Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

Starohrvatska prosvjeta UDK: 94:528.93(497.5)1/994(398Liburnija)

III. serija - svezak 40/2013. Izvorni znanstveni rad

33

Tin Turkovi Kasnoantika i

Odsjek za povijest umjetnosti
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
ranosrednjovjekovna Tarsatika
Ivana Luia 3, 10 000 Zagreb
tturkovi@ffzg.hr
Liburnija (Liburnia Tarsaticensis)
Ivan Basi
u svjetlu geografskih izvora
Odsjek za povijest Tardoantica e altomedievale Liburnia
Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu
Ivana pl. Zajca b.b., 21 000 Split Tarsaticense (Liburnia Tarsaticensis)
ibasic@ffst.hr nel contesto dello studio delle fonti
geografiche

Rad predstavlja nastojanje da se kasnoantika i ranosrednjovjekov-

na povijest Tarsatike sagleda cjelovito iz perspektive dostupnih izvora
i iz perspektive geopolitikog konteksta u kojem je postojala izmeu 2. i
10. stoljea. Posebna pozornost pridana je razjanjavanju geografskih
okvira upravno-administrativnih tvorevina unutar kojih se Tarsatika za-
tekla u navedenome razdoblju. Zato su ponovno razmotrene pretpostavke
iznesene u dosadanjim studijama posveenima opsegu i znaaju Tar-
satike Liburnije u kasnoantiko i ranosrednjovjekovno doba. Pri tome
su u obzir uzeti svi dostupni izvori, ukljuujui i one koji su dosad ostali
zanemareni u znanstvenoj raspravi o tarsatikoj povijesti. Ponajprije su
u diskusiju uvedeni izvori kao to je Peutingerova karta, najraniji i jedini
kasnoantiki i srednjovjekovni kartografski prikaz Tarsatike s okolnim
podrujem, te povelja Otona III. iz 996. godine. Zakljuci analize izvora,
pak, proturjee dosadanjim predodbama o kataklizminim dogaajima
za koje se pretpostavljalo da su dva puta presjekli ivotni vijek Tarsatike.

Kljune rijei: Tarsatika, Liburnija, Dalmacija, kasna antika, rani

srednji vijek, povijesni izvori, kartografija
 1. Uvod
Tijekom proteklih stotinu godina mnotvo se
istraivaa osvrnulo na razliita nerazjanjena pi-
tanja vezana uz kasnoantiku i srednjovjekovnu
sudbinu Tarsatike i podruja kojim se iz nje uprav-
ljalo. Problematizirala se tako njena uloga u okvi-
ru antikog i kasnoantikog obrambenog sustava
te opseg administrativnog podruja povezanog uz
nju. Jednako tako, problematizirane su i dvije ka-
taklizme, kasnoantika i ranosrednjovjekovna, kroz
koje je grad proao stvarajui tako sliku o rijetkom
primjeru dvostrukog prekida kontinuiteta postoja-
nja jednog urbanog sredita. No, u dosadanjim su
studijama mahom obraivani tek pojedini aspekti
tarsatike povijesti ne stvarajui tako sveobuhvatni-
34 ji uvid u kasnoantiki i ranosrednjovjekovni razvoj
grada. Meutim, kada se oskudni podaci o prostor-
noj evoluciji i povijesnom razvitku grada i njegova
podruja sagledaju cjelovito, stvara se posve druga-
ija slika, znatno manje katastrofina od one koja
se uvrijeila.
K tome, neki od izvora, pomnije razmotrenih
u ovome radu, dosad nisu zadobili adekvatnu po-
zornost koju zasluuju u istraivanju tarsatike po-
vijesti. Jedan od njih je i tzv. Peutingerova karta,
najraniji kartografski izvor na kojem je zabiljeena
i Tarsatika s okolnim podrujem. No, ne udi da je
Codex Vindobonensis 324 izostavljen iz razmatra-
nja budui se radi o izvoru ija je datacija bila pred-
metom spora tijekom proteklih pet stoljea. Ipak,
u posljednje su doba spoznaje o ovom vrijednom
izvoru produbljene te ga se napokon moe i mora
koristiti kao vrelo podataka o kasnoantikoj i rano-
srednjovjekovnoj topografiji.
Ovaj je rad stoga rezultat nastojanja da se dora-
de odreene nedoreenosti prisutne u znanstvenoj
raspravi o tarsatikoj povijesti i pronikne u geopo-
litiki kontekst u kojem je Tarsatika postojala tije-
kom osam stoljea svoje povijesti.
2. Peutingerova karta kao izvor
Iako donosi relativno detaljnu sliku naizgled
kasnoantikoga urbanog pejzaa na podruju da-
nanje Hrvatske, Peutingerova se karta (Tabula
Peutingeriana) kao povijesni izvor dosad tek spo-
radino koristila u izuavanju historijske geografije
hrvatskoga povijesnog prostora1. U najveem bro-
1
U biti, prikaz urbane topografije Dalmacije i Istre s Pe-
utingerove karte temeljitije je analizirao u dvama ra-
ju sluajeva zemljopisne i topografske podatke to
nam ih donosi ovo kartografsko djelo hrvatski su
istraivai, upravo poput inozemnih kolega, uspo-
reivali s podatcima zabiljeenima u drugim anti-
kim i kasnoantikim itinerarijima. Meutim, sve su
se usporedbe morale zadrati na razini konstatacije
slinosti i razliitosti meu podatcima zabiljeeni-
ma u pisanim izvorima i onima to ih zatiemo na
Peutingerovoj karti, iscrpnom slikanom itinerariju2.
dovima samo Luciano Bosio: L. Bosio, LIstria nella
descrizione della Tabula Peutingeriana, Atti e memorie
della Societ istriana di archeologia e storia patria,
LXXIV (N. S. XXII), Trieste, 1974., str. 17-95. L.
Bosio, La Dalmatia nella descrizione della Tabula
Peutingeriana, Antichit Altoadriatiche, XXVI/1, Udi-
ne, 1985., str. 43-57. Od hrvatskih autora istie se pak
rad Slobodana ae, vidi: S. ae, Civitates Dalma-
tiae u Kozmografiji Anonima Ravenjanina, Zadar,
1995., pri emu osnovnom raspravom ostaje J. Me-
dini, O nekim kronolokim i sadrajnim znaajkama
poglavlja o Dalmaciji u djelu Cosmographia anoni-
mnog pisca iz Ravene, u: Materijali Saveza arheolo-
kih drutava Jugoslavije XVII, Putevi i komunikacije
u antici, Pe 1978., Beograd, 1980., str. 69-83. Kako
ne bismo isuvie opteretili ionako opsenu bibliogra-
fiju navoenjem opih i specijalistikih djela posve-
enih ranoj i kasnoj antici sjevernoga jadranskog pri-
morja, upuujemo na vrijedne bibliografske preglede:
G. Fabre - J.-L. Lamboley - J.-M. Roddaz - F.
Tassaux, Dix ans des recherches (1975-1985) sur
lAdriatique antique (IIIe sicle av. J.-C.-IIe sicle ap.
J.-C.), I, Mlanges de lcole franaise de Rome. An-
tiquit (dalje: MEFRA), 99/1, Rome, 1987., str. 353-
479. G. Fabre - J.-L. Lamboley - J.-M. Rod-
daz - F. Tassaux, Dix ans des recherches (1975-
1985) sur lAdriatique antique (IIIe sicle av. J.-C.-IIe
sicle ap. J.-C.), II, MEFRA, 100/2, Rome, 1988, str.
983-1088. F. Tassaux - P. Donati Giacomini
- V. Vedaldi Iasbez - P. Tabaroni, Chronique
bibliographique-Recherches sur lAdriatique antique
II (1986-1990), I, MEFRA, 105/1, Rome, 1993., str.
303-417. F. Tassaux - P. Donati Giacomini
- V. Vedaldi Iasbez - P. Tabaroni, Chronique
bibliographique-Recherches sur lAdriatique antique
II (1986-1990), II, MEFRA, 105/2, Rome, 1993., str.
1015-1122. Y. Marion - F. Tassaux, Chronique
bibliographique - Recherches sur lAdriatique antique
III (1991-1995), I, MEFRA, 109/1, Rome, 1997., str.
263-415. Y. Marion - F. Tassaux, Chronique bi-
bliographique - Recherches sur lAdriatique antique
III (1991-1995), II, MEFRA, 109/2, Rome, 1997., str.
855-985. Ondje je sakupljena sva relevantna literatura
do kraja 20. stoljea.
2
Peutingerova karta je, uz Itinerarium Antonini,
Kozmografiju Anonimnog Ravenjanina, Guidovu
Geografiju i Itinerarium Burdigalense, djelo iji se
naslov zatie u nepreglednom mnotvu radova na svim
europskim jezicima, od bugarskog do panjolskog,
pa i na neeuropskima, poput hebrejskoga i turskoga.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Nesumnjivo je najsnanija prepreka uinkoviti-
jem iskoritavanju tog izvora bila dvojba oko nje-
gove datacije. Starije generacije istraivaa, a tako i
neki suvremeni, spremno su ponavljali pretpostav-
ku da je Peutingerova kopija karte nastala tijekom
zrelog ili kasnog srednjeg vijeka kao preslika an-
tike ili kasnoantike karte oko ije se pak datacije
vodi jednako ustra diskusija. Tek se u posljednjih
nekoliko desetljea, inspirirana zapaanjima H. Li-
eba, snanije afirmirala hipoteza o postojanju rano-
srednjovjekovne preslike kasnoantikog izvornika
koja se nalazila u knjinici opatije u Reichenauu
821/822. godine3. Meutim, unato otvaranju ra-
Peutingerova karta posluila je kao izvor za ubikaci-
ju lokaliteta ili za razjanjavanje njihova geografskog
poloaja velikom broju znanstvenika s podruja po-
vijesnih znanosti tijekom proteklih etiriju stoljea.
U nizu znanstvenih radova geografski su se podatci
koji se nalaze na Peutingerovoj karti rabili za razlii-
te namjene. Od rekonstrukcije regionalnih segmenata
rimske prometne mree, preko rekonstrukcija uloge
i znaenja pojedinih antikih i kasnoantikih urba-
nih sredita, do jednostavnih potvrda da je odreeni
lokalitet postojao u antikom i kasnoantikom urba-
nom pejzau, sadraj karte je univerzalno koriten kao
najznaajnije pomono sredstvo u golemom broju
znanstvenih radova kojima sama karta nije bila pred-
metom istraivanja. Na veliku veinu tih djela refe-
rira se u disertaciji T. Turkovi, Prikazi gradova
na Peutingerovoj karti i razvoj urbanog pejzaa na
podruju Hrvatske izmeu antike i srednjega vijeka,
doktorska disertacija, Zagreb, 2010.
3
Hans Lieb je 1970. godine iznio tezu o mjestu nastan-
ka i uvanja Peutingerove karte. Lieb, naime, donosi
podatak iz kataloga knjinice benediktinskog samosta-
na u Reichenauu u kojem se spominje mappa mundi in
rotulis I(I) koja se 821./822. godine nalazila u knji-
ninoj zbirci i to ga je navelo na zakljuak da se karta
nalazila u samostanu u Reichenauu gdje ju je nakon
est stoljea pronaao Conrad Celtes. Lieb ovu tvrdnju
potkrepljuje i drugim argumentom, odnosno neobi-
nim spomenom Crne ume (Silva Marciana, dana-
nji Schwarzwald) na Peutingerovoj karti, ali i u djelu
Amijana Marcelina, te nakon toga tek u kronikama
Reichenaua iz 11. stoljea. S obzirom na ova dva argu-
menta, Lieb zakljuuje da je Peutingerova karta rano-
srednjovjekovna (9. stoljee) preslika karte koja je na-
stala u 4. stoljeu. Pri postavljanju teze Lieb se mogao
osloniti na ve postojeu pretpostavku o postojanju
karolinke redakcije karte koju je iznio J. R. Wartena.
Vidi H. Lieb, Zur Herkunft der Tabula Peutingeriana,
u: Die Abtei Reichenau. Neue Beitrge zur Geschichte
und Kultur des Inselklosters, Hrsg. H. Maurer,
Sigmaringen, 1974., str. 31-34 i J. R. Wartena,
Inleiding op een uitgave der Tabula Peutingeriana,
Amsterdam, 1927. O mogunosti postojanja ranosred-
njovjekovne kopije kasnoantikog izvornika vidi u P.
Gautier-Dalch, La trasmissione medievale e
sprave o moguoj ranosrednjovjekovnoj redakciji
kasnoantike karte, istraivai skloni toj pretpo-
stavci nisu podastrli vrste argumente koji bi joj go-
vorili u prilog. No, ukazali su da se nedvojbeno radi
o djelu proisteklom iz kasnoantike horografske
tradicije prikazivanja poznatoga svijeta4. Posljednja
istraivanja karte, usmjerena na analizu likovnog
i topografskog sadraja karte, u biti ukazuju da je
Codex Vindobonensis 324 nastao upravo u ranom
srednjem vijeku i to, najvjerojatnije, u prvome de-
setljeu 9. stoljea u okrilju karolinke carske pro-
pagande5.
Nadalje, analiza topografskog sadraja upuuje
da je predloak prema kojem je ranosrednjovjekov-
na karta nastala bio nainjen za vladavine istono-
rimskog cara Teodozija II. (408.-450.) kao dio pri- 35
premnih radova za izradu Teodozijevog zakonika.
No, najznaajnija se otkria tiu slijeda po kojem
je sadraj Peutingerove kopije nastajao. Ona je ne-
sumnjivo proizvod mnotva ruku koje su sadraj
dopunjavale u skladu s kartografskim konvencijama
razliitih i kronoloki relativno udaljenih razdoblja.
Veina kartografskih znakova to se na njoj nalaze
mogu se pripisati prvoj, karolinkoj fazi nastanka
Peutingerove karte, dok se druge moe usporediti
iskljuivo sa znakovnim jezikom kojim su se izra-
avale zrela i kasnosrednjovjekovna kartografija i
numizmatika. U tom smislu, karta je slojevito djelo
u koje je utkano vie jasno raspoznatljivih karto-
grafskih konvencija. Od kasnijih dodataka najjasni-
je je raspoznatljiv onaj koji se moe povezati s vre-
menom cara Friedricha I. Barbarosse (1155.-1190.)
kada nastaje i trei, antiohijski figuralni prikaz, vrlo
specifian trotoranjski znak za mjesto Ad Matricem
nekada smjeteno u dalmatinskom zaleu, jednako
neobian znak za Trogir i niz drugih dodataka6.
rinascimentale della Tabula Peutingeriana, u: Tabula
Peutingeriana. Le Antiche Vie Del Mondo, (a cura
di F. Prontera), Firenze, 2003., str. 43-52 i E. Albu,
Imperial Geography and the Medieval Peutinger Map,
Imago Mundi, LVII/2, London, 2005., str. 136-148.
4
N. Lozovsky, The Earth is Our Book: Geograp-
hical Knowledge in the Latin West ca. 400-1000, Ann
Arbor, 2001. N. Lozovsky, Carolingian geograp-
hical tradition: was it geography?, Early Medieval
Europe, 5/1, London, 1996., str. 25-43. B. S. Ba-
chrach, Charlemagne and the Carolingian General
Staff, Journal of Military History, LXVI/2, Washin-
gton, 2002., str. 313-357.
5
Vidi T. TURKOVI, Prikazi gradova, passim.
6
Zapravo gotovo sve oznake za mjesta smjetena uz-
du istone obale Jadrana, a junije od Salone nisu
proizvod iste ruke koja je iscrtavala kartu poetkom
 Druga znaajna prepreka itanju sadraja karte
bilo je i nerijeeno pitanje njene namjene. Tijekom
proteklih dvaju stoljea uvrijeila se pretpostavka
da se radi o itinerarijskom djelu ija je prvenstvena
svrha bila uprizoriti rimsku cestovnu mreu. Tezu
su posebno iscrpno elaborirali A. i M. Levi drei
da je na njoj prikazan cursus publicus sa svom in-
frastrukturom to ju je rabila ta rimska sluba.7 Me-
utim, recentna istraivanja R. Talberta i njegovog
tima, temeljena na metodi analitike dekonstrukcije
karte i translacije topografskih podataka u GIS (Ge-
ographic Information System), ukazala su na neuti-
litarnost karte ija je zemljopisna egzaktnost mje-
stimino rtvovana poradi dekorativnog dojma8.
No, oba su pristupa, i Talbertov i onaj Levijevih, na
odreeni nain manjkava budui da se ovo slojevito
36
kartografsko djelo nipoto ne moe sagledavati iz
perspektive suvremene egzaktne kartografije i GIS-
a, niti se njegova svrha moe proniknuti na temelju
tek jednog od elemenata bogatog prikaza ekumene
- linija cest9.
Pomnija analiza slikovnog i tekstualnog dijela
karte ukazuje da su u kartu ugraena oba aspekta
- utilitarni i dekorativni. Takoer, ne smije se niti
iskljuiti mogunost da je karta, sukladno tradiciji
9. stoljea. Za razliku od, primjerice, znaka kojim je
predstavljena Tarsatika, oznake za junodalmatinska
mjesta proizvod su nesigurne ruke u zemljopis slabo
upuenog crtaa koji se koristio drugaijim pisalom i
drugaijom, nekvalitetnijom bojom. Stoga je razvidno
da se radi o naknadnim nadopunama od kojih su nave-
dene najuoljivije.
7
A. Levi - M. Levi, Itineraria Picta: Contributo allo
studio della Tabula Peutingeriana, Roma, 1967.
8
Vidi R. J. A. Talbert, Konrad Miller, Roman Car-
tography, and the Lost Western End of the Peutinger
Map, u: Historische geographie der alten welt. Grun-
dlagen, Entrage, Perspektiven, Hrsg. U. Fellmeth, P.
Guyot, H. Sonnanbend, Zrich, 2007., str. 353-366.
R. J. A. Talbert, Peutingers Roman Map: the
Physical Landscape Framework, u: Wahrnehmung
und Erfassung geographischer Rume in der Anti-
ke, Hrsg. M. Rathmann, Mainz am Rhein, 2007., str.
221-230. R. J. A. Talbert, The Roman World in
the Travelers Hand and Head, u: Cartography in An-
tiquity and the Middle Ages: Fresh Perspectives, New
Methods, ed. R. Talbot, R. Unger, Leiden, 2008., str.
109-127. Slina je razmiljanja Talbert iznio i u svom
posljednjem i najiscrpnijem radu posveenom Peutin-
gerovoj karti u kojem je rezimirao sve svoje dotada-
nje zakljuke. Vidi R. J. A. Talbert, Romes World.
The Peutinger Map Reconsidered, Cambridge, 2010.,
ali i osvrt T. TurkoviA na citirano djelo u: Hortus
Artium Medievalium, 17, Zagreb-Motovun, 2011., str.
291-295.
9
Vidi A. Levi, M. Levi, Itineraria Picta i Turkovi,
Prikazi gradova.
iz koje je ponikla, bila popraena dodatnim svitkom
ija je svrha bila ponuditi tekstualna objanjenja
mjest ili pojedinih prometnih pravaca.10 Stoga,
skloni smo prikloniti se Moffitovoj interpretaciji
koncepcije po kojoj je karta sastavljena kao i nai-
nu na koji je L. Bosio pristupio interpretaciji njenog
sadraja11. Ona uistinu pripada tradiciji antikih i
kasnoantikih panoramskih karata, a tome u prilog
govori i upotrijebljeni znakovni jezik usporediv is-
kljuivo s onim kojim su se sluile antika i kasno-
antika numizmatika i kasnoantika kartografija12.
10
J. F. Moffit, The Palestrina Mosaic with a Nile
Scene: Philostratus and Ekphrasis; Ptolemy and
Chorographia, Zeitschrift fr Kunstgeschichte, LX/2,
Mnchen, 1997., str. 236-238.
11
Vidi dolje. Vidi J. F. Moffit, Medieval Mappaemundi
and Ptolemys Chorographia, Gesta, XXXII/1, New
York, 1993., str. 59-68. J. F. Moffit, Palestrina
Mosaic, str. 227-247. L. BOSIO, LIstria, str. 17-95.
L. BOSIO, La Dalmatia, str. 43-57. L. BOSIO, La
Tabula Peutingeriana: una descrizione pittorica del
mondo antico, Rimini, 1983.
12
Spomenimo samo Kartu iz Madabe, ali i znakove to
ih zatiemo na topografskim bordurama kasnoantikih
mozaika s podruja Sirije i Jordana. Kada se tome pri-
doda i injenica da istovrsne znakove za gradove na-
lazimo na karolinkim preslikama kasnoantikih djela
kao to su Notitia dignitatum i Corpus agrimensorum
Romanorum te na nepreglednom mnotvu antikih i
kasnoantikih kovanica, stjee se jasna predodba da
veinu znakova s karte (one nastale poetkom 9. sto-
ljea) valja svrstati u okrilje univerzalnog znakovnog
jezika kojim se koristila carska propaganda, dravna
administracija i agrimenzorska sluba tijekom antike
i kasne antike i koji je potom usvojila i ranokranska
umjetnost. Vidi N. Duval, Essai sur la signification
des vignettes topographiques, u: The Madaba Map
Centenary 1897-1997, Jerusalem, 1999., str. 134-146.
N. Duval, Larchitecture sur le plat en argent dit
la villa maritime de Kaiseraugst (premire moiti
du IVe sicle): un essai dinterprtation, Bulletin Monu-
mental, CXLVI/4, Paris, 1988., str. 341-353. N. Du-
val, Le rappresentazioni architettoniche, u: Umm al-
Rasas-Mayfaah I, Gli scavi del complesso di Santo
Stefano, (a cura di M. Piccirillo, E. Alliata), Gerusale-
mme, 1994., str. 165-207. N. Duval, Les rpresen-
tations architecturales sur les mosaques chrtiennes de
Jordanie, u: Les glises de Jordanie et leurs mosaiqu-
es. Actes de la journe dtudes organise le 22 fevrier
1989. au Muse de la Civilisation gallo-romaine de
Lyon, d. N. Duval, Beyruth, 2003., str. 211-285. J. J.
G. Alexander, The Illustrated Manuscripts of the
Notitia Dignitatum, u: Aspects of the Notitia Dignita-
tum, ed. R. Goodburn, P. Bartholomew, Oxford, 1976.,
str. 11-25. O. A. W. Dilke, Illustrations from Ro-
man Surveyors Manuals, Imago Mundi, 21, London,
1967., str. 9-29. O. A. W. Dilke, Maps in the Treati-
ses of Roman Land Surveyors, Geographical Journal,
CXXVII/4, London, 1961., str. 417-426.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Istodobno, drimo da utilitarni aspekt karte valja
povezati s namjenom izvornog kasnoantikog mo-
dela prema kojem je nastala ranosrednjovjekovna
karta. Kasnoantika je karta nesumnjivo bila izra-
ena za kasnoantikog putnika ili uenika zemljopi-
sa s obzirom na trud uloen u biljeenje udaljenosti
i inih topografskih karakteristika pejzaa i sustava
cesti. Ranosrednjovjekovni kartograf je, pak, uglav-
nom preuzeo topografske podatke s kasnoantikog
predloka, ali je kartu oplemenio suptilno istaknu-
tom politikom porukom ope razumljivom suvre-
menicima. Time je karti pridao i simboliki karakter
utjelovljen najoitije u prikazima Rima i Konstan-
tinopola. No, preuzetom sadraju nije pristupio ne-
kritiki, ve ga je u mnogim sluajevima redigirao,
bilo izostavljajui pojedina mjesta koja su nestala
ili su izgubila znaaj koji su imala u kasnoantiko
doba, bilo istiui mjesta koja su u ranosrednjovje-
kovno doba znaajem nadila svoju ulogu u kasno-
antiko doba. Pri tome je, naravno, redakcija sezala
do granica njemu osobno poznatog svijeta koji nije
ukljuivao podruja sredinjih pokrajina Bizant-
skoga Carstva ili podruja poput istonojadranske
Paganije.
Redaktor se, dakle, na prostoru istonog Jadrana
zaustavljao na zapadnoj mei sklavinije u historio-
grafskoj tradiciji poznate pod imenom Paganija /
Neretvanska kneevina, jedne od autonomnih po-
litikih struktura koje su se tijekom 9. i ranijeg 10.
stoljea konstituirale na prostoru istonoga jadran-
skog priobalja i u njegovu zaleu13. Ta se politika
tvorba ustalila na prostoru izmeu rijeka Cetine i
Neretve, dok se nositelje njezine individualnosti
identificira sa skupinom Sclavi Narrentani kako ju
Vidi raspravu in extenso s pregledom starije literatu-
13
re u: M. Ani, Ranosrednjovjekovni Neretvani ili
Humljani. Tragom zabune koju je prouzroilo djelo
De administrando imperio, u: Hum i Hercegovina kroz
povijest. Zbornik radova s meunarodnoga znanstve-
nog skupa odranog u Mostaru 5. i 6. studenog 2009.
(Ur. I. Lui), Zagreb, 2011., str. 239-240, 253-261 i d.
N. Budak, Identities in Early Medieval Dalmatia
(Seventh-Eleventh Centuries), u: Franks, Northmen,
and Slavs: Identities and State Formation in Early
Medieval Europe, (ed. I. H. Garipzanov, P. J. Geary, P.
Urbaczyk), Turnhout, 2008., str. 231, bilj. 18 pretpo-
stavlja da je etnonim Pagani, potvren za stanovnike
meurjeja Cetine i Neretve jedino u De administran-
do imperio, usprkos Porfirogenetovoj etimologiji u
znaenju nekrteni, mogue tumaiti i kao latinsku
posuenicu koja se odnosila na stanovnike pagusa
Narone, te da ne mora nuno biti u vezi s njihovom
naknadnom kristijanizacijom.
je definirao Ivan akon u povijesnim vijestima iz 9.
i 10. stoljea koje donosi u svojoj kronici. Radi se
o istom zemljopisnom prostoru na koji je naknad-
no svoje politike tradicije i identifikacije oslanja-
lo zrelo- i kasnosrednjovjekovno Humsko knetvo
kao autonoman politiki subjekt relativne trajnosti,
tako da e slijedom upozorenj M. Ania trebati
preispitati dosadanje poistovjeivanje vladara ocr-
tanog prostora Mihajla (prva etvrtina 10. stoljea)
sa zahumskim knezom.
Kada je rije o meurjeju Cetine i Neretve i
njegovu ranosrednjovjekovnom kulturnom pejza-
u, valja naglasiti da, usprkos izostanku sustavnih
arheolokih istraivanja, i - zahvaljujui ponajprije
naporima M. Tomasovia14 - neto bolje sistema-
tizirana topografija pojedinanih nalaza jo uvijek 37
pokazuje sliku koja tek u neznatnoj mjeri odudara
od one koju je prije tri desetljea ocrtao . Rapa-
ni15. Treba se stoga u cijelosti sloiti s konstata-
cijom M. Ania da je na prostoru izmeu Cetine
i Neretve vrlo teko uoiti tragove kontinuiteta,
barem onakve kakvima je navikla operirati arheo-
loka praksa u Hrvatskoj, ali i da su kasnoantike
sloenije forme drutvene organizacije jednostavno
nestale16.
Dakle, rjeavanjem dvaju kljunih pitanja, data-
cije i namjene karte, ostvaren je preduvjet za iskori-
tavanje karte kao izvora. Tek kada je poznato to je
tono prikazano na karti, kada znamo emu je ona
sluila i utvrdimo princip prema kojem je sastavlje-
na, mogue je pristupiti interpretaciji skupova to-
pografskih podataka koji se na njoj nalaze. Iako se
s interpretiranjem podataka moe zapoeti na bilo
kojem segmentu karte, ovdje smo panju usmjerili
na podruje ija je kasnoantika i ranosrednjovje-
kovna sudbina tijekom proteklog stoljea zaoku-
pljala pozornost mnogih hrvatskih istraivaa. U
relativnoj oskudici pisanih izvora vezanih za sje-
14
M. Tomasovi, Prilozi kasnoantikoj i ranosred-
njovjekovnoj topografiji u Makarskom primorju (pi-
tanje kontinuiteta antike u srednji vijek), u: Zbornik
Stjepan Gunjaa i hrvatska srednjovjekovna povije-
sno-arheoloka batina. Zbornik radova sa znanstve-
nog skupa u povodu 100. obljetnice roenja akademi-
ka Stjepana Gunjae, Split 3.-6. studenog 2009., (ur.
T. eparovi, N. Uroda, M. Zekan), Split, 2010., str.
209-226.
15
. Rapani, Arheoloka topografija Paganije, u:
Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog sred-
njeg vijeka. Znanstveni skup Metkovi 4-7. listopada
1977. Izdanja HAD-a, 5, Split, 1980., str. 267-270.
16
M. Ani, Ranosrednjovjekovni Neretvani, str. 268.
 vernoliburnski prostor te arheolokih nalaza koji bi
jasnije rasvijetlili njegovu kasnoantiku i srednjo-
vjekovnu sudbinu, podaci to ih Peutingerova karta
nudi ine se znaajnim tragom u kojem se nazire
mogui odgovor na pitanja povezana za podruje
Tarsatike Liburnije.
3. Biljeenje Tarsatike na karti
Ako se obrati panja ve samo na nain na
koji je prikazana topografija istone obale Jadrana
na Peutingerovoj karti mogue je zakljuiti da su
znakovno oznaena najznaajnija i najvea urbana
sredita poput Parencija, Pole, Senije, Jadera, Skar-
done, Salone, Narone, itd. (sl. 1 i 2). Simbolima su
oznaene gotovo sve rimske kolonije na podruju
38
Dalmacije17. Jedino je Aequum ostao neoznaen
(sl. 2)18. No, meu tako oznaenim mjestima su i
gradovi koji nikada nisu zadobili status kolonije. U
priobalnom dijelu Dalmacije to su Tarsatika, Seni-
ja, Skardona i Burnum. Sve su to bili gradovi sa
statusom municipija, po emu se moe zakljuiti
da pravno-administrativni status grada kao kolonije
nije bio prvenstveni kriterij zbog kojeg su gradovi
bili predstavljeni dvotoranjskim simbolima. Takvo
pak saznanje rui Kandlerovu tezu da je status ko-
lonije bio osnovni kriterij19. S druge strane, nisu
17
Onog dijela provincije na ijem se prostoru nalazi da-
nanja Republika Hrvatska. Dakle, oznaeni su Jader,
Salona, Narona i Epidaur.
18
U sluaju Ekvuma moe se pretpostaviti da se dogodi-
la greka pri unoenju simbola na kartu. Simbolom je
oznaeno mjesto Inalperio koje je u svakom pogledu
bilo manje znaajno od Ekvuma. No, Inalperio se na-
lazi neposredno kraj Ekvuma, pa se ne moe isklju-
iti mogunost da se dogodila pogreka u kopiranju
kasnoantikog predloka. Pogreka se, sudei prema
klasinom obliku simbola za Inalperio dogodila
u prvoj, karolinkoj fazi izrade Peutingerove karte.
Alternativno bi se u pokuaju objanjavanja ove po-
jave moglo pomiljati na veu starost predloka karte;
ovaj bi - u tom sluaju - bio nastao ranije od vreme-
na utemeljenja kolonije u Ekvumu, koji je colonia
Claudia. Meutim, tu mogunost potire sma injeni-
ca biljeenja na karti naselja Siculi, u zapadnom prio-
balju dananjega Katelanskog zaljeva, koje je takoer
osnovano za Klaudijeve vladavine (41.-54.). Nije vje-
rojatno da bi kopist registrirao jednu od klaudijevskih
naseobina u srednjoj Dalmaciji, a drugu (i to u naj-
viem pravnom statusu!) zanemario, tako da u ovom
sluaju zaista valja za sada pretpostavljati pogreku
prepisivaa ili neku drugu vrstu previda pri transmisiji
kartografskih podataka.
19
G. Ramilli, Gli agri centuriati di Padova e di Pola
nellinterpretazione di Pietro Kandler, Atti e memorie
della Societ istriana di archeologia e storia patria,
ni svi municipiji s podruja Dalmacije oznaeni
dvotoranjskim simbolima. tovie, veina ih nije
oznaena ovim tipom simbola. Primjerice, Aenona
(Nin), Nedinum (Nadin), Corinium (Karin), Asseria
(Podgrae kod Benkovca) i Varvaria (Bribir) ozna-
eni su samo tekstualno20. Stoga, niti municipalni
status nije bio odluuju pri odabiru gradova koji su
predstavljeni simbolima.
No, bez obzira na upravni status istaknutih gra-
dova provincije Dalmacije, svi su oni bili znaajna
urbana sredita. S obzirom da je njihova povijest re-
lativno dobro istraena, teza o simbolima kao ozna-
kama za mansiones, odnosno putne stanice koje su
sluile rimskoj potanskoj slubi, nipoto ne stoji.
Simboli su vezani za imena znaajnih gradova i ne
postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi u slikovnim
kartografskim zabiljekama trebalo prepoznava-
ti obrise dravne potanske infrastrukture. Takvu
tezu ne podupire niti oblik simbola koji nije nastao
prema obliku proelja seoskih vila. Desjardinsove
i Bosiove interpretacije njihovog znaenja, stoga,
znatno su uvjerljivije, iako su ostale nedoreene.
E. Desjardins je, tako, drao da simboli oznauju
najznaajnija gradska sredita iji znaaj nije bio
vezan iskljuivo za njihov upravni status21. L. Bo-
sio je, pak, konstatirao da se konani sud o obliku i
znaenju ne moe izvesti. Ipak, smatrao je da se u
obliku moe prepoznati ideogramski prikaz grada i
njegovih tornjeva koji su inili vizuru koja je bila
poznata svim putnicima22. Time je, u biti, ponovio
objanjenje P. Kandlera i odbacio tezu Levijevih.
Kako pokazuje recentni rad A. Panaite i R. Cr-
jan, dosadanja istraivanja znaenja simbola osta-
LXXII-LXXIII (N.S. XX-XXI), Trieste, 1972.-1973.,
str. 56.
20
Enona je stekla municipalnu konstituciju u Augustovo
doba, Nedin postaje municipij u doba Tiberija ili
Klaudija, svakako prije Nervina principata, Korinij
je municipij za Augustove vladavine (prema drugima
nikada nije stekao municipalno ustrojstvo, ostavi pe-
regrinskom zajednicom), Varvarija stjee status muni-
cipija vjerojatno za Tiberija. Vidi A. Starac, Rimsko
vladanje u Histriji i Liburniji. Drutveno i pravno ure-
enje prema literarnoj, natpisnoj i arheolokoj grai.
II. Liburnija, Pula, 2000., str. 87-88, 92-94, 97-99, s
donesenom svom relevantnom starijom literaturom.
21
E. Desjardins, Gographie historique et admini-
strative de la Gaule romaine, IV, Paris, 1893., str. 54.
22
L. Bosio, La Dalmatia, str. 53.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

39

Sl. 1. Segment IV Peutingerove karte s prikazom Istre i Liburnije.

