Holon, 5(2):355-389, 2015.

, Zagreb Pregledni znanstveni rad (4)

UDK Primljeno: 2. 12. 2015.

159.964.2:008:130.2 Prihvaeno: 21. 12. 2015.

Maroje Vii

MARCUSEOVA TEORIJA OSLOBOENJA I VIZIJA MOGUNOSTI NEREPRESIVNE

CIVILIZACIJE PREMA TEORIJSKIM POSTAVKAMA SIGMUNDA FREUDA

Saetak
U radu se prikazuje Marcuseova recepcija Freudove psihoanalize. U tekstu se prvo osvre na kritiku
nekih kljunih mjesta istaknutijih Marcuseovih kritiara pokuavajui pokazati opravdanost kritike ili
njezine moebitne nejasnosti. Vanost Marcuseovog tematiziranja Freuda jest u tome to je Freudovu
teoriju oplemenio dimenzijom povijesnosti. Naime, Freud je potrebu za potiskivanjem shvatio kao
univerzalno naelo razvoja civilizacije. Marcuse, s druge pak strane, smatra da potiskivanje pripada
povijesnoj epohi kada je jo uvijek vladala oskudica materijalnih dobara u vanjskom svijetu. Preko
pojmova naelo izvedbe i viak potiskivanja naznauje se mogunost nerepresivne civilizacije u
kojoj rad postaje slobodna igra ljudskih aktivnosti.

Kljune rijei: Marcuse, Freud, psihoanaliza, civilizacija, potiskivanje, viak potiskivanja

1. Uvod1
U radu se nastoji pokazati Marcuseova recepcija Freudove psihoanalitike teorije. Marcuse,
kao to e biti pokazano, nije usmjeren na ortodoksnu interpretaciju Freuda, ve prije
pokuava proiriti odreene Freudove koncepte i tako zadobiti obzor za pokazivanje
mogunosti nerepresivnog drutva. Ono to bi trebalo naglasiti, a to je mogue uoiti, a to
kritika najee zaboravlja (na taj zaborav kritike upuuje i Kellner (1984)) jest da se, u svjetlu

Doljani 8, HR-10 000 Zagreb, maroje_asi@yahoo.com

1
Zahvaljujem anonimnim recenzenticama/recenzentima na pozitivnim, konstruktivnim i poticajnim
recenzijama. Takoer, zahvaljujem glavnom uredniku Holona dr. sc. Vanji Boru na dobronamjernim
sugestijama. U radu se nastojalo uvaiti sve sugestije recenzentica/recenzenata i glavnog urednika.

355
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

promijenjenih povijesnih mogunosti, radi o Marcuseovoj drugoj i moda najpreciznijoj

teoriji osloboenja.2

No prije samog razmatranja zadane teme, potrebno je osvrnuti se i pokuati odgovoriti na

neka od moguih zabluda kritike, koje su donekle uvjetovane nepoznavanjem Marcuseovog
opusa u cjelini. Ali isto tako, nastojat e se istaknuti ona mjesta kritike, koja zbog
nemogunosti jasnog odgovora, moda nalau na propitivanje nekih Marcuseovih
koncepata.

Ako ovaj rad ima vrijednost ili pridonosi emu, onda bi ta vrijednost i doprinos mogli biti u
koherentnom pregledu kljunih mjesta Marcuseove analize Freudove teorije i pokuaju
unaprijeenija razmatranja kritike teorije. Takoer, potencijalna vrijednost rada moe biti u
pokazivanju i pokuaju odgovora na sporna mjesta kritike, ija se spornost pokazuje u
moebitnom nepoznavanju Marcuseovog cjelokupnog djela. Pokuajem razjanjenja ovih
mjesta, ali i isticanjem onih kritikih mjesta na koja nije mogu jednoznaan odgovor mogao
bi se stvoriti novi temelj i unaprijediti sama kritika, tako to bi se zaobila sporna mjesta na
koja se moe odgovoriti cjelokupnom analizom Marcuseovog djela. Naposljetku, ako je za
slijediti Ocaya (2009) koji smatra Marcuseovu teoriju rezonantnom i za suvremenost,
vrijednost rada bi mogla biti u pokuaju (kritikog) razmatranja Marcusea i prevrednovanju
nekih njegovih teorijskih postavki.

2. Razmatranje nekih od mogue spornih mjesta kritike Marcuseovog tematiziranja

Freuda
Cjelokupno Marcuseovo misaono djelovanje, moe se rei, usmjereno je na emancipaciju
pojedinca, stvaranju jednog za ovjeka humanijeg svijeta, te konano sjedinjenju ovjeka i

2
Marcuseovom prvom teorijom osloboenja moe se smatrati djelo Hegelova ontologija i teorija povijesnosti.
Ocay (2008) takoer smatra Hegelovu ontologiju i teoriju povijesnosti Marcuseovom prvom teorijom
osloboenja: potrebno je pokazati Marcuseovo poimanje povijesnosti kao uvjet za teoriju osloboenja
(Ocay, 2008:47).

356
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

prirode. Odnosno, Marcuseovo djelovanje noeno je idejom radikalne promijene koja smjera
ozbiljenju uma, odnosno uspostavljanju umne zbilje.3 Vanost uma za kritiku teoriju istie i
sam Marcuse (1937:74):

Um je osnovna kategorija filozofskog miljenja, jedina kojom se ono dri povezano sa

sudbinom ovjeanstva () Pod nazivom um zamislila je [filozofija] ideju pravog bitka u
kome su sjedinjene sve odluujue suprotnosti () S ovom idejom bilo je povezano
uvjerenje da bitak nije neposredno umno, ve ga tek treba dovesti do uma. Um treba
predstavljati najveu mogunost ovjeka i samog bitka, [jer su] oboje dijelovi iste
cjeline.

Vivas (1971) smatra kako se Marcuse (1965) inzistirajui na nepotiskivanju nagona i

nerepresivnoj civilizaciji, zapravo zalae za drutvo bezumlja i odbacivanje svake
racionalnosti. Meutim, koliko je Vivas (1971) pogreno ustvrdio i koliko je zapravo Marcuse
ostao dosljedan mogunosti umne zbilje ponajbolje pokazuje i to to je u viziji osloboenog
erosa i posljedino tome nerepresivne civilizacije iznova pokuao redefinirati pojam uma
kroz libidalnu racionalnost:4

3
O tome postoji irok konsenzus: Bruji (1973), Kellner (1984), Held (1990) i Alway (1995) koji istie kako
Marcuse, za razliku od Horkheimera i Adorna nikada nije odustao od vjere u mogunost radikalne promjene.
Ostao je snano posveen marksistikom projektu, premda potonji nije uspio iznjedriti vlastito obeanje.
Umjesto odustajanja od marksizma, Marcuse se okree njegovoj rekonstrukciji. Njegova nastojanja da razvije
dijalektiku fenomenologiju, istraivanje filozofskih korijena marksizma, obrana Hegela, filozofsko istraivanje
Freuda, sve su to bili pokuaji spaavanja marksistike misli (Alway, 1995:71). Kellner (1984) istie kako je
Marcuseov marksizam bio obiljeen konstantnim revizijama i obnovama marksistike teorije, (a u to spada i
Marcuseovo okretanje Freudu) kako bi ona mogla ponuditi teorijsku pozadinu za objanjenje suvremenoga
drutva.
4
Bruji (1981) takoer smatra kako ozbiljenje uma ostaje i dalje temeljni Marcuseov horizont promiljanja,
meutim ipak istie kako Marcuse novu ideju libidalno racionalnog uma nije razvio do krajnjih konsekvencija:
Umna zbilja, zbiljski smisleni ivot ostaje osnovica Marcuseovog djelovanja i onda kad mu Hegelova ontologija
(...) nije vie obzor u kojem sagledava povijesno zbivanje. Marcuse se tad poziva na novu ideju uma, koju,
meutim, u stogom smislu rijei nije razvio (Bruji, 1981:334).

357
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

u onom stupnju u kojem borba za opstanak postaje suradnja u cilju slobodnog razvoja i
zadovoljenja individualnih potreba, represivni um se povlai pred novom racionalnou
zadovoljenja u kojoj se stapaju um i srea. Ona stvara svoju vlastitu podjelu rada, svoje
vlastite prioritete, svoju vlastitu hijerarhiju (Marcuse, 1965:180).

Dakako, cjelokupnom analizom svih djela primjetno je kako su Marcuseova teorijska

ishodita bila revidirana sukladno povijesnim mogunostima i situacijama, a to bi se donekle
moglo dovesti u suodnos sa sistemskim apsorbiranjem proletarijata kao nositelja promijene,
konsolidacijom kapitalizma, ali i devijacijama sovjetske verzije marksizma, te snanim
probojem tehnologije drutava zapada.5 Meutim, u Marcuseovim kasnijim djelima (Eros i
civilizacija iz 1962. i ovjek jedne dimenzije iz 1964. godine) takoer je primjetan kontinuitet
ispostavljen u njegovim ranim radovima. Osim inzistiranja na umnoj zbilji kao krajnjem cilju,
kontinuitet se oituje u dosljednosti dijalektikog miljenja, isticanjem potrebe za
prevladavanjem postvarenih odnosa i radikalnoj promijeni, a sve to sadrano je u
Marcuseovoj (1929) koncepciji konkretne filozofije, koja usidrena u zbivanju svijeta,
egzistenciji prilazi traenjem: tubitka u sferi iz koje ono egzistira: u djelovanju u njegovom
svijetu, shodno njegovoj povijesnoj situaciji (Marcuse, 1929:76). Zadaa konkretne
filozofije, kako ju je koncipirao Marcuse (1929), jest pratiti tubitak u svim njegovim
nedaama, te mu prokazati put prema navlastitoj (autentinoj) egzistenciji. Navlastita
egzistencija, prema Marcuseu (1928), mogua je kao javan (radikalni) in kojim pojedinci
prevladavaju izvanjski nametnute nunosti. Aronowitz (2015) kae kako je Marcuseovo
tematiziranje Freuda upravo povratak konkretnom i ponovno sidrenje filozofije u zbivanje
svijeta:

5
Marcuse (2004 [1941]) je ve u ranom eseju Neke implikacije moderne tehnologije primijetio kako je zapravo
tehnologija subjekt zbivanja. Ovaj uvid ostaje kljuan u njegovim kasnijim djelima, a poglavito u Erosu i
civilizaciji gdje je Marcuse (1965) na osnovu tehnolokog napretka uvidio mogunost nerepresivne civilizacije i
time pokuao opovrgnuti Freudov (1962), donekle pesimistian, zakljuak o tome kako e daljnji napredak
civilizacije intenzivirati zahtjeve za potiskivanjem nagona.
Marcuse (1983 [1958]) je takoer pokazao kako je visoka birokratizacija SSSR-a takoer zadrala mogunost
promjene.

358
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Premda je Eros i civilizacija pisana, uglavnom, u filozofskim i teorijskim pojmovima,

nuno je situirati Marcuseovo djelo ne samo u tok psihoanalitike misli dvadesetog
stoljea, nego (...) takoer u filozofsku intervenciju koja filozofiju iznova smjeta u
svijet i u podruje konkretnog (Aronowitz, 2015:133).

