Professional Documents
Culture Documents
Dorotea de Spirito-Anđeo PDF
Dorotea de Spirito-Anđeo PDF
min
@
Dorotea de Spirito
ANEO
Ljubav je demon
S italijanskog prevela
Mirjana Popov-Slijepevi
~ 2~
Stihovi pesama sa strana 3, 288-290:
Dejms Blant - You're Beautiful, 2004, Atlantic Records
Koldplej - Yellow,Parachutes, 2000, Parlophone
Pink flojd - Wish You Were Here, 1975, Harvest Records
Ljubav je demon.
Ljubav eli neto to joj je potrebno
a to nema i stoga je nepotpuna.
Ljubav je demon.
Platon
Lepa curica.
Lekar stavi novoroene majci u naruje i nastavi da ga posmatra
gladei gustu plavu bradu.
Majka ga je pogledala umornim oima punim zahvalnosti.
- Priite, nemojte da se plaite - ree lekar obraajui se ocu
novoroene devojice.
U sobi je vladala nestvarna tiina, koju je remetilo samo tiho utanje
kie to je uporno padala, obavijajui sve i svakoga.
Bio je deseti jun i mada je vreme proteklih nedelja bilo divno, kia
nije prestajala da pljuti od prethodne veeri. Guste sitne kapi, tanke i
sjajne kao srebrne iglice, ispunjavale su nebo prekriveno oblacima.
- Sva je krvava - ree otac malecke sa izvesnom strepnjom u glasu.
- Moemo li da pogledamo... lea?
- Naravno. Okrenite je i pogledajte sami.
Doktor je i dalje gladio zlatastu bradu, gledajui as u oca, as u
mladu enu koju je neno drao za ruku.
ena neno okrete devojicu kao da je krhka kristalna vaza. Zatim je
podie da bi pogledala izbliza.
- Nita se ne vidi, sva je umrljana krvlju - ree ena.
Otac usplahireno prie, a lekar se nasmeja. Devojica od etiri-pet
godina posmatrala je kriom iza odkrinutih vrata ono to se dogaa u
sobi.
- I vaa starija erka je znatieljna - ree lekar smekajui se. Ali otac
nije obraao panju na nju. Neto je bilo vanije od toga i to je doktoru
jasno stavio do znanja upornim pogledom. - Nemojte da se plaite - ree on
- normalno je to je krvava, sada u vam pokazati.
Lekar odluno prie branom paru, kao to je ve stotinama puta
inio s drugim zabrinutim roditeljima novoroenih beba. Zatim se nae
iznad majke i neno podie devojicu. Pre nego to je okrete i pogleda lea,
primeti njeno smeurano lice i ote mu se osmeh.
- ta se deava? ta vam je smeno? - upita majka.
- Ba su komine ove novoroene bebe.
Doktorova smirenost je poinjala da iritira mladi brani par, koji sada
nije bio raspoloen za askanje o svemu i svaemu. Hteli su da ih vide.
Hteli su da ih dodirnu. Hteli su da skinu s nje tu oblogu od krvi koja je sve
skrivala i da konano pogledaju lea svog malog anela.
~ 4~
Ali ba u tom trenutku lekar promeni izraz lica i s njegovih usana
nestade osmeh.
- Sestro! - povika.
Trenutak kasnije, kraj njega se stvori mlada ena u dugom belom
mantilu. Lice joj nije bilo manje zabrinuto i zaueno od lekarovog.
- Zar ova devojica nije aneo?
- Da, trebalo bi da jeste. Ali nije.
~ 5~
Naa tajna
~ 7~
Moete onda da zamislite zaprepaenje kad sam se ja rodila.
Moda e neko jednoga dana moi da mi objasni ta se tano dogodilo,
ega je bilo u vazduhu osim sitne kie. Moda nieg posebnog. Ne moe
da bira gde, kod koga i pre svega kakav e da se rodi.
udno je biti bez krila u porodici anela.
udno je biti sme u porodici zlatokosih.
udno je biti jedina crvena rua u polju belih rua.
udno je kako te gledaju ostale rue.
Priroda se naalila.
Crna ovca.
Naravno, bele ovice u stadu morale su da se pomire sa sudbinom, jer
to da sam ja dete svojih roditelja sasvim je oigledno: imam krupne oi na
majku, mada zelene, a ne jasnoplave, i tanke, povijene obrve na tatu. A
pune usne su pljunute sestrine. Stoga treba iskljuiti mogunost zamene
beba u porodilitu zbog greke neke rasejane sestre, umorne posle
dvadesetetvoroasovnog deurstva.
Moda bi ostatak belog stada vie voleo da moe da se dri ove teoriju,
a moda i ne bi... Ne znam ta je bolje u malom gradu kao to je moj.
- Zdravo, Vitorija.
Jedna gospoa me pozdravlja dok hodam ulicama starog grada. Da
nije parkiranih automobila uz ivinjake i osvetljenih izloga prodavnica
koje svedoe o modernom dobu, ovek bi pomislio da je jo u srednjem
veku. Ljudi koje sreem pozdravljaju me. Ovde kod nas je oduvek tako:
dva koraka i jedna re.
Nabadam najbolje to mogu u svojim konversicama preko
rasklimatane kaldrme pune rupa, stavljam ruke u depove tamnoplave
dukserice, teturam se, zadravam kako-tako ravnoteu.
Prelazim preko trga i tu sam.
~ 8~
Aneli kao sto su oni
~ 10 ~
na pamet da ih obesi na trgu, to sigurno ne bi prolo bez posledica.
Izlazimo iz zgrade i doekuje nas svetlost sunca.
Zlatasti zraci pohlepno zaranjaju u Lorencovu plavu kosu, igraju se u
njoj, gube se i trae, od ega pramenovi blistaju kao svila. Kvart treperi.
Kad moj prijatelj izae po sunanom danu, itav grad zatreperi, a ja se
smejem, jer se posle svih ovih godina jo nije navikao na njegovu
zaslepljujuu lepotu.
Ali to je zapravo dobro, jer ako je svet suvie zauzet pokuajem da
izbegne snop svetlosti nakon to se zagledao u njegovu kosu, nee mnogo
obraati panju na moju kestenjastu grivu, na koju se takoe jo nije
navikao.
- Pravila e se pre ili kasnije promeniti - kaem da bih ga oraspoloila.
On zna na ta mislim.
- Da, nadam se - odgovara uzdiui, ali nije u to ubeen.
U pitanju je pravilo staro kao ove ulice, ali ne, jo je starije: kao
blokovi vulkanskog kamena na nekropoli. etamo se u dinsu, s mobilnim
telefonima i ajpodom u depu, a jo uvek moramo da se povinujemo ovoj
vrsti segregacije. To je apsurdno.
Osim toga, budui da se ovo pravilo na neki nain odnosi i na mene,
kakva bi trebalo da je moja situacija? Ja, aneo bez krila, s kim u uopte
smeti da imam ljubavnu vezu? Sa ormanom za cipele?
Misterija.
Vie volim da o tome ne razmiljam.
Koraamo ulicama i za nekoliko minuta stiemo na odredite.
Dinevra ivi u jednoj zgradi u starom delu grada, s prekrasnom
kamenom terasom na vrhu, koja se uzdie iznad krovova i itave doline.
Pogled obuhvata polja izvan grada, koja s te strane opasuju Viterbo,
odmah iza zidina.
Njena majka nam otvara vrata i obavetava nas da Dinevra jo
spava. Nita novo. I ja sam lenja, veoma lenja, ali Dinevra me ozbiljno
ije.
- Idite slobodno da je probudite - kae njena majka putajui nas da
uemo. - Moda vi uspete da je izvuete iz kreveta.
Odavno je prestala da se trudi kako bi nala naina da probudi erku
u normalno vreme.
Ulazimo u njenu sobu, utonulu u polumrak. Odlazim do prozora i
sasvim polako podiem venecijanere. Putam unutra malo svetlosti tek da
~ 11 ~
razbijem mrak. Lorenco neujno seda na krevet. Ljubi je u elo.
Dinevra se mekolji i otvora oi posle ovako lepog buenja.
- Ljubavi... - apue trljajui kapke - sanjala sam neto apsurdno. Tu
si bio ti i... - Pogled joj u tom trenutku pada na mene. -...Bila je i Vitorija...
o boe, moda jo sanjam.
- Ne, ne sanja! - kaem kroz smeh. - Ali sigurno jo spava.
I Lorenco poinje da se smeje, a Dinevra dezorijentisano gleda oko
sebe.
- Idem na terasu - kaem u tom trenutku, izlazei iz sobe. - A vi
ispriajte jedno drugom sve svoje snove, ekam vas napolju.
Dinevrina terasa je puna ogromnih glinenih saksija sa cveem,
puzavicama koje se penju uz stari zid, upliu oko drvene verande i padaju
u obliku mekih i mirisnih venaca. Ovo je naa 1ina bata. Na komad
zelenila i boja u gradu koji je lep, ali je sav u kamenu.
Uvaljujem se u drvenu ljuljaku i zatvaram oi, putajui da me vetar
polako njie. Prijatan miris cvea ispunjava mi nozdrve i na trenutak
zaboravljam gde se nalazim. Otvaram kapke i bacam pogled ka nebu,
plavom, istom, prozranom, i ipinom za leto, sa malo belih paperjastih
oblaia koji lie na rastresite zamotuljke vate. Nebo sa terase izgleda
mnogo blie od ulice i ne mogu a da se ponovo ne zapitam gde mi je mesto
i zmedu ove dve krajnosti.
- ao, andele! - pozdravlja me inevra pojavljujui se na terasi.
Uvek me tako zove, mada zna da se ne uzbuujem. Prestala sam da
joj skreem panju na to.
- Dobar dan, ironina prijateljice.
Smeje se i prilazi mi.
- Jeste li ve dorukovali?
- Zna li ti koliko je sati?
Ona pogleda na sat i zaueno razrogai oi.
- Spavala sam malo... - kae smekajui se. - Idem po kafu, odmah se
vraam.
inevra nestaje iza platnene zavese kojom je pokriven ulaz.
Lore seda na stolicu, zatvara oi i preputa se suncu koje je jo letnje,
toplo i sjajno, suncu koje emo za nekoliko dana puni nostalgije gledati
kroz kolske prozore.
- O emu razmilja? - pita me.
Nikada se neu na to naviknuti: u stanju je da oseti moje misli ili
napetost na daljinu, ak i sa zatvorenim oima.
~ 12 ~
- O mnogo emu... - odgovaram tiho, nastavljajui da pratim pogledom
konture oblaka.
- Da li se ikada osea pomalo stenjeno u ovom gradu? - pitam ga
potom, zakljuujui svoja razmiljanja.
- Hoe da odemo u Rim pre nego to se zavri leto?
- Na pitanje se ne odgovara drugim pitanjem. Ali to da ne, nije loa
ideja.
- Ponekad.
- ta?
- Ponekad se oseam stenjeno, ali ne uvek.
- Dobar odgovor...
inevra se pojavljuje na vratima terase s posluavnikom.
- Morate da probate moje kolaie. Sino sam ih napravila! Lorenco i
ja se pogledavamo, pokuavajui da sakrijemo strepnju.
inevrini kolai, na prvom mestu meu njenim nezaboravnim"
kulinarskim eksperimentima: uspeli su da izgore spolja, a da ostanu ivi
unutra. Da ih je ostavila u kuhinji na tacni, kladim se da bi sami uskoili
u kantu za ubre. Probam jedan, ali samo da bih je zadovoljila.
- Ljubavi, zna da te volim...
- ta, ne sviaju ti se?
- Ne, ne, sviaju mi se, nego...
- Jue sam isprobala nov recept, treba samo da ga usavrim! - cvrkue
ona zadovoljno. A ja nemam srca da je razoaram.
- Stvarno su odlini.
ta moe da nakodi mala la?
~ 13 ~
Lep do bola
~ 15 ~
Kao oni nikada nee biti
~ 17 ~
sapliem se o vazu (ima previe vaza u ovoj kui). - Odgovori mi, ta sam
rekla?
- Nita, nita.
Provlai ruku kroz kosu boje ita. Hoe da me se otrese, ali ja i dalje
idem za njom.
- Elena, reci mi.
- Nema svrhe. Ionako ne bi shvatila.
Zastajem. Kao da me je neko udario motkom u elo. Ona zna kako te
rei deluju na mene. I dobro zna kada treba da ih upotrebi.
Saginjem glavu i vraam se natrag. Zatvaram se u sobu. Oi me peku.
I ruke.
I glava.
I usne.
I misli.
Ja ne bih shvatila. Ja ne mogu da shvatim. Koliko puta sam ula tu
reenicu? Prvi put kada sam imala otprilike est ili sedam godina.
- Mama, zato vi imate krila? - upitala sam jednog dana. Upravo se
istuirala i ja sam gledala njena gola lea, tako razliita od mojih.
- To je duga i komplikovana pria, zlato. Ne bi je razumela.
- Tata, zato vae rane odmah zarastu? - upitala sam jedne veeri.
Pala sam s bicikla i on mi je dezinfikovao koleno.
- Oh, malena, to je suvie teko objasniti, ne bi shvatila.
ula sam tu reenicu mnogo puta, ni sama ne znam koliko. Ali svaki
put bi me podsetila na to da nisam kao oni. Da sam iz neke druge prie.
~ 18 ~
Zamisli elju
~ 20 ~
na tikle od dvanaest centimetara koje nosi u ruci, pevajui na sav glas
melodije s mobilnog... I ba te briga da li e sutra moi da ustane.
Leto, najlepe godinje doba.
Zavrava se.
- Zamisli elju - apue mi prijateljica pre nego to poslednji zrak
iezne iza brda.
- Kako?
- Zamisli elju pre nego to se poslednji zrak sunca ugasi, kau da e
se ostvariti.
- Je 1' to legenda? - pitam s nevericom.
- Pa i da jeste...
Okej, mogu da smislim elju.
Upirem pogled u tu zlatastu svetlost koja se polako gubi. Putam da
mi ispuni zenice, da mi spri pogled.
elim da se zaljubim.
Sunce, poslednji letnji zraci, ne traim da se zacopam do uiju, da
izgubim glavu, traim ti ljubav, onu pravu. Ljubav s velikim Lj, onu za
koju tek treba da saznam da li zaista postoji i za koju se plaim da je
nikada neu pronai. Onu koja ti nou ne da da spava, danju da misli,
koja te pretvara u roba i ini te srenim. Koja uobliava tvoje snove i tera
te da veruje kako moe da ih dotakne.
Zbog koje broji zvezde jednu po jednu, a onda rasejano izgubi
raunicu.
Zbog koje mrzi mrnju.
I to je vie ima, to je vie eli.
Gledam inevru, drugaiju pod narandastom svetlou sutona to
pada na nas i razmiljam o njoj i Lorencu: dve polovine koje ine celinu,
due koje se uzajamno dopunjuju, to je ono to elim.
Da li na ovoj zemlji postoji moja polovina? Odraz anela bez krila,
neko ko je dovoljno snaan da me izdri, dovoljno strpljiv da me shvati, da
li postoji? Ako postoji, elim da ga sretnem.
Nestaje poslednji zrak, umire poslednji dan leta.
- O boe, kasno je... - kaem bezvoljno, vraajui se u stvarnost.
Shvatam da je osam, da moram da briem kui, inae sam nadrljala.
Moji ne doputaju kanjenje i moja sestra je uvek tana.
Skaem kao oparena.
- Je 1' idemo sutra zajedno u kolu? - pita me inevra.
- Naravno - kaem.
~ 21 ~
- Onda dolazim po tebe.
- Okej, sad idem, bolje rei, trim!
- Leti! - dovikuje mi.
Kakva ironija! Ali uspeva da mi izmami osmeh.
- Videemo se sutra.
- Videemo se, anele.
I trim, trim, trim.
Trim gradskim ulicama.
Trim i nita ne vidim, samo ulicu ispred sebe, koja se ukrta,
prepllie. Trim i nita ne oseam, samo kamenje pod nogama i vazduh
na licu.
Trim i ni na ta ne mislim.
Svakako ne mislim na ono to sam upravo poelela.
teta, moda bih se setila jedne lepe reenice koju sam jednom davno
proitala: Pazi da eli, moglo bi da ti se ostvari. A onda e morati da
snosi posledice.
Skoro sam stigla, moda u izbei grdnju. Usporavam i naslanjam se
na ulinu svetiljku da bih predahnula. Udiem duboko sve veernji
vazduh, miriljav i vlaan.
Tu, oko te svetiljke, dogada se neto udno.
um. Podiem pogled i naas mi se uini da vidim crnu senku. Stojim
za trenutak nepomino u iekivanju, ali nita vie niti ujem niti vidim.
Onda odluujem da se vie ne zamajavam, budui da kasnim, i trkom
odlazim. I tako ne osetim na sebi te oi. Ne osetim kako me snimaju kao
rendgen. Ne osetim kako plamte u mojim oima kao kad sam ih prvi put
videla. A moda je to i dobro. Jer ne bih znala kako da reagujem.
Ne vidim srebrni pirsing na toj obrvi boje zlata.
Ne osetim taj topli dah tako blizu svog lica.
A pre svega ne vidim to lice, zaklonjeno senkom od kapuljae.
Dobro je, jer bi me uplailo i pokrenulo u meni oprena oseanja.
Kukaviluk. Poto mu se nisam izvinila kad sam ga skoro zgazila.
Zaprepaenje. Jer sam mislila da je otiao, ili da zapravo nikada nije
ni dolazio, da sam ga izmislila.
Strah. Jer se, uprkos svemu, lako uplaim, a nepoznate stvari, makar
i lepe, izazivaju u meni uznemirenost. Dobro je to ta svetiljka ne
osvetljava dovoljno, dobro je to sam ve stigla kui.
Otvaram teku kapiju i ponovo je zatvaram, ostavljajui iza sebe
ulicu, vee i te indiskretne, prelepe oi. Oi predatora.
~ 22 ~
Prolost je prolost
~ 24 ~
Ali onda je privienje,
Privienje?
Podiem se, gledam u svim pravcima, ali od njega ni traga. Ne znam
da li mi je lake ili tee. Ne moe dvaput doi u opasnost da pogine i oba
puta pobei, nestati za sekund. inevra kree i parkira se.
- Hoe li mi objasniti ta ti je bilo? - pita me nakon to je ugasila
auto. Izlazi i uzima torbu s knjigama.
- To je tip koga sam zamalo zgazila mopedom.