Sl. 2. Segment V Peutingerove karte s prikazom Dalmacije.

vila su mnogo prostora za daljnje spoznaje23. Kako
bi se razrijeilo pitanje znaenja simbola nuno je,
stoga, promijeniti pristup. Ponajprije, posve je ja-
sno da oni oznauju gradove, no kriterij prema ko-
jem su odreeni gradovi prikazani do danas je ostao
neobjanjen. Potom, analizom oblika znaka i naina
A. Panaite - R. Crjan, Juridical Status of the
23
Roman Cities and Their Representation in Late
Roman Cartography, Annuario dellIstituto Romeno di
Cultura e Ricerca Umanistica di Venezia, III, Venezia,
2004, str. 21-30.
na koji je on bio koriten u antici i srednjem vijeku
mogue je u potpunosti razjasniti njegovo znaenje
na Peutingerovoj karti.
Pri tome, ne treba zaboraviti da sav sadraj karte
nije nastao istodobno. Kako je ve reeno, izrada
karte moe se okvirno podijeliti u dvije faze. Prva
se odlikuje egzaktnom kartografskom logikom i
visokim kartografskim standardom, dok je druga
obiljeena nasuminim unosima koji se, uglavnom,
ne ravnaju prema istome standardu. Upravo zbog
ove sutinske razlike izrazito je teko zakljuiti jesu
li kasniji simboli imali, za kasnosrednjovjekov-
 ne dopunitelje, isto znaenje koje su dvotoranjski
simboli imali za ranosrednjovjekovne kartografe. S
obzirom na oite razlike u motivaciji, vrlo vjerojat-
no ga nisu imali. Budui da uniformnost simbola
prve faze otkriva nastojanje da se egzaktno zabiljei
kasnoantiki urbani pejza, logino je pretpostaviti
da je i selekcija istaknutih gradova bila jednako eg-
zaktna te da je poivala na definiranom kriteriju ili
kriterijima. Upravo zbog toga, u narednim retcima
pozornost e biti posveena iskljuivo simbolima
klasinog, pravilnog oblika.
4. Znaenje Tarsatike tijekom antike i kasne antike
Isticanje Tarsatike na karti moe se vrlo jedno-
stavno i uvjerljivo objasniti. Njen je vojni i civilni
40
znaaj tijekom antikog doba, naime, razmatran u
nizu radova24. U antiko je doba ona posjedovala
prilino prostran municipalni teritorij koji se na
sjeverozapadu dodirivao s teritorijem tergestinske
kolonije (granica njihovih kolonijskih agera bila je
i dugo vremena mea izmeu Dalmacije i Italije),
dok se na jugoistoku prostirao do municipalnog
podruja Senije, koje je vjerojatno zavravalo u vi-
24
J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora, IX, Zadar,
1980., str. 363-444. M. Zaninovi, Liburnia mi-
litaris, Opuscula rchaeologica, XIII, Zagreb, 1988.,
str. 43-67. A. Degrassi, II confine nord-orientale
dellItalia romana, Bern, 1954., str. 94. M. Sui,
Liburnia Tarsaticensis, u: Adriatica praehistorica et
antiqua. Miscellanea Gregorio Novak dicata, (ur. V.
Mirosavljevi, D. Rendi-Mioevi, M. Sui), Zagreb,
1970., str. 705-716. M. Sui, Hijeronim Stridonja-
nin-graanin Tarsatike, Rad JAZU, 426, Zagreb, 1986.,
str. 213-278. M. Sui, Rijeka u protohistoriji i antici,
u: Povijest Rijeke, (ur. D. Klen), Rijeka, 1988., str. 41-
66. L. Margeti, Tarsatica, Dometi, XXI/12, Ri-
jeka, 1988., str. 747-762. M. Blei, Prilog pozna-
vanju antike Tarsatike, Vjesnik Arheolokog muzeja
u Zagrebu, 3. ser, XXXIV, Zagreb, 2001., str. 65-122.
N. Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, Radovi Za-
voda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42, Zadar,
2000., str. 1-16. N. Novak, Prilog prouavanju mu-
nicipaliteta antike Tarsatike, u: Umjetnost na istonoj
obali Jadrana u kontekstu europske tradicije, (ur. N.
Kudi, M. Vicelja), Rijeka, 1993, str. 53-56. N. No-
vak, Starokranska Tarsatica, Diadora, XV, Zadar,
1993, str. 175-204. N. Novak, La topografia arche-
ologica della Cittavecchia di Fiume, Atti del Centro
di ricerche storiche-Rovigno, XXV, TriesteRovigno,
1995., str. 387-421. A. Starac, Rimsko vladanje,
str. 77-78. Uravnoteene preglede izvora i literature o
Liburniji donose A. Degrassi, Liburnia, u: Diziona-
rio epigrafico di antichit romane, vol. IV/2, (a cura di
E. De Ruggiero), Roma, 1953., str. 974-976 i A. Sta-
rac, Rimsko vladanje, str. 67-73.
sini dananje Crikvenice (Ad Turres); prema jugo-
zapadu graniio je - u tom segmentu i dalje na tlu
Dalmacije - s Flanonom i njenom municipalnim po-
drujem, vjerojatno oko dananjeg Lovrana (Lauri-
ana, Laurentum)25. Ipak, kako bi se uvidjeli razlozi
zbog kojih je Tarsatika istaknuta simbolom, vrijedi
ukazati na dio njene povijesti.
Ponajprije valja istaknuti da su sredinom 2. sto-
ljea grad i njegovo ire podruje bili ukljueni u
tada ustrojeni obrambeni pojas ija je svrha bila
sprijeiti budue upade barbarskih naroda na po-
druje Italije. Praetentura Italiae et Alpium je stoga
bila uobliena u skladu s geografskim datostima na
podruju Recije, Norika, Panonije i najsjevernijeg
dijela provincije Dalmacije, iji je obrambeni zna-
aj uoen i sumarno definiran ve u ranom 1. sto-
ljeu26. U geostratekom smislu podruje je imalo
izuzetan znaaj jer se naslanjalo na meu Panonske
nizine i Sredozemlja (Iliro-italska vrata kod Po-
stojne), upravo na mjestu gdje se nalazio prijelaz
izmeu kontinentalne i sredozemne Europe kroz
cjelokupan planinski masiv to se protee izmeu
jugoistone Francuske i sjeverne Grke - najlak-
i i najbri.27 Sustav je ukljuivao veliku koliinu
vojnih objekata rasporeenih u poligonu Akvileja-
Emona-Tergeste-Tarsatika. No, ovaj je obrambeni
sustav ipak bio rasformiran ve ranih 80-ih godina
25
A. Degrassi, Il confine, str. 101. M. Sui,
Hijeronim, str. 244.
26
Pouzdano je da je sustav utemeljen tijekom marko-
mansko-kvadskog rata za carevanja Marka Aurelija,
dok postoje manja nesuglasja oko tone godine tog
dogaaja. Datacija varira izmeu 167. i 172. godi-
ne. Usp. A. Degrassi, Il confine, str. 113-125.
J. ael - P. Petru, Claustra Alpium Iuliarum I.
Fontes, Ljubljana, 1971. J. ael, ber Umfang
und Dauer der Militrzone Praetentura Italiae et
Alpium zur Zeit Mark Aurels, Museum Helveticum,
31/4, BaselStuttgart, 1974., str. 225-233 i pregled A.
Starac, Rimsko vladanje, str. 38-39.
27
Usp. npr. P. TIH, On the Eastern border of Italy in
the Early Middle Ages, u: The Middle Ages between
the Eastern Alps and the Northern Adriatic. Select
Papers on Slovene Historiography and Medieval
History, Leiden-Boston, 2010., str. 192 (izvornik: O
vzhodni meji Italije in o razmerah ter razmerjih ob
njej v zgodnjem srednjem veku, u: Gestrinov zbor-
nik, (ur. D. Miheli), Ljubljana, 1999., str. 103-123).
P. TIH, Structures of the Slovene Territory in the
Early Middle Ages, u: The Middle Ages, str. 136-137
(izvornik: Strukture dananjega slovenskega prosto-
ra v zgodnjem srednjem veku, u: Slowenien und die
Nachbarlnder zwischen Antike und karolingischer
Epoche: Anfnge der slowenischen Ethnogenese, Bd.
I, (Hrsg. R. Brato), Ljubljana, 2000., str. 355-394).
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
2. stoljea, iako su odreeni njegovi elementi op-
stali u istonoalpskim prolazima. O tim preicima
svjedoe ratna zbivanja iz kasnijih desetljea koja
su se odvila upravo na tim mjestima, poglavito ona
iz doba Septimija Severa (193. godine) i Maksimi-
na Traanina (238. godine), kada su carevi ondje
doekali pretendente na tron.
Kako je istaknuto u dosadanjim pregledima i ra-
spravama o ranoj povijesti Tarsatike, sjeverozapad-
ni dio liburnskog prostora uoblien je u prokurator-
sku provinciju oko 184.-185. godine koja je, potom,
bila pridruena ovome obrambenom lancu. Poznato
je i ime prvog, vjerojatno jedinog, procurator Au-
gusti centenarius Liburniae cum iure gladii, Lucija
Artorija Kasta28. Kao prokuratorska provincija, no-
voosnovana administrativna cjelina bila je izdvoje-
na iz provincije Dalmacije, a njen prokurator - iako
po svemu sudei nije vrio funkciju punog procu-
rator pro legato - posjedovao je izvanredne ovlasti
kriminalne jurisdikcije, izricanja smrtne osude te
poast ius gladii, dok je otvoreno pitanje je li za
svoj rad odgovarao izravno caru ili je bio uklopljen
u hijerarhiju upravno-administrativnih slubenika
provincije Dalmacije sa sreditem u Saloni. Proku-
ratorska provincija Liburnija nastala je vjerojatno u
kontekstu ope nesigurnosti uslijed markomansko-
kvadskog rata koji je dao impuls i ustrojavanju pre-
tenture; otprilike istovremeno ustrojena je zajedni-
ka prezidijalna prokuratela za Histriju i Dalmaciju.
Talijanski epigrafiar A. Degrassi je smatrao da se
prokuratorovo sjedite nalazilo upravo u Tarsatici
kao upravnom sreditu provincije, te je s usposta-
vom Tarsatike kao glavnoga grada povezao i grad-
nju vojnih objekata unutar njega29. No, krajem 2.
ili poetkom 3. stoljea prokuratorska provincija
bila je dokinuta, a Liburnija je, najvjerojatnije, bila
vraena pod ingerenciju dalmatinskog upravitelja.
Sudei po natpisu Gaja Fulvija Maksima iz ranog
III. stoljea (CIL XIII, 8007, vjerojatno iz vremena
Karakaline vladavine [211.-217.]) pronaenom u
28
CIL III, 1919. Vidi J. MEDINI, Provincia Liburnia,
str. 365 i d. Usp. takoer J. J. Wilkes, Dalmatia.
London, 1969., str. 328-330 i M. Blei, Prilog po-
znavanju, str. 79.
29
A. Degrassi, Il confine, str. 130. Usp. suprotno
gledite: J. MEDINI, Provincia Liburnia, str. 371-375
koji ga smjeta u Burnum. Oba miljenja su relativizi-
rana u A. Starac, Rimsko vladanje, str. 71-72, koja
kao Artorijevo mogue sjedite upozorava na Salonu,
ali i na Skardonu, otprije etabliranu kao sjedite li-
burnsko-japodskog sudskog konventa. Preostali kan-
didat jest, dakako, Jader. U Podstrani je od 30. oujka
Bonnu, Liburnija se tada iznova nalazila pod pri-
janjom upravom namjesnika u Saloni, to dodatno
ukazuje da je kao upravna jedinica ta provincija bila
privremenog karaktera:
Divum sodalis consu[l ex] / verno die et post
Sicano[s] / postque Picentis v[iro]s / ac mox Hi-
beros Ce[lta]s / Venetos Delmata[s] L[i]b[u]r/na
regna post feros Iapu/das Germaniarum con/[s]
ularis Maximus paren[s] / adultae prolis gemina[e]
/ liberum aram dicavit / [S]ospiti Concordiae / [G]
ranno Camenis Mar/tis et Pacis Lari quin / [e]t
deorum stirpe / genito Caesari / [C(aius)] Fulvi-
us G(ai!) f(ilius) / Maximus leg(atus) / [A]ug(usti)
pr(o) pr(aetore)
Fulvije Maksim u tom kienom, metriki sa-
stavljenom natpisu, opisujui svoj cursus hono- 41
rum, izvjetava i o namjesnitvu nad Dalmacijom
(ukljuujui i Liburna regna te Japode) kojom je
oigledno upravljao nosei tradicionalnu titulu le-
gatus Augusti pro praetore30. Premda, dakle, bonski
natpis upuuje na povratak starijem nainu uprav-
ljanja nad provincijom Dalmacijom, istovremeno
ukazuje na kontinuiranu predodbu o politiko-ze-
mljopisnoj zasebnosti Liburnije i Japodije u odnosu
prema Dalmaciji u uem smislu rijei.
Apsolutna, pak, gornja granica zavretka proku-
ratorske provincije Liburnije jest 239. godina, kada
je slubu nastupio Domicije Galikan Papinijan. Taj
je namjesnik Dalmacije dao obnoviti urueni balnej
u Seniji (CIL III, 10054). Kao to istie i J. Medini,
taj grad se nalazio na teritoriju Liburnije, iz ega
proizlazi zakljuak da najkasnije tada vie nije po-
stojala zasebna uprava nad Liburnijom, jer bi se u
protivnom zahvat obnove trebao nalaziti u ingeren-
cijama liburnskog prokuratora, te bi ga on morao
poduzeti. U svemu, dakle, unato oskudici pisanih
izvora koji bi govorili o njenoj sudbini nakon kraja
2. stoljea, mogue je naslutiti da je, po ponovnom
prikljuenju Dalmaciji, Liburnija svejedno zadra-
la svojevrsnu zasebnost kroz 3. stoljee, koja i nije
do 2. travnja 2012. odran meunarodni znanstveni
skup Lucije Artorije Kast i legenda o kralju Arturu.
Zbornik radova pod urednitvom N. Cambija i J.
Matthewsa nalazi se u tisku, a donijet e i priloge po-
sveene problemu provincije Liburnije.
30
O Fulviju Maksimu kao namjesniku Dalmacije
oko 208. godine, kojeg registriraju jo dva natpisa
(ILJug III, 2075 i AE 1944, 103 = AE 1950, 105),
v. A. Jagenteufel, Die Statthalter der rmis-
chen Provinz Dalmatia von Augustus bis Diokletian.
(Schriften der Balkankomission, Antiquarische
 morala biti formalno regulirana kao autonomna
oblast31.
I klasina je oblast Japoda od vrlo ranog doba
bila obuhvaena ekspanzijom pojma Liburnia izvan
matinog etnikog teritorija Liburna omeenog ri-
jenim tokovima Rae, Krke, Zrmanje i masivom
velebitskog gorja: ono je nadraslo etniko-plemen-
ski i steklo prostorno-zemljopisni karakter neovisan
o etnikim identitetima stanovnik koji su u razlii-
tim razdobljima ivjeli na ocrtanom prostoru32. U
odreenim je, pak, povijesnim kontekstima tijekom
kasne antike i ranoga srednjeg vijeka cjelokupni taj
prostor podveden pod liburnsko ime bivao ponov-
no ustrojavan u administrativno-teritorijalne oblasti
razliitih okolnosti postanka i razliita trajanja, no
42 permanentno s liburnskim atributom koji je tako
povremeno stjecao i znaaj politike oznake koja je
pokrivala raznolike sadraje.
Japodski se etniki i kulturni prostor zapoeo
inkorporirati u rimski provincijalni ustroj zajedno
sa susjednim liburnskim matinim podrujem ve
nakon uspjenog Oktavijanova vojnog pohoda 29.
pr. Kr. kada su unutar pokrajine formirana sudska
okruja (conventus). Za razliku, naime, od oblinjih
liburnskih drutveno-teritorijalnih opina koje su u
sastav Skardonitanskog konventa ule pojedinano
- da bi u sklopu njega postupno prolazile kroz pro-
ces municipalizacije - Japodi su u sastav konventa
uli globalno, kao etnika skupina (Plin. N. H. III,
21, 139-140; Plin. N. H. III, 22, 141). Od tada je
japodska zemlja nerazdruivo vezana uz liburnsku,
ne samo konvivencijom, ve i proirenjem na nju
posebnih fiskalnih povlastica koje su jo ranije do-
dijeljene liburnskim zajednicama (imunitet, italski
privilegij, privilegij alimenata)33.
Abteilung, 12), Wien, 1958., str. 51. J. J. Wilkes,
Dalmatia, str. 448. A. Starac, Rimsko vladanje,
str. 49.
31
Tako J. Medini, Provincia Liburnia, str. 392. Usp.
takoer A. Starac, Rimsko vladanje, str. 73.
32
M. Sui, Nekoliko pitanja u vezi s antikim
Japodima, u: Arheoloka problematika Like, znan-
stveni skup Otoac 21-23. IX 1974, Izdanja HAD-a, 1,
Split, 1975., str. 109-117. Tu izmjenu primjeuje ve
A. Degrassi, Liburnia, str. 974.
33
M. Sui, Nekoliko pitanja. M. SUI, Liburnija
i Liburni u vrijeme velikog ustanka u Iliriku od 6.
do 9. god. poslije Krista (uz CIL V, 3346), Vjesnik
Arheolokog muzeja u Zagrebu, ser. 3, XXIV-XXV,
Zagreb, 1991.-1992., str. 63. A. Starac, Rimsko
vladanje, str. 58, 106-107. B. Oluji, Povijest
Japoda. Zagreb, 2007., str. 197.
Pliniju je Starijem zemljopisna distinkcija izme-
u Liburna i Japoda bila jasna - rijeka Zrmanja34,
istodobno etnografska razdjelnica (Plin. N. H. III,
21, 139-141: flumen Telavium, quo finitur Iapu-
dia). Bio je takoer svjestan pripadnosti Liburna i
Japoda istovjetnom sudskom konventu (conventum
Scardonitanum petunt Iapudes et Liburnorum civi-
tates XIIII). Ovu je, pak, Liburniju jasno luio od
Dalmacije (Plin. N. H. III, 22, 141: Liburniae finis
et initium Dalmatiae Scardona in amne eo). Pro-
ces poistovjeivanja Japodije s Liburnijom, iji se
zaetci razaznaju ve kod Plinija, nastavljen je u
iduem stoljeu s geografom Klaudijem Ptoleme-
jem (Ptol. II, 16, 5-6), koji u svom opisu isputa
etnografske kategorije zamjenjujui ih u potpunosti
politiko-administrativnim principom prikazivanja
prostora. Geografija Klaudija Ptolemeja donosi
uvelike izmijenjen pogled na etnografske datosti u
zapadnom Iliriku u odnosu na starija razdoblja: po-
druja kontinentalne unutranjosti koja su jednom
nastavali Japodi kod Ptolemeja Aleksandrijskog in-
korporirana su u iru Liburniju35, pojam teritorijalno
podudaran protezanju Skardonitanskog konventa36.
34
No, postoje problemi oko izjednaavanja Plinijeve
rijeke Telavij s Ptolemejevim Tedanijem, te identifi-
kacije jedne i druge s dananjim rijekama. Telavij se
obino izjednaava s rijekom Zrmanjom. Jednako
tako, Telavij (u ovom sluaju istovjetan s Tedanijem)
bi mogla biti rnovnica (ue Gacke). Ovisno o ubika-
ciji i identifikaciji rijeke mijenjaju se i miljenja o dav-
nanjoj granici Japoda i Liburna u dananjoj sjevernoj
Dalmaciji. Usp. S. ae, Poloaj rijeke Telavija i pi-
tanje japodskog primorja, Radovi Filozofskog fakulte-
ta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti, 27(14), Zadar,
1987.-1988., str. 75, 83 i rekapitulaciju u A. Starac,
Rimsko vladanje, str. 11-12.
35
Ptolemej u Iliriku razlikuje dvije oblasti: Dalmaciju i
Liburniju, od kojih potonju lui u primorsku Liburniju
(od Albone do Skardone) i kontinentalnu Liburniju
(japodski povijesni prostor i ire). Usp. M. Sui,
Nekoliko pitanja, str. 112-113. J. Medini, Provincia
Liburnia, str. 384-385.
36
Konvent je bio prvenstveno sudbena institucija (nad-
lean je za peregrinske zajednice, kao i za graane
rimskog i latinskog prava u municipijima ukoliko je
parnica nadilazila odreenu svotu ili se radilo o teim
prekrajima i kriminalnim inima), a ne administrativ-
na jedinica. Meutim, juridiki konventi su kao poseb-
ne pravosudne tvorevine mogli igrati itekako znatnu
ulogu u kulturnom i teritorijalnom stapanju raznih po-
druja. Naime, konventi su, osim svojim sudskim kom-
petencijama, zajednicama koje su objedinjavali ujedno
davali okvir za kultno-religijsko zajednitvo, to se u
prvom redu oitovalo kroz odravanje carskog kulta,
a ponekad i kulta konventa. Upravo je Skardonitanski
konvent dobar primjer takve institucije, koja je svojim
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Pritom je indikativno to je potkraj istog stoljea in-
stituirana prokuratorska provincia Liburnia, dakle s
liburnskom imenskom tradicijom, i to u granicama
konventa. Cjelokupan, pak, teritorij Skardonitan-
skog konventa, ukljuujui sve japodske gradove,
prikazan je na Ptolemejevom zemljovidu Europae
tabula quinta obuhvaen pod jedinstvenim nazi-
vom Illyris seu Liburnia.
Anonimni kozmograf iz Ravene pojedine civita-
tes sa povijesnog prostora Japoda (Olisa, Tarneum,
Abendone, Parupion, Ethetia, Ancus) takoer ubra-
ja in provincia Liburnia (Anon. Rav. IV, 22). Ima-
mo li, nadalje, na umu da je za vrijeme ostrogotske
uprave (493.-535.) susjedna Savija jedinstvenom
upravom sjedinjena s Dalmacijama, valjat e se
sloiti s zakljukom J. Medinija kako je veoma
vjerojatno da se pravne, organizacijske pa i kulturne
posebnosti Liburnije kriju upravo u jednoj od Dal-
macij, s kojima, u zajednici sa Savijom, upravlja
comes Dalmatiarum et Saviae37. Uestalost po-
zajednicama pruala jedinstvenu platformu za odra-
vanje vjerskih svetkovina. U Liburniji je zasvjedo-
en kult konventa (CIL III, 2810, Skardona: ad aram
Augusti Liburnorum) na ijem se elu nalazio sacer-
dos Liburnorum (ILJug I, 247, Senija) vjerojatno biran
po principu rotacije. Rije je o vjerskom predstav-
niku svih liburnskih zajednica (civitates) ujedinjenih
u potovanju carskog kulta - A. Starac, Rimsko
vladanje, str. 58. Dugotrajna teritorijalno-administra-
tivna objedinjenost Liburnije i Japodije - prvotno u
prefekturi za vrijeme bellum Batonianum, a zatim i
zajednikom jurisdikcijom konventa te kultnim zajed-
nitvom koje se u njemu realiziralo, na koncu i proku-
ratorskom provincijom Liburnijom - omoguila je for-
miranje odjelite oblasti unutar provincije Dalmacije,
koja se protokom vremena formalnopravno tretirala na
razliite naine. U tom je dugotrajnom procesu orga-
nizirani kult konventa zasigurno igrao znaajnu ulogu
kao kohezivni faktor. Postupno obuhvaanje japod-
skog etnika liburnskim imenom odvijalo se uspored-
no s poistovjeivanjem Skardonitanskog konventa s
Liburnijom, nadrastajui na taj nain etnografska i ro-
dovska naela podjele prostora i historijskih predod-
baba o njemu. Nigdje zavretak ovog procesa nije bo-
lje ilustriran nego na Ptolemejevu zemljovidu, gdje su
Japodi zajedno s Deriopima, Dindarima i Dicionima
te ozemljem klasine Liburnije obuhvaeni krovnim
pojmom Liburnia.
37
J. Medini, Provincia Liburnia, str. 426. Ovo je prvi
predloio ve B. SARIA, Dalmatia (als sptantike
Provinz), u: Pauly-Wissowa Realencyclopdie der
classischen Altertumswissenschaft, Supplementband
VIII, Stuttgart, 1956., str. 45. Problem je uoio i naj-
iscrpnije ga obradio M. Barada - v. pregled literature
u I. Basi, Problemi prouavanja ranosrednjovje-
kovne crkvene organizacije u studijama Mihe Barade,
javljivanja pluralnog oblika Dalmatiae, -arum u
povijesnim izvorima od kasnog principata za ovaj
dio hrvatskoga povijesnog prostora u ranom sred-
njem vijeku ima naroitu povijesnu pozadinu, emu
emo se vratiti u nastavku priloga.
Za vladavine Konstantina Velikog, vjerojat-
no tijekom 320-ih godina, nanovo je uspostavljen
obrambeni sustav ija je zadaa bila slina onoj
koju je neko imala pretentura. Spreavanje bar-
barskih upada na podruje sjeveroistone Italije po-
stalo je prioritet nakon ponovljenih provala barbar-
skih naroda38. Sustav je po mnogo emu nalikovao
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 40, Zagreb,
2008., str. 74-81. . a,
, , 1957., str. 76-77 i bilj. 36
kritiki se osvrnuo na tumaenje plurala Dalmatiae, 43
-arum, osobito u kontekstu tez M. Barade, ali ne uo-
ivi ispravno Baradino upozorenje da se duplicirano
ime pokrajine javlja ve od kasne antike te ga se stoga
ne smije ograniavati iskljuivo tumaenjima u okviru
bizantskog konteksta. Pozicije sline Baradinima za-
uzela je N. Klai, Vinodol od antikih vremena do
knezova krkih i Vinodolskog zakona. Pazin-Rijeka,
1988., str. 12-24, 39 i d., smatrajui da ranosrednjovje-
kovna Liburnija i tzv. Marka dalmatinska vuku podri-
jetlo iz kratkotrajne istonogotske Liburnije kakva je
formirana za rata s Bizantom, to je opravdano kritizi-
rao N. BUDAK, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest,
21, Zagreb, 1988., str. 252.
38
N. Christie, From the Danube to the Po: the de-
fence of Pannonia and Italy in the Fourth and Fifth
Centuries AD, Proceedings of the British Academy,
141, London, 2007., str. 566. Starija literatura o Alp-
skoj klauzuri: A. Degrassi, Il confine, str. 101. J.
ael - P. Petru, Claustra, passim. J. ael,
Clausurae Alpium Iuliarum (Eine Ankndigung), Ar-
heoloki radovi i rasprave, III, Zagreb, 1963., str. 155-
161. J. ael, Alpes Iuliana, Arheoloki vestnik,
XXI-XXII, Ljubljana, 1970.-1971., str. 33-44. J.
ael, Alpium Iuliarum Claustra, u: Pauly-Wissowa
Realencyclopdie der classischen Altertumswissensc-
haft, Supplementband XIII, Stuttgart, 1973., str. 11-
14. J. ael, Die Limesentwicklung in Illyricum,
u: Actes du IXe Congrs International dtudes sur les
Frontieres Romaines, Mamaa, 6-13 septembre 1972,
Bucharest - Cologne - Vienne, 1974., str. 193-199.
J. ael, ber Umfang, str. 225-233. J. ael,
Iuliae Alpes, Atti del Centro Studi e Documentazione
sullItalia Romana, VII, Milano, 1975.-1976., str. 601-
618. J. ael, Der Ostalpenbereich zwischen 550
und 650 n. Chr., Rheinisch-Westflische Akademie der
Wissenschaften, Abhandlung 78: Studien zur Ethno-
genese Bd. 2, Opladen, 1988., str. 97-106. J. a-
el, Lorganizzazione del confine orientale dItalia
nellalto medioevo, Antichit Altoadriatiche, XXXII,
Udine, 1988, str. 107-114. Usp. takoer M. Sui, Ri-
jeka. A. Starac, Rimsko vladanje, str. 38-41. M.
Blei, Prilog poznavanju.
44