Time to je Freudovoj (1962) teoriji razvoja civilizacije dodao dimenziju povijesnosti, Marcuse
je (1965), pokazao kako je potiskivanje koje zahtjeva napredna industrijska civilizacija,
zapravo egzogeno uvjetovano (jer kako smatra Marcuse (1938 i 1965) postignut je
objektivan stupanj razvoja na kojem je mogue smanjenje potiskivanja), a postojanje ovih
izvanjskih ogranienja ostaje dosljedno njegovom ranom inzistiranju na radikalnom inu.
Ocay (2009:11) takoer smatra prisutnim koncept radikalnog ina u Marcuseovom
tematiziranju Freuda:

No kako samounitenje kapitalizma ne vodi nuno u socijalizam, potreban je, stoga,

subjekt koji je sposoban zahvatiti i prisvojiti situaciju s ciljem ostvarenja socijalizma.
Ovo je upravo uloga povijesno osvijetene individue spremne na radikalni in.

Marcuse (1938) je, naime, ve u eseju O kritici hedonizma pokazao kako ograniavanje
nagona nije imanentno pojedincu, ve se radi o drutveno uvjetovanom ograniavanju, kao
rezultatu odreenih povijesnih uvjeta razvoja. Marcuseovim rijeima (1938:95):

ne kao subjektivna svojstva koja bi se mogla prevladati naporom razumijevanja, nego

kao zadiranje drutvenih nunosti u spomenute osobne sfere, kao nunosti koje ve
konstituiraju nagone, potrebe i interese osoba u ovom drutvu.

Ovaj uvid naznaen ve u ranom eseju postat e jedna od okosnica u Marcuseovom (1965)
pokuaju pokazivanja mogunosti civilizacije bez vika potiskivanja.

No zbog ega se moe rei da je bilo potrebno (ukratko) osvrnuti se na neke od ranih
Marcuseovih postavki i u kakvom su one (su)odnosu s njegovim kasnijim djelima, a poglavito

359
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Erosom i civilizacijom gdje se Marcuse okree Freudovoj metapsihologiji? Razlog je tome,

moe se rei, to je Marcuse ve u ranim radovima utemeljio teorijsku poziciju kroz iju e
optiku problematizirati drutvo u kasnijim djelima. 6 Pokuati temeljito pokazati genealogiju
Marcuseovih stavova i njihov svojevrstan kontinuitet znatno bi nadilo okvir ovog rada i
zadanu temu, ali treba istaknuti kako Habermas (1968) takoer smatra kako je bez uvida u
ranog Marcusea nemogue ispravno razumjeti njegova kasnija djela, a poglavito Eros i
civilizaciju. Zakljuci o kontinuitetu ranih radova i kasnije faze koje iznose Bruji (1973),
Habermas (1968) i Kellner (1984) znaajni su u pokuaju odgovora Marcuseovim kritiarima.
Naime, moe se primijetiti kao to e se uskoro pokuati pokazati, kako je kritika
redukcionistika, odnosno kako ne uzima, a kao to su to naglasili prethodno spomenuti
autori, iri Marcuseov sklop, a posebno Marcuseov pokuaj svojevrsne sinteze Marxove i
Freudove teorije, koja se, mogue je primijetiti, provlai kao lajtmotiv Erosa i civilizacije.7

6
Kontinuitet misli kao i znaaj rani radova apostrofira i Branka Bruji: Kada apostrofiramo znaaj ranih radova
Marcusea za sagledavanje njegove misli u cjelini imamo u vidu njegov misaoni put - kako s obzirom na
navedeno reorijentaciju u smjeru obrata postojeeg, tako s obzirom na razinu raspravljanja () u ranoj fazi, i
kasnije u posljednjem razdoblju () Marcuseova misao je svojim nainom konkretnog upuivanja, te znatnom
recepcijom, koju je poluila upravo novijim djelima od Eros i civilizacija pa dalje, instruktivan model za
propitivanje zadataka pred kojima uope stoji suvremeno miljenje (Bruji, 1982:7-8).
7
Tako se u openitoj MacIntyreovoj (1970) ocjeni Marcuseovog djela moe prepoznati nepoznavanje
Marcuseovih ranih radova, koji jesu na tragu Marxove misli. MacIntyre (1970), moe se smatrati, pogreno
ustraje u kritici nazivajui Marcusea pred-marksistom. MacIntyreova kritika Marcusea, moe se rei, nije
temeljita i dubiozna analiza izvedena prouavanjem cjelokupnog Marcuseovog djela, a to se moe uoiti iz
njegove izjave: gotovo sva Marcuseova kljuna mjesta su pogrena (MacIntyre, 1970:7). Naravno, treba
naglasiti i injenicu, na koju upozorava i Whitfield (2015), a to je da su Marcuseovi radovi 1930-ih (rani radovi)
bili objavljeni na njemakom jeziku i stoga, kako istie Whitfield (2015), dostupni samo nekolicini amerike
italake publike. Moe se rei kako bi ova injenica donekle mogla opravdati kritiare Marcuseovog djela, jer je
on ipak pozornost privukao, i postao poznat akademskoj, ali i iroj javnosti, djelima Eros i civilizacija i ovjek
jedne dimenzije. Oba djela izvorno su pisana na engleskom jeziku. Tek kasnije su, nakon to je stekao
popularnost, na engleski jezik prevedeni Marcuseovi rani radovi.

360
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Schoolman (1984 [1980]) je jedan od kritiara koji, smatrajui kako Marcuse (1965) odstupa
od ortodoksne Freudove teorije, proputa uvidjeti prije svega znaaj psihoanalize za
kritiku teoriju, potom cjelokupnu ideju djela Eros i civilizacija koje se moe smatrati moda
najpreciznijom Marcuseovom teorijom osloboenja, te konano zbog inzistiranja na
ortodoksiji Schoolman (1984) u potpunosti proputa uvidjeti pokuaj meusobnog
proimanja Freudovih i Marxovih postavki. Schoolman (1984), smatram, pogreno tumai
neke od osnovnih Marcuseovih (1965) kategorija kao to je sluaj s erosom i thanatosom.
Tako Schoolman (1984:91) tvrdi kako je za Marcusea znaenje erosa: po prirodi eros je
dominantni instinkt, koji ovjekovu prirodu ini senzibilnom za meuljudske odnose i odnose
s prirodom. Meutim, Marcuse (1965:27-29) jasno slijedi Freudovo dualistiko odreenje
ovjeka u kojem je sadran sukob izmeu dva nagona:

Freudova teorija (...) u najnovijem razdoblju se zasniva na sukobu izmeu ivotnog

nagona (Erosa) i nagona smrti (...) nagoni tee da ostvare svoj cilj temeljito razliitim
nainima. Ta razlika je jednaka samom podravanju i razaranju ivota. Iz zajednike
prirode nagonskog ivota razvijaju se dva antagonistika nagona. ivotni nagoni (Eros)
nadvladavaju nagone smrti.

Moe se uoiti kako Marcuse (1965) nagone i njihovu dinamiku shvaa onako kako ju je
postavio sam Freud. Takoer, Marcuse (1965) ne smatra eros, kao to to Schoolman (1984)
tvrdi, dominantnim nagonom niti nagonom koji organizam ini senzibilnim. Upravo suprotno,
iz navedenog mjesta moe se vidjeti kako Marcuse (1965) aktivnost thanatosa vidi u
smjeranju prema povratku u anorgansko stanje, a aktivnost erosa u nastojanju ouvanja
ivota, postizanju zadovoljstva i ugode. tovie, ako Marcuse (1965) i smatra kako jedan od
nagona ima veu prevlast onda to nije eros, kako tvrdi Schoolman (1984), ve thanatos, jer je
on konana negacija uitka:

Surova injenica smrti porie jednom za svagda zbiljnost nerepresivne egzistencije. Jer
smrt je konani negativitet vremena, a ,radost eli vjenost (...) Sama anticipacija

361
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

neminovnog kraja u svakom trenutku, uvodi element potiskivanja u sve libidalne

odnose i ini bolnim sam uitak (Marcuse, 1965:185-186).

Takoer, senzibilnost, koju istie Schoolman (1984), jest mogua, prema Marcuseu (1965),
tek nakon otklanjanja vika potiskivanja u novom naelu stvarnosti. Dakle, Marcuse
(1965) raspravlja o senzibilnim odnosima ovjeka s ovjekom i s prirodom, kao to primjeuje
i Schoolman (1984), dapae to je, moe se rei, krajnja intencija Marcuseovog djela, ali ta
senzibilnost nije, kako je Schoolman (1984) ustvrdio, imanentna Marcuseovom (1965)
razumijevanju erosa, ve se ona za Marcusea (1965:160-161) otvara kao mogunost tek
osloboenjem erosa iz spolnosti:

osloboeni od tiranije represivnog uma, nagoni tee slobodnim i trajnim

egzistencijalnim odnosima i stvaraju novo naelo stvarnosti (...) nerepresivni poredak
je mogu samo ako spolni nagoni mogu, pomou svoje vlastite dinamike i u
izmijenjenim egzistencijalnim i drutvenim uvjetima, stvoriti trajne erotske odnose
meu zrelim pojedincima.

Wilden (1972) smatra kako je Marcuse znatno iskrivio Freudov pojam potiskivanja. Naime,
Wilden (1972) istie kako se potiskivanje u Freudovoj teoriji prije svega odnosi na
potiskivanje traumatinih i bolnih dogaaja iz djetinjstva i ivota openito, te na potiskivanje
nedoputenih i zabranjenih elja i poriva. Wilden (1972) je, moe se rei, uoio kako Marcuse
(1965) prije proiruje Freudov pojam, nego to ga iskrivljuje. Marcuse (1965) je i uveo
pojam viak potiskivanja kako bi razgraniio osnovno biologijsko potiskivanje od drutveno
uvjetovanog potiskivanja. Takoer, Marcuse (1965) je smatrao kako e ak i u nerepresivnoj
civilizaciji, u svrhu produivanja ljudskog roda, biti potrebno odreeno potiskivanje. Stoga,
smatram kako je Marcuse (1965) prije svjesno preinaio i proirio odreene pojmove iz
Freudove teorije, nego to je pogreno interpretirao Freuda ili, kako Schoolman (1984)
smatra, odstupio od ortodoksne Freudove teorije. Wildenova (1972) kritika ne uzima u
obzir ovo svjesno i ciljano proirenje pojma potiskivanja, a koje je naglasio i sam Marcuse:
Potiskivanje (repression) i ,represivan upotrebljavaju se u netehnikom smislu da oznae i

362
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

svjesne i nesvjesne, unutarnje i vanjske procese prinude, ogranienja i zatomljenja

(Marcuse, 1965:16). Iz ovakvo proirenog pojma potiskivanja proizlazi, kasnije, Marcuseov
(1968b) pojam dominacije koji objedinjuje i unutarnje (psihike), ali i vanjske aspekte.
Marcuse (1968b:1-2) dominaciju definira:

dominacija je na djelu uvijek kada su ciljevi, nakane, nastojanja i sredstva za ostvarenje

istih pojedincu unaprijed propisani i kada ih on obavlja na unaprijed odreen nain.
Dominaciju mogu primjenjivati ljudi, priroda i stvari. Ona takoer moe biti i unutarnja,
primjenjivana od samog pojedinca i pokazivati se u obliku autonomije.