- ta?
- I tada je nestao. Ispario...
- Ovo je, dakle, drugi put da si ga gotovo ubila!
- Ti si ga gotovo ubila.
- Da, ali ti si bila sa mnom i brisnula si pod sedite kao luda.
- Hoe da kae da me je video?
- Bojim se da jeste.
- Nadam se da ga nikada vie neu sresti.
- Da sam na njegovom mestu, to bih i ja rekla za tebe. U svakom
sluaju, tip nije lo. Ako pokua da ga zgazi trei put, moda e te
pozvati na veeru.
- Nemoj da me zasmejava.
Izmeu ostalog i zato to mi taj tip uvek budi udno oseanje, ali to
neu da joj kaem.
Na platou ispred kole su zaista svi, prijatelji, drugovi iz odeljenja,
oni s kojima smo proiveli i dobre i loe dane. Pozdravljamo se, grlimo kao
da se sto godina nismo videli, iako smo bili zajedno pre samo nekoliko
dana. Kako je lepo videti ponovo poznata lica, uti prijateljske glasove,
nai se opet u prijatnom drutvu.
- ao, draga.
Pa dobro, nije ba svako drutvo prijatno.
- ao, Lavinija - pozdravljam je trudei se da sakrijem da mi njeno
drutvo ne prija.
Nije ona loa, krivi su geni to je takva. Nije loa, samo je malo
razmaena, a moda i sebina.
- Dugo se nismo videle. Dobro izgleda, ne lii na sebe.
I malo zlobna. Ali ona je erka najboljih prijatelja tvojih roditelja,
zato nemoj da pravi frku.
Lavinija nameta kosu punu sjaja potezom ruke uvebanim do
savrenstva. Prua mi prelepo lice, naminkano pomou uglomera. Ljubi
~ 25 ~
me dvaput, naravno, ne dodirujui mi obraz.
- Pa, kako si, draga?
- Dobro, ne alim se.
Ostavlja me na pola reenice da bi pozdravila Lorenca, koji je u
meuvremenu stigao s rancem na ramenu i sa inevrom koju dri za
ruku. Kao i uvek, Lavinija ga pozdravlja sa mnogo oduevljenja, ak
previe. Stavlja ruku na savreno izvajan bok, pokuavajui da ga
hipuotie ljubiastim oima, kojima mnogi momci nisu odoleli.
Ne iznenauje me to je inevra mrzi mnogo vie nego ja.
Lavinija je pomalo antiteza anelima: podla, zavodnica, uasno seksi.
Aneli nisu ljudoderi, ali Lavinija prodire mukarce, to jest, njihova
srca.
Stojimo zajedno i razgovaramo, ekajui da nas rasporede po
uionicama. Domar je ve na vrhu spoljanjeg stepenita i dri u ruci
papir s planom razmetaja. Svi se, naravno, nadaju da nee zavriti u
uionici koju zovemo mrtvanica". U pitanju je poslednja uionica u dnu
hodnika na poslednjem spratu.
Samo da ne bude mrtvanica. Molim te, ne mrtvanica!
To u sebi trenutno misli svaki uenik na ovom platou.
Molim te, nemoj u mrtvanicu.
askamo jo malo, a onda domar poinje. Proziva odeljenja i dodeljuje
uionice.
Ono nije uionica, ne moe da se nazove uionicom.
Kako spisak odmie, tako raste napetost.
Klupe su u njoj tako male da ne mogu da stanu noge. Ako nas poalju
u taj golubarnik, kunem se da u doneti radni sto od kue!
- A ko je ovo?
ujem Laviniju kako pita maznim glasom. Okrenem se iz
radoznalosti i razrogaim oi.
On. Ko god da je. Stoji sa rancem preko ramena.
eka da prozovu njegovo odeljenje.
U ovoj koli!
- Trei D, poslednji sprat do kraja desno.
To smo mi.
Uenici koji su ostali na platou kliu, moji drugari ize: mrtvanica.
Penjemo se stepenicama. Okreem se da bih se uverila da nije u mom
radijusu kretanja. Mogla bih da ga zgazim i bez motornog vozila... ali,
naravno, on je ve nestao.
~ 26 ~
Poslednja kua na bulevaru
~ 28 ~
Pobogu, mama, kakav gaf.
- iveu u ovoj kui sa svojim sestriem.
Okree se i gleda me pravo u oi. Njen prodorni pogled me pomalo
plai. Ne mogu a da ne primetim njene predivne oi neodreene boje koja
naginje ka sivoj.
- Guljelmo je otprilike tvog uzrasta. Upoznau te s njim kasnije.
- Svakako! - uzvikuje moja majka, zadovoljna to odmah moe da
promeni temu. - Duo, daj nam samo dva minuta, treba da
prekontroliemo neke papire.
- Ovde imamo veoma lep vrt - kae Nora. - Malo je zaputen, bie
posla, ali je pun retkih biljaka. Ako hoe, moe da se proeta po njemu.
Mama me gleda u elji da me ohrabri, kao da mi kae: Hajde, uradi
kako gospoa kae."
- Ako krene pravo ovim hodnikom - dodaje Nora pokazujui mrani
hodnik koji prolazi kroz kuu - naii e na staklena vrata koja vode u vrt.
Nemam nimalo elje da istraujem kuu i vidim vrt s ,,retkim"
biljkama, ali kako se ini, nemam drugog izbora. Majka me i dalje gleda
klimajui glavom i ja se mirim sa sudbinom.
~ 29 ~
Oi crne kao gar
~ 30 ~
Dva tamna oka, crna kao gar, kao dno bezdana i vrh neosvetljenog
tornja gledaju me netremice s jednog prozora.
Dii, dii i smiri se. Ne dozvoli da te uhvati panika i pre svega nemoj
da ispadne smena. Udahni duboko i podigni ponovo pogled ka tom
prozoru. Ne mora da znai da je to on.
Moda je samo, ta znam, neki domar ili fiziki radnik koji je obavio
selidbu i na gornjim spratovima sreuje poslednje stvari ili je, u najgorem
sluaju, to bila halucinacija.
Moda. Podigni te proklete uplaene oi i otkloni sumnje.
Podiem neodluno pogled ka tom prozoru dok mi krv bubnja u
slepoonicama. Jasno vidim kako svetluca njegov srebrnasti pirsing, a
onda nestaje iza debele zavese.
I odnosi te oi.
O boe.
Stavljam ruku na srce, hoe da iskoi, mislim da e mi pozliti.
Prestani, apuem sebi masirajui slepoonice, otiao je. Otiao je, uzalud
se trudim da ponavljam.
Moram da izaem odavde.
Ustajem s klupe, pa ako mu doe da se ponovo pojavi na prozoru,
neu morati da oseam na sebi taj pogled. Noge mi se lagano tresu.
Prislanjam udbenik filozofije na grudi kao tit. Koraam po vrtu, mada
ne znam tano kuda da krenem. Prolazim pored prelepe vrbe. U nekoj
drugoj situaciji ne bih se libila da pomerim rukom te nene lisnate grane i
sednem ispod njih. Ali ovog puta nastavljam dalje, izmeu ivica i bunja;
neki kipovi me posmatraju, izbegavam njihove mermerne i prazne
poglede, kao da se plaim i njih da sretnem.
Zastajem pored ruinog grma ije se grane, ukraene cvetovima,
prepliu i sputaju u vidu vodopada. Pruam ruku i prstima milujem
jasnocrven cvet, barunasto mek, boje jarke kao krv. Veina pupoljaka je
ve otvorena i poput ovog koji sam dodirnula na vrhuncu njegove lepote.
Mada mi to izgleda pomalo neobino... Zar rue ne bi trebalo da cvetaju u
maju?
Dodirujem jo jedan pupoljak, opipavam tanku i bodljikavu stabljiku,
prelazim prstom do kraja i odjednom primeujem da to ispred mene nije
grm. Nije, jer ispod cvetova, ispod stabljika, listova i bodlji vrhovima
prstiju ne oseam druge listove, kao to bi trebalo.
Ne shvatam.
Krenem nekoliko koraka napred da vidim na emu su se razgranale
~ 31 ~
te predivne rue i pred sobom ugledam najarobniji prizor koji su priroda i
godine nebrige mogli da stvore u ovoj zaboravljenoj vili, daleko od svega i
svakoga.
Grane ovih crvenih cvetova spojile su se i splele po povrini belog
mermernog kipa. Kupine i trnje upleli su se oko mermernog kipa anela,
oko njegovih rairenih krila koja se sada jedva naziru; latice i drvenaste
stabljike grle beli kameni lik.
Aneo od belog mermera sa rairenim krilima, prekrivenim crvenim
ruama i trnjem. Iznenaena to se kip nalazi ovde, u skrivenom kutku
vrta, dodirujem mu lice. Jo ushiena, odmiem se idui unatrake kako
bih mogla bolje da ga osmotrim.
Naleem na neto.
Isputam knjigu i padam na zemlju.
- Ali onda je stvarno privienje.
Panika.
Okreem se.
Njegove oi, tamne kao duboka jezera, streljaju me pogledom. Odsjaj
pirsinga zlokobno me pozdravlja s podignute obrve. Plava kosa blista kao
platina, mada je ve vee i nije obasjana svetlou. Stoji nepomino, ali se
saginje da bi dohvatio udbenik. Dodaje mi ga i ja ga uzimam, pazei da
mu ne dodirnem ruku. Prislanjam ponovo knjigu na grudi kao da je tit a
ne sveanj papira.
Oseam jo uvek njegove oi uprte u mene, mada paljivo izbegavam
da mu uzvratim pogled. Konano ustajem, stresajui travu s farmerki.
Podiem glavu da ga pogledam.
Velika greka.
Stvarno je lep. Moram da priznam, Lavinija je bila u pravu.
Visok, mrav, nosi uske farmerke koje mu boanstveno stoje i crni
duks... kao maneken.
A lice. Izgleda neodoljivije nego to mi se uinilo. Usne kao izvajane i
sjajne, jagodice visoke, tanke zlataste obrve blago savijene u luk. A desna
obrva, stalno podignuta, ukraena je srebrnom alkicom.
- ao - pozdravlja me odmerenim glasom,
- Hm... ao - kaem zbunjeno.
I dalje me gleda, da li me skenira pogledom? Mrti elo i jo vie
podie obrvu, izgleda strano seksi s tim izrazom lica i kladim se da to
veoma dobro zna.
- Ti si ona devojka...
~ 32 ~
Gledam u svoje cipele i crvenim.
- Ona s mopeda. - Poinjem nervozno da mrsim krajeve kose.
Nakaljavam se i glasno uzdiem. Sada ve treba igrati otvorenim
kartama. - I iz automobila...
- Da, seam se - odgovara, pri emu mu se iskrada osmeh.
I u tom trenutku moja glava razrauje jedinu i najgluplju strategiju
koju zna da bi savladala nelagodnost: poinjem da priam kao navijena...
- Veoma mi je ao, mada stvarno nisam htela da te zgazim, i to dvaput
uzastopno, u stvari, auto nije moj, ve moje prijateljice inevre koja vozi
kao luda i predstavlja neku vrstu javne" opasnosti za sve, nisi sigurno
prvi koga je mogla da zgazi, a onaj prvi put sam se vratila da te potraim i
izvinim se, ali si nestao i moda sam jutros u koli mogla da ti uputim
izvinjenje, ali ne znam ta mi je bilo i tako...
O ne, neka me neko zaustavi, za ime boga, zato kad sam zbunjena,
poinjem da priam gluposti?
On mi prilazi.
Zato prilazi?
- Da li uvek tako brzo pria kad si nervozna? - apue mi na uvo.
- Da, definitivno, samo to se nita ne razume od onoga to kaem, a
jo je vei apsurd to ni ja ne shvatam, ili bolje rei, shvatam, ali ne u
potpunosti i zato nastavljam to da radim dok me jedan deo mene proklinje
i nareuje mi da prestanem i...
Ponovo to radim, ba sam smena. Stavlja mi prst na usta.
Njegov prst na mojim usnama. Ne oseam vie noge.
- Dii - apue. - Obino izvini" je dovoljno.
Da li to u njegovom glasu ima neke blagosti i nenosti, ili ja to samo
umiljam? Skida prst s mojih usana.
Usne se bune.
Trudim se da sredim misli.
- Onda, izvini - kaem na kraju.
Povetarac se lagano probija kroz kronje drvea, izmeu ruinih
grana, obavija nas i igra se njegovom kosom. On brzo sklanja pramen s
lica. Gledam mu ruke, dugake, tanke, negovane nokte, premazane crnim
lakom. Jo jedan udar vetra, ovoga puta jai, koji kao da se zabavlja to
nas dira, to me dira, poto se ini da on na to ne obraa panju.
- Znai... ti si Guljelmo.
Vie zvui kao pitanje nego kao tvrdnja. A ko bi drugi mogao biti?
Jedva primetno klima glavom, nastavljajui netremice da me gleda.
~ 33 ~
- A ti si...
- Viki... Vitorija. - Ne znam ta jo da kaem, a ne bih htela da utim,
pa dodajem: - One rue to su izrasle preko kipa veoma su lepe.
Pravi korak napred ka kipu anela i zastaje pored njega, sklanjajui
konano s mene svoje oi od abonosa. Miluje mramorno lice anela. Doe
mi da se nasmejem Zato to je njegovo lice mnogo draesnije i izraajnije,
a ta dra i lepota su suptilni i elegantni kao i sve ostalo kod njega, pa ak i
najmanji gest.
- I dakle, Viki... Vitorija - kae smekajui se, siguran u sebe. Dok
izgovara moje ime, oseam jezu niz kimu... Bie da je od vetra.
Instinktivno stavljam ruke u depove. - emu mogu da zahvalim za tvoj
upad u moj vrt?
- Dola sam s majkom da tvojoj tetki preda dokument o vlasnitvu
nad ovom kuom.
Prstima prelazi gore-dole po mramornom licu kipa, veoma polako,
neno, hipnotiki.
- I nisi imala nita bolje da radi? - Ostajem na trenutak preneraena
zbog njegovog pitanja. - Nisam hteo da budem neuljudan - odmah se
ispravlja i netremice me gleda tim licem od ada, kao da trai oprotaj. -
Uila si? - pita me zatim, nastavljajui da klizi dugim prstima po licu
kipa.
Klimam glavom, oarana hipnotikim pokretima njegovih ruku.
Postajem svesna da je ve pao mrak. Nebo je gotovo tamnoplavo, svetlost
je odavno iezla i vazduh je nesumnjivo hladniji. Verovatno je kasno, iako
me je majka uveravala da se neemo dugo zadrati.
- Ja... moram apsolutno da krenem.
Polazim, u nadi da sam odabrala pravu stazu, onu kojom sam dola. !
-Viki. - Zastajem. Okreem se. - Proitaj ovo, bolje je od kolskog
udbenika. - Baca mi neto to je izvadio iz depa dukserice, knjigu.
Uspevam da je uhvatim u letu a da je ne ispustim, uprkos mraku...
pravi dokaz spretnosti! Prevrem je po rukama, korice su meke i malo
pohabane, kao da je itana vie puta, listovi debeli od neplastificirane
hartije, kakva se koristila nekad davno.
- Pazi na bodlje - dodaje. Ve je potpuno obavijen mrakom, on je samo
glas u daljini.
- Bodlje? Koje bodlje? - pitam. Ali on, Guljelmo, ve je, kao i obino,
otiao. Ostajem sama, s knjigom u ruci.
itam naslov: Gozba, Platon.
~ 34 ~
Pazi na bodlje
~ 36 ~
Dugujem ti dve usluge
~ 38 ~
- Parise... povredie me - apuem, pokuavajui da se oslobodim.
- I ti si mene povredila... i to mnogo, sea se?
Ne, nije istina, sve je tvoje delo, nisam ja kriva to si ti bezobzirni
kreten i to si nepodnoljiv.
- Sea se? - ponavlja.
Jedna vrata se otvaraju uz laganu kripu i pojavljuje se domar, s
kofom i krpom u ruci. istio je profesorske toalete, eto gde je bio sve ovo
vreme.
Paris me puta, nije toliko glup da dobije ukor drugog dana kole.
Koristim tih nekoliko sekundi dok se okree da bi propustio domara i
trkom kreem niz hodnik. Znam da e mi uskoro ponovo biti za petama i
zato ubrzavam korak. Ispred mene se iznenada otvaraju druga vrata,
neka ruka me grabi, uvlai me unutra i vrata se ponovo zatvaraju.
Pokuavam da vrisnem, ali ta ruka, meka i topla, zapuava mi usta.
- --- - apue tiho.
Gledam razrogaenih oiju i u poetku ne shvatam gde se nalazim,
mada mislim da znam s kim sam.
Guljelmo?
Rukom koju jo ne sklanja ita s mojih zapanjenih usana.
- Da, ali nemoj da se plai... nemoj da vriti - dodaje u minom dahu.
Polako odmahujem glavom.
- Dobro, nee da te onaj pronae?
Energino odmahujem glavom.
- Vrlo dobro - apue stojei tik uz mene.
Skida polako ruku s mojih usana i puta me, tako da konano mogu
da shvatim gde se nalazimo: u staroj hemijskoj laboratoriji. To je velika
sala sa etiri reda drvenih klupa rasporeenih u polukrug. Du zidova,
iznad visokih polica, poredane su tegle i razne drangulije. Tu niko nikada
ne dolazi.
Stojimo sasvim priljubljeni.
Gleda me svojim divnim oima na divnom licu, bleda svetlost koja
prodire kroz mali prozor s reetkama istie visoke jagodice, savrenu kou
i prelepe usne, s donjom malo veom od gornje, tako da uvek izgledaju
malo napueno.
Situacija je nestvarna, oseam se kao u jednom od onih snova u
kojima ti se ini da moe da odluuje ta e se dogoditi, ali nisi sasvim
siguran. Kao sino u vrtu njegove kue kad sam ga prvi put srela.
Jo sam crvenija u licu pod tom magliastom svetlou.
~ 39 ~
min
@
Stavlja mi dva prsta ispod brade. Lice mi bukti, srce tue kao ludo.
Podiem pogled, on me gleda pravo u oi.
- Je l' sve u redu? - pita me. Njegov glas je savrena melodija.
- Da... ali da me je stigao, mogao si da mu zalupi vrata pred nosom.
Smeka se. Nikada ga nisam videla da se smei. Celo lice mu se ozari,
od savrenih usana koje su mu otkrivale predivne bele zube do izvajanih
jagodica i crnih oiju koje su blistale.
