ante pavlov

Language Death
david crystal
Cambridge: Cambridge University Press, 2000.
133
Cenedl heb iaith, cenedl heb galon.
prikazi i recenzije
Jedno od najveih pitanja moderne lingvistike je ekspanzija velikih te nesta-
janje malih jezika. Ba to pitanje, kao i sve to prati navedene procese, iznosi
u svojoj knjizi Language Death (Smrt jezik) ugledni britanski lingvist Da-
vid Crystal. Pristupanim pisanjem o spomenutom problemu, ali ipak ne diskrepancija
sijeanj 2008.
pojednostavljenim, Crystal daje objanjenje to je to smrt jezik, zato je
svezak 9 | 13 broj
nuno sauvati jezinu raznolikost te kako to postii.
Od poetka se 90-ih godina o izumiranju jezika naveliko pisalo, napisan
je znaajan broj knjiga i lanaka o tom pitanju, meutim ova je knjiga i u
takvoj situaciji potrebna, tim vie to se jednojezinost u zadnje vrijeme
poela iriti kao glavna opreka multikulturalnosti, o emu Crystal pie u
drugom poglavlju pod nazivom Zato bismo trebali mariti? (Why should
we care?). No za razliku od velikog broja drugih lingvista koji su se bavili
ovim problemom te pisali o smrti jezik i smanjenju jezine raznolikosti,
npr. r. m. w. Dixona ili Nancy Dorian, Crystal nema ni minute terenskoga
rada pa se stoga uvelike mora oslanjati na mnoge druge izvore i autore koji
su se bavili tim osjetljivim pitanjem. U takvoj situaciji, Crystal se uvelike
slui citatima i referencama, u prvom redu iz Dixonove knjige (The Rise and
Fall of Languages. Cambridge: cup, 1997), ime bismo Crystalovu knjigu
mogli okarakterizirati kao malu, popularnu antologiju, a ne strogi autorski
uradak. Naravno, pod ovim ne mislim nita negativno o Crystalovu djelu.
Pitanja su izumiranja jezik te smanjivanja jezine raznolikosti preozbiljna
da bismo angairanim lingvistima pristupili s takvom sitniavou pa se
iz toga razloga moe pohvaliti svaki napisan redak i smatrati ga ozbiljnim
doprinosom u borbi protiv globalnog lingvocida, kao to ni popularizacija
ove tematike ne moe nikako nakoditi ve samo pridonijeti osvjetavanju i
pozitivnu pomaku. U skladu je s tim Crystal prilikom svojega, moda bismo
rekli davna, posjeta Zagrebu, a za koji moemo zahvaliti Damiru Kalogjeri,
studentima i ostalim zainteresiranim sluaima predstavio svoju knjigu na
 duhovit i zanimljiv nain. Bila bi velika teta da se jedno takvo gostovanje
ne ponovi jo jednom.
Crystal nas na poetku knjige upoznaje s pojmom jezine smrti navodei
koliko u svijetu ima velikih i malih jezika. Prema nekima taj broj vari-
ra izmeu 3000 i 6000, dok je Crystalu donja i gornja granica, s kojom bih
se i osobno sloio, 5000 i 7000 jezika. Od toga e, prema predvianjima, u
134 iduih 100 godina izumrijeti oko polovica, dakle oko 3000 jezika, a samo u
prikazi i recenzije ovom trenutku oko 400 jezika samo to nije izumrlo.
Zadaa autora ove knjige, miljenja sam, nije bila nimalo lagana: trebalo
je balansirati izmeu jednostavna, popularna i struna pristupa, iako mu se
moe postaviti pitanje zato se nije bavio i literaturom koja obrauje pitanja
diskrepancija strukture onih jezika koji prolaze kroz period slabljenja do konanog trenut-
sijeanj 2008. ka smrti. Naime, poredbeno je prouavanje jezika kojima prijeti izumiranje
svezak 9 | 13 broj
pokazalo da ugroeni jezici dijele neka gramatika obiljeja, primjerice dol-
azi do pojednostavljivanja gramatike strukture te intezivno posuivanje
iz dominantnog, leksifikatorskog jezika. Tada se izumirui jezik postupno
funkcionalno reducira, gubi domene svoje uporabe, odnosno broj komu-
nikacijskih situacija u kojima se upotrebljava(o), dok na samom kraju od
njega ne ostane poneka fraza, ili moda toponim i sl.
Odgovori su, u vidu podnaslova, u 2. poglavlju knjige u potpunosti
pogoeni. Svako od takvih potpoglavlja obrauje jedan od razloga ouvanja
jezine raznolikosti: (1) trebamo raznolikost, (2) jezici izriu identitet, (3)
jezici su ogledalo povijesti, (4) pridonose ukupnosti ljudskoga znanja te (5)
jezici su zanimljivi kao takvi. Mislim da jedino posljednji odgovor moda
treba laganu razradu, odnosno u tom je dijelu knjige Crystal moda mogao
malo vie iskoristiti Sapir-Whorfovu hipotezu jer je tu upravo to posrijedi.
Jezici su jedinstveni gramatikalizatori i leksifikatori objektnog svijeta, i to
je karakteristino za svaku jezinu zajednicu kao subjekta u tome procesu.
Prekodiranje opaajnoga, odnosno opaenog svijeta u jezik jest dostignue
vrijedno smo po sebi, eventualna bi temeljitija razrada ovog dijela dala
Crystalovoj knjizi dodatnu vrstinu i zanimljivost u obrazloenju ouvanja
jezik.
U 4. i 5. poglavlju Crystal raspravlja o koracima koji se moraju poduzeti
te to se moe po tom pitanju napraviti; ova dva poglavlja podosta sumiraju
od onoga to je ve prije napisano u postojeoj literaturi o ovoj problema-
tici. Crystal istie kako je mogue da jezik preivi ako se kod njegovih gov-
ornika podigne ugled koji taj jezik uiva, njihovo samopotovanje, meutim
takoer izrie i tvrdnju koju moemo uzeti s rezervom. Naime, Crystal tvrdi
da se ugroeni jezik moe oporaviti ako ugroena jezina zajednica ovlada
prednostima elektronske tehnologije, ali to moe biti i dvosjekli ma. Kada
jednom ugroena jezina zajednica doe u kontakt npr. s Internetom, u tom
je trenutku ve izloena pritiscima globalizacije te je logino da e se sadraji
na Internetu moi itati samo na jednom od dominantnih jezika. Moda je
izlaz u koritenju prednosti televizije, radija i tiskanih medija, a Crystal na
to i cilja s obzirom da je to donekle izvuklo velki jezik. Takoer, trebamo 135
uzeti s rezervom i tvrdnju da se umrli jezik moe ponovno oivjeti jer nije prikazi i recenzije
sluaj da tako oivljeni jezici nastave tradiciju ondje gdje je za izumrlu vari-
jantu ona prestala, i to u prvom redu mislim na strukturu, npr. dananji je
maorski strukturno drukiji od starog, izumrlog maorskog, a takoer i 1900.
izumrli kaurnski, ponovno je oivljen, ali strukturno drukiji. Naravno, tu diskrepancija
sijeanj 2008.
je i pitanje hebrejskoga, ali tu ne moemo govoriti o oivljenu jeziku ako
svezak 9 | 13 broj
je cijelo vrijeme postojala neprekinuta pisana tradicija na hebrejskome kao
vjerskom jeziku, to dobro uoava Crystal.
U knjizi se napominje da je jako vano dokumentirati jezike i biti na
terenu prije nego to postane prekasno za neke od njih, odnosno, u pravoj
boasovskoj tradiciji jezinog dokumentiranja, nema bolje stvari za mlada
lingvista nego otii na neko vrijeme istraivati neopisani jezik, i napi-
sati gramatiku, rjenik te zbirku tekstova. Dakako, s ovim se ne mogu ne
sloiti.
Zanimljivo je vidjeti na kraju knjige dodatak u kojem su prezentirane or-
ganizacije namijenjene spaavanju ugroenih jezika. Sredita su svih tih
organizacija uglavnom u Japanu i u drugim zemljama zapadnoga svijeta,
dok ih je samo nekoliko sa sjeditem u Meksiku, Gvatemali i Brazilu. To kao
da dobro pokazuje da u osvjetavanju govornik treba poeti od lingvist jer
navedeni primjeri pokazuju da je u svim zemljama June i Srednje Amerike
primarno prouavanje panjolskoga i portugalskoga jezika, dok je zaniman-
je za autohtone, ugroene jezike slabo ili nikakvo, to je itekako porazna
statistika. Na tragu ovoga mogao bih navesti i stanje u hrvatskoj lingvistici
kao zabrinjavajue, jer se premalo bavimo samim sobom, tj. svojim jezinim
varijetetima ili, kao to u pokazati, jezicima.
Jezina je raznolikost svijeta jako bitan segment ukupne kulturne razno-
likosti ljudskih zajednica, a podrazumijeva se da je jezik i kljuan oslonac
vlastitoga identiteta. Nikada nije kasno napraviti togod jer se jezina
rasprostranjenost smanjuje tijekom vremena; dalmatski je (veljotski)
stoljeima uzmicao pred hrvatskim, da bi svoj kraj doivio tek u osvit 20.
stoljea; trenutano su na redu istroromanski te istrorumunjski i venetski
 u Istri od kojih svaki ima debelo manje od tisuu govornika. U Hrvatskoj su
dakako ugroeni i akavski i kajkavski, idiomi prvih hrvatskih knjievnika,
hrvatski jezici s knjievnom tradicijom jednako starom kao i kod nekih
velikih jezika, a i dalje se smatraju dijalektima hrvatskoga (npr. Ethno-
logue, a i mnogi eminentni hrvatski lingvisti) uzimajui u obzir genet-
ske kriterije. Tako jednostavno postavljeno, a ignorirajui u potpunosti i
136 sociolingvistika i kognitivnolingvistika dostignua, prema genetskim
prikazi i recenzije kriterijima moemo smatrati istim jezikom i cijeli junoslavenski jezini
prostor te time ugroziti postojanje naih jezinih varijeteta, nazovimo ih
tako, akavskoga i kajkavskoga koji svakako funkcioniraju kao jezini iden-
titeti makar njihovi govornici toga nisu svjesni.
diskrepancija Nemamo, dakle, puno razloga za optimizam! I da zakljuim s nekim
sijeanj 2008. zapanjujuim brojkama koje Crystal iznosi u svojoj knjizi: 4% svjetskih
svezak 9 | 13 broj
jezika smjeteno je u Europi, a primjerice samo na Papui Novoj Gvineji i u
Indoneziji 25%; 96% svjetskih jezika govori samo 4% stanovnitva svijeta,
25% ima manje od tisuu, a 95% svjetskih jezika ima manje od milijun gov-
ornika. Trenutano je samo 600 jezika sigurno, dakle negdje oko 10%; ne
zna se koliko je jezika izumrlo, a da se nikada nije saznalo da su i posto-
jali. Porazna statistika govori da u doglednoj budunosti lako moemo biti
u situaciji da imamo oko 200 jezika, odnosno onoliko standardnih jezika
koliko i drava svijeta.

ante pavlov

Hrvatski na uvjetnoj slobodi:

Jezik, identitet i politika izmeu
Jugoslavije i Europe
ivo ani
Politika misao: Zagreb, 2007.

Knjiga Ive ania, izvanrednoga profesora hrvatskoga jezika i novinar-

ske stilistike na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu, novi je doprinos
promiljanjima jezine stvarnosti. Njegova se najnovija knjiga sastoji od
Uvoda, dva vea poglavlja te Pokuaja zakljuka.
Mogao bih rei da se jezina pitanja u Hrvatskoj uglavnom pokuavaju
razmatrati na tri razine. Prva je razina ona jezinih idioma koji se govore u
lokalnim, u Hrvatskoj, geografskim skupinama. Morao bih biti poprilino
oprezan da takve lokalne jezine varijetete na nazovem njihovim pravim
imenima, jer, naalost, ti nazivi u jezino-identitetskom smislu nisu ni naj-
manje prihvaeni na lokalnoj razini gdje su ti idiomi i najjae zastupljeni.
Tako da sve srameljivije baratamo akavskim i kajkavskim kao jezicima, a
sve ih, mogue, vie uklapamo u veliku jezinu odrednicu hrvatski jezik.
Na drugoj razini, onda, ba dolazi taj hrvatski jezik, koji, meutim, ne dol- 137
azi bez dodatnih problema. Naime, vjekovjena su raspravljanja o njegovoj prikazi i recenzije
slinosti ili istosti srpskome, gdje se na odreeni nain sukobljavaju isti oni
elementi koji ukalupljuju akavski i kajkavski i opeidentitetsku maticu
hrvatskoga jezika. Trea razina je, pak, najsuvremenija boljka cijelog ovog
jezinog podruja, razina njegovoga odnosa prema van, prema jezinome diskrepancija
sijeanj 2008.
stanju u Europi. Uzevi svu tu nagomilanu tradiciju u obzir Ivo ani u svojoj
svezak 9 | 13 broj
knjizi pokazuje koliko su naa jezina previranja u potpunosti suvremena na
europskome tragu. Naime, Europa, a time i njezini jezici, nije ni najmanje
poteena problema, stajalita, razmatranja i prepucavanja koja se mogu
vidjeti u naoj maloj lokalnoj sredini. Kako je dravna, jezina nagradnja u
velikoj mjeri identitetska, logino je da centralni dio svoje knjige ani obre
oko dva temeljna poglavlja.
Prvo je poglavlje o hrvatskome jeziku nakon raspada Jugoslavije. U na-
vedenome poglavlju ani nam prikazuje nekolicinu problema koji more
govornike hrvatskoga, gdje autor to oprimjeruje suvremenim pomagalima
poput prijevoda filma ili internetske diskusije. Isto tako, primjer jezinoga
sukoba Hrvata doseljenika i Hrvata starosjedilaca vrlo lako moe izmamiti i
pokoji smjeak, jer se pokazuje potpuna apsurdnost sukoba lokalnih idioma,
pa ak kad je s jedne strane rjenik lokalnoga idioma blizak standardnome
jeziku.
Drugo je poglavlje, naziva Europa uoi hrvatskoga, na jednaki nain
paradigmatino za stanja u kojima se identitet pokazuje kao kulturna ra-
zlika konstruirana na temelju kulturnoga kapitala skupine, a iz kojega e
skupina, u odreenoj drutvenoj konfiguraciji jednome dijelu svoga nasljea
pripisati razlikovno obiljeje u odnosu na drugu skupinu. Na odlinim prim-
jerima ani pokazuje kako se europska razina ni najmanje ne razlikuje od
lokalne hrvatske, a niti se ne razlikuju druge lokalne europske razine. Na taj
nain hrvatski govornik moe pronai zajedniku frustraciju s govornikom
nepostojeeg austrijskoga, i to ne samo na meudravnoj razini u sukobu
sa srpskim, nego i na svojoj vlastitoj mikrorazini. Kao da se stvari ponavl-
jaju s niih razina i na viim u istovjetnim problemskim opisima. I to nije
 nita emu bismo se morali uditi. Naprotiv, jednakovrijedna previranja na
hrvatskoj lokalnoj razini (npr. izmeu germe i kvasca ili prijepora hrvatskoga
i srpskoga) kao i na europskoj, moda ak i samo donekle lokalnoj, izmeu
austrijskih i njemakih inaica i shvaanja pravopisa, ili meudravnim nas-
tojanjima osiguravanja vlastitoga jezika kao prijevodnoga na meunarodnim
konferencijama Europske unije, ili ak ne na meunarodnim konferencija-
138 ma ve i na etiketiranju proizvoda (npr. zabavan primjer jezinog sukoba
prikazi i recenzije oko termina marmelada) samo nam govore kako se ovakva jezina stanja ne
mogu obuzdati jednostavnim pokretom standardizacijskog pera. Jer sada
govorimo ve o mnogo veem tritu te marketinkoj vrijednosti. Naravno,
metaforiki.
diskrepancija Kako e u svemu tomu plivati hrvatski jezik jednom kada Hrvatska ue
sijeanj 2008. u Europsku uniju, vrlo e vjerojatno biti tema neke druge knjige. Meutim,
svezak 9 | 13 broj
sada nam je ovo djelo itekako potrebno jer je pisano uzimajui u obzir iz-
razito suvremene probleme, dapae, ak i anticipirajui pojedine. Nadasve
je potrebno kao tivo svakome tko se eli upustiti u suvremenu jezino-
politiku problematiku, a ostaviti po strani zastarjele metode tipine za
malenu sredinu, a nakon to uemo u Europsku uniju, imat emo puno bit-
nije stvari za raspravljati, u emu nam anieva knjiga moe posluiti i kao
svojevrsni alabahter.

