DIJETE I DJETINJSTVO

U STAROJ HRVATSKOJ KNJIEVNOSTI

Dunja Falievac

I.

Analizirajui lik djeteta i temu djetinjstva u starijoj hrvatskoj knjievnosti,

ostat u u granicama tradicionalnih koncepcija psihologije i teorije knjievnosti
naprosto stoga to mi se one ine plodonosnije za analizu. Tako e se u mojoj analizi
smatrati samorazumljivim da je djetinjstvo specifino, od zrelosti i starosti
drugaije razdoblje ovjekova ivota; s druge u strane u promatranju djeteta u
staroj hrvatskoj knjievnosti ostati pri tradicionalnoj koncepciji lika, onakvoj kakav
je nudila mimetika, realistika paradigma analize lika, odnosno karaktera junaka
naprosto stoga da izbjegnem cijeli niz problema u vezi s modernim odreivanjem
i definiranjem pojma identiteta. Drei se mimetike terminologije kritikoga
vokabulara i onakve teorije knjievnog teksta koja je povlaila paralelu izmeu
odnos u sferi knjievne komunikacije s jedne strane i odnos u sferi ivota s druge
strane, pod pojmom lika djeteta podrazumijevam fikcionalan prikaz djeje osobe,
ija su obiljeja mjerljiva s empirijskim uvidom u najranije razdoblje ovjekova
bia, a na koji se lik u naelu reagira emocionalno kao da on stvarno postoji.
Srednji vijek i rano novovjekovlje i u europskim, a isto tako i u hrvatskoj
knjievnosti relativno su rijetko zaokupirani djetetom i djetinjstvom: poeci
ovjekova ivota, dijete kao posebno bioloko i psiholoko bie, djetinjstvo kao
razdoblje drugaije od ostalog dijela ivota ili kao relevantno za formiranje i
oblikovanje odraslog ovjeka rijetko su (izuzme li se snaan interes za odgoj i

15
obrazovanje koji postoji ve od antike Grke, a ponovo aktualiziran u doba
humanizma u brojnim edukacijskim programima, posebice u njegovu specifinom
ratio studiorum) problematizirani u znanstvenim preokupacijama srednjega vijeka
i ranog novovjekovlja, a isto tako rijetko su prezentirani u umjetnikim djelima,
bilo likovnima bilo knjievnima. Razlog takvu stanju pronalazi se kako to
pokazuju modernija historiografska, povijesnosocioloka, povijesnopsiholoka i
kulturoloka istraivanja u nedostatku razumijevanja za specifina obiljeja djeje
psihe, u neosvijetenosti da djetinjstvo predstavlja posebno razdoblje ovjekova
ivota, u relativno sporom otkriu individualiteta, posebice djejeg, u svim sferama
znanosti i umjetnosti u ranom novovjekovlju.
Kao primjer navedenog razumijevanja poloaja djeteta i shvaanja djetinjstva
navest u neka miljenja razliitih disciplina. Kulturoloko istraivanje Philippea
Arisa u knjizi Lenfant et la vie familiale sous lancien regime1 moe se svesti
na sljedee koncepcije: U srednjem vijeku i u poetku ranonovovjekovlja djeca
su, nakon najranije dobi i razdoblja dojenja, poistovjeivana s odraslima, smatrani
su malim ljudima, kako se to razabire na brojnim likovnim prikazima djece. Osobi
djeteta pa tako i smrti djeteta nije se pridavalo vee emocionalno znaenje jer se
znalo da e ga ubrzo zamijeniti drugo dijete. U djetinjstvu obitelj nije imala posebnu
afektivnu funkciju. To ne znai da ljubav nije postojala, nego samo to da osjeaji
nisu bili temelji ni uvjet za osnivanje obitelji kao ni za sklad u njoj. Interes za
dijete u ranom novovjekovlju ograniavao se na brigu oko njegova uklapanja u
drutvo odraslih i formiranja sposobnih i kvalitetnih lanova zajednice. Predodbe
ivota kao podijeljena na razliita bioloka razdoblja (djetinjstvo, djeatvo,
mladost, zrela dob i starost) bile su, dodue, poznate i u srednjem i ranom novom
vijeku, ali s tom se injenicom baratalo kao odreenom apstrakcijom i one nisu
imale praktine konsekvencije niti u odgoju niti u razumijevanju ovjekova bia.
Dioba ivota na pojedine bioloke etape bila je samorazumljiva i shvaala se
otprilike kao ciklinost ivota prirode. U svakom sluaju, navodi autor, djetinjstvo
se shvaalo kao prelazno razdoblje bez znaenja i nije bilo razloga da se sjeanje
na nj uva. Portreti djece, dodue, postoje, posebice od 15. stoljea, ali su na njima
djeca najee prikazivana kao smanjeni odrasli ljudi, a ako se prikazuju na grobnim

1
Paris, Editions du Seuil, 1973. Djelo je u Srbiji prevedeno pod naslovom Vekovi
detinjstva, prevela N. Novovi, Beograd, s. a.