- Bilo bi zabavno.
- ta si radila u hodniku?
- Traila sam profesoricu da joj predam dokumente koje mi je dao
nastavnik.
- Onda si nadrljala, suvie si se zadrala...
- Ne, ne, ve sam zavrila test... Zna, dobila sam ba Gozbu.
- Kakva srea - odgovara hladnokrvno.
- Da, a ta si ti radio ovde? Je l' tvoje odeljenje na ovom spratu?
Odmahuje glavom.
- Gore je, ali bolje mesto od ovog nisam mogao nai.
- Bolje za ta?
Vrhom cipele mi pokazuje opuak od cigarete.
- A, okej.
Opet me gleda, prodornije nego ranije, kao da stvarno hoe da me
hipnotie. On nema oi, ima dva crna projektila koja te streljaju,
zarivajui ti se u duu.
- To nije dobro - mrmlja.
- Znam.
Trenutak utanja koji dugo traje.
- Nemoj nikada da pone - dodaje, ne prestajui da me odmerava. Ne
zvui kao naredba, ve vie kao molba.
- Nemam u planu - uveravam ga ironino.
Ne mogu da verujem da stojimo tu, u tom malom prostoru, licem u
lice i razgovaramo s takvom lakoom i poverenjem. To je ipak onaj isti
mladi za koga sam pomislila da bi bilo bolje da ga nikad nisam srela... i
jo uvek mislim, zar ne? Ponovo se smei, diskretnije nego pre.
Primeujem samo onu istu iskru u pogledu od abonosa.
- A ta onda ima u planu? - apue primiui mi se neprimetno.
- Zasada da se vratim u uionicu zdrava i itava.
- Onaj tip je otiao, moe biti sigurna - dodaje.
Oseam njegov topli dah.
~ 40 ~
- Mislim da onda treba da ti se zahvalim - kaem, usudivi se da
pogledam te duice od mastila.
Gleda me pomalo zbunjeno, podie desnu obrvu, pirsing zasija
zajedno s pogledom.
- Dugujem ti dve usluge: pomogao si mi da umaknem Pa-risu i spasao
si me slabe ocene na testu iz filozofije.
Smekam se, znajui dobro da moj osmeh nikada nee biti tako
zavodljiv kao njegov.
- Vama na usluzi - kae, nainivi mali naklon, propraen Ironinim
pogledom.
~ 41 ~
Sve lepo zadaje bol
~ 43 ~
Ali ta je kog vraga traio? Ne shvatam.
U tom trenutku na podu ugledam koverat. Saginjem se da ga
dohvatim. Nema poiljaoca, nema potanske marke, nema adrese.
Otvaram.
Unutra je ceduljica ispisana rukom.
Prva usluga: osui se i nemoj da se razboli.
Naslanjam se na vrata, noge mi se tresu, a bojim se da to nije od
hladnoe prouzrokovane vodom kojom su mi pantalone jo natopljene.
Otvaram koverat do kraja, cepajui ga prstima.
U ruku mi upada crveni pupoljak.
Okreem ceduljicu, nema potpisa, ali je tu jo jedna reenica.
I molim te, ovoga puta pazi na bodlje!
Stavljam ruu, zajedno sa onom prvom, u malu vazu na svom radnom
stolu. Lepa je, veoma lepa, prelepa. I kao i sve lepo, zadae ti bol ako ne
pazi.
Rue imaju opojan miris, ali i otre bodlje, spremne da te raskrvare.
Sunce daruje ivot, ali ako mu se previe izlae, opei e te. Voda gasi ed
i utapa, stvara i razara.
Lepe stvari zadaju bol, a kad ih nema, osea da ti nedostaju.
Da ti vraki nedostaju.
Milujem latice cvetova, pazei da ne dotaknem bodlje.
Molim vas, nemojte nikada da uvenete.
~ 44 ~
Ljubav je demon
~ 46 ~
Muzika ne prestaje
~ 48 ~
- Izvini, ja sam kreten: previe sam popila.
- Videe da e te uskoro proi, hoe da te odvedem u kupatilo?
- Ne, ne, sluaj me... - kae mi stavljajui ruku na elo. - ao mi je,
reci to Marku ako ga vidi... ali ja s tim nemam veze, okej? To je bila
njihova ideja, to stalno rade... a on zna da e posle biti frke...
Alesija pije jo vode.
- Ale, o emu pria? Ne razumem, ko je ta uradio?
- Paris. Dolazi ovamo. Sa svojim prijateljima.
~ 49 ~
Zar stvarno to eli
da mi kae?
~ 51 ~
Ali gde su inevra i Lorenco?
Napolju je velika guva. Guljelmo je potpuno u pravu, bar to se toga
tie.
Uzimam nasumino au sa stola i ispijam je naiskap, pokuavajui
da ugasim vatru koja me pee u grlu. I pravim uasnu greku. ta god da
je bilo u ai, sada me jo vie pee. Mrtim se s gaenjem i naslanjam se
rukom na sto. Vrti mi se u glavi. Hvatam se za grlo, pee me kao da oko
vrata imam zapaljenu kravatu.
Oko mene vlada velika zbrka. Nita vie ne shvatam. Svi se deru, a
muzika je preglasna. Odluujem da se vratim unutra, jedva hodam. Zidovi
se ljuljaju, mutni su, nejasni. Onesvestiu se, pomiljam usplahireno u
trenutku lucidnosti.
Zid je sve iskoeniji. Na svakom deliu koe oseam hiljade upaljenih
plamiaka. Ne oseam vie tlo pod nogama.
Otvaram neka vrata i zatvaram ih za sobom.
Soba je mrana, bacam se na fotelju i sklupavam se tako da
kolenima dodirujem bradu. Jedva diem, zadihana sam, kravata od vatre
me sve vie stee oko vrata, oseam kako mi je elo oroeno znojem. Soba
mi se okree i molim se da je sve to samo komar iz kojeg u se uskoro
probuditi.
Tama koja obavija sobu titra i pulsira mi u oima. Masiram
slepoonice koje bubnjaju kao lude. Ponavljam sebi da e proi. Brzo e
proi, zar ne? Naleti bola u glavi kao da hoe da me demantuju.
ujem kako pucketa parket.
Neko je uao.
- inevra! - zovem slabanim glasom. - Lorenco!
Tiina.
Pokuavam da ustanem, ali ponovo padam na jastuke.
Cerekanje. Drsko, podlo cerekanje odzvanja mi u oamuenoj glavi.
- Parise... odlazi - preklinjem.
Opet se ceri.
- Nije mi dobro - apuem gotovo u sebi.
- Naravno da ti nije dobro.
Glas je sada blii.
- Ti si jedna glupaa: sama si to traila - kae osorno.
Oseam da me snaga potpuno naputa.
- Glupao - ponavlja besno.
Prilazi mi jo blie.
~ 52 ~
- Je 1' ti se svideo koktel koji sam ti pripremio?
- Kako? ta pria?
- Ah, naravno, izvini - nastavlja ironino. - Neu da ti umanjujem
zasluge. Koktel si ti pripremila. Ja sam mu samo dodao... lini peat.
- Ti si seronja!
- Pazi kako se izraava - kae polako. Glas mu sve vie podrhtava od
besa i govori sve sporije. I on je pio. - O emu smo priali jue ujutru, sea
se?
Odjednom me hvata strah.
Naglim pokretom baca au na pod, staklo se razbija i ostaju otre
krhotine. Stee me za ruke i, unosei mi se u lice, vie:
- Je 1' se sea?
- Parise, previe si pio - apuem uplaeno, zbog kiselkastog mirisa
njegovog daha, zbog njegovih nerazumnih poteza i injenice da nemam
snage ni da viknem i da me ovde svakako niko ne bi ni uo.
Stee me jae. Borim se da ostanem pri svesti, dok soba oko nas
pulsira kao ogromno crno srce.
- uti - sike kroz zube. - Priali smo o tome koliko si me povredila,
sea li se? Sea se, zar ne?
Drhtei klimam glavom, pokuavam da se oslobodim, ali to mi ne bi
polo za rukom ak ni da sam u punoj snazi. Glava eksplodira, suze
naviru u uglove oiju, zadravam ih pritiskajui jezik uz nepce.
- Dobro.
Smeje se.
Potpuno je van sebe.
- Hoe li da ti to pokaem? Moda e tako bolje shvatiti...
Jednom rukom me stee za vrat.
Prestravljena, pokuavam da se istrgnem, ali je mnogo jai od mene i
dri me u aci.
Obrisi sobe jo jae pulsiraju. Batrgam se, isputam prigueni krik.
- Tup bol, slian ovome.
Nemam vie vazduha.
- U poetku, ali onda se menja i postaje otriji.
Puta mi vrat. Padam na kolena i jedva diem. Ponovo me hvata, ne
dozvoljavajui mi da se pomerim.
- Kao ovaj.
Uzima pare stakla, dovoljno veliko i strano otro. Vidim kako
svetluca u njegovoj ruci.
~ 53 ~
- Ne!
Viem od straha, pokuavam da se oslobodim, batrgam se kao
ivotinja u klopci. Primie staklo mojoj ruci. Suze mi kaplju na pod.
Otrica je na centimetar od moje koe. Kroz glavu mi prolazi bezbroj slika.
Krv, pre svega.
Odjednom se seam kada sam se kao dete prvi put posekla na pare
hartije. Majka mi je stavila flaster i moda su joj se tada javile prve
sumnje u vezi sa mojom aneoskom prirodom. Naime, u tom uzrastu je
ve trebalo da mi male ogrebotine same zaceljuju.
Ponovo isputam prigueni krik, ritam se kao konj, ali uzalud.
Staklo je na pola centimetra od mene. Vidno polje mi se suava, kao
da gledam kroz pijunku.
Zatvaram oi.
Glasan i iznenadan um.
Onda jo jedan.
Otvaram oi i uspevam da vidim visoku i vitku priliku kako stoji
udnu sobe. Paris lei na podu nekoliko metara dalje od mene, s Markovim
nonim stoiem preko nogu, kao da ga je zemljotres zafrljaio na njega.
Vrata su irom otvorena, snop svetlosti iz hodnika obasjava njegov
savreni profil i crte lica, zgrene od besa i prezira.
Lii na anela, razmiljam. Mnogo vie lii na anela od mene,
Lorenca, Elene i mog oca.
- Ti si mrtav ovek! - vie Paris, koji se s mukom pridie. - Ne
pojavljuj se vie u koli jer u te ubiti!
Guljelmo ga i ne pogleda.
- Budi siguran da e se kajati zbog ovog, platie mi...
Paris izlazi iz sobe kao furija i gotovo nalee na inevru.
Jo nagnut nada mnom, Guljelmo mi stavlja ruku na elo i miluje
jagodicu.
- ta joj je? - pita zabrinuto moja prijateljica.
- Izgleda da je drogirana.
- Kako?
- Viki... - apue mi on na uvo. - Trudi se da ostane budna, ta god da
se dogodi, molim te, nemoj da zaspi.
Vidim hiljade odsjaja u njegovim oima od crnog leda, hiljade senki i
veliku strepnju.
- Molim te - dodaje, provlaei prste kroz moju kosu.
Klimam glavom kako bih pokazala da sam razumela.
~ 54 ~
On se okree ka mojim prijateljima. inevra je uplaena.
Skupila se pored Lorenca, koji je grli i pokuava da je smiri.
- Ne moemo da je vodimo kui, bar dok joj ne bude bolje. I ne sme da
ostane sama. Treba da bude budna dok ovo to je uzela ne prestane da
deluje... Ali moramo odmah da odemo odavde, prc nego to se Pari vrati
sa svojim ulizicama - kae Lorenco.
- Hajde da je odvedemo kod mene - predlae inevra.
On odmahuje glavom.
- Ne smemo da rizikujemo da tvoji primete.
- Onda kod tebe.
- Isti problem - odgovara Lorenco. - Ako je moji vide u ovakvom
stanju, nagrabusili smo.
- ta onda da radimo?
~ 55 ~
ujem kako mu srce kuca
~ 57 ~
- Ne znam da li u uspeti.
- Mora.
- Misli mi zadaju bol.
- Kako?
- Misli - ponavljam - pritiskaju glavu i oi, viu i peku...
Mislim da se smeka, oseam to po nainu na koji govori.
- Onda nemoj da razmilja.
- A kako da ostanem budna?
Tiina.
- Kada ti je roendan? - upita me u jednom trenutku.
- A? - odgovaram zaprepaeno.
- Kada ti je roendan? Kako ti se zovu roditelji? Jesi li jedinica?
- O emu pria?
- Postavljam ti pitanja.
- Primetila sam, a zato?
- Tako e priati, nee mnogo razmiljati i nee zaspati.
Lee na krevet i prua se pored mene. Okree se prema meni
naslanjajui se na lakat da bi me gledao pravo u lice. Ohrabrena mrakom,
poinjem da priam... Govorim o sebi, svojoj porodici, Eleni o tome kako
bih je zadavila. Priam mu o inevri, Lorencu, koli.
On postavlja pitanja i ja odgovaram.
Priam o svemu, o tome ta mi se svia, ta mrzim i zbog ega to
neto mrzim, o tome kako se oseam. Govorim mu stvari koje ni samoj
sebi nikada nisam rekla. O Eleni i tome kako se ponekad oseam manje
vrednom od nje; uvek suoena i u sukobu s njenim prividnim
savrenstvom. On sa interesovanjem slua svaku moju re, terajui me
neno da otvorim oi kad kapci popuste pod umorom, i postavlja mi
pitanje za pitanjem.
Priam mu kako bih ponekad volela da budem ba ono to bi moji
hteli, samo da mogu. A drugi put sam pak zadovoljna onim to jesam, ta
god da sam.
- Zato, a ta si ti? - pita me. Ali ovog puta to nije obino pitanje samo
prie radi. Njegov glas odaje znatielju.
- U kom smislu?
- Zato si rekla ta god da sam"?
Ovo pitanje me dovodi u nemoguu situaciju. U haosu koji mi
pomrauje um, primorana sam da jo jednom ponavljam kako sam
drugaija, kako se ono to jesam spolja ne vidi.
~ 58 ~
- Ja sam aneo.
Na re aneo" on se odjednom ukoi. Sklanja s mog lica ruku kojom
me je trenutak ranije neno milovao i ubedivao da se ne predam Morfeju*.
- Znam, to se ne primeuje - objanjavam mu. - Imam kestenjastu
kosu i, sve u svemu, nisam ba savren aneo.
Guljelmo malo zamire i namrti elo. Odmahnu glavom i nasmei se,
ali taj osmeh se razlikuje od uobiajenog. Ima neeg udnog u njemu.
- Znai, ti si aneo.
- Da - potvrujem. - Aneo koji je tuan jer ljudi ne primeuju da je
aneo.
- Ljudi ne primeuju mnogo toga - kae zagonetno. Onda ponovo
poinje da me miluje po obrazu i utke klima glavom, ko zna zato.
Vreme nastavlja da tee i Guljelmo ponovo poinje da mi postavlja
pitanja.
Priam, priam, priam, jedva da znam o emu, budui da sam
pospana, ali sve lucidnija. Dejstvo prolazi. Posle mnogo, mnogo vremena,
prestajem da priam. Oekujem ko zna koje po redu pitanje, koje ne stie.
Okreem se i gledam oko sebe.
Zaspao je.
S rukom jo na mom obrazu.
Ima nevin izraz lica kao dete. Oi su mu zatvorene kao vrata iji bih
klju volela da imam... da bih mu se pridruila u snu u koji je za tren oka
utonuo.
Smeim se, i dobro je to smeak ne pravi buku.
____________________________________
* Morfej - grki bog sna (prim. prev)
~ 59 ~
min
@
Aneo bez krila
~ 61 ~
krije hiljadu zagonetki, zamki i darova. Ne otkriva se do kraja, ne ostaje
razoruano, razotkriveno, ve naprotiv: ma koliko da ga gleda, stalno ti
se ini da postoji jo neto, neto to stalno izmie. Ono oarava i
opinjava, pomalo plai, pomalo ohrabruje, zarobljava te, a kad skloni
pogled, oseti da ti nedostaje.
- Aneo bez krila - kae Guljelmo, prekidajui utanje.
- Molim?
- Pitala si me ta si. Odgovorio sam. Nije teko.
- Ali aneo bi trebalo da ima krila.
- A zato te to toliko brine?
- Ne brine mene, brine druge, one koji u meni vide samo... devojku
kojoj neto nedostaje.
- Normalno je da ljudi pokuavaju da te etiketiraju. To rade iz straha.
Plae te se jer ne mogu da te definiu.
- To je ono to ne shvatam. Ne elim da budem etiketirana. Da li
previe traim?
- Ne, ali to nije uvek jednostavno, nema uvek izbora.
- U kom smislu?
- Hou da kaem da ako si tigar, a ponaa se kao mae, utoliko bolje,
ali e ipak uvek ostati tigar. I ljudi to znaju. Ne moe ih ubediti da si
mae. A ostali tigrovi te istovremeno gledaju s podozrenjem.
- Ali ako tigar ne rastre ostale make svojim zubima, zato ga se
plae?
- Ne znam. Ti mi reci.
- Nikakve. Tigar koji ne ujeda ne uliva strah.
Smeka se.
- Jesi li sigurna da nee pre ili kasnije ipak poeti da grize?
~ 62 ~
Izgubljena u vremenu
~ 64 ~
Na trenutak zastaje, maka mirka oima koje se pretvaraju u dva
proreza. Ne diem.
- Ja nisam ono to misli.
Strelja me pogledom kao kad sam ga prvi put videla, pre gotovo
mesec dana, na onoj klupi ispred mog mopeda. Njegove oi nisu ljudske, to
su samo dva tamna ledena projektila koja se zabadaju u meso i um.
- Da li zaista misli da su aneli neto najmonije to postoji na ovom
svetu? Da su jedino to uliva strah?
I glas je ponovo onaj to sam ga se svojevremeno uplaila. Oseam se
isto kao kad sam ga prvi put videla: strepnja, zbunjenost, ne strah, ve
neto mnogo drugaije, neto to se mnogo tee moe shvatiti i odrediti.
- To si to jesi... i s tim se treba pomiriti.
Gledam ga mrtei se, s tom makom u ruci i tim izrazom lica u
stilu... ta hoe da kae? Ko si ti? ta si?
