Istorija Afrike

Smatra se da je Afrika, kolijevka ovjeanstva, koju su ve prije oko 3,5 miliona godina
naseljavali preci dananjeg ovjeka. Prije oko 1,8 miliona godina napustio ju je Homo erectus
koji se proirio Europom i Azijom. Do sada najstariji sauvani primjerak to jest posmrtni ostaci
modernog ovjeka su otkriveni na podruju EtiopijaEtiopije, a procjenjuje se da oni potiu iz
200.000 godina prije nove ere [1]. Krajem ledenog doba oko 10.500 godine pne. Sahara je postala
plodna ravnica u koju su se doseljavali tadanji ljudi, ali njenim isuivanjem oko 5.000 godina
pne. stanovnitvo je bilo prisiljeno preseliti se prije svega na jug, ali takoer i na sjever na obale
Sredozemno moreSredozomnog mora. Nakon isuivanja Sahare jedino plodno podruje s
ugodnom klimom postaje rijeka Nil koja se uspjeno probija kroz Saharsku pustinju do mora. Uz
njene obale tako ubrzo nastaje prva velika civilizacija Afrike, ona Egipatska oko 5 000 godina
prije nove ere. Ova civilizacija koja e se uz razne politike prekide, invazije uspjeno odrati
praktike sve do zadnjih desetljea stare ere e ostaviti od sebe piramide kao najstarije preivjele
ljudske spomenike koji 4000 godina nakon svoje izgradnje jo uvijek stoje i pokazuju
graevinsku domiljatost ovog naroda koji je pored raznih ostalih otkria otkrio pismo (oko
3300. pne) i medicinu.

Izmeu 1000 i 300 godine prije nove ere svoje kolonije u sjevernoj Africi grade stari Grci i
Feniani, ali njena budunost e biti odreena tek rimskim osvajanjima tijekom kojih su
anektirane sve tamonje sjeverno afrike drave i civilizacije.

U 7. i 8. vijeku dolazi do arapskog osvajanja Afrike ime se sjeverni dio kontinenta naao pod
arapsko-islamskim utjecajem. Prije Krista u Nubiji se razvilo kraljevstvo Ku, te Kraljevstvo
Aksum u dananjoj Etiopiji. U zapadnoj se Africi 700. godine razvija kraljevstvo Gana koje traje
do 1200. U 8. vijeku arapski trgovci stvaraju trgovaki put preko Sahare s bogatim trgovakim
gradovima. Razmjenjuju orue i oruje, bakar i konje za zlato, kou i robove. 1100. javlja se
kraljevstvo Benin u zapadnoj Africi koje traje sve do 1897. 1200. se javlja kraljevstvo Mali (traje
do 1500), 1350. kraljevstvo Songhai (traje do 1600). Na jugu Afrike 1270. do 1450. traje
kraljevstvo Shona. Grad Timbuktu u 14. vijeku postaje sredite trgovakih putova koji vode
preko Sahare.
Kolonijalna podjela Afrike 1914. godine

Ostala veina stanovnika Afrike juno od Sahare bila je izolirana od dogaaja u sjevernoj Africi.
Bartolomeu Dias oplovljava Rt Dobre nade. Europsku ekspanziju u Africi zapoeli su Portugalci
u 15. vijeku ime zapoinje ekonomsko iskoritavanje Afrike. Oni su zauzeli obale kraljevstva
Konga i obalu istone Afrike, te stvorili svoje kolonije u Angoli i Mozambiku. Od 17. vijeka
Britanci su zapoeli osvajanje obale dananje Gane, a Francuzi su zauzeli ue rijeke Senegal.
God 1652. Svoju koloniju u junoj Africi, Kaapstadt, stvorili su Nizozemci. Ve u 16. vijeku
poinje izvoz crnog roblja u Ameriku. U 18. je vijeku vie od 7 miliona Afrikanaca poslano u
Ameriku kao roblje to tamo dovodi do situacije da veinu u mnogim karipskim dravama ine
osobe koje potiu iz Afrike. Tijekom 18. i 19. vijeka trajala su istraivanja unutranjosti Afrike.