16
portretima, onda su samo dio obitelji svjedoei o njezinoj brojnosti. Tek od 17.
stoljea dijete se poinje portretirati kao samostalno bie, odvojeno od obitelji (P.
P. Rubens, A. Van Dyck, F. Hals). Drugu sliku o djetetu koju srednji vijek nije
poznavao je putto, malo golo dijete. On se pojavljuje krajem 16. stoljea i bez
sumnje u njemu treba gledati evociranje helenistikog Erosa, a ne stvarno povijesno
dijete. Mala gola djeca preplavila su slikarstvo, a golo dijete nee zaobii ni
religiozno slikarstvo, zahvaljujui preobraaju srednjovjekovnog anela u malog
goliavog putta, te je goliavost zarazila ak i malog Krista i ostalu svetu djecu.
O emocionalnom odnosu starijih prema djeci nema mnogo podataka, ali ini se
da je i srednjem vijeku i ranom novovjekovlju bio stran emocionalno nabijen odnos
prema djeci naprosto zbog velike smrtnosti djece. Kao ilustraciju takva stanja, Aris
navodi Montaigneove rijei: Izgubio sam dvoje ili troje djece u povoju, ne bez
aljenja, ali bez oajanja. Jednom rijeju, nije postojala svijest o tome da je dijete
osoba, osobnost, shvaanje nama danas samorazumljivo. I Jean Delumeau u knjizi
Grijeh i strah o shvaanju djeteta u ranom novovjekovlju kae:
Evropa XIV-XVII veka je od Antike primila dva suprotna naslea u pogledu
detinjstva: sa jedne strane, izvesna nenost koju potvruju brojni pogrebni natpisi
(...); a sa druge strane, kruta oseanja koja dokazuju izlaganje dece volji pater
familias-a. Puer je na latinskom znailo istovremeno dete i rob. U trenutku
kada poinje evropsko moderno doba, stav nerazumevanja u odnosu na detinjstvo
obilno je rairen i ima dva komplementarna vida: ljudi su malo osetljivi na sveinu
i nevinost sasvim malog deteta, malo ih uzbuuje njihova krhkost; a sa druge strane,
skloni su da u detetu kolskog uzrasta (kako bismo danas rekli) vide skup mana,
zlo i porono bie koje valja apsolutno obuavati da ne postane rav podanik.
Ovome treba dodati da su surovi uslovi ivota mnogih ljudi i velika smrtnost u
prvoj godini ivota, pa ak i do dvadesete godine, gotovo neizbeno vodili
otvrdnjavanju srca: smrt dece i omladine bila je banalnija no danas. Poslovice u
upotrebi tokom XV i XVI veka (pa i kasnije) otkrivaju tu skalu negativnih oseanja
prema malom oveku: Srean je koji ima dece, a nije nesrean koji ih uopte
nema. Za malim djetetom, mala alost. Ko gleda dete, gleda nita. Velika je
pogrda za oveka nazvati ga detetom. Deca, kokoke i golubovi prljaju i zagauju
kue. Dobar je posao uradio onaj koji katiguje svoje dete.2

2
an Delimo (Jean Delumeau), Greh i strah; Stvaranje oseanja krivice na Zapadu
od XIV do XVIII veka, I, prev. Z. Stojanovi, Novi Sad, 1966., str. 401.

17
 I moderni povjesniari drutva i obiteljskog ivota u srednjem i ranom novom
vijeku posve su svjesni drugaijeg poloaja djeteta u navedenim razdobljima. Tako
Z. Janekovi Rmer u knjizi Rod i grad; Dubrovaka obitelj od XIII do XV stoljea3
o poloaju i statusu djeteta kae:
Poloaj djeteta u dalmatinskoj gradskoj obitelji u kasnom srednjem vijeku
obiljeava izvjesna dvojakost. S jedne strane djeca, pogotovo sinovi, eljno su
oekivani, nuno potrebni nasljednici, nastavljai roda, bez kojih je ivot
nezamisliv, a rad i stjecanje besmisleni. Veza izmeu oca i sina u tom je smislu
temelj i sredite obitelji i daleko je vanija od brane veze. Vanost potomcima
daje, dakle, patrilinearni, agnatski sustav rodbinskih veza. U takvom rodbinskom
sustavu osoba djeteta nema sama po sebi veliko znaenje, kao ni osjeaji koje
roditelji mogu gajiti prema njima. Premda su djeca na odreeni nain bila sredinji
lanovi obitelji, u svakodnevnom su ivotu bila podlona zahtjevima grupe.
Roditeljima duguju pokornost, potovanje i brigu u starosti, pogotovo ocu kojemu
su podreeni u veoj mjeri nego njihove majke. U jednoj odredbi kotorskog statuta
iz 1359. kae se da sin daje svoj duh u ruke svoga oca i dostojno je da mu
iskazuje svaku ast i potovanje. (...) Djeca se rijetko spominju prije punoljetnosti,
uglavnom u oporukama roditelja koji ne navode uvijek ni njihova imena. Zbog
takve oskudice podataka malo se moe rei o ivotu male djece. Poznato je da su
vlasteoska djeca prve godine ivota provodila uz dojilje s kojima su mogla biti u
prisnijem odnosu nego s vlastitom majkom. () Obrtnike su ene same njegovale
svoju djecu, to je samo uvrstilo osjeajne veze u njihovim obiteljima. Visoki
mortalitet male djece utjecao je na stvaranje posebnog senzibiliteta u odnosu na
njih, sasvim razliitog od dananjeg. Smrt djeteta doivljavala se kao nunost, pa
su se roditelji morali i osjeajno prilagoditi takvim okolnostima, ne vezujui se
previe uz malo dijete. Ako bi dijete umrlo u ranoj dobi, uvijek se moglo raunati
na roenje drugog. Najvanije je bilo da potomaka ipak bude kako rod ne bi propao.
Kranstvo je, stavljajui osobu ovjeka u sredite svega, mijenjalo osjeajnost
prema djeci, promiui polako shvaanje o nezamjenjivosti svakog ovjeka.4
Dalje autorica navodi da su adolescenti u Dubrovniku u svemu bili ovisni o
roditeljima, poglavito o ocu koji je upravljao njihovom imovinom i ivotom. Teko