tea vidovi

Mozart. Sociologija jednog genija

norbert elias
Naklada Jesenski i Turk,
Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb, 2007, 134.str.

Knjiga Mozart. Sociologija jednog genija djelo je njemakog sociologa Nor-

berta Eliasa (1897.-1990.). U njemakoj verziji knjiga je izdana 1991. godine,
dok je kod nas svjetlo dana ugledala 16 godina kasnije zahvaljujui Jesens-
kom i Turku. Zanimljivo je da je predgovor Ognjena aldarovia napisan na
dan kada se u cijelom svijetu obiljeavala 215. godinjica Mozartove smrti
05. prosinca 2006. godine.
Knjiga je podijeljena u 9 poglavlja koje sam autor naziva Sociolokim
ogledima o Mozartu i koji nam daju intiman uvid u Mozartov ivot. Elias
pisanju knjige nije pristupio uobiajenim kronolokim slijedom ve nas na
samom poetku knjige upoznaje s traginim Mozartovim zavretkom, a za-
tim kree u razjanjenje takvoga kraja.
to znamo o Christostomusu Amadeusu Wolfangusu Sigismundusu Mo-
zartu!? Znamo one injenice koje su nas uili i koje moemo proitati u krat-
kim biografijama. Sin Leopolda Mozarta - zamjenika kapelana, pripadnika
dvorskog graanskog sloja koji je svoju djecu odgajao u skladu s dvorskim
kanonom. Sina od malena potie da se bavi glazbom te ovaj u petoj godini 139
ivota ve poinje skladati i zajedno sa sestrom svirati dvorskoj eliti. Unato prikazi i recenzije
oevoj elji da uspije na dvorovima, Mozartu to nije polo za rukom te svome
salzburkom hranitelju otkazuje slubu i zapoinje karijeru slobodnog um-
jetnika. eni se Constanzom, keri svoje stanodavke u Beu. Za obje odluke
(raskid s namjetenikom i enidba) nikada nije dobio oev blagoslov te nji- diskrepancija
sijeanj 2008.
hovi odnosi zahlauju. I dalje stvara, no ubrzo umire 1791. godine u 35 godini
svezak 9 | 13 broj
ivota zbog vlastite sumnje u vrijednosti i smisao svoga ivota.
Za Eliasa je genij onaj koji sposobnost fantaziranja uspjeva podrediti
vlastitim zakonima materijala i time oistiti proizvod od svih ostataka koji
se odnose iskljuivo na njih. Odnosno, relevantnosti za mene moraju dati
relevantnost za tebe, njega, nas, vas i njih. To sve je Mozart imao. No zato
odabrati smrt!? Odgovor lei u drutvu koje je Mozarta okruivalo.
Veliki utjecaj na Mozarta imao je njegov otac koji je preko njega elio os-
tvariti vlastite neuspjehe. On je prepoznao talenat u svome sinu i odluio ga
razviti takav nain odgoja preuzeo je od isusovaca. Tvrdou batine, koje su
djeca ostala poteena, nadomjestio je tvrdoom intelekta, koji kao odgojno
sredstvo nije nita manje djelotvoran i nita manje bolan. (str. 80). Iz ovoga
se vidi koliko je itava situacija malome Mozartu bila naporna, i koliko je
udio za ljubavlju u djetinjstvu koju nije dobivao, a sve to je rezultat njegove
nesigurnosti koja ga je na kraju i stajala ivota.
Zgodna je Eliasova usporedba:Dvadeset godina otac je radio na sinu, go-
tovo kao kipar na svojoj skulpturi na udu od djeteta... (str. 77). Uloga ma-
jke u odgoju je bila beznaajna jer se Mozartova majka podreivala muevu
autoritetu. Suprugu Constanzu neizmjerno je volio, ali je ona vie od njega
voljela uspjeh njegove glazbe. Osim to je izgubio ljubav beke publike pre-
ma njegovoj glazbi, izgubio je ljubav vlastite supruge. itav ivot patio je od
osjeaja da ga nitko ne voli, a zato je i umro. Dvorski ivot Mozart je prezirao
jednako kao i njegov otac, no Leopold se pokorio eliti, dok je Mozart uinio
revolt protiv njih. Mozartov revolt nije urodio onim to je on prieljkivao,
ali to bismo sve izgubili, da se nije pobunio! (str.40). Mozart je inzistirao
na svome ljudskom dostojanstvu i nikada se nije pomirio s injenicom da se
 prema njegovoj glazbi i njemu gotovo svi odnose odozgo.
Zato ovaj pristup i zato ba Mozart Elias objanjava u fusnoti. Za mene
je sociologija znanost koja bi nam trebala pomoi da bolje razumijemo ono
nerazumljivo u naem drutvenom ivotu i objasniti ga. Moj cilj, dakle, nije
da destruiram ili reduciram genij, ve da njegovu ljudsku situaciju uinim
razumljivom i moda malice doprinesem razjanjenju pitanja to bi valjalo
140 uiniti kako bi se sprijeila sudbina poput Mozartove.(str. 31).
prikazi i recenzije Dakle, autor nastoji prikazati drutvene odnose u kojima se Mozart kre-
tao te utjecaj tih odnosa na njega. Djeak kojeg otac od malena forsira da
sklada i svira, vue ga po razno- raznim dvorovima i nastoji ga ugurati
meu elitu. Leopold Mozart jest zasluan za razvoja njegova talenta, ali je
diskrepancija time ubio ovjeka u njemu. Mozart je zavolio glazbu, ali volio je i ljude oko
sijeanj 2008. sebe i udio da mu uzvrate tu ljubav no oni su uzvraali ljubav njegovoj
svezak 9 | 13 broj
glazbi, a ne njemu. I to ga je muilo, boljelo; zato je patio od osjeaja da ga
nitko ne voli. Pitanje je kakva bi mu bila sudbina da su drutvene okolnosti
bile drugaije.
Svi se mi vjeito divimo uspjenim ljudima i zavidimo im na njihovim
karijerama i svemu to imaju; no nikada se zapravo ne pitamo tko su ti
ljudi!? Jesu li sretni!? Je li njima zaista bolje nego nama!? To je ono to nam
Elias otkriva o Mozartu utjecaj drutva na razvoj i sudbinu genija. Time
otvara jedan novi spektar bavljenja sociologijom to bi mnoge od nas moglo
potaknuti da na isti nain pristupimo nekom drugom geniju.

ante pavlov

Buddhistika logika
fjedor erbatski
Demetra: Zagreb
I. Svezak 2005.,II. Svezak 2006.

U izdanju zagrebake nakladnike kue Demetre u dvije su godine, 2005. i

2006., izala dva sveska jedne od najznaajnih knjiga indoloke i buddhistike
povijesti filozofije. Autor tih dvaju svezaka, Fjodor erbatski, jedan je od
temeljnih prouavatelja indoloke i buddhistike filozofije, a navedeno
djelo Buddhistika logika predstavlja krunu njegovoga tridesetogodinjega
prouavanja te bavljenja navedenim podrujem, a temelji se na njegovom
istraivanju buddhistikih logikih tekstova koji su pisani na sanskrtu i
na tibetskom jeziku. erbatski (1866.-1942.) je glavni predvodnik ruske in-
dologije prve polovice 20. stoljea, a njegovo je djelo prvotno bilo objavljeno
na engleskome jeziku u tadanjem Petrogradu u Rusiji. Meutim, njegov
rad na ovome podruju je jo vredniji kada se uzme u obzir da je ova knjiga
rezultat njegovih prijanjih radova na ovome podruju, gdje je sam radio tri
posla, naime pripremao je kritika izdanja buddhistikih tekstova, vrio je 141
njihovu filoloku obradu, odnosno prevoenje te ih je filozofsko-historijski prikazi i recenzije
interpretirao. Njegov znaaj za iru filozofsku zajednicu je upravo u tome
to je svoje interpretacije pokuavao dovesti u dijalog s tradicijom zapadne
filozofije te je time doao do zanimljivih zakljuaka. Pokazao je, naime, da
svaka aristotelovska kategorija nalazi i svoju obradu u sustavu buddhistikih diskrepancija
sijeanj 2008.
logiara, i to posve nezavisno od europske tradicije, tj. sa svojim vlastitim
svezak 9 | 13 broj
razvijanjem sustava bez upliva sa strane.
Nakon Uvoda u buddhistiku logiku i epistemologiju, erbatski prelazi
na izlaganje Dignaginog, jednog od glavnih buddhitikih logiara, sus-
tava i njegovih nastavljaa. Zapoinje s osjetilnom zamjedbom kao prvim
i najvanijim neposrednim izvorom naega znanja, a koji predstavlja
epistemoloku i logiku osnovu za sve kasnije tvorbe razuma. Nakon toga
erbatski prelazi na buddhistiku izgradnju tzv. svijeta misaonih tvorbi
koji se na svojoj logikoj razini predstavlja kao zakljuak, tj. drugi izvor nae
spoznaje. Na toj se razini pored zakljuka razmatraju osnovne kategorije
buddhistike logike kao to su sud, silogizam, negacija, zakon kontradikcije
i druge. Na tragu toga je i poglavlje u kojemu se razmatraju problemi krajnje
stvarnosti, stvari po sebi, koji predstavljaju temelje razumijevanja svrhe,
dosega i opsega buddhistike logike.
U zavrnom, petom poglavlju prvoga sveska, naslovljenog Stvarnosti
izvanjskoga svijeta, erbatski donosi znaajni pristup pomirenja za-
padne i indijske filozofije u vidu pet rasprava pod naslovom Indo-europski
simpozij o stvarnosti izvanjskoga svijeta gdje u prividnim raspravama uz
predstavnike buddhistike logike i filozofije sudjeluje i antika filozofija, J.S.
Mill, Hegel, Jacobi te drugi filozofi.
Drugi svezak ovoga monumentalnoga djela donosi prijevode te opsene
biljeke kojima su popraeni, ime erbatski itatelju omoguava da na
najbolji mogui nain pristupi sanskrtskim tekstovima te njihovim filozof-
skim znaenjima izraenim u kontekstu naih navika razmiljanja.
Ovime bih i zavrio prikaz djela Buddhistika logika s napomenom da
 sam se, zbog obimnosti ovih dvaju svezaka, morao odluiti ili za osnovni
prikaz ili za detaljizirani prikaz samo jednoga njenog manjeg dijela. Kako je
erbatskijevo djelo znaajno u svojoj cjelini te dijelom i propedeutiko, a
dijelom i krajnje znanstveno, ipak sam se odluio za osnovni prikaz oba sves-
ka kako se ne bi naruio karakter samoga djela, to bi se svakako dogodilo
da je uzet u obzir njegov samo mali odsjeak. Djelo Fjodora erbatskoga,
142 koje se pojavljuje u izdanju zagrebake Demetre, nakon mnogih sunih go-
prikazi i recenzije dina u prevoenju i prireivanju djela sline tematike, znaajan je doprinos
domaoj filozofiji i indologiji. S tim u vidu moemo se svi nadati i da e
pronai svoje itatelje, ali i prouavatelje, jer je sigurno da to i zasluuje.

diskrepancija hrvoje magi

sijeanj 2008. frederick f. cartwright, michael biddiss
svezak 9 | 13 broj
Naklada Ljevak, Zagreb
2006. godine, 270 str.

