autobiografiji itanja: Stjepan Toma, Noni posao.
U: Matanovi, 2000: 101)
To vie nije bila objektivna i apstraktna znanstvena, nego subjektivna i

emocionalna literarna proza. Vi meutim niste Julijana Matanovi i ne pi-
ete emocionalnu literarnu prozu. Vi piete akademsku prozu po zadanim
standardima. Ti su standardi tipizirani, ali ne i kruti. Trebate ih se drati,
ali ih istodobno moete i osobno stilski obojiti. Dobro je pri tome znati:
nijedan stilski izbor nije sluajan i cilj je svakoga vaega stilskog izbora ar-
gumentacija. U tome je paradoks i izazov akademskoga diskursnog stila.
Kada je rije o govornome trokutu iskaznih subjekata SEMIJA, mo-
emo zakljuiti:
Unutar govornoga trokuta SEMIJA prijelazi su mogui i legitimni.

Autorsko MI moe se pretvoriti u autorsko JA, i obratno.
Autorsko SE obvezno je u saetku.
Struno JA normalan je oblik u suvremenome akademskom diskursu,
pa se moe preporuiti kada je rije o osobnome stajalitu, metodi ili
rezultatu. Budite oprezni ne budite pretenciozni ni egocentrini.
Jedino su legitimno mjesto autobiografskoga JA paratekstovi pred-
govor, posveta, zahvala i biografija. U akademskim radovima nema
privatnoga (intimnoga) JA.
392

4.2.3. Glagolsko vrijeme i oblici
Znanstveno je miljenje orijentirano na prostor (kategorija objektivnosti),

a ne vrijeme (kategorija subjektivnosti). Stoga je za znanstveni stil nebitno
kojim e se glagolskim oblikom izraziti (usp. Sili i Pranjkovi, 2005: 376;
Sili, 2006: 46). Najneutralniji je glagolski oblik za izricanje vremena pre-
zent nesvrenih glagola. To je ujedno temeljni glagolski oblik za izraavanje
vremena u akademskoj prozi.
Prezent nesvrenih glagola i zamjenski oblici. U akademskoj prozi pre-

zent nesvrenih glagola izraava apstraktnu svevremenost i bezvremenost:
ne samo sadanjost nego i prolost i budunost. Istu funkciju imaju i drugi
glagolski oblici primjerice, bezvremeni perfekt i bezvremeni futur. Ta-
kvi apstraktni glagolski oblici, neovisni o kontekstu, stilsko su sredstvo za
izraavanje objektivnosti znanstvene spoznaje. U takvim se sluajevima
bezvremeni perfekt moe zamijeniti nesvrenim prezentom:
Retorika mitologije, davne i moderne, najbolji je primjer. Meutim, na nau

temu moe se primijeniti, tako rei, normalno iskustvo. Dugo prije nego to
se ustalio naziv roman i postao, jo kasnije, knjievnoteorijski termin, pisala
su se [piu se] djela koja se danas uglavnom bez oklijevanja pribrajaju tradiciji
romana. (mega, 1987: 9)
Na isti se nain nesvrenim prezentom moe zamijeniti bezvremeni futur:
Na prvom e mjestu [Na prvom je mjestu], i po kronologiji i po znaenju, biti

Mato, autor koji u svom ivotu i stvaralatvu udruuje bitne impresionis-
tike dispozicije. (mega, 1993: 45)
U akademskoj prozi stilski je obiljeena i uporaba subjektivnih i emocio-

nalnih glagolskih oblika poput kondicionala i imperativa. Ako se ti oblici
pojave u akademskome diskursu, oni nisu u funkciji poiljatelja i primate-
lja poruke, nego same poruke (Sili, 2006: 49). Raspravljajui o knjizi Vla-
dimira Bitija Pripitomljavanje Drugog: Mehanizam domae teorije (1989),
393

Josip Uarevi esto se slui kondicionalima. Ti su kondicionali u funkciji
sadraja komunikacije, konstruktivnog dijaloga i postavljanja teorijskih
pitanja, a ne poiljatelja i primatelja poruke:
Ako bi naime subjekt i objekt, Ja i stvarnost (drugost) doista jedno drugomu

predstavljali nepoznanicu (), bilo bi onemogueno bilo kakvo njihovo me-
usobno suodnoenje. (Uarevi, 1990: 156)
Slino je i s imperativom. Ni on ne stoji u svojoj uobiajenoj funkciji zapo-

vijedi, nego u slubi retorike ralambe i uputa o tijeku argumentacije:
Sjetimo se tvrdnje iznesene na poetku: da se ini kao da je Matoeva pjesma

priprosta i rafinirana u isti mah. (mega, 1993: 66)
U akademskome je diskursu stilsko sredstvo i infinitiv. Kao glagolski nain

neovisan o licu, infinitiv je osobito pogodan retoriki prostor za pojavu
neutralnosti. Premda u akademskome diskursu traje neprestana borba za
znaenje i uvjeravanje u istinitost vlastitih teza i ideja, infinitiv omoguuje
dojam neutralnosti znaenja i nastupa kao jamac objektivnosti. Kada in-
finitiv dolazi u frazeologiziranim izrazima poput dobro je znati, nije teko
pretpostaviti, vano je napomenuti i sl., tada slui kao tekstni konektor:
Lako je zamijetiti da nas ova zadnja reenica ponovno vraa Maskerati.

(mega, 1993: 201)
Poloaj naslonjenica. Poseban je problem u glagolskome svijetu akadem-

skoga teksta sintaktiki poloaj naslonjenica ili zanaglasnica (enklitika).
Pravilo je u hrvatskome jezinom standardu da se naslonjenice drukije ras-
poreuju u pisanome, a drukije u govorenome jeziku. U govorenome je-
ziku vrijede logike, a u pisanome tekstu ritmomelodijske zakonitosti (usp.
Sili, 2006: 197). Stoga u pisanome tekstu enklitike ne stoje na logikome,
naglaenom, nego na nenaglaenome mjestu. Tako ve i sami nazivi naslo-
njenice i zanaglasnice nominalno upuuju na poloaj enklitika u reenici:
one se naslanjaju na naglaenu rije, odnosno dolaze iza naglaene rijei.
394

U studentskoj akademskoj prozi, vjerojatno pod utjecajem novinarsko-
publicistikoga, medijskoga i razgovornoga diskursa, to se pravilo najee
kri. Ako znamo da je kljuni oblik znanstvene naracije voenje teksta u
treemu licu te da je kljuni glagol znanstvene objektivne i istinosne (on-
toloke) komunikacije biti, onda je osnovni problem pravilne uporabe
naslonjenica u akademskome tekstu poloaj nenaglaenih oblika glagola
biti (je/su) i povratne zamjenice se. Po mojemu iskustvu na redovitome i
poslijediplomskome studiju te su naslonjenice u seminarskim radovima
ak u devedeset posto sluajeva bile na krivome, logikome, naglaenome
mjestu primjerice, Miroslav Krlea je napisao Povratak Filipa Latinovi-
cza, Moderni roman je dominantna knjievna vrsta, Knjievne vrste
su poezija, proza, drama. Knjievne vrste se dijele.
Pravilna je uporaba naslonjenica u pisanome akademskom tekstu staviti
ih po ritmomelodijskom osjeaju iza naglaene rijei kako bi s njom tvorile
naglasnu cjelinu. U sluaju treega lica prezenta glagola biti mogua su dva
rjeenja: prebaciti enklitike je/su na odgovarajue nenaglaeno mjesto po
ritmomelodijskom naelu ili u naglaenoj poziciji rabiti pune oblike jest/
jesu. To je ujedno primjer kako u akademskome tekstu i na takvoj mikrora-
zini kao to je poloaj naslonjenica postoje prostori za slobodu izraavanja
i osobni stil. Ta se sloboda ne odnosi na logiki slijed iznoenja misli, koji
u akademskome tekstu mora biti u funkciji argumentacije, nego na eufo-
nijsko tijelo jezika.
Mogunosti su za pravilnu uporabu navedenih primjera ove: Miroslav
Krlea napisao je Povratak Filipa Latinovicza ili u varijanti Krlea je
napisao Povratak Filipa Latinovicza. Katkad je mogue razdvojiti ime i
prezime, npr. Miroslav je Krlea. S tim oblikom valja meutim postupati
oprezno jer moe imati razliite konotacije od ironije do artificijalnosti.
U drugim su sluajevma ispravni oblici: Moderni je roman dominantna
knjievna vrsta, odnosno u varijanti Moderni roman dominantna je
knjievna vrsta; Knjievne su vrste (ako slijedi nabrajanje bez dvo-
toja) ili s punim oblikom Knjievne vrste jesu: (ako je rije o nabra-
janju iza dvotoja); Knjievne se vrste dijele, odnosno Knjievne vrste
dijele se.
395

Evo kako to rade iskusni znanstvenici:
Ova e arkadina idilinost pratiti i dalje hrvatsku knjievnost ().

(Flaker, 1976: 171)
Imenovanje i sistematizacija sekundaran su postupak ().

(mega, 1987: 9)
Iz tih je nekoliko primjera jasno naelo po kojemu su izgraeni

prostorni oblici u Pasternakovoj lirici (). (Uarevi, 1990: 196)
4.2.4. Struktura reenice i leksik
Struktura reenice. U akademskome tekstu postoje tri uzajamno pove-

zana argumentacijska prostora: najvei prostor cjelina teksta, srednji
prostor odlomak i najmanji prostor reenica. Strategije strukture u sva
su tri prostora iste: logiki redoslijed komponenata, potpunost strukture i po-
vezanost dijelova, kako na jezinoj povrini (kohezija) tako i u semantikoj
dubini (koherencija).
Logiki redoslijed komponenata. Redoslijed reeninih komponenata u
akademskome tekstu moe biti normativan, tipiziran i stilski obiljeen.
Normativan je redoslijed najprije subjekt, a zatim predikat. Budui da izra-
ava objektivnu istinu, akademska je reenica apstraktna i u biti dekontek-
stualizirana, vrijedna sama po sebi. U njoj nema razlike izmeu gramati-
koga (jezinosustavnoga), obavijesnoga (komunikacijskoga) i logikoga
subjekta (Sili, 2006: 52). Stoga reenini subjekt u akademskoj reenici
dolazi ispred predikata kao i u logikome sudu po formuli S je P:
A. G. Mato [subjekt] sredinja je figura hrvatske knjievnosti [predikat]

na prijelazu 19. u 20. stoljee [prilona oznaka vremena].
Sintaktika strategija subjekt-predikat u akademskome diskursu slijedi put

logikoga miljenja od danoga i poznatoga (u komunikacijskoj lingvistici
396

obavijesni subjekt ili tema, ono o emu je rije) prema nepoznatomu i
novomu (u komunikacijskoj lingvistici obavijesni predikat ili rema, ono
to se izrie o danome subjektu). Iz retoriko-stilske vizure to je snana
strategija za izricanje tvrdnja koje e u tijeku argumentacije biti dokazane
ili opovrgnute.
Poloaj ostalih dijelova akademske reenice moe varirati. Najee
su to tipizirane varijacije bez individualne stilske boje. Tako se prilone
oznake mjesta i vremena mogu pojaviti kao predsubjektne sintagme. Tu
se u akademskome diskursu, pod utjecajem novinarsko-publicistikoga,
medijskoga i razgovornoga diskursa, esto grijei u pisanju zareza. Stan-
dardno je naelo u hrvatskome pravopisu semantika distribucija zareza.
Budui da su reenice semantike cjeline, subjekt se od pripadnih dijelova
ne odvaja zarezom. Stoga bez obzira na eufonijsku stanku predsubjektne
sintagme u standardnome jeziku, kakav je akademski, ne treba odvajati
zarezom. Primjerice:
Na prijelazu 19. u 20. stoljee [prilona oznaka vremena kao predsubjek-

tna sintagma, bez zareza] A. G. Mato [subjekt] sredinja je figura hrvatske
knjievnosti [predikat].
Meu tipizirane varijacije u rasporedu reeninih dijelova pripada an-

teponiranost reenica sa zavisnim veznicima dok, premda, iako i sl. Pri
tome veznik dok gubi vremensko znaenje i postaje suprotni veznik, a
zavisna se reenica pretvara u nezavisnu. Takve tipizirane konstrukcije
snano su sintaktiko sredstvo za izraavanje kontrasta i suprotnosti.
Primjerice:
Oit kontrast sadran je, nadalje, u posljednjoj reenici. Dok je poetna re-
enica obojena, mogli bismo rei, ironijski, zavrna iskazuje osjeajnu iden-
tifikaciju u kojoj se udruuju suut i prosvjed. (mega, 1993: 48-49)
Premda se Mato u knjievnopovijesnim raspravama svrstava meu impre-

sioniste, tu karakterizaciju treba uzeti s ogranienjem. (mega, 1993: 56)
397

Potpunost strukture. Reenica je u akademskome diskursu sadrajno i
strukturno potpuna. To znai da u standardnoj akademskoj reenici nema
osamostaljenih dijelova strukture, nominativnih i strukturno nepotpunih
reenica, asindetskih nizova ni ponavljanja kao, primjerice, u knjievnou-
mjetnikome diskursu:
Govorilo se o davnim mladostima i zabludama, o psima, o makama i sluki-

njama, o odijelima, o kuhanju i koncertima. O vanosti pasje probave, o psima
uope i vrlo mnogo, a i o tome, kako je sluinad nezahvalna! O bolestima
uha i grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim oblozima i dijetama.
(Krlea, 1973: 70)
U akademskome diskursu svaka je reenica u sebi logiki dovren i struk-

turiran univerzum. Ako se u akademskome diskursu pojave asindetski
nizovi i nepotpune konstrukcije, onda to nije u funkciji subjektivne eks-
presivnosti, nego ekspresivne loginosti i argumentacije. Tako su iva
Beni i Dunja Falievac naslovile zbornik radova iz knjievne antropo-
logije asindetskim nizom ovjek, prostor, vrijeme (2006). Niz samostal-
nih pojmova povezanih zarezima sintaktiki je stilem u funkciji obilje-
ivanja strukture zbornika u kojemu se isprepleu tri naslovom izraena
antropoloka pojma.
Slino je i s ponavljanjem. U akademskome diskursu ponavljanje
nema ornamentalnu, nego argumentacijsku funkciju. Tako je u ovoj
anafori:
Moe se raditi o borbi za vlast meu plemenima ili unutar jednoga pleme-
na, kao u Pjesmi o Nibelungima; moe biti rijei o svjetskim ratovima, kao
u Homerovoj Ilijadi (...). Moe se govoriti o borbi za ljudsku duu i njezin
spas, kao u Dantea ili Miltona, o borbi za pravu vjeru, kao u Tassa, moe
biti rijei o osnivanju naroda ili drave kao u Eneidi (...). (Pavlii, 1983:
532)
Kao sintaktiko stilsko sredstvo mogu se pojaviti retorika pitanja. U

sljedeemu primjeru retorika su pitanja stilski pojaana ponavljanjima,
398

igrom rijeima (sudac sudac sudom, ovaj ili onaj lik, ovaj ili onaj postu-
pak) i paralelizmima (apozicije on sudac, on pisac):
Je li nuno podsjetiti da je Desnica pravnik, po zanimanju sudac, i da je to

jo jedan od razloga koji pridonose relativizmu onoga to on sudac zove
sudom? to on pisac zove opredjeljivanjem za ovaj ili onaj svoj lik, za ovaj
ili onaj njegov postupak? To je, svakako, jedno od glavnih svojstava Desnice
umjetnika. (Frange, 1987: 375)
Takve stilski obojene sintaktike figure nisu uobiajene u studentskome

akademskom pismu, koje se mora drati normativnih standarda na svim
razinama, pa i u reeninoj i tekstnoj sintaksi. Dobro je meutim znati da
su one mogue i legitimne u individualnome stilu iskusnih znanstvenica i
znanstvenika.
Povezanost dijelova. Napokon, trea osnovna strategija akademskoga
diskursa u prostoru reenice jest povezanost dijelova unutar reenice
(gramatika kohezija) i meu reenicama na razini teksta (logika i se-
mantika koherencija). Vezna su sredstva na razini reenice veznici, a
vezna sredstva meu reenicama na razini teksta tekstni konektori i
modifikatori. Meu tekstne konektore pripadaju veznici ako obavljaju
tu funkciju (ako, koji, premda, to, tako da itd.), osobne zamjenice (on,
ona, ono, oni, one, ona), posvojne zamjenice (njegov, njezin, njihov),
pokazne zamjenice (taj, takav, tolik itd.), prilozi (dokle, gdje, kamo,
tada, tu itd.), estice (dakako, dodue, meutim, pak, stoga itd.) i frazne
konstrukcije poput lako je opaziti, na slian nain, neovisno o tome, u
skladu s time, s obzirom na, teko je rei i sl. (usp. Sili, 2006: 5355;
202217).
O tekstnim konektorima i modifikatorima govorili smo u prethodno-
me poglavlju III. 3.3. Ovdje emo upozoriti samo na neke sintaktike figu-
re u funkciji meureeninih veznih sredstava. To se prije svega odnosi na
anteponiranost zavisne sureenice. Takav poloaj zavisne sureenice omo-
guuje povezivanje i sueljivanje sadraja, pa pripada u tipizirana sredstva
akademske tekstne sintakse. Za razliku od anteponiranih prilonih ozna-
399

ka kao reeninih dijelova anteponirana se sureenica po naelu inverzije
uvijek odvaja zarezom. Primjerice:
Da nije posljednje reenice, koja je u obje verzije jednaka, vrijedila bi u potpu-

nosti konstatacija da je netom navedeni tekst u oitoj stilskoj opreci s nai-
nom za koji se Mato opredijelio preraujui svoju pripovijetku. (mega,
1993: 55)
Ako se govori o stilskom zajednitvu, osnova kritikoga suda moe biti tipo-
loka srodnost, u naelu bez uzrone veze. (mega, 1993: 60)
U akademskome diskursu neke su se zavisne sureenice s veznikom da osa-

mostalile i postale pravi tekstni konektori s modalnim znaenjem: da ne bi
bilo nesporazuma, da se ne bi krivo shvatilo, da se razumijemo, da se ukloni
svaka sumnja itd. (usp. Sili, 2006: 202).
Ulogu tekstnoga konektora imaju i anteponirane participne konstruk-
cije s glagolskim prilogom sadanjim ili prolim. Takvi anteponirani par-
ticipi tipine su sintaktike inverzije, pa se, za razliku od anteponiranih
prilonih oznaka kao reeninih dijelova, uvijek odvajaju zarezima. Pri-
mjerice:
Opredijelivi se u prvom dijelu Kipa domovine za nain oblikovanja koji se u

dananjoj naratologiji naziva mimezom, pisac je oito odluio da zavrnica
bude neka vrsta apoteoze, u kojoj e inicijativu preuzeti komentatorski glas
pripovjedaev. (mega, 1993: 54)
Imajui na umu glavne misli Matoeva eseja, izdvojit emo ovdje jedno od
najzanimljivijih knjievnokritikih djela onoga vremena, ve spomenuti
tekst Thomasa Manna Versuch ber das Theater, u nas nepoznat. (mega,
1993: 142)
I takve se konstrukcije mogu osamostaliti i preuzeti ulogu konektora u

uem smislu: Imajui to na umu..., Strogo uzevi... itd.
400

Jedno je od tipiziranih sintaktikih sredstava u ulozi konektora per-
mutacija redoslijeda dijelova reenice. Kao i druga tipizirana sintaktika
odstupanja od normativnoga redoslijeda reeninih dijelova, takve per-
mutacije nemaju stilska obiljeja i pripadaju u sintaktike standarde aka-
demskoga diskursa. Budui da su to dijelovi iste reenice, ne odvajaju se
zarezom kao ni anteponirane prilone oznake. Primjerice:
Konvencije takozvanoga realistikoga pripovijedanja zanemaruje Mato i po

tome to nigdje ne nastoji svoje sredinje likove posebno naracijski povla-
stiti, to jest dati im bogatiju pripovjednu opremu u opisu vanjskoga izgleda,
u naznaivanju drutvenih i psiholokih silnica, u osvrtima na pretpovijest
zbivanja. (mega, 1993: 51)
Kada je rije o sintaktikim oblicima u ulozi konektora, valja posebno

istaknuti permutaciju prilonih oznaka na poetak reenice. I ta je stra-
tegija tipizirana. Pri tome jo jednom (v. gore Logiki redoslijed kompo-
nenata) treba naglasiti da se u hrvatskoj interpunkciji, koja je preteno
logiko-semantika, anteponirane prilone oznake i druge predsubjektne
sintagme kao integralni dijelovi reenice ne odvajaju zarezima bez obzira
na veu ili manju eufonijsku stanku. Primjerice:
Na prijelomu stoljea i u prvim desetljeima nakon godine 1900. [nema za-

reza] hrvatskoj je knjievnosti svojstven, iako ponekad na skromniji nain,
cijeli raspon motivskih i stilskih osobina zapadnih i srednjoeuropskih knji-
evnosti (...). (mega, 1993: 44)
Meu velikim Matoevim suvremenicima [nema zareza] znao je Rilke u po-

jedinim pjesmama ciklusa Die Sonette an Orpheus tako pristupiti sonetu.
(mega, 1993: 63)
A kako izgleda niz reenica povezanih konektorima, modifikatorima i sin-

taktikim konstrukcijama u funkciji konektora, neka pokae odlomak iz
istoga izvora:
401

Razmatranje o impresionizmu ne moe, dakako [estica kao modifikator,
povezuje novo poglavlje s prethodnim u kojemu je bila rije o Matoevoj
prozi], zaobii liriku. Mijenjamo knjievnu vrstu, ali ostajemo kod Matoa.
Njegovo [posvojna zamjenica u ulozi tekstnoga konektora] je stvaralatvo
karakteristino za impresionistike stilske tendencije i po svome anrovskom
usmjerenju. Jedna od naravi impresionista iskazuje se u tome to je cijeli ivot
ostao vjeran kratkim knjievnim vrstama: lirskoj pjesmi, noveli, eseju, feljto-
nu. Tumaenje da je to poetika iznuena materijalnim brigama, potrebom
da se pie brzo, za novine i asopise, ne moe zadovoljiti jer je poznato koliko
je truda autor ponekad ulagao u doraivanje i preraivanje svojih tekstova.
I [veznik u ulozi tekstnoga konektora] djela o kojima je ovdje bilo govora
primjer su za to. Da nije bilo sklonosti i senzibiliteta [anteponirana zavisna
sureenica u ulozi tekstnoga konektora], zacijelo bi tota u njegovu stva-
ralatvu bilo drukije. (mega, 1993: 62)
Sedam sintaktikih savjeta. Izdvojit u sedam savjeta za dobru reeninu

sintaksu u studentskome akademskom pismu:
Izrazite subjekt reenice jasno i precizno bez puno dodatnih fraza i

nadopuna.
Doite do predikata to bre i to jednostavnije; subjekt je ono po-
znato, tema, a predikat je ono nepoznato, rema; itateljice i i-
tatelji ele to prije uti to vi imate rei o svojemu subjektu temi;
stoga nemojte okoliati da doete do tvrdnje koju ete potkrijepiti
argumentima.
Nemojte rabiti duge reenice s puno umetnutih reenica i dodatnih
fraza; razbijte duge reenice u vie manjih; ako niste sigurni, proi-
tajte duge reenice naglas; ako se i sami zamorite, jo e se vie zamo-
riti itateljice i itatelji.
Sluite se u sintaksi preteno normativnim i tipiziranim redoslije-
dom komponenata, a iznimno, ako to trai vaa tema, stilski oboje-
nim redoslijedom.
Pazite da vae skromno mi ne postane uzvieno kraljevsko mi.
402

Pazite da vae struno ja ne bude pretenciozno i umiljeno.
Spojite reenice prikladnim konektorima i modifikatorima u logiki
povezan, koherentan tekst.
Leksik. Gradbene su jedinice reenice rijei, a sustav rijei ini leksik.

Kakav e biti leksik u pojedinoj znanosti, ovisi o tipovima znanstvene
proze. Tipovi su znanstvene proze rasprava, opis, pripovijed (za razliku
od umjetniko-fikcijske pripovijesti) i razgovor (Sili, 2006: 194 i 199
200). Rasprava i opis orijentirani su na predmet i njegova svojstva. Stoga
u njima prevladavaju imenice i pridjevi. Pripovijed i razgovor orijen-
tirani su na radnju i okolnosti radnje, pa u njima prevladavaju glagoli i
prilozi. Akademsko pismo i akademski diskurs pripadaju tipu rasprave
s elementima opisa i pripovijedi. Stoga je osnovna znaajka akadem-
skoga diskursa i akademskoga leksika nominalnost dominacija imenica
(supstantivnost), pridjeva (atributivnost, kada je rije o opisu) i brojeva
(brojevnost, napose u empirijskim znanostima).
Akademski termini. Leksik akademskoga diskursa sastoji se od ope-
jezinih rijei i od specijalnih znanstvenih termina. Glavnina su akadem-
skoga jezika opejezine rijei, ali je sadrajni naglasak na terminima.
Termini su opi pojmovi za izricanje objektivnih znanstvenih istina. Ako
se prisjetimo Aristotelove podjele toposa na ope topose i topike (misao-
ne kategorije i strategije svojstvene svim vrstama govora) i posebne topo-
se i topike (teme, opa mjesta i pojmovi u pojedinim vrstama govora, v.
II. 4.10), akademske termine moemo podijeliti na dvije glavne skupine:
opeznanstvene i posebnoznanstvene termine.
Opeznanstveni termini karakteristini su za sve ili za veinu znanosti.
To su opi metodoloki i predmetni toposi znanstvene racionalnosti. Ta-
kvi su pojmovi analiza, cjelina, dio, forma, funkcija, kategorija, kvaliteta
(kakvoa), kvantiteta (kolikoa), model, sinteza, struktura, sustav, ustroj i
sl. Posebnoznanstveni termini svojstveni su pojedinim znanostima. To su
posebni toposi kojima se obiljeuju metode i teme u pojedinim znanosti-
ma. Takvi su pojmovi u biologiji primjerice evolucija, u ekonomiji BDP,
403

u knjievnoj znanosti stilske formacije (v. III. 1.3.12). Mogu se izdvojiti i
meuznanstveni ili srodnoznanstveni termini (Sili, 2006: 59). To su
metodoloki i predmetni toposi zajedniki srodnim znanostima.
Akademski se termini mogu tvoriti na tri osnovna naina:
semantikim prilagodbama opejezinih rijei

stvaranjem novih rijei po tvorbenim modelima nacionalnih jezika
uvoenjem ili stvaranjem internacionalnih rijei
Termini nastali semantikim prilagodbama opejezinih rijei. Tu su mo-

gua dva osnovna modela: model semantike specifikacije i model figu-
rativnoga prijenosa znaenja. Po modelu semantike specifikacije nastali
su, primjerice. termini u teoriji umjetnosti nova stvarnost (u njemakoj
avangardi umjetniki stil Neue Sachlichkeit) ili stvar (rus. ve, pojam u te-
oriji avangarde). Takve opejezine termine valja uvijek poblie odrediti,
to jest osloboditi konotacija vezanih uz uobiajenu uporabu. U drugome
modelu, figurativnome prijenosu znaenja, kao termini nastupaju tzv. mr-
tve ili suhe metafore. Takve su demetaforizirane metafore u ulozi termina,
primjerice, binarna klopka, glava avla, krilo zrakoplova, list papira, tijelo
teksta itd. To je vrlo iv tvorbeni model u suvremenoj raunalnoj termino-
logiji pri prevoenju termina s engleskoga (web mrea, web site mrena
stranica).
Neologizmi po tvorbenim modelima nacionalnih jezika. Taj je model plo-
dan kao i demetaforizirane metafore, a praksa najee odluuje o uspje-
nosti pojedine novotvorbe. Prva institucionalizacija toga tvorbenog mo-
dela u hrvatskome se jeziku dogodila u Hrvatsko-njemako-talijanskome
rjeniku znanstvenoga nazivlja Bogoslava uleka (18741875; pretisak
1990). Tu su stvoreni danas opeprihvaeni znanstveni termini poput da-
lekozor, kisik, kovine, slitine, toplomjer, tlakomjer, vodik, ugljik i sl. Model
je iv i danas. Tako je Aleksandar Flaker uveo neologizme svagdan (rus.
byt tematsko-motivski kompleks svakodnevice u knjievnome tekstu) i
odjuga (rus. ottepel meteoroloki jugovina, otapanje snijega, pojam koji
oznauje poststaljinsko doba u ruskoj kulturi 1960-ih). Nedavno je kao
404

zamjena za opisni metaforiki termin leei policajac predloena rije
uspornik, koja ima izgleda postati struni termin u prometu i prometnim
znanostima. Za status termina u raunalnome leksiku natjee se i neolo-
gizam elektroskupnica (za elektroniku potu Svima u adresaru) kojim je
voditelj informatike slube na Filozofskome fakultetu u Zagrebu uro
Kladari u vrijeme studentskih prosvjeda 2009. razveseljivao akademsku
zajednicu.
Internacionalni termini. Znanstveni su termini, gledano idealno, jedno-
znani i osloboeni svih konotativnih znaenja. Leksik ivih nacional-
nih jezika optereen je razliitim znaenjima i konotacijama, pa je tvor-
ba znanstvenih termina oteana. Stoga se u znanstvenoj terminologiji
esto rabe internacionalni (meunarodni) termini. To su termini koji se
rabe u vie nacionalnih jezika. Takvi termini mogu biti dvojaki. S jedne
strane to mogu biti posuenice i prilagoenice iz starih ili mrtvih jezi-
ka. U ovoj knjizi to su, primjerice, grki i latinski termini logos, etos, pa-
tos, kairs, stsis, topos, invencija, dispozicija, elokucija itd. S druge strane
internacionalni termini nastaju na podlozi tvorbenih modela klasinih
jezika grkoga i latinskoga. Takvi su, primjerice, termini od morfolo-
ke osnove tekst. Dodavanjem prefiksa arhi, hiper, inter, meta, para, trans
na imenicu tekstualnost nastala je tipologija intertekstualnosti Grarda
Genettea u skladu sa znaenjem pojedinoga prefiksa: transtekstualnost
(svaka upuenost teksta na tekst, intertekstualnost u najirem smislu),
intertekstualnost (stvarna nazonost tuega teksta, citat, aluzija i sl.), ar-
hitekstualnost (upute na anr), paratekstualnost (tekstovi koji obrubljuju
glavni tekst, naslovi, predgovori, uvodi, biljeke), metatekstualnost (pre-
fiks met potjee od naziva za Aristotelovu prvu filozofiju, metafiziku,
koja se u korpusu djela nalazila iza Fizike, v. II. 2.1; u svim kovanicama
prefiks met znai svijest ili komentare o tekstu), hipertekstualnost (tek-
stovi koji nastaju transformacijom tuih tekstova, npr. stilizacija, paro-
dija, pasti).
Prednosti su internacionalnih termina tvorbena transparentnost, zna-
enjska preciznost i izraajna ekonominost. Ti termini nisu optereeni
brojnim znaenjima kao rijei nacionalnih jezika, lako su prepoznatljivi
405

i mogu posluiti kao uporita u meunarodnoj znanstvenoj komunika-
ciji. Mana im je to esto stvaraju sinonimiju s nacionalnim terminima,
koja moe poveati entropiju teksta. Sinonimija je opravdana ako postoje
razlike u sastavnicama znaenja, jer tada omoguuje kretanje teksta i razvi-
janje argumentacije. Katkad su internacionalni termini homonimi (rijei
koje isto zvue, a razliito znae), npr. metar u fizici i poetici. To najee
nije problem, jer svaka znanost rabi pojam u svome znaenju. Problemi
se mogu pojaviti kada se uz jedan termin dugom uporabom nakupi vie
slojeva znaenja, pa se ta znaenja ponu mijeati ili umnaati. Takvi su
termini moderan i moderna (od lat. modernus nov) u razliitim znanjima
i znanostima, od filozofije i politologije do znanosti o knjievnosti i mode.
Primjerice, u znanosti o knjievnosti termin moderna moe znaiti epohu
novoga vijeka, modernu knjievnost u posljednja dva stoljea, modernu
umjetnost od Baudelairea do kraja 60-ih godina 20. stoljea (na angloa-
merikome govornom podruju sinonim modernizam), umjetniko raz-
doblje na prijelomu 19. i 20. stoljea (beka moderna, hrvatska moderna).
Kod takvih termina treba uvijek tono odrediti znaenje u kojemu se po-
jam rabi.
Poseban je problem u primjeni znanstvene terminologije omjer naci-
onalnih i internacionalnih termina. Nacionalni su termini temelj svake
znanosti jer oni omoguuju znanstveno miljenje i potiu razvoj znanosti.
Internacionalne termine ne treba izbjegavati, ali ni pretjerivati u njihovoj
uporabi. Bez nacionalnih termina znanost je prazna, a bez internacional-
nih termina slijepa. Jedno je od velikih umijea postii prikladan omjer
jednih i drugih. Poznavanje zakona tvorbe i uloge znanstvene termino-
logije omoguit e vam da budete svjesni problema. A svijest o problemu
ujedno je put u njegovo rjeenje.
Latinske uzreice. U akademskome se leksiku uz modalne rijei na nacio-
nalnim jezicima susreu latinske uzreice klasine modalne rijei i izrazi
na latinskome jeziku. Primjerice:
ad hoc osobito u tu svrhu, s odreenom namjerom

a priori/a posteriori prije iskustva/nakon iskustva
406

ergo dakle
in statu nascendi u zametku
ipso facto samim inom, samim time
mutatis mutandis promijenivi to treba promijeniti, s prijeko potrebnim
promjenama
non sequitur ne slijedi
nota bene pazi dobro
per traditionem po tradiciji
quod erat demonstrandum to je trebalo dokazati
sapienti sat pametnomu dosta
si licet ako je doputeno
sui generis svojevrstan, osobit
vice versa obratno
Kao posuenice iz stranoga jezika te se rijei piu kosim pismom. Treba ih

rabiti odmjereno, kako tekst ne bi dobio pretjerano formalan ili nepriro-
dan ton.
4.2.5. Posebni oblici figurativnosti
Uobiajeno je miljenje da u znanstvenome diskursu nema stilskih figura

i tropa (v. gore 4.1.1, Ureenost). To je samo djelomice tono. Znanstveni
je diskurs tipiziran i tur, ali nije nefigurativan. U znanstvenome diskur-
su nema figurativnih izraza u emocionalnoj ili ornamentalnoj ulozi. Sva
jezina sredstva, pa i stilske figure i tropi, moraju biti u funkciji argu-
mentacije. U akademskome diskursu rije je o posebnoj argumentacijskoj
figurativnosti. U seminarskome radu ne moete napisati Majakovskij se
ugnijezdio u futurizmu. To je ornamentalna metafora koja nita ne go-
vori o poloaju Majakovskoga u ruskome futurizmu. Stoga u formalno-
me diskursu kakav je akademski treba izbjegavati takve nefunkcionalne
stilske urese.
Kada govorimo o figurativnosti akademskoga diskursa, zanimljivo je
uoiti da na poetku zapadne znanosti bijae metafora. Rije je o po-
407

znatoj Platonovoj metafori pilje, razvijenoj u alegoriju. Svoju filozofiju
ideja Platon je izrazio slikom pilje u kojoj su ljudi prikovani lancima za
pod, izvan pilje se nalazi osjetilni svijet, a samo kroz mali otvor prodi-
re svjetlo. Stoga oni ne mogu vidjeti prave ideje smjetene na idealnome
mjestu (tpos nots), nego samo odraze osjetilnoga svijeta na zidu, tj. sjene
sjena. Tako zapadna znanost poinje stilskim paradoksom. Platon, koji je
iz idealne drave prognao Homera, sam je svoju filozofiju ideja izrazio pje-
snikom metaforom.
U akademskome se diskursu susreu stilske figure i tropi koji mogu
pridonijeti argumentacijskoj logici. Vidjeli smo primjere sintaktikoga
ponavljanja, anaforu i retorika pitanja (v. gore 4.2.4, Struktura reenice:
Potpunost strukture). Slino je i s ostalim stilskim figurama u funkciji ar-
gumentacije. Evo kako se argumentacijskom figurativnou slui knjievni
znanstvenik, poznat kao estet i stilist:
Metafora:
Kad se Mato poeo javljati svojim prvim kritikim prikazima, hrvatska je

kritika jo uvijek plutala u mrtvim rukavima Markovieve formalistike este-
tike. (Frange, 1987: 240)
Izrazito mediteranski, dapae, otoki (viki) pisac, Marinkovi nije od svoje

zaviajnosti samom sebi nainio klopku. (Frange, 1987: 362)
Kao i ostali pjesnici njegova kraja, i Pupai je svjestan prije svega injenice
da je on samo prsten u beskrajnom lancu predaka i potomaka (...). (Frange,
1987: 392)
Metafora kao hiperbola:
Dok je Mihali svoj dvoboj s Historijom iskazao modernijom, bogatijom vari-

jantom tradicionalnog jezika nae poezije, Slaviek je to uinio izrazom koji
je, naoko, osuen da svoje usluge ponudi jedino stereotipnoj komunikaciji.
(Frange, 1987: 395)
408

Hijazam:
U proljee, uoi rata, umiru dva velika nasuprotnika, Mato i Skerli, dva
protunoca (kako ree prvi od njih), toliko daleki jedan od drugog, toli-
ko vezani jedan uz drugog; lirik jedan, racionalist drugi, boem jedan, znan-
stvenik drugi; u svemu razliiti, u mnogome slini, oni umiru kao protivnici
klonuli od silne borbe u kojoj kao da nije moglo biti pobjednika. (Frange,
1987: 285)
Ponavljanje (rijei) i aliteracija (ponavljanje suglasnika):
Htjeli mi to prihvatiti ili ne, turska je vladavina postala i dijelom nae svijesti:
velik dio naeg svijeta primio je islam, jo vei ivio pod Turcima i s tur-
cima; uza sve tragine posljedice turske viestoljetne okupacije, na se jezik,
nae miljenje, naa kultura nikada nee moi osloboditi turcizama, a pro-
ces naeg rasturivanja nije u mehanikom prihvaanju dekorativnog pri-
zora iz Mauranieve Kobi, nego najjednostavnije reeno u oslobaanju
od tuinske, osmanlijske vlasti, za ime su podjednako teili i podjarmljeni
krani i domai muslimani. (Frange, 1987: 277)
Oksimoron:
I sam veliki metar Krlea, nakon etiri godine rjeite utnje i sumorna dru-
govanja sa samim sobom i utjenom bjelinom papira (napisao je pod oku-
pacijom nekoliko tisua stranica retrospektivne i mislilake proze), i on je,
u programatskom eseju Knjievnost danas (odmah, 1945. godine) postavio
dramatino pitanje: Kako da se sve to to smo doivjeli izrazi knjievno?
(Frange, 1987: 354)
Paradoks u obliku hijazma:
Bog, draga, domovina, to je njihovo vrhovno pjesniko trojstvo; a njemu,

posve prirodno, pripada posveeno stereotipan (banalno uzvien ili uzvieno
banalan) pjesniki izraz. (Frange, 1987: 356)
409

To su samo neke figure i tropi iz bogatoga osobnog stila knjievnoga po-
vjesniara Ive Frangea. Ovdje ih ne navodim kao uzor koji trebate slije-
diti, nego kao primjer figurativnosti znanstvenoga diskursa. Vi niste Ivo
Frange i ne trebate se sluiti osobnom metaforikom. Ono to trebate zna-
ti i emu vas mogu pouiti navedeni primjeri jest:
Akademskomu su diskursu svojstveni posebni oblici argumentacij-

ske figurativnosti.
Iskusne znanstvenice i znanstvenici mogu razviti osobni stil i osobnu
metaforiku.
U studentskome akademskom pismu pri uporabi metaforikih izra-
za trebate biti vrlo oprezni kako se ne biste ugnijezdili u pretjera-
noj ili neprikladnoj figurativnosti.
4.2.6. Brojevi
Brojevi se u akademskome diskursu mogu pojaviti u tekstu i u retoriko-

me okviru teksta (obiljeivanje strukturnih dijelova, nabrajanje, tablice
i slike, citiranje i citatni stilovi). Pod brojevima se ovdje misle arapski
brojevi, dok se rimski posebno imenuju.
Brojevi u tekstu. Zajedno s imenicama (supstantivnost) i pridjevima

(atributivnost) brojevi (numerativnost) ine treu komponentu ime-
ninosti (nominalnosti) akademskoga diskursa (Sili, 2006: 200). Bro-
jevi su sredinja simbolina jedinica u znanostima poput matematike,
fizike, prirodnih i tehnikih znanosti. Na tim podrujima valja primje-
njivati pravila o uporabi i pisanju brojeva tih podruja. U humanisti-
kim i drutvenim znanostima valja se pridravati opih pravopisnih
pravila o pisanju brojeva te posebnih pravila za uporabu i pisanje bro-
jeva na tim podrujima. Ako na vaemu fakultetu postoje posebna pra-
vila za uporabu i mehaniku brojeva, slijedite ih. Ako vam mentorica ili
mentor savjetuju odreeno pisanje brojeva, prihvatite savjet. Ako nai-
410

ete na situacije koje nigdje nisu opisane, prilagodite postojea pravila
svojemu sluaju.
Rijei ili brojke. Najee je pitanje iz mehanike brojeva kada brojeve tre-
ba pisati rijeima, a kada brojkama. Odgovor na to pitanje ovisi o koliini
brojevnih podataka koje ete predoiti te o pravilima i konvencijama va-
ega podruja. U drutvenim i humanistikim znanostima, ako se donosi
malo brojevnih podataka, jednoznamenkasti i dvoznamenkasti brojevi od
jedan do sto (jedan, deset, pedeset, devedeset devet) piu se rijeima. Okrugli
brojevi petsto, tisuu, milijun itd. piu se rijeima ako dolaze izolirano, a
ako se usporeuju ili pojavljuju u bliskome kontekstu, piu se radi jasnoe
brojkama. Dugi okrugli brojevi mogu se izraziti mijeano, brojkama i rije-
ima. Reenice ne poinju brojevima:
Matoeva Sabrana djela objavljena su u dvadeset knjiga.
Godina ima 365 dana.
Izlobu je vidjelo vie od tisuu posjetitelja.
Na Filozofski fakultet u Zagrebu upisala su se 2009. na preddiplomski studij

1033, a na diplomski 774 studentice i studenta.
Emisiju je gledalo vie od 2 milijuna ljudi.
Ako tema zahtijeva veu koliinu numerikih podataka, rijeima se piu

samo jednoznamenkasti brojevi, a drugi brojkama:
Od 90 dvoraca 10 se obnavlja, a pet je otvoreno za posjetitelje.
Ako se donosi niz numerikih podataka ili se podatci usporeuju, svi se

podatci piu brojkama:
Usporedili smo podatke za 90 dvoraca: 10 se obnavlja, 5 je otvoreno za

posjetitelje, a 75 je preureeno u druge svrhe.
411

U matematici i mnogim empirijskim znanostima svi se brojevi piu broj-
kama, osim na poetku reenice:
Most je dug 99 m.
Brojkama se piu brojevi u postotcima. U humanistikim i drutvenim

znanostima uz brojku postotka esto se pie rije posto kada se iznosi malo
podataka, a znak za postotak % kada se iznosi vie podataka ili kada se
podatci ele naglasiti. U empirijskim znanostima uvijek se pie znak za po-
stotak. Izmeu broja i znaka za postotak nema razmaka.
U anketi je sudjelovalo 70 posto studenata.
Od 70% studenata koji su sudjelovali u anketi 40% izjasnilo se za..., a 60%

protiv...
Brojkama se piu decimalni brojevi (0,8), negativni brojevi (8 C) i bro-

jevi uz naziv valute (1500 kn, 350 EUR-a).
Osobito je profinjena mehanika brojeva u sustavu datiranja. Dan i go-
dina piu se brojkama, a mjesec brojkom ili rijeima. U suvremenome aka-
demskom pismu mjesec se ee pie rijeima, bilo da nastupa sam bilo u
sklopu nadnevka:
Zagreb, 25. lipnja 1991.
Godine su u hrvatskome jeziku redni brojevi, pa se piu s tokom (v. dolje

Pravopisni znakovi i interpunkcija u brojevima godina). Nemojte poeti
reenicu brojkom dana ili godine jer brojka ne moe stajati na poetku
reenice.
Neispravno:
25. lipnja 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost.
412

Ispravno:
Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991.
Desetljea i stoljea piu se brojkama ili rijeima. Po starijoj tradiciji

stoljea su se u hrvatskome jeziku pisala rimskim brojkama (XX. sto-
ljee). Danas ih je uobiajeno pisati arapskim brojkama (20. stoljee) ili
rijeima (dvadeseto stoljee). Odluite se za jedan model i primijenite
ga dosljedno. Ako desetljea piete brojkama, piite i stoljea. Na kraju
brojke treba dodati prikladan nastavak s crticom bez razmaka (spoj-
nicom), primjerice: 1930-e, 1930-ih, u 1930-ima itd. Pripazite da ne
dodate -te, jer je t ve sadrano u osnovi broja. Ako desetljea piete
rijeima, pripazite da je jasno o kojemu je stoljeu rije ili dodajte sto-
ljee. Za prva dva desetljea preporuuje se radi jasnoe uporabiti naziv
desetljea:
U hrvatskoj knjievnosti 1990-ih dominirala je autobiografska proza.
Devedesetih godina 20. stoljea u hrvatskoj je knjievnosti

dominirala autobiografska proza.
U prvome desetljeu 21. stoljea u hrvatskoj je knjievnosti

dominantan anr roman.
Pravopisni znakovi i interpunkcija. Drugi su vaan aspekt mehanike

brojeva pravopisni znakovi i interpunkcija. Pojavljuju se unutar brojeva,
meu brojevima i nakon brojeva.
Pravopisni znakovi unutar brojeva. U brojevima od pet ili vie zname-
naka tisuice i vee jedinice po hrvatskim se pravopisnim standardima
odvajaju razmakom ili bjelinom (3 578 000). Pri tome razmak ili bjelina
imaju ulogu pravopisnoga znaka. U novanim iznosima tisuice i vee je-
dinice najee se odvajaju tokama, a decimale zarezom (3.578.000,00
kn). Toka i zarez piu se bez razmaka.
413

Pravopisni znakovi u rasponcima. Rasponci su brojevi kojima se odreuje
raspon, npr. stranica ili godina. U raspon se ubraja i prvi i posljednji broj.
Raspon se moe obiljeivati rijeima od do ili crtom (ne spojnicom). Ne
smiju se mijeati obje tehnike:
od 85 do 95 ili 8595 ali ne: od 8595
Rasponci se do sto ne krate (npr. 8595). Pravopis Babi-Mogu ne pre-

poruuje kraenje ni veih rasponaka. U rasponcima godina doputa se
kraenje samo u pisanju uzastopnih kalendarskih godina, npr. k. god.
2010./11. (usp. Babi i Mogu, 2010: 110).
Skraivanje rasponaka katkad se primjenjuje u kazalima. Jedan je od su-
stava kraenja rasponaka u kazalima ovaj:
199 Nema kraenja 15, 5153, 85125
100, 1000 itd. Nema kraenja 100105, 11001115
101 do 109, Drugi se broj krati 1015, 2049

201 do 209 itd. do posljednje znamenke
110 do 199, Drugi se broj krati 25865, 358412

210 do 299 itd. do posljednje dvije
znamenke ili ne krati
ako prelazi u novi niz
Ako se u etvero- 37503853

znamenkastome broju
promijene tri znamenke,
nema kraenja
(Usp. Turabian, 2007: 327)
414

Pravopisni znakovi i interpunkcija u brojevima godina. U akademskome
diskursu poseban je problem pisanje brojeva godina. Godine su u hrvat-
skome jeziku redni brojevi, pa se iza njih kao razlikovno naelo od glavnih
brojeva pie toka. Problem nastaje kada se iza godine pojavljuju drugi
pravopisni i interpunkcijski znakovi, to je u akademskome diskursu vrlo
esto.
Kada je rije o pisanju drugih znakova iza rednih brojeva, u hrvatskome
jeziku postoje dvije pravopisne tradicije. Po starijoj tradiciji i po pravopisu
Babi-Mogu sljedei znak ne moe zamijeniti toku iza rednoga broja,
pa se iza godina, uz toku kao razlikovno naelo za redni broj, pie i svaki
sljedei znak. Primjerice:
Antun Gustav Mato (1873. 1914.)

U lipnju 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost...
Po mlaoj (novosadskoj) pravopisnoj tradiciji te po pravopisima Ani-

Sili i Badurina-Markovi-Mianovi sljedei znak zamjenjuje toku, pa
se pie:
Antun Gustav Mato (18731914)

U lipnju 1991, kada je Hrvatska proglasila neovisnost...
Pisanje toke iza rednih brojeva u kombinaciji s drugim znakovima jedan

je od rijetkih pravopisnih aspekata o kojemu meu suvremenim pravopi-
sima nema konsenzusa. To je poseban problem u akademskome pismu, jer
se tu u tekstu, a osobito u citatnim stilovima pojavljuje mnotvo godina
koje esto dolaze u kombinaciji s drugim pravopisnim i interpunkcijskim
znakovima. U medijskome, publicistikome, reklamnome i drugim dis-
kursima godine se pojavljuju u manjim koliinama, pa se slijedi starija tra-
dicija i pie toka u dvojnim znakovima:
Europsko prvenstvo u vaterpolu (Zagreb, 29. 8. 11. 9. 2010.)
415

U akademskome diskursu, zbog ekonomije prostora i vizualnosti zna-
kova, tu je tradiciju teko dosljedno provesti. Tako i Babi-Moguev
pravopis doputa u enciklopedijama i bibliografiji isputanje toke iza
rednih brojeva kada slijedi drugi znak. Stoga je u ovoj knjizi napravljen
kompromis:
U tekuemu tekstu zadrana je dvojna interpunkcija:
U lipnju 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost...
U retorikome okviru (godinama izdanja i rasponima dogaaja u za-

gradama, citatnicama, bibliografiji i sl.), gdje je godina vizualni znak
i gdje bi umnaanje interpunkcije vodilo u redundanciju, sljedei
znak zamjenjuje toku:
Sabrana djela A. G. Matoa (1973) objavljena su u povodu stote obljetnice

roenja.
Problem pisanja pravopisnih i interpunkcijskih znakova iza godine mo-

rate rijeiti prije pisanja prve verzije teksta kako vas to ne bi optereiva-
lo u pisanju konane verzije ili proizvelo mehaniku neurednost teksta.
Kako ete postupiti? Moete prihvatiti konvencije koje vladaju na vaemu
znanstvenom podruju ili fakultetu. Moete prihvatiti savjet mentorice ili
mentora. Moete odabrati jedno od pravopisnih rjeenja. Vano je odlui-
ti se za jedno naelo i dosljedno ga primijeniti.
Brojevi u retorikome okviru. O uporabi i mehanici brojeva u retorikome

okviru govorili smo (v. gore Pravopisni znakovi u rasponcima) ili emo go-
voriti na mjestima gdje je rije o strukturama i tehnikama retorikoga okvi-
ra. Za obiljeivanje strukture i dijelova brojevima v. III. 2.2.5, Obrojivanje
strukturnih dijelova: Numeracija, za pisanje brojeva u tablicama i slikama v.
dolje 4.3.2, za pisanje brojeva u citatnicama i citatnim stilovima v. poglavlja
III. 5. i III. 6, a za brojeve stranica v. III. 7.3.2, Obrojivanje stranica: Pagina-
cija. Ovdje emo ukratko uputiti na neka pravila iz mehanike nabrajanja.
416

Nabrajanje (enumeracija) jest tehnika retorikoga okvira u kojoj se bro-
jevima istiu pojedini aspekti u tekstu. Nabrajanje moe biti horizontalno
i vertikalno.
Horizontalno se nabrajanje rabi ako je popis aspekata kratak i jedno-
stavan. Tada se brojevi donose u zagradi u sklopu reenice. Vie od dva
broja odvajaju se zarezima: Moemo zakljuiti da je (1)..., (2)... i (3). Ako
su aspekti ili struktura reenice sloeniji, jedinice se odvajaju tokom sa
zarezom: Nije teko zakljuiti da je (1)...; uzevi u obzir takve okolnosti, na-
mee se kao (2)...; napokon, iz jedinstva tih dvaju aspekata slijedi (3)... Ako
ste ve rabili brojeve u zagradi u druge svrhe, zamijenite ih malim slovima
abecede u zagradama: (a), (b) i (c).
Vertikalno se nabrajanje rabi ako je popis aspekata dug ili ako se aspekti
ele posebno naglasiti. Tada se na kraju uvodne reenice stavlja dvotoje
te u vertikalnome nizu donosi popis. Brojevi se piu s tokom bez zagrade.
Ako su jedinice potpune reenice, poetna su slova nakon broja velika, a
na kraju svake jedinice dolazi toka. Primjerice:
Moemo zakljuiti:
1. Zagrebaka je kola bila graena na paradigmi imanentizma.

2. Bio je to vrhunac i kraj moderne znanosti o knjievnosti.
Ako jedinice nisu potpune reenice, ako se u opisu jednoga aspekta pojavlju-
je vie reenica ili se niu rijei i sintagme, na kraju se jedinica, ovisno o njiho-
vu tipu ili retorikome efektu koji se eli postii, mogu rabiti zarez ili toka
sa zarezom uz toku na kraju niza te niz bez interpunkcije, kao isti vizualni
znak. U svim tim sluajevima jedinice poinju malim slovom. Primjerice:
Zagrebaka je kola:
1. uvela paradigmu imanentnoga pristupa knjievnomu tekstu,

2. stvorila knjievnoznanstvene institucije i
3. ukljuila hrvatsku znanost o knjievnosti u europske okvire.
417

Zagrebaka se kola razvijala u dvije faze:
1. od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih

2. od sredine 1970-ih do kraja 1980-ih
4.2.7. Kratice
U akademskome diskursu esto se rabe kratice. Kratice su pokraene rijei

ili termini u funkciji ekonomije iskaza. Akademske kratice mogu biti ope,
posebne i pojedinane. Ope se kratice rabe u svim ili u veini znanosti (krati-
ce za akademske i strune nazive i akademske stupnjeve, kratice u citatnim
stilovima i sustavima, zemljopisni termini, kratice za vrijeme i datume, za
mjere, za Bibliju itd.). Posebne se kratice rabe u pojedinim znanostima (ma-
tematici, prirodnim i tehnikim znanostima, pravu itd.). Njihova uporaba
ovisi o konvencijama koje vladaju na tim podrujima i u tim disciplinama.
U takvim sluajevima valja slijediti postojee konvencije ili konzultirati
specijalne prirunike. Pojedinane su kratice one koje se rabe u pojedino-
me tekstu (kratice imena, posebnih termina, naslova itd.). Pojedinane se
kratice razjanjuju pri prvome spominjanju u tekstu, bilo u zagradi nepo-
sredno nakon prvoga spominjanja bilo u napomeni pod tekstom. Ako se
rabi vie pojedinanih kratica, donosi se popis kratica (v. II. 2.3.6). Ovdje
emo izloiti neka naela o tvorbi i uporabi opih akademskih kratica te
donijeti izbor iz dvaju posebnih tipova akademskih kratica: kratica aka-
demskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva te citatnih kratica. Za
sluajeve koji se ovdje ne obrauju konzultirajte pravopisne prirunike ili
se posavjetujte s mentoricom ili mentorom.
Tvorba kratica. Po nainu tvorbe kratice mogu biti jednostavne kratice

ili saetice i sloene kratice ili akronimi. Saetice nastaju saimanjem rije-
i, tako da se uzme jedno slovo (g. godina) ili vie poetnih slova (prof.
profesorica/profesor), da se spoje prvo i zadnje slovo (dr. doktorica/
doktor) ili suglasniki skup (tzv. takozvani). Neke su saetice nastale kao
akronimi (itd. i tako dalje, npr. na primjer, tj. to jest). Akronimi na-
418

staju kraenjem vielanih imena drava, ustanova, asopisa i sl. na poetna
slova (ee) ili na poetne slogove (rjee): EU Europska Unija, HAZU
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, RH Republika Hrvatska.
Uporaba kratica. Kratice valja rabiti odmjereno kako tekst ne bi postao

nejasan ili odvie tehnificiran. O primjeni kratica u citatnim stilovima v.
relevantna mjesta u III. 5.2.5. i III. 6.
Oblikovanje kratica. Kratice se naelno oblikuju po opim pravilima.

Neka su od tih pravila vrsta, a u nekima ima iznimaka. Kad god niste
sigurni kako se pie, izgovara ili sklanja neka kratica, konzultirajte pravo-
pisne prirunike.
Velika i mala slova, izgovor i sklonidba. Saetice se naelno piu malim
slovima, a izgovaraju i sklanjaju kao izvorne rijei (g. 1991. godine
1991.). Iznimke su, primjerice, ga i gica, koje se piu bez toke i skla-
njaju kao samostalne rijei, te latinske kratice A. D. (anno Domini ljeta
Gospodnjega), N. B. (nota bene pazi dobro, napomena) ili P. S. (post
scriptum nakon napisanoga), koje se piu velikim slovima. Akronimi se
naelno piu velikim slovima i izgovaraju na dva naina: kao samostalne
rijei (HAZU hazu) ili kao slova (RH erha). Najee se sklanjaju
dodavanjem spojnice i gramatikoga nastavka (HAZU HAZU-a) te
mogu sudjelovati u tvorbi izvedenica (HAZU-ova). Ako se akronimi
osamostale kao imenice, piu se malim slovima, izgovaraju kao samostal-
ne rijei i sklanjaju bez dodatka spojnice (gulag gulaga).
Pravopisni znakovi i interpunkcija. Saetice se naelno piu s tokom, a
akronimi bez toke. U akademskome se pismu esto grijei u pisanju dru-
goga znaka nakon toke u kraticama. Tu vrijedi vrsto pravilo: toku u
kraticama ne moe zamijeniti sljedei znak.
Neispravno:
Ibid: 358.
Nav. dj, 27.
419

Ispravno:
Ibid.: 358.
Nav. dj., 27.
Razmaci. Saetice se naelno piu s razmacima (bjelinama) nakon toke.