Sl. 3. Claustra Alpium Iuliarum u rukopisima Notitia

dignitatum (J.-L. BOUDARTCHOUK, La frontire et
les limites, str. 52, 53).
prethodnome, no sadravao je i nekoliko znaajnih
novina. Ponajprije, za razliku od ranijeg sustava, on
Meu klauzurama nalazila se i ona tarsati-
nije prvenstveno ovisio o jurinim jedinicama rim-
ka koja je imala prvorazredno logistiko znaenje
ske vojske, ve se temeljio na strategiji dubinske
s obzirom na svoj primorski poloaj pogodan za
obrane koja je zahtijevala uspostavu mree stalnih
opskrbu sustava utvrda, kula i promatranica41. U
vojnih posada. Nadalje, ovaj je put obrambeni su-
militariziranom pejzau koji je okruivao sjever-
stav bio uklopljen u znatno veu cjelinu obuhva-
nu Italiju znaaj Tarsatike, smjetene na krajnjem
enu cjelokupnom strategijom obrane Carstva,
jugoistonom dijelu obrambenog pojasa, morao je
poevi od njegovih vanjskih granica. N. Christie i
biti izniman. Unutar sustava Alpske klauzure Tar-
drugi autori smatraju da je on bio najrazvijeniji dio
satika je bila kljuna polazna (ili zavrna) toka;
obrambenog sustava pod nazivom Tractus Italiae
bedem je polazio od gradske utvrde, penjao se uz
circa Alpes kojeg spominje Notitia dignitatum (sl.
kanjon Rjeine prema sjeveru, preko Nadlekog
3)39. No, ba kao i prije stoljee i pol, uspostavljen
Hriba odakle je skretao prema zapadu, preko tvra-
je niz vojno-administrativnih podruja, odnosno,
va Nauportus (Vrhnika), Ad Pirum (Hruica) i Ca-
klauzura s istim ciljem. Naziv novog sustava obra-
stra (Ajdovina) tekui sve do Cividalea (Forum
ne Apeninskog poluotoka bio je Claustra Alpium
Iuliarum (Alpium vallum)40.
kom o bitki pri reki Frigidus (Soa) leta 394, Logatec,
2003. Autori okupljeni oko nove monografije Tarsa-
39
Kojim je upravljao comes Italiae. Vidi u N. Christie, tiki principij. Kasnoantiko vojno zapovjednitvo,
From the Danube, str. 566. J.-L. Boudartchouk, (ur. N. Radi tivi, L. Beki), Rijeka, 2009., poneto
La frontire et les limites de lEmpire romain tardif: en relativiziraju uvrijeenu dataciju sustava Claustra Al-
mots et en images, travers la Notitia Dignitatum (ca. pium Iuliarum u 4. stoljeu, upozoravajui da su nu-
400-430), Archopages (Institut national de recher- mizmatiki nalazi Galijenova i Klaudijeva razdoblja
ches archologiques prventives), 21, Paris, 2008., str. iz Tarsatike kronoloki sinkroni onima iz drugih pun-
53, 55. Takoer J. ael, Lorganizzazione, str. 109. ktova Klauzure: gradine Pasjak, Hruice (Ad Pirum) i
40
O Claustra Alpium Iuliarum, njegovim dijelovima, Ajdovine (Castra). Ne ulazei ovdje u taj problem,
pojedinim lokalitetima i pravcima protezanja, poev- za sada bismo se tek opredijelili za tvrdnju da se podi-
i od 1971. godine, objavljeno je mnogo radova. Vidi zanje sustava odvijalo sukcesivno u vie navrata tije-
pregled: M. Frelih, Logatec-Longaticum in rimski kom duljeg razdoblja.
obrambni sistem Claustra Alpium Iuliarum s prispev- 41
M. Blei, Prilog poznavanju, str. 80.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Iulii). O uspostavi tarsatike klauzure i obnovi sta-
tusa Tarsatike, po svoj prilici, svjedoe i pregradnje
koje su se dogodile u samome gradu. U 4. stoljeu
pregraeni su gradski bedemi, o emu svjedoe na-
lazi novca pronaenog uronjenog u njihovu zidnu
buku; rije je o emisijama careva Gracijana (367.-
383.), Valentinijana II. (375.-392.) i Teodozija I.
(379.-395.)42. Ostaci pak principija koji se nalazio
na podruju Starog grada, prema rezultatima naj-
novijih istraivanja, datiraju iz vremena vladavine
Galijena (253.-268.) ili njegovih neposrednih na-
sljednika (moebitno Klaudija II. [268.-270.])43.
Osim izgradnjom vojnog zapovjednitva i ostalih
sadraja nunih za smjetaj i izdravanje stalne voj-
ne postrojbe, vitalna prometnica TergesteTarsatika
je u to isto vrijeme (oko 260.) dodatno osigurana
podizanjem monumentalnog kohortnog kastela na
Gradini kod Pasjaka44. Postojea vojna infrastruk-
tura Galijenova vremena na najprikladniji je nain
uklopljena u novi sustav Klauzure kada je u 4. sto-
ljeu Tarsatika postala njegovim sreditem. Ona je
u toj funkciji trajala do samoga poetka 5. stolje-
a, kada je - kako pokazuju numizmatiki nalazi
- dolo do definitivnog unitenja principija, to se
povezuje s vizigotskim ekspedicijama u Italiju pod
42
O rezultatima novijih istraivanja vidi N. Novak,
Starokranska Tarsatica, str. 175-204. N. Novak,
La topografia, str. 387-421. N. Novak, Prinos
ranom kranstvu i urbanizmu Tarsatike, Histria
Archaeologica, 38-39, Pula, 2007.-2008., str. 169-196.
43
R. Gigante, Rinvenimenti romani del Corso, Fiu-
me, III/I, Rijeka, 1925., str. 7-22. A. Degrassi,
Il confine, str. 101-109, 126-132. M. Sui, Rijeka.
M. Blei, Prilog poznavanju, str. 81. Najnovije:
G. Lipovac Vrkljan - B. iljeg, Istraivanja
liburnskoga obrambenog sustava u Predzidu 2006.,
Annales Instituti archaeologici, III, Zagreb, 2007.,
str. 79-82. L. Beki, Antiki numizmatiki nalazi,
u: Tarsatiki principij. Kasnoantiko vojno zapovjed-
nitvo (= Tarsatiki principij), (ur. N. Radi tivi, L.
Beki), Rijeka, 2009., str. 185-224. R. Starac,
Liburnijski limes: arheoloko-konzervatorski radovi
na lokalitetima Vranjeno i Za Presiku, u: Tarsatiki
principij, str. 275-287. J. Vinji, Antiki povijesni
okvir, u: Tarsatiki principij, str. 29-30, 37-65. Tako-
er A. Marcone, LIllirico e la frontiera nordori-
entale dellItalia nel IV sec. d.C., u: Dall Adriatico
al Danubio-LIllirico nellet greca e romana, Atti del
convegno internazionale, Cividale del Friuli, 25-27
settembre 2003, (a cura di G. Urso), Pisa, 2004., str.
353-354.
44
R. Starac, Prilog poznavanju materijalne kulture
stanovnika Tarsatike Liburnije izmeu petog i deve-
tog stoljea, Sveti Vid - zbornik, IX, Rijeka, 2004., str.
24. R. STARAC, Liburnijski limes, str. 286-287.
Alarikom preko ceste SenijaTarsatika 402. ili 403.
godine45. U period prije Alarikovih pohoda, dakle,
valja svrstati stvaranje Ta r s a t i k e L i b u r n i j e
ije postojanje biljei Anonimni Ravenjanin, autor
Kozmografije46.
5. Problem Liburniae Tarsaticensis
Posljednja tvrdnja pak proturjei odreenim te-
zama o Liburniji i Tarsatikoj Liburniji. Istaknuti
hrvatski arheolog i povjesniar Julijan Medini je
tako, primjerice, smatrao da je administrativni sta-
tus klauzur nalikovao onome iz doba pretenture.
Drao je da je Liburniji vraen status prokuratorske
provincije, dok su sjeverne klauzure, Recija i No-
rik, ponovno postale pretorske provincije47. U pri-
45
log ovakvom zakljuku govore rijei Anonimnog
Ravenjanina koji Liburniju naziva provincijom.
Iz njegovih rijei J. Medini je izveo nekoliko zna-
ajnih, iako kontroverznih, zakljuaka. Ponajprije,
zakljuio je da je Liburnija koju spominje Rave-
njanin, doista, bila organizirana kao provincija s
definiranim granicama. Nadalje, po njegovom mi-
ljenju, Ravenjaninova provincija Liburnija obu-
hvaala je dio stare, odnosno negdanje Liburni-
je48, a prostirala se izmeu Enone na jugoistoku i
Tarsatike na sjeverozapadu, te je ukljuivala dio
japodskih prostora49. Naposljetku, Medini je drao
45
Bez obzira na sporove oko kronologije i postojanja
druge vizigotske provale na Apeninski poluotok usp.
L. Margeti, Tarsatica, str. 740. H. Graanin,
Goti i Juna Panonija, Scrinia Slavonica, 6, Slavonski
Brod, 2006., str. 87-89. R. Brato, Poznoantina
Akvileja in njena cerkvena skupnost v lui nove mo-
nografije, Zgodovinski asopis, LXI/1-2, Ljubljana,
2007., str. 188-189.
46
Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis
Geographica (dalje: Anon. Rav.), (ed. M. Pinder, G.
Parthey), Berlin, 1860., str. 223-225 (IV, 22).
47
J. Medini, Provincia Liburnia, str. 372-373.
48
J. Medini, Provincia Liburnia, passim. Usp. karte u J.
ael, Antiqui Barbari. Zur Besiedlungsgeschichte
Ostnoricums und Pannoniens im 5. und 6. Jahrhundert
nach den Schriftquellen, Von der Sptantike zum
frhen Mittelalter. Vortrge und Forschungen, 25,
Stuttgart, 1979., str. 129, Abb. 1 (stanje oko 456. godi-
ne), str. 132, Abb. 2 (stanje oko 488. godine), str. 133,
Abb. 3 (stanje oko 504.-510. godine), str. 136, Abb.
4 (stanje na poetku bizantsko-ostrogotskog rata oko
536. godine).
49
Doista, Ravenjanin pie: In qua patria plurimas fui-
sse civitates legimus, ex quibus aliquantas designa-
re volumus, id est civitas Elona, item Dan, Coriton,
Argerunto, Bigi, Ospela, Puplisca, Senia, Turres,
Raparia, Tharsaticum, Lauriana, Albona. Item super-
 da je Ravenjanin Tarsatikom Liburnijom smatrao
tek jedan dio provincije Liburnije, onaj na njenom
krajnjem sjeverozapadu. J. Medini je detaljno razra-
dio ovu tezu poniklu iz interpretacije rije Anoni-
mnog Ravenjanina. Ustanovio je naposljetku da je
opseg Ravenjaninove provincije Liburnije, u onim
granicama to ih je kozmograf naveo, odgovarao
administrativnoj tvorevini koja je postojala tijekom
ostrogotskog upravljanja sjeverozapadnim dijelom
jadranske obale. tovie, podastro je mnogo argu-
menata koji, ini se, doista ukazuju da je Ravenja-
nin na umu imao upravo Liburniju iz prve polovine
6. stoljea50. ini se neospornim da je do izvjesnih
promjena u opsegu i ustroju liburnskih podruja
dolo tijekom ostrogotske okupacije tih krajeva,
46 no Medinijevi zakljuci gdjekad nadilaze prihvat-
ljiv spoznajni slijed. Primjerice, njegovo rasteza-
nje granica provincije i opsega tarsatike klauzure
naizgled se ini potpuno neosnovanim. tovie, iz
vojno-strateke perspektive je u cijelosti nelogi-
no. Mnotvo je znanstvenika analiziralo strategiju
obrane sjeveroistonih granica Italije tijekom 4. i 5.
stoljea, a u posljednje vrijeme ju je N. Christie mi-
nuciozno raslojio i precizno definirao51. Iz njihovih
zakljuaka proizlazi da - sa strateke toke gledita drujima u vlasti Bizanta (Istra, Dalmacija, Media
- ne moe biti nikakvog govora da je cjelokupno po-
druje skardonitanskog konventa bilo tijekom dru-
ge polovine 2. stoljea pretvoreno u prokuratorsku
provinciju, zato da bi ona (kako je to drao J. Me-
dini) imala zadau tititi Italiju. Tvrdnju da je i ka-
snija kasnoantika provincija Liburnija bila ustro-
jena s istim granicama kao i ranija administrativna
tvorevina taj autor je pak potkrijepio tradicijskim
momentom, odnosno tezom da se prokuratorska
provincija iz 2. stoljea prostirala itavim povije-
snim liburnskim prostorom52. Pri tome je osporio
sunt in ipsa provincia Liburnia, id est Olisa, Tarneum,
Abendone, Parupion, Ethetia, Ancus - Anon. Rav., str.
223-224 (IV, 22).
50
Konano, Ravenjanin izrijekom kae da podatke pre-
uzima od gotskog filozofa Markomira. Medini nagla-
ava da pomisao da je gotski filozof zemljopisne
podatke preuzeo iz nekog starijeg izvora ne dolazi u
obzir budui da se ni u jednome ne pojavljuje sli-
na konfiguracija liburnske granice. Stoga podatke o
Liburniji valja smatrati autentinima za doba kada
su Istoni Goti boravili na prostoru Liburnije. Vidi J.
Medini, Provincia Liburnia, str. 400.
51
N. Christie, From the Danube, str. 547-578. ISTI,
From Constantine to Charlemagne: An Archaeology
of Italy, AD 300-800, Aldershot, 2006.
52
J. Medini, Provincia Liburnia, str. 395, 424. Pogotovo
Suievo i Degrassijevo miljenje da je tijekom upa-
da Markomana i Kvada iz sastava Dalmacije bilo
izdvojeno tek podruje uokolo Tarsatike, a ne i ita-
vo podruje skardonitanskog sudbenog konventa53.
No, kako se ini, uvjerljivi argumenti su izostali54.
U svjetlu injenice da je tijekom 4. stoljea stvo-
ren obrambeni pojas kojemu je prvenstvena zadaa
bila fiziki zatvoriti pristup sjevernoj Italiji on se,
iz strateke perspektive, zasigurno nije morao, niti
mogao, fiziki prostirati juno od Tarsatike. Izdva-
janje cjelokupnog liburnskog prostora radi obrane
sjevernotalijanskih prostora bilo bi, iz vojno-stra-
teke perspektive 4. stoljea, potpuno neracional-
no. to bi tono juna liburnska podruja branila
i od koga? Njihova je obrambena vrijednost mogla
porasti tek u doba bizantsko-ostrogotskog rata kada
je granica liburnskih podruja postala iva ratna
mea55. Upravo, dakle, u doba u koje J. Medini svr-
stava Ravenjeninov gotski izvor.
Uostalom, L. Margeti vrlo tono primjeuje
kako je dovoljno samo pogledati zemljovid naih
krajeva koji je izradio Medini da bi zorno prikazao
politiku situaciju u to doba te vidjeti da je gotska
Liburnija, uklijetena praktiki sa svih strana po-
Provincia, tj. podruje od Siska na zapad), tako
rei posve nezamisliva; ponajmanje je vjerojatno
da bi ona u vrijeme poslije 539. mogla imati ak i
odlazi predaleko kada zakljuuje da je sustav za obra-
nu Italije mogao biti definiran u svom junom dijelu sa
znatno veom oblau od one za koju se pretpostavlja
da je obuhvaala Liburnia Tarsaticensis, pri emu se
zapravo vraa na spomenuti tradicijski moment.
53
A. Degrassi, Il confine, str. 126-132. M. Sui,
Liburnia Tarsaticensis, str. 705-714.
54
Usprkos tomu, neosporna je zasluga J. Medinija to
je u radu pisanom prije vie od tri desetljea su-
stavno i korektno obradio epigrafski materijal i iz tih
izvora izvukao veliku koliinu podataka povezujui
razdoblja od antike do ranoga srednjeg vijeka Z.
SERVENTI, Bibliografija Julijana Medinija s prika-
zom njegovih radova, Asseria, 8, Zadar, 2010., str. 52.
55
O emu vidi ire u I. Basi, Ecclesia Scardonitana
- stanje i problemi istraivanja skardonske ranokran-
ske crkve, u: Studia Varvarina, vol. 1, (ur. B. Kun-
ti-Makvi), Zagreb, 2009., str. 45-85. I. BASI,
Scardonitana palaeochristiana. Nova razmatranja te-
meljem podataka iz spisa Historia Salonitana Maior,
u: Zbornik Stjepan Gunjaa i hrvatska srednjovjekov-
na povijesno-arheoloka batina. Zbornik radova sa
znanstvenog skupa u povodu 100. obljetnice roenja
akademika Stjepana Gunjae, Split 3.-6. studenog
2009, (ur. T. eparovi, N. Uroda, M. Zekan), Split,
2010., str. 167-192.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
vlastitu flotu, kojom bi ugroavala Bizantince, te da
bi ona, praktiki odsjeena od gotske drave, mo-
gla opstati oko 12 godina56. Na koncu, povui iole
trajniju graninu liniju izmeu dviju zaraenih stra-
na u zaravnjenoj konfiguraciji pejzaa Ravnih Ko-
tara izmeu Nina (Aenona) s jedne, te Nadina (Ne-
dinum) sa Zadrom (Iader) s druge strane, strateki
je, taktiki i geopolitiki neutemeljeno i nesvrsis-
hodno. Ta i takva Liburnija, koja oito pripada vrlo
specifinom segmentu Ravenjaninovih predloaka,
registrirajui nadasve kratak i prolazan trenutak u
historijskoj geografiji istonog Jadrana, zasigur-
no nije mogla imati trajnijega refleksa i uinka na
prostornu organizaciju i upravnu strukturu sjevero-
zapadne Dalmacije u narednom ranosrednjovjekov-
nom razdoblju.
Zato tek s krajnjim rezervama moe biti prihva-
eno objanjenje pojave vojno-pomorske oblasti
insulae Curitanae et Celsinae kakvo je ponudio J.
Medini, pretpostavivi da je ona kauzalno vezana uz
kratkotrajnu ostrogotsku fazu teritorijalno okrnjene
provincije Liburnije kao posljedice bizantskog na-
predovanja na istonom Jadranu u prvim godinama
rata protiv Ostrogota57. Dok je donekle i mogue
56
L. Margeti, Noviji pogledi na stariju povijest
Vinodola, Krka i Senja, Zbornik Pravnog fakulteta u
Rijeci, 9, Rijeka, 1988., str. 11. Razumljivo je stoga opa-
anje R. Katiia da je razmee provincije Liburnije
prema Dalmaciji, kako izlazi iz nabrajanja njezinih
gradova u Ravenjanina, s gledita historijskog konti-
nuiteta podosta neobino R. Katii, Filoloka
razmatranja uz izvore o zaetcima hrvatske drave,
Uz poetke hrvatskih poetaka. Filoloke studije o na-
em najranijem srednjovjekovlju, Split, 1993., str. 40
(izvorno objavljeno u: Starohrvatska prosvjeta, ser.
III, 16, Split, 1986., str. 77-92). Usprkos tomu, i neki
noviji istraivai opetuju prevladane tvrdnje o grani-
cama Liburnije, npr. A. JUREVI, Nalazi ranokaro-
linkog oruja i konjanike opreme u doba formiranja
Hrvatske Kneevine, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3,
sv. 38, Split, 2011., str. 112: Taj je prostor (Liburnije,
op. a.) graniio na istoku s provincijom Dalmacijom,
a granina crta protezala se smjerom Nin-Kai-Karin.
Na sjeveru je obuhvaala prostor Like, dok se zapad-
na granica nalazila na Rai. Jurevi iznosi neobinu
pretpostavku da je Einhard pri nabrajanju vladavin-
skih podruja Karla Velikoga u Vita Karoli koristio i
Kozmografiju Anonimnog Ravenjanina; pritom se u
bilj. 3 poziva na navedeni pretisak Katiieva rada iz
1986., gdje, meutim, nema elemenata za takvu dvoj-
benu pretpostavku. R. Katii jedino usporeuje geo-
grafsku terminologiju tih dvaju vrela, uoava njihove
podudarnosti te zakljuuje da Einhard u svom geograf-
skom ekskursu reproducira vaee i stvarno politiko-
geografsko nazivlje suvremeno njegovu dobu.
57
J. Medini, Provincia Liburnia, str. 414.
sloiti se s konstatacijom tog istraivaa da je pro-
vincia Liburnia, kako ju je definirao Anonimni Ra-
venjanin, bila geografski, ali i pravni ostatak one
velike oblasti gotske drave iz vremena prije godi-
ne 535. kojom je upravljao comes Dalmatiarum et
Saviae, ipak se pokazuje potpuno nepotrebnim u
traenju odgovora na pitanje kakvog je karaktera
bila Liburnia Tarsaticensis pravno, sadrajno i teri-
torijalno meusobno vezivati ta dva pojma.
Stoga, Medinijeve zakljuke o opsegu Liburnije
i Tarsatike Liburnije valja razmatrati s posebnom
predostronou, ba kao i definicije ovih dvaju ad-
ministrativnih podruja. Pri tome, potrebno je uzeti
u obzir, kako sam J. Medini naglaava, formalni i
sadrajni odnos izmeu pojmova provincia Libur-
nia i Liburnia Tarsaticensis.
47
Iako se ovaj posljednji javlja jedino u djelu
Anonimnog Ravenjanina, on posve vjerno opisuje
vojno-administrativnu cjelinu koja svojim opsegom
odgovara obrambenim potrebama Italije. Konano,
obrambeni lanac utvrda i promatranica Claustra
zavrava upravo u uoj okolici Tarsatike. Istodob-
no, podruje prvospomenutog pojma imalo je status
prokuratorske provincije, kako svjedoi prokura-
torov nadgrobni natpis. Namee se stoga logian
zakljuak da se kasnija administrativna tvorevi-
na oslonila na tradiciju Liburnije kao provincije s
apelativom Tarsatika skovanim prema njenom
sreditu. No, s obzirom na promjenu obrambene
strategije izgledno je da je provincija obnovljena
u Konstantinovo doba imala drugaiji opseg od
one s kraja 2. stoljea. Njeno proirenje do Enone
(ili Skardone) postaje logino tek s gotskom pri-
sutnou58. Uostalom, postavlja se pitanje kako su
drugaije Istoni Goti mogli strukturirati i nazvati
liburnska podruja koja su zauzeli. Zasigurno ih
nisu mogli nazvati provincijom sjevernom Dal-
macijom ili nekim tomu slinim, teko zamislivim
nazivom. Upravo je to razlog zbog kojeg je Ra-
venjaninov gotski filozof ostao neprecizan oko
predmeta koji je opisivao59. U njegovo je doba pro-
vincija Liburnija pojam koji obuhvaa prostor koji
see do Nina. On je rastegnut kako bi obuhvatio
58
Vidi I. Goldstein, Funkcija Jadrana u ratu Bizant-
skog carstva protiv Ostrogota 535-555. godine, Rado-
vi Zavoda za hrvatsku povijest, 37, Zagreb, 2005., str.
23-34.
59
Upotrijebio je tri termina za definiranje Liburnije:
patria Liburnia, provincia Liburnia i Liburnia
Tarsaticensis. Vidi J. Medini, Provincia Liburnia, str.
394.
 podruja pod gotskom vlau, a koja su tradicio-
nalno nazivana liburnskim. Njemaki povjesniar
F. Staab je, iscrpnom analizom, pokazao kako Ra-
venjaninovi gotski izvori potjeu veinom iz prve
polovine i sredine 6. stoljea, nikako iz ranijega ili
kasnijeg vremena60. Rije je o geografskim spisima
nastalima u vie navrata na dvoru Teodorika Veli-
kog u Ravenni, koji su za vanjsku politiku ostrogot-
ske drave imali veliku praktinu vrijednost te nisu
predstavljali samo uenu sumu geografskog znanja
na tadanjem stupnju njegova razvitka61. Poneke
nesklapnosti nastale pri Ravenjaninovu kompili-
ranju ostrogotskih geografa posljedica su njihovih
razliitih preokupacija, ali mogue i izvorno razli-
itih fokusa mapiranja koja su im bila zadana kao
48 zadatak: primjerice, filozofa Markomira zani-
male su odlike plemen koja su u klasinoj antici
ostala zapostavljena ili nepoznata; njegovog kolegu
Atanarida je odlikovalo imenovanje gradova prema
rijekama te zanimanje za nova, postantika imena
starih gradova, dok je neto povrniji Heldebald da-
vao ope skice geografskih karakteristika zemalja
koje je opisivao62. O kompozitnosti Ravenjaninova
djela, sastavljena od izvora razliite provenijencije,
vrijednosti i kronolokog horizonta te o oprezu po-
trebnom pri njegovoj interpretaciji kazuje mjesto na
kojem kozmograf opisuje zakljuak istonih Alpa
kao granice Italije nedaleko Tarsatike, kod Plomina
(Anon. Rav. IV, 37): iugum Carnium dicebatur ab
antiquis Alpis Iulia. Qui montes finientes ipsam Ita-
liam descendunt ex parte ad mare Adriaticum non
longe a civitate Tharsatico provinciae Liburniae in
loco qui dicitur Phanas. Tu je rije o starijem sloju
izvor, o historijskoj geografiji63. Ravenjaninovo je,
dakle, precizno razlaganje tu poremeeno viesloj-
nou izvora iz kojih je sakupljao svoje paleogeo-
60
F. Staab, Ostrogothic geographers at the court of
Theodoric the Great: a study of some sources of the
Anonymous Cosmographer of Ravenna, Viator, 7, Los
Angeles, 1976., str. 54. Tako filozof Athanarid pie u
vremenu izmeu 496./497. i 507. godine, a Markomir i
Heldebald prije zavretka 6. stoljea.
61
tovie, ini se da su spisi ostrogotskih geografa do
Anonimova doba dospjeli upravo zahvaljujui njego-
vu ravenskom podrijetlu; gotovo je sigurno da su se
uvali u metropoli Teodorikove drave. Prevedeni su
i transkribirani s gotskog na latinski, bilo od smog
Anonima ili njegovih prethodnika koji su ovim spi-
sima baratali usp. F. Staab, Ostrogothic geograp-
hers, str. 57-58.
62
F. Staab, Ostrogothic geographers, str. 46.
63
M. Sui, Liburnia Tarsaticensis, str. 709.
grafske podatke, kao i njihovim srazom sa znanjima
o suvremenom geografskom stanju.
Iz te nespretnosti pri ujednaavanju vrel vjero-
jatno proizlazi i dvosmislenost u formalnom i sa-
drajnom odnosu koja u Ravenatovoj Kozmografiji
postoji izmeu pojmova provincia Liburnia i Libur-
nia Tarsaticensis. Opseg provinciae Liburniae on-
dje je precizno definiran taksativnim navoenjem
gradova koji joj pripadaju, dok je za Tarsatiku Li-
burniju kao jedini konkretan podatak navedeno da
lei ad colfum occidentalem64. Na temelju navede-
noga, ali i na temelju injenice to se pojam Libur-
nia Tarsaticensis nalazi u uvodu Ravenjaninova li-
burnijskog poglavlja, na prvi pogled se inilo da su
to sinonimi, tj. da se svi popisi gradova navedeni u
tom poglavlju odnose na Ta r s a t i k u Liburniju,
tako da su pojedini stariji istraivai doista poisto-
vjeivali dvije Liburnije65. Naknadno je, meutim,
J. Medini s uspjehom pokazao da je u Anonimovom
nazivlju Liburnia Tarsaticensis jasno prostorno
luena od ire Liburnije, to najbolje ilustrira koz-
mografov navod a civitate Tharsatico provinciae
Liburniae66.
Oigledan je jednostran i provizoran karakter
gotske provincije Liburnije, koja bi pretpostav-
ljala protezanje pojma Dalmacije i na podruje
klasine Liburnije izmeu Nina i Krke. U tom je
smislu ilustrativan Prokopije, koji opisujui isti
vremenski horizont iz kojeg potjeu Ravenjanino-
va vrela, dakle zrelo 6. stoljee uoi i za vrijeme
bizantsko-ostrogotskog rata - Burnum i Skardonu
64
IV, 22. Opet uz veliko more, to jest uz zapadni zaljev,
lei zemlja koja se zove Tarsatika Liburnija. Tu su
zemlju Liburniju opisali isti oni gore opisani uenjaci
koji su imenovali i zemlju Karnek. Ja sam pak nie na-
veo imena gradova u toj zemlji Liburniji prema ranije
spomenutome gotskome uenjaku Markomiru. itamo
da je u toj zemlji bilo vrlo mnogo gradova, a od njih
neke elimo i spomenuti (...) Zatim je do Liburnije
obalom velikoga mora zemlja koja se naziva Istrija, i
nastavlja se na nju M. SUI, Antiki grad na isto-
nom Jadranu, Zagreb, 22003., str. 443, 445 (prijevod
B. Kunti-Makvi, naglasili autori). Razvidno je, da-
kle, da Ravenjanin slobodno odabire izvore i barata
njima: Tarsatiku Liburniju opisali su jedni izvori, no
on se opredjeljuje za opis Liburnije (je li i ona u pred-
loku nosila atribut Tarsatika?) prema drugima.
65
Tako M. Sui, Liburnia Tarsaticensis, str. 713. Usp.
posljednji takav sluaj: D. Dzino, Becoming Slav,
Becoming Croat. Identity Transformations in Post-
Roman and Early Medieval Dalmatia. LeidenBoston,
2010., str. 76 (Map 1), 184 i bilj. 30. Jednako postupa
i A. JUREVI, Nalazi, str. 112 i 113, karta 1.
66
J. Medini, Provincia Liburnia, str. 423 i bilj. 191.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
svejedno ne smjeta u Dalmaciju ve u - Liburni-
ju67. Za njega su ovi gradovi posve nedvojbeno u
sastavu Liburnije; on ne donosi historijsku geogra-
fiju (poput Anonimnog Ravenjanina), ve suvreme-
ne realije iz istonorimske perspektive. Na drugom,
pak, mjestu u istom spisu Prokopije taksativno na-
vodi provincije od jugoistoka prema sjeverozapadu:
Novi Epir, Prevalitanu, Dalmaciju, Liburniju, Istru
i Veneciju, tono reproducirajui oficijelnu uprav-
nu strukturu onoga vremena68. Pri tome, anonimni
kozmograf iz Ravenne ostaje svjestan postojanja
posve drugog administrativnog podruja, kljunog
za obranu Italije koja se nalazi pod gotskom vlau,
koje nosi svoj tradicionalni naziv Tarsatika Libur-
nija. Upravno-administrativni odnos izmeu dviju
cjelina ostaje nepoznat, no s velikom pouzdanou
se moe zakljuiti da je klauzura nastavila postojati
ba kako se moe iitati iz Ravenjaninovih rijei.
S Tarsatikom kao upravnim sreditem.
Refleks Claustra Alpium Iuliarum nalazi se u
Anonimovom opisu kasnoantike pokrajine (pa-
tria) Karneole: Item iuxta ipsam Valeriam ponitur
patria quae dicitur Carneola, quae et Alpes Iuliana
antiquitus dicebatur (Anon. Rav. IV, 21). Karne-
ola (kasnoantiko-ranosrednjovjekovna politika
tvorevina u bazenu gornjeg toka Save) u starini
se nazivala Alpes Iuliana, to i geografski i prema
nomenklaturi u potpunosti odgovara tradicional-
nom nazivu posebne vojno-administrativne jedini-
ce Claustra Alpium Iuliarum69. Kontinuitet toposa
(sjeverni dio klauzure) i imena sauvao se, dakle,
unato administrativnoj rekompoziciji prostora, i u
6. stoljeu, vremenu gotske dominacije iz kojeg po-
tjeu Ravenjaninovi izvori. J. ael je primijetio da
jednakom horizontu Ravenjaninovih izvora pripada
i Liburnia Tarsaticensis, koja u spoju s Karneolom
67
Procopius Caesariensis, Historiarum tetradis
vol. II, (ed. G. Dindorf), Bonn, 1833. [Corpus scripto-
rum historiae Byzantinae, II], str. 82-83 (I, 16) (dalje:
Prokop., Bell. Goth.). O Liburniji, Tarsatikoj Libur-
niji i njenoj konfiguraciji u kontekstu bizantsko-ostro-
gotskog rata u svom pregledu na vie mjesta pie R.
Matijai, Povijest hrvatskih zemalja u antici od
Dioklecijana do Justinijana, Zagreb, 2012., str. 176-
177, 198, 200, 204.
68
Prokop., Bell. Goth., str. 80 (I, 15). Citat: R. Katii,
Filoloka razmatranja, str. 40, bilj. 14.
69
J. ael, Alpes Iuliana, str. 37-38. P. tih,
Carniola, patria Sclavorum, u: The Middle Ages, str.
126 (izvornik: Kranjska [Carniola] v zgodnjem sred-
njem veku, u: Zbornik Briinski spomeniki, Ljubljana,
1996, str. 13-26).
49
Sl. 3a. Sjeverni Jadran za ostrogotske vlasti (J.
AEL, Alpes Iuliana).
daje kontinuirani istoni potez obrambenog prstena
oko Apeninskog poluotoka od izvora Save (Sava
Dolinka) sve do Kvarnerskog zaljeva (sl. 3a)70. Spoj
dviju provincija tekao je upravo sjevernom linijom
granice tarsatike municipalne zajednice, tj. prvo-
bitnom tromeom Italije, Panonije i Dalmacije prije
nego to su nakon njihove dezintegracije na istom
ozemlju formirane ranosrednjovjekovne protopoli-
tike jedinice. Tarsatika je izvorno na dvije treine
svojega agera graniila s italskim municipalitetima
(Emona, Akvileja, Pula i dr.)71. Tu su istu teritori-
70
J. ael, Alpes Iuliana, str. 37-44. J. AEL,
Lorganizzazione, str. 111. Do zakljuka slinog
aelovom doao je i R. MATIJAI, Anonimni
Ravenjanin, Istra i biskupska sredita, Acta Histriae,
9/2, Koper, 2001., str. 289. Usp. takoer H. Wolff,
Die Frage der Besiedlung des heutigen Slowenien im
Lichte des Anonymus von Ravenna, u: Slowenien und
die Nachbarlnder zwischen Antike und karolingis-
cher Epoche: Anfnge der slowenischen Ethnogenese,
Bd. I (Situla, 39), (Hrsg. R. Brato), Ljubljana, 2000.,
str. 101.
71
Nedavni pronalazak meanog natpisa koji je defini-
rao razgranienje izmeu teritorija Akvileje i Emone
bacio je novo svjetlo na tu problematiku. Vidi M. a-
el Kos, The boundary stone between Aquileia and
Emona, Arheoloki vestnik, 53, Ljubljana, 2002., str.
373-382. M. AEL KOS, Il confine nord-orienta-
le dellItalia romana. Riesame del problema alla luce
di un nuovo documento epigrafico, Aquileia Nostra,
LXXIII, Aquileia, 2002., str. 245-260. M. AEL
KOS, Emona was in Italy, not in Pannonia, u: The
Autonomous Towns of Noricum and Pannonia Die
autonomen Stdte in Noricum und Pannonien. Panno-
 nia I (Situla, 41), (ed. M. ael Kos, P. Scherrer), Lju-
bljana, 2003., str. 11-19. Natpis je, naime, pronaen u
Bevkama (u koritu rijeke Ljubljanice, oko 13 km jugo-
zapadno od Ljubljane), priblino na pola puta izmeu
Emone (Ljubljana) i Nauporta (Vrhnika), to znai da
se akvilejski ager protezao sve do te toke, iznenau-
jue daleko prema istoku. Budui da natpis o razgra-
nienju potjee iz prve polovine 1. stoljea (vjerojatno
datira iz razdoblja Augustove ili Tiberijeve vladavine),
te da ni na koji nain ne upuuje da se radilo o granici
dviju provincija (nego jednostavno o mei dvaju kolo-
nijskih agera), svakako stoji zakljuak M. ael Kos o
pripadnosti obaju gradova istoj administraciji, odno-
sno o pripadnosti Emone i njena teritorija Italiji (to-
nije, antikoj Desetoj regiji Venetia et Histria), i to od
samog poetka Principata i osnutka kolonije Emone.
Drugim rijeima, taj grad zajedno s agerom koji mu je
pripadao, nije nikada bio dio Panonije, odnosno Ilirika
50
(dok se prije smatralo da je teritorij Emone pripojen
Italiji tek naknadno, za Vespazijana, Hadrijana ili na-
kon markomanskih ratova - usp. pregled literature u
M. ael Kos, Colonia Iulia Emona - the genesis
of the Roman city, Arheoloki vestnik, 63, Ljubljana,
2012., str. 79-104 i M. Vitelli Casella, Il confi-
ne nord-orientale dItalia nella Naturalis Historia (3,
130-147) alla luce del cippo di Bevke, u: Uno sguardo Sl. 3b. Granice Italije, Dalmacije i Panonije u
extra moenia. Riflessioni su identit culturale e circo- 1. stoljeu (M. AEL KOS, Il confine, fig. 3).
lazione di idee tra Oriente e Occidente, (a cura di S.
Bus, P. Pompejano, A. Sterrantino, A. Toscano Raffa, jalnu organizaciju u smislu vojne krajine preuzeli
A. Vento), Marina di Patti, 2012., str. 265-274). No-
vopronaeni je natpis omoguio i korekciju granine ostrogotski vladari; ona se razaznaje u terminolo-
crte akvilejskog i emonskog agera, ija je trasa sada giji koju prenosi Kasiodor (poput izraza Universis
pouzdanije utvrena (sl. 3b). Za Dioklecijanove, pak, Gothis et Romanis vel his qui portibus vel clusuris
vladavine (284.-305.) dolo je, uz vanjski, i do unu- praesunt, Variae, XVIII i dr.); istovremeno se ob-
tranjeg upravnog preustroja granic Zapadnoga Ili-
navlja cursus i mutationes. Dakako da se na ovu
rika. Taj je zahvat ukljuivao, uz ostalo, reduciranje
prostora nekadanje Gornje Panonije, koji je na zapa- obrambenu sekciju oslanja vojno-pomorska oblast
du skraen u korist provincije Unutranji Norik (v. H. insula Curitana et Celsina, strateki ju logino na-
Graanin, Juna Panonija u kasnoj antici i ranom dopunjujui. Ravenjaninovi podaci, dakle, fiksiraju
srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljea), stanje prve treine 6. stoljea, pod ostrogotskom
Zagreb, 2011., str. 50, 52, gdje je i starija literatura).
upravom, a prije bizantsko-ostrogotskog rata zapo-
Tada su Noriku pripojena podruja oko Petoviona,
kao i sav prostor izmeu Kupe, umberka i Save, dok etog 535. godine72.
stara istona administrativna granica Italije nije bila Nadalje, J. Medini je prvi primijetio i da Proko-
mijenjana. Posljedica te preinake bilo je povlaenje pije u svom narativu (dodue na jednom jedinom
jurisdikcijskog podruja Panonije prema sjeveroisto- mjestu) rabi pluralni oblik za ime provincije Dal-
ku u korist jurisdikcije Unutranjega Norika, ime je
macije (
prestala postojati stara izravna granica izmeu Italije i
Panonije. Tromea ItalijaDalmacijaPanonija je tako ), i to na
na ozemlju dananjega Gorskoga kotara, Bele krajine mjestu i u kontekstu iz kojih je razvidno da taj po-
i Dolenjske zamijenjena tromeom Italija-Dalmacija- jam valja razrijeiti kao Dalmacija i Liburnija;
Norik. Vjerojatno u tom gubitku neposredne granice radi se, naime, o trenutku u kojem se rekapituliraju
izmeu Dalmacije i Panonije treba vidjeti pozadinu
Jeronimove informacije o staroj granici tih pokra-
jina, kojom lokalizira svoje rodno mjesto Stridon (u
72
Za tu je dataciju vrlo vana injenica to Anonim u
zaleu Kvarnerskoga zaljeva o tome v. M. Sui, svojim popisima uope ne registrira Grado, a izvore
Hijeronim, naroito str. 244 i H. Graanin, Juna koje koristi sa sigurnou se smjeta u vrijeme prije
Panonija, str. 52 i bilj. 13; u oba je rada sabrana bogata langobardske invazije na Italiju 568., kada to mjesto
bibliografija o problemu). Izmeu teritorija Emone i dobija na vanosti preseljenjem akvilejskog patrijarha
Panonije Savije izgubio se, prema tome, direktni kon- u nj. O tome usp. J. ael, Alpes Iuliana, str. 42 i H.
takt na razmeu 3. i 4. stoljea. Wolff, Die Frage der Besiedlung, str. 98-99.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
ratna zbivanja godine tijekom koje su obje zaraene
strane s promjenjivim uspjehom vodile operacije i
sjeverno i juno od rijeke Krke, to je ranobizantski
povjesniar precizno i saeto obuhvatio izriajem
u Dalmacijama73.
U svemu, dakle, Prokopije u svom prikazu bi-
zantsko-ostrogotskog rata iz sredine 6. stoljea, kao
i Anonimni Ravenjanin u odgovarajuem odsjeku
kozmografije ija vrela datiraju iz istog vremena,
barataju pojmovljem koje je suvremeno izvorima
kojima raspolau: svjesni su postojanja dviju Dal-
macija, od kojih je jedna nositelj liburnskih terito-
rijalnih tradicija. Bolje obavijeteni ravenski koz-
mograf svemu pridruuje i povlatena saznanja o
Tarsatikoj Liburniji (Liburnia Tarsaticensis) kao
mikroregiji unutar Liburnije, o kojoj sm Prokopi-
je ne donosi nikakvih vijesti, vjerojatno zato to na
tom prostoru nisu voene spomena vrijedne ratne
operacije koje bi po Prokopijevim kriterijima zaslu-
ile uvrtavanje u njegov opis rata.
Postanak gore spomenutog dvojnog nazivlja
treba sagledavati na jednak nain kao afirmaciju
pokrajinskog naziva provincia Venetiarum ili Vene-
tiae, koji se tijekom kasne antike i ranoga srednjeg
vijeka konfigurirao kao skupno ime za jedinstvenu
provinciju Veneciju i Histriju. Budui da se ona sa-
stojala od dvije prostorno-zemljopisne oblasti, nje-
no ime je, u skladu s principima latinske gramatike,
poprimilo oficijelni oblik dupliciranog imena jed-
nog od njenih sastavnih dijelova - Venecije74. Druga
73
Prokop., Bell. Goth., str. 83 (I, 16). Usp. J. Medini,
Provincia Liburnia, str. 427, bilj. 197.
74
Vidi ipak ograde u G. A. Cecconi, Istituzioni e po-
litica nella Venetia et Histria tardoromana, Antichit
Altoadriatiche, XLVII, Udine, 2000., str. 49 i bilj. 18,
gdje se, meu ostalim, upozorava na ranu paralelnu
uporabu administrativnog pojma Venetiae et Histria.
U potonjem sluaju denominacija ne podrazumijeva
Istru kao pars Venetiarum. L. Margeti, Noviji po-
gledi, str. 10, bilj. 42, smatra da je naziv Dalmatiae,
koji se kontinuirano pojavljuje od V. stoljea dalje,
oznaavao ukupnost gradskih opina (civitates) koje
su bile toliko slabo povezane u provinciju da je svaka
od njih bila kao neka vrsta male provincije. Zakljuak
je relevantan i zanimljiv, ali zanemaruje injenicu da
se plural Dalmatiae javlja u izvorima i mnogo prije,
barem od kasnog 3. stoljea. (prema nekim izvorima
jo u 1. stoljeu!), dakle u razdoblju koje bismo te-
ko mogli okarakterizirati slabou centralne vlasti u
Dalmaciji. Ona je, s prekidima, u toj pokrajini bila vrlo
osjetna sve do konca 6. stoljea, tako da Margetievo
objanjenje za razdoblja antike i kasne antike ne moe
stajati, dok odnos naziva Dalmacij spram promje-
na koje je donio rani srednji vijek ostaje nedoreen.
sastavnica, Histrija, je kao manje dominantna u tom
procesu potisnuta, ali se u slubenoj terminologi-
ji podrazumijevala kao jedna od Venecij, pars
Venetiarum75. Na slian nain je dolo do podvo-
struenja pokrajinskog imena Dalmacija u pro-
vincia Dalmatiarum, koje je uz matinu, eponimnu
pokrajinu semantiki obuhvatilo i Liburniju kao
povijesno i geografski zasebnu cjelinu, s tom spe-
cifinou to je Liburnija kao pars Dalmatiarum
s vremena na vrijeme u toku kasne antike i ranoga
srednjeg vijeka realno i posjedovala separatni iden-
titet u smislu vlastitih politikih prerogativa i terito-
rijalnih kompetencija.
Naposljetku, namee se logian zakljuak da je
Tarsatika Liburnija, kao klauzura i provincija, te s
granicama koje predlau M. Sui i A. Degrassi, sta- 51
rija i dugotrajnija tvorevina od veoma kratkotrajne
gotske provincije Liburnije76. Stoga, u imenovanju
ovog podruja Ravenjanin ne grijei, iako njegovo
poimanje Liburnije pripada potpuno drugom dobu.
U konanici, Medinijeve zakljuke demantira i Pe-
utingerova karta.
Na Peutingerovoj se, pak, karti zatie slian sli-
jed provincija smjetenih uz istonu obalu Jadrana
kao i kod Prokopija, ali ne u potpunosti isti. Tako je
zabiljeeno postojanje provincije Epirus Nova, ad-
ministrativne tvorevine Dioklecijanova doba, ali ne
i otprilike istodobno stvorene Prevalitane. Crvena
slova kojima je oznaena Dalmacija proteu se pak
sve do znaka kojim je oznaen Dra, smjeten blizu
mee preddioklecijanovske provincije Dalmacije.
Sjeverno od prikaza Dalmacije, po kartografu, na-
lazi se podruje s nazivom Liburnia koje se protee
75
Neuoavanjem ovoga momenta otvaraju se putovi po-
grenim interpretacijama poput one u J. a,
, str. 76, bilj. 36:
Dalmatiarum Johannis Chron., 14,
, ,
, Venetiarum (Johannis Chron., 14),
. Srodne
primjere iz franakih i italskih izvora autor odbacuje
kao retorike i metrike figure.
76
Slian zakljuak donosi I. Goldstein, Bizant na
Jadranu. Zagreb, 1992., str. 26: U cjelini bizantsko-
ostrogotskog rata postojanje (eventualno) gotske pro-
vincije Liburnije nije moglo biti od velikog znaaja.
(...) Prokopije, dakle, predoava stvarno stanje, raven-
ski Kozmograf pie o formalnim odnosima. Slubeno
postojanje provincije Liburnije, ako se i moe doka-
zati, u realnosti ne znai puno. ini se da su Medinije-
vi zakljuci iz Prokopijeva teksta izvedeni ex silentio,
a on je za ova zbivanja mnogo vaniji i pouzdaniji od
Kozmografa.
 od rijeke Rae na sjeveru do mjesta Ad pretorium na
jugu77. Dakle, cjelokupan prostor skardonitanskog
konventa oznaen je nazivom Liburnija i to geo-
grafski relativno precizno, ba kao to je to sluaj
i s Dalmacijom. Upravo poradi te preciznosti malo
je vjerojatno da je kartograf pogrekom proizvoljno
ili iz neznanja prekrojio granice ili izmislio ne-
postojeu provinciju Liburniju. Naoko bi se moglo
pomisliti da mu je namjera bila oznaiti liburnski
povijesni prostor, no to takoer nije izgledno jer bi
u tom sluaju upotrijebio etnik kao to to dosljedno
ini u nizu sluajeva.
Razmatranje biljeaka s Peutingerove karte ve-
zanih za nazive i opsege provincija na istonoj oba-
li Jadrana navodi na zakljuak da su one proizvod
52 viestrukog kopiranja koje se dogaalo izmeu an-
tikog i kasnoantikog doba. Tako se i dogodilo da
su granice Dalmacije rastegnute u opsegu koje
su imale prije uspostavljanja Prevalitane. Meutim,
iako su na konanom proizvodu toga dugog proce-
sa kopiranja, Peutingerovoj karti, uinjeni odree-
ni propusti, ondje gdje se zatiu nazivi provincija
oni su geografski vrlo precizni. Stoga nema razlo-
ga za sumnju da je na ranosrednjovjekovnoj karti
zabiljeena neko stvarna upravno-administrativna
tvorevina koja se protezala od Rae do Hilejskoga
poluotoka.
No, po naem miljenju, to nije bila ona tvore-
vina koju je J. Medini imao na umu, a vjerojatno
ni ona koju je poneto nespretno zabiljeio Rave-
njanin. Naime, kako je reeno, gotovo je nemogu-
e da se radi o biljeci koja se odnosi na liburnski
povijesni prostor, jer bi on, u skladu s praksom ko-
joj se kartograf relativno dosljedno priklonio, bio
oznaen na posve drugaiji nain. Kako smo napo-
menuli, Medinijeve teze o rastegnutoj Liburniji
poivaju na dvojbenim, ako i ne posve neuvjerlji-
vim argumentima. Nadalje, malo je vjerojatno i da
je na karti zabiljeeno stanje iz razdoblja gotske
dominacije na istonoj obali Jadrana jer su na kar-
ti izostavljene osnovne geografske odrednice got-
ske Liburnije. Na karti Nin nije posebno istaknut,
a upravo se do njega protezala ova administrativna
77
U biti, po karti, podruje Liburnije zavrava neto
istonije od mjesta Ad Pretorium u kojem, posve
opravdano, valja prepoznati Ravenjaninov Praetorium
Caesaris. Po naem miljenju, radi se o carskom po-
sjedu smjetenom na irem podruju Grebatice. Vidi
T. Turkovi, Prikazi gradova, str. 428-429 i I.
Basi, Scardonitana palaeochristiana, str. 176-178.
tvorevina. Dakle, preostaje jedino mogunost da
je i u sluaju naznaavanja opsega Liburnije rano-
srednjovjekovni kartograf osuvremenio sadraj u
skladu s predodbama svoga doba. To bi pak moglo
znaiti da je na karti oznaena ranosrednjovjekovna
Liburnija, spominjana u vie navrata kao upravna
cjelina.
Ovaj zakljuak mogao bi biti od znaenja za
opa razmatranja o vanosti Liburnije u karolin-
ko doba. Iako je to dosada bilo primijeeno tek
jednom78, kod anonimnog kozmografa iz Ravene
ekvacija patriae Dalmatiae (jednina) s Dalmacija-
ma je izriita: Item ponitur iuxta ipsum Illyricum
circa maris litora patria quae dicitur Dalmatia, iam
ex colpo pertinens occidentali. Dalmatiae plurimi
descriptores fuerunt philosophi, ex quibus ego legi
praenominatos Provinum, Marcellum et Maximum
philosophos; sed non aequaliter dabant nominan-
dum ipsas Dalmatias; ego vero secundum Maxi-
mum inferius dictas civitates eiusdem Dalmatiae
nominavi Zatim do Ilirika morskom obalom lei
zemlja koja se zove Dalmacija, a zapoinje ve u
zapadnom dijelu zaljeva. Dalmaciju su opisivali
brojni ueni ljudi, a ja sam od njih itao ve spome-
nute uenjake Provina, Marcela i Maksima. Oni ne
omoguuju jedinstven opis Dalmacij. Ja sam nie
imenovane gradove Dalmacije naveo prema Mak-
simu79. Dakle, s jedne strane Ravenski anonim
izrijekom poistovjeuje singularno ime pokrajine,