Bolest i povijest
Djelo Bolest i povijest rezultat je suradnje lijenika Michaela Biddissa i
povjesniara Fredericka F. Cartwrighta. Glavni motiv pisanja knjige bile
su dakako bolesti koje su tokom povijesti putovale svijetom i utjecale na
povijesno znaajne pojedince, ali i na narod u cijelini. Time su autori htjeli
prikazati povijest na jedan drugaiji, neuobiajen nain - preko svjetskih
bolesti, kroz deset poglavlja.
Ovo medicinsko povijesno putovanje zapoinje poglavljem Bolesti starog
svijeta u kojem su opisana dva uinka poasti iz prva tri stoljea poslije
Krista. Prvi, uspostava kranstva kao jedne od svjetskih sila (jer da u prvim
godinama nakon Kristova roenja Rimsko Carstvo nisu poharale bolesti,
kranstvo ne bi postojalo u dananjem obliku). Drugi, (odlino opisana,
autorima stanovita sol na ranu) povijest medicine (od 4. do 14. st.) koja bi
bila mnogo drugaija da medicina nije potpala pod vlast kranske Crkve
(to je ujedno i jedna od glavnih teza knjige). Da bismo je bolje razumjeli,
autori se svojim opisom vraaju na poetak europske civilizacije - kada su
sveenik i lijenik bili jedna te ista osoba, te daju vrlo detaljan opis razvoja
grke medicine prema rimskom kultu polubogova (uvara razliitih djelova
tijela od bolesti).
 Drugo poglavlje nosi ime Crna smrt, po izvoru zaraze - crnom takoru
nazvanom Old English Rat. U poglavlju se daje uvid u to otkud je Crna
smrt krenula na putovanje te je detaljno opisan njezin utjecaj na Englesku
i promjenu poloaja seljaka i kmetova u engleskom drutvu (ukratko, zbog
velike smrtnosti nedostojalo je radne snage). O tradicionalnom nusproduk-
tu zdravstvenih poasti svjedoi i reenica: Zbog Crne smrti nastavljena
je srednjevjekovna kranska tradicija da se za sva zla kao rtveno janje is-
koriste idovi(str. 48). 143
Tree poglavlje nazvano Misteriji sifilisa idealno je za objanjavanje prikazi i recenzije
suludih poteza Ivana Groznog (ubojstvo vlastitog sina, ubijanje najbliih
suradnika, elja za stalnim ratovanjem, luakog incidenta na Kremljskom
trgu itd.). Vrlo interesantno je i poglavlje General Napoleon i general tifus
koje daje drugaiju sliku o Napoleonovom napadu na Rusiju. Osim povijesno diskrepancija
sijeanj 2008.
poznatih uzroka, autori navode jo jedan nazvao bih ga general pjegavi
svezak 9 | 13 broj
tifus. Vrlo detaljno objanjenje nalazi se u samom poglavlju, ne samo
putovanje pjegavog tifusa ve i bolesti od kojih je sam Napoleon bolovao
(sloena migrena zbog koje moe doi do poremeaja u govoru, napadaja
ili privremene paralize).
Oduevljenje koje sam imao do poglavlja o Napolenu nije nikako splas-
nulo ni nakon njega jer nisam znao za povezanost engleske kraljice Viktorije
i Lenjinova dolaska na vlast u Rusiji koje su potakli Rasputin, Aleksandra
Fedorovana, Carskoje Selo i hemofilija. A o tome govori poglavlje Kraljica
Viktorija i pad ruske monarhije.
U poglavlju Velike boginje ili osvojeni osvaja prati se put velikih bogin-
ja od teritorija na kojima su ljudi stekli imunost na njih do svijeta u kojem
imunosti nema. Slijedi dio Kolera i sanitarna reforma u kojem se opisuje
pokuaje organiziranja centraliziranog nadzora nad javnim zdravstvom u
Europi, prvenstveno u Engleskoj, dok su u poglavlju Din, gripa i turbeku-
loza ti imbenici prikazani kao tri najvea zla industrijske revolucije. U po-
glavlju koje slijedi, Komarci, muhe, putovanja i istraivanja objanjavaju
se razlozi gradnje Panamskog kanala od 1879. pa sve do 1914. naime, razlog
je bila uta groznica za koju se vjerovalo da se prenosi zagaenim zrakom to
je koilo daljnja istraivanja o utoj groznici i malariji.
U poglavlju Masovna histerija i sugestija autori se bave Hitlerom i nje-
govim dolaskom na vlast, ali i somatskim i psihikim bolestima tog doba
koje su tome mogle doprinijeti. Zadnje poglavlje autori su posvetili Suvre-
menim problemima preivljavanja, to je i zakljuak samog djela uvid u
 bolesti koje su krenule na svoja putovanja prije nekih 30 godina i jo su jako
opasne za ovjeka.
Odlino je to autori ne zaboravljaju napomenuti kako bolesti nisu jedini
imbenici koji su utjecali na tijek povijesti, a prikladnom mi se ini i reenica
Karla Proppera Ne postoji povijest ovjeanstva, nego samo mnogobrojne
povijesti svih vrsta aspekata ljudskog ivota. Knjiga je izvrsna za one koji
144 imaju povijesnu percepciju i na koje dijagnoze autora nee utjecati kao
prikazi i recenzije kljune; a onima koji su malo izgubljeni izmeu raspada Rimskoga Carstva
i II.svjetskog rata preporuio bih neka prije susreta sa djelom malo prelistaju
srednjokolsku biljenicu iz povijesti kao putovnicu za ovo medicinsko-po-
vijesno putovanje.
diskrepancija
sijeanj 2008. goran pavli
svezak 9 | 13 broj

Povijesno gledamo
andrea feldman
Antibarbarus,
Zagreb, 2007.

Podnaslov ove knjige glasi Razgovori s povjesniarima. Vie od puko

prigodniarske fraze, podnaslov zaista sugerira bitnu crtu ove, za-
pravo, zbirke dvanaest intervjua koje je autorica napravila s uglednim
povjesniarima i povjesniarkama u proteklih petnaestak godina. Intervjui
su objavljeni uglavnom u hrvatskim tiskanim medijima, s izuzetkom
razgovora s Ianom Burumom koji je transkript e-mailom voenog razgov-
ora i razgovora s Adamom Michnikom. Pored ove dvojice, ostali sugovorni-
ci su, redom: Natalie Zemon Davis, Laura Engelstein, Joachim Gauck, Peter
Gay, Joseph LaPalombara, Mark Mazower, Jaroslav Pelikan, Joan Wallach
Scott, Zeev Sternhell i Tomas Venclova. Svakom intervjuu prethodi kratka
skica intervjuirane osobe te njezina fotografija. A nakon svakog intervjua
slijedi preporuka za daljnje itanje odabranih djela prezentiranog autora ili
autorice.
Razlog zbog kojeg sam apostrofirao razgovore moda najbolje pojanjava
sama autorica u uvodu: Ako bismo potraili zajedniku crtu povjesniarima
s kojima sam razgovarala u ovoj knjizi, rekla bih da ih ujedinjuje odnos
prema temi i njihovu predmetu (str.8). Upravo odnos prema odabranim
podrujima interesa i obradi za to relevantnih podataka predstavlja tematsku
sr ove zbirke. Naime, autorica nije intervjue radila specificirajui temu ili
birajui u datom kontekstu najboljeg strunjaka ili strunjakinju za prob-
lemsko podruje. Uzorak je, da se metodoloki izrazim, prigodni. Drugim
rijeima, autorica je razgovore vodila s prigodno dostupnim sugovornicima.
To, meutim, ne znai da Povijesno gledamo predstavlja zbirku avrljanja o 145
kojekakvim temama sutinski ili usput vezanih za historigrafsku djelatnost. prikazi i recenzije
Sa svakim se sugovornikom autorica dotakla specifinog podruja njegova ili
njezina interesa, ali ono to ovu zbirku ini specifinim, i u naem kontekstu
rijetkim, oblikom historigrafskog tiva je neizbjena refleksija o pristupima
problemima i temama unutar historigrafije kao znanstvene discipline. Moda diskrepancija
sijeanj 2008.
i primjereno formatu, ne radi se o mogue suhoparnim metahistoriografskim
svezak 9 | 13 broj
raspravama, ve o otvaranju tema i perspektiva koje izazivaju, u nas jo uvi-
jek prevladavajui rankeovski model dogaajne povijesti (preteito povijest
vojnih i politikih prevrata). S obzirom na kompleksnost povijesne situacije
u dvadesetom stoljeu i jo turbulentnijeg razvoja u prvom desetljeu dvade-
setiprvog stoljea, te uzimajui u obzir eksponencijalni rast historiografskih
perspektiva od ezdesetih godina prolog stoljea naovamo, moe se rei da
zbirka predstavlja izvrstan digest u (prvenstveno) historiografsko razumi-
jevanje aktualnosti, ali i ire suvremene povijesti.
Teme variraju od kritikog pristupa problemu islamskog radika-
lizma, problema multikulturalnosti, makartizma, pitanja lustracije u
postsocijalistikim zemljama, suoavanja s nacionalnim prolostima, preko
aktualnosti klasnih problema, uloge kranstva u povijesti Zapada do rod-
nog itanja povijesti, problema univerziteta i korijena faizma. Ukratko, sve
teme koje se upravo ili u bliskoj budunosti najneposrednije tiu hrvatske
stvarnosti. Kao posebno relevantne i zanimljive, izdvojio bih intervjue s
Markom Mazowerom, Zeevom Sternhellom i Tomasom Venclovom. Izbor
je, dakako, osoban i paualan, ali osobni angaman odbranih povjesniara,
uz neprijepornu relevantnost njihova pristupa prisiljava na neto iscrpniji
prikaz.
Mark Mazower, porijeklom britanski povjesniar trenutno zaposlen na
Sveuilitu Columbia u New Yorku. Akademsku je, ali i iru, zajednicu uz-
burkao svojom knjigom Mraan kontinent europsko dvadeseto stoljee u
kojoj je pokuao prikazati kako demokratsko ureenje koje danas prevladava
 u veini europskih drava nije nikakva historijsko-teleologijska nunost, ve
se vrlo lako moglo dogoditi da faizam preuzme primat. Kontekstualizirajui
problem uvoenja demokracije na junoslavenske prostore, Mazower
naglaava: Upravo su dogaaji i rat u Jugoslaviji postavili pitanje je li se rat
dogodio zbog pomanjkanja demokracije ili zato to su ljudi poeli imple-
mentirati demokraciju. U nekim okolnostima, u ovom sluaju visoko na-
146 cionalizirana i radikalizirana politika ustvari je promicala nasilje (str.88).
prikazi i recenzije U svojoj sljedeoj knjizi, Balkan: Kratka povijest, na metodolokoj podlozi
zacrtanoj u Mranom kontinentu, Mazower konflikte u bivoj Jugoslaviji,
suprotno tada uvrijeenim stereotipovima, ne vidi kao erupciju vjekovnih,
predmodernih meuetnikih mrnji, ve kao suvremene politiki induci-
diskrepancija rane i koordinirane konflikte demokratski opredijeljenih nacija.
sijeanj 2008. Zeev Sternhell, izraelski je politolog i povjesniar ideja s Hebrejskog
svezak 9 | 13 broj
sveuilita u Jeruzalemu. Po vlastitom opredjeljenju socijalist i sekularni
cionist. Sudjelovao je u etiri izraelska rata. Nakon svog posljednjeg, s Liba-
nonom 1982. prvi je organizator antiratnih prosvjeda u Izraelu. Kao i ivotna,
i znanstvena mu je biografija nadasve osebujna. ezdesetih godina odlazi u
Pariz na doktorat i usred najvitalnijeg perioda ljevice zapoinje istraivanja
o korijenima desne ideje u Europi. Rezultati do kojih je doao uzdrmali
su ponajprije francuski historiografski establiment. Njegova knjiga Ni
desno ni lijevo: faistika ideologija u Francuskoj pokazuje kako faizam
nije nikakva autentino njemaka ili talijanska iracionalna devijacija, ve
je duboko ukorijenjen u francuskoj intelektualnoj tradiciji. (...) faizam je
integralni dio europske kulture i integralni dio francuske povijesti (...) nije
bio proizvod Prvog svjetskog rata, nije marginalna pojava, i u mnogim je
aspektima to francuski fenomen (str. 125). Smjetajui roenje desnih ten-
dencija u romantizam, Sternhell herderovski duh naroda smatra preteom
modernih oblika najsurovijeg nacionalizma ije oitovanje nije ogranieno
na talijanski faizam, odnosno njemaki nacizam. Posebno zanimljiv je i
obraun s Isaiahom Berlinom kojeg Sternhell proskribira kao ne posebno
znaajnog filozofa koji je svojim prebenevolentnim vrednovanjem roman-
tika zapravo nastupao antiliberalistiki.
Posljednji intervju predstavlja Tomasa Venclovu, litvanskog slavista i
filologa s amerikom sveuilinom karijerom. Njegov je ivotopis klasini
sluaj europskog disidentskog intelektualca koji se od poetne fascinacije
komunizmom ubrzo promee u disidenta. Njegov je sluaj posebno rel-
evantan za hrvatski kontekst jer prevrate i tragedije koji su zadesili litavski
narod i njega osobno ne promatra kroz martirijske naoale, nego trezveno
pokuava iznai osnove za kvalitetnije odnose u budunosti. U tom je smislu
znakovita reenica: Litavci esto govore: Mi smo toliko patili... , Ali, svi su
patili Ukrajinci su patili, Rusi su patili, idovi su patili i vrlo vjerojatno su
svi juni Slaveni patili. Poput drugih skupina, Litavci misle da su samo oni
patili. To je vrlo primitivno miljenje. (str.149).
Na predstavljanju knjige, profesor Agii je napomenuo kako se nada 147
da e najvei doprinos ove knjige biti upravo u uvianju da nacionalna prikazi i recenzije
povijest nije samo turobno rtvoslovlje. Prihvaajui uvide i metodoloke
pristupe ovdje predstavljenih znanstvenika i znanstvenica, hrvatska bi his-
toriografija nedvojbeno profitirala, ira kademska zajednica takoer. Zbog
irine pokrivenih tema te kritike distance u metodolokom i ideolokom diskrepancija
sijeanj 2008.
pogledu, ova knjiga, iako tek zbir razgovora, predstavlja izniman moment
svezak 9 | 13 broj
hrvatskog izdavatva.

gordan maslov

Race, nation, class - ambiguous identities

etienne balibar i immanuel wallerstein
Verso, London - New York, 1991., 232. str.