U tom trenutku shvatam da sam ista kao svi drugi, da se i ja plaim
stvari koje ne mogu da definiem, da i ja imam potrebu da etiketiram
ljude, naroito ako ne lie na ono to je meni poznato.
- Ti ne treba da se plai... nadam se samo da...
U tom trenutku mi zazvoni mobilni.
Moja majka.
Moram odmah da se vratim kui. Njene rei ne doputaju replike, a
njen ton me brine. Neto se dogodilo. Neto veoma ozbiljno.
~ 65 ~
Istina je drugaija
~ 67 ~
Soba postaje mrana i mutna, izvija se i guta me. Zatim oseam lea
na podu.
I mrak.
Mrak.
Tiinu.
I ja sam mrtva, pomiljam.
Ali tama se brzo razilazi i kroz nju se probija traak svetlosti. Vidim
lice koje je nagnuto nada mnom, lice moje sestre.
-Viki? - Ne odgovaram. - Viki, uje li me?
Mrdam glavom kao znak da ujem.
Sada sam na kauu. Podiem se, majka mi stavlja jastuk ispod glave,
Elena mi dodaje vodu i eer. Uzimam gutljaj, ali se zagrcnem i
zakaljem. eer je gorak kao u. Stoje utke, samo me gledaju, puni
strepnje i moda oseaja krivice.
- Zato mi nikada nita niste rekli?
- Nismo mogli. Zajednica je smatrala da je bolje da veina anela ne
zna za opasnost dok se ona ne pojavi. Nismo mogli o tome da ti priamo,
ne bi shvatila.
- Pa naravno! Ne bih shvatila, kao i uvek! A zato onda sad shvatam?
Kako ste mogli da krijete od mene...
- Nemoj da preteruje, uradili smo to da bismo te zatitili.
- Kako ste mislili da ete me zatititi skrivajui od mene opasnost? -
pitam i oseam kako odlunost mojih roditelja poputa. Ali to je slaba
uteha u ovakvom trenutku.
- Da li je Lorenco to znao? - pitam.
- Naravno da nije!
- Ali njegovi roditelji svakako jesu.
- Da, odrasli su znali.
U glasu mi se jo osea uzrujanost.
- Paris? Ludovika?
- Ne, ne...
Odmahuju glavom, obarajui pogled. Glas me izdaje.
- A... Alesija?
Polako, gotovo neprimetno, majka odmahuje glavom, kao da se plai
da ne pomeri vazduh: ne. Suze ponovo naviru, a mislila sam da su ostale
daleko iza mene.
- Ona nije znala? Umrla je... a nije ni znala da je u opasnosti? Zar ste
morali da ekate da neko umre pa da odluite da nam to kaete?
~ 68 ~
Ustajem.
- Vitorija, nije to u pitanja! Nismo znali da e doi ovamo! Zapravo, ni
mi zasada ne znamo ko su i gde se nalaze - odgovara otac.
- ta to znai? - pitam zbunjeno.
- Ne znamo ko su, ne znamo od koga treba da se branimo... - dodaje
on.
eludac mi se uvre, sumnja ostavlja gorak ukus u ustima.
Majka me gleda i ini se da mi ita misli.
- Jedino u ta smo sigurni - nastavlja ona - jeste da se nije re o
osobama koje dugo ive u ovom gradu. Postoje sumnje, ali ne moemo da
delujemo bez pouzdanih dokaza.
- I ta sad? ta emo da radimo u meuvremenu? pita moja sestra.
- Nemojte same da izlazite iz kue, ne zadravajte se uvee napolju i
izbegavajte ljude koje ne poznajete.
Munina i tuga zbog onoga to se dogodilo, strah i uznemirenost zbog
onoga to bi se moglo dogoditi, prepliu se, kovitlaju se kao noeni vetrom
i padaju, taloe se poput ubitanih i beivotnih pera negde u nekom
skrivenom kutku moje due.
Prola je sedmica.
Prole su dve.
Nisam ila na sahranu. Koliko znam, bila je veoma skromna, u kapeli
katedrale, onoj ispod apside, u koju se ulazi kroz mala vrata iza oltara.
Mnogo ljudi je ostalo napolju.
Za mene je vreme stalo tog popodneva.
~ 69 ~
Nou je tiina
~ 71 ~
Ovoga puta zatvaram knjigu i vraam je na sto, tamo gde sam je i
nala. Izlazim iz radne sobe i paljivo zatvaram vrata. Ponovo sam u
dnevnoj sobi. Gledam predmete oko sebe. U mraku izgledaju kao da
spavaju. Blago njima kad mogu. Poznati predmeti ne izazivaju strah ak
ni u mraku. tavie, ulivaju mi sigurnost svojim poznatim obrisima.
Kao lica dragih osoba.
Tama koja me obavija sada je veoma gusta, zaguljiva, kao okean
mastila i nafte. Potrebno mi je da vidim pored sebe prijateljsko lice.
Uzimam mobilni. ak i ako spava, znam da to nije pravi san i sigurna
sam da ga neu uznemiriti.
Spremam se da okrenem njegov broj i u tom trenutku mi telefon
zasvetli. Smeim se.
- Lorenco, ba sam htela da te pozovem!
- Viki - kae neki glas. To je Lorenco, ali neto nije u redu. - Viki -
ponavlja. Ovoga puta apue.
- Lorenco, ta ti je? ta se dogodilo? - pitam usplahireno.
- To sam uradio... zbog vas - kae tiho. - Mada nije sve ispalo... ba
onako kako sam hteo.
- Lorenco, plai me! Kai mi gde si!
~ 72 ~
Grimizna pera
~ 74 ~
Napree miie pokuavajui da sedne i u tom trenutku primeujem
da su najlake rane zacelile, vie se i ne vide. Ostaje samo veliki crveni
oiljak na desnoj ruci i duboka ogrebotina na elu.
I dve tamne krvave brazgotine du leda.
Na zadnjoj strani njegove zelene dukserice stoje dve velike
poderotine, oigledno tamo gde su prola krila. Uzima je u ruku i veselo se
smeka.
- Sranje, bila mi je jedna od omiljenih.
Skidam jaknu.
- Dri, bie ti malo tesna, ali je barem topla.
- Nisam hteo da me vidi ovakvog... ao mi je.
- Ali zato... nita vie ne shvatam. Hoe li da mi objasni ta se
dogodilo?
- To sam uradio zbog vas - kae sasvim tiho, ak me i ne pogledavi u
lice. Glas mu je toliko slab da ga jedva ujem. - Zbog vas... zbog tebe i
inevre... zato to je Alesija mrtva, a umrla je jer nije znala da treba da se
plai, umrla je jer nije imala nikoga ko bi mogao da je zatiti... - Sa
svakom rei podie ton. - A ja ne znam ta je to ega treba da se plaimo i
mrzim to to ne mogu da doznam, ali ako bi neto ili neko pokuao da vam
uini zlo, bilo kakvo zlo... - Govori sve glasnije. - Kunem se da elim da
budem tu kako bih pogledao u lice tom udovitu i golim rukama mu
oduzeo ivot, ak i po cenu da umrem, ako je potrebno. Eto, zato sam
veeras doao ovamo, daleko od kue, da bih mogao da se pripremim i za
bilo ta... da budem spreman da vas odbranim. Zato sam izvukao krila.
Zato u onog dana kad se naem pred njim, znati kako da reagujem.
- Pred kim e se nai? O kome pria?
- O demonu - odgovara, i ta re mi odzvanja u glavi kao optuba. - Nije
napao obinu devojku, ve anela... Napao je jedino to moe da ga ubije,
da je samo znala i da makar nije bila tako... ranjiva.
- Kako? - pitam. Izgleda da ne uspevam da pratim njegove misli, ali
mi se pre svega ini da on o ovome zna mnogo vie od mene.
- Aneli umiru od ruke demona... - nastavlja - ...a demoni umiru od
ruke anela: mi smo jedni za druge otrov. Jedni za druge znaimo smrt.
Ono to oseam nije samo aavo i glupo, to je suludo i opasno, ne
samo za mene. Ne mogu to da kaem Lorencu, nikome ne mogu da kaem,
a neu rei ni samoj sebi. Dosta. Ljudi svakodnevno donose vane odluke,
a budui da je situacija takva kakva jeste, sada u je doneti i ja.
Od veeras u Guljelma izbegavati... kao smrt.
~ 75 ~
Ne mogu to da obeam
~ 77 ~
Na pauzi za ruak, on je ispred kolske kapije, ali ve sedi na
motociklu. Potuje na udni dogovor i odmah bei. uje se zvuk motora
koji se udaljava, ostavljajui za sobom potitenost.
- Jesi li sigurna da ti je dobro? - pita me Lorenco. - Veoma si bleda.
- Dobro mi je - uveravam ga, ali glas me odaje. Grozno mi je, mada
sam to zasluila, ali nema veze.
Boli me ruka. Oiljak koji je Guljelmo dodirnuo prstom pee kao da
sam se tek posekla. Ali ubrzo e potpuno nestati, kao i praznina to je
ostala iza njega.
~ 78 ~
Svi osim njega
~ 80 ~
Tako nastaju lavine
~ 82 ~
Sakrivam se iza kontejnera za smee i pokuavam bolje da snimim
tajanstvenog saputnika. U pitanju je devojka. To se vidi po odei i kosi.
ivahno razgovaraju i smeju se. U jednom trenutku ona, ma ko da je,
prua svoju ljigavu ruicu i miluje mog prijatelja po obrazu.
- Sranje! Kakav idiot...
Auto kree i ja nastavljam da ga pratim. Na nesreu, on ubrzava, a
ravna i pusta ulica mi odmae. Poinjem da trim najbre to mogu kako
ga ne bih izgubila iz vida. Skree i konano se zaustavlja. Sustiem ga, ne
pribliavajui se previe. Samo to se ne sruim... Ostajem iza ugla,
zaklonjena velikom ardinjerom.
Gledam u pravcu zaustavljenog automobila. Dve prilike u njemu
nastavljaju da askaju jo nekoliko minuta. Onda Lorenco izlazi, obilazi
auto, otvara vrata i pomae joj da izae.
Potpuno je obasjana svetlou dana i vie nema nikakve sumnje. Dok
se smeje, na mene se odjednom sputa najcrnja no.
Uzburkana su mi sva ula i svi oseaji.
~ 83 ~
Volim te
~ 84 ~
Nisu bile tako izgubljene ni one veeri kad sam ga na San Pelegrinu
pronala kako lei u krvi. Ta praznina me plai, unosi u mene nemir.
- Znai... to je ozbiljno - apuem dodirujui mu ruku, a grlo mi se
stee. Telo mi reaguje na nedefinisan ali opipljiv oseaj nelagodnosti.
Smei se, a osmeh mu je takoe prazan i gorak.
- Ne znam...
Nikada nisam toliko mrzela ove rei. Bojim se da Sokrat, koji je bio
srean zbog svog neznanja", nije govorio o oseanjima.
Nervozno guta, jo nervoznije nameta ike.
- Pa dobro, ta ti... - rei mu zamiru na usnama. Shvata da je potpuno
besmisleno da se pretvara kako ne zna o emu priam.
- inevra mi je upravo rekla da neto izmeu vas nije u redu i odmah
zatim sam te videla kako prolazi kolima... u drutvu. Pratila sam vas,
priznajem, nisam prepoznala saputnika, to jest saputnicu...
Automobil se zaustavlja, stigli smo pred moju kuu a da nisam ni
primetila.
Gasi motor. Okree se, gledajui me pravo u oi.
- Odvezao sam je kui.
Klimam glavom, ta mogu da kaem?
- Da budem iskren, nije prvi put. Dogodilo se i pre dva dana... Ali to
nije nita, ne boj se, nema razloga za strah.
- Stvarno?
- Da, samo volim da ponekad malo askam s njom, u ovom periodu.
- Zaklinje se da ne postoji nita drugo?
Moj ton nije ispitivaki, vie zvui kao molba. Mislim da mi se to vidi
u uplaenom i moleivom pogledu. Smei se da bi me umirio.
- Pa naravno...
- I dobro... ta ja sada da radim?
To je veliki problem, tek sada to shvatam. Nalazim se u groznoj
situaciji, izmeu ekia i nakovnja: u pitanju su moji najbolji prijatelji.
Oboje na isti nain.
- Nemoj nita da joj kae, nita se nije dogodilo i ne elim da se
uznemiri.
- Ali...
- Molim te, garantujem ti da to nije nita i da nema razloga.
O boe, i ta sad?
Gleda me moleivo.
Kolebam se.
~ 85 ~
Strepi od svakog mog uzdaha.
- Zakuni mi se da se nita nije dogodilo, da to nije nita.
- Da, uveravam te.
Tragam u tim oima, dubokim i mirnim jezerima, sigurnim
sklonitima u kojima mogu spokojno da plivam. Tragam do dna, idem u
potragu za trakom svetlosti, za mrvicom iskrenosti. I na njegovu sreu,
mislim da sam je pronala.
Lagano klimam glavom.
- Volim te...
Huknem.
- I ja tebe... u tome i jeste problem.
~ 86 ~
To nije mogue
~ 89 ~
Moram neto da te zamolim
~ 91 ~
obino ne zanemaruje.
- Lavinija, jesi li sigurna?
- Sasvim sigurna.
- Okej. Samo ne mogu da se setim... s kim si ti?
Smei se, ima divan osmeh, to je sigurno, gord i zadovoljan.
- Poto nas ima neparan broj, jedna grupa e imati tri lana, a jedan
par je silom prilika sastavljen od dva uenika istog razreda. - Ne shvatam
na ta cilja. - Ja sam u paru s Lorencom.
Udarac pravo u stomak.
-ta?
Klima glavom.
- ta da ti kaem, sudbina je tako odluila.
Nakaljavam se i prepliem prste.
- Lavinija, sluaj, ne druimo se mnogo, ali kao deca smo bile veoma
vezane...
Da budem precizna, obino sam ja bila vezana za stolicu, dok je ona
glumila Indijanca.
- U svakom sluaju, uvek smo ile zajedno u kolu, mislim, govorim ti
iskreno... Zna, zar ne, da je Lorenco... zauzet na emotivnom planu?
Lavinija se ponovo smei.
- Naravno! - kae, nainivi dvosmislen pokret rukom. - ali se? Ne
treba nita ni da pomilja! - Pokuavam da se nasmeim, pokuavam da
joj verujem. - Ozbiljno - nastavlja ona - budi mirna. Lorenco je stara pria.
Lanjski sneg. Na to je stavljena taka.
- Stvarno, jesi li sigurna?
Klima ponovo glavom i prekrta ruke na grudima.
- Recimo ovako: ovek se u odreenom trenutku umori od jurnjave za
neim to je nedostino. Zar nisam u pravu?
- Mislim da jesi.
- Upravo tako. Prevazila sam ga, ponavljam, moe da bude mirna.
Pa dobro, ubedila si me. Uostalom, devojka kao to si ti moe da ima
koga god poeli i stoga je razumljivo to si se zasitila da tri za jedinim
koji te ne ferma.
- Ali, ako te Lorenco vie ne interesuje, zato onda...
Blokiram se, o boe, ne mogu to da izgovorim, zato ne mogu to da
izgovorim? Nije teko: zato nee da radi sa Guljelmom?
- Zato ne...
ta mi je? Neu to da izgovorim.
~ 92 ~
Odjednom me pomisao da njih dvoje rade sami na projektu
uznemirava, zadaje mi bol, tako snaan kao kad sam ih videla zajedno na
motociklu. Jasan, dubok i otar bol kao ubod igle.
- Nemoj da nastavlja, nema potrebe.
Dobro, ionako nisam u stanju. Stavljam ruku na mesto gde je
zabodena imaginarna igla.
- Ne elim da pravim izmene koje bi mogle da iznerviraju profanku.
Osim toga, Guljelma veoma malo poznajem, a s Lorencom u se sigurno
dobro slagati.
Gleda nokte namazane tamnocrvenim lakom.
- Da, ali si sela na njegov motocikl!
Zaprepaena onim to mi je upravo izletelo iz usta, gledam je
razrogaenih oiju.
To sam rekla! ta mi je?
- O boe, Lavinija, izvini... ne znam ta se sa mnom deava - stavljam
ruke na usta. - Ne obraaj panju na ono to sam rekla, naravno da moe
da radi ta ti je volja...
Ali ne s njim, dodaje deo mene. Neverovatno, ne mogu vie da izdrim
ovu podvojenost u glavi. Kad je u pitanju Guljelmo, mislim jedno a
govorim drugo.
- Okej... samo me je odbacio do kue - naglaava Lavinija, pogledavi
me mrko.
- Dobro, razumela sam. Hvala.
- Nema na emu.
Ustaje i vraa stolicu na mesto. Kree ka vratima, a onda na trenutak
zastaje.
- Vitorija, zna da nisam glupa. Vas dvoje se sviate jedno drugom.
Zato ne prestanete da se izbegavate?
~ 93 ~
Neto je puklo
~ 94 ~
Malo kasnije pak moja dva najbolja prijatelja se ponovo svaaju,
ovoga puta mnogo ee. Govore tiho, pokuavajui da se uzdre, ali to im
samo delimino polazi za rukom, tako da su im glasovi za tri oktave vii
od tona kojim razgovaraju. Veoma lo znak.
Nagnuti su preko klupe najmanje sat vremena. Profesori koji se
smenjuju opomenuli su ih vie puta i zamolili da prestanu, ali bez
rezultata. Jedini predmet svae je projekat.
Marko, koji sedi iza mene, primie mi se i apue na uvo.
- Hej, Viki... je l' tebi neto od ovoga jasno?
- Da, slino je Parmenidovoj koncepciji, mislim...
- Ma ne! Mislim na ovo to se deava izmeu inevre i Lorenca.
- A...
Profesor strogo gleda u naem pravcu. Sputam pogled na knjigu, ali
ne uspevam da ga prevarim.
- Ako odmah ne prestanete tamo dole, moi ete da nastavite askanje
napolju! Da li sam bio dovoljno jasan?
- Da, izvinite, profesore.
Ovoga puta niko vie ne progovara ni re. Moja prijateljica se trudi iz
sve snage da zadri suze i obuzda jecaje, a moj najbolji prijatelj
ravnoduno gleda u zid. Sa gorinom shvatam da je ovoga puta izmeu
njih neto stvarno puklo.
I u meni neto puca.
~ 95 ~
Mrzeti i voleti
~ 97 ~
Preputena vetru
~ 99 ~
min
@
Hladnim rukama pokrivam lice.