3
Dubrovnik, 1994.
4
Z. Janekovi Rmer, Rod i grad. Dubrovaka obitelj od XIII do XV stoljea, str. 106-
107.

18
su mogli osigurati temeljnu privatnost u uvjetima kada ukuani nisu mogli imati
ni vlastiti krevet. Vea su djeca sudjelovala u kunim poslovima gotovo jednako
kao sluge, pogotovo u obiteljima iz niih stalea. Plemika su djeca od malena
bila podvrgnuta strogom i svestranom odgoju; poloaj djece u graanskom staleu
bio je mnogo tei od djece plemia jer su vrlo rano bila ukljuena u obiteljske
poslove. Najtee su prolazila djeca serva i ancila, esto odvojena od roditelja i
prisiljena na naporan rad od najmanjih nogu.5
Kao primjer novijih kulturolokih uvida u ljudsko bie i raanje individualiteta
moe se navesti djelo Otkrie individuuma 1500.1800. Richarda van Dlmena.6
Autorovi uvidi u knjievno stvaralatvo (autobiografije, autorefleksije, memoari)
i likovnu umjetnost (portretno slikarstvo) te u sustav odgoja i kolstva daju
negativne rezultate s obzirom na temu djeteta i djetinjstva. On kae: Za razliku
od danas, u ranome novom vijeku kole i uitelji bili su zapravo sve drugo, samo
ne usredotoeni na pojedinca; nije se radilo o usavravanju individualnih vjetina,
o samostalnosti i individualnosti, ni prema nastavnim planovima, kao ni u
nastavnoj praksi. Ideja odgajanja u smjeru individualnosti razvila se tek u kasnom
18. stoljeu. Cilj svakog odgoja, privatnog, kolskog i crkvenog, bio je bogobojazni
i posluni uenik, koji je, dodue, trebao posjedovati najvanije tehnike za
svladavanje ivotnih potekoa, ali nikada samostalno djelovati i razmiljati. kola
je preslikavala kuni red, koji je u bitnome bio obiljeen autoritarnim strukturama.7
Autor istie da je, dodue, mnogo toga napravljeno na podruju kolstva u 17.
stoljeu (nastavni planovi ravnali su se prema dobi uenika, uvedeni su odvojeni
razredi itd.), ali da se ne smije zaboraviti () da su kolsko obrazovanje i odgoj
sve do vremena prosvjetiteljstva sluili samo za usaivanje najvanijih kulturnih
tehnika kao to su itanje, pisanje i raunanje, zatim na uenje katekizma napamet,
dakle kranskog morala, i povrh svega za strogu disciplinu, bogobojaznost i
poniznost. Odgoj izvan kue, kao i onaj kuni, sluio je za integraciju u postojee
uvjete i za uvrivanje tradicije. ak su i prosvijeeni pedagozi bili uvjereni u to
da bi vlastite interese i elje trebalo zatomiti, a samoljublje, kao u stvari greno
ponaanje, u potpunosti iskorijeniti.8

5
Ibid., str. 109.
6
R. van Dlmen, Otkrie individuuma 1500. 1800. Prevela s njemakog S. Lazanin,
Zagreb, 2005.
7
Nav. djelo, str. 47.
8
Nav. djelo, str. 48.

19
 II.

Hrvatska knjievna historiografija rijetko se bavila problemom lika djeteta u

starijoj hrvatskoj knjievnosti. Likom Osmana kao djeteta-mladia tek rubno
pozabavio se A. Barac u Eseju o Gunduliu.9 Barac e u tom eseju, polazei od
koncepcije da se cio problem Osmana kao epa koncentirara u liku Osmana, u
autorovu ambivalentnom stavu prema naslovnom junaku, u koncepciji Osmana
kao plemenita i junana mladia, koji ima golemu vlast, a () pada kao preplaeno
dijete koje jo pravo i ne shvaa tragike pada, vjerujui do zadnjega asa u spas,
ne spoznavajui krivnje, jer je htio samo dobro.10 Dalje e Barac za lik Osmana
ustvrditi: Mladi sultan djeluje na nas prije svega svojom ovjeanskom
vjerojatnou; on nije samo blijeda literarna figura, ve je izraeno lice junak i
dijete, odvaan i plaljiv, dobar i straljiv, sultan i ovjek, osvaja i ljubavnik.11
U daljnju analizu Osmana kao djeteta Barac ne ulazi. I suvremeniji knjievno
-povijesni uvidi ili se likovima djece uope ne bave ili pak nijeu postojanje lika
djeteta i teme djetinjstva u starijoj hrvatskoj knjievnosti sve do 18. stoljea. Tako
Slavica Stojan u monografiji Anica Bokovi12 kae: Stoljea renesanse i baroka
nisu obiljeena djecom; kult pojedinca i sile, ljubav prema pustolovinama, e za
zlatom i bogatstvom () to su prostori u kojima djeja dua nema udjela. I dalje:
Zanimljivo je prisjetiti se na koji je nain dijete ulo u hrvatsku knjievnost, za
to je pak, zasluna upravo Anica Bokovi. Anica Bokovi prva je u hrvatskoj
knjievnosti vei dio svoje poezije posvetila djetetu. Istina, djetece kojemu je
namijenila svoje najnjenije stihove nije obino dijete; u njemu ova pjesnikinja
vidi budueg Spasitelja. Budui da Bambin, kako Anica Bokovi naziva Boje
Djetece, ima osobine malenoga ljudskog bia, moemo ga smatrati djetetom.13
Zanimanje za dijete kao osobu, bie sui generis rezultat je pojaana interesa
za ovjeka, njegova fizika i psihika obiljeja. U knjizi Otkrie individuuma 1500.

9
A. Barac, Esej o Gunduliu, u Antun Barac, lanci i eseji, priredio I. Frange,
PSHK, knj. 101, Zagreb, 1968., str. 31-57 (esej je prvi put objavljen u asopisu Mladost
1923. godine).
10
Ibid., str. 43-44.
11
Ibid., str. 48.
12
S. Stojan, Anica Bokovi, Dubrovnik, 1999.
13
Nav. djelo, str. 51. i 52.

20
 1800. R. van Dlmen istie da je otkrivanje individuuma u ranome novom vijeku
korespondiralo s nastankom i razvojem znanosti o ovjeku te da je proces
formiranja znanosti o ovjeku bio vrlo kompleksan, povezan s razliitim interesima
intelektualne, filozofske, znanstvene i umjetnike naravi. Osim u sekulariziranoj
filozofiji koja je jaala antropologizaciju slike svijeta, osim u razvoju prirodoslovlja
i medicine, autor poticaje stvaranju nove slike ovjeka vidi i u umjetnosti i
knjievnosti, koje su nastojale prirodu i ovjeka kao dio nje to pomnije promotriti
i opisati.14 Pa iako u raznim znanstvenim disciplinama ranog novoga vijeka interes
za dijete nije bio u sreditu istraivanja, pisci su ve od humanizma vlastitom
djetinjstvu ili liku djeteta posveivali znatnu pozornost, svjesni da to razdoblje
ivota moe biti zanimljiva tema u djelima razliite generike ustrojenosti. Dakle,
iako povjesniari, sociolozi, kulturolozi i povjesniari knjievnosti najee nijeu
postojanje interesa za dijete kao osobu u ranom novovjekovlju, u knjievnom
stvaralatvu, kao i u likovnim umjetnostima, takav interes ipak postoji, a moe se
detektirati i u hrvatskoj kulturi, kao i u knjievnosti, i to ve u 16. stoljeu.
U nas su se problemom djeteta, posebice njegovim odgojem, bavili ljudi od
pera razliitih struka od ranog novovjekovlja. Primjerice, u pedagokom djelu
Governo della famiglia (Upravljanje obitelji) Nikole Vita Guetia, tiskanom 1589.
u Veneciji, analizira se obitelj kao sredite drutvenoga ivota. Govorei o odgoju
mladog narataja, Gueti se zalae za harmonian razvitak djetetovih fizikih i
umnih, intelektualnih sposobnosti u cilju izgradnje moralnog bia i svestrane
linosti. U obitelji vidi najvaniji imbenik u odgoju djeteta. Odgoj dijeli u faze
koje shvaa kao neprekidni lanac od prve do dvadest i prve godine ivota: u prvoj
fazi vaan je tjelesni odgoj i uenje pismena, u drugoj ishrana, fiziki odgoj, poduka
u gramatici, retorici, logici, glazbi i slikarstvu, te u aritmetici, filozofiji, metafizici
i geometriji, a za trei period zahtijeva razvijanje ostalih sposobnosti. Posebno
istie vanost glazbe u odgoju skladne linosti.15 U djelu O trgovini i savrenom
trgovcu16 Beno Kotruljevi zahtijeva strog i vrst odgoj za djeake: oni se moraju
navikavati na napore, hladnou, glad i umor kako bi ovrsnuli i navikli se na tekoe