To je osobito vano u pisanju saetica akademskih i strunih naziva i aka-
demskih stupnjeva, gdje se esto grijei u razmacima.
Neispravno:
Dr.sc.Dunja Falievac, red.prof.
Ispravno:
Dr. sc. Dunja Falievac, red. prof.
Tipografija. Kratice se piu obinim, a ne kosim pismom. U naim primje-

rima saetice su pisane kosim pismom radi isticanja, a ne kao standardan
oblik tipografske prezentacije kratice.
Neispravno:
Ibid.: 358.
Nav. dj., 27.
Ispravno:
Ibid.: 358.
Nav. dj., 27.
Kratice akademskih i strunih naziva i akademskih stupnjeva. Aka-

demski i struni nazivi te akademski stupnjevi i njihove kratice razlikuju
se u tradicionalnome i bolonjskome studiju. U tradicionalnome studiju
zavretkom preddiplomskih studija postizali su se struni nazivi s pripad-
nim kraticama: diplomirani inenjer dipl. ing., doktor medicine dr.
420

med., diplomirani pravnik dipl. iur., profesor prof. itd. Zavretkom po-
slijediplomskih strunih studija postizao se struni naziv magistar mr.,
a zavretkom poslijediplomskih znanstvenih studija akademski stupnjevi
magistar znanosti mr. sc., magistar umjetnosti mr. art. i kao najvii sve-
uilini akademski stupanj doktor znanosti dr. sc.
U bolonjskome studiju, koji se u strukturi i nazivima oslanja na srednjo-
vjekovnu tradiciju, pojavili su se novi nazivi s novim kraticama (v. II. 1.5).
U svim su akademskim nazivima i akademskome stupnju uvedene rodno
korektne dublete (trenutano se postie samo jedan znanstveni stupanj,
doktorat znanosti, pa je tradicionalna sintagma akademski stupnjevi za-
mijenjena jedninom akademski stupanj). U skladu s vaeim propisima
(Narodne novine 107/07 i 45/08) zavretkom preddiplomskoga studija u
trajanju od tri do etiri godine stjee se akademski naziv sveuilini prvo-
stupnik (baccalaureus)/sveuilina prvostupnica (baccalaurea) uz naznaku
struke, npr.: sveuilini prvostupnik (baccalaureus)/sveuilina prvostupni-
ca (baccalaurea) biologije i ekologije mora, kratica: univ. bacc. biol. et oecol.
U tehnikim znanostima dodaje se termin inenjer, pa je naziv npr. struni
prvostupnik (baccalaureus)/struna prvostupnica (baccalaurea) inenjer/
inenjerka grafike tehnologije, kratica: univ. bacc. ing. techn. graph. Zavr-
etkom preddiplomskoga i diplomskoga studija stjee se akademski naziv
magistar/magistra uz naznaku struke, npr. magistar/magistra hrvatskoga
jezika i knjievnosti, kratica: mag. philol. croat. Iznimno u studijima medi-
cine, stomatologije i veterine postie se zavretkom preddiplomskoga i di-
plomskoga studija akademski naziv doktor/doktorica medicine uz nazna-
ku struke: kratica dr. med. Zavretkom poslijediplomskoga specijalistikog
studija stjee se akademski naziv sveuilini specijalist/sveuilina specija-
listica odreene struke, npr. sveuilini/a specijalist/specijalistica lovstva,
kratica univ. spec. silv. Ako je rije o poslijediplomskome specijalistikom
studiju u medicini, stomatologiji i veterini, akademski je naziv magistar/
magistrica uz naznaku struke, a kratica npr. univ. mag. med. vet. Napokon,
zavretkom poslijediplomskoga sveuilinog studija stjee se akademski
stupanj doktorice i doktora znanosti ili umjetnosti uz naznaku znanstve-
noga, odnosno umjetnikoga polja i grane, kratice: dr. sc. i dr. art.
421

U hrvatskome jeziku kratice za akademske i strune nazive i akademske
stupnjeve piu se malim slovima s tokom i razmakom nakon toke (v.
gore). Kratice za akademske i strune nazive piu se iza imena i prezimena
(..., dr. med.), a kratice za akademske stupnjeve ispred imena i prezimena
(dr. sc. ...) .
Kratice u citatnome okviru. Uloga je kratica u citatnome okviru (citatni-

cama, bibliografskim jedinicama, citatnim stilovima) uiniti tekst kraim
i preglednijim. Rabe se meunarodne kratice iz latinskoga i drugih jezika
te kratice na hrvatskome jeziku. Nema pravila hoete li za vie autora pisati
latinsku kraticu et. al. ili hrvatsku i dr., hoete li za lokaciju bibliografskih
podataka pisati ibid. ili isto. Odaberite jednu od mogunosti i dosljedno je
primijenite. Ovdje se donosi izbor meunarodnih kratica i kratica na hr-
vatskome jeziku koje se najee susreu u citatnome okviru (usp. Rjenik
kratica u: Badurina, Markovi i Mianovi, 2007: 185201).
Meunarodne kratice
A. C. (anno Christi godine Kristove, od roenja Kristova; usp. po

Kr.)
A. D. (anno Domini godine Gospodnje, ljeta Gospodnjega; usp.
po Kr.)
ca i cca (circa oko)
CD, gen. CD-a (compact disc)
CD-ROM, gen. CD-ROM-a (compact disc read-only memory)
cf. i cfr. (confer usporedi; usp. usp.)
e. c. (exempli causa, primjera radi; usp. npr.)
e. g. (exempli gratia primjera radi; usp. npr.)
et al. (et alibi i drugdje; usp. i dr.)
et al. (et alii i drugi; usp. i dr., i sur.)
etc. (et cetera i drugo, i tako dalje; usp. i dr., itd.)
ff. (folgende [Seiten]) sljedee [stranice]; usp. i d.)
i. e. (id est to jest; usp. tj.)
422

ib. i ibid. (ibidem na istome mjestu, isto)
id. (idem isto)
l. c. i loc. cit. (loco citato na navedenome mjestu)
MS i ms. (od manus ruka + scribere pisati = rukopis; usp. rkp.)
n. d. (no date bez [oznake] datuma, usp. s. a.)
N. N., gen. N. N.-a (nomen nescio ne znam ime, Nepoznat Netko)
No. (number broj; usp. br.)
no. (numero broj; usp. br.)
Nr. (Nummer broj; usp. br.)
o. c. i op. cit. (opus citatum navedeno djelo; usp. n. dj. i nav. dj.)
op. (opus djelo)
p. (pagina stranica) i pp. (paginae stranice)
P. S. (post scriptum nakon napisanoga)
q. v. (quos vide vidi to, uputa na odreeno mjesto u knjizi)
s. a. (sine anno bez [oznake] godine)
s. l. (sine loco bez [oznake] mjesta)
s. n. (sine nomine bez [oznake] imena)
s. t. (sine tempore bez [oznake] vremena)
s. t. (sine titulo bez [oznake] naslova)
s. v. (sub verbo pod rijeju [u rjeniku])
sq. (sequens sljedea [stranica] i sqq. (sequentes, sequentia sljedee
[stranice], usp. i d.)
vol. (volumen svezak; usp. knj. i sv.)
vs. (versus protiv)
423

Kratice na hrvatskome jeziku
ak. (akademski) npr. (na primjer)

ak. god. (akademska godina) o. g. (ove godine)
bibl. (biblijski) o. mj. (ovoga mjeseca)
bilj. (biljeka) odn. (odnosno)
br. (broj) op. a. (opaska autora)
it. (itaj) op. p. (opaska pisca)
l. (lanak) op. prir. (opaska prireivaa)
g. i god. (godina) po Kr. (poslije Krista)
god. (godite) pr. g. (prole godine)
i d. (i dalje) pr. Kr. (prije Krista)
i dr. (i drugdje; i drugi/druge; i pr. mj. (prologa mjeseca)
drugo) pr. n. e. (prije nove ere)
i sl. (i slino) prev. (preveo/prevela)
i sur. (i suradnici) prir. (priredio/priredila)
itd. (i tako dalje) rkp. (rukopis)
itsl. i i t. sl. (i tomu slino) sl. (slika)
izd. (izdanje) st. (stoljee)
kat. br. (kataloki broj) str. (stranica)
knj. (knjiga) sv. (svezak)
krat. (kratica) k. god. (kolska godina)
m. s. (meu spise) t. (toka)
n. dj. i nav. dj. (navedeno djelo) tabl. (tablica)
n. e. (nove/nae ere) tj. (to jest)
n. m. i nav. mj. (navedeno mjesto) ur. (urednik/urednica)
n. s. (nova serija) usp. (usporedi)
nap. (napomena) v. (vidi)
nap. a. (napisao autor, napomena zb. (zbirka, zbornik)
autora)
nap. p. (napisao pisac, napomena
pisca)
424

4.3. RETORIKI OKVIR AKADEMSKOGA DISKURSA
Retoriki okvir akademskoga diskursa ine prepoznatljive tipizirane

strukture i autoreferencijalne strategije kojima akademski diskurs upu-
uje na samoga sebe, osigurava svoje univerzalije (loginost, objektiv-
nost, preciznost, ozbiljnost) te ovjerovljuje svoj autoritet i drutvenu
mo. Meu izvorne akademske strategije okvira pripadaju takva formal-
na retorika sredstva i strukture kao to su citati, biljeke, bibliografija
i literatura, saetci, kljune rijei, grafikoni, sheme i sl. To je ono to je
svojstveno svim znanostima, standardizirano je i moe se nauiti. Reto-
riki je okvir eksplicitan ili implicitan predmet pouke u pisanju akadem-
skih radova. Tako je i u ovoj knjizi, u njezinu treemu, pragmatinom
dijelu. O nekim smo strategijama okvira ve govorili ili emo govoriti.
Ovdje emo ih razvrstati na verbalne, vizualne i mehanike, ukratko ih
opisati ili uputiti na mjesta gdje se one podrobnije razrauju.
4.3.1. Verbalne strategije okvira
Verbalne su strategije okvira zadana kompozicija teksta, standardizirani

dijelovi strukture (bibliografija i literatura, moto, saetak, kljune rije-
i), vrste retorike procedure u pojedinim dijelovima te sve dokumen-
tacijske tehnike, citati i citatni stilovi. Takav je verbalni retoriki okvir,
primjerice, kompozicija IMRAD u empirijskim znanostima. Takve su ti-
pizirane retorike forme uvod, zakljuak i saetak. Te su strategije mono
sredstvo za logiko razvijanje teme i izvoenje argumentacije. O tome
smo govorili u III. 2. Dokumentacijske tehnike, citati, bibliografske na-
pomene, biljeke i sl. autohtoni su retoriki okvir za pojavu objektivnosti,
neutralnosti, autoriteta i moi akademskoga diskursa. O citatima smo
govorili u III. 1.6.6. i III. 1.6.7, o bibliografiji i literaturi u III. 2.3.16, a
podrobnije o citiranju i citatnim stilovima govorit emo u poglavljima
III. 5. i III. 6.
425

4.3.2. Vizualne strategije okvira
Vizualne strategije okvira obuhvaaju sve tipove ilustracija koji se mogu

pojaviti u verbalnome tekstu ili usmenome izlaganju. Uz termin ilustracije
rabe se izrazi likovni prilozi ili grafike. Ilustracije se tradicionalno dijele na
tablice i slike. Tablice su reetke sa stupcima i redcima u kojima se prika-
zuju kategorije injenica izraene brojevima ili rijeima. U slike pripadaju
grafikoni, karte, dijagrami, fotografije, glazbeni primjeri, crtei i druga sli-
kovna graa. Ilustracije su strategije jasnoe i preciznosti. One u akadem-
skome diskursu nemaju ornamentalnu, nego argumentacijsku funkciju.
Nije vaan estetski dojam, nego argumentacijska snaga vizualnoga okvira.
Za izraavanje brojevnih podataka najpogodniji je retoriki okvir upo-
raba tablica i grafika. U tablicama i grafikama brojevi su arapski, ako to
nije drukije propisano. Radi utede prostora esto se rabe kratice i sim-
boli. Tri su osnovna tipa grafika: tablice te stupani i linijski grafikon. Svaka
od tih grafika ima poseban retoriki efekt. Tablice su prikladne za isticanje
pojedinanih brojeva i preciznih odnosa meu podatcima, stupani gra-
fikon za isticanje usporedbe meu podatcima, a linijski grafikon za istica-
nje zbivanja u vremenu. Grafike trebaju biti jasne, precizne i relevantne.
Suvremeni raunalni programi nude velik broj grafikih modela, ali oni
ne mogu odluiti kada ete ih i kako rabiti. To moete samo vi u skladu sa
svojom argumentacijom. itateljice i itatelji trebaju jasno vidjeti ono to
trebaju znati.
Ovdje emo ukratko prikazati tehnike obiljeivanja tablica i slika te
navoenja izvora (prilagoeno po Turabian, 2007: pogl. 8. i 26). Za sve
specijalne aspekte ilustracija kao to su oblikovanje tablica i grafika, tipovi
i struktura grafika, fizika ugradba ilustracija u tekst i sl. konzultirajte po-
sebne prirunike i vodie.
Tablice. Tablice se obiljeuju rijeju Tablica obinim pismom, brojem i na-

slovom. Nakon broja dolazi toka, nakon toke razmak i naslov, a na kraju
naslova nema toke (v. primjer dolje). Ako je naslov tablice dulji od jedno-
ga retka, drugi se redak u naslovu pie bez proreda (v. III. 7.3.2, Razmaci).
426

Brojevi se tablica niu po redu pojavljivanja tablica u tekstu i odvaja-
ju se od brojeva slika. Ako ima samo nekoliko tablica, brojevi se niu u
kontinuitetu bez obzira na to je li tekst dulji ili krai, ima li poglavlja ili
nema. Ako ima vie tablica i vie poglavlja, preporuuje se dvojna nume-
racija: najprije broj poglavlja, zatim broj tablice u nizu kako se pojavljuje
u tome poglavlju. Kao i u svakoj arapskoj numeraciji, izmeu brojeva
nema razmaka, npr. Tablica 6.11. Mogue su i druge kombinacije (v. ilu-
stracije u ovoj knjizi).
Ako se pozivate na tablicu u tekstu, preporuuje se navesti naziv ta-
blica malim slovom i broj (usp. tablicu 5), a ne samo lokaciju (v. dolje)
jer pri oblikovanju teksta tablica moe promijeniti mjesto. Ako ima vie
tablica, donosi se popis tablica samostalno ili u sklopu popisa ilustracija
(v. III. 2.3.5).
Ako podatke u tablici niste prikupili sami ili ste ih prilagodili svo-
joj argumentaciji, treba navesti izvor. Izvor se moe navesti u obliku
biljeke pod tablicom s uvodnom rijeju Izvor (kosim pismom i s dvo-
tojem). Kada je tablica prilagoena, na to se moe uputiti rijeima
Prilagoeno po (bez kosoga pisma). Kao i pri svim tipovima navoenja
izvora, postoje razliiti citatni stilovi. Ako odaberete ovdje predoene
citatne stilove (v. III. 5.2.5. i III. 6), izvore u tablicama moete navesti
na dva naina: u stilu fusnote bibliografija ili u stilu tekstnote lite-
ratura. U prvome sluaju svi su podatci sadrani pod tablicom, pa se ne
navode u bibliografiji, a u drugome valja u literaturi navesti sve podatke
(v. primjer dolje). Drugi i sljedei redci piu se poravnano na lijevome
rubu, obino manjim tipom slova i bez proreda (v. III. 7.3.2, Pismo i
Razmaci).
U tablicama se esto pojavljuju razliite biljeke. Biljeke mogu biti
ope (odnose se na cijelu tablicu) i posebne (odnose se na specijalne as-
pekte tablice). Ope se biljeke mogu uvesti rijeju Biljeka, a posebne se
obiljeuju u skladu s vaeim konvencijama. Primjerice:
427

Tablica 3. Samoocjena pripadnosti gradu/selu, regiji, Hrvatskoj ili Europi
Grad/selo Regija Hrvatska Europa

Potpuno 9 8 9 17
neprivren/a 3,8% 3,3% 3,8% 7,1%
Ne jako 38 64 35 75
privren/a 15,9% 26,8% 14,6% 31,4%
Srednje 90 95 102 114
privren/a 37,7% 39,7% 42,7% 47,7%
Jako 102 72 93 33
privren/a* 42,7% 30,1% 38,9% 13,8%
Izvor: Prilagoeno po J. Horvat, S. Katavi i H. Sabli, Kulturna industrija

kao afirmacija kulturnog identiteta, u: Kulturni stereotipi: Koncepti identiteta
u srednjoeuropskim knjievnostima, ur. Dubravka Orai Toli i Ern Kulcsr
Szab (Zagreb: FFpress, 2006), 327.
Ili:
Izvor: Prilagoeno po J. Horvat, S. Katavi i H. Sabli, 2006: 327.
Biljeka: Podatke u tablici prikupile autorice. Istraivanje je provedeno tije-

kom akademske godine 2002./2003. na Ekonomskim fakultetima u Osijeku
i Splitu primjenom metode papir i olovka u nazonosti ispitivaa. Izraa-
vajui vlastite osjeaje pripadnosti (selu/gradu, regiji, Hrvatskoj i Europi),
ispitanici su pokazali najveu razinu pripadnosti dravi (81,6%), selu/gradu
(80,4%), regiji (69,8%) te Europi (61,5%).
* Samoocjene srednje privren/a i jako privren/a tretirane su kao osje-

aj pripadnosti.
Slike (grafikoni, karte, dijagrami, fotografije, glazbeni primjeri, crtei). Za

razliku od tablica, koje se naslovljuju, slike se potpisuju. Oznauju se rijeju
Slika obinim pismom, brojem s razmakom i potpisom (legendom ili tuma-
428

em) pod slikom. Drugi i sljedei redci piu se poravnano na lijevome rubu,
obino manjim tipom slova i bez proreda (v. III. 7.3.2, Pismo i Razmaci).
Potpisi pod slikama sadrajno su i mehaniki raznolikiji od naslova ta-
blica. Dok naslovi tablica uvijek zavravaju bez toke, potpisi pod slikama
obino se piu bez toke ako se sastoje od sintagme ili jednostavne reeni-
ce, a s tokom ako se sastoje od vie sintagma ili reenica. Primjerice:
Slika 15. Vukovar: Dvorac Eltz
Slika 1. Faksimil naslovnice spjeva Judita Marka Marulia, 1521. U naslovu

se meu ostalim navodi ime jezika kojim je spjev napisan: istorija svete udo-
vice / Judit / u versih harvacki sloena.
Ako se slika sastoji od nekoliko dijelova, ti se dijelovi opisuju rijeima gore,

dolje, lijevo, desno, prvi slijeva, u sredini i sl. Ako se opisne oznake nalaze
u nepotpunim reenicama, piu se kosim pismom kako bi se razlikovale
od legende. Ako su opisne oznake uklopljene u cjelovite reenice, ne piu
se kosim pismom (gore stoji..., dolje lijevo sjede, s desne strane vidi se... u
sredini se nalazi i sl.). Primjerice:
Slika 17. Vlaho Bukovac, Razvitak hrvatske kulture. Dekorativni pano u

Velikoj itaonici Sveuiline knjinice, danas Hrvatski dravni arhiv. Pred
boicom mudrosti Atenom vila ovjenava Ivana Gundulia; desno Gaj,
Strossmayer, Maurani, Kukuljevi, Vraz i drugi; lijevo Zrinski, Maruli,
Meduli, Vlai, Drakovi; u sredini Bokovi. Izvor: Prilagoeno po Ivo
Frange, Povijest hrvatske knjievnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice hr-
vatske; Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 1987), 278-279.
Ili:
... Pred boicom mudrosti Atenom vila ovjenava Ivana Gundulia. S desne
strane dolaze hrvatski knjievnici XIX. st.: Gaj, Strossmayer, Maurani,
Kukuljevi, Vraz i drugi; s lijeve strane nalaze se Zrinski, Maruli, Meduli,
Vlai, Drakovi; u sredini je Bokovi.
429

Slike se mogu obiljeivati i malim slovima abecede:
Slika 3.11. Dva tipa glazbala sa strunama: a) gusle, b) violina
Brojevi se slika odvajaju od brojeva tablica i niu redoslijedom kako se

pojavljuju u tekstu. Ako se u tekst ukljuuje samo nekoliko slika i ako se
o slikama posebno ne raspravlja, brojevi se izostavljaju. Ako u tekstu ima
vie slika i vie poglavlja, rabi se dvojna numeracija kao i u tablicama:
najprije broj poglavlja, zatim broj slike u nizu kako se pojavljuje u tome
poglavlju. Izmeu brojeva nema razmaka, npr. Slika 6.11. Mogue su i
druge kombinacije (v. ilustracije u ovoj knjizi). Ako postoji popis ilustra-
cija, tablice se i slike u popisu odvajaju (v. III. 2.3.5).
Ako je slika preuzeta ili prilagoena, navodi se izvor u istome stilu kao
i kod tablica. Razlika je samo u tome to su kod tablica izvori samostalne
biljeke pod tekstom, a kod grafika i drugih slika dio su potpisa pod sliku.
Dolaze na kraju niza (v. gore sliku 17). Kod fotografija, umjetnikih crtea
i mapa umjesto bibliografske jedinice navodi se samo autorovo ime:
Slika 15. Mato u Parizu. Crte-karikatura Andra Rouveyrea.
4.3.3. Mehanika akademskoga teksta
Mehanika (od gr. mchan stroj, sprava, maina) znai: (1) dio fizike u
kojemu se prouava utjecaj energije i sila na kretanje i ravnoteu materijal-
nih tijela, (2) znanost o strojevima (strojarstvo) i (3) nebeska mehanika
znanost o kretanju nebeskih tijela; u prenesenom znaenju neto to se
odvija mimo ljudske volje; nehotian, automatski (usp. Klai, 1990: s. v.
mehanika). U akademskome pismu mehanika je teorija i praksa fizi-
koga izgleda i materijalnih standarda oblikovanja teksta. Ono to su pri-
rodne sile i njihov utjecaj na materijalna tijela u mehanici kao grani fizike,
to su drutvene konvencije i standardi u mehanici akademskoga teksta.
Mehanika akademskoga teksta najiri je retoriki okvir normativnosti,
430

dosljednosti, ozbiljnosti, urednosti i autoriteta znanosti i znanstvenosti.
Mehaniku akademskoga teksta ine:
mehanika pravopisnih znakova

mehanika fizikoga lika teksta
citatna mehanika
Pojedini fakulteti, odsjeci, mentorice i mentori, asopisi i nakladnika

poduzea imaju razraena pravila iz mehanike akademskoga teksta. Ako
vam se preporui kakav sustav ili se od vas trai pridravanje odreenih
pravila, pisat ete svoju disertaciju ili koji god akademski rad u pretpos-
tavljenoj mehanici. Ako mehanika teksta ne postoji ili se od vas ne tra-
i, preporuujem etnju kroz pravila, pitanja i rjeenja ponuena u ovoj
knjizi.
Mehanika pravopisnih znakova. Tendencija je suvremenih jezinih za-

jednica pojednostavnjenje pravopisnih pravila kako bi se olakala seman-
tika prohodnost teksta, sloboda subjektivnog izraza i lakoa recepcije. To
ne znai da se pravila gube, nego da postaju sve funkcionalnija. Mnoga
pravila nude razliiti raunalni programi. Ipak, studentice i studenti mora-
ju poznavati pravopisna pravila kako bi posvjedoili o pravopisnoj kulturi
i ispunili osnovni preduvjet akademskoga pisma jezinu normativnost
(v. gore 4.2.1).
Pravopisni znakovi mogu biti interpunkcijski ili reenini u uem smi-
slu (vezani uz gramatiku, semantiku, ritmo-melodijske zakonitosti) i pra-
vopisni znakovi u irem smislu (ista mehanika). Te se dvije razine katkad
ne mogu odvajati. U studentskome akademskom pismu vrlo se esto grije-
i upravo u istoj mehanici. To se osobito odnosi na razmak ili bjelinu kao
pravopisni znak. Pravopisni se znakovi u pravilu piu bez razmaka s lijeve
strane (iza prethodne rijei, slova ili simbola nema bjeline), a s razmakom s
desne strane (prije sljedee rijei, slova ili simbola dolazi bjelina). Iznimke
su od toga pravila neki sluajevi u bibliografskim jedinicama, citatima, pi-
sanju brojeva itd. Tako se primjerice dvotoje, toka sa zarezom i kosa crta
431

u CIP-u piu s razmakom na obje strane, a internetske adrese bez razmaka.
O pisanju razmaka ili bjeline kao pravopisnoga znaka usp. Badurina, Mar-
kovi i Mianovi, 2007: 113115 i passim (lat. tu i tamo, na razliitim
mjestima).
esto se grijei i u tipografiji pravopisnih znakova. Pravopisni znakovi
u pravilu dolaze istim oblikom i veliinom pisma kao rijei, slova i simboli
koji im neposredno prethode. Ako se dio upitne reenice donosi kosim
pismom, istim tipom slova pie se i upitnik:
Kada i kako poetska funkcija postaje dominantna? To jest:

kada se i kako ona pretvara u poeziju? (Uarevi, 1990: 94)
Upitnik kao dio naslova pie se kosim pismom kao i naslov:
The End of Science?

(Nobel Conference, Minnesota: 1989)
Ako se naslov bez upitnika nae na kraju upitne reenice, naslov se pie
kosim pismom, a upitnik obinim pismom:
to bolje govori o svezama romantiara i Bdijenja od injenice da su po

nekim izdanjima Veglie di Tasso bile popraene Byronovom pjesmom The
Lament of Tasso? (Zlatar, 1998: 87)
Zagrade se piu onim tipom slova koji sadrava tekst u zagradi. Ako je
tekst u zagradi u kosome pismu, u istome su pismu i zagrade:
Nakon reenoga ne bi trebalo zvuati paradoksalno ako ustvrdimo da su

u umjetnikome djelu naelno prisutne sve funkcije osim estetske (poetske).
(Uarevi, 1990: 95)
Ako je dio teksta u zagradama u normalnome pismu, i zagrade su u nor-

malnome pismu:
432

Igranje glembajevskog ciklusa najee je uvjetovano provjerom glumako-
ga ansambla, kao u predstavama zagrebakoga HNK (Gospoda Glembajevi,
1994; Leda, 1998; U agoniji, 1998) i jednako tako splitskoga HNK, ali koji
je ipak ponudio i drukiji redateljski koncept (Gospoda Glembajevi i U ago-
niji, 2001). (Lederer, 2004: 49)
O nekim smo aspektima pravopisne mehanike govorili u ovome poglav-

lju (pisanje toke iza rednih brojeva, pisanje kratica, obiljeivanje tablica
i slika, v. gore). O mehanici pravopisnih znakova u citatnim stilovima
govorit emo u poglavljima III. 5. i III. 6. O drugim pojedinostima iz
pravopisne mehanike s kojima se moete susresti konzultirajte pravopis-
ne prirunike.
Citatna mehanika. Citatnu mehaniku ine standardi u navoenju litera-

ture: pisanje citatnica, bibliografske biljeke, bibliografija i literatura, ci-
tatni stilovi i ugradba citata u tekst. Citatna je mehanika sredinji retoriki
okvir akademskoga pisma, strategija memorije kulture, ozbiljnosti i autori-
teta akademskoga diskursa. O razliitim aspektima citatne mehanike rije
je u poglavlju III. 5. Poglavlje III. 6. u cjelini je posveno velikoj mehanici
dvaju citatnih stilova.
Mehanika fizikoga lika teksta. U mehaniku fizikoga lika teksta pri-

padaju svi aspekti raunalnoga (neko strojnoga) oblikovanja teksta: tip
slova, proredi, uvlake, margine, paginacija, izrada naslovnice itd. O tome
e biti rijei u poglavlju III. 7.3.2.
Osnovno je pravilo mehanike teksta dosljednost. Nije bitno kojega
ete se pravila pridravati, gdje ete se posluiti vlastitim rjeenjima ili
kako ete postupiti u dvojbenim situacijama. Vlastita su rjeenja uvijek
potrebna jer nema te mehanike koja bi obuhvatila sve pojedinane slu-
ajeve. Bitno je da uvijek u istim tekstnim okolnostima primjenjujete
isto mehaniko i tehniko pravilo, isti sustav i iste verzije odabranoga
sustava.
433

Mehanika svakoga teksta, pa i akademskoga, proizvod je odreene kul-
ture i istodobno znak visoke kulture teksta. Ona je vrhunski kulturni kon-
strukt koji omoguuje ivot teksta. Ili, Aristotelovim rijeima, mehanika je
prvo nepokrenuto pokretalo (t prton kinon aknton) svakoga teksta.
A to znai najiri retoriki okvir znanstvenoga teksta, u sklopu znanstve-
noga teksta akademskoga pisma, a u sklopu akademskoga pisma svih
vrsta studentskih radova od eseja do doktorske disertacije.
Stoga u ovo poglavlje zavriti paradoksom. Kao i u nekim prethodnim
poglavljima, uinit u to u biblijskome citatnom stilu:
Ono to bijae
na kraju
ovoga poglavlja o jeziku i stilu
a to je Mehanika
neka u vaim akademskim radovima
sada i uvijek
bude
na poetku!
434

5.
CITIRANJE I CITATI
(MEMORIJA)
U ovome se poglavlju obrauju tehnike citiranja i mehanika

citatnoga retorikog okvira. Citiranje je, uz parafraziranje i
saimanje, sredinji oblik memorije kulture u akademskome
pismu, a citatni je okvir osnovna strategija za reprezentaciju te
memorije. O nekim aspektima citiranja, parafraziranja i saima-
nja bilo je govora u poglavlju o pripremama za pisanje (III. 1), a
o bibliografiji i literaturi kao dijelovima strukture u poglavlju o
strukturi i dijelovima (III. 2). Ovdje se podrobnije opisuju sa-
drajne i formalne odlike citata, parafraza i saimanja, elementi
i modusi citatnoga okvira te ugradbena mehanika citata. Tako
zamiljeno, ovo je poglavlje oblik klasinoga kanona memorije
primijenjen na citiranje i njegov retoriki okvir.
435

CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA)
5.1. CITIRANJE, PARAFRAZIRANJE, SAIMANJE. . . . . 439

5.1.1. Citiranje i citati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439
5.1.2. Odlike i mane znanstvenih citata . . . . . . . . . . . . . . 440
5.1.3. Parafraziranje i parafraze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 444
5.1.4. Grijesi parafraziranja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 446
5.1.5. Saimanje i upuivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 448
5.2. CITATNICE I CITATNI STILOVI . . . . . . . . . . . . . . 449

5.2.1. Citatnice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449
5.2.2. Bibliografske jedinice u klasinim izvorima . . . . . . . . 462
5.2.3. Citiranje elektronikih izvora . . . . . . . . . . . . . . . . 463
5.2.4. Bibliografija i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 466
5.2.5. Citatni stilovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469
5.3. UGRADBA CITATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 484

5.3.1. Mehanika uklopljenih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . 485
5.3.2. Mehanika izdvojenih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 491
5.3.3. Zakonite promjene u citatima . . . . . . . . . . . . . . . . 497
437

5.1. CITIRANJE, PARAFRAZIRANJE, SAIMANJE
Tri su osnovna naina uporabe literature: citiranje, parafraziranje i sa-

imanje.
5.1.1. Citiranje i citati
to su citati? Citati (od lat. cito navodim) doslovno su preuzeti dijelovi

(inteksti) tuega teksta u sklopu vlastitoga.
Kada se citira? Citira se kada tue rijei podupiru vae stajalite, kada mu
se suprotstavljaju, kada imaju autora i kada su nove (v. III. 1.6.6).
Zato se citira? Citira se radi priznavanja drugih, zatite od plagijata, sna-

ge argumentacije i irine informacija.
Priznavanje drugih. Citiranjem drugih ljudi odajemo priznanje tim lju-
dima i njihovim idejama, bez obzira na to slaemo li se s njihovim milje-
njem ili ne. Istodobno na taj nain priznajemo ukupnu tradiciju znanja te
oekujemo da e i na rad biti citiran, tj. priznat u znanstvenoj zajednici.
Zatita od plagijata. Pravilnim citiranjem titimo se od nesvjesne ili svje-
sne krae. Onako kako citiramo druge moemo oekivati da e i drugi
citirati nas. Navodni znakovi oko tuih rijei najbolja su zatita od plagi-
jata etiki condicio sine qua non znanstvenoga rada.
Snaga argumentacije. Citiramo ne samo radi drugih autorica i autora ni
zbog sebe samih nego prije svega radi itateljica i itatelja. Citati su graa u
argumentaciji. itateljice i itatelji moraju ih moi provjeriti ako to ele i
439

tako se uvjeriti u istinitost pretpostavaka. Ako su vai citati provjerljivi i to-
ni, onda e i vae ideje i teze biti uvjerljive. Istina nije unaprijed dana inje-
nica koja se moe nai ili prepisati. Istina je u snazi dokaza i argumentacije, a
to velikim dijelom znai u izboru citata i njihovoj uporabi (ne zloporabi).
irina informacije. Citiranjem se ne pruaju samo argumenti za vae ideje
i vau tezu, nego se preko citata i njihovih izvora ujedno daju ire infor-
macije o problematici iz podruja ili struke, pa se tako upuuje na daljnje
istraivanje.
5.1.2. Odlike i mane znanstvenih citata
Odlike i mane znanstvenih citata ovise o pet osnovnih naela. To su:
referentnost
tonost
obiljeenost
funkcionalnost
inkorporiranost
Referentnost. Citati su dobri kada se odnose neposredno na temu, a loi

kada se navode kao ukras, bez neposredne veze s temom. Ne smije se ci-
tirati radi samoga citiranja, da se pokae koliko ste naobraeni ili to je
trenutano u modi.
U suvremenoj humanistici, primjerice, nije dobro citirati Pierrea Bour-
dieua i Judith Butler samo zato to ste od njih neto proitali ili to se esto
citiraju u struci. Isto tako u biologiji ne smijete citirati Miroslava Radmana
i Ivana ikia samo zato to su to medijske zvijezde hrvatskih prirodnih
znanosti. Ako vam nalae tema, oslonit ete se na jednoga ili dva-tri pomno
odabrana autora, i to samo usko vezano uz vau temu ili pojedinu ideju.
Tonost. Citati su dobri kada su preuzeti tono u onome obliku u koje-

mu su u izvornome tekstu, a loi kada su preneseni povrno i netono. Ne
440

moe se dovoljno naglasiti koliko pozornosti i provjeravanja, poznavanja
mehanikih pravila i etike citiranja zahtijeva ispravno navoenje tuega
teksta. Citate treba preuzimati iz originala po vienju (de visu), a ne po sje-
anju ni iz sekundarnih izvora, kako se eventualne pogrjeke ne bi umna-
ale (v. III. 1.6.7). Ako se ne moe doi do izvornika, upuuje se u biljeci
na sekundarni izvor (citirano u, cit. u, cit. po, preuzeto iz i sl. (v. III. 6.10).
Obiljeenost. Citati u akademskome tekstu moraju biti obiljeeni na-

vodnicima ili na koji drugi nain, tipom pisma, odvojenim odlomcima i
sl. Samo su ispravno obiljeeni citati dobri citati.
Loi su citati neispravno obiljeeni ili neobiljeeni citati. Takvi su ci-
tati najee posljedica nemarnosti i povrnosti. Mogu se popraviti kon-
troliranjem granica teksta i ispravnim obiljeivanjem. Loi citati meutim
mogu biti i pravo citatno zlo. Rije je o plagijatu. Plagijat (od lat. plagium
otmica) jest neobiljeeni citat koji itatelju nudimo kao da je na tekst.
Plagijat je najvei smrtni grijeh citiranja. U kulturi virtualnoga pisma
navodnici nisu samo tehnika, oni su i etika akademskoga pisma. Zatita
od nesvjesnoga plagiranja jest pravilno voenje biljeaka (v. III. 1.6.3.
1.6.5). Zatita od svjesnoga plagiranja jest pravilno obiljeivanje citata u
citatnicama i bibliografskim jedinicama (v. dolje 5.2.1. 5.2.3) te izgrae-
ni etiki kodeks u akademskoj zajednici (v. dolje 5.2.3. i III. 1.7).
Funkcionalnost. Dobri su citati oni koji su funkcionalni u argumentaciji

vaih ideja, a loi oni koji ne pridonose dokaznomu postupku vae teze.
Po semantikoj funkciji citati mogu biti:
ilustrativni citati potkrjepljuju vlastite misli, pa slue kao argu-

menti za vlastite ideje
polemiki citati predmet su neslaganja i suprotstavljanja, a vlastite
ideje slue kao protuargumenti
dijaloki citati osvjetljuju vlastite ideje u susretu s tuim tekstovi-
ma, pa se razvija rasprava argumentima i protuargumentima
441

Ilustrativni su citati dobri kod navoenja primarnih izvora, jer slue kao
dokazi za vlastite teze. Kod sekundarnih izvora ilustrativni su citati dobri
ako je rije o nepoznatu ili nedovoljno prouenu tekstu (npr. nepoznati
Ujeviev esej o Krlei), pa se na nj oslonite u izgradnji vlastitoga stajalita
te ga ujedno uinite dostupnim za druge. Ilustrativni su citati loi ako se se-
kundarna literatura uzima kao argument za vlastite ideje. Loe je ilustrativ-
no citirati priznate, osobito suvremene autoritete, a najgore je ako vlastite
ideje argumentirate pomodnim autoritetima, jer se tako gubi samostalnost i
originalnost vlastitoga rada. Baudrillardove ideje nisu dokaz za simulakrum
u romanu Jelene arije Klonirana. Taj su dokaz citati iz samoga romana.
Polemiki su citati dobri uz dva uvjeta: ako pridonose argumentaciji vla-
stitoga stajalita i ako se rabe korektno. Polemiki citati nisu dobri ako se
slue argumentima ad hominem, ad politicam, ad sexum i sl. (v. III. 3.1.5,
Etike pogrjeke).
U akademskome su tekstu osobito dobri dijaloki citati. Priznavanjem
tuega stajalita u dijalogu se osvjetljuju vlastite ideje i istodobno preocje-
njuju tue, pruaju se argumenti i protuargumenti, pa se tako u procesu
citiranja uvjerljivo i dokumentirano dokazuje teza.
Inkorporiranost. Napokon, vrsnoa citiranja ovisi o ugraenosti citata u

tijelo teksta. Citati se ugrauju u vlastiti tekst semantiki i formalno.
Semantika ugradba citata. Citati su dobri ako su logiki ugraeni u ar-
gumentacijsko polje, a loi ako to nisu. Dobri su citati dokazi, a ne ukrasi.
Citati se ne vade s interneta i ne ubacuju u tekst, nego se pomno ugra-
uju u argumentacijski kontekst. Nije dovoljno uzeti povezne glagole po-
put pie, tvrdi, prijedlog po, sintagme poput po miljenju, kao to definira,
navodi, obrazlae i sl., pa nakon toga navesti pozamaan neobraeni citat.
Treba osigurati obzor irega interpretacijskog polja u kojemu e se kretati
argumentacija i citat logino uklopiti u obzor vae teze.
Primjer loe ugradbe. Ako analizirate pojam stilskih formacija Aleksan-
dra Flakera, nije dobro navesti integralan citat u prvome licu mnoine
bez ikakve interpretacije i bibliografskih podataka:
442

Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija: Pojmom stilske forma-
cije obiljeili smo velika, povijesno nastala stilska jedinstva kao nadindividu-
alne, a najee i nadnacionalne knjievnopovijesne cjelovitosti, o kojima se,
u nedostatku prikladnijega termina, govori ponekad, dakako uvjetno, kao o
strukturi struktur.
Primjer dobre ugradbe. Dobro ete ugraditi isti Flakerov citat ako ga uklo-
pite u argumentacijsko polje primjerice, o koncepciji imanentne knjiev-
ne povijesti u Zagrebakoj knjievnoznanstvenoj koli iz rane stilistike
faze. Pri tome se citat moe obiljeiti na tri osnovna naina: fusnotom,
tekstnotom i biljekom na kraju teksta (v. dolje 5.2.1, Citatnice).
Semantiki dobro ugraen citat obiljeen fusnotom:
U knjizi Stilske formacije Flaker definira pojam stilskih formacija kao velika,
povijesno nastala stilska jedinstva7 i primjenjuje ga u analizi teksta i perio-
dizaciji knjievnosti. Na tome su pojmu utemeljena dva knjievnopovijesna
projekta 1970-ih, Povijest hrvatske knjievnosti i Povijest svjetske knjievnosti.
F: 7 Aleksandar Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1976), 27.
Semantiki dobro ugraen citat obiljeen tekstnotom:
U knjizi Stilske formacije Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija

kao velika, povijesno nastala stilska jedinstva (1976: 27) te ga primjenjuje
u analizi teksta i periodizaciji knjievnosti
Formalna ugradba. Formalna ugradba citata ovisi o fizikoj veliini ci-

tata i njihovu poloaju u tekstu. Da bi se mogli ugraditi u vlastiti tekst,
citate katkad treba prilagoditi vlastitomu tekstu. Dopustive su samo
manje gramatike i pravopisne promjene, koje ne mijenjaju ni rijei ni
smisao. O mehanici ugradbe citata u tekst i zakonitim promjenama v.
dolje 5.3.
443

5.1.3. Parafraziranje i parafraze
to su parafraze? Parafraze (od gr. paraphrzein prepriati) takav su

oblik susreta s tuim tekstovima u kojemu tue ideje i argumenti nisu pre-
neseni od rijei do rijei (citati), nego prepriani vlastitim rijeima.
Kada se parafrazira? Unato poststrukturalistikim teorijama, koje su

apsolutizirale fenomen citatnosti te proglasile kraj autora i originalnosti,
vlastiti tekst i autor i dalje postoje, moda vie nego ikada prije. Ondje
gdje je opasnost raste i ono spasonosno, kae njemaki romantiar Fried-
rich Hlderlin. Budimo romantini i parafrazirajmo: Ondje gdje su vir-
tualno pismo i copy paste raste i potreba za autorstvom i pravim citatima,
odnosno potenim parafrazama.
Akademski se rad uvijek pie vlastitim rijeima, a tue su rijei samo
dokazni materijal u argumentaciji vlastitih ideja. U humanistikim zna-
nostima ee se citira, a u drutvenim se i prirodnim znanostima esto
parafrazira i saima.
Parafrazira se naelno samo u dva sluaja:
kada argumentacija nije neposredno vezana uz izvor, pa nisu potreb-

ne izvorne formulacije ni vrsti dokazi,
kada tue ideje moete bolje formulirati nego to je to u izvorniku
(v. III. 1.6.6).
Kako se parafrazira? Osnovna su pravila ispravnoga parafraziranja:
Tue se rijei potpuno zamjenjuju vlastitima.

Tono se prenosi smisao tue ideje.
Parafraze se ne obiljeuju navodnicima kao citati jer ne prenose do-
slovno tue rijei, ali se opskrbljuju bibliografskim podatcima u ci-
tatnicama, ovisno o tome koji ste citatni stil odabrali, Oxfordski ili
Harvardski (v. dolje 5.2.5).
444

Citatnice u parafrazama dolaze na kraju reenice.
Pri tome se razlikuje ugradba fusnota od ugradbe tekstnota. Fus-
note u parafrazama dolaze na kraju reenice iza toke (v. dolje prvi
primjer parafraze), a tekstnote prije toke (v. dolje drugi primjer
parafraze).
Osnovni su koraci u tehnici parafraziranja:
Proitajte s razumijevanjem tekst koji elite parafrazirati.

Odloite tekst na stranu ili ga prekrijte.
Prepriajte vlastitim rijeima bitno za svoju argumentaciju.
Ponovno proitajte parafrazirani tekst i usporedite ga s vlastitim
tekstom.
Paljivo provjerite jesu li u parafrazi sve bitne rijei i sintagme vae.
Kao predloak za parafrazu neka poslui ideja Josipa Uarevia iz teksta

Znanost o knjievnosti i teorija interpretacije (Zagrebaki knjievnoznan-
stveni krug):
Tekst koji se parafrazira:
krebov primjer dobro pokazuje u kolikoj je mjeri interpretacija (bila)

kamen smutnje za knjievnu znanost. (...) Kada bi se skupili i sortirali svi
krebovi termini i termini, pokazalo bi se da bi se oni, u najmanju ruku,
mogli svrstati u dvije skupine. Jednu bi sainjavali nazivi vezani za poje-
dine kole, pravce, metodologije ili paradigme 20. stoljea (for-
malizam, strukturalizam, marksizam, teorija recepcije, semiotika, teorija
informacije), a u drugu bi upao (vjerojatno neosvjeivan) splet pojmova
iz tradicionalne u prvome redu devetnaestostoljetne kritike, psiholo-
gije i estetike (sklad, ljepota, osjeaj, doivljaj, dojam, jasnoa,
umjetnika struktura, lirski izraaj, intenzivnost i sl.). (Uarevi,
2002: 127-128)
445

Ako primijenimo tri osnovna naela parafraziranja prepriavanje vlasti-
tim rijeima, tonost smisla i uputu na izvor korektna parafraza s fusno-
tom izgledala bi ovako:
Kao to je primijetio Josip Uarevi, u diskursu Zdenka kreba znakovito

se mijeaju dvije skupine termina: jedni koji pripadaju knjievnomu znanju
19. stoljea i drugi koji pripadaju teorijama 20. stoljea iz doba formalizma,
strukturalizma i semiotike.3
F: 3 Uarevi, Izmeu tropa i prie: Rasprave i ogledi o hrvatskoj knjievnosti i

knjievnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 2002), 128.
Ista parafraza s tekstnotom izgledala bi ovako:
Kao to je primijetio Josip Uarevi, u diskursu Zdenka kreba znakovito

se mijeaju dvije skupine termina: jedni koji pripadaju knjievnomu znanju
19. stoljea i drugi koji pripadaju teorijama 20. stoljea iz doba formalizma,
strukturalizma i semiotike (2002: 128).
Budui da se u navedenome primjeru autorovo ime spominje u neposred-

nome kontekstu, u citatnici je ime izostavljeno (v. dolje 5.2.1, Tekstnote:
Posebni sluajevi).
5.1.4. Grijesi parafraziranja
Pri parafraziranju nije dovoljno govoriti o pogrjekama. Parafraziranje je

najosjetljivije mjesto u argumentaciji: tu je najlake prijei granice tuega
teksta i skliznuti u plagijat. Stoga tu, kao ni pri svakome plagiranju, nije
dovoljno govoriti o pogrjekama. Tu je opravdano govoriti o grijesima.
Za grijehe parafraziranja nema oprosta. Oni su jednako neoprostivi ako su
poinjeni svjesno ili nesvjesno, zbog povrnosti ili zbog prijevare.
Tri su osnovna grijeha parafraziranja:
446

kraa tuega teksta
simulacija parafraziranja
kraa ideja i metoda
Ostajemo kod gornjega primjera.
Kraa tuega teksta: Grijeh I. Ako navodite doslovno, tj. citirate Uare-
vieve rijei i reenice, a nigdje ne spominjete Uarevia, ako na autorove
rijei niste stavili navodnike ni koji drugi znak citatne relacije, vi niste pa-
rafrazirali, nego ukrali tui tekst; vi ste plagirali:
U kolikoj je mjeri interpretacija bila kamen kunje za Zagrebaku knjiev-

noznanstvenu kolu, dobro pokazuje krebov primjer. Kad bi se sortirali svi
krebovi termini i termini, vidjelo bi se da se oni mogu svrstati u dvije sku-
pine...
Simulacija parafraziranja: Grijeh II. Ako ispravno navodite Uarevia

kao izvor, ali preuzimate njegove rijei i sintagme kao da su vae; ako se
ponaate kao da parafrazirate, a zapravo neobiljeeno citirate, vi ne para-
frazirate, nego simulirate parafrazu, opet ste ukrali tui tekst, tj. plagirali:
U kolikoj je mjeri za Zagrebaku stilistiku kolu interpretacija bila kamen

kunje, najbolje se vidi iz krebova primjera. Ako sortiramo sve krebove ter-
mine, vidjet emo da se oni mogu svrstati u dvije skupine...7
F: 7 Josip Uarevi, Izmeu tropa i prie: Rasprave i ogledi o hrvatskoj knjievno-

sti i knjievnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 2002), 128.
Ili:
U kolikoj je mjeri za Zagrebaku stilistiku kolu interpretacija bila kamen ku-

nje, najbolje se vidi iz krebova primjera. Ako sortiramo sve krebove termine,
vidjet emo da se oni mogu svrstati u dvije skupine... (Uarevi, 2002: 128)
447

Kraa ideja i metoda: Grijeh III. Napokon, ako se vie ne sluite Ua-
revievim rijeima, nego njegovom idejom; ako uz tu ideju ne navedete
autorovo ime, nego je predstavljate kao svoju, rije je opet o krai ili pla-
gijatu. Jedina je razlika u tome to sada niste ukrali komad tuega teksta,
nego tuu ideju. Ali kraa je uvijek kraa:
Zanimljivo je da se upravo Zdenko kreb prvi spotaknuo o kamen interpre-

tacije. injenica da se njegovi termini mogu razvrstati u dvije skupine, jednu
koja pripada 19. i drugu koja pripada 20. stoljeu, potie nas na razmiljanje...
5.1.5. Saimanje i upuivanje
to je saimanje? Saimanje je takav oblik susreta s tuim tekstom u ko-

jemu se ukratko saima ideja ili argument bez navoenja originalnih for-
mulacija i bez prepriavanja.
U nizu triju susreta s tuim tekstovima citiranje, parafraziranje, sa-
imanje to je najslabiji dokaz. Saimanje je funkcionalno kao dodatna
informacija koja itatelja upuuje u iri kontekst istraivanja.
Kako se saima? Saimanje se ne obiljeuje navodnicima, jer u njemu

nema tuih rijei. Na saimanje se meutim obvezno upuuje u citatnica-
ma, jer je rije o osvrtu na tue ideje i metode. Upuuje se u fusnotama ili
tekstnotama, ovisno o odabranome citatnom stilu, kraticom usp. Fusnote
se ugrauju na kraju reenice iza toke (prvi primjer), a tekstnote na kraju
reenice ispred toke (drugi primjer).
Ako se osvrete na Zagrebaku knjievnoznanstvenu kolu, navedeni
lanak saet ete, primjerice, u citatnome stilu s fusnotama:
U sklopu problematike interpretacije Uarevi je sustavno obradio nastanak,

razvoj i glavne ideje Zagrebake knjievnoznanstvene kole.15
15
F: Usp. Izmeu tropa i prie: Rasprave i ogledi o hrvatskoj knjievnosti i knji-
evnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 2002), 113134.
448

Isto saimanje izgledat e u citatnome stilu s tekstnotama ovako:
U sklopu problematike interpretacije Uarevi je sustavno obradio nastanak,

razvoj i glavne ideje Zagrebake knjievnoznanstvene kole (usp. Uarevi,
2002: 113134).
to je upuivanje? Upuivanje je najopenitiji poziv na tui tekst u koje-

mu se kratko naznauje izvor vaan za temu. Citatnica dolazi neposredno
nakon spominjanja izvora ili na kraju reenice:
Teoriju stilskih formacija Flaker je izloio u istoimenoj knjizi.12
12
F: Stilske formacije (Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1976).
Ili:
Teoriju stilskih formacija Flaker je izloio u istoimenoj knjizi

(1976).
Kada se upuuje na vie izvora, jedinice se grupiraju (v. dolje 5.2.1, Sloene
fusnote i Tekstnote: Posebni sluajevi).
5.2. CITATNICE I CITATNI STILOVI
5.2.1. Citatnice
to su citatnice? Citatnice (neologizam od lat. cito navodim, citiranje,

citatnost) bibliografske su biljeke u kojima se donose podatci potrebni
za identifikaciju citiranih ili konzultiranih izvora. Ovdje ga koristim kao
sinonim za termine bibliografske napomene, pozivne biljeke, reference ili
uputnice.
449

Vrste citatnica. Po poloaju u tekstu citatnice mogu biti:
fusnote, podrubnice ili podtekstne citatnice biljeke pod tekstom

tekstnote, tekstovnice ili unutartekstne citatnice biljeke u tekstu
endnote, zavrnice ili izvantekstne citatnice biljeke na kraju teksta
Fusnote (biljeke pod tekstom, podrubnice ili podtekstne citatnice). Ter-

min fusnota nastao je od njem. Fuss (noga, stopalo) i lat. nota (biljeka) u
znaenju biljeka pod tekstom ili u podnoju teksta.
Sadraj fusnota. Po sadraju fusnote mogu biti:
Bibliografske ili dokumentarne fusnote (engl. bibliographic notes, ci-

tatnice u uem smislu) upuuju na literaturu s pomou punih ili
skraenih bibliografskih podataka.
Objasnidbene ili eksplikativne fusnote (engl. content notes, citatnice
u irem smislu) donose dodatne informacije i komentare o tekstu
koje ne pripadaju neposredno u argumentaciju.
Forma fusnota. Fusnote se sastoje od brojke iznad dijela teksta na koji

se odnosi biljeka,1 od iste te brojke ispisane ispod crte podvuene pod
tekstom te od biljeke s bibliografskim podatcima ili drugim informaci-
jama. Prvi se redak biljeke pod crtom pie s uvlakom, a ostali poravna-
no s tekstom. Raspored bibliografskih podataka i interpunkcija meu
njima razliiti su u razliitim citatnim tradicijama i stilovima. Ovdje je
prilagoeno pisanje fusnota u Oxfordskome podstilu Chicakoga citat-
nog stila po Turabian, 2007 (v. dolje 5.2.5. i III. 6). U fusnotama donosi
se ime i prezime u normalnome rasporedu, elementi se odvajaju zare-
zom, podatci o objavljivanju stoje u zagradama, a na kraju se pie broj
stranice bez kratice str.:
1
Za fusnote se katkad rabe i drugi termini, npr. podrubne biljeke, podrubak i sl.
450

Kao to istie urednik zbornika, klju je Flakerova doprinosa hrvatskoj zna-
nosti o knjievnosti u policentrinosti (ili raznocentrinosti) interesa, dje-
lovanja i struktura5.
5
F: Josip Uarevi, predgovor knjizi Oko knjievnosti: Osamdeset godina
Aleksandra Flakera (Zagreb: Disput, 2004), 7.
O ugradbi fusnota u citatima v. dolje 5.3.1. i 5.3.2. O ugradbi fusnota u

parafrazama i saimanjima v. gore 5.1.3. i 5.1.5
Sloene fusnote. Sloene su fusnote one koje donose bibliografske podatke
o vie izvora ili kombiniraju bibliografske podatke i objasnidbene napo-
mene. Ako se u tekstu navodi vie izvora o istoj temi, nije ih dobro raspr-
iti u posebnim fusnotama. Bolje ih je, po prikladnu kriteriju, grupirati u
jednoj fusnoti. Jedinice se odvajaju tokom sa zarezom:
Godine 1976. u Zagrebakoj knjievnoznanstvenoj koli jasno se osjetio

odmak od imanentne analize knjievnoga teksta.11
11
F: Usp. tri knjige objavljene te godine: Aleksandar Flaker, Proza u trape-
ricama (Zagreb: SNL, 1976); Milivoj Solar, Knjievna kritika i filozo-
fija knjievnosti (Zagreb: kolska knjiga, 1976); Viktor mega: Knji-
evno stvaralatvo i povijest drutva: Knjievno-socioloke teme (Zagreb:
Liber, 1976).
Kada se u tekstu pojavljuju ime i prezime, u fusnoti se pie samo prezime.
Sredinom 1970-ih u Zagrebakoj knjievnoznanstvenoj koli dolo je do od-

maka od imanentne analize teksta. Aleksandar Flaker uvodi pojam proze u
trapericama, Milivoj Solar povezuje knjievnu znanost i filozofiju, a Viktor
mega promatra knjievnost u drutvenom kontekstu.17
17
F: Flaker, Proza u trapericama (Zagreb: SNL, 1976); Solar, Knjievna
kritika i filozofija knjievnosti (Zagreb: kolska knjiga, 1976); mega:
Knjievno stvaralatvo i povijest drutva: Knjievno-socioloke teme (Za-
greb: SNL, 1976).
451

Kada se u fusnoti donose izvor i dodatne informacije ili komentari, najprije
se piu bibliografski podatci, a zatim iza toke informacije ili komentari:
Sredinom 1970-ih Aleksandar Flaker objavio je kljunu knjigu Zagrebake

knjievnoznanstvene kole Stilske formacije.19
19
F: Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1976). Iste godine kod istoga
izdavaa objavljena je autorova knjiga Proza u trapericama u kojoj je dolo
do odmaka od imanentne stilistike analize.
Informacije i komentari u fusnotama moraju biti strogo funkcionalni.

Ako su vani za temu, bolje ih je uvrstiti u tekst. Ako su rubni u odnosu na
temu, valja razmisliti jesu li uope potrebni.
Kada se u fusnoti donosi citat, najprije se navodi citat, a zatim podatci o
izvoru iza toke na kraju citata:
Viktor mega naglasio je vanost tehnikih medija u povijesti romana.20

20
F: Pobjeda romana utemeljena je u epohalnoj preobrazbi cijele kulture
Gutenbergovim izumom (). mega, Povijesna poetika romana (Za-
greb: GZH, 1987), 19.
Kraenje fusnota. Jedna je od prednosti fusnota mogunost kraenja. U

razliitim znanstvenim podrujima postoje razliiti standardi za krae-
nje fusnota. Katkad se u fusnotama rabe samo skraeni podatci, a puni se
donose u bibliografiji. Ako standardi za kraenje postoje, slijedit ete te
standarde. Ako takvi standardi ne postoje, moete primijeniti opa pravila
ili ih prilagoditi svojemu podruju i temi. Osnovno je pravilo: kratiti valja
funkcionalno, tako da se cjeloviti podatci mogu pronai u bibliografiji ili
u prethodnoj punoj fusnoti.
Fusnote se mogu kratiti na dva osnovna naina: kraenjem bibliografskih
podataka i primjenom latinskih ili domaih kratica.
Dva su osnovna modusa kraenja bibliografskih podataka: modus samo
autor i modus autor naslov. U modusu samo autor citatnica sadrava
452

dva podatka: autorovo prezime i broj stranice. Ako autor ima vie naslova,
u tim se jedinicama primjenjuje modus autor naslov. U modusu autor
naslov citatnica sadrava tri podatka: autorovo prezime, naslov i broj
stranice. Naslovi knjiga i asopisa piu se kosim pismom, a naslovi lana-
ka i dijelova pjesnikih djela pod navodnicima bez kosoga pisma (v. dolje
5.2.5. i III. 6). Dulji se naslovi krate na razlikovne rijei ili nekoliko razli-
kovnih rijei.
1
Ivo Frange, Povijest hrvatske knjievnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 1987), 372.
2
Frange, 372.
Ili:
2
Frange, Povijest hrvatske knjievnosti, 372.
Ili:
2
Frange, Povijest, 372.
Drugi je oblik kraenja u fusnotama uporaba latinskih ili domaih kratica.

Klasine su latinske kratice:
Ibid. (ibidem na istome mjestu, isto)

Op. cit. (opus citatum navedeno djelo, hrv. kratice n. dj. i nav. dj.)
Loc. cit. (loco citato na navedenome mjestu, hrv. kratice n. m. i
nav. mj.)
Ibid. se odnosi na isti izvor citiran u biljeci neposredno prije i istu stranicu.
Kada se u istome nizu citira isti izvor, ali razliita stranica, uz ibid. se pie
broj stranice. Op. cit. odnosi se na razliitu stranicu istoga izvora koji nije
citiran neposredno prije. Loc. cit. odnosi se na istu stranicu istoga izvora koji
nije citiran neposredno prije. Primjerice:
453

51
Flaker, Stilske formacije, 107.
52
Ibid.
53
Ibid., 183.
54
mega, Knjievnost i povijest drutva, 91.
55
Flaker, op. cit., 295.
56
mega, loc. cit.
Taj klasini sustav kraenja vie se uglavnom ne rabi. U suvremenoj

akademskoj praksi obino se rabi samo ibid. Ako rabite kraticu ibid.,
pripazite na mehaniku: ibid. se u citatnicama pie bez kosoga pisma, a
kada dolazi s dvojnim znakovima, toka ostaje, jer je dio kratice. Ibid.
se ne rabi u citatnicama s vie izvora ni na udaljenim stranicama. Umje-
sto latinske kratice ibid. u domaim se citatnim stilovima esto rabi rije
isto. Pripazite na mehaniku: isto se u citatnicama pie bez kosoga pisma.
Nema dvojnih znakova jer to nije kratica, primjerice:
52
Isto.
53
Isto, 183.
Fusnote plus biljeke u zagradama. Fusnote se esto kombiniraju s bilje-

kama u zagradama. Biljeke u zagradama dolaze u tekstu kao i tekstnote,
ali se od njih razlikuju po vrsti podataka i interpunkciji. Treba paziti da
se dva tipa unutartekstnih citatnica ne mijeaju (v. dolje Tekstnote plus
fusnote).
U nekim situacijama, osobito u raspravi ili u kontinuiranoj analizi, fus-
note bi optereivale tekst, pa se uvode biljeke u zagradama. Neki tipovi
izvora, kao to su klasina djela, Biblija i druga sakralna djela, starija knji-
evnost, novinski lanci, pravni dokumenti, izvori u vizualnim umjetno-
stima i sl., uglavnom se navode u biljekama u zagradama. Navode se lako
prepoznatljivi elementi, a cjelokupni se podatci donose u bibliografiji (v.
relevantne dijelove u III. 6).
U uklopljenim citatima biljeke u zagradama piu se ispred toke, za-
reza i drugih interpunkcijskih znakova, a u izdvojenim citatima iza toke
454

kojom citat zavrava (v. dolje 5.3.1. i 5.3.2). Puna biljeka u zagradama ista
je kao i fusnota skraena po modelu autor naslov. Sadrava tri podatka
odvojena zarezima: autor, naslov, stranica:
Pojava moderne zapravo je svijest i potreba da se hrvatska knjievnost

izvue iz slijepe ulice u koju je zapala pri kraju realizma (Frange, Povijest
hrvatske knjievnosti, 231).
Biljeke u zagradama katkad se mogu kratiti. Tri su osnovne mogunosti

kraenja: samo broj stranice, autor i broj stranice te naslov i broj stranice. U
izvorima bez stranica navodi se drugi lokacijski podatak.
Kada je iz teksta jasno o kojemu je autoru rije, kada je djelo predmet
kontinuirane analize te kada su neposredno spomenuti autor ili naslov,
dovoljno je navesti samo broj stranice.
U Povijesti hrvatske knjievnosti Frange istie da je A. G. Mato ... (238).

Nasuprot tomu autor tvrdi da je Krlea (339340).
Kada se iz teksta ne razabire o kojemu je autoru rije i kada se djelo citira

jednokratno, navode se autor i broj stranice:
Dok u prozi prevladava dokumentarizam, na pozornicama nacionalnih

kazalita u prvoj polovini devedesetih esto se igraju povijesne teme (Le-
derer, 113).
Kada se iz teksta razabire o kojemu je autoru rije i kada se citira vie djela
istoga autora, navode se naslov i broj stranice:
Po Flakeru za avangardu je karakteristina optimalna projekcija u budu-

nost (Poetika osporavanja, 66).
Kada se djelo citira esto, naslov se moe skratiti. Kratica se moe razja-
sniti u fusnoti ili bibliografiji iza punih podataka. Oznake su razliite:
citirano u tekstu kao + kratica, cit. + kratica i sl. Oznaka se navodi u ugla-
455

tim zagradama, a kratica se pie kosim pismom kao i naslov. Ako se rabi
vie kratica, izrauje se popis kratica (v. III. 2.3.6). Ostajemo kod istoga
primjera:
23
F Aleksandar Flaker, Poetika osporavanja: Avangarda i knjievna ljevica
(Zagreb: kolska knjiga, 1982), 55 [citirano u tekstu kao PO].
Ili: 23
Aleksandar, Flaker. [cit. PO].
Po Flakeru za avangardu je karakteristina optimalna projekcija u budu-

nost (PO, 66).
U izvorima poput novinskih lanaka, slubenih dokumenata i sl., gdje au-

tor, naslov i stranica nisu bitni za identifikaciju, navode se drugi relevantni
podatci:
U rubrici Kultura tjednik Globus (27. rujna 2010) pie o godini ena u
hrvatskoj knjievnosti.
Uporaba fusnota. Fusnote su:
Razlikovno naelo tzv. Oxfordskoga citatnog stila.