A uklanjanje vika potiskivanja, prema Marcuseovom (1965 i 1968b) shvaanju, nije nita
drugo nego razmatranje mogunosti uklanjanja ovako shvaene dominacije. Wilden
(1972:206) nadalje problematinim smatra Marcuseovo tematiziranje Freudovog pojma
mate (fantazije) ...dijelom zbog Freudove nejasne upotrebe samog termina, a posebno
zbog psihoanalitikog otkria oigledne regresivne prirode Phantasie. Shodno tim
nejasnoama koje su, prema Wildenu (1972), sadrane u samom Freudovom odreenju
navedenog pojma, Wilden (1972) naglaava nejasnost i ambivalentnost Marcuseovog
prisvajanja tog pojma i njegov neuspjeh da dokae porijeklo Phantasie ije je ishodite
povezano s djetetom i drugim (Wilden, 1972:196). Wilden (1972:196) prijeko potrebnim
smatra postavljanje i razrjeenje pitanja: kakvo znaenje Phantasie moe imati za Freuda, a
da se ne govori o tome kakvo tek znaenje moe imati u ivotu. Ovdje se ne moe pokuati
razrijeiti problem koji je Wilden (1972) naznaio, ali se moe pokuati pokazati kakvo
znaenje mata (fantazija) ima kod Marcusea. Mata (fantazija), prema Marcuseu (1965),
sadri subverzivni potencijal i Marcuse (1965:115-117) je dakako rabi, kao to Wilden (1972)
primjeuje, u psihoanalitikom znaenju:

...Freud izdvaja fantaziju kao duevnu djelatnost koja zadrava visoki stupanj slobode
od naela stvarnosti (...) Fantazija igra najpresudniju ulogu u cjelokupnoj drutvenoj
strukturi (...) ona uva (...) stalne, ali potisnute ideje kolektivnog i individualnog
pamenja, zabranjene predodbe o slobodi (...) Kao temeljni, nezavisni duevni proces,

363
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

fantazija ima svoju vlastitu istinitu vrijednost, koja odgovara vlastitom iskustvu
naime, savladavanju antagonistike ljudske zbiljnosti. Imaginacija sagledava pomirenje
pojedinca sa cjelinom (...).

Meutim, ovdje se, donekle, iscrpljuje psihoanalitiko znaenje i upotreba tog pojma jer
Marcuse (2013 [1969]) emancipacijski izraz mate (fantazije) vidi u autentinoj umjetnosti.
No osim toga, treba spomenuti, ovo nije prvi put da Marcuse koristi termin mata kao to to
Wilden (1972) smatra. Wilden (1972) nigdje nije spomenuo kako je Marcuse (1937) ve u
ranim radovima ispostavio matu kljunim instrumentom kritike teorije drutva. Stoga se
moe rei kako se i ovdje opravdanim pokazuje skretanje pozornosti Habermasa (1968) i
drugih spomenutih autora na rane radove kako bi se uvidio kontinuitet, ali i, kako
naglaavaju Habermas (1968) i Bruji (2015)8, prisutnost prethodno utemeljenog sklopa
(Hegel, Heidegger, Marx i Schiller) u Marcuseovom razmatranju Freudove psihoanalize.
Wilden (1972) jo spominje kako fantazija prema Freudu sadri regresivne momente, te da
zato nije jasno kako fantazija kod Marcusea moe biti napredni element. Moe se odgovoriti
kako mata za Marcusea (1965 i 2013) moe biti napredni element utoliko to ona pripada
autentinoj umjetnosti, koja za Marcusea (1965 i 2013) uvijek ima progresivni potencijal.
Takoer, smatram kako je Marcuse i u eseju Filozofija i kritika teorija bio svjestan
neogranienosti horizonta mate (bilo regresivnog, bilo progresivnog) i upravo je stoga
smatrao da je mata ograniena mogunostima materijalne stvarnosti i zato nije usmjerena
samo na utopijski svijet: Tako granice mate vie nisu najopenitiji sutinski zakoni (),
nego su u strogom smislu tehnike granice: one u propisane nivoom tehnikog razvoja
(Marcuse, 1937:87).

8
Zahvaljujem se prof. dr. Branki Bruji na konzultacijama i strunim savjetima i sugestijama oko interpretacije
Marcusea. Intervju s prof. dr. sc. Brankom Bruji o skrivenoj prisutnosti kategorija iz perioda Bitka i vremena,
kao i Marxovih kategorija u Marcuseovom djelu Eros i civilizacija (intervju odran 18. prosinca 2015. godine).
Takoer, Bruji (2015) smatra kako je Marcuse i u svom drugom najpoznatijem djelu kasne faze ovjek jedne
dimenzije blizak drugoj, kasnoj, Heideggerovoj fazi (Zaborav bitka, Pitanje o tehnici). Ako je tomu tako, tada se
moda moe rei kako bi kritika i tog djela trebala u obzir uzeti Marcuseov cjelokupno ispostavljen sklop.

364
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Konano, MacIntyre (1970) smatra kako Marcuseovo inzistiranje na osloboenju erosa nije
nita drugo nego poziv na seksualnu revoluciju, koja osim reaktiviranja polimorfne
seksualnosti i drutva seksualnih manijaka kao mogueg ishoda, ne donosi nikakav
preobraaj dosadanjih seksualnih praksi. Moglo bi se rei kako bi scenarij koji predvia
MacIntyre (1970) bio mogu kada bi dolo do naglog oslobaanja erosa unutar represivne
civilizacije. Meutim, takav scenarij predvia i Marcuse (1965) i kae kako se ovdje ne radi o
naglom oslobaanju ve o transformaciji libida: To je vie irenje nego eksplozija libida
rasprostiranje nad privatnim i drutvenim odnosima (Marcuse, 1965:163). MacIntyre (1970)
takoer proputa uvidjeti kako Marcuse (1965:164) oslobaanje erosa vidi u povezanosti s
transformacijom drutva u cijelosti, a to posljedino takvom shvaanju ne moe rezultirati
nikakvim seksualno devijantnim drutvom:

...slobodan razvoj preobraenog libida unutar preobraenih ustanova (...) umanjio bi

manifestacije puke spolnosti, integrirajui ih u mnogo iri poredak, ukljuivi i poredak
rada (...) U tom kontekstu (...) libido ne bi naprosto reaktivirao pred-civilizirane i
infantilne stadije (...).

Dakle, Marcuse (1965) zagovara temeljitu drutvenu promjenu, ali ta promjena nije nikako
samo seksualna revolucija kako to MacIntyre (1970) smatra, ve jedna neprekidna totalna
revolucija (Kellner, 1984) novog otkrivanja subjekta, njegovog svijeta i odnosa.

Postoje, naravno, kritike na koje nije mogue jednoznano odgovoriti. Jednu od takvih kritika
iznosi Kellner (1984) kojeg se moe smatrati simpatetinim interpretatorom i poznavateljem
cjelokupnog Marcuseovog djela. Naime, Kellner (1984) je primijetio Marcuseovo nekritiko i
selektivno nastavljanje na Schillera i to poglavito na Schillerov pojam igre. 9 Marcuse (1965)

9
U Schillerovoj (2006) teoriji ovjek je odreen dvama temeljnim, a zbog civilizacijskog razvoja, meusobno
suprotstavljenim nagonima (poticajima). Prvog od njih Schiller (2006) naziva ulnim nagonom i on se odnosi
na ovjekovo fiziko postojanje u materijalnom svijetu, kao i na ovjekove aktivnosti koje mora poduzimati kao
bi osigurao egzistenciju. Drugog, naziva nagonom za formom koji se odnosi (i iz njega proizlazi) na ovjekovo

365
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

smatra kako je praksa ivota s onu stranu naela izvedbe izraena u estetikom stavu u
kojem je pomirbom ovjeka i prirode poredak zasnovan na lijepom, a rad postao igrom.
Kellner (1984) istie kako je Marcuse time usvojio vie radikalne aspekte Schillera i tako u
potpunosti zanemario konzervativnu stranu Schillerove teorije koja naglaava povlaenje
od neposredne preokupacije politikim, individualnu kultivaciju i okrenutost sebi.
Takoer, Kellner (1984) poznajui Marcuseove ranije radove dobro primjeuje kako je
Marcuse upravo spomenute aspekte otro kritizirao u Heideggerovoj filozofiji, dok ih je kod
Schillera sasvim nekritiki usvojio.10 Kellner (1984) i Koakowski (1978) istiu kako Marcuse
(kao ni Schiller) nigdje ne naznauje, barem u nacrtu, ulogu i oblik politikih i drutvenih

apsolutno postojanje i koji neovisno smjera postizanju i ouvanju ovjekove slobode i harmonije u svim
njegovim pojavljivanjima. Kako bi pokazao mogunost pomirbe dualistike strukture ovjeka, Schiller (2006)
uvodi i trei nagon: nagon za igrom. Ovaj nagon je posrednik izmeu ulnog i nagona za formom i ujedno
centralni pojam estetskog odgoja ovjeka. Usklaenost se postie igrom. Igra iji je objekt lijepo nosivi je
pojam, jer ljepota obuhvaa i u njima je sadrana, i ulni nagon i nagon za formom. Stoga je ovjek, za Schillera
(2006), jedino slobodan kada se s lijepim igra. Tako Schiller (2006) izrie poznati imperativ igre: ...ovjek se s
ljepotom jedino treba igrati, i treba se igrati jedino s njom. Jer, da to konano i kaemo, ovjek se igra samo
ondje gdje je u punom znaenju rijei ovjek, i samo je ondje sasvim ovjek gdje se igra. (Schiller, 2006:89)
Premda ovjek u igri pripada samom sebi, ne radi i ne trpi za nikog drugog, treba odmah istaknuti kako je
Schiller (2006) protiv bilo kakvog ozbiljenja igre u stvarnosti (za razliku od Marcusea). On to odmah i istie:
Dakako, mi na ovome mjestu nikako ne smijemo prizivati u sjeanje one igre iz stvarnoga ivota koje su obino
usmjerene samo na vrlo materijalne predmete; no u stvarnome ivotu uzalud bismo tragali i za ljepotom o kojoj
je ovdje rije (...) [meusobnim djelovanjem dvaju suprotnih nagona proizlazi lijepo] iji emo najvii ideal
traiti u (...) ravnotei zbilje i forme. No ta ravnotea uvijek ostaje samo ideja, koja se nikada u potpunosti ne
moe postii s onime ime stvarnost ili zbilja raspolae. U stvarnosti e uvijek preostati prevaga jednog
elementa nad drugim, a ono najvie to iskustvo ostvaruje sastojat e se u kolebanju izmeu obaju principa,
gdje je sad nadmonija zbilja, sad forma. Ljepota u ideji je, dakle, vjeno ona nedjeljiva jednina, budui da moe
postojati samo jedna jedina ravnotea; no ljepota u iskustvu vjeno e biti dvostruka, jer kod kolebanja
ravnotea moe biti naruena dvojako, naime pretegnuti moe ova ili ona strana (Schiller, 2006:87-91).
10
Marcuse (1928) je Heideggerove ontoloke pojmove iz Bitka i vremena (a koji se odnose na vremenitost,
autentinu egzistenciju, odlunost i in) ontiki primijenio na temeljnu marksistiku situaciju. Ova
ontika primjena spomenutih pojmova odgovara Marcuseovoj koncepciji konkretne filozofije i ujedno je
svojevrsna Marcuseova kritika Heideggera.