14
Usp. o tome R. van Dlmen, nav. djelo, str. 51. i dalje.
15
Usp. o tome: Lj. Schiffler, Nikola Vitov Gueti; drugo dopunjeno izdanje, Zagreb,
2007., str. 53 i dalje.
16
Dubrovnik, 1989. Usp. o tom djelu u: Z. Janekovi Rmer, nav. djelo, str. 106. i
dalje.

21
trgovakog ivota, a kao maleni moraju uiti razne osnovne discipline i biti upueni
u naela dobrog ponaanja. Jednom rijeju, i pedagoka i ekonomska struka u
ranonovovjekovnom Dubrovniku posveivala je odreenu pozornost odgoju
djeteta. No, ne bi se moglo rei da se pritom razmiljalo o djejoj psihi, emocional-
noj strukturi djeje osobe ili o djetetovim stvarnim eljama i mogunostima.

III.

Zanemarimo li pojavu djeteta u srednjovjekovnoj knjievnosti, gdje se lik

djeteta, nadmona odrasloj osobi (jer djeja je priroda po kranskom uenju ista
i nevina) javlja najee kao simbol nevinosti ili se pak istie da je dijete odrasla
osoba (topos poznat pod imenom puer senilis, odnosno puer senex,17 stvoren u
poznoj antici u pohvalnikoj literaturi odakle je preao u kranski srednji vijek),18
lik djeteta kao posebne i specifine osobe, oblikovan na temelju empirijskog,
realistinog uvida19 u djeju psihu pojavljuje se u hrvatskoj knjievnosti tek od
razdoblja humanizma i renesanse. No, i tradicija simbolinog prikazivanja djeteta

17
Usp. o tome: E. R. Curtius, Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, prev.
S. Marku, Zagreb, 1971., str. 105-109.
18
U hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima lik djeteta pojavljuje se u djelima razliite
anrovske ustrojenosti. Primjerice, u refleksivnoj prozi (Lucidar) javlja se dijete/uenik
kao sugovornik odrasloj osobi i ima samo funkciju objekta: mora biti pouen o razliitim
znanjima. U Muki Spasitelja naega u jednoj epizodi djeca, simbol nevinosti, pozdravljaju
Isusa pri ulasku u hram/crkvu. U Aleksandridi se opisuju razne epizode iz ivota Aleksandra
Velikog kao djeteta: njegova pamet, hrabrost, pravinost, plemenitost, osjeajnost ali i
okrutnost. Najvie pozornosti Aleksandru djetetu posveeno je u epizodi s perzijskim carem
Darijem koji eli osvojiti Makedoniju poslije Filipove smrti i obraa se Aleksandru kao
malom i neiskusnom djetetu, a ovaj mu se suprotstavlja kao odrastao, mudar i lukav junak.
Svi navedeni tekstovi shvaaju dijete kao simbole nevinosti ili kao odrasle osobe, bez ikakva
realistikog uvida u psihologiju djeteta i razumijevanja za djetinjstvo kao odreenu fazu
ivota.
19
Diskusiju o realizmu kao ahistorijskoj, tipolokoj odrednici umjetnikih djela zapoeo
je E. Auerbach. Pritom je taj pojam dovodio u usku vezu s egzistencijalizmom, a s druge
strane s prikazivanjem suvremenog ivota. Usp. o tome R. Brinkmann, Vorwort u zborniku
Begriffsbestimmung des literarischen Realismus, prir. R. Brinkmann, Wissenschaftlische
Buchgesellschaft, Darmstadt 1969. O realizmu u razdoblju renesanse kao naelu koje se
poziva na prirodne zakone, a povezano je s oblikovanjem individualizma (posebice poglavlje
Der kunsttheoretische Pseudo-Aristotelismus der Renaissance), usp. S. Kohl, Realismus,
Theorie und Geschichte, W. Fink Verlag, 1977.

22
ostaje i dalje prisutna u ranonovovjekovnoj knjievnosti, s tim da je takvo,
simbolino prikazivanje djece sada bogatije znaenjima i smislovima. Kao primjeri
takva oblikovanja lika djeteta moe se spomenuti lik djeteta Danila (Joe ne
imie lit deset) u Marulievoj Susani koji, nadahnut milou Bojom, otkriva la
pohotnih staraca i oslobaa Susanu optubi; djeje nevin, a istodobno mudar i
pravedan, lik Danila spaja obiljeja puer senilis i kranske aneoske nevinosti.
Drukiji je primjer mladia Hile iz Bunieve Otmice Kerbera, simbol mladosti i
ljepote, oblikovan u tradiciji helenistikih erota koji nasljedjuje antike koncepcije
o ljepoti mladog bia i Erosu. Trei je primjer oblikovanja lika djeteta Izak u
Vetranovievu Posvetilitu Abramovu gdje je lik Abrahamova sina oblikovan u
skladu s biblijskom priom i njezinom simbolikom: kao simbolina rtva koja
zrelou odraslog i naivnou djeteta pristaje uz oevu volju i Boju zapovijed. U
renesansnim i baroknim tragedijama, mahom prevedenima i esto nastalima na
antikim fabularnim predlocima, likovi djece obiljeeni su onom istom
simbolinou koju su imali i u antikoj kulturi: djeca su ili rtve enine/majine
mrane strasti ili su instrument u politikoj borbi. Pritom su ona gotovo uvijek
bezimena i bez ikakve vlastite volje ili mogunosti djelovanja.
Lik Krista kao malog, nevinog djeteta, nasljee kranske ikonografije, esto
je utjelovljen u brojnim religioznim pjesmama, od Vetranovia pa do urevia i
osamanestostoljetnih latinista, zatim u novozavjetnim prikazanjskim tekstovima,
posebice u boinim pastoralama koje i jesu bile namijenjene enskoj i
adolescentskoj publici. Samorazumljivo je da je prikazivanje Isusa kao malog
djeteta raunalo na emocionalni potencijal recipijenata.
Simbolinim se moe smatrati i motiv djeteta u nekoliko Bunievih pjesama:
u njima se pojavljuje motiv malog djeteta, Miljenka, u krilu razbludne vile
(Plandovanja, pjesme 55, 56, 57). Tu oigledno nije rije o stvarnom, mimetikom
djetetu nego o simobikom prikazu boga ljubavi Kupida, ija je funkcija
potenciranje erotskog ugoaja cijele pjesme.