Najee se rabe u humanistikim znanostima.
Obvezan su oblik citatnica u akademskim radovima iz humanistike.
Budui da donose potpune bibliografske podatke, mogu stajati sa-
mostalno, a u chicakoj verziji Oxfordskoga stila veu se uz biblio-
grafiju.
Fusnote se katkad rabe u umjetnosti. One tada nemaju argumentacijsku,

nego estetsku funkciju. Tako je, primjerice, T. S. Eliot u poemi Pusta
zemlja (1922) naveo na kraju poeme fusnote s tonim bibliografskim po-
datcima o citiranim izvorima. Bilo je to avangardno ouenje citatnoga
dijaloga s europskom kulturnom tradicijom.
456

Prednosti fusnota. Fusnote su najstariji i najsloeniji oblik citatnica. Pred-
nosti su fusnota:
Preglednost itateljice i itatelji mogu se lako informirati o litera-

turi, bez traenja podataka u bibliografiji.
Ekonominost uporabom kratica kod ponovljenih izvora pridono-
se utedi prostora bez gubitka informacija.
Informativnost fusnote su idealan prostor za donoenje dodatnih
informacija koje bi mogle opteretiti tijelo teksta, a potrebne su kao
iri kontekst razumijevanja i argumentacije.
Osobito su korisne ako je rije o nepoznatoj literaturi ili novootkri-
venoj grai, na koju je vrijedno upozoriti, o terminolokim proble-
mima vezanim uz temu i sl.
Praktinost danas se unose lako jer postoje raunalni programi za
oblikovanje i numeraciju.
Mane fusnota. Glavna je mana fusnota duljina. Nije dobro ako se fus-
note proteu na dvije ili vie stranica jer to raspruje pozornost i moe biti
kontraproduktivno u razumijevanju i praenju argumentacije. Duge su
fusnote opravdane samo u tekstovima iz klasinih tema, gdje se donosi
nepoznata ili skrivena graa (npr. u kritikim izdanjima Aristotela, u Cur-
tiusovoj knjizi Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje i sl.). Ako
imate puno grae i ako vaa argumentacija zahtijeva dulja razjanjenja, ra-
bite radije biljeke na kraju teksta (v. dolje Biljeke na kraju teksta).
Tekstnote (biljeke u tekstu, tekstovnice ili unutartekstne citatnice). Ter-

min tekstnote nastao je po analogiji s terminom fusnote (lat. textus + nota,
engl. parenthetical references, in-text references, parenthetical citations, pa-
renthetical notes), lako se uklapa u hrvatski jezik i tono opisuje ono na to
se odnosi. U irem smislu tekstnote su sve bibliografske biljeke u zagra-
dama kojima se u sklopu teksta upuuje na citiranu ili konzultiranu litera-
turu. Razlikuju se dva osnovna tipa tekstnota: tekstnote u Harvardskome
457

citatnom stilu i unutartekstne biljeke u zagradama u bilo kojemu citat-
nom stilu. Kako bi se uoila ta razlika, ovdje rabim dva termina za dva tipa
unutartekstnih citatnica: termin tekstnote za pozivne biljeke ili uputni-
ce u Harvardskome citatnom stilu i termin biljeke u zagradama za druge
naine pozivanja i upuivanja na literaturu u tekstu.
Tekstnote se razlikuju od biljeaka u zagradama po vrsti podataka i inter-
punkciji (v. gore Fusnote plus biljeke u zagradama). Budui da je u oba tipa
unutartekstnih citatnica rije o citatnicama u zagradama u tekstu, tekstnote
i biljeke u tekstu ugrauju se u tekst na isti nain. Piu se neposredno iza di-
jela teksta na koji se odnose. Ovdje je prilagoeno pisanje tekstnota u Har-
vardskome citatnom podstilu Chicakoga citatnog stila po Turabian, 2007.
(v. dolje 5.2.5. i III. 6). O ugradbi tekstnota u citatima v. dolje 5.3.1. i 5.3.2.
O ugradbi tekstnota u parafrazama i saimanjima v. gore 5.1.3. i 5.1.5.
Sadraj i forma tekstnota. Harvardske tekstnote (dalje tekstnote) sadra-
vaju tri podatka:
prezime autora ili autorice

godinu
broj stranice
Mogu se pisati na razliite naine, ovisno o prihvaenim konvencijama:
(Frange, 1987: 241)
(Frange 1987: 241)
(Frange 1987, 241)
U ovoj je knjizi odabran prvi modus sa zarezom iza imena. Tekstnota se

sastoji od tri ravnopravna bibliografska podatka, pa je logino svaki poda-
tak odvojiti interpunkcijom.
Posebni sluajevi. Ako dva autora imaju isto prezime, pie se prije prezime-
na inicijal imena:
458

(S. Novak, 1968: 71)
(S. P. Novak, 1997: 171)
Kada je rije o vie od tri autora, pie se prvo prezime i kratica et al. ili i dr.
obinim pismom, a sva se imena navode u popisu literature:
(Mihanovi i dr., 1993: 14)
Ako je isti autor objavio dva ili vie naslova u istoj godini, jedinice se obi-
ljeuju malim slovima abecede priljubljeno uz godinu:
(Pavlii, 2010a: 43)
(Pavlii, 2010b: 143)
Kada se autor neposredno spominje u tekstu, tekstnota se pie bez auto-

rova imena:
U Povijesti hrvatske knjievnosti Ivo Frange pie (1987: 391).
Kada se navodi vie izvora, imena se niu abecednim redom, kronoloki

ili po vanosti te odvajaju tokom sa zarezom. U sljedeemu primjeru
sve su knjige objavljene iste godine, a kako su dvojica autora te godi-
ne objavila po dva naslova, citirani naslovi obiljeeni su prvim slovom
abecede:
Sredinom 1970-ih Zagrebaku je kolu obiljeio otklon od stilistike anali-

ze (Flaker: 1976a; Solar: 1976a; mega: 1976).
Kada se openito upuuje na izvor ili saima, ne navodi se broj stranice:
(mega: 2006)
459

Kada se izvor uzastopce citira, iza prve citatnice navodi se samo broj
stranice:
Po Frangeu Mato je (1987: 238), dok je Krlea (339340).
O drugim posebnim sluajevima u citatnome sustavu tekstnote literatura

v. III. 6.
Tekstnote plus fusnote. Ako se u citatnome stilu s tekstnotama donosi
vana informacija ili bitan komentar, rabi se fusnota. Ako se u fusnoti
citira ili poziva na izvor, unutar fusnote rabi se tekstnota, a ne biljeka u
zagradama. Tekstnote se u istome tekstu ne smiju mijeati s biljekama
u zagradama (v. gore Fusnote plus biljeke u zagradama).
U sustavu s tekstnotama neispravna je fusnota s biljekom u zagradama:
25
Flaker je primijetio da se stilske formacije, paradoksalno, najbolje mogu
prouavati na knjievnim epigonima (Stilske formacije, 24).
Ispravna je fusnota s tekstnotom:
25
Flaker je primijetio da se stilske formacije, paradoksalno, najbolje mogu
prouavati na knjievnim epigonima (1976: 24).
Uporaba tekstnota. Tekstnote su:
Razlikovno naelo tzv. Harvardskoga citatnog stila.

este su u prirodnim i drutvenim znanostima.
Mogu se kombinirati s objasnidbenim fusnotama. Tada su primje-
njive u akademskim radovima iz humanistike.
Veu se uz popis literature, gdje se donose svi potrebni bibliografski
podatci.
460

Prednosti tekstnota. Prednosti su tekstnota:
Kratkoa donose se samo bitni podatci.

Nema mogunosti za rasprivanje u podatcima i informacijama.
Mogu se kombinirati s fusnotama.
Mane tekstnota. Mane su tekstnota nepreglednost i nepraktinost. Tekst

proaran veom koliinom tekstnota moe se pretvoriti u neitku arabe-
sku, a da bi se dolo do punih podataka o literaturi, valja prekinuti ita-
nje i potraiti podatke u popisu literature. U akademskim se radovima
iz humanistike preporuuje uporaba fusnota (v. gore Prednosti fusnota).
One omoguuju dodatne informacije o literaturi bez naruavanja istoe
osnovnoga teksta. U kombinaciji s biljekama u zagradama fusnote su po-
godne za kontinuiranu raspravu o tekstu i analizu teksta. Ako u akadem-
skim radovima iz humanistike elite rabiti tekstnote, njihovu uporabu
trebate dogovoriti s mentoricom ili mentorom, ovisno o temi i obiajima
na pojedinome polju.
U ovoj knjizi tekstnote su primijenjene s jedne strane zato to naglasak
nije na raspravi s pozivima na literaturu, nego na izlaganju utvrenih re-
torikih i akademskih standarda. S druge strane tekstnote su omoguile
saeto upuivanje na izvore iz kojih su uzimani primjeri.
Biljeke na kraju teksta (endnote, rubnice, zavrnice ili izvantekstne ci-

tatnice) bibliografske su biljeke koje se, kao to kae sam termin, nalaze
na kraju teksta. Termin endnote (engl. end + note) dolazi iz univerzalnoga
jezika virtualnoga pisma engleskoga. Kao to je termin fusnote znak Gu-
tenbergove ere, tako je termin endnote u malome segmentu dokumentacij-
ske terminologije znak Microsoftove ere. Ne uklapa se u hrvatski jezik, pa
ovdje radije rabim termin biljeke na kraju teksta.
Sadraj i forma biljeaka na kraju teksta. Biljeke na kraju teksta isti su tip
citatnica kao i fusnote. Jedina je razlika u tome to ne dolaze pod tekstom,
nego na kraju teksta. Ako je rije o knjizi sastavljenoj od samostalnih di-
jelova, biljeke na kraju teksta mogu doi iza svakoga poglavlja ili na kraju
461

knjige. Naslovljuju se rijeju Biljeke ili Napomene (v. III. 2.3.15). U ovome
se priruniku o njima posebno ne govori, jer su po svemu, osim po poloa-
ju, iste kao i fusnote.
Prednosti i mane biljeaka na kraju teksta. Biljeke na kraju teksta spajaju
prednosti fusnota i osnovnu manu tekstnota. Mogu donositi i bibliograf-
ske podatke i druge informacije, ali do tih podataka i informacija itate-
ljice i itatelji ne dolaze na istoj stranici u procesu itanja, nego moraju
listati knjigu i tako prekinuti itanje. U knjigama sastavljenim od samo-
stalnih dijelova te u zbornicima radova biljeke na kraju teksta standardan
su oblik bibliografske dokumentacije. Pogodne su i u tekstovima s puno
grae i dodatnih informacija.
5.2.2. Bibliografske jedinice u klasinim izvorima
to su bibliografske jedinice? Bibliografske jedinice funkcionalan su

opis identifikacijskih podataka potrebnih za prepoznavanje i lokaciju ti-
skanih, rukopisnih i mrenih izvora: knjiga, lanaka, dokumenata, vide-
omaterijala i online materijala. Susreu se na svim razinama znanstvene
dokumentacije, od klasinih bibliotekarskih kataloga do radne i konane
bibliografije ili popisa literature.
Bibliografske jedinice i citatnice. Bibliografske jedinice sadravaju sve

podatke potrebne za identifikaciju izvora. Bibliografske napomene ili ci-
tatnice (fusnote, tekstnote i biljeke na kraju teksta) bibliografske su je-
dinice u iremu smislu. One mogu (fusnote i biljeke na kraju teksta), ali
ne moraju imati sve identifikacijske elemente (tekstnote). Stoga fusnote
i biljeke na kraju teksta mogu stajati samostalno, a tekstnote ne mogu.
Bibliografske su jedinice osobne iskaznice svih vrsta izvora temelj bibli-
ografije i popisa literature.
Minimalni podatci u bibliografskoj jedinici. Bibliografske jedinice od-

govaraju na pet osnovnih pitanja:
462

TKO je napisao, uredio ili preveo tekst?
TO je napisao, tj. pod kojim naslovom?
GDJE je to objavio?
TKO je to objavio?
KADA se to dogodilo?
Stoga su minimalni podatci u bibliografskoj jedinici:
autor
naslov
mjesto
izdava
godina
Ti su podatci univerzalni, a ono to se od teksta do teksta razlikuje naini

su navoenja bibliografskih podataka, broj podataka, njihov raspored u
bibliografskoj jedinici te ulanivanje u citatne stilove i podstilove.
5.2.3. Citiranje elektronikih izvora
Uz klasine izvore i klasine bibliografske jedinice danas se sve vie susre-

emo s elektronikim izvorima i elektronikim bibliografskim jedinicama.
Dvije su osnovne vrste elektronikih izvora: mreni izvori (elektroniki
tekstovi dostupni na internetu, online) i drugi elektroniki mediji (DVD,
CD-ROM i sl.).
Mreni izvori. Po nainu pojavljivanja na internetu mreni se izvori mogu

podijeliti u dva tipa: mreni tekstovi u uem smislu i mreni izvori u irem
smislu (usp. Turabian, 2007: 138139). Ta je podjela primijenjena i u po-
sebnim sluajevima ovdje predloenih dvaju citatnih stilova (v. III. 6).
Mreni tekstovi u uem smislu virtualni su oblici klasinih vrsta tiska-
noga teksta. Umjesto u tiskanome obliku tekstovi se pojavljuju u vir-
463

tualnome obliku, pa postoje online knjige, online lanci u asopisima,
zbornicima i novinama, online doktorske disertacije, online dokumenti
i sl. Bibliografske jedinice mrenih tekstova sadravaju sve elemente za
tiskane tekstove (autor, naslov, izdava, godina i sl.) uz dodatak novoga
elementa bitnoga za elektronike izvore lokacijske oznake ili mrene
adrese URL (akronim za engl. Uniform Resource Locator) i datuma pri-
stupa dokumentu. Osnovni su elementi za bibliografske jedinice mre-
nih tekstova:
autor godina
naslov URL
izdava datum pristupa
Mreni izvori najee imaju naveden URL, pa ga treba samo paljivo pre-
slikati i unijeti iza standardnih podataka (v. III. 6.1.7, URL i drugi naini
lociranja elektronikih izvora). Ako umjesto URL-a postoji druga iden-
tifikacijska oznaka (npr. DOI Digital Object Identifier), navodi se ta
oznaka. Budui da su mreni izvori nestabilni, obvezno se navodi datum
pristupa izvoru. Kako se u bibliografskome opisu elektronikih izvora
mogu pojaviti i druge oznake vremena, datum pristupa izvoru uvodi se
natuknicama posjeeno, pristup i sl. Budui da taj podatak uvijek dolazi na
kraju niza podataka, u nekim se stilovima radi ekonomije prostora navodi
samo datum. Tako je u ovoj knjizi.
U mrene tekstove u irem smislu pripadaju online projekti i baze poda-
taka, institucionalne ili osobne stranice na mrei (web site), elektronika
pota (e-mail) i sl. Ti izvori nemaju uobiajene podatke o publikaciji, pa
se uz URL i datum pristupa moraju briljivo opskrbiti sa to vie infor-
macija.
Drugi elektroniki mediji. Mediji poput CD-ROM-a, DVD-a i sl. sta-

bilniji su nego mreni izvori. Stoga su i blii klasinomu tipu citiranja, naj-
ee knjiga. Uz uobiajene podatke o publikaciji bibliografske jedinice
sadravaju natuknicu o mediju.
464

Etiki kodeks citiranja elektronikih medija. Kulturna mijena na pri-
jelomu 20. i 21. stoljea nigdje nije bila tako vidljiva kao u nastupu vir-
tualnoga pisma. Citiranje je u kulturi tiskovnoga pisma bilo pouzdano:
postojali su vrsti izvori iza kojih su stajali autori, izdavai i urednici.
Znalo se tono tko citira, koga citira i to citira. Sve se to promijenilo
s dolaskom novoga pisma i nove aleksandrijske knjinice interneta.
Mreni su izvori lako dostupni. Da biste doli do literature, ne morate se
maknuti iz vlastite sobe. Za zlatnim runom ideja moete ploviti na bilo
kojemu ekranu: u knjinici, u internetskom kafiu, na mobitelu. Isto-
dobno, mreni su izvori vrlo nestabilni. Mogu se lako stvarati, ali i lako
mijenjati i brisati. Promjene se odigravaju esto bez ikakve naznake da
je do njih dolo. Ne postoji standard koji bi tono naznaio opseg pro-
mjena. Dokumenti se mogu pojaviti u vie verzija bez naznake koja je
vjerodostojna. Tekstovi se esto pojavljuju bez autorova imena, pa im se
i na taj nain smanjuje vjerodostojnost, jer nisu pokriveni nikakvim au-
toritetom. Napokon, ni URL nije stabilan. Moe se promijeniti nakon
nekoliko mjeseci, tjedana ili ak sljedeega dana. Sve to izaziva tehnike
tekoe u citiranju literature, te otvara etika pitanja o mogunostima
manipulacija.
Stoga je ve danas izgraen nepisani citatni kodeks elektronikih izvo-
ra. Izdvojit u sedam osnovnih pravila:
Postupajte vrlo oprezno s mrenim izvorima.

Ako postoji vie verzija, drite se najstabilnijih.
Ako isti tekst postoji u virtualnome i klasinome obliku, izaberite
klasini oblik ili pomno usporedite virtualni i klasini izvor.
Pazite na vjerodostojnost izvora.
Citirajte uvijek samo onu verziju koju ste konzultirali.
Dosljedno primijenite odabrani citatni stil.
Budite svjesni etikih rizika i posljedica online citiranja.
465

Ne trebate se plaiti novih medija i elektronikih izvora. Trebate se samo
pridravati etikoga kodeksa citiranja tih izvora. Internet je vaa Kirka
lako vas moe zavesti na krivo citiranje, na svjesnu krau ili nesvjesno pla-
giranje. Vi ste meutim Odisej (mukoga ili enskoga roda). Koristit ete
se svim arima brzoga pretraivanja literature i njezine boanske dostu-
pnosti, ali ete pomno paziti na autorstvo i izvornik. Pravilnim citiranjem
odoljet ete prelijepoj Kirki. I vi ete nakon svih avantura sretno stii na
svoju Itaku. To se osobito odnosi na doktorsku disertaciju. S obzirom na
ubrzanje vremena umjesto dvadeset godina trebat e vam za pisanje dok-
torske disertacije oko dvije godine. Ali sve to ne bi imalo smisla da vas na
Itaki ne eka Penelopa prava potena znanost. Ta je znanost jamac vaega
sretnog putovanja nemirnim morem literature, osobito elektronike. Toj
Penelopi morate biti vjerni.
5.2.4. Bibliografija i literatura
Termini bibliografija i literatura djelomini su sinonimi: oznauju popis

izvora upotrijebljenih pri izradi znanstvenoga rada. Razlikuju se po op-
segu i nainu prezentacije grae. Veu se uz stilove citiranja, pa se i bi-
bliografski podatci piu na razliite naine, ovisno o citatnim stilovima
i njihovim varijacijama. U bibliografiji i literaturi titule se ne piu. Bibli-
ografija i literatura dolaze kao poseban dio strukture teksta u zavrnome
rubu akademskoga rada (v. II. 2.3.16).
to je bibliografija? Bibliografija je iri pojam od literature. To je popis

ukupne relevantne literature bez obzira na to jeste li se sluili tom literatu-
rom ili niste. Razlikovno je naelo Oxfordskoga citatnog stila s fusnotama
(v. dolje 5.2.5).
Abecedni niz po autorima. Bibliografija je najee popis ukupne relevant-
ne literature sloen abecednim redom po autorovu prezimenu. Prezime se
od imena odvaja zarezom po naelu inverzije. Ako isti autor ima dva ili vie
naslova, jedinice se niu abecednim redom po naslovima. U tome sluaju
466

autorovo se ime moe izostaviti i zamijeniti grafikom oznakom. Jedna
je od grafikih oznaka za izostavljeno ime trostruka crta (usp. Turabian,
2007: 148149).
mega, Viktor, ur. Geschichte der deutschen Literatur vom 18.

Jahrhundert bis zur Gegenwart, 3 Bde. Knigstein i Frankfurt
am Main: Athenum Verlag, 19781984.
____. Knjievnost i zbilja. Zagreb: kolska knjiga,
1982.
____. Krleini evropski obzori: Djelo u komparativnom
kontekstu. Zagreb: Znanje, 1986.
____. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemake kulture.
Zagreb: Matica hrvatska, 2006.
____. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafiki zavod
Hrvatske, 1987.
____. Teita modernizma. Od Baudelairea do ekspresionizma.
Zagreb: Liber, 1986.
Ako izvor ima vie autora, uvruje se u abecedni niz po prezimenu prvoga
autora. U kolektivnim i anonimnim djelima redalica je naslov.
Autorske bibliografije. Autorske bibliografije donose popis radova pojedi-
ne autorice ili autora, najee po kronologiji ili vrstama radova (knjige,
lanci u razliitim tipovima publikacija, novinski lanci, medijski nastupi
i sl.). Ako se odabere koji drugi kriterij, to valja u biljeci razjasniti.
Kategorizirane bibliografije. U duljim bibliografijama jedinice su esto
rasporeene u grupe. Kriteriji klasifikacije mogu biti vrste izvora po tipu
publikacije ili uporabe (primarna literatura ili izvori u uem smislu, sekun-
darna literatura i sl., u ovoj knjizi, primjerice, literatura i izvori iz kojih su
uzimani primjeri), po podrujima i poljima (u sloenoj temi Postmoderna
izvori se mogu kategorizirati Filozofija, Drutvene znanosti, Teorija knji-
evnosti, Arhitektura, Likovne umjetnosti i povijest umjetnosti, Glazba, ples
i druge umjetnosti), po medijskim oblicima (u bibliografiji kantautorske
poezije izdvojiti se mogu rukopisi, tiskane knjige, ploe i sl.). Kategorizi-
rane bibliografije mogu biti jedinstvene s unutarnjom podjelom ili posve
467

odijeljene. Svaka se klasifikacijska jedinica posebno naslovljuje i, ako tre-
ba, uvodi razjanjenjem klasifikacijskoga kriterija.
Izostavljanje izvora. Iz bibliografije se mogu izostaviti opepoznati pri-
runici, enciklopedije i rjenici, Biblija i druga sakralna djela, klasina,
srednjovojekovna i ranonovovjekovna djela, novinski lanci, osobna ko-
munikacija, tekstovi s mrenih blogova i elektroskupnica, vizualni izvo-
ri, televizijske emisije, javni dokumenti i sl. (v. navedene izvore u III. 6).
to je literatura? Literatura je ui pojam od bibliografije. To je popis

iskljuivo onih djela koja su upotrijebljena u znanstvenome radu, bilo
da su citirana bilo konzultirana. U monografijama i viim akademskim
radovima (diplomski radovi, magistarske teze, doktorske disertacije)
navodi se sva relevantna literatura za temu, ukljuujui opu literaturu
poput enciklopedija, leksikonskih prirunika, rjenika i sl. Kao i u bibli-
ografiji, neki se izvori mogu izostaviti. Literatura je razlikovno naelo i
obvezan dio Harvardskoga citatnog stila s tekstnotama (v. dolje 5.2.5).
Budui da tekstnote ne donose pune podatke, obvezno se veu uz popis
literature.
Literatura je, kao i bibliografija, abecedni niz izvora po autorovu pre-
zimenu. Neka su naela nizanja ista kao u bibliografiji, a neka razliita.
Naela su nizanja ista kada izvor ima vie autora (uvruje se pod prezime-
nom prvoga autora) ili kada nema autora (za kolektivna i anonimna djela
redalica je naslov). Budui da u Harvardskome citatnom stilu u literaturi
iza autorova imena ne dolazi naslov, nego godina, nizanje se u nekim slu-
ajevima razlikuje od nizanja u bibliografiji.
Ako isti autor ima dva ili vie naslova, jedinice se niu po kronologiji.
Ako je autor iste godine objavio dva ili vie naslova, naslovi se niu po abe-
cedi, a uz godinu se priljubljuju mala slova abecede:
mega, Viktor, ur. 19781984. Geschichte der deutschen Literatur

vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, 3 Bde. Knigstein i
Frankfurt am Main: Athenum Verlag.
468

____. 1982. Knjievnost i zbilja. Zagreb: kolska knjiga.
____. 1986a. Krleini evropski obzori: Djelo u komparativnom
kontekstu. Zagreb: Znanje.
____. 1986b. Teita modernizma. Od Baudelairea do
ekspresionizma. Zagreb: Liber.
____. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafiki zavod
Hrvatske.
____. 2006. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemake kulture.
Zagreb: Matica hrvatska.
Vanost bibliografije i literature. Bibliografija i literatura temeljni su

oblik retorikoga okvira u akademskome pismu. To je mona strategija
memorije kulture i autoriteta akademskoga diskursa. Bibliografija i litera-
tura osobna su iskaznica svakoga znanstvenog teksta. To je vidljiv dokaz
o temeljitosti vlastitoga rada, garancija etinosti citiranja i doprinos struci
i njezinu razvoju. Istodobno bibliografija i literatura znak su priznavanja
itatelja, kojemu se prua uvid u carstvo znanja na odreenome podruju,
pa mu se tako prua prilika da provjeri uvjerljivost argumentacije i sam se
ukljui u daljnja istraivanja.
5.2.5. Citatni stilovi
to su citatni stilovi? Citatni su stilovi tehnike pisanja citatnica i bibli-

ografskih jedinica. Navoenje literature ima dugu tradiciju na razliitim
podrujima znanja, pa su se razvile brojne tehnike citiranja i brojni citatni
stilovi.
Najpoznatiji su citatni stilovi:
Oxfordski stil
Harvardski stil
469

Oxfordski citatni stil (fusnote bibliografija ili autor naslov)
Razlikovni elementi. Razlikovni su elementi Oxfordskoga citatnog stila:
u tekstu fusnote ili podtekstne citatnice

na kraju teksta bibliografija
poredak jedinica u bibliografiji: autor naslov
Frange, Ivo. Povijest hrvatske knjievnosti...
Uporaba. Oxfordski je stil ei u humanistikim znanostima. Akademski

radovi iz humanistike naelno se piu u Oxfordskome stilu ili u kojoj dru-
goj kombinaciji s fusnotama. Fusnote su idealan prostor za dodatna razja-
njenja i podatke, koji su u humanistici potrebni kako bi se tema razvila bez
optereivanja osnovnoga teksta (v. gore 5.2.1, Prednosti fusnota).
Temeljni model. Temeljni je model Oxfordskoga stila:
Bibliografski podatci donose se u fusnotama citatnicama u pod-

noju teksta.
Iznad navodnika, koji obiljeuju kraj citata, u osnovnome se tekstu
upisuje arapska brojka (o mehanici pravopisnih znakova i citatnica v.
dolje 5.3.1. i 5.3.2).
Broj fusnote ponavlja se ispod crte u podnoju teksta.
Uz broj biljeke u podnoju teksta ispisuju se bibliografski podatci.
Brojevi se fusnota niu do kraja teksta.
Ako je tekst velik ili ima vei broj bibliografskih uputa, fusnote se
mogu podijeliti po poglavljima.
Treba paziti da niz brojeva u tekstu odgovara broju fusnota pod
tekstom.
Na kraju lanka, knjige ili studentske akademske proze dolazi biblio-
grafija.
470

Bibliografske jedinice u bibliografiji poinju autorovim imenom i
naslovom. Odatle naziv za citatne podstilove zasnovane na Oxford-
skome stilu: autor naslov.
Treba paziti da su sve bibliografske jedinice iz fusnota uvrtene u
bibliografiju.
Postoje brojne verzije Oxfordskoga stila u razliitim citatnim podsti-
lovima, ovisno o znanstvenome podruju, asopisu u kojemu se tekst
objavljuje, instituciji, tradiciji i sl.
Prednosti. Prednosti su Oxfordskoga citatnog stila s fusnotama:
laka preglednost literature

istoa osnovnoga teksta
mogunost uvoenja dodatnih podataka (objasnidbene i proirbene
napomene)
skraivanje teksta zbog smanjenoga fonta pisma, kraenja podataka i
uporabe kratica: ibid., i dr., usp. i sl.
raunalni programi koji automatski upisuju fusnote
Harvardski citatni stil (tekstnote literatura ili autor godina)
Razlikovni elementi. Razlikovni su elementi Harvardskoga citatnog stila:
u tekstu unutartekstne citatnice ili tekstnote

na kraju teksta popis literature
poredak jedinica u literaturi: autor godina
Frange, Ivo. 1987. Povijest hrvatske knjievnosti...
Uporaba. Harvardski je stil ei u prirodnim i drutvenim znanostima te

u anrovima i tekstovima gdje nema puno osvrta na literaturu (primjerice,
471

u ovoj knjizi). Moe se rabiti i u doktorskim disertacijama iz humanistike,
ali tada u kombinaciji s fusnotama (v. gore 5.2.1, Prednosti tekstnota).
Temeljni model. Temeljni je model Harvardskoga citatnog stila:
Nakon rasprave o literaturi, kljune rijei ili citata u tekstnoti se

navode autorovo ime, godina i stranica. Odatle naziv za citatne
podstilove zasnovane na Harvardskome stilu: autor godina.
Mogua je razliita interpunkcija u prezentaciji podataka u tekstnoti
(v. gore 5.2.1, Sadraj i forma tekstnota). Ovdje je odabran modus:
(Frange, 1987: 351)
Puni bibliografski podatci donose se u popisu literature.
Tekstnote nikada ne dolaze samostalno. Obvezno se veu uz popis
literature, gdje se donose puni podatci.
Ako se autorovo ime spominje neposredno prije citatnice, u teks-
tnoti se navode samo godina i broj stranice (v. gore 5.2.1, Tekstnote:
Posebni sluajevi te dolje 5.3.1. i 5.3.2).
Prednosti i problemi. Harvardski stil s tekstnotama:
Pogodan je za onaj tip rada u kojemu nema puno osvrta na literaturu.

U istome obliku, bez fusnota, neprimjeren je za pisanje akadem-
skih radova u humanistici, jer tu uvijek postoji potreba za dodatnim
razjanjenjima.
Ako se odabere u akademskim radovima iz humanistike u bilo kojoj
inaici, kombinira se s fusnotama.
Valja paziti da je ono na to se upuuje u zagradama izloeno saeto i
komentirano vlastitim rijeima.
Prije tekstnote treba navesti kljunu rije ili krai citat kako bibli-
ografska jedinica ne bi ostala visjeti u zraku kao prazan ukras dvoj-
bene erudicije.
472

U prirodnim znanostima, gdje je rije o eksperimentalnim istraiva-
njima i navoenju brojnih podataka u osnovnome tekstu, Harvard-
ski stil citiranja moe uiniti tekst nepreglednim, pa se esto primje-
njuju varijacije i kombinacije (npr. Vancouverski brojevni sustav u
biologiji i medicini, v. dolje).
Najpoznatiji citatni stilovi. Mnoga sveuilita, asopisi i izdavaka poduze-

a imaju vlastita pravila za citiranje, koja su obvezna za sve sudionike u znan-
stvenome pogonu. Snaga znanstvene zajednice oituje se, meu ostalim, u
postojanju citatnoga stila te u moi da se taj stil prihvati kao obvezan.
Dva temeljna citatna stila, Oxfordski i Harvardski, razraena su u raz-
liitim prilagodbama poput: ACS (American Chemical Society style),
APA style (American Psychological Association style), ASA style (Ame-
rican Sociological Association style), The Chicago Manual of Style, Har-
vard referencing, MLA style (Modern Language Association), Vancouver
system itd.
Vancouver system. Vancouverski je sustav, primjerice, podstil Harvardsko-
ga stila. Rabi se u medicinskim asopisima, biologiji i drugim prirodnim
znanostima. Razraen je u pravilima The Uniform Requirements for Manu-
scripts Submitted to Biomedical Journals, predloenim 1978. u kanadskome
gradu Vancouveru, po kojemu je i dobio ime. U tome stilu citatnice su ozna-
ene arapskim brojem po redu pojavljivanja u tekstu (1), (2) itd. Ista citatni-
ca u tekstu uvijek ima isti broj. Potpune jedinice sa svim podatcima nalaze
se u popisu literature na kraju lanka ili na kraju knjige istim redoslijedom
kao i u tekstu. Snalaenje u bibliografiji u tome je stilu katkad oteano jer
se jedinice pojavljuju pod brojevima, a ne po abecedi. Varijanta je toga stila
da se jedinice u tekstu niu redoslijedom brojeva, a u popisu literature po
abecedi. U humanistikim znanostima taj se stil primjenjuje rijetko.
Chicago Manual of Style. Gotovo svi citatni stilovi njeguju jedan od os-
novnih stilova, Harvardski ili Oxfordski, u specifinim inaicama i podina-
icama. Iznimka je Chicaki stil. Taj je stil demokratian po temeljnoj ideji.
On predlae dva paralelna citatna podstila u opim i posebnim sluajevima.
473

Prednosti su Chicago Manual of Style:
Donosi oba citatna stila kao dva paralelna razraena podstila.

Slian je domaim tradicijama.
Lako se prilagouje hrvatskim pravopisnim rjeenjima.
Upravo zbog te injenice u ovoj sam knjizi odabrala Chicaki stil kao pred-
loak za izradu dvaju temeljnih stilova citiranja. To su:
Stil I. Fusnote bibliografija ili autor naslov

Stil II. Tekstnote literatura ili autor godina
Prvi je stil varijanta Oxfordskoga, a drugi varijanta Harvardskoga citat-

nog stila.
Tablica dvaju citatnih stilova: Opi modeli. Ovdje se donosi prva, mala
tablica opih modela dvaju citatnih stilova. Tablica je nastala prilagodbom
Chicakoga stila po priruniku Turabian, 2007. Posebni sluajevi i iznim-
ke obraeni su u drugoj, velikoj tablici (v. III. 6).
U stilu fusnote (F) bibliografija (B) slovo F odnosi se na oblik pod-
tekstne citatnice ili fusnote, a slovo B na oblik bibliografije. Budui da se
biljeke na kraju teksta, izvantekstne ili zavrne citatnice piu isto kao fus-
note, za taj se oblik citatnica ne navode posebni primjeri. Brojevi fusnota
u primjerima odabrani su nasumce.
U stilu tekstnote (T) literatura (L) slovo T odnosi se na oblik unutar-
tekstne citatnice ili tekstnote, a slovo L na oblik literature.
Tablica prikazuje ope modele za knjige i asopise (tiskane i online).
Modeli se sastoje od obrasca i primjera. U obrascima su prikazani vrsta
i raspored elemenata, interpunkcija i tipografija. Poveznice i kratice koje
se stvarno pojavljuju u citatnicama obiljeene su u obrascima zasjenjeno.
XX oznauje broj stvarno citiranih stranica, a YY raspon stranica cijeloga
lanka ili dijela knjige. Za vie primjera, informacija i razjanjenja o razlii-
tim izvorima konzultirajte tablicu u III. 6.
474

CITATNI STIL I. CITATNI STIL II.
FUSNOTE (F) TEKSTNOTE (T)
BIBLIOGRAFIJA (B) LITERATURA (L)
KNJIGE
1. Pojedinani autor ili urednik
Pojedinani autor:
F: Broj fusnote. Autorovo L: Autorovo Prezime, autorovo

Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov knjige:
Podnaslov knjige (Mjesto: Podnaslov knjige. Mjesto:
Izdava, godina), XXXX. Izdava.
B: Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina:

Ime. Naslov knjige: XXXX)
Podnaslov knjige. Mjesto:
Izdava, godina.
Primjer:
11
F: Viktor mega, Od Bacha L: mega, Viktor. 2006. Od
do Bauhausa: Povijest njemake Bacha do Bauhausa: Povijest
kulture (Zagreb: Matica njemake kulture. Zagreb:
hrvatska, 2006), 307309. Matica hrvatska.
B: mega, Viktor. Od Bacha do T: (mega, 2006: 307309)

Bauhausa: Povijest njemake
kulture. Zagreb: Matica
hrvatska, 2006.
475

Urednik umjesto autora:
F: Broj fusnote. Urednikovo L: Urednikovo Prezime, ured-

Ime i Prezime, ur., Naslov nikovo Ime, ur. Godina
knjige
B: Urednikovo Prezime, uredni- T: (Urednikovo Prezime,

kovo Ime, ur. Naslov knjige godina: XXXX)
Primjer:
7
F: Josip Uarevi, ur., L: Uarevi, Josip, ur. 2008
Romantizam i pitanje
modernoga subjekta
B: Uarevi, Josip, ur. Romantizam T: (Uarevi, 2008: 308)

i pitanje modernoga subjekta
2. Vie autora
Dva autora:
F: Broj fusnote. Ime i Prezime L: Prezime 1. autora, Ime 1.

1. autora i Ime i Prezime autora i Ime i Prezime 2.
2. autora, Naslov knjige: autora. Godina. Naslov
Podnaslov knjige (Mjesto: knjige: Podnaslov knjige.
Izdava, godina), XXXX. Mjesto: Izdava.
B: Prezime 1. autora, Ime 1. T: (Prezime 1. autora i Prezime

autora i Ime i Prezime 2. autora, godina: XXXX)
2. autora. Naslov knjige:
Podnaslov knjige. Mjesto:
Izdava, godina.
476

Primjer:
13
F: Ivo Frange i Viktor L: Frange, Ivo i Viktor mega.
mega, Hrvatska novela: 1998. Hrvatska novela:
Interpretacije (Zagreb: kolska Interpretacije. Zagreb: kolska
knjiga, 1998), 157158. knjiga.
B: Frange, Ivo i Viktor mega. T: (Frange i mega, 1999:

Hrvatska novela: Interpretacije. 157158)
Zagreb: kolska knjiga, 1998.
Tri autora:

1. autora, Ime i Prezime 2. autora, Ime i Prezime 2.
autora i Ime i Prezime 3. autora i Ime i Prezime 3.
autora, Naslov knjige... autora. Godina...
B: Prezime 1. autora, Ime 1. T: (Prezime 1. autora, Prezime

autora, Ime i Prezime 2. 2. autora i Prezime 3. autora,
autora i Ime i Prezime 3. godina: XXXX)
autora. Naslov knjige...
Primjer:
53
F: Nikola Batui, Zoran L: Batui, Nikola, Zoran Kravar i
Kravar i Viktor mega, Viktor mega. 2001...
Knjievni protusvjetovi...
B: Batui, Nikola, Zoran Kravar T: (Batui, Kravar i mega,

i Viktor mega. Knjievni 2001: 152153)
protusvjetovi...
477

Vie od tri autora:

1. autora i dr., Naslov knjige... autora, Ime i Prezime 2.
autora, (...) i Ime i Prezime
posljednjega u nizu autora.
Godina...
B: Prezime 1. autora, Ime 1. T: (Prezime 1. autora i dr.,

autora, Ime i Prezime 2. godina: XXXX)
autora, (...) i Ime i Prezime
posljednjega u nizu autora.
Naslov knjige...
Primjer:
3
F: Antun Mihanovi i dr., Moja L: Mihanovi, Antun, August
domovina... enoa, Silvije Strahimir
Kranjevi, August
Harambai, uro Arnold i
Drago Ivanievi. 1993...
B: Mihanovi, Antun, August T: (Mihanovi i dr., 1993: 14)

enoa, Silvije Strahimir
Kranjevi, August
Harambai, uro Arnold
i Drago Ivanievi. Moja
domovina...
478

3. Autor plus urednik, prireiva ili prevoditelj

Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov knjige, uredio, knjige: Podnaslov knjige.
priredio, preveo Ime i Prezime Uredio, Priredio, Preveo
urednika, prireivaa, Ime i Prezime urednika,
prevoditelja (Mjesto: Izdava, prireivaa, prevoditelja.
godina), XXXX. Mjesto: Izdava.
B: Autorovo Prezime, T: (Autorovo Prezime, godina:

autorovo Ime. Naslov XXXX)
knjige: Podnaslov knjige.
Uredio, Priredio, Preveo
Ime i Prezime urednika,
prireivaa, prevoditelja.
Mjesto: Izdava, godina.
Primjer:
11
F: Gustav Ren Hocke, L: Hocke, Gustav Ren. 1984.
Manirizam u knjievnosti: Manirizam u knjievnosti:
Alkemija jezika i ezoterino Alkemija jezika i ezoterino
umijee kombiniranja, preveo umijee kombiniranja. Preveo
Ante Stama (Zagreb: Cekade, Ante Stama. Zagreb:
1984), 203. Cekade.
B: Hocke, Gustav Ren. T: (Hocke, 1984: 203)

Manirizam u knjievnosti:
Alkemija jezika i ezoterino
umijee kombiniranja. Preveo
Ante Stama. Zagreb:
Cekade, 1984.
479

4. Broj izdanja

Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov knjige, broj izdanja knjige: Podnaslov knjige.
izdanje ili izd. (Mjesto: Broj izdanja izdanje ili izd.
Izdava, godina), XXXX. Mjesto: Izdava.
B: Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina:

Ime. Naslov knjige: XXXX)
Podnaslov knjige. Broj
izdanja izdanje ili izd.
Mjesto: Izdava, godina.
Primjer:
13
F: Milivoj Solar, Ideja i pria: L: Solar, Milivoj. 1980. Ideja i
Aspekti teorije proze, 2., proireno pria: Aspekti teorije proze. 2.,
izdanje (Zagreb: Znanje, 1980), proireno izdanje. Zagreb:
2327. Znanje.
B: Solar, Milivoj. Ideja i pria: Aspekti T: (Solar, 1980: 2327)
teorije proze. 2., proireno
izdanje. Zagreb: Znanje, 1980.
5. Poglavlje u knjizi
F: Broj fusnote. Ime i Prezime L: Prezime autora poglavlja, Ime

autora poglavlja, Naslov po- autora poglavlja. Godina.
glavlja: Podnaslov poglavlja, Naslov poglavlja: Podnaslov
u: Naslov knjige: Podnaslov poglavlja. U: Naslov
knjige, ur. urednikovo Ime knjige: Podnaslov knjige, ur.
i Prezime (Mjesto: Izdava, urednikovo Ime i Prezime,
godina), XXXX. YYYY. Mjesto: Izdava.
480

B: Prezime autora poglavlja, Ime T: (Prezime autora poglavlja,
autora poglavlja. Naslov godina: XXXX)
poglavlja: Podnaslov
poglavlja. U: Naslov
knjige: Podnaslov knjige, ur.
urednikovo Ime i Prezime,
YYYY. Mjesto: Izdava,
godina.
Primjer:
21
F: Maa Kolanovi, L: Kolanovi, Maa. 2004. Kom-
Kompleksi popularnog, pleksi popularnog, potroa-
potroakog i medijskog: Od kog i medijskog: Od proze
proze u trapericama do danas, u trapericama do danas. U:
u: Medij hrvatske knjievnosti Medij hrvatske knjievnosti
20. stoljea: Zbornik radova 20. stoljea: Zbornik rado-
III. znanstvenog skupa s meu- va III. znanstvenog skupa s
narodnim sudjelovanjem, glavni meunarodnim sudjelova-
ur. Branimir Bonjak (Zagreb: njem, glavni ur. Branimir
altaGAMA, 2004), 197. Bonjak, 197214. Zagreb:
altaGAMA.
B: Kolanovi, Maa. Kompleksi T: (Kolanovi, 2004: 197)

popularnog, potroakog
i medijskog: Od proze u
trapericama do danas. U:
Medij hrvatske knjievnosti
20. stoljea: Zbornik
radova III. znanstvenog
skupa s meunarodnim
sudjelovanjem, glavni ur.
Branimir Bonjak, 197214.
Zagreb: altaGAMA, 2004.
481

LANCI U ASOPISIMA
6. lanak u tiskanome asopisu
F: Broj fusnote. Autorovo Ime L: Autorovo Prezime, autorovo

i Prezime, Naslov lanka: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov lanka, Naslov lanka: Podnaslov lanka.
asopisa godite, broj (datum Naslov asopisa godite,
objavljivanja): XXXX. broj (dodatni podatci o
datumu objavljivanja):
YYYY.
Autorovo Prezime, autorovo
B: Ime. Naslov lanka: T: (Autorovo Prezime, godina:
Podnaslov lanka. Naslov XXXX)
asopisa godite, broj
(datum objavljivanja):
YYYY.
Primjer:
5
F: Ivo Frange, Antun L: Frange, Ivo. 1958. Antun
Gustav Mato: Jesenje vee, Gustav Mato: Jesenje
Umjetnost rijei II, br. 3 (srpanj vee. Umjetnost rijei II, br. 3
1958): 112. (srpanj): 110121.
B: Frange, Ivo. Antun Gustav T: (Frange, 1958: 112)

Mato: Jesenje vee.
Umjetnost rijei II, br. 3
(srpanj 1958): 110121.
482

7. lanak online
F: Broj fusnote. Autorovo Ime L: Autorovo Prezime, autorovo

i Prezime, Naslov lanka: Ime. Godina. Naslov
Podnaslov lanka, Naslov lanka: Podnaslov lanka.
asopisa godite, broj (datum Naslov asopisa godite,
objavljivanja), trai pod broj (dodatni podatci o
Opisna lokacijska oznaka, datumu objavljivanja).
URL (datum pristupa). URL (datum pristupa).
B: Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina)

Ime. Naslov lanka:
Podnaslov lanka. Naslov
asopisa godite, broj
(datum objavljivanja),
URL (datum pristupa).
Primjer:
22
F: Ivana Matas Ivankovi, L: Matas Ivankovi, Ivana.
Kada su prvi put u hrvatskim 2006. Kada su prvi put
rjenicima zabiljeene imenice u hrvatskim rjenicima
za enska zanimanja?, Jezik zabiljeene imenice za
2006, Vol. 53, br. 1 (01. 01. enska zanimanja? Jezik
2007), trai pod Podatci o Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007).
pojavljivanju, http://hrcak.srce.hr/index.
http://hrcak.srce.hr/index. php?show=clanak&id_
php?show=clanak&id_clanak_ clanak_jezik=25190 (10.
jezik=25190 (10. listopada listopada 2010).
2010).
483

B: Matas Ivankovi, Ivana. Kada T: (Matas Ivankovi, 2006)
su prvi put u hrvatskim
rjenicima zabiljeene
imenice za enska
zanimanja? Jezik 2006,
Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007).
http://hrcak.srce.hr/index.
php?show=clanak&id_
clanak_jezik=25190 (10.
listopada 2010).
5.3. UGRADBA CITATA
Ugradba citata pripada u mikromehaniku akademskoga teksta. Citati se u

tekst mogu ugraivati na dva naina: unutar reenice i odlomka ili kao pose-
ban odlomak (engl. block quotations). U prvome sluaju rije je o ukloplje-
nim citatima, a u drugome o izdvojenim citatima. Na koji e se nain citati
ugraditi u tekst, ovisi prije svega o njihovoj duljini. Krai citati (najee
do pet redaka) pridruuju se vlastitomu tekstu unutar reenice ili odlom-
ka, a dulji (od pet i vie redaka) izdvajaju se iz vlastitoga teksta kao samo-
stalan odlomak. Katkad je potrebno uzeti u obzir i druga mjerila vana za
uspostavu odnosa u tekstu. U posebne se odlomke izdvajaju semantiki
vani citati, citati koji se usporeuju te stihovi dulji od dva ili vie redaka.
Citati se naelno ugrauju u onome obliku kako se pojavljuju u izvor-
niku. Katkad su potrebne manje promjene kako bi se citat uklopio u
tekst. Te su promjene strogo normirane (v. dolje 5.3.3).
Svi se citati kod ugradbe propisno obiljeuju u odabranome citatnom
stilu. Drugi oblici pozivanja na literaturu (parafraze, saimanja i upui-
vanja) ne obiljeuju se navodnicima, a ugradba citatnica ista je kao i kod
citata. O ugradbi drugih oblika pozivanja na literaturu v. gore 5.1.3, Kako
se parafrazira? i 5.1.5, Kako se saima?
484

5.3.1. Mehanika uklopljenih citata
Opa pravila. Uklopljeni citati odvajaju se od vlastitoga teksta navod-

nicima. Uvode se autorovim imenom i rijeima poput pie, tvrdi, po, po
miljenju, kao to definira, navodi, obrazlae i sl. (v. gore 5.1.2, Inkorpo-
riranost):
Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija kao velika, povijesno

nastala stilska jedinstva.
Kada se citat uvodi predsubjektnom sintagmom, ne pie se zarez (v. III.

4.2.4, Struktura reenice: Logiki redoslijed komponenata):
Po Flakeru stilske su formacije velika, povijesno nastala stilska jedinstva.
Kada se citat uvodi anteponiranom zavisnom sureenicom, ta se reenica

odvaja zarezom (v. III. 4.2.4, Struktura reenice: Povezanost dijelova):
Kao to definira Aleksandar Flaker, stilske su formacije velika, povijesno na-

stala stilska jedinstva.
Ugradba citata unutar reenice i odlomka zahtijeva vjetinu parafrazira-

nja i poznavanje zakona akademskoga diskursa. Parafrazom se osigura-
va smisao izvornika iz kojega je citat preuzet, a zakonima akademskoga
diskursa pravilno uklapanje dijelova tuega teksta u strukturu vlasti-
toga. Iz mehanike teksta potrebno je poznavanje odnosa navodnika i
drugih reeninih znakova te njihove kombinacije u citatnicama. Evo
kako je iskusni autor ugradio tri citata na poetku, u sredini i na kraju
reenice:
Narodno plemstvo jest cvijet naroda, nastavlja Raki i daje usporedbu:

ako je narod zdravo tijelo, to mu je plemstvo kostni sustav, prilagoujui
(i kvarei) Gajev motto: Narod bez narodnosti, tijelo bez kosti. (Frange,
1987: 174)
485

Citatnice. Uklopljeni citati mogu biti djelomini (citiraju se pojedine ri-
jei, sintagme ili dijelovi reenice) i cjeloviti (citiraju se potpune reenice).
Mehanika citatnica u tim je sluajevima razliita. Sastoji se od poloaja
citatnice u kombinaciji s navodnicima i drugim interpunkcijskim znako-
vima. Ovdje emo navesti primjere za fusnote i tekstnote. Poloaj citatnica
u biljekama na kraju teksta isti je kao u fusnotama, a u biljekama u zagra-
dama isti kao u tekstnotama. Stoga se primjeri za biljeke na kraju teksta
i biljeke u zagradama ne navode. Budui da ne govorimo o fusnotama
pod tekstom, nego o mehanici brojevne oznake u tekstu, primjeri se za
biljeke pod tekstom ne navode. Kao primjer mehanike citatnica u oba e
nam sluaja posluiti reenica A. G. Matoa: Hrvatska okolica je najbolja
kola patriotizma.
Djelomini citati. Kod djelominih uklopljenih citata (rijei, sintagma ili
dijelova reenice) citatnice se piu iza navodnika. Ako iza navodnika sli-
jedi drugi znak (toka, zarez, upitnik, zagrada i sl.), citatnica se pie iza
navodnika ispred sljedeega znaka.
Kada se djelomini uklopljeni citat nalazi na kraju reenice, broj fusno-
te dolazi iza navodnika ispred toke:
7.
U putopisu Iz Samobora Mato saima svoju ideju da je hrvatski krajolik

najbolja kola patriotizma7.
U istome primjeru iza navodnika ispred toke dolazi tekstnota:
( ).
U putopisu Iz Samobora Mato saima svoju ideju da je hrvatski krajolik

najbolja kola patriotizma (1973: 4:99).
Broj sveska (ako postoji) pie se u tekstnoti arapskom brojkom priljublje-

no uz broj stranice. Na taj se nain obiljeuje uska povezanost tih dvaju
486

brojeva (v. III. 6.1.4, Vie svezaka u istoj seriji). Budui da se u naemu pri-
mjeru autorovo ime spominje u uvodu u citat, ime je u tekstnoti ovdje i na
drugim mjestima izostavljeno (v. gore 5.2.1, Tekstnote: Posebni sluajevi).
Cjeloviti citati. U cjelovitim uklopljenim citatima (reenici ili reenica-
ma) mehanika citatnica ovisi o poloaju citata unutar reenice i nainu
uklapanja u tekst. Cjeloviti citati mogu u tekstu zauzimati etiri osnovna
poloaja:
na poetku reenice
u sredini reenice
na dva ili vie mjesta u reenici (razlomljeni citati)
na kraju reenice
Ostajemo kod Matoeva citata.

Kada se cjeloviti citat nalazi na poetku reenice, toka se na kraju citata
isputa i stavljaju navodnici. Iza navodnika dolazi zarez, a citatnica se
pie na dva naina. U fusnotama brojevna oznaka dolazi iza navodnika
i zareza:
,7
Hrvatska okolica je najbolja kola patriotizma,7 saima Mato u putopisu

Iz Samobora svoju ideju o krajoliku.
U tekstnotama zagrade s podatcima dolaze iza navodnika ispred zareza:
( ),
Hrvatska okolica je najbolja kola patriotizma (1973: 4:99), saima Ma-

to
Kada se cjeloviti citat nalazi u sredini reenice odvojen zarezima ili crtama,
toka se na kraju citata izostavlja, a citatnice dolaze iza navodnika:
487

, 7 , ili: , ( ),
7 ili: ( )
U spomenutoj izreci, Hrvatska okolica je najbolja kola patriotizma7,

Mato
U spomenutoj izreci Hrvatska okolica je najbolja kola patriotizma

(1973: 4:99) Mato
Kada se citat razlama na dva ili vie dijelova, dijelovi se odvajaju navod-
nicima i zarezima, odnosno crtama, a citatnice dolaze na kraju citata. U
naemu primjeru naslonjenica je prebaena je u stilski ispravan nenagla-
eni poloaj i stavljena u uglate zagrade kao znak intervencije u citat (v.
dolje 5.3.3, Prilagodbe). Broj fusnote dolazi na kraju citata iza toke i
navodnika:
, , .7
Hrvatska [je] okolica, saima Mato u putopisu Iz Samobora svoju ideju

o krajoliku, najbolja kola patriotizma.7
Ako se razlomljeni citat nalazi na kraju odlomka, tekstnota se pie iza to-
ke i navodnika:
, , . ( )
Hrvatska [je] okolica, saima Mato, najbolja kola patriotizma. (1973:

4:99)
Ako se razlomljeni citat nalazi u sklopu odlomka, tekstnota se moe pisati

na dva naina (v. dolje primjer sloenoga uklopljenog citata).
Kada se cjeloviti citat nalazi na kraju reenice, postupa se razliito, ovi-
sno o tome kako se citat uklapa u strukturu reenice. Ako se cjeloviti
488

citat sintaktiki ugrauje u vlastiti tekst, veliko se slovo moe promije-
niti u malo. U doktorskim disertacijama, analizi teksta, citiranju starijih
tekstova i kritikim izdanjima promjena se obiljeuje uglatim zagrada-
ma kao znakom intervencije u citat. U naemu primjeru naslonjenica je
ugraena je u tekst, a na njezinu se mjestu u citatu nalazi eliptino tro-
toje kao znak za isputeni dio (v. dolje 5.3.3, Prilagodbe i 5.3.3, Eliptini
citati). Broj fusnote pie se iza navodnika i toke:
.7
U putopisu Iz Samobora Mato pie da je [h]rvatska okolica () najbolja

kola patriotizma.7
Ako se cjeloviti citat eli sintaktiki istaknuti, ugrauje se iza dvotoja.

Fusnota se tada pie iza toke i navodnika:
.7
U putopisu Iz Samobora Mato saima svoju ideju o krajoliku: Hrvatska

okolica je najbolja kola patriotizma.7
Tekstnota se pie razliito, ovisno o tome gdje se nalazi reenica s cjelovi-

tim citatom. Ako se reenica s cjelovitim citatom nalazi na kraju odlomka,
tekstnota se pie iza toke i navodnika:
. ( )
U putopisu Iz Samobora Mato saima: Hrvatska okolica je najbolja ko-

la patriotizma. (1973: 4:99)
Ako se reenica s cjelovitim citatom nalazi unutar odlomka, postupa se na

dva naina, kao u sloenim uklopljenim citatima (v. sljedei primjer).
Napokon, cjeloviti se citati katkad sastoje od vie reenica. Takvi sloeni
citati obino se ugrauju iza dvotoja na kraju uvodnih rijei. Ostajemo
489

kod Matoa, ali mijenjamo primjer. U sloenim uklopljenim citatima broj
fusnote dolazi iza toke i navodnika:
.15 Nova reenica
U feljtonu Ferije Mato pie: Jo sto godina i ovjek e putovati u zraku

brzinom i vjetinom orla i albatrosa. Svjetski promet je jo uvijek vezan uz
tle i uz vodu. Civilizacija ve ulazi u eru balona, u eru letenja. Ptica je sim-
bol najmodernije kulture i Jules Verneov fantastini Put na Mjesec mogao
bi se jednog dana moda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije.15
Feljton je objavljen 1908
Tekstnota se moe pisati na dva naina. Ako se eli naglasiti cjelina citata,
citatnica se pie iza toke i navodnika kojima zavrava citat. U tome slua-
ju izmeu citatnice i nove reenice stoji bjelina:
. ( ) Nova reenica
U feljtonu Ferije Mato pie: () Ptica je simbol najmodernije kulture

i Jules Verneov fantastini Put na Mjesec mogao bi se jednog dana moda
ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije. (1973: 11:160) Feljton je
objavljen 1908
Ako se citat eli formalno jae uklopiti u tekst, toka se na kraju citata
isputa po zakonu prilagodbe i prebacuje iza citatnice:
U feljtonu Ferije Mato pie: () Ptica je simbol najmodernije kulture

i Jules Verneov fantastini Put na Mjesec mogao bi se jednog dana moda
ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije (1973: 11:160). Feljton je
objavljen 1908
Navodnici i polunavodnici. Navodnici mogu biti pravi ili dvostruki i

jednostruki ili polunavodnici. Uklopljeni se citati obiljeuju dvostrukim
navodnicima, a citati unutar citata polunavodnicima. Ako sljedei odlo-
mak iz Matoeva eseja Strossmayerov spomenik navedemo kao uklopljeni
490

citat pod navodnicima, rijei pod dvostrukim navodnicima u Matoevu
izvorniku bit e u citatu u polunavodnicima:
Mato pie o Strossmayeru: Njemako dijete i najljepi primjer nae asi-

milacione snage, Eseker i hrvatski rodoljub, velika Crkve i pionir nauke,
najomraeniji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, naa dika. Kao
zvuk katedralnih zvona to zvui nad salaima i u dubini uma ubave a-
kovtine, tako je njegov jaki glas uio Europu da nas jo ima jo Hrvata.12
[Ili: (1973: 4:22)]
Kosa crta u stihovima. Ako se u tekstu navode stihovi kao uklopljeni citat,
odvajaju se kosim crtama s razmakom na obje strane:
Uglazbivi pjesmu Odlazak, Arsen Dedi popularizirao je Ujevieve stihove

Malena mjesta srca moga, / spomenak Braa, Imotskoga.
5.3.2. Mehanika izdvojenih citata
Proza. Citati u prozi (znanstvenoj i umjetnikoj) od pet i vie redaka iz-

dvajaju se kao posebni odlomci. Izdvojeni se citati ne obiljeuju navodni-
cima, nego tipografski. To mogu biti isti tip pisma s manjim proredom,
isto pismo u manjemu obliku ili drugi tip pisma. Ako za to ne posto-
je posebni razlozi, citati se ne obiljeuju kosim pismom, jer koso pismo
slui u druge svrhe (oznaivanje naslova u citatnim stilovima, isticanje,
pisanje stranih termina i sl.). Citati izdvojeni u odlomke razmiu se od
vlastitoga teksta dvostrukim proredom prije i iza citata. Piu se uvueno.
Ako se izdvojeni citati uvode potpunom reenicom, na kraju se uvodne
reenice pie dvotoje (v. dolje prvi i drugi primjer). Ako se sintaktiki
ugrauju u vlastiti tekst, ne pie se nikakav interpunkcijski znak (v. dolje
trei primjer). Ako se izvor navodi u stilu fusnote bibliografija, broj se
fusnote stavlja na kraju citata iza toke, kao u prvome primjeru. Ako se
izvor navodi u stilu tekstnote literatura, tekstnota dolazi na kraju citata
iza toke u istome nizu.
491

Izdvojeni citati mogu se ugraivati na dva osnovna naina:
kao potpuno samostalan odlomak

kao razlomljeni tekst, kojega jedan dio pripada vlastitomu tekstu, a
drugi stoji samostalno
Ostajemo kod Matoa.
Kada izdvojeni citat poinje uvlakom, citira se i uvlaka. Kada ima vie
odlomaka, citira se svaka uvlaka. Kada se isputa odlomak ili se citat
prekida, stavlja se eliptino trotoje u zagradi (v. dolje 5.3.3, Eliptini
citati):
U putopisu Kod kue Mato zamjeuje:
Ve na Jelaievom trgu bijah razoaran. Sve tue gospodstvo, dok je

Hrvat tek vojnik, sveenik, inovnik ili seljak: sluga boji ili ljudski sluga,
sluga! Zato i ujem sa svih strana p ozdrav: Sluga! Servus! Sluga najponi-
zniji! Hvaljen Isus!
Sudei po tim pozdravima, servilnost i formalna bigotnost su glavne ozna-

ke Zagreba ().12 [Ili: (1973: 4:29)]
Kada je citat razlomljen, pa se dio citata nalazi u sklopu autorskoga teksta,

a drugi dio kao samostalan odlomak, pridrueni se dio pie u navodnicima
i povezuje s glavninom izdvojenoga citata. Eliptino se trotoje za ispute-
ni dio ne pie:
Ve na Jelaievom trgu bijah razoaran, pie Mato i primjeuje:
Sve tue gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, sveenik, inovnik ili seljak:
sluga boji ili ljudski sluga, sluga! Zato i ujem sa svih strana pozdrav:
Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus!12 [Ili: (1973: 4:29)]
492

Kada se izdvojeni citat sintaktiki ugrauje u vlastiti tekst, ne pie se pri-
je citata nikakav interpunkcijski znak. Ako citat poinje velikim slovom,
to se slovo zbog kohezije teksta moe promijeniti u malo (v. dolje 5.3.3,
Prilagodbe):
Mato pie da u Zagrebu vlada
[s]ve tue gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, sveenik, inovnik ili se-
ljak: sluga boji ili ljudski sluga, sluga! Zato i ujem sa svih strana poz-
drav: Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus! 12 [Ili: (1973:
4:29)]
Kada se u izdvojenim citatima pojavljuju navodnici, oni ostaju dvostruki.