Dalmatia, -ae, s njegovom pluralnom inaicom,
Dalmatiae, -arum akuzativ plurala ipsas Dalmati-
as neprijeporno se odnosi na genitiv singulara Dal-
matiae iz prethodne reenice. S druge strane, isto-
vremeno je svjestan postojanja razliitih definicija
te pokrajine u historijskoj geografiji koja mu stoji
78
J. Medini, Provincia Liburnia, str. 427, bilj. 197.
Kozmograf se pluralnim oblikom koristi i na dru-
gom mjestu: Dalmatias transeunt plurima flumina
(Anon. Rav., IV, 17). Medini se protivi zakljuku da
Ravenjanin izjednaava sadraj i znaenje plural-
nog i singularnog oblika, jer je Dalmacija o kojoj
on pie u posebnom poglavlju samo dio ranoantike
(prije Dioklecijanovih reforma) Dalmacije, pa bi toj
Dalmaciji znatno bolje odgovarao singularni oblik.
Ta Dalmacija ne sadri vei dio antike Liburnije.
Ostaje, meutim, injenica da i ovako prostorno
reducirana Dalmacija ipak sadri vaan dio june
Liburnije, izmeu Nina i Krke. To je matino podru-
je liburnskih zajednica. Vidi i usputna zapaanja u R.
Katii, Filoloka razmatranja, str. 42, bilj. 22.
79
Anon. Rav., IV, 16 (str. 207). M. Sui, Antiki grad,
str. 441 (prijevod B. Kunti-Makvi).
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
na raspolaganju: prostorno-zemljopisni opseg koje
je pokrivalo to pokrajinsko ime i povijesni kontekst
u kojem se ono unutar Ravenjaninovih izvora nala-
zilo proturjeno su varirali ovisno o kronolokom
obzoru vrel, to je na kraju dovelo do nesuglasja u
kozmografovim predodbama i njegove potrebe da
se izriito opredijeli za varijantu koja mu se inila
najprimjerenijom (secundum Maximum philosop-
hum). Time se zorno ocrtava sadrajna i kronoloka
kompozitnost predloaka kojima se autor Kozmo-
grafije sluio, kao i selektivnost njegovih postupaka
pri, pokatkad nezgrapnom, pokuaju kompiliranja
i usuglaavanja disparatnih geografskih i paleoet-
nografskih podataka. Meu njima su, kako je ve
navedeno, bili i oni koji su definirali razliite faze
upravnih struktura Liburnije u sklopu Dalmacije.
No, Anonimov izriaj, k tome, pokazuje i kako su
dva prostorno-zemljopisna pojma - Dalmatia i Dal-
matiae - u njegovo vrijeme funkcionirala istodob-
no na izmjenian nain, ovisno o odgovarajuim
namjenama i kontekstu, te da nisu bila uzajamno
iskljuiva.
Ravenjaninove vijesti u uskoj su vezi s vijesti-
ma o Tarsatici iz ranog 9. stoljea. Naime, poznatim
podacima o mjestu smrti markgrofa Erika 799. go-
dine - koji svi redom lokaliziraju taj dogaaj unutar
Liburnije, tonije sjeverozapadnog njezina izdanka
oko Tarsatike - valja pridruiti druge prvorazredne
franake izvore koji spominju tu pokrajinu. Tako
Einhard u Vita Karoli Magni navodi da je vladar
osvojio utramque Pannoniam, et adpositam in alte-
ra Danubii ripa Datiam, Histriam quoque et Libur-
niam atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitati-
bus. Istrgnut iz konteksta, ovaj odlomak doima se
kao tipian predstavnik obnove klasine uenosti u
duhu karolinke renesanse. Meutim, sagledamo li
ga unutar cjeline petnaestog poglavlja Karlove bio-
grafije - u kojem Einhard opisuje fines imperii - na
nain na koji je to uinio R. Katii80, zapazit emo
kako sva starovjekovna pokrajinska i zemaljska
imena upotrijebljena u tom poduem ekskursu nose
konkretan sadraj:
R. Katii, Filoloka razmatranja, str. 37 i d. ire
80
o problemu: J. BAZELMANS, The early-medieval
use of ethnic names from classical antiquity. The
case of the Frisians, u: Ethnic Constructs in Antiquity.
The Role of Power and Tradition, (ed. T. Derks, N.
Roymans), Amsterdam, 2009., str. 321-337.
Nam cum prius non amplius quam ea pars
Galliae quae inter Rhenum et Ligerim, oceanumque
ac mare Balearicum iacet, et pars Germaniae quae
inter Saxoniam et Danubium, Hrenumque ac Salam
fluvium, qui Turingos et Sorabos dividit, posita, a
Francis qui orientales dicuntur incolitur, et praeter
haec Alamanni atque Baioarii ad regni Francorum
potestatem pertinerent, ipse per bella memorata
primo Aquitaniam et Wasconiam totumque Pirinei
montis iugum, et usque ad Hiberum amnem, qui
apud Navarros ortus, et fertilissimos Hispaniae
agros secans, sub Dertosae civitatis moenia Bale-
arico mari miscetur; deinde Italiam totam, quae ab
Augusta Praetoria usque in Calabriam inferiorem,
in qua Graecorum ac Beneventanorum constat esse
confinia, decies centum et eo amplius passuum mi- 53
libus longitudine porrigitur; tum Saxoniam, quae
quidem Germaniae pars non modica est, et eius
quae a Francis incolitur, duplum in lato habere
putatur, cum ei longitudine possit esse consimilis;
post quam utramque Pannoniam, et adpositam in
altera Danubii ripa Datiam, Histriam quoque et
Liburniam atque Dalmatiam, exceptis maritimis
civitatibus, quas ob amicitiam et iunctum cum eo
foedus Constantinopolitanum imperatorem habere
permisit; deinde omnes barbaras ac feras nationes,
quae inter Renum ac Visulam fluvios, oceanumque
ac Danubium positae, lingua quidem paene similes,
moribus vero atque habitu valde dissimiles, Ger-
maniam incolunt, ita perdomuit, ut eas tributarias
efficeret. Inter quas fere praecipuae sunt Welatabi,
Sorabi, Abodriti, Boemanni - cum his namque bello
conflixit - ; caeteras, quarum multo maior est nume-
rus, in deditionem suscepit81.
Spomeni novih etnopolitikih entiteta (Saxonia,
Turingi, Welatabi, Alamanni, Baioarii, Wasconia,
Navarri, Graeci, Beneventani, Sorabi, Abodriti,
Boemanni) tu su na vjet nain sintetizirani s dav-
nanjim nazivljem rimskih provincija, tako da se
kasnoantika organizacija prostora nadovezuje na
aktualnu stvarnost. Suvremenost Einhardovih ozna-
ka za zemlje kao politiki organizirane teritorije
potvruje se, osim toga, usporedbom s dva stoljea
starijom kozmografijom anonimnog Ravenjanina,
u kojoj se nalaze popisane kao patriae gotovo sve
u Karlovom ivotopisu spomenute zemlje, i to sa
rimskim imenima.
81
Einhardi vita Karoli Magni. (Ed. G. H. Pertz, G.
Waitz, O. Holder Egger), MGH, SS rer. Germ., XXV,
Hannover-Leipzig, 1911., str. 17-18.
 Nadalje, nepoznati saski redovnik (tzv. Poeta
Saxo), koji je izmeu 888. i 891. godine, za vladavi-
ne Arnulfa Karantanskog, sastavio stihovane Anna-
les de gestis Caroli magni imperatoris libri quinque
(lib. V, 195-200), u elegijskim distisima pete knjige
takoer spominje Liburniju:
Pannonias etiam victor subiecit utrasque
His cum vicinis urbibus innumeris.
Arva Liburnorum vel quae vocitantur ab Histro
Nec non Dalmatiam subdidit et Daciam.
Sclavorum populos censum sibi solvere fecit
Plures, quam quisquam dinumerare queat82.
Annales regni Francorum za 819. godinu nose
najraniji spomen Borne s naslovom dux Dalmatiae.
54
Godine 820. spominje se samo imenom, bez titule,
u sklopu vijesti o vojsci koju mu je car poslao kao
pomo protiv Ljudevita83. Poetkom idue godine
Borna je umro, a analist je dogaaj zabiljeio pri-
djevi mu punu titulu dux Dalmatiae atque Liburni-
ae. Posljednji spomen Borne u povijesnim izvorima
datira iz 823. godine, kada ga franaki anali biljee
kao preminulog samo s titulom dux84. Sve navede-
no ukazuje da je pojam Liburnije u osvit karolin-
kog osvajanja bio aktualan i iv te da je pokrivao
konkretan politiki i vojni sadraj. Da je tradicija
kasnoantike upravne podjele u dvodijelnom ime-
nu jedinstvene politike formacije ostala sauvana
u karolinkoj politiko-administrativnoj terminolo-
giji, razgovjetno pokazuje Einhardov izriaj, kad
u svojem polisindetikom nabrajanju osvojenih ze-
malja: utramque Pannoniam, et... Datiam, Histriam
quoque et Liburniam atque Dalmatiam... dvije po-
sljednje vezuje s atque (= i k tomu jo), time ih sa-
imlje i ostavlja tako kao tek jedan dvodijelni lan
u nabrajanju85. Tim dvodijelnim lanom u nabra-
janju implicira se, dakle, pojam istovjetan naslovu
dux Dalmatiae atque Liburniae kakav je tradiran
82
Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, II
(l. 801-1000). (Ur. F. Kos), Ljubljana, 1906., str. 18,
br. 22. Vrijedi istaknuti da kod saskog pjesnika postoji
ovisnost o karolinkim ljetopisima i Einhardovoj bio-
grafiji utemeljitelja dinastije, kao i sklonost da prozna
analistika djela naprosto pretoi u versificirani oblik
s malo ili nimalo svog izvornog doprinosa.
83
N. Budak, Croats between Franks and Byzantium,
Hortus Artium Medievalium, 3, Zagreb - Motovun,
1997., str. 15 smatra da je Borna sigurno ve tada no-
sio naslov dux Dalmatiae atque Liburniae.
84
Svi citati prema Gradivo, II, str. 48-49, 52-55, 61, 67
(br. 52, 57, 58, 60, 67, 76).
85
R. Katii, Filoloka razmatranja, str. 43.
u kasnijim analima franakog kraljevstva. Borna
je, dakle, dux Dalmatiae et Liburniae; on je prema
istim analima ujedno i dux Guduscanorum. Prvi,
prestiniji naslov oznaava vladarsku legitimaciju
teritorijalnim principom tj. vladavinom nad odre-
enim podrujem (podrujima), dok drugi naslov
- na to god se odnosio - Bornu legitimira jedino
kao rodovskog vladara, to ne znai da su oba tipa
intitulacije nuno u koliziji.
Ipak, ini se da ne bi trebalo biti sumnje u to
da je ovaj ipak crpio znatan dio svoga legitimite-
ta upravo preko gens Guduscanorum, jer se s tom
gentilnom titulom 818. godine prvi puta javlja u po-
vijesnom svjetlu86, i to u vrelu koje se odnosi na vri-
jeme kada Guduskani ne predstavljaju nita drugo
doli lojalne podanike ovog odlinika87, privrenog
vazala Carstva.
Ta je anonimova vijest zapravo ex Einhardi
annalibus excerptum, kako je davno ispravno pri-
mijetio Raki, tj. ona je izvadak iz franakih kra-
ljevskih anala, u saetijem obliku prenesen u Vita
Hludowici. To je, dodue, provedeno uz vrlo malo
frazeolokih izmjena, ali zato kljunih za egzegezu
teksta. Sastavlja careve biografije pritom je postu-
pio na isti nain kao i u odlomku s vijeu o Borni-
noj smrti i imenovanju njegova nasljednika u liku
kneza Vladislava - reducirao je razvedeni izraajni
sklop anal svevi ga na ono bitno. Njegov bi se
metodoloki postupak mogao opisati kao isputanje
svega suvinog pri sluenju predlocima, a u svrhu
lapidarnijeg naina izraavanja. Ispustio je, tako,
86
to, dakako, ne znai da tu injenicu treba opteretiti
prevelikom interpretativnom nadgradnjom na teme-
lju spekulacija o sjeditu Bornine vlasti u Gackoj,
kako to u hrvatskoj historiografiji ini, primjerice, L.
Margeti, Ugovor Mletaka i italskih gradova con-
tra generationes Sclavorum (840.), Historijski zbor-
nik, XLI, Zagreb, 1988., str. 231-232: Nakon toga
(sc. nakon vijesti o Borninu ujaku Ljudemislu, op. a.)
nema vie vijesti o vladarima iz te obitelji. Prvi slje-
dei vladar o kojem neto znamo je Mislav. S njime je
dud Petar Tradonik sklopio ugovor o miru 839. go-
dine, a spominje ga kao svoga prethodnika i Trpimir
u svojoj poznatoj darovnici. Obje vijesti Mislava
povezuju s podrujem oko Splita. Dakle do nestanka
ranije dinastije i do premjetanja teita Dalmatinske
Hrvatske od sjevera prema jugu dolo je izmeu 823. i
839. (...).
87
N. Budak, Identities, str. 232 umanjuje znaaj
Guduskana: we can conclude that the otherwise un-
known Guduscani were a smaller group within the
borders of later Croatia, and that their name was men-
tioned only because their treason could have endange-
red the Frankish vassal.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
tom prigodom spomen kneza Borne, implicirajui
- kao i kasniji izdavai ovoga biografskog narativa
u ediciji Monumenta Germaniae historica - da se
Bornino ime odnosi na predstavnika jedne od triju
prisutnih nationes: Obodrita, Guduskana ili Timo-
ana88, Da prva i posljednja natio pritom ne dola-
ze u obzir, suvino je isticati, jer takvu mogunost
opovrgavaju kako geografsko lokaliziranje obiju,
tako i sve kasnije vijesti o Borni.
Kako ralamba intertekstualnosti Annales regni
Francorum i Vita Hludowici nedvosmisleno ukazu-
je, vijest o trolanom izaslanstvu prvog izvora do-
sljedno je preuzeta u vijest o istovjetnom izaslan-
stvu unutar drugog izvora, zadravajui kako broj
nazonih predstavnika protopolitikih organizacija
s franakoga istonog pogranija, tako i njihov od-
govarajui etnik. Izostavljen je jedino spomen Bor-
ne, jer je u parafrazi i bez njega opis Ludovikova
sastanka s predstavnicima Obodrita, Guduskana te
Timoana u Heristalu 818. godine bio valjano razu-
mljiv pa je zato anonimni carev biograf sklop legati
(...) Bornae, ducis Guduscanorum kontrahirao u mi-
ssi (...) Goduscanorum, budui da precizno navoe-
nje imena politikog predvodnika Guduskan nije
bilo nuno ni presudno za piev predmet interesa.
Osim toga, nedoreena, nepotpuna (pa zato i dvo-
smislena) intitulacija Bornae ducis, bez etnika ili
teritorijalnog imena na koje bi se odnosilo ono dux,
bila bi u tekstu ljetopisa ne samo vrlo neobina, ve
i nefunkcionalna. Ujedno, ne bi trebalo pridavati
preveliku teinu injenici to anali na ovom mjestu
preferiraju gentilnu pred teritorijalnom legitimaci-
jom: rije je o nabrajanju narod (legati natio-
num, missi nationum) na heristalskom skupu, pa je
definiranje svih nazonih osoba time ve unaprijed
kontekstualno odreeno. Guduscani su, dakle, u
percepcijama sastavljaa anala Bornina natio, ne
territorium. U suprotnom bi, naime, on bio okarak-
teriziran kakvim teritorijalno generiranim naslo-
vom poput onoga kojeg, neto dalje u tekstu, nosi
pobunjeni carev vazal (Liudewitus dux Pannoniae
inferioris, Liutevitus rector inferioris Pannoniae),
primjerice dux Dalmatiae ili dux Liburniae, mogu-
N. Klai, Mate Sui, Limitacija agera rimskih ko-
88
lonija na istonoj jadranskoj obali, Ostaci limitacije
naih primorskih gradova u ranomu srednjem vijeku,
Granice Liburnije kroz stoljea, Historijski zbornik, X,
Zagreb, 1957., str. 195. Isti argument koristi i D. dzi-
no, Becoming Slav, str. 185.
e i dux Dalmatiae et Liburniae (dux Dalmatiae Li-
burniaeque). Ostaje, dakle, nasuprot Anievim po-
lazitima i dalje na snazi tradicionalna lekcija Bor-
nae, ducis Guduscanorum, u smislu ekvacije imena
vladara i gentilno ustrojenog podruja nad kojim je
vladao; pri buduim tumaenjima sadraja te titule
svakako e valjati voditi rauna o ovom zakljuku.
Nedavno je izneseno i miljenje prema kojem
Bornino vladavinsko podruje treba traiti oko rje-
ice Gudue, desnog pritoka Krke, to podno Bribi-
ra uvire u Prokljansko jezero89, otvarajui takvom
posve novom impostacijom problema veoma zani-
mljivo polje istraivanja. Domicilni bi, dakle, kne-
ev teritorij bilo bribirsko okruje, koje i jest smje-
teno gdje i najstarija matica zemlja predrimskih
Liburna, izmeu rijeka Zrmanje i Krke; etnonim 55
Guduscani bi u tom sluaju bio imenski razrijeen
kao Guduani, nasuprot uvrijeenom poimanju o
ekvivalenciji s Gaanima.
Kao podloga, meutim, svakom historiograf-
skom pristupu asocijaciji etnonima Guduscani u
latinskoj grafiji franakih analistikih vrela s Por-
89
D. Karbi, Zlatni vijek Bribira, Hrvatska revija,
VII/2, Zagreb, 2007., str. 12-13. S narednom auto-
rovom konstatacijom: Drugi element koji osnauje
takvu lokalizaciju Borninih Guduana i njihova po-
druja jest drugi navod iz Franakih anala koji ga u
821. godini naziva dux Dalmatie et Liburnie, koristei
dakle i naziv antikog podruja Liburnije ija je jedna
od teritorijalnih sastavnica bio upravo Bribir (tadanja
Varvaria), a u koji pojam kontinentalna Gacka sigurno
nije ulazila; tee se sloiti jer Gacka, kako je izneseno,
ipak jest ulazila u pojam Liburnije. Problem mogu za-
dovoljavajue rijeiti tek predstojea istraivanja. Vidi
takoer skicu problema u V. Sokol, Starohrvatska
ostruga iz Bruana u Lici. Neki rani povijesni aspekti
prostora Like-problem banata, u: Arheoloka istrai-
vanja u Lici I. Arheologija peina i kra. Znanstveni
skup Gospi, 16.-19. listopada 2007. Izdanja HAD-a,
23, Zagreb - Gospi, 2008., str. 185-187, koji se za-
lae za poistovjeivanje reducirane Liburnije (u
Medinijevu smislu) s banskom Hrvatskom u Lici,
Gackoj i Krbavi, djelomice na temelju arheolokog
materijala. Takoer iznosi miljenje da franaki izvori
Bornu tituliraju kao dux Guduscanorum jer su Gaani
bili Francima geografski najblii te stoga kao pars pro
toto u ranim vrelima postali skupno ime za Hrvate.
Uravnoteen osvrt na izvore i historiografske interpre-
tacije dao je H. Graanin, Guduskani/Guduani
- Gaani: promiljanja o etnonimu Gaani i horoni-
mu Gacka u svjetlu ranosrednjovjekovnih narativa i
suvremenih historiografskih tumaenja, u: Gacka u
srednjem vijeku. Zbornik radova, (ur. H. Graanin, .
Holjevac), Zagreb - Otoac, 2012., str. 50-68, dok je
na istu temu raspravljao V. Sokol, str. 25-48.
 firogenetovom upom (a ove opet s U tom je trenutku na franakom dvoru kao jedina
Gackom), ili, nasuprot tome, asocijacijom istog s
hidronimom Gudua u Pokrju, trebala bi prije sve-
ga posluiti filoloka ralamba koja bi pokazala
prednost jednog ili drugog prijedloga utemeljenu
na kvalificiranim lingvistikim argumentima90. Iz
rezultata dosada provedenih preliminarnih takvih
radnji proizlazi da su Guduscani franakih izvora
zapravo Gdane, stanovnici upe Gdska, tj. cu.
dananje Gacke. Pri tome valja uzeti u obzir smu
starinu pojave krkog hidronima Gudua u izvornoj
grai. Je li njegova prva potvrda starija ili mlaa od
ojkonima i horonima Gacka? u sluaju Liburnije redigirao podatke zateene na
Da titula dux Liburniae u franakoj politikoj
terminologiji i pokrajinskom nazivlju nije samo ar-
56 bitrarno upotrebljavana te da nije bila kratka vijeka
svjedoi injenica to je upravo ona, i to dvadesetak
godina nakon prvog javljanja u vrelima franake
provenijencije, odabrana kako bi se njome terito-
rijalno legitimirala vladavina odabranog kneza
nad novouspostavljenom sklavinijom, pri emu je
opravdano zakljuivati da taj izbor nije bio nima-
lo sluajan; trebalo je, naime, voditi rauna kako o
prostornom opsegu nove politike formacije, tako
o tradicijama prostora i identifikacijskim praksama
razliitih slojeva te kulturnih krugova njegova sta-
novnitva.
Kako uvjerljivo obrazlae N. Budak91, naime,
prvih se nekoliko godina nakon Aachenskog mira
franaka Dalmacija nalazila upravno podvrgnuta
Furlanskoj markgrofoviji, da bi tek 817. ili 818. go-
dine bila preputena domaem upravitelju kojeg je
imenovao karolinki vladar. Svjedoanstvo o najra-
nijoj etapi inkorporiranja franakog dijela nekada
jedinstvene pokrajine u ustroj drave Karolinga do-
gaaji su oko preciziranja mirovnim sporazumom
dogovorenih granica izmeu Bizantu dodijeljenih
Romana i Slavena u Dalmaciji (de finibus Dalma-
torum Romanorum et Sclavorum) 817. godine 92.
90
Nju je zasad djelomino proveo jedino R. Katii,
Filoloka razmatranja, str. 44 i bilj. 27. Usp. takoer V.
Sokol, Starohrvatska ostruga, str. 186: hidroloki
termin od gata-zagatiti (zagraditi, i slina znaenja),
pa onda i prijelaz (umjetni, preko mokrine), koji
proizlaze iz *gd: mokrina, kal, lua. ire o izvorima
o Borninoj vladavini: R. Katii, Pretorijanci kneza
Borne, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 20, Split,
1990. [1992.], str. 65-83, pretisnuto u: Uz poetke hr-
vatskih poetaka, str. 171-189.
91
N. Budak, Croats between Franks, str. 15.
92
Gradivo, II, str. 47, br. 50.
osoba po funkciji mjerodavna za pitanja ovog raz-
granienja bio percipiran furlanski markgrof Kado-
lah (pravorijek je odgoen do njegova dolaska) pa
se pretpostavlja kako taj dogaaj manje-vie vjer-
no odraava situaciju u kojoj su nove steevine na
istonom Jadranu jo uvijek bile usko vezane uz
centralnu vlast, a ne povjerene lokalnom vlastodr-
Naposljetku, ipak valja imati na umu da je Pe-
utingerova karta ranosrednjovjekovni uradak, pa
se ne moe iskljuiti mogunost da je kartograf i
predloku kojim se koristio. Osim toga, znatno je
izglednije da se doista radi o ranosrednjovjekovnoj
intervenciji u sadraj, a ne preitku nekog preuze-
tog geografskog prikaza. Napomenimo jo da to se
prikaza Dalmacije tie, on u biti zavrava u okolici
Salone, te junije od nje postaje nedovren i neja-
san, s mnogim kasnijim dodacima. Posve je oito
da kartografovo znanje i interes zavrava kod Ceti-
ne i ponovno se javlja kod Epidaura. Stoga, sve na-
vodi na zakljuak da zapis Liburnia oznaava upra-
vo Borninu Liburniju, a ne neku drugu tvorevinu93.
Jasno, svime navedenim ne tvrdimo nita afir-
mativno o pojmu Liburnia kao potencijalnom etno-
93
Valja takoer napomenuti da prikaz podruja smje-
tenih juno od Salone sadri niz nepravilnosti kakve
nisu svojstvene prikazu zapadnoeuropskih prostora.
Hidrografska slika june Dalmacije ne odgovara stvar-
nome stanju, a slijed topografskih zabiljeki oito je
pogrean. tovie, juno od Narone gubi se cjelovi-
tost zemljopisnog prikaza, ba kao i u sluaju prikaza
Krete, Grke, Trakije i sjeverne obale Crnoga mora.
Na istome su dijelu karte i kontradiktorni geografski
podatci, pa je tako naznaeno da Dalmacija see do
Draa, bez spomena Prevalitane, a istodobno je zabi-
ljeen Novi Epir, bez spomena Staroga Epira. Sve to
upuuje na nedosljednost kartografa koji ili nije bio
u mogunosti razluiti koja administrativna podjela
pripada kojemu razdoblju ili mu do toga i nije bilo od-
ve stalo. U biti, ono to je izostavljeno s karte govori
ak i vie o kartografu i razdoblju njena nastanka od
onoga to je na njoj zabiljeeno. Tako je posve jasno
da je kartograf bio vrlo precizan i temeljit kada je u
pitanju sadraj koji mu je vaan ili poznat, a posve
povran kada se radi o nevanim ili nebitnim podru-
jima. Na karti je niz primjera koji to dobro ilustriraju.
Primjerice, sjevernotalijanska je topografija prikazana
prilino detaljno, dok je prikaz june Italije ostao ne-
ispunjen do te mjere da je neki kasniji amaterski kar-
tograf morao nadopuniti prikaz nizom gradova. Slian
je i sluaj bliskoistonih prostora. Stoga ne udi to na
karti i Dalmacija biva razvuena do njene najjunije
povijesne granice.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
nimu ili izrazu samoidentifikacije pojedinih slaven-
skih etnikih grupacija kojima je politiki subjekt u
razdoblju prve etvrti 9. stoljea bio Borna. tovie,
spomenuti se naziv u poznatim ranosrednjovjekov-
nim izvorima nikada i ne koristi kao etnonim (dux
Liburnorum, dux Sclavorum Liburnorum i sl.), ve
je podreen iskljuivo teritorijalnom principu (dux
Liburniae). Stvara se dojam da je rije o umjetno
tvorenom nazivu, stereotipno pripisanom jednoj od
slavenskih populacija s kojom su zapadnoeurop-
ski suvremenici doli u realan doticaj, a nastalom
u uenim krugovima karolinke kulturne elite, pod
utjecajem upravo tada neobino snano afirmiranog
korpusa spoznaja o antikoj geografiji i nazivlju.
No, neovisno o pitanju kako je glasio vlastiti et-
nonim grupacije ije su politiko ozemlje franaki
izvori nazivali Liburnijom, jednako tako nepri-
jepornom ostaje injenica da ti isti izvori dosljed-
no diferencijalno odreuju dva Bornina vladarska
podruja, teritorijalno vrlo jasno luei Liburniju
od Dalmacije.
Iz te, pak, injenice proizlazi nedvojben zaklju-
ak kako je aktualna teritorijalno-politika nomen-
klatura koja je primijenjena u suvremenim vrelima
m o g l a i m o r a l a voditi rauna o politikim
realijama na jugoistonoj periferiji Franakoga
Carstva (u suprotnom u pitanje dolazi njen smisao
i iskoristivost), pri emu je u kontekstu ovdje pred-
stavljenih istraivanja pitanje krije li se iza pripisa-
nog zemljopisnog naziva i izvorni etnonim - te kako
on glasi - zapravo sporedno. Presudna je, naprotiv,
okolnost to pripisani teritorijalni naziv, kako god
objanjavali njegovu lingvistiku genezu, nuno
odraava postojanje d v a j u r a z l i i t i h politi-
kih entiteta barem u poetnoj etapi formiranja skla-
vinije Hrvatske, na prostoru pod Borninom kontro-
lom. Pripisano nazivlje izvedeno iz antikoga
zemljopisnog pojmovnika u karolinkim dvorskim
skriptorijima tek je, dakle, jedna od dimenzija dis-
kurzivnog postupka prakticiranog u ranosrednjo-
vjekovnim nadregionalnim kulturnim i politikim
sreditima koju valja istaknuti. Ona, praksa dodje-
ljivanja zasebnih imena novoupoznatim podrujima
sa razliitim razinama drutveno-politike integra-
cije, homogenosti i opstanka, je kauzalno vezana uz
interakcije s krajevima napuenima novim stanov-
nitvom organiziranim u protoformacije s u najma-
nju ruku minimalnim stupnjem autoidentifikacije,
to znai da barem u izvjesnoj mjeri reproducira
aktualne politike realitete duljeg ili kraeg trajanja
zateene na terenu. Drugim rijeima, naziv Libur-
nija kakav tradiraju karolinki ljetopisi se, zasigur-
no, upirao o stanovita stvarna saznanja ostvarena
pri prvom intenzivnijem kontaktu franakoga svi-
jeta sa kompleksnom etnikom i politikom slikom
slavenskih populacija na zapadnom Balkanu u osvit
9. stoljea. U kojoj je mjeri on odraz vlastite slike
mjesnog stanovnitva o svom identitetu, a u kojoj
konstrukcija klasicizirajue tradicije franakih ana-
lista, voenih potrebom o generiranju naziva koji bi
semantiki pokrio izvjesni realan politiki sadraj
(pri emu se njihovo posizanje u, tada sve dostupni-
ju, historijsku geografiju ini vrlo moguim), ostaje
pitanjem na koje pri sadanjoj razini spoznaja nije
mogue dati jednoznaan i odrjeit odgovor. Ono to
se ini u velikoj mjeri pouzdanim, pa i doputenim 57
zakljuiti, jest da oblikovanje naziva Liburnija u
latinskim vrelima zapadnoeuropske provenijencije
odraava prvobitnu teritorijalnu dvojnost u najrani-
jem razdoblju konstituiranja sklavinije iji se naziv
od sredine 9. stoljea ustaljuje pod hrvatskim ime-
nom, tj. postojanje zasebnog politikog teritorija
Dalmaciji na sjeverozapadu za ije je imenovanje
tada upotrijebljen normativan izriaj Liburnia. On
je takoer ukljuen u dominij kneza Borne, ali je
na neki nain za odreeno vrijeme zadrao odjelitu
politiku individualnost.
Na formativan franaki utjecaj pri tom procesu
konstituiranja upuuje sma okolnost to je titula-
tura prvih poznatih vladara upravo teritorijalno, a
ne gentilno legitimirana, doputajui zakljuak da
je suverenitet kneev Bornine generacije potjecao
odozgo, tj. da presudno izvorite njihove domina-
cije nad ostalim prvacima sklavinije nije bilo rodov-
sko ureenje, ve ciljani odabir karolinkih vlasto-
draca94. Kako je taj odabir tekao i u kolikoj se mje-
ri zapravo radilo o oktroiranju poglavara sklavinije
od strane cara lijepo oslikava opis dogaaja nakon
Bornine smrti 821. godine, kada je trebalo pristupiti
izboru novoga kneza, sauvan u franakim anali-
ma: Interea Borna dux Dalmatiae atque Liburniae
defunctus est, et petente populo atque imperatore
consentiente nepos illius nomine Ladasclavus su-
ccessor ei constitutus est95. Anonimni biograf, pak,
Karlova nasljednika u Vita Hludowici imperatoris
taj postupak imenovanja prenosi jezgrovitije: Inter
haec Borna vita privato successorem ei constituit
94
N. BUDAK, Croats between Franks, str. 15-16.
95
Gradivo, II, str. 61, br. 67.
 imperator nepotem suum nomine Ladascleo96. Taj
Anonimov izvjetaj je znakovit ne samo stoga to
u konciznijem obliku potvruje vjerodostojnost
vijesti iz odgovarajueg ljetopisa, ve i stoga to
- liavajui tekst od svega to je prema autorovim
vlastitim kriterijima sporedno te bi moglo opteretiti
prozranost i jasnou izriaja - u cijelosti eliminira
populus i njegovu petitio kao konstitutivni element
pri donoenju odluke o smjeni na elu mlade skla-
vinije, zadravajui jedino ulogu cara kao u stvari
jedinog faktora i arbitra u tom inu. Car Ludovik
I. (814.-840.) je Borninoj politikoj jedinici jedno-
stavno imenovao poglavara, pri emu nema ni-
kakve dvojbe da se na vladarevu definitivnu odluku
nije moglo ni smjelo oekivati nikakav prigovor ili
58 priziv. Dravnopravni je odnos sklavinije Hrvatske
prema matinom Franakom carstvu tim opisom sa-
svim jasno definiran. tovie, sudei po izriaju u vernotalijanskim gradovima poput Brescie i Verone
Annales regni Francorum moglo bi se pretpostaviti
da je i Bornin neposredni nasljednik Vladislav tako-
er - barem u normativnim predodbama franakih
politikih elita - koristio dvojni vladarski naslov
dux Dalmatiae atque Liburniae. Na njega je nakon
srodnikove smrti prenijeta kneevska ast zajedno s
Borninom titulom97. Ta je mogunost tim vjerojat-
nija to se, istodobno, radilo o neaku prethodnog
kneza pa je razumljiva tendencija za stalnou titu-
le, ne samo radi osiguravanja neometanog prijelaza
vlasti, ve i u slubi dinastikog kontinuiteta.
6. Tarsatika u ranome srednjem vijeku
Cjelokupan sustav klauzura nastavio se razvijati
tijekom 5. i 6. stoljea. Claustra Alpium Iuliarum
oito e zakazati poetkom 5. stoljea kada su kroza
nj, bez osobitog otpora, prole Alarikove vizigotske
snage. Britanski arheolog i povjesniar Neil Chri-
stie, autor najiscrpnijeg rada koji problematizira ra-
zvoj obrambenih struktura Carstva tijekom kasno-
antikog doba, zakljuuje da je upravo vizigotski
upad bio presudan za raspad sustava. No, naglaava
96
Gradivo, II, str. 61, br. 67. Vidi i N. BUDAK, Croats
between Franks, str. 15 koji s obzirom na dvosmi-
slen izriaj (nepos) otvara mogunost da se radilo o
Borninu unuku, ne nuno neaku. To bi, dakako, kad
bi se moglo dokazati, dodatno uvrstilo pretpostavke
o pokuajima zasnivanja nasljedne vladarske obitelji s
dinastikim pretenzijama.
97
M. Ani, From the Carolingian Official to the Ruler
of Croats: Croats and Carolingian Empire in the First
Half of the 9th c., str. Hortus Artium Medievalium, 3,
Zagreb-Motovun, 1997., str. 10.
da on nije prestao postojati. U administrativnom
pogledu klauzure su nastavile postojati, no promi-
jenila se obrambena strategija. Obrambene mjere su
proirene, pa se tako gradovi i putne postaje dodat-
no utvruju, grade se nove utvrde i promatranice, a
obale rijeka i jezera pretvaraju u obrambene zone98.
Promjene su se dogodile i u obrambenom znaaju
veih gradova koji su bili sredita novaenja jo od
4. stoljea. Upravo zbog toga, tijekom 5. stoljea
mnogi od njih postaju sjedita jedinica koje u nji-
ma borave gotovo trajno. Christie istie da se ovom
procesu militarizacije pejzaa mora pripisati i ka-
strizacija koja je uoljiva i izvan obrambenog po-
jasa. Proces militarizacije nastavit e se, objanjava
Christie, pod ostrogotskom vlau u 6. stoljeu, kao
i pod bizantskom neto poslije. Rupe u obrambre-
nom lancu bile su neprestano popunjavane, a u sje-
sagraene su gradske utvrde, odnosno fortificirane
palae. U alpskim predjelima clusae ili claustrae e
i dalje biti osnovne vojno-administrativne jedinice,
ba kao to su to bile i u proteklim stoljeima99. Su-
stav utvrda sada je povezivao i zid koji je fiziki
zatvarao prilaz Italiji.
Bez obzira to je obrambeni pojas bio djelo-
mino uniten u bizantsko-ostrogotskom ratu sre-
dinom 6. stoljea, oito je da su odreeni njegovi
dijelovi preivjeli bez znatnije tete. Ako je suditi
98
Usp. N. Christie, From the Danube, passim.
Sukladan razvoj, ovog puta na istonom bizant-
sko-arapskom limesu 8. i 9. stoljea, utvruju J. F.
Haldon, H. Kennedy, The Arab-Byzantine fron-
tier in the eighth and ninth centuries: military organi-
sation and society in the borderlands,
, XIX, , 1980.,
str. 84-85. P. TIH, On the Eastern border, str. 194
opisuje langobardsku istonu granicu (langobardski
limes) kao sustav castra i castella na rubu i u unu-
tranjosti furlanske ravnice kojim se kontroliralo naj-
vanije prometnice i blokirali kljuni spojevi nizin s
planinama.
99
N. Christie, From the Danube, str. 568. Usp. ta-
koer J. ael, Der Ostalpenbereich, str. 97-106.
Pouen osobnim iskustvom osvajanja Italije sa sje-
vera, sm Teodorik Veliki vie je puta u svojim pro-
glasima naglaavao vanost alpskih prijelaza usp.
F. Staab, Ostrogothic geographers, str. 56 i bilj.
166. T. S. Brown - N. J. Christie, Was there a
Byzantine model of settlement in Italy?, Mlanges de
lcole franaise de Rome. Moyen-ge, 101/2, Rome,
1989., str. 390 pokazuju kako su bizantske utvrde na
alpskim prijevojima uglavnom samo preuzimale po-
stojee fortifikacije antikog ili kasnoantikog podri-
jetla, popravljajui ih za novu-staru funkciju.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
po ranosrednjovjekovnim dogaanjima, Tarsatika i
njena klauzura bile su meu njima. No, kako istie
L. Margeti, arheoloki nalazi potvruju opstajanje
Tarsatike samo do 5. stoljea, pa je teko s potpu-
nom sigurnou zakljuiti to se s gradom dogodi-
lo tijekom 6. i 7. stoljea100. Dosadanji istraivai
priklonili su se kataklizminom vienju njegove
sudbine. G. Depoli je prema znakovima palei i
nadogradnje na zidinama doao do zakljuka da je
Tarsatika, najvjerojatnije, nastradala tijekom 6. sto-
ljea u bizantsko-ostrogotskom ratu ili u nekom od
avarskih pohoda poetkom 7. stoljea101. B. Benussi
je propadanje Tarsatike smatrao posljedicom avar-
sko-slavenskih pljakakih pohoda koji su grad sve-
li na maleno mjesto s ruralnom ekonomijom102. Iz
njega se, smatrao je Benussi, razvio srednjovjekov-
ni grad. Ostali istraivai su, pak, unitenje Tarsa-
tike pripisali osvetnikom pohodu Karlovih vojski
iz 799. godine.
Dogaaji iz 799. godine koji su se zbili u blizini
Tarsatike zabiljeeni su u nekoliko izvora. Ubojstvo
iz zasjede furlanskog markgrofa Erika, Einhard u
Vita Karoli Magni pripisuje stanovnicima Tarsatike
koji su ga ubili negdje u blizini grada.103 Dogaaj
je zabiljeen u Annales Regni Francorum, Anna-
les Laurissenses, Einhardovom Vita Karoli Magni,
Poetae Saxonis Annalium De gestis Caroli Magni
te u pjesmi patrijarha Paulina koji je Erika osob-
no poznavao104. U Annales Laurissenses stoji da je
100
L. Margeti, Srednjovjekovni pojam grada,
Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, XXVIII/2, Rijeka,
2007., str. 897-904.
101
G. Depoli, I punti oscuri della storia di Tarsatica e
dellorigine di Fiume alla luce delle scoperte archeo-
logiche, Fiume, III/I, Rijeka, 1925., str. 44.
102
B. Benussi, Tharsatica, Atti e memorie della Societ
istriana di archeologia e storia patria, XXXVIII/33,
Parenzo, 1921., str. 175.
103
Einhardi vita Karoli Magni, (ed. G. H. Pertz, G. Wa-
itz, O. Holder-Egger), MGH, SS rer. Germ., 25, Ha-
nnover - Leipzig, 1911., str. 16. N. Labus, Tko je
ubio vojvodu Erika?, str. 7 i d. donosi ostale odnosne
citate. Prema podatcima iz Paulinove pjesme Erik je
ubijen na mons Laurentus, to su stariji istraivai ne-
opravdano povezivali s Lovranom, takoer u Liburni-
ji. L. Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme
dolaska Hrvata, u: Dolazak Hrvata-Ankunft der
Kroaten, Split, 2001., str. 87 i bilj. 174 upozorava da
na dananjem Suaku postoji breuljak Sv. Lovre. Ci-
tirani Margetiev rad je izvorno objavljen u: Zbornik
Historijskog zavoda JAZU, 8, Zagreb, 1977., str. 5-88.
104
Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, I (l.
501-800), (ur. F. Kos), Ljubljana, 1902., str. 363-364,
br. 329. Y.-M. Duval, Paulin dAquile et le duc
markgrof Erik ubijen iuxta Tarsaticam Liburniae
civitatem; tzv. Einhardovi anali smjetaju taj doga-
aj apud Tharsaticam, Liburniae civitatem105; ano-
nimni saski pjesnik (Poeta Saxo) istie da je Erik
oppugnare Liburnorum contenderat urbem Thar-
saticam, dok je Einhard u svom ivotopisu Karla
Velikog velikaevu smrt locirao in Liburnia iuxta
Tharsaticam maritimam civitatem (Vita Karoli Ma-
gni, c. XIII).
Mnotvo je znanstvenika, bavei se povijesnim
gibanjem istonojadranske obale u ranom srednjem
vijeku, ponudilo svoje interpretacije okolnosti koje
su dovele do Erikove smrti. Smatrajui da su ga ubi-
li graani Tarsatike razjanjavala bi se politika pri-
padnost grada nekoj od okolnih dravnih tvorevina.
Jedni su u Tarsatici vidjeli najsjeverniju priobalnu 59
toku hrvatske drave106, a drugi su ju smjetali pod
franaku vlast107. I. Goldstein ostaje, pak, prilino
usamljen u miljenju da je Tarsatika morala biti pod
bizantskom vlau kao znaajna postaja na plov-
nom putu kroz Jadransko more108. S druge strane,
autor najcjelovitije analize izvora vezanih za ovaj
dogaaj, N. Labus, ponudio je posve novo tumae-
nje i objanjenje razvoja dogaaja koji su doveli do
markgrofove smrti. S obzirom na iscrpnost analize,
njegova se interpretacija doima najuvjerljivijom od
svih ponuenih. Labus, meu ostalim, zakljuuje
da Tarsatika nije bila podvrgnuta nijednomu kon-
kretnom suverenitetu krajem 8. stoljea, odnosno
Eric, Antichit Altoadriatiche, XXXII, Udine, 1988.,
str. 115-147 pokazao je kako je Paulin u spise posve-
ene Eriku upleo i patrijarhove nazore o pastoralnoj
skrbi nad novoosvojenim pokrajinama, tonije o mi-
roljubivoj evangelizaciji prostora nasuprot pokrta-
vanju ognjem i maem kakvo su favorizirali frana-
ki velikai poput Erika.
105
Gradivo, I, str. 359, br. 326. O problemima konteksta u
kojem pogibaju Erik i Gerold, markgrof Avarske mar-
ke i bavarski prefekt usp. J. B. Ross, Two neglected
Paladins of Charlemagne: Erich of Friuli and Gerold
of Bavaria, Speculum, XX/2, Cambridge, 1945., str.
225-226.
106
V. Klai, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do
svretka XIX. stoljea, sv. I, Zagreb, 1899., str. 43. L.
Margeti, Antika Tarsatica i poeci Rijeke, Rije-
ka, I/1, Rijeka, 1994., str. 29-34.
107
Poevi od Ivana Luia, pa preko Rakoga, sve do
Margetia, odravala se romantina predodba o ot-
poru graana Tarsatike koji su se suprotstavili frana-
koj vlasti koja je uspostavljena na podruju negda-
nje Tarsatike Liburnije u neko doba izmeu 791. i
799. godine. Vidi u N. Labus, Tko je ubio vojvodu
Erika?, str. 7-8.
108
I. Goldstein, Bizant na Jadranu, str. 127, 152.
 da se nalazila u pojasu niije zemlje koja je razdva-
jala Avare i Franke109. Erikovo, meutim, ubojstvo
pripisuje avarskom manevru, slinom onome kojim
Porfirogenetovo djelo opisuje pad Salone, a u Ein-
hardovom spominjanju Tarsatike prepoznaje ad hoc
osudu svjedoka Erikove pogibije ija je rtva treba-
la posluiti kao primjer kako se slino ne bi ponovi-
lo. N. Labus se slae da je Tarsatika, najvjerojatnije,
bila razorena u franakoj odmazdi, no smatra da je
razoren priobalni grad, odnosno civitas maritima
kako ju naziva Einhard, a ne trsatska utvrda. Izvori,
u tom smislu, ukazuju na kontinuitet antikog i ka-
snoantikog grada iji je ivot, moda, bio naprasno
prekinut 800. godine.
Samouprava i gotovo nezavisan poloaj odre-
60 enih oblasti naspram susjednih dominantnih suve-
reniteta obiljeje je drutvenog razvoja na istonoj
jadranskoj obali 8. i 9. stoljea koje se u novijim
prouavanjima sve jasnije razabire. Dalmatinski
pandan pojavi Tarsatike Liburnije kao polunezavi-
sna politikog entiteta jest provincia Jadertina, oi-
gledno ire podruje ranosrednjovjekovnog Zadra,
koje opsegom nadrasta granice gradske astareje.
Odlaui po strani pitanje formalne nomenklatu-
re, kako god tumaili vijest o postojanju ranosred-
njovjekovne Zadarske pokrajine ini se da ne bi
smjelo biti dvojbi o regionalnom i autonomnom
karakteru te tvorbe u predodbama suvremenik110.
Profil ove politike cjeline naslutio je M. Ani
analizom hagiografskog djela Translatio beati Gri-
N. Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, str. 12.
109
Najprikladnije je problem definirao S. Dokoza,
110
Problematika prouavanja dalmatinskoga plemstva u
srednjem vijeku, Povijesni prilozi, 35, Zagreb, 2008.,
str. 30, bilj. 16: Koji je status Zadar tada imao naj-
bolje pokazuje podatak iz Translatio beati Grisogoni.
Naime analizom ovog spisa vjerojatno iz 9. stoljea
M. Ani je prvi uoio da se u njemu podruje Zadra
naziva Jadertina provincia. Ne ulazei u analizu tog
pojma, niti procjenjujui radi li se doista o nekom
veem podruju koje se na odreen nain sauvalo
od barbarskog osvajanja, na to bi ukazivao naziv,
ili je to tek slobodnije koritenje pojmova od pisca
Translatio, mogli bismo samo pretpostaviti da je za-
darsko podruje za ondanje ljude predstavljalo po-
sebnu, a vjerojatno i u odreenoj mjeri autonomnu,
cjelinu. O podrijetlu pojma Jadertina provincia (ini
se da je proizvod Ivekovieve pogrene transkripcije
izraza iaderensi provincia) vidi sada T. Vedri, Gdje
ive Mirmidonci? Prilog raspravi o znaenju pojmova
Mirmidones i Marab u zadarskoj legendi o prijeno-
su moi Sv. Krevana, Povijesni prilozi, 41, Zagreb,
2011., str. 81 i bilj. 171.
sogoni martyris koje je nastalo u Zadru krajem 9.
ili poetkom 10. stoljea, registrirajui mnogo sta-
rije stanje, iz poetka 9. stoljea ili ak i ranije111.
Vjerojatno u istom svjetlu valja promatrati i pojavu
zadarskog duxa Pavla u drutvu s biskupom Dona-
tom na dvoru Karla Velikoga 805. godine112. Oni su
krajem te godine na franakom dvoru predstavljeni
kao legati Dalmatarum, te je tom prilikom car do-
nio odluke o poloaju narod Venetije i Dalmacije
kao i njihovih predvodnika, unutar konstituiranog
franakoga carstva. Iako su u sredinjim institucija-
ma drave Pavao i Donat oigledno bili percipirani
kao formalnopravno legitimni zastupnici bizantske
Dalmacije u njenoj ukupnosti, legitimitet dvojice
Zadrana, osobito crkvenoga prvaka, vjerojatno nije
poivao na plebiscitarnoj podrci predstavnik svih
dalmatinskih gradova113, jer bi tada zasigurno ovo
poslanstvo ukljuivalo vei i zemljopisno propor-
cionalnije zastupljen broj drugih Dalmatinaca iz cr-
kvene i svjetovne hijerarhije. U ovom se dogaaju,
uistinu, vidi jasan pokazatelj dostignutoga stup-
nja tadanje uzajamne politike razdvojenosti dal-
matinskih gradova114. Nju e dodatno potencirati
petrificiranje politiko-pravne podvojenosti ranoga
srednjovjekovlja na istonojadranskom prostoru,
zadane mirovnim ugovorom u Aachenu (812.) i
njegovim preciziranjima na terenu 817. godine. U
novonastaloj konjunkturi samoorganiziranje novih
politikih subjekata pokazat e se relativno jedno-
stavnom zadaom pod objema suverenitetima.
Ocrtana je situacija na razmeu 8. i 9. stolje-
a pogodovala osamostaljivanju subregionalnih
cjelina (poput Tarsatike) i njihovu prerastanju u
nove politike entitete duljeg ili kraeg trajanja, s
vlastitim teritorijalnim i/ili crkvenim pretenzijama
111
Usp. M. Ani, Translatio beati Grisogoni martyris
kao povijesno vrelo, Starohrvatska prosvjeta, ser. III,
25, Split, 1998., str. 132-134. M. ANI, Mjesto
Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom po-
retku, Zgodovinski asopis, LV/3, Ljubljana, 2001.,
str. 319.
112
M. Ani, From the Carolingian Official, str. 9.
113
Kako je to smatrala N. Klai, a pravilno ocijenio I.
Prlender, Totius gentis metropolim, Historijski
zbornik, 51, Zagreb, 1998., str. 7. Nedavno je reafirmi-
rana mogunost da u duxu Pavlu treba vidjeti bizant-
skoga namjesnika Dalmacije, bilo arhonta ili stratega;
drugi ga interpretiraju kao franakoga dunosnika ili
pak kao gradskog priora Zadra. Usp. pregled milje-
nja: I. Basi, Problemi prouavanja, str. 80-81.
114
I. Prlender, Totius gentis metropolim, str. 8, s rani-
jom literaturom.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