Multitude: war and democracy

in the Age of Empire
michael hardt i antonio negri
Penguin Books, New York, 2004., 426. str.

to je specifinost suvremenog rasizma? Kako se moe objasniti odnos

rasizma prema klasnoj podjeli ili kontradikcijama nacije-drave? Kako je
uope mogue da vie od pola stoljea nakon pada nacizma, par desetljea
nakon vala dekolonizacije te nakon niza proglaenja smrti velikih prosv-
jetiteljskih projekata teoretski priemo i objasnimo rastui fenomen rasiz-
ma? Na ova pitanja pokuava odgovoriti rad dvojice istaknutih teoretiara,
poznatog francuskog filozofa Etiennea Balibara te amerikog sociologa Im-
manuela Wallersteina, knjiga koja skoro dva desetljea nakon svog izlaska
zadrava teoretsku otrinu i relevantnost, moda vie no ikada prije. tovie,
 itana s vremenskim odmakom, a pisana u vremenu kada je globalizacija
bila relativno svje te u odreenom smislu fenomen budunosti, knjiga
danas dobiva novu dubin, te relevantnost za konstruiranje onog to drugi
teoretski dvojac (ili pak u singularu Hardt/Negri) pokuava nanovo uvesti
u politiku teoriju, fenomen globalnog politikog subjekta mnotvo. Ove
dvije knjige, na mapi onoga to bismo mogli nazvati (post)marksistikom
148 misli, zauzimaju u mnogoemu dvije oprene pozicije; dok s jedne strane
prikazi i recenzije imamo vie povijesno-socioloki rad, koji se bazira na teoretiziranju pomou
svjetskog sustava, njegove povijesne datosti i rekonstituirajue uloge naci-
ja-drava (samim time i problematiziranja univerzalnog i partikularnog),
s druge strane imamo filozofiju povijesti, koja kombinirajui Foucaultov
diskrepancija pojam biomoi te Deleuzeov termin drutva kontrole, kulminira u kon-
sijeanj 2008. struiranju suverenog globalnog poretka moi, discipline i kapitala.
svezak 9 | 13 broj
Balibar i Wallerstein u istraivanje suvremenog rasizma kreu sa slinih
pozicija, naime, podjelom radnike klase kao strukturalnim fenomenom
suvremenog kapitalistikog sistema, te pitanjem o problemu univerzal-
nosti. Balibar na samom poetku knjige brani Wallersteina od napada koji
ga optuuju za ekonomizam, uvidjevi u tim napadima upravo ono to je i
sam Marx kritizirao kao liberalistiko odvajanje drutvene od ekonomske
sfere, no ipak zadravajui prigovor da je previe deterministiki orijenti-
ran (previe naginje ekonomizmu, problem svjetske klase kapitalista, ig-
noriranje drutvenog faktora itd.). Gdje je po Wallersteinu problem univer-
zalizma izraz same forme trita (univerzalnosti akumulacijskog procesa),
Balibar dri da je univerzalizam dominantne ideologije ukorijenjen daleko
dublje od razine svjetske ekspanzije kapitala, u potrebi za stvaranjem
ideolokog svijeta koji djele i eksploatori i eksploatirani. Za pojanjenje
ideologije nije dovoljno samo objasniti povijesnu konstrukciju ukljuenih
aktera, ve uzeti u obzir injenicu da sam identitet aktera ovisi o procesima
formiranja i odravanja ideologije (str.4). I Wallerstein i Balibar tvrde da
suvremeni rasizam, u svojim mnogim oblicima od akademskih teorija,
institucionalnih ili popularnih rasizama nije ni arhaino uvjerenje, niti
samo benigna predrasuda. Rasizam tei kategoriziranju ovjeanstva u
umjetno izolirane tipove, a razlog takvoj artikulaciji autori vide u nasil-
nom razdvajanju na razini samih drutvenih odnosa, no od te se toke nji-
hova daljnja argumentacija poinje bitno razlikovati. Po Balibaru rasizam
predstavlja Maussov totalni drutveni fenomen u smislu da se upisuje
u svakodnevne prakse (oblike nasilja, preziranja, netolerancije, ponienja i
eksploatacije), u diskurse i reprezentacije kao razliite oblike intelektualne
elaboracije fantazme o segregaciji (potreba za proienjem drutvenog
tijela, za ouvanjem naeg identiteta od svih oblika mijeanja ili invazije)
i koji su artikulirani oko stigme drugosti (ime, boja koe, vjeroispovijest)
(str.17.). Rasizam je ...historiozofija, koja povijest ini posljedicom ot-
krivanja dotad skrivene tajne ljudima o njihovom porijeklu i roenju..., 149
filozofija koja vidljivim ini nevidljivi uzrok odreenih sudbina drutava i prikazi i recenzije
naroda ne vidjeti taj uzrok je izraz poremeenosti ili povijesnog rada Zla
(str.55). Balibar tvrdi da je pitanje vremena kljuno pitanje rasizma openito;
tovie, po njemu je pitanje rasizma vezano za prisustvo prolog: sjeanja
prijanjih iskljuivanja koja se transferiraju u dananjim iskljuivanjima diskrepancija
sijeanj 2008.
(str.54.). U samom teoretskom rasizmu (u rasponu od rasistike filozofije s
svezak 9 | 13 broj
mitom rasne borbe, evolucionistike antropologije do nekih oblika socio-
biologije) nailazimo na djelovanje odreenih intelektualnih operacija zbog
kojih autor tvrdi da o rasizmu moemo govoriti kao o elji za znanjem, div-
ljoj udnji za trenutnim uvidom u drutvene odnose (str. 19.): operacija kla-
sifikacije i hijerarhizacije kao potraga za kriterijem ljudskosti; oslanjanje na
antropoloke univerzalnosti pomou kojih se vidi za rasizam trajno pitanje
o ljudskosti i animalnosti. Kombinirajui i isprepliui razliite teoretske
tradicije i dikurse, Balibar rasizam vidi kao paradokslanu sintezu kontradik-
tornih ideologija napretka i reakcije, to ga u odreenim povijesnim situaci-
jama ini samo jo vie uinkovitim (tako npr. u rasistikim ideologijama
imamo sliku jo nedeformiranog, vanpovijesnog iskonskog ovjeka, sliku
koja se poklapa sa vidom ovjekom budunosti nad-ovjekom). Rasizam,
uz elju za znanjem, ukljuuje kao kljunu funkciju i pogreno defini-
ranje, vidljivo u injenici da oponaa znanstveni diskurs, tako da na osnovi
vidljivih dokaza dolazi do skrivenih uzroka.
Rasizam za Balibara ne predstavlja izraz klasne strukture; prije je to pose-
ban oblik politikog otuenja (ili pogrenog vienja) inherentan klasnoj
borbi unutar nacionalnog polja, koje je u konstantnom stanju restrukturi-
ranja. Rasizam nije interni dodatak nacionalizmu, ve uvijek njegov preo-
statak, viak, istovremeno nuan, ali i nedostatan u konstituiranju projekta
nacije. Problem definiranja nacionalizma je u tome to nacionalizam ne
funkcionira kao samostalan termin, ve u lancu oznaitelja u kojemu je ist-
odobno i sredinja i najslabija karika. Dosadanje centralno pitanje vezano
 za taj lanac je bilo ono podjele na dobar nacionalizam (koji je kljuan u
procesu konstruiranja nacija-drava u 19. st.), te na onaj loi nacional-
izam koji ih potinjava. Upravo ovu podjelu Balibar eli izbjei, drei da
kljunu ulogu u stvaranju fiktivnog etniciteta oko kojeg je organizirana
svaka nacionalna zajednica ima sam rasizam, i to kroz povijesni sistem
komplementarnih iskljuivanja i dominacija, koji su meusobno povezani
150 (str. 49.). Svaka zajednica koja je reproducirana pomou funkcioniranja
prikazi i recenzije institucija je imaginarna, no Balibar istie da su nacije fiktivne drutvene
formacije u smislu da post festum legitimiraju vlastiti nastanak (kao zajed-
nicu ija populacija je reprezentirana kao da formira prirodnu zajednicu, s
pripadajuim zajednikim korijenima, kulturom i interesima koji nadilaze
diskrepancija pojedinane). Balibar nalazi reciprocitet u odnosu nacionalizma i rasizma: s
sijeanj 2008. jedne strane imamo utilizaciju nacionalizma od strane drave u pretvaran-
svezak 9 | 13 broj
je antagonizama u etniki, s pripisanim im znaenjima; s druge strane su
svi slubeni europski nacionalizmi 19. i 20. st., u konstruiranju politiki i
etniki homogene nacije, iskljuivali jednu pseudo-etniku grupu idove
koja je predstavljala zajednikog internog/ eksternog neprijatelja svih kul-
tura. Balibar dri, na primjeru Francuske i drugih anglo-saksonskih drava,
da je pri kraju 20.st. dolo do pojave neo-rasizma, koji svoj povijesni proto-
tip ima donekle u antisemitizmu. Novost tog diferencijalistikog rasizma, u
eri dekolonijalizacije i politike korektnosti, je da (neuspjeno) odbacuje
bioloku bazu hijerarhizacije ovjeanstva, zajedno s odbaenom premi-
som da rase konstituiraju izolirane bioloke jedinice ulogu je rase sada za-
mijenila kultura. Neo-rasizam trai odravanje distance meu kulturama,
s obzirom da su nepremostive kulturne razlike naa prirodna datost, a s
razlogom njihova ouvanja; glavna teza i opravdanje tako glasi da ukoliko
elimo izbjei rasistiko ponaanje trebamo izbjegavati dodire te mijeanja
kultura, tj. trebamo izbjegavati apstraktni anti-rasizam. Balibar, tvrdei
da neo-rasizam ne naturalizira rasnu pripadnost ve rasistiko ponaanje,
govori o meta-rasizmu ili rasizmu druge pozicije.
Dok se Balibarov doprinos knjizi neposredno bavi problemom samog
rasizma, pojavnosti i njegove vezanosti za (re)konstruiranje nacija, Waller-
stein pristupa problemu rase, klase i nacije nastavljajui teoretiziranje sv-
jetskog sistema, zadravajui pristup socio-ekonomske analize. U sredite
analize on ponovno postavlja dijalektiku kapitalistike akumulacije i
njezinih kontradikcija, u smislu da nastavljajui Marxa kontradikcije kapi-
talizma smjeta ne u dijalektici proizvodnih snaga i odnosa, ve u prvenstvo
socijalnih odnosa proizvodnje.
Wallerstein istie da je preduvjet svakog autonomnog drutvenog siste-
ma kriterij unutarnje autonomije vlastitog razvitka. Gledajui iz te prespe-
ktive, jedina drutvena formacija (u analitikom smislu) je danas sistem
svjetske ekonomije svjetska ekonomija stoga gubi svoj ekskluzivni eko-
nomski karakter i postaje drutveni sistem. S analitikog stajalita tako 151
imamo globalnu dijalektiku nejednakog razvoja, te s ove pozicije Waller- prikazi i recenzije
stein pokuava teoretizirati rasizam, seksizam i nacionalizam. Wallerstein
prvo u sredite diskusije postavlja problem univerzalizma, za kojeg jednako
kao i Balibar tvrdi da nije u iskljuivom odnosu naspram niza iskljuivanja
i podinjavanja unutar svjetske privrede. Dok je vodea doxa o univerzal- diskrepancija
sijeanj 2008.
izmu kao o produktu odreenih politiko-filozofskih strujanja rane eu-
svezak 9 | 13 broj
ropske moderne prosvjetiteljstva, Wallerstein dri da dananji univerza-
lizam proizlazi i iz konstantne potrebe sustava za akumuliranjem kapitala,
provoenjem komodifikacije svega. U rjeavanje na prvi pogled kontra-
diktorne teze, da u dananjem svijetu povezane globalne ekonomije imamo
i rastuu pojavu rasizma, Wallerstein kree od redefiniranja samog termina.
Dok u predmodernim ksenofobijama vidi strategiju fizikog iskljuivanja
stranaca iz odreene zajednice, suvremeni rasizam/ seksizam ne pretpostav-
ljaju nuno fiziko iskljuivanje Drugog iz zajednice. Unutar suvremenog
sistema sa svakim iskljuenjem konkretnog Drugog gubimo i radnu sna-
gu koju odreena osoba unosi u proizvoenje vika vrijednosti. Po Waller-
steinu, suvremeni rasizam (kao i seksizam), ciljajui odreene skupine
stanovnitva, omoguava smanjenje trokova proizvodnje, uz zadravanje
odreene politike stabilnosti. Funkcija suvremenog rasizma je tako trojaka:
prvo, omoguuje da u odreenim drutvenim (geografskim) zonama grupe
ljudi moraju raditi za najmanju moguu ekonomsku nagradu; drugo, kroz
socijalizaciju omoguuje rekonstituciju drutvene zajednice; tree, postav-
lja nemeritokratsku bazu za opravdanje drutvenih nejednakosti. I rasizam i
seksizam tako ne ele odstraniti osobu iz privrednog sistema, ve je zadrati
unutar njega; u sluajevima kada je moment potpunog iskljuivanja prevag-
nuo (kao npr. u nacistikoj Njemakoj) nad univerzalizmom, nije izostala
reakcija na takvu iracionalnu doktrinu, ne samo od strane rtava ve i od
jakih ekonomskih sila primarni cilj rasizma je etnicizirana, ali produk-
tivna radna snaga. Kao diskursi, svi oblici suvremenog iskljuivanja referi-
 raju na odreene identitete (rasu, naciju, etniku grupu) koji se shvaaju
kao neproblematino definirani. Wallerstein pak ta tri identiteta vidi kao
povijesne kontrukte, naine reformulacije odreene materije termina
ljudi, naroda. Rasa je tako izraz podjele po osi svjetske ekonomije, na jezgru
i periferiju. To je izraz prostorne podjele rada kao posljedice geografske
koncentracije kapitala i moi. Nacija je vrsta nadgradnje koja proizlazi iz
152 politike podjele svjetske ekonomije. Dok je dihotomija jezgra-periferija
prikazi i recenzije povijesno relativno trajna, nacija-drava je nain izraavanja natjecanja
meu dravama, vertikalnog kretanja na mobilnoj ljestvici. Etnika grupa
je po Wallersteinu uvijek neeksplicitno definirana naspram nacije un-
utar koje omoguava odravanje kuanstava a ija struktura omoguava
diskrepancija odravanje unato velikom djelu neplaenog rada njenih pripadnika; na
sijeanj 2008. slian nain etnike manjine odravaju ulogu rase unutar nacionalnog kon-
svezak 9 | 13 broj
teksta. Po Balibaru je Wallerstein postavio kljuno pitanje za teoretiziranje
kapitalizma, na koje nema a priori odgovora: zato svjetska ekonomija nije
stvorila politiki ujedinjen svijet (nasuprot onog to bi imenovali imperijal-
izmom to bi zasigurno bio Imperij), tj. zato su politike institucije preu-
zele meunarodni oblik? Kao to i Wallerstein istie, jezgra svjetskog