IV.

Dijete kao pojedinano, individualno bie, nepovezano i neovisno o mitolokoj

ili kranskoj predaji, dijete kao posebno i samodovoljno bie, oblikovano na
temelju empirije i mimetikog naela, dakle ne kao simbol, emblem ili znak, ne
pojavljuje se esto u ranonovovjekovnim djelima hrvatske knjievnosti, a i onda

23
kada se pojavljuje, vrlo je esto marginalizirano. Tako, primjerice, Petar Hektorovi
u Ribanju i ribarskom prigovaranju, iako sklon realistikom opisivanju putovanja
i nizanju brojnih iskustvenih pojedinosti, iako odraslim ljudima, jednostavnim
ribarima daje velik prostor u razgovorima i prigovaranjima, dijete koje je njihov
suputnik na putovanju spominje samo na jednom mjestu, i to na poetku spjeva,
da bi poslije posve zaboravio na njega (Jo Paskoj dovede sina za potribe / Koji
njim prisede da buca na ribe.; Ribanje i ribarsko prigovaranje, 61-62).
No, da predodbe djeteta i emocije koje je djetetov lik izazivao u ranom
novovjekovlju nisu uvijek bili ni ploni, ni shematini ni emocionalno insu-
ficijentni, nego oblikovani na realistikim, najee empirijskim uvidima o
specifinosti djeje osobe, eljela bih pokazati na nekoliko primjera.
U nekim tekstovima ranog novovjekovlja lik djeteta oblikovan je u kontekstu
autobiografskog zapisa, a u nekim djelima dijete se pojavljuje kao lik koji znatno
obogauje fabularnu strukturu. U autobiografski oblikovanoj Panonijevoj Elegiji
u smrt majke Barbare elegijsko ja, tugujui zbog majine smrti, evocira svoje naj-
ranije djetinjstvo i majinu ljubav istiui ne samo opepoznate i uvrijeene mo-
tive ljubavi majke prema djetetu nego i motive iz vlastita ivota, motive koji imaju
obiljeja individualnog, realistikog, psiholokog uvida u odnos djeteta i majke:

Zatim si edo, mene, u mekome naruju njihala;

U tvoje sam dojke gnjurio svojim usnama.
Ti si me grlila, ti najvie mene mazila, pazila,
Ko da jedinac ti bijah. Na grudi me grijala.
Daleko zavist, uza me jo je dvoje ih imala,
Ali sam njezin bio miljenik najdrai.
Jer, majka kao da sluti sudbinu djeteta.
Il are ljubi dijete roeno kasnije?
I im hodati poeh sigurnijim korakom,
I jezik se presta lomiti rijeima tepavim,
Odmah si osnovnom uenju marnog me privukla
I nijesi dala, da doma besposlen boravim.
U smrt majke Barbare, 87-9820

20
Stihovi se navode u prijevodu N. opa, u knjizi Hrvatski latinisti; Razdoblje
humanizma, priredio i predgovor napisao D. Novakovi, Zagreb, 1994.

24
 O snanoj emocionalnoj reakciji odrasle osobe, oca, na smrt malog djeteta,
odnosno o armu kojim malo dijete djeluje na roditelje, lijepo svjedoe Zlatarieve
nadgrobnice sinu imunu i keri, pjesme u kojima lirski subjekt iskazuje emocije
adekvatne suvremenom doivljaju takve tragedije. Primjerice, u nadgrobnici
umrlom sinu imunu, u kojoj se pjesnik obraa sinu kao ivomu i naglaeno
emocionalno evocira njegovu djetinju umiljatost, gubitak djeteta opisuje se kao
nestanak svake ivotne radosti, a djetinje ponaanje prema ocu evocirano je s
mnogo realistinosti i uvjerljivosti:

Pridragi sinko moj, k razlog ov b,

da oi ovakoj zatvorim ja tebi,
na mojoj to smrti od tebe prijat mnjah?
Evo mi umrije ti, a ja iv, jaoh! ostah.
Sunce svoj okoli jednokrat obie
i mjesec jo ne tri, ti k nami da prie.
Malo ti postoja, hrlo t nas ostavi,
o diko sva moja i moja ljubavi!
Ter bri od strile odletje u mal as
i tvoje sve mile razblude skri od nas.
Ve nee aka zvat da te u svoj kril primi,
ni njegov grlit vrat rukami drazimi.
prvo si veselje od srca moga bil;
jaoh! sad si dreselje i vjeni pla i cvil.
koli se promini moja es u kratko
i gorko uini ufanje prislatko!
Ne bude sunce za ni iste vas moj vik
to sa mnom nee na i oi pla velik;
jer s tobom radosti umrijee sve meni,
i sa mnom svitlosti oiju mojijeh n.
U smrt imuna sina svoga prvoroenoga koji ivje godite
i dva mjeseca i petnaes dana; umrije na tri setembra godita
1592.21

21
Cit. prema: Zbornik stihova XV. i XVI. stoljea, priredio R. Bogii, SPH, knj. 5,
Zagreb, 1968.

25
 Kao i u navedenoj, i u drugim Zlatarievim nadgrobljima posveenima umrloj
djeci lirski subjekt naglaeno afektivno govori o emocionalnom odnosu oca prema
svojoj djeci,22 to u izvjesnoj mjeri nijee historiografske i socioloke uvide o
ravnodunosti roditelja prema smrti malog djeteta. Iskazi lirskog subjekta u tim
su nadgrobljima emocionalno snano oblikovani, a u psiholokom pogledu
adekvatni su suvremenim reakcijama roditelja na gubitak djeteta.