Elena je utke sasluala moju konfuznu priu. Lagano odmahuje
glavom.
- Ponekad mislimo da ne znamo ta stvarno elimo - poinje mirnim,
umilnim glasom. - Ali to se deava onda kad se - mazi me po raupanoj
kosi - moda samo plaimo da priznamo sebi ono to je srce ve odavno
odluilo.
Gledam je netremice kroz veo od soli.
- Ali... ta ako postoje suprotni signali?
Moja sestra razmilja nekoliko trenutaka pre nego to odgovori.
- Onda mora da oseti koji je signal jai. Viki, priamo o oseanjima,
zar ne?
Jedva primetno klimam glavom, vrat se savija kao stabljika
cveta preputena vetru.
- Tano, oseanja su komplikovana, i to prilino. Mona su i varljiva,
oaravajua i kontradiktorna, ne otkrivaju se odmah, a ponekad ak i
nikad. Zabavljaju se postavljajui zamke, hvatajui te u mree,
opinjavaju te i istovremeno te zbunjuju. Ne daju ti sigurnost, ve potpuno
suprotno. Ona su zavodljiva, lepa, ali opasna.
Slatko se smeka.
- Nisi ni prva ni poslednja koja je ostala zarobljena u tom mehanizmu.
Ljubav nije neno oseanje iz bajke. U stvarnosti, princeze se ne
zaljubljuju u svog princa za sekund, pod uslovom da ga sretnu. Provode
besane noi postavljajui sebi pitanja i upuujui nekome najbolje elje i
najgore kletve. Prava ljubav je opasna, ona nije igra, nije cvet, nije aneo.
Klimam glavom kao da je u pravu.
- Ljubav je demon - apuem tiho, citirajui jo jednom tu frazu koja,
kako se ini, nee da mi izae iz glave.
Elena se nije ukoila, povezala je ovo sa delom grkog mislioca, a ne
sa naim mladim sugraaninom.
- Tano, cenjeni Platon je nije mogao bolje opisati. A ipak ne kae da
od nje treba beati. Treba je samo... slediti, pustiti srce da te vodi. Srce ne
moe da pogrei.
Srce ne moe da pogrei.
Nadam se da je moja sestra u pravu.
~ 100 ~
vrsto u njegovom naruju
~ 102 ~
oblaka se meusobno meaju i oseam kako mi njegov miris prodire u
nozdrve.
- Je l' sve u redu? - mrmlja, ali ja posmatram paru koja mu izlazi iz
usta.
Smeje se. Volim da ga zasmejem, volim to otkad sam ga prvi put
videla kako se smei pre nekoliko meseci u njegovom vrtu.
- Vidi, da si me saekala, ne bi se saplela - dodaje ironino.
- Veoma duhovito - odgovaram s kiselim osmehom, na
- koji on uzvraa pravim osmehom.
- Postao sam tvoj aneo uvar...
~ 103 ~
Najvei strah
~ 105 ~
svojim odajama, gledajui me kako ravnoduno hvatam beleke o njenoj
smrti.
Staje kraj mene i netremice gleda u zid. Svetlost mu ocrtava konture
lica, istie samo linije profila: elo, jagodice, usne, deo vrata koji je ukoen
i viri iz tamnosivog ala.
Boe, kako je lep, razmiljam nastavljajui da piem.
Podie ruku, na pranjavoj svetlosti vide joj se obrisi, stavlja je na
kameni zid i pomera je kao da ga miluje. Ima divne ruke, s dugim i
tankim prstima.
Nastavljam da vrljam po svesci dok on prouava zid. Svetlost se njie
pod mojom rukom. Vlada grobna tiina, ini se da ak i olovka eli da
zauti. Pritiskam je, a kljocanje opruge i pucketanje plastike odjekuju u
tiini kao eksplozija.
- Ne hvata beleke? - pitam, instinktivno govorei tiho i nastavljajui
da gledam u svesku.
- Hvatam ih.
Pogledam ga, on mi se nasmei.
- Imam dobro pamenje - kae i udaljava se, nestajui u tami.
Nastavljam da gledam kamenoreze i slike, izbledele i nagriene
vremenom, zamiljajui ga kako nepomino stoji u mraku, u krajnje
otmenoj pozi.
- Izgleda draesno dok ovako hvata beleke.
Ne progovaram i prekidam napola re koju piem.
Crvenim u mraku.
- Kako?
- Neki ljudi izgledaju glupo s belenicom u ruci, ne znaju ljudski ni da
je dre, naslanjaju se tu i tamo, njiu i teturaju kao epavi noj.
Onda nisam jedina koja pravi idiotska poreenja.
- Ti pak uspeva da hvata beleke sasvim prirodno.
- A ti uspeva da izgovori epavi noj" a da ne zvui kao kreten.
Smeje se, a prostoriju ispunjava zveckanje srebrnih privesaka. Nisam
mu videla osmeh, pomiljam tuno. Ostaje i dalje skriven u tami.
- Srea je da se ne plai mraka - kaem veselo.
- Da, ali ni ti se ne plai, iako si se... kao dete uasno plaila i
spavala s pokrivaem preko glave.
- Otkud zna? - pitam okrenuvi se, zauena ovom tvrdnjom.
- Ti si mi rekla, zajedno s mnogim drugim stvarima, one noi... Pitao
sam te ega se plai i ti si krenula od straha koji si imala u detinjstvu, to
~ 106 ~
jest od mraka.
- U meuvremenu je tehnika s pokrivaem dala rezultate -
napominjem. - Nikada me nijedan vampir nije ujeo.
To je bio moj pravi strah, a ne mrak, zbog filma strave i uasa koji
sam gledala dok sam jo bila veoma mala.
- O da, odlian metod - odgovara smejui se, a onda se ponovo uozbilji.
- Ali to je razumljiv strah, mislim na onaj od mraka, ne od vampira. U
pitanju je strah od nepoznatog, od toga to ne zna ta bi moglo da se krije
ispred tebe...
Da, razmiljam, ne mogavi i dalje da ga vidim, razgovarajui
zapravo samo sa glasom bez lica.
- Onda... Hoe da uje i drugi deo odgovora?
- Naravno - kaem pomalo neodluno.
- U vezi sa svojim sadanjim strahom... rekla si neto veoma lepo.
Mislim da nikada neu zaboraviti tvoj glas dok si izgovarala ovu reenicu.
Poinjem nervozno da uvrem pramen kose oko prsta, svetlost
podrhtava, zaljuljana i uzdrmana, razbijajui svoj sjaj na hiljadu
bletavih, treperavih krhotina.
- Rekla si kako se plai... da se nee zaljubiti. -Pauza. - Sea se? -
nastavlja.
- Ne - laem - uopte.
Odgovor pada na zemlju, teak i prazan kao to samo la moe da
zvui.
- Rekla si mi mnogo toga o sebi te veeri, priala si mi o svojoj sestri,
svom omiljenom jelu, o tome kako ti je jednom eksplodirao aparat za kafu,
o Lorencu, o prvom danu u koli, o svojim strastima, o inevri. O muzici
koju oboava i onoj koju prezire, o tome ta ti se svia a ta ne... toliko
toga. - Smei se. - Ne znam zato, kada sam stigao u ovaj grad... - vidim
sebe na mopedu kako gubim kontrolu i njega na onoj klupi - iznenada,
odmah, pojavila si se ti sa onim skuterom, a onda u mojoj kui.
Putam uzicu da mi sklizne na dlan, steui je izmeu prstiju kako
lampa ne bi pala i usmeravam svetlost ka njegovom licu.
- Ali nita nisam osetio. Bila si lepa, to da.
Ko, ja?
- ...To je apsurdno, svestan sam, s jedne strane sam eleo da te
upoznam, a s druge, istovremeno... - Da ujem dalje, molim te. Glas nean
kao cvet i hladan kao led nastavlja: - S druge strane sasvim suprotno,
gotovo da si u meni izazvala strah, bojazan...
~ 107 ~
Strah, ta re uprljana pauinom, mrakom i krvlju, taloi se u prostoru
izmeu mene i njega i prodire u mene kao seivo. Jer to je i on izazivao u
meni.
- Hteo sam te, nisam te hteo, eleo sam te, plaila si me...
Rukama dodiruje lice isklesano u adu i slonovai i kosu plavu kao
svetlost zore.
- A onda, te veeri...
Njegov glas je meki somot koji klizi kroz ruke krojaa.
Da li se ovo stvarno dogaa, razmiljam borei se sa suzama koje, ni
sama ne znam otkad, naviru i hoe da izau. Da li mi stvarno sve ovo
govori nekoliko metara ispod zemlje, u ovoj grobnici?
- One veeri...
Podie glavu, crne oi sjaje i blistaju kao kapi ametista ili crnog leda
na dnu ae.
- ...Kada sam kod Marka video tvoje zabrinute prijatelje i shvatio da
je ono ubre verovatno s tobom.
Ako je ovo samo prokleti san, pomiljam iznenada, ili komar, plod
mog bolesnog i okrutnog uma, jednom reju, ako ovo nije stvarnost, ve
samo zlobna igra uspavanih misli, elim samo da se sutra ujutru niega
ne seam.
- Pomogao sam ti. Pomogao sam jednostavno osobi koja je u opasnosti,
ali kasnije, usput i kod mene...
Rei su sve meke i tie, izlaze jedna po jedna, sporo i teko, kao
krupne pahulje snega na vetru.
- Moda nisam vie oseao nikakav strah jer ti je bilo loe, bila si
slaba i krhka, nita mi nisi mogla, ak i da si htela. Sa svakim minutom
koji je prolazio oseao sam da te elim pored sebe, oseao sam kako u meni
narasta emocija, snana, ista, eleo sam samo da ostanem kraj tebe i
pomognem ti da se oporavi, bar u tom trenutku. Ostalo nije bilo vano,
nita drugo nije postojalo. I to sam te vie sluao, vie si me zasmejavala
i terala na razmiljanje, vie sam oseao da elim da budem pored tebe,
bez obzira na sve, na to to jesam i to ti moda jesi.
Ne shvatam.
- Dok nisi rekla ono: ega se najvie plai.
~ 108 ~
Dan i no
~ 110 ~
Prekrtam ruke.
- Sluala sam glupu priu o ljubavi. Greka koju nikada vie neu
ponoviti. Ali zato mi to odmah nisi rekao? Zato si me pustio da... - rei
mi zamiru u grlu.
- Pustio te da...?
- Ne igraj se sa mnom, Guljelmo. Ne trai da zavrim reenicu.
Grlo mi se stee, okovano ledom i gorinom, podilazi me jeza,
zatvaram oi i ponovo ih otvaram, traei snagu koju nemam.
- Demon... - kaem.
- To si to jesi.
Pritisak se sputa u grudi, plua, eludac, stomak: zahvata i stee
sve, nemilosrdan i bolan kao hladno seivo.
- To nita ne znai - tvrdi on, ali ini se da nije vie tako ubeen. -
Nita ne znai? - ponavljam preneraeno. - Ti si lud, zar ne shvata? -
viem, van sebe. - Zar ne shvata? Mi smo dan i no! Dva otrova bez
protivotrova. Ja sam tvoj potencijalni ubica! A ti...
Zaslepljuje me iznenadni blesak.
Alesija.
Moja prijateljica... mrtva.
Aneo... ubijen.
Ono najstranije shvatam tek sada. Shvatam gde sam, shvatam s kim
sam. Pravi strah ne shvata ozbiljno dok ga ne doivi.
Dok ga ne oseti.
Baca se na tebe kao udovite sa krvavim onjacima, ustremljuje se
na tvoj vrat kao to ume samo najistiji strah. Dok na sebi i u sebi ne
oseti njegov smrdljivi dah: ispod zemlje, zatvorena u kamenom lagumu.
-Ti... - Ne uspevam da progovorim. - Alesija... - mrmljam uplaeno.
On razrogai crne oi.
- ta? - Onda shvata. - Ne. Vitorija, pobogu, ne.
Prekasno.
Ve beim.
~ 111 ~
Nita vie ne vidim
~ 113 ~
Nastavi da die
~ 115 ~
grudni ko lake mogao da primi kiseonik. Preputa mi se, kao da je
krpena lutka. Ali die sve tee, nervi su mu uasno napeti, usne crvene od
tragova zuba.
- Okej, sada emo pokuati da se smirimo - kaem mu neno i
staloeno, iako sam usplahirena, tako da ni sama sebi ne zvuim
uverljivo.
Sputam se na kolena, okrenuta licem k njemu koji sedi. Vrhovima
prstiju mu neno milujem kosu. Vrat mu je jo ukoen, ali u neto
prirodnijem poloaju.
- Sve e biti u redu - apuem i stvaljam mu ruke na vrat,
pokuavajui da ga umirim.
Na mestima gde se osea puls, vene bubnjaju iz sve snage, a krv kao
bujica tee kroz telo i udara u glavu.
- Ovde ima mnogo vazduha, veoma sveeg vazduha, vlanog i
hladnog.
Gleda me, oi mu sijaju, kao i usne.
- Vidi kako ja lepo diem, hajde, pokuaj i ti...
Udiem duboko i polako izdiem.
- Je l' vidi? Moe sasvim lepo da se die.
Opet udiem i izdiem, sa istom smirenou i energijom.
- Hajde, Guljelmo, probaj, uradi kao ja.
Vazduh unutra, vazduh napolje. Drhtei i dalje, pokuava polako da
me oponaa.
- Tako, odlino, ponovi... Unutra, napolje. Eto, lepo...
Unutra, napolje.
- Je l' vidi koliko ima vazduha. Nastavi tako, odlino ti ide.
Pokuava i dalje da povrati kontrolu nad svojim uplaenim i
izbezumljenim pluima. Vene na vratu mu jo snano pulsiraju, kao da je
brzo trao i naglo se zaustavio, ba u ovom trenutku. Slepoonice samo to
mu ne eksplodiraju.
- Sjajno, nastavi tako da die, ve ti je bolje - smirujem ga stavljajui
mu ruke na elo i pomerajui ih polako ka slepoonicama. - Nemoj da
prestaje, molim te.
Slua me, vazduh unutra, vazduh napolje.
Oseam njegove oi na sebi, pune suza i zahvalnosti.
- Ovo bi trebalo malo da te smiri - mrmljam.
To uvek radim sa inevrom kad je uhvati ludilo pre odgovaranja, to
se deava veoma esto. Moda je to samo tos, ali kod nje pali.
~ 116 ~
Stavljam vrhove prstiju na njegove slepoonice. Pulsiraju kao lude.
Poinjem polako da ih masiram, lagano, krunim pokretima.
- Nastavi da die, molim te.
Masiram veoma polako, neno, u nadi da u ga bar malo umiriti.
Radim to jo nekoliko minuta, praena zvukom njegovog disanja, koje
postaje sve pravilnije. Drhtavica se najzad smiruje i Guljelmo nastavlja
normalno da die. Slepoonice vie ne pulsiraju. Ni vrat mu nije vie
ukoen, lice nije bledo. Bolje mu je. Mada je iscrpljen.
Prestajem da mu masiram slepoonice i sklanjam ruke.
- Je l' bolje?
Klima glavom i guta poslednji jecaj. Prinosi ruku licu i rukavom brie
tragove suza koji mu jo stoje na jagodicama. Jo uvek je malo uzdrman,
ali je bolje.
Ponekad su reenja jednostavna, ponekad su tamo gde nismo
pretpostavljali. Kamen ne mogu sama da pomerim, a on svakako nije u
stanju da mi pomogne, ali sada se vie ne plaim.
~ 117 ~
Nestaje distanca
~ 119 ~
min
@
Nekoliko trenutaka, nekoliko sekundi, sekundi koje sagore u
vazduhu, koje preklinju vreme da uspori.
Odmiemo lica, ali ostajemo blizu.
- Pazi, mali anele - apue mi tiho plavokosi demon. - Upravo si
uzela gutljaj svog otrova.
Blista srebrni pirsing, upijajui svetlost koje nema.
- A ti si upravo dao poljubac svom otrovu.
- Kad bi otrov imao ovakav ukus, ubio bih se, i to odmah.
- Smei se, i tim osmehom ponitava misli, ba sve.
- Uskoro e doi da nas izvuku.
Klima glavom.
- Da li se jo kaje to si uestvovala u ovom projektu?
Prepliemo prste, u dodiru s njegovom koom moje srce poinje bre
da kuca.
- Ostanimo ovde. Ne elim da izaem iz ove grobnice...
Ako izlazak znai rastanak.
- Nemoj misliti da u te lako pustiti da odlepra kae mi neno.
Ostajemo tako u nekoj vrsti transa, bez potrebe da previe priamo ili
se pomeramo. Nakon to smo se toliko jurili, beali, traili, mrzeli i eleli,
sada elimo samo da mirujemo. Konano smo blizu i zajedno.
Ne pitajui se da li je ispravno ili pogreno, ostavljajui sumnju i
pitanje negde u neku ostavu uma. Ako greimo, razmiljaemo o tome
sutra, u nekom drugom trenutku. Ne sada. Sada postoji samo sadanjost.
Kao dva leptira koji lete, prepliu se, udaljavaju, jure i ponovo
razdvajaju, a onda zajedno staju na isti zeleni list da bi umrli, svesni da se
dan ivota koji imaju na raspolaganju blii kraju, tako i nas dvoje
ostajemo tu, nepomini i zahvalni, da j sluamo jedno drugo kako diemo.
Onda se situacija menja, tiina se prekida, glas pun strepnje 1 i brige
naruava nau intimnost.
- O boe, deco, jeste li tu? - I pita neko usplahireno. To je naa
profesorka.
San se raspruje.
- Obeaj mi da se napolju nita nee promeniti - kae mi, zarobivi me
tim prokletim tamnim pogledom, koji ume da spoji slast i gorinu kao dve
nijanse iste boje.
- Obeaj i ti meni.
~ 120 ~
Jedno ledeno zimsko jutro
~ 122 ~
Podeli sa mnom bol
~ 124 ~
Sve je tako zbrkano
Posle pice koju smo blagovremeno naruile kod idija i pored svih
mojih nastojanja da je uteim, inevru savladava umor i ona pada u san
na mom krevetu. Kosa joj se uvija u meke tamne kovrde, koje joj padaju
preko ela i bledog umornog lica. Lii na cvet, cvet opao s grane, malo
razbaruen, ali jo uvek divan.
Ne znam jo ta se tano dogodilo, ta se dogaa u Lorencovoj glavi, a
to ne zna ni ona.