Broj fusnote i tekstnota piu se, kako je i uobiajeno, iza posljednjega in-
terpunkcijskog znaka, u ovome sluaju toke:
Mato pie o Strossmayeru:
Njemako dijete i najljepi primjer nae asimilacione snage, Eseker i hr-

vatski rodoljub, velika Crkve i pionir nauke, najomraeniji i najmiliji sin
roda, bez sumnje najslavniji, naa dika. Kao zvuk katedralnih zvona to
zvui nad salaima i u dubini uma ubave akovtine, tako je njegov jaki
glas uio Europu da nas jo ima jo Hrvata.9 [Ili: (1973: 4:22)]
Poezija. Pjesniki stihovi od dva i vie redaka najee se navode kao iz-
dvojeni citati. Piu se uvueno kao proza ili centrirano. U obje inaice pre-
nosi se fiziki lik teksta. Ako se izvor navodi u fusnoti, brojevna se oznaka
stavlja uz posljednju rije; a ako se navodi u tekstnoti, tekstnota se stavlja
ispod stihova (prvi primjer dolje). Poezija se citira u svim nijansama svoga
fizikoga tijela: velika i mala slova, interpunkcija, duljina i poloaj stihova
i sl. (drugi primjer dolje).
493

Noas se moje elo ari,
noas se moje vjee pote;
i moje misli san ozari,
umrijet u noas od ljepote. 3
[Ili: (Ujevi, 1979: 1:113)]
majmunski zidovi krie

ekekek ekek krie
s g p d
l r o
a e l
v m j
a a e
m
a
(Sever, 1989: 57)
Kada se citiraju stihovi dulji od jednoga retka, prenose se u drugi redak

uvueno:
Spavati na kovegu, na cigli, na asuri, na poljskom

krevetu,
odspavati islo sekunda, i cijelu no, i uru devetu.
(Ujevi, 1979: 2:12)
Pri citiranju poezije na stranim jezicima pjesniki se tekst navodi u izvor-

niku, a prijevod se donosi na dva naina. Ako postoji kanonizirani prije-
vod, taj se prijevod navodi u istome obliku kao izvornik: s kosim crtama
ako je rije o citatu unutar odlomka ili ravnopravno uz izvornik ako je rije
o samostalnome citatu. U knjizi Ruska avangarda Aleksandar Flaker citira
Blokovu poemu Dvanaestorica na ruskome jeziku i u hrvatskome prijevo-
du Ivana Slamniga i Antuna oljana:
494

Nenoj postupju nadvjunoj,
Snenoj rossypju emunoj,
V belom venike iz roz
Vperedi Isus Hristos.
Nad meavom hodom njenim,

I bisernim prahom snijenim,
Na njem vijenac rua ist
Pred njima je Isus Krist.
(Flaker, 1984: 192194)
Ako ne postoji kanonizirani prijevod, pjesniki se tekst prevodi doslov-

no. U tome sluaju prijevod se donosi u zagradama i s kosim crtama.
Ako je rije o izdvojenom citatu, prijevod se obino pie sitnijim slovima
ispod izvornika. Tako je sa stihovima Majakovskoga u istoj knjizi:
Ty posmotri kakaja v mire ti

No obloila nebo zvezdnoj danju
v takie vot asy vstae i govori
vekam istorii i mirozdaniju.
(Pogledaj kakva je u svijetu tiina / No je nametnula nebu

zvjezdani danak / u takve sate diem se i govorim / stoljeima
povijesti i svemiru.)
(Flaker, 1984: 153)
Drama. Dramski dijalozi od dva i vie redaka navode se kao izdvojeni ci-
tati. Osobe se izdvajaju od dijaloga velikim slovima ili posebnim tipom
pisma. Svaki dijalog poinje u novome retku, a dijalog dulji od jednoga
retka prenosi se u drugi redak uvueno.
495

U Krleinoj drami Aretej apatridi razmiljaju o poeziji:
APATRID A: A nai pjesnici, zar nisu dosadni? Oni tada nisu imali smio-
nosti da progovore! Vjerovali su da i mjeseina moe da otruje ovjeka.
APATRID B: Njih nije trovala mjeseina, nego politika!
(Krlea, 1988: 17)
Pisma. Pisma se navode na dva naina: kao uklopljeni i kao izdvojeni

citati. Ako se pismo navodi kao uklopljeni citat, navodnici se piu na
poetku prvoga retka (najee mjesto i nadnevak) te na kraju (najee
potpis). Odlomci se mogu obiljeiti dvjema kosim crtama, stavljanjem
navodnika na poetak svake uvlake (usp. The Chicago Manual of Style,
2003: 455) i sl.:
U pismu bratu Leonu Mato usporeuje Beograd i Zagreb: Ne znam da-

tuma. // Srijeda. [Beograd, listopad 1894.] () // Beograd je vei od Za-
greba /75000 st./, ali ono, to je Pariz prema Londonu, Zagreb je prema
Beogradu. () // Servus! // Pozdravljam sve! // Gustl, novi Vlah. (1973:
19:281, 285, 287)
Ako se pismo navodi kao izdvojeni citat, prenosi se njegova fizika faktu-
ra, pa se tako gubi potreba za obiljeivanjem uvlaka.
Moto. Moto je citat koji uvodi u temu. Moe se pojaviti na poetku teksta
ili poglavlja. Izdvaja se grafiki i stoga ne stavlja u navodnike. Nema citat-
nica. Navodi se samo autorovo prezime (kod poznatih autora) i naslov
djela (kod manje poznatih autora) (v. III. 2.3.3).
496

5.3.3. Zakonite promjene u citatima
Citati se naelno prenose onako kako se pojavljuju u izvorniku. Kod

ugradbe citata katkad su potrebne manje promjene kako bi se citati uklo-
pili u sintaktiki ustroj vlastitoga teksta, upozorilo na pogrjeke, dopuni-
le proputene rijei, razjasnili pojmovi, naglasile ideje i sl. Stariji tekstovi
s nestandardnim jezikom i pravopisom te citati u dijalektu naelno se ne
mijenjaju. Ako se takvi citati iz bilo kojega razloga mijenjaju, to se mora
razjasniti u napomeni ili predgovoru.
Zakonite promjene u citatima mogu biti ispravci, prilagodbe, umetanja,
isticanja i kraenja (eliptini citati). Osim tipografskih pogrjeaka sve se
promjene u citatima obiljeuju uglatim zagradama, za razliku od kraenja
koje se obiljeuje trima tokama u oblim zagradama.
Ispravci. Obine tipografske pogrjeke ispravljaju se bez komentara. Ako

u izvorniku stoji:
s obzorom na injenice
pogrjeka se preutno ispravlja:
s obzirom na injenice
Ispravak u uglatim zagradama. Na pogrjeku ili neobinu pojavu u cita-

tu moe se upozoriti ispravkom u uglatim zagradama s uputnicom op. a.
(opaska autora), autorovim inicijalima ili dodatkom ispravnoga oblika u
uglatim zagradama bez komentara. Citirajui analizu knjievnoga stanja
iz lanka Franje Rakoga Naa knjievnost, Ivo Frange prenosi originalan
citat i pri tome navodi u uglatim zagradama standardan gramatiki oblik:
Jedina ljubav prema svomu narodu moe u nas bolje ume [umove] ganuti
da od zvaninoga truda preostave im vrijeme rtvuju knjievnosti. (Fran-
ge, 1987: 172)
497

Usklinik u uglatim zagradama. Snaniji je oblik upozorenja usklinik u
uglatim zagradama. Citirajui Matoev opis vlastite pripovjedne poetike
u pismu Milanu Ogrizoviu, Frange upozoruje usklinikom u zagrada-
ma na neobinu Matoevu anrovsku odrednicu vlastitih kratkih proznih
oblika:
() a da bude senzacija to vea i jaa, roman [!] je stisnut u to ui mider

() (Frange, 1974: 11)
U sljedeemu primjeru Frange usklinikom u uglatim zagradama upo-

zorava na neuobiajene i nepravilne izraze u citatu iz Dragutina Prohaske
koji pie o Matou. Prvi usklinik upuuje na emfatian izraz i gramatiku
pogrjeku (sredstvo se izraava instrumentalom bez s!), a drugi na nepri-
mjerenu usporedbu:
Dakle njegov artizam, njegov stil! To se ne moe demonstrirati s [!] ovim

perom, ali se moe analizirati, ne po pravilima poetike, nego po primjeru
kemiara koji takoer ne moe da prikae ovjeje sline [!], ali ju moe da
rastvara. (Savremenik, Zagreb, IV/1909, 1, 55) (Frange, 1974: 12)
Sic. Vrlo je snaan znak intervencije u citatu latinska rije sic (tako). Rabi se
kao znak tiskarske pogrjeke ili neke druge neobine pojave u citatu koju
je autor primijetio, pa na nju eli upozoriti. Pie se s usklinikom (jae
upozorenje) ili bez usklinika (normalna uporaba).
Citirajui Antuna Barca, Frange znakom sic! upozorava da se knjiev-
nomu povjesniaru potkrala pogrjeka u navoenju naslova antologije
Hrvatska mlada lirika iz 1914. Citirani autor zamijenio je mjesta dvaju
naslovnih pridjeva:
itav taj matoevski kult forme, kako ga je shvatio najvei broj lanova ove
Mlade hrvatske lirike [sic!], sveo je hrvatsku liriku, koja je s Nazorom, Ni-
koliem, Domjaniem i Vidriem postajala sve ivljom, slobodnijom i spo-
sobnijom za izraavanje to veih nijansa uvstva opet na neko bespue, s
kojega je izvedoe Ivo Andri i Miroslav Krlea. (Frange, 1974: 114 )
498

Sic se pie kosim pismom jer je strani termin. Iza sic ne stoji toka jer nije
kratica. S uporabom sic, kao i s usklinikom, treba biti krajnje suzdran.
Takvi snani ekspresivni znakovi u akademskome se tekstu mogu rabiti
samo u iznimnim situacijama i strogo funkcionalno. Nije potrebno upo-
zoravati na svaku pogrjeku ili nekorektnost u citiranome tekstu, nego
samo na one koje su doista vane u argumentaciji.
Prilagodbe. U mnogim znanstvenim granama i u manje formalnim an-

rovima akademske proze citati se mogu neznatno prilagoditi zakonima
vlastitoga teksta.
Meu takvim su dopustivim prilagodbama promjena poetnoga slova u
veliko ili malo, isputanje interpunkcijskoga znaka na kraju citata (npr. to-
ke, zareza ili crte) i slini pravopisno-mehaniki zahvati koji ne mijenjaju
smisao i sadraj citiranoga teksta (v. gore 5.3.1, Citatnice: Cjeloviti citati).
Primjerice, ako citirate reenicu Viktora megaa Poetike romana
nije bilo., moete promijeniti veliko u malo slovo i izostaviti toku na
kraju citata:
U knjizi Povijesna poetika romana Viktor mega tvrdi da poetike romana

nije bilo sve do sedamnaestoga stoljea (1987: 9).
Usklinik se i upitnik u citatima ne izostavljaju, jer su dio semantike

strukture teksta ili autorova osobnoga stila. Ako se navodnici nau unutar
navodnika, pretvaraju se u polunavodnike (v. gore 5.3.1, Navodnici i polu-
navodnici). Primjerice:
Usporeujui Ljubu Babia i Miroslava Krleu Babieva je njujorka ve-

duta ne samo puna boja nego i zvukova i mirisa; New York Babiu ,vonja
kao Krlei Moskva! (1999: 337) Flaker govori o slikarevoj knjievnoj
veduti.
U viim akademskim radovima kao to je doktorska disertacija, u analizi

teksta, u citiranju starijih tekstova i kritikim izdanjima slijedi se izvornik.
499

Tu vrijedi pravilo tonoga citiranja, ukljuujui i pogrjeke i nestan-
dardne izraze. Ako analizirate Krlein roman Povratak Filipa Latino-
vicza, svaki ete citat navesti u izvornome obliku, bez obzira na neo-
bine jezine i stilske pojave (v. gore 5.3.1. Citatnice: Cjeloviti citati).
Primjerice:
Krlea opisuje krizu Filipova identiteta: ivot poeo se u Filipu topiti na

sastavne dijelove (1973: 29).
Ako u istome citatu zbog koherencije vlastitoga teksta mijenjate veliko i

malo slovo, tu ete promjenu obiljeiti uglatom zagradom:
Krlea opisuje krizu Filipova identiteta slikom u kojoj []ivot poeo se u

Filipu topiti na sastavne dijelove.
Ako citiranu reenicu elite vre ugraditi u vlastiti tekst, enklitiku ete
navesti izvan citata na stilski ispravnome mjestu, a u Krleinu ete citatu
na mjestu enklitike staviti eliptino trotoje kao znak kraenja (v. dolje
Eliptini citati):
Krlea opisuje krizu Filipova identiteta slikom u kojoj se ivot poeo () u

Filipu topiti na sastavne dijelove.
Posebno se postupa s citatima u kojima postoje fusnote. Kod manjih se ci-

tata broj i sadraj fusnote mogu izostaviti, ako to nije na tetu smisla izvor-
nika. Fusnote se u veim citatima, osobito ako su vane za razumijevanje
teksta, ne smiju isputati, pa se mogu donijeti u vlastitoj fusnoti ili navesti
u tekstu u uglatim zagradama. Takve je sloene citate bolje parafrazirati ili
prenijeti u dijelovima bez njihovih fusnota.
Umetanja. U citatima katkad treba dopuniti nepotpune ili izostavljene

podatke, razjasniti rijei ili slova (npr. inicijale u kritikim izdanjima), po-
vezati dijelove u eliptinim citatima i sl. Takva se umetanja obiljeuju ugla-
tim zagradama kao znakom intervencije u citat. U sljedeemu primjeru
500

Josip Uarevi dopunio je subjekt u eliptinome citatu dodao je naslov
Galovieve pjesme u uglatoj zagradi:
Solarove inae vrlo relevantne i razlone primjedbe o granicama znanosti

o knjievnosti (posebno o odnosu injenica i vrijednosti; usp. 1968)
ne spreavaju ga da dospije i do ovakvih teza: odgovor na pitanje zato su
dobri ovi Galovievi stihovi [Jesenski vetar] valja traiti u pitanju to nas
to uzbuuje u naletu vjetra (Solar 1968: 12) (istaknuo J. U.). (Uarevi,
1990: 109)
Isticanja. Ako autorica i autor u citatu ele togod istaknuti, posluit e

se kosim pismom (kurziv, italic). Na taj se postupak moe upozoriti na
dva naina: u oblim zagradama u tekstu (frazemi kao kurziv moj, istaknu-
la autorica, odnosno autor, isticanja moja i sl., v. prethodni primjer) ili u
fusnoti.
Katkad u citatima treba napomenuti da isticanja kosim pismom ne
potjeu od autora koji citira, nego od citiranoga autora. U tome se slu-
aju u zagradama moe uputiti da isticanja pripadaju citiranomu autoru.
Primjerice:
Krlein Povratak Filipa Latinovicza nije impresionistiki roman, nego ro-

man o impresionizmu (istaknuo V. .). (mega, 1986: 114).
Eliptini citati. Eliptini su citati oni u kojima su isputeni rije, fraza, re-
dak, odlomak ili vei dio citiranoga teksta. Pri kraenju citata potrebna je
velika obzirnost i vjerodostojnost, kako ne bi dolo do iskrivljivanja smisla
citiranoga teksta. Znak za eliptini citat po hrvatskim je pravopisnim stan-
dardima trotoje u oblim zagradama, za razliku od trotoja bez zagrada
kao znaka kraenja vlastitoga teksta.
Trotoje za kraenje vlastitoga teksta:
501

Eliptino trotoje u citatima:
()
Ameriki su prirunici razvili sustav eliptinih toaka kao poseban znak

za izostavljeni dio citata. Znak se sastoji od tri razmaknute toke: . . . . Taj
je sustav u nekim inaicama vrlo razgranan i znaenjski precizan. Ipak,
u naemu se sluaju valja drati europske i hrvatske tradicije. Eliptino
trotoje u oblim zagradama dovoljno je jednostavno i razlikovno, pa ga
treba njegovati. Pri tome treba paziti na mehaniku interpunkcijskih zna-
kova.
Elipse u prozi (znanstvenoj i umjetnikoj). Interpunkcijski znakovi ispred
i iza eliptinoga trotoja (zarez, dvotoje, crte i sl.) ne moraju se, ali mogu
zadrati, ovisno o tome pridonose li boljemu razumijevanju skraenoga
citata. Vraamo se Krleinu romanu.
Filip razmilja o sebi:
To kontemplativno unitavanje svega to mu dolazi pod ruku ili pred oko

pretvara se polagano u ideju to je stala da ga progoni iz dana u dan sve
intenzivnije: () Njegov vlastiti ivot negdje se otkinuo od svoje podloge i
stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji, i to ve pri-
lino dugo traje, a postaje sve tee i sve zamornije. (1973: 29, 30)
Ako se krati jedan ili vie odlomaka u izdvojenim citatima, to se kraenje

obiljeuje eliptinim trotojem na kraju odlomka. Ako se krati i sljedei
odlomak, citat poinje uvlakom kao znakom odlomka i eliptinim tro-
tojem kao znakom kraenja. Tako se moe dogoditi da jedan odlomak
zavrava, a drugi poinje eliptinim trotojem:
Filip promatra ljude na ulici:
Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom,
kako je to micanje ulicama zapravo udno i zagonetno. Prolaze ljudi i
502

nose u svojim mranim crijevima skuhane kokoje glave, alosne ptije oi,
kravlje butove, konjska stegna, a sino jo te su ivotinje veselo mahale re-
pom i kokoi kvocale u predveerje svoje smrti po kokoinjcima ().
(.) Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku to se miu gradskim
ulicama? (1973: 25)
Elipse u poeziji. Citati se u pojedinanim stihovima krate kao u reenica-

ma, uporabom eliptinoga trotoja u oblim zagradama. Ako su izostav-
ljeni pojedini stihovi, pie se trotoje u zagradama na poetku stiha. Ako
je izostavljena cijela kitica, eliptino se trotoje pie na mjestu isputene
kitice i razdvaja dvostrukim proredima od ostatka citata. U navedenome
primjeru posljednje trotoje bez zagrada autorov je znak nedovrenosti
niza pjesnikih dojmova:
U travi se ute cvjetovi

I zuje zlaane pele,
()
Krupni se oblaci bijele.
()
A dalje iza tih krovova

Zlatno se polje stere,
Valovito, mirno i spokojno
I s huma se k humu vere
(Vidri, 1963: 42)
Kada se ne rabi eliptino trotoje? Tekst ne treba optereivati eliptinim

trotojem kada je oito da je citat skraen.
Eliptino se trotoje ne stavlja:
Ispred i iza citirane sintagme ili fragmenta kada je jasno da je citat dio is-
putene cjeline. Ako se isputa dio unutar citiranoga fragmenta, na mjestu
isputenoga dijela stavlja se eliptino trotoje:
503

Krlea usporeuje Jou Podravca i Filipa: kako je daleko od tih njegovih
uljavih dlanova do Filipova osjeaja tkanine ili svile meu prstima! Sjede
tu tako dva ovjeka na boku, takav nastrani neurastenik, slikarski sekta,
relativist, fovist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i
dva kontinenta! (1973: 44)
Ali:
Krlea usporeuje Jou Podravca i Filipa: kako je daleko od tih njegovih

uljavih dlanova do Filipova osjeaja tkanine ili svile meu prstima! Sjede
tu tako dva ovjeka na boku, (), i govore istim jezikom, a to su zapravo
dva jezika i dva kontinenta!
Ispred i iza potpunih reenica citiranih u tekstu:
Kada zauje rije ogenj, Filip utrava u zapaljenu talu i spaava Hitreeva
bika: Ta stara zaboravljena rije probudila je u Filipu jak osjeaj panonske
podloge. (1973: 56)
Dosljednost. Citatni su stilovi znanstvena domainstva. Ako je domain-

stvo uredno, sue oprano, pod pometen i sve je na svome mjestu, smatrat
emo to posve normalnim. Ali ako je u kui nered, sue neoprano, mrvice
na stolu i na podu, zgrozit emo se kako je kua prljava, a njezina domaica
i domain neuredni. Boravak u takvoj kui nije ugodan, pa emo drugi put
odbiti poziv da doemo u goste. Slino je i s itateljicama i itateljima aka-
demskih radova, a osobito s povjerenstvom pri obrani magistarskih teza
i doktorskih disertacija. Ne dopustite da zbog nedosljednosti u primjeni
citatnih stilova povjerenstvo odbaci va rad ili da vam se obrana teze i di-
sertacije zbog nepotrebnih propusta pretvori u nonu moru.
Postojanje brojnih citatnih stilova i podstilova ne treba vas frustrirati.
Ima samo jedan zakon kojega ete se pridravati. To je dosljednost. Oda-
brat ete jedan stil, ovisno o znanstvenome podruju, o instituciji u kojoj
radite akademski rad, o izdavau ili asopisu gdje planirate objaviti svoj
rad ili o osobnim sklonostima. Nije bitno koji ete stil navoenja literature
504

odabrati. Bitno je samo to da va izbor bude funkcionalan za temu i po-
druje rada te da ga dosljedno primjenjujete. Nema boljih i loijih citatnih
stilova. Najbolji je citatni stil onaj koji je dosljedno proveden.
Zavrit u ovo poglavlje u biblijskoj metaforici. Citiranje i citati mogu
biti akademski pakao i akademski raj.
U akademskome ete se paklu nai:
Ako niste odabrali niti izgradili citatni stil.

Ako mijeate citatne stilove.
Ako ste nepaljivi (neuredni) i grijeite u mehanici teksta.
Poput Vergilija, koji Dantea vodi kroz Pakao, mentorica ili mentor
provest e vas kroz sve krugove akademskoga pakla: toke, zareze,
zagrade, razmake, kratice i sva ostala uda iz tehnike citiranja i meha-
nike citatnoga okvira.
I vi ete posve sigurno izai iz pakla i stii u akademski raj.
A u akademskome raju:
Nema dobrih i loih citatnih stilova.

Svaki je citatni stil dobar ako je dosljedan.
Odaberite jedan stil i pridravajte se njegovih pravila.
Ako nema pravila u vaemu sluaju ili ako vam se koje pravilo ne
svidi, budite kreativni! Primijenite vlastita rjeenja i dosljedno ih
provedite.
Budite svaki put, u svakome sluaju, na svakome mjestu u tekstu uvi-
jek i ponovno
dosljedni,
dosljedni
i samo dosljedni!
505

6.
DVA CITATNA STILA
(VELIKA MEHANIKA)
Ovo je poglavlje nastavak prethodnoga. U prethodnome po-

glavlju, u tablici I, opisana su opa pravila u izgradnji dvaju naj-
eih citatnih stilova u humanistikim i drutvenim znanosti-
ma: stila fusnote bibliografija (I) i stila tekstnote literatura
(II). U ovome se poglavlju, u tablici II, prikazuju posebni slua-
jevi u iroku rasponu izvora. Do sada smo govorili o vanosti i
razliitim aspektima mehanike akademskoga teksta primjeri-
ce, o mehanici pravopisnih znakova, citatnoj mehanici i mikro-
mehanici ugradbe citata u tekst (v. III. 4.3.3. i III. 5.3). Ovo je
poglavlje u cjelini posveeno mehanici dvaju citatnih stilova, pa
moemo govoriti o velikoj mehanici akademskoga teksta.
507

DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA)
6.1. KNJIGE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517

6.1.1. Autorovo ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517
6.1.2. Naslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 535
6.1.3. Izdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 544
6.1.4. Svezak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 547
6.1.5. Serija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 551
6.1.6. Podatci o objavljivanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 553
6.1.7. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji . . . . . . . . . . . 559
6.1.8. Naslovljeni dijelovi u knjizi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 565
6.1.9. Pisma i drugi objavljeni komunikacijski izvori. . . . . . . 573
6.1.10. Mrene (online) i druge elektronike knjige . . . . . . . 574
6.2. LANCI U ASOPISU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576

6.2.1. Autorovo ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576
6.2.2. Naslov lanka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576
6.2.3. Naslov asopisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 578
6.2.4. Podatci o izlaenju asopisa. . . . . . . . . . . . . . . . . . 578
6.2.5. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji . . . . . . . . . . . 580
6.2.6. Posebna izdanja i dodatci asopisu . . . . . . . . . . . . . 581
6.2.7. lanci objavljeni na mrei (online) . . . . . . . . . . . . . 582
509

6.3. LANCI U ILUSTRIRANIM ASOPISIMA. . . . . . . . 584
6.4. LANCI U NOVINAMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 586

6.4.1. Poseban format izlaenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587
6.4.2. Posebni tipovi citiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587
6.5. DRUGI TIPOVI OBJAVLJENIH IZVORA . . . . . . . . . 589

6.5.1. Klasina, srednjovjekovna i rana nacionalna djela. . . . . 589
6.5.2. Biblija i druga sakralna djela . . . . . . . . . . . . . . . . . 592
6.5.3. Prirunici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 592
6.5.4. Prikazi (recenzije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 594
6.5.5. Saetci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 595
6.5.6. Broure, izvjea, referati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 596
6.5.7. Mikrofilmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 596
6.5.8. CD-ROM ili DVD-ROM . . . . . . . . . . . . . . . . . . 597
6.5.9. Mrene (online) baze podataka . . . . . . . . . . . . . . . 598
6.6. NEOBJAVLJENI IZVORI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 599

6.6.1. Magistarske teze i doktorske disertacije. . . . . . . . . . . 599
6.6.2. Predavanja i materijali sa sastanaka (konferencija) . . . . 601
6.6.3. Intervjui, razgovori i osobna komunikacija . . . . . . . . 602
6.6.4. Rukopisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 603
6.7. NEFORMALNI ELEKTRONIKI IZVORI . . . . . . . . 606

6.7.1. Mrene (web) stranice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 606
6.7.2. lanci i komentari na weblogu . . . . . . . . . . . . . . . . 608
6.7.3. Elektroniki adresari (mailing lists) . . . . . . . . . . . . . 609
510

6.8. IZVORI IZ VIZUALNIH I IZVEDBENIH
UMJETNOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610
6.8.1. Vizualni izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610
6.8.2. Izvedbe uivo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 612
6.8.3. Televizijski i radijski program . . . . . . . . . . . . . . . . 614
6.8.4. Reprodukcije zvuka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 615
6.8.5. Videoreprodukcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 618
6.8.6. Mreni multimedijski izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . 621
6.8.7. Tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti . . . 623
6.9. JAVNI DOKUMENTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 625
6.10. SEKUNDARNI CITATI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 629
511

Izrada tablice
Dva citatna stila, stil fusnote bibliografija (I) i stil tekstnote literatu-
ra (II), pojavljuju se u brojnim inaicama i podinaicama. Po poetnim
elementima prvi se stil esto naziva stil autor naslov, a drugi stil autor
godina. Ti se stilovi ne razlikuju po broju uvrtenih podataka, nego po
rasporedu podataka i reeninim znakovima koji odvajaju elemente opi-
sa. Ovdje ponuena tablica dvaju citatnih stilova nastala je prilagodbom
Chicakoga citatnog stila na predloku prirunika Turabian, 2007 (v.
III. 5.2.5, Tablica dvaju citatnih stilova: Opi modeli). Predloene inaice
kombinacija su Chicakoga citatnog stila, europskih tradicija i hrvatskih
pravopisnih rjeenja. Chicaki je stil odabran kao predloak zbog kom-
parativnih prednosti: ukljuivanja obaju citatnih stilova (Oxfordskoga
i Harvardskoga), jednostavnosti rjeenja, blizine domaim tradicijama i
mogunosti kombinacije s drugim stilovima.
Tablicu je koncipirala i primjere izvela Greta imievi. Napomene je
prilagodila i rjeenja odabrala autorica.
Struktura tablice
Tablica se sastoji od sheme dvaju citatnih stilova te od primjera i napome-

na o primjerima. Dva citatna stila predouju se paralelno u sklopu iste ta-
blice. To je zato da bi se lake uoile slinosti i razlike izmeu dvaju stilova
te istodobno upoznala oba. Katkad se ne navode svi oblici, bilo stoga da bi
se izbjegla nepotrebna ponavljanja bilo stoga to se ne koriste u pojedinim
sluajevima. U napomenama se donose razliite informacije i opisuju ra-
zliiti problemi i aspekti od tipova autorstva i pisanja imena do kratica,
pravopisnih rjeenja i mehanike teksta.
513

Graa je podijeljena po tipovima izvora: uobiajeni izvori kao knjige,
zbornici, lanci u zbornicima, enciklopedijama, leksikonima, asopisima i
novinama te razliiti specifini sluajevi, objavljeni, neobjavljeni ili u dru-
gim medijima prezentirani izvori. Elektroniki se izvori smatraju analo-
gnima klasinim tiskanim oblicima, pa se obrauju u pripadnim tipovima
(knjige, lanci u asopisu itd.) ili se izdvajaju zajedno s drugim posebnim
sluajevima. Klasifikacija grae preuzeta je iz Turabian, 2007. Primjeri se
navode po katalogu Knjinice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i iz pri-
vatne biblioteke.
U stilu fusnote (F) bibliografija (B) slovo F odnosi se na oblik pod-
tekstne citatnice ili fusnote, a slovo B na oblik bibliografije. Budui da se
biljeke na kraju teksta piu jednako kao fusnote, za taj se oblik citatnica
ne navode posebni primjeri. Brojevi fusnota u primjerima odabrani su
nasumce.
U stilu tekstnote (T) literatura (L) slovo T odnosi se na oblik unutar-
tekstne citatnice ili tekstnote, a slovo L na oblik literature.
Izbor citatnoga stila
Citatni su stilovi konvencije: ne mogu se propisati jednom zauvijek, ne

primjenjuju se na isti nain u svim strukama i mogu se prilagoivati po-
sebnim potrebama pojedinoga teksta. Naini pisanja citatnica i biblio-
grafskih jedinica, kao i citatni stilovi, beskrajno su raznoliki. Ipak, u odre-
enome asu pisanja akademskoga rada, koliko god to bilo teko, morate
se odluiti za jedan sustav i dosljedno ga primjenjivati.
Ako u instituciji (fakultetu, odsjeku) ili struci za koju pietete seminar-
ski ili diplomski rad, magistarsku tezu ili doktorsku disertaciju postoji pri-
hvaen stil navoenja literature, radit ete u tome stilu. U medicini ete,
primjerice, odabrati Vancouverski sustav. Ako prihvaeni stil ne postoji,
odabrat ete citatni stil u dogovoru s mentoricom ili mentorom, u skladu
s vaom temom ili po kakvu drugome razumnom kriteriju.
514

Ovdje opisani citatni stilovi nisu nalogodavni, nego savjetodavni. To su
smjernice za samostalan izbor vlastitoga sustava citiranja ili za rad u bilo
kojemu drugom sustavu. Ako se odluite za jedan od ovdje predloenih
stilova, moete ga prilagoditi potrebama svoje teme i svojega znanstvenog
polja. Ako radite u kakvu drugom sustavu, ovdje predloena rjeenja bit
e vam od koristi pri rjeavanju pojedinih sluajeva ili problema u sklopu
odabranoga sustava. Openito je pravilo: odaberite jedan citatni stil, pri-
dravajte ga se dosljedno u jednome tekstu i ne moete pogrijeiti! Za-
dovoljit ete osnovno pravilo citatne mehanike: dosljednost (v. III. 5.3.3,
Dosljednost).
Dosljednom primjenom jednoga citatnog stila udobrovoljit ete men-
toricu ili mentora i povjerenstvo za obranu vaega rada, pa e i vama i nji-
ma proces znanstvene inauguracije protei u ugodnoj i strunoj atmosferi,
bez zadravanja na nepotrebnim tehnikim detaljima i mehanikim pita-
njima. Isto tako omoguit ete itateljima lake razumijevanje i praenje
teksta, te e se podatci iz vaega sustava, ako va rad bude objavljen, lake
uvrstiti u citatne baze podataka koje su vane za praenje cjelokupnoga
znanstvenog rada.
CITATNI STIL I. CITATNI STIL II.

FUSNOTE (F) TEKSTNOTE (T)
BIBLIOGRAFIJA (B) LITERATURA (L)
Opisnice, poveznice i kratice
Osnovna je razlika izmeu amerikih standarda i ovdje predloenih stilo-

va pisanje opisnica (opisnih, pomonih ili napomenskih rijei), poveznica
i pripadnih kratica.
Ameriki standardi nalau to veu anglizaciju rijei kao ed., edited, in,
translated i sl., bez obzira na kojemu su jeziku izvori pisani i kako stoji u na-
slovu te ostalim podatcima iz izvora. U hrvatskoj pravopisnoj i bibliograf-
skoj tradiciji opisne i povezne rijei te njihove kratice piu se na tri naina:
515

na hrvatskome jeziku (i, prev., preveo, u, ur. i sl.)
na latinskome jeziku (et al., etc., ibid., s. a. i sl.)
na drugim jezicima (Bd., ed. by, hrsg. von, pod redakciej i sl.)
Opisnice, poveznice i kratice na hrvatskome jeziku. Ako je osnovni

tekst pisan na hrvatskome jeziku, osnovne opisnice, poveznice i kratice
poput i, u, ur. naelno se piu na hrvatskome jeziku. Budui da su nizovi
podataka u bibliografskim jedinicama dijelovi reenica, logino je da ih u
tekstovima pisanim na hrvatskome jeziku, ako ne postoji razlog za druki-
ju primjenu, opisujemo i povezujemo na jeziku vlastitoga teksta.
Opisnice, poveznice i kratice na latinskome jeziku. Kratice i opisne

rijei na latinskome jeziku mogu se zadrati na latinskome jeziku ili
zamijeniti hrvatskim opisnicama. Latinske kratice, koje se u domaim
citatnim stilovima ee pojavljuju na hrvatskome jeziku, ovdje su zami-
jenjene hrvatskim jednakovrijednicama (npr. et al. i dr., etc. itd.), a
veina je zadrana (ibid., s. a., s. l. i sl.). Tradicija latinskoga jezika na tim
je mjestima vrlo snana, pa su se te kratice zadrale u gotovo svim citat-
nim stilovima. U doba novoga globalnog jezika, engleskoga, na taj nain
uvamo uspomenu na njegova prethodnika latinski jezik kao globalni
jezik srednjovjekovlja.
Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima. Kada se u tekstu pisa-

nom na hrvatskome jeziku citiraju izvori na stranim jezicima, postupa se
na razliite naine. U bibliografskome se opisu uvijek rabi prijedlog u: od-
nosno U: na predvienome mjestu, jer je bibliografska jedinica dio teksta
na hrvatskome jeziku. Isto se tako postupa s veznikom i izmeu vie auto-
ra. Urednik u ulozi autora naelno se prevodi na hrvatski ur. Na taj nain
bibliografija se pridruuje vlastitomu tekstu koji citira, bez obzira na koje-
mu su jeziku pisani citirani izvori. Specifine ili sekundarne odgovornosti,
koje se pojavljuju unutar bibliografskoga opisa, najee se opisuju formu-
lacijama na tim jezicima (Aus dem Kroatischen von, Ed. by, Perevod i
podgotovka). Isto tako pri opisu izdanja obino se rabe objasnidbene ri-
jei iz izvorne publikacije (ed., rev., 2. Auflage). U opisu pak asopisa naziv
516

sveska pie se u pravilu onako kako je u izvorniku (Bd., sv., T., Vol.). U svim
takvim i slinim sluajevima vano je odabrati jedno rjeenje i dosljedno
ga se pridravati. Kratice suvremenih medijskih oblika poput www, online,
CD-ROM, DVD te kratice za lokaciju elektronikih izvora poput URL,
DOI i sl. piu se na engleskome jeziku virtualne kulture.
Takva uporaba objasnidbenih rijei i kratica zadovoljava naelo sustav-
nosti i dosljednosti i u ovome sloenom pitanju, a pri eventualnome objav-
ljivanju rada na stranim jezicima bit e potrebne tek neznatne prilagodbe
jeziku publikacije.
6.1. KNJIGE
Knjiga je osnovni tip citatnoga izvora. U knjizi su sadrani gotovo svi ele-
menti i sva pitanja bibliografskoga opisa. Mnogi elementi i pitanja, o ko-
jima se raspravlja u odjeljku o knjigama, vrijede i za druge tipove izvora.
6.1.1. Autorovo ime
Stil I. U fusnoti ime i prezime Stil II. U literaturi prezime je u

dolaze u standardnome redoslije- inverziji kao i u bibliografiji, pa
du, a u bibliografiji prezime je u se odvaja zarezom od pripadnoga
inverziji, osim u specijalnim slu- imena. U tekstnoti dolazi samo
ajevima pisanja klasinih i nekih prezime. Kada dva autora imaju
stranih imena (v. dolje Osebujna isto prezime, uz prezime se kao
imena). Prezime u inverziji, kao i razlikovni oblik piu inicijali ime-
svaki drugi oblik inverzije, odvaja na (S. Novak, S. P. Novak). V. III.
se zarezom od pripadnoga imena 5.2.1, Tekstnote: Posebni sluajevi.
(Flaker, Aleksandar; Frange, Ivo).
Prvi je redak u fusnoti uvuen, a
ostali poravnani. U bibliografiji
drugi su i ostali redci uvueni.
517

Ako autorovo ime sadrava vie inicijala, toke u inicijalima odvajaju se
razmacima. Ne pie se E.W. Said, nego E. W. Said.
7
F: Aleksandar Flaker, Stilske L: Flaker, Aleksandar. 1986. Stilske
formacije (Zagreb: Sveuilina formacije. Zagreb: Sveuilina
naklada Liber, 1986), 153. naklada Liber.
B: Flaker, Aleksandar. Stilske T: (Flaker, 1986: 153)

formacije. Zagreb: Sveuilina
naklada Liber, 1986.
2
F: Ivo Frange, Povijest hrvatske L: Frange, Ivo. 1987. Povijest
knjievnosti (Zagreb: Nakladni hrvatske knjievnosti.
zavod Matice hrvatske; Zagreb: Nakladni zavod
Ljubljana: Cankarjeva zaloba, Matice hrvatske; Ljubljana:
1987), 78. Cankarjeva zaloba.
B: Frange, Ivo. Povijest hrvatske T: (Frange, 1987: 78)

knjievnosti. Zagreb:
Nakladni zavod Matice
hrvatske; Ljubljana:
Cankarjeva zaloba, 1987.
11
F: iva Beni i Dunja L: Beni, iva i Dunja Falievac,
Falievac, ur., Tropi i figure ur. 1995. Tropi i figure.
(Zagreb: Zavod za znanost Zagreb: Zavod za znanost
o knjievnosti Filozofskoga o knjievnosti Filozofskoga
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, fakulteta Sveuilita u
1995), 253. Zagrebu.
B: Beni, iva i Dunja Falievac, T: (Beni i Falievac, 1995: 253)

ur. Tropi i figure. Zagreb:
Zavod za znanost o knjiev-
nosti Filozofskoga fakulteta
Sveuilita u Zagrebu, 1995.
518

14
F: E. W. Said, Orijentalizam, L: Said, E. W. 1999. Orijentalizam.
prijevod Biljana Romi Prijevod Biljana Romi.
(Zagreb: Konzor, 1999), 439. Zagreb: Konzor.
B: Said, E. W. Orijentalizam. T: (Said, 1999: 439)

Prijevod Biljana Romi.
Zagreb: Konzor, 1999.
3
F: Ioannes Paulus II, L: Ioannes Paulus II. 2003.
Autobiografija, izabrala i uredila Autobiografija. Izabrala i
Justyna Kiliaczyk-Ziba, s uredila Justyna Kiliaczyk-
poljskog jezika preveo Pero Ziba, s poljskog jezika
Mio (Zagreb: Nakladni zavod preveo Pero Mio. Zagreb:
Matice hrvatske, 2003), 230. Nakladni zavod Matice
hrvatske.
B: Ioannes Paulus II. T: (Ioannes Paulus II, 2003: 230)

Autobiografija. Izabrala i
uredila Justyna Kiliaczyk-
Ziba, s poljskog jezika
preveo Pero Mio. Zagreb:
Nakladni zavod Matice
hrvatske, 2003.
Vie autora. Mogua su naelno dva sluaja: kada se pojavljuju dva ili tri
autora i kada se pojavljuje vie od tri autora.
Dva ili tri autora. Kada je rije o dvama ili trima autorima, navode se svi
autori.
519

Stil I. Imena i prezimena piu se Stil II. U literaturi prvo se pre-
u fusnoti standardnim redoslije- zime donosi u inverziji i odvaja
dom. Ako su dva autora, imena i zarezom od pripadnoga imena,
prezimena povezuju se veznikom a ostala se imena i prezimena do-
i. Ako su tri autora, prva se dva nose u standardnome redoslije-
imena i prezimena odvajaju za- du. Posljednje se ime i prezime s
rezom, a tree se povezuje vezni- prethodnim povezuje veznikom i
kom i. Za razliku od amerikih bez zareza.
standarda, gdje se i odvaja zare-
zom, po hrvatskome se pravopisu
sastavni veznik u nizu nabrajanja
ne odvaja zarezom.
U bibliografiji prvo se prezime U tekstnoti dva se prezimena

donosi u inverziji i odvaja za- povezuju veznikom i. Ako su tri
rezom od pripadnoga imena, a prezimena, prva se dva prezimena
ostala se imena i prezimena do- odvajaju zarezom, a tree se pove-
nose u standardnome redoslije- zuje veznikom i bez prethodnoga
du. Posljednje se ime i prezime s zareza.
prethodnim povezuje veznikom i
bez zareza.
26
F: Ilja Ilf i Evgenij Petrov, L: Ilf, Ilja i Evgenij Petrov. 2003.
Zlatno tele, prevoditelj Zlatno tele. Prevoditelj
Vladimir Geri (Koprivnica: Vladimir Geri. Koprivnica:
areni duan, 2003), 334. areni duan.
B: Ilf, Ilja i Evgenij Petrov. Zlatno T: (Ilf i Petrov, 2003: 334)

tele. Prevoditelj Vladimir
Geri. Koprivnica: areni
duan, 2003.
520

18
F: T. O. Harahorina, V. S. L: Harahorina, T. O., V. S.
Adamenko i T. V. Tkauk, Adamenko i T. V. Tkauk.
Ukrainska literatura: 2005. Ukrainska literatura:
Hrestomatija, redaktor B. P. Hrestomatija. Redaktor B.
ukevy (Doneck: TPV VKF P. ukevy. Doneck: TPV
BAO, 2005), 847. VKF BAO.
B: Harahorina, T. O., V. S. T: (Harahorina, Adamenko i

Adamenko i T. V. Tkauk. Tkauk, 2005: 847)
Ukrainska literatura:
Hrestomatija. Redaktor B.
P. ukevy. Doneck: TPV
VKF BAO, 2005.
Vie od tri autora. Kada se pojavljuje vie od tri autora, navodi se prvo ime
i prezime te se povezuje kraticom et al. ili i dr.
Stil I. U fusnoti se standardnim Stil II. U literaturi se navode sva

rasporedom pie prvo ime i pre- imena i prezimena na isti nain
zime te se povezuje s et al. ili i dr. kao i u bibliografiji: prvo je prezi-
Formulacija et al. sastoji se od la- me u inverziji odvojeno zarezom
tinske rijei et (i) i kratice od alii od osobnoga imena, a posljednja
(drugi). Budui da se ime i na- su dva imena i prezimena poveza-
slov u fusnoti odvajaju zarezom, na veznikom i bez prethodnoga
nakon kratice et al., odnosno i zareza.
dr. stoji zarez. Toku u kratici ne
moe zamijeniti drugi znak (v.
III. 4.2.7, Oblikovanje kratica:
Pravopisni znakovi i interpunk-
cija).
521

U bibliografiji se piu sva imena i U tekstnoti se pie prvo prezime
prezimena, pri emu se prvo prezi- i kratica et al. ili i dr. Kada nakon
me donosi u inverziji i odvaja zare- kratice et al. ili i dr. dolazi zarez,
zom od pripadnoga imena, a dru- kao u ovdje odabranome stilu,
ga se imena i prezimena piu stan- piu se i toka i zarez, jer toku
dardnim redoslijedom. Posljednja u kraticama ne moe zamijeniti
se dva imena i prezimena povezuju drugi znak (v. III. 4.2.7, Oblikova-
veznikom i bez prethodnoga zare- nje kratica: Pravopisni znakovi i
za. Navode se sva imena i prezime- interpunkcija).
na bez obzira na to koliko ih ima;
nema kratice et al. ni i dr.
10
F: Antun Mihanovi i dr., L: Mihanovi, Antun, August
Moja domovina, izbor Joa enoa, Silvije Strahimir
Skok, kola i ilustracije Jurica Kranjevi, August
Puhalovi (Zagreb: Naa djeca, Harambai, uro Arnold
1993), 14. i Drago Ivanievi. 1993.
Moja domovina. Izbor Joa
Skok. Kola i ilustracije Jurica
Puhalovi. Zagreb: Naa djeca.
B: Mihanovi, Antun, August T: (Mihanovi i dr., 1993: 14)

enoa, Silvije Strahimir
Kranjevi, August
Harambai, uro Arnold
i Drago Ivanievi. Moja
domovina. Izbor Joa Skok.
Kola i ilustracije Jurica
Puhalovi. Zagreb: Naa
djeca, 1993.
522

Urednici i prevoditelji uz autora. Ako se u bibliografskoj jedinici uz
autorovo ime pojavljuju imena urednika ili prevoditelja, urednikovo se i
prevoditeljevo ime upisuje nakon naslova knjige s pripadnim kraticama
ili cijelim formulacijama. Ako se pojavljuju i urednik i prevoditelj, ime-
na se niu onim redoslijedom kako stoje na preliminarnoj ili naslovnoj
stranici.
Stil I. Formulacije prije uredniko- Stil II. U popisu literature postu-

va ili prevoditeljeva imena prepi- pa se isto tako kao u bibliografiji
suju se onako kako stoje na preli- u stilu I. U tekstnoti stavlja se
minarnoj ili naslovnoj stranici, u samo autorovo prezime, dok se
oba rodna oblika, pojedinano ili imena urednika i prevoditelja izo-
u mnoini. Stavljaju se puni oblici stavljaju.
ili kratice. U fusnotama te se for-
mulacije prenose malim poet-
nim slovom (prev., prevela, preveo,
prijevod, priredili, ur., uredile i sl.),
a u bibliografiji velikim poetnim
slovom (Prev., Prevela, Preveo,
Prijevod, Priredili, Ur., Uredile i
sl.). Ako je rije o izvorima na stra-
nim jezicima, najee se prenose
formulacije na tim jezicima, ona-
ko kako stoje na preliminarnoj ili
naslovnoj stranici:
Aus dem Kroatischen von, Pe-

revod i podgotovka, Translated
by (v. gore Opisnice, poveznice i
kratice na drugim jezicima).
523

5
F: Ivo Frange, Rije to traje: L: Frange, Ivo. 2005. Rije to
Knjievne studije i rasprave, traje: Knjievne studije i
prir. Dunja Falievac i Kreimir rasprave. Prir. Dunja Falievac
Nemec (Zagreb: kolska knjiga, i Kreimir Nemec. Zagreb:
2005), 513. kolska knjiga.
B: Frange, Ivo. Rije to traje: T: (Frange, 2005: 513)
Knjievne studije i rasprave.
Prir. Dunja Falievac i
Kreimir Nemec. Zagreb:
kolska knjiga, 2005.
16
F: Lucius Annaeus Florus, L: Florus, Lucius Annaeus. 2005.
Dvije knjige izvadaka iz Tita Dvije knjige izvadaka iz Tita
Livija o svim ratovima u sedam Livija o svim ratovima u
stotina godina, prev. i prir. sedam stotina godina. Prev.
Josip Mikli (Zagreb: Izdanja i prir. Josip Mikli. Zagreb:
Antibarbarus, 2005), 289. Izdanja Antibarbarus.
B: Florus, Lucius Annaeus. Dvije T: (Florus, 2005: 289)
knjige izvadaka iz Tita Livija
o svim ratovima u sedam
stotina godina. Prev. i prir.
Josip Mikli. Zagreb: Izdanja
Antibarbarus, 2005.
13
F: Jurij Nikolaevi Tynjanov, L: Tynjanov, Jurij Nikolaevi.
Pitanja knjievne povijesti, 1998. Pitanja knjievne
preveo Dean Duda, priredio povijesti. Preveo Dean Duda.
Milivoj Solar (Zagreb: Matica Priredio Milivoj Solar.
hrvatska, 1998), 101. Zagreb: Matica hrvatska.
B: Tynjanov, Jurij Nikolaevi. T: (Tynjanov, 2005: 101)
Pitanja knjievne povijesti.
Preveo Dean Duda. Priredio
Milivoj Solar. Zagreb: Matica
hrvatska, 1998.
524

Urednici i prevoditelji u ulozi autora. Kada se na naslovnici knjige po-
javljuju imena urednika ili prevoditelja u ulozi autora, postupa se kao da je
rije o autorima, ali se iza imena dodaje kratica ur. ili prev. Kratice se mogu
pisati u zagradama bez zareza (ur.), (prev.) ili bez zagrada sa zarezom ur.,
prev., kao to je u ovdje opisanim stilovima. U skraenim fusnotama (v.
III. 5.2.1, Kraenje fusnota) i u tekstnotama te se odgovornosti ne upisuju.
Kada ima vie urednika ili prevoditelja, postupa se po naelima o vie au-
tora (v. gore Vie autora). Pri izdanju na stranim jezicima formulacije i kra-
tice o neposrednoj autorskoj odgovornosti naelno se prevode na hrvatski
jezik, za razliku od sekundarnih odgovornosti koje su specifine i najee
se ne prevode (v. gore Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima).
15
F: iva Beni i Aleksandar L: Beni, iva i Aleksandar
Flaker, ur., Ludizam: Zagrebaki Flaker, ur. 1996. Ludizam:
pojmovnik kulture 20. stoljea Zagrebaki pojmovnik
(Zagreb: Zavod za znanost kulture 20. stoljea. Zagreb:
o knjievnosti Filozofskoga Zavod za znanost o
fakulteta u Zagrebu i Slon, 1996), knjievnosti Filozofskoga
372. fakulteta u Zagrebu i Slon.
B: Beni, iva i Aleksandar Flaker, T: (Beni i Flaker, 1996: 372)

ur. Ludizam: Zagrebaki
pojmovnik kulture 20. stoljea.
Zagreb: Zavod za znanost
o knjievnosti Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu i Slon, 1996.
29
F: Irena Luki, prev., Nova L: Luki, Irena, prev. 1998.
ruska poezija (Zagreb: Hrvatsko Nova ruska poezija. Zagreb:
filoloko drutvo, 1998), 183. Hrvatsko filoloko drutvo.
B: Luki, Irena, prev. Nova ruska T: (Luki, 1998: 183)

poezija. Zagreb: Hrvatsko
filoloko drutvo, 1998.
525

34
F: Mike Featherstone i Roger L: Featherstone, Mike i Roger
Burrows, ur., Cyberspace/Cyber- Burrows, ur. 1996. Cyberspace
bodies/Cyberpunk: Cultures /Cyberbodies/Cyberpunk:
of Technological Embodiment Cultures of Technological
(Thousand Oaks and New Embodiment. Thousand
Delhi: Sage, 1996), 105. Oaks and New Delhi: Sage.
B: Featherstone, Mike i Roger T: (Featherstone i Burrows, 1996:

Burrows, ur. Cyberspace/ 105)
Cyberbodies/Cyberpunk:
Cultures of Technological
Embodiment. Thousand
Oaks and New Delhi: Sage,
1996.
Ostali sluajevi autorstva. Ako naiete na sluaj koji ovdje nije opisan,
budite kreativni: primijenite najblii model.
Autorovo ime u naslovu. Ako se autorovo ime pojavi u naslovu ili pod-
naslovu (sabrana i izabrana djela, autobiografija i sl.), postupa se na ra-
zliite naine, ovisno o citatnome stilu i kombinaciji autorova imena s
drugim autorskim odgovornostima.
Stil I. U fusnoti se ispisuje naslov Stil II. U popisu literature piu se

koji sadrava autorovo ime, a ime i ime i naslov, bez obzira na po-
se zanemaruje. U bibliografiji se navljanje. U tekstnoti se navodi
piu i ime i naslov, bez obzira na autorovo prezime na uobiajeni
ponavljanje. nain.
526

2
F: Psme Antuna Nemia L: Nemi, Antun. 1851. Psme
(Zagreb: Mirko Bogovi, Antuna Nemia. Zagreb:
1851), 253. Mirko Bogovi.
B: Nemi, Antun. Psme Antuna T: (Nemi, 1851: 253)

Nemia. Zagreb: Mirko
Bogovi, 1851.
Ako knjiga s autorovim imenom u naslovu ima urednika ili prevoditelja,

uvruje se pod autorovo ime.
47
F: Pukinova izabrana djela u L: Pukin, Aleksandr Sergeevi.
hrvatskoj knjizi: O stogodinjici 1899. Pukinova izabrana
pjesnikova roenja, uredio djela u hrvatskoj knjizi: O sto-
Milivoj repel (Zagreb: Matica godinjici pjesnikova roenja.
hrvatska, 1899), LXXII, 392. Uredio Milivoj repel.
Zagreb: Matica hrvatska.
B: Pukin, Aleksandr Sergeevi.
Pukinova izabrana djela u T: (Pukin, 1899: LXXII, 392)
hrvatskoj knjizi: O stogodinjici
pjesnikova roenja. Uredio
Milivoj repel. Zagreb:
Matica hrvatska, 1899.
19
F: Autobiografija isusovca L: Kai, Bartol. 2006. Autobiografija
Bartola Kaia u prijevodu i isusovca Bartola Kaia u
izvorniku: (1575. 1625.), s prijevodu i izvorniku: (1575.
latinskoga Vladimir Horvat (Za- 1625.). S latinskoga Vladimir
greb: kolska knjiga, 2006), 342. Horvat. Zagreb: kolska knjiga.
B: Kai, Bartol. Autobiografija T: (Kai, 2006: 342)

isusovca Bartola Kaia
u prijevodu i izvorniku:
(1575. 1625.). S latinskoga
Vladimir Horvat. Zagreb:
527

Drukije je kada se govori o urednikovu ili prevoditeljevu radu. Tada se
takva knjiga biljei pod urednikovo ili prevoditeljevo ime, jer se urednik i
prevoditelj pojavljuju u ulozi autora.
4
F: Mate Maras, prev., Komedije L: Maras, Mate, prev. 2007.
Williama Shakespearea Komedije Williama
(Zagreb: Matica hrvatska, Shakespearea. Zagreb: Matica
2007), 14. hrvatska.
B: Maras, Mate, prev. Komedije T: (Maras, 2007: 14)

Williama Shakespearea.
Zagreb: Matica hrvatska,
2007.
Skupni autor. Ako se kao skupni autor pojavljuje organizacija, stranka, ko-
misija, ustanova i sl., kao autor se upisuje ime te organizacije, stranke ili
ustanove. Ako je ta organizacija, stranka, komisija, ustanova i sl. ujedno i
izdava, ime se ponavlja na predvienome mjestu za izdavaa.
35
F: Zagrebaki prevodilaki L: Zagrebaki prevodilaki susret
susret 2003, Prevoenje kulture, 2003. 2005. Prevoenje
priredila Iva Grgi (Zagreb: kulture. Priredila Iva Grgi.
Drutvo hrvatskih knjievnih Zagreb: Drutvo hrvatskih
prevodilaca, 2005), 125. knjievnih prevodilaca.
B: Zagrebaki prevodilaki susret T: (Zagrebaki prevodilaki susret,

2003. Prevoenje kulture. 2005: 125)
Priredila Iva Grgi. Zagreb:
Drutvo hrvatskih knjievnih
prevodilaca, 2005.
528

27
F: FDA Freier Deutscher L: FDA Freier Deutscher
Autorenverband, Kultur und Autorenverband. Kultur
Wissenschaft als Brcken in und Wissenschaft als Brcken
Europa: Dokumentation zu in Europa: Dokumentation
den Europatagen 8.10. Mai zu den Europatagen 8.
2002 in Lovran (FDA Freier 10. Mai 2002 in Lovran.
Deutscher Autorenverband, FDA Freier Deutscher
2002), 13. Autorenverband.
B: FDA Freier Deutscher T: (FDA, 2002: 13)

Autorenverband. Kultur
und Wissenschaft als Brcken
in Europa: Dokumentation
zu den Europatagen 8.
10. Mai 2002 in Lovran.
FDA Freier Deutscher
Autorenverband, 2002.
Pseudonim. Uvrijeeni pseudonim ponaa se kao stvarno autorovo ime, pa

ga tako valja i navoditi.
19
F: Mark Twain, Doivljaji L: Twain, Mark. 1973. Doivljaji
Huckleberryja Finna: (Izbor), Huckleberryja Finna: (Izbor).
preveo s engleskoga Ivo Zalar Preveo s engleskoga Ivo Zalar.
(Zagreb: kolska knjiga, 1973), Zagreb: kolska knjiga.
127.
B: Twain, Mark. Doivljaji T: (Twain, 1973: 127)

Huckleberryja Finna: (Izbor).
Preveo s engleskoga Ivo Zalar.
529

Kada je stvarno autorovo ime nepoznato, dodaje se iza pseudonima, tj.
imena pod kojim autor pie, u uglate zagrade [pseud.]. U stilu II. natukni-
ca [pseud.] ne navodi se u citatnici, nego samo u popisu literature.
26
F: B. Traven [pseud.], Das L: Traven, B. [pseud.]. Das Toten-
Totenschiff: Die Geschichte eines schiff: Die Geschichte eines
amerikanischen Seemannes amerikanischen Seemannes.
(Hamburg: Rowohit, 1954), 22. Hamburg: Rowohit.
B: Traven, B. [pseud]. Das T: (Traven, 1954: 22)

Totenschiff: Die Geschichte eines
amerikanischen Seemannes.
Hamburg: Rowohit, 1954.
Anonimni autor. Ako je autorovo ime poznato, ali je izostavljeno s naslov-

nice, stavlja se u uglate zagrade na mjesto predvieno za autora. Ako se o
autorstvu samo nagaa, u uglatim se zagradama iza imena stavlja upitnik.
7
F: [Bla Josi], Elegia festis ho- L: [ Josi, Bla]. 1885. Elegia festis
noribus illustrissimi ac reveren- honoribus illustrissimi ac
dissimi patris Mariani unji, reverendissimi patris Mariani
episcopi Panadensis et vicarii unji, episcopi Panadensis
apostolici Bosnensis, occasione et vicarii apostolici Bosnensis,
ipsius ad hanc s. dignitatem epi- occasione ipsius ad hanc s. di-
scopalem consecrationis (Bosna gnitatem episcopalem conse-
Srebrenika, 1885). crationis. Bosna Srebrenika.
B: [Josi, Bla]. Elegia festis honori- T: ([ Josi], 1885)

bus illustrissimi ac reverendis-
simi patris Mariani unji,
episcopi Panadensis et vicarii
apostolici Bosnensis, occasione
ipsius ad hanc s. dignitatem
episcopalem consecrationis.
Bosna Srebrenika, 1885.
530

11
F: [Bartol Kai?], [Manu- L: [Kai, Bartol?]. 1599.
skript bez naslova: Hrvatsko [Manuskript bez naslova:
(akavsko)-talijanski rjenik] Hrvatsko (akavsko)-talijanski
(Rim, 1599). rjenik]. Rim.
B: [Kai, Bartol?]. [Manuskript T: ([Kai?], 1599)

bez naslova: Hrvatsko
(akavsko)-talijanski rjenik]
Rim, 1599.
Ako su autor, urednik, prevoditelj ili druge autorske instancije nepoznati,

ne stavlja se ni Anonimno ni Anon. Jedinica se u abecedni niz uvruje pod
naslovom.
4
F: Godinja nagrada INE za L: Godinja nagrada INE za
promicanje hrvatske kulture promicanje hrvatske kulture
u svijetu za 2004. godinu: u svijetu za 2004. godinu:
Viktor mega (Zagreb: INA i Viktor mega. 2005. Zagreb:
Hrvatski kulturni klub, 2005), 3. INA i Hrvatski kulturni klub.
B: Godinja nagrada INE za T: (Godinja nagrada INE [],

promicanje hrvatske kulture 2005: 3)
u svijetu za 2004. godinu:
Viktor mega. Zagreb: INA i
Hrvatski kulturni klub, 2005.
U naslovima na stranim jezicima obino se izostavljaju lanovi (A, An,

Der, Die, The i sl.), pa se kao redalica u abecednome nizu uzima prva rije
iz naslova.
531

8
F: Herausforderung Krawatte: L: Herausforderung Krawatte:
Krawatte als kroatischer Beitrag Krawatte als kroatischer
zur Weltkultur (Zagreb: Beitrag zur Weltkultur. 2007.
Academia Cravatica itd., 2007), Zagreb: Academia Cravatica
12. itd.
B: Herausforderung Krawatte: Kra- T: (Herausforderung Krawatte [],

watte als kroatischer Beitrag 2007: 12)
zur Weltkultur. Zagreb: Aca-
demia Cravatica itd., 2007.
5
F: Nibelungenlied (Njemaka, L: Nibelungenlied. 1784.
1784). Njemaka.
B: Nibelungenlied. Njemaka, T: (Nibelungenlied, 1784)

1784.
Osebujna imena. Autorovo se ime katkad ne sastoji od uobiajenih dije-

lova: osobnoga imena i prezimena. Kadikad se pojavljuju sloena imena,
koja se piu na razliite naine. To je osobit problem kod prezimena, jer
se po njima autori niu u abecedne popise u bibliografiji i literaturi. Stra-
na imena katkad imaju razliite dijelove, npr. Abu, de, Ibn, O, y, von i sl.
Imena na nelatininim pismima esto se prenose na razliite naine: trans-
literacijom (slovo po slovo) i transkripcijom (u prilagoenim oblicima).
Sve to moe izazvati nedoumice u pisanju imena, osobito u abecednim
popisima. Stoga u znanstvenim radovima i citatnim stilovima, kad god je
to mogue, prednost treba dati transliteraciji (usp. Verona, 1986: I).
Ovdje se navode neka naela za abecedizaciju osebujnih imena u bibli-
ografijama te za pisanje tih imena u skraenim fusnotama i tekstnotama,
gdje se pojavljuje prezime.
Sloena prezimena. Vielana sloena prezimena piu se i abecediziraju

po obiajima zemlje iz koje potjeu.
532

Hrvatski pravopisi ne propisuju pisanje sloenih prezimena, tj. dopu-
taju dva naina pisanja: sa spojnicom i bez spojnice. Katkad se prezime
pie samo na jedan nain, a kadikad se pojavljuju varijacije. Ako je rije
o varijabilnim sloenicama, rabit ete oblik po kojemu se autor najee
identificira.
Muka sloena prezimena najee se abecediziraju po prvome dijelu
sloenice.
Hansen-Lve, Aage A.
Lackovi Croata, Ivan
Mies van der Rohe, Ludwig
U razliitim kulturama enska sloena prezimena piu se i abecedizira-

ju na razliite naine. U starijim oblicima hrvatska su se enska sloena
prezimena ee pisala sa spojnicom kao simbolom stopljenoga identite-
ta (Maja Bokovi-Stulli). S pojavom rodne samosvijesti spojnica se kao
znak stapanja identiteta poela izostavljati, pa danas ene katkad inzisti-
raju na djevojakome prezimenu ili na pisanju dvostrukoga prezimena
bez spojnice (Helena Sabli Tomi). Isto se tako pojavljuju sluajevi da se
od enskoga i mukoga prezimena pri sklapanju braka stvori jedinstveno
obiteljsko prezime, kako bi se i na taj nain posvjedoila ravnopravnost
spolova (Svjetlan Lacko Viduli). Budui da nema vrstoga pravila, en-
ska se sloena prezimena katkad pojavljuju u oba oblika, sa spojnicom i
bez nje, bilo da same ene nisu odluile kako e pisati vlastito prezime
bilo da se varijante pojavljuju bez njihove volje (Ivana Brli-Maurani i
Ivana Brli Maurani, Dunja Detoni Dujmi i Dunja Detoni-Dujmi).
U takvim sluajevima uzima se oblik pod kojim se autorica identificira
ili koji je najee zastupljen.
Sloena prezimena udanih ena stavljaju se u abecedne popise po tradi-
ciji pripadnih jezika i kultura. U hrvatskoj pravopisnoj praksi redalica za
sloena prezimena udanih ena najee je onaj dio sloenice kojim se au-
torica identificira, bez obzira na to pie li se sloeno prezime sa spojnicom
ili bez spojnice i bez obzira na to je li prvo prezime djevojako ili muevo.
533

Brli-Maurani, Ivana. Izabrana djela: 2. Uredio Joa Skok.
Zagreb: Naa djeca, 1994.
Brli Maurani, Ivana. Racconti e leggende della Croazia. Traduzione di
Franjo Trograni. Le illustr. sono di Giannina Lavarello. Torino: S. A.
I. E., 1957.
Curie-Skodowska, Marie. Lisotopie et les lments isotopes.