V.

Pastoralni anrovi svojom nostalgijom za izgubljenim svijetom nevinosti,

evociranjem zlatnog doba, doba nevinosti i sree, prirodnog ivota, esto se od
najranijih poetaka povezuju s djetinjstvom te nerijetko oblikuju likove djece.23
Tako je i u Dria. Psiholoki nijansirano i utemeljeno na empirijskom uvidu u
djeju osobu, oblikovan je lik Dragia u pastoralnoj drami Tireni: rije je o
sporednom liku iz galerije vlah, djeaku-mladiu kojega bi suvremena psihologija
po ponaanju smjestila u dob izmeu predpuberteta i puberteta. Lik djeteta
Dragia24 pojavljuje se tek u etvrtom inu, kada je ljubavna potraga i enja brojnih
odraslih likova za vilom Tirenom poprimila panerotske razmjere: tada se i Dragi,
sin Radatov, ukljuuje u ljubavnu igru. Srdit na oca koji se zaljubio u prelijepu
Tirenu, dijete Dragi u razgovoru s ocem, kao svako malo egoistino bie koje se
brine za obiteljski mir i sklad, a strahujui od majine ljubomore zbog oeva
ljubavnog mahnitanja, pokuava nagovoriti oca Radata da se okani ludovanja koje
on ne razumije i poe kui jer Maja se skonava er domom ne ide, /Jeda ti e ka
strava to tako uzdie? (IV/1).25 Na oeve rijei da ga je ranio bog ljubavi Kupido
i da je on u tome posve nemoan, Dragi reagira drzovito i umiljeno, kao mali
hvalisavac u predpubertetu:

22
U drugoj nadgrobnici istom sinu imunu pjesnik kae: Ovdi je IMUN, znaj,
djetece pridrago,/ njegovih na svit saj roditlj sve blago. (Nadgrobje istoga)
23
Usp. o tome: P. V. Marinelli, Pastoral (osobito poglavlje The Retreat into Child-
hood), Methuen & Co Ltd, London, 1971.
24
Ime Dragi nose u djelu ak dva lika, kako to pokazuje popis lica iz prvog izdanja
(Venecija 1551). U stvari, u tom popisu spominje se Dragi kao lik ak tri puta: Dragi
Vlah, Dragi dijete i Dragi. No, u tekstu se ne moe identificirati postojanje treeg Dragia.
25
Svi stihovi iz Tirene navode se prema: Marin Dri, Djela, priredio F. ale, Zagreb,
1979.

26
 imt, bih ga batiom privrzo ovim ja,
ter bih ga zlom sriom domome poslao tja,
da takoj ne ide striljaui eljad.
Ah, da gdi izide, ja bih mu dao sad!
I dalje:
Ja bih ga i dalee dokuio praom,
neka se zlo bree ne rve ve s aom.
Pritom se brine za majku i svoj obiteljski mir:
Voh, aa, kuda e po? to ti je pripalo?
Kako li maju o i dijete tvoe malo?
Ni dalje ne izostaju prijetnje Kupidu, hvalisave prijetnje karkteristine za psihu
djeaka:
Ja bih ga nauio to je striljat ljudi!
Jo se n stuio s kiemgodi zle udi
ki bi mu skrili luk i ruku desnu
i strile olomili o oas obiesnu.
U treem prizoru etvrtoga ina sureu se Dragi i Kupido i njihov razgovor
nalikuje na nadmetanje dva prgava, na borbu spremna djearca:
Dragi
to pita prau ti? Ti li si ki strielja?
Kupido
Sad e me poznati, ako me ne pozna!
Dragi
Ter to e tej strile?
Kupido
Srce u ti ustrilit.
Dragi
Obiesno kopile, zato ne s mirom it?
Kupido
Kobila ti e mati, a ti si kopile!
Na vjeru plakati, ma ci liepe vile.

27
 Nakon prizora, u kojima je djeja psiha prikazana u svojoj karakteristinoj
hvalisavosti, junaenju, prgavosti i djeakom buntovnitvu, u etvrtom prizoru
slijedi susret Dragia, kojega je upravo ranio Kupido, i vile. U toj sceni Dragi je
prikazan kao mladi koji je upravo uao u pubertet, kojemu su proradili pubertetski
hormoni, koji je zaboravio sve ono ime se hvalio i ponosio i to ga je brinulo
prije kratkog vremena:
Dragi
Bogme u s tobome, lijepa vilo, po!
Vila
Ter to e initi, kad bude sa mnom do?
Dragi
Verno u sluiti tvu lipos dan i no.
Vila
Da to e o maju za doi sa mnome?
Dragi
Za maju ne haju, ja u do s tobome.
Na Tirenino ironino pitanje to zna raditi, Dragi se hvalie jo uvijek kao
djearac:

Dragi
Umijem, gospoje,
u dipli sviriti na potenje tvoje,
i svrake puhati, i ptice ostale
umijem hitati, velike i male;
i umijem zapinat zecovom tonote
i pod plou hitat lisice meu plote.

Psiholoko nijansiranje u ocrtavanju Dragieva lika izmeu djeatva i mlade-

natva26 rafinirano je i duhovito uhvaeno u sljedeem prizoru:

26
Usp. o tome: J. Piaget (Pijae) i B. Inhelder, Intelektualni razvoj deteta, prev. M.
Milinkovi, III. izd., Beograd, 1986. U poglavlju Miljenje u adolescenata autori razlike
u miljenju izmeu djeteta i adolescenta vide ponajprije u tome to dijete misli iskljuivo
o konkretnim situacijama dok adolescent ima sposobnost apstraktnog miljenja te mogunost
da se ukljui u svijet odraslih. Pritom se uklapanje adolescenta u drutvo odraslih ne moe

28
 Vila
Da s kieme spi domom?
Dragi
S majmome u nogah.
Mogao bih i s tobom, er niesam pero plah.
Maja me ne usuje, kad spim njom, vragut kus;
zato me ne psuje vik, tako ne ostao pus!
I dalje:
Dragi
Da to li mene o? Nemoj me ostaviti!
Vee mi ni maja ni aa mio n
nego lipos tvoja ka srce m zani.

