Edhem Mulabdi

ZELENO BUSENJE
 Roman "Zeleno busenje" Edhema Mulabdia prikazuje razdoblje u povijesti Bosne na prijelazu iz
patrijarhalnih ka modernim oblicima ivota. Bosna izlazi iz samonikle bitnosti i kida spone s Osmanskim
Carstvom, povezuje se s novom dravom i ulazi u evropske civilizacijske tokove. Stari nain ivota,
obiaji, navike, drutveno-ekonomski sustav se postepeno naputaju i stvara osnova novog poretka. Prekid
je bolan i sudbonosan i izaziva poremeaje koji su uz ostalo predmet ovog djela. "Zeleno busenje" svjedoi
o tragici, dramama i dubokim potresima u ivotu Bonjaka. Umjetnikim postupkom prati talasanje
vremena i pronie u psihike traume i proivljavan]a ljudi. Slika je prelomljena u spektru razliitih boja, pa
i u intimnoj sferi.
Prolost i svoje vrijeme na raskru historije pripovjeda projicira u dva plana. Najednom su stari Bonjani
utonuli u stari zeman, zaneseni nadom da e se vratiti ta vremena, na drugom su zastupnici novih pogleda i
ideja svjesni da prijelaz donosi sutinske promjene. Svjedoku dogaaja i drama, pripovjedau izotrena ula
nita ne promie iz fokusa opservacije, pa je platno tako iroko i slika razu-dena. U sreditu opservacije je
ulazak Austrije i otpor ustanika, prvo u Maglaju, gdje se dogaa radnja romana, a potom slika otpora u
Sarajevu i drugim mjestima, mada su ta zbivanja fragmentarno prikazana. Osim neposrednih slika i opisa
dogaaja, uesnika u otpora i Maglajlija to su se drali po strani u oekivanju ishoda, slika je Bosne u
danima okupacije. Svoje vienje vremena pripovjeda je iskazao u likovima kao zastupnicima razliitih
pogleda. Ilustrativno je prikazan Muharem-aga, stameni, tvrdi Maglajlija, koji uza sve traume ostaje uporan
u svojim shvatanjima, ak i kad se osvjedoi da vrijeme nije na njegovoj strani. Doivljava rasap porodice.
Skrhan i usamljen, dolazi do saznanja da su nadanja iluzorna i da su stara vremena nepovratno prola.
Zablude e ga spri-jeiti da se povinuje zahtjevima novog vremena. Antipod njemu je ustanik Ahmet, koji
se takoer protivi Austriji, ali iz drugih pobuda. Protivljenja Austriji ova dva lika ne ispoljavaju se samo u
razliitim pogledima ve i odnosu prema ljubavi ustanika Ahmeta i Muharem--agine keri Aie. Protivi se
Austriji, jer je svim nitima svog bia vezan za Bosnu. ak i ljubav prema Aii nije dovoljna da zatomi
njegovu odanost zemlji. Prevladava osjeanje prema djevojci, jer se ljubav prema Bosni ne moe niim
porediti. Mada je slutio da ga u ustanikim redovima oekuje smrt, da e voljena djevojka ostati da tuguje
za njim, nee ustuknuti pred vizijom Bosne. Zato je kratkotrajna romansa djevojke i mladia. Kao da nije
iznikla iz ivota, drama mladih se temelji na izvorima narodne lirike i slina je tragici Omera i Mejreme u
poznatoj pjesmi (Smrt Omera i Mej-reme). Tragina je i sudbina Aie, koja je presvisla od bola i neo-
stvarene ljubavi. Pripovjeda kraj njenog ivota opisuje tako kao da je svaki dan promatrao i biljeio kako
nestaje; "a ona vehnula kao njean cvijetak na arkom suncu".
U romanu se tragika linosti preplie s dogaajima i odnosom prema tuinskoj vlasti. Muharem-aga,
ovjek starih nazora kritian je prema Osmanlijama i Austrijancima. Osmanlije nije prihvatio zbog reformi
i njihovog darivanja Bosne "na peke" Austriji, kako je mislio, a svoje Bosance, posebno Maglajlije zbog
njihovog ulizivanja i Osmanlijama i Austriji. Smatrao je daje za Bosnu najbolje da ostane kako jest, ali i da
se Bosanci vrate izvorima vjere. Tvrdokoran i uporan, dokraja e ostati dosljedan u tome. Nije shvatio da
od Bosanaca najmanje zavisi njihova sudbina, nije poimao da Osmanlije nisu ba tako s volje predale
Bosnu, da su na to bili prisiljeni i daje vrijeme Osmanlija u Bosni prolo. Tragiku e doivjeti i oni to su
bili za Osmanlije i oni to su Bosnu branili. Muharem-agin sin Mustafa je otiao u svijet, a kerka u smrt.
Bio je to prst sudbine. Postojanost, karakter i priroda Bosanaca su odlike kojim se namee kao jedan od
najuspjelijih likova. Drugi likovi: Mehmed-efendija Ahmetov brat, turski inovnik uza svu kolebljivost i
pristajanje i uz Osmanlije i Austriju, takoer doivljava tragediju. Naoigled mu austrijski olo ubija
majku, a njega ranjava, ime se upotpunjuje mozaik razliitih sudbina. U nedoumici da proda imanje ili da
ga zadri, utjehu pokuava nai u alkoholu od kojega ga spaava Nu-
man-efendija. Kao lik ostao je na raspeu dvojne linosti i tek je djelomino uspjela individua kojom vitla
sudbina.
Psiholokim karakterizacijama i prikazima suprotnosti u vienju Bosne i njene sudbine opisao je vie
linosti, meu kojima i dvije ene. Osim Aie, kao lika iz narodne poezije, fragmentarno, u detaljima o
njenom dranju i ponaanju, dao je Muharem-aginu enu i Mehmed-efendijinu majku. Ijedna i druga su
nastale iz istog modela ene iz naroda, odane domu i vezane za djecu. uenje svemu to se dogaa prati
strah, strepnja i slutnja na najgore, njihovu tragiku produbljuje nemo da utiu na svoj udes. Ostali likovi su
dati jednolinijski. Ahmet, koga srce vue u boj, udi se dranju hode, koji zna ta mu u itabu pie, ali ne
zna ta mu je initi. Ahmetu je on izdajica, kao i ostale linosti iz Maglaja, koji cijeli dan provode u kahvi u
priama i oekivanju ishoda. I muftija koji treba da predvodi, da uputi, nalazi najlake rjeenje - naputanje
Bosne. Pripovjeda je tragiku ljudi shvatio kao kob i volju sudbine. Dotakao se, mada fragmentarno, i
dranja kmetova koji su od Austrije oekivali spasenje od turskog gospodstva. Razumijevao ih je, ak i
neke pohvalio to ne prekidaju da izvravaju obaveze prema gospodarima. To se moe objasniti i
porijeklom pripovjedaa koji je takoer pripadao imunim slojevima. Bilo je, svakako, pojedinanih
sluajeva u dranju kmetova, ali to nije bio i opi njihov stav. U opisivanju Alije, Ahmetova brata ima
autobiografskih crta to se vidi iz prie o djetinjstvu i podudarnosti s romanom (njegov odlazak poslije
zavrene rudije u Sarajevo na dalje kolovanje).
Najupeatljivije je prikazao itelje rodnog grada. Promjena vlasti je izazvala obrate u kojima se nisu snali.
Sve se ispreturalo, dojueranjeg vakta vie nije bilo, doao je novi, svima nepoznat, a s njim i iskuenja.
Zemlja i busenje e pokriti mezarje Ahmeta i Aie. S novom travom poee novi ivot koji pripovjeda
sluti. Ostale linosti nisu uobliene, cjelovite i formirane, ostale su samo skice. Dao ih je u kontrastima,
Smail-agu kao vou ustanka, Nu-man-efendiju kao ovjeka s iskustvom. Pripovjeda se ne preputa
emocijama, ve pronie u psihu nekih ljudi. Ne zasniva svoju projekciju samo na onome to kazuje o sebi
ve i na onom to je u njihovoj nutrini. Bio je kritian prema ustanicima, neorganiziranom otporu, pa i
nekim Maglajlijama, koji su im se prikljuili. Sa simpatijama je prikazao, mada ni to ne na irokom platnu,
ustanike uSarajevu, osobito vodu otpora, pljevaljskog muftiju emsekadia. lako ni te sekvence ne idu
dublje u historijsku analizu zbivanja, one su umjetniki dokumenti prijelaznog perioda.
Mulabdi je slutio promjene i navijestio lomove u okotaloj strukturi drutva. U kontrastima starog i novog
je slika propadanja, naroito mladih koji se nisu snalazili u novom poretku, nekritiki prihvativi navike to
su sa sobom donijeli doseljenici iz svih predjela Austro-Ugarske Monarhije.
Pogledi Edhema Mulabdia na idejno-drutvena kretanja bili su progresivni, jer su otvarali nove horizonte i
vidike. Otkrivao je zablude starih Bonjaka uljuljkanih snom o dobrim starim vremenima, slavom i
junatvom. Taje misao pothranjivala zablude, zaustavljala tok kretanja i doprinosila tapkanju na mjestu i
stagnaciji. Za ira kompleksniju studiju i kreiranje nosilaca pogleda nije imao daha, pa se "Zeleno busenje"
ne moe prihvatiti kao historijski roman u smislu i znaenju koji taj pojam podrazumijeva. Da bi slika bila
potpuna, nije bilo dovoljno naslikati haotino doba, mete, nedoumice, tvrdokornost i fanatizam jednih i
prilagodljivost drugih, ali roman treba prihvatiti kao umjetniki dokument vremena. Prikazao je tursku
vojsku u rasulu, iseljeniki talas, nade nekrana u promjenu njihovog poloaja. U crtanju linosti i
tumaenju odnosa prema novoj vlasti ogledaju se stilske odlike, te idejne i strukturalne novine. Ako nije
duboko pronicao u likove, darovito ih je markirao, to je bio zametak studioznog pristupa posve razliit od
pristupa njegovih prethodnika (Osman-Azizovog avangardizma i intelektu-alnosti, te sirove
tendencioznosti i naturalistikog slikanja).
U ekspoziciji romana slijedio je oblike pripovijedanja romantiarske strukture. Osobito u tumaenju likova.
Antiosmanlijski kon-zervativci pretvorili su se u fanatine protivnike Austrije, a liberali su zadrali isti
oportunistiki stav i prema Austro-Ugarskoj Monarhiji. Bili su protivnici svega to nije odgovaralo
njihovoj viziji Bosne.
"Zeleno busenje" je romantiarska i realistika pria o tragici Bosne. Mulabdi nije pisao historiju, ve
umjetniku viziju Bosne. U njemu je i tradicija i realnost, prolost i savremenost. Pisac je poruio da stare
vrijednosti tanaju, da nailazi novo vrijeme za koje se Bonjaci moraju pripremiti. Zavretak romana je kao
lament sudbini "nevine rtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo
8
zeleno busenje". Jedan je svijet otiao, a drugi nastaje. rtve su bile uzaludne, ali ih Bonjaci nisu mogli
izbjei, to pokazuje i vrijeme poslije objavljivanja romana (1898.) i sve to se dogodilo u prolosti i to se
dogaa u savremenosti.
"Zeleno busenje" je panorama i slika i umjetniki dokument. Osim istine realnosti prenosi poruke o
zlohudoj sudbini Bonjaka,, o traginoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalazi pred
istim iskuenjima.
Muris IDRIZOVIZELENO BUSENJE
Bilo je to u petak, u predveerje divna ljetnog dana. Sunce je istom zalo, a nad maglajskim kuama hvatao
se ve suton. Uskim putiima, to vode iz pitome okoline u varo, svaki as prolazile hrpe gizdava
enskinja i vesele mlaarije, vraalo se iz oblinjih zaselaka kud je izilo tog dana da se proveseli. Po
kitnim se baama kola vodila, pjesme orile, cika i vriska momaka razlijegala se na sve strane.
Meu ovim skupinama vesele eljadi iao stasit i tanko-vijast momak, i kao da je izbjegavao svakom
drutvu. Bio mlad, naunice istom trgle; neto crne masti, crna oka, arka pogleda. Iao putiem, a misao
mu nekud daleko lutala; no pred oima mu neprestano lebdila slika lijepe Ajie. esto bi osporio hod,
zamislio se o onom arobnom licu, osmjehu, onim divnim oima, umiljatu pogledu, a slatke njene rijei i
sad mu zuje u uima. To je prvo djevoje koje je Ahmetu palo na srce.
Ahmet je i dosad hodao kao i ostala momad, al' nikad da mu oko zapne za kojugod djevojku. Ali on nije ni
nalik na dananju mlaariju. On hodao po mahalama, al' vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad rijei,
nikad one razuzda-nosti kao u druge momadi. Na prvi se mah vidjelo da je sin uvenog Omer-efendije
koji je nekad kasabom upravljao.
Kakav je bio Omer-efendija tako je i djecu svoju odgojio. Najstarijeg Mehmeda izui i postavi pisarom kod
kadije uz lijepu plau, srednji mu, Ahmet, iza njegove smrti svri rudiju
13i pade u tenzimat, a najmlai, Alija, eno ga vazda prvi u nauci medu svojim drugovima. Kad ih je tako
izveo na pravi put, onda je mirno legao u grob, ostavivi ih sijedoj hanumi koja se diila s njima.
No majci je ipak najstariji, Mehmed^fendija, zadao dosta brige. Odgojen u zgodi, ostao iza oca u lijepu
imanju, ijim se prihodom kua uzdravala kao malo koja u kasabi, a on, mlad, pao pod ajluk, pa se dugo
naprovodio, momkovao, dok se jedva oeni i smiri. Pa i sad, ve i otac, ne moe da se otrese starih svojih
drugova, i sad esto zae s njima kud na zelen, proteferei i proveseli se. Nikad on dodue nikom ne bi na
putu, ja 1' da kome rekne "crno ti u oku", al' mati se za njeg bojala, kakav je dananji narataj.
Zato je sijeda hanuma bila u strahu i za Ahmeta, esto govorila, da se i on eni, al' Ahmet ni da uje o tom.
Da je tome bilo vrijeme to i on vidi, al' Ahmet... ta malo je onakvih, to su mnogi rekli: mladi, a opet uviao
neurednost starijeg brata. Razumio je majinu bojazan, al' je bio ipak tvrdo uvjeren da on nikad nee
bratovim tragom. Sa svojom se enidbom nije urio jer je htio sam sobom da stee i namakne sve to mu
treba, a u drugu ruku opet: Ahmet je bio svojih misli. Propustio je tolike lijepe prilike, za to ga je i mati
korila, a samo da nade onu koja e mu bit u srcu, i kojoj e se i on sviati. U takoj je enidbi on traio sreu
svoju.
Sjutri dan Ahmet nije mogao odoljeti srcu da ne proe ispod Muharemaginih prozora. Prolazio je on tuda i
prije, al' prije se i ne u da je Muharemagina Ajia ve djevojka na udaju. Pa i viao je nekoliko puta, al'
nikad mu se ne uini onakva kakvu je vidje na jueranjem sastanku na Ibrievu brijegu. A kad je tu smotri,
a ona stala izvan kola, njena i umiljata, njemu je srce jae zakucalo. Zbunio se u prvi mah, pa onda
okrenuo se k njoj a ona... sva porumenila pa se sklonila za jednu drugaricu svoju. Tada joj se pribliio i...
progovorili po nekoliko rijei. Ahmet joj pri polasku obeao da e je potrait sjutri dan kod kue njezine.
<
14
Od tog je dana Ajia ispunjavala duu njegovu. Jutrom bi bacio pogled u kuu Muharemaginu a pred veer
svakog dana kojasio se ispod njenih prozora. Doskora poeo i obno odilazit Ajii pod prozor i ostajao do
neko doba, a ljubav tiha i njena sve vre spajala srca njihova.
- Ah, ne znam kako bih ti kazao koliko si mi za srce prirasla! - govorio joj on jedanput.
- Vjerujem ti, Ahmete! - odvraala ona al' vjeruj i ti meni!
- Otkada smo ono prvi put progovorili, zna...?
- Onog dana nikad neu zaboraviti!
- Ja odonda vazda o tebi mislim!
Ahmetu se inilo da se njih dvoje nikad nijesu vidjeli da bi se ipak jedanput nali.
I zima je bila na izmaku, a Ahmet nije propustio dana ili noi da ne vidi Ajiu, da ne progovori s njom koju
rije. Sto koji dan, to koji sastanak, ljubav sve vrua, oni mislili, eznuli jedno za drugim...
15 II
i','r: . '-.'.
; ...U-iij
Kad je Omer-efendinica, mati Ahmetova, saznala za ljubav Ahmetovu s Ajiom, silno se obradovala.
Makar da za Ahmeta nije bilo bojazni da bi udario stranputicom kao mnogi drugi, ipak mati je htjela da ga
smiri, da doivi i njegovo veselje. Muharemaginu je kuu dobro poznavala, s Muhare-maginicom, kao
dvije sestre, a Ajia joj ve odavna srcu pri-legla, i kao da joj je samo srce za nju neto aptalo. Zato je ona
sad sigurnije navalila na sina da se eni, a on se nije zatezao kao prije; i zaas je sve bilo spremno i
sporazumno za Ahmetovu enidbu.
Te je veeri otiao Ahmet Ajii pod prozor i ostao do neko doba noi. Nikad jo tako vatreno nijesu
razgovarali kao te noi. On joj se zaklinjao da je ona prva i jedina koja mu je pala na srce, a i ona tako
njemu. Naposljetku zadali jedno drugom rije, zavjerili se da e biti svoji.
Omer-efendinica je sjutri dan poslala enu Muharemagi-noj kui da onamo provue kroz ui da se zna u
koje e se ime zaprosit. Ali doskora stie odgovor kakvu se niko nije nadao. Muharemaga nije dao
spomenut o tom. To Omer-efen-dinicu iznenadi, ak uvrijedi, a Ahmeta rastui. Ko bi se jo tome nadao!
Svak je znao da njihova kua bolje stoji od Mu-haremagine. U njih osim dvadeset ifluka, onako selite uza
samu varo, a on, i to ima, stee zakupljuju desetinu; a kako je ovjek rijetke udi, prezirao i koliio sve
stoje osmanlijsko i od suda ne bi ni u desetinu udario da ga ne pozva u ortakluk
16
Salihaga apanin, desni mu prijatelj, ovjek vrlo lukav i promiljen. Moda mu je ba taj Salihaga zavrtio
mozgom, jer Muharemagi sama misao nalijetala: u njeg jedinica ki, a u onog jedinac sin Raid. Pa ini mu
se da ga je i viao blizu svoje kue i ve pomiljao da mu ta sveza ne bi bila neugodna, da bi je ak i elio;
ali od Salihage jo nikakva glasa, makar da mu je sin ve i odavna na enidbu.
Omer-efendinici je bilo teko to ih je Muharemaga odbio. Njoj se sviala Ajia a i s majkom joj se pazila;
pa je ak uvrijedilo to im Muharemaga, tanji od njih, ponizi tako kuu njihovu. A i onako, sva je varo
odavala ast njenu Omer-efen-diji, dok je sudio nekad, a tako i sad sinovima njegovim. Sad je htjela preko
svoje volje da Ahmeta oeni s drugog, moda boljeg, mjesta zbog Muharemagina takog odgovora, pa ak
nabrajala Ahmetu svom stotine boljih prilika, al' on ni da uje za drugu koju. Njega nije nimalo zbunio
odgovor Muhare-magin. Poznavao je on njega dobro, a ba taj odgovor uspirio je u njemu jo vruu ljubav,
ulio mu u srce neku snagu da savlada i jo veu potekou. Mati govorila, a Ahmet utio. On je dalje
odlazio svojoj Ajii, samo to se sad obdan rjee viao, al' je zato obno dulje ostajao i oni vodili ljubav
vruu nego li prije. I Ajiu je rastuio oin odgovor, al' je sad i u njoj usplamtila ljubav silnija, enja vea
za Ahmetom.
Dani tako prolazili. Ahmet nije odustao od Ajie, a nije se sklonio na enidbu s drugog mjesta. Kako je
vazda utio tako je i mati mislila da e se sve na tom razminut, pa ga se i prola. No peklo je neprestano to
ih Muharemaga onako odbi, pa to svakom prilikom govorila i pred Ahmetom. Ali Ahmet vazda utio o
tom, a znao da je Muharemaga ovjek od starih ljudi, pa mrzi i prezire sve one koji se po sudu povlae.
Muharemaga je zbilja mrzio sve one koji se s Osmanli-jama mijeaju. To su njihove ulizice, govorio je on.
Ta rijetki su tada ueni ljudi uope, a pogotovo oni koje kalem i u sud uvede, pa makar da onako ni
potrebni nijesu, ona plaa u
17svaijim oima bila cilj i svrha uenosti njihove. No to je sve uzalud; oni su u Muharemaginim oima
bili gori i od samih Osmanlija.
Muharemagi nije nita bilo smijeano s njihovom kuom, on se klonio i sjene njihove, al' ipak osjeao neku
tetu od njih; a ta bi tek bilo, da se sprijatelje? Prije dvije, tri li godine sini mu Mustafa saleti ga da ga
poalje u rudiju. Njemu je ta rudija bila odvratna jer se u njoj djeca pripremaju za askerluk, a drugo;
zaudo mu bilo da se druga djeca nagone na nauku, njegovo od sebe moli. Nit ga je mogao dat ni ne dat; a
dijete ekalo da ga otac poalje, i najposlije polo u rudiju, a otac uutio. Kasnije saznade daje svemu tom
povod onaj najmlai Omer-efendijin Alija, vrnjak Mustafin. Djeca odmala nauila zajedno, pa jedno
drugo i tamo povuklo. Dijete uilo, a otac puhao od ljutine; nikad da ga upita: ta ui, kako li napreduje.
Nekoliko puta odluivao da ga izvadi odatle, al' nekako mu se nije dalo. Vidje ga prologa ramazana kako
lijepo ui u damiji pa odonda kao da mu srce omeka. Ve se i Boga bojao da dijete svrgne s onog puta.
Mislio: ako ui tamo - njihove kojekakve bresposlice, ui bar i drugo to turinu treba. Srce mu nije dalo da
ga odvrati od tog, a ni sad mu ne bi mrsko bilo da se dijete od sebe proe. Kad god bi se zapovrgo govor o
nauci Muharemagi bi niknuo pred oi Raid Salihagin. On nije ni zavirio u tu rudiju, pa eno ga, ta bi mu
reko? Ocu svom u ruci, esto u damiji, momak ko zlatna jabuka. Vele dodue da gdjekad zae i u
mejhanu, ali mladost ko mladost.
Tako je Muharemaga gledao Ahmeta i njihovu kuu, a otkad mu ena ree da bi htjeli da zaprose Ajiu, od
to doba bio prema njima hladniji. No za to niko nije znao osim njihovih kua, a Omer-efendinica se pazila s
Muharemaginicom kao i prije, jer je i ona elila tu svezu. Ahmeta to nita nije smetalo, on je ustrajao u
svojoj ljubavi a bio je pripravan udarit i na vee zapreke, samo da doe do svoje drage.
Ili
Bijae sparna ljetna no. U cijeloj varoi grobna tiina, a tek kroz prozirnu tamu vidi gdje zatitra na nebu
po koja zvjezdica. Sa strane Muharemagine kue pribio se Ahmet uz duvar pa ape, izljeva boli srca svog
onom, to je skriveno za muepkom. Najedanput e on svim arom svoje due:
- Ah Ajia! Da zna kako je meni teko ivjet bez tebe! Ove su rijei parale srce njeno... Ona je znala
koliko nju
Ahmet ljubi, al' je morilo to i ona njega ne moe uvjerit o svojoj ljubavi. On je zove ve odavna da sama
pode, ali ona bez oine volje prekorait prag oin, to nije mogla.
- Ako sam ja jedini na tvom srcu, - govorio on - onda...
- Jedini ti, svega mi na svijetu, - izusti ona drhtavim glasom.
- Onda hajde, bit emo sretni!
- Ah kud sam pristala, da me stigne kletva oina!
On uuti. z^arkaje ljubav zaokupila duu njegovu, on se borio: ivjet bez nje ne moe, a silit djevojku da
ide bez oine volje, navui na nju kletvu roditeljsku, to mu srce nije dalo.
- Da ta emo? - izusti on borei se sam sobom. ta da ekamo? Ja se bojim.
- ta se boji?
- Ah, otac tvoj... zar ne bi moglo svata biti da te da...
- Ti se, Ahmete, toga ne boj! - slobodila ga ona. Mati je s nau stranu, a otac me ne bi dao gdje i njoj nije
u volji.
18
JAVNA BSSUGKKA
rt UlfMfCf. ~ Pa ta da ekamo? - opet e on u strahu. Znam, kad god te zaprosim da mi te nee dati!
- Pa i ne zna se.
- A kako to? Misli da me ne bi odbio?
- Pa da i odbije, niti si prvi ni posljednji.
- Ah, Ajia! Ne bih ja alio za te sve uiniti, i tu sramotu podnijeti, da budem odbijen; ali... zbilja Ajia,
ako sam ja jedini na tvom srcu, hoe i ti za me neto uiniti?
- Sve to god hoe.
- Dobro! - ushieno e on. - Ja u te zaprosit, ali... ako me odbije otac, onda... te iste noi da si moja!
Ona se zbuni. Oduprijet se Ahmetu, najdraem na svijetu, nije mogla, a poi preko oine volje, ah, to je
bolilo. Ali as je doao, gdje valja ubrusit, korait, pa bilo to s oinom voljom ili sama. Ona se borila sama
sobom, a on nastavi:
- Otac zna da sam te i zimus htio prosit, a nije dao o tom spomenut; pa ako me i sad, drugi put odbije, svak
e iv rei da si pravo uradila to si sama pola. A i on, najposlije e popustit, smilovat e se i pomiriti s
nama. Ve reci mi sad - hoe poi, ako me odbije!
Ona je utila, oklijevala asak-dva, a on opet:
- Hoe, Ajia? Sad mi reci! asak tiina...
- Hou! - izusti ona jedva.
Jedna jedita ova rije svali_ silan teret sa srca njegova, rasplinu tamu s due njegove, otvori vrata ivotu
njihovu. On se as topio u nekom milju, bio ushien, dirnut; sav klonuo pod utiskom tog slatkog asa,
podao se blagu uvstvu srca svog, a bio jai, silniji spram svake smetnje - i zaas zahvaljivao Bogu na
skoroj buduoj srei.
Dugo joj govorio, htio da joj preda srce svoje, otkrio sve nade, pozlatio ivot njihov. On ve gledao, kako
e biti sretni, kako e ih paziti majka njegova, ma sve - sve joj kitio tako slatko, ushieno, a ona se zanijela,
topila u nekom blaenstvu. I koliko joj je srce treptilo od njegovih slatkih rijei, toliko
20
je u isto doba dua prezala od nekog asovitog straha i zebnje za onu jednu rije, to ovako sama o sebi
odluuje.
- Pomisli, Ajia, kako emo sretni biti! - govorio on. -Ja, vjeruj mi, kud god hodam, ta radim, miso mi je
vazda uza te. Kad u konaku sjednem da piem, pomislim u sebi: ba sad moja Ajia veze!
- Dina mi i ja tako! doeka ona.
Pijetli ve uestali, no se presvratila, vrijeme rastanku.
- Ali sad... sad kad pomislim - veli on, - da si zbilja moja, ah! sad je, ini mi se, sav svijet moj. Sad ne bih
odlazio od tebe! Kad bi se mogao ovaj mrak zastavit...
- Zbilja, Ajia, da se dogovorimo! - tre se on poslije male stanke. - Eto, ja u, akobogda, sjutra zaprosit...
- Uh, pa zar ba odmah!
- Odmah, odmah! Ja ti kaem, ja ne elim za te i tu sramotu podnijet da budem odbijen; ali i ti... nek si
gotova, spremna, ako te ne dadne! On nee ni slutiti da e ta biti ba iste noi - je li tako?
- Ne znam nita... kad pomislim.
,v - Ma ne boj se! To e se sve razminut, kako je najbolje!
Nju sad poduzimala briga, bojala se oca, al' Ahmet pritvr-
ivao dogovor i odmicao od prozora; ^
- Eto tako! ekaj me sjutra odmah iza jacije!
- Uh pobogu, pa zar ba sjutra? - ubrusi ona u brizi. '
- Odmah iza jacije! - apnuo on pa ieznu u mrak, a ona osta na prozoru...
-I ' _> '. .t
jj. >" "<
21IV
Svanulo. Pijetli pjevali i pjevali i umuknuli kad su ve rastjerali noni mrak i izmamili rujnu zoru. Jo neki
polumrak i ljudi, koji se rijetko kojasili putem, izgledali kao sjene. Tiina, samo katkad uje gdje se neko
iskalje, negdje vrata krinu, ili ije konje prokasa kaldrmom, neko se ranim jutrom pourio za poslom.
Hladan vjetri popuhivao, a slap se na Bosni uo sad jae, sad slabije.
Ovu tiinu prekide glas mujezinov sa munare, zaui sabah. Tanahni mu glas odjekivao po hridinama na
kojim se koi starodrevna maglajska gradina, po okolinim breuljcima: Tepetu, krevitoj Stranici i
Voljevcu, pa se onda razlijegao onamo preko talasaste Bosne du i irom zelenog maglajskog polja.
Iz asa u as okolica bivae sve ivlja. Vrata se otvarala i svaki as izlazili ljudi zijevajui jo dremovni, iza
kratkog sna ove ljetne noi. Nehajno koraaju k esmi da se umiju, da se osvjee hladnom vodom i da se
onda odue prvoj dunosti tog dana, da klanjaju sabah.
Iznad hladne Bosne, koja zapljuskuje peine pod bedemom maglajskog grada, opruio se dugaak i tanak
pokrov sive magle, pa se i u irinu protee na obje strane, lijevo zelenim poljem, a desno iznad samih
sljemena kunih, koje se poredale du Bosne ugibajui se stijeni sjedne, a valovima s druge strane. Bit e ih
do etiri stotine, pa su zaredale kao da jo uvijek putuju ovim povojem sve gore do iznad grada.
22
Zbile su se uz onaj gri i ukopane tu, kao da su iz samog topa baene, a ni jedna se ne usudi onamo, preko
vode u onu irinu i prostoriju. Ali i kako bi? Ta sredinom tog prostranog polja vijuga se eno cesta, to vodi
iz Broda do Sarajeva, ba ravno iz kaurske zemlje.
Da, alit ih treba to su se zbile tu sve rame o rame i mnoga eljna voke pred svojim pragom, a onamo ona
silna plodna ravan! Da, alit ih treba jo vie kad pogleda gdje svaka, im osvane, zuri onamo makar u
rao ili diljicu, i gleda: je 1' vrijeme orat, kopat, je 1' zrelo da se trga i anje, a preko iroke i duboke vode
ni uprije, ve valja kumit i bratit osorna skelediju da te prebaci prijeko.