Paris: dit par la socit Journal de physique, 1924.
Curie, Marie Radioactivit. Paris: Hermann & Cie, 1935.
Detoni Dujmi, Dunja. Ljepa polovica knjievnosti. Zagreb: Matica

hrvatska, 1998.
Detoni-Dujmi, Dunja, glavna urednica. Leksikon hrvatskih pisaca.
Imena na stranim jezicima. Imena s esticama kao de, di, O, van, von
i sl. stavljaju se u abecedni niz po zakonima danoga jezika. Ako su e-
stice u tradiciji danoga jezika vrsto vezane uz prezime, one postaju
redalica u abecednim popisima. Ako estice nisu vrsto povezane s
prezimenom, redalica je prezime, a ne estica. Kada se prezime s es-
ticom pojavi u inverziji ili samostalno bez imena (bibliografija, lite-
ratura, tekstnote), ameriki standardi propisuju pisanje estice malim
slovom. Po hrvatskim pravopisima estice, koje se u inverziji veu uz
prezime, piu se velikim slovom i tako odreuju mjesto imena u abe-
cednim popisima:
Paul de Man Simone de Beauvoir

De Man, Paul Beauvoir, Simone de
Vincent van Gogh Ludwig van Beethoven

Van Gogh, Vincent Beethoven, Ludwig van
Dijelovi imena La, Mc, O i sl. piu se u izvornim jezicima na razliite nai-
ne, pa ih u skladu s time treba stavljati u abecedne popise:
534

Dominick LaCapra Herbert Marshall McLuhan Eugene ONeill
LaCapra, Dominick McLuhan, Herbert Marshall ONeill, Eugene
panjolska su prezimena esto sloenice od oeva i majina prezimena kat-

kad povezanih veznikom y. Ta se imena stavljaju u abecedne popise pod
prvi dio prezimenske sloenice:
Valera y Alcal Galiano, Juan Garca Mrquez, Gabriel
Arapska imena koja imaju estice al- ili el- dolaze u abecedne popise pod
ime uz koje se estice veu. Imena koja poinju dodatcima Abd, Abu i Ibn
stavljaju se u abecedne popise najee pod te rijei:
Ahtal (al-) Abu Nuvas

Hallad (-al), al-Husein ibn Mansur Ibn Kuzman, abu Bakr
Kineska i japanska imena uvruju se u abecedne popise bez inverzije,

onim redoslijedom kako se pojavljuju u izvornome pismu. Ako autor slije-
di zapadnu tradiciju pisanja imena i prezimena, abecedna je redalica pre-
zime u inverziji.
Ba Jin Kawabata, Yasunari
6.1.2. Naslov
Naslov i podnaslov. Naslov i podnaslov piu se kosim pismom i od-

vajaju dvotojem :. U bibliografskoj tradiciji podnaslov se pie malim
poetnim slovom. Ovdje je odabrano veliko poetno slovo iz dvaju raz-
loga: jer se podnaslov na knjigama obino donosi u posebnome retku
velikim poetnim slovom i jer se u nizu s naslovom nakon dvotoja osje-
a kao prva rije u reenici, koja se po pravopisu pie velikim poetnim
slovom.
535

12
F: Miroslav Beker, Od Odiseja L: Beker, Miroslav. 1988. Od
do Uliksa (Zagreb: kolska Odiseja do Uliksa. Zagreb:
knjiga, 1998), 111. kolska knjiga.
B: Beker, Miroslav. Od Odiseja T: (Beker, 1998: 111)

do Uliksa. Zagreb: kolska
knjiga, 1998.
8
F: Davor Duki, Sultanova L: Duki, Davor. 2004. Sultanova
djeca: Predodbe Turaka u djeca: Predodbe Turaka u
hrvatskoj knjievnosti ranog hrvatskoj knjievnosti ranog
novovjekovlja (Zadar: Thema, novovjekovlja. Zadar: Thema.
2004), 57.
B: Duki, Davor. Sultanova djeca: T: (Duki, 2004: 57)

Predodbe Turaka u hrvatskoj
knjievnosti ranog novovjekovlja.
Zadar: Thema, 2004.
Dva se naslova odvajaju tokom sa zarezom ;. Drugi se naslov pie veli-

kim slovom. Ako u naslovu postoji pravopisna ili kakva druga pogrjeka,
naslov se prenosi doslovno, a pogrjeka se ispravlja u uglatim zagradama ili
se navodi u biljeci.
37
F: Ivo Hergei, Hrvatske L: Hergei, Ivo. 2005. Hrvatske
novine i asopisi do 1848.; novine i asopisi do 1848.;
Hrvatske sudbine (Zagreb: Ex Hrvatske sudbine. Zagreb: Ex
Libris, 2005), 137. Libris.
B: Hergei, Ivo. Hrvatske novine T: (Hergei, 2005: 137)

i asopisi do 1848.; Hrvatske
sudbine. Zagreb: Ex Libris,
2005.
536

Posebni elementi u naslovu. Katkad se u naslovu mora grafiki interve-
nirati kako bi se razlikovali pojedini elementi naslova i uspostavio uoljiv
raspored elemenata.
Datumi u naslovu. Godine i brojevi u naslovima knjiga piu se onako

kako stoji u izvorniku: prenose se pravopisni znakovi, rimski i arapski
brojevi te nain njihova pisanja.
6
F: Iosif Brodskij, Stihotvorenija L: Brodskij, Iosif. 2001.
19641971 gg., sastavio G. F. Stihotvorenija 19641971 gg.
Komarov (Sankt-Peterburg: Sastavio G. F. Komarov. Sankt-
Pukinskij dom, 2001), 434. -Peterburg: Pukinskij dom.
B: Brodskij, Iosif. Stihotvorenija T: (Brodskij, 2001: 434)

19641971 gg. Sastavio G. F.
Komarov. Sankt-Peterburg:
Pukinskij dom, 2001.
4
F: Nikola Milievi i Antun L: Milievi, Nikola i Antun
oljan, ur., Antologija hrvatske oljan, ur. 1996. Antologija
poezije: Od XIV stoljea do naih hrvatske poezije: Od XIV
dana (Zagreb: Zora, 1966), 27. stoljea do naih dana. Zagreb:
Zora.
B: Milievi, Nikola i Antun T: (Milievi i oljan, 1996: 27)

oljan, ur. Antologija hrvatske
poezije: Od XIV stoljea do
naih dana. Zagreb: Zora,
1966.
537

9
F: Wilhelm Dibelius, Englische L: Dibelius, Wilhelm. 1910.
Romankunst: Die Technik Englische Romankunst: Die
des englischen Romans im Technik des englischen Romans
achtzehnten und zu Anfang im achtzehnten und zu Anfang
des neuzehnten Jahrhunderts des neuzehnten Jahrhunderts.
(Berlin i Leipzig: Mayer & Berlin i Leipzig: Mayer &
Mller, 1910), 251. Mller.
B: Dibelius, Wilhelm. Englische T: (Dibelius, 1910: 251)

Romankunst: Die Technik
des englischen Romans im
achtzehnten und zu Anfang
des neuzehnten Jahrhunderts.
Berlin i Leipzig: Mayer &
Mller, 1910.
Navodnici u naslovu. Kada se unutar naslova, koji se pie kosim pismom,

pojavi drugi naslov pisan kosim pismom, takav se naslov unutar naslova
stavlja u navodnike.
10
F: Winfried Baumann, L: Baumann, Winfried. 1990.
Davidijada Marka Marulia: Davidijada Marka
Veliki ep dalmatinskog latinista, Marulia: Veliki ep
prev. Jadranka Prilin-Planinc dalmatinskog latinista. Prev.
(Split: Logos, 1990), 126. Jadranka Prilin-Planinc.
Split: Logos.
B: Baumann, Winfried. T: (Baumann, 1990: 126)

Davidijada Marka
Marulia: Veliki ep
dalmatinskog latinista. Prev.
Jadranka Prilin-Planinc.
Split: Logos, 1990.
538

Ako naslov unutar naslova ve stoji u navodnicima, cijeli se naslov zajedno
s naslovom unutar naslova pod navodnicima pie kosim pismom.
15
F: Valter Tomas, Gazzetta di L: Tomas, Valter. 1999. Gazzetta
Zara u preporodnom ozraju: di Zara u preporodnom
Prijevodi hrvatske poezije i ozraju: Prijevodi hrvatske
ostali knjievni prinosi (Split: poezije i ostali knjievni
Knjievni krug, 1999), 286. prinosi. Split: Knjievni krug.
B: Tomas, Valter. Gazzetta di T: (Tomas, 1999: 286)

Zara u preporodnom ozraju:
Prijevodi hrvatske poezije i
ostali knjievni prinosi. Split:
Knjievni krug, 1999.
48
F: Stanley Fish, Surprised by L: Fish, Stanley. 1998. Surprised by
Sin: The Reader in Paradise Sin: The Reader in Paradise
Lost (Cambridge, Mass.: Lost. Cambridge, Mass.:
Harvard University Press, Harvard University Press.
1967), 121.
B: Fish, Stanley. Surprised by Sin: T: (Fish, 1998: 121)

The Reader in Paradise Lost.
Cambridge, Mass.: Harvard
University Press, 1967.
Termin u naslovu. Kada se u naslovu pojavi termin kosim pismom, naslov

se pri navoenju donosi kosim pismom, a termin se pie normalnim slo-
gom za razliku od ostatka naslova u kosome pismu.
539

12
F: Peter Novick, The noble L: Novick, Peter. 1988.
Dream: The Objectivity The noble Dream: The
Question and the American Objectivity Question and
Historical Profession the American Historical
(Cambridge, Mass.: Cambridge Profession. Cambridge, Mass.:
University Press, 1988), 101. Cambridge University Press.
B: Novick, Peter. 1988. T: (Novick, 1988: 101)

The noble Dream: The
Objectivity Question and
the American Historical
Profession. Cambridge, Mass.:
Cambridge University Press.
Upitnik i usklinik u naslovu. Kada se na kraju naslova ili podnaslova nau

upitnik ili usklinik, iza njih se ne stavlja nikakav drugi znak.
13
F: Stephen J. Bottoms, Albee: L: Bottoms, Stephen J. 2000.
Whos afraid of Virginia Woolf ? Albee: Whos afraid of
(Cambridge: Cambridge Virginia Woolf ? Cambridge:
University Press, 2000), 204. Cambridge University Press.
B: Bottoms, Stephen J. Albee: T: (Bottoms, 2000: 204)

Whos afraid of Virginia
Woolf ? Cambridge:
Cambridge University Press,
2000.
540

49
F: N. G. ernyevskij, to L: ernyevskij, N. G. 1947.
delat? Iz rasskazov o novyh ljud- to delat? Iz rasskazov o
jah, pogovor N. V. Vodovozova novyh ljudjah. Pogovor N.
(Moskva: Gosudarstvennoe V. Vodovozova. Moskva:
izdatelstvo hudoestvennoj Gosudarstvennoe izdatelstvo
literatury, 1947), 471. hudoestvennoj literatury.
B: ernyevskij, N. G. to delat? T: (ernyevskij, 1947: 471)

Iz rasskazov o novyh ljudjah.
Pogovor N. V. Vodovozova.
Moskva: Gosudarstvennoe
izdatelstvo hudoestvennoj
literatury, 1947.
42
F: Kiril Hristov, Hej, prolet L: Hristov, Kiril. 2002. Hej,
ide! (Sofija: Zaharij Stojanov, prolet ide! Sofija: Zaharij
2002), 21. Stojanov.
B: Hristov, Kiril. Hej, prolet ide! T: (Hristov, 2002: 21)

Sofija: Zaharij Stojanov, 2002.
Stari naslovi. Naslovi objavljeni prije modernih autorskih prava, tj. stariji
od 18. stoljea, prenose se to vjernije izvorniku u svim segmentima.
5
F: Libellus alphabeticus Cm L: Libellus alphabeticus Cm
Nonnullis Cathecheticis addito Nonnullis Cathecheticis addito
vocabulario brevi latino, illyrico, vocabulario brevi latino, illyrico,
germanico ([Slavonija?], 1756). germanico. 1756. [Slavonija?].
B: Libellus alphabeticus Cm T: (Libellus alphabeticus Cm

Nonnullis Cathecheticis Nonnullis [], 1756)
addito vocabulario brevi
latino, illyrico, germanico.
[Slavonija?], 1756.
541

Ako je naslov predug, moe se skratiti. Na mjestu kraenja stavlja se elip-
tino trotoje. Pri tome treba paziti da se u naslovu ne izgubi tema te da se
lako moe pronai puni naslov.
27
F: Juraj Habdeli, Dictionar: L: Habdeli, Juraj. 1670.
Rchi Szlovenske (). (Graz, Dictionar: Rchi Szlovenske
1670). (...). Graz.
B: Habdeli, Juraj. Dictionar: Rchi T: (Habdeli, 1670)

Szlovenske (...). Graz, 1670.
Naslovi na stranim jezicima. Strani se jezici i druga nelatinina pisma

u naslovima znanstvenih tekstova ne kroatiziraju, nego navode u trans-
literaciji (slovo po slovo). Pri tome se rabe domai pravopisni priru-
nici, meunarodni standardi za transliteraciju ili prirunik Eve Verone
(1986: I).
Ako uz strani naslov navodite hrvatski prijevod, stavite ga nakon izvor-
noga naslova u uglate zagrade bez navodnika i bez kosoga pisma.
38
F: Boris Grojs, Iskusstvo L: Grojs, Boris. 2003. Iskusstvo
utopii: Gesamtkunstwerk Stalin; utopii: Gesamtkunstwerk
Statji [Umjetnost utopije: Stalin; Statji [Umjetnost
Gesamtkunstwerk Stalin; utopije: Gesamtkunstwerk
lanci] (Moskva: Hudo- Stalin; lanci]. Moskva:
estvennyj urnal, 2003), 22. Hudoestvennyj urnal.
B: Grojs, Boris. Iskusstvo T: (Grojs, 2003: 22)

utopii: Gesamtkunstwerk
Stalin; Statji [Umjetnost
utopije: Gesamtkunstwerk
Stalin; lanci]. Moskva:
Hudoestvennyj urnal, 2003.
542

Ako citirate i izvornik i prijevod, navedite najprije onaj izvor koji je bio
vaniji u vaemu istraivanju. Podatci o sekundarnome izdanju mogu se
staviti u uglate zagrade.
2
F: Thomas S. Kuhn, L: Kuhn, Thomas S. 1962.
The Structure of Scientific The Structure of Scientific
Revolutions (Chicago: The Revolutions. Chicago: The
University of Chicago, University of Chicago. Hrv.
1962), 37. Hrv. izd. Struktura izd. Struktura znanstvenih
znanstvenih revolucija, prevela revolucija. Prevela Mirna
Mirna Zeli. [2. izd. Zagreb: Zeli. [2. izd. Zagreb: Jesenski
Jesenski i Turk, 2002.] i Turk, 2002.]
B: Kuhn, Thomas S. The Structure T: (Kuhn, 1962: 37)

of Scientific Revolutions.
Chicago: The University
of Chicago, 1962. Hrv.
izd. Struktura znanstvenih
revolucija. Prevela Mirna
Zeli. [2. izd. Zagreb: Jesenski
i Turk, 2002.]
2
F: Thomas S. Kuhn, Struktura L: Kuhn, Thomas S. 2002.
znanstvenih revolucija, prevela Struktura znanstvenih
Mirna Zeli, 2. izd. (Zagreb: revolucija. Prevela Mirna
Jesenski i Turk, 2002), 37. Engl. Zeli. 2. izd. Zagreb: Jesenski
izvornik The Structure of Scien- i Turk. Engl. izvornik
tific Revolutions. [Chicago: The The Structure of Scientific
University of Chicago, 1962.] Revolutions. [Chicago: The
University of Chicago, 1962.]
B: Kuhn, Thomas S. Struktura
znanstvenih revolucija. Preve- T: (Kuhn, 2002: 37)
la Mirna Zeli. 2. izd. Zagreb:
Jesenski i Turk, 2002. Engl.
izvornik The Structure of Scien-
tific Revolutions. [Chicago: The
University of Chicago, 1962.]
543

6.1.3. Izdanje
Termin izdanje ima nekoliko znaenja, jer se knjiga moe pojaviti vie
puta s razliitim izmjenama. Izdanje se moe razlikovati po sadraju i po
opsegu. Ako knjiga ima vie izdanja, navodi se citirano ili konzultirano
izdanje. Nain upuivanja na upotrijebljeno izdanje ovisi o vrsti promje-
na koje su se dogodile u pojedinim izdanjima i o jeziku citiranoga teksta.
Promjene se obiljeuju brojevima i/ili slovima. Ako je citirani tekst pisan
na hrvatskome jeziku, rabe se kratice ili pune formulacije koje izraa-
vaju opis promjena zapisan na naslovnici ili preliminarnoj i naslovnoj
stranici. U stranim izdanjima promjene se u pravilu obiljeuju izvornim
terminima zapisanim na jeziku izdanja.
Izmijenjena izdanja. Ako nije bilo nikakvih izmjena, novo se izdanje naj-
ee obiljeuje brojem i kraticom, npr. 2. izd., formulacijama kao drugo
izdanje, ponovljeno izdanje i sl. Ako se navodi izdanje u kojemu je dolo do
promjena u opsegu, rabe se formulacije kao 2., dop. izd.; drugo, dopunjeno
izdanje i sl. Ako su promjene bile sadrajne naravi, biljee se kraticama
ili punim izrazima 2., izm. izd.; drugo, izmijenjeno izdanje i sl. Pri izboru
kratica u pravilu se slijede originalne formulacije na naslovnici ili prelimi-
narnoj i naslovnoj stranici.
12
F: Zdenko kreb i Ante Stama, L: kreb, Zdenko i Ante Stama,
ur., Uvod u knjievnost: Teorija, ur. 1983. Uvod u knjievnost:
metodologija, 3., preraeno Teorija, metodologija. 3.,
izdanje (Zagreb: Grafiki zavod preraeno izdanje. Zagreb:
Hrvatske, 1983), 211. Grafiki zavod Hrvatske.
B: kreb, Zdenko i Ante Stama, T: (kreb i Stama, 1983: 211)

ur. Uvod u knjievnost: Teorija,
metodologija. 3., preraeno
izdanje. Zagreb: Grafiki
zavod Hrvatske, 1983.
544

Strani termini za oznaku izdanja piu se u izvornome obliku bilo kao
cjelovite formulacije bilo kao kratice (2. Auflage, rev. ed. i sl.).
34
F: Friedrich berweg, Die L: berweg, Friedrich. 1926. Die
Philosophie des Altertums. Hrsg. Philosophie des Altertums.
von Karl Prchter, zwlfte, Hrsg. von Karl Prchter.
umgearbeitete und erweiterte Zwlfte, umgearbeitete und
Auflage (Berlin: Mittler & erweiterte Auflage. Berlin:
Sohn, 1926), 87. Mittler & Sohn.
B: berweg, Friedrich. Die T: (berweg, 1926: 87)

Philosophie des Altertums.
Hrsg. von Karl Prchter.
Zwlfte, umgearbeitete und
erweiterte Auflage. Berlin:
Mittler & Sohn, 1926.
Reprint izdanja. Reprinti su knjige tiskane u drugome formatu ili drugo-

me medijskom obliku. Knjiga moe biti ponovno tiskana u popularnome
(npr. depnome) izdanju kod istoga ili drugoga izdavaa. Stare raritetne
knjige esto se ponovno objavljuju kako bi se uinile dostupnima. Klasi-
ne knjige danas dobivaju svoje elektronike sestre. U svim takvim sluaje-
vima, bez obzira na neznatan opseg tehnikih izmjena, citirajte konzulti-
rano izdanje. Kako biste itatelju pruili uvid u ivot knjige, navedite obje
godine i godinu citiranoga reprinta i godinu izvornoga oblika. U tome
sluaju original stoji na prvome, a citirano izdanje na posljednjemu mjestu
u nizu reprint izdanja.
545

Stil I. U fusnoti godina original- Stil II. U literaturi godina origi-
noga izdanja dolazi na poetak nalnoga izdanja stavlja se u uglate
niza podataka o publikaciji, te se zagrade prije godine reprinta ili
kao zaseban element odvaja tona kraju niza uz kraticu za origi-
kom sa zarezom. Slijedi termin re- nalnu publikaciju.
print ili kratica repr. te uobiajeni
niz podataka o publikaciji.
U bibliografiji godina originalno- U tekstnoti godina originalnoga
ga izdanja dolazi kao i u fusnoti izdanja dolazi u uglate zagrade pri-
na poetak niza podataka o publi- je godine reprinta ili se izostavlja.
kaciji, odvaja se tokom, a termin
Reprint ili kratica Repr. piu se ve-
likim slovom.
42
F: Ivan Kukuljevi Sakcinski, L: Kukuljevi Sakcinski, Ivan.
Juran i Sofia ili Turci kod [1839] 1989. Juran i Sofia ili
Siska: Junaka igra u trih Turci kod Siska: Junaka igra
inih, priredili Draen Budia u trih inih. Priredili Draen
i Boidar Petra (1839; repr. Budia i Boidar Petra.
Zagreb: Kranska sadanjost, Zagreb: Kranska sadanjost.
1989), 113.
Ili:
B: Kukuljevi Sakcinski, Ivan. Kukuljevi Sakcinski, Ivan. 1989.
Juran i Sofia ili Turci kod Juran i Sofia ili Turci kod Siska:
Siska: Junaka igra u trih Junaka igra u trih inih. Prire-
inih. Priredili Draen Budia dili Draen Budia i Boidar
i Boidar Petra. 1839. Petra. Zagreb: Kranska
Reprint Zagreb: Kranska sadanjost. [Orig. izd. 1839.]
sadanjost, 1989.
T: (Kukuljevi Sakcinski, [1839]
1989: 113)
Ili:
(Kukuljevi Sakcinski, 1989: 113)
546

6.1.4. Svezak
Svezak je knjiga unutar imenovane uokvirene serije ili niza knjiga. U ame-
rikim standardima svezak unutar serije obiljeuje se u obliku vol. 5 of U
hrvatskoj bibliografskoj praksi svezak se navodi iza serije na nain Serija,
sv Uobiajeno je da se kratica za svezak prenosi u onome obliku u koje-
mu stoji u izvornoj publikaciji, pa se rabe sve kratice (Bd. 1, knj. 2, sv. 2,
tom 4, vol. 5 i sl.). Broj sveska pie se arapskim brojem.
Svezak sa samostalnim naslovom. Ako pojedinani svezak ima samosta-

lan naslov, donosi se taj naslov. Ako svezak ima urednika ili prevoditelja,
njihovo se ime biljei iza naslova sveska. Ako serija ima naziv, ispred naziva
serije pie se u: (malim slovom u nizu podataka u fusnotama) ili U: (ve-
likim slovom u bibliografiji i literaturi). Na taj se nain istie da je svezak
dio vee cjeline, kao i u drugim slinim sluajevima (npr. lancima u zbor-
nicima v. dolje 6.1.8).
5
F: Antun Gustav Mato, Vidici L: Mato, Antun Gustav. 1973.
i putovi: Nai ljudi i krajevi, Vidici i putovi: Nai ljudi
ur. Dragutin Tadijanovi, u: i krajevi. Ur. Dragutin
Sabrana djela, sv. 4. (Zagreb: Tadijanovi. U: Sabrana
JAZU, Liber i Mladost, 1973), djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU,
87. Liber i Mladost.
B: Mato, Antun Gustav. Vidici T: (Mato, 1973: 87)

i putovi: Nai ljudi i krajevi.
Ur. Dragutin Tadijanovi. U:
Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb:
JAZU, Liber i Mladost, 1973.
Svezak bez samostalnoga naslova. Ako se citira pojedinani svezak bez

samostalnoga naslova, u bibliografiji i literaturi navodi se nakon opega
naslova djela broj sveska uz odgovarajuu kraticu iz matine publikacije.
547

U citatnicama broj sveska pie se bez kratice te se priljubljenim dvotojem
povezuje s brojem stranice. Izostavljanje razmaka izmeu broja sveska i
broja stranice znak je stopljenosti tih dvaju podataka.
12
F: Zvane rnja, Kulturna L: rnja, Zvane. 1988. Kulturna
povijest Hrvatske, 2., izm. i povijest Hrvatske. Sv. 2. 2.,
dop. izd. (Opatija: Otokar izm. i dop. izd. Opatija:
Kerovani, 1988), 2:391. Otokar Kerovani, 1988.
B: rnja, Zvane. Kulturna povijest T: (rnja, 1988: 2:391)

Hrvatske. Sv. 2. 2., izm. i
dop. izd. Opatija: Otokar
Kerovani, 1988.
Vie svezaka u istoj seriji. Ako se u tekstu pozivate na dva ili vie sve-
zaka, navodi se ukupan broj svezaka. Ukupan broj svezaka navodi se iza
naslova ili urednika kojim se identificira izdanje. Najprije se navodi broj
svezaka, a zatim odgovarajua kratica iz matine publikacije (Bd., knj.,
sv. i sl.). Iza broja svezaka nema toke, jer nije rije o rednome, nego o
glavnome broju.
6
F: [Augus]Tin Ujevi, L: Ujevi, [Augus]Tin. 1979.
Odabrana djela, priredio ime Odabrana djela. Priredio
Vueti, 6 knj. (Zagreb: August ime Vueti. 6 knj. Zagreb:
Cesarec i Slovo Ljubve, 1979), August Cesarec i Slovo
101. Ljubve.
B: Ujevi, [Augus]Tin. Odabrana T: (Ujevi, 1979: 101)

djela. Priredio ime Vueti. 6
knj. Zagreb: August Cesarec i
Slovo Ljubve, 1979.
548

Ako se citira jedan svezak iz serije s vie svezaka, navodi se broj citirano-
ga sveska. U fusnoti, bibliografiji i literaturi broj citiranoga sveska dolazi
uz odgovarajuu kraticu iz matine publikacije, a u tekstnoti se pie samo
broj sveska s priljubljenim dvotojem ispred broja stranice.
7
F: [Augus]Tin Ujevi, L: Ujevi, [Augus]Tin. 1979.
Pjesnitvo I: Lelek sebra; Pjesnitvo I: Lelek sebra;
Kolajna; Auto na korzu; Kolajna; Auto na korzu;
Ojaeno zvono; Mamurluci i Ojaeno zvono; Mamurluci
pobjenjela krava; Pjesni razlike, i pobjenjela krava; Pjesni
priredio ime Vueti, knj. razlike. Priredio ime Vueti.
1 (Zagreb: August Cesarec i Knj. 1. Zagreb: August
Slovo Ljubve, 1979), 201. Cesarec i Slovo Ljubve.
B: Ujevi, [Augus]Tin. Pjesnitvo T: (Ujevi, 1979: 1:201)

I: Lelek sebra; Kolajna; Auto
na korzu; Ojaeno zvono;
Mamurluci i pobjenjela
krava; Pjesni razlike. Priredio
ime Vueti. Knj. 1. Zagreb:
August Cesarec i Slovo
Ljubve, 1979.
Svezak s podatcima o individualnoj odgovornosti koja se ne odnosi na

cijelu seriju. Ako djelo u vie svezaka ima razliite razine odgovornosti,
npr. individualne autore, urednike, prevoditelje i sl. pojedinih svezaka te
urednika ili urednike cijele serije, odgovornost se biljei tako da se ime in-
dividualne odgovorne osobe pie na poetku bibliografske jedince, a ime
generalnoga urednika ili niza urednika iza naslova ukupne serije u kojoj se
nalazi citirani svezak.
549

3
F: Milorad ivanevi i Ivo L: ivanevi, Milorad i Ivo
Frange, Ilirizam i realizam, u: Frange. 1975. Ilirizam i
Povijest hrvatske knjievnosti, realizam. U: Povijest hrvatske
knj. 4, ur. Slavko Goldstein i knjievnosti, knj. 4, ur. Slavko
dr. (Zagreb: Liber i Mladost, Goldstein i dr. Zagreb: Liber
1975), 502. i Mladost.
B: ivanevi, Milorad i Ivo T: (ivanevi i Frange, 1975:

Frange. Ilirizam i realizam. 502)
U: Povijest hrvatske
knjievnosti, knj. 4, ur. Slavko
Goldstein i dr. Zagreb: Liber i
Mladost, 1975.
Svezak u seriji koja je izlazila vie godina. Ako je serija izlazila vie godi-
na, navode se godine objavljivanja prvoga i posljednjega sveska.
13
F: Selected works of Mao L: Mao, Tse-Tung. 19671977.
Tse-Tung (Peking: Foreign Selected Works of Mao Tse-
Languages Press, 19671977), Tung. 5 vols. Peking: Foreign
3:518. Languages Press.
B: Mao, Tse-Tung. Selected works of T: (Mao, 19671977: 3:518)

Mao Tse-Tung. 5 vols. Peking:
Foreign Languages Press,
19671977.
Ako objavljivanje nije dovreno, navodi se poetna godina uz crtu

umjesto konane godine te broj objavljenih svezaka uz napomenu do
sada.
550

21
F: Enciklopedija, opa i L: Enciklopedija, opa i nacionalna
nacionalna u 20 knjiga, glavni u 20 knjiga. 2005. Glavni ur.
ur. Antun Vuji, do sada 19 sv. Antun Vuji. Do sada 19 sv.
(Zagreb: Pro leksis i Veernji Zagreb: Pro leksis i Veernji
list, 2005), 4:114. list.
B: Enciklopedija, opa i nacionalna T: (Enciklopedija, opa i nacionalna

u 20 knjiga. Glavni ur. Antun u 20 knjiga, 2005: 4:114)
Vuji. Do sada 19 sv. Zagreb:
Pro leksis i Veernji list, 2005.
6.1.5. Serija
Serija je vea cjelina u kojoj se pojavljuje knjiga, a odreena je naslovom i

uokvirena periodinou izlaenja. Podatak o seriji nije obvezan. Navodi
se tada kada elimo dati vie informacija o citiranome izvoru ili upozoriti
na kontekst njegova objavljivanja. Osnovni je podatak o seriji naslov. Za
razliku od naslova knjige, koji se pie kosim pismom, naslov serije pie se
obinim pismom.
Serija numerirana i nenumerirana. Ako serija nije numerirana, naslov se-

rije stavlja se iza naslova citiranoga izvora, a prije podataka o objavljivanju.
30
F: Poslovice, zagonetke i L: Kekez, Josip, prir. 1996.
govorniki oblici, prir. Josip Poslovice, zagonetke i
Kekez, Stoljea hrvatske govorniki oblici. Stoljea
knjievnosti (Zagreb: Matica hrvatske knjievnosti. Zagreb:
hrvatska, 1996), 378. Matica hrvatska.
B: Kekez, Josip, prir. Poslovice, T: (Kekez, 1996: 378)

zagonetke i govorniki oblici.
Stoljea hrvatske knjievnosti.
Zagreb: Matica hrvatska, 1996.
551

Ako je serija numerirana, broj sveska stavlja se iza naslova serije bez zareza.
9
F: A companion to literature L: Stam, Robert i Alessandra
and film, ur. Robert Stam i Raengo, ur. 2006. A
Alessandra Raengo, Blackwell companion to literature and
Companions in Cultural Studies film. Blackwell Companions
7 (Malden itd.: Blackwell in Cultural Studies 7. Malden
Publishing, 2006), 462463. itd.: Blackwell Publishing.
B: Stam, Robert i Alessandra T: (Stam i Raengo, 2006: 462463)
Raengo, ur. A companion to
literature and film. Blackwell
Companions in Cultural
Studies 7. Malden itd.:
Blackwell Publishing, 2006.
Stare i nove serije. Katkad serije izlaze vrlo dugo, pa se s vremenom mi-
jenjaju. Knjige u novoj seriji obiljeuju se kraticom n. s. ili punom opisni-
com nova serija. Na slian se nain obiljeuju knjige u staroj seriji (s. s.,
stara serija). Ti se podatci stavljaju prije broja sveska i odvajaju zarezima.
Toku iza kratice ne moe zamijeniti drugi znak.
5
F: William Shakespeare, San L: Shakespeare, William. 2000. San
ivanjske noi, prev. Milan Bog- ivanjske noi. Prev. Milan Bog-
danovi, prijevod redigirao Josip danovi. Prijevod redigirao
Torbarina, prir. Tomislav Brlek, Josip Torbarina. Prir. Tomislav
Biblioteka Lektira dostupna svi- Brlek. Biblioteka Lektira dos-
ma, n. s., kolo 1, knj. 8 (Zagreb: tupna svima, n. s., kolo 1, knj.
Sysprint, 2000), 153. 8. Zagreb: Sysprint.
B: Shakespeare, William. San T: (Shakespeare, 2000: 153)
ivanjske noi. Prev. Milan Bog-
danovi. Prijevod redigirao
Josip Torbarina. Prir. Tomislav
Brlek. Biblioteka Lektira dos-
tupna svima, n. s., kolo 1, knj.
8. Zagreb: Sysprint, 2000.
552

6.1.6. Podatci o objavljivanju
Podatci o objavljivanju naelno se sastoje od tri elementa: mjesta u kojemu

je knjiga objavljena, nakladnikova imena i godine objavljivanja. Poloaj
godine u nizu bibliografskih podataka bitno je razlikovno naelo dvaju
citatnih stilova, pa je i raspored podataka o objavljivanju u dvama stilovi-
ma razliit.
Stil I. Podatci o objavljivanju sa- Stil II. Budui da godina dolazi

dravaju sva tri elementa u obli- nakon autorova imena na poetku
ku mjesto: nakladnik, godina. U niza bibliografskih podataka (stil
fusnotama podatci se stavljaju u autor godina vs. stil autor na-
zagrade, a u bibliografiji na kraju slov), podatci o objavljivanju sas-
niza. Zagrade u fusnoti imaju dvi- toje se u literaturi od dva elemen-
je funkcije: vizualno izdvajaju pota u obliku: mjesto: nakladnik.
datke o objavljivanju i istodobno
omoguuju prvu cjelovitu infor-
maciju bez traenja podataka u
bibliografiji na kraju knjige.
7
F: Milivoj Solar, Teorija L: Solar, Milivoj. 1977. Teorija
knjievnosti, 3. izd. (Zagreb: knjievnosti. 3. izd. Zagreb:
kolska knjiga, 1977), 263. kolska knjiga.
B: Solar, Milivoj. Teorija T: (Solar, 1977: 263)

knjievnosti. 3. izd. Zagreb:
Kada je djelo izdano prije 20. stoljea, mjesto i ime nakladnika mogu se
izostaviti ako nemaju vanu ulogu u citiranju ili ako su nepoznati.
553

28
F: Antun Radi, Ruska kola L: Radi, Antun. 1871. Ruska kola.
(1871), 16.
B: Radi, Antun. Ruska kola, T: (Radi, 1871: 16)

1871.
Mjesto objavljivanja. Mjesto objavljivanja najee je grad u kojemu je

smjeten nakladniki ured. Naziv mjesta pojavljuje se na naslovnoj strani-
ci, ali i drugdje u knjizi (na preliminarnoj stranici, u impresumu). Ako je
rije o jednome nakladniku, koji je dislociran na dva ili vie mjesta, postu-
pamo razliito. Dva i tri mjesta navodimo onako kako stoji u izvorniku ili
ih povezujemo na koji drugi nain (veznikom i, crtom). Vie od tri mjesta
moemo obiljeiti tako da uz prvo mjesto dodamo latinsku kraticu etc.
(lat. et cetera i tako dalje) ili hrvatsku itd.
Berkeley and Los Angeles: University of California Press

Frankfurt a. M. itd.: Peter Lang
Ako je rije o dvama ili o vie nakladnika, koji su locirani na razliitim

mjestima, postupa se po formuli: 1. mjesto: 1. izdava; 2. mjesto: 2. iz-
dava.
Zagreb: Matica hrvatska; Ljubljana: Cankarjeva zaloba
Manje poznato mjesto. Ako je ime mjesta nepoznato ili bi moglo izazvati
zabunu, ameriki prirunik preporuuje dodavanje kratice za ime drave.
U tome sluaju formula je ova: mjesto, oznaka drave: izdava.
Cambridge, MA: MIT Press

Vinkovci, HR: Privlaica
554

Bez mjesta. Ako mjesto na knjizi nije navedeno, pie se latinska kratica s.
l. (sine loco bez mjesta). Kratica se po opem modelu pie prije naklad-
nikova imena: malim slovom u fusnoti, a velikim slovom u bibliografiji i
literaturi. Toku iza kratice ne moe zamijeniti drugi znak.
F: (s. l.: Kraljevska tiskara, 1823), 351.

B: S. l.: Kraljevska tiskara, 1823.
L: S. l.: Kraljevska tiskara.
Ako mjesto objavljivanja nije sigurno, nego se samo pretpostavlja, pie se u

uglatim zagradama s upitnikom.
F: ([Zagreb?]: Kraljevska tiskara, 1823), 351.

B: [Zagreb?]: Kraljevska tiskara, 1823.
L: [Zagreb?]: Kraljevska tiskara.
Imena stranih mjesta. U hrvatskoj bibliografskoj tradiciji pisanje mjesta

objavljivanja nije kodificirano. Ovdje se preporuuje izvorni oblik imena
mjesta, onako kako stoji na knjizi.
Wien: Bhlau Verlag, 1995.

Sankt-Peterburg: Iskusstvo, 2005.
Nakladnikovo ime. Nakladnikovo se ime donosi u izvornome obliku,

onako kako stoji na naslovnici ili u impresumu.
Promjene u nakladnikovu imenu. U povijesti pojedinih nakladnika mi-

jenjalo se ili modificiralo ime, a time esto i nakladnika politika, koja je
utjecala i na objavljivanje citiranoga izvora. Stoga treba registrirati svaku
promjenu u nazivu nakladnika, bez obzira na to pojavljuje li se isti na-
kladnik u vaoj bibliografiji pod razliitim imenima:
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ( JAZU)

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU)
555

S. Fischer
Fischer Schatzinsel
Fischer Taschenbuch, Krger, Scherz, OW Barth
Fischer Theater & Medien
Liber
Sveuilina naklada Liber
Novi Liber
Kratice i izostavljeni dijelovi nakladnikova imena. U nakladnikovu se

imenu krate oznake koje oznauju nakladnikov status kao d. o. o., Co.,
GmbH i sl. Krate se i rijei koje oznauju instituciju nakladnitva, ako
nisu nudan dio imena. Kod sloenih ili osobito dugih imena mogu se
radi utede prostora rabiti kratice od prvih slova, osobito ako je sam na-
kladnik prihvatio takve kratice. Takve se kratice najee piu velikim
poetnim slovima (verzalom).
Puni naziv Skraeni naziv
Matica hrvatska MH
Matthes & Seitz Verlag GmbH Matthes & Seitz Verlag

Mathes & Seitz
Naklada Ljevak d. o. o. Naklada Ljevak

Ljevak
Suhrkamp Verlag Suhrkamp
Ako je oznaka za nakladniku djelatnost dio nakladnikova imena, ne moe

se kratiti. Tako je u sveuilinih i akademijskih izdavaa.
Cambridge: University Press

Zagreb: FF press
Wien: Akademie Verlag
556

Bez nakladnikova imena. Ako nema nakladnikova imena, piu se oni po-
datci o objavljivanju koji su poznati (mjesto, godina). Izostanak podatka o
nakladniku moe se obiljeiti latinskom kraticom s. n. (sine nomine bez
imena) u obliku:
F: (Zagreb: s. n., 1889), 231.

B: Zagreb: S. n., 1889.
L: Zagreb: S. n.
Vie nakladnika. Dva i tri nakladnika povezuju se veznikom i, kosom cr-

tom ili na koji drugi nain. Kod vie nakladnika moe se dodati latinska
kratica etc. (et cetera i tako dalje) ili hrvatska itd.
August Cerasec/Slovo Ljubve August Cesarec i Slovo Ljubve

HAZU/Ljevak/kolska knjiga HAZU, Ljevak i kolska knjiga
HAZU etc. HAZU itd.
Godina objavljivanja. Datum publikacije kod knjiga ini samo godina.

Godina objavljivanja obino se poklapa s godinom autorskih prava (co-
pyright). Pojavljuje se na preliminarnoj i naslovnoj stranici. Ako je godina
objavljivanja istodobno godina autorskih prava, uz godinu stoji kratica
copyright .
Poloaj godine u nizu bibliografskih podataka distinktivno je naelo
dvaju citatnih stilova.
U stilu I. godina se pie u obliku mjesto: godina, izdava. U biljekama
podatci stoje u zagradama, a u bibliografiji na kraju niza (v. gore na poet-
ku odjeljka).
U stilu II. godina se u popisu literature pie izmeu imena i naslova. Po-
stoji vie grafikih naina navoenja godine u popisu literature. Osnovna
su dva: godina odvojena od imena i naslova tokama i godina u zagradi s
razliitim pisanjem bjeline ili toke:
557

Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije
Flaker, Aleksandar (1976) Stilske formacije; Flaker, Aleksandar. (1976)

Stilske formacije; Flaker, Aleksandar (1976). Stilske formacije
Prednost je prvoga modusa ravnopravnost podatka o godini s ostalim po-

datcima. Prednost je drugoga modusa i njegovih podvarijanata vea izdvo-
jenost podatka o godini. U ovome je priruniku primijenjen prvi modus
jer istie ravnopravnost podataka i bolje korespondira s oblikom godine u
stilu fusnote bibliografija.
U tekstnotama godina se pie na dva naina: sa zarezom nakon prezi-
mena i bez zareza.
(Flaker, 1976)
(Flaker 1976)
Oba su naina pisanja ovjerena u razliitim stilovima. U prvome sluaju na-

glasak je na dvama ravnopravnim bibliografskim podatcima, a u drugome
na vizualnoj uoljivosti. U ovome je priruniku primijenjen prvi modus jer
istie ravnopravnost podataka (v. III. 5.2.1, Sadraj i forma tekstnota).
Vie godina. Izmijenjena izdanja i reprinti mogu sadravati vie godina

koje se odnose na autorska prava. Najmlaa u nizu pri tome oznauje go-
dinu objavljivanja citiranoga izdanja (u navedenome primjeru 1983).
Uvod u knjievnost. 1962, 1969, 1983.
Bez oznake godine. Ako je godina izdanja nepoznata, na predvienome

mjestu za godinu pie se latinska kratica s. a. (sine anno bez godine).
Ako godina nije navedena, ali pretpostavljate da je znadete, stavit ete je u
uglate zagrade i dodati upitnik.
B: Divkovi, Mirko. Latinsko-hrvatski rjenik. Zagreb, s. a.

L: Divkovi, Mirko. [1910?]. Latinsko-hrvatski rjenik. Zagreb.
558

Budui da je godina objavljivanja vrlo vaan podatak, kraticu s. a. treba
izbjegavati te barem priblino odrediti datiranje objavljivanja. To se ini u
uglatim zagradama, tako da se navedu stoljee i desetljee, na mjesto ne-
poznate godine stavlja se upitnik, a cijela se struktura uokviruje uglatim
zagradama primjerice [197?]. U tome sluaju obvezno dolaze uglate za-
grade, jer nije rije o opisnicama, nego o nesigurnim podatcima i subjek-
tivnim procjenama, koji se u bibliografskome opisu moraju signalizirati.
U tisku. Ako pak elite citirati neto to jo nije objavljeno, ali je kod
nakladnika u pripremi za objavljivanje, navest ete na predvienome
mjestu za godinu u pripremi za tisak ili u tisku.
33
F: Dubravka Orai Toli, L: Orai Toli, Dubravka. U
Akademsko pismo: Strategije pripremi za tisak. Akademsko
i tehnike klasine retorike za pismo: Strategije i tehnike
suvremene studentice i studente klasine retorike za suvremene
(Zagreb: Ljevak, u pripremi za studentice i studente. Zagreb:
tisak). Ljevak.
B: Orai Toli, Dubravka. T: (Orai Toli, u pripremi za
Akademsko pismo: Strategije tisak)
i tehnike klasine retorike
za suvremene studentice i
studente. Zagreb: Ljevak, u
pripremi za tisak.
6.1.7. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji
Broj stranica i druge informacije, kojima se u knjigama upuuje na mjesto

pojedinanoga citata ili konzultiranih dijelova, navode se u citatnicama,
dok se u bibliografiji i literaturi izostavljaju.
Stranice, poglavlja i brojevi. Citirane stranice obiljeuju se arapskim

brojevima, osim ako u izvorniku stoje rimski brojevi (npr. u predgovo-
559

rima). Naelno se biljee samo u citatnicama. Broj stranica obino je
posljednji podatak u citatnicama, pa je ve i ta injenica dovoljan znak
raspoznavanja da je rije o broju stranica. Zbog vrstoga poloaja unutar
citatnice, a i radi utede prostora, u ovdje predloenim stilovima stranice
se piu bez slovanih kratica str., p. ili pp (lat. pagina, engl. page), S. ili SS
(njem. Seite) i sl.
11
F: Miroslav Beker, Suvremene L: Beker, Miroslav. 1999.
knjievne teorije (Zagreb: Suvremene knjievne teorije.
Matica hrvatska, 1999), 121. Zagreb: Matica hrvatska.
B: Beker, Miroslav. Suvremene T: (Beker, 1999: 121)

knjievne teorije. Zagreb:
Raspon stranica. Kada se citat odnosi na vie od jedne stranice, navodi se

raspon stranica. Izmeu rasponaka pie se crta, a ne spojnica (npr. IIII,
121127, v. III. 4.2.6, Pravopisni znakovi u rasponcima).
23
F: Wolfgang Welsch, Unsere L: Welsch, Wolfgang. 1997.
postmoderne Moderne, 3. izd. Unsere postmoderne Moderne.
(Wien: Akademie Verlag, 3. izd. Wien: Akademie
1997), viixviii. Verlag.
B: Welsch, Wolfgang. Unsere T: (Welsch, 1997: viixviii)

postmoderne Moderne. 3. izd.
Wien: Akademie Verlag,
1997.
Dio, poglavlje, knjiga, odjeljak. Ako se ne citiraju odreene stranice, nego

upuuje na konzultirani dio knjige ili poglavlje, umjesto broja stranice pie
se broj konzultiranoga dijela.
560

8
F: Umberto Eco, Come si fa L: Eco, Umberto. 2001. Come si fa
una tesi di laurea: Le materie una tesi di laurea: Le materie
umanistiche, 12. ed. (Milano: umanistiche. 12 ed. Milano:
Bompiani, 2001), pogl. 2. Bompiani.
B: Eco, Umberto. Come si fa una T: (Eco, 2001: pogl. 2)
tesi di laurea: Le materie
umanistiche. 12. ed. Milano:
Bompiani, 2001.
Posebne lokacijske oznake. U citiranju pojedinih dijelova knjige ili vrste

teksta valja navesti posebne lokacijske oznake.
Citiranje fusnota. U tradicionalnim europskim citatnim modusima citati

preuzeti iz fusnota obiljeuju se kraticom f za jednu fusnotu i ff za vie fusno-
ta. Ako na citiranoj stranici ima samo jedna fusnota, kratica f pie se uz broj
stranice primjerice, 173f. Ako ima vie fusnota, uz citiranu se stranicu i kra-
ticu pie broj fusnote primjerice, 176f5. Ako se citira vie fusnota, nakon
broja citirane stranice pie se kratica ff te brojevi citiranih fusnota primje-
rice, 179ff57. Svi se znakovi priljubljuju jedan do drugoga bez razmaka.
14
F: Ernst Robert Curtius, L: Curtius, Ernst Robert. 1971.
Evropska knjievnost i latinsko Evropska knjievnost i latinsko
srednjovjekovlje, s njem. preveo srednjovjekovlje. S njem.
Stjepan Marku, s izvornikom preveo Stjepan Marku.
usporedio i redigirao Tomislav S izvornikom usporedio i
Ladan (Zagreb: Matica redigirao Tomislav Ladan.
hrvatska, 1971), 23f3. Zagreb: Matica hrvatska.
B: Curtius, Ernst Robert. T: (Curtius, 1971: 23f3)
Evropska knjievnost i latinsko
srednjovjekovlje. S njem. preveo
Stjepan Marku. S izvornikom
usporedio i redigirao
Tomislav Ladan. Zagreb:
561

Citiranje likovnih priloga. Ako se citiraju likovni prilozi, mogu se rabiti
uobiajene kratice kao tabl., sl., pril. ili pak pune oznake (tablica, slika, gra-
fikon, karta itd.) bez kosoga pisma. Broj likovnoga priloga pie se nakon
broja stranice i odvaja zarezom. Navodi se samo u citatnicama.
17
F: B. A. Uspenskij, Semiotika L: Uspenskij, B. A. 2005.
iskusstva: potika kompozicii; Semiotika iskusstva: potika
Semiotika ikony: stati ob iskusstve kompozicii; Semiotika ikony:
(Moskva: Jazyki slavjanskoj stati ob iskusstve. Moskva:
kultury, 2005), 363, sl. 3. Jazyki slavjanskoj kultury.
B: Uspenskij, B. A. Semiotika T: (Uspenskij, 2005: 363, sl. 3)

iskusstva: potika kompozicii;
Semiotika ikony: stati ob
iskusstve. Moskva: Jazyki
slavjanskoj kultury, 2005.
Citiranje stihova. Pjesme se navode tako da se uputi na citirani redak, od-

nosno stih. Nakon naslova pjesme dodaje se broj stiha ili raspon stihova.
Ako je iz konteksta jasno da je rije o stihovima, moe se rabiti samo broj.
2
F: Dante, Paradiso, Canto L: Dante, 2001. Paradiso.
XXXIII, stih 145.
T: (Dante, 2001: 145)
9
F: Tin Ujevi, Zelenu granu s L: Ujevi, Tin. 1979. Zelenu
tugom uta voa, stihovi 14. granu s tugom uta voa.
T: (Ujevi, 1979: 14)
Signature, listovi, folije. Knjige iz starijih razdoblja nemaju brojeve stra-

nica, nego signature, listove i folije. U takvim se sluajevima najprije na-
562

vodi simbol signature, zatim broj lista i napokon kratica r (recto, prednja,
neparna, tj. desna strana lista) i v (verso, stranja, parna, tj. lijeva strana).
Ako je rije o folijama, pie se pojedinani broj folije s oznakom r za
prednju stranu i v za stranju stranu. Podatci se niu bez razmaka i bez
kosoga pisma.
10
F: Brne Karnaruti, Vazetye L: Karnaruti, Brne. 1584. Vazetye
Sigetta grada (In Venetia: ad Sigetta grada. In Venetia: ad
instantia di Rugier dAlba, instantia di Rugier dAlba.
1584), 12r.
B: Karnaruti, Brne. Vazetye T: (Karnaruti, 1584: 12r)

Sigetta grada. In Venetia: ad
instantia di Rugier dAlba,
1584.
Ako se citira cijela folija ili vie folija, navodi se broj folije ili raspon meu
folijama (fol. 37, fol. 3739). Kratica se pie obinim pismom, a broj se od
kratice odvaja razmakom.
URL i drugi naini lociranja elektronikih izvora. Ako navodite lokaci-

ju knjige koja je objavljena na internetu, upisujete njezinu mrenu adresu
URL (o bibliografskim jedinicama te citiranju elektronikih izvora v.
III. 5.2.3, Mreni izvori). URL je podatak o lokaciji elektronikoga izvora.
URL najee poinje kraticom http (HTTP HyperText Transfer Pro-
tocol protokol za prijenos i prikaz elektronike grae) i ftp (FTP File
Transfer Protocol protokol za prijenos datoteka). Obje se kratice piu
malim slovima te odvajaju dvotojem i dvostrukom kosom crtom. Nakon
tih podataka slijedi cjelovita informacija o objavljivanju izvora: naziv iz-
davaeve domene te druge upute na izvor. Izdavaeva domena i svaki od
ostalih podataka odvajaju se najee jednostrukom kosom crtom.
Svi se znakovi piu bez razmaka.
563

6
F: Vladimir Sorokin, L: Sorokin, Vladimir. 2007.
Oered, http://www.lib.ru/ Oered. http://www.lib.ru/
SOROKIN/ochered.txt (2. SOROKIN/ochered.txt (2.
studenoga 2007). studenoga 2007).
16
F: Hrvatska znanstvena T: (Hrvatska znanstvena
bibliografija: Upute za unoenje bibliografija, 2007: http://bib.
podataka o (ne)objavljenim irb.hr/upute_za_autore)
radovima, http://bib.irb.hr/
upute_za_autore (2. studenoga
2007).
Ako citirana baza podataka ima koju drugu lokacijsku oznaku primje-
rice, digitalni identifikator (DOI Digital Object Identifier jedan od
standarda za identifikaciju sadraja na mrei) ili rabi koji drugi sustav, tada
se umjesto URL-a upisuje ta lokacijska oznaka.
24
F: Irina Surat, Too Real, L: Surat, Irina. 2008. Too Real.
Russian Studies in Literature Russian Studies in Literature
44, no. 2 (Spring 2008): 6276, 44, no. 2 (Spring 2008):
doi: 10.2753/RSL1061 6276. Doi: 10.2753/
1975440202 (5. svibnja 2008). RSL10611975440202 (5.
svibnja 2008).
B: Surat, Irina. Too Real. Russian
Studies in Literature 44, no. T: (Surat, 2008)
2 (Spring 2008): 6276.
Doi: 10.2753/RSL1061
1975440202 (5. svibnja 2008).
Datum pristupa. Pri citiranju izvora s mree unosi se datum pristupa mre-
noj stranici na kojoj je izvor bio dostupan u asu citiranja. Elektroniki
su izvori nestabilni i promjenjivi, pa valja naznaiti toan datum pristupa
564

kako bi se uputilo na autentini izvor. Pristup autentinomu izvoru bilje-
i se u zagradama nakon URL-a ili DOI oznakama posjeeno, pristup i sl.
Radi ekonomije prostora u praksi katkad stoji datum pristupa bez opisni-
ce. Tako je u ovoj knjizi (v. III. 5.2.3, Mreni izvori).
Opisna lokacija. Elektronike knjige esto nisu numerirane. U tome se slu-

aju u citatnicama upuuje opisno. Postupa se tako da se naslov poglavlja,
poetak odlomka, reenice i sl. iz danoga izvora stavi u navodnike te se uz
pomone rijei trai pod ..., vidi pod ... i sl. uputi na citirano mjesto. Ta
se formula stavlja na mjesto predvieno za stranice u opisu klasine knjige,
prije URL-a i datuma pristupa stranici (v. dolje 6.1.10, prvi primjer). U
bibliografiji i literaturi takvi se podatci izostavljaju.
6.1.8. Naslovljeni dijelovi u knjizi
Ameriki prirunici (Turabian, 2007; CMS, 2003) razlikuju pisanje na-

slovljenih dijelova knjiga u stilu I. i stilu II. U fusnotama i bibliografiji
naslovljeni se dijelovi piu u navodnicima, a u popisu literature bez na-
vodnika. U amerikim standardima navodnici se na kraju naslova ne piu
neposredno nakon posljednje rijei, nego nakon znakova koji slijede, npr.
nakon toke ili zareza: naslov. Po hrvatskome pravopisu navodnici se
priljubljuju uz naslov na koji se odnose i piu se prije sljedeega znaka:
naslov. Piite navodnike u naslovima po hrvatskome pravopisu!
U konzultiranim amerikim prirunicima poveznica in pie se bez
dvotoja. U hrvatskoj bibliografskoj tradiciji postoji vie rjeenja. Po jed-
nome se rjeenju nakon veznika u pie dvotoje: u:, odnosno U:. Pravo-
pis kae da prednaglasnice ne mogu stajati samostalno na naglaenome
mjestu, pa se katkad primjenjuje sintagma u knjizi (knj., zborniku, zb.) ili
se podatci niu bez poveznice (usp. Babi i Mogu, 2010: 90). Zbog ja-
snoe poveznice, radi utede prostora i lake prilagodbe pri objavljivanju
u stranim publikacijama ovdje je odabrano pisanje u:, odnosno U:. Ako
se odluite za koje drugo rjeenje, budite dosljedni.
565

Naslov kao dio knjige istoga autora. Ako se citira dio knjige istoga au-
tora, najprije se stavlja naslov toga dijela obinim pismom u navodnicima
(stil I) ili obinim pismom bez navodnika (stil II). Iza poveznice u: (fus-
nota), odnosno U: (bibliografija i literatura) dolazi naslov knjige kosim
pismom te raspon stranica cijeloga dijela odvojen crtom (ne spojnicom).
U fusnoti i tekstnoti donosi se samo broj citirane stranice.
7
F: Kreimir Nemec, Neka bude L: Nemec, Kreimir. 2003. Neka
ivost (1952. 1970.), u: Povi- bude ivost (1952. 1970.). U:
jest hrvatskog romana: Od 1945. Povijest hrvatskog romana: Od
do 2000. godine, 25256. (Zag- 1945. do 2000. godine, 25
reb: kolska knjiga, 2003), 133. 256. Zagreb: kolska knjiga.
B: Nemec, Kreimir. Neka bude T: (Nemec, 2003: 133)
ivost (1952. 1970.). U:
Povijest hrvatskog romana:
Od 1945. do 2000. godine,
25256. Zagreb: kolska
knjiga, 2003.
Naslov uvoda, predgovora, pogovora. Ako se citira dio knjige s naslovima

uvod, predgovor, pogovor, proslov i sl., ta se rije dodaje prije naslova knjige.
Pie se bez navodnika i bez kosoga pisma: malim poenim slovom u fus-
noti, a velikim u bibliografiji i literaturi.
45
F: Eugenija Bari, predgovor L: Bari, Eugenija. 2007. Predgovor
knjizi Rusinski jezik u procjepu knjizi Rusinski jezik u procjepu
prolosti i sadanjosti (Zagreb: prolosti i sadanjosti. Zagreb:
Institut za hrvatski jezik i Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, 2007), 11. jezikoslovlje.
B: Bari, Eugenija. Predgovor T: (Bari, 2007: 11)
knjizi Rusinski jezik u procjepu
prolosti i sadanjosti. Zagreb:
Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, 2007.
566

Ako je autor uvoda, predgovora, pogovora, proslova i sl. isti kao i autor
knjige, ne ponavlja se autorovo ime.
5
F: Ivo Frange, proslov knjizi L: Frange, Ivo. 1987. Proslov
Povijest hrvatske knjievnosti knjizi Povijest hrvatske
(Zagreb: Nakladni zavod knjievnosti. Zagreb:
Matice hrvatske; Ljubljana: Nakladni zavod Matice
Cankarjeva zaloba, 1987), 5. hrvatske; Ljubljana:
Cankarjeva zaloba.
B: Frange, Ivo. Proslov knjizi T: (Frange, 1987: 5)

Povijest hrvatske knjievnosti.
Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske; Ljubljana:
Cankarjeva zaloba, 1987.
Ako autor citiranoga dijela knjige nije autor knjige, najprije se pie ime
autora toga dijela, dok se ime autora knjige pie prije njezina naslova.
11
F: Pavao Pavlii, Pogovor L: Pavlii, Pavao. 2006. Pogovor
u sugovoru, pogovor knjizi u sugovoru. Pogovor knjizi
Gordane Slabinac Sugovor Gordane Slabinac Sugovor
s literarnim avlom: Eseji o s literarnim avlom: Eseji o
itateljskoj nesanici (Zagreb: itateljskoj nesanici. Zagreb:
Naklada Ljevak, 2006), 205. Naklada Ljevak.
B: Pavlii, Pavao. Pogovor u T: (Pavlii, 2006: 205)

sugovoru. Pogovor knjizi
Gordane Slabinac Sugovor
s literarnim avlom: Eseji o
itateljskoj nesanici. Zagreb:
Naklada Ljevak, 2006.
567