sistema vie nije geografski jedinstvena kao to je bila prije (npr. poetkom
19. stoljea), no moemo li definirati dovoljno suvremenih tendencija de-
centralizacije da odbacimo cjelokupnu shemu Wallersteinova svjetskog
sistema i distinkciju jezgra-periferija?
Drugi teoretski dvojac, poznati talijanski marksist Antonio Negri te Mi-
chael Hardt u svojem teoretiziranju upravo pretpostavljaju ovakvu situaciju.
Ocrtavajui obrise kapitalizma od imperijalizma 19. stoljea, autori tvrde da
danas ivimo u eri globalnog, virtualnog kapitalizma. Dok je imperijalizam
19. st. poivao na modelu jake (europske) nacije-drave, centralne sile, koja
kolonizira slabije drave treeg svijeta (model centar-periferija), Hardt i Ne-
gri tvrde da je Imperij potpuno novi stadij, neka vrst virtualnog kapitalizma,
decentraliziran i deteritorijaliziran u kojem klasini imperijalistikli odnosi
moi (nacije-drave, model centar-periferija itd.) vie nisu konstitutivni, a
s vremenom sve manje i manje prisutni. Naslanjajui se na rad Gillesa De-
leuzea i Felixa Guattarija Kapitalizam i izofrenija, suvremeni kapitalizam
vide kao rizomatsku, decentriranu mreu moi. Koristei Deleuzov koncept
drutva kontrole (koji radikalizira Weberove ideje disciplinarnog drutva
naglaavajui mo kontrole), te Foucaultov koncept biomoi (kao oblik
moi koji mapira tijela graana), pokuavaju definirati i ocrtati suvremenu
paradigmu virtualnog kapitala; vizija Imperija kao virtualne strukture koja
je odjednom svugdje i nigdje te se, da parafraziramo Marxa, kao vampir su-
protstavlja ivoj, produktivnoj moi mnotva.
Hardtov i Negrijev prvi rad, Imperij, izazvao je ogroman interes i odreenu
vrstu entuzijazma na ljevici (Slavoj iek ga je proglasio komunistikim
manifestom 21. stoljea), ponajvie zbog kombiniranja visoke teorije s 153
kanonom klasinog marksizma, referenci na autore klasine filozofije poli- prikazi i recenzije
tike (Hobbes, Machiavelli i dr.), neporecivo zanimljivog stila pisanja te
optimistikog, u odreenim dozama ak i aktivistikog duha. Imperij se
barem djelomino formirao kao br.1. knjiga postmoderne ljevice i zbog
nedostatka oigledne konkurencije. Dok se veina suvremenih autora na diskrepancija
sijeanj 2008.
ljevici ponajvie bavi teoretiziranjem partikulariteta (kulturalnih, pokreta
svezak 9 | 13 broj
otpora, politikom identiteta itd.), Hardt i Negri formiraju ono to bi mogli
nazvati filozofijom povijesti koja kulminira u horizontalnoj artikulaciji Im-
perija. Sam rad je karakteriziran kao kompleksan pokuaj objanjenja izvora,
struktura, funkcija i perspektive strukture u nastajanju, no kao takav pokuaj
ostavio je mnoga pitanja i probleme otvorenima. Te su nedoreenosti Hardt
i Negri pokuali razjasniti u odreenom nastvaku Imperija Mnotvo. Rat i
demokracija u doba imperija.
Hardt i Negri kroz cijelu knjigu razglabaju o konceptu mnotva koji po
njima treba razlikovati od koncepta radnike klase jednako kao i od prijanjih
oblika drutvenih subjekata (npr. naroda). to je na djelu u mnotvu je ono
to autori vide kao izbaeno, iskljueno u samom poetku europske mod-
erne, a to je reduciranje razliitosti u isto: ...narod reducira razliitost u isto
i od populacije tvori jedan identitet: narod je jedan. Mnotvo, su pak, mno-
gi. Mnotvo se sastoji od nebrojenih internih razlika koje se nikad ne mogu
reducirati na jedan ili singularan identitet. (str. XIV). U stvaranju distinkci-
je izmeu mnotva i drugih politikih subjekata, Hardt i Negri geneaoloki
prate razvoj termina od rada Thomasa Hobbesa De Cive, u kojem autor za-
govara odbacivanje koncepta mnotva; sam je termin, istiu Hardt i Negri,
Hobbesu oznaavao neposlunost politikih podanika. Za Hobbesa je tako
mnotvo negativno odreen koncept, kao ono to se nije uspjelo pretvor-
iti u narod; ono to onemoguuje politiko jedinstvo, to ne ulazi u trajne
dogovore, to se openito odupire bilo kakvom obliku autoriteta, te to je
najbitnije, mnotvo ne posjeduje status pravnog subjekta jer uporno odbija
 prebaciti svoja prirodna prava na suverena. S druge strane je koncept nar-
oda kod Hobbesa (a tu distinkciju prihvaaju i drugi teoretiari) povezan s
dravom jer se samo mnotvo pretvara u narod uspostavljanjem drave (tj.
prebacivanjem prava na suverena). Tako je post festum samom inu izricanja
volje, narod sam sebe konstruirao i od tog trenutka sam sebi pripisao jedin-
stvenu volju koja ga karakterizira kao politiki subjekt. Iz ovog je potpuno
154 jasno zato Hobbes kao teoretiar odgovara Hardtu i Negriju; sam koncept
prikazi i recenzije naroda je ono to Imperij eli formirati, kontrolirati kroz oblike (politike)
reprezentacije; no u samom tom procesu stvara mnotvo kao odreeni suple-
ment, neto to se ne moe reprezentirati i to raste unutar samog Imperija.
Mnotvo se, s druge strane, odupire tom diksursu kontrole jer se ne moe u
diskrepancija potpunosti ugurati u hijerarhijske organe politikog tijela, mnotvo je ...
sijeanj 2008. ivo drutveno meso koje ne tvori tijelo. (str.192).
svezak 9 | 13 broj
U sredinjem dijelu knjige, koji je i prostorno najopirniji, Hardt i Ne-
gri pokuavaju, ako ne definirati, onda bar pribliiti koncept mnotva
itateljima. Svijet se nalazi u globalnom stanju rata, koji se od moderne, sa
svojim konstantnim sukobima, razlikuje u tome to po prvi puta u povijesti
rat postaje stalno drutveno stanje, drutveni odnos koji se oblikuje u reimu
biomoi. Biomoi, kao reimu, cilj nije samo u kontroliranju populacije ve
u produciranju i reproduciranju svih aspekata drutvenog ivota (str.13).
Hardt i Negri tvrde da od trenutka kada je mo u rukama suverena toliko ve-
lika da moe kontrolirati ogromna sredstva unitavanja, masovne destruk-
cije (holokaust, atomska bomba) moemo govoriti o biomoi mogunosti
za brisanje cijelih grupa ljudi pa i samog ovjeanstva. Stoga kada genocid
i atomsko oruje postave ivot na sredinje mjesto, rat u potpunosti postaje
ontoloki. (str.19). Hardt i Negri preokreu poznatu Clausewitzovu tezu, te
sada politika postaje nastavak rata drugim sredstvima, rat postaje osnova
politike globalnog reda. Bitno je da se reim biomoi, reim konstantnog
rata za stvaranje i odravanje drutvenog poretka, odvoji od potpunog be-
zumnog nasilja, a to poredak ini preko prizivanja na koncept pravednog rata
(bellum justum). Oslanjajui se na ideje Giorgia Agambena te Carla Schmitta,
Hardt i Negri tvrde da se mo suverena hrani na mitu izvanrednog stanja,
u kontekstu proizvodnje trajnih nesigurnosti i prijetnja. Agamben tvrdi da
je drava izvanrednog stanja legalni oblik onog to ne moe imati legalan
oblik; to je legalna kategorija koja opisuje nedostatak, tj. suspenziju za-
kona. Strategija izvanrednog stanja pogoduje reimu biomoi Imperija
jer suspendira zakon. Pojedinac tako gubi svako zakonsko mu dano pravo
injenicom da je narod mobiliziran u borbi protiv vanjskog ili unutarnjeg
neprijatelja (zbog ega je i uvedeno samo izvanredno stanje). Tako mobi-
lizirani narod nema pravo intervencije u poredak da bi sauvao individuu
(ili grupu graanina), a legitimni politiki prostor u kojem se suveren moe
kretati je tako povean do ogromnih razmjera. Iznimno stanje se proglaava
ne u trenutku drutvenog raspada, graanskog rata, terorizma itd., ve u 155
namjeri da izbjegnemo takve katastrofalne posljedice, ali samo ako je ne- prikazi i recenzije
prijatelj ve postao konstitutivna funkcija politike legitimacije. Izvanred-
no stanje omoguava savrenu logiku imperijalnog vladanja, kada se kako
istiu Hardt i Negri, brie granica nasljeena iz rimskog prava o podjeli na
civilnu i vojnu vlast; u poretku Imperija je korijen kontrole suverena, kako je diskrepancija
sijeanj 2008.
tvrdio Herbert Spencer, zasnovan u mogunosti definiranja neprijatelja.
svezak 9 | 13 broj
Dok je biomo izraz konstantnog ratnog reima koji kontrolira ivot,
prodirui i reproducirajui sve aspekte drutvenog ivota, Hardt i Negri iz-
vor oslobaajue i transformirajue politike akcije vide u mnotvu i to u
njegovim proizvodnim mogunostima. Iako mnotvo ostaje mnogostruko,
ono nije fragmentirano ili inkoherentno, tvrde Hardt i Negri ono to pov-
ezuje mnotvo je biopolitika proizvodnja. Znanje, informacije, komuni-
kacija predstavljaju u suvremenim ekonomijama odreujui sektor proiz-
vodnje. Sa sve veim udjelom imaterijalnog rada raste i njegova vanost, no
unato tome imaterijalni rad Hardtu i Negriju predstavlja ono to je indus-
trijski rad predstavljao Marxu iako nije bio najzastupljeniji, odreivao je
(determinirao) druge sektore proizvodnje. Hegemonija imaterijalnog rada
tako transformira organizaciju proizvodnje od linearnih odnosa pokretne
trake do bezbrojnih odnosa distributivnih mrea. S imaterijalnim radom se
ne stvaraju samo odreene slube, robe i znanja, ve i komunikacije, potrebe,
tijela, misli itd. Norme proizvodnje postaju komunikacija i mobilnost, a
mrea dominantan oblik organizacije. Tako konstituirajua mo mnotva
lei u kooperativnim i komunikacijskim mogunostima drutvenog rada;
ta (re)konstituirajua mo samog rada koji proizvodi drutvo (tj. drutvene
odnose) je obiljeje biopolitike proizvodnje; reprodukcija samog kapitala
se sve vie i vie preklapa sa (re)produkcijom samog drutva. U biopolitikoj
proizvodnji nestaje razlika izmeu ekonomske, politike, komunikacijske,
kulturne i dr. vrsta proizvodnje. Stoga drutvena (biopolitika) proizvodnja
definira mnotvo kao politiku (ekonomsku, komunikacijsku, kulturnu...)
 mo; mnotvo e se samo konstituirati u politiki subjekt kroz opoziciju
naspram Imperiju. Ispravno je tada postaviti pitanje: iako Hardt i Negri
naglaavaju da je mnotvo klasni koncept, ali samo ako Marxovo teo-
retiziranje o rastuoj polarizaciji drutva itamo politiki, tj. ako je sama
klasa politiki subjekt, koja je onda osnovna razlika izmeu klase 19. stoljea
i mnotva? Hardt i Negri tvrde da je razlika upravo u tome to je mnotvo
156 biopolitika kategorija, tj. da je klasa ekskluzivna kategorija koja se zasniva
prikazi i recenzije na iskljuivanju (primjer su mnoge prepirke unutar marksistikih i drugih
diskursa o osnovi za definiranje odreenih klasa), a mnotvo inkluzivna
kategorija singularnosti koje se zasnivaju na zajednikom (proizvodnja za
kapital, komunikacija itd.).
diskrepancija Naalost, moe se rei da je Mnotvo. Rat i demokracija u doba imperija
sijeanj 2008. malo pridonio razjanjenju odreenih problema definiranih u imperiju.
svezak 9 | 13 broj
Dok Hardtov i Negrijev teoretski konstrukt dobro funkcionira kada mora
pojasniti nastanak novog oblika globalnog suvereniteta te kada razmatra
problem globalnog rata i izvanrednog stanja, kada treba pojasniti koncepte
direktno vezane za mnotvo biopolitiku, zajedniko itd. pa i sam koncept
mnotva te njegov poloaj u konkretnim globalnim odnosima nejednakos-
ti, stvari ostaju nedoreene. Iako na par mjesta u knjizi Hardt i Negri istiu
da je Imperij proet nizom hijerarhija te procesima iskljuivanja, to vie iz-
gleda kao pokuaj preduhitrenog opravdanja na oigledno pitanje o mjestu
globalnih i regionalnih nejednakosti unutar njihova koncepta Imperija; da
li je novi globalni poredak u nastajanju zaista u toj mjeri decentraliziran,
ili je ipak u pitanju sloeniji proces vie kontradiktornih tendencija, pa i
rekonstruiranja prethodnih povijesnih iskljuenja i hijerarhija? Dodatan i
kljuan problem koji je vezan uz Hardtov i Negrijev pojam mnotva je taj
da se u mapiranju dananje globalne populacije zaista ne moe nai nave-
deni optimizam u pogledu teze da je mnotvo otvorena mrea u kojoj se
sve razlike mogu izraziti slobodno i vrednovati jednako, mrea koja prua
naine za susretanja tako da svi moemo raditi i ivjeti zajedno (str. xiv).
Jo je manje jasno zato Hardt i Negri dre da imaterijalni rad prua uvjete
za emancipaciju mnotva, da li je to zaista korak od proizvodnje prema ko-
munikaciji?
tovie, navedenim opozicijama na poetku teksta izmeu radova Balibara
i Wallersteina te Hardta i Negrija bi se moglo dodati i pitanje: zar Hardt i Ne-
gri nisu ortodoksniji marksisti od samog Balibara i Wallersteina, imajui na
umu teoretske paradigme unutar kojih funkcioniraju? Iako Balibar optuuje
Wallersteina za odravanje (po njemu neodrive) distinkcije izmeu klase
po sebi i za sebe, sam se Wallerstein ponaa kao da u tu distinkciju ne
vjeruje; s druge strane Hardt i Negri potpuno ukidaju razinu reprezentacije
(koja je i konstitutivna mnotvo u potpunosti organizira samo sebe i re-
alizira svoje mogunosti). Dok Balibar i Wallerstein pokuavaju strukturno
objasniti hijerarhijske podjele unutar svjetske kapitalistike ekonomije, kao 157
i niz oblika iskljuenja, Hardt i Negri se, unato teoretskom toure de forceu, prikazi i recenzije
izgleda vraaju na novu verziju stare marksistike teze o kapitalizmu koji,
kroz konstruiranje mnotva, direktno i neizbjeno oslobaa snage svoje
vlastite propasti.
diskrepancija
sijeanj 2008.
jerko bakotin
svezak 9 | 13 broj

Homo sacer.
Suverena mo i goli ivot
giorgio agamben
Multimedijalni institut Arkzin
Zagreb, 2006.