Ali - strahovita su to i opasna vremena kad svaki as moe kaurin i ozdol i ozgor, kako mu jo proklete
Osmanlije Omer-paine nainie cestu, svaki as more s vojskom i brzom katanom da pritisne polje, pa da
je jo uprija, eto ti od te kasabice za nekoliko asaka gotova zgarita, same pustoi.
No ipak tri su metnule svoju glavu u torbu i prele onamo, ko ljudi vele: to Bog da! Delibegova, Bektaeva
i kua Ha-saniia ugnijezdile se na samoj obali do ceste, a za leima im iroka i plodna ledina. Oko kue
su jo poredane zgradice i staje, blago je uz kuu, a miice jake, pa od miline da gleda kako to sve cvate,
buja, raste, a kue pune, koevi i hambarovi da pucaju. Prei samo koji dan da vidi kako tuda prolaze ljudi
s golemim krljacima, a natovarilo na golema kola bura-di, moda vina ta li, i vuku sve onim carskim
murtatima, a naim zulumarima, tono sjede u Travniku i Sarajevu sve od Omer-pae.
Stoga one dvije kue Bektaeva i Delibegova podigoe tu jo po jedan han da putnici imaju gdje prenoit.
Njih zareda koji dan po deset-petnaest kola, sve jedno drugom uza arugu a konji - u se ne daju gledat.
Istom uje: Heee, bistaaa! i stade li prvi, stanu svi. Pa jedni Bektau a drugi Delibegu. Dok ispregnu konje
i poloe im, dotle je i njima veera met-nuta ondje na ledini pred hanom. Kako koji ide, kapu na plot
23pa za sofru. AT jela se dotaknut rukom, Boe sauvaj! Ve potegni svaki neto ko ostve ili no, pa
nabadaj zalogaj po zalogaj.
Eto tako oni prolazili a svijet ih od uda gledao, ko bolan kauri usred kaurske zemlje, al' zaudo govore
ama na dlaku ko i mi, pa ak ale se s handijama. Handije ih ve uzaznale, sve po imenu: esto
spominjali nekakva Vilaa, ima, pa Sti-cu. Kako bijae puka uestala na granici, a i ovako se kojeta
govorilo, ovi kolari tjeili handije: "Ako, veli, zagusti odoz-gor, vi bjeite k nama na Brod; a ako mi
odozdol udarimo, vi se i tako sebi ne bojte." Tako se oni pazili s njima.
Do nekoliko asaka nesta svakog traga mraku nonom. Iza Tepeta se ukaza blago jutarnje sunace i obasja
najprije ove breuljke, onda onamo preko Bosne Jelovac, Micuri i Sikolu, pa onda trone kule u gradu, a
doskora i Maglaj i sve ono zeleno prostrano polje onamo. Varoica oivje, arija se otvori.
Do to je doba Omer-efendinica ve ustala i kahvu popila pa sad samo eka svog Ahmeta da joj se po svom
obiaju svrati, kad pode u konak. Ona e ga tom prilikom ponudit kahvom i razgovorit e se njih dvoje o
najnunijim kunim poslovima. Stariji joj je sin Mehmed starjeina kuni, al' on, oenio se, ve davno i
babo, pa nema kad da razgovara o poslovima, ve samo plati to mu mlai brat kae.
Ona je sjedila u svojoj sobi i po svome obiaju kako nikad ne bi besposlena, uzela pa neto uiva. Hrpa je
za njom oprane rubenine, a pred njom kutijica puna ustriaka, konaca, igala, ko ena bila starinska,
najmanja stvar u njezinoj kui nije bila uzalud. SiiedaLje5_vei pedeset prevalila, al' jo jaka, svjea.
Tijelom bila krupna, svjedoila daje najsjarija od jedanaestero djece koje je sijedi Bekta izrodio.
U taj se as vrata otvorie i k njoj upade Ahmet, srednji joj sin, glavat momak, mlad, u dvadesetoj godini.
- Kako si, Hama, jesi li ustala? - upita je on, kako su je obiavali zvati. .< > .. :...;.>.
<,.;.
24
- Jesam vala davno; jesi li se ti naspavao? ' * '
- Kamo Alija, je li on usto? - obazrije se on po sobi.
- A jest, usto je; eno ga u kui dorukuje. Hoe ti kahvu? On je krio od matere da pui, a kako je unio s
namjerom
ne bi li se kako otvorio razgovor o njegovoj enidbi, mati je dobro uradila to gaje ponudila. Uze kahvu.
Srkao je pomalo a premiljao. Htio da joj kae sinonju odluku svoju za Ajiu ali mrsko mu bilo da prvi
otpone razgovor o tom, a bojao se da ga mati ne uzme odvraati od Muharemagine kue. No svakako je
oikivao da ona zapovrgne razgovor o njegovoj enidbi, kao to je esto inila, a on kako se bojao za Ajiu
da e je dati otac ili da e sama poi, zatezao sa enidbom svojom govorei da jo nije nabavio svega to
mu treba.
- Ta imamo evo svega, - odvratila bi mu ona na to. -Ne treba ti puno troit, a ve i vakat ti je, uh kolini se
ene!
On je htio da i sad ona otpone prva pa da joj on onda kae da je naumio zaprosit i to odmah. Ali, ona utila
ovaj put. Popio je kahvu i posjedio nekoliko asaka, a niko ni rijei. Ona bi gdjekad bila neto horna, mislio
on u sebi, pa bi zala sa sinom daleko u razgovor, a sad, sad kao daje neto pometena.
- ini mi se - rei e ona u neko doba, - da je dolo vrijeme da me glava zaboli, ili e se vrijeme
promijeniti.
Ona je trpila od svoje mladosti od silne glavobolje koja bi je drala po nekoliko dana. No on usprkos htjede
da otpone razgovor, jer taj je dan valjalo nai i prosce i da odu i zaprose djevojku, pa vrate li se praznih
aka, onda...
Al' u taj se as otvorie vrata, a na pragu se pojavi Me-hmed-efendija stariji mu brat. I on ustao i poo u
konak, i eto preko svog obiaja, svratio se neto materi.
- Kako si ti, Hama, jesi li se naspavala? - upita on majku pa i ne ekajui odgovora svrnu oi u brata:
- Hajde, hoe ti u konak?
s/- - Evo sad u vala, poo sam - ozva s-brat i ko ae da ostane, premda se zaudio ovom pozivu.
25Ali Mehmed-efendija ne odlazi s vrata. '
. - Hajde, hoemo 1' zajedno?
- Nije druge, brat skoi i oni se zaputie u sud. Ahmet je ve opazio da ga brat zove da se s njim za neto
razgovori, pa mislio da i on njemu tom prilikom kae za svoju enidbu.
Kad izadoe iz avlije, Mehmed-efendija skrenu putiem da se spusti Bosni pa tuda u konak, mjesto kroz
ariju. Ahmet vidio da brat voli pustom ulicom da ih ko ne uje u razgovoru pa nazrijevao da ima neto
tajno. Kad se naoe kod Bosne, otpoe stariji brat;
- Ti si juer malo ranije otiao iz konaka?
- Ja, - odvrnu Ahmet. - Svrih neki poso pa pohitih neto u ariju; ta u, rekoh, sjedit besposlen nekoliko
asova.
- Ama ti kao da i ne zna nita ta se amo uje!
- Ne znam, staje? - u udu e Ahmet. Mehmed-efendija se zgleda okolo da ga ko ne uje pa
gtovo apnu bratu:
- Govori se da je Bosna data, ali uti!
- taaa? - izvali ovaj oi u brata, pa stade.
- uti! - opet e Mehmed-efendija u brizi, - da nas ko ne uje? To valja kriti ko guja noge.
- Ma zato, molim te! - opet e Ahmet u udu.
- Ah, udnovat si ti, vjere mi!
- Pa ako je data, data, ta je; ta se ima kriti?
- Ama nek se od nas ne uje!
- A kome je data?
- Austriji; al' se jo potvrdo ne zna. U turskim novinama nema o tom nita, ve kajmekamu dolaze
nekakve francuske, pa u njima to pie; ali uti.
Stariji je brat dobro poznavao ud Ahmetovu pa ga onako uutkivao. Znao, da bi on brzo planuo na ovaj
glas, kao i svi oni od kojih treba kriti tu vijest dok carska vojska ne zauzme Bosnu. , ,
., ,
26
- Dobro, ja u utit! - odvrati Ahmet hladno; - ali ja ne znam zato da se krije, kad se najposlije ne moe
sakrit.
- Ali, pobogu brate, ti zna na svijet. Mi smo u sudu, ja ne znam kako e se to razminut; al' meni se ini
da bi po nas moglo loe biti.
- Zato?
- Ah, muna je to stvar kad prosti svijet uzme dem na zub, a nas dre ko i Osmanlije koji su Bosnu dali.
- Ja se zato ne bojim nikog! Mi svi treba da zajedno branimo svoju domovinu!
Mehmed-efendija ga omjeri otrim pogledom pa zavri:
- Ti uti! Najposlije, mi smo za sud svezani, mi smo carski memuri.
Mehmed-efendija bijae stariji od Ahmeta etiri godine ali je ovaj vitak i tankovijast uzrasto i dostigo brata.
Jednaki rastom ili tako tiho cestom, to vodi obalom Bosne do suda. Ahmet je mladi u svemu pa i u znanju
i iskustvu i s toga sluao pokorno to mu brat zbori. Sluao je, ali je slabo ta uo jer im shvati one bratove
rijei daje njihova domovina data odmah se zadubio u misli. Na jednoj strani bila Ajia, enidba i sve
osnove, nade, ivot budui, sve to bilo kao kakvo zamreno klupko, kog se on taj as od drugih misli nije
mogao dotaknuti. Na drugoj strani opet peklo ga neto drugo. Bud smo prodani vabi, mislio on, bud opet
da utit valja. Zato to? On ako je u sudu, u carskom poslu, nije za to Osmanlija niti je prodo Bosne, ve
straive Osmanlije prodali ih, i sad hoe da se o tom i ne govori ve da vabo to lake ude u njihovu
domovinu. im se tako duboko promislio, taj as mu se priinie bratove opomene odve niske, lukave i
nekako ba u tom gledao neku veu sramotu nego li u samoj prodaji Bosne.
- Ja ti to kaem samo neka zna! - dodade stariji brat kad bijahu pred samim sudom. - A nae nije da se
paamo i u to; vidjet emo sve to e biti.
27Sud bijae na kraj varoi na obali, uprav naprama Bek-taevu hanu, gdje cesta dolazi obali i tu na lakat
zakree uz Bosnu. Golema je to zgrada, stari begovski konak, golemih vrata i prozora. Pri zemlji je zatvor i
staja za konje zaptijanske, a iroki i izglodani basamaci vode u prvi boj gdje su se oko mrana hodnika
poredale odaje, lijevo malene dvije i medu njima golem kau zaptijanski, a desno kajmekamova i kadijina,
te meu njima carska hazna. Memuri u svojim odajama rade, a zaptije u kauu razgovaraju, ale se. No
memuri kao da malo mare za posao. Kad koji zaptija ue meu njih i unese im komu kahvu, uini im se da
sve po dva apu neto meu se.
U neko doba outie tutanj uz basamake i poznadoe kaj-mekamov hod. Zaptije se ustrkae hodnikom,
jedni da mu otvore vrata, drugi da mu prihvate tap, kaput... a tada i memuri prihvatie za posao.
, M ' 1 .
;'.ini.. \'.:-n''.
~>rt
''"i"
'.!. t/'wl
) ;.:- :(
'Gi
'.''.'.'''.! ;>!> '.:.:. ."i'.j\'<i"i 'j.'T
''y., ' uh. .
S.'vUi!> -
28
V
Doskora je bila kajmekamova soba puna. Svi memuri i medlisi kajmekamovi i kadijini, po dva od svake
vjere. Niko pravo ne zna zato je taj skup, a ipak neto se nazrelo pa se eka da razgovor otpone. Poto
zaptiju jednog postavie pred vrata, otpoe kajmekamov pisar:
- Evo emername iz Tuzle. U berlinskoj konferenciji, gdje su bili zastupnici sviju sila, zakljueno je da u
Bosnu ue Austrija. Na to je i sam sultan pristao. U ovoj se emernami nama nareuje kako treba da se
drimo dok carska autrijska vojska zauzme Bosnu.
Dok je pisar ovo govorio sve je utilo, sam Hadi-Seli-maga sijevao oima tamo-amo i svaki as htio da
neto rekne.
- Nama se ovdje nareuje, - nastavi pisar, - da se niko ne opire ovoj naredbi; car je dao Bosnu i stvar je
svrena. A mi, ovdje u sudu, treba da gledamo da se narod ne pobuni, ve da svak gleda svog posla kao i
prije. Ko bi digo puku na Austriju, digo ju je na sultana, jer ovo biva njegovom voljom. Mi smo duni da
narod odrimo u miru, poto je znano da ustane sva Bosna i Hercegovina, ne moe iznijet s jednim
carem. Pa je teta da se u ludo krv proljeva... -dovri pisar, a u sobi nasta grobna tiina. Najedanput se tre
Hadi-Selimaga:
- Ja prvi u tom nijesam s vama! \a Svi svrnue oi u njeg. :'<v
- Ko je turin, bit e se. " < j ^i
29- Al' evo usmo ta nam sultan poruuje! - javi se kadija.
- A zato nam, efendija, nije poruivao kad je Bosnu davao? Kakva je to pravda: dati Bosnu kaurinu a i ne
upitati nas, kao da nas i nema?
- I jo nam poruuju da se ne bunimo - javi se drugi.
- Ja evo prvi neu da znam za tu emernamu! - opet e Hadi-Selimaga.
- Stani malo, umiri se! - javi se sad Numan-efendija, ovjek poznat sa svoje otroumnosti. - Sad o tom nije
govora, je li pravo ili nije to su nas dali Austriji, ve pitanje je: moremo 1' mi iznijet, moremo 1' se
oduprijet sili austrijskoj, da ustanemo svi, ne samo Maglaj, ve sva Bosna? Ah, ta velite? - obazre se
naokolo.
- Kako oduprijet! - povikae ostali; - ta je nas, aka.
- Naa je dunost, braniti se, - opet e Hadi-Selimaga. -Ane zna se ta se radi i u drugim mjestima! -
pritae
Mujaga.
- Eto, ne uje se da se igdje narod orua; ali svejedno, da se sve digne, opet... more bit da bi se oduprli sili
neko vrijeme, al' poslije po nas gore.
Odmah se vidjelo daje vea polovica protiv boja, a sam gotovo Hadi-Selimaga sa dva-tri druga galamio i
dizao bunu. Kajmekam, Osmanlija, ne poznavao dobro jezika, pa utio, ali ipak nazrijevao klicu bune. U
neko e doba Numan-efendija:
- Ja mislim, brao, kad iznijet ne moremo s carskom vojskom, da ne treba da se u ludo krv proljeva? Mi se
biti neemo; a pogotovo mi ovdje carski slubenici treba da sluamo ta nam car na poruuje.
- On nije na, kad nas daje drugomu! - skoi Hadi-Selimaga da e put vrata.
- ekaj! - viknu kadija, da je zazvonilo u dvorani. - Mi se evo neemo biti, ali stoga to smo evo jo u
carskom poslu, mi smo duni da i narod sauvamo od boja, a brao?
- Pravo veli! - ozvae se ostali.
30
- Hoemo 1' kazivat narodu za ovi glas ili ne?
- Ako kaemo, bojim se, uzbunit e se! - prihvati Numan-efendija, a mi smo kod naroda ko i Osmanlije,
pa digne li se buna, to je odmah povrh nas, pa onda istom na vabu.
- Pravo veli! - prihvatie neki. - Dok smo ovdje na okupu, da se dogovorimo da ne kazujemo svijetu
nita, kad ga ne moremo savladat.
- Stoga i ti, Hadi-Selimaga! - okrenu se kadija k njemu,
- duan si da uti.
- Ja u utit; al' nek znate, pode li jedan, ja sam mu drug u boj.
- To more, samo ne dii narod.
- Narod e se sam dignut. Svak e vidjet ovu nepravdu gdje se Osmanlija titra s nama, a gnjeilo nas i
muilo tolike godine, pa najposlije kaurinu u ake! Turin ko je, taj e se dignut.
- Najposlije, nek se tue ko hoe, mi neemo, doeka Numan-efendija. Nemamo mi u ruci ni askera, ni
debhane, a to je najpree, nemamo carske zapovijedi.
- I ne treba nam! - osijee Hadi-Selimaga. Ako nas je dao car, ne treba da se mi pokorimo. I kad cara nije
bilo, bili smo mi u svom vatanu i branili ga, kao to valja da ini svaki turin.
- Ljudi, to se mi tu nateemo vazdan! - tre se kadija.
- Ko e se bit, eno vabo, bujnim! - uprijevi rukom kroz prozor; - mi neemo. Samo ne treba da mi koga
napuujemo. Je li tako, brao!
- Tako je, tako! - povikae neki, dok Hadi-Selimaga skoi put vrata, a za njim Mujaga i Mula Omer.
Kad se vrata za ovim pritvorie, nasta tiina. Dok se tre Numan-efendija:
- Brao, nastala su strana vremena! Jedan je ovjek ka-der uzdignuti itavu varo, a svi je ne moemo
umirit. Dajte da se raziemo svaki svojoj kui. Napane li te ko, ima puku, brani se; a ako vojska
austrijska doe, a boj ne plane, treba
31da se ovako svi skupimo, pa da javimo zapovjedniku da se neemo bit.
Svi prihvatie ove mudre rijei Numan-efendijine i doskora se sve razie.
Za vrijeme razgovora svi su inovnici utili kao zaliveni; a pored kajmekama i kadije oni se ustruavali
mijeat u razgovor. Kako ostali, tako i Ahmet. No ostali su u mislima bili protiv boja, a jedini Ahmet bio uz
Hadi-Selimagu. Sva ona gospoda, pred kojom se on do tada stidio kao mlad momak i inovnik, sva ta
gospoda pade u njegovim oima, duboko pade, a nada sve die se Hadi-Selimaga. Njemu ao, upravo
muka mu bila, to i on nije onako slobodan da se sad moe ispravit zajedno s Hadi-Selimagom, pa im
doviknut to ova/ nije mogao ni umio: da su izdajice. Muka mu bilo to se jo\ osjeao kao sluga u carskom
poslu, to ima tu starijeg brata, pred koga se ne moe upletat; sve ga to jedilo pa prezirna--gledao one
inovnike, gledao u njima ive slike onih Osman-lija koji dadoe Bosnu vabi.
No, brzo im opet razumio. Vidio da su to ljudi pokorne sluge svog starjeine i svoje kese; ama mu zaudo
bilo za Numan-efendiju. Zato on da onako govori? On, koji je na glasu pametan ovjek, a i turin dobar,
koji zna to je erijat, pa da se tako odmah pokori bez puke, bez noa! Najposlije ni inovnici ne bi trebalo
da budu taki, ja kamo li slobodni ljudi kao to je Numan-efendija. Ta zato ovjek ivi? Ako ivi, da se
sprema za onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi turin, ima li onda boljeg mejdana od boja
za domovinu, a da stee onaj svijet, da i svom rodu pomogne, da - najposlije pokae da si potomak
Hrnjica i Halila? Tako je Ahmet umovao.
Ba te godine njemu je reda bila da ga pozovu na kuru (vojnitvo); al'-on se nije toga bojao kao drugi. On
uprav
32
svega srca ekao da mu se prui prilika da se ogleda na junakom mejdanu.
Pa zaudo, njegov brat, isto onako kao i drugi, razgovarao o tom dogaaju i zabrinuo se samo toliko koliko
i drugi: da li e se moi narod odvratiti od boja, a o obrani vatana svog nije ni govora. Njiha dvojica,
roena braa, jedan otac, jedna mati, i onako ko da si jabuku raskriio, samo to je Ahmet malo crne masti,
- a ovako nejednakih udi. Ali bilo je sasvim oevidno daje Mehmed-efendija sin oin u svemu, a Ahmetu
kao da je mati dala srce djeda mu Bektaa koji nikad nije uivao para u opanak il' u samar, kad bi se u
proljee, prodavi ito, vraao kroz hajduljivu Pomrklicu. U obojiceJMjae oina pamet, u Mehmed-
efendije jo blaga ud oina, a u Ahmeta sTcanosT djedova. U tom je bila meu njima velika razlika.
:: '. i: . j"i ''
.;..-.4 ',;&">: ->'
l,.. ,j /.-;.. -<,!-'.
{(?.

33VI
: Svaki je proveo taj dan u nekoj neizvjesnosti. inovnici i medlisi utili ko zaliveni, a graanstvo bilo
nekako sumnjivo, zamiljeno. Neto se naulo, vidi se da se neto kuha, narod predviao nekakav dogaaj.
Ljudi se po ariji poap-tavali, a u sudu kao da se nita i ne zna. Primicao se mrak. Po veeri bijahu sve tri
kahve u gornjoj ariji pune. Ljudi se po obiaju sastali na razgovor, ali ovaj put sve nekako zabrinuto, sve
utilo. Dok se u jednoj javi Sefer, ovjeLpota.nak_ onako, ali znatieljan u svaem;
- Ljudi, prodani smo, neka znate!
Neki kao da se probudie iz duboka sna, uprijee oi u Sefera, a neki kao da su to znali pa samo uzdahoe,
dok e sam kahvedija Bajro:
- ta, bolan! Kome?
- vabi!
- Osmanlija, proklet on bio! - odrijei Bajro, a Sefer mjerio druinu oima.
No, drugi kao da su to znali pa nastavie svoje duboko razmiljanje. Razgovor nastavi Sefer s Bajrom.
Njiha su se dva podudarala u mislima; oba su htjela da se digne galama, da se buni svijet, nek se samo vie.
Doskora sabiralo se jo ljudi i prodruivalo njima u razgovoru. Na Osmanliju hiljadu kletvi. U to e meu
njih Hadi-Selimaga. Druina umuknu as-dva dok on sjede i pozdravi ih. -
34
Hadi-Selimaga je kao i drugi utio taj dan, no bio je zato da se povede boj; ali kako je bio kod suda, a ono
to se danas vijealo bila neka tajna, on utio, nek svijet na drugi nain sazna za vabu. Stoga se danas nije
mogao odluiti da on zapovrgne skupljanje vojske, ve htio da to narod od sebe zapone pa da se i on tome
pridrui.
I tek to je sio, kad se vrata otvorie, a knjima upade Numan-efendija.
Koliko su se jedni oveselili Hadi-Selimagi, toliko su opet drugi Numan-efendiji. Svi su drali ovu dvojicu
za pametne, za najpametnije u kasabi, a bijahu ljudi i od suda.
- Prodani, prodani, moj dragi Hadi-Selimaga! - produlji Sefer svoj prekinuti razgovor gledajui u njeg.
- Pa nije ovo prvi put! - doeka ovaj. - Sto je puta nas Osmanlija prodo..., ali mi ako budemo stari, mi se
ne damo!
Numan-efendija uti.
- Fala Bogu kad vidjeh jednog turina! - na to e Bajro. - Akosum ti bilo!
- Ja ta emo, Hadi-Selimaga, ako Boga zna? - Sefer e tobo zabrinuto.
- Bogme, kud ostali turci tud i mi.
- Nemoj tako, Hadi-Selimaga! - tre se Numan-^fi dija. - Ve reci: kud sva Bosna, tud i mi!
- Pa ja, ta ostali svijet to i mi! \
- Al' sva se Bosna nee biti. Eno ovjek sad iz Tenja, pa veli, da se oni nee biti.
7
- Mi nijesmo ni za kog svezani! ;-
- E ja ta govori: kud svi turci...
- Ma ta hoe ti? - dreknu Hadi-Selimaga. (... ,^,v
- Hou da se krv uzalud ne proljeva!
- Kako uzalud! zato? .,,
- Kad ne moremo iznijet sa...
- Ama bolan, turin ko je nee se predat lahko.
- Beli vala! - Sefer e.
- Mi ni od cara nemamo zapovijedi da se bijemo!
35- I ne treba nam je! r.'i
- Biva, ti ne pripoznaje cara ni njegova emera?': -
- Kako u ga pripoznati kad me je prodo? '''
- A zato te je prodo? '
- Staja znam; prodo, prodo!
- Evo, ja u ti kazati: Prodo ba zato to mu nijesi pokoran.
- Ja smo mi bili pokorni caru, ja iko iv. Ako smo mu kad i izili iz itaata, to smo uinili zato to nam se
zulum ini.
- Ha, ha, ha! - ironiki e Numan-efenedija. - Nama se zulum ini? Doe zapovijed da damo koju stotinu
momaka, da se naa domovina obrani od dumana, a mi se krivimo medu se, ne damo askera!
- Pa! U cara dosta askera, nek nas brani!
- Eto, kako pravo govori! - doeka Numan-efendija. -Ne moe se kovat asker kao pare. Ako mu ga narod
ne da...
Ne izgovori Numan-efendija a vrata se naglo otvorie.
- Eno vabe u Doboju! - viknu ovjek sav prestraen. Svi svrnue oi u njeg.
- ta! u Doboj stigo! - Bajro e stojei zapanjen uz odak, a findan mu ispade iz ruke.
- U Doboj, u Doboj!
- Ma kad, bolan?
- Eto sad stie oek ozdol, a vabo, veli, pritisko polje dobojsko u sami zahod sunca.
- Ih! - udili se ljudi i zanijemili nekoliko asaka.
- Ja ta emo, pobogu brao? - tre se prvi Sefer i podboi objema rukama nasred kahve.
Ovim asom i Hadi-Selimaga i Numan-efendija preki-doe svoj razgovor. Istina izbi na srijedu: da vabo
ne dangubi, ve zauzima jedno po jedno mjesto. Nastupio je dakle odluan as: boj ili mir. Po ovoj maloj
dminici moglo se saznat da je tako i cijela kasaba u strahu, u brizi, a odluke nikakve, ko kad nema nikog
ko bi narod sklonio na neto. Narod opet
36
kanda je oekivao da se kolo povede od suda, od gospode. Makar da Sefer bijae ovjek komu se nije
moralo odgovorit, ipak odluan je as pa Hadi-Selimaga die, raskolai oi, i prozbori ozbiljno, gledajui
u Sefera.
- Da ti ja kaem ta emo! Huumet se nee bit. Mi nemamo koga ekat, ve turin ko je, za silah!
- Ne, Hadi-Selimaga! doeka Numan-efendija. - Ne nagovaraj svijet da gine daba! uli smo i ja i ti
danas carske rijei, koje nam kau da ne diemo puke!
Svi svrnue pogled u Numan-efendiju. Ljudi do tada ni-jesu nita znali za emernamu; mislili da ni car ne
zna za to, ve da je vabo od sebe udario. Numan-efendija uhvati tu priliku pa nastavi:
- Car je dao Bosnu Austriji, i kae nam da nam nema fajde opirati se tome, ve da se odmah predamo.
- Kad je tako... - pregledae ljudi drukije i kao da se probudie iz sna.
- Istina je, brao, da nam to Osmanlija poruuje, - sad e Hadi-Selimaga; - ali mi treba da se erijata
drimo.
- Pa erijat ti kae da starijega slua! - ulovi ga Numan-efendija.
- Ja neu da znam za onog koji me je prodo! erijat hou... Uto provali u ariji, u onoj tiini, tugaljiv
glas:
- Brao, eno vabo u Doboju.
Taj glas uzburka svijet koji je sjedio po kahvama, pa sve posuka napolje. Ljudi potekoe svojim kuama;
mislili da e vabo do zore niknut u Maglaju, pa da se je spremno ginut ili bjeat, da se moda ne zaglavi u
plamenu svog doma. Sve se razie pa naposljetku i Hadi-Selimaga i Numan-efendija, bez sporazuma, bez
ikakve odluke.
U treoj, Arapovoj kahvi sjedila je mlade i sluala kroz otvorene prozore onaj razgovor. Mlade ko
mlade; krvca uzavrela, mata se razigrala, pa kripalo zubima, htjelo se neto, al' niko nije znao to.
Neiskusni momci nijesu mogli povesti sami boja, a ona hladnoa i briga u starije im brae
37zadavala vee ogorenje i ko neku veu sranost. Samo da ima ko razvit bajrak i pozvat svijet u boj, eto
gotovih vojnika, sivih sokolova, da obrane ognjite svoje. No veini ta obrana nije titrala pred oima ve da
se ogledaju, da pokau onim straivicama: to je junatvo. Pa moda bi se i nao ko bi to kolo zapovrgo, da
nije bila no, da nije bilo onako kasno za svake spreme. Svijet se razbjego svojim kuama, da tu kod svoje
djeice eka zoru i sudbinu svoju.
DokJ_ovakojrilade sanjala o svojoj pobjedi, o junatvu, u jednom se kutu zbio Ahmet i'razmiljao kanda
jedini zrelo i razborito. Njega su trle dvostruke misli. Mjesto Ajie, pro-sidbe, enidbe, mjesto takih slatkih
nada, sad napade ovaj veliki dogaaj. I kad bi predobio Ajiu, i kad bi bar za neko vrijeme odgodio sve to,
ta e bit sa vabom?
Ako je istina da je doo u Doboj, onda eto ga sjutra i u Maglaj, a nigdje ni vojske, ni kakve spreme! uvati
kue svoje, kao to se eno ostali razbjegoe, sjedit uz ostalu svojtu, skrtenih ruku, sramota, a da ti duman
ue u zaviaj pa moda i u kuu! Pa zato i ne bih? uvati staru majku svoju, a i Ajiu drat na oku dok
ovo sve mine; ali ta? Onaki momak, jo hoe da se eni; ta ta bi mu rekla prva jauklija njegova? Muko
bajagi, a krije se sa enskinjem! Jok! Ii u boj? Da svakako ljepe, dostojnije ovakvog momka; pa il'
obranit i majku i dragu svoju i vatan i sve, ili poginuti. A poginut, ah to je sveto, to je... stoput bolje nego li
sramotno ivjet! A -ko zna, kad bi on tako kukavan bio bi 1' ga i Ajia imala zato volit onako ko prije? Ta
s kojim bi obrazom izao pred nju?...
Niti je druina gledala u njeg niti je on uo njihova razgovora. Najedanput skoi on odvano i pode prema
vratima, ali ga u taj as zastavi druina.
- Bezbeli, i ti e s nama? Mi smo te ubrojili.
- Ekuda?
- Na vabu! . -: : ;
38
- Slobodno! - osijee on svega srca. - U me se morete pouzdat kolik i u kog.
To izgovori pa zamae na vrata a druina osta izmiljajui: ko bi po prilici jo htio i mogo po s njima u
boj.
>,<
),' : /ti
39r
VII
No je tamna da se prst pred okom ne vidi: no nije pusta i nijema kao druge, ve ti se ini da iza svakog
kuta viri neko, da za svakim vratima bdije po jedan uvar svog doma. Glas
0 vabi dopro je u svaku kuicu, a osobito ovo otkad se smre
1 rekoe daje stigo u Doboj, munjevito se rasprostro, pa ti to sve sijeva vatrenim okom kroz mrak poput
plahe zvijeri i eka napadaja. Svjetlo se vidjelo u svim kuama, znak, da je sve budno, na oprezi, al' sve
mukom mui.