Britanski istraivai Burton, Speke, Livingstone i Stanley postepeno su otkrivali sve vea i vea
podruja tzv. crne Afrike. 1487. Kolonijalno osvajanje Afrike u pravom smislu ostvareno je u 19.
vijeku. Najvee kolonijalne sila postale su Velika Britanija i Francuska, a osim njih kolonizatori
su bili i Njemaka, Belgija, Italija, Portugal, panjolska. Podjela Afrike na kolonije slubeno je
prihvaena na berlinskom kongresu 1885.

Prvi svjetski rat koji traje izmeu 1914 i 1918 godine je pored ostalog bio i rat za kolonije poto
je jedan od zahtjeva lanica centralnog saveza bio preraspodjela kolonije poto su se te
novostvorene drave kasno pojavile na politikoj sceni da bi sudjelovale u podjelama 19. vijeka.
Poraz Nemake u ratu je ujedno oznaio podjelu malenog broja njenih kolonija meu
pobjednicima, ali to za tamonje afriko stanovnotvo prolazi bez ikakvog znaaja. Drugi
svjetski rat koji se s izuzetkom sjevernoafrikih arapskih drava/kolonija vodio izvan ovog
kontinenta ipak dovodi do velikih promjena. S jedne strane kod mobiliziranih afrikanaca kao i
tamonje novostvorene politike elite dolazi do nacionalnih buenja, a s druge strane evropske
kolonijalne velesile Francuska i Velika Britanija su praktiki bankrotirale tako da na poetak
afrikih zahtjeva i pobuna nisu uspjele dati dobar odgovor. Rezultat toga postaje dekolonizacija
Afrike to jest tamonje kolonije postaje nezavisne iako s njihovom ekonomijom u stvarnosti i
dalje upravljaju bivi kolonijalni gospodari. Tijekom esdesetih godina dvadesetog vijeka te
ranije navedene kolonijalne velesile su "darovale" svim svojim bivim kolonijama nezavisnost
tako da poetkom sedamdesetih jedini kolonijalni gospodari ostaju Portugal (Angola i
Mozambik) i panija (Zapadna Afrika) koje daruju nezavisnost u trenutku kada im padaju
faistiki reimi. Povlaenjem njih jedini kolonijalni gospodari u Africi postaju sami afrikanci to
jest Juna Afrika koja daruje nezavisnost Namibiji 1990. godine i Eritreja koja se izborila za
samostalnost od Etiopije 1991. godine. Trenutano posljednja afrika kolonija je Zapadna Afrika
koju nakon pansko naputanja osvaja, a ubrzo potom i masovno naseljava Maroko.

Zapadnoeuropski narodi natjecali su se tko e vie opljakati, pobiti i porobiti na drugim

kontinentima. Slijede moja saznanja o haranjima europskih monstruma Afrikom. Francuzi su
1832. opljakali riznicu alirskoga deya (osmanlijskog upravljaa Alira prije velikofrancuske
agresije 1830.) naavi ak 15 550 funti zlata od kojeg je najvei dio dovezen preko Sahare i 220
000 funte srebra. John Hawkins, trgovac iz Plymoutha, sklopio je savez s dvojicom lavljogorskih
kraljeva 1562. kako bi napali susjedne zemlje, a za usluge koje su pruili njegovi vojnici dobio je
nekoliko stotina ratnih zarobljenika. Odveo ih je u Spanish Main (sjeverna obala June Amerike
izmeu Orinoca i Paname) i podosta zaradio prodavi ih u roblje. Nahrupivi s oceana na
istonoafriku obalu, Portugalci su gotovo odmah poeli pljakati i paliti. Upadali su u grad za
gradom, razarali i krali. Da Gama je opustoio Mombasu, d'Almeida zapalio Kilwu, da Cunha
unitio Bravu i Zeilu. Godine 1505. najvee portugalsko brodovlje koje je ikad zaplovilo prema
Indiji, pod zapovjednitvom budueg potkralja d'Almeide, uzvratilo je na gostoprimstvo ratom.