Giorgio Agamben je talijanski filozof roen 1942. godine; eruditski obra-

zovan, tijekom svoje akademske karijere bavio se lingvistikom, medieval-
istikom, filologijom i poetikom; suraivao na nizu europskih i amerikih
sveuilita i sudjelovao u Heideggerovim seminarima. Agamben jest ili je
bio blizak Passoliniju, Calvinu, Klossowskom, Jean-Luc Nancyju, Derridi
i Lyotardu. Izuzetan poznavatelj djela Waltera Benjamina i njemakog ju-
rista Carla Schmitta na ije se misli uestalo poziva. U kasnijoj fazi rada
preusmjerava fokus interesa na globalni drutveni konflikt, odnos moi i
zakona s jedne, te individualnog ivota s druge strane u suvremenom svi-
jetu koji je sklon definirati kao trajno izvanredno stanje. U skladu s tim
pomakom za Agambena veliku vanost dobivaju Michel Foucault, Hannah
Arendt i talijanska neo-marksistika kola. Naroito promilja suverenitet
i Foucaultov pojam biomoi koji, uz izvanredno stanje, postaju sredinje
toke njegova miljenja. S obzirom na globalna dogaanja nakon jedanaes-
 tog rujna, Agambenova misao se pokazuje iznimno aktualna. Otri je kritiar
amerikog rata protiv terora i zakona poput usa Patriot Acta; argumen-
tira da se zlorabljenjem i generalizacijom paradigme izvanrednog stanja
cijelo stanovnitvo Zapada izvrgava trajnom praenju, sumnji i nadzoru.
Kuriozitet je ako ne i kontroverza da je u sijenju 2004. godine Agamben
odbio odrati predavanje u Sjedinjenim Dravama. Naime, po vaeim bi
158 propisima za ulazak u sad bio duan dati svoje biometrijske podatke to je
prikazi i recenzije usporedio s tetoviranjem koje su tijekom Drugog svjetskog rata provodili
nacisti. Hrvatsko izdanje ovog djela, izvorno objavljenog 1995. godine, pre-
veo je Mario Kopi.
Agamben uvodi u svoje razmatranje grkim razlikovanjem zoe, prirodnog
diskrepancija ivota kao takvog, i biosa, koji predstavlja kvalificirani, politizirani ivot.
sijeanj 2008. Tradicionalno za zapadni svijet (g)oli ivot ima u zapadnjakoj politici tu
svezak 9 | 13 broj
svojevrsnu privilegiju da bude ono na ijem iskljuenju se temelji grad ljudi
(str. 13). Ono to je karakteristino za modernu politiku je injenica da se
usporedno s procesom zbog kojeg iznimka postaje pravilom, prostor go-
log ivota ... postupno podudara s politikim prostorom ... bios i zoe, pravo
i injenica stupaju u podruje nesvodljive nerazlikovnosti ... goli se ivot
... oslobaa i postaje istodobno subjektom i objektom politikog poretka ...
jedino mjesto dravne organizacije i emancipacije od nje (str. 14.). Agamben
tu kao svoj dugoroni cilj vidi nastavljanje i produbljivanje Foucaultovog
projekta preko granica do kojih je sam Foucault doao, odnosno istraivanje
integracije prirodnog ivota u Dravu i tehnologije subjektivacije sve do
toke u kojoj dobrovoljno ropstvo pojedinca konvergira s objektivnom
moi. Ideja je nastaviti projekt istraivanja uspostave disciplinske kontrole
i nove bio-moi odgovorne za stvaranje krotkih tijela nunih za trijumf
kapitalizma (str. 9). Pritom se moderna demokracija neoekivano razotkri-
va nesposobnom spasiti zoe od propasti bez presedana te to je uoeno od
Tocquevillea do Deborda postupno dolazi do njenog konvergiranja s totali-
tarnim dravama. Agamben namjerava promisliti mijeanje prava i ivota u
novim okvirima trajne iznimke, situacije u kojoj izvanredno stanje postaje
pravilom. To po Agambenu u konanici prua priliku za irenje bio-moi
do njenog loginog zavretka, a to je upravo koncentracioni logor. Upravo
nacizam i faizam iz odluke (da se) o golom ivotu naini vrhovni politiki
kriterij ... (oni) ostaju zlobno aktualnima (str. 15). Upravo sveprisutna ten-
dencija ekspandiranja izvanrednog stanja im trajno otvara vrata (Hitler npr.
nije ukinuo weimarski ustav, nego ga je samo trajno-privremeno suspen-
dirao). Nedostatak marksistike i anarhistike kritike drave je upravo taj
to nisu niti naslutile strukturu dravnosti u prvom redu problematiku
suvereniteta, a on miljen na svom izvoru je nuno povezan s iznimkom,
odnosno izvanrednim stanjem. Teorija je drave, a posebno izvanrednog
stanja, proglaava Agamben, upravo onaj greben na kojem su se nasukale
revolucije naeg stoljea i kao primjer uzima diktaturu proletarijata. Stoga 159
kao prvu toku promiljanja treba uzeti suverenitet. prikazi i recenzije
Suverenitet poiva na jednom paradoksu, a taj je da je suveren istodobno
izvan i unutar pravnog poretka. Suveren je nuno povezan s izvanrednim
stanjem, s obzirom da je izvanredno stanje poetak svake pravne lokalizacije
... samo (ono) otvara prostor u kojem prvi put postaje mogue utvrivanje diskrepancija
sijeanj 2008.
odreena poretka i odreena teritorija (str. 22). Suverenost nomosa je
svezak 9 | 13 broj
odreena kroz utemeljenje nasilja, a po Benjaminu, pitanje konstituirajue i
ve-konstituirane moi se pokazuje kao odnos izmeu pravopostavljajueg
i pravoodravajueg nasilja. Agamben se poziva na Negrija koji misli su-
verenost kao fiksiranje konstituirajue moi, dakle kao njezin kraj, kao
iscrpljenje slobode koje je nositelj, te na Aristotelovo razmatranje odnosa
izmeu mogunosti i zbiljnosti. Veliki problem za Agambena je pri tom kako
uspostaviti ontologiju mogunosti naspram iscrpljene zbiljnosti, u emu
je mogue prepoznati odjeke Trockijeve teze o permanentnoj revoluciji.
Konano se postavlja da jedan od paradoksa izvanrednog stanja jest da je u
njemu nemogue razlikovati krenje zakona od njegova izvrenja (str. 57).
Ponovno se pozivajui na Schmitta i Benjamina, Agamben kao kariku koja
spaja nasilje i pravo postavlja upravo zoe, odnosno goli ivot. Nuno je da-
kle istraiti dogmu o svetosti ivota.
Sveti ovjek, Homo sacer, u osnovi je vrlo arhaina figura rimskog prava
koja oznaava izopenika, ovjeka kojeg se ne da rtvovati, ali ga se moe
ubiti. Homo sacera zajednica nije imala pravo sankcionirano kazniti, ali ga
je s druge strane svatko imao pravo ubiti, a da ne bude optuen za ubojstvo.
Vodei nas kroz povijesni pregled golemih nesporazuma koje je u znanosti
izazvala paradoksalna i ambivalentna figura Homo sacera, Agamben naposl-
jetku definira njegov poloaj kao osobe iskljuene i iz boanskog i iz ljudskog
prava, objektu nasilja koji prekorauje kako sferu prava tako i rtvovanja
(str. 78). Rije je o figuri koja je odreena strukturom dvostrukog iskljuenja,
i kao takva pokazuje analogiju s fenomenom suverene iznimke. Homo sacera
 Ihering pribliuje wargusu, ovjeku-vuku antikog germanskog prava; uvi-
jek je rije o izopeniku, o wulfesheud, vujoj glavi, hibridnoj poasti
izmeu ljudskog i zvjerskog. Agamben sada nudi ponovno itanje djela o
utemeljenju grada; Hobbesovo prirodno stanje je stanje u kojem je svatko za
svakoga goli ivot, a ve je Platon u Dravi uoio slinosti izmeu tiranina
i ovjeka-vuka. Izvorni pravno-politiki odnos je zapravo odnos izopenja
160 koje zajedno dri suverenu mo i goli ivot. Izopenje, a ne nikakav ugovor
prikazi i recenzije ili pristanak je suvereni nomos koji uvjetuje svaku drugu normu, i Agamben
odluno odbacuje sve teorije drutvenog ugovora. To to smo u dananjici
svi virtualni homines sacri, nastupa upravo zato to je odnos izopenja
sveudilj vlastita struktura suverene moi. Upravo je Bataille prvi ponov-
diskrepancija no povezao goli ivot i suverenost, no ostao je zatvoren u sferi svetog, ne
sijeanj 2008. uviajui biopolitiki karakter golog ivota. Sama ideja da se istrebljenju
svezak 9 | 13 broj
idova d rtvena aura je neodgovorno povijesno sljepilo. idovi nisu bili
rtvovani, ve su po Hitlerovoj najavi istrebljeni kao ui, dakle upravo kao
goli ivot, ne u dimenziji prava nego biopolitike.
Trei dio knjige nosi naslov Logor kao biopolitika paradigma modern.
Politika se u moderni, bez obzira na odreenja lijevo/ desno, prometnula u
biopolitiku. Agamben ak navodi primjer Srbije u kojoj je komunistika klasa
skliznula prema koritenju etnikog ienja; svuda na globusu biopolitika
neprimjetno prelazi u thanatopolitiku. Slijedi analiza povijesne veze izmeu
prava i golog ivota, pri emu autor inzistira da novo politiko tijelo zapada
ine tijela apsolutno uzmona biti ubijena. Posebna se pozornost obraa
izbjeglicama jer oni predstavljaju anomaliju u sistemu nacija-drava; upravo
su oni ostatak izmeu roenja i nacije, doslovce svedeni na goli ivot. Para-
digmatska znanost biopolitike je eugenika, a nacional-socijalizam je prvi
prirodne danosti postavio kao politike zadae, odnosno postulirao iden-
titet ivota i politike. Agamben uporno naglaava, analizirajui nacistike
pokuse (kao i nacistiku pravnu praksu!) da je zapravo rije o fenomenima
koji su duboko ukorijenjeni u zapadnom drutvu. Prvi koncentracijski logori
u Njemakoj nisu bili nacistiki nego osnovani od strane socijaldemokratske
vlade! Ope odreenje je da je logor stanje u kojem izvanredno stanje post-
aje pravilom, hibrid prava i injenice; ljudsko je tijelo razrijeeno od svog
normalnog politikog statusa i preputeno krajnjim peripetijama. U logoru
je nemogue razlikovanje izmeu postavljanja prava i njegovog izvravanja,
i zbog tog odreenja moramo priznati da se nalazimo pred virtualnim logo-
rom kad god se stvori takva struktura. Sama bit logora se nalazi u materi-
jalizaciji izvanrednog stanja i zbog toga je u njemu doslovce sve mogue;
logor, a ne grad se namee kao logina biopolitika paradigma dananjeg
zapada. Agambenova knjiica, koja je isprva bila zamiljena kao odgovor
na krvavu mistifikaciju novog planetarnog poretka, zapravo zavrava s ot-
varanjem itavog niza tekih zadataka. Najtei je svakako osmisliti ivotni
oblik dananjice, odnosno bios koji je sam svoja zoe, na presjecitu poli- 161
tike, medicine i prava; do sada su ti pokuaji samo proizveli ili dali naslutiti prikazi i recenzije
goleme biopolitike katastrofe.
Samo djelo je pisano izuzetno zanimljivo; pisanje otkriva istinskog
poznavaoca mnogih disciplina i prua mogunosti za dolazak u doticaj s
nizom intrigantnih teoretiara i ideja. Stil i namjera pisca su otvoreno iza- diskrepancija
sijeanj 2008.
zovni i polemini, no pritom itav tekst ostaje na vrlo visokoj razini. itatelju
svezak 9 | 13 broj
neupuenom u dotini korpus teorije odreeni dijelovi knjige mogu zadavati
priline tekoe, ali svakako je vrijedno uloiti trud u ovo djelo. Samo po sebi
izuzetno s obzirom na svoju tematiku i aktualnost, djelo zasluuje iskrenu
preporuku svakome koga zanima problematika moi.

sran golubovi

Ljudska seksualnost
william h. masters, virginia e johnson, robert c. kolodny
Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006.