Gledam je. Imala bih toliko toga da joj ispriam, ali neu da joj
remetim lagani san kojem je uspela da se prepusti. Volela bih da podelim
s njom ono to se danas dogodilo, ali ne mogu. Htela bih da je prodrmam,
probudim, da joj kaem da je dananji dan bio najlepi u mom ivotu, ali
ne mogu, jer je za nju bio najgori. Ne mogu da joj saspem u lice svoju
sreu.
udno je to kako ivot daje i uzima, odravajui neku vrstu krhke
ravnotee. Kao da je moja srea ukrala njenu.
I ja sam zaspala, na fotelji, preko knjige koja mi se nabila u lea,
ostavljene bogzna kad medu jastucima.
Budi me mobilni koji vibrira kao lud.
Tri sata posle ponoi.
Traim telefon izmeu jastuka na fotelji i javljam se zevajui.
- Viki? Ja sam, jesi li dobro?
Lorenco.
- Spavala sam s knjigom izmeu lopatica - kaem borei se da ne
zevam.
- Ah, izvini...
- Nema veze.
- Je l' inevra kod tebe?
- Da, tu je, spava.
Tiina, ujem disanje s druge strane slualice.
- Moram da razgovaram s tobom - kae bojaljivo.
- Sada? Preko telefona?
- U stvari... ja sam ispred tvoje kue.
Pospanost odjednom nestaje. Klikeri poinju da mi rade: ako se moji
probude i vide me na ulici s Lorencom usred noi... bie frke. Ako se
popne, i inevra se probudi i vidi ga u kui, poludee ili jo neto gore.
~ 125 ~
Okej, bolje je da siem i molim boga da niko nita ne primeti.
Uzimam jaknu i navlaim je preko pidame, izlazim tiho iz sobe i
zatvaram za sobom vrata. Na prstima prolazim kroz mrani hodnik.
Silazim i vidim svog prijatelja kako stoji naslonjen na auto, zgren u
jakni.
Uasno je hladno.
Ulazimo u auto, koji je izgleda postao naa ispovedaonica. Stavlja
ruke na crnu komandnu tablu, irei prste i gledajui u pod ispred sebe.
- Pa... je l' dobro?
Klimam glavom.
- Da, recimo da jeste... sada spava... ali mnogo je plakala.
Da li greim ili su to i plave oi moga prijatelja zamagljene? Nervozno
gri prste na tabli. Zglobovi mu se bele.
- Nisam hteo... ni meni nije bilo lako, nemoj da misli.
- Nita ja ne mislim i ne osuujem te jer te mnogo volim, ali te pitam
samo jedno, i to najiskrenije - krajnje paljivo biram rei. - S obzirom na
ovu odluku... da raskine posle toliko vremena... da li je neko drugi
posredi?
Ne progovara, otvara ake i nervozno lupka prstima po tabli.
- Drugim recima, Lore, da li je to zbog Lavinije? pitam gledajui i ja
u ruke.
Prolazi nekoliko sekundi pre nego to odgovori.
- Nisam siguran... ima vie stvari, a izmeu ostalog i to.
- Da li osea neto prema njoj?
- Ne znam tano ta.
- Zna da joj se mnogo svia, zar ne?
- Moda je ba u tome stvar - trese glavom kao da je to dovoljno da
sredi misli. - Ali sve je tako zbrkano i komplikovano. Ne znam stvarno ta
da mislim... - Frkem, ali mu verujem. - Problem je pre svega neto
drugo... - kae duboko uzdahnuvi. - Moji su odnedavno poeli da me
ispituju, i to prilino uporno, o vezi sa inevrom, o tome ta mi ona znai,
koliko e naa pria jo trajati...
Ostajem zabezeknuta.
- Stvarno?
- Da, to traje ve neko vreme. Nisam ti priao jer mi se, iskreno
reeno, inilo smenim.
Premeta ruke na volan pratei ih pogledom.
~ 126 ~
- Ali onda se umeao i moj brat, i to me je u poetku pogaalo, ali
posle sam pomislio, pa... mom bratu je ipak stalo do mene i samo mi eli
dobro.
- Naravno.
- Tano, ne znam kako da ti objasnim... injenica je da se i on umeao,
govorei mi da to nije dobro za mene, da je samo pitanje vremena i da u i
sam shvatiti, da idealizujem svoja oseanja i da moja srea nije dovoljan
dokaz da sam napravio pravi izbor. - Uzdie. - Drugaije zvui kad mi on
to kae.
Poinjem da shvatam.
- Nisu vie bili u pitanju mama i tata, odrasli sa svojim vienjem
stvari, bio je to moj brat, jedna od najvanijih osoba u mom ivotu, kojoj je
stalo do mene i koja mi eli dobro...
Pratim ga.
-I ba ti je on govorio kako to nije dobro za tebe? - pitam utueno.
- Tano - apue.
Sedimo utke gotovo ceo minut. Potrebno mi je malo vremena da
obradim to to sam upravo ula. Vremena da sagledam ono to se dogodilo
u svetlu ovog novog otkria.
- A onda, u tom periodu, ovom periodu... Svae sa inevrom su
postale sve ee, sumnje koje ranije nisam imao poele su da se stvaraju
u mojoj glavi i bilo ih je sve tee odagnati.
- Do danas.
- Do danas... s Lavinijom.
Srce mi staje.
- S Lavinijom? - mrmljam.
- Dok smo bili u toj prokletoj grobnici, otvoreno mi je rekla ta misli...
Dobro je da ju je prolo.
- Poljubili smo se - priznaje ne gledajui me.
- Ne, Lore...
Klima glavom.
- Mislio sam da nije u redu da ostanem sa inevrom u trenutku kada
ne znam tano ta mislim i oseam, a pre svega nakon to sam poljubio
drugu...
- A da li ona to zna?
-Da.
- I... ta sada?
Odmahuje glavom.
~ 127 ~
- Zasada znam samo da treba da razmislim i... morao sam to da ti
kaem.
Rukama briem obraze.
- ta da ti kaem...
Stvarno ne znam.
- Ne mora nita da mi kae. Znam da si u groznoj situaciji jer se
nalazi izmeu dve vatre, ali ne traim apsolutno da me shvati ili... da
mi odobri.
Uzdiem. Ba danas kad Lorenco donosi ovakvu odluku, ja sam
odluila suprotno. Dok se on odrie, ja sam odluila da se prepustim.
- Nije mi dobro... - kaem, oseajui hladan znoj na elu i jezu po
celom telu.
Vraam se u kuu bleda kao krpa i ponovo se strovaljujem u fotelju,
skupivi kolena do ispod brade.
Malo je kasno da mi to pria, Lorenco, nakon to sam toliko godina
posmatrala vas. Koliko puta sam se zadovoljno smekala gledajui vas
zajedno, oseajui u dubini due, priznajem, mrvu zavisti. Neku vrstu
bola, mada sasvim blagog, koji se teko mogao ignorisati i koji sam
energino potiskivala, zadovoljavajui se time da vas vidim zajedno,
verujui da je to najvanije. Bila sam svedok mnogih poljubaca i nenosti,
srena zbog vas i pomalo tuna zbog sebe.
Malo je kasno da mi sada kae kako ne zna vie da li je to tvoja
srea, malo je kasno.
Ko se drui sa zaljubljenima, naui da se zaljubi.
~ 128 ~
To je bila divna pria
~ 130 ~
Neko je pronaao poetak
~ 131 ~
Grki, engleski, istorija... Priamo o projektu, o zapaanjima i onome
to smo utvrdili i pronali u starim etrurskim grobnicama.
Profesorka diplomatski preskae na mali incident.
Zanimljivo je kako su se na kraju, u stvari, ispod slojeva vulkanskog
kamena dogodile stvari koje su odavno ekale da se dese...
Neko je tamo pronaao kraj, a neko poetak.
~ 132 ~
Izgled vara
~ 134 ~
Prilazim merdevinama i instinktivno ih hvatam rukama. Gleda me i
smeje se:
- Stvarno im ne veruje, a?
Dok Guljelmo trai knjigu, kroz preage merdevina gledam policu
ispred sebe. Mora da su u pitanju veoma stara tiva, imaju koni povez, a
neki naslovi kao da su utisnuti vatrenim igom. U jednom trenutku se
gubim itajui tajanstvena imena koja vidim pred sobom i tako ne
primeujem da je Guljelmo ve siao sa vrha merdevina i da e se sledeeg
trenutka, ako se ne sklonim, nai u mom naruju.
- Evo je! - uzvikuje Guljelmo sputajui jednu nogu na pod. - Ovo sam
traio.
Prua mi staru knjigu s plavim koricama i kitnjastom srebrnastom
dekoracijom na prednjoj strani. Spremam se da je nasumino otvorim kao
to to obino radim s novim knjigama i proitam bilo koji redak, kad se
iznenada zauje dug i otar mjauk. Sijalica trepne i trenutak kasnije
ostajemo u totalnom mraku.
- ta se dogaa? - pitam usplahireno.
- Nita - odgovara Guljelmo kao da se stvarno nita nije dogodilo.
U iznenadnoj tami momentalno oseam topli miris njegovog daha i
poinjem da opipavam korice knjige koju drim u rukama. Prsti klize po
blago ispupenoj kitnjastoj dekoraciji i tako nailaze na njegove, s druge
strane knjige.
Sudaraju se i zastaju, prouavaju se. Onda se njegovi prsti penju na
moje, dlan mu klizi preko moje ake. Oseam kako mi niz lea silaze
marci i jeza mi se kao talas iri po celom telu. Njegove ruke se veru uz
moje podlaktice, kojima gotovo nehotice dodirujem njegov puls.
Ali, u tiini i totalnom mraku, pojaana ula otkrivaju neto to moji
prsti nisu oekivali. Mali reljefni znak koji se uplie oko Guljelmovog
runog zgloba. Jedva da se primeuje na njegovoj glatkoj, savrenoj koi,
ali ipak mogu da ga osetim i zamislim kako izgleda.
ta to pobogu radi? Ponovo se budi glas u meni.
Zar si potpuno sila s uma? Nastavlja besno.
Zaustavi se! Sike. Zar si zaista toliko sebina da misli na svoju
sreu umesto na bezbednost zajednice? Donosi smrt meu anele, ta
misli, kako e reagovati tvoji roditelji? Da li stvarno misli da bi mogli da
prihvate ovakav spoj? Vezu koja dovodi u opasnost i tebe i tvoje blinje?
Ti si me to zamolila, zar se ne sea? Nastavlja besno glas. Rekla si:
ako mora da se zavri, molim te da nikada i ne pone.
~ 135 ~
Priseam se tog vatrenog iga, dokaza da je taj prokleti glas u meni u
pravu, upozorenja da se stvari ne menjaju i da no nikada nee postojati
istovremeno s danom. Vrhovima prstiju prouavam tetovau na toj ruci,
potvrujem stanje stvari.
- Ne! - viknem kao da mi stavlja no pod grlo.
Guljelmo se uplaeno trza.
- Ne mogu da ostanem... - kaem i naglo ustajem.
Ostaje zbunjen. Ne shvata ta priam. Odjednom dolazi svetlo.
- ta se dogodilo? Je l' ti dobro?
- Nita se nije dogodilo, samo ne mogu da ostanem. Hou kui.
- Dobro, ispratiu te...
- Ne! - uzvikujem sa istom frkom u glasu. - Ne... idem sama.
- Ne shvatam te, nije ti dobro? Tako si bleda...
- Lorenco i inevra su raskinuli - kaem odjednom. - Raskinuli su
posle toliko godina i bilo je uasno, uasno. Nisu mogli da ostanu zajedno
samo zbog jednog glupog, starog zakona bez osnova!
U tom trenutku on primeuje da mu se rukav povukao i otkrio zglob,
zato pokriva tetovau i gleda me.
- Znai, nije zbog ovoga.
- Zbog ovoga... zbog toga - mrmljam.
Ne zna ta da odgovori.
- Onda, izvini... oprosti mi - kaem i trkom izlazim iz sobe. Trenutak
kasnije palim moped.
- ekaj... - apue kao da me preklinje, ali s nevericom u glasu.
Pokuava da me zaustavi, ali ja dajem gas i kreem niz ulicu, lijui
suze koje se gube u vetru i brzini. Udaljavam se, oajniki pokuavajui
da se ne okrenem.
~ 136 ~
Duboka no u srcu
~ 138 ~
Dobro ili pogreno
~ 140 ~
- Nisi mi rekla.
- A ta misli, zato sam ti otvorila vrata?
Onda me puta iz zagrljaja i gleda, odmerava. Ne bih rekla da je
prizor lep. Tek to sam se probudila, raupana, u pidami na medvedie.
- Ba si loe, zar ne? - pita me ozbiljno.
Sputam pogled i klimam glavom.
- Da.
Sedam na kau i gledam u sto. I on seda i hvata me za ruku.
- Razgovarao sam sa inevrom - poinje - posle tvoje... reakcije preko
telefona. Ispriao sam joj ta si rekla. A ona mi je sa zabrinutou otkrila
ono to si joj poverila...
Oslobaam ruku i provlaim prste kroz razbaruenu kosu.
- Uspostavili smo neku vrstu primirja. Naime, razgovarali smo i ona
je, istini za volju, vie puta naglasila kako misli da je glupo to to radim,
ali je pristala da razgovara sa mnom... Uostalom, ne mogu rei da nije u
pravu.
Zavrava reenicu s bolnim izrazom lica, suvie bolnim ako se ima u
vidu da je to to nisu vie zajedno posledica njegove odluke.
- Onda sve zna? - pitam ne pogledavi ga. Javlja mi se udan oseaj
stida pri pomisli da Lorenco zna za ovo i instinktivno izbegavam njegov
pogled.
- Stidi se? - pita s nevericom. - Razgovara sa mnom. Ne treba niega
da se stidi kad sa mnom razgovara.
Koliko ga volim kad tako neto kae.
- Potraili smo Guljelma, ispriao nam je ta se jue dogodilo,
razgovarali smo...
- Zar nisi imao udan oseaj u vezi s njim? - pitam, prekidajui ga.
- U poetku prilino - naglaava. - Ali kad mi je inevra rekla kako
stoje stvari i nakon razgovora s njim, uznemirenost je... nestala. Naroito
kad sam sve saznao, kako si sumnjala u njega, kako si ga izbegavala,
kako si pobegla... - Klimam glavom. - Prepoznao sam sebe u tvom
ponaanju.
- ta hoe da kae?
Moj najbolji prijatelj klima glavom.
- Strah, Viki.
Jedna jedina re iznenada pogaa tano u centar.
- Nemoj pogreno da me shvati. Nije u pitanju obian, glup,
iracionalan strah, kao kad se dete koje ne zna da pliva plai vode, fiziki
~ 141 ~
strah, opipljiv, kakav se osea od noa - odmahuje glavom. - To je,
naalost, mnogo jai strah, onaj koji veoma dobro poznajem i koji sam
lino osetio.
Ne pratim paljivo rei svoga prijatelja, ali slutim da idu u dobrom
pravcu.
- Strah od onoga to se osea, strah od onoga to se radi. Sumnja da li
je to dobro ili pogreno. Ali ne za nas, ne - kae s gorkim osmehom - ve da
li je dobro ili pogreno za druge.
Kreu mi suze, verovatno zato to sam ganuta i to oseam olakanje
jer je moj najbolji prijatelj konano shvatio i objasnio mi pravu prirodu
problema i moje rastrzanosti.
Uzima moju ruku i neno je stee. Gleda me svojim divnim plavim
oima, koje negde u dubini kriju trunku bola, kao malu crnu slamku u
tirkiznim duicama.
- Sluaj me dobro - kae naglaavajui svaku re. - Ako sam ita
shvatio, ako sam iz cele svoje prie i svoje frke neto nauio, ako su mi
inevra i moja ljubav prema njoj pomogli da neto saznam... to je da
nikada ne treba da osea krivicu zbog svoje sree, ne treba da se stidi
to ti je dobro, da se izvinjava zbog odluke koju donosi srcem.
Sada me gleda pravo u lice, prodire u duu, prouava svaku emociju.
- Nikada nemoj da se kaje, nikada, to si neto uradila, ako si u tom
trenutku bila srena.
Zastaje mi dah. U sutini, to ima smisla.
- A ti si s njim srena - dodaje, kao da pouzdano zna, a moda i zna jer
me zaista dobro poznaje, mada ponekad u to posumnjam.
Nikada nemoj da se kaje to si neto uradila, ako si u tom trenutku
bila srena." U glavi mi odzvanja ova reenica.
Grlim ga, bacam mu ruke oko vrata i plaem.
- Ti si kreten - kaem glasom punim ljubavi i suza.
- Hvala - kae smekajui se.
Dok rukama briem suze, shvatam da to to mi je nedvosmisleno ima
veze sa inevrom, jer inae ne bi o tome ni razmiljao.
- Lorenco, ali Guljelmo je...
Jecaj mi gui rei.
- Otkrio sam ti formulu, sada treba da vidi da li je i ti moe
primeniti za sebe...
Prua mi izguvani beli koverat.
- Ali prvo proitaj ovo.
~ 142 ~
elim ti beskrajan dan
~ 143 ~
Rei su udne tvorevine, s njima treba uvek biti veoma paljiv, postoji opasnost
da izmaknu kontroli, da poprime pogreno znaenje. Piui mogu barem da ih
obuzdam i kaem ono to elim.
Stoga ih sazivam, pozajmljujem iz svih knjiga koje sam proitao, iz svih pesama
koje znam.
Tano je, ja sam ono to jesam. To jest, mi smo ono to jesmo. To to jesi ne moe
da promeni, ali nain na koji jesi moe, ili je to barem ono u ta sam oduvek verovao.
Pogledaj svet. Postoji cvee koje ne mirie. Ptice koje ne pevaju. Otrovi koji ne ubijaju.
Aneli koji ne lete. Demoni... sposobni da vole.
Ti i ja smo dva nesavrena stvorenja, gledano s bilo koje strane, dobre ili loe, ako
se Loim smatra to to je neko divan i jedinstven... a mislim na tebe, anele. Ne znam
da li veruje u ljubav, to vie ne znam, mada si mi jednom rekla kako se plai da je
nee pronai ili da e je zauvek izgubiti; zaista se nadam da jo uvek tako misli, jer,
moda je tano da su mnogi mladii i devojke, mnoge osobe, skloniji da veruju u
mrnju ili ravnodunost nego u ljubav, ali ja nisam normalan mladi. I ja te volim.