Jedan Nijemac ili Nizozemac koji je putovao s d'Almeidom ostavio je zapis o svirepoj
velikoportugalskoj agresiji. Zlatni grad s "puno kua visokih nekoliko katova" osvojen je, a da se
zbunjeni stanovnici nisu ni odupirali. Ubrzo su "nadbiskupov zamjenik i nekolicina franjevaca
stupili na obalu u sveanoj povorci nosei dva kria i pjevajui Te Deum". "Otili su u palau,
spustili kri i admiral se poeo moliti. Tada su svi krenuli u pljaku, odnosei svu robu i
namirnice". Dva dana potom zapalili su ga. Isti svjedok kazuje kako je u Mombasi d'Almeida
"naredio da se grad pohara i da svaki ovjek odnese na svoj brod sve to nae". "Na kraju je
plijen podijeljen, a svaki je ovjek dobio dvadesetinu onog to je naao. Isto se pravilo odnosilo
na zlato, srebro i bisere. Tada su svi poeli pljakati grad i pretraivati kue, razvaljujui vrata
sjekirama i eljeznim polugama. U gradu je bila velika koliina pamunih tkanina za Sofalu jer
se cijela obala time opskrbljivala iz Mombase. Zaplijenjeno je puno raskone svile i zlatom
vezene odjee, te ilima; jedan od njih, neuobiajeno lijep, poslan je, skupa s mnogim drugim
dragocjenostima, portugalskom kralju". U zapisu iz 1518. godine Duarte Barbosa se sjea kako
je da Cunha postupio u Bravi na somalskoj obali. Taj "divan grad lijepih kamenih i obukanih
kua" unitili su Portugalci, pobivi ili zatvorivi stanovnike, te uzevi bogat plijen u zlatu,
srebru i robi". Portugalski zapisi pokazuju da je od prvog putovanja Vasca de Game do 1612.
bilo jo 1 231 putovanje brodom do Indije i natrag, to je u prosjeku 10 putovanja godinje.
Izmeu 1500. i 1600. zabiljeeno je ak 66 brodoloma, a neki su brodovi stradali u sukobu s
neprijateljima. Kada je prvi zanos pljakanja proao bilo je teko nai brodove i posadu. Poto su
nizozemski monstrumi jaanjem trgovine istisnuli portugalske, a poslije i engleski i francuski,
Portugalci su oko 1650. godine mogli drati samo nekoliko jakih uporita (otok Mozambique,
Mombasa i Tete daleko u gornjem toku Zambezija) te nekoliko manje vanih trgovita u
unutranjosti. U manje od 100 godina velikoportugalskom agresijom uniteno je ono to je
stvarano stoljeima. Godine 1652. na Rt dobre nade iskrcao se nizozemski zloinac Jan van
Riebeeck s nalogom organizirati uzgoj svjeeg povra i proizvodnju mesa za nizozemske posade
koje su putovale na istok ili se vraale odatle. Ti su doseljenici bili malobrojni i samoopsluivali
Nizozemsku istonoindijsku kompaniju. Gotovo su gladovali, a elei im pomoi Kompanija je
1657. odluila da se doseljenici vie pozabave poljoprivredom. 9 slubenika postali su
veleposjednici ("slobodni graani"), a svaki je dobio 13 jutara zemlje i bio potpuno osloboen
poreza pod uvjetom najmanje 20 godina proizvoditi hranu. Pokus je opet gotovo propao, ali su se
novi poljoprivrednici dosjetili da proizvodnju mogu poveati ako dovedu domorodake radnike
koji su radili gotovo ni za to. Uskoro su zateene Khoisane (Hotentote) pretvorili u robove to je
bio zaetak apartheida koji e potrajati sve do 1994. godine. Willem ten Rhyine ovako je 1686.