ka susjednim podrujima, pri emu je dominacija Spomenuta se dvaput opetovana vijest u novi-
odreenog subjekata u pojedinim razdobljima bila je vrijeme tumai dominacijom Dubrovnika nad
u manje ili vie pravilnim periodima konjunktur okolnim teritorijem, prvenstveno nad Kotorom, u
smjenjivana subordinacijom u korist monijeg su- uvjetima gotovo neosjetne centralne vlasti Kon-
parnika ili pak ravnoteom snaga meu konkurent- stantinopola, dominacijom koja se mogla oitovati
skim mikroregijama. Percepcija njihova poloaja u na crkvenom kao i na politikom polju.117 Iz ovog
sklopu ukupnog pojma Dalmacije nuno je ovisila vrlo saetog pregleda razvidno je kako su u pojedi-
o irini obzora promatraa, tj. o oekivanjima, poli- nim etapama svoga povijesnoga razvitka odreeni
tikoj i kulturnoj pristranosti te saznanjima kojima gradovi istonojadranske obale kroz kasno 8. i 9.
je promatra raspolagao o povijesnom gibanju u stoljee doivljavali i ostvarivali razliite stupnjeve
ostatku provincije. Tako je bilo mogue da u dvama prestia i teritorijalne, duhovne ili kulturne domi-
Porfirogenetovim djelima, biografiji careva djeda nacije nad svojim irim okrujem: nekima je takav
Bazilija I. te u De thematibus, grad Dubrovnik u razvoj bio determiniran ranijom tradicijom i an-
kontekstu dogaaja iz 866. i 867. godine bude oka- tikim ugledom (Jader, Tarsatika), dok kod drugih
rakteriziran izriajem koji je u latinskom izdanju nastaje ex novo, fizikom relokacijom grada (Split,
Porfirogenetova djela vjerno preveden kao totius Dubrovnik). 61
gentis metropolim: Pravilna ocjena ovih politikih zajednica utjee,
dakako, i na njihovo tradicionalno vienje unutar

susjednih politikih jedinica poput Bizantsko-
,
ga Carstva; oigledno je da one ine neodrivim

tradicionalno miljenje o postojanoj pripadnosti
,
primorskih gradova kao to je Zadar Bizantskoj