Ahmet proe mimo svoju kuu; asak jedan prislukivao, pa kako vidje da je i u njeg sve budno, krenu kud
je poo. Na malenu prozoriu tamne sobice nae on po obiaju svoju Ajiu gdje ga eka. Nije je mogao
vidjeti u onoj tami al' nasluivao da je tuna i sjetna, pa ak mu se priinilo da mu se kroz pla odazvala.
Uspe se na prozor i oni zaoe u razgovor.
- ini mi se ko da si mi neto tuna! - poe on, premda se vidjelo da je i on neveseo.
- A ko nije? - doeka ona. - Nije ala dumanin...!
- Ta ne boj se, to e se sve lijepo razminut, kako mi i ne mislimo!
- Dabogda! - uzdae ona.
- Mi ako budemo stari, sve e to proi ko mutna voda! Ali u nas nema sloge!
- A kako to?
- Ma eto tako, da svijet hoe prifatit za silah, vabi se ne bi za trag znalo.
Ona uuti as-dva dok on okrenu razgovor na drugo:
- Vidi, Ajia, naeg sinonjeg razgovora, a vidi noanjeg!
Ona se bacila u brigu, kao da i ne uje. -. ..;.
- Ali svejedno; ti e mene priekat, je li? T: : '
- A to me to pita?
- Ma eto onako, ne zna se kako se more okrenut!
- Pa bezbeli, nikom nije ni do ta, dok ovo pregrmi.
- Akobogda, kad mi dumana naeramo, onda...
- Uh, da Bog sakloni da bude boja!
- A bogme ne valja, ako ga ne bude.
- Pa! - osnai se ona malo; - ako ga i bude ti e bezbeli uvat majku svoju, brau i...
- Mi mukinje stvoreni smo da idemo u boj, da uvamo vas, sibijan.
- Uh! i ti misli...
- Duan sam!
- I nije ti ao ostavit majku i kuu?
- Majku ima ko uvati, a ja da sam oenjen, beli bih uvao svoju enu i djecu.
Ona umuknu.
- Da si me posluala, kad sam te zvao; da si danas moja ja bih opet bio duan u boj, ali uvao bih i kuu
svoju, a ovako...
- A zar sad nijesam tvoja?
- Jesi, Ajia, jesi: vjere mi jedina ti na ovom svijetu; ali molim te... mlad momak neoenjen... sramota, da
se krije po budacima sa enskinjem.
- Uh! alosna ti sam! - promuca ona drhtavim glasom pa umuknu, a on nadoveza:
- Opet se to jo ne zna kako se more okrenut... - htio on da joj malo ublai tugu, al' djevojka krila prste,
uzdihivala.
40
41I on je bio smeten, satrven, ali opet na silu se drao junaki. Raspredao govor i htio da joj kae svoju
odluku da e u boj, a htio opet da se od nje rastane, da ona to potvrdo i ne zna. Htio joj rei mnogo kojeta:
Ako se ovi dogaaji lijepo razminu, kao i svi oni napadaji crnogorske i srbijanske ekije, onda e njih dvoje
sretni biti, sretniji od svega svijeta. Ali ako bi se, ne daj Boe, drukije okrenulo, htio bi da se od nje lijepo
rastane, da se halali i... ako se on po em "oeni crnom zemljicom", da ga bar esto dovom spomene. Ali
djevojka se ve kod prvih rijei rastuila, pa daj, ko bi joj otkrio sve te svoje nakane.
- uje, Ajia! - poe on dirljivim glasom; - pomisli, kako emo sretni biti kad ovo sve mine! Ja sam sve
svoje momkovanje proveo samo o tebi mislei, tebi se nadaju; sve to radim, radim jedino da s tobom
mogu lijepo ivjeti; sav moj ivot zainja mi samo ti; i da nije tebe, moje bi sve bilo drukije, ja nit bi ovo
radio nit bi se emu nado, ni... more bit da me ne bi ni bilo ovdje. Da bude moja, da proivim s tobom
makar dan jedan, ne bih alio jo dvostruko raditi, vee muke snositi, mnogo trpiti, pa ni sad ne alim i u
krv ugaziti, gdje sam najposlije i pozvan, a sve samo s tebe, sve za te, sve za nau sreu...
Djevojka je utila, a na svaku bi mu rije s uzdahom odvratila.
- Pa molim te, nastavi on, sad ne budi ni ti tuna; vazda nek ti je pred oima naa srea, na ivot, komu je
i ovo jedna zapreka, a koju ja evo hou da uklonim. Ako sam ti na srcu, nemoj me alit, ve me prati bistra
oka, vesela lica; ii nam od Boga selamet, ui i za me i za se, pa e Bog dat da i tvoja dova kabul bude...
Nju su ove njegove rijei asovito bacale u veu tugu, a opet srce jo vie eliile, pa se ona tuga sve
pomalo pretvarala u sjetno blaenstvo koje je onda opajalo cijelo bie njeno da bude pripravna na sve to
on zaeli.
42
Pod utiskom svojih rijei, svog srca umuknuo on, i as- -dva, pa onda nekako nenadno prozbori:
- Ve hou, Ajia, da te jo neto molim: Ona kao da se prenu na ove rijei:
- Staje? ''.'
- Hoe li me posluat?
- Ma staje? ,
- Kai mi hoe me posluat?
- Ja ne znam, Ahmete, staja tebe mogu posluat!
- More neto!
- E, ako mogu, onda ne treba da me pita...
- Evo uj! - poe on. - Vidi evo ta se sprema, valja beli braniti svoje ognjite, svoj mal i dan; a ko je
turin, poi e sve od esnaest do eset. Rastat emo se neko vrijeme pa bih htio da imam... togod tvoje
uza se.
- A ko ta? - u udu e ona.
- Na priliku eto makar evru jednu to si ti svojom rukom vezla. Ja neu amaneta, nit u ti ga davat, to nek
stoji do svog vakta, akobogda; ve ovo dok smo rastavljeni, kad bude ovako vrijeme da ti doem na
pender, ja... u onda uzet tvoju evru pa u se s njom razgovarat!
Djevojka jpokri lice rukama. Sad je vidjela daje on tvrdo odluio po u boj. Koliko je obuze strah od tih
dogaaja, koja ona taj as nije mogla ni zamislit kakvi e bit, toliko alost za njim; pred oima joj lebdilo
kako e on bit daleko od nje, sam bez nje, a ona bez njeg. Pa ba u tom jo vie nazrijevala njegovu arku
ljubav, a sad alost s rastanka njihova, strah od onih dogaaja koji mogu bit i zamaniji neg ona misli, pa
sve to pobudilo u njoj teku tugu; ona strepila...
Ahmet je to sve predviao, pa makar da je i sam bio dirnut s njezine tuge, opet govorio, aptao daje utjei:
- Pomisli samo nau sreu, na ivot! A ja, ako zbilja doe do tog da se odmaknem odavle koji konak, da
se tebe sjeam, da mi... - i dalje nije mogao.
43Da uini neki kraj tome razgovoru, da se ne alosti vie, nije sluala zadnjih rijei, ustala i odmakla se od
prozora. Za as-dva opazi on na prozoru, kako se bijeli evra. Ona je donijela i spustila tui. Dobro je ula
kako je triput poljubi, milo, vatreno, pa postavi u njedra.
utili su oboje. On ju gledao, ivu sjenu u gustoj tami: sad ko arobna vila u onoj tiini, sad nevin aneo na
ovom svijetu, milo ucviljeno siroe koje on ali i ljubi, koje izgubit mora, da ga poslije nade, koje ucvilit
hoe, da ga poslije utjei.
Htio jo_ da joj govori, al' njen svaki uzdah parao srce njegovo, jer njegove rijei izazivlju taj uzdah... I
njemu se stijesnilo u grudima, zapinjala mu rije u grlu. Nije znao ta bi u tom asu inio. Kad bi se on
pitao, jednim bi mahom zaprijeio i te sve dogaaje i - svoju enidbu; on bi sad naj-volio da se svemu
ukloni, on bi sad samo plakao. Same mu suze navaljivale na oi. Ali - zato da plae, on, momak koji treba
da tjei plane, da brani nejake.
On se malo sabra, zae da tjei dragu svoju.
- Ajia! Ona uti.
- Ta nama valja da budemo snani, da moremo podnijeti i ta vie. Ne budi tuna, ta razvedri se malo! Ja,
da sam znao da u te rastuit...
- uje, Ajia! -opet e on.-Neu da tuguje, da plae! Ta ovo je sve od Boga, a ta su nai stari premetali
preko glave...
Ona je teko uzdisala... plakala.
- Nemoj bit taka! - Budi vesela, razborita; znaj da je sve ovako nareeno, nama ovo valja podnosit; ali sve
e se ovo razminut, kako se mi i ne nadamo.
Ona nije odgovarala, a on joj uo samo teke uzdisaje. inilo mu se to dalje govori da je vie rastuuje.
- Ja idem, Ajia! - poe se on spremat, - a ti... ne budi tuna; ii nam od Boga selamet, nadaj se srei
naoj!
44
Nije bilo snage nije rijei da bi je mogao razvedrit, utjeit. On je govorio i sputao se niz duvar, a ona -
tuna, raalo-ena, sve se vie ukazivala na prozoru.
- Mi emo se, Ajia, opet vidjet! - Rastajemo se samo za kratko vrijeme, ali sad... ali molim te, Ajia,
nemoj tugovat!
Ona sve jae uzdie. :.: - De, reci mi, da nee biti tuna, jer sam i ja onda...
- Dobro, posluat u te! - izusti ona jedva.
- Eto, vidi; sad je i meni lake, sad sam i ja veseliji. A sad... - tu je zato. Htio neto da rekne, al' mu se
nije dalo.
- Zna, Ajia, da... da se je lijepo... halalit i kad se insan rastaje od danas do sjutra.
Ona je pri tim rijeima tako bolno uzdahla daje potresla srcem njegovim, al' on se ipak sabrao pa pohiti:
- Ta ne boj se, Ajia! Vjeruj da se brez smrti ne umire, a - zna da je halal lijep sa svakim! Ja tebi eto
halalim to smo se oima vidjeli i rije progovorili, a ti... hoe i ti meni?
Ona jecala, tiho plakala.
- Na e nam halal dati vie snage da podnosimo ovo, pratit e nas svud srea i naposljetku emo se opet
sastat. Zar mi nee halalit? - aptao on.
- Ja ti halalim! - izusti ona kroz pla. A tada se trnu, skoi, stade uz prozor pa zakri prstima.
Njegov se apat uo iz mraka:
- Ne tuguj, Ajia! Skoro emo se vidjet... - i nestade ga.
45VIII
Osvanuo petak, dan pun brige, pun straha, makar da ne bijae mkakve^svEZe'imeu"D6Boja~r Maglaja,
ipak je do zore stigla puna pregrt vijesti. Sve kazivale da je vabo u Doboju, neke, da se ve krenuo uz
Bosnu i blizu Maglaja. No bilo je glasova i za tursku vojsku koja je ila niz Bosnu; odozgor od Zenice, veli,
zamrailo, itav oblak pjeadije i konjanika. Koja e vojska prije u Maglaj, gdje e se sukobit, to je bila
briga i strah u narodu.
Svijeta u ariji vrlo mak). U brizi se provela no koja, Bogu hvala, proe bez uzbune, bez vatre, a sad evo
dana, evo nove brige. arija pusta i kahve prazne, samo se u jednoj vidjela na prozoru dva mladia. Od
one druine u Arapovoj kahvi ostao samo kahvedija Arap i Gazija koji je ionako tu noivao. Odmah iza
sabaha doao im i Ahmet i njiha se tri bacila u razgovor. Izmeu njih je najvie govorio Gazija, jer Ahmet
bijae neto sjetan, zabrinut, a Arap negdanji rob, kog dovede beg sa sobom s abe, i koji po smrti
gospodara svog postade slobodan pa otvori tu kahvu, slabo je i razumio razgovor. Gazija bijae uistinu
gazija - na jeziku. Sakato je to mome u jednu nogu i ruku, lica oprena, a tijela sitna i ilava. No kad zae
zborit, bi rekao da to ne izlazi iz tog slabia, ve iz kakvog pleata momka. Glas mu bio krupan, a kad bi
govorio, zubima kripio, a rukama razmahivao da si se divio njegovim junatvima, o kojim bi vazda
govorio, premda se znalo da njega nikad nije bilo gdje se tue drvenim ili e-
46
ljeznim orujem. Zato ga zvali Gazijom. Otac mu je zaista pao negdje na junakom mejdanu, a Gazija
ostao iza njeg od dvije godine, pa uo to, i oino junatvo htio da na se prenese.
- Sramota, Ahmete, koja se ula nije! - govorio Gazija. Ahmet mu samo glavom odobravao.
- I unii e dumanin, a ni puka puknut nee! - veli on. - Ama zbilja, kamo, gdje je ta vaa gospoda
odozdol, gdje je huumet? - kao da se prenu Gazija i izvali oi u Ahmeta.
- Mahni se, bogati, Gazija! - odrijei on hladno.
- Oni treba da pozovu svijet! <
- Oni se, brate, nee bit! t
- Ja ta vele, zar predat se?
- Eto, vele, da je stigla nekakva emernama od cara da ne treba puke dizat.
- Lau ti, vjere mi, Ahmete! Oni su je po sebi nainili, a za to nita car i ne zna. Hej, moj brate, staje cara
do pravog cara!
Ahmet je gledao u Gaziju tunim pogledom i odobravao mu govor.
- Murtati sve! - osijee on. Oni su nas i dali.
- Zbilja, Gazija, ne pitam te ta uiniste vi sino ovdje iza mene? Bilo je mladei dosta!
- Pravo da ti kaem: nita. Nabrojili smo do sto i pedeset momaka, sve kao drijenova, ali i ono nas, to bi
ovdje, razie se. Svaki kae: ako ostali pou, ja sam gotov.
- Oh, da mi je samo... pedeset drugova! - uzdae Ahmet.
- Ma da mi je deset! - doeka Gazija. - Dva nek pou, evo im druga; pa nek vide straivice ta se radi, -
mahao on rukom i pokazivao kako e odsijecati glave.
Gazija govorio, razmahivao rukama, a Ahmet zaplivao u misli pa bi se gdjekad prenuo i odobrio Gaziji
razgovor. Mjesto da se oduevljuje, ushiti, da zapliva u borbi, da se unaprijed naslauje pobjedom, on
padao sve dublje u neku tugu, srdbu, gnjev. Nije ala kaurin da doe, a niko da ne stane spram
47njega! Trnci ga spopadali kad bi pomislio da pane kaurinu u ake cijela domovina, pa i njegov Maglaj, a
u njeg majka, braa i - Ajia. Nje kad bi se sjetio, srce bi mu jae zalupalo, u dui bi se zagrozio, sam bi se
sebi zakleo da to on nee gledat skrtenih ruku. Kao da mu je ko aptao ludu misao da je to sve samo zbog
njegove enidbe, zbog Ajie. Tu misao oerivao od sebe, al' se uistinu najvie zbog Ajie zaklinjao da e
proliti krv, da e - il' osvjetlat lice pred svakim il'... arija se pomalo otvara, al' ljudi samo skidali katance,
neki pTjstaTTaino'Ho^^ lica,
oprezni, pogledajui neta, boja, uzbune, bjeanja, a moda i vatre, a mnogomu ono u duanu, makar i u
ovo doba, padalo na um da mu je to krvavo steena para, da su mu to polja i livade, kmeti i ifluci, vrelo
ivota njegova. Sokakom se ko-jasili ljudi, s pukama za paom, a ko zna zalo ih je" zadio, od koga"ce je;.
branit."
No izmeu graana cesto si opazio po gdjekog seljaka, ciganina ili kakvu skitnicu, koji se nekako koili
arijom, zvekeui hotimino svojim orujem. Glas o vabi brzo dopro i u sela, pa se ljudi pourili da
brane vatan i din svoj.
Svejehodalo,_a sve mukom mualo. O boju niko ni rijei. Al' je~~sve muklo pogledalo u Bajrinu kahvu,
gdje je bivalo iz asa u as ivahnije. Ljudi nastavili sinonji razgovor o boju; jedni govorili da se ne puca,
dok bar ne stigne glas o kakvoj vojsci da ide naprama vabi, al' drugi nijesu dali pro-bijelit, ve pozivali
sve pod bajrak, a straivice grdili i psovali najeim rijeima, a da ih bar tako prisile u boj ili ocrne pred
cijelim svijetom.
Nastala prava galama, vika. Oni spolja, koji su samo strijeljali Vatrenim oima, upadali jedan po jedan u
kahvu i pri-pomagali dizati svijet u vatru. Vrata se i ne zatvaraju, jedni ulaze, a drugi izlaze. as od asa
zamaniji, napetost, uzru-janje, vri, sve u boj! 1 kad se oni u kahvi u neko doba oba-zrijee, kad i nema
nikog ko nee u boj. Oni koji bijahu protiv boja iezavali jedan po jedan i kojasili se tuda po ariji i
48
zaas nestani ga iz oiju; bilo je pree uvati kuu i eljad svoju.
U jedan as posuka sve na ravan. Zgledae se, bijahu sami seljaci, sluge i cigani. Negdje talambas kucnu, a
Hadi--Selimaga udari bajrak nasred arije. Ljudi veselih lica, razuzdane kretnje, poee se kupit pod
bajrak. Meutim iz asa u as stizavali odnekle glasovi o vabi. Ve ga pogledaju da nikne ozdol iz
Tukova.
Sunce ve obasjalo svu okolicu, cijelu varo. Svijet se skupljao pod bajrak, a dok se to radilo, trojica se
mladia u kahvi uprav probudili, oivjeli. Ushieni ovom halabukom, skoili i oni i potekli u ariju da
vide kud li e se, na koju li stranu.
Nekoliko asaka stajae ova rulja ljudi nasred one tijesne arije. Zgledae se jo jedanput, kad graanina ni
od lijeka osim Ahmeta i dvojice mu drugova. Pue kletva, osu se psovka na izdajstvo, na kukavice.
Jedni ovako stajali, drugi se vrzali arijom da sabiru tobo, ako koga vide, pod bajrak, a Cigani mrki i
bijeli, muke se uljali i ekali samo da pukne, da udare, ne na vabu ve na - trgovake duane.
Najedanput nie odnekle preko arije opor ljudi, vodei jednog meu sobom blijeda, uplaena. Bio to
Omeraga, muhtar, koji je imao i duan tu i u njemu sto puaka ostragua i trijestak sanduka debhane, to
mu prije nekad sud dade u pohranu, ako ustreba za baibozuka na Drinu. I ne osvrui se na bajrak i na one
po ariji, dovedoe oni Omeragu pred duan mu i zatraie da im ga otvori, ako mu je ao da mu se
razlupaju efenci. Muhtar se otimao, govorio da on ne smije dijeliti carskih puaka, da e ih predat sudu,
otkle su mu ih i dali. Ali zadrta svjetina ukala ga i nogama i rukama, a drugi mu se zagrozie golim
gvodem da ga to more i glave stati ako ne otvori.
Videi zlo pred oima, uvi onu psovkuj Jripu zubi, otvorTduan i sta"3e~tu~podr5ocivre objema
rukama. Ljudi
49uskakivali u duan i iznosili teke puke djelomice ve zahrale, a drugi opet razbijali sanduke i prosipali
fieke. Medu svjetinom nade se i Ahmet sa dvojicom drugova. Spopadoe po jednu puku, zgrabie po
nekoliko fieka, pa krenue uz ariju da se spreme na put u boj.
Hadi-Selimaga je vidio razuzdanost svjetine, a vidio i daje strano prevaren, jer njegovih prijatelja i
znanaca nigdje ni na vjeru. Uzeo ovjek ozbiljno razmiljat: moe li se ta uinit s ovom eticom! arija je
vrila, jedni vikali: eno vabe kod ahin-kamena, drugi: eno pod Moevcem, a trei kazivali za tursku
vojsku aP niko nije pravo znao: gdje je ta vojska. Kroza sve to vikali ljudi neprestanice: "Pod_ba[rak, ko je
tur-in; u boj, ko nije kukavica!"
Hadi-Selimagadozva Ahmeta i drugove mu k sebi.
- Vidi ta uradie nai Maglajani? - prezirno e Ah-metu.
Ovaj sae ramenima.
- Ali svejedno; mi se s Boijom pomoi ne bojimo ve samo da nam je kakogod saznat za onu vojsku
ozgor!
- Eto, govori svijet da ide sila odozgor? - doeka Ahmet.
- Ama govori svijet, al' ja bih htio da znam koliko ima te vojske i gdje je; hoe P skoro amo?
- Pa da poaljemo koga pred nju?
- Koga emo?
- Evo, ako hoe, nas tri!
- Kad nema nikog drugog. - Hadi-Selimaga e, - jer ja bih volio da ste vi uza me.
- Eto nas amo prije mraka. Mi emo do epa pa bi-nebi, vratit emo se da vam kaemo.
- Dobro! Pa hoete P odmah?
- Samo da odemo kui da se spremimo.
Hitrim su korakom stigli do Arapove kahve, gdje se Ahmet acnu. Opazio je dva djeaka koji su radoznalo
gledali to se radi po ariji, a kad su spazili Ahmeta, stali tu i ko
50
pobojali se da ih Ahmet ne ukori. Bio je mlai brat njegov Alija i Mustafa Muharemagin, brat jauklije
Ahmetove.
- ta vi hodate ovuda? - ukori ih Ahmet.
- Nita; gledamo ta se radi, kako se svijet sprema.
- Bjeite kud u kraj, sakrijte se gdjegod, gore u stranu! - naputi ih Ahmet, jer ih nije mogao natjerat kui,
bojao se da mali ne kae majci mu da ga je vidio s pukom. Da izbjegne daljoj pratnji svrnuo je s
drugovima u Arapovu ka-hvu, a djeca malo zatim krenue putem kanda Muharemaginoj kui.
Ahmet kao daje i slutio da su djeaci njegove uhode koje je poslala Ajia. Kako nikad ne bi dana da se
njiha dva ne bi sastala, tako i ovaj put Alija otio po Mustafu kui mu da zajedno gledaju vojsku, to je
njiha vrlo zanimalo. Ajia, od sinonjeg razgovora s Ahmetom, puna brige i straha za svog dragog, naputila
ih tom prilikom da vide gdje je Ahmet, sprema li se u boj. Zapovijedala im je to obojici, jer brat je kao
mladu sluao, a ona nije od njega ni krila svoje ljubavi s Ahmetom. Ta oni su dva, ako e i djeca,
nazrijevali u toj svezi jo vee prijateljstvo i drugovanje svoje. Ahmet se bojao jedino majke da mu ne
sazna za odluku, a djeaci otili da kau Ajii ta su vidjeli.
One puke pred muhtarovim duanom povaljane i prislonjene, oni prosuti fieci koji se sjajili po kaldrmi,
razjarie ovu i onako razuzdanu svjetinu jo vie, pa je pomahnitala kao divlja zvijer, kad se okrvavi svojim
plijenom, a u onim otetim pukama gledala svoj prvi uspjeh, pa nastala divlja vika arijom: "U boj, ko je
brat turin!" Ali vojska nit se mnoila nit umanjivala. OnFvTlair,*"a kue, zgrade oko njih nijeme. Kako
vabe ne bi ozdol, a vojske ozgor, graani opet posakrivani po kuama, najedanput ovoj eti sunu neto u
glavu, i ona se rascijepi na troje: jedni e sudu da potrae gospodu, drugi po mahalama da zaokupe age i
trgovce, a trei ostae pod bajrakom. ;<(;,.: :.: n<j-..'
51U tom su Gazija i Ahmet otili svojim kuama da pritegnu lahke opanke a Arap ostao u kahvi da polupa
ono pet-est findana i dva-tri suda zemljena sve to je imao u svojoj kahvi, kad mu to sad ne treba, a
ako i ustreba, zamijenit e to sve novim, plijenom, - to e ga zadobit u boju.
- Do sad je sve dobro!^omisli Ahmet u sebi, kad se pribliio~klicX^Trkik^eTe sad ukraitTr'iutarisat od
matere, ako ga spazi? Spopadala ga sve vea briga. Zna on svoju mater; ta nju rasplae tue dijete, kamo 1'
nee njen Ahmet, koji joj je, kako mu se ini, najdrai od sve trojice. Ta za malog se jo i ne boji, a
Mehmeda ve predala eni mu i djeci; ni za ovoga vie nije bojazni, pa samo njega sad prati svud, nad njim
samo lebdi. ta e init ako mu se tuna objesi o vratu? Ko bi gledao da sirota kri prste, da proljeva suze
za njim, da ga moli, da zaklinje, da ne ide? To je Ahmet mislio i toga se najvie plaio.
A Ajia?... sad se i nje sjetio. Sirota, da zna sad ta je on naumio, kud je poao! ta bi radila? Plakala,
plakala i plakala; ta moe drugo?...
Stie kui i mue se uulja da ga niko nije opazio. Zakljua vrata svoje sobe, i poe se spremati. arape,
mestve, opanci na toku s kajiima, o pasu ben-silah, a za nj zadi dvije peanke, no, pa gunji ohani preko
ramena; sve je bilo gotovo, kolik to bi dlan o dlan. Iulja se iz sobe na prstima pa put kunih vrata, al' u taj
se as otvorie vrata jedne sobe a enski glas vrisnu. Bijae to snaha, bratova mu ena. On se prestrai,
zbuni, a pored nje nie i brat mu Mehmed-efendija.
- E, kud si se to zametnuo svojom ludom glavom? -ukori ga brat porugljivim glasom.
- Odoh! Halalite mi! - promuca on, pa da e put vrata.
- Ali ekaj, oee, kud si pohitio, kud e! - otrije e brat.
- ta me pita, molim te? Idem - osijee se on pa se opet pouri strahujui da se mati ne pojavi.
52
-- Vidi ti junaka! - posprdno e Mehmed-efendija. - I on mi ide od cijele kasabe, nao se on sam da brani
vatan?!
- Makar ja bio sam, svejedno; ja za se idem.
- Sjedi, bolan, kod svoje kue ko i ostali svijet i uvaj mater svoju; pree ti je neg da ludo gubi glavu.
Mehmed-efendija je vazda drao njega daje opore udi i to mu predbacivao vie puta pa ga stoga i odvrao
ovako porugljivo, ismijavajui njegovo tobonje junatvo, a da ga tako zaustavi. Ali to Ahmeta vie
razdraivalo i ulijevalo mu neki prkos da je sve tvrdi bivao u odluci svojoj. Jedina bi ga sad sila mogla
zaustavit. No snaha je dobro poznavala udi njihove, pa se dosjetila jadu da e to jo gore usplamtit Ah-
meta. Stoga skoi ona kao srna preko hajata da e niz basa-make u magazu po mater koja je dolje slagala
sude u sanduke. Ona je medu tim i sama outila razgovor, pa pola gore.
- Bolan, da svak pode, mi treba da se ne miemo od svoje kue! - govorio Mehmed-efendija. - uo si, to
veli carska zapovijed!
Sve uzalud. Brat ga nije mogao odvratit od nakane, a pogotovo ukorom i podrugivanjem. Kad ga mati
smotri naoruana, ciknu kao ljuta zmija, i poletje prema njemu viui:
- Ahmete, sine moj!
Ali njega nesta s praga kunog, a ona mu teko razabra rijei posljednje:
- Ja odoh, mati; halali mi!
Nasta mete, uzbuna; mati udari u vrisak, brat zagalami, svi istrkae na basamake.
- Ahmete, drago dijete moje! - vikala mati.
On se s kraja avlije obazre na nju, pa zamae na kapiju; ona zakri prstima, zamaha rukama, zazinu:
"Ahmete, Ah..." i srui se onesvijetena...
Mehmed-efendija je ve bio poletio da na silu zastavi brata; al' kad smotri ta bi od majke mu, vrati se.
Strkae mu se strine, te i on i ena mu udri vodu na sirotu mater, dok se osvijesti pa je klonulu unesoe u
sobu.
53Poteci sad za bratom. Gdje je koga vidio, pitao za brata; al' mu svak kaza daje eto sad proso tuda i
prevezo se prijeko. Spade na obalu, uze lau i jedan ga skeledija prebaci za jedini as onamo. Pred
Delibegovim hanom saznade da je otio s Arapom uz Bosnu pred onu vojsku to ozgor ide pa e se, veli,
ovdje sastat s ovom vojskom i udarit na vabu. Gledao Mehmed-efendija pustom cestom nekoliko asaka,
pa se vratio kui tuan, ogoren.
li"
54
IX
Doskora se vratie one dvije etice bajraku. Ovi htjeli iz kua da izazovu age i trgovce; pa kad im se nigdje
niko ne odazva, zadoe u kletvu, u psovku, al' opet nita. Onda se zagrozie vatrom da e popalit, al' daj ko
e pristupit tuem domu, kad svagdje ispod strehe viri puano zjalo i uva svoje dobro. Oni dolje naoe
sud zatvoren, samo u njem nekoliko zaptija, uvali carsku haznu. Ni tu nita. Ogoreni skupie se pod
bajrak.
Varo bila kao pusta. Svak se zatvorio u svoju kuu, sa svojom eljadi, pa se tu slagalo sue, u zemlju krila
dragoci-jenost, da se moe poslije makar pod zgaritem nai siromatvo. Sve je to u poslu, a sve pripravno,
plane li mu krov nad glavom, da bjei... kud i ostali svijet.
Glasovi uestali za vabu a i za tursku vojsku odozgor. Ona eta pod bajrakom, ljuta i ogorena s izdajstva
graana, a uplaena da ne izgori tu u onim tronim zgradama, pa kako se pogledale obje vojske lijevom
stranom Bosne, oni najedanput potekoe iz arije k Bosni, te se prevezoe prijeko. Tako ih se kutarisa
nekom sreom i arija i cijela kasaba.
Neko je u toj halabuci apnuo skelediji da povrati skelu natrag, poto preveze sve ustae onamo. Tako i bi.
Doskora se pojavie u ariji graani, inovnici i uope svak ko je bio protiv boja. Kajmekam pozva sve
inovnitvo i sud na zdo-govor, ta e se radit ako se onamo vabo sukobi s onim ustaama. ;H*i3-
;\;> :- ;
55- Hvala Bogu! - veselo e Numan-efendija - kad se oni sami uklonie izmeu nas!
Drugi se smijali ustaama gdje se ovako sami prevarie. Dok su oni amo u sudu mirno sjedili i razmiljali o
svojoj sudbini, oni onamo pred hanom Delibegovim pjevali i pociki-vali. Skela se zabravi i klju predadoe
kajmekamu.
Kad se Mehmed-efendija bez brata povrati kui, zastade majku gdje se oporavlja od silnog onog udarca, al'
jo klonula, satrvena. Sumornim pogledom pitala ga za Ahmeta, a on je na brzu ruku skrojio da je otisnuo
dvojicu momaka za njim da ga povrate.