Zatim prazan red, razmak, pa nove rei, moda dodate naknadno.
Do jue sam mislio da je to problem: da smo mi sami prepreka.
Ali onda sam shvatio, razgovarao sam s nekim ko ima tu sreu da te poznaje i
voli due od mene koji sam banuo u tvoj ivot tek pre nekoliko meseci. Razgovarao
sam s nekim ko mi je objasnio da nije u tome vor, da je problem mnogo sloeniji i
komplikovaniji. Razumem te, uprkos svemu.
Razumem te, Viki, anele moj koji ne zna da leti i postavlja sebi pitanja.
Nisam u tvojim mislima, nisam u tvom srcu, iako to elim, ne moe ni da
zamisli koliko, ne mogu da ti kaem ta je dobro a ta loe. Mora to sama da
shvati, mali anele. Poveravam ti ovo malo rei, napisanih instinktivno i na brzinu
na ovom listu papira, proitanih vie puta iz nesigurnosti, ali bez unetih izmena.
elim ti da pronae pravu sreu. elim ti da nikada ne mora da trai izgovor to
se neemu raduje.
elim ti da uiva u svakoj maloj stvari.
Vetru na licu ili suncu u januaru, kada je suvie hladno da bismo verovali kako
e ponovo zagrejati zemlju.
elim ti da uvek bude to to eli.
Da uvek slua svoj glas, koji vredi vie od hiljadu drugih glasova, jer je tvoj.
elim ti da ostvari svoje snove.
Dohvati ih mreom za hvatanje leptira ako odlete suvie visoko i ne moe da ih
dodirne, ali nemoj nikada prestati da se bori za njih, da
~ 144 ~
gubi volju da ih ostvari.
elim ti da jednoga dana ili jedne noi zaista uspe da izbroji zvezde.
elim ti beskrajan dan.
I venu no ako bude htela u njoj da uiva.
elim ti da nikada ne gubi nadu, jer ona stvarno poslednja umire.
elim ti daje nikada ne vidi kako umire.
elim ti da shvati ta je dobro a ta pogreno.
elim ti da shvati ta je dobro a ta pogreno za tebe, a ne za druge.
elim ti da plae.
Kako zbog runih stvari, tako i zbog onih lepih.
elim ti da se uvek smeje.
I nadam se da u moi da budem pored tebe jednog dana i gledam te kako se
smei.
Volim te.
Guljelmo
~ 145 ~
Heaven From Hell
~ 147 ~
- My life is brilliant... my love is pure...
Krv se topi, kao i dah, on primie jo vie lice mom uvetu kao da hoe
da otkrije tajnu nad tajnama, a ne strofe neke pesme.
- I saw an angel, of that I'm sure.
Pesmu ispunjava njegov slatki melodini smeh, kao srebrni zvonii
to se kae o vrata ili kineski tapii koji odzvanjaju na ulazima. Deo tog
smeha mi ulazi u uvo, a drugi deo odnosi vetar koji na mahove nastavlja
da duva i da nas obavija.
- Ne vredi krasti ni tekstove Dejmsa Blanta - opet protestujem.
Smeje se i nastavlja da peva, tiho i spokojno, steui me sve jae u zagrljaj
i drei za ruke sa isprepletanim prstima.
- I ovoga puta si u pravu - priznaje. - Osim toga, ja sam u ovom
trenutku mnogo sreniji od njega: on je svog anela zauvek izgubio, video
ga je kako nestaje u vagonu londonskog metroa. A moj je ovde pored
mene.
Ljubi me kratko i ja se jeim.
- Mada me je ova pesma muila satima i satima, tavie danima... -
dodaje.
- Zato? - mrmljam.
Pauza i uzdah, a onda se usne otvaraju i apuu poslednju strofu.
- But it's time to face the truth... I will never be with you.
Pesma se zavrava, utihnule su note i njegov glas. Ponovo vlada
tiina i ta poslednja reenica nam ispunjava ui i srce setom. Kakvu tugu i
pre svega strano mirenje sa sudbinom, umiranje nade, ruenje iluzija
moe da izrazi jedna jedina misao.
Stavljam mu ruku na lice, da li ga stvarno milujem? Ili je to samo
iluzija? Da li je san ili java? ini se da su se te dve stvari ovoga puta
poklopile.
- How I wish... how I wish you were here - kaem dok muzika poinje
da svira, ovoga puta samo u mojoj mati.
Gleda me i odmahuje glavom, ne shvata na koju pesmu mislim, a ja
ga bez strah gledam pravo u crne oi, oekujui da se ozare od rei koje mi
igraju u srcu.
Onda njegove usne dodiruju moje.
- So... so you think you can tell... Heaven from Hell? - apue na
milimetar od mojih usana, meajui rei s mojim dahom.
Znai, misli da moe da razlikuje raj od pakla?
Odgovor je ostao izmeu naih spojenih usana.
~ 148 ~
Poljubac, poljubac od meda, poljubac od ui, poljubac od zvezda koje
su se tek pojavile i ve nestale.
Poljubac od trave zgaene bosim nogama, vlane od rose i slane, od
sunca koje sija kroz prozori, poljubac od ljubavi i bola.
~ 149 ~
Jo je lepi
~ 151 ~
Odluila sam da odem
~ 152 ~
osuena na smrt. I tako su moji roditelji organizovali njeno bekstvo.
Odabrali su tajno odredite gde bi moja tetka mogla da bude zajedno sa
ovekom koga voli, izvan domaaja progonitelja, ali su otkriveni, uhapeni
i osueni. Moja tetka je uspela da pobegne i da me povede sa sobom.
Imam samo nju... Od tada se stalno selimo, a sada smo, izgleda, konano
uplovili u mirne vode. Moda su prestali da nas trae, ili je apsolutna
zabrana veza izmeu demona i ljudi postala manje stroga, ko zna... -
uzdie, pa nastavlja. - Nora me mnogo voli, ja sam jedina ljubav koja joj je
ostala, ali nema mnogo razloga da se bori, izgubila je sestru i oveka koga
je volela, razumljivo je to je tuna. Doli smo ovamo zato to je ovo mesto
bezbedno, izvan svake sumnje, barem to se tie demona. Nadajmo se da
ni meu vama neemo pobuditi sumnju.
- A... ono to se dogodilo Alesiji? - pitam tiho. Nikada neu uspeti da
poveem re smrt" sa imenom svoje prijateljice. Ne mogu.
- Ne znam ta ili ko je to uinio... Ne znam da li je bio ovde zbog nas.
- Ali ako je traio vas... kakve je ona imala veze s tim? - pitam, trudei
se da ne mislim na to kako mi ova prosta zamenica vraa u seanje lice
koje neu vie videti.
Ponovo se primie mojim usnama, briui rastojanje.
Led, vrelina, slast, gorina, koju re da upotrebim da bih to opisala?
Nijednu. Nijedna ne moe da objasni, nijedna nije dovoljna.
Igraju se uzdisaji, sustiu, prekidaju i kradu jedni drugima ivot.
U tom trenutku zvoni moj mobilni.
Sad e prestati, mislim u sebi. Ideja da se udaljim od njegovog lica
gotovo mi je nezamisliva.
Sad e prestati!
Ali ne prestaje.
- Moram da se javim - mumlam mrzovoljno.
- Ne... - protestuje tiho.
Zvuk telefona nastavlja da naruava nau intimnost.
- Okej, ili u da se javim ili da razbijem telefon - mrmljam na
milimetar od njegovih koralnih usana. - Oh, to je inevra...
Pritiskam zeleno dugme.
- ini!
- ao, Viki, izvini to te uznemiravam, znam da si kod Guljelma...
Glas joj, na sreu, nije uznemiren.
On mi uzima ruku i poinje da je prekriva sitnim poljupcima. Beim
oi.
~ 153 ~
- Prestani, aavko! - sikem kroz zube, ali on nastavlja. Ludo se
zabavlja.
- Bilo mi je potrebno da razgovaram s tobom, to jest, potrebno mi je da
razgovaram s tobom, ali bolje da ti odmah kaem: donela sam odluku.
Glas joj je veoma smiren i zato pomiljam kako nemam razloga da se
plaim.
- Odluku? - ponavljam. Guljelmo mi puta ruku i znatieljno me
gleda.
- Da, odluila sam da otputujem, idem u London.
- U London? - pitam razrogaenih oiju.
Kakve sad ima veze London? Jesam li neto propustila?
- Da, ostau tamo do kraja kolske godine.
- Stani, inevra. Poni, molim te, iz poetka, ne mogu da te pratim.
Uzdie duboko u slualicu.
- A... je l' to zbog Lorenca? - pitam tiho.
- I zbog njega - priznaje moja prijateljica. - Viki, ne mogu da ostanem
ovde da ga viam svakog bogovetnog dana u koli kao da mi nije nita, ne
mogu da se etam po gradu i pretvaram se da se nita nije dogodilo, ne
mogu...
Prstima trljam kapke, kao da mogu da izbriem to to sam upravo
ula. Nadala sam se da do toga nee doi.
- Ne mogu ak da budem u svojoj kui, u svojoj sobi. - Glas joj je sada
mnogo, mnogo uznemireniji, odaje njena oseanja. - Moram da otputujem
na neko vreme... A koristie mi i da usavrim engleski, stvarno mi je
potrebno. - Okree na smeh, ali se osea da je na ivici suza, a i ja sam na
dobrom putu da zaplaem.
- A... kola? ta e s njom? - mrmljam.
- Nastaviu je tamo. Postoji program koji ti omoguava da provede
izvestan period u koli u inostranstvu. Moji se slau. Biu kod jedne
porodice.
Oseam kako mi ka stomaku kree uznemirenost i tuga i kako mi
knedla zastaje u grlu. Grizem usne. A kako u ja bez tebe sve to vreme?
Htela bih to da joj kaem, ali sigurna sam da joj je ve dovoljno teko,
nema potrebe da dodatno komplikujem situaciju.
- Strano e mi nedostajati, ne moe ni da zamisli koliko - apuem
najiskrenije. I to je istina.
- I ti meni, uasno... ali znam da si u dobrim rukama.
Gledam ispred sebe, Guljelmo je na osnovu mojih odgovora razumeo
~ 154 ~
samo neke delove razgovora, ali je primetio da sam promenila izraz lica i
miluje mi ruku.
- Da li Lorenco zna? - pitam iznenada. Ne moe da bude odsutna tako
dugo a da mu nita ne kae.
- Ja ovo govorim tebi jer hou s tobom da se pozdravim.
- ekaj, ali kad si to odluila?
Moram da shvatim ta se tano deava.
- Pre nekoliko dana... Nedavno sam poela da razmiljam o tome i da
prikupljam informacije. Imala sam sree, jer sam zahvaljujui svojima
uspela sve da organizujem za veoma kratko vreme.
- Koliko kratko? Kad putuje? Sada sam ve uzbuena.
- Moram da odem i upoznam se s nastavnicima u novoj koli, kao i s
porodicom kod koje u stanovati. Onda se vraam nekoliko dana u Italiju i
ako sve bude u redu, odmah odlazim natrag.
- Da, okej, i kad onda putuje?
- Sutra.
~ 155 ~
Mnogo e mi nedostajati
~ 156 ~
- Dugo je nee biti... - kaem mu gledajui ga znaajno, a njegovo lepo
aneosko lice dobija jo tuniji izraz. U meuvremenu je nastavnik uao u
uionicu. Tapem svog prijatelja po ramenu i vraam se na mesto.
Rastanak e biti bolan za oboje... A moda e njemu biti jo gore.
inevra je veoma hrabra, mora se priznati: treba otii sam u stranu
zemlju i ostati tamo mesecima. Mora da zaista mnogo eli da ostavi sve
ovo iza sebe.
Koliko e mi samo nedostajati.
Na etvrtom asu postajem jo nervoznija, razmiljam ta da joj
kaem, kako da se na najbolji nain oprostim od svoje prijateljice... Sto
puta u glavi ponavljam iste fraze i toliko sam sluena da nemam pojma
ta e mi na kraju izai iz usta.
Moja inevra odlazi i na to ne prestajem da mislim.
Neko kuca na vrata.
Sada e se otvoriti i pojavie se moja prijateljica, otrae do sredine
uionice i zagrlie Lorenca. Oprostie mu i ponovo e biti zajedno, i nikada
se vie nee rastati. Kao zavrna scena u nekom starom filmu. Nije
inevra, ve jedina osoba koja moe da unese mrvu dobrog raspoloenja u
ovaj pakleni dan.
- Izvinite, moe li Vitorija da izae na sekund? - pita svojim
melodinim glasom.
- Moe, ali samo na sekun - odgovara profesor, budui da ispituje i da
sam, na svu sreu, ve prola ispod njegove giljotine.
Ustajem vie nego rado i izlazim iz male uionice u koju moj demon
nikada ne ulazi, ne zaboravljajui runo iskustvo u grobnici i klonei se
skuenog zatvorenog prostora. Izlazim i pre nego to zatvorim za sobom
vrata, poelim sreu Kamili koja stoji ispred table i gleda me razrogaenih
oiju kao da kae: Povedi me sa sobom".
Gledam upitno Guljelma.
- emu ova poseta?
- Moja profesorka hoe s tobom da razgovara.
- Tvoja profesorka? A zato?
Slee ramenima i kree niz hodnik. Idem za njim totalno zbujena.
Domar prolazi pored nas.
- Dani, ini mi se da slavina u toaletu opet ne radi - napominje mu
Guljelmo.
- Do avola, od te slavine u poludeti.
Domar frkui odlazi ka toaletu, tako da je hodnik sada prazan.
~ 157 ~
Nastavljam ka njegovoj uionici, ali mi leva noga ostaje u vazduhu,
jer me Guljelmo hvata za ruku i odvlai u neku sobu. Zatvara vrata i
odjednom me ljubi, a ja se topim. Zatvaram oi i preputam se njegovim
usnama.
- Je l to ta profesorka to je htela da razgovara sa mnom? - pitam kad
prestanemo da se ljubimo. Gledam oko sebe. Opet smo u hemijskoj
laboratoriji u kojoj smo zavrili onog dana kad me je spasao od Parisa.
Smeje se i nastavlja da me ljubi.
- Okej, priznajem, bio je fol... morao sam, mnogo si mi nedostajala.
Nisam vie mogao ni trenutka bez tebe.
Sklanja mi neno pramen kose iza uveta.
- Jesam li pogreio? - dodaje.
- Ne, naprotiv, ulepao si mi grozan dan - kaem uzdiui.
Donja usna mu se izvija nadole, dajui mu namrten i zabrinut izgled.
- To je zbog inevrinog odlaska, zar ne? - pita zamiljeno.
Jedna suza mi se brzo sliva niz obraz i stie do usana. Primeujem je
samo jer oseam ukus soli.
- Zato to e mi... mnogo nedostajati - kaem seckajui rei.
Vrhovima prstiju brie suzu na mom licu.
- Shvatam te... Barem tako mislim.
Gleda me u oi, koje se cakle i crvene.
- Ako hoe, ako e se tako bolje oseati, mogu da te odvezem do nje
da se pozdravi. Saekao bih te napolju, da vam ne smetam.
Odmahujem glavom.
- Hvala, stvarno, ali bolje da idem sama. Imam toliko toga da joj
kaem, celog jutra mi se vrzmaju po glavi... Na kraju joj moda nita neu
rei, samo u stajati i gledati je suznih oiju, maui rukom kao kreten.
Niz lice mi ponovo klize suze.
I njih mi brie rukom. Dodir mu je mek i nean.
- Siguran sam da nee - hrabri me. - Uostalom, mnogo si slatka kad
si zbunjena, tako da nita ne rizikuje.
- Videemo ta u uraditi - dodajem s izmamljenim osmehom.
Brie mi preostale suze drei me rukama za lice i obasipajui mi
poljupcima vlane jagodice.
- Moram neto da te pitam - glas mi se gotovo povratio. - Zato ti se
toliko dopada ova laboratorija?
Cereka se.
- Zato to ako nas vide da ovo radimo u hodniku... - ovla mi poljubi
~ 158 ~
usne - dobiemo ukor... A ne bih hteo da se uvalim u nevolje.
- Odlino objanjenje - kaem klimajui glavom.
- Je 1' ti bolje?
- Nesumnjivo... Ba mi je bio potreban ovaj razgovor sa profesorkom.
- Kad god zatreba... Znaj da joj je mnogo stalo do tebe - nastavlja kroz
alu - mada stvarno ne shvatam zato...
Smeim se dok izlazimo i idemo hodnikom a domar jo popravlja onu
prokletu" slavinu u toaletu.
Vraam se ka uionici drei Guljelma za ruku sa ukrtenim prstima
i iznenada naleemo na Parisa. Pojaavam stisak ruke i usporavam korak,
sklanjajui pogled. Ali on nas, kao i obino, drsko gleda svojom odvratnom
facom.
- Ima neki problem? - pita Guljelmo primetivi njegov uporan i
bezobrazan pogled.
- Ja svakako ne - odgovara nadmeno, prekrstivi arogantno ruke na
grudi. - A ti, Vitorija?
Podiem pogled i vidim da su mu plave oi uprte u moju ruku, moju
ruku u njegovoj. Isputam je istog trena, pokajavi se odmah to sam to
uradila. Time sam praktino priznala krivicu. Podie pogled i jo me malo
fiksira, drsko se smekajui.
- Zanimljivo, veoma zanimljivo... Dobro, sad idem, do vienja, deco.
Polazi ne menjajui onaj prokleti, iritirajui izraz lica. Onda, kad ve
odmakne nekoliko koraka, okree se govorei direktno meni:
- Ah, Vitorija, kako ti je ruka? Bila si povreena ako se dobro seam? -
pita sarkastino.
Rana na ruci je ve zarasla, ali poe za trenutak da me pee od besa i
ozlojeenosti. Guljelmo naglo podie glavu. Na licu, koje je obino tako
neno, ogleda mu se ista mrnja. Pesnice su mu stisnute od besa. Paris
klima glavom gledajui u njega.
- Zanimljivo... veoma zanimljivo - ponavlja.
Zatim se okree i stvarno odlazi.
- Seronja, sve je ukapirao - kaem zabrinuto kad smo ostali sami.
- Nemoj da precenjuje tog bednika - umiruje me Guljelmo. - eli
samo da nas provocira.
Nadam se, stvarno se nadam.
Svim srcem se nadam da je tako.