Dalmaciji. Zapravo bi trebalo iznova razmotriti
.
itav kompleks podvuen pod taj pojam, jer se re-
, ,
gionalizam i emancipacija pod formalnom egidom
115.
dravnopravne tradicije Istonog Rimskog Carstva
U Vita Basilii se, pak, ista vijest donosi na slje-
na ovom stupnju istraivanja ine uvjerljivijim rje-
dei nain:
enjem za primorske gradove od dugog trajanja
bizantske vlasti, u punom smislu rijei. Istraivanja
, bi, jasno, trebalo proiriti i na podruje sjevernoga
Jadrana, gdje je ranosrednjovjekovna prisutnost Bi-
,
,
,
Basilii, u: Theophanes continuatus, Ioannes Came-
. niata, Symeon Magister, Georgius Monachos, (rec.
I. Bekker), [Corpus scriptorum historiae Byzanti-
, nae, 33], Bonn, 1838., str. 289 (lib. V, 53). Prijevod
, , I. Bekkera: Creatisque ducibus Soldano Sambane et
Chalphuso, qui longe militia bellicaeque rei experi-
116. entia tribulibus reliquis praestare existimabantur, sex
supra triginta naves in Dalmatiam miserunt, quibus
115
Constantinus Porphyrogenitus, De thematibus et De Dalmatarum plures urbes captae sunt, Butoma Rosa et
administrando imperio, accedit Hieroclis Synecdemus inferius Decaterum. Sic cum secundis auris res hosti-
cum Bandurii et Wesselingii commentariis, rec. I. bus succederent, ad ipsam venerunt totius gentis me-
Bekker, Bonn, 1840. (Corpus scriptorum historiae tropolim, quam Ragusium vocant, eamque ad longum
Byzantinae, III), str. 61 (lib. II). Prijevod I. Bekkera: tempus circumsederunt.
Sub imperio autem Michaelis, filii Theophili, classis 117
I. Prlender, Totius gentis metropolim, str. 11-12.
ab Africa ascendit triginta sex, navigiorum, quae Ova kasna potvrda distinktivnosti june Dalmacije u
Soldanum et Samanum et Calphum duces habebant. odnosu na ostatak pokrajine razliito se tumaila u hi-
Hi subegerunt sibi varias Dalmatiae urbes, et Butoban storiografiji. Interpretirana je, primjerice, kao povije-
et Rosan et inferiora Decatera. Venerunt etiam ad eo- sna podloga pojmu Dalmatia Superior i dokaz podjele
rum metropolim, quae Ragusium dicebatur, eamque teme Dalmacije na dvije pokrajine. Pregled miljenja
satis longo tempore obsederunt. nalazi se u I. Basi, Problemi prouavanja, str. 74-76
116
CONSTANTINUS PORPHYROGENITUS, De vita i 79-81.
 zanta izvan otokih gradova Krka, Osora i Raba na
susjednom kopnu ostala prilino neistraenom118.
Pogibija markgrofa Erika kod Tarsatike 799.,
desetak godina nakon pokoravanja Istre, neosporno
je svjedoanstvo neuspjela ostvarivanja franake
vojne kontrole i nad tim podrujem119. Opetovani
napori franake vojske da ostvari vrhovnitvo nad
kvarnerskom regijom i prostorima istono od nje,
kronoloki posteriorni padu Avarskoga kaganata
796. i bez trajna uspjeha, izgleda da se ne mogu u
punoj mjeri objasniti pojedinanim i ogranienim
otporom bizantskih gradskih opina na obali i oto-
cima, ve u jednadbu nakon definitivnog nestanka
avarskog vrhovnitva nad istonim Jadranom valja
uvesti barem posredno vojno-politiko upletanje
62 Bizanta u nastalom vakuumu moi. Nije, naime,
do sada u dovoljnoj mjeri bila isticana injenica da
je izbijanje Franaka na istonu obalu Istre - nakon
osvojenja te regije oko 788. (svakako prije rujna
791.) - bilo prvi neposredan dodir dvaju carstava
na Jadranu, ime postaje razumljivijom i vjerojatni-
jom mogunost organiziranog otpora istonorimske
drave na podruju koje je priznavalo njeno vrhov-
nitvo franakoj vojsci, kao i to da su Tarsaticenses
bili bizantski podanici120.
118
N. Budak, Neki elementi demografsko-ekonom-
skog razvoja i prostorne organizacije otoka Raba od
XI. do kraja XIII. stoljea, Rapski zbornik, 1, Zagreb,
1987., str. 196 tako upozorava da je rapskih posjeda
podno Velebita moralo biti i prije osnivanja Jablanca
kao slobodnog kraljevskog grada 1251., ime je sred-
njovjekovni rapski distrikt znaajno proiren izvan
granica otoka, na susjednom kopnu. Za razliite vrste
bizantske nazonosti u jadranskom bazenu u vremen-
skom slijedu v. I. Goldstein, Bizant na Jadranu.
I. Goldstein, Byzantium on the Adriatic from
550 till 800, Hortus Artium Medievalium, 4, Zagreb -
Motovun, 1998., str. 7-14. I. Goldstein, Hrvati,
hrvatske zemlje i Bizant, Zagreb, 2003. M. Ani,
The Wanning of the Empire: the Disintegration of By-
zantine Rule on the Eastern Adriatic in the 9th century,
Hortus Artium Medievalium, 4, Zagreb - Motovun,
1998., str. 15-24.
119
Tako M. Levak, Slaveni vojvode Ivana. Kolonizacija
Slavena u Istri u poetnom razdoblju franake upra-
ve, Zagreb, 2007., str. 42-43, koji, tovie, smatra i
da se pohod kralja Pipina 797. na Slavene odnosio na
Hrvate, i to vjerojatno one istono od Istre, ali je polu-
io samo trenutaan uspjeh.
120
Tako G. Manojlovi, Jadransko pomorje IX.
stoljea u svjetlu istono-rimske (bizantinske) povi-
jesti, Rad JAZU, 150, Zagreb, 1902., str. 94-98. N.
Klai, Najnoviji radovi o 29., 30. i 31. poglavlju
u djelu De administrando imperio cara Konstantina
VII. Porfirogeneta, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv.
7. Tarsatika biskupsko sjedite?
Indikativno je to isti Einhard koji je u biografi-
ji Karla Velikoga Erikovu smrt locirao in Liburnia
iuxta Tharsaticam maritimam civitatem (a u svojoj
redakciji anala apud Tharsaticam, Liburniae civita-
tem), na drugom mjestu, opisujui ustanak donjo-
panonskog kneza Ljudevita (bellum Liudewiticum)
kao i dugotrajne franake protumjere kojima ga se
nastojalo pacificirati, u unosu pod godinom 822.
spominje Sisciju, jedno od kneevih sjedita, tako-
er kao civitas121. Tim izriajem se, u naelu, ozna-
avaju oni gradovi koji su bili biskupska sjedita,
diferencijalno ih odreujui spram pojma castrum,
oppidum i sl., upravo stoga to su kao sredita cr-
kvene organizacije civitates posjedovali osobito va-
an urbani atribut.
Ta tradicija apelativa civitas za naselje visoko
uzdignuto u crkvenoj hijerarhiji, s uporitem u ra-
15, Split, 1985., str. 41. I. Goldstein, Bizant na
Jadranu, str. 127, 152. N. Budak, Karlo Veliki,
Karolinzi i Hrvati, Split, 2001., str. 90 smatra kako
za Tarsatiku moemo samo pretpostaviti da je bila
pod bizantskim nadzorom. P. tih, Istria at the on-
set of the Frankish rule, or the impact of global poli-
tics on regional and local conditions, u: The Middle
Ages (izvornik: Istra na zaetku frankovske oblasti in
v kontekstu razmer na irem prostoru med severnim
Jadranom in srednjo Donavo, Acta Histriae, XIII/1,
Koper, 2005., str. 1-20), str. 225: The latter (sc. Eric
duke of Friuli) was killed in 799 in an ambush near
Tarsatica in Liburnia, which belonged to the sphe-
re, if not dominion, of Byzantium, and it can there-
fore not be excluded that his death was instigated by
Constantinople. Slino i R. Katii, Litterarum
studia. Knjievnost i naobrazba ranoga hrvatskog
srednjovjekovlja, Zagreb, 1998., str. 320: Oito je
prodiranje Franaka na liburnsko podruje to je prizna-
valo bizantsko vrhovnitvo, iako ne i bizantsku vlast,
najprvo nailo na ogoren otpor. . ,
, 600-
1025. , 22007., str. 227:
(sic),
,
. , ,
, , ,
, (sic)
. D. Dzino, Becoming Slav,
str. 183 i bilj. 26 donosi pregled najnovijih miljenja.
121
Rije je o prvom spomenu Siscije u pisanim vrelima
nakon kraja antike. Prvi je na ovu okolnost upozorio
B. Benussi, Tharsatica, str. 180, bilj. 109. ire o
problemu: N. Budak, Sisak u ranom srednjem vi-
jeku, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 27, Zagreb,
1994., str. 172-173.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

nokranskoj starini, usklaena je, ini se, s praksa-
ma koje registriraju i Porfirogenetovi izvori. Naime,
mada urbana terminologija nije bila normirana ili
fosilizirana, ve je fluktuirala ovisno o vremenu i
znaenju koje su odgovarajuim pojmovima pri-
davali pojedini autori, ranosrednjovjekovni pisci
operirali su s ne ba razgranatim i iznijansiranim
terminolokim aparatom kada je bila rije o urba-
nim strukturama. Semantika bit naziva ponekad se
mogla naslutiti samo iz konteksta. Dobar su primjer
u tom smislu (nastanjeni grado- vitas e - za razliku od castruma ili villae - posjedo-
vi) koju okrunjeni pisac rabi kao antinomiju pojmu
(opustjeli gradovi). Dosadanjim
miljenjima o smislu prvonavedene sintagme - a
posljedino i drugonavedene, kao njene suprotnosti
s odgovarajuim negativnim predznakom - u znae-
njima gradovi s dominantnim udjelom starosjedi-
lakog romanskog stanovnitva, odnosno grado-
vi pod vrhovnitvom bizantske drave, gradovi
iji su itelji ustrojeni u iv naseobinski organizam
na rimskoj gradskoj ustrojbenoj tradiciji ili na-
prosto gradovi koji su nastanjeni u doslovnom
smislu, suprotstavio je nedavno T. ivkovi novo,
prilino uvjerljivo tumaenje prema kojem se radi
o elementima crkvene organizacije122. Drugim rije-
ima, su oni gradovi u kojima vie
ne postoji iva kranska zajednica, ime automat-
ski prestaju biti dio oikoumene: naputeni su, jer
ire o problemu: T. , Constantine
122
se u njima ugasio podruni crkveni ustroj. S druge
strane, naznake i tragovi njihove davne pripadnosti
kranskoj ekumeni jo uvijek se dadu jasno raza-
znati, to i jest osnovna motivacija pieva interesa
za njih - samom injenicom njihove nekadanje pri-
padnosti kranskome kulturnom i civilizacijskom
krugu podrazumijeva se i njihova nekadanja pri-
padnost dravnoj zajednici Romej. Terminoloka
razlika, na tragu antikoga shvaanja prostora, ne
ovisi o fizikom, nego o drutvenom aspektu123. Ci-
vati niz prestinijih atributa, koji proizlaze iz njego-
ve uznapredovale drutveno-teritorijalne funkcije,
kvalitativnog skoka u odnosu na prethodnu fazu.
Prema tome, naseobina se dri nastanjenom onda
kad je strukturirana kao kranska opina, kao upa 63
ili biskupija. Kranska opina (civitas) je suprot-
nost za (civitas deserta).
U sluaju pak Siscije, s dobrim se razlogom
moe pretpostaviti postojanje crkvenoga ustroja na
biskupskoj razini u vrijeme Ljudevitova ustanka.
Naselje je sauvalo ime antikog grada, kontinui-
tet naseljenosti te tradiciju crkvene hijerarhije (nje-
gov posljednji spomen u kasnoj antici povezan je
takoer uz siscijskog biskupa i njegovu nazonost
crkvenim koncilima u Saloni 530. i 533.) koja je
u vremenu franake prevlasti mogla samo dodat-
no potaknuti reafirmiranje biskupske organizacije
u najznaajnijem gradu zapadne Panonije, ijim
e centrom ostati kroz itav rani srednji vijek. Sis-