Sjedila tako negdje u podne blijeda, satrvena, suznih oiju. Dvije je jetrve tjeile i tjeile, al' suze njene ne
prestajale. Od velike bojazni posadila je do sebe svog najmlaeg sinia Aliju, da joj i njeg kogod ne otme,
pa ga vrsto drala i milovala. Dijete to od vruine to gledaju majku svoju za-jatarilo se u licu, istom to
nije i ono prolilo svoje vrele suze.
Dok su jetrve ovako tjeile Omerefendinicu, druge su, kone njihove, sakrivale to je opree, vezale nakit
oko sebe pa ekale sa svojom djecom i muem, ako plane, ko to jedni vele, da se bjei, da se ouva dua; a
ako ne bude vatre, ko to su opet drugi kazivali, onda gdje si, tu si. Sve, eto tako, bilo zamiljeno, oprezno;
ekalo samo, da pukne, il' da se odakle vikne: ha, bjei! I makar da ve dva-tri sata skela ne hoda, opet
svaki as stiu odnekle glasovi, da je vabo na eto tu, istom to nije bahnuo.
Dan se otegoljiidi_sekojasili po ariji, zamiljeni, zabrinuti, aolm^Ha^red~DeTT5egovim hanom onamo
ve poela da zdvaja od puste dosade. Jedni govorili da se kree niz Bosnu prema vabi, drugi uz Bosnu
naprama turskoj vojsci, a trei ozlojeeni do grdila s izdajstva graana ovamo, to sad eno mirno sjede po
kahvama, a oni evo svojom se krivnjom prevarie i izloie vabi. Toliko su bili razuzdani, a i nedosjetljivi,
da se nikakav na skelu ne obazrije, pa sad ljuti, prije bi izlili svoj gnjev na age maglajske nego li na samog
56
dumanina: al' ta e kad je skela u njihovim rukama? Da pucaju u one trone krovove, kojim je sunana
ega izritila daske, koja korist; nigdje nikog iva da mu se osveti.
- Nije 1' majka rodila junaka, - govori jedan leei u debelu hladu Delibegova hana - da prepliva onamo i
da nam preveze skelu da im se osvetimo, pa onda na vabu?
Ali taj se junak nije javljao. Pri ovim su rijeima ljudi drijemali, utili; a kad bi koji nabrajao: kako bi
trebalo one straivice povezat, opljakat im kue i duane, pa ih onda zajmit naprama vabi, onda bi se
mnogi probudio i zubima krinuo, sijevajui vatrenim okom preko iroke vode.
Sunce ve spalo na samu iindiju, poto je dotle peklo odozgor i uprav zaeglo onaj pijesak na prudu. Svak
klonuo od silne ege, a duhom umoran od puste brige7T<xetao~"5e arajom~abTrnut, il' sjedio pred
svojom kuom i spokojno ekao udarac nesretne sudbine. Svud grobna tiina. Najedanput kao sami grom
razlee se ovom tiinom odnekle glas krupan, tugaljiv:
- Evo vabee?...
Nasta strava. Jedni trgoe pogled onamo Bektaevu hanu gdje bi se imao pojaviti vabo; drugi se zdadoe u
bijeg; trei gledali: odakle glas dopire. A ha! opazili da nema vie ajkana na bedemu stare gradine, gdje
ami jo od jutros da prvi smotri iju god vojsku i da javi narodu. Bit e da je opazio neto negdje na
daleko, pa onda i on stisnuo tabanima vatru da trai glavi selameta.
Nasta strah, vriska, pla; nasta bjeanje. I as-dva, pa si vidicTgdje narod~vrvi uz Tepe, Stranicu i
Voljevac, neko s djetetom u naramku, neko vodei staro il' nejako; bjei sve da se skloni u ikaru da ne
zaglavi, da moda ne izgori, jer e duman sve popalit. U ovoj stisci niko nije ni gledo ni opazio ta bi od
one ete pred Delibegovim hanom. im se razlee onaj strahoviti glas s grada, prhnu to sve poput jata
plaivih ptica na sve strane kroz kukuruze i enice. To bi kolik to bi okom trenuo, bez puke i noa, bez
topa, bez kapi krvi,
57strugnue junaci bez cigle rijei: kud, zato? A zar ti je to p na umu tog kobnog asa, kad ti samo ivot
tvoj lebdi pred S p&U- r oima, kad samo glavi svojoj gleda spasa, kad ima prilikrM ' vidjet, osjetit:
koliko si sam sebi drag!
Sye_kue_()stae puste, sve se razbjee glavom bez obzira. I Mehmed-efendTJma se kua uzdie, a s njom
i svojta njihova preko Stranice u njihove Tmine. Mehmed-efendiji je valjalo ostati po kajmekamovoj
zapovijedi u ariji. Ako ustreba, da se nau svi na okupu.
Nit ko u puke ni topa; ni gdje planu kua, ni vojske nigdje na vidiku, a svijet se atra bjeei. Putem se
sustigoe |
Omer-efendinica i Muharemagina eljad. ena mu je odmah pristupila Omer-efendinici, Alija i Mustafa se
naoe, a Muha- :
remaga uporedi s amidama Mehmed-efendijinim. ene su kukale nad sudbinom svojom, mukinje utilo,
a Ajia se kri-om primakla Aliji. Kad je saznala za Ahmeta, zatuila se od plaa. Moe li biti veeg udarca
za ono njeno srce, kad sama s roditeljima svojim ostavlja svoj dom bjeei od dumana, a tome dumanu u
susret otio njen najdrai na svijetu! I dok su ene, bjeei i spaavajui duu svoju od predviene vatre,
tjeile slomljenu, ucviljenu majku, Ajia za njima strepila ko prut na vodi... Na raskru pozvae oni
Muharemagu sa sobom u Trnine; al' on ne htje. Njemu je, ako e i u tom kobnom asu, ona kua njihova, ta
sav rod ovaj nekako odvratan. Ami-de Mehmed-efendijine kao i brat im Omer-efendija bili ljudi sudbeni,
u Muharemaginim oima ulizice osmanlijske koji su Bosnu dali vabi pa sad i sami bjee da se uklone
vatri, kojoj je ta vrst ljudi kriva; pa on da se skloni pod njihov krov! On ode sa svojom eljadi Ibriu u
Olinjak, makar u punicu njegovu.
Kad je varo opustila, kad se ona eta ustaa uklonila, kad nije u kasabi bilo nikog ko bi se plaio vabe,
ba u taj as zatrubi borija na cesti, na samom laktu pred Bektaevim hanom i carska austrijska katana
zaokrenu cestom uz Bosnu Delibegovu hanu, sve dva i dva u redu. Bit e ih do sto ljudi.
58
Po onoj tvrdoj cesti uo se samo otar topot konjskih kopita i zveket oruja. Ni otkle puke, ni topa, ni
juria, ama ni ciglog glasa, sve mirno, tiho. Padoe pred Delibegov han. Spadoe s konja i poee se
raspremati. Handija sa dva-tri momka svoja nae se u hrpi stranaca; al' vian ovjek, ko handija, a i
vojnik nekdanji, koji je jo na Krimu vidio i tursku a i tuu vojniku spremu i vjetinu, nae se tu da im
to pomogne ako je nuno, al' oni ne dadoe. Svaki junak svog konja rasprema. Tek e jedan onako ko u
ali, valjda zapovjednik im:
- Hoemo li se biti, komija, a?
- Meni niko nije skrivio! - pouri se on na to, - a mislim da ni ja nijesam nikom.
- A hoe li se drugi biti? ,,-
- Pravi graani nee; a ima, more bit, ljudi koji i narria prijete, a kamo 1' vama.
- Pa gdje su? ;
- Razbjegli se; a more bit da e vas gdje i doekati!
U taj as opazie skelu koja se navezla odonud od Maglaja i u njoj desetak-petnaest ljudi. Vojnici jedni
raspremali konje i uvodili u han, a drugi, desetak, zaputili se uz Bosnu valjda na strau da uvaju ove.
Zapovjednik sa nekoliko vojnika stade na obali i gledae u skelu, koja se ve primicala k njima. U skeli bili
inovnici i nekoliko graana. Kad stupie na obalu, pozdravie se sa zapovjednikom i rukovae svi redom,
pa onda posjedae po onoj travi.
- Dakle, gospodo moja, Maglaj se nee tui? - upitat e on poslije ovog srdana doeka.
- Nee! - ozva se kadija. - Mi smo zato i doli da vam javimo; ali opet nijesmo odgovorni za sve jer imade
i u nas ludih glava pa prijete ak i nama to neemo boja!
- Pa gdje su? - zapovjednik e.
- Sad ih nema ovdje. Klatarili su se od jutros onamo po ariji i nagonili svijet na bunu. U neko doba,
sreom nekom,
59predoe amo, a mi zastavismo skelu. I bili su evo ovdje sve dok se vi ne pojavi ste.
- Prije su oni krinuli! - pourio se handija. - im je onaj s grada viknuo, prhnulo je sve, kud koji. A onaj
ba ko da je mene pito; zavikao, prije vas, a bezbeli hotimino, da vidi ta e bit od njih.
Svi udarie u smijeh.
- Od podne ve lee ovdje i proteu se, a ne znaju ta e; - nastavi handija. - Da idu pred vas, ne
pouzdaju se u se; da idu gore, ne znaju ima 1' vojske ozgor.
- Ima li ih koliko?
- Bit e ih do jedno sto momaka, al' sve su to, gospodine, veinom nae sluge, cigani, seljaci; i uprav ona
ekija koji nita drugo i ne misli ve da opljaka koju kuu nau il' duan. Evo ovdje leali i zijevali, a ja ih
u neko doba poeh zvati da mi pomognu kupit sijeno il' eti, da zarade po koji gro! - dobaci handija
aljivo, - al' ne htjedoe.
Opet smijeh.
- Pa gdje su sada? - opet e zapovjednik.
- A sve je to strugnulo ispod ita, kojekuda! - uini jedan od graana. - Bit e da su se skrili po umi i po
selima oko druma, a more biti da su opruili ravno epu.
- Mi smo jo i sada medu dvije vatre, - drugi e na to. - Oni se mogu noas prevesti gore gdjegod, pa doi
k nama i uznemiriti nas.
- Ta nee, more bit! - trei e.
- Mi emo se valjda sukobit s njima sjutra, gdje bilo do epa! - uinit e zapovjednik.
- More bit! - opet e handija; ali, gospodine, meni je neto vrlo udo za vas!
- ta to? - okrenu se zapovjednik.
- Sto ide vas tolina eta ba u samu vatru! Zapovjednika iznenadi ovo pitanje prosta ovjeka naoi,
pa se okrenu i promjeri handiju. ;;
60
- E ta e, - slee on s ramenima; zapovijed je zapovijed!
- Znam ja, gospodine, stoje zapovijed! -pohiti handija nekako oholo, - ali to nije dobra zapovijed!
- Kako to? - u udu e ovaj.
- Molim vas, vi idete ravnom cestom sasvim mirno, a ivica s obje strane! Deset najveih straivica, ta
desetoro djece, pobit e vas iz ivice ko samu janjad!
. - Da ta emo?
- Gdje je vea vojska? '''. ' ' '.'"' ' :"' i'"'""~- " -U Doboju. :i
'' ' ' :-- '
- Zato odmah ne ide?
- Svejedno; ako e ko muke pucat na nas iza busije, pobit e nas nekoliko, bilo nas ovoliko ili itava
vojska. No
svakako e nas pasti manje, ako nas je manja eta.
- E, ja mislim drukije! - poe handija razmiljajui, a zapovjednik se udom udio primjedbama
njegovim. Vojnici ih sve opkruili pa sluaju razgovor.
- Ona ekija, kad vidi vas tolinu eticu, mislit e da vas i nema vie, da je to sva sila. Zapucat e iz guste
ivice, i sasuti vatru na vas da vam je onda reda ginut il' uzmicat! A kad bi vas, gospodine, bila itava
vojska, kad bi prekrili itavo polje, ne bi se, vjere mi, usudio ni opalit!
- E, ta emo; tako je nareeno - dodade zapovjednik.
- Ja neu da se mijeam u vae poslove, al' vjerujte mi, ja da sam na vaem mjestu, ja se ne bih krenuo
odavle dok ne stigne vea vojska.
Zapovjednik nije dalje raspredao ovog razgovora ve se okrenu inovnicima koji su utili. Oni, mislei da
su ve svrili to su imali, poee se dizat da e natrag, dok zapovjednik ustade, te pri rastanku poe vrlo
srdano:
- Hvala vam, gospodo moja! Ja u se potrudit da priopim vau izjavu gdje treba, a vi idite svojim kuama
i umirite svoje sugraane, neka ne bjee, neka uvaju svog doma i u njem doekaju glavnu vojsku. Niko ne
treba da bjei kuda,
61da se plai nas. Mi neemo nikom nita uinit. Svak neka bude miran, sve e bit ko to je i bilo, nita se
promjenit nee. Dakle, zbogom, prijatelji moji! - dovri zapovjednik, a izaslanici se rukovae s njim, pa
jedan po jedan niz obalu u skelu. Dok je ovo aroliko drutvo sjedilo onamo na obali i razgovaralo sa
zapovjednikom, virio je bezazleni svijet iz daleka, odozgor iznad Maglaja, neko iza drveta, neko iza ivice i
udom se udili: da taj vabo, sa svom svojom vojskom doe tako tiho, tako mirno; da se sve razmine na
onom prijateljskom sastanku! Ta to nije mogue, to nikako nije vabo, ve neko drugi. Tako kaurin ne
dolazi, ve uh, da Bog sauva, kako kazuju stari pamtioci: najprije, veli, neto zatutnji, zajei: zauje se
nekakva graja, uzavri sve. Hrtovi im, kae, zalaju, konji zanjite, a oni viu, galame, pjevaju, urliu; onda
najedanput opali top, dva, tri; puka sloi, kue planu, dim se uhvati; a oni onda, ako koga iva uhvate,
raznesu ga, da Bog sauva, iva na svojim sabljama. Tako oni dolaze, a to nije kaurin; ni vojske, ni cigle
puke, ni vatre...!
62
X
Izlaslanici pristae obali, zadovoljni i veselih lica to se sve to svri tako mirno. No neke ipak plaile
handijine rijei: da bi oni buntovnici mogli poplaiti i natjerati onu etu u bijeg pa eto onda zla!
Ni to im nije po udi to ono vojske, i ako e biti malo, ostaje onamo u hanu; zato se ne bi prevezli u varo
i zauzeli je da tako bolje sauvaju i sebe i narod? Jedni veseli, a drugi ovako razmiljajui ispadoe u
ariju i tu se razidoe svaki svojoj kui.
Mehmed-efendija je znao da ga majka ionako runa za Ahmetom oekuje u silnoj brizi. Stoga se pourio u
Tmine gdje su njegovi pobjegli, a uz njih i itav komiluk njihov.
Voljevaka se kosa sputa u dnu kasabe i zabada u Bosnu da se jedva ispod nje provukla cesta koja te vodi
u Graanicu. Prema toj kosi uzdiu se Kujundevae a izmeu njih tee potok Jandraac pa se tu salijeva u
Bosnu. Na samom laktu Voljevca, odakle je lijep pogled na Maglaj, pokitilo se dva-estak kuica, skromnih,
svaka sa vrtiem i kojim deblom voke. Ve po tom to su otcijepljene od kasabe vidi da je to mahala za
se; to je "Varo" gdje riani stoje. Proe li kaldrmom izmeu tih kua, valja ti zaokrenut na lakat i Maglaj
ti ostaje sasvim za leima, za brdom, a prije jo nego si mitio i zadnju varoku kuicu, pred oima ti nikne
strmenita ravan, koja se prema tebi sputa u potok. To je sve jedna jedita njiva, Trnine, selite Mehmed-
efendijino i brae mu, za koje je otac
63im rahmetli dao golemu hrpu para, jer tolika prostorija, a na pragu kunom, kako govorahu ljudi Omer-
efendiji. Su dvije strane ikara a s tree lijep gaj, pa se tako na kljun svrava tu za Varoem, gdje se u
potoku Jandracu i ove dvije kose sastaju. Put je taj otvoren za svakoga dok se drugi, enski, vere gore,
Voljevcu iza lea. kuda bi enskinje izlazilo Omer--efendinim na teferi. Na vrhu Tmina, gore ve na
brijegu, viri kuni iljak iz guste bae a po dnu je punica i pojata.
Mehmed-efendija ostavi ariju i primi se voljevake kose. Kad se rasta od prijatelja, saletjee ga nekakve
misli. Znao da e sad nai u Tminama alosnu majku, nai e tu itav komiluk svojte, sve pobjeglo i
uzbunilo se, a vabe onako krni ljudi, onako slatke rijei. No pored svega toga mislio i o bratu. ta e bit
od njega? Hoe li se proi boja i doi kui svojoj? Poznavao on brata svoga pa se stoga uplaio; nije mogao
ni pomisliti da bi Ahmet odustao od svoje nakane. Ahmet je momak jake naravi i vrste volje, to on zna; ali
sad se Mehmed-efendija kajao to ga je onako ukorio za njegov odlazak. Da mu se svakad trebalo narugati,
tada nije. Mokru guvnu malo kie treba. Pa tada, kad sam sebi priznade da je brata uprav onim ukorom vie
potpirio mjesto da ga odvrati, onda ga poeo vie aliti. Koliko je Ahmeta drao opore udi, nepromiljena,
toliko je sad sebe osuivao to mu je onako govorio pri polasku. Da mu ga je sad dobavit kui ne bi ga
lahko pustio, a iako bi poao, drukije bi govorio s njim. A zeblo ga da to sve njegovo kajanje ne bude
kasno.
Ue_kaldrmom meu varoke kue. Sve pusto, nigdje nikog, pa ni starca Cvjetka komu se on nikad ne bi
oteo da ne svrati i ne popije crnu kahvu, ili aicu domae. Pa ni Ilije Ristia, njegova najboljeg prijatelja.
Kue zatvorene, avlije puste; pa ni pod starim brijestom, gdje je vazda skup bio, nikog iva. Nekako mu
tugaljivo bilo pogledati sva ta mjesta pusta, gdje je prije tako doekivan, gdje je dosta janjaca pojeo, dosta
puta oteferiio i pred zoru se kui povratio. Nekako nazrijevao daje svemu tomu kraj, da toga vie nee
biti! Ali
64
nije, to se njemu samo tako priinjalo, neobino mu bilo vidjeti pust sokak gdje je prije tako ivahno bilo, a
osobito njega onako potivali. Bit e valjda da su se i Varoani razbjegli kojekuda ko i ostali svijet, kad su
nazreli ovaj dogaaj. Me-hmed-efendiju je svak pazio, svak ga ljubezno doekivao, a Varoani pogotovo.
Ta zato i ne bi? Momak je to komu treba para trait, mlad, pristo, kran, pametan, od soja, a u sudu je.
Pored svega toga proveo svoju mladost, a nikad nikom naao uinio. Boe sauvaj! Pa ga svagdje drali ko
malo vode na dlanu.
Prelazio kroz tu pustu mahalicu, a bilo mu vrlo tugaljivo da mu se niko ne javlja. Ali to dalje, inilo mu se
da gdjegdje uje razgovor; razgledao po prozorima i najedanput mu se priini daje vidio eljade jedno.
Ujnekim kuama dobro razpo-znavao amor, eljad se ula; neke je i smotrio na prozoru i kunim vratima,
ali to bijahu oni kojima on nije zalazio u kuu.
- Od, otkuda ti Memede? - javi mu se neko to ga vrlo iznenadi, zovui ga ovako obinim imenom, ne
rekavi efendija. Obazrije se i smotri na prozoru Arsena Peria koji mu se nikad prije ne bi javio. On se
brzo snae. Vidje da je to Arsen Peri, onaj naduti i podmukli Arsen koji je dobro poznat sa svoje rijetke
udi, koji je vazda nagovarao neuki svijet da se protivi carskom sudu, najvei neprijatelj turski, makar da je
dosta puta za to i popau platio. No, prije nego mu je mogao odgovoriti togod, pojavi se na drugom
prozoru iste kue Joso Blagojevi koji je bio duga jezika pa svata brbljao, al' zato i ostao isprebijanih lea.
Nazivali ga suludim, al' on, ako e biti i sulud, znao to je turcima muka, pa ono i govorio.
- Dobar veer, Memede! - javi se on, pa nedavi vremena ni da mu to odvrati, nadoveza:
- A ko je ono onamo, Memede, a?
Mehmed-efendiju kao da ko poli vrelom vodom. Zbuni se, vidje, u ta je ugazio, pa ne zna ta bi mu
odvratio. No brzo se sjeti da je to suludi Joso Blagojevi, pa ko ae da
65mu odbije na budalatinu, i bijae nasoio da proe; al' evo ti tree napasti:
- A vidje li, Meo, oni' sokolova onamo? - zagalami ensko eljade s kunog praga. Bijae to Anua,
poznata udovica, krmarica, i ena na svakakvu glasu.
- ini mi se, Meo, da je odzvonilo tvom sudu, vaem gospodstvu, - nastavlja ona, a on se i ne osvre, ide,
ali ini mu se, u zemlju propada. - Ej, Boe, tebi vala, kad nam doe vabo, kad nam doe babo! Nema,
proe tursko, to bi, bi...
Iao, sluao i uo to je zla ena jezik razdrijeila pa klikti. Rumen ga oblila, grudi mu se stisle, u uima mu
zujilo; pekla ga ova napast, teko mu to ga ona najgora enetina ovako doeka; jedilo ga to mu ovako
uvrijedi ponos, to mu natae na nos nekakvo gospodstvo za koje on nije ni mislio niti se kad njim isticao.
ta? Zar stati, pa se oduprijeti onoj napasti, on, Mehmed-efendija koji se u tom asu stidio i svoje sjene to
ga ovako susretoe oni kojima on zla nikad ni pomislio nije? Sad je ubrzao hod da to prije izmakne iz tog
rugla, pa mu se inilo da se one kuice primiu putu da mu proi ne daju...
Pretrpio, projurio ko kroz magju, al' mu bilo teko, gorko, ao. Znao je da se ti ljudi vesele vabi, znao da
oni ele kraj gospodstvu turskom; ali ao mu bilo da se to ba iskali na njemu, da se to sve saspe u oi
njemu koji nikad nije ni mrava oepio. On je uprav sam sebi laskao, bilo mu vazda ugodno kad bi pomislio
da on dri svakog podjednako, kao i njegov rahmetli otac. I otac mu se pazio ovako sa videnijim Varoa-
nima kao i on, i ostali im svijet, ako e pravo, za to i prigo-varo, ali oni taki bili.
Sve je to njemu taj as izalo na oi, cijela prolost, sav ivot njihov, pa mu sve to povreivalo ranu.
Svakom da bi prkosili, njihovoj kui ne bi mogli, jer im nita ne uinie. Ako je koji kadgod i platio koji
gro potrice, to bi mu krava ula u Trnine, to je sve zlo to je Mehmed-efendijina kua uinila
Varoanima. Pa ni to nije s Mehmed-efendijinom vo-
66
ljom, ve ovo otkad Ahmet priraste. On bio vie odan kui i domaem poslu, pa prezao da ko zijana ne
uini u njihovu selitu; a Varoani, pusta sirotinja, nigdje pedlja ledine, pusti kravicu a ona razvali ogradu
pa u njivu. Mogli bi se otimat da je zirat hravo ograen, ali i tomu su krivi oni. Kako god se ogradi, oni
raznesoe; u jesen ni klipa ograde.
Oborivi glavu od stida, pao u duboke misli i iao, dok ga tanak glas odnekle prenu iz misli:
,. - Mehmedeee!
: Tre oi i opazi Aliju, najmlaeg brata, vie ga^dozgor ispod punice. ,,
r,
. - ta je? - ozva se on i pouri. ,, ;: .
- Je si li ti to? >.}!-.. . : ..-ji ...
- Jesam, ta pita? ;
,; - Nita, pogledamo te, a ne znamo, jesi li ti. - -k-
On pohiti. U prvi as miljae da se i gore nije ta dogodilo, ali se doskora dosjeti: zadrao se dugo ovamo,
a zna svoju mater. Plae za Ahmetom, a kako se die ova pobuna i rekoe da ide vabo, i njemu se
pobojala. Brat ga valjda vikao nek mati uje daje on, premda gaje mogla poznat, ako bi se oima svojim
vjerovala.
Za nekoliko asaka stie on gore. U bai nae itavo drutvo muklnja: arriie su, neki dalji roaci, pa tri
druge komije, a u kui enskinje, djeca, amor, pla, stiska. Nazva ljudima selam i ae da se tu odmori,
al' ga oni uputie pred kuu, velei mu da ga mati eka.
Mati alosna, plana, istrkala preda nj, a drugo enskinje nasrnulo za njom. Nema tu da se ko krije, sve brat
i sestra.
- Di si, ako Boga zna? - zacvili mu mati; jesi 1' mi iv?
- Ta evo me, zaboga, ta ti je? - gotovo ukori je on.
- Ah, moj Meho, ja se brinem to si osto do to doba?
- Ama kajmekam zapovjedio da odemo pred vabe kazati im da se neemo bit.
- Uh, pobogu, pa je si 1' io?
67skih.
Ja. Govorio s njima, ko sad s tobom.
Uh, uh! Pobogu sestro! - tre se nekoliko glasova en-
- Ja kakvi su pobogu? - neko e opet iz kue.
- Bogme insani ko i mi! Jo da vidite kako slatko govore, kako su lijepe lakrdije!
eljad se kamenila od uda, dok e opet mati:
- Ja, pobogu, Meho, ima 1' ita za Ahmeta, je si 1' uo?
- Ja, ima... oni... smeteno e on, kako se nije nadao tom pitanju. - On je u epu. eka bajagi ozgor
vojske, al' nita. Nema nigdje nikog; doi e on, ne boj se!
Mati gledala u njeg as-dva pa onda duboko uzdae, a on se vrnu dolje medu ljude.
Ljudi ga obasipali stotinama pitanja. Neki pitao: kakve su vabe, je su 1' ko oni kolari: drugi: koliko ih
ima; neki, kakve su im puke, jesu 1' okretni, jesu 1' mladi iP stari; a sad ovaj najedanput: kad bi se, biva,
bili, bi V ovjek smio udarit na trojicu? Najpametniji e u to: ta govore, hoe 1' nam dirat u na 'rz i namus
itd. Mehmed-efendija im na sve odgovarao i uvjeravao ih da su puno pametniji i krniji od naih, biva,
vlaha; rijei da su slatke ko Osmanlije i bolje; a ak, veli da je srea to su doli, ako ne povlaste naim vla-
sima, da rade to hoe. Tu im sad pripovijedao svoju napast u Varou.
Sunce ve zapalo za brdo, sve ostalo u hladu. Svje vjetri ljetne noi popuhivao a ljudi na onoj zeleni siti
se naklapali i razgovarali o vabi, o boju, o svojoj sudbini. enskinje u kui: neko plakao znajui ovako da
je duman zauzeo ve Maglaj, druga eljad, starije ene, uile i klanjale, iskale od dragog Boga da se to sve
razmine bez krvi, bez vatre... onako kakono je najhajirnije.
68
Nikad okolica maglajska nije bila tako ivahna kao taj dan. One male seoske kue, pojate, punice i koare,
sve je to puno, gri. Pa ak i po ravnoj ledini naloile se vatre pa tuda ljudi posjeli i ekali nekakav as da
gdje samo pukne pa... da se i odatle bjei. Sjedili, razgovarali, ekali da plane, Maglaj; ali dolje bila grobna
tiina.
I kod Ibrieve kue u Ulinjaku zaokruilo kolo ljudi oko vatre i razgovaraju, a medu njima Muharemaga
kao da je najtuniji. Njega pored ove brige napala jo jedna: tek to je tu stigo sa svojom eljadi i odaho
duom, kad mu ena kaza da im je ki neto pometena, daje neto naglo zaboljelo. Ljudi govorili, a on
utio.
Sirota Ajia, ionako slomljena rastankom sinonjim s Ah-metomT^ka'jo potvrdo sazhadea je otio u
boj, ona tiho proplaka. D-aoikrije suzne oi, da joj se razgali, i ne ude s materom u kuu, ve ostade tu u
bai da odahne na zeleni. Sklopila je tugu za Ahmetom, zadubila se u misli pa pomicala korak po korak
baom, livadom; a kad bi smotrila koje eljade u blizini, sagela bi se i - toboe - brala cvijee. Jikajoj
Ahmetova lebdila pred oima, vidjela ga naoruana, s noem u ruci. Otiao zbilja, i nju ostavio! Mjesto da
sad s njom govori, daje utjei, a on... i ona stala, zagledala se preda se i duboko uzdisala. Ali ne, nije!
najedanput bi se trznula, bjeala od stranih misli; on nije otiao u boj, te kad bi svak otiao, on treba da
ostane, on, onaki momak, lijep, pametan, ta pored nje treba da ostane.
Ali... on je zbilja otiao! ona bi se opet zamislila. Zato ga nije zaustavila kad su posljednji put govorili?
Zato ga nije zaklela svim na svijetu da ne ide; zato je onako utila? Ali ko bi se mogo oprijeti onim
slatkim rijeima njegovim, ko bi ga mogo odvratit od ega? Ta ona bi ga sluala, sluala i utila, a on neka
govori ta hoe, i o boju, nek i on ide, al'... samo nek njoj opet doe. Ali ko zna hoe li se on... i ona bi
69u tim stranim mislima pohitala kao poplaena, poletjela bi da kakogod pobjegne od neke strane slutnje.
Najedanput bi joj se priinilo da je to straan san; ona ne treba da se ega boji! Ta njezin Ahmet! On sam
kae, kune joj se svim na svijetu, da samo o njoj misli, pa zar da on ode nekud a nju posve zaboravi! Ah,
ne; ta doi e on; to se ona samo strai. On ne moe bit jednu no a da s njom ne progovori, doi e on i
nai nju, utjeit, obradovat.
Najedanput je vrisnula i odmah se obazrla da je nije ko uo. Dola je ba na breuljak gdje su se ono prvi
put zagledali. Evo ovdje se ba uhvatilo kolo, a ondje je ona stajala. Pored nje onamo uz plot bio Ahmet, a
Boe...! kakav je lijep... pristo. Eno, odanle se prvi put na nju nasmijeio umiljato, njeno, slatko; onda je
pristupio blie i progovorio s njom prvi put. Sad sjela ba na ono mjesto, klonula, zadubila se u misli...
Kao iza sna prenula je majka njena, prestraena; traila je svud, i sad odmah vidjela da joj je keri neto
naudilo. Povede je u kuu a ona joj ree na silna pitanja njezina daje glava boli...