William H. Masters (1915. 2001.) i Virginia E. Johnson (1925.), imena su

koja kod svih koji su dolazili u doticaj s temom ljudske seksualnosti (u aka-
demskom smislu) izazivaju veliko potovanje. Suraujui zajedno, Masters
i Johnson uvelike su utjecali na oblikovanje i razvoj seksualne terapije i
samog istraivanja ljudske seksualnosti. Osnovali su 1978. godine kliniki,
istraivaki i edukacijski institut Masters and Johnson Institute koji je
prestao s radom 1994. godine kada se Masters umirovio. Koautori i autori
su velikog broja knjiga i stotina lanaka o ljudskoj seksualnosti. Robert C.
Kolodny medicinski je ravnatelj Instituta za bihevioralnu medicinu u New
Cannanu, Connecticut. Ranije je radio na institutu koji su osnovali Masters
i Johnson te je s njima koautor velikog broja knjiga.
 Uz uvod, djelo je podijeljeno na pet dijelova: bioloki aspekti, razvojni
aspekti, psihosocijalni aspekti, aspekti seksualnog zdravlja i kulturoloki
aspekti.
Uvod sadri dva poglavlja: Osvrt na seksualnost i Pregled istraivanja
seksualnosti. U osvrtu na seksualnost autori se bave dimenzijama seksual-
nosti (biolokom, psihosocijalnom, ponaajnom klinikom i kulturolokom
162 dimenzijom) i povijesnim pregledom seksualnosti. Pregled istraivanja sek-
prikazi i recenzije sualnosti daje nam pogled na metode istraivanja seksualnosti objanjavajui
opa pitanja u istraivanju seksualnosti, probleme i zamke istraivanja sek-
sualnosti te metoda koje se koriste u istraivanju seksualnosti.
Prvi dio, bioloki aspekti, podijeljen je na pet poglavlja: Anatomija
diskrepancija spolnih organa, Fiziologija seksualnosti, Reprodukcija ovjeka, Kon-
sijeanj 2008. trola raanja (kontracepcija) i Pobaaj. U poglavlju o anatomiji spolnih
svezak 9 | 13 broj
organa autori donose iscrpni pregled i upoznavanje sa spolnim organi-
ma. U fiziologiji seksualnosti bave se temama kao to su izvor seksualnog
uzbuenja, ciklus seksualnog odgovora, menstruacija i druge teme. U po-
glavlju Reprodukcija ovjeka obraene su teme kao to su dinamika zaea,
trudnoa, roenje, dani nakon poroaja, dok u isti mah autori ne zanema-
ruju teme vezane uz reproduktivnu disfunkciju (problematine trudnoe,
neplodnost). Obraujui problematiku kontrole raanja (kontracepcije), au-
tori daju pregled, opis, nain koritenja i efikasnost sredstava i naina kon-
trole raanja i kontracepcije. U dijelu o pobaaju obrauju se teme pravnog
aspekta, metoda pobaaja, sigurnosti i psiholokih reakcija na pobaaj.
U drugom dijelu, o razvojnim aspektima, autori se bave sljedeim
temama: seksualnost u djejoj dobi, seksualnost u adolescenciji, seksual-
nost u odrasloj dobi i spolne uloge. Djeja seksualnost odnosi se na period
prenatalnog razvoja, dojenatva i identiteta, spolnog identiteta, seksualnost
u djejoj dobi i seksualni odgoj. U poglavlju o Seksualnosti u adolescenciji
autori se bave psiholokim aspektima adolescencije, pubertetom, neeljenim
trudnoama u adolescenciji i drugim temama. Dio o seksualnosti u odrasloj
dobi nudi uvid u seksualnost u mlaoj odrasloj dobi, srednjoj dobi, temu
menopauze i seksualnost u starijoj dobi. Tema spolnih uloga podijeljena je
na podteme kao: modeli socijalizacije spolne uloge, androginija, fenomen
transseksualizma i druge.
U treem dijelu obrauju se psihosocijalni aspekti seksualnosti u okviru
tema Voljeti i biti voljen, Intimnost i vjetine komuniciranja, Poboljajte
svoje seksualne veze, Seksualna orijentacija, Seksualno ponaanje, Sek-
sualne varijacije i Prisilni seks. Teme obraene u poglavlju Voljeti i biti
voljen kreu se od samog pitanja to je to ljubav, preko teorija o ljubavi do
tema kao ljubav i seks i ljubav i brak. U poglavlju Intimnost i vjetine ko-
municiranja razrauju se teme komunikacije i intimnosti i intimnih odno-
sa. U sljedeem poglavlju obrauju se problemi razlika u seksualnoj elji,
rjeavanja tekoa uzbuivanja te nudi poglavlje u kojem se savjetuje kako 163
poboljati seksualni doivljaj. Nadalje, autori se bave definiranjem orijent- prikazi i recenzije
acija, povijesnim pregledom, psiholokom prilagodbom homoseksualaca te
stajalitima o homoseksualnoj orijentaciji. U dijelu o seksualnom ponaanju
autori se bave temama masturbacije, seksualnog uzbuenja i spavanja, tehni-
kama heteroseksualne i homoseksualne aktivnosti te daju osvrt na seksualno diskrepancija
sijeanj 2008.
ponaanje. U Seksualnim varijacijama izloene su teme definiranja nor-
svezak 9 | 13 broj
malnosti, parafilije (fetiizam, voajerizam, sadizam, pedofilije, itd.), pros-
titucije, celibata i ovisnosti o seksu. U poglavlju Prisilni seks prikazuju se
razliiti oblici seksualnih napada kao to su silovanje, incest, djeja porno-
grafija i seksualni karteli, savjetuje se kako se nositi sa seksualnim uznemira-
vanjem te se izlau kulturoloki korijeni seksualne viktimologije.
U sljedeem dijelu prikazani su aspekti seksualnog zdravlja te je ovaj
dio podijeljen na sljedee teme: spolno prenosive bolesti i infekcije, in-
fekcija hiv-om i aids, seksualne smetnje i seksualna terapija te seksualni
poremeaji i seksualno zdravlje. U poglavlju o spolno prenosivim bolestima
opisuju se simptomi, dijagnostika i lijeenje spolno prenosivih bolesti i in-
fekcija dok poglavlje o infekciji hiv-om i aids-u donosi teme vezane uz hiv
i aids, kao to su zatita od hiv-a, podrijetlo i biologija hiv-a, lijeenje in-
fekcije hiv-om i aids-a, stadiji infekcije hiv-om, te se takoer bavi temama
socijalne i emocionalne reakcije na epidemiju hiv-a i pitanjima diskrimi-
nacije. Poglavlje Seksualni poremeaji i seksualno zdravlje nudi teme: seks
i hendikep, seks i organske bolesti, seksualni aspekti psihijatrijskih bolesti,
psihoaktivna sredstva i seks i infekcije.
Peti dio, Kulturoloki aspekti, donosi teme Seks i zakon te Vjerski i
etiki aspekti seksualnosti. Neke od tema koje su obraene u poglavlju Seks
i zakon su: prostitucija, erotika, incest, silovanje i seksualni napadi, seksu-
alno zlostavljenje djece i dr. Poglavlje Vjerski i etiki aspekti seksualnosti
donosi teme vjerskih stajalita o seksualnosti te seksualna etika i seksualne
odluke.
 Istraivanja koja su navedena u udbeniku nisu najnovijeg datuma, tj.
nema istraivanja poslije 2000. godine to i nije udno jer se radi o prijevodu
izdanja iz 1997. godine. Izloena su preteno amerika istraivanja, ali se na
nekim mjestima moe vidjeti i usporedba amerikih i hrvatskih podataka
iako nije napisano o kojim se hrvatskim istraivanjima radi. Kraj udebenika
nudi nam vodi kroz organizacije, asopise i udruge vezane za seksualnost
164 (kako u SAD-u i svijetu, tako i u Hrvatskoj) te rjenik i kazalo.
prikazi i recenzije Pomalo suhoparan dio ovog prikaza, u kojem se navode teme koje
udbenik obrauje, nema samo informativnu ulogu, nego je i pokazatelj
inzistiranja autora udbenika na multidisciplinarnom pristupu ljuds-
koj seksualnosti. Zbog svega navedenog u ovom prikazu, u smislu lakoe
diskrepancija snalaenja i koritenja udbenika, i prvenstveno multidisciplinarnom pris-
sijeanj 2008. tupu ovaj je udbenik vjerojatno najkompletnniji prirunik akademskoj za-
svezak 9 | 13 broj
jednici, te moe posluiti strunjacima i studentima medicine, psihologije,
sociologije, i drugima koji ele istraivati ili jednostavno nauiti neto vie
o ljudskoj seksualnosti.

biljana lali

Industrija holokausta
norman g. finkelstein
Naklada Hasenbegovi
Zagreb, 2006.

Norman Finkelstein pedesetogodinji je ameriki profesor politikih znanos-

ti i autor iji je zahtjev za akademsku titulu redovnog profesora odbijen, a
jedini kolegij koji predaje na Sveuilitu DePaul u Chicagu ukinut je u ru-
jnu ove godine. Kontroverze koje je izazvala ova odluka jednim se dijelom
mogu povezati i s Finkelsteinovim podrijetlom. Odgojen od roditelja idova
koji su preivjeli Varavski geto i koncentracijski logor, autor neminovno
preuzima svjetonazore koji ga potiu da se u svom akademskom radu bavi
temama koje se izravno tiu idova te Izraelsko-Palestinskim sukobom, no
odvaja po nekima nunu poveznicu izmeu odrastanje u idovskoj obitelji
i cionizam.
 Knjiga Industrija holokausta, Razmiljanja o izrabljivanju idovske pat-
nje jedna je od takvih knjiga. U njoj se Finkelstein, kako sam kae u pred-
govoru, zgraa nad iskrivljavanjem povijesti i uspomene radi ucjenjivanja
koje provodi industrija holokausta. Snano ogoren drutvom u kojem ivi
(odvratna banda plutokrata, zloinaca i varalica kao i uasnih apologeta
amerike i izraelske sile) dokazuje da je holokaust ideoloka predodba
nacistikog holokausta (stvarnog povijesnog dogaaja). Poetni poticaj za 165
ovu knjigu daje mu studija Petera Novicka The holocaust in American life prikazi i recenzije
kojom Novick pokuava pokazati kako trenutna pitanja oblikuju spomen
na holokaust i kako je samim time taj spomen vie nego manje proizvoljan.
Vrlo je snaan i osobni razlog za koji Finkelstein kae: Stalo mi je do spom-
ena na progon moje obitelji. Trenutna kampanja holokausta da izvue novac diskrepancija
sijeanj 2008.
od Europe u ime rtava holokausta koje ive u oskudici obeastila je nji-
svezak 9 | 13 broj
hovo muenitvo spustivi ga na razinu kasina u Monte Carlu. (str.24)
Knjiga se sastoji od tri poglavlja koja se sustavno bave trima aspektima
industrije holokausta u amerikom drutvu. U prvom poglavlju, pod na-
zivom Kapitaliziranje holokausta, autor kree od opservacije da je sve
donedavno pojam nacistikog holokausta jedva postojao u amerikom
ivotu. Jedan od razloga tomu je traumatiziranost i zatomljivanje sjeanja
na holokaust, no Finkelstein kae kako je pravi razlog utnje konformistika
politika amerikog idovskog vodstva i politika klima poslijeratne Amerike.
Prilagoavanje amerikih idovskih elita slubenoj politici SAD-a olakavalo
je postizanje tradicionalnih ciljeva i pristupa moi. Kopanje po prolosti
nije sluilo nikakvoj svrsi, zapravo je kompliciralo stvari.(str.28) Sve se
mijenja 1967. godine s arapsko-izraelskim ratom. Holokaust postaje jako
vaan u amerikom idovskom ivotu. Mainstream objanjenje ove preo-
brazbe je krajnja izolacija Izraela i njegova ranjivost koja obnavlja sjeanje
na nacistiko istrebljenje te hipoteza da je gubljenje sjeanja na nacistike
zloine protiv idova i dolazak narataja koji nije znao za holokaust rezul-
tiralo time da je Izrael izgubio potporu koju je neko uivao. Ipak, Finkel-
stein tvrdi kako je izraena zabrinutost za spomen na holokaust bila jednako
umjetna kao i izraena skrb za sudbinu Izraela. idovske su elite pokrenule
industriju holokausta zbog dokazane snage i saveznitva sa SAD-om. Jo jed-
na interpretacija upuuje na nedavno pojavljivanje identitetske politike s
jedne strane i kulturne viktimizacije s druge strane. Svaki je identitet ute-
 meljen na nekoj posebnoj povijesnoj potlaenosti. Sukladno s time i idovi
su potraili identitet u holokaustu.
U drugom poglavlju Varalice, prevaranti i povijest autor se bavi poj-
movima kao to su jedinstvenost te sakralizacija holokausta. Jedinstvenost
je termin koji po Finkelsteinu nema drugu ulogu nego izvoenje zakljuka
da jedinstvena patnja daje jedinstvena prava i stoga je inzistiranje na je-
166 dinstvenosti holokausta ustvari inzistiranje na jedinstvenosti idova kao
prikazi i recenzije naroda i neukusne svjetovne inaice izabranosti. Iz toga proizlazi dogma
o vjenoj mrnji neidova usmjerene prema idovima koja slui kako bi se
opravdala nunost idovske drave i objasnilo neprijateljstvo prema Izraelu.
Poglavlje se dotie i teme o iskljuivosti idovskih stradanja u nacistikom
diskrepancija holokaustu i zanemarivanju ostalih skupina kao to su Romi. Ta se teza pot-
sijeanj 2008. krepljuje injenicom da prve politike rtve nisu bili idovi ve komunisti,
svezak 9 | 13 broj
a prve rtve nacistikog genocida hendikepirani. Finkelstein objanjava
kako bi priznavanje genocida nad Romima znailo gubitak ekskluzivne
idovske franize nad holokaustom, a dogma o tome da je holokaust vrhunac
tisuljetne neidovske mrnje prema idovima neodriva.
Dvostruka ucjena naslov je treeg poglavlja u kojem se govori o pitanju
novane reparacije koja po Finkelsteinu prua jedinstven uvid u indus-
triju holokausta. Njemaka je uz malo ili nimalo vanjskih pritisaka platila
idovima 60 milijardi dolara namijenjenima rtvama. Finkelstein takoer
spominje sluaj vicarske banke koju su idovske organizacije gospodar-
skim sankcijama i ostalim neformalnim metodama natjerale da isplati
mnogo veu svotu novaca (imovina koju su idovi posjedovali za vrijeme II.
svjetskog rata) od realne. U isto vrijeme amerike su banke uspjele isplatiti
minimalnu svotu, takoer vrlo razliitu od realne. No, najmanja svota tog
novca otila je onima kojima je zbilja bila potrebna. idovske organizacije
koje su se borile za odtetu uzele su veinu novca iskoritavajui dobivena
sredstva za razne projekte prema vlastitim eljama. Tko bi mogao posum-
njati u mudrost odluke industrije holokausta da se kompenzacijska sredstva
namijene za obrazovanje o holokaustu, umjesto da se sredstva raskomadaju
na preivjele stradalnike nacistikih logora smrti. (str.151)
Na kraju knjige Finkelstein tvrdi kako je jedino rjeenje za uspostavu
normalnih odnosa uiniti nacistiki holokaust predmetom racionalnog
ispitivanja jer abnormalnost holokausta ne izvire iz samog dogaaja, nego
iz izrabljivake industrije koja je izrasla oko njega.
jerko bakotin
eljka matijaevi
agm, Zagreb, 2006.
226 str.