~ 159 ~
min
@
Poslednji zrak sunca
~ 161 ~
Sve due senke
~ 163 ~
Nemam vremena da se zaustavim i naleem na nju. Iznenaena sam
sudarom, a istovremeno sam se udarila. Padam na zemlju, potpuno bez
daha. Diem zadihano, sedei na zemlji. Visoka i vitka prilika, umotana u
dugaak crni kaput s kapuljaom navuenom preko glave i tamnim alom
koji joj skriva lice, netremice me gleda.
- ao, Vitorija.
Ono malo krvi to mi je ostalo u telu poinje da se hladi, jasno oseam
kako mi se svaka pojedinana kap ledi i postaje smrtonosna ljuspa koja se
zabada izmeu vena i koe.
- Kakva srea da smo se ovde srele - nastavlja glas, neljudski, koji
para kou i ui, vie je um nego glas, vie buanje nego um. - Da li si se
udarila? Dozvoli, molim te, da ti pomognem.
Prilika prua ruku ka meni i ja jedva guim krik u grlu.
To nije normalna ruka. Na njoj su tamne kande, otre kao seiva.
Uzmiem. Ne mogu da ustanem, kao da sam prikovana za tlo.
- Plai me se?
Ceri se. Iako glas zvui zastraujue, prepoznajem da je enski, ali
sam ipak skamenjena.
- Ah, kako sam nevaspitana, dozvoli da ti se predstavim.
Podie ponovo ruku i okree je, pokazujui mi unutranju stranu
runog zgloba.
- Ja sam Eva-mrmlja.
Pojavljuje se puls desne ruke: na njemu je utisnuta, kao vatrenim
igom, crna tetovaa: njihov simbol. Zadovoljno se smeka, a ja umirem od
straha. Gledam te oi, poluskrivene u senci kapuljae, neljudske, hladne
kao led, kao metalno seivo, tanke kao ilet, kao da su ivotinjske.
- Ti me ne poznaje... Ali zna onoga ko me poznaje?
Pria mi kao da se obraa nekom niem biu, koje nije u stanju da
potpuno razume njene rei.
- Tvog dragog prijatelja koji je, istini za volju, i moj prijatelj. Iako ga
ve izvesno vreme nigde nema, a stvarno ne znam zato. Dugo ga traim -
glas joj je pun mrnje, a ton kojim izgovara rei odaje njihovo pravo
znaenje. - Oh, ali nije vano, sada kada sam pronala tebe, nee mi biti
teko da doem do njega, i ako sve bude teklo kako treba, uspeemo malo
da popriamo i s njegovom slatkom tetkicom.
Rekavi to, pravi nekoliko koraka ka meni. Uplaena, instinktivno
uzmiem. A ona zastaje i gleda me toboe zaueno.
~ 164 ~
- Ali ne, ne treba da bei. Zato se brine? Ne elim tebe, neu
svakako da te ubijem. Samo ako ne bude pravila gluposti kao ona druga
devojka, kako se ono bee zvala? Alesija... Ljupki aneo, nema ta, i tako
slina tebi.
Eto, proivljavam komar, upala sam u svoj komar, komar koji me
proganja i ne da mi da se probudim, komar koji me tera da vritim i iz
kojeg jedva uspevam da izaem kad me neko snano prodrma.
U svoj najgori komar.
Crna slika sve duih senki nestaje u tami Trga smrti.
~ 165 ~
Demoni ubijaju anele
Budim se, otvaram oi, oko mene tama. Ne znam gde se nalazim, da li
sam jo iva?
Vreme. Volela bih da imam vie vremena. Mislila sam da ga imam
mnogo pred sobom. Pomisao da sam stigla do kraja plai me, uasava. Ali
neu da plaem pred njom, pred njom koja uiva u mom strahu, hrani se
mojom uasnutou, hrani se duama, prodire ivot, isisavajui ga do
poslednje kapi. Neu da se hrani mojim bolom, da oblizuje usne kao zmija,
sladei se mojim suzama.
Vreme.
Poklonite mi godinu.
Godinu da se vratim i ivim drugaije? Da donesem drugaije odluke?
Ne, nikada ne bih promenila prolost samo da bih izbegla ovu dananju
situaciju.
Poklonite mi mesec.
Mesec, da kaem zbogom stvarima koje su mi vane i dragim
osobama, da se pozdravim s njima, s jednom po jednom.
Poklonite mi dan.
Dan, elim da osetim kako je to proivljavati svoj poslednji dan,
oseati na koi poslednje svitanje, poslednji povetarac na usnama,
poslednji san i poslednju meseinu.
Poklonite mi sat, samo jedan sat. Dobro u ga iskoristiti, obeavam,
iskoristiu ga da se oprostim od ivota i kaem zbogom svojoj ljubavi.
Poklonite mi minut, bie dovoljno samo nekoliko sekundi da se
pozdravim sa tim oima, tim licem, da zatraim oprotaj i zamolim ga da
ode dok jo ima vremena.
Jer ako ja moram da umrem, to mogu da prihvatim... Ali ta e se
njemu dogoditi? ta e biti ako se vrati tamo odakle je pobegao? A ta ako
ostane ovde i optue ga za neto tako strano kao to je oduzimanje
ivota? Ne mogu da podnesem pomisao da on pati, da ima patnje u tim
oima, na tom licu od ada.
Vreme.
Poklonite mi sekund.
Vreme jednog otkucaja, otkucaja sata ili poslednjeg otkucaja srca. I ja
u ti to pokloniti, Guljelmo, poklonicu ti svoje suze i svoj poslednji dah.
~ 166 ~
Eva, pouri, gde si? Jesi li ovde unutra? Pojavi se, otrovni stvore.
Krije se u tami ove sobe, ove zgrade, koju e ljudi sutra gledati, ne
znajui za kande zlog demona koje su joj izgrebale zidove.
Virim napolje kroz jedini otvor ka ulici, mali prozor koji gleda na Trg
smrti. Ime potie od prie da se u stara vremena ljudima koji bi stali na
prozor na nekom od gornjih spratova pojavljivao davo i primoravao ih da
skoe, da se ubiju. Iako je to samo legenda, gornji spratovi su uvek pusti,
niko se ne penje, niko ne staje na prozor.
Sunce zalazi, ovo je njegov poslednji zrak, moj poslednji dan.
Ruka s kandama me hvata za vrat i primorava me da okrenem
glavu. Evo je. Smeka se, kezi se, sa zubima koji lie na onjake i oima
koje ne lie na ljudske, s kosom kao griva, kao smrtonosni venac.
Pojaava stisak oko mog vrata. Ne diem, pokuavam da se
oslobodim. Puta me i ja brzo puzim u suprotni ugao sobe. Gleda me
sadistiki, zabavlja se, igra se sa mnom kao maka s miem.
Diem oteano, vrat me pee tamo gde me je dodirnula.
Smeje se dok oko mene poinju da se ocrtavaju obrisi sobe.
Prestravljena, netremice je gledam.
Ne odustaje, prilazi mi, jednom rukom me hvata za podlaktice i udara
me o kameni zid iza mojih leda.
Primie mi lice, oblizuje usne i smeka se.
Ne plaem vie, ne drhtim, nita vie ne oseam, gledam je pravo u
oi.
Jezikom prelazi preko savrenih zuba, a otru kandu prevlai preko
mog lica, polako, od slepoonice, preko jagodice, do brade.
Onda je ponovo podie, veoma sporo, do slepoonice.
- Bila bi takva teta ubiti tako ljupko stvorenje...
Njena ruka se sputa niz moj vrat i zaustavlja se na srcu. Slua ga
kako tue kao ludo i zadovoljno se smeka.
- ...I tako nevino - dodaje.
Oseam njene nokte na koi, eljne da cepaju, razdiru, kidaju...
Strahujem da bi se to moglo dogoditi svakog trenutka, zamiljam njene
kande kako se zabadaju u moje meso kao no u puter.
U oko mi navire suza, vidim je, muti mi pogled. Htela bih smesta da
je vratim kako ne bih Evi priinila to zadovoljstvo da me vidi uplakanu,
ali je ona bra od mene. Evina ruka me ponovo gura i ja snano udaram
leima o zid.
~ 167 ~
Zatvaram oi i steem zube od bola. Njeno lice je na samo nekoliko
centimetara od mog, izbacuje jezik izmeu usana, ne shvatam ta hoe da
mi uradi. Kako namerava da nastavi igru. Oseam njen dah, oseam
toplotu njene koe, oseam vrelinu a onda odjednom hladno dok mi
ledenim jezikom lie suzu s lica, ostavljajui mi na jagodoci svoj uareni
dah.
Vrele suze mi kvase obraze i vrat, oekujem da ih popije, jednu po
jednu. Ali ona to ne ini. Primie se mom uvetu.
- Jo nije trenutak... - apue. - Na kraju krajeva, na prijatelj jo nije
ovde...
Rekavi to, uzima moj mobilni i brzo pie poruku.
- Evo, sada e doi.
Smeka se, ja se izbezumljujem od straha i, koristei trenutak njene
nepanje, skaem na noge i trim ka vratima. Ali ona istog trena reaguje.
Hvata me za ruku, steui je nadljudskom snagom.
- Nemoj da komplikuje stvari. Nee dugo trajati.
Gledam je kroz suze, s mrnjom i gaenjem.
- Zato si ubila Alesiju? - pitam besno i ozlojeeno. Kad bi samo rei
mogle da ubiju, istog asa bih svojom mrnjom ve zavrila ovu priu.
- Zato to demoni ubijaju anele.
Ne mogu da poverujem u njene rei, ne mogu da verujem da jedno
razumno bie, bez obzira na svoju prirodu, moe da prekine neiji ivot
kao da isti mrvu sa odee.
- Nee dugo trajati - ponavlja. - U pitanju su minuti. Vreme.
Poklonite mi minut i par krila kako bih spreila svoju ljubav da doe i
umre.
~ 168 ~
Nikada nisi video pakao
~ 170 ~
Ne pomerajui se, Eva poputa pritisak oko mog vrata i pobedonosno
se smeka. Ali osmeh traje samo tren, a onda se gasi. Guljelmo naglo
podie glavu, oi mu plamte od besa, pretvaraju se u eravice, crvene od
vatre. Lice mu je promenjeno, napeto, bez izraza. Trese se, jo se trese.
Oi plamte u tami sobe, zgrena vilica otkriva zube koji blistaju kao
slonovaa, srebrnasta svetlost obasjava mu kosu, dok mu se iza leda
pojavljuju dve senke. Dve crne senke koje ispunjavaju sobu, dve utvare od
tame i krvi ire mu se na leima.
Soba nestaje pred prizorom Guljelma raspetog na svojim
okrvavljenim krilima. Ona me baca kao krpu, padam na pod s licem
nadole i okreem se na lea.
Onda ih vidim jednog naspram drugoga. Demon protiv demona.
Udarci, jauci i krici koji se prepliu. On se ustremljuje na nju kao furija,
ista ona furija koja je nedavno sruila zid peine kao kulu od karata.
Njegove ruke nasru na protivnicu, snano je udaraju u grudi,
primoravajui je da ustukne nekoliko metara.
Ali Eva odmah dolazi sebi, ne skidajui osmeh s lica.
- Ako je ovo sve to zna, mislim da sam te precenila.
Rekavi to, puni grudi vazduhom neprirodno uzdahnuvi, a zatim
obara glavu i nasre na njega nadljudskom snagom. Guljelmo ne uspeva
da odbije napad i zakucava se u zid, nekoliko koraka od mene. Zid puca i
boji se u crveno. Guljelmo lei na zemlji, oigledno bez svesti. Eva se
sprema da ponovo nasrne na njega, ali Guljelmo brzo ustaje i u trenu joj je
opet za leima. Iznenada je stee za vrat. Kroz tiinu se prolama
nadljudski krik, ali ne znam vie iji je. Tela im se uvru i stapaju u jednu
jedinu figuru: ruke, noge, krila i krv. I iznad svega, krik zveri koja umire.
Tako su neverovatno isti u tom trenutku, kao da su jedno, jedinstvena
priroda. Demon iju samo jednu polovinu volim, iako se ta polovina, u
ovom trenutku, preputa smrti.
Umire zbog mene.
Udarci, pa opet udarci. Nita ne vidim, ne shvatam, ujem rei
pomeane s jaucima, pomeane s bolom. Ko kome podlee?
Mlaz jarkocrvene krvi tee mu niz slepoonicu, boji biserno belo lice,
kvari ga, prlja, kao zlato preko srebra.
Udarci, pa opet udarci, opet bol. Ko kome podlee? Htela bih to da
znam, htela bih da vritim.
Ustajem, imam vrtoglavicu, u glavi mi se sve okree, soba se boji u
crno i pulsira, hvatam se za prozor koji gleda na ulicu, naslanjam se na
~ 171 ~
dasku da ne bih pala naglavake. I to je spas: dole na ulici, po tim
kamenim ploama koje izgledaju tako daleko, tre dve ljudske prilike.
- Upomooo! - viem iz sveg grla.
Vid se ponovo muti i jedna ruka pokuava da me odvue s tog otvora,
s jedinog izlaza. Noktima se hvatam za udubljenje u zidu, odupirem joj se
dok me snano povlai, soba odjednom postaje crna traka, jo mutnija.
- Upomooo! - viem glasnije, moj krik odzvanja kao prasak, toliko je
snaan, toliko oajniki.
Dole, na ulici, ono dvoje se zaustavljaju, uli su me i podiu pogled:
Lorenco i Paris.
Shvataju, tre ka ulazu zgrade. Nemam vremena, nisam dovoljno
prisebna da bih se pitala ta Paris radi sa Lorencom.
Ponovo trzaj, Eva me hvata za kosu i odvlai me s prozora, padam na
bok, ali se odmah podiem, borei se sa senkama koje mi padaju na oi.
Bacam se na vrata, koja su jo zatvorena, a iza mene se sukob nastavlja.
Guljelmovo lice je izoblieno od razjarenosti, u njegovom pogledu nema
vie nieg ljudskog, i u moje srce se useljava nov strah, koji mu raspruje
nade: gde je moj deko? Gde je demon aneoskog lica? On je kao ona. Isti
su, ista stvar. Upravo je to Eva htela da postigne: da uniti njegovu
nesavrenost i natera ga da postane ono to mu priroda nalae.
Kvaka ne otvara vrata. Brava je zakljuana. Gulim ake udarajui u
drvenu povrinu, bacam se na nju ramenom, ali uzalud. Iza vrata ujem
Lorencov glas kako me doziva, mada je to samo apat to se probija kroz
krike koji odzvanjaju u sobi.
- Vitorija!
- Ovde sam! Molim vas, otvorite ova vrata! - viem kroz suze koje mi
menjaju glas i kvase vrat, ruke, rane.
Udarci u vrata: ramenima i nogama, snani ali jo suvie slabi.
- Zakljuana su! - dovikujem.
Iza mene je zadat jedan mnogo jai udarac, ujem Guljelmov glas
kako proklinje i vidim lice obliveno krvlju kako se mui kao da je na
umoru.
- Lorenco, molim te! Ubija ga! - oajniki viem, razdirui noktima
drvene are na vratima.
Jai udarac u vrata, jo je nedovoljan.
Nov udarac, i on je suvie slab.
A onda tiina.
~ 172 ~
Nita vie ne oseam: ne oseam bol kostiju i udova, toplinu krvi
pomeane sa suzama, svoje tako kratke udisaje. Rukama steem teku
gvozdenu bravu, ali ni nju zapravo vie ne oseam.
Umirem.
Nita ne oseam, vidim samo njega.
Stoji na nogama, a onda pada na kolena ispred Eve, skrhan, oi su
mu jo ive, sjajne i ponosne, ali ostatak tela je gotovo uniten: vene
pulsiraju, eksplodiraju, grudi se diu i sputaju u ritmu isprekidanog
disanja, znoj pokriva elo, krv obliva slepoonice i obraze.
Oi, sjajne od iscrpljenosti, gledaju netremice u nju, ne skidaju pogled
s te prilike.
- Idi u pakao - izgovara u jednom dahu, gledajui je.
- Ti nikada nisi video pakao - odgovara mirno.
Podie ruku kao sekiru, spremnu da se obrui na njega. U tom
trenutku, Guljelmo sklanja pogled s nje i upire ga u mene.
Bol, tuga, alost, ljubav... Sve je tu: sve je u poslednjem prodornom
pogledu, zamuenom suzama i patnjom. Njegov poslednji pogled, za mene,
samo za mene.
Njegov poslednji sekund.
elim da bude i moj.
Njene kande se natoveanskom snagom obruavaju na Guljelma, ali
ga ne pogaaju. Jer sam ispred njega sada ja.
Udarac zavrava na mom licu i vratu.
Zatim se uje zvuk vrata koja konano poputaju i otvaraju se, a onda
i njen zastraujui krik kad ugleda dva anela belih krila umrljanih
krvlju kako provaljuju u njenu sobu strave i uasa i demona na kolenima,
jo ivog. Ja leim na podu, nita vie ne oseam, oi su mi zatvorene i
vlane od suza i krvi. Ali to to se deava u sobi deava se i u meni, i mogu
jasno da pratim scenu drugim oima.
Dva anela se bacaju na nju, udarajui je besno i kidajui joj kou.
Umorna je, nije oekivala napad. Guljelmo iznemoglo lei na podu i prua
ruku ka meni. Oi su mu pune suza.
Htela bih da mu se nasmeim, da mu kaem da je sve u redu, da je
gotovo i da smo svoj poslednji sekund proiveli zajedno. Pomeram polako
usne i pokuavam da mu dodirnem prste.
Potmuli udarac, kao kada se zemljani sud razbije o beton.
A onda nestvarna tiina.
~ 173 ~
- Ti mora da umre - progovara jedan glas. To je Paris. Stoji, oseam
da je tu pored mene. Ali njegova pretnja smru upuena je nekom drugom.
- Ne, Parise - apuem tiho. - On nije ono to misli.
Vetica to koristi, nekoliko trenutaka nepanje i ona nestaje,
ostavljajui za sobom samo tamni trag krvi. Pobegla je, zbrisala, iezla.
Lorenco izi, ali kasno: demon je otiao.
~ 174 ~
Sve to je ostalo
~ 176 ~
Kao naa ljubav
~ 178 ~
To je pogreno.
To je nemogue.
Ali je istinito i stvarno.
Kao naa ljubav.
KRAJ
~ 179 ~
min
@
Beleka o autoru
~ 180 ~