\
a u ono doba, kad je carska katana stigla u Maglaj, Ahmet se sa svojim vjernim drugom Arapom primicao
epu.^ Bio je silno ogoren na neslogu u Maglaju; ta bilo mu nekako zagonetno: da oni pravi graani i
gospoda u sudu, koji neto znaju, da oni nee boja. U ono malo vojske, to se skupilo oko Hadi-Selimage,
nije vjerovao da bi mogla ta uinit, stoga ga povue neka neodoljiva sila gore uz Bosnu, da vidi da lije
svagdje onako mrtvilo ko u Maglaju. Na cijelom putu od Maglaja do Zepa ne vidje nikakve spreme do li
pogdjekoje zabrinuto lice kod seljaka. Nikakvoj vojsci ni traga. Rasko-laenih oiju sputao se on niz
epako brdo k varoi; ali ni tu ne opaa kakva skupa.
Kad je ulazio u ariju, inilo mu se da se tu jo i ne zna za vabu; ali se prevario. Glas ovaj rasprostro se
brzo svud munjevnom brzinom, a u Sarajevu kanda se najprije saznalo. Ahmetu kazae da se odozgor niz
Bosnu primie epu silna vojska, a on obradovan tim glasom proe Zepe, da svojim oima vidi tu
vojsku.
Dok su manja mjesta bila ovako u nekoj trzavici i ne znajui pravo ta se iza brda valja, Sarajevo je, glavni
grad zemlje, bilo davno na nogama. Ravnih petnaest dana prije nego je austrijska vojska prekoraila Savu,
Sarajlije su kao i vazda skoile da brane ne samo svoj rodni grad, ve i cijelu zemlju. Nazrijevajui da se
neto kuha, preotimali su sve vei mah nad osmanlijskom vladom u Sarajevu, a naroito kad
70
71vladu preuze Hafiz-paa koji ne bijae u stanju da uzdri red dok stigne austrijska vojska. Graanstvo
vodeno tom misli da obrani svoj vatan od svake navale opaalo u voama osman-lijske vlade u Sarajevu
ljude koji dadoe Bosnu, mjesto daje s graanstvom brane, pa s toga buknu ustanak, pravi rat ne samo na
tuina, koji e za koji dan poplavit domovinu njihovu, ve i protiv Osmanlije i njegovih oblasti. Zaas su
bili sokaci puni, sve pod orujem spremno u vatru za dom svoj, ali kao i obino bez valjana razborita voe.
Tri se pae s askerom zatvorie u carsku krlu, a oko nje se zgrnu silna svjetina. Doskora nastade i
pukaranje, ali bez rtava, jer oni iznutra pucali u zrak, samo da poplae graanstvo, a zapovjednici se sami
zatvorie.
U neko doba noi, poto se svjetina razila, Hafiz-paa se iulja iz krle sa malim odjelom konjanika voen
svojim vjernim javerom Murat-efendijom, roenim Bosancem, te iz-mae viegradskom cestom da e
preko granice put Carigrada, ostavivi zemlju i narod njegovoj sudbini; ali ga kod Mokrog prepoznaju i
povrate u Sarajevo. Zapovjednik Bosne, doveden pred Begovu damiju kao suanj, odree se svoje asti,
vladanje zemljom pade narodu u ake. Sad se izabrae pred damijom usred crne noi nove voe i
zapovjednici narodnoj vojsci Hadi-Muhamed Jamakovi i Smailbeg Toslidak, dok Hafiz-pau postavie
ipak na elo graanske uprave.
Sjutri dan poinje narodna vlast svoje djelovanje. Dok su voe zrelo razmiljale o svojoj zadai, Hadi-
Lojo je prolazio kroz narod i poticao ga u boj, na obranu svoje domovine. Najprije optuie Murat-efendiju
javera Hafiz-paina daje naredio pucanje iz krle na narod, a da je i Hafiz-pau htio da izvede iz Bosne.
Zatvoren u Kurumliji medresi, spaava se ipak bijegom, ali ga u najivahnijoj ulici stigne narodna kazna -
tane puano, smrt. Lukavi Osmanlija Hafiz-paa, kao lan narodne vlade, to je sve mirno gledao. Da se
ukloni svaka smetnja narodnoj vladi, te ustanku protiv navale na domovinu, odlazi izaslanstvo Mazhar-pai
i Konstant-pai, te ih prisili da
72
ostave Sarajevo. Na zahtjev narodne vlade odlazi i konsul austrijski iz Sarajeva, a za proklamaciju, koju on
daje izaslanstvu, nee lanovi ni da uju.
Dok je narodna vlada ovako uklanjala sve zapreke za narodni ustanak i boj, dotle se vojska silno umnoila;
sve je bilo oduevljeno, sve spremno, osobito zanosna mlaarija ugledajui se u svoje stare, koje pjesma
hvali i koji su vazda znali obranit svoj dom od svake navale. No trebalo je ipak dosta vremena, dok se silna
svjetina dovede u red, dok se tolikoj vojsci postave voe. Da se s tim ne zakasni, odaslana je jedna vojska
niz Bosnu, da pohvata vane klance i bogaze, dok se velika vojska krene iz Sarajeva. Ova je prva vojska
brzo snila niz Bosnu do epa, a narod gledaju ove hrabre junake, odsvakle pritjecao i eta se neprestano
mnoila.
Tu je vojsku Ahmet naao sat nad epem i kod nje se opkonaio. Kolikog veselja za njeg kad je vidio ovu
brau, a oni zanosno pohrlili u susret vabi! Kolike li razlike izmeu njih i njegovih sugraana, mislio
Ahmet! Vojska je pala u jednom prodolu do same Bosne; moglo je biti do hiljadu momaka gotovo sve
mladei, sve jedro ko drijen, iva vatra; pa je pusta okolica oivjela s njihove pjesme. Ahmetu je bilo kasno
da se vraa u Maglaj, da to javi Hadi-Selimagi, ve on osta u ovoj eti spremaju se, kako e sjutra niz
Bosnu, -pa - gdje se s vojskom austrijskom sukobe, tu e odmah i zaei vatru.
Dok je carska austrijska katana mirno poivala u Maglaju, razmiljajui o svom daljem putu, a turska
vojska nad epem provodila no u veselju i pjesmi istei svoje oruje i spremajui se za boj, dotle se po
prilici na sredini puta od Maglaja k Zepu drao u tami nasred ceste udan dogovor. Hadi-Seli-magina
etica, koja je prhnula na onaj glas a i ne videi vabe, sjatila se sad po mraku gore iznad Lijenice, pa - nit
zna voa ni vojska, kud li bi se, na koju li stranu. Ovi junaci i ne spominjui svog bijega sad ozbiljno
razgovarali o boju, kako e se natjerat vabo, te jedni htjeli da se tu uvrsti vojska i
73eka vabu, drugi govorili da se prijee na desnu stranu Bosne, pa da se udari na Maglaj; ako gaje vojska
austrijska zauzela, da se po noi istjera, a trei, to je nekoliko drugova Hadi--Selimaginih, naposljetku
uvidjeli da ta aka ljudi nije nita kadra bez vee vojske, pa htjeli uz Bosnu pred onu vojsku, koja se ozgor
oekuje. Hadi-Selimaga je sara ovako mislio, rja najposlije i okrenuo ravnom cestom kroz pustu no
prema Zepu, da se sastane s onom vojskom niz Bosnu, a druina osta po dogovoru da tu eka i njeg
odozgor, ili vabu odozdol. No tek to je Hadi-Selimaga zamako uz cestu, sva gotovo druina nagazi na
Bosnu i prijee na maglajsku stranu, go-vore da je pree uvat svoj dom nego li tui. Pregazivi Bosnu
raspri se ova etica kojekuda po selima, a neki krenue ravno u Maglaj. Hadi-Selimaga je osvanuo u
epu i tu doekao vojsku, koja se sporo sputala niz Bosnu.
74
XII
Pred ranu zoru zaredalo je etiri-pet ljudi od Mehmed--efendijine punice dolje niz Tmine, utvrdivi jo
jednom s onima to ostaju da e obi i njihove kue, a oni opet da uvaju tu eljad. Nije toliko brige ni za
kuu, kad je kasaba i onako pusta, koliko radoznalost: ta e bit od katane; a Mehmed-efendija, koji je
tekom mukom majku sklonio, poao, nebi li ta saznao za Ahmeta. Kao kakve slike sputali se oni
rosnatom travom u dolinu; zanijemili svi kroz onu pusto u ono doba u ranu zoru, samo bi po gdjekoji put
zvek-nula u kog sablja krivulja o hrasti ili zejtinica, koja je visila o kajasi. Svud tiho, pusto; nita ne uje
do li ugodna cvrku-tanja ptijeg. Visoka stabla hrastova nicala asovito iz none tmine i strila uvis poput
kakvih prikaza. Oni ili dremovnih oiju, a svaki as nicali im crni panjevi i gusto grmlje iz none tmine.
Makar da su znali da idu pustom okolicom, ipak hod im bio tih, dranje oprezno.
Puti uzak, okolica nijema, ikara jo mranija; pa to koji korak, mraka nestajalo, njima sve vidnije. Dok
Voljevcu na zatiok, dotle i rujna zora obli zelene i rosnate breuljke svojim rumenilom, a sad i putnici
prozborie po gdjekoju rije. S Memiagina brijega lijep pogled na sve strane. Maglaj pust, ni da se koja
kua dimi, ive due nigdje. Onamo preko Bosne pruilo se zeleno polje, dugo i iroko, i ono pusto, samo
pred Delibegovim hanom vidi po gdjekoju sliku; ne more raspoznat: ko je, staje. , ,
75Spustili se u pustu varo, obili svaki svoju kuu; al' nigdje nikog. Pobjego i zli i dobri i ostavio svoj
dom. Sunca jo ne bijae iza brda, a onamo pred hanom urba, sprema, a sve se ushodalo. Konji se izvode
iz hana, opremaju se; sve ih vie i vie, dok valjda bijahu svi gotovi; borija udari, sve u red. Svi kojedan,
nogu u uzeniju, pa pojahae debele konje. uo se i glas zapovjednikov, sablje trgoe i sve zareda cestom
uz Bosnu, da ni jedan ne osta pred hanom.
Ono malo ljudi, to se bijae sabralo u kahvi, udili se vojnikoj vjetini; drugi se sad sjetio turske suvarije,
pa sad tek vidio da su sve one vojske po jednom kalufu udeene, a trei se udom udio: da se sve te
strahote, od kojih svijet strepi, tako razminu. Biva doo, proso! E, ekaj, ekaj! More bit da je ovo samo
neko kuanje, a prava e sila istom sad zamaglit odozdol! - domiljali se opet neki.
Ljudi tako gledali sad u onu pustu ravan pred Delibegovim hanom i sad istom ne znaju na em su, emu da
se sad nadaju, ta da oekuju. to koji as, sve ih vie pridolazilo, no svi jo pod orujem, ko kad se jo
nita ne zna; a najmirniji da si, reda ti se branit, ako ko nasrne na te, ja 1' na kuu ti, ko sve bez zapta.
ff^-^k
Sunce granulo i pozlatilo okolicu, a(svijet, koji je dotle virio iz ikare, slijegao se u ariju. Oucer bio dan
brian i strahovit, a danas zagonetan. Jedni doli i proli, a od drugih ni habera. Varo opet bez ikakva
zapta; kajmekam, makar da je juer bio onamo u vojsci, jo se ne pojavljuje. Iz asa u as padao svijet u
veu brigu; al' evo ti najedanput goreg jada: odnekle poee nicat oni jueranji junaci tono strugnue kroz
ita, kad onaj povika s grada. Kao po zdogovoru ispadali oni odnekle ovamo pod orujem i poeli se koit
po ariji. Klatarili se i posjedali po duanima; a kad bi proao koji graanin, koji je juer bio protiv boja,
nastala bi kripa zubi. Ali Bog dao svakom dvije ruke, a za paom zapete kubure, pa oni tako samo
mrmljali neto u sebi, a ne smjeli da udare kome u obraz za jueranje tobo izdajstvo. Iz asa u as sli-
76
jegali se graani, a pridolazili i buntovnici Svijeta skoro puna arija, a sve uti; ljudi se ramenima kose, a
niko nikom ni bijele ni crne.
U neko dotta opaali graani pravi jueranji dan, pa ih poelo nestajati, a buntovnici preotimali mah.
- U boj! - provali neko usred arije. v . . - U boj, ko je turin! - doekao drugi.
- Kukavica je ko nee u boj! - trei e. '. , Spopade ih pravi bijes. Nasta trka arijom. ' *'' '"^
- Kamo, izdajice! - vikali jedni. f.r . ,,* , y
- Skelu nam juer uzaptie! - drugi e. > ', ;. . .;f;v ' - Gdje je kajmekam? -! -
..>
,, - Kukavica!
I rulja osu niz ariju prema sudu. Drugi su trkali niz ariju da se zemlja tresla; trei zali po sokacima da
trae ko je izdajica. Ali im se niko ne ozva, ve se svak sklonio u kuu, kud je mogao. Nasta nova buna,
vreva. Htjeli zapalit ariju, htjeli itavu kasabu; al' niko ne smije da pristupi pod tuu strehu, jer ga more
ispod nje ubojito tane sastavit s crnom zemljom.
Onim pred zatvorenim sudom zaptije naposljetku bacie klju od skele, i ba kad se tada jo vie poee
grozit kajme-kamu za kog nijesu znali gdje je, provali opet jedno grlo s grada:
??;
- Eto vojske ozgor! - a drugi doeka: ;
- Eto vabe, bjei!
Nasta zabuna, sve poletje obali da vidi staje. Iz one ravni nije se vidjelo daleko; vidio se samo oblak praine
niz Bosnu. as-dva vidi gdje se crni cestom. Niko ne zna ko je, ija li je vojska. Ako je turska, ta je onda
bilo od katane? A ako je katana, onda... biva natjerana natrag. to e biti? Strepili oni to su se juer
rukovali pred Delibegovim hanom. Ljudi se pokitili po obali, drugi vire iza kua, trei s grada, a sve uprlo
oi gore cestom uz Bosnu i gleda kad e ona crna hrpa niknut hanu.
77- Konjanici su! - vikao neko. ' =
? - Nizam je! - drugi nadovezao.
Doskora izbie iza onih makljenova hanu na trijestak koraka. Zatisnuli cestu. I sad se dobro razabrae
crvene akire carske katane koja je jahala na visokim svojim konjima.
Kad je svak raspoznao katanu, odape odovud puka, dok doeka druga, trea...
Katanazasta, uskome^
a, evo ih sad tu, gdje su juer prijateljski primljeni, a sad eto hoe da ih pobiju do jednoga. Dogovor!
Prevara! Mislili vojnici, ali valjalo je nekud udarit, jer neprijatelj je jedan ve za leima, a drugi evo puca.
ta e? Desno voda, lijevo ograda, ito, nepoznata poljana, koja je moda puna puaka; a onamo ve vide,
po obali se pokitio svijet i puca. Jedina se cesta pruila gola, pusta, kojom valja proi ispred onih puanih
zjala, to su odonuda naperena.
Nije kud, jedan ubrusi; popusti dizgine svom vjernom doratu, lee po njem i sloi cestom kao obrvom,
sama munja! Prvi, drugi skok... puka planu ko smreka, a vojnik se pred samim hanom srui na cestu. Konj
i ne pomeui skoka odmazdi dalje bez svog gospodara. Drugi je ve naletio i jedva da je do svog druga,
kad mu ubojito tane pogodi konja, koji se kao brijeg svali pod njim. Vojnik se die, da e umaknut kud,
usprkos zrnju kao kii, kad se stropota na nj mrtav mu trei drug sa mrtvim konjem. Na ovu su gomilu sad
nalijetali i zdravi i ranjeni, i komu bi uspjelo da preturi ovu hrpu, tog bi zrno stiglo bar do onog lakta kod
Bektaeva hana. Tako siromasi nalijetali jedan za drugim pripustivi se svojoj sudbini, objesivi ivot o
samoj dlaci, a sve gotovo pogaala taneta, ne davi im da umaknu pustom cestom.
I sav taj boj bi kolik to bi dlan o dlan. Puka presta, dim se rastupi, a po cesti onamo crnili se trupovi
mrtvaca i ranjenika. U ariji sad istom nasta vreva i galama. Buntovnici udarie u divlji bijes sa svoje
tobonje pobjede i jednim skokom sve pohrli u skelu, pa prijeko. Ilo to sve i grnulo onamo
78
hrpimice, a sve psovalo i grdilo maglajske graane - izdajice. Urnebesnom vikom izazivali ih da vide to je
junatvo, da vide pobjedu! Osim one gomile konja i konjanika, stoje palo pred hanom, viao se na svakom
koraku mrtvac il ranjenik, gdje lei ko klada il' moli, cvili pruajui ruke prema tebi. No ko bi ih sve dobro
promotrio, odmah bi vidio da tu ne lee svi oni, koji prooe uz Bosnu, neto ih je valjda palo i gore, a
moda koji ipak umako kii zrnja, iv i zdrav i otrko Doboju glavom bez obzira. S napetim pukama u ruci
primicali se buntovnici k njima da vide nije 1' moda koji novac, dobra puka i sablja. Sva cesta krvlju
iarana, a po njoj ljudi divljih lica, lahka skoka. I podne ih je tako zateklo.
Dok su ovi tako premetali mrtve vojnike, i ne mislei drukije, ve da se tim mahom vabi trag zameo,
drugi su, braa njihova, onamo u kasabi uljali se kroz sokake ko plahe zvijeri kroz ikarje gusto. Blijedih
lica od straha, krili oni prste i pitali sebe: ta e sad biti? Sad ih spopala dvostruka briga: juer onako
gostoljubivo primie carsku vojsku, a danas im pred pragom kunim sva izginu, ba na onom istom mjestu,
gdje se rukovae i zadadoe potenu rije. Povrh tog znali da je velika sila u Doboju, pa daj sad znaj hoe li
se tu moi razluiti krivi od pravoga.
- Stoput bi bolje bilo da smo odmah zapucali, im su se pojavili, - govorio jedan od prijatelja
kajmekamovih, koji su bili sakriveni u kui s njim.
- Bezbeli, - drugi e. - Bar bi se moglo rei: brane prag svoj; a ovako primili ih na vjeru, pa...
- Pa! - doekaj trei. Mi smo im odmah kazali da ima buntovnika.
- Ali koja fajda! Oni nas u Doboju nee razabirat. Uza suho ode i sirovo.
- Ja da se koji iv doepa Doboja, pa e kazat, kako je.
- Dabogda, ali... zlo!
Na onoj strani onamo kojasili se ljudi tamo-amo izmeu leeva. Svaki se as vidjelo, kako se vuku
kabanice, sablje,
79puke, ma sve, sve to svjetina raznosila i ne mislei: moe 1' mu to u to pristat, hoe 1' mu uope trebat
- sve se razvlailo, pa ak i otimalo. Negdje e smotrit bijeli cigo ergaa, a on vue katanskog konja, bez
sedla, bez horme, a konj stupa za neobinim gospodarom ko na tuim nogama. Smatrajui se i kod Boga i
kod ljudi pribranijim od ergaa, spopane ovaj za konja, nasta svaa, otmica, - a vrijeme je to kad je
ovjeija glava jeftinija od horozije dok sinu no... i ote konja. Ko jai, taj kvai. ............. ,
! (-< n .
." ' ? <i<i\
V ';:. i'.' if
'* rjrj; C|(J
80
XIII
; ' .(<'.
/ Podne je davno prevalilo, a nikakve vojske ni ozdol ni
lozgor. To je osobito pazio Mehmed-efendija, jer je ve peti,
i esti li put spao na obalu i gledao ima 1' koga god niz Bosnu,
\dasazna to za Ahmeta.1 Naposljetku umoran klonuo, vrati se
on u~puitir^ucu71pa~posto se zakljua, zae prebirat po mu-
tvaku, po policama, nije li gdje togod gotova da se okrijepi,
jer od jueranjeg jutra nije nita okusio. Al' uzalud; kua
bila puna, a gotova nita. U taj as neko pokuca na vratima
njihovim. On sav protrnu. Mislio da su buntovnici doli valjda
i po njeg, pa muka otvorit, a gora ne otvorit.
On se priulja kunim vratima kad opazi na basamacima majku svoju i Aliju. On im otvori, a majka zacvili:
- Uh, za draga Boga, Meho, di si, je si 1' iv?
- Ta evo me! - on e na to, pa nadoveza u strahu:
- Ali ta ete vi sad amo, kad vidite ta se radi?
- Ah, moj sinko! - doeka mati suznih oiju. - Puke ispucae, a tebe nema u Trnine. Da si mi ti bar uza
me, jedna bi mi briga bila. Ah, moj dragi_Ahmete, di li si mi ti sad...? - i ona opet udari u pla.
~~-~.
- Ta mahni se, bogati, mati! - on e na to. - Ja sam., stoga i ostao do sad. Iao nekoliko puta obali, al' ozgor
jo nikoga; a on e doista s vojskom. ,
- Ja ta e.mo pobogu, Meho? .%. ,^, .;'
81- Ma nemaj ti brige. Hajde ti s Alijom u Trnine, a ja u ekat ovdje' dok vojska stigne, pa u poslat koga
po Ahmeta; da mi ga se samo doepati, ne bi se on meni vie izmako.
Mehmed-efendija je traio koga pouzdana da poalje uz Bosnu pred brata, ali arija bila pusta, tek da bi se
po koji buntovnik kojasio i odmah odjurio prijeko medu one koji se skupljaju pred hanom. Zato on krenu
preko avlije kapiji, pa poe odatle virit a doskora mati za njim.
Put bio pust. Rijetko da se kojasi koji seljak s bijelim aliem oko glave, il' ciganin koji, a svaki s pukom u
ruci. U pustoj se ariji uo gdjekad glas: "Pod barjak, koje turin", a onamo pred Delibegovim hanom
galama, pjesma, vreva.
Nijesu dugo sjedili kad ispred kapije njihove miti cigane, mome ilavo i okretno. I ono s pukom u ruci.
Mehmed--efendija okrinu kapiju pa ga dozva po imenu.
Cigane se vrnu i zaas upade u avliju. Ono je sluilo u njiha dvije, tri li godine, pa je vino rudi. Kad opazi
sijedu hanumu, tu za kapijom u feredi, obori oi zemlji, pa stade.
- Kud si ti poao? - poe Mehmed-efendija.
- Onamo prijeko - dobaci cigane, sijevajui podmuklo oima.
- ta se sad radi onamo, gdje je naa vojska?
- Eno je onamo pred hanom, ekaju one od Zepa.
- A ako prije udari vabo odozdol? - doeka Mehmed--efendija aljivo, a oni e opet ispod ita?
Cigane se osmjehnu.
- Dr se ti, Avdo, kraja, ako e mene pitati. Zna, bje-anova nije plakala, a moglo bi ti biti i da ne ide
nikako. Ve bi 1' ti mene neto posluo, kad si ve poo onamo? A ne bi ti daba bilo!
- Staje? - ubrza cigane, - hou vala da mi ne da pare; dosta sam ja u vas soli i hljeba izio.
- Ako se prije pomoli turska vojska odozgor, stani gdjegod ondje blizu nee li opaziti naeg Ahmeta.
- Hou, vjere mi; pa ta u ako ga vidim?
82
- Reci mu da mu ne more bit da ne doe u Trnine. Ti ga se nemoj proi dok ga ne skloni da ide, reci:
neko se je razbolio, mati, reci, pada u neznan! i ti hajde s njim amo u Trnine, pa emo noit i dat u ti jo, a
evo ti sad! - i prui mu tri cvancike.
- A ako on ne htjedne? - pouri se cigane.
- Gledaj da ga skloni, povuci ga na silu!
- De, dragi Avdo, iv bio! - projavi se sad Omer-efendi-nica, koja je i prije govorila s Avdom dok je sluio
u njih.
- A hou, draga hanuma, kad vas ne bih posluo, ja koga bih?
- Ako ga ne bude nikako, - opet e ono Mehmed-efen-diji, ako ga ne naem, hou 1' doi kazat vam?
- Ako ga nikako ne vidi, gledaj bar da razabere gdje je, pa doi i kai nam. Ali svakako gledaj, pa... ne
dovri Mehmed-efendija, a cigane ve promae na kapiju obeavajui da e izvriti zapovijed.
Sjedili tu jo nekoliko asaka, pa se digoe i pooe u Trnine, al' sve utei, ona tuna, esto uzdisala, a on
zabrinut malo govorio. Zakljuae kuu, pa se prouljae kroz mala vrataca to vode u komiluk i
proverugae kroz pustu mahalu, pa uza Stranicu. Zaas ispadoe na Memiagin brijeg. Tu se zastavie.
Mjesto je uprav za odmora, a ionako, oko im i nehotice skrenu onamo prijeko, Delibegovu hanu.
Tada su se ba namirila dvadeset i etiri sata od onog kobnog asa kad Omer-efendinici ieznu ispred
oiju dragi joj Ahmet. Za to__vrijeme _nit je jela, ni okom trenula, ve neprestano mislila.oAhmetu.
Donekle ga alila i gubila se u tuzi i mislima, a ruila u plau, a od neko je doba spopala pored alosti i
neka ozbiljnija briga i slutnja: hoe li joj se povratit, hoe li ga jo koji put vidjeti. Vidjela je na svoje oi
da su nastala strana vremena, da je nastao boj, krv se lije, pa pored Ahmeta nije mogla ni umjela ni mislit
o tim dogaajima kao drugi svijet. Nije se umjela upitat: ni zato se vodi taj boj, kao drugi svijet; ta ula je
ona i prije o bojevima, al'
83eto prela pedeset, a da to jo nije doivjela. Da, sluala o bojevima, al' ti bojevi bijahu daleko, daleko od
njezina doma; - da, to je bilo daleko, dok ona nije othranila svog Ahmeta, onakog estita momka. I uto je -
u pustim mislima - sirota pala, da je sve to porad njezina Ahmeta, da se, o Boe sauvaj, - radi njemu o
glavi!
Tako je ona mislila i Ahmet joj neprestano lebdio pred oima, zebnja je poduzimala. Zaas bi se svrnula i
korila sama sebe zato ga na silu nije obustavila; ali ona, enska glava, ta zar to nije trebalo da Mehmed-
efendija zaprijei? I traak bi joj ove zle misli o Mehmed-efendijinoj nehajnosti proletio glavom. Zaas bi
joj se priinilo da je to on mogao uiniti, pa bi duboko uzdahla na roenog sina, a zaas bi se opet acnula
da ga moda ovako milju ne potvara.
I koliko god joj je jasno da bi i Mehmed-efendija volio da mu se brat vrati, a eto sad je vidjela kako alje
momka po njeg, opet, opet, ao joj bilo na Mehmed-efendiju to ga nije na silu zaustavio. Strane je misli
obuzimale, tuga srce sapi-njala, a pogled iz suznih joj oiju vrludao onamo po prostranom polju, pak bi se
zastavio kod onih slika pred hanom; zaas preletio svu onu ravan i upiljio se gore u onaj klanac pod
Sikolom gdje se cesta, to vodi u epe, jedva provukla ispod litice, a odakle bi se mogao svaki as pojaviti
njezin Ahmet; - i Bog sam zna, dokle bi tako ostala daje ne opomenu sin, Mehmed-efendija, da idu kui,
dok je Alija podnimiv se na oba dlana i upiljiv svoje oi onamo prijeko, gledao one leeve po cesti. Sunce
ve spalo na Micurie, kad se digoe odatle i udarie strmo, ostavivi Brijeg i za njim varo za leima. ena
se sputala debelom, tamnozelenom travom, a gledala za se, gdje joj jedna po jedna maglajska kua zapada
za brijeg. Kad joj se ae da sakrije i ona u kojoj je proivjela punih trideset i sedam godina sretna i
zadovoljna ivota, ona stade, pusti glas, zacvili. Mehmed-efendija se nije obazirao, a znao je, vidio je kako
mu se mati rastaje od svog doma,
84
dok je mali Alija sad tek naslutio zamaaj svega to se oko njega zbiva pa se zarumenio, zajatario, a oi mu
se ovlaile. Mehmed-efendija nijem, mali tek da prolije suze, a mati im stenjala i jecala, ili prema
Tminama uskim putiem oko kog je bila nijema ljeskova umica...
85XIV
U Doboj je stigla sila vojske, i pjeaka i katane. Premda su se doepali Doboja, proli lijep komadi Bosne
a bez ikakva otpora, ipak se sve vie dralo spremno, sve pod zaptom starijega oekuju svaki as
zapovijedi da se krene naprijed. Sunce je dobro naglo zapadu kad se jedno odjeljenje poelo spremati na
put, prema Maglaju. Jutros oko ruanice stiglo je tu desetak konjanika njihovih i donijelo glas da je u
Maglaju mir, da je ono prvo odjeljenje primljeno gostoljubivo, pa se ranom zorom zaputilo prema Zepu.
Sad se ovaj drugi odjel sprema u Maglaj da tako sazna za epe, je li boj ili mir. Vrijeme je bilo da se bolje
poeljeti ne moe, suho, isto kao procijeeno; vojska tek da krene ravnom cestom uz Bosnu, kako e s
mrakom na pouzdan konak u osvojeni ve Maglaj, ali ba u taj as smotrie, kako se vije oblak praine
cestom prama Doboju. U vojsci nasta mala urba, amor; raskolaie oi, a prvaci potegoe durbine.
- Nai su! - rei e jedan.
- Nose glas o epu? - dobaci drugi.
Ali ne! Svi su znali da se glas o epu ima tek u Maglaju primit.
Pometnja, radoznalost, napetost nekoliko asaka; no doskora se outio topot kopita konjskih, a i vojnici se
dobro raspoznavali. as-dva i evo ih pred vojskom, umorni, blijedi, zapraeni.
86
Jedva da su odahli umorni vojnici i izmijenili nekoliko rijei, kad pue glas meu prvacima.
Grozno izdajstvo, lukava prevara! Sve je sijevalo vatrenim oima od gnjeva, od srdbe na Maglaj za to
neovjeno djelo. Primiti ih onako prijazno, prepustit u epe, pa onda doekat, to je uasno! Vojnici su
kazali kako su na Zepu suzbijeni, ali da ih je na Maglaju vie izginulo. Medu prispjelim vojnicima bilo ih i
ranjenih, pa e jedan jo prije nego mu je pruena pomo, zaci meu prvake i poeti priat prijateljski
doek u Maglaju. Taj vojnik desio se nekom sreom na obali, kad je maglajsko izaslanstvo dolo njihovu
zapovjedniku, te sluao njihov razgovor, uzimljui u obranu prave graane, kojima je on na licu itao
miroljubivost. Osobito istae opaske estitog handije, koje, veli, da su posluali, da nita toga ne bi bilo.
Eto tako, Bog dao, da se ovaj vojnik desi pri onom razgovoru pa da on mimo svoje drugove izbjegne kii
taneta, a tako svojom iskrenom rijei spasi Maglaj od pravedne kazne.
Dok se to zbivalo u Doboju, u Maglaju se digla urnebesna graja i galama. Kao da su iz zemlje nikli,
bahnulo tu desetak konjanika i kazae da se ovaj as primie od epa turska sila. Oni da su dotrkali da
vide ta je bilo od vabe, ima li mjesta za onu vojsku, ima 1' ugodna konaka. U istom trku vrnue se oni
cestom uz Bosnu da jave vojsci.