366
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

institucija u nerepresivnom drutvu. Kellner (1984) nadalje naznauje kako su Schillerov ideal
male ruralne demokracije vicarskih gradova-drava, te da stoga nije jasno u emu se
Marcuseova koncepcija, obzirom na suvremenost, razlikuje od Schillerove. Prouavajui
Schillerovu teoriju Rancire (2004) iznosi ozbiljne kritike o postvarenju igre. Naime, Rancire
(2004) estetiziranje politikog pronalazi u totalitarnom reimu i liberalnom drutvu ije su
pretenzije stvoriti zajednicu kao umjetniko djelo.

Na samom kraju Marcuse (1965:188-189) postavlja pitanje mogunosti pomirbe erosa i

thanatosa na koje odgovara potvrdno:

Ako osnovni cilj nagona nije dokonanje ivota, nego bola odsutnost napetosti
onda, paradoksalno, u smislu toga nagona, sukob izmeu ivota i smrti to je manji, to
se ivot vie pribliava stanju zadovoljenja (...) smrt bi prestala biti nagonski cilj. Ona
ostaje injenica, moda ak i krajnja nuda ali nuda protiv koje e se buniti
nepotisnuta energija ovjeanstva, protiv koje e ona voditi svoju najveu bitku.

Marcuse (1965:190) smatra da e ak i nakon eventualne pomirbe erosa i thanatosa,

nerepresivna civilizacija biti optereena grijehom povijesti:

Ali ak ni konano prispijee slobode ne moe iskupiti one koji su umrli u bolu. Sjeanje
na njih i nagomilana krivica ovjeanstva prema svojim rtvama jest ono to zamrauje
budunost civilizacije bez potiskivanja.

Meutim, Pejovi (1965) smatra kako ovim pokuajem razraunavanja s Freudovim

pesimizmom, Marcuse ipak nadmauje svaki oblik optimizma i postaje hiper-
romantikom 11: jer nije samo alovanje i naricanje nad nepovratnom prolou romantino,
nego je to u daleko veoj mjeri pretjerano oekivanje od budunosti. To treba rei jednom za
svagda (Pejovi, 1965:236).
11
Zanimljivo je kako je Marcuse sam istaknuo: ja sam apsolutno ne izljeiv i sentimentalan romantik
(Marcuse, 1967:82).

367
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Slijedei dio kritike odnosi se na to to je Marcuse (1965) Freuda svrstao u tijek zapadne
filozofske misli. Komentirajui Marcuseovu recepciju Freuda, Pejovi (1965) izriito
naglaava, da premda Freudove teorije imaju donekle ontoloki znaaj za filozofiju, Freud
sam, istie Pejovi (1965:236-240), nije sebe smatrao filozofom:

Ponajprije, ono to Freudu ne doputa da bude filozof, to je njegov prirodnoznanstveni

materijalizam (...) Freudova slika svijeta u cjelini jedva da prelazi granice devetnaestog
stoljea (...) Ako je Freud poslije svoje smrti udnim stjecajem okolnosti, protiv svoje
volje postao filozofom, onda to ima zahvaliti sluaju to je Marcuse odluio promijeniti
partnere svog filozofskog dijaloga (...).

Moe se rei kako na ovaj dio kritike ne postoji nedvosmislen odgovor, niti ga je mogue
pronai cjelokupnom analizom Marcuseovih djela. Mogu je dodue pokuaj jednog od
moguih odgovora na ovu kritiku, no daleko od pretenzije na ispravnost i opravdanje
Marcusea. Naime, za Marcusea (1965) i Schillera (2006) igra ima funkciju posredovanja
izmeu razuma i osjetilnosti. Marcuse (1965) je, dakako, istaknuo kako Schiller izriito
slobodu poima kao unutarnju, odnosno intelektualnu, ali za Marcusea ova se sloboda moe
konkretizirati u stvarnosti, jer zahvaljujui tehnolokom napretku rad nije vie fiziki teak,
stoga niti najvei dio ovjekovog dana ne mora otpadati na radno, nego na slobodno vrijeme,
a sukladno tome i na igru koja je uvijek aktivnost rezervirana za slobodno vrijeme. Osim toga,
pojam igre nije nov kod Marcusea, on ga je uveo ve u eseju O filozofskim osnovama
ekonomskog pojma rada (1933), gdje je, radu suprotstavio igru kao kvalitativno drugaiju
aktivnost. U Erosu i civilizaciji Marcuse se iznova vraa, naslanjajui se na Schillera, odnosu
igre i rada. On sada smatra da je zbog pobjede oskudice mogu drugaiji odnos ovjeka i
prirode. Taj odnos je prethodno bio karakteriziran radom kao aktivnosti kojom se ovjek
razraunava s dominantom prirodom pokuavajui osigurati egzistencijalne uvjete. Sada,
kada je ovjek u odreenoj mjeri uspjeno ovladao prirodom, njihov odnos moe biti proet
igrom kao kvalitativno drugaijim meusobnim odnoenjem. Marcuse (1965) ne govori kako
igra nuno mora postati organizacijsko naelo stvarnosti, ve bi ona vie bila posljedicom

368
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

nerepresivne civilizacije u kojoj bi, kako je pokazano, rad i radno vrijeme bili svedeni na
minimum, a time bi se otvorio prostor svestranog razvoja ovjeka kroz igru. Uz navedeno
moe se rei kako je Marcuse pojam igre koristio kontrastno kapitalistikoj radnoj etici.
Stoga se moe rei kako je Marcuse igru koristio vie kao teorijsku usporedbu kojom je htio
razotkriti mogunosti ovjekovog lagodnijeg ivota uz znaajno smanjenje odricanja. No nije
sasvim jasno zato Marcuse nigdje nije barem spomenuo mogue opasnosti estetizacije
politike i ozbiljenja igre koje Rancire (2004) navodi. Marcuse, smatram, nije anticipirao ovaj
(opasan) problem estetizacije politikog, a to je donekle mogao zbog estetizacije politike u
obliku stvaranja nacije kao umjetnikog djela u Treem Reichu, a iji je suvremenik bio.

Naposljetku, treba istaknuti i jedno recentno promiljanje o Marcuseovom tematiziranju

Freuda, a koje donekle moe biti odgovor i na prethodno spomenutu kritiku kako je Marcuse
odstupio od ortodoksne Freudove teorije. Naime, kritika je zaboravila kako se radi o sintezi
Freuda i Marxa, a koja bi mogla pruiti novi teorijski impetus borbi za slojevitu drutvenu
promjenu, a ne o Marcuseovoj interpretaciji ili tumaenju Freuda. Ocay (2009:18) takoer
ovo naglaava:

...Marcuseov angaman s Freudovom teorijom nije usmjeren na kritiku nedostataka

(...) Freudove misli. Niti je Marcuse zainteresiran za epistemoloki aspekt Freudove
teorije nagona (...) Marcuseova kardinalna svrha prisvajanja Freudove teorije nagona,
jest u tome da stvori antropoloku osnovu marksizmu. to, dakle, preokupira Marcusea
u Freudovoj teoriji nagona, jest njezin potencijalno revolucionarni karakter.

3. Naznake komplementarnost Freudove teorije s Hegelovim i Marxovim postavkama

Natruhe meusobne komplementarnosti psihoanalize te Hegelove i Marxove dijalektike
sadrana je u sustavu oba mislioca. 12 Tako su kod Hegela (1986 [1921]) temeljne kategorije
odnoenja ivota prema predmetu pouda i rad. Obje kategorije ivota pojavljuju se u

12
Za suvremenu psihoanalitiku interpretaciju Fenomenologije duha vidi u: Macdonald, Molly (2014). Hegel
and Psychoanalysis: A New Interpretation of Phenomenology of Spirit, New York & London: Routledge.

369
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

odnosu gospodara i sluge. Hegel (1986) istie da ivot kao samosvijest proizlazi iz iskustva
borbe na smrt dvaju samosvijesti. Sukob dvaju samosvijesti uvjetovan je poudom prema
predmetu, jer tek u zadovoljenu poude potvruje se samosvijest. Iz ovog sukoba potvruje
se jedna kao gospodar, a druga kao sluga. Ono to njihov odnos posreduje i to jednog
uspostavlja kao gospodara, a drugog kao slugu jest odnos prema predmetu. Meutim,
sutinska je razlika izmeu odnoenja gospodara i odnoenja sluge naspram predmeta.
Gospodar obraeni predmet promatra kao objekt svoje poude, dok sluga svojim radom
mora zadovoljiti poudu gospodara koji predmet zadovoljenjem poude ukida.

Rad predstavlja, kae Hegel (1986:118), obuzdanu poudu. Tako je prema Hegelu (1986)
gospodarevo zadovoljenje poude destruktivan rad, dok je rad sluge istovremeno
opredmeenje. Postavljajui slugu kao posrednika izmeu sebe i stvari gospodar se time
povezuje samo s nesamostalnou stvari i potpuno je uiva; stranu samostalnosti,
meutim, on preputa slugi koji obrauje stvar (Hegel, 1986:117). Upravo zato to radi,
sluga je u komparativnoj prednosti u odnosu na gospodara. Naime, radei za gospodara,
sluga mora potiskivati vlastite nagone (hegelovski reeno obuzdana pouda). Zbog
potrebe za potiskivanjem nagona, sluga razvija druge kognitivne sposobnosti, usavrava
vjetine i stjee tehnike. Ta znanja omoguuju mu jedan znanstveni odnos prema prirodi i
mogunosti oblikovanja prirode prema vlastitoj ideji. Kojve (1990 [1933-1939]:176) takoer
istie ovo mjesto:

sluga ima jednu drugu prednost koja je uvjetovana time to radi i to radi u slubi
nekog drugog () Raditi za drugoga znai raditi protiv instinkta koji tjeraju ovjeka da
zadovolji svoje vlastite potrebe () potiskuje instinkte radi jedne ideje, pojma ()
prevladavajui svoje instinkte, uzdie se tako do misli, do znanosti, do tehnike,
mijenjajui prirodu prema ideji () [to] znai biti obdaren razumom.

U Marxovom (1985 [1844]:324-325) shvaanju ovjek je uzet u totalitetu svojeg postojanja:

370
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

ovjek je neposredno prirodno bie. Kao prirodno bie i kao ivo prirodno bie on je
obdaren djelomino prirodnim, ivotnim snagama, on je djelatno prirodno bie; te
snage egzistiraju u njemu kao sklonosti i sposobnosti, kao nagoni; on je djelomino
prirodno, tjelesno, osjetilno, predmetno bie koje trpi, koje je uvjetovano i ogranieno,
kao to su to biljka i ivotinja, tj. predmeti njegovih nagona postoje izvan njega, kao od
njega nezavisni predmeti, ali i ti predmeti su predmeti njegove potrebe, sutinski
predmeti koji su neophodni za manifestiranje i potvrivanje njegovih sutinskih snaga.
Da je ovjek tjelesno, prirodno, ivo, zbiljsko, osjetilno, predmetno bie, znai da za
predmet svoga bia, svog ivotnog ispoljavanja ima zbiljske, osjetilne predmete, ili, da
svoj ivot moe ispoljavati samo na zbiljskim, osjetilnim predmetima. Biti predmetan,
prirodan, osjetilan, ili imati izvan sebe predmet, prirodu, osjetilo, ili za neto tree sam
biti predmet, priroda, osjetilo, to je identino () Biti osjetilan znai trpjeti. Stoga je
ovjek kao predmetno osjetilno bie trpno bie, a budui da je bie koje osjea svoje
patnje, on je strastveno bie. Strast, passion, je ovjekova sutinska snaga koja tei
svom predmetu.