Naslov kao dio u zborniku radova. Pri citiranju knjiga koje sadravaju
naslove radova vie autora (zbornici sa simpozija i sl.) postupa se na ra-
zliite naine s obzirom na ulogu citiranoga rada u argumentaciji, ulogu
cijeloga zbornika ili broj citiranih radova iz zbornika.
Citiranje jednoga rada i/ili cijeloga zbornika. Ako je cijeli zbornik vaan za
argumentaciju, navodi se kao zasebna jedinica i u sluaju kada se posebno
citira samo jedan rad, jedno poglavlje, odnosno jedan dio vieautorske cje-
line. Ako je naglasak u tekstu samo na jednome radu iz zbornika, posebno
se navodi upravo taj rad, tj. citirani dio cjeline. U bibliografiji i literaturi
pie se raspon stranica citiranoga rada u zborniku, a u fusnoti i tekstnoti
samo citirana stranica odreenoga dijela ili poglavlja u zborniku.
7
F: Catherine Rudin, Multiple L: Rudin, Catherine. 2007.
Wh-Relatives in Slavic, u: For- Multiple Wh-Relatives in
mal Approaches to Slavic Lin- Slavic. U: Formal Approaches
guistics, ed. by Richard Comp- to Slavic Linguistics, ed.
ton, Magdalena Goledzinowska by Richard Compton,
and Ulyana Savchenko (Ann Magdalena Goledzinowska
Arbor: Michigan Slavic Publica- and Ulyana Savchenko, 282
tions, 2007), 300. 306. Ann Arbor: Michigan
Slavic Publications.
Rudin, Catherine. Multiple
B: Wh-Relatives in Slavic. U: T: (Rudin, 2007: 300)
Formal Approaches to Slavic
Linguistics, ed. by Richard
Compton, Magdalena
Goledzinowska and Ulyana
Savchenko, 282306. Ann
Arbor: Michigan Slavic
Publications, 2007.
Vie citiranih radova iz istoga zbornika. Ako se citiraju dva ili vie radova iz
istoga zbornika, primjenjuju se razliite tehnike.
568

Stil I. Pri prvome spominjanju ci- Stil II. U literaturi se donose pot-
tiranoga dijela navode se u fusnoti puni podatci za knjigu u cjelini
svi podatci i o citiranome dijelu i te skraeni oblici za pojedine di-
o djelu u cjelini. Pri citiranju dru- jelove. Kod pojedinanih radova
gih dijelova cjeline navode se samo navode se autorovo ime, godina
autorovo ime i naslov citiranoga izdanja, naslov rada te nakon pri-
dijela, a podatci o cijeloj knjizi do- jedloga U: skraeno ime urednika
nose se u skraenoj formi. Dalje se zbornika, godina izdanja i puni
krati po opemu modelu za krae- raspon stranica citiranoga dijela
nje (v. III. 5.2.1, Kraenje fusnota). knjige. U tekstnotama donosi se
U bibliografiji se navode posebno samo ime autora citiranoga dijela,
podatci za cijeli zbornik te razliiti a ne ime urednika cijeloga zbor-
oblici kraenja za pojedine radove. nika, odnosno knjige.
16
F: Niklas Luhmann, Paradig- L: Herzog, Reinhart i
mawechsel in der Systemtheorie: Reinhart Koselleck, ur.
Ein Paradigma fr Fortschritt?, 1987. Epochenschwelle
u: Epochenschwelle und Epochen- und Epochenbewusstsein.
bewusstsein, ur. Reinhart Herzog Mnchen: Wilhelm Fink
i Reinhart Koselleck (Mnchen: Verlag, 1987.
Wilhelm Fink Verlag, 1987), 321. Luhmann, Niklas. 1987.
17
Hans Robert Jau, Der lite- Paradigmawechsel in
rarische Prozess des Modernis- der Systemtheorie: Ein
mus, u: Herzog i Koselleck, 163. Paradigma fr Fortschritt?
18
Luhmann, 310. U: Herzog i Koselleck,
305322.
B: Herzog, Reinhart i Reinhart Ko-
selleck, ur. Epochenschwelle und T: (Luhmann, 1987: 321), a ne
Epochenbewusstsein. Mnchen: (Herzog i Koselleck, 1987:
Wilhelm Fink Verlag, 1987. 321)
Luhmann, Niklas. Paradigma-
wechsel in der Systemtheorie:
Ein Paradigma fr Fortschritt?
U: Herzog i Koselleck, 305322.
569

Naslov u knjizi koja je dio kolekcije. Ako se citira dio iz knjige koja
pripada kolekciji (sabrana djela, zbirke pjesama itd.), postupa se po
opemu modelu za citiranje dijelova knjige. Navodi se ime autora te
naslov citiranoga dijela obinim pismom u navodnicima (stil I) ili bez
navodnika (stil II). Nakon prijedloga u: (fusnote), odnosno U: (biblio-
grafija, literatura) dodaje se naslov kolekcije, broj sveska i urednik. Sve-
zak kolekcije pie se arapskim brojem bez kratice obinim pismom i od-
vaja zarezima s obiju strana. U bibliografiji i literaturi navodi se raspon
stranica citiranoga dijela knjige, a u fusnoti i tekstnoti samo citirane
stranice.
6
F: Frano ale i Mate Zori, L: ale, Frano i Mate Zori.
Talijanska knjievnost: 1974. Talijanska knjievnost:
Usmeno i puko pjesnitvo, Usmeno i puko pjesnitvo. U:
u: Povijest svjetske knjievnosti, Povijest svjetske knjievnosti,
4, ur. Mate Zori (Zagreb: 4, ur. Mate Zori, 7208.
Mladost, 1974), 1112. Zagreb: Mladost.
B: ale, Frano i Mate Zori. T: (ale i Zori, 1974: 1112)

Talijanska knjievnost:
Usmeno i puko pjesnitvo.
U: Povijest svjetske
knjievnosti, 4, ur. Mate Zori,
7208. Zagreb: Mladost,
1974.
Vie naslova iz knjige koja je dio kolekcije. Ako se citiraju dva ili vie priloga
iz iste knjige u kolekciji, pri prvome se citiranju u fusnoti daju kompletni
podatci o prvome naslovu, dok se drugi naslov navodi u skraenoj verziji.
Pri tome se postupa po opemu modelu za citiranje dijelova knjige: navo-
de se autorovo ime, naslov citiranoga dijela te skraene informacije o knjizi
u kolekciji. Pri daljnjim citiranjima mogu se rabiti razliiti naini kraenja
(v. III. 5.2.1, Kraenje fusnota).
570

U bibliografiji u stilu I. navode se potpuni podatci o cijeloj knjizi te
razliite verzije skraenih podataka za individualne dijelove. U popisu li-
terature u stilu II. postupa se po opemu modelu za taj sustav, s tim da se
za cijelu knjigu daju puni podatci, a za pojedine dijelove razliite skraene
verzije. Podatci u fusnoti i tekstnoti navode se samo za citirani dio knjige,
a ne za cijelu knjigu.
7
F: Frano ale i Mate Zori, L: Zori, Mate, ur. 1974. Povijest
Talijanska knjievnost, u: svjetske knjievnosti, 4.
Povijest svjetske knjievnosti, Zagreb: Mladost.
4, ur. Mate Zori (Zagreb:
ale, Frano i Mate Zori. 1974.
Mladost, 1974), 11.
Talijanska knjievnost. U:
8
Nikola Milievi, Zori, 1974: 7208.
panjolska knjievnost, u:
Milievi, Nikola. 1974.
Zori, 211.
panjolska knjievnost. U:
9
Mirko Tomasovi, Zori , 1974: 209 336.
Portugalska knjievnost, u:
Tomasovi, Mirko. 1974.
Zori, 427.
Portugalska knjievnost . U:
Zori, 1974: 425494.
B: Zori, Mate, ur. Povijest svjetske T: (ale i Zori, 1974: 11)

knjievnosti, 4. Zagreb: (Milievi, 1974: 211)
Mladost, 1974. (Tomasovi, 1974: 427)
ale, Frano i Mate Zori.
Talijanska knjievnost. U:
Zori, 7208.
Milievi, Nikola. panjolska
knjievnost. U: Zori,
209336.
Tomasovi, Mirko. Portugalska
knjievnost. U: Zori, 425
494.
571

Djelo u antologiji. Pjesma, kratka pria, esej ili koje drugo djelo objav-
ljeno u antologiji navodi se na isti nain kao prilog u knjizi s vie autora.
Naslovi kraih djela piu se obinim pismom u navodnicima (stil I) ili bez
navodnika (stil II), dok se vea djela piu u oba stila kosim pismom.
Izvorna godina objavljivanja djela u antologiji. Ako je podatak o izvornoj

godini objavljivanja djela vaan u tekstu koji citira, stavlja se u fusnoti i
bibliografiji iza naslova citiranoga djela u uglatim zagradama. U popisu
literature i tekstnoti izvorna godina dolazi u uglate zagrade prije godine
objavljivanja antologije.
3
F: Jurij Mamleev, Zadumivyj L: Mamleev, Jurij. [1989] 2003.
killer, u: Proza novoj Rossii, Zadumivyj killer. U: Proza
2, sost. Elena ubina (Moskva: novoj Rossii, 2, sost. Elena
Vagrius, 2003), 401. ubina, 397405. Moskva:
Vagrius, 2003.
Ili:
3
Jurij Mamleev, Zadumivyj
killer [1989], u: Proza novoj
Rossii,
B: Mamleev, Jurij. Zadumivyj T: (Mamleev, 2003: 401)

killer. U: Proza novoj Rossii,
Ili:
2, sost. Elena ubina, 397
405. Moskva: Vagrius, 2003. (Mamleev, [1989] 2003: 401)
Ili:
Mamleev, Jurij. Zadumivyj
killer. [1989]. U: Proza
novoj Rossii
Odlomak djela iz antologije. Ako se citira odlomak djela iz antologije, navode

se prije naslova izrazi kao odlomak iz poeme, proze, eseja i sl.: malim poetnim
slovom u fusnoti, a velikim u bibliografiji i literaturi. Ako citirani odlomak
potjee iz teksta veliine knjige, naslov odlomka pie se kosim pismom.
572

5
F: Miguel de Cervantes Saavedra, L: Cervantes Saavedra, Miguel de.
odlomak iz romana Don Quijote, 1988. Odlomak iz romana
u: 100 djela najveih romana Don Quijote. U: 100 djela naj-
svjetske knjievnosti, sastavio veih romana svjetske knjiev-
Antun oljan, 912 (Zagreb: nosti. Sastavio Antun oljan,
Mladost, 1988), 228. 912. Zagreb: Mladost.
B: Cervantes Saavedra, Miguel T: (Cervantes, 1988: 228)
de. Odlomak iz romana Don
Quijote. U: 100 djela najveih
romana svjetske knjievnosti.
Sastavio Antun oljan, 912.
Zagreb: Mladost, 1988.
6.1.9. Pisma i drugi objavljeni komunikacijski izvori
Navodi se ime poiljatelja i primatelja poruke, mjesto i datum. Termin pi-

smo obino se ne navodi, ali se navode drugi komunikacijski izvori (dopisi-
vanje, telegram i sl.). Zbirke komunikacijskih izvora navode se po opemu
modelu za knjige. Fusnote se krate tako da se zadre imena obojice sudio-
nika u komunikaciji. Umjesto tekstnota podatci se uklapaju u tekst.
17
F: Mato Ogrizoviu, L: Mato, Antun Gustav. 1973.
Beograd, 22. srpnja 1907, u: Mato Ogrizoviu, Beograd,
Sabrana djela Antuna Gustava 22. srpnja 1907. U: Sabrana
Matoa: Pisma II, uredio Davor djela Antuna Gustava Matoa:
Kapetani (Zagreb: JAZU, Pisma II, uredio Davor
Liber i Mladost, 1973), 39. Kapetani. Zagreb: JAZU,
41
Liber i Mladost.
B: Mato, Antun Gustav. Mato
Ogrizoviu, Beograd, 22.
srpnja 1907. U: Sabrana djela
Antuna Gustava Matoa:
Pisma II, uredio Davor
Kapetani. Zagreb: JAZU,
Liber i Mladost, 1973.
573

12
F: Antun Gustav Mato i L: Mato, Antun Gustav i Milan
Milan Ogrizovi, Prepiska Ogrizovi. 1973. Prepiska
Matoa s Ogrizoviem, Matoa s Ogrizoviem,
19061909, u: Sabrana djela 19061909. U: Sabrana djela
Antuna Gustava Matoa: Pisma Antuna Gustava Matoa:
II, uredio Davor Kapetani Pisma II, uredio Davor
(Zagreb: JAZU, Liber i Kapetani. Zagreb: JAZU,
Mladost, 1973), 2079. Liber i Mladost.
B: Mato, Antun Gustav i Milan

Ogrizovi. Prepiska Matoa
s Ogrizoviem, 19061909.
U: Sabrana djela Antuna
Gustava Matoa: Pisma II,
uredio Davor Kapetani.
Zagreb: JAZU, Liber i
Mladost, 1973.
6.1.10. Mrene (online) i druge elektronike knjige
Mrene se knjige opisuju na isti nain kao i tiskane. Razlika je samo u tome
to se nakon opih podataka o autoru i naslovu dodaje URL posebna
lokacijska oznaka za elektronike izvore. URL nije dovoljan. Zbog pro-
mjenjivosti i nepostojanosti elektronikih izvora treba navesti datum pri-
stupa mrenoj adresi na kojoj je izvor bio dostupan u asu citiranja (v. III.
5.2.3, Mreni izvori i gore 6.1.7, URL i drugi naini lociranja elektronikih
izvora: Datum pristupa). Isto tako treba navesti sve podatke o objavljiva-
nju publikacije, jer oni mogu pomoi da se izvor pronae i kada se URL
promijeni ili nestane.
Ako mreni tekst nema brojeve stranica, na mjestu predvienome za
stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u na-
vodnicima trai pod , vidi pod i sl. (v. gore 6.1.7, URL i drugi naini
lociranja elektronikih izvora: Opisna lokacija).
574

25
F: A. P. ehov, ivoj tovar L: ehov, A. P. 2002. ivoj tovar.
(Moskva: Biblioteka Maksima Moskva: Biblioteka Maksima
Mokova, 2002), trai pod Mokova.
Butrov uter rukavom lob, http://www.lib.ru/LITRA/
http://www.lib.ru/LITRA/ CHEHOW/zhivoy.txt
CHEHOW/zhivoy.txt (4. studenoga 2007).
(4. studenoga 2007).
B: ehov, A. P. ivoj tovar. T: (ehov, 2002: trai pod

Moskva: Biblioteka Maksima Butrov uter rukavom lob)
Mokova, 2002.
http://www.lib.ru/LITRA/
CHEHOW/zhivoy.txt
(4. studenoga 2007).
Ako se citiraju knjige objavljene u drugim elektronikim medijima, poput

digitalnih knjiga na CD-u, DVD-u itd., navodi se vrsta medija na kojemu
se nalaze.
43
F: Richard W. Paul i Linda L: Paul, Richard W. i Linda Elder.
Elder, Critical Thinking: Tools 2002. Critical Thinking: Tools
for Taking Charge of Your for Taking Charge of Your
Professional and Personal Life Professional and Personal Life.
(Financial Times Prentice Hall, Financial Times Prentice
2002), rocket e-book. Hall. Rocket e-book.
B: Paul, Richard W. i Linda Elder. T: (Paul i Elder, 2002)

Critical Thinking: Tools
for Taking Charge of Your
Professional and Personal Life.
Financial Times Prentice
Hall, 2002. Rocket e-book.
575

6.2. LANCI U ASOPISU
6.2.1. Autorovo ime
Sve to vrijedi za autorovo ime u citiranju knjiga vrijedi i za autorovo ime

u citiranju lanaka u asopisima (v. gore 6.1.1).
6.2.2. Naslov lanka
Navode se naslov i podnaslov lanka te odvajaju dvotojem. Za razliku od

naslova knjiga, koji se piu kosim pismom, naslovi lanaka u asopisima
piu se obinim pismom. U stilu I. naslov se stavlja u navodnike, a u stilu
II. donosi se bez navodnika. Navodnici na kraju naslova stavljaju se uz na-
slov prije sljedeega znaka (v. gore 6.1.8).
44
F: Lewis Coser, Intelektualac L: Coser, Lewis. 2006.
kao slavna osoba, Europski Intelektualac kao slavna
glasnik XI, br. 11 (2006): 251. osoba. Europski glasnik XI, br.
11: 249262.
B: Coser, Lewis. Intelektualac T: (Coser, 2006: 251)

kao slavna osoba. Europski
glasnik XI, br. 11 (2006):
249262.
Ako se unutar naslova nalazi naslov drugoga djela ili termin koji je pi-
san kosim pismom, ostavlja se koso pismo. Ako je dio naslova pisan u
navodnicima, taj se dio stavlja u polunavodnike (stil I) ili ostavlja u na-
vodnicima (stil II). Nakon upitnika ili usklinika u naslovu ne dolazi
toka.
576

2
F: Ante Peterli, H-8 L: Peterli, Ante. 2005. H-8
neko i sad, Hrvatski filmski neko i sad. Hrvatski filmski
ljetopis 11, br. 44 (2005): 131. ljetopis 11, br. 44: 119140.
B: Peterli, Ante. H-8 neko T: (Peterli, 2005: 131)

i sad. Hrvatski filmski ljetopis
11, br. 44 (2005): 119140.
3
F: Hrvoje Turkovi, Kako L: Turkovi, Hrvoje. 2006. Kako
protumaiti asocijativno protumaiti asocijativno
izlaganje (i da li je to uope izlaganje (i da li je to uope
mogue), Hrvatski filmski mogue). Hrvatski filmski
ljetopis 12, br. 45 (2006): 19. ljetopis 12, br. 45: 1623.
B: Turkovi, Hrvoje. Kako protu- T: (Turkovi, 2006: 19)

maiti asocijativno izlaganje
(i da li je to uope mogue).
Hrvatski filmski ljetopis 12, br.
45 (2006): 1623.
49
F: Amitai Etzioni, Jesu li L: Etzioni, Amitai. 2006. Jesu li
javni intelektualci ugroena javni intelektualci ugroena
vrsta?, Europski glasnik XI, br. vrsta? Europski glasnik XI, br.
11 (2006): 144. 11: 139166.
B: Etzioni, Amitai. Jesu li javni T: (Etzioni, 2006: 144)

intelektualci ugroena vrsta?.
Europski glasnik XI, br. 11
(2006): 139166.
Naslovi na nelatininim pismima transliteriraju se po standardu za hrvat-

ski jezik. Ako se naslov na stranome jeziku eli prevesti, stavlja se u uglate
zagrade nakon izvornoga naslova kao i kod knjiga (v. gore 6.1.2, Naslovi
na stranim jezicima).
577

6.2.3. Naslov asopisa
Naslov asopisa dolazi nakon naslova lanka, pie se kosim pismom i pre-
nosi se onako kako stoji u izvorniku. Ne rabe se kratice za naslove, osim
ako to nije naziv asopisa.
6.2.4. Podatci o izlaenju asopisa
U navoenju podataka o izlaenju asopisa ameriki se standardi razliku-

ju od standarda koji su uobiajeni u europskoj i hrvatskoj bibliografskoj
praksi. To je osobito izraeno u redoslijedu podataka te u pisanju kratica
ispred podataka.
Godite (volumen), svezak, broj. Ameriki standardi nalau formu:

Volumen=Vol., Number=no, (mjesec/kvartal/godina): stranice, npr. 12, no
5 (2007): 2132. Kratice za oznake podataka o izlaenju u amerikim se
stilovima najee ne piu, osim u sluaju broja (no), koji se obino pie.
U hrvatskoj je bibliografskoj praksi uobiajena forma: Godite=God.
(godina), broj=br., stranice=str., npr. God. 12 (2007), br. 5, str. 2123.
Kratice za godite, svezak i broj piu se onako kako stoji na asopisu.
To znai: ako je kratica naznaena na predloku, pie se; a ako nije, ne
pie se.
Ovdje se donosi verzija citatnih stilova I. i II. dopunjena domaim
pravopisnim pravilima i bibliografskim rjeenjima. Podatci o izlaenju
slijede nakon naslova asopisa bez ikakva reeninog znaka i piu se nor-
malnim, a ne kosim pismom. Svi brojevni podatci navode se arapskim
brojevima, osim kada je podatak o goditu ili volumenu u matinoj pu-
blikaciji naveden rimskim brojem. Tada se moe prenijeti rimski broj, ali
nije obvezno.
Datum objavljivanja publikacije. Datum objavljivanja publikacije dono-

si se u zagradama nakon broja godita, volumena ili sveska (ako postoji).
578

Slijedi se praksa asopisa, pa se navodi godina, doba godine ili mjesec, ona-
ko kako stoji na asopisu.
Ako je lanak prihvaen za objavljivanje u asopisu, ali jo nije izaao,
stavlja se, kao i kod rukopisa knjige, formulacija: u tisku (v. 6.1.6, Godina
objavljivanja: U tisku).
7
F: Branimir Glavii, Pogled L: Glavii, Branimir. 1996.
u Maruliev latinski rjenik, Pogled u Maruliev latinski
Colloquia Maruliana 4 (1996): rjenik. Colloquia Maruliana
7. 4: 59.
B: Glavii, Branimir. Pogled u T: (Glavii, 1996: 7)

Maruliev latinski rjenik.
Colloquia Maruliana 4
(1996): 59.
22
F: Sandra Katavi, Moe li L: Katavi, Sandra. 2005. Moe
se izmjeriti kulturni identitet?: li se izmjeriti kulturni
Istraivanje percepcije identiteta identitet?: Istraivanje
kod studenata s namjerom percepcije identiteta kod
mjerenja njihova osjeaja studenata s namjerom
pripadnosti gradu, regiji, dravi mjerenja njihova osjeaja
i Europi, Kolo 15, br. 2 (2005): pripadnosti gradu, regiji,
261. dravi i Europi. Kolo 15, br. 2:
257273.
B: Katavi, Sandra. Moe li se T: (Katavi, 2005: 261)

izmjeriti kulturni identitet?:
Istraivanje percepcije
identiteta kod studenata s
namjerom mjerenja njihova
osjeaja pripadnosti gradu,
regiji, dravi i Europi. Kolo
15, br. 2 (2005): 257273.
579

12
F: Pero Mio, Tadeusz L: Mio, Pero. 2005. Tadeusz
Rewicz, Knjievna republika Rewicz. Knjievna
br. 56 (2005): 220. republika br. 5 6: 218221.
B: Mio, Pero. Tadeusz T: (Mio, 2005: 220)

Rewicz. Knjievna
republika br. 56 (2005):
218221.
10
F: Nikica Talan, More L: Talan, Nikica. 2007. More
u portugalskoj i hrvatskoj u portugalskoj i hrvatskoj
knjievnosti, Knjievna smotra knjievnosti. Knjievna
XXXIX, br. 145(3) (2007): 17. smotra XXXIX, br. 145(3):
1527.
B: Talan, Nikica. More u T: (Talan, 2007: 17)

portugalskoj i hrvatskoj
knjievnosti. Knjievna
smotra XXXIX, br. 145(3)
(2007): 15 27.
6.2.5. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji
Pri citiranju stranica lanka u klasinome asopisu postupa se isto tako

kao i pri citiranju dijelova u knjigama. U citatnicama fusnotama, tekst-
notama i biljekama na kraju teksta navodi se samo broj citirane strani-
ce, odnosno stranica, a u bibliografiji i literaturi raspon stranica cijeloga
lanka. Za razliku od knjiga, gdje se broj stranica odvaja od podataka
o objavljivanju zarezom, u lancima se odvaja dvotojem. Kratica str.
najee se izostavlja, jer broj stranice ima odreeno mjesto, pa ga radi
utede prostora, meunarodne standardizacije i lakoga prijenosa u druge
jezine medije ne treba posebno obiljeiti.
580

Pri lociranju lanka u mrenome izdanju postupa se kao i kod svih on-
line izvora. Navode se stranice (ako postoje), mrena adresa URL i datum
posjeta lanku. Ako lanak nema brojeve stranica, na mjestu predvieno-
me za stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u
navodnicima trai pod , vidi pod i sl.
6.2.6. Posebna izdanja i dodatci asopisu
Posebno izdanje asopisa posveeno je pojedinanoj temi. Ako posebno

izdanje ima naslov i urednika, navode se oba podatka. Naslov posebnoga
izdanja moe se pisati u navodnicima, kako bi se razlikovao od standar-
dnoga naslova asopisa, koji se pie kosim pismom.
11
F: Nikica Kolumbi, L: Kolumbi, Nikica. 1970.
Hektorovievo Ribanje kao Hektorovievo Ribanje kao
predmet knjievno-naunih predmet knjievno-naunih
ispitivanja, u: Zbornik radova ispitivanja. U: Zbornik
o Petru Hektoroviu, ur. Jaka radova o Petru Hektoroviu,
Ravli, posebno izd., Kritika sv. ur. Jaka Ravli. Posebno izd.,
6 (1970): 111. Kritika sv. 6: 111133.
B: Kolumbi, Nikica. T: (Kolumbi, 1970: 111)

Hektorovievo Ribanje kao
predmet knjievno-naunih
ispitivanja. U: Zbornik
radova o Petru Hektoroviu,
ur. Jaka Ravli. Posebno
izd., Kritika sv. 6 (1970):
111133.
Ako se posebno izdanje asopisa citira kao cjelina, pie se pod imenom
urednika. Izostavljaju se podatci za lanke.
581

17
F: Zbornik radova o Petru L: Ravli, Jaka, ur. 1970.
Hektoroviu, ur. Jaka Ravli, Zbornik radova o Petru
posebno izd., Kritika sv. 6 Hektoroviu. Posebno izd.,
(1970): 22. Kritika sv. 6.
B: Ravli, Jaka, ur. Zbornik T: (Ravli, 1970: 22)

radova o Petru Hektoroviu,
ur. Jaka Ravli. Posebno izd.,
Kritika sv. 6 (1970).
6.2.7. lanci objavljeni na mrei (online)
Kada se citira lanak objavljen u mrenome izdanju, dodaju se nakon svih

uobiajenih podataka URL adresa ili DOI. Budui da se URL moe pro-
mijeniti ili nestati, kod mrenih je lanaka, kao i kod svih online izvora,
obvezno navesti datum pristupa mrenoj stranici, kako bi se uputilo na
autentini izvor.
lanci na mrei esto nemaju brojeve stranica, pa se prije URL adrese,
na mjestu predvienome za stranice, daje uputnica s kratkim citatom u
navodnicima trai pod , vidi pod i sl.
Mreni lanci mogu biti sa slobodnim pristupom (prvi primjer) ili iz
baze s plaenim pristupom (drugi primjer).
582

28
F: Miljenko Jergovi, Ne L: Jergovi, Miljenko. 2006. Ne
moi preutjeti, Kolo br. 4 moi preutjeti. Kolo br. 4
(zima 2006), trai pod O (zima 2006).
Krlei i Andriu, htt://www.matica.hr/
http://www.matica.hr/kolo/ kolo/kolo2006_4.nsf/
kolo2006_4.nsf/AllWebDocs/ AllWebDocs/Ne_moci_
Ne_moci_presutjeti presutjeti (19. studenoga
(19. studenoga 2007). 2007).
B: Jergovi, Miljenko. Ne moi T: ( Jergovi, 2006)
preutjeti. Kolo br. 4 (zima
2006). Ili:
http://www.matica.hr/kolo/ ( Jergovi, 2006: trai pod O
kolo2006_4.nsf/AllWebDocs/ Krlei i Andriu)
Ne_moci_presutjeti (19.
studenoga 2007).
30
F: Felix Raskolnikov, Pushkin L: Raskolnikov, Felix. 200506
and Religion, Russian Studies Pushkin and Religion.
in Literature 42, no. 1 (Winter Russian Studies in Literature
200506): 7 35, 42, no. 1 (Winter): 7 35.
http://search.ebscohost.com/ http://search.ebscohost.com/
login.aspx?direct=true&db= login.aspx?direct=true&db=
aph&AN=20288943&login aph&AN=20288943&login
page=login.asp&site=ehost- page=login.asp&site=ehost-
live&scope=site (20. studenoga live&scope=site (20.
2007). studenoga 2007).
B: Raskolnikov, Felix. Pushkin T: (Raskolnikov, 200506)
and Religion. Russian
Studies in Literature 42, no.
1 (Winter 200506): 7-35.
http://search.ebscohost.com/
login.aspx?direct=true&db=
aph&AN=20288943&login
page=login.asp&site=ehost-
live&scope=site (20.
studenoga 2007).
583

6.3. LANCI U ILUSTRIRANIM ASOPISIMA
lanci u ilustriranim asopisima obino se citiraju kao lanci u standar-

dnim asopisima. Naslov lanka navodi se u navodnicima u stilu I, a bez
navodnika u stilu II. U oba stila naslov ilustriranoga asopisa pie se kosim
pismom. Postoje meutim razlike koje upuuju na to da je rije o ilustri-
ranome, a ne o standardnome asopisu. Ne navodi se broj godita, svezak
ili broj, ak i ako postoje. Navodi se samo datum, i to bez zagrada. Stranice
se u fusnotama odvajaju zarezom, kao u knjigama, a ne dvotojem, kao u
asopisima. U fusnotama i tekstnotama navodi se broj citirane stranice.
U bibliografiji i literaturi raspon stranica moe se izostaviti, jer ilustrirani
asopisi uz strune lanke donose i razliite druge materijale koji nisu re-
levantni za znanstveni rad.
10
F: Stanko Lasi, Krleina L: Lasi, Stanko. 1987. Krleina
antiteza, Gordogan, svibanj antiteza. Gordogan, svibanj
lipanj 1987, 36. lipanj.
B: Lasi, Stanko. Krleina T: (Lasi, 1987: 36)

antiteza. Gordogan, svibanj
lipanj 1987.
Kolumne i drugi oblici u ilustriranim asopisima. Ako se citira autorska ko-

lumna u ilustriranome asopisu, naslov se ne stavlja u navodnike. Ako se
citira anonimna rubrika, nepotpisani komentar i sl., abecedna redalica nije
autorovo ime, nego naslov ilustriranoga asopisa.
24
F: Tanja Torbarina, Manjine, L: Torbarina, Tanja. 2007. Manjine,
Globus, 19. prosinca 2007, 6. Globus, 19. prosinca.
B: Torbarina, Tanja. Manjine. T: (Torbarina, 2007: 6)

Globus, 19. prosinca 2007.
584

29
F: Nacional, Otpusno pismo, L: Nacional. 2007. Otpusno
17. prosinca 2007. pismo. 17. prosinca.
B: Nacional. Otpusno pismo. 17. T: (Nacional, 2007)

prosinca 2007.
Ilustrirani asopis na mrei. Kod ilustriranoga asopisa na mrei postu-

pa se isto tako kao kod tiskanih asopisa. Nakon uobiajenih podataka
dodaje se URL i datum pristupa stranici. Ako asopis nema brojeve stra-
nica, na mjestu predvienome za stranice, odnosno prije URL-a, daje se
uputnica s kratkim citatom u navodnicima trai pod , vidi pod
i sl.
31
F: Marijana Mikuli, Sanja- L: Mikuli, Marijana. 2007.
renje knjiga Balkan u Puli, Sanjarenje knjiga Balkan u
DOPmagazin.com, 9. prosinca Puli. DOPmagazin.com, 9.
2007, trai pod Stoluje proza, prosinca.
http://www.dopmagazin. http://www.dopmagazin.
com/file.asp?area=8&p- com/file.asp?area=8&p-
d=20071209_123229&print d=20071209_123229&print
=print (19. prosinca 2007). =print (19. prosinca 2007).
B: Mikuli, Marijana. Sanjarenje T: (Mikuli, 2007)

knjiga Balkan u Puli.
DOPmagazin.com, 9. Ili:
Prosinca 2007.
(Mikuli, 2007: trai pod
http://www.dopmagazin.
Stoluje proza)
com/file.asp?area=8&p-
d=20071209_123229&print
=print (19. prosinca 2007).
585

6.4. LANCI U NOVINAMA
lanci u novinama navode se isto tako kao lanci u ilustriranim asopi-

sima. U stilu I. lanak u novinama naelno se donosi samo u fusnoti, a u
bibliografiji se izostavlja. Ako je lanak iznimno vaan, moe se donijeti i u
bibliografiji. U stilu II. mora se donijeti i u popisu literature, jer tekstnota,
za razliku od fusnote, ne sadrava sve podatke. Ako je lanak anoniman,
donosi se umjesto autora naziv novina. Broj se stranice izostavlja jer novine
na istoj stranici donose razliite materijale i jer se objavljuju u vie izdanja,
pa se lanak moe pojaviti na razliitim stranicama ili biti isputen. Stoga
je pri citiranju novina, uz puni datum, bitan podatak o izdanju (jutarnje,
podnevno, izvanredno i sl.), kako bi se tono locirao izvor.
2
F: Mirko Cvjetko, Od L: Cvjetko, Mirko. 2007. Od
samostalnosti jezika do jezika samostalnosti jezika do jezika
samostalnosti, Vijenac, 6. samostalnosti. Vijenac. 6.
prosinca 2007. prosinca.
T: (Cvjetko, 2007)
44
F: Barbara Mateji, Pjesnik L: Mateji, Barbara. 2007. Pjesnik
koji se nije dao uutkati: koji se nije dao uutkati:
Obiljeena sedmogodinjica Obiljeena sedmogodinjica
smrti Vlade Gotovca, Vjesnik, smrti Vlade Gotovca. Vjesnik.
12. prosinca 2007. 12. prosinca.
T: (Mateji, 2007)
39
F: Jutarnji list, Djeca uz L: Jutarnji list. 2007. 17. prosinca.
glazbu postaju spretnija i
okretnija, Jutarnji list, 17. T: (Jutarnji list, 2007)
prosinca 2007.
586

Kada je rije o novinama kao izvorima, bibliografski se podatci esto ugra-
uju u tekst, svode se na minimum, a umanjuje se i opseg citiranja. Pri-
mjerice, umjesto cjelovitoga citata i citatnice mogu se uz autorovo ime i
podatke o objavljivanju donijeti dijelovi teksta ili parafraze. Neki se od
bibliografskih podataka mogu staviti u zagrade, a ni broj i raspored poda-
taka ne moraju biti u propisanoj formi.
45
F: U lanku objavljenom 6. L: U lanku objavljenom 6.
prosinca 2007. u Vijencu Ivica prosinca 2007. u Vijencu Ivica
Matievi pie o predoziranju u Matievi pie o predoziranju
kulturi. u kulturi.
Ili: Ili:
45
U lanku iz Vijenca o pre- U lanku iz Vijenca o
doziranju u kulturi (6. prosinca predoziranju u kulturi
2007) Ivica Matievi pie (2007) Ivica Matievi pie
6.4.1. Poseban format izlaenja
Imena novina prenose se onako kako su u izvorniku sa svim osobitostima.

Ako postoji vie razliitih novina istoga naslova ili su novine manje pozna-
te, uz naslov se u zagradama pie ime mjesta.
Die Zeit
Frankfurter allgemeine Zeitung
Brodski list (Slavonski Brod)
Times (London)
6.4.2. Posebni tipovi citiranja
Osim uobiajenih individualnih lanaka mogu se citirati i drugi novinski

oblici. Citiranje takvih oblika zahtijeva posebna pravila.
587

Redovite kolumne. Kolumne mogu nositi pojedinani i opi naslov (nad-
naslov). Mogu se citirati oba naslova ili samo nadnaslov. Pojedinani se
naslov u stilu I. stavlja u navodnike, a u stilu II. dolazi bez navodnika.
Nadnaslov se u oba stila pie bez navodnika.
8
F: Ante Tomi, Povratak, L: Tomi, Ante. 2007. Povratak.
Klasa optimist, Jutarnji list, 8. Klasa optimist. Jutarnji list, 8.
prosinca 2007. prosinca.
Ili: Ili:
8
Ante Tomi, Klasa optimist, Tomi, Ante. 2007. Klasa
Jutarnji list, 8. prosinca 2007. optimist. Jutarnji list, 8.
prosinca.
Pisma uredniku. Pismo uredniku navodi se pod anrovskom odrednicom

bez navodnika.
7
F: Tugomir Gveri, pismo L: Gveri, Tugomir. 2003.
uredniku, Slobodna Dalmacija, Pismo uredniku. Slobodna
6. rujna 2003. Dalmacija. 6. rujna.
lanci u dodatku. lanci u dodatcima novina navode se isto kao lanci iz

ilustriranih asopisa (v. gore 6.3).
lanci objavljeni na mrei (online). Pri objavljivanju lanaka na mrei

postupa se isto tako kao kod lanaka tiskanih u novinama. Nakon uobi-
ajenih podataka o autoru i naslovu dodaju se URL i datum pristupa
stranici. Ako asopis nema brojeve stranica, na mjestu predvienome za
stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u na-
vodnicima trai pod , vidi pod i sl.
588

9
F: Duko Mandi, Bio L: Mandi, Duko. 2007. Bio
bi to sumrak obrazovane bi to sumrak obrazovane
inteligencije, Vjesnik on-line, inteligencije.
1. prosinca 2007, trai pod Vjesnik on-line, 1. prosinca.
Graevinski tehniari dobili http://www.vjesnik.hr/
nazive pogonskih inenjera, html/2007/12/01/Clanak.
http://www.vjesnik.hr/ asp?r=sta&c=1 (3. prosinca
html/2007/12/01/Clanak. 2007).
asp?r=sta&c=1 (3. prosinca
2007).
6.5. DRUGI TIPOVI OBJAVLJENIH IZVORA
6.5.1. Klasina, srednjovjekovna i rana nacionalna djela
Djela objavljena prije 18. stoljea (klasina, srednjovjekovna i rana nacio-

nalna djela) navode se drukije nego moderni izvori. Ta djela nisu organi-
zirana po stranicama, nego po numeriranim odjeljcima (knjige, pjevanja,
stihovi i sl.), to trai poseban tip navoenja. Budui da su u dugu protoku
vremena takva djela objavljivana vie puta, na razliite naine i u razliitim
verzijama, podatci o izdanju manje su vani nego u modernim djelima na-
kon uvoenja autorskih prava i institucije nakladnika.
Takva se djela stoga navode preteno u citatnicama.
17
F Rije je o Rijku (1951) i I. Husiku. Usp. Top. H3.153a31-b2 i komen-
tar uz 12.14a1920.
18
Cicero De officiis 1.3.8.
19
Dante Inferno XXIX 133139.
T ene u Platona vole areno, ali mogu biti vladarice isto tako kao i mu-
karci (Drava, 2001: 290; 540c).
589

Ako je klasini tekst predmet analize ili ako su varijacije i prijevodi starih
izdanja predmet rasprave, takva se djela navode u bibliografiji i literaturi
po pravilima za knjige.
15
F: Aristotel, Metafizika, L: Aristotel. 1992. Metafizika.
predgovor i prijevod sa Predgovor i prijevod sa
sedmojezinim tumaem sedmojezinim tumaem
temeljnih pojmova Tomislav temeljnih pojmova Tomislav
Ladan, filozofska redaktura Ladan. Filozofska redaktura
Danilo Pejovi (Zagreb, Danilo Pejovi. Zagreb:
Hrvatska sveuilina naklada, Hrvatska sveuilina naklada.
1992), 22.
B: Aristotel. Metafizika. Predgovor T: (Aristotel, 1992: 22)

i prijevod sa sedmojezinim
tumaem temeljnih pojmova
Tomislav Ladan. Filozofska
redaktura Danilo Pejovi.
Zagreb: Hrvatska sveuilina
naklada, 1992.
Klasina djela. Klasina djela navode se u obliku Autor Djelo Lokacija. Iz-
meu autorova imena i naslova nema interpunkcijskih znakova, a naslov je
u kosome pismu. Odjeljci oznaeni arapskim brojevima odvajaju se toka-
ma bez razmaka. Ako treba, dodaju se mala slova abecede priljubljena uz
broj. Vie citata iz istoga djela odvaja se zarezom, a citati iz razliitih djela
odvajaju se tokom sa zarezom. Ime klasinoga autora pie se onako kako
je uvrijeeno u prirunicima i strunoj literaturi. U citatnicama obino se
rabe kratice imena i naslova. Ilijada i Odiseja smatraju se tako posveenim
tekstovima da se esto citiraju bez autora: Il., odnosno Od. Kao izvor o
kraticama slue rjenici klasine starine.
590

1
F: Il. 1.152, 2.147.
5
Arist. Met. E1.1026a24.30; Phys. 243a 17a.
7
Verg. Aen. 3.1568.
9
Cic. De or. 2.5871.
Srednjovjekovna djela. Srednjovjekovna se djela navode isto tako kao i

klasina.
T: (Augustinus De doctrinae christiana IV. 6.97.21)

(Thom. Aquin. ST 1a 12.1c)
Rana moderna knjievnost. Rana moderna djela na nacionalnim jezi-

cima navode se po modelu klasinih djela. Navode se naziv kolekcije,
naziv ili opis pojedinog dokumenta, a u knjievnim djelima strukturni
dijelovi poevi od veih prema manjima: knjige, pjevanja, plaevi;
kitice i stihovi; inovi, scene i sl. Kao i kod klasinih djela, brojevne se
oznake mogu navoditi bez opisnih rijei. Budui da su strukturni dijelo-
vi u ranomodernim djelima esto specifini, u biljeci treba obrazloiti
sustav kraenja. Elementi se odvajaju zarezima.
1
F: Maruli, Judita, libro 2, T: (Maruli, Judita, 2:650653).
stihovi 650653.
Ili:
1
Maruli, Judita, 2:650653.
2
F: Hanibal Luci, Hlepi Sarce T: (Luci, Hlepi Sarce moje,
moje, Skladanja izvarsnih pisan Skladanja izvarsnih pisan
razlicih: pisni ljuvene, stihovi razlicih: pisni ljuvene, stihovi
1525. 1525).
591

6.5.2. Biblija i druga sakralna djela
Biblija i druga sakralna djela navode se u citatnicama, a ne unose se u bibli-

ografiju i popis literature. Navodi se skraeni naziv knjige, broj poglavlja i
broj stiha. Izostavlja se broj stranice.
Sija Mt 13,39; Lk 8,58.

Prorotvo o Petrovoj zataji Mt 26,3135; Lk 22,3134; Iv 13,3638.
Ako postoje razliite verzije u numeraciji, valja u uglatim zagradama doda-

ti o kojemu je izdanju rije.
Sakralna djela drugih religija navode se po prilagoenome modelu za
citiranje Biblije.
6.5.3. Prirunici
Prirunici i enciklopedije. Poznati prirunici i enciklopedije obino se

navode samo u citatnicama. Ne navode se podatci o objavljivanju poput
sveska i broja stranica, nego samo naslov lanka unutar enciklopedije ili
rjenika. Za citiranje jednoga lanka rabi se kratica s. v. (lat. sub verbo
pod rijeju), a za citiranje vie lanaka mnoina s. vv. (sub verbis pod
rijeima). Pri citiranju poznatih enciklopedija vano je navesti izdanje,
jer se izdanja esto ponavljaju i dopunjuju. Ako je rije o manje pozna-
tim prirunicima ili su prirunici imali vanu ulogu u argumentaciji,
mogu se navesti u bibliografiji, odnosno literaturi (tako je u ovoj knjizi).
Tada se mogu citirati kao knjige.
3
F: Grand dictionnaire T: (Grand dictionnaire
encyclopdique Larousse, Paris: encyclopdique Larousse, s. v.
Librairie Larousse, 1982, s. v. Algrie)
Algrie.
592

12
F: The new Encyclopaedia T: (The new Encyclopaedia
Britannica, 15th ed., s. v. Britannica, 15th ed., s. v.
Animal rights. Animal rights)
22
F: Bolaja sovetskaja T: (Bolaja sovetskaja nciklopedija,
nciklopedija, 3. izd., s. v. Slovo 3. izd., s. v. Slovo o polku
o polku Igoreve. Igoreve)
Rjenici. Kod rjenika se postupa kao kod knjiga. Ako je rjenik plod ko-
lektivnoga rada, navodi se pod naslov, a ako rjenik ima individualnoga
autora, navodi se pod autorovo ime. Nakon podataka o objavljivanju sli-
jedi latinska kratica s. v. ili s. vv. te naslov navedene natuknice ili se navodi
broj stranice kao i za knjige.
5
F: Rjenik hrvatskoga jezika L: Rjenik hrvatskoga jezika. 2000.
(Zagreb: Leksikografski zavod Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krlea i kolska Miroslav Krlea i kolska
knjiga, 2000), s. vv. urlik, knjiga.
ushititi.
B: Rjenik hrvatskoga jezika. T: (Rjenik hrvatskoga jezika,

Zagreb: Leksikografski zavod 2000: s. vv. urlik, ushititi)
Miroslav Krlea i kolska
knjiga, 2000.
6
F: Vladimir Ani, Veliki L: Ani, Vladimir. 2006. Veliki
rjenik hrvatskoga jezika, 2. izd. rjenik hrvatskoga jezika. 2.
(Zagreb: Novi Liber, 2006), s. v. izd. Zagreb: Novi Liber.
desetoboj.
B: Ani, Vladimir. Veliki rjenik T: (Ani, 2006: 206)

hrvatskoga jezika. 2. izd.
Zagreb: Novi Liber, 2006.
593

Mrena (online) enciklopedija. Citira se isto tako kao tiskane enciklopedije
te se doda URL i datum pristupa stranici.
21
F: Wikipedija: Slobodna T: (Wikipedija: Slobodna
enciklopedija, s. v. citiranje enciklopedija, s. v. citiranje
radova, http://hr.wikipedia. radova, http://hr.wikipedia.
org/wiki/Citiranje_radova# org/wiki/Citiranje_radova#
Citiranje_u_samom_tekstu Citiranje_u_samom_tekstu
(21. sijenja 2008). [21. sijenja 2008]).
6.5.4. Prikazi (recenzije)
Prikazi (recenzije) navode se u stilu I. naelno samo u citatnicama, ali

katkad i u bibliografiji, ako se eli naglasiti vanost izvora. U stilu II.
prikazi se donose u popisu literature, jer je literatura dopuna podata-
ka navedenih u tekstnoti. Iza imena autora prikaza navodi se anrov-
ska odrednica recenzija ili Recenzija. Slijedi naslov prikazanoga djela
i autorovo ime, eventualni prevoditelji, urednici, sastavljai, izvoai
i sl. te podatci o asopisu ili novinama po opemu modelu za te vrste
izvora.
18
F: Sanja otari, recenzija L: otari, Sanja. 2006. Recenzija
knjige: ovjek s crvenim eirom knjige: ovjek s crvenim
Herva Guiberta, prevela eirom Herva Guiberta,
Marija Papraarovski, Knjievna prevela Marija Papraarovski.
smotra 38, br. 141142(34) Knjievna smotra 38, br. 141
(2006): 131. 142(34) (2006): 131 133.
594

37
F: Mirta poljari, recenzija L: poljari, Mirta. 2008.
koncerta Stefana Bolania Recenzija koncerta Stefana
(klavir) i sastava I Visionari, Bolania (klavir) i sastava I
Mala dvorana KD Vatroslava Visionari. Mala dvorana
Lisinskoga, Zagreb, Vjesnik, 21. KD Vatroslava Lisinskoga,
sijenja 2008. Zagreb. Vjesnik, 21. sijenja.
B: poljari, Mirta. Recenzija
koncerta Stefana Bolania
(klavir) i sastava I Visionari.
Mala dvorana KD Vatroslava
Lisinskoga, Zagreb. Vjesnik,
21. sijenja 2008.
6.5.5. Saetci
Saetci lanaka, priopenja sa simpozija, doktorskih disertacija i sl. mogu biti

objavljeni na dva naina: u samome tekstu na koji se odnose i/ili u posebnim
publikacijama (knjigama i asopsima) koje donose tu vrstu teksta. U stilu I. sa-
etci se naelno navode samo u fusnotama. U iznimnim se sluajevima mogu
uvrstiti u bibliografiju, ako su bili vani u argumentaciji ili esto citirani. U
stilu II. saetci se donose u popisu literature. Navodi se anrovska odrednica.
14
F: Thor Grnbaum, Action L: Grnbaum, Thor. 2007. Action
between plot and discourse, between plot and discourse.
abstract, Semiotica 165, Abstract. Semiotica 165, :
(2007): 295. 295.
15
F: T. OLeary, Foucaults turn L: OLeary, T. Foucaults turn from
from literature, Continental literature. Continental Philo-
Philosophy Review 41, 1 (oujak sophy Review 41, 1 (oujak
2008): 89110, saetak u: Ovid 2008): 89110. Saetak u:
SP: Current Contents, Ovid SP: Current Contents.
http://ovidsp.tx.ovid.com/spb/ http://ovidsp.tx.ovid.com/spb/
ovidweb.cgi (12. svibnja 2008). ovidweb.cgi (12. svibnja 2008).
595

6.5.6. Broure, izvjea, referati
Broure, izvjea, referati i drugi javni dokumenti navode se u stilu I. nael-

no samo u citatnicama. U iznimnim se sluajevima mogu uvrstiti u biblio-
grafiju, ako su bili vani u argumentaciji ili esto citirani. U stilu II. navode
se u popisu literature. U oba sluaja postupa se kao s knjigama. Ako ne
postoje uobiajeni elementi, kao to su autor ili izdava, valja navesti to
vie drugih podataka radi tone identifikacije izvora.
26
F: F. Barui, Izvjetaj o Kr. mu- L: Barui, F. 1911. Izvjetaj o Kr.
koj uiteljskoj koli i s njom spojenoj mukoj uiteljskoj koli i s njom
vjebaonici u Osijeku: Koncem spojenoj vjebaonici u Osijeku:
kolske godine 1910/11. (Osijek, Koncem kolske godine 1910/11.
Tiskara brae Lechner, 1911), 82. Osijek, Tiskara brae Lechner.
6.5.7. Mikrofilmovi
Mikrofilmovi se navode kao knjige u bilo kojemu drugome mediju. Na-

kon podataka o publikaciji odreuje se vrsta publikacije (mikrofilm, mi-
krofilmski svitak i sl.).
47
F: Darko Hunjak, snimatelj, L: Hunjak, Darko, snimatelj. 2005.
Prijedlog nove granice zatite povi- Prijedlog nove granice zatite
jesne urbane cjeline grada Zagreba povijesne urbane cjeline grada
(Osijek: Laboratorij za mikrogra- Zagreba. Osijek: Laboratorij za
fiku filmoteke iz Osijeka, 2005), mikrografiku filmoteke iz Osi-
mikrofilmski svitak br. 533. jeka. Mikrofilmski svitak.
B: Hunjak, Darko, snimatelj. T: (Hunjak, snimatelj, 2005:
Prijedlog nove granice zatite mikrofilmski svitak br. 533)
povijesne urbane cjeline grada Ili:
Zagreba. Osijek: Laboratorij
(Prijedlog nove granice zatite
za mikrografiku filmoteke iz
povijesne urbane cjeline grada
Osijeka, 2005. Mikrofilmski
Zagreba, 2005: mikrofilmski
svitak.
svitak br. 533)
596

6.5.8. CD-ROM ili DVD-ROM
Navode se najee kao tiskane knjige.
12
F: Ivana Brli-Maurani, Prie L: Brli-Maurani, Ivana. 2002.
iz davnine: 1. dio, urednica Prie iz davnine: 1. dio.
Helena Bulaja, PC CD-ROM Urednica Helena Bulaja. PC
(Zagreb: Naklada Bulaja, 2002). CD-ROM. Zagreb: Naklada
Bulaja.
Brli-Maurani, Ivana. Prie
B: iz davnine: 1. dio. Urednica
Helena Bulaja. PC CD-ROM.
Zagreb: Naklada Bulaja, 2002.
6
F: Kranjevi u 21. stoljeu: L: Kranjevi u 21. stoljeu: Susreti
Susreti s pjesnikom u naem s pjesnikom u naem vremenu.
vremenu, realizacija filma 2005. Realizacija filma Daniel
Daniel i Branko Ridiki, CD- i Branko Ridiki. CD-ROM.
ROM (Zagreb: Novena, 2005). Zagreb: Novena.
B: Kranjevi u 21. stoljeu: Susreti

s pjesnikom u naem vremenu.
Realizacija filma Daniel i
Branko Ridiki. CD-ROM.
Zagreb: Novena, 2005.
9
F: Klasici hrvatske knjievnosti L: Klasici hrvatske knjievnosti
IIII, uredio Zvonimir Bulaja, IIII. 2002. Uredio Zvonimir
komplet od 3 CD-ROM-a Bulaja. Komplet od 3 CD-
(Zagreb: Bulaja, 2002). ROM-a. Zagreb: Bulaja.
B: Klasici hrvatske knjievnosti IIII.

Uredio Zvonimir Bulaja.
Komplet od 3 CD-ROM-a.
Zagreb: Bulaja, 2002.
597

6.5.9. Mrene (online) baze podataka
Navode se na isti nain kao lanci objavljeni u asopisima na mrei (v. gore
6.2.7). Za navoenje disertacija objavljenih na mrei v. dolje 6.6.1.
Stil I. Ako se u fusnoti citira baza Stil II. Budui da se u tekstno-

podataka kao cjelina, navodi se na- tama navode saeti podatci o
ziv baze normalnim pismom, URL i citiranome izvoru, cjelovita se
datum pristupa stranici. Ako je rije informacija donosi u popisu
o individualnome lanku, navode se literature. Ako se citira baza
autor i naslov (ako postoje) te isti niz podataka kao cjelina, navodi se
podataka po modelu za lanak u aso- naziv baze, URL i datum pristu-
pisu na mrei. URL nije dovoljan, jer pa mrenoj stranici. Ako se citi-
se moe promijeniti ili nestati. Stoga ra individualni lanak, navode
u fusnoti uvijek valja navesti datum se autor i naslov (ako postoje)
pristupa mrenoj stranici kako bi se te ostali podatci po modelu za
uputilo na autentini izvor. lanke u asopisima na mrei.
25
F: MasterFile Premier: L: MasterFile Premier: Academic
Academic Search Premier, Search Premier. http://
http://www.emeraldinsight. www.emeraldinsight.
com/Insight/ac_browse. com/Insight/ac_browse.
do?hdAction=link_browse_tit do?hdAction=link_browse_tit
le&currentChar=A&hdBrows le&currentChar=A&hdBrows
erId=0 (21. sijenja 2008). erId=0 (21. sijenja 2008).
Ili: Ili:
25
William Newmiller, Recall Newmiller, William. Recall
Roster, u: MasterFile Premier: Roster. U: MasterFile Premier:
Academic Search Premier, Academic Search Premier.
http://web.ebscohost.com/ http://web.ebscohost.com/
ehost/pdf ?vid=4&hid=103& ehost/pdf ?vid=4&hid=103&
sid=301586d5-7b5e-41a8-af sid=301586d5-7b5e-41a8-af
4b-19babe325425%40session 4b-19babe325425%40session
mgr103 (21. sijenja 2008). mgr103 (21. sijenja 2008).
598

Pri citiranju baze podataka ili dokumenata u stilu II. valja u tekstu navesti
dovoljno podataka kako bi se uspostavila veza s cjelovitom bibliografskom
jedinicom u literaturi. Postupa se na dva naina: potrebni se podatci navo-
de u tekstnoti ili se dio informacija ugrauje u tekst.
(Newmiller, MasterFile Premier)
Ili:
kao to tvrdi Newmiller (MasterFile Premier: Academic Search Premier),

6.6. NEOBJAVLJENI IZVORI
Neobjavljeni su izvori jedinstveni dokumenti koji se nalaze samo na jed-

nome mjestu. Pri citiranju takvih izvora valja uz uobiajene podatke o
autoru i naslovu navesti niz dodatnih podataka o instituciji, anru, vre-
menu i mjestu pohrane, kako bi se dokument mogao locirati i identifi-
cirati. Ne pie se rije neobjavljeno, jer je po nainu donoenja podataka
to jasno.
6.6.1. Magistarske teze i doktorske disertacije
Pri citiranju magistarskih teza i doktorskih disertacija treba navesti ove

podatke: autora i naslov, vrstu rada, akademsku instituciju i datum. Za
opis rada rabe se kratice mag. rad i mag. teza (engl. masters thesis) te dok.
dis. (lat. dissertatio, engl. PhD diss.).
599

Stil I. Naslov se donosi normalnim Stil II. Naslov se u literaturi do-
pismom u navodnicima, kako bi se nosi normalnim pismom bez na-
rad razlikovao od slinih objavlje- vodnika i kosoga pisma, to omo-
nih djela u kojima se naslovi navo- guuje razlikovanje od slinih
de kosim pismom. Podatci o vrsti objavljenih djela. Datum dolazi
rada, instituciji i datumu stavljaju iza autorova imena po redalici za
se u fusnotama u zagrade, kao kod taj stil: autor godina.
podataka o objavljivanju knjiga.
32
F: Magdalena Medari, Ruski L: Medari, Magdalena. 1984.
romani Vladimira Nabokova Ruski romani Vladimira
(dok. dis., Filozofski fakultet Nabokova. Dok. dis.,
Sveuilita u Zagrebu, 1984), 22. Filozofski fakultet Sveuilita
u Zagrebu.
B: Medari, Magdalena. Ruski
romani Vladimira Nabokova.
Dok. dis., Filozofski fakultet
Sveuilita u Zagrebu, 1984.
Pri citiranju magistarskih teza i doktorskih disertacija dostupnih na mrei

navode se uz sve propisane podatke naziv baze podataka, URL i datum
pristupa.
35
F: Koraljka Golub. L: Golub, Koraljka. 2003.
Predmetno pretraivanje Predmetno pretraivanje
u knjininim katalozima u knjininim katalozima
s web-sueljem (mag. rad, s web-sueljem. Mag. rad,
Filozofski fakultet Sveuilita Filozofski fakultet Sveuilita
u Zagrebu, 2003), E-LIS, u Zagrebu, 2003. E-LIS.
http://eprints.rclis.org/ http://eprints.rclis.org/
archive/00003379/01/ archive/00003379/01/
Magisterij-hrv.pdf (13. sijenja Magisterij-hrv.pdf (13.
2008). sijenja 2008).
600

6.6.2. Predavanja i materijali sa sastanaka (konferencija)
Navode se autor i naslov, vrsta izvora (predavanje, materijali), institucija

koja je organizirala predavanje ili naziv skupa s kojega potjeu materijali,
mjesto i datum. Podatci se rasporeuju po pravilima dvaju citatnih stilova.
U stilu I. naslovi se piu pod navodnicima, a u stilu II. obinim pismom
bez navodnika.
7
F: Marijana Schneider, Iz L: Schneider, Marijana. 1967. Iz
dnevnog ivota u Hrvatskoj dnevnog ivota u Hrvatskoj
u 17. stoljeu (predavanje, u 17. stoljeu. Predavanje.
Povijesni muzej Hrvatske, Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb, 16. rujna 1967). Zagreb, 16. rujna.
B: Schneider, Marijana. Iz
dnevnog ivota u Hrvatskoj
u 17. stoljeu. Predavanje.
Povijesni muzej Hrvatske,
Zagreb, 16. rujna 1967.
9
F: Pojmovnik ruske L: Pojmovnik ruske avangarde:
avangarde: Totalitarizam, Totalitarizam. 1992. Ur.
ur. Aleksandar Flaker i Aleksandar Flaker i Elvira
Elvira Ratkovi (materijali s Ratkovi. Materijali s
konferencije Zavoda za znanost konferencije Zavoda za
o knjievnosti, Hotel Palace, znanost o knjievnosti, Hotel
Zagreb, 1. 3. svibnja 1992). Palace, Zagreb, 1. 3. svibnja.
B: Pojmovnik ruske avangarde:

Totalitarizam. Ur. Aleksandar
Flaker i Elvira Ratkovi.
Materijali s konferencije
Zavoda za znanost o
knjievnosti, Hotel Palace,
Zagreb, 1. 3. svibnja 1992.
601

6.6.3. Intervjui, razgovori i osobna komunikacija
Intervju s jednom osobom.
U stilu I. neobjavljeni se intervju U stilu II. u literaturi se navode is-

naelno navodi samo u fusnoti. ti elementi drugim redoslijedom,
U iznimnim se sluajevima moe tako da godina stoji iza autorova
uvrstiti u bibliografiju, ako je bio imena po naelu autor godina.
vaan u argumentaciji ili esto U tekstnoti se navodi prezime
citiran. Navode se imena inter- intervjuirane osobe i godina, bez
vjuirane osobe i intervjuera, anr, anrovske odrednice.
mjesto i datum intervjua te lo-
kacija transkripata (ako postoji).
U kratkoj verziji fusnote pie se
prezime intervjuirane osobe uz
anrovsku odrednicu odvojenu
zarezom.
21
F: Alida Bremer, intervju L: Bremer, Alida. 2008. Intervju
vodio Nenad Bartoli, 21. vodio Nenad Bartoli. 28.
sijenja 2008. sijenja.
22
Bremer, intervju. T: (Bremer: 2008)
Intervju s vie osoba. Ako citiramo intervju sa skupinom ljudi, navodimo tu

skupinu. Takav se intervju ne ukljuuje u bibliografiju i literaturu, ali se u
tekstu, objasnidbenoj napomeni ili u predgovoru moe razjasniti o kakvu
je intervjuu rije i zato je on vaan u argumentaciji.
23
F: Intervju sa znanstvenim T: (Intervju sa znanstvenim
djelatnicima, 12. svibnja 2006. djelatnicima, 12. svibnja 2006)
602