Porhyrogenitus kastra oikoumena in the Southern
Slavs Principalities, , LVII, dijecezama - spominje u aktima crkvenoga sabora
, 2008., str. 17-26. Koristei se drugim po-
tvrdama i analogijama iz De administrando imperio,
ivkovi je pokazao da se toan prijevod, razumije-
vanje i tumaenje pojmova o kojima je rije uvelike
oslanja na kontekstualnu podlogu, budui da su kori-
teni u narativnim sklopovima koji ocrtavaju vrlo spe-
cifine drutvene i politike okolnosti, i to iskljuivo
u poglavljima posveenima zapadnobalkanskoj regi-
ji. Iz analognih upotreba pojmova
i u spisu (Kapua, gradovi u vlasti
Peenega na Dnjestru), naime, nedvosmisleno proizla-
zi da broj stanovnika prisutnih u spornim gradovima,
pa ak i njihovo etniko podrijetlo kao i podvrgava-
nje vrhovnoj vlasti Romej te karakter drutvenog
ustroja (plemensko ureenje) nisu bili odluujuim
faktorima pri oblikovanju sintagmi
i . Presudan je determinirajui element,
nasuprot tomu, bila nazonost ili nenazonost crkve-
ne organizacije u pojedinim gradskim sreditima, pri
emu je inkorporiranje gradskog stanovnitva u suvre-
menu kransku hijerarhijsku strukturu u predodba-
ma pisca daleko nadilazilo sporedna pitanja geneze,
kronologije i sastava spomenutog stanovnita.
cijska se biskupija - kao jedina meu panonskim
odranog u Splitu 928. kao dobro napuena i opskr-
bljena sveenstvom124.
Moe li se, na tragu svega to je izneseno, i ci-
vitas Tarsatica sagledati kao biskupsko sjedite?
123
U tom je smislu srodno tumaenju u B. Kunti
Makvi, La continuit de la mentalit urbaine: de
Pline lAncien Constantin Porphyrognte, Hortus
Artium Medievalium, 4, Zagreb - Motovun, 1998., str.
237 gdje je pojam shvaen u kulturno-civilizacijskom
smislu: Te naseobine pod tuim suverenitetom ned-
vojbeno se razlikuju od ranije spomenutih rimskih
gradova, no ini se da je Porfirogenetu za odrednicu
oikomenon kstron bitno moe li naseobinu prepo-
znati kao uporite, prenositelja, i - za njen neposred-
ni okoli - kao provoditelja zakona i odredaba vlasti.
Podruje gdje nema takvog civilizacijskog i za dravu
konstitutivnog arita je pusto, aokton ka rmon,
koliko god ono moglo u stvarnosti obilovati itelji-
ma.
124
CD I, str. 37, Nr. 26.
 Kasnoantiki je municipalitet Tarsatike leao u are-
alu Pule kao najblieg grada u rangu kolonije te po-
sljedino vjerojatno bio podloan pulskoj biskupiji
kao u crkvenom smislu hijerarhijski nadreenom
centru, vjerojatno sa statusom arhiprezbiterijata.
Alternativno bi se radilo o samosvojnoj biskupiji.
Ta je mogunost otvorena najnovijim arheolokim
istraivanjima u rijekom Starom gradu125. Tarsati-
ka se kao biskupija jedini put spominje u povelji
cara Otona III. iz 996. godine, kojom rimsko-nje-
maki vladar akvilejskom patrijarhu Ivanu dodje-
ljuje jurisdikciju nad i, ini se, pravo utemeljenja
est gornjojadranskih biskupija126. Na posljednjem
je mjestu Tarsatika biskupija. U povelji se car po-
ziva na tom prilikom predoenu mu ispravu njego-
64 vog prethodnika Karla Velikog, koji je 803. godine
navodno akvilejskom patrijarhu Paulinu udijelio
isti privilegij nad istim crkvenim institucijama127.
125
N. Novak, Prinos ranom kranstvu, str. 183, 192.
ire o problemu: M. Bogovi, Crkveno ustrojstvo
dananjeg podruja Rijeko-senjske nadbiskupi-
je u srednjem vijeku, Rijeki teoloki asopis, IV/2,
Rijeka, 1996., str. 293-294.
126
MGH, DD, II/2: Ottonis III diplomata, Hannover,
1893, str. 626-627, Nr. 215 (26. lipnja 996.): eidem
sanctae aecclesiae confirmare atque largiri dignare-
mur per hoc nostrum preceptum sex episcopatus quos
pi recordationis Carolus imperator augustus ei per
suum concessit preceptum, et cuncta alia precepta ab
ipso vel ab aliis nostris predecessoribus regibus sive
imperatoribus prefatae sanct Aquilegensi cclesiae
collata vel confirmata. () episcopatus sex, unum
videlicet Concordiensem, alium Utinensem, tertium
illum qui apud Civitatem novam Histriae constitutus
esse noscitur, quartum vero Ruginensem, quintum
Petenensem, sextum Tarsaticensem. () sicut pre-
taxatus Karolus imperator constituit, in his prenomi-
natis locis episcopos ordinandi ac regendi sive dandi
nullus ius vel potestatem habere seu exercere aliqu-
ando presumat preter eum qui sanctae Aquilegensis
aecclesiae gubernacula videbitur regere.
127
MGH, DD Kar., I, (ed. A. Dopsch, J. Lechner, M.
Tangl), Hannover, 1906., str. 399, Nr. 270 (Rim, 4.
kolovoza 803.): Pateat igitur omnibus sanctae dei
aecclesiae presentibus ac futuris fidelibus domnum
Paulinum sanctae Aquileiensis aecclesiae patriar-
cham Romae erga nostri pietatem et papae miseri-
cordiam in quodam synodali concilio lamentationem
fecisse, suam videlicet aecclesiam ingenti pagano-
rum populatione poene totam existere desolatam.
() a nostro nunc iu[re] transfundimus in ius [et
pot]estatem domni supra dicti [Pa]ulini patriarchae
omniu[mque] illius successorum sex episcopatus,
unum videlic[et] Concordiensem, alterum [Ut]inen-
sem, tercium illum, qui apud Civitatem novam Histriae
constitutus esse noscitur, quartum vero Ruginnensem,
Ova isprava predoena Otonu III. je diplomatiki
falsifikat nastao na osnovi isprave Karla Velikoga
od 4. kolovoza 792. godine. Postavlja se, meu-
tim, pitanje istinitosti podataka koji se donose u
Otonovom privilegiju, a odnose se na Konkordij-
sku, Udinsku, Novigradsku, Rovinjsku, Piansku i
Tarsatiku biskupiju. Smisao krivotvorenja isprave
Karla Velikog ovdje je oito u funkciji proirenja
crkvene jurisdikcije Akvilejske crkve: ona preten-
dira na in utemeljenja navedenih biskupija kako bi
im se bila u stanju nametnuti kao naddijecezanska
vlast. Unato injenici da carska povelja iz 803. go-
dine u obliku u kojem je podnesena Otonu III. ni-
kada nije postojala, nije vjerojatno da bi svi podaci
koji se u njoj nalaze bili u potpunosti neautentini.
Time bi sama svrhovitost ina krivotvorenja kao i
motivacija sastavljaa patvorine bile dovedene u pi-
tanje. Sm akt utemeljenja biskupskih sjedita pod
Karlom Velikim, dakle, mogao je biti apropriran od
strane Akvilejske metropolije, ali ne i svijest o vrlo
staroj, predotonskoj tradiciji episkopalnog statu-
sa spomenutih gradova. Uz to, ostaje nepobitnom
injenica da se listina iz 803. godine - bez obzira
radilo se o originalu ili falsifikatu - poziva upravo
na Karla Velikoga kao darovatelja, to nedvojbeno
upuuje da je franaki vladar imao ingerencije nad
dijecezama o kojima je rije. U suprotnom bi kri-
votvorena darovnica bila disfunkcionalna, jer bi se
pozivala na darovatelja koji to nije mogao biti.
Prema miljenju L. Margetia128, meu nabro-
jenim biskupijama mogue je povijesno potvrditi
jedino biskupiju u Konkordiji kao postojeu u vri-
jeme sastavljanja Otonove isprave, dok je ostale
prema miljenju ovog autora tek trebalo utemeljiti,
odnosno daje se tek carsko doputenje patrijarhu da
osnuje biskupska sjedita u navedenim gradovima.
quintum Penetensem, sextum Tarsaticensem. () ut
in his prenominatis locis epyscopos ordinandi ac re-
gendi sive dandi nullus ius vel potestatem habere seu
exercere aliquando presumat preter eum, qui sanctae
Aquileiensis aecclesiae gubernacula videbitur regere.
128
L. Margeti, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983.,
str. 132-133. L. MARGETI, Tarsatica, str. 735-736,
742-743. L. MARGETI, Odnosi Liburnije i Istre
u antici i ranom srednjem vijeku, Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru, 35, Zadar, 1993.,
str. 56. ini se da je tada s upjehom osnovana jedino
biskupija u Pianu (Pedena), iji se biskup spominje
1015. u jednoj ispravi cara Henrika II.: Stephanus
Petenensis episcopus. ire o problemu: M. Uhlirz,
Der Adriaraum in der Sdostpolitik der ottonis-
chen Kaiser (962-1002), Sdost-Forschungen, 22,
Mnchen, 1963., str. 118-125.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Radilo bi se o irenju utjecaja akvilejske crkve, a
time i irenja vlasti zapadnoga carstva dijelom na
tetu patrijarha u Gradu, dakle zapravo na tetu
Mletaka, a dijelom na tetu Hrvatske. Smatramo
da je postojanje novigradske biskupije barem od
posljednje etvrtine 8. stoljea nakon vie inter-
disciplinarnih analiza posveenih tom problemu
tijekom posljednjih desetljea sasvim nesporno129.
Ona je tada pod biskupom Mauricijem bila karo-
linka ekspozitura, podlona akvilejskom patrijar-
hu i umetnuta u stari kasnoantiko-bizantski sustav
istarskih crkvenih dijeceza. Stoga ne bi trebalo a
limine odbacivati ni mogunost kako je na razmeu
8. i 9. stoljea analogan prodor na susjedno podru-
je pokuao biti ostvaren i osnivanjem biskupije u
Tarsatici, bez obzira da li je taj pokuaj uspio ili ne.
Jedinim pisanim izvorom koji spominje razara-
nje liburnskog grada ostaje tek relativno pouzdana
kronika Ivana akona (I, 23):
Mortua est namque Herenis augusta, quae rexe-
rat imperium annis VIII et Nicyforus imperiale fa-
stigium adeptus est. Quem quidam tirrannus, Tur-
chis nomine, magna expedicione stipatus, conatus
est ad praelium provocare. Sed augustus cum sui
imperii pene omnia loca contra tyrrannum tueretur,
t a n t u m o d o s o l u m Ta r s a t i c u m d e s t r u -
e r e p o t u i t . Postmodum vero predictus tirrannus
penitens quod contra imperiale numen aliquod ne-
fas peregisset, devotus et cernuus suam adinvenit
gratiam (Istoria Veneticorum, I, 23)130.
Kronoloke odrednice sadrane u tekstu smjeta-
ju taj dogaaj u rano razdoblje vladavine bizantsko-
ga cara Nikefora I. (802.-811.), nasljednika carice
Irene, no one ostaju i jedinom vijeu iz teksta koju
je mogue koliko-toliko neprijeporno protumaiti
(zabiljeena duljina Irenine samostalne vladavine
je netona, kao i podatak da je carsko prijestolje
ispranjeno tek njezinom smru). akonov ljetopis,
naime, u nastavku pripovijeda o izvjesnom tirani-
129
M. Jurkovi, Novigrad Istarski izmeu 7. i 12.
stoljea. Split, 1996. M. Levak, Slaveni vojvode
Ivana, str. 110. P. tih, Istria at the onset, str. 213-
214.
130
Usp. IOHANNES DIACONUS, Istoria Veneticorum,
(ed. L. A. Berto), Istituto Storico Italiano per il Medio
Evo. Fonti per la Storia dellItalia medievale. Storici
italiani dal Cinquecento al Millecinquecento ad uso
delle scuole, 2, Bologna, 1999., str. 106. O interpreta-
cijama odlomka, koje otvaraju mnoge probleme, vidi
G. Manojlovi, Jadransko pomorje, str. 95-97 i N.
Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, str. 12, bilj. 40.
nu (vjerojatno u znaenju pretendent) po imenu
Turchis, ija je pobuna zaprijetila vlasti novoustoli-
enog vladara. Pri procesu saniranja te prijetnje car
je bio prisiljen vojno reagirati, da bi se izvjetava
dalje akonov narativ na kraju spomenuti Turchis
kajui se iznova podvrgnuo carskoj vlasti te po-
novno zadobio vladarevu milost. Turchis o kojem
je rije obino se vezuje uza zapovjednika maloa-
zijskoga ustanka, stratega vane anatolske teme,
Bardana Turka ( ), armenskog
podrijetla, ija je pobuna doista 803. godine ugrozi-
la samovlast cara Nikefora I.
Bardanova kratkovjeka i neuspjena pobuna tu-
mai se kao konglomerat reakcije irokih vojnikih
slojeva na nepopularne fiskalne mjere Nikefora I.
i osobnih ambicija anatolskoga stratega (predstav- 65
nika zemljoposjednike aristokracije i nositelja
ikonodulskih tradicija), s kojima je bila u prolaznoj
sprezi kao zajedniki izraz nezadovoljstva novim
vladarom. Armenev je pokuaj uzurpacije, mada u
poetku impresivan (pobunjenika vojska u jednom
je trenutku iznosila gotovo polovinu cjelokupnih
aktivnih trupa Carstva) u konanici ipak bio kratka
daha. to zbog izostanka oekivane potpore Bar-
danovih pristalica u prijestolnici u obliku ustanka
carigradskog puka protiv vladajueg cara, to zbog
nedovoljne podrke irih masa civilnog stanovni-
tva u provinciji, to zbog prelaska dvojice preosta-
lih voa pobune (budui carevi Lav V. i Mihajlo II.)
na Nikeforovu stranu i posljedinog osipanja opo-
zicijskih snaga, Bardanov se poloaj relativno brzo
pokazao neodrivim, tako da je itava akcija morala
biti privedena kraju bez izravnog vojnog sraza dviju
strana. Pregovorima izmeu Bardana Turka i Nike-
fora I. zakljueni su - za obje strane prilino povolj-
ni - uvjeti mira prema kojima je strategu zajamena
osobna sigurnost, a njegovim pristaama oprost od
kazne ukoliko se bez otpora predaju carskim sna-
gama131.
Navodnu carsku milost koju je Bardan stekao,
prema vijestima Ivana akona, moe se tumaiti i-
131
O Bardanovom ustanku iscrpno: G. Ostrogorski,
Povijest Bizanta. (Prev. M. i K. Miladinov), Zagreb,
2002., str. 103. . . -,
,
, 5, , 1983., str. 203-215. W.
Treadgold, The Byzantine revival, 780-842.
Stanford, 1988., str. 131-135, 196-199. P. A.
HOLLINGSWORTH, Bardanes Tourkos, u: Oxford
Dictionary of Byzantium, vol. 1, (ed. A. P. Kazhdan),
New York-Oxford, 1991., str. 255.
 njenicom da nije - kako bi se moda moglo oekiva-
ti - za svoj pokuaj vojnog udara bio kanjen smru,
ve mu je blagonaklono doputeno da se povue u
samostan koji je sam utemeljio (ondje je, dodue,
ipak naknadno oslijepljen, to vjerojatno treba obja-
sniti inom uklanjanja potencijalne budue prijetnje
za dinastiju diskvalificirajuom tjelesnom kaznom).
Pritom iz stilizacije akonova teksta - doim je car
gotovo sva mjesta svoga carstva ouvao od uzurpa-
tora, jedino je mogao razoriti Tarsatiku - nije jasno
odnosi li se vijest o razaranju Tarsatike na bizant-
skog cara ili na pobunjenika kao vritelje radnje.
Dekonstruiranjem reeninoga sklopa kristaliziraju
se dva naina na koja se moe tumaiti njen smisao,
oba s izvjesnim proturjejima:
66 a) bizantski vladar nastojao je sprijeiti ulaz
pobunjenikih snaga u gradove Carstva, to mu je
polo za rukom u svim gradovima osim u Tarsatici
( carska vlast je morala izvriti odmazdu nad ne-
lojalnim graanima ovoga grada);
b) caru lojalno mjesno stanovnitvo nastojalo
je sprijeiti Bardanove pristae da zauzmu grado-
ve Carstva, to su uspjeli postii u svim gradovima
osim u Tarsatici ( pripadnici pobunjenikog po-
kreta vojno su zaposjeli Tarsatiku kao jedini grad u
dravi koji je pretrpio takvu sudbinu);
Prema tome, spomenuti je odlomak mogue
dvojako tumaiti, naravno s dalekosenim inter-
pretativnim konsekvencama. Opcija da je spomen
Tarsatike, u odlomku posveenom maloazijskom
ustanku, rezultat pogreke prepisivaa pri transmi-
siji teksta, tj. da je Ivan akon previdom asocirao
neki od anatolijskih ili frigijskih gradova slinog
imena uz Tarsatiku, prestala je biti uvjerljiva kada
je analitikim postupkom pokazano da homonimi-
je takvog tipa nije moglo biti132. Drugim rijeima,
trebalo je pronai alternativno, uvjerljivije rjeenje
problemu pojave Tarsatike u odgovarajuem se-
gmentu narativa mletakoga ljetopisca. G. Manoj-
lovi je s pravom primijetio da struktura akonove
reenice na citiranom mjestu nije logiki konstrui-
rana. U sluaju da je njenim subjektom bio vlada-
jui car, proizlazi da je Nikefor I. izvrio odmazdu
nad liburnskim gradom kao lokalnim gnijezdom
pobunjenika Bardanovih pristaa, emu je i na da-
nanjoj razini historiografskih saznanja posve do-
132
Usp. G. Manojlovi, Jadransko pomorje, str. 95
s popisom naseljenih mjesta spomenutih u grkom
izvorniku izvjetaja o ustanku te njegovu zapadnom
latinskom prijevodu iz pera Anastazija Bibliotekara.
statno suprotstaviti davni Manojloviev komentar:
jedva je mogue pomisliti, da bi se Trsat odmetnuo
od carstva u svezi s maloazijskim ustankom anato-
likoga stratega, kojemu se nije pridruio ni Hriso-
polis, a kamo li evropska koja pokrajina ili grad133.
U sluaju, pak, da je subjektom navedene reenice
bio pretendent na carsko prijestolje, tekoe posta-
ju potpuno nepremostivima, naprosto zato to su se
sva poznata kretanja Bardana i njegovih pristaa, u
izvornoj grai dobro potkrijepljena, odvijala u sre-
dinjim i zapadnim dijelovima Male Azije (Amorij,
Nikomedija, Hrizopol, Malagina), dakle u sredi-
njim pokrajinama Carstva, a ne na sjeveru jadran-
skog priobalja. Pridrui li se tome okolnost da se
cjelokupan tijek Bardanove pobune odvijao izmeu
srpnja i rujna 803. godine, dakle unutar nepuna dva
mjeseca, postaje jasno da ni o kakvom politikom
odjeku tog dogaaja na udaljenoj zapadnoj perife-
riji Carstva ne moe biti govora. ak i ukoliko bi-
smo mogli dokazati da je vijest o ustanku dospjela
iz Male Azije do krajnjeg sjeverozapadnoga ruba
Dalmacije na vrijeme da u kratkom vremenu pri-
je guenja Bardanova pokreta potakne lokalnu re-
akciju i organizaciju otpora carskoj vlasti (za to,
ponavljamo, nema nikakvih pokazatelja), tek pre-
ostaje objasniti zato bi se uope jedna kvarnerska
primorska opina - i to jedina meu bizantskim
gradovima na Jadranu - odluila na takav korak te
kakve je ambicije mogla gajiti za sluaj povoljna
ishoda. U svemu, dakle, ni jedno od dva postojea
razrjeenja znaenja sporne reenice nije odrivo.
Ranije navedena dvosmislenost i bila je ona
pojedinost koja je potaknula G. Manojlovia da u
davnanjoj, u mnogoemu do danas nenadmaenoj
raspravi posveenoj odnosima srednjobizantske dr-
ave prema jadranskom bazenu u 9. stoljeu, uzme
u razmatranje vie mogunosti interpretacije teksta
mletakoga ljetopisca u njegovu postojeem obli-
ku, ne priklanjajui se izriito nijednoj od njih, ali
istiui kako ne bi bilo ni najmanje neumjesno real-
ne politike rukovoditelje Tarsatike traiti u Bizan-
tincima134. Nezgrapno formulirani reenini period
hrvatski je bizantolog pokuao razrijeiti ponudiv-
i novo, tree itanje pretpostavkom da reenica u
obliku u kojem je tradirana predstavlja konstrukt
nastao sjedinjenjem dvaju nepovezanih reeninih
sklopova u novu cjelinu. Drugim rijeima, postoje-
G. Manojlovi, Jadransko pomorje, str. 96.
133
G. Manojlovi, Jadransko pomorje, str. 90-98.
134
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
a sintaktiki sporna i semantiki neodriva struk-
tura rezultat je prvobitne praznine u predloku koja
je u nekoj etapi transmisije teksta nespretno premo-
ena povezivanjem reenica koje su bile susljed-
ne, ali su dolazile iz razliitih konteksta, dakako s
razliitim odnosnim subjektima i objektima. Pred-
loci su bile dvije sadrajno i sintaktiki odvojene
cjeline. Njihovim prekrajanjem nainjena je tek na
prvi pogled logina cjelina, generirajui anomalije
koje su se oitovale pri svim pokuajima njena i-
tanja i tumaenja. Pritom je spona razvidna upravo
na mjestu gdje se izvorno nalazio subjekt sintagme
tantumodo solum Tarsaticum destruere potuit, koja
je u novoj kompoziciji odlomka neorganski nastav-
ljena na prethodnu reenicu o carevoj brizi za gra-
dove Carstva. Drugim rijeima, postojei reenini
period konglomerat je poetka jedne reenice i do-
vretka druge meu kojima stoji tekstoloka laku-
na. U takvoj situaciji historiografska interpretacija
reenog odlomka nuno zalazi u sferu domiljanja
o obliku i znaenju dijelova koji u njemu nedosta-
ju, pa i svaki prijedlog ima jedino karakter manje
ili vie uspjene kombinacije. K tome, valja doda-
ti da se - Manojlovievim lucidnim razmatranjima
unato - subjekt nepotpunog reeninog niza koji se
odnosi na Tarsatiku vjerojatno ipak kontekstualno
nije znatnije udaljavao od teme odlomka, ustanka
Bardana Turka, jer bi u tom sluaju bilo prilino
teko objasniti povratak panje na sudbinu uzur-
patorova pokreta u narednim retcima (Postmodum
vero predictus tirrannus itd.).
Ukoliko je kakav ekskurs i postojao na mjestu
neprirodnog spoja razliitih reenica pa je takav
prenesen u kritikim izdanjima akonova teksta,
njegovi su protagonisti po svemu sudei takoer
bili bizantski car ili osoba po imenu Turchis. Jasno,
u sluaju da se pod tim imenom krije neka druga
povijesna linost, intenzivnije vezana uz lokalne
prilike, tumaenje teksta bilo bi znatno olakano,
a sve bi gore navedene historiografske nedoumice
postale suvinima. No, ozbiljna prepreka potonjoj
pretpostavci proizlazi iz injenice da tekst kakav
jest prilino vjerno, makar saeto, oslikava upravo
tijek ustanka Bardana Turka, od njegova odmetnu-
a pa sve do pomirbenog prestanka neprijateljstava
prema caru, tako da za sada nije lako pronai upori-
ta identifikaciji akonovog Turkisa s nekom dru-
gom linou. Na pitanja: je li Turchis zaista latin-
ski ekvivalent grkog imena Carolingian, str. 316. O Adalhardu vidi opirno F.
koje je nosio predvodnik pobune protiv Nikefora I.,
ili osobno ime koje donosi Ivan akon treba identi-
ficirati s drugom osobom, te odnose li se dogaaji i
okolnosti iz akonova izvjea (i na koji nain) na
kvarnersko primorje u kontekstu kompleksa vojnih
i diplomatskih aktivnosti prvoga desetljea 9. sto-
ljea poznatog kao Pax Nicephori, bit e mogue
dati pouzdaniji odgovor tek nakon posebne egze-
geze. Ono to je u kontekstu ovdje predstavljenog
istraivanja mnogo vanije istaknuti i pred im va-
lja zastati, jest injenica da akonov tekst posreduje
dvije pouzdane potvrde: prvo, da su dogaaji o koji-
ma on izvjeuje kronoloki vrsto omeeni samim
poetcima vladavine Nikefora I., oko 803. godine,
te da stoga usko slijede dogaaje oko Tarsatike 799.
godine; drugo, da se dravnopravne ingerencije nad
spomenutim gradom izriito pripisuju bizantskim 67
vlastodrcima kao nositeljima legitimnih prava nad
Tarsatikom (ona se ubraja u loca imperii). Time se
potvruje pretpostavka do koje se dolazi i bez a-
konova podatka.
8. Tarsatika Liburnija
na Peutingerovoj karti kriteriji prikaza
Kada se na ovaj nain sagledaju znaajni periodi
tarsatike povijesti, postaje oigledno zbog ega je
Tarsatika zabiljeena na Peutingerovoj karti. to-
vie, razotkrivaju se i mogue datacije kasnoanti-
koga kartovnog predloka i ranosrednjovjekovne
preslike. Tarsatika je bila znaajno vojno-admini-
strativno sredite u drugoj polovini 2. stoljea, pa
ponovno izmeu 4. i 7. stoljea, a njen e znaaj
biti obnovljen u doba franako-avarskih ratova
kada se, kako je Labus pokazao, nala na jednome
od smjerova franakog napredovanja u Panoniju.
Karolinka vojna obavjetajna sluba, naglaava
ameriki medievist Bernard S. Bachrach, bila je po-
sveena prikupljanju svih dostupnih zemljopisnih i
topografskih podataka o podrujima na kojima su
namjeravali ratovati135. Bachrach je zakljuke izveo
iz paljivog itanja De ordine palatii, svojevrsnog
prirunika koji je sastavio opat Adalhard iz Corbi-
ea ( 826.), brati Karla Velikoga i njegov primus
consiliarius136. Djelo donosi obilje informacija o
135
B. S. Bachrach, Charlemagne and the Carolingian,
str. 319-320.
136
Takvim ga imenuje nadbiskup Hinkmar iz Reimsa,
koji je uestalo bio povezivan s nastankom ovoga
djela. Vidi B. S. Bachrach, Charlemagne and the
Foucher, Adalhard et les deux Corbie, fondation
 tome kako je bio organiziran Karlov dvor i kako je
funkcionirao. Meu ostalim, Adalhard posveuje
cjelokupno poglavlje nainima prikupljanja obavi-
jesnih podataka. Nema sumnje da je franako zapo-
vjednitvo 799. godine bilo izvrsno obavijeteno o
svim mjestima i gradovima koji su se nalazili uzdu
puteva koji su vodili prema Panoniji, pa tako i o
poloaju i znaaju Tarsatike. Bachrach je ukazao i
na stupanj u kojem su se karolinki stratezi oslanjali
na podatke proizale iz prouavanja povijesne ge-
ografije koja je u velikoj veini sluajeva bila naj-
pouzdaniji raspoloivi izvor informacija o kojima
je ovisila uspjenost rata137. Pri tome, kasnoantika
karta predstavljala je izvrstan izvor informacija o
planiranim pravcima napredovanja prema Panoni-
68 ji, a na njoj je Tarsatika bila oznaena kao sredite
klauzure138.
Pri razmatranju biljeenja Tarsatike na karti va-
lja pak imati na umu da sadraj karte nije puka pre-
slika kasnoantikog sadraja, barem ne na segmen-
tima karte na kojima je prikazana Europa. Prikaz
urbanog pejzaa nesumnjivo se zasniva na kasno-
antikom predloku, to je posve logino s obzirom
da su kasnoantiki itinerariji i kasnoantiki urbani
pejza bili oslonac ranosrednjovjekovnom snalae-
nju u prostoru. O tomu, primjerice, izvrsno svjedoi
Einhardovo djelo Translatio et miracula Marcellini
et Petri. Pri opisu translacije relikvija sv. Marcelina
i sv. Petra, Einhard se koristi kasnoantikim nazivi-
ma gradova i antikim nainom egzaktnog izraava-
nja udaljenosti meu gradovima, pa je oito da nje-
gova saznanja o smjetaju pojedinih gradova mogu
potjecati jedino iz poznavanja kasnoantikih itine-
rarija139. Na slian se nain kasnoantikom toponi-
mijom i topografskim podacima koristi i karolinki
dokument sastavljen 774. godine u opatiji St. Denis.
Dokument je pisana karta koja biljei darovnice
zemljita to su pripadala kraljevskoj riznici u Kin-
et architecture raisone dun monastre carolingien,
Hortus Artium Medievalium, 13/1, Zagreb - Motovun,
2007., str. 75-85.
137
B. S. Bachrach, Charlemagne and the Carolingian,
str. 333. Vidi i B. S. Bachrach, Procopius,
Agathias and the Frankish Military, Speculum, XLV/3,
Cambridge, 1970., str. 435-441. B. S. Bachrach,
Charlemagnes Cavalry: Myth and Reality, Military
Affairs, XLVII/4, Washington, 1983., str. 181-187.
138
Ili kao sredite prokuratorske provincije ako se uzme u
obzir mogunost da je kasnoantika karta nastala pre-
ma jo ranijem predloku s kraja 2. stoljea.
139
Vidi B. S. Bachrach, Charlemagne and the
Carolingian, str. 335.
zheimu, te pokazuje iznimnu topografsku detaljnost
koja je mogla proizai samo iz precizno sastavljenih
karata140. Dakle, ne udi to se ranosrednjovjekovni
kartograf posluio kasnoantikim predlokom, no
valja uvidjeti da je kopiranom sadraju ipak pristu-
pio kritiki. On ga je evidentno redigirao na nain
da je s karte izostavio veinu podataka o mjestima
i podrujima koja su mu ili bila nepoznata ili su mu
se inila nevanima141. tovie, za razliku od prika-
za zapadne Europe svi ostali dijelovi karte tek su
djelomino ispunjeni topografskim sadrajem. No,
ranosrednjovjekovni kartograf je oito s razumije-
vanjem uinio i nekoliko vrlo suptilnih izmjena s
obzirom na preuzeti sadraj. Primjerice, Salzburgu
(Juvavum, odnosno Juvavo na karti) je tako dao do-
datnu vanost istiui ga znakom kojim su oznae-
na najznaajnija religijska sredita to ovo mjesto
u kasnoantiko doba zasigurno nije bilo142, ali e to
postati 798. godine s uspostavljanjem nadbiskupije.
Ukratko, paljivije itanje karte, a posebno ono-
ga to je s nje izostavljeno ili je ostalo nedovreno,
jasno ukazuje da ona nije jednostavan proizvod hi-
storijske geografije.
Iz svega, pak, proizlazi da je ranosrednjovjekov-
ni kopist kasnoantike karte imao jednako valjane
razloge za biljeenje Tarsatike kao i njegov kasno-
antiki prethodnik s poetka 5. stoljea kada je Tar-
satika Liburnija bila dio najznaajnijega obrambe-
nog sustava u Carstvu. Iako je njegova motivacija
bila drugaija, ranosrednjovjekovni kartograf je na
kartu unio simbol ba onako kako ga je vidio na
kasnoantikom predloku. No, unato tome to je
Peutingerova karta ranosrednjovjekovna preslika
kasnoantikoga predloka, prepoznatljiv je kriterij
po kojem je Tarsatika bila istaknuta na kasnoanti-
kom predloku, kao i razlozi zbog kojih je ovaj dio
predloka bio doslovno kopiran u ranome srednjem
vijeku143.
140
B. S. Bachrach, Charlemagne and the Carolingian,
str. 336. Takoer, valja imati na umu da se zrelo i ka-
sno srednjovjekovna kartografija vie ni ne oslanja na
kasnoantike predloke niti ne usvaja kasnoantiku to-
ponimiju. K tomu, i kartografske konvencije kasnijih
razdoblja su posve drugaije.
141
Vidi bilj. 93.
142
O antikoj povijesti grada usp. W. K. Kovacsovics,
Iuvavum, u: The Autonomous Towns of Noricum and
Pannonia / Die Autonomen Stdte in Noricum und
Pannonien: Noricum (Situla, 40), (ed. M. ael Kos,
P. Scherrer), Ljubljana, 2002., str. 165-201.
143
Dok mnogi drugi nisu. Primjerice, znak kojim je ozna-
en Sirmij zasigurno nije djelo ranosrednjovjekovnog
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Potrebno je ponovno istaknuti da simbol koji
oznaava Tarsatiku pripada skupini simbola kla-
sinog oblika, odnosno simbola koji pripadaju pr-
voj fazi nastanka Peutingerove karte. Ovdje je ve
iznesena teza da su oni nastali u Karlovu dobu, a nju
podupire i primjer Tarsatike koja je oito zadrala
svoj vojno-strateki znaaj do tog doba. to se pak
odmazde tie, do nje je moda i dolo, ali je grad u
nekom obliku nastavio postojati. Na kraju, to doka-
zuje i toponim Trsat, ali i topografski kontinuitet
nekih crkava u Rijeci144.
9. Tarsatika Liburnija case study oblikovnog
principa Peutingerove karte
Ovime se ne iscrpljuje ilustrativnost primjera
Tarsatike u kontekstu prouavanja Tabulae Peutin-
gerianae. Iako upuuje na kriterij prema kojem su
gradovi bili istaknuti na kasnoantikom predloku,
ona razjanjava i osnovni princip prema kojem je
karta sastavljena. Kad je rije o kartografskom na-
elu po kojem je karta izraena moramo se prikloni-
ti zakljucima do kojih je doao J. J. Moffit145. Osla-
njajui se na Ptolemejevu Geografiju, Moffit je, na
primjer, oivio pojam horografije koju je Ptolemej u
svome djelu posve jasno definirao. Ptolemej, tako,
kategoriki razlikuje horografiju od geografije iji
je prvenstveni cilj zabiljeiti razmjetaj lokaliteta,
odnosno njihove relativne udaljenosti, te istaknuti
osnovne obrise kopna146. Geografija se, pie Pto-
lemej, zasniva na geometrijskoj projekciji pejzaa
na kartu i matematikom premjeravanju udaljeno-
sti. Ona egzaktno biljei zemljopisne podatke bez
posebnog isticanja karaktera pojedinih lokaliteta. S
druge strane, horografija, koje je Peutingerova kar-
ta nesumnjiv izdanak, po Ptolemeju je kartografski
pristup koji je u cijelosti slikovan i zaokupljen de-
skriptivnim, ak umjetnikim, uprizorenjem manjih
podruja. Pod horografskim prikazima podrazumi-
jevaju se tako prikazi pojedinih regija i njihovih naj-
znaajnijih karakteristika i koji je ponajbolje opisu-
kartografa koji je ucrtao simbol za Tarsatiku, a to nisu
ni znakovi za Salerno, Benevento, Bobbio, itd. Vidi T.
Turkovi, Prikazi gradova, str. 312.
144
Usp. N. Novak, Starokranska Tarsatica, i dr. O
odmazdi prvi put govore tek izvori sastavljeni po-
etkom 11. stoljea, kao i ve spomenute kompila-
cije Chronicon Venetum mletakoga ljetopisca Ivana
akona ( 1009.), tajnika duda Petra II. Orseola.
145
J. F. Moffit, Medieval Mappaemundi. J. F.
MOFFIT, The Palestrina Mosaic, str. 227-247.
146
J. F. Moffit, The Palestrina Mosaic, str. 242.
ju. Moffit nadodaje da je horografija prvenstveno
usmjerena na ukazivanje karaktera regija i mjest,
a ne njihovih stvarnih prostornih odnosa prenese-
nih na papir u odreenom mjerilu. Horografski je
princip bio posebno podesan za deskriptivne pa-
noramske karte kakve poznajemo iz niza antikih
i poneto ranosrednjovjekovnih opisa, a njima pak
Peutingerova karta u cijelosti odgovara. Naravno,
uz jedan dodatak. Naime, iako horografski sazdana,
ona sadri i jedan propisno geografski element.
To su biljeke o prostornim udaljenostima izmeu
pojedinih mjest. Sveukupno, kartu valja itati
kao golemi horografski mozaik u koji su ugraeni
geografski podaci iji je prikaz prilagoen pano-
ramskom okviru u koji su svrstani. Iako se nije po-
mnije pozabavio samim kartografskim principom 69
na temelju kojeg je ova jedinstvena karta izraena,
Bosio je ponajbolje demonstrirao kako je taj princip
prenesen u djelo. Bosio je za primjere odabrao upra-
vo prikaze Istre i Dalmacije. I dok je pitanje prikaza
Dalmacije daleko sloenije od interpretacije koje je
ponudio, u pogledu manjeg i jednostavnijeg prikaza
Istre, L. Bosio je jasno pokazao nain na koji je pri-
kaz bio zamiljen i izraen. Iz njegovog razlaganja
proizlazi da su istarske granice jasno istaknute na
karti, ba kao i njena najznaajnija urbana sredita.
Dodajmo tomu da je znakovno ak i naznaen spe-
cifini karakter zapadne Istre obiljeen, kako to jo
Kasiodor biljei, mnotvom senatorskih i carskih
vila nanizanih poput niske bisera147.
Dok je, meutim, prikaz Istre uglavnom zaokru-
en, prikaz Tarsatike Liburnije je znatno jedno-
stavniji. Kada se pozornost usmjeri na nain na koji
je prikazano ire tarsatiko okruenje, uoavaju se
kljuna mjesta koja se u znanstvenoj literaturi sma-
traju granicama tarsatikog municipija. Jugozapad-
na granica prema Istri nalazila se kod Laurijane, od-
nosno dananjeg Lovrana. Istona, uzdu ceste koja
je vodila prema Seniji, nalazila se, najvjerojatnije,
kod mjesta Ad Turres (Crikvenica)148. Ovo posljed-
147
R. MATIJAI, Kasiodorova pisma kao izvor za po-
znavanje kasnoantike povijesti Istre (Cas. Var. XII,
22, 23, 24), Zgodovinski asopis, XLII/3, Ljubljana,
1988., str. 365-366. Inae, pri usporedbi s drugim zna-
kovima te vrste postaje jasno da je neimenovani znak
smjeten u zapadnoj Istri, krivo interpretiran kao ozna-
ka kupelji. Radi se o slikovnoj biljeci koja ukazuje
na infrastrukturu pogodnu za smjetaj cara ili carskih
slubenika. Vidi T. Turkovi, Prikazi gradova.
148
A. Degrassi, Il confine, str. 101. M. Sui,
Hijeronim, str. 244. M. Blei, Prilog poznavanju,
str. 76.
70
Sl. 4. Tarsatika i njeno okruenje na Peutingerovoj karti.
nje jasno je zabiljeeno na karti s udaljenou od 20
rimskih milja (oko 30 km). S druge strane, karta je
mnogo nejasnija u sluaju zapadne granice (sl. 4).
Oito je da na njoj nije jasno zabiljeena zapadna
granica tarsatikog municipija. Prvo zapadno mje-
sto je Alvona koja je, vrlo vjerojatno, uvijek bila
ukljuena u sastav Tarsatike Liburnije149. Mjesto je
oznaeno poput svih ostalih manje znaajnih mje-
sta na karti. Nakon nje slijedi postaja na rijeci Rai,
oznaena kao Arsia fl.
Naznake ovakvih granica snano demantiraju
Medinijeve teze o opsegu Tarsatike Liburnije (sl.
5). Istodobno, podupiru Suieve i Degrassijeve.
One govore i o dataciji prikaza to ga je preslika-
vao ranosrednjovjekovni kopist. Razmjetaj sim-
bola ne podudara se s predodbom Liburnije koju
donosi Anonimni Ravenjanin. Enona se na karti ne
spominje ak ni imenom, podvelebitska mjesta su
zabiljeena kao drugorazredni toponimi, a Senija je
istaknuta kao znaajno urbano sredite. Simbolima
i rijekom Raom omeeno je podruje oko Tarsati-
ke, a ne podruje izmeu Enone i Rae. S takvim
je granicama vojno-administrativna oblast Tarsati-
ke Liburnije mogla biti zabiljeena iskljuivo prije
gotskog preuzimanja liburnskih podruja. I ovaj,
149
M. Sui, Hijeronim, str. 244, 252-253. M. Blei,
Prilog poznavanju, str. 79.
dakle, detalj ukazuje na 4. ili 5. stoljee kao razdo-
blje nastanka kasnoantike karte koja je posluila
kao predloak ranosrednjovjekovnome kartografu.
Kako bi se objasnili razlozi zbog kojih su po-
druja zapadno od Tarsatike prikazana na ovakav
nain potrebno je prisjetiti se zakljuaka koje je
izveo L. Bosio analizirajui prikaz Istre na Peutin-
gerovoj karti150. Bosio je pokazao da su kartografi
sumarno, ali sasvim vjerno, istaknuli granice, glav-
ne gradove i najznaajnije horografske odlike Istre
ija se istona granica nalazila na rijeci Rai, ba kao
to je zabiljeeno na Peutingerovoj karti. Iako autor
nije uoio pravilnost, neimenovano mjesto oznae-
no znakom, za koji je L. Bosio smatrao da je se on-
dje zatekao nesmotrenou kartografa, prema karti
udaljeno 8 milja od Rae oznaeno je simbolom bez
oitog razloga151. Rijeka Raa je, pak, sasvim jasno
istaknuta i obiljeena ak dva puta. No, razmjetaj
simbola je kljuan za razumijevanje kriterija prema
kojem su uneseni na kartu. S jedne strane Tarsati-
150
L. Bosio, LIstria, str. 17-95. Neke Bosiove zakljuke
komentirao je R. MATIJAI, Anonimni Ravenjanin,
str. 287.
151
L. Bosio je u pravu kada tvrdi da se u prikazivanju
Istre dogodila odreena greka pri ucrtavanju znakova
kojima su u biti trebali biti oznaeni Tergeste, Parencij
i Pola. No, upravo ta zabuna govori da je kartograf
koristio sustav oznaavanja koji je nalagao zatvaranje
cjeline prikaza simbolom.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

ke, neimenovano mjesto koje se nalazilo oko 11 km

jugozapadno od Rae oznaeno je dvotoranjskim
simbolom, s druge strane Senija je oznaena jedna-
kim simbolom. Prvo se mjesto pouzdano nalazilo u
Istri, drugo nikada nije bilo izdvojeno iz provincije
Dalmacije. Dakle, oba su se nalazila neposredno uz
granicu Tarsatike Liburnije. U njihovom karakteru
pograninog mjesta, smatra, poivaju razlozi zbog
kojeg su na karti istaknuta simbolima.
Stoga, Bosiovo zapaanje da su na karti zabilje-
eni svi geografski i topografski podatci nuni da bi
se vjerno opisao istarski poluotok, moe se primije-
niti i u sluaju Tarsatike Liburnije. Ba kao to su
u Istri oznaena dva najznaajnija gradska sredita,
planinski lanac kojim se protee njena sjeverna gra-
nica, rijeke Arsia i Timavo, koje su se nalazile na 71
njenim istonim i zapadnim granicama, te zaljevi
i otoci koji se nalaze pred njom, tako je i liburnij-
ska geografija i topografija vjerno, iako sumarno
zabiljeena na karti: Tarsatika kao njezino sredi-
te i jedino vee mjesto, granice na Rai i mjestu
Ad Turres, otok Krk (Ins. Curica), a moda i njena Sl. 5. Karta Liburniae Tarsaticensis (M. BLEI,
Prilog poznavanju, str. 73).
sjeverna granica u vidu mjesta Ad protorium (= Ad
Portorium ili Ad Pretorium). Otoki dio Liburniae navedeno upuuje ne samo na zakljuak da posli-
Tarsaticensis moe se relativno pouzdano naslutiti je gotske reorganizacije ovih graninih oblasti oni
u cjelini Krka i Cresa, kojom u vrijeme ostrogot- nisu bili sufragani salonitanskog metropolita, jer ni
ske vladavine upravlja comes insulae Curritanae njihov teritorij nije bio u sastavu provincije153, ve
et Celsinae, kojeg spominje Kasiodor (Variae, VII,
16), a koji je vjerojatno bio podvrgnut komesu u M. Sui, Liburnia Tarsaticensis, str. 712-713. Sma
153