pisao o domorocima u podruju Rta dobre nade: "Njihovo uroeno barbarstvo i lijenost, te
posvemanja neupuenost u bilo kakve vrline, ine ih podlonima svim moguim poronim
zadovoljstvima. Ti su prostaci nepouzdani i podmukli, ive u bezvjerici i sramno se preputaju
svojoj poudi, laci su i varalice". Johannes de Grevenbroek zapisao je 1695. godine: "Od nas su
se nauili huli, krivokletstvu, neslozi, svadljivosti, pijanevanju, prijevari, razbojnitvu, krai,
nezahvalnosti i neobuzdanoj elji za tuim, nedjelima koja nisu prije poznavali, a od ostalih
zlodjela najgore vrste zlosretnoj pohlepi za zlatom". Europsko gusarenje zapadnoafrikom
obalom poinje 1441. kada je Antam Goncalves zarobio "dva Maura" (Berbera iz Sanhande) i
odveo ih u Lisabon zajedno s jo 7 zarobljenika. Dvije godine kasnije Nuno Tristao poveo je jo
jedan mali prepad blizu Arguina, malo junije, a uskoro nahrupljuju gusari. Zurara u analima
objavljenim u Lisabonu 1453. spominje napade na goloruke ribarske obitelji i nomade, a
Fernandez juno od Arguina zarobljuje pet ena i nasilno odvodi na brod. Godine 1482. u
ganskom primorju Portugalci trae od lokalnog poglavice zemljite za gradnju kue u kojoj bi
mogli skladititi robu, na mjestu koje e se kasnije zvati Elmina. Poglavica je nevoljko pristao, a
zatim se iznenadio vidjevi kako Portugalci grade neto to je oito puno vee od kue i to jo na
mjestu koje su domoroci smatrali svetim. Portugalska izvjea govore da se zapovjednik imenom
Azambuja uspio izvui iz okraja koji je uslijedio, te da su "radovi napredovali tako brzo da su
za 20 dana zidovi tvrave dostigli punu visinu, a toranj takoer". Potom je Azambuja ostao "u
utvrdi 2 godine i 7 mjeseci, za to vrijeme podigao vjeala i stup sramote, te utanaio druge
odredbe i sporazume s crncima, na veliku ast i est kralju Portugala", ne zaboravljajui do
temelja spaliti selo mjesnog poglavice. Pereira 1506. pie o podruju izmeu ua Senegala i
Sierra Leonea: "Kada se trgovina dobro organizira, moemo oekivati vie od 3 500 robova
godinje, puno slonovskih kljova, neto zlata, finih pamunih tkanina i obilje druge robe". U tom
podruju se trgovalo s dyulama koji su poslovali sa svojih trita u Maliju, te s volofskim
dravama u Senegalu i nizom manjih primorskih zajednica kojima su upravljali poglavice.
Englezi su 1553. dvama brodovima i jednom pinasom (lakim jedrenjakom s dvama jarbolima)
dopremili u londonsku luku 400 funti zlata, 36 bavi papra u zrnu i otprilike 250 slonovskih
kljova. Bili su uvelike iznenaeni vidjevi kako se za bakrenu i mjedenu zdjelu moe dobiti zlata
u vrijednosti 30 tadanjih funti sterlinga.

Jedan panjolac koji je bio na poloaju s kojeg je mogao procijeniti zbivanja pie 1518. da je u
doba kada je Hispaniola otkrivena na njoj ivjelo 1 130 000 Indijanaca. "Danas ih nema vie od
11 000, a sudei prema onome to se dogaa, za tri ili etiri godine ne e biti niti jednog ako se
neto ne promijeni". Uvidjelo se da domoroci nisu dobri robovi i kako ih treba zamijeniti
afrikim crncima. Godine 1516. panjolska prima prvu poiljku eera koji su na Karibima
uzgojili crnci, a 1518. panjolski brod prvi put u Ameriku dovozi "tovar" Afrikanaca pravo s
gvinejske obale. Kongoanski kralj Nzinga Memba, pokrten nedugo nakon 1500. kao kralj
Affonso I., srdano je primio Portugalce koji su doli s obeanjima kako e trgovati i donijeti
mnoga korisna znanja. Darovao im je mnogo kunih slugu i drugih sebi potinjenih ljudi, a zatim
uvidio neuzaivu portugalsku glad za robljem koje e uzgajati eer na Sao Tomeu ili u Brazilu.