Taj glas prekide onu mrtvu tiinu, probudi one, to su isprevrtali i najmanju anticu mrtvih vojnika, pa tu
sjedili i naslaivali se pobjedom svojom. Sve to ujedan mah poskaka na noge, uzbuloi se i poe komeati
amo-tamo, a sve u divljem bijesu, vici i halabuci.
Doskora se ou talambas niz Bosnu. Ona etica ispred hana ispade cestom da doeka vojsku; postavie se s
obje strane. Cesta, to izbija ispod Sikole, bila sva pokrivena vojskom. Zelen se bajrak vije, pjesma ori, a
talambas pokuckuje jednovito, nehajno. Naprijed su ili konjanici, momci ili, a sve kieniji od kienijeg,
ko da u svatove idu. Bijesni konji
87pod_ njima hru i prijeaju cestom amo-tamo. Ima momaka mladihi i pristalih, a ima ih i sredovjenih,
pa i staraca; al' sve jedre miice, otvorenih njedara, rumena lica, smjela srca, jedan bolji od drugog. U
svakog virile peanke iz pasa, a uz njih handar otoboljio ui, ostragua mjeri junaku irinu plea. Na ove
se nadovezala pjeadija, momci vitka stasa, lahka skoka, u goru, u vodu, svud spremno. Talambas
pokuckuje, a dva i dva sloila narodnu putniku, pa kad svre, onda sve u ciku, u vrisak, dok opet pjesma
sloi. Sve je ilo i veselo, a po svem vidi, da tu nije bilo izbora po rodu i soju, po snazi i godinama, ve
sve ustalo za din i ognjite svoje.
Vojska pade pred Delibegov han i bajrak se udari. Prvaci e u prazan han, da se razoruaju, a ostalo pade
po cesti, po meraji. Vesele ustae maglajske kazivali vojsci pogibiju Sva-binu upirui u one leeve pod
obalom, a ovi pokitili se obalom, i kako su suzbili neprijatelja na epu, veselili se uspjehom svoga djela.
Vojska bila sila, pa kako su se u hanu smjestili samo prvaci, voe i bajraktari, ostala je vojska pala po
ravnoj ledini i cesti ispred hana. Oni u hanu odmarali se, a neki pregledali oruje, no sve je u slatku
razgovoru, u smijehu i veselju. Po podu i hodniku viali nekakvih kutijica od masti, poderana papira i
odbacaka cigara, to im je odavalo da su tu noili strani ljudi, pa svaki as dobacivali razne ale, koje bi
onda kakav starac prekinuo ozbiljnom rijei, kako on misli da se ne bi trebalo do Broda zaustaviti, dok se
duman ne pretjera u svoju zemlju; - a onda zaci odozdol i kazniti izdajice, dodao bi drugi.
Sunce ve zapalo za brdo i ostavilo svu onu ravan u hladu. Vatre se naloie i sve hrpe i hrpe ljudi sjedili u
okrug, razgovarali i spremali se za sutranji boj. I suton se poeo hvatati, pa se neki latili torbe i
branjenica, da zaloe grlo, a Bosna mu pod nogama, da zahladi veeru. Jedni sjedili, drugi napola leali
uznagnuti na svoju prtljagu, a sve uvala straa dolje na laktu, da duman u snu ne napadne umornu vojsku.
U taj je as mijealo kroz ovu aroliku svjetinu ilavo, okretno mome, smee koe i strijeljalo vatrenim,
lukavim okom po svakom junaku. Kad je vojska stizala, propustilo je ono svu ispred sebe, al' nigdje ne
smotri onog koga trai, pa sad zalo jo jedanput. Kako je i ono bilo pod orujem, niko nije mogao ni
pomisliti, s kakvom namjerom hoda tuda, a i onako, niko ga ne zna; ta tu je i onako ljudi s raznih strana
koji eno sad lee jedan uz drugog, a nikad se prije i ne vidjee, ve sad: deder, brate, stanider, drue,
dozivlju jedan drugog.
- Ti ko da nekog trai? - upitat e ga jedan potiu vatru.
- Traim dvojicu drugova, odvrati mome. -
- A odakle su, ko su?
- Odavle su oba, jedan je momak onako pristo, a drugo je Arap. Pa su juer otili gore pred vas, a ja sam
im obreko, da u ih ekati ovdje.
- Ne znam ti nita! - dok e drugi iz blie hrpe:
- Znam ja, brate; eto ih gore u hanu u Lijenici (sat uz Bosnu), ostae s onom vojskom. Tako je reeno, da
jedni ostanu gore, pa e sjutra poranit amo, da svi zajedno krenemo niz Bosnu.
Poto Avdo saznade za Ahmeta, vrnu se natrag. Hodao cestom i mijeao kroz vojske a neprestano
razmiljao. Mrak ve pao na zemlju, pa mu se nekako nije dalo gore u Lijenicu, ko zna - ako nita, more
bit da se koji katana skrio gdje u ito, pa bi se mogao sukobit s njim, a to lukavi cigo ne bi elio. Nije se
fajde ni alit svojom glavom u ovo doba. Da ostavi do sjutra, da sjutra na prolasku doeka Ahmeta, opet
obreko Mehmed-efendiji da e mu noas dovest Ahmeta il' glas o njemu. Dugo je tako hodao cestom i
jacija se ve primicala. Stade na obalu i raskolai oi onamo u pustu varo, htio je da kroz tamu prozrije,
kako je onamo; ali iz kasabe nije se uo ama ni glas ni suanj kakav. On odlui, da e gore u Makljenove,
gdje je jo za vidna privrstio ladicu, da se preveze i otpane u Trnine, kad... odape u hanu puka ko sami
89grom u onom amoru vojske. I tek to se ula ona jeka, kad neto potrese itavim hanom. Za as opet
puka, dvije... tri, u hanu nasta uzbuna, tutanj, gudnjava. Dok sve posuka na ravan ko same pele. Die se
ova vojska i sklopi oko pusta hana, u kom je gorilo svjetlo u svim odajama.
- ta je?! - vikalo stotina grla u jedan mah.
- vaba pun han, pun, tavan, - vikali oni izlijeui iz hana.
- I na jedan pogibe! - dodali drugi.
- Udri, pucaj? - zagrmie opet.
- U to, pucaj! - zaprijeie drugi, - ve odmakni od zgrade, ako ti nije omrzo ivot! Dok bi mi jednog
kroz onu strehu, nas bi stotina pala.
- Zapalite han! - potekoe neki po naviljak sijena.
- Odmakni od zida! - zagrmi jedno grlo, - ubit e te ko samu muhu.
U onom polumraku, pri onim vatrama stajale stotine ljudi oko hana raskolaenih oiju; straan izgledao taj
skup ljudi. Sve napeto, sve oprezno gledalo u han, al' gore grobna tiina. Oni to su istrkali iz hana najdalji
bili od njeg, i jedan pri-povjedao drugu, kako je bajraktar, im su doli u han, opazio kako sie popuckuje i
veli, nasluivao, da gore ima nekog. Naposljetku uzeo svijeu, i poao uz ljestve da pogleda kroz onaj
kapak na sredini tavana...
- Sama ga smrt vukla gore, - prekida ga drug.
- Ja, veli onaj, - i im je podigao onaj poklopac, a puka odozgor ko grom; ni iv na zemlju. Nai
zapucae, al' koja fajda kad ne zna u to puca!
Avdo je prislukivao taj razgovor, i kad saznade sve, brzo se nae u svojoj laici i zaplovi tihom vodom
kroz mrak.
Vojska je dugo stajala oko hana, pa naposljetku se sve umiri, samo ostao debel zid ljudi oko hana, a ostalo
lee po meraji. Negdje po jaciji stie Avdo u Tmine. Musafiri ga Mehmed-efendijini jedva doekae da
saznaju za one puke u hanu. Poto im sve iskiti natanko, odazva ga Mehmed-efen-
90
dija za punicu da sazna za brata. To je on krio da drugi ne uju, jer je slutio nepovoljan glas za Ahmeta, a
kad bi to svi uli, brzo bi to doprlo i materi do uiju, a on e ovako moi da joj skroji lijep odgovor koji e
je bar donekle utjeiti.
Kad su one puke ispucale u hanu, ljudi su se u Mehmed--efendijinoj bai acnuli od uda, a u isto je
vrijeme enskinje u kui pomislilo da je to onaj kobni as kad e sve planut, pa je sve udarilo u vrisak, i
mukinje je imalo posla, dok ih umiri. Stoga se dolazak Avdin, iako e po noi, brzo saznade i u kui, i
Omer-efendinica brzo posla po cigane da uje za sina. Cigane kaza po nagovoru Mehmed-efendijinu, da
je Ahmet ostao pred Delibegovim hanom s vojskom, i da e sjutra, kad se sve bude spremalo niz Bosnu u
boj, ukrasti se od vojske i skrenuti u Trnine. Tuna mati zadovoljila se na silu tim odgovorom, pa opet
obasu: al'je pretee Mehmed--efendija, govorei da e i on rano s Avdom da doeka brata u ariji i da ga
povede kui. Tako se ona donekle umiri.
91XV
Osvanu nedjelja, dan mutan i oblaan, a ranom se zorom ve opaalo kako se onamo pred hanom kreu
ljudi ko kakve sjene. to koji as, sve jasnije, sprema sve ivlja. Vojska umorna, a neuznemirena od
neprijatelja, odmorila se; a kako se preko noi vrijeme promijenilo, puhnuo svje vjetri, vojnici se uprav
okrijepili slatkim snom na tvrdoj ledini.
Ve je sve na nogama, al' ne moe jo za dugo da se pode; prvaci se sastali da se vijea: gdje li e se
duman doekati. Jedni mislili da vabo ide samo lijevom obalom, a drugi htjeli, da se vojska rascijepi, pa
da tako uporedo ide prema vabi. I dok su oni okrueni dobrim zidom vojnika na samoj obali vijee
vijeali, dotle su drugi opkruili han i poeli pucati pod potkovanu strehu, da "one" na tavanu pobiju il'
prisile na predaju. U to je vrijeme stizala i ona vojska iz Lijenice, sve u hrpama, a ba u prvoj i to uza sami
bajrak iao Ahmet sa svojim drugom Arapom. Tek to se bijae zastavio kod one gomile na obali, kad mu
se priblii Avdo i pozdravi ga. On se obazrije pa e smijeei se:
- Oho, jesi 1' ti to, Avdo? Zar i ti?
- Evo i ja! ozva mu se cigane pa mu u isti mah dade znak okom i izmae na stranu. Kad bijahu nasamu,
rei e prvo cigane:
- Ma imam da ti kaem neto. <
- Staje? - otvori on oi.
92
- Mati ti ne zna za se! Ti kako si otio, ne zna, ta radi od sebe, kosu upa, prste kri, ve hajde proi se
toga, hajde kui.
Ahmet se acnu na ove rijei, zamisli se malo pa e ci-ganetu:
- Jesu V oni tebe poslali po me?
- Jesu vjere mi! I juer da te to sino doekam, pa kako te sino ne bi, ja odoh u Tmine i kazah im, al' ona
opet poe molit da te dovedem, kumi, zaklinje, cvili. A eno i brat ti onamo u ariji eka.
Jasno_se_moglo vidjeti da to Ahmeta zbuni, rastui. Znao on svoju majku, kakva je srca, mehka, milostiva;
ta nju e ubltrtvrga-za njim, ona nee vjerovati ni da je iv. Pa ko bi je pustio da tako jadikuje, da vehne?
Cigane je ekalo odgovor nekoliko asaka, a Ahmet stajao pred njim, zamiljen, gledao u zemlju. Oko
njih se kojasili ljudi, nepoznati, naoruani, sve spremno, eka zapovijedi. U taj je as jedan mijeao kroz
vojsku pokuckujui u talambas i viui.
- ujte ljudi i poujte! Sad emo s hajrom krenut niz Bosnu na vabu, a za dan i vatan svoj. Ko god ne
pode s nama, udarite slobodno, murtat je! A sad na noge, brao, hajde deee!! - otezao on i mijeao dalje.
Taj glas prenu Ahmeta iz misli.
- uje, Avdo! - rei e on. - Idi ti k njima i kai im da u im do, akobogda, kad vabu natjeramo preko
Save; prije ne mogu!
- Zar ba pustit majku da ono radi oko sebe! - doeka cigane.
- Meni je ao... ali ta u! - Ahmet e. - Nijesmo se zajedno izrodili, pa neemo ni pomrijet. Meni je pree
ii s ovom braom za din na, a... nju ima ko uvat!
- Ali eno, molim te, sav Maglaj, sve je prhnulo gore i posakrivalo se po punicama; kud e ti mimo sve
svoje...
<- Ja ne idem ni za kog, ni ko za me.
93- Hajde deee! Ustaj, turin ko je! - vikao je onaj kroz vojsku i proao mimo njih. Ahmet prekide
razgovor; smotrio je gdje se naveze prva skela vojske preko Bosne, a isto toliko odjeljenje krenulo lijevom
obalom.
On se naglo tre da e i on niz Bosnu, a Avdo ga zastavi pa e isto tugaljivo:
- Zar ba hoe...!
Ahmet zastade. Zamisli se malo pa odvrati:
- Vidi ti, Avdo, ovih junaka? I oni: svaki ima il' staru majku, il' enu i djecu, pa opet... sve polo za din,
za... Tako ti njima kai: im vabu pretjeramo preko Save... i ne dovri, zamae cestom, umijeavi se u
vojsku.
Cigane ostade samo. Obazre se oko sebe, pa... zamae u kukuruze.
Skela se pribi onamo uz obalu i vojska posuka iz nje. Pred ovom je vojskom ilo nekoliko maglajskih
ustaa, pa oni svrnue kroz pustu ariju, dok vojska upravi cestom niz Bosnu. S njima je bilo i nekoliko
stranih ljudi; svrnue tuda da potjeraju, ako koga nadu od graana.
- Pogledajte, brao! - rei e jedan ljut na Maglajce. -Nigdje nikog!
- Murtati! - zaori nekoliko grla. , '.
- Da gdje su? - krinu jedan stranac zubima.
- Sve se razbjeglo!
- Straivice!
- Evo, ovom sam iao kui i zvao ga! - veli jedno mome, sluga neiji, upirui pukom u jedan zatvoren
duan.
- Pa ta ti ree, bolan? - u udu e opet stranac. - Zato se ne ide bit?
- Ma ko! Malo to me ne ubi! - zagrmi mome, - murtat jedan! i lupi nogom u pritvoren efenak, da tako
iskali gnjev svoj.
- Straivice, kukavice! - vikali drugi. - Sram ih bilo!
- To je sve napola vlah, izdajica, murtat! - bjesnili oni arijom, a zatvoreni duani i prazne kahve mukom
muale.
94
- Da ih zaeemo! - zaori sluga, - i ve bijae uoio hrpu smetlja, da potpali duan.
- Vatru im! prodere se krupan glas i lati se kresiva. Iskre poee frcati, trud se upali; onaj e sluga po
smetlje da naloi vatru pod efenkom, i za jedan as bit e sve u plamenu, kad se iza oka jedne zgrade
pojavi zjalo puano, a potresan glas jeknu arijom:
- Stoj! - Iza oka se pojavi stasit momak, crvena lica, crnih brkova, pristo ko djevojka. Fes poturio natrag,
pa drei ostraguu naperenu, produlji:
- Ne primici tuem dobru, a ako ti je ivot drag. Sve se tre na ovaj glas.
- Jesi 1' ti odavle, mome? - ozbiljno e jedan stranac.
- Jest, odavle je, -pouri se onaj sluga, a stranac nastavi:
- Pa to se ne ide bit, pobogu brate?
- Za me nije niko svezan, - odrijei momak ozbiljno. -Eno, bujnim, ko hoe! - upre on rukom niz Bosnu.
- To nije turska, mome! - ujedljivo e stranac.
; . - A je P turska palit tue dobro? '
- Vas nije grjehota sve popalit, kad ste kukavice!
- Ako ste poli u boj na vabu, ja vam kaem da on nije tu u duanu, ve doli!
- Vatru ti njemu! - tre se jedan na onog to je drao vatru u ruci.
- Ne ali se glavom svojom! - zaprijeti mome prine-savi puku oku. Horoz zape...
Ljudi se zgledae. Ostragua zapeta i dok bi oni svoje naperili, trojicu bi moda mome ukinulo. Meutim,
a u pravi as, kucnu talambas udnu arije, prevezla se druga skela, te ovi sunue niz ariju, a mome
ieznu za oe.
I zadnja se skela preveze, zadnje odjeljenje krenu niz Bosnu, a oko hana se neprestano pukaralo. Dok bi se
jedan hitac izmamio odozgor, odozdol bi ih po deset opalilo, al' sve uzalud. Oni hitac s tavana rijetko i
promaao, no srea je bila za one to je tane bilo vrlo sitno, pa jednom tek malo silah
95probui, drugom zahvati lista nonog, treem odbi nosi od opanka. Ovi pucali, u zatvoren han, u
potkovano sie i isprebijali ga ve, od njeg sve komadi otpadali. No gore se niko nije mogao opazit ni kroz
one ipile, kroz koje se pucalo. Naposljetku opali jedan seljak, koji se bijae skrio za oe zida, i gore se
neto stropota. Poto iza tog ne bi odozgor vie pucanja, ljudi potekoe u han s napetim pukama i doskora
izvukoe mrtva katanu. Od ranog jutra pa do tog asa ljudi se gotovo svaali za "one" na tavanu. Jedni
govorili da ih ima najmanje pedeset, drugi dvadeset i iz asa u as broj padao, dok se naposljetku ne
razminu na tom jednom jedinom. - Vidi! - udari jedan u porugljiv smijeh, upirui u mrtvaca rukom -
poplaio sino itavu vojsku!
Ovo nekoliko ljudi, koji zaostae s onog jednog na tavanu, skupie se u hrpu i krenue cestom niz Bosnu za
ostalom vojskom.
I jedva da su ovi zadnji do Moevca, sat niz Bosnu, kad dolje sloi puka ba ko sama smreka. Bitjiejdaje
na ahin--kamenu, a to je uprav najzgodnije mjesto gdje bi se neprijatelj mogao doekat. To ti je stijena,
uzdigla se do same ceste ko kakvo strailo, puno bajki i orlova, a ispod sebe ne da ni samoj lakokriloj ptici.
Tu je zasjela jedna turska vojska, a spram nje preko Bosne, na lijevoj strani vabo je zauzeo Sokolove
stijene, koje se kanda natjeu sa Sahin-kamenom u visini. I sad se ove dvije vojske uzele na oko, pa nastalo
pukaranje. Ali pod samim Sokolovim stijenama drugi je dio turske vojske koja je snila lijevom obalom pa
zbog ispupenih obronaka ne vide one nad sobom, nit njiha vidi duman pod sobom. Ovi dre u kripcu
ono odjeljenje katane na desnoj strani, tono se ulja da proe Sahin-kamenu za lea i da one opae, pa tako
sad nastalo unakrst pukaranje.
Kome kamen, kome hrasti, kome - kapa njegova za-klonite, pa puni, pucaj - puni, pucaj, eto to je sve!
Ve za nekoliko asaka prijee to u neku jednovitost, i sve etiri vojske pucale ko u neznan - preko srca. A
mnogim to bilo i
96
dosadno, ta to i nije boj! Tu ti treba jednu, dvije, pa za golo gvoe, pa il' junak nad junacima il' pod crnu
zemlju, da te slave dok je svijeta i vijeka. Ali oni su se drali sasvim drukije. Vidjeli oni svoju katanu, pa
joj htjeli da prokre put; ali kako e kad jo topovi nijesu stigli! Po neprijateljskoj puci vidjeli oni da i oni
uzalud pucaju pa stoga odvraali vatru hladno, nehajno.
Sat-dva potrajalo tako, dok u neko doba ruknu top sa Sokolovih stijena, to ove na ahin-kamenu
uskomea. Al' evo gore nesree: ve od ranog jutra vijaju se crni oblaci nebom, i ba kad se hladna stijena
obli vrelom krvi, kanda i oblaci prolie suze, sloi tiha ljetna kia, a magla stie sa sviju strana. Ali boj
mjesto da se stiava, on bivao sve ei. Pucalo se sa svih strana i u isti mah jurialo naprijed, dok se vojske
ne pribliie na dohvat, a onda nasta kreevo...
Kia je padala, nebo se otvorilo; munje se stizale. Dok se onamo na onoj meavi bio boj, u Tminama je
sjedilo dru-tvance pred Mehmed-efendijinom punicom, al' sve nijemo, zabrinuto. Paljivo su sluali boj
na ahin-kamenu. a neki ak brojili i topovske hitce. (Neki aptali T vodili tih razgovorna' drugi uili u sebi
prebirui zrno po zrno tespiha. U kui u zensKinju strava, plac, uas i svaki bi as valjalo ko'm'bd
mukinja pred Kuna vrata da unWT eljadLJVTati "neiendijina ve nekoliko puta pada'li nesvijest; znala
je dobro
"da joj je'sili u t)iioj~vatri.
I
Kad se negdje oko lcmdije oluja malo stia, zaputi se Mehmed-efendija sa dvojicom drugova u ariju da
vide ima 1' tamo koga, ima 1' kakva glasa o boju, jer ve od neko doba opazili, kako je puka urijedila. No
pravi je uzrok bio Meh-med-efendiji brat njegov; on je htio i nadao se da to o Ahmetu sazna. Zaas su
spali rosnatom travom u potok, a odavde putiem kroz Varo. Ono nekoliko kua zanijemilo; vrata i
prozori pozatvarani, a ni dima iz koje kue.
- Evo, i ovdje pusto! primjetit e jedan. - Ovo su se i oni razbjegli nekud. ., . ,; ? >...\ v--> -
<>, ...
97
- A bezbeli, - hladno e drugi. - Kad grmi, svak se sebi boji.
Mehmed-efendija se u taj as sjetio svog prekjueranjeg sukoba. Na um mu pade kako Varoani s one
katane digoe nos. Makar da je on bio protiv boja, makar da je u srcu svom alio one mrtve vojnike pod
obalom, ipak u njem zatitra neki damar, ae da se uzbudi iskra osvete na onu drzovitost njegovih
negdanjih Varoana. Ali njegova blaga ud koju nikad ni za as ne promijeni ni najvei gnjev, ne dade mu
da pogleda makar u jedan prozor, gdje bi sigurno smotrio glavu kog elja-deta. Oborivi oi preda se, on
proe s drugovima kroz Varo.
arija bijae pusta, ama nigdje ni ive due. Za nekoliko asaka obidoe svaki svoju kuu da vide ima 1'
kakve tete i brzo se naoe pred sudom. Skela bila uz onu obalu prijeko. Okretali se nekoliko asaka
razgovarajui, pa naposljetku od-luie da e opet u Trnine, kad jedan opazi dvojicu putnika, gdje se
cestom od ahin-kamena primiu Maglaju.
Zaas padoe k njima dva stranca, okisli do koe.
- Moremo li se igdje prevesti prijeko? - ubrza jedan "zadihan ni selama ne nazvavi.
- Vjere mi eno vidite, - doeka Mehmed-efendija, - skela onamo; ve idite ovako uz Bosnu ovom obalom,
pa... ja da naete gdje god lau!
Putnici promakoe, dok e za njima jedan od drutva:
- A ta bi dolje? Ko je jai?
- To se zna, moj brate, - odvrnu jedan s gorkim osmjehom. - Dok nemamo ni topa svog, pa ni vode estita
ni reda u vojsci -, ta e bit ve svak svojoj kui. Mi odmah vidjesmo da se iznijet ne moe pa se kanismo...
- A mi smo to i prije znali, - dobaci ovaj prkosno se smijeei.
Putnici zamakoe uz Bosnu.
Kad se tri druga povratie u Trnine miljahu da e imat ta kazat onim pred punicom, daje biva boj na
ahin-kamenu svren; ali ih ovi pretekoe. Od iindije, veli, promie po
98
gdjekoji putnik iznad Trnina ikarom. Razbio ih vabo dolje, pa prhnulo sve na sve strane, i bojei se
valjda da ih vabo nije preteko, ne smiju kroz kasabu, ve udarilo kroz ume. Pred sami suton ubrusi jedan
seljak k njima u bau, kad vidje brau turke pred punicom, da se bar odmori ako mu ne dadnu noita.
- Razbi nas, veli, duman, ba ko jato vrabaca.
Dok oni sa Sokolovih stijena ne opazie one pod sobom, govorio seljak, a more bit da im to ovi odovud
kazae, hajde, de; ali u neko doba osu odozgor rep, ko pele niz vrlet i dolje u ravni nasta vreva. Tako ti je i
amo bilo, a top im jednako dere.
Tako se svri boj pod ahin-kamenom i Sokolovim sti-j enama. j Turska yoisk^jazxmS-
^^UMLyMSj29hSSJSi&^, a vjibj^sia^auzeYai_Qy^_dva klanca, na ravnom polju. U to
i^iaajaHaL_r^stala,lairma.i^ulmJKi- Od lS^
__do Magl4ajiitQd|L.irJJj2ikl plasta,.panja il'
koji vojnik turske vinske, a t

skupu stijMjJVlaglaj j opkorai se

an^' .>!>
XVI
I U bitki na ahin-kamenu i Sokolovim stijenama vojskaj kao da se na sito prosija. to bi straivica, to
prhnu kojekuda ko jato ptica, a ono junaka, potisnuti topom i jaom silom, zbie se kroz no oko hana
Delibegova da se tu sjutri dan jo jedanput okuaju.
'< OblTJa7^^tn~TlaTTrtJ-jpefldjerjak, sastrvaffaTTif onu njihovu strau, koja je uvala dolje kod
Hasaniia kua na onom laktu, odonud s desne obale, s akalovakog brijega. Soldati se desnom stranom
Bosne ve primakli Maglaju, pa im je valjalo jo cestom kao obrvom u ariju, al' opazie onamo
neprijatelja, pa sasue vatru. Sva se vojska od hanova slee u onaj kut, pa opet jagmi drvo, panj, busen, to
bilo, pa ezi. Nasta boj, pukaranje preko vode.
Iza one sinonje kie dan osvanuo oblaan, mutan. Oni iz Trnina mogli su mirno gledat kroz onaj promaak
izmeu Varoi i Kujundevaa kako se soldati, jedan po jedan veru jarkom da se kako dograbe kua,
varoi, grada, da saspu na one vatru sa dvije strane. Ali im je puka sloila u toj njihovoj blizini, udari
enskinje u pla, nasta strava, pa kolik to bi dlan od dlan sve se die i osu u dugu lancu ena, ljudi, djece
kroz umicu uskim putiem da se dograbe druma, pa eto im onda sela na sve strane, samo da se od vatre
skloni. Ni Me-hmed-efendija nije mogao ostati mimo sav svijet. I on je otiao sa svojom eljadi, a Trnine
ostae puste kao to je i sam ' Maglaj. . ... .,, ,
100
Kako to bijahu veinom age i posjednici, svaki je imao u oblinjim selima kmetova, pa se tamo i sklonie.
Sve se to razie po selima, ene u plau i stravi a ljudi tuni i zabrinuti.
Meutim, boj na Maglaju nije dugo potrajao. Soldati su pucali s akalovca nekako sporo, nehajno, kao da
ih je bila malica, il' da su tedili praha i olova. Zato od Hasaniia kua pucali svom estinom, a s tvrdim
uvjerenjem da su zaustavili neprijatelja, pa prionuli, egli, ekajui svaki as da neprijatelj uzmakne. U toj
estini nijesu ni opaali one soldate to su promicali u ariji, a zaboravili su ak i to da su se juer bili
dolje na obje strane Bosne. Kad se u neko doba obazrijee za se smotrie na uas da neprijatelj promie
povrh Jelovca i Micuria, pa hoe da ih zapae s leda. Vojnici se teko mogli razlikovat od drvea, tek
dobro oko opazi da se kreu onom gredom sve jedan za drugim. Zaas e bit polje opasano, a onda eto ovih
u muhaseri, sunji do vijeka.
Sve ostavi boj, pa jurnu uz polje, da je zemlja tutnjila pod njima. Veina e kroz kukuruze, bojei se onih
taneta iza lea, a drugi, konjanici, krenue cestom. Sve je uprlo pogled gore u onaj kut pod Sikolom gdje se
neprijatelj ve sputao cesti da im zatvori put, uli su jo one puke iza lea kako ih prate taneta, vidjeli
svoj poloaj meu dva neprijatelja, koje je samo voda dijelila, kad evo i tree napasti: iza samih ma-
glajskih kua sasu se na njih vatra, da su se zbunili, ne znali, kud da udare. as je odluan, pa im je valjalo
jedinim otvorenim putem, cestom uz Bosnu ispred Delibegova hana i to ispred samih puanih zjala
skrivenog neprijatelja. Puka je sloila u nekoliko mahova, a tane posulo kao kia. Kome bi sueno taj
promae da se istom gore bori za onaj komadi puta, a drugi padoe po obali, meu mrtve katane. Tako se
na istom mjestu i na isti nain osvetie ona mrtva, jo nesahranjena tjelesa pod obalom.
U samom kljunu maglajskog polja, gdje se Sikola zabada u Bosnu, propustivi ispod sebe samo usku cestu,
nasta boj, kratak, estok. Iz same ikare, iz onog gria, virila puana
101zjala i sipala vatru, a ispred njih nalijetali konjanici i pjeadija. Cesta uska, gore gri, pun vatre, a dolje
duboka voda, natrag se nema kud. Jedni padali, drugi promicali, i za tren oka boj presta, jo se samo
primicao ovom klancu konjanik sa dvojicom pjeaka. Vatra posu, konjanik pade, a jedan pjeak, Arap,
promae uz vilena konja drei mu se dizgina. Drugi pjeak, bijae to Ahmet, nade se na goloj cesti, svrnu
okom oko sebe pa se baci s obale u vodu i nestade ga. Deset koraka od obale pojavi se na povrini da
predahne, puka opet sloi, a on opet u vodu.
Puke prestae^restaJboj, Maglaj pade...
Ahmet prepliva vodu i nade se na obali, sklonjen u gust i visok kukuruz; bio mokar, umoran, poraen.
Stajao zapanjen, udio se svemu to Tse zbilo, stidio se svoje sjene; ta on je eto srtao u boj kanda traio
smrt, sad... o! u vodu skoi, prepliva i umae zrnu puanom. Brzo se opet prenu iz tih misli. Tiina svud,
puke prestale, zadnje su na njeg ispucale; a sad - sad je valjda i boj svren, i Maglaj je uzet! Sad ga
zaokupio neki prikor:
Zato se sve to tako razminu? Zato oni pobjegoe onako sramotno uz Bosnu? E, to su ljudi stranci, koji
imaju svoj krov, oni e moda jo jednom na svom pragu doekat vabu. Ali zato se njegovi Maglajani
nijesu tukli, zato on, ta u vodu se baci da samo smrti izbjegne! Oh lude li pameti, hrava li srca! korio on
sam sebe. Zato se on nije tuko, zato nije branio svoj zaviaj, svoj prag kuni, koji su sigurno dumani ve
prekoraili do sada!