injenica izdvojenosti ovih biskupija iz salonitanske

Akvileji unutar cjelovitoga sustava obrane Italije s
istoka. Sui je pretpostavio da je pod ingerenciju
otokog komesa bio podvrgnut i potez na susjed-
nom kopnu, jer bi inae poloaj komesa s Krka i
Cresa bio apsurdan152. Za podruje junije od Krka
i Cresa u izvorima nema spomena ovakvih comi-
tes Gothorum, to naglaeno izdvaja ova dva kvar-
nerska otoka kao podruje od posebnog interesa za
obranu Italije. Da je Tarsatikoj Liburniji pripadao
dio kvarnerskoga arhipelaga svjedoi i injenica
da su upravo biskupi ovih otoka (dakle iste cjeline
koju definira Kasiodor) bili odsutni sa sinod pro-
vincije odranih u Saloni 530. i 533. godine, ko-
jima je pak dosljedno pribivao rapski biskup. Sve
M. Sui, Granice Liburnije kroz stoljea, Radovi
152
Instituta JAZU u Zadru, II, Zadar, 1955., str. 286.
Suprotno miljenje zastupa L. Margeti, Noviji
pogledi. O antikoj povijesti kvarnerskih otoka v. R.
Matijai, Le isole di Cherso e Lussino in et ro-
mana, Atti del Centro di ricerche storiche-Rovigno,
XX, Trieste - Rovigno, 1989.-1990., str. 255-273.
metropolije moda upuuje i na njihovu stariju pove-
zanost s akvilejskom metropolom, u razdoblju koje
prethodi ostrogotskoj okupaciji. Istodobno, mogla bi
upuivati i na podrijetlo gore spominjanih ranosrednjo-
vjekovnih pretenzija akvilejske crkve na teritorij kvar-
nerskoga primorja. Svjedoanstva o ustrojavanju pr-
vih biskupija na podruju Kvarnera prilino su oskud-
na i nepouzdana, kao i panja koja im je posveena u
historiografiji. Usp. npr. R. Brato, Vpliv oglejske
cerkve na vzhodnoalpski in predalpski prostor od 4. do
8. stoletja, Zgodovinski asopis, XLIV/3, Ljubljana,
1990., str. 339. G. Cuscito, Le origini cristiane
e la prima basilica episcopale di Ossero (Liburnia),
Rendiconti della Pontificia Accademia Romana di
Archeologia, LXXII, Roma, 1999.-2000., str. 19-46.
M. auevi, Sainte-Marie du cimetire dOsor:
tat de la question et rsultats des dernires fouilles,
Hortus Artium Medievalium, 9, Zagreb - Motovun,
2003., str. 205-212.
Na snane veze osorske ranokranske zajednice s
Akvilejom koncem 4. i poetkom 5. stoljea upozo-
ravaju T. Turkovi - N. Marakovi, Prilog
poznavanju najranije faze ranokranskog komplek-
sa Sv. Marije na groblju u Osoru, Peristil, XLVIII,
Zagreb, 2005., str. 16-17, analizirajui tzv. Osorski
credo (Symbolum Apsarense, CIL III, 10144). Jezina
72
Sl. 6. Praetentura Italiae et Alpium oko 170. godine (J. AEL, Die Limesentwicklung in Illyricum, str. 228).
i na to da junu granicu Tarsatike Liburnije valja
traiti izmeu Krka i Raba te na odgovarajuem ko-
pnenom pojasu. Pri tome nije teko opredijeliti se
i semantika analiza spomenika pokazala je da on po-
tjee iz akvilejsko-milanskoga kulturnog kruga oko
godine 400., da kombinira akvilejski i milanski oblik
definicije vjere te da se kronoloki podudara s prvom
fazom arhitekture ranokranskog kompleksa u Osoru.
Iznesena je pretpostavka o osnutku Osorske biskupi-
je najkasnije u to doba, kao i o njenoj podreenosti
akvilejskoj metropoliji (to bi objanjavalo odsutnost
osorskoga biskupa s koncila salonitanske metropolije
odranih u Saloni 530. i 533., kojima je od kvarner-
skih prelata prisustvovao jedino rapski biskup). Kao
alternativa, koja ni u kom pogledu nije u koliziji s
maloas iznesenim gleditem, moe se uzeti milje-
nje M. Suia, Liburnia Tarsaticensis, str. 712, prema
kojemu je odsutnost kvarnerskih biskupa s koncil re-
fleks ostrogotske reorganizacije pograninih teritorija,
pri emu su i dvije kvarnerske biskupije (Krk, Osor)
prikljuene oblasti kojom je upravljao comes insulae
Curitanae et Celsinae. Teritorij kojim su ovi bisku-
pi upravljali bio je, prema Suiu, uz ostale teritorije,
iskljuen iz sastava provincije te organiziran unutar
Tarsatike Liburnije kao zasebne jedinice. O suklad-
za podruje koje zavrava sa Senijom, s obzirom
na njen karakter granine postaje opremljene carin-
skim uredom, u emu se slaemo s miljenjima A.
Degrassija i M. Suia154.
Izmeu Tarsatike i Senije nalazio se Ad Turres,
koji bi (osobito s obzirom na semantiku imena, s
fortifikacijskim konotacijama) mogao biti sama ju-
na granica oblasti, pri emu bi fortifikacije gradine
Badanj s morske strane branile pristup unutranjosti
Vinodola155; osim Peutingerove karte spominju ga
Itinerarium Antonini (273, 6: Ad Turres) i ravenski
kozmograf (IV, 22: Turres). Pouzdano se ubicira na
podruje dananje Crikvenice, na pola puta izmeu
Tarsatike i Senije, dakle tono na mjestu gdje ga
nom tretiranju podruja uz rijeku Krku u istom raz-
doblju v. I. Basi, Ecclesia Scardonitana, str. 45-85
i I. BASI, Scardonitana palaeochristiana. Usp. su-
protno gledite: L. Margeti, Neka pitanja u vezi s
Istrom (I-VII stoljee), iva antika, XXXII/1, Skopje,
1982., str. 60.
154
A. Degrassi, Il confine, str. 131. M. Sui,
Liburnia Tarsaticensis, str. 713.
155
M. Blei, Prilog poznavanju, str. 76.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
Sl. 7. Poloaj principija unutar rijeke starogradske jezgre i njegova idejna rekonstrukcija
(J. VINJI, Antiki povijesni okvir, str. 38, 61).
smjeta i Peutingerova karta, na jednakoj udaljeno-
sti izmeu ta dva grada156.
Prouavajui morski dio Tarsatike Liburnije
valjalo bi pomiljati i na prepoznavanje pojedinih
obrambenih toaka unutar vojnog graditeljstva 6.
stoljea na sjevernom Jadranu koje su mogle pri-
padati ostrogotskom razdoblju, strateki titei tako
ustrojenu vojno-pomorsku oblast. One se posljed-
njih desetljea sve vie istrauju157, no naalost jo
nije provedena detaljnija kronoloka diferencijacija
unutar korpusa fortifikacija na primorju i otocima
156
O ubikaciji Ad Turres na podruju dananje Crikvenice
usp. J. Brunmid, Arheoloke biljeke iz Dalmaci-
je i Panonije, Vjesnik Hrvatskog arheolokog drutva,
n.s. V, Zagreb, 1901., str. 114. A. Drai, Naselje
na uu Dubraine od II do VI vijeka, Vinodolski zbor-
nik, VI, Rijeka, 1991., str. 235-246. A. Starac,
Rimsko vladanje, str. 84. Posljednji prilozi o tom pi-
tanju su G. Lipovac Vrkljan, Otkrie lokalne
rimske keramiarske radionice u Crikvenici, Annales
Instituti archaeologici, III, Zagreb, 2007., str. 83-87.
G. Lipovac Vrkljan, Crikvenica - Ad turres.
Keramika radionica Seksta Metilija Maksima i pria
o Oivljeloj arheologiji, u: Arheologija i turizam u
Hrvatskoj - Archaeology and turism in Croatia, Za-
greb, 2009., str. 168-177. G. Lipovac Vrkljan
- B. iljeg, Istraivanje lokaliteta Crikvenica-Igrali-
te 2007., Annales Instituti archaeologici, IV, Zagreb,
2008., str. 88-92. G. Lipovac Vrkljan - B. i-
ljeg, Crikvenica Igralite - rezultati tree godine
sustavnih istraivanja lokalne rimske keramiarske
radionice, Annales Instituti archaeologici, V, Zagreb,
2009., str. 108-112. G. Lipovac Vrkljan - B.
iljeg, Crikvenica-Ad turres, rezultati etvrte godine
sustavnih arheolokih istraivanja rimske keramiar-
ske radionice na lokalitetu Igralite, Annales Institu-
ti archaeologici, VI, Zagreb, 2010., str. 70-75.
157
Usp. npr. A. onje, Ostaci antikih utvrda u kvar-
nerskom i podvelebitskom podruju, Pomorski zbor-
nik, 13, Rijeka, 1975., str. 284-285. . Tomii,
koje se jo uvijek uopeno pripisuju razdoblju Ju-
73
stinijanove vladavine (527.-565.) i smatraju jedin-
stveno organiziranim sustavom158.
Na kraju valja posvetiti panju odnosu izmeu
Liburniae i Liburniae Tarsaticensis u istome, ra-
nosrednjovjekovnom razdoblju. Ne ulazei u sve
pojedinosti razliitih interpretacija159 vrijedi opeto-
vati da u historiografiji postoji konsenzus kako li-
burnska komponenta Bornine vlasti ipak - uza sve
razlike u vienjima meu istraivaima - poiva u
Arheoloka svjedoanstva o ranobizantskom vojnom
graditeljstvu na sjevernojadranskim otocima, Prilozi
Odjela za arheologiju, 5-6, Zagreb, 1989., str. 29-53.
. TOMII, Materijalni tragovi ranobizantskog
vojnog graditeljstva u velebitskom podgorju, Vjesnik
Arheolokog muzeja u Zagrebu, 3. ser, XXIII, Zagreb,
1990., str. 139-162 te literaturu u B. iljeg, Vojna
arhitektura Justinijanovog doba na sjevernom Hrvat-
skom primorju, magistarski rad, Zagreb, 2001., str.
110-119.
158
M. Kati, The Late Antique town on the eastern
Adriatic coast, Histria Antiqua, 11, Pula, 2003., str.
451, 455.
159
M. Ani, From the Carolingian Official, str. 10, pri-
mjerice, smatra da je odlazak Gaana s bojnog polja
kod Kupe 819. pri susretu s Ljudevitovim snagama
protumaen kao pobuna protiv carskog autoriteta te
je stoga podvrgavajui u sljedeoj fazi Gaane svojoj
vlasti Borna istodobno restaurirao i carski autoritet,
a kroz novu titulu ducis Dalmaciae atque Liburniae
dobio i pravno pokrie proirenja svoje kneevske
vlasti. Za pregled triju osnovnih interpretativnih mo-
dela (Drinov - Mui, ii - Ani, Raki - Katii)
proizalih u historiografiji iz takve Bornine intitulaci-
je v. D. Dzino, Becoming Slav, str. 184. Usp. tako-
er uravnoteen osvrt u . E. , Borna dux
Guduscanorum:
IX , : ,
6, , 2006., str. 5-21.
 Guduskanima kao dominantnoj gentilnoj osnovici
na teritoriju koji je knez sebi iterum podvrgnuo oko
820. godine. Neovisno, dakle, o dilemama ubicira li
se taj teritorij u dolinama Gacke ili Gudue, u oba
sluaja radi se o podruju Liburnije, u opsegu te
pokrajine koji je - kako je ve navedeno - utvren
konstitucijom konventa na prijelazu stare u novu
eru, uzdran kompetencijama zajednikog prefek-
ta Liburna i Japoda tijekom dezidijatsko-breukog
ustanka te proslijeen u sljedea stoljea upravnom
tradicijom prokuratorske provincije Liburnije i
konvencija suvremenih geografa, sve do ostrogot-
skog razdoblja koje je perpetuiralo navedenu po-
djelu. Zakljuak o Guduskanima kao plemenskom
supstratu koji se krije iza dijela Bornine titule s li-
74 burnskom tradicijom nee moi osporiti ni eventu-
alna budua preciznija odreenja njihova pripadnog
teritorija, bila ona usmjerena ka Pokrju ili dubljoj
kontinentalnoj unutranjosti (Gacka, Lika, Krbava).
Ono to je unutar ovog kompleksa problema ba-
rem jednako vano istaknuti jest neizbjean zaklju-
ak da ovako proirena Bornina titula s podrujem
koje smo ocrtali kao Tarsatiku Liburniju nije
imala i nije mogla imati nikakve sadrajne, drav-
nopravne ili semantike veze160. Sve to je dosad
160
Takvo se miljenje M. Suia zasnivalo na pobijanju
iievog gledita o Gaanima kao stanovnicima Li-
burnije te susljednom povezivanju Liburnije franakih
izvora s antikim skardonitanskim konventom. Dok
je prvotno kategoriki tvrdio kako ova zajednika
pripadnost istom konventu nije dovela do stapanja tih
dvaju plemena, to je potpuno opravdano, ako se
ima na umu znaaj i uloga juridikog konventa, koji
svojim djelovanjem nije bitno utjecao na razaranje
drutvenih institucija domaeg stanovnitva te Gac-
ka, a s njom i Gaani, nikada se nije nalazila u sklopu
Liburnije, pa ni u rimsko doba (M. Sui, Granice
Liburnije, str. 280, 285), potom je pretjerano naglaa-
vao distinkcije izmeu veeg, matinog dijela antike
Liburnije koji je u ranokarolinkom razdoblju ukljuen
u Borninu Dalmaciju, s jedne strane, te manjeg, peri-
fernog dijela te iste Liburnije, s druge strane, zavrno
konstatiravi da razloge za kontinuitet liburnskog ime-
na u ranom srednjem vijeku valja traiti na podruju
kvarnerskog primorja, a ne u veem dijelu te pokrajine
koja je odavno bila pretopljena u Dalmaciju (ali je sa-
uvala svoj poseban karakter). Sve navedeno dovelo
je, na kraju, Suia do zaista neobinog zakljuka kako
je Borna poetkom 9. stoljea svoj legitimitet crpio iz
titule koja se odnosila na Tarsatiku Liburniju (a koja
je, po Suiu, izriito obuhvaala kvarnerske otoke i su-
elno kopno od Rae do Crikvenice ili Senja)! radilo
bi se o daru franakog cara vazalu za vjernost iskazanu
prilikom Ljudevitovog ustanka: onaj dodatak atque
Liburniae oznauje teritorijalno proirenje Bornina
izneseno pokazuje da Tarsatika i njeno okruje s
jedne te ostatak Liburnije s druge strane, od razdo-
blja kasnog principata nadalje stupaju zasebnim pu-
suvereniteta nad tek pripojenim podrujem. Usp. M.
Sui, Granice Liburnije, str. 286-287, 288 (citat). Pro-
blem je na slian nain artikulirao jo S. Antoljak,
Da li bi se jo neto moglo rei o hrvatskim knezovima
Borni i Ljudevitu Posavskom?,
, 19, , 1967., str. 130, navodei iscrpno
sve izvore u kojima se Liburnija podrazumijeva kao
zaseban entitet, iako zakljuno uobliava neprihvat-
ljivo miljenje da je Liburnija bila pod direktnom
franakom vlau i odijeljena od Dalmatinske Hrvat-
ske sve do 820. godine, kada ju je Ludovik Poboni
zbog uinjenih usluga i odanosti Borne prema njemu
podvlastio tome knezu. Borna je onda dodao svome
naslovu dux Dalmatiae i atque Liburniae. Tome je
svakako doprinijela injenica to u tijekom posljednjih
etiriju desetljea jedinoj sintezi povijesti antike Dal-
macije (J. J. Wilkes, Dalmatia) problem separatnosti
Liburnije nije bio dostojno valoriziran. Usp. opravda-
ne kritike: J. ael, J. J. Wilkes: Dalmatia. London:
Routledge and Kegan Paul 1969. (History of the Pro-
vinces of the Roman Empire [2]), Arheoloki vestnik,
XXI-XXII, Ljubljana, 1970.-1971., str. 301-302.
Kasnije je Sui ipak napustio svoje prvobitno gledi-
te i suglasio se s vienjem o integraciji Japudije s
Liburnijom, pri emu je odluujua prevaga bio natpis
spoliran u Veroni (CIL V, 3346) sa spomenom rimskog
dunosnika nadlenog za Liburne i Japode tijekom
velikog batonskog ustanka u Iliriku od 6. do 9. godi-
ne: U naem natpisu Iapudia et Liburnia ine sinta-
gmu koja e ubrzo stei posebno znaenje, kao jedna
posebna dvoimena oblast u sklopu Ilirika odnosno
Dalmacije, koja je imala, izmeu ostaloga, i poseban
fiskalni tretman, ali i neke druge po kojima se potpuno
izjednaila s Liburnijom, tj. stekla sve one privilegi-
je koje su Liburni stjecali poevi od vremena dola-
ska pod rimsku vlast (M. Sui, Liburnija i Liburni,
str. 63; usp. takoer B. Oluji, Povijest Japoda, str.
200). Veronski natpis epigrafiko je svjedoanstvo o
privremenoj liburnsko-japodskoj obrambenoj zajedni-
ci kao posebnoj vojnoj i administrativnoj organizaciji,
i potvrda vrlo ranog zasebnog tretmana takve ire
Liburnije u skopu provincijalnog ustroja. Drugi mo-
ment koji je, ini se, presudno utjecao na promjenu
Suieva miljenja o kontinuitetu historijskih granica
Liburnije, bile su signifikantne vijesti aleksandrijskog
geografa Klaudija Ptolemeja iz 2. stoljea, kojima se
nije sluio u radu o povijesnim granicama Liburnije
iz 1955. godine: Za geografa Ptolemeja Japudija je
de facto kontinentalna oblast Liburnije (mesogeia), a
japodski su gradovi naselja te kopnene Liburnije (M.
Sui, Liburnija i Liburni, str. 63; problem je autor
naeo u M. Sui, Nekoliko pitanja). Nije se, meu-
tim, osim usputno (M. Sui, Hijeronim, str. 253, bilj.
201), vie izjanjavao o kompleksu pitanja vezanih uz
pojavu i sadraj prvih oblika dravne organizacije na
tlu hrvatske sklavinije.
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...
tovima, da bi svoj administrativni i stvarni razvitak
nakon 812. godine zakljuile u razliitim kulturno-
politikim ambijentima - jedna u sastavu bizantske
pokrajine, druga kao dio sklavinije pod franakim
protektoratom. ini se da je jedinom inovacijom
u tom prilino pravocrtnom razvoju ostalo pridru-
ivanje dvaju najveih kvarnerskih otoka vojno-
obrambenoj oblasti koja je ve dugo obiljeavala
nasuprotno kopno zaljeva; no taj potez se ne moe
smatrati toliko strukturalnom promjenom koliko
prirodnim nastavkom ve uznapredovalog procesa
kastrificiranja i militariziranja irega tarsatikog
agera. Njime je taj krajnji potez liburnskog kopna
u krajnjoj liniji samo jo vre vezan uz susjedne
velike sjevernojadranske otoke unutar istovjetne or-
ganizacijske jedinice, Tarsatike Liburnije, te nema
naznaka da e njihova uzajamna povezanost biti
znaajnije poremeena sve do franako-bizantskog
sukoba na Jadranu poetkom 9. stoljea.
Na koncu, i dogaaji oko Tarsatike godine 799.
kako smo ih razloili na temelju dostupnih vrela
upuuju jednako tako da je Bizant pokuajem fra-
nakog prodora istono od Rae osjetio povrijee-
nima svoje vitalne interese na tom okrajku kvarner-
skoga kopna - ozbiljno naruene franakim zauzi-
manjem Istre ve desetak godina ranije - tako da je
reakcija morala biti vie nego oekivana.
Najzad, u nepunom desetljeu n a k o n Aachen-
skoga mira, ne moe se ni oekivati da bi predvod-
nik dokazano profranake politike formacije kao
legitimacijsku oznaku svoje vlasti koristio teritorij,
iji je vei dio od 812. godine i formalno i stvar-
no podvrgnut bizantskoj jurisdikciji - to su civita-
tes maritimae kvarnerskih otoka s njihovim starim
agerima. ak i ukoliko pretpostavimo da su neki
dijelovi tog teritorija izvan otokih zajednica Krka
i Cresa na neki nain doista bili pridrueni Borni-
noj vladavini, parcijalna legitimacija kneza ko-
pnenim dijelom Tarsatike Liburnije od Rae do
Crikvenice ne ini se ba vjerojatnom.
Stoga konstatacije poput one nedavne D. Alimo-
va kako je zbog toga (sc. zbog nasilne smrti mar-
kgrofa Erika kod Tarsatike na liburnskom primorju,
op. a.) prostor kasnoantike provincije Liburnije, u
ijoj se unutranjosti nalazila guduskanska zajedni-
ca, igrao nemalu ulogu u razdoblju borbi Franaka s
Avarima161, tek s djelominom tonou osvjetlja-
,
161
, hipotezu da je ubikacija oblasti Guduscana na podru-
, je Gacke bila neispravna.
vaju ulogu kasnoantikoga upravnog ustroja i pro-
storne organizacije zapadnoga Balkana u ranosred-
njovjekovnim etnogenezama. I to ne, ponovimo,
jedino zato to smo podruje gentis Guduscano-
rum nije jo uvijek pouzdano ubicirano ili zato to
je sagledavanje dogaaja oko Tarsatike 799. godine
iskljuivo u okvirima franako-avarskog sukoba
tek j e d n a od historiografskih interpretacija, ve i
zato to - mnogo vanije - mikroregionalna Libur-
nija sa sreditem u Tarsatici (Liburnia Tarsaticen-
sis) i istoimena vea i starija pokrajina (Liburnia)
na ijem se krajnjem zapadnom odvjetku nalazi ona
prvospomenuta jo od kasne antike, predstavljaju
odjelite vojno-politike jedinice, sa zasebnim funk-
cionalnim smislom i razliitim povijesnim razvit-
kom. Zato njihovi potvreni kontinuiteti u ranome 75
srednjem vijeku nuno uvjetuju i razliito tretiranje
jedne i druge drutveno-politike formacije u histo-
. E. , :
Gentes Herrschaft
I , Studia Slavica et Balcanica Petropolitana,
1 (9), , 2011., str. 117. U tom naj-
novijem prilogu autor podastire miljenje o, u terito-
rijalnom smislu, dvojakom karakteru Bornine vlasti:
njegov su ducatus, prema miljenju ruskoga povjesni-
ara, sainjavala dva politika entiteta - onaj sklavini-
je Hrvatske u uem smislu, sa centrom na kninskom
podruju, te Guduscani na podruju Gacke. Potonji
bi predstavljali separatnu natio, iji identitet ni na
koji nain nije bio povezan uz onaj Hrvata. Borna
bi, naprotiv, bio poglavar Hrvata, heterogene grupa-
cije postupno prerasle u etnopolitiku zajednicu pod
vodstvom kristijanizirane vojne elite, iji se kolektivni
identitet izgraivao opozicijom prvo prema avarskoj,
a poslije i prema franakoj vrhovnoj vlasti. Alimov se
tek usputno osvre na problem teritorijalne legitimaci-
je Bornine vlasti Liburnijom - ne jedino Dalmacijom
- propustivi uoiti razliku izmeu pojmova Liburnia
i Liburnia Tarsaticensis: . ,
799
.
,
.
Uope se ne osvre na novije diskusije u hrvatskoj
historiografiji oko problema ubikacije i identifikacije
etnonima Guduscani. Alimovljevu, pak, miljenju o
gotovo posvemanjem izostanku nalaza vojne opreme
franake provenijencije na prostoru Gacke kao dokazu
drugaijega identiteta Guduscana, ujedno dokazu da
se centar Bornine politike organizacije nalazio drug-
dje (prema autorovu miljenju oko Knina), mogue je
bez potekoa suprotstaviti barem jednako uvjerljivu
76

Sl. 8. Statt S. Veit am Pflaum vulgo Fiume oder Rieka, J. W. VALVASOR, Die Ehre de Herzogthums Crain,
Ljubljana, 1689., detalj s ostatkom zidina Claustra.

riografskim pogledima i interpretacijama. Saetije Ne ulazei na ovom mjestu dalje u kompleksno

reeno, deplasirano je tumaiti vanost uloge Li-
burnije u formaciji hrvatske sklavinije dogaajima
koji su se odvili u Tarsatikoj Liburniji, budui da je
rije o drugoj jedinici, razliitih razloga i kronolo-
gije postanka, pod drugaijim reimom i navlastita
razvojnog puta. Sr problema je, dakle, u nedovolj-
no preciznom razluivanju istoimenih politikih
jedinica. S druge strane, bez obzira na problemati-
ku ubikacije gens Guduscanorum, gotovo je posve
pouzdano da se njihovo plemensko stanite - bilo
ono na podruju Gacke ili u zapadnom Pokrju - u
svakom sluaju nalazilo na prostoru klasine i ka-
snoantike Liburnije (a ne na prostoru Tarsatike
Liburnije), to bi u kontekstu promatranja subordi-
nacije tog podruja knezu tituliranom kao dux Li-
burniae mogao biti izuzetno rjeit putokaz. Njime
bi se, u krajnjoj liniji, moglo dati zadovoljavajue
tumaenje izvorit Borninih liburnskih teritori-
jalnih legitimacija.
pitanje oficijelne nomenklature Borninih vladar-
skih podruja, upozorit emo jedino na injenicu,
dosad neuoenu u historiografiji, da Rianski placit
(Placitum Rizianense), zapisnik skuptine sazvane
oko 804. godine da bi se bilateralno rijeili spo-
rovi izmeu istarskog stanovnitva i predstavnika
nove, franake vlasti, takoer potvruje postojanje
predodbe o Dalmacijama u suvremenoj jezinoj
praksi. Jedini sauvani primjerak tog pravnog do-
kumenta, Codex Trevisanus (Archivio di Stato di
Venezia, c. 21-32), nedvosmisleno upuuje da su
protagonisti skupa imali predodbu o dvojnom na-
zivu susjedne zemlje. Izriajem konkordiraju sva
relevantna izdanja Placita (Kandler, Udina, Mana-
resi, Petranovi-Margeti):
Omnes istas angarias et sup(er)postas quae pre-
dicte sunt violenter facimus quod parentes nostri
nu(m)quam fecerunt; vnde omnes d(e)uenimus i(n)
paup(er)tate(m) et d(e)rident nostros parentes et
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

c(on)vicinj nostri Venetias et D a l m a t i a s et(iam)

Greci sub cuius antea fuimus potestate162.
Vrlo je, nadalje, indikativno to e, istih tih go-
dina, akvilejski patrijarh Paulin ( 11. sijenja 802.)
u svojoj Tunoj pjesmi posveenoj nasilnoj smrti
markgrofa Erika takoer rabiti pluralni izriaj ime-
na pokrajine:
6. Barbaras gentes domuit sevissimas,
cingit quas Drauva, recludit Danubius,
celant quas iunco paludes Meotides,
ponti coartat quas unda salsiflui,
D a l m a t i a r u m quibus obstat terminus;
(...)
8. Libicum litus, quo redundant maria, Sl. 9. Ptolemejeva Peta karta Europe (CLAUDIUS
mons inimice, Laurentus qui diceris, PTOLOMAEUS, Geographia Universalis, Basileae,
77
1540., Tab. VII).
vos super umquam imber, ros nec pluvia
descendant, flores nec tellus purpureos Znaajno je to u Paulinovom pjesnikom sa-
germinet, humus nec fructus triticeos163; stavku, kao i Rianskom placitu (804.), posjeduje-
mo dva literarna vrela kronoloki vrlo bliska Eriko-
162
Sve te radove i dodatne ve spomenute namete prisil-
no inimo, to nai preci nisu nikad inili; zbog toga voj pogibiji (Versus Paulini de Herico duce morao
smo svi pali u siromatvo pa nam se rugaju nai roaci je biti sastavljen izmeu 799. i 802.) i drugim izvo-
i susjedi u Veneciji i Dalmaciji, a i Grci pod ijom smo rima koji nju spominju. Barem jednako veliku va-
vlau bili ranije L. Margeti, Pravni aspekti nost treba posvetiti injenici da se radi o tekstovima
Rianskog placita, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci,
XXVI/2, Rijeka, 2005., str. 649-650. U Margetievu koji se preteito i prvenstveno odnose na aktualnu
hrvatskom prijevodu nije potovan plural Dalmatias, lokalnu geografiju, dobro poznatu kako sudionici-
kao ni u talijanskom prijevodu A. Petranovi, A. ma skuptine tako i edadskom prvosveeniku. U
Margeti, Il Placito del Risano, Atti del Centro di sluaju Rianskog placita, tovie, tekst je posve
ricerche storiche Rovigno, XIV, Trieste - Rovigno,
1983-1984, str. 67, to je tim zaudnije jer autorice do- utilitarne prirode, negirajui stoga potrebu za ue-
nose i faksimil kodeksa u prilogu (74, ovdje Cod. Trev. nim rjenikom i posezanjem u antike geografske
c. 22 v.). prirunike. Tu doista nema mjesta antikizirajuem
Ova se neobinost ne moe objanjavati prepisivae- stiliziranju izraz. Spomenuta dva izvora, dakle,
vim propustom, tj. povoenjem za doetkom plural-
nog oblika Venetias u tekstualnoj transmisiji rukopisa, upuuju na Dalmacij kao na konkretnu stvarnost, u
jer je na drugom mjestu (L. Margeti, Pravni as- ijem se dvojnom nazivlju bez tekoa mogu prepo-
pekti, str. 647-648 = A. Petranovi - A. Marge- znati Dalmatia et Liburnia, s neto kasnijim preci-
ti, Il Placito, str. 64-65) distinkcija izmeu mnoine znim povijesnim potvrdama. Vrlo se moguom ini
Venetiae i jednine Dalmatia vrlo jasna i dosljedna:
Ambulamus nauigio i(n) Venetias, Raue(n)na(m), Dal-
pretpostavka o uvanju tradicije starog dvoimenog
matia et p(er) flumina quod nu(m)q(uam) fecimus (ta- naziva pokrajine kako u Bizantskoj Dalmaciji164,
koer prevedeno bez komentara: Laama idemo do tako i u susjednoj kneevini Borne i njegovih na-
Venecije, Ravene, Dalmacije i po rijekama, to nismo sljednika.
nikad inili). Drugim rijeima, kao i kod Anonimnog
Ravenjanina, u izriaju Rianskog placita Dalmatia,
Okolnost to nakon smjene na kneevskom tro-
-ae i Dalmatiae, -arum gotovo su sinonimi, ali svijest nu 821. godine, kada je ustolien Bornin nasljednik
o dvojnom identitetu te pokrajine jo postoji u oficijel- Vladislav, nema daljnjeg traga liburnskoj tradiciji
noj frazeologiji. u vladarskoj titulaturi, nipoto ne umanjuje vanost
163
Gradivo, I, str. 363-364, br. 329. U izriaju
Dalmatiarum potpuno se meusobno podudara cje-
injenici da se dominantniji lan tog dvostrukoga
lokupna rukopisna tradicija Paulinove pjesme: Codex
Bernensis 455 (10. stoljee), Codex Bernensis 394 164
O tome I. BASI, Dalmatiae, Dalmatiarum u jadran-
(10. stoljee), Codex Parisinus Latinus 1154 (kraj 9. skoj historijskoj geografiji, izlaganje na meunarod-
stoljea). Libicum litus kojim se otvara osma strofa ra- nom znanstvenom skupu Illyrica antiqua II. In ho-
zrjeuje se u Liburnum litus, a krai oblik upotrijebljen norem Duje Rendi Mioevi, ibenik, 12-15. rujna
je iz metrikih razloga. 2013. (u pripremi).

Sl. 10. Ptolemejeva Peta karta Europe (Claudii
Ptholemaei Alexandrini liber geographiae cum tabulis
78
et universali figura et cum additione locorum quae a
recentioribus reperta sunt diligenti cura emendatus et
impressus, Venetiis, 1511., str. 130).
teritorijalnog naziva, Dalmatia, i dalje nastavlja ra-
biti kao sinonim za vladavinsko podruje Trpimi-
rovia, oigledno potiskujui manje eksponiranu
Liburniju. Na takvu konstataciju upuuje Zemljopis
engleskoga kralja Alfreda Velikog (871.-899.), tj.
anglosaska redakcija ope povijesti Pavla Orozija
(5. stoljee) obogaena izvornim ranosrednjovje-
kovnim podatcima. Hrvatska se, naime, kneevi-
na devetoga stoljea u tom zemljopisnom djelu
pod imenom Dalmatia javlja na vie mjesta, i to
bez iznimke u aktualnom znaenju, u suvremenoj
zemljopisnoj i politiko-administrativnoj porabi.
Unutar Alfredova zemljopisa razluena su dva sloja
u kojima se javlja ime Dalmatia: stariji, kasnoan-
tiki i mlai, suvremen obradbi iz kruga engleskog
kralja. U potonjemu sloju taj naziv u aktualnoj pri-
mjeni oznauje zemlju Hrvata pod vlau njihova
kneza, dokazujui kako je Dalmacija u Alfredovo
doba bilo ime kojim se oznaivala aktualna politi-
ka tvorba165. Prema tome, raspolaemo mjerodav-
nim, izvornim vrelom koje jednoznano opisuje hr-
165
R. Katii, Dalmatia u zemljopisu Alfreda Velikoga,
Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 30, Split, 2003.,
str. 90-91. Izvor su u noviju historiografsku literatu-
ru (nakon davnanjih studija F. Rakog), i to upravo
ovim tumaenjem, uveli M. Matijevi Sokol -
V. Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira,
Zagreb, 22005. Komentirao ga je T. VEDRI, Histria i
Hister kasnoantikih i ranosrednjovjekovnih geografa:
prilog raspravi o spomenu Istre i Dalmacije u zemljo-
pisu Alfreda Velikoga, Histria, 2, Pula, 2012., str. 55-
114.
vatsku sklaviniju 9. stoljea pod imenom Dalmatia,
nastalim neovisno o klasicizirajuim tradicijama
franake analistike ranijega doba. Trebati e, sto-
ga, temeljito preispitati ona gledita koja propitkuju
praktinu uporabu ovog prostorno-zemljopisnog
pojma u oficijelnom, administrativnom nazivlju,
tonije u prepoznatljivosti zemlje i njena identiteta
(identiteta njenih vladajuih elita) u dodiru s inoze-
mnim politikim i kulturnim krugovima166.
Pokazuje se, na koncu, kako u sluaju pokrajin-
skoga imena Dalmatia tijekom 9. stoljea ipak po
svemu sudei nije rije o uenoj konstrukciji ka-
rolinkih dvorskih krugova, nego o nomenklaturi
urasloj u aktualnu jezinu praksu politikog ivota
na mnogo iroj bazi, omoguavajui da sklavinija
pod tim imenom bude meunarodno prepozna-
vana. Iza vokabulara karolinke renesanse, sudei
po svemu, nipoto ne stoji imaginarna geografija jer
se vidi da njeni pojmovi nisu, kako je to formulirala
N. Klai, rezultat maglovitih pojmova franakih
analista o prilikama i politikim granicama na ta-
danjem Balkanu167. Jasna distinkcija meu razli-
itim slavenskim populacijama i njihovim politi-
kim protoformacijama bila je od velikoga znaaja
za franaki dvor upravo zbog vojnih i politikih in-
teresa te drave na zapadnom prostoru nekadanjeg
Ilirika.
10. Zakljuna razmatranja
Naposljetku, valja zakljuiti da pregled izvora
vezanih za Tarsatiku ukazuje da bi dodatno trebalo
promisliti je li njena kasnoantika i ranosrednjovje-
kovna povijest doista bila ispunjena kataklizmi-
nim dogaajima ili se radi o povijesti dugovjenoga
grada koji se zatekao u sjeni nedostatka nalaza. Na
Peutingerovoj karti grad je istaknut kao znaajno
sredite, ba kao i kod Anonimnog Ravenjanina.
K tome, kako je pokazano, veoma se realnima ine
pretpostavke da se u Tarsatici nalazilo sjedite bi-
skupije, iako se dokazi za to mogu pronai tek u
falsificiranom dokumentu. Stoga se ini da se tar-
satiku povijest ne moe sagledavati bez uvaa-
vanja okolnosti u kojima je ona postojala tijekom
kasnoantikoga i ranosrednjovjekovnoga doba. Per
analogiam s drugim istonojadranskim sreditima
i na temelju oskudnih podataka, njenu ranosred-
njovjekovnu sudbinu mogue je rekonstruirati tek
ire o problemu: D. Dzino, Becoming Slav, str. 200.
166
N. Klai, Mate Sui, Limitacija, str. 193.
167
 Tin Turkovi, Ivan Basi Kasnoantika i ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) ...

u kontekstu vojno-politikih prilika koje su obu-
hvatile cjelokupnu istarsko-dalmatinsku obalu Ja-
drana krajem 8. stoljea i poetkom 9. stoljea. U
tom smislu, Peutingerova karta, izraena upravo u
to doba, predstavlja prvorazredno svjedoanstvo o
intencijama te politike.
Ako se Peutingerovu kartu prihvati kao vjerodo-
stojan izvor, a njen sadraj interpretira s razumije-
vanjem i uvaavanjem doba i mjesta njena nastan-
ka, onda se ini da ona jasno svjedoi o nakanama
te politike prema negdanjem sreditu vojno-admi-
nistrativne cjeline koja se zatekla u uem spektru
ranosrednjovjekovnog kartografa. Istodobno, po-
daci o pogibiji markgrofa Erika govore nam kakav
je bio inicijalni odgovor, oito za otpor sposobne,
negdanje Tarsatike Liburnije. U pogledu toga,
drimo da je Tarsatika u tim presudnim trenucima
svoje povijesti realno bila obiljeena samoupravom
kao prvenstvenom karakteristikom. Ona je, po na-
em miljenju, odrala kontinuitet administrativnog
ustroja koji je nasljedovala iz kasnoantikoga doba
i to u istom geografskom rasponu, prostirui se od
Rae do Ad Turres.
Naposlijetku, nadamo se da e ova skica tarsa-
tikog kasnoantikoga i ranosrednjovjekovnog po-
vijesnog razvitka u budunosti biti nadopunjena ar-
heolokim otkriima koja ve i u dosadanjem obi-
mu ukazuju na ispravnost odreenih pretpostavki,
poglavito onih koje se tiu znaaja grada u vojnom
i crkvenom pogledu.
79
.

* Rad je proistekao iz izlaganja predstavljenog na ciklusu predavanja o kasnoantikoj palai u Polaama na Mljetu i
Peutingerovoj karti koji se od 25. do 26. listopada 2010. odravao u Institutu za povijest umjetnosti (Centar Cvito
Fiskovi) u Splitu. Njegova saetija inaica objavljena je na talijanskome jeziku u T. Turkovi - I. BASI, Nuove
conoscenze sulla Liburnia Tarsaticensis nel contesto dello studio delle fonti geografiche, Atti del Centro di ricerche
storiche Rovigno, XLI, Trieste - Rovigno, 2011., str. 49-102. Ovdje je taj tekst uvelike proiren (za vie od treine
u odnosu na prvobitni opseg) te dopunjen kvalitativno novim spoznajama i argumentacijom. Konani su zakljuci
ostali nepromijenjeni.
 Tin Turkovi, Ivan Basi
Tardoantica e altomedievale Liburnia Tarsaticense
(Liburnia Tarsaticensis) nel contesto dello studio
delle fonti geografiche
Il lavoro rappresenta un tentativo di analisi onni-
comprensiva della storia tardoantica e altomedieva-
le di Tarsatica dallaspetto delle fonti disponibili e
dallaspetto geopolitico vigente tra il II e il X seco-
80
lo. Particolare attenzione stata dedicata al chiari-
mento delle strutture amministrative e di potere nel
cui ambito geografico venuta a trovarsi Tarsati-
ca nel citato periodo. Le conclusioni che derivano
dallanalisi delle fonti contraddicono la percezione
finora esistente riguardo ad eventi catastrofici per
i quali si supponeva che per due volte avessero
interrotto il corso della vita di Tarsatica. Il lavoro
stato gi pubblicato nella forma pi concisa (T.
TURKOVI, I. BASI, Nuove conoscenze sul-
la Liburnia Tarsaticensis nel contesto dello studio
delle fonti geografiche, Atti del Centro di ricerche
storicheRovigno, XLI, TriesteRovigno, 2011, pp.
49-102), mentre qui molto arricchito con le consi-
derazioni ulteriori e approfondite.