Marxovim odreenjem ovjeka kao predmetnog i osjetilnog ovjek se uzima u totalitetu

svojeg bia. Misao nema vie primat nad nagonima, ve oboje odreuju nain na koji ovjek
doivljava svijet i sebe u njemu.

Kod Hegela kao i kod Marxa pokazuju se pouda i rad temeljnim odreenjima bia. Dok prva
smjera postizanju ugode i zadovoljstva, druga tek treba osigurati njihovo zadovoljenje. Stoga
je rad koji treba obaviti odlaganje zadovoljenja. Potiskivanje nagona ujedno je uvjet napretka
civilizacije. Tako sluga radei za gospodara, radi na napretku civilizacije, ali istovremeno
postaje svjestan vlastitih sposobnosti i bespotrebnosti sluenja gospodaru. Taj rad je ili
otueni rad kao u sluaju gospodara i sluge ili je uvjetovan oskudicom materijalnih dobara u
vanjskom svijetu. U oba sluaja odrana je dijalektika napetost koja nalae prevladavanje:
sluga uoavanjem ovisnosti gospodara o njegovom radu, te pobjeda oskudice boljim
ovladavanjem prirodom.

371
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Meutim, Marcuse (1981 [1968]) proboj postvarenja ne vidi moguim iz odnosa gospodara i
sluge. Stvarnost je tada bila svedena na poudu i rad na predmetu. Naime, iz tog odnosa
potvruje se samo pojedinana samosvijest. Pojedinac je ono to jest samo u jednom irem,
openitijem mediju, drutvu. Stoga je in pojedinca in svih i svakoga. U tom smislu
konkretizirani in svih postaje djelo. Odnos, gospodara i sluge moe postati subjekt zbivanja
samo kao zbivanje itavog drutva:

Samosvijest je spoznala da je svijet samo okruje njezinog ina, u kojem se ona mora
predstaviti i potvrditi, spoznala je da je zbilja bitno ,djelo. No, predstavljajui se i
potvrujui iz tog znanja, samosvijest djeluje samo kao pojedinana, individualna.
Zbivanje ivota odigrava se jo u meusobnosti razliitih individua. One su se, dodue,
sjedinile na jedan prvi nain (odnos gospodara i sluge), meutim, ne tako da bi to
jedinstvo bilo ve i ivi subjekt zbivanja. To jedinstvo je subjekt tek kao ivot itavog
naroda (Marcuse, 1981:269-270).

4. Marcuseov razvoj Freudove teorije u svrhu pokazivanja emancipacijskog potencijala

Ovdje je bilo vano ukratko navesti natruhe psihoanalize kod Hegela i Marxa i to iz dva
razloga. Prije svega, time to je ta mogunost sadrana, kako je pokazano, u samim
Hegelovim i Marxovim postavkama, a potom to je itavo Marcuseovo misaono djelovanje
odreeno dosljednou dijalektike napetosti izmeu biti i pojave, tubitka i bitka, onog to
svijet jest i onog to bi svijet na temelju tog jest mogao biti. Dijalektiku napetost Marcuse
nalazi i u Freudovoj metapsihologiji koja preko erosa i thanatosa ontoloki zatvara bie, a
uivanje pokazuje kao esenciju bia. 13 Ontologijsku relevantnost Freudove teorije istie i sam
Marcuse (1965:103):

13
Govedarica (2010:61-62) takoer istie kako je kritika teorija ukorijenjena je u povijesnom materijalizmu koji
odbija naturalistiko razumijevanje fiksne i nepromjenjive ovjekove prirode. U kritikoj teoriji smatra se da je
ovjek u sutini varijabilan i podloan povijesnoj negaciji, to podrazumijeva da bi svaka konana predodba o
ovjeku, zapravo bila ideoloka la.

372
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

njegova metapsihologija, pokuavajui da odredi bit bitka, definira je kao eros

nasuprot njezinoj tradicionalnoj definiciji u smislu logosa. Nagon smrti potvruje
naelo ne-bitka, negaciju bitka, nasuprot erosu (naelu bitka). Posvuda stopljenost ta
dva naela u Freudovoj koncepciji odgovara tradicionalnom metafizikom stapanju
bitka i ne-bitka.

Drugi razlog jest to je Marcuse, kao to je vidljivo u prethodnom ulomku, ispostavio drutvo
kao odluujui medij zbivanja ivota. Stoga je preko Freudove (1962 [1930]) rasprave o
razvoju civilizacije pokuao pokazati kako je dostignut odreeni drutveni stupanj na kojem
je zaista mogue kvalitativno drugaije drutvo.

Freudova teorija trebala je oplemeniti nedostatak teorije savjesti i subjekta koji je

nedostajao u marksistikoj misli. Sinteza Freuda i Marxa trebala je objasniti nepostojanje
revolucionarne svijesti radnike klase (Bruji, 1973; Ocay, 2009; Kellner i Pierce, 2011).
Stoga, Marcuse razvijajui Freudovu teoriju pokuava, kako sam kae, uvidjeti filozofske i
socioloke implikacije Freudovih koncepata (Marcuse, 1965:16), a to u konanici tei
postaviti dijagnozu opeg poremeaja (Marcuse, 1965:16). Marcuse (1965) prihvaa
Freudove koncepte nesvjesnog, seksualnosti, te neminovnog sukoba pojedinca s
civilizacijom. Bruji (1973) smatra da se radi o pokuaju da se preko Freudove
metapsihologije konkretizira telos prevladavanja otuenja koje se dogaa u povijesnoj
konstelaciji rada.

Freud (1962) razvoj civilizacije razumije kao vjeiti sukob erosa i nagona za smru (thanatos).
Dok je eros usmjeren prema vanjskim objektima, thanatos ostaje skriven unutar individue.
Civilizacija je rezultat procesa kroz koji ovjeanstvo prolazi. Taj proces Freud (1962)
povezuje s tri faktora: 1) formiranje karaktera koje je u pojedincu zasluno za osjeaj reda i
istoe, a oboje su temeljni zahtjevi civilizacije. 2) proces sublimacije koja navodi druge
nagone da preusmjere uvjete zadovoljenja. Sublimacija je kljuna u postavljanju kulture,
umjetnosti i znanosti kao viih vrijednosti i 3) za Freuda najvaniji i najodgovorniji proces jest

373
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

zahtjev civilizacije za odricanjem od nagona. Odricanje od nagona stvara frustraciju koja

dominira itavim podrujem drutvenih odnosa (Freud, 1962:44). Prvo odricanje jest
odricanje od seksualnog zadovoljstva. Kolijevka civilizacije je primordijalna obitelj, a njezini
roditelji eros i ananke. Drugo odricanje koje zahtjeva civilizacija jest odricanje od agresije.
Freud (1962) agresiju smatra inherentno najsnanijim instrumentom ljubavi. Kako bi
otklonila agresivnost pripadnika iste zajednice, civilizacija tei povezati sve pripadnike
zajednice libidinoznim vezama (Freud, 1962:55-56). Ona pomae svaki postupak koji e
ostvariti snanu identifikaciju pripadnika. Seksualna energija morala je biti ograniena kako
bi libido bio (pre)usmjeren na uspostavljanje prijateljskih odnosa. Tako pojedinac ima
ambivalentan odnos prema civilizaciji: s jedne strane ona mu omoguava sigurnost, dok s
druge strane mu namee nagonska ogranienja i suava izbor objekata za zadovoljenje
potreba. Freud (1962) na kraju iznosi pesimistian zakljuak o sudbini pojedinca u civilizaciji.
On kae kako je osjeaj krivnje najvaniji problem civilizacije a cijena njezinog napretka je
gubitak uivanja sree kroz sve vee pojaavanje osjeaja krivnje (Freud, 1962:81).

Marcuse (1975:14) naslanjajui se na Freuda takoer uvia restriktivni karakter civilizacije

industrijskog drutva i kae:

Civilizacija nuno mora intenzivirati represiju da bi odrala vladavinu nad oito

rastuim realistinim mogunostima osloboenja, a poveana represija sa svoje strane
vodi dopunskom aktiviranju agresivnosti i njenom kanaliziranju u drutveno korisnu
agresiju.

Meutim, glavni nedostatak Freudove teorije jest to u njoj nema povijesne diferencijacije
epoha (Bruji, 1973:245), odnosno to je jedan specifini oblik naela stvarnosti postavio kao
univerzalno vaei. Freudovo postavljanje represije kao univerzalnog biologijskog zakona
proizlazi, smatra Marcuse (1968c), zbog toga to su Freudovi zakljuci krajnje racionalistiki.
Njegov itav pothvat stremi prema pokazivanju kako iracionalne snage, koje jo uvijek
proimaju individuu, moraju biti podvrgnute razumu ako se eli osigurati daljnji napredak

374
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

ovjeanstva. Utemeljenje Freuda kao racionalistikog mislioca Marcuse (1968c:33) pronalazi

u njegovoj reenici: gdje je bio id, treba da se razvije ego.

Za Marcusea (1965) potreba za represijom pojavljuje se uvijek kao povijesna potreba

uzrokovana povijesno odreenom drutvenom produkcijom i reprodukcijom uvjetovanoj
oskudicom (ananke) dobara. Upravo ananke, navodi Marcuse (1965:23) pokazuje ljudima
da ne mogu slobodno zadovoljavati svoje nagonske poticaje, da ne mogu ivjeti u naelu
uitka. Zbog toga to je oskudica obiljeavala naelo stvarnosti i represiju u odreenoj
povijesnoj epohi, koja je tijekom razvoja, smatra Marcuse, nadvladana, Freudovoj teoriji
potrebno je dodati dimenziju povijesnosti. Kako bi Freudove koncepte razvio do krajnjih
konsekvencija te ih uinio adekvatnim u objanjavanju promijenjenih povijesnih okolnosti, te
pokazao mogunost nerepresivne civilizacije Marcuse uvodi pojmove viak potiskivanja i
naelo izvedbe.14

Tako pod pojmom viak potiskivanja (surplus-repression) Marcuse (1965:36) razumije

ogranienja uvjetovana drutvenom dominacijom. To se razlikuje od (osnovnog)
potiskivanja: modifikacije nagona koje su potrebne radi produivanja ljudske rase u
civilizaciji. Stoga viak potiskivanja za razliku od osnovnog potiskivanja ne proizlazi iz
biolokih funkcija, nego iz povijesno specifinih oblika odnosa i institucija drutva koji
konstituiraju odreeno naelo stvarnosti:

dok svaki oblik naela stvarnosti zahtijeva znatan stupanj i raspon represivne
kontrole nad nagonima, specifine povijesne ustanove naela stvarnosti uvode jo i
dodatne kontrole, pored onih koje su neophodne za civilizirano ljudsko udruivanje. Te

14
Marcuse preko pojmova viak potiskivanja i naelo izvedbe nastoji okarakterizirati totalitet odnosa
unutar kasnog kapitalistikog drutva, koje je usprkos generiranom bogatstvu, ostalo represivno. Zbog toga je
potiskivanja unutar takvog drutva povijesno nepotrebno i neopravdano (Govedarica, 2010:68-69).