Portugalski zastupnici bezobzirno rue kraljevu vlast meu obalnim poglavicama trgujui sa
svakim od njih posebno umjesto preko kraljevih opunomoenika. Odvode svakoga koga se
doepaju, pa i lanove kraljevske obitelji. Korupcija i razularenost toliko se razmahae da
oaloeni kongoanski kralj 1526. pie u pismu poslanom u Lisabon kako "zemlja ostaje
povremeno bez stanovnitva". Dva stoljea kasnije kralj Dahomeja ak nudi bijelcima stvoriti
plantae na obali pod uvjetom da prestanu odvoditi ljude, ali niti jedan pokuaj ne uspijeva jer
dosta afrikih poglavica prodaje zarobljenike kako bi se domoglo europskih puaka. Kapetani
jedrenjaka kupovali su crnce prema kojima su postupali kao prema stoci procjenjujui veliinu,
snagu i ljepotu. Onda bi ih natrpali u bijedno zaguljivo potpalublje i vezali lancima, te plovili
prema Americi to su mogli bre (a to je bilo vrlo sporo) nadajui se da gubitak na putu ne e biti
vei od 10% do 15%. Borbot opisuje uobiajeni prizor: "Kada dovedu robove iz unutranjosti u
Ouidah, zatvore ih sve zajedno u daaru sagraenu za to pored plae; kad ih Europljani trebaju
preuzeti, robove izvedu na veliku poljanu gdje brodski ranarnik ispituje svaki dio svakog
ovjeka, do najmlaega; mukarci i ene stoje potpuno goli. Oni za koje se ustanovi kako su
zdravi i podobni odvajaju se na jednu stranu, a ostali na drugu. Ti odbijeni robovi zovu se
makronima: obino im je vie od 35 godina ili su im oteena usta, oi ili zubi, ili su posijedjeli,
ili imaju spolnu bolest, ili neki drugi nedostatak. Kada su ti odvojeni, svima koji su proglaeni
podobnima na grudi se uarenim eljezom utiskuje znak Francuske, Engleske ili Nizozemske
tvrtke kako bi svaka drava mogla razlikovati svoju imovinu i kako bi onemoguili trgovcima
zamijeniti ih za druge, slabije. U toj se pojedinosti pazi da se ene, kao najnjenije, ne spale
previe". Zapovjednik broda obino bi se opravdano bojao pobune pa bi obino naredio
zatvorenike u potpalublju okovati lancima; ponekad su ih jednom dnevno izvodili na palubu
udahnuti zraka i tjerali skakati kako bi obnovili cirkulaciju. To se smatralo toliko nunim za
zdravlje, reeno je u Donjem domu 1789. godine, da su zatvorenike "bievali ako bi odbili".
Smatrali su da je mudro odvoditi Afrikance u ropstvo budui da ih se tako odvodi iz "beskrajne
noi divljega barbarstva" u zagrljaj "nadmone uljudbe". Britanski dravni tajnik za kolonije lord
Dartmouth jo je 1775. mogao u Parlamentu rei da njegova vlada ne moe dopustiti obustavu ni
"bilo kakvo" slabljenje "trgovine koja toliko koristi naciji". Dio Afrikanaca, veinom iz Angole,
uspio je pobjei iz zarobljenitva u sjeveroistonom Brazilu te su oko 1605. osnovali svoju
vlastitu slobodnu Republiku Palmares, koja se gotovo 100 godina uspjeno branila od stalnih
portugalskih i nizozemskih nasrtaja. Atlantskom trgovinom raseljeni su ili umrli deseci milijuna
Afrikanaca. Slijede dva primjera oglasa za prodaju robova u SAD-u.