Struktuiranje nesvjesnog:
Freud i Lacan 167
prikazi i recenzije
Djelima domaih autora itatelj, pa i recenzent, obino prilazi s odreenom
dozom simpatije; ugodno je vidjeti da se i kod nas pie. S druge strane vai
i injenica da e takva djela obino biti izvrgnuta otrijoj i bezobzirnijoj
kritici; kao da nedostaje odreena aura nepoznatosti, pa je mogue otrije diskrepancija
sijeanj 2008.
proreetati knjigu u potrazi za njezinim slabim stranama. agm-ova Bib-
svezak 9 | 13 broj
lioteka Sintagma obeava u pogledu mogunosti to se tie i simpatija i kriti-
ka; radi se o ediciji koja izdaje krae uvode i/ili preglede odreenih znanosti,
znanstvenih disciplina ili teorija koje su danas u sreditu zanimanja i ire
javnosti (tekst se nalazi na koricama knjige). Hvale vrijedna ideja, pogotovo
kada se uzme u obzir da od do sada objavljenih naslova ak etiri, odnosno
etvrtina svih, pripadaju domaim autori/cama. Kuriozitet je da su svi ti
autori profesori na Odsjeku za komparativnu knjievnost, pa tako i eljka
Matijaevi, autorica recenziranog djela.
Recenzirano djelo je autoriina prva knjiga koja je zamiljena kao uvod
u Freudovu i Lacanovu misao, kao ralamba temeljnih psihoanalitikih
ideja u Freuda te prikaz njihova daljnjeg razvoja u Lacana, a nadahnuta je
Freudovom Autobiografijom, pregledom povijesti jedne ideje. To jest, s
jedne strane dovoljno iscrpna i struno pisana da moe posluiti kao najos-
novniji preglednik i podsjetnik za one koji su dobro upoznati s materijom,
te s druge strane da moe biti poetnica onima koji uope nisu upueni u
psihoanalizu. Upravo ta poliperspektivnost ove psihoanalitike poetnice
je njezin najjai adut. Time je knjiga zaista dobrodola publici raznih profila,
no upravo tu se nalazi i njezina slaba toka. Naime, ukoliko ne uspije zado-
voljiti oba navedena uvjeta, to jest i pristupanost i potrebnu strunost/
informativnost, moe se rei da je donekle ili u cijelosti promaila svoju
publiku, a time i svrhu. Prvi pogled na sadraj otklanja takve sumnje. Knjiga
je, sukladno naslovu, podijeljena u dva dijela. Prvi dio je posveen Freudu,
drugi, naravno, Lacanu. Prati se odreena kronoloka matrica u razvoju
 psihoanalitike teorije; tako je prvo poglavlje naslovljeno Od neurologije
do psihopatologije. Matijaevi zapoinje kratkim ocrtavanjem stanja u
psihijatriji do pojave Freuda; uloga hipnoze, prevladavajue devetnaest-
stoljetne mehanicistike paradigme i poznatih pionira psihijatrije i neu-
rologije poput Charcota, Breuera i j.h. Jacksona. Freud e tu mehanicistiku
paradigmu preuzeti i do sri je seksualizirati u teoriji nagona. U drugom
168 se poglavlju, Seksualnost, Edipov kompleks i sublimacija uvode osnovni
prikazi i recenzije pojmovi frojdovske psihoanalize; autorica u slijedeim poglavljima Metap-
sihologija i topike i `Spekulativna faza`: revizija nagonske teorije dalje
prati Freuda u estim revizijama njegove mehanike psihikog i mentalne
geografije. Autorica izlae sve vane Freudove kategorije, poput naela
diskrepancija ugode i naela stvarnosti, sublimacije, razvojnih faza, podjela psihe, en-
sijeanj 2008. ergije, snova, libida, melankolije, primarnog i sekundarnog narcizma, itd.
svezak 9 | 13 broj
Dalje u djelu se, slijedei Freuda, pregled pomie na ono drutveno, odnosno
na problematiku sublimacije, kulture i religije. Sublimacija je, naime, ona
problematina toka iz koje valja objasniti odnos indiviudalno-psihikog i
drutva kao cjeline. Freudova Nelagoda u kulturi pokuaj je da se polazei
od modela psihe izgradi shvaanje kulture koja je odreena kao pothvat
da se uine dominantnima nagoni ivota; pri tom se Freud uvelike oslanja
na Platona i njegovo shvaanje Erosa. Jednom kada je ono drutveno u igri
nuno je uvesti itav niz drutvenih teoretiara obiljeenih psihoanalizom.
Matijaevi tako jasno i saeto, ali zbog prostornog ogranienja i povrno
sumira najosnovnije postavke Marcusea, Reicha, Lascha, Elliota i ostalih.
Slijedi kratak pregled najslavnijih Freudovih sluajeva (Dora, Hamlet,
sluaj suca Schrebera) i njegove sredinje patoloke kategorije neu-
roze. Naime, kljuno pitanje je da li je odreena osoba sposobna uivati
i djelovati?. Paranoja, prijenos i protuprijenos, Freudovo koketiranje sa
smjetanjem homoseksualnosti (od ega je naposlijetku odustao) u odreeni
patoloki kompleks, pregled shvaanja analize temeljen na Freudovim kas-
nim predavanjima, problemi su kojih se autorica dotie. Naposlijetku, tu je
i pitanje enskog kome je posveeno zadnje poglavlje petina itavog teksta
o Freudu. Lomovi, sukobi i prijepori batina su koju je Freud ostavio femi-
nizmu, a sukob oko njega se uglavnom svodi na pitanje tlaiteljski patri-
jahalni esencijalist ili veliki emancipator. Rod tamnog kontinenta vrvi
od suprotstavljenih shvaanja psihoanalize; pitanja identiteta, oblikovanja
linosti i odnosa meu spolovima/ rodovima su u sreditu zanimanja. Po-
glavlje zavrava pozivanjem na Jessicu Benjamin koja se zauzvrat poziva
na Lacanov opis majke kao mistinog bezdana afektivne fuzije, drutvene
utopije totalitarnog nadzora, to upeatljivo najavljuje drugi dio knjige.
Dio o Lacanu ponovno slijedi kronoloku matricu; tako se kree od os-
novnih biografskih podataka, nakon ega slijedi izlaganje povratka Freudu
kroz prizmu strukturalne lingvistike i filozofije. Lacan je podigao Freuda na
drugu potenciju zamijenivi njegov biologizam simbolizmom. U skladu s 169
tim, za Lacana je ovjek primarno sustav oznaitelja. Matijaevi nas vodi prikazi i recenzije
kroz teak korpus lakanovske teorije i nomenklature; udnja, psihiki registri
- Imaginarno, Simboliko i Realno te tri figure oca su meu pojmovima koje
se nastoji pribliiti. Konstituciju udnje Lacan odreuje kao udnju drugoga,
to vjerojatno vue svoje porijeklo iz njegovog prisustvovanja Kojveovim diskrepancija
sijeanj 2008.
seminarima. Ponovno, kada je nuno proiriti doseg teorijskog horizonta
svezak 9 | 13 broj
fokus se pomie na drutvene teoretiare na koje je utjecala lakanovska psi-
hoanaliza: frankfurtovce te slovensku lakanovsku kolu i ieka. Danas, argu-
mentira Lacan, vlada post-edipsko stanje; edipska socijalizacija zahtijeva
dobro definirane majinske i oinske uloge to u suvremenom drutvu nije
sluaj. Dolazi do propasti oca te proizvoenja savitljivog narcistikog tipa
linosti (Dews). Za ieka e psihoanaliza biti sredstvo koje e potkopati
utemeljujuu gestu filozofije time to e uspostaviti njezin in utemeljenja
kao in ludila (str. 149). Radi se o promiljanju nepripitomljivosti kapital-
izma lakanovskim teorijskim orujem; jedino u prekomjernosti sadran je
uitak. Kapitalizam donosi trajni nalog uivanja i toj pripitomljenoj elji
e u Anti-Edipu Deleuze i Guattari suprotstaviti bujicu udnje koja nije
reducirana na edipske kodove, obarajui se i na samog Lacana. Lacanovo
povezivanje psihoanalize i filozofije se analizira u poglavlju Filozof realnog
i etika udnje; za Lacana se sva misao odvija nesvjesnim putevima, da-
kle mislim ondje gdje nisam, dakle, jesam ondje gdje ne mislim. Glavna
Lacanova misao je ona o otuenju subjekta u oznaitelju iji poetak dijag-
nosticira u kartezijanskom rascjepu subjekta (str. 159). Lakanovska udnja je
metonimijske prirode i ona nikada ne moe biti zadovoljena. Nadalje, Lacan
izgrauje svojevrsnu metafiziku realnog unutar koje postulira primordi-
jalni objekt a blizak Kantovoj stvari po sebi, proizveden rascjepljivanjem
jedinstva majke i djeteta (Fink) i koji je izvorite neutaive udnje. to se
etike tie, Matijaevi citira Lacana za kojeg iz analitike perspektive jedina
stvar zbog koje moemo biti krivi je to smo odustali od vlastite udnje (str.
 174). Autorica iznosi i Lacanovo ponovno tumaenje Freudovih sluajeva.
Klasinim kategorijama neuroze, psihoze, paranoje i shizofrenije Lacan
dodaje perverziju koju posuuje od Krafft-Ebinga. Sama drutvena di-
jalektika djeluje tako da strukturira ljudsku spoznaju kao paranoidnu, a
analitika majeutika (...) dovodi do toga da u subjekt treba inducirati kon-
troliranu paranoju (str. 181). Posljednje poglavlje se ponovno bavi onim
170 enskim i donosi objanjavanje Lacanove izreke ena ne postoji te pregled
prikazi i recenzije ideja Juliet Mitchell, Luce Irigaray, Julie Kristeve, Hlne Cixous i ostalih.
Autoriino pisanje odaje strunost i izuzetnu upoznatost s materijalom.
Matijaevi panoramskim pogledom zahvaa golemi teritorij psihoanalitike
misli, inicirajui u svaki vaniji aspekt Freudove i Lacanove misli. No up-
diskrepancija ravo tu se krije i jedna od slabosti knjige. Naime, u prilino malo stranica
sijeanj 2008. nagomilana je velika hrpa ideja, pojmova i imena. Bolje bi bilo da je knjiga
svezak 9 | 13 broj
stotinjak stranica opsenija to bi omoguilo bolju razradu. Dio o Lacanu
tu naroito pati; ponekad autorica uvodi pojmove bez da ih je eksplicitno
definirala. Njihov odnos takoer esto nije jasan. Materija nije jednostavna
sama po sebi i navedeni nedostaci poetnika mogu ostaviti u konfuziji i
nerazumijevanju. Bilo bi korisno da je ukljuen dodatak s rjenikom poj-
mova lakanovske i frojdovske teorije. Takoer bi bile prikladne sheme koje
bi pojednostavnile shvaanje brojnih podjela i njihove este revizije. Zbog
tih nedostataka, itatelj e ostati s mnotvom neodgovorenih pitanja i dosta
nedoreenosti, to i nije loe jer tjera na daljnje itanje. Ali teta je to djelo
ne uspijeva ispuniti sav svoj potencijal i biti zaista cjelovit vodi kroz svoj
predmet.

tijana trako
Split 30.-31. oujka 2007.

Hrvatski socioloki kongres

Nacionalni socioloki kongres odran je u Splitu 30.-31. oujka 2007. Tema
kongresa bila je Metodoloki izazovi sociologiji: drutveni problemi u
Hrvatskoj. Kongres je odran na Filozofskom fakultetu u Splitu, u orga-
nizaciji Odsjeka za sociologiju pokrenutog prije dvije godine i osobito
posveenog metodolokim temama. Konferencijski dio sastojao se od 42
izlaganja, a tema se pokazala vrlo znaajnom te je potakla brojne rasprave
o dosezima i razvoju socioloke metodologije u Hrvatskoj. Bilo je iznimno
zanimljivo posluati predavanja koja su se ticala razliitih metodolokih
pristupa na razliitim poljima sociologije. Uz brojne istaknute sociologe
i sociologinje, profesore i profesorice sveuilita, bilo je poticajno vidjeti
mnoga mlada lica studente sociologije koji su takoer dali svoj doprinos
izlaganjima i raspravi.
Prvi dan kongresa odrala su se uvodna izlaganja profesora Benjamina 171
uliga, Ognjena aldarovia i Ani Leburi. Isti dan odran je i okrugli stol prikazi i recenzije
Socioloka istraivanja u sustavu znanosti hrvatska iskustva i europske
mogunosti pod vodstvom profesora Sinie Zrinaka, nakon ega je usli-
jedio radni dio kongresa. Sljedei dan odrana su izlaganja u dvije sesijekoje
su moderirali profesorica Branka Gali te profesor Draen Lali. U subotu je diskrepancija
sijeanj 2008.
odrana i izborna skuptina Hrvatskog sociolokog drutva i, lag na kraju,
svezak 9 | 13 broj
zajednika veera.
Nakon rada u sesijama, u petak, 30. oujka odrana je radionica koja je
imala za cilj predstaviti Bazu znanja iz socioloke metodologije. Izrada ele-
menata Baze znanja je od akademske godine 2005./ 2006. ukljuena u redoviti
nastavni program dodiplomskog studija sociologije na Filozofskom fakulte-
tu Sveuilita u Zagrebu, na predmetima Metode istraivanja ii i Izgradnja
modela u sociologiji koje predaje prof. dr. sc. Vjekoslav Afri.
ak 146 studenata druge, tree i etvrte godine sociologije je tijekom
dvije akademske godine izraivalo objekte znanja (learning objects - io) i
informacijske objekte (information objects - io), i tako su u Bazu znanja
upisani ne samo pisani materijali, ve i slike, tablice, dijagrami i zvuni
zapisi. Baza znanja: Metode istraivanja u drutvenim znanostima lako
je dostupna na slubenim stranicama Odsjeka za sociologiju Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Baza znanja je otvorenog pristupa i za nju
nije potrebno korisniko ime. Samo pretraivanje Baze znanja olakano je
trailicom. Trailica na kljune rijei izbacuje objekte znanja unutar kojih
onda nalazimo informacijske objekte pojma koji traimo.
Vie o detaljima kongresa, i ostalim temama koje su izloene, iznosi
Hrvatsko socioloko drutvo na svojim slubenim internetskim stranicama.
Kongres se pokazao izvrsnim mjestom za razmjenu ideja i produktivnu
raspravu, i mogu jo samo dodati da se radujemo sljedeem sociolokom
susretu.