375
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

dodatne kontrole, koje proizlaze iz specifinih ustanova dominacije, jesu ono to

oznaavamo kao viak potiskivanja (Marcuse, 1965:37).

Kao to je to sluaj kod naela izvedbe, tako i ovdje stupanj i obim vika potiskivanja
ovisi o ekonomskoj osnovi proizvodnje. Stoga Marcuse (1965:37) imajui u fokusu socijalizam
i kapitalizam, te njima svojstvene odnose i oblike rada i vlasnitva, smatra da e
potiskivanje biti razliite irine i stupnja prema tome je li se drutvena proizvodnja orijentira
na pojedinanu potronju ili na profit; je li prevladava trina ili planirana ekonomija; je li
privatna ili kolektivna imovina. Razlike u ekonomskoj osnovi proizvodnje nisu tek
sporadine, one su odluujue, jer njihovo otjelotvorenje u naelu stvarnosti utjee i
usmjerava nagonsku energiju prema drutveno poeljnim ciljevima:

te razlike djeluju na sam sadraj naela stvarnosti, jer svaki oblik naela stvarnosti
mora biti utjelovljen u sistemu drutvenih ustanova i odnosa, zakona i vrijednosti, koji
prenose i nameu potrebnu ,modifikaciju nagona (Marcuse, 1965:37).

Sada se dolazi do drugog pojma, naela izvedbe, koji diferencira bioloke od drutveno
povijesnih komponenti.

Naelo izvedbe (performance principle) je predominantni povijesni oblik naela

stvarnosti (Marcuse, 1965:36). Ono je, a tu je vidljiv Marxov utjecaj, kritika otuenog i
openitog rada. Naime, Marcuse smatra kako su ekonomski odnosi regulativni princip naela
izvedbe i kako se pod njegovom vladavinom drutvo slae u slojeve prema konkurentskim
ekonomskim izvedbama svojih lanova (Marcuse, 1965:43). Ovakav oblik naela izvedbe
nije oduvijek u povijesnim epohama bio regulativni princip naela stvarnosti. Ono je nastalo
kao rezultat dugotrajne racionalizacije dominacije. Unutar takvog naela izvedbe rad ne slui
samoopredmeenju ovjeka, ve ukazivanjem potrebe za poveanom specijalizacijom rada,
on postaje otueniji. Umjesto specifine ljudske djelatnosti rad poprima karakter
openitosti. Marcuseovim (1965:43) rijeima:

376
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Naelo izvedbe, koje je naelo jednog akvizicijskog i antagonistikog drutva u procesu

neprestanog irenja, pretpostavlja dug razvoj za vrijeme kojeg se dominacija sve vie
racionalizirala () interesi dominacije i interesi cjeline se podudaraju () irokom
mnotvu puanstva, doseg i oblik zadovoljenja odreuju se njihovim vlastitim radom;
ali je njihov rad sluenje jednom aparatu koji oni ne kontroliraju () A on postaje sve
otueniji to je podjela rada specijaliziranija () Dok rade oni ne zadovoljavaju svoje
vlastite potrebe i sposobnosti, nego rade u otuenju.

Implicitan utjecaj Marxa razvidan je iz citiranog mjesta, no Marcuse primjenjujui Freudovu

teoriju odlazi dalje od Marxovog pojma otuenog rada. Osim to, prema Marxu (1985),
otueni rad znatno reducira svestranost ovjekovog bia i svodi njegov ivot na bazine
funkcije, Marcuse (1965) pokazuje i devastirajui utjecaj koji on ima na nagonsku strukturu.
Rad, koji zauzima znatan dio u raspodjeli vremena, suprotan je naelu ugode jer
pretpostavlja odgodu i odsutnost zadovoljenja. Tako se kroz otueni rad, osim ekonomske
eksploatacije eksploatira i energija nagona, koja se potom kanalizira u realiziranje unaprijed
predodreenih ciljeva. Marcuse taj utjecaj otuenog rada na nagone formulira rijeima:

Rad je sada postao generalan, kao i ogranienja libida: radno vrijeme, koje zauzima
najvei dio pojedineva ivotnog vremena, jest mukotrpno vrijeme, jer je otueni rad
odsutnost zadovoljenja, negacija naela uitka. Libido se skree u smjeru drutveno
korisnih izvedbi u kojima pojedinac radi za sebe samo utoliko ukoliko radi za aparat,
ukljuen u djelatnosti koje se veinom ne podudaraju s njegovim vlastitim
sposobnostima i eljama (Marcuse, 1965:43).

Ovaj nerazmjer izmeu elja pojedinca i drutva, istie Marcuse (1965), mora biti otklonjen.
Stoga otueni rad pod ovim specifino povijesnim naelom izvedbe zadobiva i psiholoku
komponentu. Marcuse smatra da pod vlasti naela izvedbe, tijelo i duh se pretvaraju u
orua otuenog rada (Marcuse, 1965:44). To pretvaranje dogaa se tako to pojedinac
introjicira drutveni autoritet. Odnosno, model sukoba oca i sina vie nije konstitutivni model
osobnosti.

377
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Prema Freudovoj (2000, 2015 [1912-1913]) teoriji otac je taj koji ui sina podvrgavanju uitka
naelu stvarnosti. Sve to sin internalizira kroz ovaj sukob odredit e njegove daljnje
postupke. Meutim, ovaj proces socijalizacije u obitelji Marcuse (1963:179) smatra
povijesnim zbog nekoliko initelja:

prijelaz od slobodne na organiziranu konkurenciju, koncentracija moi u rukama

sveprisutne tehnike, kulturne i politike uprave, masovna proizvodnja i potronja,
koje se automatski ire, podinjavanje nekada privatnih, antisocijalnih dimenzija
egzistencije metodskom kolovanju, manipulaciji i kontroli.

Sve navedene promjene naruavaju razvoj individualnost i pogoduju stvaranju masa. Prostor
unutar kojeg se sada osobnost moe razviti Marcuse (1963:180) naziva
jednodimenzionalnim:

multidimenzionalna dinamika na osnovu koje je individua postigla i odravala svoju

ravnoteu izmeu autonomije i heteronomije, slobode i tlaenja, zadovoljstva i bola,
uzmakla je pred jednodimenzionalnom, statikom identifikacijom individue sa slinima
sebi i pred naelom kontrolirane stvarnosti. U ovoj jednodimenzionalnoj strukturi vie
nema prostora za razvoj psihikih procesa to ih je opisao Freud

Meutim, Marcuse ostaje dosljedan Freudovim teorijama, te se tako u pokuaju objanjenja,

kritike i analize masovnog drutva, okree Freudovoj ideji primordijalne horde. Zaokret
prema starijoj Freudovoj teoriji moe se objasniti osnovnim postavkama dinamike nagona.
Nagoni su prema Freudu (1973 [1940], 2015) nevremeniti i univerzalni, tj. nisu ogranieni niti
je njihova dinamika uvjetovana egzogenim faktorima poput drutvene strukture. I dok je
Marcuse u Erosu i civilizaciji mogunost obrata utemeljio upravo dodavanjem dimenzije
povijesnosti Freudovoj zreloj teoriji, u eseju Zastarijevanje psihoanalize (1963) povratak na
prethodnu Freudovu teoriju Marcuse objanjava time to procesi koji se odvijaju unutar
strukture nagona ne mogu nestati ili zastarjeti, ve se oni mogu odvijati u drugim oblicima.
Jedan od tih promijenjenih oblika jest masovno drutvo u kojem su pojedinci povezani

378
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

libidinoznim vezama s voama koji personificiraju proizvodni aparat. Zbog tih promijenjenih
uvjeta razvoja osobnosti otkrivaju se politike implikacije psihoanalize. Doprinos psihoanalize
politikoj analizi Marcuse pojanjava (1963:180-181):

u njegovom lanku Masovna psihologija i analiza Ja psihoanaliza je uinila nuan korak

od individualne prema kolektivnoj psihologiji () nuan korak zato to je Freudova
teorija od samog poetka udarila na ono univerzalno u posebnome, na opu nesreu u
individualnoj. Analiza Ja prelazi u politiku analizu tamo gdje se individue povezuju s
masama i gdje su Ja-ideal, savjest i odgovornost ,ekstrahirani, izmueni iz sfere
individualne psihe i utjelovljeni u nekom vanjskom initelju. Ovaj initelj () jest voa.

Osnove odnosa izmeu kolektivne i individualne psihologije, tj. argument kako kolektivna
psihologija prethodi individualnoj, a ne obrnuto, Freud je izloio u eseju Masovna psihologija
i analiza Ja, a za daljnje razumijevanje Marcuseove kritike valja pokazati Freudove temeljne
argumente. Freud (2011[1921]:3) smatra da je psihologija pojedinca identina socijalnoj
psihologiji: u ivotu svakog pojedinca uvijek postoji netko drugi koji slui kao model, kao
objekt, kao onaj koji pomae ili kao suparnik. Utemeljenje spomenute teze Freud nalazi u
povijesti i prvobitnim zajednicama, odnosno primordijalnom hordom kojom je upravljao
dominantni mukarac. Odnosi ljubavi (libidinozne veze) meu pojedincima jesu esencija
grupne svijesti (Freud, 2011:13), a podinjenost skupine voi Freud (2011:28) tumai
predajom ego ideala pojedinca i zamjenom [ego ideala] s idealom grupe koji je utjelovljen u
voi. Libidinozne veze koje se pojavljuju u skupinama prije svega su ogranienje narcizma
(Freud, 2011:16), a drugo, one su dvosmjerne: s jedne strane prema voi ili ideji, a s druge
strane meu samim pripadnicima skupine, tako u katolikoj crkvi Krist je taj koji sve
pojedince voli jednako, a kroz Krista oni vole jedni druge [tako i u] vojsci gdje zapovjednik
voli jednako sve vojnike (Freud, 2011:13). Psihologiju takve skupine karakterizira nestajanje
savjesti i osobnosti pojedinca, fokusiranje osjeaja i misli prema zajednikom cilju,
prevladavanje emocija i nesvjesnog nad razumom, tendencija momentalnog zadovoljenja

379
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

potreba. Sve navedeno korespondira regresiji prema primitivnoj mentalnoj aktivnosti, koja
se moe pripisati primitivnoj hordi (Freud, 2011:25).