Osobna komunikacija. Elektronika pota, pisma, telefonski razgovori i sl.
navode se samo u citatnicama, objasnidbenim napomenama ili se ugra-
uju u tekst. U iznimnim se sluajevima mogu uvrstiti u bibliografiju i
literaturu, ako su bili vani u argumentaciji ili esto citirani. Navodi se ime
osobe s kojom se komuniciralo, vrsta i datum komunikacije.
45
F: Biserka Peec, e-mail T: (Biserka Peec, 21. sijenja
poruka autorici, 21. sijenja 2008, e-mail poruka autorici)
2008.
49
F: U telefonskoj anketi od T: U telefonskoj anketi (14.
14. travnja 2008. Jasna Horvat travnja 2008) Jasna Horvat
postavila je pitanje postavila je pitanje
6.6.4. Rukopisi
Rukopisi ili zbirke rukopisa iz arhivske grae zahtijevaju sloene i razlii-

te postupke navoenja. Navodi se to vie podataka kako bi se dokument
mogao locirati i identificirati: autorovo ime, naslov i tip dokumenta, naziv
zbirke, datum, broj stranica, mjesto pohrane. Elementi se rasporeuju po
opemu modelu za citatne stilove I. i II.
Ako rukopis ima autora, navodi se pod autorovim imenom; ako je rije
o skupnome dokumentu ili kolekciji, navodi se pod nazivom dokumenta ili
kolekcije. Ako je naziv kolekcije vaniji od autora, pie se pod tim nazivom.
U stilu I. naslov se pie obinim pismom pod navodnicima, a anrovska
odrednica dokumenta obinim pismom bez navodnika. U stilu II. oba se
elementa, i naslov i anrovska odrednica, piu obinim pismom bez navod-
nika. Kada se citira pismo, poinje se imenom poiljatelja u nominativu
uz ime primatelja u dativu, npr. Mato Ogrizoviu. U skraenoj verziji u
fusnotama, ako je iz konteksta jasno tko je poiljatelj, navodi se samo ime
primatelja pisma, npr. Ogrizoviu. Ako je iz konteksta jasno da je rije o
603

pismu, odrednica pismo ne mora se navesti. Ostali se komunikacijski oblici
imenuju, npr. telegram Dragutinu Tadijanoviu, estitka, memorandum i sl.
Ako je rukopis obiljeen jednim datumom, datum se navodi; ako ima
vie razliitih datuma, datum se izostavlja. Kod starijih rukopisa navode se
signature i folije, a kod novijih broj stranica, serije, niza i sl. Ako se rukopisi
ne uvaju u bibliotekama ili arhivima, nego u privatnim zbirkama, dodaju se
formulacije kao autorovo vlasnitvo, iz privatne zbirke, iz obiteljskoga arhiva
i sl. U tome se sluaju ne navodi mjesto pohrane. Kratice su za anr rukopis-
nih tekstova MS, odnosno ms. (od lat. manus ruka + scribere pisati) za
jedan rukopis ili MSS, odnosno mss. (za vie rukopisa) te rkp. (od rukopis).
4
F: Vrbniki statut, 16. st., L: Vrbniki statut. 16. st. MS 1+36
MS 1+36 pergamenikih pergamenikih listova. Zbirka
listova, Zbirka rukopisa i starih rukopisa i starih knjiga.
knjiga, Nacionalna i sveuilina Nacionalna i sveuilina
knjinica u Zagrebu. knjinica u Zagrebu.
7
F: Div. Canc., 2. 10. 1381, MS L: Div. Canc. 2. 10. 1381. MS
25,5, Dubrovaki arhiv. 25,5. Dubrovaki arhiv.
14
F. Arch. civit. Zagr. Narodna L: Arch. civit. Zagr. Narodna
straa, 18481849, MSS straa. 18481849. MSS
mapa/fascikl XLII, Dravni mapa/fascikl XLII. Dravni
arhiv u Zagrebu. arhiv u Zagrebu.
2
F Arch. civit. Zagrab. protoc. L: Arch. civit. Zagrab. protoc. ad
ad act. pol., 1848, rkp. br. 1359, act. pol. 1848. Rkp. br. 1359.
Dravni arhiv u Zagrebu. Dravni arhiv u Zagrebu.
35
F Acta cons. Rag., Odluka L: Acta cons. Rag. Odluka dubr.
dubr. Malog Vijea, 24. 1. 1509, Malog Vijea. 24. 1. 1509. Rkp.
rkp. 51,74 v., Dubrovaki arhiv. 51,74 v. Dubrovaki arhiv.
604

12
F: Pismo Miroslava Krlee L: Krlea, Miroslav. Pismo Andri
Andri Mohoroviiu, 16. Mohoroviiu, 16. svibnja
svibnja 1967, Rukopisna 1967. Rukopisna ostavtina
ostavtina Miroslava Krlee, Miroslava Krlee. B, A,
B, A, Korespondencija 1911 Korespondencija 19111978.
1978, Nacionalna i sveuilina Nacionalna i sveuilina
knjinica, Zagreb. knjinica, Zagreb.
Ili skraeno: T: (Miroslav Krlea Andri

Mohoroviiu, 16. svibnja
12
Krlea Mohoroviiu, 1967, Rukopisna ostavtina
16. svibnja 1967, Rukopisna Miroslava Krlee. B, A,
ostavtina Miroslava Krlee, B, Korespondencija 19111978)
A, Korespondencija
19111978. Ili:
U pismu Andri Mohoroviiu

od 16. svibnja 1967.
(Rukopisna ostavtina
Miroslava Krlee. B, A,
Korespondencija 19111978)
Miroslav Krlea istie
22
F: Rukopisna ostavtina L: Rukopisna ostavtina Miroslava
Miroslava Krlee, Dokumenti Krlee. Dokumenti i
i druga graa, Nacionalna i druga graa. Nacionalna i
sveuilina knjinica, Zagreb. sveuilina knjinica, Zagreb.
B: Rukopisna ostavtina Miroslava

Krlee. Dokumenti i
druga graa. Nacionalna i
sveuilina knjinica, Zagreb.
605

6.7. NEFORMALNI ELEKTRONIKI IZVORI
Neformalni elektroniki izvori esto nemaju uobiajene bibliografske po-

datke, pa citatnice treba opremiti sa to vie dodatnih ili opisnih infor-
macija: autor, naslov, URL, datum pristupa. Kao i pri navoenju drugih
elektronikih izvora, URL nije dovoljan, pa su dodatne ili opisne infor-
macije ono to bibliografski podatak ini relevantnim i nakon to se URL
promijeni ili nestane. Obvezno je navesti datum pristupa stranici kako bi
se uputilo na autentini izvor.
6.7.1. Mrene (web) stranice
Ako je autor nepoznat, kao autor se uzima vlasnik mrene stranice. U stilu
I. naslov stranice pie se obinim pismom u navodnicima, a u stilu II. obi-
nim pismom bez navodnika.
6
F: Knjinice Filozofskoga fakul- L: Knjinice Filozofskoga fakul-
teta Sveuilita u Zagrebu, Pro- teta Sveuilita u Zagrebu.
mjene u korisnikim podacima Promjene u korisnikim
za pristup bazama, Filozofski podacima za pristup bazama.
fakultet Sveuilita u Zagrebu, Filozofski fakultet Sveuilita
http://www.knjiznice.ffzg.hr/ u Zagrebu.
home/novosti/promjena_u_ http://www.knjiznice.
korisnickim_podacima_za_ ffzg.hr/home/novosti/
pristup_bazama (6. veljae 2008). promjena_u_korisnickim_
podacima_za_pristup_
B: Knjinice Filozofskoga fakulteta bazama (6. veljae 2008).
Sveuilita u Zagrebu. Promje-
ne u korisnikim podacima
za pristup bazama. Filozofski
fakultet Sveuilita u Zagrebu.
http://www.knjiznice.ffzg.hr/
home/novosti/promjena_u_
korisnickim_podacima_za_
pristup_bazama (6. veljae
2008).
606

Ako tekst nema naslova, a rije je o osobnim stranicama, kao naslov se
moe rabiti opis.
26
F: RussianEcho.net E-zine L: RussianEcho.net E-zine dell
dell Associazione Culturale Associazione Culturale Eco.
Eco, Marina Cvetaeva: Una Marina Cvetaeva: Una breve
breve biografia, RussianEcho. biografia. RussianEcho.net
net E-zine dell Associazione E-zine dell Associazione
Culturale Eco, Culturale Eco.
ttp://www.russianecho.net/ http://www.russianecho.net/
contributi/speciali/cvetaeva/ contributi/speciali/cvetaeva/
vita1.asp (6. veljae 2008). vita1.asp (6. veljae 2008).
B: RussianEcho.net E-zine dell

Associazione Culturale Eco.
Marina Cvetaeva: una breve
biografia. RussianEcho.net
E-zine dell Associazione
Culturale Eco.
http://www.russianecho.net/
contributi/speciali/cvetaeva/
vita1.asp (6. veljae 2008).
27
F: Nasledie Mariny Cvetaevoj, L: Nasledie Mariny Cvetaevoj,
fotogalereja 1914, fotogalereja 1914.
http://photo.tsvetayeva.com/ http://photo.tsvetayeva.
categories.php?cat_id=12 (6. com/categories.php?cat_
veljae 2008). id=12 (6. veljae 2008).
607

6.7.2. lanci i komentari na weblogu
Weblog (krai naziv blog) jest periodina publikacija na mrei (webu) koja
sadrava zapise, lanke i komentare (postove) na mrei u obrnutome vre-
menskom slijedu najnoviji lanci nalaze se na vrhu stranice. Blog moe
biti u obliku asopisa, tematski ili osobni. Postovi na weblogu, blogolanci
(b-lanci) i blogokomentari (b-komentari) dio su promjenjive blogosfere
i mogu se citirati kao i svi drugi elektroniki izvori.
U stilu I. podatci za weblog navo- U stilu II. podatci se za weblog

de se naelno samo u fusnotama, navode u popisu literature po op-
a u bibliografiji iznimno, ako su emu modelu za mrene stranice.
bili vani za argumentaciju ili Individualni lanci i komentari
esto citirani. Ako je autor web- navode se samo u tekstnotama.
logposta, blogolanka ili blogo- Navode se autorovo ime, naslov
komentara ujedno i autor mrene webloga, natuknica komentar ako
stranice, postupa se po opemu je rije o komentaru te datum
modelu za navoenje mrenih postavljanja webloga ili komenta-
stranica. Ako je autor lanka ili ra. Podatci se odvajaju zarezima.
komentara na weblogu tko drugi, Kako tekstnote ne bi bile pretr-
a ne autor mrene stranice, navo- pane podatcima, katkad se dio
di se ime komentatora, natuknica podataka ili svi podatci ugrauju
komentar i predmet komentara, u tekst.
te svi drugi podatci o blogu po
opemu modelu za mrene stra-
nice. Ako je komentatorovo ime
pseudonim, iza imena se u uglate
zagrade stavlja kratica [pseud.].
Biljei se datum komentara, a ne
vrijeme postavljanja bloga. Po-
sebno se biljei datum pristupa
blogu ili komentaru na kraju niza
podataka.
608

4
F: Igor Kokoru Lebowski, L: Blog Lebowskoga Plodovi
komentar o Ante Tomi zemlje.
interview, blog Lebowskoga http://www.leb.mojblog.
Plodovi zemlje, komentar hr/p-ante-tomic--
objavljen 21. prosinca 2007, interview/135060.html (6.
http://www.leb.mojblog.hr/p- veljae 2008).
ante-tomic--interview/135060.
html (6. veljae 2008).
6
F: Herostrat [pseud.], T: (Herostrat [pseud.], blog
komentar o Ante Tomi Lebowskoga Plodovi zemlje,
intervju, blog Lebowskoga komentar objavljen 24. prosinca
Plodovi zemlje, komentar 2007)
objavljen 24. prosinca 2007, Ili:
http://www.leb.mojblog.hr/p-
na osnovi intervjua
ante-tomic--nterview/135060.
Lebowskoga koji je vodio
s Antom Tomiem (lanak
objavljen 21. prosinca 2007.
na blogu Lebowskoga Plodovi
zemlje). Komentari Herostrata
(objavljen 24. prosinca 2007) i
graMa (objavljen 27. prosinca
2007) potvruju
6.7.3. Elektroniki adresari (mailing lists)
Navode se ime autora, naziv elektronikoga adresara i datum slanja elek-

tronike pote po adresaru. Ako je pota spremljena na mrei, navode se
URL i datum pristupa stranici. Takva se graa naelno navodi samo u
citatnicama. U tekstnotama podatci se katkad ugrauju u matini tekst
kako bi se rasteretile zagrade i ravnomjerno rasporedile informacije. Kada
se meu podatcima pojave razliiti datumi, datum pristupa stranici moe
se radi jasnoe uvesti rijeima posjeeno, pristup i sl.
609

7
F: Jasmin Klindi, e-mail T: ( Jasmin Klindi, 30. travnja
Svima, 30. travnja 2008, 2008, e-mail Svima)
https://webmail.ffzg.hr/src/ Ili:
webmail.php (posjeeno 30.
U e-mailu Svima 30. travnja
travnja 2008).
2008. Jasmin Klindi estitao
je blagdan rada 1. svibnja uz
poruku: Svi sustavi rade, a Vi,
nadam se, ne.
6.8. IZVORI IZ VIZUALNIH I IZVEDBENIH UMJETNOSTI
Navoenje izvora iz vizualnih i izvedbenih (performativnih) umjetnosti

vrlo je sloeno, s jedne strane zbog njihove medijske i anrovske raznoliko-
sti, a s druge zato to katkad ne postoje uobiajene informacije za identi-
fikaciju izvora. Navode se naelno samo u citatnicama ili se podatci ugra-
uju u tekst. Ako su vizualni izvori vani u istraivanju ili se esto citiraju,
mogu se navoditi u posebnim popisima, u bibliografiji i literaturi, osobito
kada je rije o znanstvenome radu iz podruja likovnih umjetnosti i medi-
ja, u intermedijalnim istraivanjima i sl.
6.8.1. Vizualni izvori
Slike, skulpture, fotografije i druga umjetnika djela. Pri citiranju slika,

skulptura, fotografija i drugih umjetnikih djela navodi se umjetnikovo
ime, naziv umjetnikoga djela, datum nastanka, ime institucije koja udo-
mljuje djelo te mjesto. Nazivi slika i skulptura piu se kosim pismom, a
nazivi fotografija obinim pismom pod navodnicima. Ako nije poznat
toan datum nastanka djela, ispred vremenske odrednice pie se kratica
ca ili cca (od lat. circa), odnosno hrvatski prijevod oko. Podatci se odvajaju
zarezima. Umjesto u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst, esto u
kombinaciji sa zagradama. O vizualnim izvorima na mrei v. dolje 6.8.6.
610

21
F: Claude Monet, Les villas T: (Claude Monet, Les villas
Bordighera, 1884, Muse Bordighera, 1884, Muse
dOrsay, Paris, France. dOrsay, Paris, France)
Ili s pomou izraza: Ili s pomou izraza:
Monet je tu tehniku prvi Monet je tu tehniku prvi put

put demonstrirao na slici Les demonstrirao na slici Les villas
villas Bordighera (1884, Muse Bordighera (1884, Muse
dOrsay, Paris, France). dOrsay, Paris, France).
3
F: Michelangelo, Piet, 1498 T: (Michelangelo, Piet, 1498
1499, bazilika sv. Petra, Rim, 1499, bazilika sv. Petra, Rim,
Vatikan. Vatikan)
38
F: Nan Hoover, Looking T: (Nan Hoover, Looking No.
No. 1, 1996, Muzej suvremene 1, 1996, Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb. umjetnosti, Zagreb)
Vizualni izvor u drugome izvoru. Ako je vizualni izvor objavljen u dru-

gome izvoru (tiskanome ili online), taj se izvor navodi umjesto institucije
udomljenja umjetnikoga djela i lokacije. U stilu I. podatci se o oba izvora
donose samo u fusnoti, a u stilu II. u tekstnoti se upuuje na drugi izvor,
koji se navodi u literaturi.
19
F: Vincent van Gogh, L: Venturi, Lionello. 1952. Od
Suncokreti, 1888, u: Lionello Giotta do Chagalla. Zagreb:
Venturi, Od Giotta do Chagalla Mladost.
(Zagreb: Mladost, 1952), 247.
T: (Vincent van Gogh, Suncokreti,

1888, u: Venturi, 1952: 247)
611

Drugi grafiki izvori. Drugi grafiki izvori (karte, crtei, karikature, re-
klame itd.) navode se naelno samo u citatnicama. Slijedi se model navo-
enja umjetnikih djela. Naslov se donosi obinim pismom u navodnici-
ma. Ako iz naslova nije jasno o kakvome je obliku grafike rije, iza naslova
se navodi tip grafike.
50
F: Hrvatska turistika T: (Hrvatska turistika zajednica,
zajednica, Volim Hrvatsku, Volim Hrvatsku, propagandni
propagandni letak, Glasnik letak, Glasnik Hrvatske
Hrvatske turistike zajednice, br. turistike zajednice, br. 18,
18, prosinac 2007, 47. prosinac 2007, 47)
6.8.2. Izvedbe uivo
Kazalite, glazba, ples. Izvedbe uivo (kazaline predstave, glazba) navo-

de se naelno samo u citatnicama. Navode se naslov djela, imena sudioni-
ka u izvedbi s uputom o njihovoj odgovornosti, institucija izvedbe, mjesto
i datum. Naslovi dramskih djela, veih glazbenih kompozicija i predstava
piu se kosim pismom, a naslovi manjih djela obinim pismom u navod-
nicima. Ako je rije o individualnoj izvedbi, ime izvoaa dolazi u poziciji
autora, prije naslova. Umjesto u citatnicama podatci se mogu ugraditi u
tekst, esto u kombinaciji sa zagradama.
Ako se izvedbe uivo navode iz drugih medija, navode se ti izvori.
Za zvune zapise v. dolje 6.8.4, za videozapise 6.8.5, a za mrene izvore
6.8.6.
7
F: Revizor, N. V. Gogol, T: (Revizor, N. V. Gogol, reirao
reirao Kreimir Doleni, Kreimir Doleni, Dramsko
Dramsko kazalite Gavella, kazalite Gavella, velika scena,
velika scena, Zagreb, 12. veljae Zagreb, 12. veljae 2008)
2008.
612

9
F: Martina Saer, violinistica, T: (Martina Saer, violinistica,
Tzigane za violinu i glasovir, Tzigane za violinu i glasovir,
Maurice Ravel, Koncertna Maurice Ravel, Koncertna
dvorana Vatroslav Lisinski, dvorana Vatroslav Lisinski,
Zagreb, 11. veljae 2008. Zagreb, 11. veljae 2008)
Ili unutar teksta: Ili unutar teksta:
Izvedba Martine Saer Tzigane Izvedba Martine Saer Tzigane

za violinu i glasovir Mauricea za violinu i glasovir Mauricea
Ravela (13. veljae 2008, Ravela (13. veljae 2008,
Koncertna dvorana Vatroslav Koncertna dvorana Vatroslav
Lisinski, Zagreb) pokazuje Lisinski, Zagreb) pokazuje
njezino razumijevanje njezino razumijevanje
Filmovi. Ako se citira film u obliku kazaline predstave, navodi se naslov

filma kosim pismom, ime redatelja, naziv filmske kompanije ili distribute-
ra, godina prikazivanja te, ako treba, uputa o sceni. Kao i sve izvedbe ui-
vo, navodi se naelno samo u citatnicama. O filmovima na videu v. dolje
6.8.5, a na mrei 6.8.6.
16
F: Moram spavati, anele, T: (Moram spavati, anele, redatelj
redatelj Dejan Aimovi, D. A. Dejan Aimovi, D. A. Film,
Film, 2006, otvorena scena. 2006, otvorena scena)
613

6.8.3. Televizijski i radijski program
TV i radijski program. Navodi se naelno samo u citatnicama. Uklju-

uje se to vie relevantnih podataka: naslov programa, datum gledanja
ili sluanja, naslov i broj epizode, imena izvoaa te institucija koja emi-
tira program. Ako datum gledanja i sluanja nije identian datumu prvo-
ga emitiranja, datum prvoga emitiranja navodi se u uglatim zagradama.
Naslovi programa piu se kosim pismom, a epizode obinim pismom u
navodnicima. Podatci se odvajaju zarezima. Osim u citatnicama podatci
se mogu ugraditi u tekst, esto u kombinaciji sa zagradama. Ako se TV i
radijski program navode iz drugih medija, navode se ti izvori. Za zvune
zapise v. dolje 6.8.4, za videozapise 6.8.5, a za mrene izvore 6.8.6.
45
F: Univerzum uma, Drugi T: (Univerzum uma, Drugi
mozak: Osjeam, dakle jesam, mozak: Osjeam, dakle jesam,
epizoda 5, 12. veljae 2008 epizoda 5, 12. veljae 2008
[prvi put emitirano 11. veljae [prvi put emitirano 11. veljae
2008]. 2008])
Ili unutar teksta: Ili unutar teksta:
Dokumentarni film Dokumentarni film Univerzum

Univerzum uma u epizodi uma u epizodi pod naslovom
pod naslovom Drugi mozak: Drugi mozak: Osjeam, dakle
Osjeam, dakle jesam jesam [emitirano 12. veljae
[emitirano 12. veljae 2008] 2008] doarava
doarava
42
F: Pola ure kulture, HRT, 22. T: (Pola ure kulture, HRT, 22.
oujka 2007. oujka 2007)
Intervju. Navodi se naelno samo u citatnicama ili se ugrauje u tekst.

Kao autor navodi se intervjuirana osoba, a podatak o intervjueru donosi se
614

u tekstu. Navodi se emisija i datum emitiranja. Neobjavljeni intervju citira
se kao rukopis (v. gore 6.6.4).
47
F: Nino Pavi, intervjuirala T: (Nino Pavi, intervjuirala
Mirjana Hrga, 10 do 8, Nova Mirjana Hrga, 10 do 8, Nova
TV, 11. veljae 2008. TV, 11. veljae 2008)
Oglasi, reklame. Navode se samo u citatnicama ili se ugrauju u tekst.

Daje se to vie potrebnih informacija.
43
F: Kra, Dorina, reklama, T: (Kra, Dorina, reklama,
emitirana tijekom emisije emitirana tijekom emisije
Latinica, 11. veljae 2008. Latinica, 11. veljae 2008)
6.8.4. Reprodukcije zvuka
Glazbena djela. Ako se citiraju reprodukcije glazbenih djela ili zvunih

izvedaba, navode se zvuni zapisi. Dolaze i u citatnicama i u bibliogra-
fiji, odnosno u literaturi. Budui da zvuni zapisi imaju stabilne pisane
podatke, navode se po uzorku za knjige uz specifikaciju podataka o raz-
liitim vrstama odgovornosti te o mediju na kojemu se zapisi nalaze.
Uvruju se pod naslov zvunoga zapisa ili pod ime skladatelja, odno-
sno izvoditelja ili dirigenta, ovisno o tome koji je autor vaniji u istrai-
vanju. Navodi se to vie dostupnih podataka kako bi se citirano djelo
razlikovalo od drugih slinih izdanja diskografske kue, identifikacij-
ski broj, medij te datum prvoga izdanja i/ili proizvodnje (objavljivanja
zvunoga zapisa). Za compact disk rabi se kratica CD, za gramofonske
ploe LP i sl.
615

12
F: Ludwig van Beethoven, L: Beethowen, Ludwig van. 2000.
Simfonija br. 9 u d-molu, 4. Simfonija br. 9 u d-molu, 4.
stavak Oda radosti, izvodi stavak Oda radosti. Izvodi
Great orchestra and choir, Great orchestra and choir.
dirigent: Alberto Lizzio, CD- Dirigent: Alberto Lizzio.
ROM Glazbeni susreti 3. vrste, CD-ROM Glazbeni susreti 3.
Profil International, 2000. vrste. Profil International.
B: Beethowen, Ludwig van.

Simfonija br. 9 u d-molu, 4.
stavak Oda radosti. Izvodi
Great orchestra and choir.
Dirigent: Alberto Lizzio.
CD-ROM Glazbeni susreti
3. vrste. Profil International,
2000.
22
F: Giuseppe Verdi, Rigoletto, L: Verdi, Giuseppe. 2004.
3. in, 1. stavak La donna Rigoletto, 3. in, 1. stavak La
mobile, izvodi Coro e donna mobile. Izvodi Coro
Orchestra dellAccademia di e Orchestra dellAccademia di
Santa Cecilia, Roma, Philips Santa Cecilia, Roma. Philips
Classics Production CD stereo Classics Production CD
DDD, 2004. stereo DDD.
B: Verdi, Giuseppe. Rigoletto,

3. in, 1. stavak La donna
mobile. Izvodi Coro e
Orchestra dellAccademia di
Santa Cecilia, Roma. Philips
Classics Production CD
stereo DDD. 2004.
616

35
F: Zdenko Runji, Moj galebe: L: Runji, Zdenko. 20052010.
100 snimaka 1969.2002. g., Moj galebe: 100 snimaka
Croatia Records 5 CD, 2005 1969.2002. g. Croatia
2010. Records 5 CD.
B: Runji, Zdenko. Moj galebe:

100 snimaka 1969.2002.
g. Croatia Records 5 CD.
20052010.
Knjievna djela i drugi verbalni oblici. Zvuni zapisi knjievnih djela,

predavanja i drugih verbalnih oblika navode se kao glazbena djela.
7
F: Aleksandr Blok, Poty, L: Blok, Aleksandr. 1998. Poty.
itaju Sergej irnov i itaju Sergej irnov i
Aleksandr Kotov, Stradiz 6201, Aleksandr Kotov. Stradiz
audiokaseta, 1998. 6201. Audiokaseta.
B: Blok, Aleksandr. Poty. itaju

Sergej irnov i Aleksandr
Kotov. Stradiz 6201.
Audiokaseta. 1998.
1
F: Dragutin Tadijanovi, L: Tadijanovi, Dragutin. 1965.
Prsten: Izabrane pjesme, pjesme Prsten: Izabrane pjesme.
govori Dragutin Tadijanovi, Pjesme govori Dragutin
Jugoton U-MC-6 gramofonska Tadijanovi. Jugoton U-MC-
ploa, 1965. 6 gramofonska ploa.
B: Tadijanovi, Dragutin.
Prsten: Izabrane pjesme.
Pjesme govori Dragutin
Tadijanovi. Jugoton U-MC-
6 gramofonska ploa. 1965.
617

2
F: Arsen Dedi, Na zlu putu, L: Dedi, Arsen. 2004. Na zlu
Croatia Records CD stereo putu. Croatia Records CD
DDD, 2004. stereo DDD.
B: Dedi, Arsen. Na zlu putu.

Croatia Records CD stereo
DDD. 2004.
6.8.5. Videoreprodukcije
Ako se izvedbe uivo (kazaline predstave, televizijski i radijski program,

film) citiraju s videozapisa, navode se ti zapisi. Kao i kod zvunih zapisa,
podatci su stabilni, pa se izvori citiraju po uzorku za knjige. Navode se
i u citatnicama i u bibliografiji, odnosno u literaturi. Autorska se odgo-
vornost klasificira po vanosti u istraivanju. Ako je rije o redateljevu
opusu, npr. Branku Gavelli, redalica je redateljevo ime. Ako je istrai-
vanje o opusu glumice, npr. Ene Begovi, abecedna je redalica ime te
glumice. Isto se tako mogu navesti scenaristi, scenografi ili bilo koji drugi
pripadnici razliitoga autorstva u predstavi, ovisno o tome tko je vaan
za tekst koji citira. Ne moraju se navesti sva imena. Dodaje se oblik me-
dija (VHS, DVD).
3
F: S. Ivekovi i D. Martinis, L: Ivekovi S. i D. Martinis,
red., Chanoyu: Eksperimentalni red. 1983. Chanoyu:
film, video-CD (Ljubljana: Eksperimentalni film. Video-
U-matic, 1983). CD. Ljubljana: U-matic.
B: Ivekovi S. i D. Martinis, red.,

Chanoyu: Eksperimentalni
film. Video-CD. Ljubljana:
U-matic, 1983.
618

12
F: M. Begovi, Pustolov L: Begovi, M. 2002. Pustolov
pred vratima, video-CD, pred vratima. Video-
red. predstave Ivica Kunevi, CD. Red. predstave Ivica
Dramsko kazalite Gavella, Kunevi. Dramsko kazalite
Zagreb, 1981, na: Klasici Gavella, Zagreb, 1981. Na:
hrvatske knjievnosti drama i Klasici hrvatske knjievnosti
kazalite, ur. Zvonimir Bulaja drama i kazalite, ur.
(Zagreb: ALT F4, 2002). Zvonimir Bulaja. Zagreb:
ALT F4.
B: Begovi, M. Pustolov pred
vratima. Video-CD. Red.
predstave Ivica Kunevi.
Dramsko kazalite Gavella,
Zagreb, 1981. Na: Klasici
hrvatske knjievnosti drama
i kazalite, ur. Zvonimir
Bulaja. Zagreb: ALT F4,
2002.
5
F: P. I. ajkovskij, komp., L: ajkovskij, P. I., komp., 2001.
Evgenij Onegin: Film-opera, Evgenij Onegin: Film-
DVD-ROM, red. Roman opera. DVD-ROM. Red.
Tihomirovi (Sankt Peterburg: Roman Tihomirovi. Sankt
Lenfilm, 2001). Peterburg: Lenfilm.
B: ajkovskij, P. I., komp.,

Evgenij Onegin: Film-
opera. DVD-ROM. Red.
Roman Tihomirovi. Sankt
Peterburg: Lenfilm, 2001.
619

17
F: Vladimir Bortko, Sobae L: Bortko, Vladimir. 2005. Sobae
serdce, DVD, glume Evgenij serdce. DVD. Glume Evgenij
Evstigneev i dr. (Moskva: Evstigneev i dr. Moskva:
Krupnyj plan, 2005). Krupnyj plan.
B: Bortko, Vladimir. Sobae
serdce. DVD. Glume Evgenij
Evstigneev i dr. Moskva:
Krupnyj plan, 2005.
Ili: Ili:
17
F: Evgenij Evstigneev, Boris L: Evstigneev, Evgenij, Boris
Plotnikov, Vladimir Tolokon- Plotnikov, Vladimir
nikov, Nina Ruslanova, Roman Tolokonnikov, Nina
Karcev i dr., Sobae serdce, DVD, Ruslanova, Roman Karcev i
reirao Vladimir Bortko dr. 2005. Sobae serdce. DVD.
(Moskva: Krupnyj plan, 2005). Reirao Vladimir Bortko.
Moskva: Krupnyj plan.
B: Evstigneev, Evgenij, Boris Plotni-
kov, Vladimir Tolokonnikov,
Nina Ruslanova, Roman Kar-
cev i dr. Sobae serdce. DVD.
Reirao Vladimir Bortko.
Moskva: Krupnyj plan, 2005.
6
F: Miro Andri, Nevenka L: Andri, Miro, Nevenka Neki,
Neki, Hrvoje Vrdoljak, Hrvoje Vrdoljak, Vladimir
Vladimir Miheli, Kornati, Miheli. 2004. Kornati.
epizoda 4, disk 1, Hrvatsko Epizoda 4. Disk 1. Hrvatsko
podmorje, DVD, reiser Miro podmorje. DVD. Reiser Miro
Andri (Zagreb: HRT, 2004). Andri. Zagreb: HRT.
B: Andri, Miro, Nevenka Neki,
Hrvoje Vrdoljak, Vladimir
Miheli. Kornati. Epizoda
4. Disk 1. Hrvatsko podmorje.
DVD. Reiser Miro Andri.
Zagreb: HRT, 2004.
620

6.8.6. Mreni multimedijski izvori
Ako se vizualni izvori, izvedbe uivo, televizijski i radijski program, film

i drugi multimedijski sadraji rabe online, navode se mrene datoteke.
Mreni multimedijski izvori imaju sve potrebne podatke kao i pisani izvo-
ri, pa se uvruju u bibliografiju i literaturu.
Podatci se navode po uzorku za svaki tip izvora. Navode se naslov mre-
ne stranice, vrsta datoteke, originalno vrijeme nastanka citiranoga izvora
prije objavljivanja na mrei, URL i vrijeme pristupa stranici. Kao i pri ci-
tiranju svih elektronikih izvora, URL nije dovoljan, pa se mora dopuni-
ti drugim podatcima, kako bi se uputilo na autentini izvor i nakon to
se URL promijeni ili nestane. Ako nema URL datoteke, navodi se URL
mrene stranice. Naslov programa pie se kosim pismom, a naslov epizode
ili dijelova normalnim pismom u navodnicima.
29
F: Iskon Internet, Sudbina, L: Iskon Internet. Sudbina,
Dobri slon Archibald, Dobri Slon Archibald.
epizoda 200, net.hr webcafe, Epizoda 200. Net.hr webcafe.
Macromedia Flash Player Macromedia Flash Player
datoteka, 1:01, http://www. datoteka. 1:01. http://www.
net.hr/webcafe/archibald/ net.hr/webcafe/archibald/
page/2005/04/01/0003006. page/2005/04/01/0003006.
html (13. veljae 2008). html (13. veljae 2008).
B: Iskon Internet. Sudbina,

Dobri Slon Archibald.
Epizoda 200. Net.hr webcafe.
Macromedia Flash Player
datoteka. 1:01. http://www.
net.hr/webcafe/archibald/
page/2005/04/01/0003006.
621

4
F: George Gershwin, L: Gershwin, George. 1935.
Summertime, Porgy and Summertime, Porgy
Bess (1935), Videoteka, and Bess. Videoteka.
Macromedia Flash Player Macromedia Flash Player
datoteka, 3:52, http://www. datoteka. 3:52. http://www.
video.besplatnestvari.biz/ video.besplatnestvari.biz/
Summertime-by-George- Summertime-by-George-
Gershwin__8JpPkp1f0So.html Gershwin__8JpPkp1f0So.
(13. veljae 2008). html (13. veljae 2008).
B: Gershwin, George. Summertime,

Porgy and Bess. 1935. Video-
teka. Macromedia Flash Player
datoteka. 3:52. http://www.
video.besplatnestvari.biz/
Summertime-by-George-
Gershwin__8JpPkp1f0So.html
(13. veljae 2008)
5
F: Nova TV, Jedna od L: Nova TV. Jedna od najveih
najveih kraa umjetnina, kraa umjetnina. Dnevnik.
Dnevnik.hr videoteka, Adobe hr videoteka. Adobe Flash
Flash Player videodatoteka, Player videodatoteka.
01:13, http://dnevnik.hr/ 01:13. http://dnevnik.hr/
bin/video.php?media_ bin/video.php?media_
id=101682&section_id=10003 id=101682&section_
(13. veljae 2008). id=10003 (13. veljae 2008).
B: Nova TV. Jedna od najveih T: (Nova TV, 01:13)

kraa umjetnina. Dnevnik.
hr videoteka. Adobe Flash
Player video datoteka.
01:13. http://dnevnik.hr/
bin/video.php?media_
id=101682&section_
id=10003 (13. veljae 2008).
622

6.8.7. Tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti
Umjetniki katalozi i programi. Katalozi, programi umjetnikih izve-

daba te glazbeni izvori navode se kao knjige. Kod kataloga i umjetnikih
programa dodaju se u bibliografiji i literaturi podatci o nazivu, mjestu i
vrmenu izvedbe.
37
F: Marina Viculin, ur. i pisac L: Viculin, Marina, ur. i pisac
predgovora, Marc Chagall. predgovora. 2007. Marc
Pria nad priama, tekst Chagall. Pria nad priama.
kataloga napisali Jean-Michel Tekst kataloga napisali Jean-
Foray i Meret Meyer (Zagreb: Michel Foray i Meret Meyer.
Galerija Klovievi dvori, 2007). Zagreb: Galerija Klovievi
dvori.
B: Viculin, Marina, ur. i pisac
predgovora. Marc Chagall.
Pria nad priama. Tekst
kataloga napisali Jean-Michel
Foray i Meret Meyer. Zagreb:
Galerija Klovievi dvori,
2007.
Drame. Poznata dramska djela mogu se navesti samo u citatnicama, esto

u skraenome obliku, bez datuma objavljivanja, s uputom na in ili scenu.
Podatci se odvajaju zarezima.
9
F: Miroslav Krlea, Glembajevi, T: (Miroslav Krlea, Glembajevi,
in 3, scena 1. in 3, scena 1)
Ako je rije o manje poznatim dramama, prijevodima drama i sl., navode

se svi podatci po uzorku za knjige.
623

18
F: Ivana Sajko, ena-bomba: L: Sajko, Ivana. 2004. ena-
Biljeke s odigrane predstave: bomba: Biljeke s odigrane
Monolog za enu koja ponekad predstave: Monolog za enu
govori (Zagreb: Meandar, koja ponekad govori. Zagreb:
2004), in 1, scena 5. Meandar.
B: Sajko, Ivana. ena-bomba: T: (Sajko, 2004: in 1, scena 5)

Biljeke s odigrane predstave:
Monolog za enu koja ponekad
govori. Zagreb: Meandar,
2004.
Glazbena djela (notni zapisi). Objavljena glazbena djela navode se kao

knjige, a neobjavljena kao rukopisi (v. gore 6.6.4).
12
F: Wolfgang Amadeus Mozart, L: Mozart, Wolfgang Amadeus.
4. Horn Concertos: Concerto D [1974?]. 4. Horn Concertos:
major for Horn and Orchestra, Concerto D major for Horn
Kalmus miniature orchestra and Orchestra. Kalmus
scores, no. 91 (New York: miniature orchestra scores.
Edwin F. Kalmus, [1974?]). No. 91. New York: Edwin F.
Kalmus.
B: Mozart, Wolfgang Amadeus. 4.
Horn Concertos: Concerto D
major for Horn and Orchestra.
Kalmus miniature orchestra
scores. No. 91. New York:
Edwin F. Kalmus, [1974?].
624

6.9. JAVNI DOKUMENTI
Javni dokumenti obuhvaaju sve vrste izvora koje proizvode vlade i razli-
ite institucije. Takvi dokumenti obiluju podatcima i informacijama, pa ih
treba sve navesti radi tone identifikacije izvora. Dva su osnovna pravila
pri navoenju takvih izvora: to vie relevantnih podataka i dosljednost u
njihovu rasporeivanju.
Najei su relevantni podatci:
naziv institucije koja je proizvela dokument (drava, zemlja, grad,

zakonodavno tijelo, komisija, komitet i sl.)
datum objavljivanja
naziv dokumenta ili zbirke dokumenata
ime individualnog autora, urednika ili prireivaa (ako postoji)
broj dokumenta ili koji drugi identifikacijski podatak, npr. datum
donoenja dokumenta
podatci o objavljivanju: mjesto i nakladnikovo ime, ako se razlikuju
od institucije-nositeljice dokumenta
broj stranice i druge lokacijske oznake (lanak, stavak, klasa i sl.), ako
su bitni
Podatci se niu po navedenome redoslijedu te slijede opa interpunk-

cijska pravila za dva stila. Donose se i u citatnicama i u bibliografiji,
odnosno literaturi. Naslov dokumenta pie se kosim pismom. Tako se
piu i svi dijelovi koji su dio naslova. Ako se dokumenti objavljuju u
novinama ili drugim publikacijama, slijedi se uzorak lanka. To znai:
u stilu I. naslov se dokumenta pie obinim pismom u navodnicima, a
u stilu II. obinim pismom bez navodnika. Kosim se pismom pie pu-
blikacija u kojoj je dokument objavljen. Ustav i saborski (parlamentar-
ni) dokumenti navode se samo u citatnicama. Ako je rije o specijalnim
istraivanjima u kojima su takvi dokumenti predmet rasprave ili se esto
625

citiraju, navode se i u bibliografiji, odnosno literaturi. Osim navoenja
u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst. esto se rabe kratice
(l., st., UN, WTO i sl.).
Neobjavljeni javni dokumenti navode se po uzorku neobjavljenih ruko-
pisa (v. gore 6.6.4). Javni dokumenti objavljeni online navode se po uzorku
objavljivanja izvora na mrei (v. gore 6.8.6).
Ovdje se donose neki primjeri navoenja hrvatskih javnih dokumenata.
Zakoni
1
F: Hrvatski sabor, Zakon o obra- L: Hrvatski sabor, Zakon o
zovanju odraslih, 2. veljae 2007, obrazovanju odraslih, 2.
klasa 011-01/07-01/06, zakon veljae 2007. Klasa 011-
668, l. 1, st. 1, NN 17/2007. 01/07-01/06. Zakon 668. l.
1. st. NN 17/2007.
B: Hrvatski sabor, Zakon o
obrazovanju odraslih, 2.
veljae 2007. Klasa 011-
01/07-01/06. Zakon 668. l.
1. St. 1. NN 17/2007.
Statuti ustanova
3
F: Statut Filozofskoga fakulteta L: Filozofski fakultet Sveuilita
Sveuilita u Zagrebu, 17. u Zagrebu. Statut od 17.
listopada 2005, klasa 012-01/05- listopada 2005. Klasa 012-
01/6, l. 11, st. 1, toka 6. 01/05-01/6. l. 11. St. 1.
Toka 6.
B: Filozofski fakultet Sveuilita
u Zagrebu. Statut od 17.
listopada 2005. Klasa 012-
01/05-01/6. l. 11. St. 1.
Toka 6.
626

Ustav
7
F: Ustav RH (proieni tekst), L: Ustav RH (proieni tekst),
l. 45. l. 45.
Rezolucije, odluke, uredbe

6
F: Rezolucija Vijea o strategiji L: Vijee Europske Unije.
Zajednice u promicanju 1997. Rezolucija Vijea
kombinirane topline i energije o strategiji Zajednice u
od 18. prosinca 1997, 98/C promicanju kombinirane
4/01, 31998Y0108(01), topline i energije od 18.
Slubeni list Europskih zajednica prosinca 1997. 98/C 4/01.
(8. sijenja 1998): C 4/14/2. 31998Y0108(01). Slubeni
list Europskih zajednica (8.
sijenja 1998): C 4/14/2.
B: Vijee Europske Unije. T: (Vijee Europske Unije, 1997:

Rezolucija Vijea o strategiji C 4/14/2)
Zajednice u promicanju
kombinirane topline i energije
od 18. prosinca 1997. 98/
C 4/01. 31998Y0108(01).
Slubeni list Europskih
zajednica (8. sijenja 1998):
C 4/14/2.
627

Tijela lokalne uprave
8
F: Primorsko-goranska upanija, L: Primorsko-goranska upanija,
upanijsko poglavarstvo, Odluka upanijsko poglavarstvo.
o davanju koncesije za obavljanje 2007. Odluka o davanju kon-
djelatnosti distribucije plina cesije za obavljanje djelatnosti
u postojeem distribucijskom distribucije plina u postojeem
sustavu na koncesijskom podruju distribucijskom sustavu na kon-
1a) Grad Rijeka, l. 4 (Rijeka, cesijskom podruju 1a) Grad
13. rujna 2007). Rijeka. l. 4. Rijeka. 13. rujna.
B: Primorsko-goranska upanija, T: (Odluka o davanju koncesije

upanijsko poglavarstvo. za obavljanje djelatnosti
Odluka o davanju koncesije distribucije plina u postojeem
za obavljanje djelatnosti distribucijskom sustavu na
distribucije plina u postojeem koncesijskom podruju 1a) Grad
distribucijskom sustavu na Rijeka, l. 4)
koncesijskom podruju 1a)
Grad Rijeka. l. 4. Rijeka,
13. rujna 2007.
Dravni i meudravni ugovori

2
F: Ugovor izmeu Republike L: Republika Hrvatska. 1996.
Hrvatske i Talijanske Republike Ugovor izmeu Republike
o pravima manjina, 5. Hrvatske i Talijanske
studenoga 1996, Narodne Republike o pravima manjina.
novine 04/97, l. 2. 5. studenoga 1996. Narodne
novine 04/97. l. 2.
B: Republika Hrvatska. Ugovor
izmeu Republike Hrvatske
i Talijanske Republike
o pravima manjina. 5.
studenoga 1996. Narodne
novine 04/97. l. 2.
628

6.10. SEKUNDARNI CITATI
U akademskome tekstu naelno je ispravno samo citiranje po vienju (lat.

de visu), tj. neposredno konzultiranje izvornika. To je jedini nain da citati
budu formalno i sadrajno pouzdani. Ako je izvornik nedostupan, moe
se navesti po drugome izvoru. U tome sluaju uz sekundarni se izvor, iz
kojega je citat preuzet, u fusnoti, bibliografiji i literaturi navodi formula-
cija citirano u: ili kratice cit. u:, cit. po i sl. U tekstnoti piu se samo podatci
za izvornik, jer je iz popisa literature jasno da je rije o citatu preuzetome
iz druge ruke.
9
F: Neda Pintari, Fragmenti u L: Pintari, Neda. 2002. Fragmenti
komunikaciji (Zagreb: FF press, u komunikaciji. Zagreb: FF
2002), 12, citirano u Jasmina press, 12. Citirano u Jasmina
Vojvodi, Gesta, tijelo, kultura: Vojvodi. Gesta, tijelo,
Gestikulacijski aspekti u djelu kultura: Gestikulacijski aspekti
Nikolaja Gogolja (Zagreb: u djelu Nikolaja Gogolja
Disput, 2006), 162. (Zagreb: Disput, 2006).
B: Pintari, Neda. Fragmenti u T: (Pintari, 2002: 12)

komunikaciji. Zagreb: FF
press, 2002, 12. Citirano
u Jasmina Vojvodi. Gesta,
tijelo, kultura: Gestikulacijski
aspekti u djelu Nikolaja
Gogolja. Zagreb: Disput,
2006.
629

7.
POSLJEDNJI KORACI
Posljednje poglavlje obuhvaa tri postupka nakon zavretka pi-

sanja: pregledavanje, lekturu i korekturu te oblikovanje i preda-
ju rada. Svaki se retoriki pothvat, pa i pisanje akademske proze,
u odreenome asu mora dovriti. Istodobno zavretak jednoga
istraivanja i jednoga teksta esto je poetak novoga istraivanja
i novoga teksta. Tako je i u pisanju akademske proze. Sve do
zavretka redovitoga studija, a nakon doktorske disertacije i u
znanstvenoj profesiji, posljednji koraci u jednome tekstu esto
su prvi koraci u drugome tekstu i novoj avanturi pisanja.
631

POSLJEDNJI KORACI
7.1. PREGLEDAVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635

7.1.1. to je pregledavanje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635
7.1.2. Tehnike pregledavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635
7.1.3. Pregledavanje i tehnika stsis . . . . . . . . . . . . . . . . . 636
7.2. LEKTURA I KOREKTURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639

7.2.1. to su lektura i korektura? . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639
7.2.2. Deset najeih pogrjeaka i stilskih pitanja . . . . . . . . 640
7.2.3. Korekturni znakovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 650
7.3. OBLIKOVANJE I PREDAJA RADA. . . . . . . . . . . . . . 654

7.3.1. to je oblikovanje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 654
7.3.2. Osnovna naela oblikovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . 654
7.3.3 Posljednji koraci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 659
633

7.1. PREGLEDAVANJE
7.1.1. to je pregledavanje?
Pregledavanje ili revizija (od lat. revidere ponovno vidjeti) jest provjera-
vanje sadraja vlastitoga teksta nakon dovretka pisanja. U odreenome
asu, kada vjerujete da ste glavnu ideju jasno definirali i potkrijepili s do-
voljno relevantnih dokaza, da ste grau izloili u prikladnoj kompoziciji,
da ste pisali u akademskome jezino-stilskom standardu i dosljedno citi-
rali u odabranome citatnom stilu, da ste u zakljuku saeli svoje rezultate i
uputili na mogunosti daljnjih istraivanja, trebat e vlastiti tekst dubinski
kritiki proitati.
7.1.2. Tehnike pregledavanja
U tijeku pisanja, kao autorica ili autor, bili ste uronjeni u retorike strate-
gije i tehnike kako biste argumentirali svoju ideju. Cjelina vae argumen-
tacije bila je zamiljena, ali ne i ostvarena. Nakon zavretka pisanja, kao
itateljica ili itatelj vlastitoga teksta, nalazite se izvan teksta, gledate ga i
ocjenjujete izvana.
Osnovne su tehnike pregledavanja:
Odloite tekst nastranu da se ohladi i vratite mu se nakon stanovi-

toga vremena. Tako ete ga moi promatrati s potrebnoga odmaka.
Proitajte vlastiti tekst oima Drugoga, kao da ga niste sami napisali.
Pisali ste polazei od dijelova prema cjelini. Pregledavajte obratno
polazei od cjeline prema dijelovima.
635

Postavljajte pitanja u tehnici stsis omjeravajui vlastiti tekst o stan-
darde akademskoga pisma: metodinost, sustavnost, koheziju (po-
vrinsko spajanje dijelova u cjelinu) i koherenciju (dubinski smisao
teksta), snagu argumentacije, uvjerljivost dokaza i sl.
Dajte svoj tekst na itanje kolegicama i kolegama koji se nalaze u
slinoj retorikoj situaciji poput vas (v. III. 1.3.18). Paljivo sasluajte
njihove primjedbe i prihvatite sve to poboljava va tekst.
Ako postoje dodatna pitanja i dvojbe, obratite se mentorici ili men-
toru. Promijenite i dopunite sve to treba.
itajte u vrstoj kopiji, a ne na treperavu ekranu. Tako ete se moi
bolje usredotoiti.
7.1.3. Pregledavanje i tehnika stsis
U fazi pregledavanja tekst jo nije konaan. Ako treba, moe se popraviti.

Iskoristite tu mogunost i poboljajte svoju akademsku prozu postavlja-
jui pitanja u tehnici stsis. Pregledavanje teksta bit e uinkovitije ako ga
provedete nakon rasprave u potpornoj grupi i razgovora s mentoricom ili
mentorom.
Pregledajte uvod, teznu reenicu i zakljuak. Konani uvod i zakljuak

pisali ste na kraju rada. Sada ete ih provjeriti na poetku pregledavanja.
Tu se nalazi najiri okvir za vau argumentaciju. Zanimat e vas jeste li is-
punili oekivane standarde pisanja u svojemu posebnom sluaju. Postavit
ete ova i slina pitanja:
Jeste li u uvodu osigurali kontekst istraivanja i dali pregled literatu-

re? Je li taj pregled informativan i kratak?
Jeste li u pregledu literature odredili niu i postavili vlastito istrai-
vako pitanje? Kako ste obrazloili vanost svojega pitanja i poklapa
li se to s rezultatima u zakljuku?
636

Jeste li glavnu ideju u uvodu jasno formulirali ili je itateljice i itate-
lji moraju sami rekonstruirati? Moete li svoju glavnu ideju izraziti
na drugi nain?
Kojim ste rijeima izrazili (nagovijestili) glavnu ideju u uvodu, a kako
ste to izveli u zakljuku? Je li glavna ideja izreena u uvodu jednim,
a u zakljuku drugim rijeima? Ako treba, teznu reenicu iz uvoda
moete preformulirati kako bi se bolje uklopila s novim oblikom u
zakljuku.
Je li zakljuak napisan obrnutim redoslijedom nego uvod od tezne
reenice prema rezultatima? Jeste li jo jednom uvrstili svoju tezu,
naglasili njezine prednosti i rezultate do kojih ste doli? Jeste li ista-
knuli pitanja koja ostaju za budua istraivanja?
Ako ste se u uvodu posluili mamcima za privlaenje pozornosti, je li
to u skladu s obiajima na vaemu polju?
Ako ste u uvodu to obeali, a niste to ostvarili, jeste li u zakljuku
naveli zato je dolo do odstupanja?
Pregledajte tijelo teksta. Pregledavanje tijela teksta sastoji se u provjera-

vanju funkcionira li tekst u cjelini svoje strukture i kompozicije kao veliki
argument za glavnu ideju. Okosnica e provjeravanja biti kohezija (spa-
janje dijelova u cjelinu na razini strukture i kompozicije) i koherencija
(logika smislenost teksta kao velikoga argumenta za vau glavnu ideju).
Postavite ova i slina pitanja:
Ima li va rad glavnu ideju i je li ona primjereno razvijena (argumen-

tirana) u tijelu teksta?
Jeste li odabrali strukturu koja odgovara vaemu podruju i vaoj temi?
Je li va rad metodoloki utemeljen? Jesu li dokazi izvedeni sustavno?
Ima li previe grae, a premalo analize? Ima li previe kronolokih
podataka i opisa na tetu analize? Ako ima, smanjite naraciju i de-
skripciju, a pojaajte analizu i interpretaciju.
637

Jeste li odabrali prikladnu kompoziciju za izlaganje svoje teme i argu-
mentaciju teze? Odgovara li podjela na dijelove, odjeljke i pododjeljke
odabranoj kompoziciji? Provjerite jeste li izbjegli tipine pogrjeke:
osobnu priu o istraivanju, kola citata i mehaniki raspored grae?
Ako citirate suvremene autoritete, provjerite jeste li to uinili strogo
funkcionalno ili samo zato to su u modi. Izbjegnite citiranje po-
modnih autoriteta ako nisu strogo vezani uz vau temu.
Provlae li se kroz cijeli rad kljune rijei koje signaliziraju temu i
sudjeluju u argumentaciji vae teze? Ako ne, va rad ne moe biti
koherentan i ne moe dokazati tezu. Potraite sline ili sinonimne
rijei i zamijenite ih kljunim rijeima kako biste uvrstili logiku
strukturu teksta.
Je li vae izlaganje sustavno i ima li primjeren opseg? Ako vam se koji
dio teksta uini neprimjerenim, izreite ga, ali sauvajte. Moda e
vam trebati u drugome kontekstu.
Pregledajte odlomke, reenice i kljune rijei. Ono to je tijelo teksta za

vau glavnu tezu i glavnu ideju, to su odlomci za pojedine teze i pojedine
ideje. Provjerite jesu li odlomci sa svojim reenicama i kljunim rijeima
ispunili osnovnu zadau maloga argumentacijskog prostora u funkciji va-
ega rada kao velikoga argumenta. Postavite ova i slina pitanja:
Ima li svaki odlomak jasnu ideju? Je li ta ideja izreena u jasnoj teznoj

reenici? Nalazi li se tezna reenica na poetku ili na kraju odlomka?
Stoji li svaki odlomak sa svojom malom idejom i malom teznom
reenicom u funkciji velike ideje i velike tezne reenice na razini
ukupnoga teksta?
Je li glavna ideja odlomka dovoljno potkrijepljena razlozima i do-
kazima? Ima li kakvih nejasnoa? Ako su definicije nedovoljne,
dopunite ih. Ako su distinkcije mutne, razbistrite ih. Ako otkrijete
logiku pogrjeku, ispravite je. Ako vam se dokazi uine slabima ili
neprimjerenima, ojaajte ih ili pronaite nove dokaze.
638

Imate li moda previe grae bez interpretacije? Jesu li prijelazni od-
lomci funkcionalni za grau? Moete li smanjiti narativne i deskrip-
tivne, a pojaati analitike i interpretacijske odlomke?
Provlae li se kroz svaki odlomak kljune rijei i jesu li zamjenske
rijei jasno raspoznatljive? To su, kao i na razini cijeloga teksta, sred-
stva koherencije.
Je li veza s prethodnim odlomkom jasno uspostavljena? Poinje li
svaki odlomak primjerenim veznim sredstvima i jesu li reenice unu-
tar odlomka povezane? Jeste li paljivo rabili tekstne konektore (ve-
zna sredstva u slubi kohezije poput dakle) i modalne izraze (vezna
sredstva u slubi smisaone koherencije poput napokon i sl.)?
Kao i kod veih dijelova u strukturi teksta, izreite nepotrebne od-
lomke, ali ih sauvajte. Moda e vam trebati u drugome kontekstu
ili ete ih preoblikovati.
7.2. LEKTURA I KOREKTURA
7.2.1. to su lektura i korektura?
U klasinome smislu lektura (od lat. legere itati, lector ita) jest i-
tanje i ispravljanje jezino-stilske razine rukopisa prije predaje u tisak.
Korektura (lat. correctio popravak ili popravljanje, ispravak ili isprav-
ljanje, corrector popravlja, osoba koja se bavi korekturom) jest isprav-
ljanje teksta na otisku tipografskoga sloga prije objavljivanja. Lektura je
jezino-stilska priprema rukopisa za tisak, a korektura je ispravljanje pre-
ostalih pogrjeaka na otiscima i priprema za objavljivanje. Budui da vi ne
objavljujete klasian akademski lanak ni knjigu, nego predajete akadem-
ski rad na ocjenu mentorici ili mentoru i povjerenstvu, lektura i korektura
obavljaju se prije predaje teksta na ocjenu. U procesu lekture i korekture
provjeravate ukupnu formu teksta od jezika i stila do mehanike teksta i
tipografskih pogrjeaka.
639

Prvi je korak u lektoriranju i korigiranju ukljuivanje raunalnoga pro-
grama za traenje pogrjeaka i provjeru pravopisa (engl. checker). To e
sigurno biti korisno, ali nikako dovoljno. Raunalni program ne moe
prepoznati ispravnu rije na krivome mjestu ili u krivoj sintagmi (prozor
pozor, svijet svijest, uzorka uzroka, razliiti tipovi razliti tipovi i
sl.). Isto e tako ostati skrivene mnoge finese pravopisne i citatne me-
hanike. Stoga posvetite pozornost svim razinama akademskoga jezika i
stila, mehanici i fizici teksta. Tako ete izbjei najneugodniju situaciju u
prezentaciji i ocjeni svojega rada: da se pozornost skrene sa sadraja na
mehaniku teksta i, u najgorem sluaju, na tipografske pogrjeke.
Lekturu i korekturu u manjim akademskim radovima najee radite
sami. Najbolje je to uiniti nakon primjedaba koje ste dobili od kolegica i
kolega, mentorice ili mentora. Ako piete vei akademski rad poput dok-
torske disertacije, ako niste sigurni u poznavanje jezinoga standarda ili
ako piete rad na stranome jeziku koji dovoljno ne poznajete, dajte svoj
tekst profesionalnomu lektoru i korektoru, kako bi jezino-stilska forma
bila na najvioj razini.
7.2.2. Deset najeih pogrjeaka i stilskih pitanja
Carstvo akademskoga diskursa beskrajno je kao to su beskrajni jezik

i stil. U poglavlju III. 4. govorili smo o razliitim osobinama akadem-
skoga jezika i stila, a u poglavljima III. 5. i 6. o citatnoj mehanici. Ovdje
emo izdvojiti deset jezino-mehanikih pogrjeaka i stilskih pitanja
koji se najee pojavljuju u studentskim radovima. U studentskim se
radovima potkradaju i druge pogrjeke i postavljaju razliita stilska pita-
nja, ali ako razrijeite tih deset, napravili ste velik korak prema standar-
du akademske pismenosti na hrvatskome jeziku. Budui da su neke po-
grjeke i neka stilska pitanja ve opisani ili spomenuti, ovdje ih donosim
u telegrafskome stilu radi lakega uoavanja i pamenja. To su:
640

Poloaj naslonjenica
Posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev
Njen i njezin
Dugi i kratki pridjevski oblici
Dalikanje
Pisanje jata
Pisanje zareza
Pravopisna mehanika
Ugradba citatnica
Sakanje
Poloaj naslonjenica. Pravila glase:
Poloaj naslonjenica ili zanaglasnica (enklitika) razliit je u pisano-

me i govorenome jeziku.
Pisani jezik podlijee ritmomelodijskim, a govoreni jezik logikim
zakonitostima.
U akademskome tekstu kao visoko standardiziranu pismu enklitika
ne moe stajati na naglaenome mjestu, te se naslanja na prethodnu
naglaenu rije.
Neispravno:
U ovome poglavlju je rije o

Ivo Frange je autor knjige Povijest hrvatske knjievnosti.
Zato?
U navedenim primjerima naslonjenica je nalazi se na naglaenome mjestu.
641

Ispravno:
U ovome je poglavlju rije o

U ovome poglavlju rije je o
Ivo Frange autor je knjige Povijest hrvatske knjievnosti.
Zato?
U ispravljenim reenicama naslonjenica je stoji iza naglaene rijei.
Posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev. Pravilo glasi:
U hrvatskome standardnom jeziku posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in,

-ljev sklanjaju se po neodreenoj sklonidbi.
Pogrjeke se pojavljuju u kosim padeima genitivu, dativu, akuza-
tivu i lokativu jednine.
Neispravno:
Frangeovog djela, Frangeovom djelu

ehovljevog opusa, ehovljevom opusu
njegovog oca, njegovom ocu
Ispravno:
Frangeova djela, Frangeovu djelu

ehovljeva opusa, ehovljevu opusu
njegova oca, njegovu ocu
Posvojne zamjenice njen i njezin. Pravila glase:
Posvojna zamjenica za tree lice jednine koja se odnosi na enu po-

javljuje se u dva oblika: u obliku njen i u obliku njezin.
642

Oblik njen obiljeje je razgovornoga i pjesnikoga stila, a njezin
znanstvenoga i strunoga.
U kosim padeima njezin ide po neodreenoj sklonidbi.
Neispravno:
U njenu (njenom/e) djelu
Ispravno:
U njezinu djelu
Dugi oblici u deklinaciji odreenih pridjeva. Rije je o stilskome

obiljeju:
U genitivu, dativu, akuzativu i lokativu odreenih pridjeva susreu

se dugi i kratki oblici.
Dugi se oblici rabe u dvama sluajevima: u nizu pridjeva osim zad-
njega te kada pridjev zavrava istim glasom kakvim poinje sljedea
rije.
Stoga se u akademskome stilu preporuuju oblici (usp. Sili, 2006: 196197):
knjievnoga jezika
hrvatskoga knjievnog jezika
suvremenoga hrvatskoga knjievnog jezika
modernoga umjetnikoga genija
Kao stilsko obiljeje akademskoga diskursa dugi se oblici rabe i u da-

tivu i lokativu. Pri tome se, kada je to morfoloki mogue, pravi razlika
izmeu dativa (nastavak -u) i lokativa (nastavak -e):
Tom(u) se problemu moe prii

Rije je o tom(e) problemu.
643

Lokativ na -u dolazi kada osnova pridjeva zavrava na palatal. Pri-
mjerice:
problem, o kojemu je rije (osnova koj- )

u naemu sluaju (osnova na- )
Dalikanje. U hrvatskome standardnom jeziku pitanja se ne postavljaju

ovako:
Da li vam je tema jasna?

Da li ste spremni za test?
Da li elite ii na izlobu?
Nego ovako:
Je li vam tema jasna?

Jeste li spremni za test?
elite li ii na izlobu?
Pisanje refleksa jata. Takve se pogrjeke mogu vrlo lako ukloniti kon-
zultiranjem pravopisa. Kada god posumnjate u pisanje refleksa jata, pro-
listajte bilo koji pravopisni rjenik.
Neispravno:
pripovjetka, pripovijedni, sprijeava
Ispravno:
pripovijetka, pripovjedni, sprjeava
Pisanje zareza. U pisanju zareza u akademskoj se prozi vrlo esto grijei.