U ovaj se as sjeti one vatre to ih doeka iz arije. Zbilja da li su ve uli u Maglaj? Tre se iz misli,
naglo se okrenu i svrnu pogled onamo, kad opazi gdje se austrijski bajrak vije na gradu. Nema, svemu je
kraj! klonu on. A mati, braa, gdje li su oni, gdje li - Ajia? ta je od nje bilo? Oh, da ga sad vidi kakav je
mokar, izmuen, sramotan... pobjego od dumana, u vodu skoio, samo da glavu iznese! Ta zato poginuo
nije? %. ... ,, , ,
102
Dugo je sjedio tako pokunjen, razmiljao, tugovao, korio sam~sebe^'X?a?"piTa6~'e: S kojim obrazom da
potrai majku svoju, s kojim obrazom da izae bratu na oi, koji ga onako isprati mislei da on nije kader
ni stati prama vabi. A kako da se vidi s Ajiom svojom koju je ve donekle pregorio i unaprijed onako
rastuio, dok se rasto od nje? Ako mu i ne bi rekla, zar ne bi mogla pomisliti u sebi: vidi tokonjeg junaka!
Nit natjera vabu, nit se rani, nit poginu, ve doo sad da se sa enskinjem krije po trnju! A tek kad bi
znala, kako je strugnuo sramotno! Ne! tu ljagu valja prati, on se mora biti, jedno stoga, a drugo: ta svaki je
turin duan ustat proti dumanu; to on zna i vjeruje, ta koliko je puta uo od estitog svog hode, kog do
due nije bilo u boju, ali... za din i dom svoj ginut, to je duan svaki turin...
Naglo skoi, odlunim korakom pode uz Bosnu. Kad bijae pukomet od varoi, stade, obazre se jo
jedanput na svoje rodno gnijezdo pa uzdae. Poljem se onamo vidjela vojska gdje mijea poput mravinjaka,
na gradu se vije zastava, a on sam, nigdje nikog. Ali kuda, zato? Ta eto tri puta okuo sreu i junatvo
svoje, a askom mu se priini, da je i duman mnogo silniji, a kod kue je mati, braa i... Pa zar vratit se i
predat dumanu u ake? Ne! Ostavit majku i sve, pa ii opet trait boja?
Opet ga bijahu spopale nekakve misli i cijepale mu srce na dvoje, na troje... Tre se, jurnu svom snagom uz
Bosnu sam sebi govorei: Jo nije kasno, jo ima vremena, da se ovjek ogleda, da opere onu ljagu, da
moda domovinu oslobodi, u boj, u boj!...
Carska vojska ue u pust Maglaj. Red, koji vlada u vojsci uope, vidio se i ovdje. Varo je puna vojske,
onamo polje prekriveno, sokakom ne moe proi; al' ti za sve to ne zna dok ne bahne medu njih. Ni
galame, ni kakove vreve, ni gudnjave, svud mir, tiina. Vojnici, sve mlado, sve jednako odjeveno, ma na
dlaku jednako; kad prolazi putem i sreta ih, bi rekao da si sad te iste vidio, sve ko podrezano, sve ko
103braa. No u prednjacima opazi neku razliku. Sad vidi vitka i tankovijasta ovjeka, odijelo bi reko
priraslo uz njeg; sad krupna i debela prvaka, crvena lica, kad evo ti opet mlada momka bez naunica i da ne
nosi pred vojskom golu sablju u ruci, ne bi reko da je zapovjednik.
Pa to sad sve na nogama, sve hoda i ovjek bi rekao da je neka zabuna, smetnja, pa se to sve kree tamo-
amo; ali ne. Jedni su ve odreeni da obilaze zauzetu varo, da uvaju i strae, a drugi se odmaraju na taj
nain, eu i razgledaju kasabu, okolicu.
Negdje pod veer toga dana preveze se Ahmet pod Zavi-doviima na lijevu stranu Bosne, a jo prije je
opazio gdje se silan svijet skuplja na epakom brdu. Razbijena vojska na Maglaju i ahin-kamenu sastala
se sad ovdje, a u pomo joj neprestano pridolazila druga niz Bosnu. Narodna je vlada u Sarajevu dotle
preotela sve, pa joj naposljetku pao aka i onaj neto okrnjeni tabor anatolskog nizama sa zapovjednicima i
svom spremom. Do deset hiljada ljudi sleglo se sad na epako brdo da se tu doeka autrijska vojska, koja
se ve sjutri dan mogla oekivat ozdol od Maglaja. Tu e se tek otvorit prvi pravi boj, za koji je vojska
imala dva dana vremena da se spremi.
104
XVII

Maglajsko se graanstvo ratrkalo na sve strane po selima. Najblii su bili sat od Maglaja, pa dalje, ve
gdje je ko imao ifluka, tu se sklonio. Mehmed-efendija je pao u svoje selo, tri sata od varoi i smjestio se u
prostranoj pojati svog estitog kmeta, Lazara. Kako su i seljaci osjetili za ovu oluju, i oni bili brini, pa
dijelili tugu sa svojim agama, a u drugu ruku bili sretni to tako gostoljubivo mogu doekati svoje age i
eljad im. Moda toga gostoprimstva ne bi bilo da su uli iz zapovjednikovih usta kako e se svakom krojit
pravica, kako se ne smije nikomu dirat u imanje, obraz i vjeru, kako e pred zakonom biti svi jednaci.
Kasnije je ove rijei prosti svijet shvatio tako da e se ta jednakost u svemu provesti, pa je stoga nastala
mala smetnja, kad doe da se odasipa prva tretina za "vabina vakta", jer o tretini niko nije govorio, ni da
se daje kao prije, ni da se ne da. No u ove prve dane bijahu aga i kmet svoji, onaj veseo to agi svom prua
zaklonita, a ovaj zahvalan kmetu, to mu je to pruio.
I estiti Lazar, komu se nikad, pa ni kasnije ud ne promijeni, bio sretan to prvi put u vijeku doekuje
svoje hanume. Da je mogue, sve bi im svoje otvorio, sve bi metnuo pred njih. Mlijeko, kajmak, voe
donosio i on sobom i djeca mu, a svaki se dan okretalo janje na ranju; ali sve uzalud. Njegovi gosti bili ko
otrovani, tuni i brini, a u njihovim licima seoska eljad gledala zamaaj toga kobnog dogaaja, ta
pogledali ak kad e se dolje nad Maglajem uzvitlati crn dim, a pocrvenit
105nebo, kad e planut kasaba. To se oekivalo svaki as, al' odozdol nit se ta ulo, ni vidjelo.
No ta tuga nije bila ba za sami dogaaj; gosti su Lazarovi bili tuni sa sijede hanume, a ona... to koji dan,
as vidi da se sve vie odmie od svog dragog Ahmeta. U prvi mah nije nioem drugom ni mislila, ve o
njem; pa kako nije mogla ni predviati svretak onih dogaaja, ipak je mislila da e se kad-tad dograbit
svog sina; ali sad tek vidi, sad nasluuje da e moda dosta vremena proi dok je obraduje. Ovo je ve
gotovo nedjelja dana kako se rastao od nje. Najvie je bolilo to se on onako naglo odluio, spremio i otio,
bez ikakve pripreme, da ona nita nije mogla naslutiti. Nikad se sinovi nijesu tako rastajali od svojih matera
kao on od nje.
U tom je sirota mati i nasluivala ono najkobnije, to moe bit: da je sueno, da se u onaj gorki as onako
zadnji put vide i rastanu. Ova prava briga za te dogaaje, da li e se sve mirno svriti, ta e biti
naposljetku, itala se svakom na licu, al' u nje bila sporedna pri onoj tuzi i alosti za sinom. Ona gotovo nit
jede, ni pije, otkad je to nastupilo. elila je sna, traila da zaspi, jer prve veeri po dolasku njihovu iz
Tmina umorna zaspala, a na snu joj se odmah ukazo Ahmet njezin. Vidjela ga zdrava i itava, al' meu
njom i njim nekakva golema provalija koju nit bi mogla prijei ona ni on. Zato je traila da zaspi da ga se
bar u snu nagleda, ali raa-loeno srce ne da joj ni toga.
Onaj dugi ljetni dan bio im jo dulji, a nijema seoska no jo pustija. Mehmed-efendija bi se za dnevne
ege izmakao kud u hlad i s Lazarom tu tiho razgovarao o dogaaju, o ljetini, o svaem, pa bi u
takozvanom asu Lazar iznio po koju boicu domae ljive, a Mehmed-efendija je nije odbijao, tek da se
malo razvedri iza one oluje koja se bila stisnula oko svaijeg srca. Alija se ve upoznao s Lazarovom
djecom, pa tre kojekuda po livadama, po umi, a ak stoku s njima goni na pau, prebirui glasove
pastirske sviralice. On je prvi poeo zaboravljat minule dane.
106
Dvjema je enama bilo najtee samovati u kmetovskoj pojati. Snaha Omer-efendinice zabavljala se oko
djece. Tek to bi maliana svog od nekoliko mjeseci uspavala, obazrla bi se da joj ki, koja je istom
prohodala, ne pane gdje na dvoritu, il' da je paad ne preplae, a da bi se upustila s kojom kmeticom u
razgovor, tek da koju rekne, ne moe, gledajui tunu svekrvu svoju. Kad bi ih koja kmetica i posjetila,
donesavi im mlijeka, sira il' koje jaje djeci, popostojala bi tu kao svijea ne usuujui se ni progovorit, kad
vidi sijedu hanumu, kako se dui u suzama.
Tako su se oni sklonili od svake strave, od boja, pa su provodili vrijeme da ni sami ne znaju kako, u nekoj
magli, neizvjesnosti. Ali ni to im se dugo ne dade.
Peti dan po njihovu dolasku opazie oni nekako oko rua-nice, gdje odonuda od Rudina pobrdaljem ide
pjeak i, kako je dobro oko Lazarevo vidjelo, bio je stranac u crnu. Odmah su naslutili daje neko od
Maglaja s nekakvim glasom. Putnik je doskora svrnuo preko njiva i upravio Lazarovoj kui, a sad su ve
poznali daje zaptija. Jo doljak ne bijae ni kod njih, a Mehmed-efendija ga pretee:
- ta je, Huka, ako Boga zna?
; - Valja vam u Maglaj! - odrijei on.
- A to, bolan?
- Taka je zapovijed od obrstara.
- Od koga? - priupita Mehmed-efendija ne razabravi dobro.
v. - Od obrstara!
- A ko je taj obrstar? , , . ."
. - Ta zapovjednik "njihov". ./, . - \
- Pa je li te ba po me poslao? -: ;;>
- Jest, i po te i po druge memure; sve su zaptije razaslane po nahiji, da kazuju svijetu da ide svak svojoj
kui, da svak gleda svog posla; a i vi memuri, da ete sjesti na svoja mjesta, da ete radit ko to ste i do sad
radili, "nita se, veli, pometat
107nee", ponavlja zaptija zapovjednikove rijei, "sve e bit, ko stoje i bilo". Ve odmah hajde, spremaj se!
Mehmed-efendija je gledao u zaptiju raskolaenih oiju od uda, al' to koji as taj ga glas predobivao, on u
tom nazrijevao svretak buni i nesigurnosti ivota, a u isto doba uviao onu brigu, onu zadau nove vlade
da se odmah svijet sabire svojim kuama, da nastavi svoj svagdanji ivot i rad koji se bio prekinuo,
poremetio.
Zaptija je sio i odmaro se a Mehmed-efendija ude u pojatu da javi materi tu vijest. No kako se to
razgovaralo u blizini, ona je sve ula, pa kad joj sin ude, ko na pola radostan, ona je krila prste
predviajui novi uas, pravu onu kob koja ih eka, koja e ih snai. Kad joj sin ipak sve ispripovijeda, ona
odluno odbi taj poziv.
- Da ta emo? - u udu e on. - Zar ovdje ostat?
Ona je plakala. Nije mogla drugo da misli, ve da joj je onaj poginuo, pa sad hoe i ovoga da joj oduzmu.
- Meni valja ii, kad me zovu! - Opet e on - a ne morete ni vi ostati ovdje. Najposlije ete svojoj kui,
kao i ostali svijet.
Mati je vidjela da je sin odluio ii, zaustavit ga nije mogla. Da ga pusti bez sebe u" da i ona i svi idu kui,
nije se mogla skloniti, pa je to cijepalo. Uto je opet Mehmed-efendija poeo razlagati daje ba bolje po njih
ako ovako odmah odu kui, jer sad u Maglaju nit ima bune, ni bojazni za novi kakav nemir; vabe da
svakog uvaju i tite, pa da su tamo sigurniji nego li ba u samoj Lazarevoj pojati gdje ih svaki as moe
napasti kakva ekija koja se sad po umama i selima skita. No te rijei ne bi nikad sklonile tunu i zabrinutu
hanu-mu da je ona mogla odoljet svom srcu, da se i s drugim rastane. To nju skloni i oni se poee spremat
da odmah iza podne krenu kui svojoj.
Zaptija se odmorio, ruao u Lazara i otiao dalje, da svi-jetu javi poruku iz Maglaja. Mehmed-efendija se
zaputi poslije
108
podne sa svojom eljadi u Maglaj, a pratio ih jedan kmet, da nijesu sami u putu.
Kad bijahu na raskru, odakle puti skree u Trnine, mati se Mehmed-efendijina predomisli i oni po elji
njezinoj krenue u Trnine.
O zapadu sunanom stigoe u Trnine gdje naoe sve kao to su i ostavili. Mehmed-efendija se odmah po
dolasku zaputi u ariju da se javi zapovjedniku. Sijedu je hanumu sam kmet tjeio, premda ni sam nije
nita znao o vabama, ali ona strepila od straha dok joj sin bijae u ariji. No jo se ne bijae ni smrailo, a
Mehmed-efendija nie iz Maglaja, sasvim vedra lica, nekako umiren, poto je svojim uima uo rijei
zapovjednikove, kako ne treba da se svijet iega plai, da radi svak svoj poso itd. Prijatelj ga jedan, takoer
memur, uputio kako se valja rukovat sa zapovjednikom i rei mu: "Dobro doli". I tu im sad on
pripovijedao o vabama mnogo kojeta, kako ih ima puno, a red kakav im je, da ih, veli, nai ne bi mogli
nadbiti da ih je bilo trostruko vie...
Pobogu, Meho, ima 1' igdje ita za Ahmeta, jesi 1' uo? - prekide ga mati usred ovog prianja.
Mehmed-efendija joj nije mogao nita odgovorit jer nit je imao vremena da hoda po ariji, nit bi moda
imao od koga pouzdano ta saznati. Oni zautie, a Mehmed-efendija je sad tek opazio da e biti muke s
majkom ako se zbilja Ahmet ne povrati. Da je samo koji as umiri, odluio je da joj koji put i skuje kakvu
vijest, ako uistinu nita ne sazna.
109XVIII
Narodna je vlada u Sarajevu izaslala svu silu, stoje mogla skupiti sve niz Bosnu prema vabi a u posljednoj
eti poli i sami zapovjednici i odlinici narodnog ustanka. Ovi su ili s tvrdim uvjerenjem da e im
austrijska vojska najposlije okrenut leda; no ne dogodi li se to, odluka je bila vrsta: borit se do zadnje kapi
krvi! Odlinici narodnog ustanka imali su na umu jo i to da se lijepom pokua odvratit autrijska vojska od
Bosne, jer e se inae sva zemlja krvlju natopit, a na to valjda ni sama Austrija ne ide. Ovdje su ovaj
zakljuak i napisali i razaslali na vie strana.
Onaj dan, kad se zapovjednici narodnog ustanka primicali Zenici, taj je dan najzamaniji u ono doba. Dok
je narodna vojska uperila oi samo dolinom Bosne, da se tu suzbije sila austrijska, dotle je ve i Mostar
pao; al' ba taj dan otvori se ljut boj na tri razliita mjesta Bosne, na Jajcu, Zepakom brdu i kod Graanice.
U Doboju se ocijepilo od glavne vojske jako odjeljenje i polo dolinom Spree prema Tuzli, ali ve kod
Graanice dolazi kajmekam graaniki i podnosi zapovjedniku jedan primjerak Hafiz-paina zakljuka i
odvraa austrijsku vojsku od daljeg napredovanja. Zapovjednik i ne pogleda u spis, ve ide naprijed vrei
savjesno zapovijed svoga starijeg.
Ovaj se glas brzo rasprostre po Tuzli i svud oko Majevice, i sad sve ustaje na oruje da obrani svetinje
svoje, jer e austrijska vojska poruit i damije, kako se pronosi glas po
110
narodu. Zato austrijska vojska nailazi uza Spreu na svakom koraku na estok otpor.
Maglajsko graanstvo, razasuto po svoj okolici, ulo je graju puaka i gudnjavu topova sa dvije strane: sa
Spree i sa epakog brda. Zato je svak bio u strahu, i znajui ve da je Maglaj pao, niko se ne usuuje da
potrai kuu svoju, da se vraa u Maglaj, doli ono inovnika koje zaptije odazvae.
Naposljetku se svri dvodnevni boj na Zepakom brdu. Turska vojska uzmae uz Bosnu, prepustivi i
epe austrijskoj vojsci, pa krenu na Vranduk na bolju zgodu, a sav nizam od 400 ljudi pade u suanjstvo.
U samom se epu naoe Ahmet i Hadi-Selimaga. Ahmet se borio kao lav, al' zaludu, nit nae smrti ni
pobjede, pa krenu za vojskom uz Bosnu, a Hadi-Selimagu neto vuklo natrag, sjetio se svoje eljadi, a
opet nasluivao da e najposlije pasti i Vranduk i Zenica kao i epe i Maglaj. On odlui prijei na
maglajsku stranu, pa - ako uzmogne skupit kakvu etu u nahiji da udari na Maglaj, a pogotovo ako jo gdje
u blizini bude boja, jer se ulo da se na Sprei mnogo otrije tuku.
Po okolici maglajskoj brzo se raznese glas da je zauzet Maglaj, daje austrijska vojska unila i u epe i
otila dalje uz Bosnu. Dok su se ule puke, i seljaci su mogli nagaati gdje je boj, al' sad presta sve pa i sa
Spree ne uje se puka, vojska je valjda odmakla prema Tuzli. Po selima se tako raznosili glasovi da je boj
prestao pa da treba svak da se seli kui svojoj. O vabi se pripovijedalo mnogo, da gaje sila u Maglaju, al'
da su vrlo mirni, nikom da nita ne ine. irile se uz to i poruke iz Maglaja da se svijet vraa svojim
kuama i prihvati svak za svoj posao, pa se stoga pametniji poee spremat natrag u varo, a tvrdokorniji
odluili jo ekati ne-znajui ni sami zato ostaju. Zaptije su obile svu nahiju pa naposljetku stigle i u
Bratinie gdje su odsjele amide Meh-med-efendijine, a i Muharemaga sa svojom eljadi. Oni nijesu ekali
druge ve odmah krenuli u Maglaj, a Muharemaga ostao i odaho iza onih ulizica osmanlijskih, koji e se
sad i
111vabi ulagivat. On nije bio s amidama Mehmed-efendijinim ni u komiluku, oni bili na jednom kraju,
a on na drugom, al' bi se esto sastali pred seoskom damijom ili gdje u kog seljaka na sijelu, gdje bi se
onda razgovarali. Dok su oni bili tu, Muharemaga je vazda utio, a sad uprav odahnuo, poto oni odoe,
razgovarao sad sa seljacima mnogo povjerljivije, iskrenije...
Muharemaga sad provodio vrijeme sa seljacima u razgovoru, a vazda grdio Osmanlije i ulizice njihove. Pa i
eljad njegova ve se svikla na selu, pa im onaj ivot uprav prijao. Prestravljeni od onog boja, a umorni od
bijega i puta odmorili se i oporavljali. Al' ipak briga i strah za bunu, za kuu njihovu, pa za svretak svega
onog zamraja nije ih ostavljala. Ajia je znala samo to da je daleko od svog zaviaja, a moda -jo dalje od
Ahmeta. Nit je ovdje mogla uti to za njega, nit imala koga pitat. Sirota hodala sa seoskim djevojkama pa
bi se mahom i poslom kakvim zabavila, a misao o zaviaju, o Ahmetu ne spadala joj s uma.
Muharemaga bi moda ostao u selu zadnji od sviju graana da se ne pronese udnovat glas nahijom:
Nekakva se vojska skupila na Klisu (dva sata na istok od Maglaja) pa hoe da udari na Maglaj. Svijet
pripovijedao kako je Hadi--Selimaga skupio etu na Klisu, pa razailje momke svoje po selima i saziva
narod pod bajrak. Govorilo se kako se mnogi pridruuju toj eti, osobito seljaka mnogo, a i graana, koji
jo ne odselie. Mnoge taj glas obradova pa i Muharemagu, al' on se ipak bojao da ne bude kasno svaka
sprema i navala.
Tako sad nastade u okolici maglajskoj neko dvoumlje. Jedni se pridruivali Hadi-Selimagi, a drugi
dobivali poruke iz Maglaja da se sele kui svojoj. Oni koji se odazvae prvom pozivu nijesu se kajali jer se
tu zaista uvjerie da je prestao svaki strah za bunu, za boj. Carska vojska zauzela Maglaj, zavirila u svaki
kuti, svaki sokak, svaku kuu drala na oku, je 1' joj'se domain povratio, pa davala zapovijed da se vatra
loi, da se po dimu raspozna, da nije kua prazna. To je vojska
12
inila osim toga: da se graanstvo povraa svom obinom ivotu, jo i stoga to se mnogi do sad potuio da
je naao svoju kuu obijenu i poharanu, a to su inili neki zlikovci, videi, da u mnogoj kui nema
gospodara, zavlaili se u njih i kazivali vojsci da je to njihov dom.
im se koji graanin povratio, valjalo mu je predati oruje carskoj vojsci. 1 trgovci su otvarali svoje
duane, al' ne stoga da pazaruju, ve po zapovijedi da se uspostavlja stari red i promet u ariji.
Sav seLvaiflkLsvjijet_slijegao neopazice, a svak dolazio u brizi, u strahu, svak gledao vojnike ispod oka,
svak sa svojim posebnim osjeanjem i dojmom. Ljudi se slijegali u kasabu videi da nemaju vie razloga
upiti u selu, a da e vabo najposlije i u sela stii; al' ipak svaki preko volje ulazio u svoju avliju, u svoju
kuu, a tako se nehajno laali i svog posla, to je kome bio zanat.
Za carskom je vojskom navalilo i drugog svijeta sila bo-ija. Gdjekad bi osvanulo cijelo ono polje
pokriveno sve samim kolima. Vuklo se tu to je vojsci trebalo, a novac pada ko kia. Graani, koji se istom
doseljavali a svaki as nicale nekakve daare, kolibe, a istom opazi itav duan ili gostionu, pa se to
trguje, mete. Graani u udu gledali kako se novac troi. No rijetko da se koji lati pa da i on udari u kakvu
trgovinu. Mnogi je gledao na svoje oi kako je skuplji tovar no konj, a nadniaru se povisila nadnica da sad
zarauje toliko forinti koliko je prije groa zasluivao. Ali jo e se dosta novca tu potroit dok se one age
nakane da zasuu rukave. Na bunu se prvi digoe drvari i cigani, pa i u ovaj rad udarie oni najprvi. Onaj,
tono prije na heftu rudi na cesti plijenio mrtva katanu, eno ga sad dovue breme prua, oplete do podne
kolibicu, a po podne je ve u njoj peko i prodavao "tursku kavu", da je do noi vie stekao nego mu
pokustvo valja. Drugi je na sebi donosio zob, koju je kupovo od jednog age pod obinu staru cijenu, a
ovamo prodavo cijenom koju je vrijeme donijelo, pa svakom prodatom vreom kupio po dvije
113od age. Tako je radilo i ono nekoliko duana to se u prvi mah sjeti da se okoristi prilikom, pa se tu
nemilice troili orasi, ljive, duhan, ito itd.
Ali ako se ikom s pravom moe prigovoriti to se ne lati rada u taj prvi mah, to su Varoani. Sto drugom
graanstvu, agama, onaj priroeni nehaj nije dao da se osvijeste, a pogotovo ova nagla promjena prilika, da
se nijesu mogli preko noi snai, Varoanima je smetala pretjerana radost i veselje. Rairenih ruku oni
doekivali carske vojnike, a osobito kad jo poee razgovarat ama na dlaku kao oni, pa i imena im ista
njihova i sve. Oni pootvarae svoje gostione, koje su tada zbilja odgovarale svom imenu, jer se tu vie
gostilo neg prodavalo. Vojnici u ono doba puni para, plaali, prosipali pare; al' gazde ni da pogledaju, ve
istom onda zazivaju nove prijatelje kuama svojim na pravu gozbu. A soldati, i onako u ariji stiska, kud
e se ietat, kad nije u slubi, ve u Varo, gdje moe na i pokoju djevojku da se ugodno porazgovori,
zabavi koji as.
Tako bijahu prvi dani. I Mehmed-efendija je esto dolazio u ariju ili da ta kupi kui ili da sazna za
Ahmeta. Kako nije mogao skloniti majku da se presele u Varo, on onda odlui da sobom sputi ono ljetine
to je dolo do ruke. Baa rodila ko kita, on nikad sobom nije brao ljiva, nije radio onih teakih poslova,
pa ipak se skloni da to sobom i s bratom uredi, jer ionako je besposlen, a u drugu ruku i radnici skupi. Nije
dakle bilo druge ve zasukat rukave pa sobom podabirat ljive i nastjerat na ljesu. Mati mu ve poela
gubiti nadu da e se vie vidjet s Ahmetom. Sin joj dodue svaki put donese vijesti kako su ga vidjeli na
Klisu kod Hadi-Selimage, kako se neprestano spremaju da udare na Maglaj, ali kako se sirota nije
sastajala s drugim svijetom, da jo od koga uje to slino, ovim vijestima nije mogla vjerovati. Mehmed-
efendija je radio iz dana u dan, a pamet mu bila vazda zaokupljena majkom i bratom. Vidio je daju sklonit
ne more u Varo, a oni o Ahmetu nije mogao nita pouzdano uti. Gdjekad bi razgovarao o poslu
114
pa bi tu nuzgredno spomenuo kako e kad se sve sredi, prenijeti ono suhih ljiva u Maglaj, a tu da e ostavit
momka koji e uvat kuu; htio kako god da se i mati zauzme za posao, da je ostavlja pomalo ona briga i
tuga, ali ona bila vazda jednaka, a o selenju njihovu u kasnu jesen ni rijei ne bi rekla. Kao da je bila sklona
da uvijek tu ostane. Njemu se ovo samovanje u Tminama nije svialo pa stog nije znao to da ini. Idui u
ariju ili iz arije esto bi udario kroz Varo, al tek kad bi nastupio izmeu kua pokajo bi se to je naio
tim putem. Varoani sjedili pred svojim kuama, a po puna avlija vojnika. Tu se ali i razgovara, a
Varoani, negdanji njegovi prijatelji, smiju se sad na sav mah, tek onako emu bilo, samo nek to on uje, a
ini mu se ak da bi se i njemu podsmjehivali ispod brka i kao da bi neto kazivali za njeg soldatima. Jedne
veeri iae on pred sami suton iz arije oborivi oi preda se. Sve je proao da se nikud nije obazro,
makar daje uo govor, galamu i pjesme; al' kad naljeze ispred Josine kue, ne moe se odrati da se ne
obazre. Pred kuom bio Joso pjan i nekako razuzdan, a zagrlio se s jednim vojnikom, sve mu se ini
bradatim ovjekom krupnih oiju. Joso je nazdravljao proljevajui au u ruci, pa kad spazi Mehmed--
efendiju, bijae zazinuo: O Mehmede, Mehmede!... al' mu to zaprijei onaj vojnik i on ne izree to je htio,
a ovaj promae mimo njih.
115XIX
U Vranduk se slegla sva turska sila. Tu je vojska, koja je razbijena na Zepu pa se povratila u velikom
neredu uz Bosnu, a stigla je i zadnja eta sa zapovjednicima. Premda je sve uprlo oi u klanac pod
Vrandukom, da se tu doeka austrijska vojska, ipak ve u prvi mah opaala se u vojsci neka nesloga i
razdor. Jedni su izgubili svaku nadu u otpor pa upravili ispod Vranduka ravno svak svom domu da tu
ekuje svoju sudbinu; drugi se vrsto uzdali u vranduki klanac pa htjeli tu otvorit odluni boj, a gospoda
vidjevi sad silu austrijske vojske, spremali izaslanstvo pred zapovjednika da ih ozbiljnom rijei opomenu
da se ne proljeva krv uzalud, da se u miru povrate natrag preko Save. Ova je nesloga u vojsci mnogom
otela i zadnju nadu u pobjedu, no druge opet jo jae osnaila, osobito kad se pronese glas o pljevaljskom
muftiji koji sad brani dolinu Spree. Dakle je izaslanstvo i opomena austrijskoj vojsci sasvim umjesna, pa
ako jo to ne posluaju onda nek ne ale krvi koju e prolit osvajaju Bosnu. Tu je misao prihvatila sva
vojska i po savjetu Hafiz-pae i drugih poglavica uputila se prema Zenici, a zapovjednici ostali ekaju
austrijsku vojsku da joj urue tu opomenu.
Pod Vrandukom bijae i Ahmet. Snuden i ogoren doao je on s vojskom od epa, a pogotovo kad je
opazio onu neslogu razbijene turske vojske. No najedanput on oivi kad u za pljevaljskog muftiju kod
Tuzle, i makar da ne bi poalio krv prolit na svakom kraju svoje domovine, ipak srce ga po-
116
vue u one krajeve, nek je bar blizu svog rodnog mjesta, a vojska mu se ona inila slonija pod mudrom
upravom pljevaljskog muftije. On se brzo odlui. U Zenici ostavi neslonu vojsku, prijee na desnu stranu
Bosne i preko planina upravo Maglaju. Sjutri je dan bio u svojoj nahiji, gdje je saznao za etu na Klisu, a i
na Sprei da se estoko tuku.
Prvaci glavne turske vojske pod Vrandukom opet padoe u neslogu. Ostavie doskora i Vranduk, pa i
Zenicu, gdje austrijska vojska ude bez ikakva otpora. Tek sad doe Hafiz--paa i priopi zapovjedniku
austrijske vojske opomenu narodnog ustanka, ali naravno bez uspjeha;i austrijska se vojska sad pomicala uz
Bosnu, dok ne naie na otpor kod Han-Bje-lalovca, a kasnije i Sarajeva, koje poslije dvodnevnog boja i
zauze.
Trei je dan Ahmet stigao na Klis. Hadi-Selimaga je bio zapovjednik a vojska, skoro ona i onaka tono
prvi dan na onaj glas prhnu ispred hana a drugi dan pobi bjeeu katanu. Ahmet je odmah vidio u to je
pao, on nije mnogo drao do ove vojske koja je samo vikala i nestrpljivo ekala Hadi-Se-limagine
zapovijedi da se udari na Maglaj. I Hadi-Selimaga je uvjeravao Ahmeta da eka glasa sa Spree, pa e
istom jedne noi na Maglaj.