U navedenim je odlomcima u psiholokom smislu vrlo realistiki ocrtan lik

djeteta na razmeu djeatva i mladenatva: prikazan je put od djejeg egoizma,
egoistinog predpubertetskog racionalizma djeteta koji daje savjete vlastitu ocu,
do pubertetske seksualnosti i zaljubljenosti. Takav nain profiliranja te delikatne
dobi mogao bi potpisati svaki moderniji, postfreudovski psiholoki prirunik koji
respektira spoznaje o djejoj seksualnosti. Na pitanje je li se Dri u profiliranju
Dragieva lika mogao oslanjati na neke knjievne uzore ili je predoivanje toga
lika rezultat autorova dobra poznavanja ljudske psihe i pomnog uvida u konkretnu,
pojedinanu ljudsku narav teko je odgovoriti. Meutim, sklonija sam miljenju
da je portretiranje likova kao konkretnih, na temelju empirije i osjetilne spoznaje
ocrtanih bia, pa tako i Dragieva lika, nijansirano predoivanje psiholokih stanja
raznih karaktera, temperamenata, dobi i spola izraz Drieve stvaralake
inventivnosti i originalnosti a ne rezultat nasljedovanja nekih uzora.

odigrati bez sukoba u koji adolescent ukljuuje volju. Dalje autori istiu da dijete reflektira
iskljuivo o sadanjosti, a da refleksije adolescenta prelaze okvire sadanjosti te da svoje
misli usmjerava na neaktualna razmiljanja koja su ipak u vezi s doivljenim i aktualnim
situacijama. Jednom rijeju, istiu autori, za razliku od djeteta, adolescent poinje graditi
teorije i sisteme u najirem smislu te rijei. Isto tako, za razliku od djeteta, adolescent
reflektira svoje miljenje i konstruira teorije, iako kadikad nevjete i kratkotrajne, koje mu
omoguuju da se uklopi u svijet odraslih (nav. djelo, str. 46-49). Upravo navedena obiljeja
adolescenta: poetke apstraktnog miljenja, tenju za ukljuivanjem u svijet odraslih, voljni
element, izgradnju nekih teorija o ivotu i svijetu nalazimo u liku Dragia.

29
 Da je Dri posebnim oima gledao i razumijevao dijete te da je djetinjstvo
smatrao specifinim razdobljem ovjekova ivota, odnosno da je prema toj dobi
imao posebno afirmativan emocionalni odnos, govori nam jo jedan odlomak iz
Tirene. U prvom prologu Tirene u kojem Vueta predstavlja pastoralnu scenu u
kojoj e se odvijati budua radnja i opisuje Rijeku dubrovaku kao lokaliziranu
antiku Arkadiju, kao prelijepu dubravu koja inspirira umjetnike, on u taj prostor
smjetava i lik samog Dria nazivajui ga mladim djetiem:
Vueta
Sad jedan mlad djeti s tim vilam pri vodi
stare kue Dri sv mlados provodi,
koga su tej vile od bistra hladenca
dostojna uinile od lovorna venca,
ki mu su na glavu stavili za ures
da ovu dravu proslavi do nebes.
Otajna naravi sva mu odkrivaju,
ka im bog objavi u vodah da znaju.
Taj mladac sad pjesni tej spieva kraj rike,
da ljudem duh biesni od slasti tolike.

U navedenom odlomku razaznaju se i tradicionalne i vrlo moderne koncepcije

o analogiji izmeu umjetnika i djeteta.27
I u Drievoj pastorali Pripovijes kako se Venere boica uee u ljubav lijepoga
Adona u komediju stavljena javlja se lik djeteta, odnosno tematizira se na psiholoki
uvjerljiv i realistian nain odnos majke i sina: dok majka dri sina za malo dijete
iskazujui prema njemu maksimalnu posesivnost karakteristinu za odnos majka

27
Takve koncepcije infantilnog, koncepcije o analogiji izmeu umjetnika i djeteta,
odnosno shvaanje o stvaralakom potencijalu djejeg bia, dodue na drukijoj razini, bile
su vrlo proirene u umjetnosti prve polovice 20. stoljea. Usp. o tome: . Beni,
Infantilizam/J. Guro, u Pojmovnik ruske avangarde 9, ur. A. Flaker i D. Ugrei, Zagreb,
1993., str. 111-124. I M. Krlea u Djetinjstvu u Agramu godine 1902-03 (Republika 1952)
vidi podudarnosti izmeu umjetnika i djeteta: i dijete i umjetnik zbog svoje neintegriranosti
u drutvo ostaju slobodna bia prirode, izmiui represivnim mehanizmima kulture. Usp.
o tome: . Beni, Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03 Miroslava Krlee djetinjstvo
kao predmet kontemplacije i sjeanja, u knjizi Lica Mnemozine; Ogledi o pamenju, Zagreb,
2006., str. 11-37.

30
 sin, on ne mari za majinu brigu i ljubav, drzovito joj se suprotstavlja kao svako
dijete u pubertetu i uporno razmilja o eni:

Vlade, mati Grubiina

Mlaahni sinko moj, djetece moe drago,
kuda mi ide toj, moje velje blago?
Kuda mi hoe po, moe vito kopjice,
a majku hoe o, d roni suzice,
da tebe, sunace, tva majka ne gleda,
da majci srdace tuno se raspada?
A ti, zli ovjee, kuda mi vodi sad
toliko dalee hranjenje moje u grad,
m perlu, moj bosil, moj mio garopalak
koji sam ja gojil u staros m tapak?

Erosom opsjednut Grubia drsko odgovara:

Majdet ga neu sad vragut bat domom it, -

svakako pou u Grad djevojku isprosit.
Bogme ga na pau ne mogu vee it;
ja se sam, da t kau, odluio oenit.
i dalje:
Ja hou pritilu, da me u zimu grije.28

Navedeni primjeri svjedoe o tome da je Dri imao uvida u djeju prirodu,

posebice da je dobro uoavao obiljeja djeje seksualnosti. Isto tako, iz jednog
navedenog odlomka (Prolog Tirene) moe se razabrati da je dubrovaki
komediograf infantilno smatrao umjetniki kreativnim29 ukljuujui se na taj nain,
makar i samo indirektno, u renesansi zapoetu polemiku o odnosu prirode i kulture.