Najee se kre ova pravila:
644

Zarezom se ne odvajaju anteponirane prilone oznake (mjesta, vremena,
naina)
Neispravno:
Nakon dugogodinjega rada u sklopu Zagrebake kole, Ivo Frange pie Po-
vijest hrvatske knjievnosti.
Ispravno:
Nakon dugogodinjega rada u sklopu Zagrebake kole Ivo Frange pie Po-
vijest hrvatske knjievnosti.
Zarezom se ne odvajaju tekstni konektori kao mehanika vezna sredstva

(naime, nakon toga, no, pak, stoga, takoer, u prvom redu i sl.).
Neispravno:
Krlea, pak, nije pobornik avangarde.
Ispravno:
Krlea pak nije pobornik avangarde.
Zarezom se ne odvaja veznik nego u kombinaciji s ne samo.
Neispravno:
Aleksandar Flaker nije samo napisao knjigu Ruska avangarda, nego je i vo-
dio projekt Ruska avangarda.
Ispravno:
Aleksandar Flaker nije samo napisao knjigu Ruska avangarda nego je i vo-
dio projekt Ruska avangarda.
645

Zarezom se odvajaju inverzije.
Neispravno:
Vrativi se u Zagreb Mato je...
Ispravno:
Vrativi se u Zagreb, Mato je...
Zarezom se odvajaju naknadna razjanjenja prethodnoga sadraja, oso-

bito nakon izraza to jest, stoga, odnosno i sl.
Neispravno:
Krlea se nije vezao ni za jedan knjievni pokret tj. ostao je dosljedan samo-
mu sebi.
Ispravno:
Krlea se nije vezao ni za jedan knjievni pokret, tj. ostao je dosljedan sa-
momu sebi.
Pravopisna mehanika. Pogrjeke u pravopisnoj mehanici djeluju runo

jer nisu posljedica sloenosti pravila, nego neurednosti. Ne moe se do-
voljno naglasiti koliko su takve pogrjeke iritantne i koliko mogu pokvari-
ti ukupan dojam o tekstu.
Pravila su pisanja razmaka (bjeline) meu pravopisnim znakovima ova:
> Znak se priljubljuje uz rije s lijeve strane bez razmaka.

> Znak se odvaja od rijei s desne strane jednim razmakom.
> Izmeu pojedinih rijei dolazi jedan razmak.
646

Neispravno:
A.G.Mato
Zagreb, 21.1.2009.
Ispravno:
A. G. Mato
Zagreb, 21. 1. 2009.
Modifikacije u razmacima (bjelinama) razlikovno su naelo u pojedinim

funkcionalnim uporabama. Primjerice, u e-adresama svi se pravopisni
znakovi piu bez razmaka:
dtolic@ffzg.hr
Arapska numeracija nema razmaka meu brojevima:
1.1.1.
1.1.2.
Ugradba citatnica. Pisanje citatnica i bibliografskih jedinica pripada me-

hanici citatnoga okvira. Kao to je vie puta istaknuto u poglavljima III.
4. i III. 5, te se pogrjeke u akademskome diskursu ne toleriraju. Ugradba
citatnica pripada profinjenoj mikromehanici teksta. Treba je poznavati i
pridravati se pravila (v. III. 5.3.1. i III. 5.3.2). Ovdje navodimo samo naj-
ea pravila i najee pogrjeke.
Kada se citira dio reenice ili sintagma, citatnice se piu iza navodnika, a
prije toke kao znaka za kraj reenice:
2. ( ).
647

Neispravno:
Po miljenju Josipa Uarevia Bitijev Pojmovnik suvremene knjievne te-

orije za hrvatsku knjievnoznanstvenu zajednicu znai teorijski dogaaj
desetljea.2
Znanost o knjievnosti oblikovala se tek poetkom 20. stoljea. (Uarevi,
2002: 172).
Ispravno:
Po miljenju Josipa Uarevia Bitijev Pojmovnik suvremene knjievne teo-

rije za hrvatsku knjievnoznanstvenu zajednicu znai teorijski dogaaj
desetljea3.
Znanost o knjievnosti oblikovala se tek poetkom 20. stoljea (Uarevi,
2002: 172).
Kada se citira cijela reenica, citatnice se naelno piu iza toke i na-
vodnika:
.4 . ( )
Neispravno:
Autor zakljuuje: Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bit-
nih aspekata kulture 20. stoljea4.
nih aspekata kulture 20. stoljea. (Uarevi, 2002: 173).
2 Josip Uarevi, Summa theoriae: Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne te-
orije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., u: Izmeu tropa i prie: Rasprave i ogledi o
hrvatskoj knjievnosti i knjievnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada,
2002), 170.
3 Ibid.
4 Ibid., 173.
648

Ispravno:
nih aspekata kulture 20. stoljea.5
nih aspekata kulture 20. stoljea. (Uarevi, 2002: 173)
Ili:
nih aspekata kulture 20. stoljea (Uarevi, 2002: 173).
Vie o ugradbi tekstnota v. 5.3.1, Citatnice: Cjeloviti citati.
Sakanje. Gotovo u svim suvremenim studentskim radovima pogrjeno se

rabe oblici s i sa. Previe se saka, tj. nepravilno pie sa. Pravilo glasi:
s se pie uvijek osim

ispred s, z, ,
uz instrumental zamjenice ja: sa mnom
ispred teko izgovorljivih suglasnikih skupova poput ks, ps i sl. pri-
mjerice: Dama sa psetancem
Neispravno:
sa Frangeovom knjigom
sa mentoricom/sa mentorom
Ispravno:
s Frangeovom knjigom
s mentoricom/s mentorom
5 Ibid.
649

Zavrit u ovaj kratki popis najeih pogrjeaka i stilskih pitanja u sstilu
i sastilu:
Sa zahvalnou
te
s uvjerenjem
da ete sa steenim znanjima
vjetije i uspjenije pisati akademske radove
mogu samo rei:
Bilo mi je ugodno
druiti se s vama,
kao to je, nadam se, i vama
sa mnom.
7.2.3. Korekturni znakovi
to su korekturni znakovi? U klasinome smislu korekturni su znakovi

posebni znakovi kojima se obiljeuju ispravci na tiskarski sloenome i obra-
enome tekstu. Znakovima se u tekstu obiljeuje pogrjeka, a zatim se ti
znakovi ponavljaju na margini. Nakon to je korektura zavrena, najee
nakon dva ili tri otiska, urednici daju suglasnost za tisak, tzv. imprimatur
(lat. neka se otisne). U akademskome pismu korekturne znakove treba-
te poznavati kako biste se njima mogli sluiti u lekturi i korekturi svoga
raunalnog ispisa te proitati korekturne znakove kojima e mentorica ili
mentor i lanovi povjerenstva na posljednjoj verziji vaega rada obiljeiti
svoje opaske i ispravke.
Dvije su vrste korekturnih znakova: tekstni i rubni. Tekstni znakovi
nemaju odreenoga znaenja, pa na rubu treba napisati u emu je po-
grjeka, kako bi se ona mogla ispraviti. Rubni znakovi imaju odreena
650

znaenja, pa njihovo ponavljanje na rubu bez ikakve druge upute jas-
no govori o kakvoj je pogrjeci rije i kako je treba ispraviti. Krivi se
ispravak opoziva nizom toaka pod ispravkom u tekstu i precrtavanjem
ispravka na rubu.
Tekstni i rubni znakovi izgledaju ovako:
Tekstni znakovi
DELEATUR VERTATUR Ukloniti Ostaviti Smanjiti

(izbaciti) (okrenuti) razmak razmak razmak
Poveati Ukloniti Poveati Izmijeniti Ukloniti uzrok

razmak uvlaku uvlaku redoslijed mrljanju
Rubni znakovi
651

652

Slika 7.2.3. Tekst ispravljen korekturnim znakovima. Izvor: Mesaro, 1981: 118120.
653

7.3. OBLIKOVANJE I PREDAJA RADA
7.3.1. to je oblikovanje?
Za razliku od pregledavanja (provjeravanje smisla teksta) i lekture/ko-

rekture (provjeravanje jezino-stilske forme i mehanike teksta) oblikova-
nje ili formatiranje (od lat. formare oblikovati) jest tehniko ureivanje
teksta. Fakulteti i odsjeci esto daju upute o tehnikome ureivanju i fi-
zikome liku teksta. Ako takve upute postoje, slijedite ih. Ako ne postoje,
slijedite ili prilagodite ovdje opisana naela oblikovanja. Kao predloak
za izradu ovdje predloenih naela posluio je prirunik Turabian, 2007.
Prvi dojam o akademskome radu, kao i o svakome rukopisu, upravo je
susret s njegovim fizikim likom. Stoga na tu komponentu tekstne me-
hanike treba obratiti posebnu pozornost. Fiziki lik teksta treba biti tako
ureen da se uope ne zamjeuje. To znai da je sve u najboljemu redu.
Lagan i neproblematian susret s vanjtinom rukopisa prvo je jamstvo za
lagan i neproblematian susret sa sadrajem teksta.
7.3.2. Osnovna naela oblikovanja
Naela oblikovanja mogu biti opa i posebna. Opa naela oblikovanja

odnose se na tekst u cjelini, a posebna na pojedine dijelove teksta. Posebna
naela oblikovanja obraena su u poglavlju III. 2. te na mjestima gdje je
bilo rijei o pojedinim dijelovima. Ovdje obraena osnovna naela uklju-
uju opa naela oblikovanja teksta i posebna naela za oblikovanje na-
slovnice i dvaju naslovnih listova, preliminarne i naslovne stranice. Ako
se susretnete s problemom oblikovanja koji ovdje ni drugdje u knjizi nije
opisan, potraite savjet mentorice ili mentora ili se informirajte na fakul-
tetu i odsjeku.
Pismo. Ako na studiju ili u sveuilinoj zajednici nije drukije propisa-

no, najei je oblik pisma u akademskim radovima Times New Roman,
654

a veliina slova 12 tipografskih toaka (points, pt). Ako su osnovna slova
veliine 12 toaka, biljeke pod tekstom i biljeke na kraju teksta obino se
piu slovima veliine 10 toaka.
Prije konanoga oblikovanja rukopisa treba napraviti sustav slova za
naslove i podnaslove na razliitim razinama teksta. Pravila za koso pismo
(kurziv, italic) uglavnom su utvrena, pa ih se valja pridravati i dosljedno
ih primjenjivati (pisanje termina i stranih rijei, naslovi izvora i sl., v. III.
4.3.3, Mehanika pravopisnih znakova i III. 6). Uporaba podebljanih slova
(bold) i razmaknutih (spacionirano) nije propisana. U pisanju podnaslova
podebljana slova obino se rabe za vie razine, a koso pismo za nie razine.
Bitno je da sustav slova, za koji se odluite, slijedi logiku teme i da ga do-
sljedno provedete (v. III. 2.2.5, Naslovljivanje).
Rubovi (margine). Na vrhu, s desne strane i na dnu stranice ostavljaju se

rubovi ili margine (lat. margo, marginis kraj, rub), obino 2, 5 ili 3 cm. S
lijeve se strane ostavlja neto vie prostora za uvez. Unutar rubova dolaze
brojevi stranica. Rubovi su potrebni jer se na njih upisuju korekturni zna-
kovi i komentari.
Razmaci. Osnovni tekst akademskih radova pie se s jednim i pol ili s

dvostrukim proredom, ovisno o obiajima akademske zajednice. Takav
je prored potreban radi lakega praenja teksta, komentara mentorica ili
mentora i lanova povjerenstva te unoenja korektura. Naslovi se od pr-
voga retka teksta najee odvajaju s dva prazna retka. Tako se odvajaju i
izdvojeni citati.
Bez praznoga retka, tj. bez proreda obino se piu:
izdvojeni citati
naslovi tablica i potpisi pod slikama
Bez praznoga retka unutar jedinica, ali s praznim retkom izmeu jedinica
obino se piu:
655

jedinice unutar sadraja, popisa tablica, slika i kratica
biljeke pod tekstom i biljeke na kraju teksta
bibliografija i literatura
Svi dijelovi veega akademskog rada sadraj, uvod, poglavlja, zakljuak,

literatura itd. poinju na posebnim stranicama. Pri bilo kojoj promjeni
u tekstu valja paziti da se razmaci ne poremete, kako naslov poglavlja ne bi
ostao na stranici na kojoj zavrava prethodno poglavlje, izdvojeni se citat
spojio s tekstom i sl.
Kada se rukopis prireuje za tisak, cijeli se tekst pie s jednim i pol ili
s dvostrukim proredom. To se ini stoga da se ne bi poremetili razmaci
pri likovnome ureivanju i dizajniranju. Rijei na kraju retka ne smiju se
rastavljati runo kao na klasinome pisaem stroju, jer se pri najmanjoj
promjeni raunalnoga sloga rastavna crtica moe nai unutar rijei i tako
izazvati pravopisnu pogrjeku ili semantiku dvojbu. To je osobito vano
pri predaji rukopisa u virtualnome obliku, jer se u procesu oblikovanja
teksta razmaci mijenjaju, pa ni rastavljene rijei ne dolaze ondje gdje su
bile u rukopisu. Kada u novinskome lanku ili asopisu vidimo rastavljenu
rije usred retka, to je znak da je autor predao virtualnu verziju teksta u
kojoj je runo rastavljao rijei, pa su se u procesu novoga oblikovanja po-
remetili razmaci i rastavljena se rije nala na mjestu gdje nije trebala biti
rastavljena.
Uvlake. Prvi redak u odlomku najee se pie s uvlakom od tri do pet

mjesta (v. III. 3.2.2). Izdvojeni citati u prozi obino se uvlae kao prvi re-
dak u odlomku. Dodatno se uvlae prvi redci koji su uvueni u izvorniku
(v. III. 5.3.2, Proza). Izdvojeni citati u poeziji uvlae se kao i u prozi ili piu
centrirano (v. III. 5.3.2, Poezija).
Obrojivanje stranica: Paginacija (od lat. pagina strana). Stranice se

teksta mogu obiljeiti na dva naina: jedinstveno i diferencirano.
U jedinstvenoj paginaciji stranice se u cijelome tekstu obiljeuju
arapskim brojkama. U diferenciranoj paginaciji prethodni se dio teksta
656

(posveta, moto, popis ilustracija, popis kratica, predgovor i zahvala) obi-
ljeuje malim rimskim brojkama, a tijelo teksta i zavrni dio arapskim
brojkama (v. sliku strukture akademske proze III. 2.3). Preliminarna i
naslovna stranica u oba se sustava ne numeriraju. Pri tome preliminarna
stranica ne ulazi u paginaciju, a naslovna stranica ulazi. Neki se elementi
(npr. posveta i moto) ne moraju numerirati, ali ulaze u paginaciju. Po-
etne stranice u poglavljima ne treba obiljeiti brojem, ali se ti brojevi
uraunavaju u konaan zbroj.
Jedinstvena i diferencirana paginacija razlikuju se po konanome zbro-
ju stranica. U jedinstvenoj paginaciji sve stranice poevi s naslovnom
stranicom ulaze u konaan zbroj. U diferenciranoj paginaciji stranice
prethodnoga dijela teksta, bilo nenumerirane (naslovna stranica, po-
sveta i moto) bilo numerirane rimskim brojkama (posveta, moto, popis
ilustracija, popis kratica, predgovor i zahvala), ne ulaze u konaan zbroj
stranica. U konaan zbroj stranica ulaze stranice osnovnoga teksta te za-
vrnoga dijela (dodatci, biljeke na kraju teksta, bibliografija i literatura,
saetak) oznaene arapskim brojkama. Kao ilustraciju dvaju sustava pa-
ginacije v. primjere Sadraja u III. 2.3.4. Koju ete paginaciju odabrati?
Odabrat ete onu koja je uobiajena u vaoj akademskoj zajednici. Takva
pravila uvijek imaju prednost.
Poloaj broja na stranici nije kodificiran. Moe biti centriran na dnu,
centriran na vrhu ili smjeten u vanjski kut stranice.
Izgled naslovnice, preliminarne i naslovne stranice. Manji akademski

radovi imaju samo naslovnu stranicu ili se naslov stavlja na poetak teksta.
Vee akademske proze (diplomski rad, magistarska teza i doktorska di-
sertacija) imaju naslovnicu te dva naslovna lista: preliminarnu i naslovnu
stranicu. Naslovna stranica je izvanjska stranica (pri tvrdome uvezu korice).
Na naslovnici se donose naziv sveuilita ili visokokolske ustanove, ime stu-
dentice/studenta ili pristupnice/pristupnika, naslov i podnaslov rada, vrsta
rada, mjesto i godina. Ako postoji zadani model naslovnice, slijedit ete taj
model. Ako takav model ne postoji, moete prilagoditi opi model. Ele-
menti se u naslovnici najee rasporeuju centrirano (v. sliku III. 7.3.2.a).
657

Preliminarna stranica sadrava osnovne podatke o obrani rada (ime i
prezime studentice/studenta ili pristupnice/pristupnika, naslov i podna-
slov rada, vrijeme obrane, postavljena pitanja i sl.) te predvieno mjesto za
ocjenu i potpise lanova povjerenstva. Fakulteti i odsjeci katkad propisuju
rijei i oblik preliminarne stranice. Preliminarna se stranica tada oblikuje
po zadanome modelu. To je obino prva stranica teksta. Ta se stranica ne
paginira i ne ulazi u zbroj stranica.
Na naslovnoj se stranici donose svi podatci kao i na naslovnici, s tom raz-
likom da se u gornjemu dijelu ispod naziva institucije dodaje naziv odsjeka
ili studija, a u donjoj treini, iznad podataka o mjestu, mjesecu i godini izra-
de rada, podatci o kolegiju, mentorici/mentoru, studentici/studentu ili pri-
stupnici/pristupniku (v. sliku III. 7.3.2.b). Naslovna se stranica ne paginira,
ali se njezin broj uraunava u zbroj stranica, bilo u kontinuitetu (jedinstve-
na paginacija arapskim brojevima) bilo kao prvi u nizu stranica prethodno-
ga dijela teksta (diferencirana paginacija rimskim i arapskim brojevima).
Naziv sveuilita ili visokokolske ustanove

(pri vrhu stranice)
Ime i prezime studentice/studenta

ili pristupnice/pristupnika
(pri kraju gornje treine stranice)
NASLOV RADA:
PODNASLOV
(u sredini stranice)
Vrsta rada
(ispod naslova)
Mjesto, godina
(na donjemu rubu stranice)
Slika III. 7.3.2.a. Osnovni model naslovnice
658

Naziv sveuilita ili visokokolske ustanove
Naziv odsjeka ili poslijediplomskoga studija
NASLOV RADA:
PODNASLOV
Vrsta rada
Kolegij:
Mentorica/mentor: dr. sc. ime i prezime, naziv zvanja
Studentica/student ili pristupnica/pristupnik:
ime i prezime
Mjesto, mjesec godina
Slika III. 7.3.2.b. Osnovni model naslovne stranice
7.3.3. Posljednji koraci
Pisai strojevi i raunalna tehnologija. Jo posve nedavno akademski su

se radovi, kao i drugi tekstovi, prireivali u Gutenbergovoj tehnici pi-
saim strojevima. Doktorske disertacije do poetka 1990-ih, pohranjene
u Arhivu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pisane su pisaim strojevima
Remington, Olivetti, Olympia ili Biser, ispravljane korektorskim lakom i
umnaane na tankome pelir-papiru. Razvoj raunalne tehnologije i virtu-
alnoga pisma promijenio je prireivanje teksta i njegov fiziki izgled.
Danas nitko ne treba mijenjati vrpce na pisaemu stroju, ni paziti da
slova budu ista, ni napraviti prvi primjerak (original) na bankpostu, pa
ga umnoavati na peliru. Danas valja poznavati raunalne programe za
659

prireivanje teksta. Mnoga pravila mehanike i fizike teksta ugraena su
u raunalne programe. Takvi pametni programi trae pametne korisnike.
Dananji akademski radovi, osobito doktorske disertacije, pripremljeni su
gotovo isto kao i knjige u visokome klasinom tisku. A to jo vie nego u
doba staroga modernog pisma trai poznavanje prednosti i rizika raunal-
noga pisanja i prireivanja teksta.
Prireivanje elektronike verzije teksta. Akademski se rad katkad preda-

je u dvije verzije: u elektronikome obliku i raunalnome ispisu. Pri izradi
elektronike verzije rukopisa morate umanjiti rizike da vam se tekst ne po-
remeti ili nestane. Kako bi elektronika verzija teksta bila to kvalitetnija i
sigurnija, ne propustite uiniti ovo:
Priredite svoj tekst kao jedinstven dokument bez obzira na njegovu

veliinu. Tako ete moi traiti pojedina mjesta i mijenjati tekst u
cjelini, koristiti se programima poput programa za fusnote i sl.
Nazovite tekst jednostavnim i prepoznatljivim imenom. Ako radite
vie verzija, obiljeite svaku verziju datumom kako biste izbjegli zbr-
ku oko razliitih verzija.
U tijeku pisanja esto spremite dokument da vam se napisano ne bi
izgubilo.
Nakon svakoga pisanja dodatno osigurajte svoj trud spremite do-
kument na lokalni disk, na izmjenjivi disk ili na mreu. Nestanak
teksta nije neto to se dogaa drugima. Moe se dogoditi i vama.
Ispiite tekst prije konane verzije kako vam se upravo u zavrnici ne
bi dogodila katastrofa da ostanete bez traga svoga truda. Ako vas ra-
unalo iznevjeri ili tekst iz bilo kojih razloga nestane, imat ete dokaz
da ste radili te ete na temelju toga ispisa moi uz vie ili manje truda
rekonstruirati i dovriti svoj rad (usp. Turabian, 2007: 404-405).
Ispis. Veina se radova predaje u obliku teksta ispisana na raunalu. Tekst

se ispisuje na jednoj strani papira formata A4. Kao to se neko u tehnici
660

pisaih strojeva moralo paziti na svjeinu vrpce i istou slova, tako u rau-
nalnoj tehnologiji valja paziti na kvalitetu pisaa (printera) i boje (tonera).
Ispis treba biti visoke kvalitete i jasnih slova kako se mentorica ili mentor
i lanovi povjerenstva ne bi na tome, ni na bilo kojemu drugome tehni-
kom detalju, zaustavili i nepotrebno ozlovoljili.
Uvez. Uvez je posljednji in u mehanici i fizici vaega akademskog urat-

ka. Seminarski se radovi ne uvezuju, nego stavljaju u omotnice s meha-
nizmom ili privruju spajalicama runo ili strojem. Diplomski radovi,
magistarske teze i doktorske disertacije uvezuju se po pravilima instituci-
je u kojoj se brane. Predaju se u onoliko primjeraka koliko je propisano.
Posljednji savjet. Ako imate bilo kakvih nedoumica oko tehnikih ili
kojih drugih pitanja iz mehanike i fizike teksta, potraite miljenje men-
torice ili mentora, voditeljice ili voditelja studija te zatraite dodatne in-
formacije u slubi za preddiplomski, diplomski ili poslijediplomski studij.
Va je rad zasluio besprijekoran tehniki oblik. Zato ne smijete dopustiti
ni najmanji mehaniki ni formalni propust, kako bi itanje i ocjena vaega
rada protekli u dobru raspoloenju i srdanu strunom ozraju.
I to rei na kraju? Nita osim:
E S T I T A M!
UPRAVO STE NAPISALI IZVRSNU
AKADEMSKU PROZU.
661

Literatura
Citirana i konzultirana literatura
Agassi, Joseph. 2008. Science and Its History: A Reassessment of the Historiography of Sci-
ence. Boston Studies in the Philosophy of Science: Springer.
Ani, Vladimir. 2000. Rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Anzenbacher, Arno. 1994. Filozofija: Uvod u filozofiju. Preveli Draen Karaman, Kiril
Miladinov i Franjo Zenko. Zagreb: kolska knjiga.
Aristotel. 1983. O pjesnikom umijeu. Prijevod i objanjenja Zdeslav Dukat. Zagreb:

August Cesarec.
___. 1989. Retorika. Sa starohelenskoga preveo, studiju i komentare sainio Marko Vii.
Zagreb: Naprijed.
Babi, Stjepan i Milan Mogu. 2010. Hrvatski pravopis usklaen sa zakljucima Vijea za
normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: kolska knjiga.
Babi, Stjepan i Milena ic Fuchs. 2007. Rjenik kratica. Zagreb: Nakladni zavod
Globus.
Bacon, Francis. 1964. Novi organon. Preveo s latinskoga Viktor D. Sonnenfeld. Zagreb:
Naprijed.
Badurina, Lada. 2008. Izmeu redaka: Studije o tekstu i diskursu. Zagreb: Hrvatska sveu-
ilina naklada; Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.
663

Badurina, Lada, Ivan Markovi i Kreimir Mianovi. 2007. Hrvatski pravopis. Zagreb:
Matica hrvatska.
Bagi, Kreimir, ur. 2002. Vano je imati stila. Zagreb: Disput.
Baum, Wilhelm. 2006. Ludwig Wittgenstein izmeu mistike i logike. Prevela Ksenija Pre-
mur. Zagreb: Naklada Lara.
Baum, Wilhelm i Kay E. Gonzlez. 2007. Karl Popper i kritiki racionalizam. Prevela
Ksenija Premur. Zagreb: Naklada Lara.
Bazala, Vladimir. 1980. Pregled povijesti znanosti: Razvoj ljudske misli i obrazovanja. Za-
greb: kolska knjiga.
Bazerman, Charles. 2000. Shaping Written Knowledge: The Genre and Activity of the
Experimental Article in Science. WAC Clearinghouse Landmark Publications in
Writing Studies. http://wac.colostate.edu/books/bazerman_shaping/Originally Pu-
blished in Print, 1988, by University of Wisconsin Press, Madison, Wisconsin.
Behmel, Albrecht. 2005. Erfolgreich im Studium der Geisteswissenschaften. Tbingen i

Basel: A. Francke Verlag.
Beker, Miroslav. 1997. Kratka povijest antike retorike: S odabranim ulomcima iz antikih
tekstova. Zagreb: ArTresor naklada.
Belostenec, Ivan. 1972. Gazophylacium. 2 sv. Zagreb: Liber i Mladost. [Orig. izd.
1740.]
Biti, Marina. 2004. Interesna arita stilistike diskursa. Fluminensia 16, br. 12: 57169.
Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Zagreb: Matica
hrvatska.
Biti, Vladimir, Nenad Ivi i Josip Uarevi, ur. 1995. Trag i razlika: itanja suvremene
hrvatske knjievne teorije. Zagreb: Naklada MD i HUDHZ.
Buzan, Tony. 2004. Kako izraivati mentalne mape. Zagreb: Veble Commerce.
___. 2006. Brzo itanje: Revolucionarni pristup poveanju brzine itanja, razumijevanja i
opeg znanja. Zagreb: Veble Commerce.
664

The Chicago Manual of Style: The Essential Guide for Writers, Editors, and Publishers.
2003. 15th edition. Chicago i London: The University of Chicago Press [cit. CMS].
Corbett, Edward P. J. i Robert J. Connors. 1999. Classical Rhetoric for the Modern Stu-
dent. New York i Oxford: Oxford University Press.
Cottrell, Stella. 2005. Critical Thinking Skills: Developing Effective Analysis and Argu-
ment. New York: Palgrave.
Creme, Phyllis i Mary R. Lea. 1997. Writing at University: A Guide for Students. Buckin-
gham: Open University Press.
Crowley, Sharon i Debra Hawhee. 2009. Ancient Rhetorics for Contemporary Students.
4th edition. New York itd.: Pearson i Longman.
Dunleavy, Patrick. 2005. Kako napisati disertaciju: Kako planirati, skicirati, pisati i dovr-
iti doktorsku disertaciju. Prevela Maja Grgi Hudoletnjak. Zagreb: Fakultet politi-
kih znanosti Sveuilita u Zagrebu.
Eco, Umberto. 2005. Wie man eine wissenschaftliche Abschluarbeit schreibt: Doktor-,
Diplom- und Magisterarbeit in den Geistes- und Sozialwissenschaften. Heidelberg: C.
F. Mller. Tal. izvornik. Come si fa una tesi di laurea: Le materie umanistiche. [Mila-
no: Bompiani, 1977.]
___. 2004. Ime rue. Prevela Morana ale. Zagreb: Globus Media i Jutarnji list.
Filozofijski rjenik. 1989. Grupa autora u redakciji Vladimira Filipovia. Tree, dopunje-
no izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Foucault, Michel. 1972. The Archeology of Knowledge. London i New York: Routledge.
Gai, Milica. 2001. Pisanje i objavljivanje znanstvenih i strunih radova. Zagreb: Mini-
starstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska akademija.
Gibaldi, Joseph. 1998. MLA Style: Manual and Guide to Scholarly Publishing. 2nd editi-
on. New York: The Modern Language Association of America.
Gross, Alan G. [1990] 1996. The Rhetoric of Science. Cambridge i London: Harvard
University Press.
665

Hahn, Hans, Otto Neurath i Rudolf Carnap. 2005. Znanstveno shvaanje svijeta Beki
krug. Prevela Nataa Petrovi. Pogovor Boran Beri. Zagreb: Biblioteka Scopus.
Hashimoto, Irvin Y., Barry M. Kroll i John C. Schafer. 1985. Strategies for Academic Wri-
ting: A Guide for College Students. Ann Arbor: The University of Michigan Press.
Horgan, John. 2001. Kraj znanosti. Preveli Rajka Rusan i Ognjen Strpi. Zagreb: Nakla-
da Jesenski i Turk.
Hrvatska enciklopedija. 19992009. 11 sv. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
Hrvatski enciklopedijski rjenik. 20022004. 12 sv. Zagreb: Jutarnji list i Novi Liber.
Ivanovi, Zoran. 1996. Metodologija izrade znanstvenog i strunog djela. Opatija: Hote-
lijerski fakultet.
Ivas, Ivan i Ivo kari, ur. 2007. Razgovori o retorici: Zbornik radova s IV. znanstvenog
skupa s meunarodnim sudjelovanjem Istraivanja govora odranog u Zagrebu od 6.
do 8. prosinca 2001. Zagreb: FF press i dr.
Kalin, Boris. 2003. Povijest filozofije: S odabranim tekstovima filozofa. 27., preraeno iz-
danje. Zagreb: kolska knjiga.
Katni-Bakari, Marina. 2003. Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika.

Fluminensia 15, br. 2: 3748. [Pretisak 2006. Stilistike skice, 255281. Sarajevo:
Connectum.]
___. 2004. Akademski diskurs: Dileme i izazovi. U: Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije

na slovenskem. Obdobja 22 Metode in zvrsti, 191-197. Ljubljana. [Pretisak 2006.
Stilistike skice, 283299. Sarajevo: Connectum.]
Ki, Miroslav. 2003. Englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski kolski informatiki rjenik. Za-

greb: Ljevak.
Klai, Bratoljub. 1990. Rjenik stranih rijei: Tuice i posuenice. Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske.
Kovaevi, Marina. 2002. Diskursnoteorijski i diskursnoanalitiki okviri stilistike. U:

Vano je imati stila, uredio Kreimir Bagi, 117129. Zagreb: Disput.
666

Kuhn, Thomas S. 2002. Struktura znanstvenih revolucija. Prevela Mirna Zeli. 2. izdanje.
Zagreb: Jesenski i Turk.
Lasi Lazi, Jadranka, Marija Lszl i Damir Boras. 2008. Informacijsko itanje. Zagreb:
Zavod za informacijske studije.
Levin, Peter. 2005. Excellent dissertations! Berkshire: Open University Press.
Lyotard, Jean-Franois. 2005. Postmoderno stanje: Izvjetaj o znanju. Zagreb: Ibis grafika.
Mesaro, Franjo. 1981. Tipografsko oblikovanje. 4. izdanje. Zagreb: Via grafika kola.
Meyer, Michel, Manuel Maria Carrilho i Benot Timmermans. 2008. Povijest retorike
od Grk do naih dana. Uredio Michel Meyer. S francuskoga prevela Vanda Miki.
Zagreb: Disput.
Mihaljevi, Milica. 2003. Kako se na hrvatskome kae www?Kroatistiki pogled na svijet

raunala. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
Nietzsche, Friedrich. 1999. O istini i lai u izvanmoralnom smislu. Preveo i priredio Da-
mir Barbari. Zagreb: Matica hrvatska.
OHear, Anthony. 2007. Uvod u filozofiju znanosti. Preveli Tomislav Bracanovi i Matej
unik. Zagreb: Sveuilite u Zagrebu i Hrvatski studiji.
Opa enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. 19771982. 8 sv. Zagreb: Jugo-

slavenski leksikografski zavod.
Orai Toli, Dubravka. 2005. Muka moderna i enska postmoderna: Roenje virtualne
kulture. Zagreb: Ljevak.
___. 2009. Viktor mega i Zagrebaka kola: Od imanentizma do kulturologije. Umjet-

nost rijei, br. 34: 185206.
Pavlii, Pavao. 2006. Skrivena teorija. Zagreb: Matica hrvatska.
Pejovi, Danilo. 2002. Veliki uitelji miljenja. Zagreb: Ljevak.
Pera, Marcello. 1992. Scienza e retorica. Roma-Bari: Laterza. Translated into English and
revised as The Discourses of Science. [Chicago: Chicago University Press, 1994.]
667

Perelman, Chaim i Lucie Olbrechts-Tyteca. 2004. Die neue Rhetorik: Eine Abhandlung
ber das Argumentieren. Stuttgart: Friedrich Frommann Verlag Gnther Holzboog.
Petrovi, Gajo. 2004. Logika. 25. izdanje. Zagreb: Element.
Platon. 1997. Fedar. Zagreb: Naklada Juri. [Orig. izd. Platonov Phaidros. 1894. Pre-
veo, uvod i biljeke napisao Franjo Petrai. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.]
Prelli, Lawrence J. 1989. A Rhetoric of Science: Inventing Scientific Discourse. Columbia,

South Carolina: University of South Carolina Press.
Rjenik hrvatskoga jezika. 2000. Glavni urednik Jure onje. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krlea i kolska knjiga.
Russell, Bertrand. 2005. Mudrost Zapada. Preveli Marija i Ivan Salei. Split: Marjan
tisak.
Sardar, Ziauddin. 2001. Thomas Kuhn i ratovi znanosti. Prevela Ljerka Pustiek. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk.
Senc, Stjepan. 1910. Grko-hrvatski rjenik za kole: Po Benseler-Kaegijevu grko-nje-

makom rjeniku. Zagreb: Kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlada.
Sili, Josip. 1984. Od reenice do teksta: Teoretsko-metodoloke pretpostavke nadreeninog

jedinstva. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
___. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.
Sili, Josip i Ivo Pranjkovi. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka ui-
lita. Zagreb: kolska knjiga.
Silobri, Vlatko. 2003. Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo. Peto, dopunje-
no izdanje. Zagreb: Medicinska naklada.
Swetnam, Derek. 2000. Writing Your Dissertation: How to plan, prepare and present su-
ccessful work. 3rd edition. Oxford: Howtobooks.
kari, Ivo. 2000. Temeljci suvremenog govornitva. Zagreb: kolska knjiga.
668

kreb, Zdenko i Ante Stama, ur. 1983. Uvod u knjievnost: Teorija, metodologija. 3.,
preraeno izdanje. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
Tadi, Katica. 1994. Rad u knjinici. Opatija: Naklada Benja.
Thomson, Anne. 2002. Critical Reasoning: A Practical Introduction. 2nd edition. Lon-
don i New York: Routledge.
Toulmin, Stephen. 1975. Der Gebrauch von Argumenten. Kronberg: Scriptor Verlag.
Turabian, Kate L. 2007. A Manual for Writers of Research Papers, Theses, and Dissertati-
ons: Chicago Style for Students and Researchers. Revised by Wayne C. Booth, Gregory
G. Colomb, Joseph M. Williams, and the University of Chicago Press Editorial Staff.
7th edition. Chicago i London: The University of Chicago Press.
Univerzalna decimalna klasifikacija. Dio 1: Drutvene i humanistike znanosti. 2005. Ur.

Lidija Juri Vukadin. Preveo Zvonimir Baleti i dr. 1. hrvatsko srednje izdanje. Za-
greb: Nacionalna i sveuilina knjinica.
Van Dijk, Teun A. 2006. Ideologija: Multidisciplinaran pristup. Preveo ivan Filippi. Za-
greb: Golden marketing Tehnika knjiga.
Vaughn, Lewis. 2005. The Power of Critical Thinking. Effective Reasoning About Ordi-
nary and Extraordinary Claims. New York i Oxford: Oxford University Press.
___. 2006. Writing Philosophy: A Students Guide to Writing Philosophy Essays. New York
i Oxford: Oxford University Press.
Veli, Mirna. 1983. Neutralnost govornika. Dometi 8: 2334.
___. 1987. Uvod u lingvistiku teksta. Zagreb: kolska knjiga.
Verona, Eva. 1986. Pravilnik i prirunik za izradu abecednih kataloga. Prvi dio: Odred-
nice i redalice. Drugo, izmijenjeno izdanje. Zagreb: Hrvatsko bibliotekarsko drutvo/
Posebna izdanja.
Zelenika, Ratko. 2000. Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela. e-

tvrto izdanje. Rijeka: Ekonomski fakultet u Rijeci.
669

Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti anra i tipologija nara-
tivnih oblika. Zagreb: Matica hrvatska.
ivkovi, Daniela. 2001. Elektronika knjiga. Zagreb: Multigraf.
ugaj, Miroslav. 1989. Osnove znanstvenog i strunog rada. Samobor: Zagreb r. o. za gra-
fiku djelatnost.
Izvori iz kojih su citirani primjeri
Duki, Davor. 1998. Poetike hrvatske epike 18. st. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveui-
lita u Zagrebu.
Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
___. 1982. Poetika osporavanja: Avangarda i knjievna ljevica. Zagreb: kolska knjiga.
___. 1983. Umjetnika proza. U: Uvod u knjievnost: Teorija, metodologija, ur. Zdenko
kreb i Ante Stama, 429484. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
___. 1984. Ruska avangarda. Zagreb: Sveuilina naklada Liber i Globus.
___. 1999. Knjievne vedute. Zagreb: Matica hrvatska.
Frange, Ivo. 1974. Mato, Vidri, Krlea. Zagreb: Liber.
___. 1987. Povijest hrvatske knjievnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Lju-
bljana: Cankarjeva zaloba.
Krlea, Miroslav. 1973. Povratak Filipa Latinovicza; Na rubu pameti. Priredio Ivo Fran-
ge. Sv. 3. Pet stoljea hrvatske knjievnosti. Knj. 93. Zagreb: Zora i Matica hrvatska.
___. 1988. Aretej. U: Izabrana djela Miroslava Krlee. Ur. Enes engi. Sarajevo: Niro
Osloboenje; Zagreb: IKRO Mladost i GP Delo OOUR Globus.
Lederer, Ana. 2004. Vrijeme osobne povijesti: Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kaza-
litu. Zagreb: Ljevak.
670

Matanovi, Julijana. 1997. Prvo lice jednine. Osijek: Matica hrvatska, Ogranak Osijek.
___ . 2000. Lijepi obiaji: Pogovori. Zagreb: Znanje.
Mato, Antun Gustav. 1973. Vidici i putovi; Nai ljudi i krajevi. Ur. Dragutin Tadijano-
vi. U: Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost.
___. 1973. Pisma I. Ur. Davor Kapetani. U: Sabrana djela. Sv. 19. Zagreb: JAZU, Liber
i Mladost.
Pavlii, Pavao. 1983. Epsko pjesnitvo. U: Uvod u knjievnost: Teorija, metodologija, ur.
Zdenko kreb i Ante Stama, 531564. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
Sever, Josip. 1989. Borealni konj. Priredila i uvodni esej napisala Dubravka Orai Toli.
Zagreb: Mladost.
Solar, Milivoj. 1997. Suvremena svjetska knjievnost. 3., preraeno i dopunjeno izdanje.
Zagreb: kolska knjiga.
___. 2003. Povijest svjetske knjievnosti: Kratki pregled. Zagreb: Golden marketing.
koki, Tea. 2004. Drutveno kodiranje ljubavi: Primjeri hrvatske etnografske grae
XX. stoljea. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu.
kreb, Zdenko i Ante Stama, ur. 1983. Uvod u knjievnost: Teorija, metodologija. 3.,
preraeno izdanje. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
Ujevi, [Augus]Tin. 1979. Pjesnitvo I: Lelek sebra; Kolajna; Auto na korzu; Ojaeno zvo-
no; Mamurluci i pobjenjela krava; Pjesni razlike. Priredio ime Vueti. U: Odabrana
djela Tina Ujevia. Knj. 1. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve.
____. 1979. Pjesnitvo II: edan kamen na studencu; Pjesnika proza. Priredio ime Vue-
ti. U: Odabrana djela Tina Ujevia. Knj. 2. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve.
Uarevi, Josip. 1990. Knjievnost, jezik, paradoks. Osijek: Izdavaki centar Revija Rad-
nikog sveuilita Boidar Maslari.
___. 2002. Izmeu tropa i prie: Rasprave i ogledi o hrvatskoj knjievnosti i knjievnoj
znanosti. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada.
671

___. 2008. Nadivio sam svoju zvijezdu (Problem Ja i lirika Mihaila Lermontova).
U: Romantizam i pitanja modernoga subjekta, ur. Josip Uarevi, 307-325. Zagreb:
Disput.
Vidri, Vladimir. 1963. Pjesme. Zagreb: Matica hrvatska.
Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti anra i tipologija nara-
tivnih oblika. Zagreb: Matica hrvatska.
mega, Viktor. 1982. Knjievnost i zbilja. Zagreb: kolska knjiga.
___. 1983a. Knjievni sustavi i knjievni pokreti. U: Uvod u knjievnost: Teorija, metodo-
logija, ur. Zdenko kreb i Ante Stama, 643 679. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
___. 1983b. Problematika knjievne povijesti. U: Uvod u knjievnost: Teorija, metodolo-

gija, ur. Zdenko kreb i Ante Stama, 3792. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
___. 1986. Krleini evropski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu. Zagreb: Znanje.
___. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
___. 1993. Duh impresionizma i secesije: Studije o knjievnosti hrvatske moderne. Zagreb:
Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu.
672

Kazalo imena
Adorno, Theodor W. 47, 297 Barnes, Barry 67

Albert Veliki 24 Barthes, Roland 60, 67, 233
Alsted, Heinrich 34 Baudelaire, Charles 29, 406
Anderson, Benedict 65 Baudrillard, Jean 75, 442
Ani, Vladimir 95, 415 Baum, Wilhelm 49, 51
Anzenbacher, Arno 47 Bayard, Hippolyte 177178, 180
Apulej 96 Bazala, Vladimir 23, 25, 26
Arago, Franois 177 Bazerman, Charles 81, 83, 382
Aristotel 2124, 31, 36, 45, 61, 62, 78, Beck, Ulrich 60
79, 92, 103, 107, 122126, 129130, Begovi, Ena 618
132136, 137, 174, 187, 201, 222, Beker, Miroslav 79, 168
225, 242, 243, 281, 297, 298, 310, Belinskij, Vissarion Grigorevi 43
315, 373, 380, 387, 403, 405, 434, 457 Bell, Daniel 74
Belostenec, Ivan 91, 93, 96
Babi, Stjepan 414, 415, 416 Belting, Hans 74
Bacon, Francis 3133, 41, 51, 59, 76, Beni, iva 168, 398
9798, 105, 263, 298, 380 Benhabib, Seila 69
Bacon, Roger 25 Benjamin, Walter 47
Badurina, Lada 359, 379, 415, 422, 432 Berkeley, George 64
Bahtin, Mihail Mihajlovi 21, 22, 48, 70 Beuys, Joseph 318
Balla, Giacomo 210 Bhabha, Homi K. 339
Balzac, Honor de 29 Biti, Marina 379
Barac, Antun 498 Biti, Vladimir 169, 190, 393
Barbarossa, Friedrich 26 Blriot, Louis 210
673

Bloch, Ernst 47 DAnnunzio, Gabriele 210
Blok, Aleksandr Aleksandrovi 494 Daguerre, Louis J. M. 42, 177178
Bloor, David 67 Darwin, Charles 42, 52, 75, 76, 174
Bohr, Niels 75 Dawkins, Richard 65, 74
Bokovi, Ruer 35, 38, 41, 110 Demokrit 20
Botica, Stipe 168 Derrida, Jacques 21, 31, 6162, 67, 72,
Bourdieu, Pierre 339, 440 75, 138, 337
Brli-Maurani, Ivana 164 Descartes, Ren 29, 3233, 36, 39, 45,
Bruno, Giordano 3031, 51, 54, 59 48, 49, 51, 76, 79, 80, 137, 321, 380,
Buffon, Georges-Louis Leclerc Comte 389, 390
de 376 Dewey, Melvil 102, 110
Bukovac, Vlaho 337 Diderot, Denis 34, 76
Brger, Peter 231 Dijk, Teun A. van 377
Butler, Judith 65, 440 Dilthey, Wilhelm 106
Buzan, Tony 213, 222223 Dostoevskij, Fedor Mihajlovi 168
Duki, Davor 169
Calvin, Jean 79
Carnap, Rudolf 49 Eco, Umberto 24, 170171, 206,
217219, 221, 232
Carrilho, Manuel Maria 78, 79 Einstein, Albert 46, 51, 59, 75, 76
Carson, Rachel 68 Eliot, Thomas Stearns 456
Ciceron 7879, 130, 242243, 247 Erazmo Roterdamski 79
Ciglar ani, Janja 168
Comte, Auguste 43 Falievac, Dunja 168, 398
Connors, Robert J. 136, 195, 242, 248, Feyerabend, Paul 58
309, 330 Flaker, Aleksandar 42, 54, 145, 168, 226,
Corbett, Edward P. J. 136, 195, 242, 248, 230231, 285286, 350, 352, 367,
309, 330 388391, 404, 442, 443, 494
Cottrell, Stella 309 Flaubert, Gustave 29
Creme, Phyllis 257, 258 Foucault, Michel 6061, 74, 9798,
Crick, Francis 74 337, 378379, 382
Crowley, Sharon 69, 124, 131, 132, 183, Frange, Ivo 286, 410, 497, 498
248, 373, 374, 375 Franjo Josip I. 94
Curtius, Ernst Robert 457 Freud, Sigmund 47
Fukuyama, Francis 74, 197
arija, Jelena 442 Fulton, Robert 41
ehov, Anton Pavlovi 168
Gai, Milica 97
DAlembert, Jean Baptiste le Rond 34, 76 Gadamer, Hans Georg 46
674

Galilei, Galileo 3031, 51, 54, 59, Ingold, Felix Philipp 210
110 Ishaq bin Ali al-Rahwi 116
Galovi, Fran 501
Gavella, Branko 618 Jakobson, Roman 61
Gehlen, Arnold 60, 74 Jaspers, Karl Theodor 46
Genette, Grard 405 Jau, Hans Robert 349
Glaserfeld, Ernst von 64 Joyce, James 321
Gdel, Kurt 75
Goethe, Johann Wolfgang von 36, 110 Kalin, Boris 47
Gogol, Nikolaj Vasilevi 168 Kant, Immanuel 3637, 45, 4850, 62,
Gonzlez, Kay E. 51 64, 105
Gorgija 125 Kai, Bartol 29
Gross, Alan 81, 83, 381382 Katni-Bakari, Marina 379, 387
Gutenberg, Johannes 113, 117, 206, 207, Kayser, Wolfgang 59
217, 659 Kladari, uro 405
Klai, Bratoljub 164, 349, 430
Habermas, Jrgen 47 Kolanovi, Maa 169
Harding, Sandra 69 Kopernik, Nikola 28, 30, 37, 76
Hawhee, Debra 69, 124, 131, 132, 183, Kovai, Ante 226
248, 373, 374, 375 Krlea, Miroslav 31, 164, 170, 173, 255,
Hawking, Stephen 74 273, 319320, 351, 395, 398, 442,
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 3638, 500, 502
43, 45, 48, 51, 6063, 73, 106, 137 Kuhn, Thomas 5468, 74, 76, 80, 83,
Heidegger, Martin 46 140, 144, 167, 174176, 349
Heisenberg, Werner 46, 76 Kvintilijan 7879, 124, 130, 132, 242,
Hermagora iz Temna 130 245, 373, 374, 375
Hermogen iz Tarsa 124
Hipokrat 124, 232 Lacan, Jacques 47, 72
Hlebnikov, Velimir 61, 170, 189 Lacko Viduli, Svjetlan 169, 533
Hobsbawm, Eric 38 La Fontaine, Henri 110
Hlderlin, Friedrich 444 Latour, Bruno 66
Homer 71, 321, 408 Lea, Mary R. 257258
Horgan, John 59, 74, 75 Leibniz, Gottfried Wilhelm von 34, 110
Horkheimer, Max 47 Leonardo da Vinci 39, 318
Hossein Nasr, Seyyed 70 Lermontov, Mihail Jurevi 217
Humboldt, Wilhelm von 105, 106 Levin, Peter 290
Hume, David 50 Linde, Andrej 74
Husserl, Edmund 46 Lizip 127
Huxley, Aldous 232 Lotman, Jurij Mihajlovi 54, 230, 285
675

Lauer, Reinhard 226 Olbrechts-Tyteca, Lucie 80, 83
Lugari, Danijela 169 Oldenburg, Henry 116
Luj XIV. 34 Orai Toli, Dubravka 65, 69
Lyne, John R. 81 Orwell, George 232
Lyotard, Jean-Franois 49, 6263, 72, Otlet, Paul 110112
75, 81, 244, 283
Palach, Jan 54
Majakovskij, Vladimir Vladimirovi 210, Pavlii, Pavao 202, 263
407, 495 Peacham, Henry 375
Mann, Thomas 168, 274 Pera, Marcelo 81, 83
Marcuse, Herbert 47 Perelman, Cham 80, 83
Marinetti, Filippo Tommaso 210 Periklo 133
Markovi, Ivan 415, 432 Petrovi, Gajo 309, 317, 330, 335
Marx, Karl Heinrich 73 Pitagora 20
Matanovi, Julijana 391392 Platon 2124, 28, 36, 45, 61, 62, 70, 71,
Mato, Antun Gustav 168, 233, 255, 78, 81, 125, 137, 138, 201, 374, 375,
312, 319320, 486, 490, 492, 498 380, 408
McGee, Michael C. 81 Plotin 23
McKibben, Bill 74 Popper, Karl 37, 47, 48, 50, 53, 58, 59,
Mendel, Gregor Johann 51 76, 83, 85
Mendeleev, Dmitrij Ivanovi 42, 76, 109, Porfirije iz Tira 23, 222
112 Posidip 127
Merton, Robert K. 5152 Pranji, Krunoslav 168
Meyer, Michel 78, 79 Prelli, Lawrence 81, 83, 140144,
Mianovi, Kreimir 415, 432 190192, 380
Mogu, Milan 414, 415, 416 Proust, Valentin Louis Georges Eugne
Montaigne, Michel de 118 Marcel 29, 274
Musil, Robert 201202
Raki, Franjo 497
Napoleon I. Bonaparte 318 Rame, Pierre de la (Petrus Ramus) 79
Needham, Joseph 20 Ravetz, Jerry 66
Neurath, Otto 49 Rntgen, Wilhelm Conrad 43
Newcomen, Thomas 174 Roscelin, Jean ( Johannis Roscellinus
Newton, Isaac 3435, 38 Compediensis) 23
Nipce, Nicphore 177 Rose, Hilary 69
Nietzsche, Friedrich 4445, 6062, 80, 233 Russell, Bertrand 47, 48, 53, 59
Occam, William 2324 Sabli Tomi, Helena 169

Ogrizovi, Milan 498 Said, Edward W. 20, 65, 70
676

Sardar, Ziauddin 59, 66, 67, 68, 70 Tolstoj, Lev Nikolaevi 42, 168, 259
Sarton, George 20 Toma Akvinski (Thomas Aquinas) 21, 24
Sartre, Jean-Paul Charles Aymard 46, 53 Toulmin, Stephen E. 80, 83, 307, 326327,
Saussure, Ferdinand de 62, 67 343, 345346, 353, 358
Schlick, Moritz 49 Tukidid 130
Senc, Stjepan 130 Turabian, Kate L. 216, 271, 414, 426,
Sili, Josip 356, 358, 359, 378, 384, 393, 450, 458, 463, 467, 474, 513, 514,
394, 396, 399,400, 402, 404, 410, 415, 565, 654, 660
643 Turgenev, Ivan Sergeevi 168
Silobri, Vlatko 97, 184, 260
Skali, Pavao 33 Ujevi, Tin 442
Slabinac, Gordana 168 Uarevi, Josip 168, 169, 190, 217, 394,
Slamnig, Ivan 494 445, 447, 448, 501
Sokal, Alan D. 72, 77
Sokrat 21, 50, 311, 374 Vaughn, Lewis 309, 330
Solar, Milivoj 285, 323, 324 Vattimo, Gianni 74
Staiger, Emil 324325 Veli, Mirna 356
Stama, Ante 95 Verona, Eva 532, 542
Stephenson, George 42 Vico, Giambattista 79
Strossmayer, Josip Juraj 29 Vojvodi, Jasmina 169
Swift, Jonathan 376
Wagner, Richard 168
imievi, Greta 513 Watt, James 41, 174, 175, 176
klovskij, Viktor 48, 259 Weinberg, Steven 75
kreb, Zdenko 9495, 286, 324325, Whewell, William 41
352 Wilde, Oscar 52
oljan, Antun 31, 494 Windelband, Wilhelm von 106107
onje, Jure 95 Witten, Edward 74
porer, David 169 Wittgenstein, Ludwig 47, 4849, 63, 76
ulek, Bogoslav 404 Woolgar, Steve 66
Tadi, Katica 204 Zamjatin, Evgenij 232

Tadijanovi, Dragutin 201202 Zelenika, Ratko 97, 108, 184
Taine, Hippolyte 43 Zlatar, Andrea 387
Talbot, William Henry Fox 42, 177 Zola, mile Franois 29
Tales iz Mileta 20
Thomson, Anne 309 mega, Viktor 168, 226, 263, 274, 285,
Tijardovi, Ivo 337 345, 386
Timmermans, Benot 78, 79 ugaj, Miroslav 97, 110, 261
677

Biljeka o autorici
Dubravka Orai Toli knjievna je teoretiarka, sveuilina profesori-

ca, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Roena je 1. kolovoza 1943. u
Slavonskom Brodu. Filozofiju i ruski jezik s knjievnou studirala je u
Zagrebu (19621966) i Beu (19671969). Magistrirala je tezom o pej-
zau u djelu A. G. Matoa, a doktorirala tezom o citatnosti u knjievno-
sti i kulturi. Od 1971. do 1998. radi u Zavodu za znanost o knjievnosti
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1998. redovita je profesorica teo-
rije knjievnosti, najprije na Odsjeku za slavenske jezike i knjievnosti, a
zatim na Odsjeku za istonoslavenske jezike i knjievnosti Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu. Predavala je kao gostujua profesorica na sveuiliti-
ma u Mnchenu (1992) i Gttingenu (2007). Sudjelovala je na brojnim
znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Amsterdam, Bad Urach,
Berlin, Bremen, Budimpeta, Heidelberg, Jena, Peuh, Petrograd, Rove-
reto, Veszprm). Ureivala je s I. Frangeom biblioteke Kritiki portreti
hrvatskih slavista i Enciklopedija hrvatske knjievnosti, a s K. Nemecom i
V. megaem biblioteku L Zavoda za znanost o knjievnosti Filozof-
skoga fakulteta u Zagrebu. Uredila je niz zbornika s Ernom Kulcsrom
Szabm sa sveuilita iz Budimpete, suraivala na projektu Aleksandra
Flakera Pojmovnik ruske avangarde i Zagrebaki pojmovnik kulture 20.
stoljea te objavila stotinjak znanstvenih radova u domaim i stranim a-
sopisima (Russian Literature, Neohelicon). Pokrenula je projekt i uredila
679

dokumentarnu monografiju na hrvatskome i engleskome jeziku Hrvat-
sko ratno pismo 1991/92//Croatian War Writing 1991/92. Osim znan-
stvenim radom bavi se pisanjem poezije i eseja te prevoenjem.
Knjige:
1969. Oi bez domovine. Zagreb: Naprijed i Centar za kulturu Narodno-

ga sveuilita grada Zagreba. Prva nagrada Knjievnoga fonda mladih
A. B. imi.
1980. Pejza u djelu A. G. Matoa. Zagreb: Nakladni zavod Matice hr-

vatske.
1981. Urlik Amerike. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
1990. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
1993. Palindromska apokalipsa. Zagreb: Durieux.
1995a. Knjievnost i sudbina. Zagreb: Meandar.
1995b. Das Zitat in Literatur und Kunst. Versuch einer Theorie. Preveo
Ulrich Dronske. WienKlnWeimar: Bhlau Verlag.
1966a. Matoeva proza. U: Zoran Kravar i Dubravka Orai Toli, Lirika

i proza Antuna Gustava Matoa. Zagreb: kolska knjiga.
1996b. Paradigme 20. stoljea. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti

Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu.
2000. Dvadeseto stoljee u retrovizoru. Zagreb: kolska knjiga.
2005a. The American Scream. Palyndrome Apocalypse. Portland: Ooli-

gan Press. Prevela Sibelan Forrester. Nagrada za najbolji prijevod sa
slavenskih jezika.
680

2005b. Muka moderna i enska postmoderna: Roenje virtualne kulture.
Zagreb: Naklada Ljevak. Vjesnikova nagrada za knjigu godine.
2008. Mnnliche Moderne und weibliche Postmoderne: Geburt der virtu-

ellen Kultur. Preveo Ulrich Dronske. Wien: Peter Lang.
681

Izdava
Naklada Ljevak d.o.o.
Palmotieva 30/I, Zagreb
Likovna oprema Luka Gusi

Lektor i korektor Branko Erdeljac
Izrada kazala Astrid Pavlovi
Prijelom i oblikovanje Ram
Tisak Tiskara Zrinski d.d., akovec
CIP zapis dostupan u raunalnome katalogu Nacionalne i

sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 769621
ISBN 978-953-303-357-0
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske

Dubravka Oraić Tolić - Akademsko Pismo PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dubravka Oraić Tolić - Akademsko Pismo PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDBENICI SVEUILITA U ZAGREBU

MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

Dubravka Orai Toli

Akademsko pismo amen amen.indd 1 5/30/11 11:58:01 AM

Dubravka Orai Toli

Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2011.

Objavljivanje ovoga udbenika odobrio je Senat Sveuilita u Zagrebu na sjednici

Akademsko pismo amen amen.indd 2 5/30/11 11:58:02 AM

Zagreb, lipanj 2011.

Akademsko pismo amen amen.indd 3 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 5 5/30/11 11:58:02 AM

I. POVIJEST ZNANOSTI: VRLO KRATAK PREGLED

II. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO

III. STRATEGIJE I TEHNIKE AKADEMSKOGA PISMA

Akademsko pismo amen amen.indd 7 5/30/11 11:03:58 PM

poticaj za pisanje ove knjige stigao je od voditelja Poslijediplom-

Akademsko pismo amen amen.indd 9 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 10 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 11 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 12 5/30/11 11:58:02 AM

U Zagrebu 21. oujka 2011. D. O. T.

Akademsko pismo amen amen.indd 13 5/30/11 11:58:02 AM

Akademsko pismo amen amen.indd 15 5/30/11 11:58:02 AM

2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST . . . . . . . . . 27

3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI:

4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . 59

Akademsko pismo amen amen.indd 17 5/30/11 11:58:02 AM

5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI:

Akademsko pismo amen amen.indd 18 5/30/11 11:58:02 AM

U povijesti svjetskih civilizacija poznata su etiri modusa znanja i zna-

1.1. ZNANJE I ZNANOST IZVANEUROPSKIH

1.1.1. Znanje sveta mrea

Znanje drevnih civilizacija Kine, Indije, Maja, Egipta i Babilona ukloplje-

Akademsko pismo amen amen.indd 19 5/30/11 11:58:02 AM

Historiografija znanosti iznijela je na vidjelo golemu arheologiju neza-

1.2. ANTIKA ZNANOST

1.2.1. Kolijevka zapadne znanosti

Zapadno znanje i zapadna znanstvena kultura roeni su u antikoj Gr-

Akademsko pismo amen amen.indd 20 5/30/11 11:58:02 AM

1.2.2. Platonov idealizam i Aristotelov empirizam

Nastaju dva filozofska sustava koja e obiljeiti zapadno miljenje i ukup-

Akademsko pismo amen amen.indd 21 5/30/11 11:58:02 AM

1.3. ZNANOST SREDNJEGA VIJEKA

Mihail Bahtin otkrio je u srednjemu vijeku postojanje dviju kultura:

Akademsko pismo amen amen.indd 22 5/30/11 11:58:02 AM

Rasprava o univerzalijama (od lat. universalia opi pojmovi) najvaniji

pojmovni realizam (opi pojmovi postoje unaprijed u Bojem umu,

Rasprava se razbuktala potkraj 11. stoljea, kada je ekstremni nomina-

Akademsko pismo amen amen.indd 23 5/30/11 11:58:02 AM

1.3.3. Srednjovjekovna kola

Glavna je institucija srednjovjekovne kulture bila crkva, u sklopu crkve

Akademsko pismo amen amen.indd 24 5/30/11 11:58:02 AM

1.3.4. Srednjovjekovna sveuilita

Razvojem graanskoga stalea nastaju javne gradske kole koje nastavlja-

Akademsko pismo amen amen.indd 25 5/30/11 11:58:03 AM

1.3.5. Oivljavanje srednjovjekovne tradicije

Ve i letimian pogled u povijest srednjovjekovnih sveuilita otkriva ko-

Akademsko pismo amen amen.indd 26 5/30/11 11:58:03 AM

2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST

2.1. STVARANJE MODERNE ZNANOSTI: 14. i 15. STOLJEE

2.1.1. Pretpostavke za nastanak novovjekovne znanosti

Novovjekovno znanje i novovjekovna znanost, zaeti u srednjovjekovnoj

Akademsko pismo amen amen.indd 27 5/30/11 11:58:03 AM