Marcuse smatra kako su obiljeja koja je Freud pokazao prisutna i u masovnom drutvu, no
dakako, uz odreene preinake. Naime, u Freudovoj teoriji voa je bio faktor ujedinjenja i
drutvene kohezije, koji je podjednako volio i kanjavao lanove zajednice. No u masovnom
drutvu ne dolazi do idealnog transponiranja uloge voe (oca). Marcuse (1963:184) istie da
niti faistiki voe nisu bili ,oevi, i post-faistike i post-staljinistike vrhovne voe ne nose
crte nasljednika praoca. Takoer, zbog svoje smjenjivosti, slike oca ne utjelovljuju niti razni
modeli uzora koje drutvo nudi. Odnosno, za Marcusea (1963:185) slika oca u masovnom
drutvu nije utjelovljena u osobi, ona je impersonalno utjelovljena u proizvodnom aparatu
koji guta voe i one koje vode, ali ne uklanja radikalne razlike izmeu njih, tj., izmeu
gospodara i robova i u ijim se vrlo strogim zakonima koji pokreu aparat i odreuju
ponaanje materijalnog kao i ljudskog objekta; tehniki kodeks, moralni kodeks i kodeks
unosne proizvodnosti spajaju se u jednu efektivnu cjelinu (Marcuse, 1963:186). Proizvodni
aparat, tako je, krovna apstrakcija koja u cjelinu objedinjuje voe i mase. I dok je Freudovu
tezu o voi kao utjelovljenju praoca Marcuse pokazao nedostatnom u kontekstu masovnog
drutva, tezu o koheziji drutva kroz libidinozne veze Marcuse nalazi i dalje relevantnom.
One dodue ne mogu biti usmjerene prema apstrakciji kao to je proizvodni aparat, ali mogu
biti usmjerene prema produktima tog aparata. Stoga je visoka proizvodnost preuzela
kohezijsku ulogu drutva, a libidinozne veze preusmjerene su na posjedovanje iroko
dostupnih predmeta koji bi trebali omoguiti nesublimirano seksualno zadovoljenje.
Investicije libida mogue su kroz proizvodno distribucijski aparat koji nudi cathexis objekte.
Meutim, za Marcusea (1933, 1938 i 1965) (i za Marxa, kako je ve pokazano) svako
zadovoljenje koje je grubo ogranieno na i u predmetu, koje je zadovoljenje samo u smislu
imanja i posjedovanja predmeta, koje ne nadilazi predmet i ne doputa slobodno zbivanje
egzistencije jeste represivno. Obzirom da je ovo dominantni nain uivanja unutar
postvarenih odnosa tehniko radnog svijeta Marcuse smatra da se moe govoriti o
represivnoj desublimaciji koja oznaava:

380
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

optereenje spolnosti u vidovima i oblicima koji smanjuju i slabe erotsku energiju i u

tome procesu spolnost prelazi u ranije zabranjene dimenzije i odnose. Meutim,
umjesto da se ponovno stvore te dimenzije i odnosi u predodbama naela uitka,
uvruje se suprotna tenja: naelo stvarnosti iri svoju vlast nad Erosom (Marcuse,
1965:9). 15

Nametanje naela stvarnosti ionako ve oslabljenom egu kao i nemogunost zadovoljenja

potreba izvan naela stvarnost vodi prema porastu agresije koja se kanalizira prema
stvarnom ili imaginarnom neprijatelju drutva: prevlast agresivne nad libidinoznom
energijom javlja se kao bitan faktor u ovom obliku drutvene i politike kohezije (Marcuse,
1963:186).

To su bile, prema Marcuseu, promijene povijesne funkcije psihe koje odgovaraju masovnom
drutvu. Ono s jedne strane postavlja proizvodni aparat, a s druge strane podinjene mase.
Naravno, proizvodni aparat nije entitet sa vlastitom voljom, njega kontroliraju, reguliraju i
usmjeravaju ljudi. Kontrolirati proizvodni aparat znai kontrolirati mase. Meutim kontrolu
ne provodi otac, ona se pokazuje razumljivo proizalom iz naina funkcioniranja proizvodnog
aparata. Stoga i prethodno spomenuta dominacija za Marcusea ima tehniko
administrativno obiljeje:

imati kontrolu nad aparatom, ili ak nad njegovim kljunim mjestima, znai imati
kontrolu nad masama na takav nain da ona izgleda kao da proizlazi automatski iz
podjele rada, kao njegov tehniki rezultat, kao logika funkcioniranja aparata koji
obuhvaa i odrava cijelo drutvo. Dakle, dominacija ima tehniko administrativnu
kvalitetu, a ova kvaliteta spaja razliite skupine (ekonomske, politike, vojne) na

15
Nasuprot pojmu represivna desublimacija Marcuse (1965) predlae suprotan pojam nerepresivna
sublimacija koji opisuje: spolni poticaji, ne gubei svoje erotske energije, nadilaze svoj neposredni predmet i
erotiziraju normalno ne-erotske i protu-erotske odnose izmeu pojedinaca, i izmeu njih i njihove okoline
(Marcuse, 1965:9).

381
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

kljunim poloajima u aparatu u tehniko administrativni kolektiv koji predstavlja

cjelinu (Marcuse, 1968b:15).

Preko Freudove teorije nagona, Marcuse (1965 i 1968c) naznauje dva koncepta razvoja
moderne zapadne civilizacije. Prvog naziva tehnolokim napretkom za kojeg je
karakteristina kvantiteta. Naime, pokazatelj tehnolokog napretka civilizacije jest rastue
blagostanje koje istovremeno poveava ovjekove potrebe kao i sredstva za zadovoljenje
istih. Drugi koncept humanitarnog napretka utemeljen je, smatra Marcuse (1968c), u
Hegelovoj filozofiji. Njegov povijesni cilj jest smanjenje patnji, represije, ropstva, odnosno
konano ostvarenje ovjekove slobode. U tom smislu tehnoloki napredak prethodi i ujedno
uvjetuje humanitarni napredak. Svojstveno takvom razvoju jest linearno poimanje vremena.
U takvom poimanju sadanjost se doivljava kroz neizvjesnu budunost. Neizvjesna
budunost, pak stalno ugroava sadanjost, te se stvara osjeaj anksioznosti. Prolost se
doivljava kao neto neponovljivo, ali ipak odreujue za sadanjost. Iz tog linearnog iskustva
vremena zadovoljenje i uivanje sree pojavljuje se kao neto nadljudsko ili inferiorno
ljudskom. Ideja napretka tako postaje identina naelu stvarnosti. Naelo stvarnosti nalae
odricanje od nagonskih poriva i preusmjeravanje energije na rad (Marcuse, 1968c:28-34).
Tako se stjee dojam da je konstantnim radom mogue smanjiti razinu neizvjesnosti koju
donosi budunost. Pojedinac tako biva uhvaen u rvanj istrajnog rada koji se doivljava kao
vjeita nunost. Konano zadovoljenje i uivanje sree mogue je tada tek s onu stranu
egzistencije.

Tako Marcuse ideju napretka razumije kao i Freud. Sadrajna odrednica napretka je
permanentno odlaganje zadovoljenja i ope nezadovoljstvo. Freud se na ovoj toki
rezignirano zaustavlja, no Marcuse odbija prihvaanje iscrpnog i otuenog rada kao smisla
ovjekove egzistencije. On smatra da su se u zapadnoj civilizaciji stekli uvjeti za
transcendiranje potiskivanja i odricanja kao bitnih odrednica napretka. Dodajui Freudovoj
teoriji ve spomenutu dimenziju povijesnosti, Marcuse (1965 i 1968c) smatra represiju,
odricanje od nagona i dominaciju despotskog autoriteta, plodom odreene povijesne epohe

382
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

prevladane pobjedom nad oskudicom i stvaranjem drutva blagostanja. Smatrajui kako je

represivno naelo stvarnosti ispunilo svoju povijesnu zadau, Marcuse poduzima odlunu
modifikaciju Freudove teorije kako bi pokazao mogunost slobodnijeg i smislenijeg ivota u
kojemu rad postaje ugodna i upotpunjujua aktivnost. Marcuse (1968c:39) smatra da je u
drutvu blagostanja mogue zamisliti stanje u kojem produktivnost nije uvjetovana
ograniavanjem nagona i otuenim radom. Stanje u kojem je mogue vraanje energije
nagona erosu zahvaljujui rastuoj mehanizaciji rada. U tom novom poretku stvari otueni
rad vie ne bi zauzimao glavninu ovjekovog vremena ostavljajui mu na raspolaganju tek
neznatan dio slobodnog vremena za zadovoljenje. Otueni rad tada bi potpuno ieznuo i
ivot bi bio proet slobodnim vremenom.

Uspostavljanje novog poretka mogue je, prema Marcuseu nametanjem kvalitativno

drugaijeg naela stvarnosti, onog koje bi cjelovito preobrazilo ljudsku psihu kao i drutveno
povijesnu strukturu. Slijedei strukturu Freudove teorije Marcuse (1968c) ocrtava posljedice
novog ivota. Kljuna odrednica kvalitativno drugaijeg naela stvarnosti je ciklino
doivljavanje vremena. Takvo doivljavanje vremena znailo bi, prema Marcuseu,
reaktivaciju svih erotskih snaga i oblika ponaanja koji su prethodno bili onemogueni i
seksualno deprivirani pod dominacijom represivnog naela stvarnosti. Ishod sublimacije vie
ne bi bio panseksualizam (eksplozija represivne nagonske energije). Sublimacija bi kroz
osloboenu energiju omoguila proboj novih snaga kulturnog stvaranja. Oslobaanjem
erotine energije eros vie ne bi bio lokaliziran u spolnosti, ve bi ponovno postao energija
koja zahvaa itavo tijelo u svim njegovim dimenzijama, ciljevima i oblicima ponaanja. ivot
tako vie ne bi bio doivljen kao neprestana borba za odranjem egzistencije, a otueni rad
kao njezino sredstvo slobodna igra ovjekovih snaga i sposobnosti. Stremljenje prema
zadovoljenju postalo bi glavno naelo razvoja ovjekove egzistencije (Marcuse, 1968c:39-41).

5. Zakljuak
Zakljuno se moe rei kako je Marcuseovo istraivanje Freuda motivirano pokuajem
pokazivanja mogunosti slobodnijeg ivota, u kojem rad ne bi imao karakter trajnosti i

383
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

tereta. Marcuse je, dodavi Freudovom razumijevanju razvoja civilizacije dimenziju

povijesnosti, pokazao kako je otueni rad tek jedan povijestan oblik rada, koji je na
dostignutom stupnju tehnolokog razvoja mogue prevladati. Nepotrebna ugroza ivota u
drutvu izobilja sadri u sebi poriv prevladavanja tehniko-radnog svijeta (Bruji,
1973:250). To prevladavanje u sreditu je Marcuseove misli i to poglavito iz perspektive
povijesnosti. Marcuse je uoio kako na danom stupnju povijesnog razvoja neizbjena
minimalna biologijska represija. Ali viak potiskivanja proizaao iz desublimacije nagona
prema nasilju i agresiji, ostaje nunost radi odranja odreenih oblika drutvene dominacije.
Viak potiskivanja postaje kljuna toka Marcuseove borbe za prevladavanjem represivne
civilizacije.