28
Svi citati iz Venere i Adona (1. prizor) navode se prema: M. Dri, Djela, priredio
F. ale, Zagreb, 1979.
29
Nedodirnuta Rousseauovom apologijom nevinosti djeteta i romantiarskim
velianjem estetike nevinosti djeteta i uzdizanjem djetinjeg umjetnikog potencijala, u
Dria e izostati sve one koncepcije infantilnog koje su obiljeile novija razdoblja
umjetnosti i refleksije o njoj.

31
 VI.

I u Gundulievu Osmanu u nekoliko je segmenata oblikovana predodba

djeteta: na nekoliko mjesta u epu bilo pripovjeda bilo neki od likova atribuiraju
mladog turskog sultana kao dijete. Odmah na poetku epa pripovjeda naziva
sultana dijete oholo (im s ovega dijete oholo/ peali se, grize i mori, I,101-
102).30 Drugo pjevanje zapoinje pripovjedaevom refleksijom o ludoj i nerazum-
noj mladosti i opomenom Osmanu, plahom djetetu, da ne postupa nerazborito:

O mladosti tata i plaha

koja srne s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora,
smiona si i slobodna
zato ne ima misli u sebi
trudna dila tim su ugodna
i najtea laka tebi.

Poslije kataloga nerazumne djece iz mitologije i povijesti (Ikar, Faeton i

Aleksandar Makedonski) pripovjeda se vraa na Osmana:

S tebe i otmansko plaho dijete

sada srne svojom vlasti
ne razbiru otprije tete
u ke pak bi mog upasti.
Ah, u Istok, care Osmane,
mlaahan se jo ne puti
dokli verne i uzdane
tve svjetnike bude uti!
Mudro su oni razmislili
to jo mladost tebi ne da,
u sv volje samoj sili
ka nadalek ne pogleda.

30
Svi stihovi iz Osmana navode se prema: Ivan Gunduli, II, Osman, priredio M.
Ratkovi, PSHK, knj. 13, Zagreb, 1964.

32
 Pree su tvoje odluke
prividjenstva er ne imaju;
prednje zgode za nauke
ljeta bo ti jo ne daju.
Tvom zelenom primaliu
zrelijeh dana jesen do e:
prije vremena nemoj u cviu
slavi tvojoj trunit voe.
Osman, II, 1-8; 21-40

Djetetom naziva Osmana i Daut bunei vojsku protiv Osmana (Ah davori,
slavni Otmane, / i vi silni cari ostali, / sad viteze vite izbrane / kijeh ste vaom
djecom zvali,// gdje ih dijete s prijeke elje/ bjelodano kolje i davi; i dalje: Dijete
tato, plaho i vrlo, / kad p svijeta skupi ujedno, / i svj vojsci jedno grlo/ prikla
i carstvu svom neredno;, XVIII, 77-82; 93-96). Predodba djeteta kao nerazumna
i neiskusna bie u funkciji je motivacijskog sustava u oblikovanju fabule: turski
poraz kod Chocima velikim se dijelom tumai Osmanovom nezrelou i
mladenakom nerazboritou. Proistekla iz konzervativnog svjetonazora, Gunduli-
eva negativistika slika Osmanova infantilizma nije oblikovana na psiholokom,
osjetilnom, pojedinanom uvidu u djeju narav, kao to je to sluaj s predodbom
djeteta Dragia u Drievoj Tireni, nego je apriorni zakljuak, apstraktna pojmovna
konstrukcija proizala iz njegove politike vizije svijeta: samo su stari mudri i
razumni i stoga oni moraju u svojim rukama drati pozicije moi i vlasti.
U hrvatskoj knjievnosti 18. stoljea slika djeteta podreena je raciona-
listikim, prosvjetiteljskim koncepcijama: o djetetu se razmilja ne kao o biu sui
generis nego kao o tabula rasa, materijalu koji se mora poduiti, obrazovati, uvesti
znanjem u drutvo odraslih, kultivirati i civilizirati. Takva slika djeteta razabire
se iz Relkovieva Satira (To upanti, moj dragi Slavone, / dragi brate i dobri
zemljae, / pak kad tebe nije otac dao / ni u skulu da ui poslao, / alji dite, nek
dobar postane, / to ti kaem ja od moje strane. ),31 iz njegovih basni, iz Doenove
Adaje sedmoglave, a isto tako i iz onih djela koja se smatraju poetkom
knjievnosti za djecu (J. Dijani, Naroeni dan, A. Vrani, Mlaji Robinzon).

31
Stihovi iz Satira iliti divjeg ovika (I, 141-146) navode se prema: Djela Matije Antuna
Reljkovia, priredio T. Mati, SPH, knj. XXIII, Zagreb, 1916.

33
 *

Po suvremenom shvaanju dijete i djetinjstvo predstavljaju poetke ovjekova

ivota. No, predodba djeteta uvelike se mijenjala tijekom stoljea u raznim
disciplinama. U historiografskoj i sociolokoj literaturi esto se govori o nerazu-
mijevanju srednjeg i ranog novog vijeka prema djetetu i o od dananjeg posve
razliitom shvaanju i emocionalnom odnosu srednjovjekovne i ranonovo-
vjekovne kulture prema djetetu.
Analizirajui slike i predodbe djeteta u hrvatskoj ranonovovjekovnoj
knjievnosti pokuala sam pokazati da dijete kao bie sui generis nije posve
zanemareno kako se obino misli. Iako se dijete u knjievnim tekstovima tog
razdoblja ee prikazuje kao simbol, bilo erotski (nasljee antike) bilo simbol
nevinosti i istoe (kransko nasljee), ipak ne izostaju ni tekstovi u kojima se
dijete pojavljuje kao konkretno, pojedinano, na temelju iskustva odraslog
oblikovano bie koje ima svoju specifinu prirodu.

THE CHILD AND CHILDHOOD

IN OLDER CROATIAN LITERATURE

Summary

The paper, starting out from universally spread and inveterate views that the
child and childhood in the Middle Ages and the early Modern Period did not at-
tract any special attention from writers, endeavours to show that the child as con-
crete, individual being, a being sui generis was nevertheless presented in some
parts of older Croatian literature, for example in the autobiographical texts of
J. Panonius and D. Zlatari and in the epic of Gunduli. Particular attention is de-
voted to the analysis of Dris pastorals in the wish to show that this writer too
shaped the figure of the child or adolescent as a being sui generis realistically,
with psychological conviction and on the basis of empirical observation.

34