Moe se rei da naelo izvedbe skriva u sebi dijalektiku napetost. S jedne strane ono
zahtjeva individuino internaliziranje uinkovitosti i produktivnosti, te njihovo poveanje, dok
s druge strane ono nagovjetava mogunost osloboenja. Anankeina vladavina svijetom i
ovjeanstvom ostaje dio povijesne epohe. Ona je prevladana usponom drutva blagostanja,
drutva koje je sposobno stvoriti viak izobilja i samim time osloboditi ovjeka od tekog rada
istovremeno zadovoljavajui sve njegove potrebe. To je druga strana naela izvedbe. U
takvom drutvu u kojem potiskivanje vie nije nunost, mogui su drugi oblici sublimacije.
Jedna od tih novih mogunosti bi bio rad kao slobodna igra ljudskih sposobnosti.

I dok se je na dio kritike upuene Marcuseu pokuao ponuditi jedan od moguih odgovora
spornim i dalje ostaje, kao to je na poetku u razmatranju kritike pokazano, problem igre.
Marcuse nije naznaio mogue opasnosti ozbiljenja igre ili ivota kao umjetnikog djela (na
iju je potencijalnu opasnost upozorio Rancire (2004)). Takoer, Marcuse je pojam rada,
moe se rei, uzeo u iskljuivo u razumijevanju rada kao najamnog i stoga je generalizirao
njegov karakter, izostavljajui u potpunosti dvije injenica: prvo, kako zbog tehnolokog
napretka rad nije vie nuno fiziki naporan, i drugo kako svaki rad nije najamni rad, ve on
moe biti i kreativan rad koji ipak bez velikog odricanja moe osigurati egzistenciju.

384
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Spornim, ostaju i pitanja Kellnera (1984) i Koakowskog (1978) o tome kako Marcuse poziva
na (radikalnu) drutvenu promjenu, zamilja kako bi novo drutvo moglo izgledati, ali nigdje,
i to je vano, ne nudi konkretan oblik institucija kako novog drutva, tako niti onih institucija
drutva koje bi mogle biti inicijatori ove korijenite promijene.

Zakljuno, kao svojevrsna openita ocjena, moe se rei kako Marcuseova misao u svojoj
kritiko-utopijskoj dimenziji moda moe posluiti kao orijentir u multidimenzionalnom
svijetu, ali ona ne moe koristiti u svrhu prikazivanja mogue drugosti, jer ovako prezentna,
ostaje praktino nedokuiva.

Literatura:
Alway, Joan (1995). Critical Theory and Political Possibilities: Conceptions of Emancipatory
Politics in the Works of Horkheimer, Adorno, Marcuse and Habermas, London: Greenwood
Press
Aronowitz, Stanley (2015). Against Orthodoxy: Social Theory and Its Discontents, New York:
Palgrave Macmillan
Bruji, Branka (1973). Kritika teorija drutva H. Marcusea i povijesno miljenje, doktorska
disertacija, Zagreb: Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu
Bruji, Branka (1981). Hegelova ontologija kao obzor povijenosti, u: Marcuse, Herbert (1981).
Hegelova ontologija i teorija povijesnosti, Sarajevo: Veselin Maslea, str. 313-343
Bruji, Branka (1982). Koncipiranje konkretne filozofije u ranim radovima Herberta
Marcusea, u: Marcuse, Herbert (1982). Prilozi za fenomenologiju istorijskog materijalizma,
Beograd: Vuk Karadi, str. 5-23
Bruji, Branka (2015). usmeni intervju o nekim spornim mjestima Marcuseove kasnije faze, a
poglavito u Erosu i civilizaciji, Zagreb, 18. prosinca 2015.
Freud, Sigmund (1962). Civilization and Its Discontents, New York: W W Norton & Company
Inc.
Freud, Sigmund (1973). Autobiografija; Nova predavanja, Beograd: Izdavako poduzee
Matice srpske

385
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Freud, Sigmund (2000). Totem i tabu: neke podudarnosti u duevnom ivotu divljaka i
neurotiara, Zagreb: Stari Grad d.o.o.
Freud, Sigmund (2011). Group Psychology and the Analysis of the Ego, London & Vienna: The
International Psycho-analytical Press, Project Gutenberg,
https://www.gutenberg.org/files/35877/35877-h/35877-h.htm, (5. 10. 2014.)
Freud, Sigmund (2015). Nacrt psihoanalize, Podgorica: Nova knjiga
Govedarica, Milanko (2010). Psihoanaliza u kritikoj teoriji drutva, u: ari, eljko (ur.).
Kritika teorija drutva, Banja Luka: Udruenje za filozofiju i drutvenu misao, str. 60-73
Habermas, Jurgen (1968). Zum Geleit, u: Habermas, Jurgen (ur.). Antworten auf Herbert
Marcuse, Frankfurt: Suhrkamp, str. 9-16
Hegel, W. F. Georg (1986). Fenomenologija duha, 3. izd., Beograd: Beogradski izdavako-
grafiki zavod
Held, David (1990). Introduction to Critical Theory; Horkheimer to Habermas, Cambridge:
Polity Press
Kellner, Douglas (1984). Herbert Marcuse and the Crisis of Marxism, Berkeley & Los Angeles:
University of California Press
Kellner, Douglas; Pierce, Clayton (2011). Introduction, in: Kellner, Douglas; Pierce, Clayton
(eds.). Philosophy, Psychoanalysis and Emancipation: Collected Papers of Herbert Marcuse,
Volumen 5, New York: Routledge, p. 1-76
Kojve, Alexandre (1990). Kako itati Hegela, Sarajevo: Veselin Maslea Svjetlost
Koakowski, Leszek (1978). Main Currents of Marxism: Its Origin, Growth and Dissolution,
Vol. 3, Oxford: Clarendon Press
Macdonald, Molly (2014). Hegel and Psychoanalysis: A New Interpretation of
Phenomenology of Spirit, New York & London: Routledge
MacIntyre, Alasdair (1970). Marcuse, Velika Britanija: Harper Collins
Marcuse, Herbert (1928). Prilozi za fenomenologiju istorijskog materijalizma, u: Marcuse,
Herbert (1982). Prilozi za fenomenologiju istorijskog materijalizma, Beograd: Vuk Karadi,
str. 23-61

386
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Marcuse, Herbert (1929). O konkretnoj filozofiji, u: Marcuse, Herbert (1982). Prilozi za

fenomenologiju istorijskog materijalizma, Beograd: Vuk Karadi, str. 61-83
Marcuse, Herbert (1933). O filozofskim osnovama ekonomskog pojma rada, u: Marcuse,
Herbert (1977). Kultura i drutvo, Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, str. 121-151
Marcuse, Herbert (1937). Filozofija i kritika teorija, u: Marcuse, Herbert (1977). Kultura i
drutvo, Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, str.73-91
Marcuse, Herbert (1938). O kritici hedonizma, u: Marcuse, Herbert (1977). Kultura i drutvo,
Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, str. 91-121
Marcuse, Herbert (1963). Zastarijevanje psihoanalize, u: Marcuse, Herbert (1977). Kultura i
drutvo, Beograd: Beogradski izdavako-grafiki zavod, str. 177-193
Marcuse, Herbert (1965). Eros i civilizacija: filozofsko istraivanje Freuda, Zagreb: Naprijed
Marcuse, Herbert (1967). The End of Utopia, in: Marcuse, Herbert (1970). Five Lectures:
Psychoanalysis, politics and Utopia, Boston: Beacon Press, p. 62-83
Marcuse, Herbert (1968a). ovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog
industrijskog drutva, Sarajevo: Veselin Maslea
Marcuse, Herbert (1968b). Freedom and Freud's Theory of Instincts, in: Marcuse, Herbert
(1970). Five Lectures: Psychoanalysis, politics and Utopia, Boston: Beacon Press, p. 1-28
Marcuse, Herbert (1968c). Progress and Freud's Theory of Instincts, in: Marcuse, Herbert
(1970). Five Lectures: Psychoanalysis, politics and Utopia, Boston: Beacon Press, p. 28-44
Marcuse, Herbert (1975). Marksizam i feminizam, u: Marcuse, Herbert (1978). Merila
vremena, Beograd: Grafos, str. 11-24
Marcuse, Herbert (1981). Hegelova ontologija i teorija povijesnosti, Sarajevo: Veselin
Maslea
Marcuse, Herbert (1983). Sovjetski marksizam, Zagreb: Globus
Marcuse, Herbert (2004). Some Social Implications of Modern Technology, in: Marcuse,
Herbert; Kellner, Douglas (eds.). (2004) Technology, War and Fascism; Collected Papers of
Herbert Marcuse Volume I, London & New York: Routledge, p. 39-67
Marcuse, Herbert (2013). An Essay on Liberation, Boston: Beacon Press
Marx, Karl; Engels, Friedrich (1985). Rani radovi, 7. izd., Zagreb: Naprijed

387
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Ocay, V. Jeffry (2008). Heidegger, Hegel, Marx: Marcuse and the Theory of Historicity, Kritike,
2(2):46-64
Ocay, V. Jeffry (2009). Eroticizing Marx, Revolutionizing Freud: Marcuse's Psychoanalytic
Turn, Kritike, 3(1):10-23
Pejovi, Danilo (1965). Psihoanaliza i filozofija, u: Marcuse, Herbert (1965). Eros i civilizacija:
filozofsko istraivanje Freuda, Zagreb: Naprijed, str. 221-240
Rancire, Jacques (2004). Estetska revolucija i njezini ishodi, prijevod, emu, 6(12/13):109-
120
Schiller, Friedrich (2006). O estetskom odgoju ovjeka u nizu pisama, Zagreb: Scarabeus
naklada
Schoolman, Morton (1984). The Imaginary Witness: The Critical Theory of Herbert Marcuse,
New York: New York University Press
Vivas, Eliseo (1971). Contra Marcuse, New York: Arlington House
Whitfield, J. Stephen (2015). A Radical in Academe: Herbert Marcuse at Brandeis University,
Journal for the Study of Radicalism, 9(2):93-124
Wilden, Anthony (1972). Marcuse and the Freudian Model: Energy, Information and
Phantasie, in: Boyers, Robert (ed.). The Legacy of the German Refugee Intellecectuals, New
York: Schocken Books, p. 196-245

388
Maroje Vii Holon, 5(2):355-389, 2015., Zagreb
Marcuseova teorija osloboenja

Maroje Vii

MARCUSE'S LIBERATION THEORY AND HIS VISION OF THE POSSIBILITY OF A

NON-REPRESSIVE CIVILIZATION GROUNDED IN THE SIGMUND FREUDS
THEORETICAL ASSUMPTIONS

Abstract
This article tries to demonstrate Marcuses reception of Freuds psychoanalytic theory. First, a critique
of Marcuse and his key notions by some of his prominent critics will be demonstrated. Author also
tries to adequately address this critique by offering arguments for its validity or perhaps its
ambiguity. The importance of Marcuses reception of Freud is in that he complemented Freuds
theory by adding a dimension of differentiating historical epochs. Freud understood repression as a
universal principle for civilization development but Marcuse demonstrated that repression is only one
part pertaining to the era of material austerity. Through notions of performance principle and
surplus-repression it is possible to think of non-repressive civilization in which labor would be a free
activity of liberated individuals.

Key words: Marcuse, Freud, psychoanalysis, civilization, repression, surplus-repression

Doljani 8, HR-10 000 Zagreb, maroje_asi@yahoo.com

389