Dok je glavna vojska uz Bosnu napredovala, oko Spree se vodio estok boj. Kadno se zapovjednik ovog
odjeljenja i ne obazre na opomenu graanikog kajmekama, ve udari uza Spreu, skoilo je onda oko
Tuzle sve to je bilo za oruje i - suzbilo austrijsku vojsku. Ova pobjeda osnai narodnu vojsku jo vie, te
potisne neprijatelja niza Spreu. U to stigne pljevaljski muftija, koji onda razvija na tromei Maglaja, Do-
boja i Graanice onaj niz okraja tono trajahu vie od mjesec dana.
Za sve to maglajsko graanstvo nije znalo. Svijet se samo udio: da se sva ta promjena dviju vlada sastoji u
tom da doe sila carske vojske i napuni grad! Tek poslije e stii narod neko zlo, a zato se i oruje oduzelo
da se narod ne moe
1)7branit. Tako umovali jedni dok su drugi uistinu oekivali kad e se to poruit svetinje turske, da turci
budu ono to su bili oni za stare vlade. No mnogi svijet nije vodio brige o tom, jer je u ariji silan promet i
rad pa se nema kad ni da naspava. Ve i seljaci navalili svakojakim iveem na ariju, suda jo nikakva pa
prodaji to hoe, i duhana puna arija. U tom seljaci nazrijevali onu pravu promjenu, novu slobodu.
Mehmed-efendiji su bili teki ovi dani. Mati neprestano tugovala za Ahmetom, a on joj na silu kovao
svakojake vijesti daje kakogod utjei. Osim toga zeblo njeg i od mnogih zlih ljudi koji nisu mogli ekat da
nova vlada otpone svoj rad, da pritite i unituje turke, ve zali sad i panjkali mirne graane, podmetnuvi
im prije oruja pod pojatu, da imaju oruja u kui, da stoje u svezi s onom vojskom na Klisu. Mnogi je
odveden u posadu, prenoio tamo ni iv ni mrtav od straha, dok bi se naposljetku vidjelo daje prav, pa ga
oslobodi. Tako se i Mehmed-efendija bojao svojih negdanjih prijatelja, a onaj mu sukob prvog dana u
Varou nije spadao s uma. Stoga je sad ostajao u Tminama za poslom, a vrlo rijetko dolazio u ariju.
U neko doba uestae glasovi za onu vojsku na Klisu. Seljaci dojavljivali da se spremaju na Maglaj, i ak
koju veer kane udarit; ali posada maglajska malo marila za te glasove; kao da je u duu poznavala Hadi-
Selimagu koji nije mogo zastavit carske vojske na boljim klancima a da je sad izagna iz tvrde maglajske
gradine!
Ali Hadi-Selimagina je eta zadavala dosta straha svojoj okolici. Donekle se sami seljaci pridruivali k
njemu, a kad to presta, onda je Hadi-Selimaga izailjao svoje vojnike po selima i nagonio svijet pod svoj
bajrak. Kako je trebalo da se vojska Hadi-Selimagina i neim hrani, to bi straa njegova gotovo svaki dan
ulovila po vie janjaca neg ljudi.
Ova vojska, u kojoj su okolina sela gledala malo junaka, natjerala i ono malo graanstva to bijae po
selima, a to se jo ustruavalo medu vabe, te se sve oseli svojoj kui u
118
Maglaj. I Muharemaga sjedio ba jednog dana u hladu pred seoskom damijom razgovaraju sa seljacima a
u sebi razmiljao da se krene kui, kad paad zalajae a k njima hrupi desetak naoruanih ljudi. Medu
njima je bio i Ahmet, kom je zapovijed od samog Hadi-Selimage da i on ide sabirat svijet u vojsku. Kad
opazi Muharemagu acnu se. I ne sjednuvi, zagalami voda ove etice juzbaa Guti:
- Ustajte, ljudi, kamo vam oruje?
- ta hoete od nas? - odupre se jedan seljak. '
- U boj, na vabu - zagrmi juzbaa.
- Ko e nam djecu uvati? - ozva se drugi.
- To nije moj poso! - prikri mu Guti. - Zapovijed je od komandira da sve ide u boj.
Seljaci su vidjeli da je dolo zlo na kuu pa zamotavali svakojako, da se lijepom iskopaju. Za to je vrijeme
Muharemaga utio, a utio je i Ahmet i sav strepio od nekog uzbuenja. Da je znao da e nabasat na
Muharemagu nipoto ne bi poo, a on ionako nije hodao po selima i sabirao svijet, to mu je bilo prvi put.
Znao je da je doao u blizinu svoje drage Ajie pa ga spopala neka neopisiva muka i tuga. Gonilo ga neto
k njoj da je samo vidi, da se jo jednom halali s njom, da je bolje utjei, ali rastat se od one druine a uinit
to na oi Muharemage komu je iz oiju itao neki prezir, to mu se nije dalo. U drugu ruku, ko zna i kad bi
se sastao s njom da ga ne bi zaklela svim na svijetu da se proe boja, pa... Zar ko kukavica ostavit vojsku i
pobjei u Maglaj il' se tu gdje sakrit? Ne, to on nee uinit!
Kako je ovim naglim sukobom zaplivao u ove misli, prislonio se uz jedno deblo pa nije ni opazio ta se
zbiva oko njeg. Seljaci poto su vidjeli da s Gutiem ne mogu izii na kraj, pristanu da e u boj pa odu
svaki svojoj kui da se spreme i oboruaju. Tako i Muharemaga. No uzalud je juzbaa ekao pred
damijom, nit se vratie seljaci ni Muharemaga. Uzbjesnie svi od gnjeva na ovu neiskrenost i kukavtinu
pa pooe meu kue da ih silom izvuku. Ahmet se bojao da e
119udarit na Muharemaginu kuu, pa je ostao pred damijom, a ovi se razili po selu, no nigdje povoljna
odziva. Seljaci ih doekae zatvorenih vrata, pa kad im se oni poeli groziti, ukaza im se zjalo puano kroz
ipilu, a oni natrag otkle su i doli. Tako su ih u zadnje vrijeme svud doekivali.
Vratie se kroz pusto selo svi gnjevni, a Ahmet tuan. Obazirao se nekoliko puta nee 1' gdjegod smotrit
Ajiu, pa iziao iz sela, a uvijek gledao onamo. A sad ga opet spopadoe misli o Muharemagi. Zato je on
onako mrk i hladan prema njemu ko da se nikad nijesu ni vidjeli, mjesto da ga lijepo doeka i jo osokoli
to se on jedini odvaio da se bije sa vabom. To siromah nije mogao rijeit. Al' u isto je doba mislio i
Muharemaga o njemu. ae u prvi kraj da se ukori to se ne javi Ahmetu; al' kad mu na um pane Ahmet,
sin Omer-efendijin, a ko su mu amide, brat, sva ta porodica, sve ulizice onih koji dadoe Bosnu vabi, pa
e se sad njemu ulizivat. Ahmet je eto dodue jedini od cijele skoro varoi pod pukom, on se sam bije,
priznao bi Muharemaga sam sebi; ali on ne vjeruje da e i od tog boja to bit, kad su se oni u to umjeali.
'. 'X *?
120
XX
Doskora je cijela dolina Spree bila u rukama pljevaljskog muftije. Njegova je pojava probudila okolicu,
podigla svijet u boj. Austrijska se vojska povukla Doboju i tu gradila an-eve. Duje, Becanj breuljci oko
Doboja bijahu mjesta estokih okraja, a doskora muftija prede na Preslicu, na ogranak Ozrena, kud vodi
cesta od Maglaja u Graanicu. Na oblu vrhuncu ove kose zakopa muftija svoju silu i odatle suzbijae svaku
navalu neprijateljsku.
Do tog je asa Hadi-Selimagina eta ve bila sama sebi nesnosna. Ne usuivali se udarit na Maglaj ve
mislili da e vabo prije na njih navalit, pa kako se bijahu uvrstili, neprijatelj e iznemoi navaljuju na
njih, a oni e onda ili poi-skakivat iz svojih meteriza i - Maglaj je njihov za dva sata. Ali oni iz Maglaja
kao da nijesu ni znali za nju. I jo koji dan pa bi se ta eta razasula da ne odjeknu top sa Preslice, a tada ova
etica nanovo oivje.
Jeka topova i graja puaka sa Preslice ula se i u Maglaj, pa Mehmed-efendija se odmah pourio u ariju
da sazna to za onaj boj, a i za brata da to uje. I majku su mu oni topovi probudili i ustraili kao i dve
druge, al' nju u neku ruku i obradovali, jer je po tom vidjela da jo ima boja, da bi njezin Ahmet jo mogao
bit iv. Mehmed-efendija hodao arijom i ve da pode kui, poto je razabrao za muftiju, kad mu poznat
ovjek dade znak i upravi uskim sokaiem. Mehmed-
121-efendija prista za ovim, pa kad se naoe nasamu, otpoe ovaj:
- Imam da ti kaem selam od brata!
- Alejumu-selam! - prihvati Mehmed-efendija pa odmah priupita:
- A gdje si ga vidio?
- Na Klisu.
U taj je as proao mimo njih Muharemaga, pa kad smotri njiha pogleda onog sa zaudenjem, al' odmah
obori oi zemlji pa promae. Poznao je negdanjeg drvara Aliju, a koji je prije tri dana bio kod njeg u
Bratiniima s Gutiem i Ahmetom da ga goni u boj. Mehmed-efendija to nije opazio, ve je govorio
momku:
- A kad si ti bio na Klisu?
- Ja sam jutros u zoru ozgor. Doao da kupim kojeta, da obiem kuu, pa u opet veeras!
Oko Mehmed-efendije se arija okrenu. Nije mogao ni zamislit taku lukavost da ovjek die puku na
vabu i u isti mah dolazi medu njih kao biva ni luka jeo ni... a sad opet u boj! Mehmed-efendijina ud i
iskrenost nije dala da se on tome ne odupre. Da je bila od cara zapovijed, moda bi i on sam iao u boj, al'
ovako ovamo se predat vojsci, a potajno se iuljat pa dignut puku, to, to mu bilo nekako odvratno. To ga je
zbunilo pa ak poslije priupita:
- Pa ta veli Ahmet, hoe li skoro amo?
- Meni kako se ini da nee. Sad e nas polovina ii na Preslicu, pa mislim da e i on.
- Bi li ti njega mogao kakogod sklonit da se toga proe?
- Teko. Neki dan smo zajedno hodali kojekuda, nagonili svijet u boj pa se svrnusmo i u Smrdin. Lazar
mu je kazivao tvoju poruku, al' on ni da uje.
- Meni je s matere, a ja njega ne bih molio da doe. Istina, volio bih da se proe, da ide svojoj kui, ali...
122
- Eto nas do koji dan, - ubrza drvar na silu se smijeei, - samo da ovim pogledamo u lea, - upre on
palcem preko ramena u skup vojnika koji su mimo njih proli.
Mehmed-efendija gledao drvara nekoliko asaka pa onda dobaci:
- Molim te, Alija, ako ga opet vidi, kai mu da si se sastao sa mnom, kai mu da smo svi zdravo, osim
matere; ona je vie bolesna nego zdrava, pa eto, sad kako on hoe!
Mehmed-efendija se povratio u Trnine, ali pun vijesti, pun nekih zagonetki, brige. Sastajao se s nekoliko
svojih prijatelja pa mu napunili ui o muftiji, o zakopanoj vojsci na Preslici, o svemu tom, pa onda svi
zajedno iz svega toga crpili za sebe novu brigu, gledali u dogaaje koji mogu biti sasvim opasni po njih.
Desio se tu i Numan-efendija pa bi im kojiput rasprio te strahote i polago glavu svoju da e se vabo sit
nasjedit u Bosni, to e mu tobo naudit od muftije; ali dok se taj muftija ukloni s Preslice, ko zna ta oni
mogu pretrpjeti! Toga se jedinog i Numan-efendija plaio. Ta eto nema dana kad se ne odvede po jedan
graanin onamo u ordiju; pala, veli sumnja na njeg da stoji u dogovoru s onim na Klisu. Ko je to nabacio na
njeg, nije bilo teko pogoditi. Varoani hodali arijom kao i obino, otkad se promijenie prilike, otvorena
ela, izboenih prsa; al' otkad ovo zapuca i na Preslici, gledali oni graane nekako podmuklo, lui se
podsmjehivali ispod v brka, a lukaviji prijeali oima.
Srea je bila to bi brzo istina izbila na povrinu; odvedenog graanina zadrali bi po jedan dan i no pa ga
pusti, uvjerivi se daje ono bila kleveta na njeg. Pa je Numan-efendija razgovarao druinu i htio svakog da
uslobodi, ako ga i odvedu da e ga najposlije pustiti. Ali ba tih se dana dogodio sluaj koji je svakom
zadao nove brige. Trojica se, vele, za-klela za jednog mladog bega daje sto momaka poslao muftiji na
Preslicu, pa da e i on ovo koji dan onamo. Vojska je odvela mladia u logor i tu su ga uvali pod jakom
straom. Kad je to ula mati mu, koja je jo uvijek stajala dva sata od
123kasabe, pala u nesvijest od tuge za jedincem svojim. I da je dulje tako potrajalo, rastavila bi se sirota sa
ivotom; ve stoga ubrusie dvojica zapovjedniku da izbave mladog bega, ako ne sa svim, a ono bar da
uvjeri tunu majku da joj je iv, pa e opet dragovoljno k njima. Zapovjednik uslia molbu i dade mladiu
dvadeset i etiri sata vremena, al' kad on stie onamo i obradova majku svoju, evo ti onda ko naruene nove
nesree: Guti sa svojim opsjede kuu. Tek to ga majka zagrlila, morala ga pustit u novo suanjstvo. Bega
odvedoe silom na Klis, ne da se bije, jer on za pravo jo i ne bijae dorasto za boja, ve da ga prosto -
ucijene. I beg je sjedio na Klisu uz Hadi-Selimaginu kolibu u prangama kao najvei kanjenik, a u
Maglaju je bio u isto doba proglaen za odmetnika. Od to su doba klevetnici jo bolje uspijevali.
To je mnogog bacilo u brigu, pa i Mehmed-efendiju. On se bojao najvie da ljudi zla srca ne iznesu i na
njeg daje on ba sobom otpremio brata u boj; al' ipak inilo mu se da oni jo uope i ne znaju za Ahmeta, a
osim toga mislio: gdje stoji u Tminama da se oni njega sjete onda kada ga vide. Bit e dakle bolje da se
uklonim, mislio Mehmed-efendija, da im nijesam na oima, pa od to doba i rijetko iao u ariju, a i kad je
iao nije udaro na Varo. Gdjekad bi mu opet sinula glavom misao da ode u sud i da ponovi poznanstvo sa
zapovjednikom, daje toboe sigurniji; ali Numan-efendija mu ree nekom prilikom: eka se, veli, dok
prestane vatra, pa e svaki (inovnik) zauzet svoje mjesto.
Meutim nastao i ramazan, Mehmed-efendija se ustee od arije s opravdana razloga, a ionako nekako se
u Tminama vrlo obiko. U poetku ga je mati prisilila da ostane tu, a sad bi ga ko teko sklonio da se oseli u
kasabu. Onaj inae lahki poso oko ljiva i punice, al' za njeg dosta trudan, umarao ga danju, pa slatko jeo i
spavao, a svjei ga zrak jutarnji uprav krijepio, pa bi esto dopro u ovo bumo doba da sam sebe ukori to se
davno nije kanio suda i arije, pa ivio ovdje u ovoj krasoti i uivao prirodne slasti koje mu ova okolica
prua.
124
Koliko god se Mehmed-efendija ustegao od kasabe, ipak nije mogao pustit s vida razvitak dogaaja u
Maglaju, a i na Preslici. On je gotovo svaki dan slao malog Aliju da obie tobo kuu njihovu i da po
dogovoru sazna od amida svojih koju novost. Tom je prilikom mali imao da razabire to i za Ahmeta, al'
njiha su dva imali dogovor mue matere, da mali ne kae materi, ako to sazna prije, nego to stariji brat ne
uje. Mehmed-efendija je svaki put znao materi skovat po koju lijepu vijest za Ahmeta, da ga je neko vidio
gore kod Klisa a on, veli, samo eka zgode da krine, da se ukrade. To je on njoj govorio samo da je utjei,
a u sebi mislio da mu to nee trebati dalje, ve samo dok prestane boj na Preslici da e onda Ahmet doi i
od sebe.
Mali je to jedva doekao. Otiao u Maglaj, obio kuu, vidio se s amidama, pa onda strugnuo
Muharemaginoj kui da se vidi sa svojim jaranom Mustafom, postoje uo od brata da se i Muharemaga
povratio. Kolikog li veselja kad se vidjee poslije toliko vremena, a tek kad ga opazi Ajia: na licu joj titrala
radost, saletila ga pitanjima: kako su mu kod kue, mati, snaha, kako su proveli ovo vrijeme i hoe li
naskoro doseliti. U to se umijeala i Muharemaginica, i ona pitala za majku, za sve, pa i za Ahmeta. Alija
im sve kazivao, ma kitio, kitio, pa bi se onda opet okrenuo Mustafi i gledo u njeg, kao da nije vjerovao
svojim oima daje to njegov jaran Mustafa. Taj sukob Alijin podsjetio Muharemaginicu na minule doga-
aje, pa lutala u mislima: ta se sve iskalilo na njima za ovo nekoliko dana!
I Ajia se sjetila one bune, bijega njihova, ivota u selu; al' njoj izgledalo da se ve vraaju stari dani. Bili
su odmakli od svoje kue daleko, mislila za kuu, za Ahmeta, da se moda nee vie vidjet; al' evo vratie
se, naoe sve ko i prije, eto i Alije i njihove kue, samo - samo jo Ahmet da doe, pa... i ona poela sve
zaboravljat, poela se tjeit a mislit samo o Ahmetu. I zato je molila Aliju da im se ee navrati, da tako
125sazna togod, dok Ahmet jednog dana ne obraduje i nju i sviju.
Od toga je dana Alija esto dolazio u Maglaj, a nikad ne bi propustio da se ne uvrati Muharemaginim. S
Mustafom bi se zabavio po itav sat i vie, u to bi dola i Ajia i raspitivala za Ahmeta. On joj donekle
kazivao to je znao, a od neko doba ponavljao one iste vijesti koje bi Mehmed-efendija skro-jio materi, pa
bio tako preprodavao Ajii, samo da joj kae neto da je umiri, jer je vidio da se njih dvije najvie brinu za
Ahmeta. Muharemaga je zatjecao Aliju u svojoj kui, pa s poetka mu nije bilo zazorno, a kasnije mu
bivalo i zagonetno to to "njihovo" dijete zalazi u njihovu kuu. Da Alija prenosi kakve poruke od njegove
keri, nije mogao ni pomislit jer je znao daje Ahmet u boju; ali ipak nije mu bilo po udi da se njegovo
dijete drui s Alijom, ako dolazi porad Mustafe njegova, a pogotovo da mu Alija jo i u kuu zalazi. Ali te
ga misli obuzimale samo kad bi djeaka smotrio u svojoj kui, pa bi opet brzo sve smetnuo s uma.
Ovi su dani u Maglaju bili najzagonetniji, najraznoliniji. Za ljude radine, koji shvatie ovu navalu silne
vojske, ovaj rijetki promet, kao bujicu nadole rijeke, za te ljude bili su ti dani najplodonosniji u ivotu.
Samo ako hoe radit, sermije ti ne treba, svojom snagom, okretnou more stei da se dugo sjea tog
vremena.
Dok su jedni pazarivali sa strancima i nesluajui ta se okolo zbiva, drugi su pozorno sluali onu graju na
Preslici. I udnovato: susrete se s ljudima s kojim ti se eno onamo braa biju, ti gleda u njeg, on u te, kao
da se ona gudnjava topovska ni jednog vas ne tie. I jedni su ba zbog toga izbjegavali svaki sukob sa
strancem, bio on vojnik il' kolar, a neki se ak ustezali i oruje predat, ve se to zakopavalo kojekuda po
potocima i dupljima bukovim, dok se vidi ta e bit od one vreve na Preslici. U tim je danima najvie
moglo biti klevete, i ljudi toga srca, kad im je trebalo neke podloge, ili po okolici grada, sabirali baeno
oruje pa podmetali nevinu
126
svijetu u pojate i dvorita da se vojska uvjeri, kad se na njegovu prijavu istraga povede.
Eto, tako jedni trgovali, drugi klevetali, a trei gledali objeenih aka kud Bosna tee, a u sebi oekivali
svretak boja, a pogledali kad e jednog dana zatutnjati zemlja pod katanom, koja poput one, to izginu prvi
dan, bjei niz Bosnu natjerana toboe drugim dijelom muftijine vojske, dok uistinu i Sarajevo ve bijae
palo carskoj vojsci u ake. Dok bi jedni uveer zadovoljni prebrajali novce to su danas zasluili, raz-
motavali pljesnive i zguvane banke, drugi bi se grlili i bratili s vojnicima koji su pod veer zalazili etnjom
do njihovih kua, a gazde ih svraale na aicu, pa onda udri u pjesmu i u isto doba pogrduj rurke kako se
najcrnje more. Trei opet skupi se uveer u one iste kahve gdje su i prije provodili po cijelu polovinu svog
vremena, pa ili uti i gledaj preda se ili benetaj i nagaaj ta e bit na koncu konca.
Ta svagdanja i svakonona sijela ne bi bila bez Muhare-mage. I on je tu sjedio i obino utio, samo sluao
ta se zbori. On se uope rijetko uputao u razgovor, al' je bio vazda svojih misli, nepomian u
tvrdokornosti svojoj. On je od oca naslijedio da prezire svaku novotariju pa otkad nastupie ovi dogaaji,
on samo proklinje Osmanlije to dadoe Bosnu vabi; i stoga je biou ovo vrijeme nezadovoljan, ogoren. I
sad da ga pita kako bi on elio da se svre svi ti zapletaji, on ti pravo ne bi umio kazati. Ko zna, more bit,
kad bi se sve to preokrenulo nekako drukije, more bit da bi ba i on uz ostale okrvavio svoj no; ali ta bi
bilo poslije i ta treba da nastupi, kako da se ivi, pa makar eto po najboljoj elji njegovoj, to nit ga pitaj
niti ti more kazat. Sjedei u kahvi sluao on silni tropot od mnogobrojnih kola to bi dopirao preko Bosne,
sluao topot vojnika koji bi svaki as prolazili arijom, nasluao se onog preklapanja u kahvi, pa onda kui
- onako isto nezadovoljan. eljad ga njegova dobro poznavala, al' ipak nazrijevali po onoj njegovoj
hladnoi da jo nije kraj tekim vremenima. Sirotu Ajiu pored toga morila briga za Ahmeta
127pa je svaki put teko oekivala Aliju da ih obraduje kojom vijesti, a - tek njegov posjet bivao za nju
razgovor, neka promjena u onom jednovitom ivotu, punu brige.
Aliji je valjalo svaki dan u Maglaj. Iao je vazda po zapovijedi brata i majke, a bila mu to i neka usputica
da posjeti svog jarana Mustafu. Prije ove bune oni se nijesu ovako kod kua slazili; ali prije se viali u
rudiji, bili zajedno u igri, a sad nigdje ni igre ni prilike da se sastanu. Osim tog njihovo prijateljstvo onim
rastankom, dok bijahu na selu, postalo nekako vre a kako se u ono doba ni Muharemagini nijesu ni s
kim viali, Alija je bio jedini koji im je vrata otvarao. Kad bi doao natrag, ispripovijedao bi majci i bratu,
gdje je bio pa bi majci i selam izruio od Muharemagine eljadi. Omer--efendinica bi drugi dan ubrala
sobom po sepeik ljiva pa poalji Muharemaginici, znajui, da u njih nema nikakva voa u kasabi, pa kad
bi on poao, a ona ga isprati:
- Eto, ponesi im to! - rekla bi mu - i selam e im, pa reci nek nam doe Muharemaginica!
Mehmed-efendiju bi to obradovalo to mati ovako poruuje po njih; nadao se da e se poet slazit, da e se
razgovorit i poet zaboravljat po malo svoju tugu.
Alija bi to odnio onamo, kazao im selam i poziv majin, to bi ove vrlo obradovalo; ali se jo zadugo nee
moi usudit da kud prohodaju.
Tako Alija bio neka svagdanja sveza izmeu onih dviju kua koje su u onaj mah bile udaljene jedna od
druge, al' uistinu mnogo blie neg prije. Svaki dan mogli ut jedni za druge.
Muharemaginica esto govorila muu samo da ga kakogod odobrovolji, i radosna pohvalila se kako im je
Omer-efen-dinica poslala kojeta iz Trnina, pa bi ak i njega ponudila; al' on vazda jednak, ne bi joj ni
odgovorio, a pogotovo kad mu govori o prijateljstvu s onom kuom koju on od srca prezire. .. ,
.-.. .....
128
XXI
!
i
Otkad je zapucalo i na Preslici, ona je eta na Klisu oivjela. Hadi-Selimaga se razmahao, davao
zapovijedi na sve strane, dobivao glasove o onoj vojsci i ve odaslao jednu eticu tobo u pomo. Sad se
evo sprema druga eta na Preslicu i Ahmet je obletio zapovjednika da i njemu dopusti da ide u boj. Hadi-
Selimaga je oklijevao, ao mu bilo Ahmeta, a u isto se doba radosno smijeio to ima tako hrabrih vojnika
koji od sebe hrle u vatru. On se ispriavao da ne moe ostat bez "buljuk-emina", makar da mu uistinu nije
ni trebao, jer nit je on imao popisa svoje vojske, nit je znao koliko je ima. Nit joj dijelio hrane ni debhane,
svak donio uza se to je imao, a janjaca to se dotjera koji dan, to se i pojede. Nije on ni zapovijedao toj
vojsci; kako god je mogo vojnik pristupit eti bez zapovjednikove dozvole, tako je mogo i oti da mu to
niko ne zabrani.
Mrak je pao, a do sat-dva li imala je krenut eta sa Klisa na Preslicu. Ljudi se isto odjenuli, na nogama
lahke opanke na toku, na leima torba, kua i pokustvo, a u desnici os-tragua, pripravna na svaki mah.
ekalo se da se poe. Hadi--Selimaga je pozvao k sebi najodabranije momke da ih nasa-vjetuje kuda e i
kojim putem, pa im jo dugo kojeta govorio ako bi im duman presjeko put, a no tamna, gluha, kako
treba da se dre kud da udare. Bilo je neko doba noi kad im ree da mogu ii i vojska krenu bez reda, kroz
gustu tamnu no, ne drumom, ve stranputice, kroz ikaru. Ima znanih ljudi
129iz tih krajeva pa vode vojsku prijekim putem, a doskora e i mjesec da im prisvijetli. Krenue kao sjene,
kao straila, nijemo, gluho, samo to bi u kog oruje zveknulo, il' pod nogom grana pukla.
Odmakli su od Klisa i zapali u prisojnu dolinu punu mraka, a ili u dugu lancu, kad Ahmet osjeti neiju
ruku na ramenu. Obazre se, al' ne moe raspoznat druga dok mu se on ne javi.
- Jesi 1' ti to, Salih? - ozva se Ahmet, poto ga ovaj pozdravi.
- Jesam. . ; '
- I ti s nama? k;',--. ?.>.:' . < i": ,. :'.>..:
- Bezbeli. ' :
; .; :;' ..;. ' Oni uporedie. v ! <>
- Ma jesi 1' ti s Klisa? - upita ga Ahmet. -<"' < - Jok. Ja sam sad iz Maglaja.
Ahmet stade od zaudenja. '
- Pa sam doao ovdje blizu Klisa i ekao dok vi naiete, - nastavio ovaj. - Znao sam da e vojska veeras
na Preslicu, a znao sam i za te, ve pream te evo imam da ti kaem neto!
- ta je? - zastade Ahmet.
- Da nas nee ut kogod? ' :/
- Nee! -; 0<-t,'.
- Bio sam i u Tminama. ['
Ahmet se acnu. " !
- Pa brate, mati ti plae, bogami suza ne sui. ' iJ
- A otkuda ti onamo? - u udu e on.
- Ma sukobi me mali ti brat na ariji, pa kako me i neki dan, kad sam odlazio, Mehmed-efendija pitao za
te, znam da e im biti drago, ja kazah malom za te da si zdravo, al' on onda udari molit da idem u Tmine da
mi ima Mehmed-efendija neto kazivat, to da je reko njemu ako koga vidi odavle da ga dovede onamo k
njima.
Ahmet to tuno sluao.
- Mehmed-efendija veli da je traio kogagod mahsus da poalje po te, al' nema nikog. Kad dooh, brate,
mati ti zacvili
130
iza vrata kunih: "Pobogu brate, kai mi pravo, je 1' mi iv sin?" E, zna, Ahmete, kameno bi srce pustilo
suza kako ena cvili. Ve daj, proi se, pa hajde kui! U mene daje tako, ja bi se vjere mi proso i vabe i
svega, ovo tebi kaem, zna, a evo istina idem i ja sad na vabu; ali brate, mati nije ala! a bogami ne bi je
gledo da onako cvili, da bi od jedanput steko paaluk u ovom boju.
- Ta niko se ne bije za paaluk, - odvmu Ahmet, pa mu se u isti as istre dubok uzdah.
- Ha, a prije toga ne kazah ti, - ubrza Salih sjetivi se neega, - prije toga, kad pooh s malim u Tmine,
udarit emo preko Stranice, uputi se odnekle onaj Muharemagin, eno oni su vazda zajedno. Ovaj mu zar
apnu, a ono poteci kui i kad bijah pokraj Muharemagine kue zaustavi nas mali, a iza kapije se ou enski
glas. To je bila Ajia tvoja. "Tako ti Boga, veli ona, selam e Ahmetu, i kai mu nek se proe toga, nek ide
svojoj kui!"
Ahmeta su dimule te rijei. Srce mu jae zakuca, u grudima neka tjeskoba, a suze navalile na oi.
U taj su se as muklo iskaljavali ljudi, koji su ih stizali, a oni ili, oba utei. Ahmetu je bilo teko. Sad je
vidio da je svojom tvrdom odlukSmTTagnao u tugu, u alost dvije enske glave, one koje on najvoli, za
koje bi poginuo. Iao kroz mrak, a zaplivao u duboke misli, tamne poput ove tamne noi kroz koju evo gazi
- u boj, u vatru. Pa ko zna ne ini li moda tim gore to je prouzroio tolike majine suze nego li da u boju
bogzna to postigne? Iao, mislio i korio sam svoju naglu odluku, ali... srce ga vuklo onamo, u boj, a slutio
da e tu biti svemu nekakav kraj. Svi su dotadanji bojevi bili uzaludni, a ovaj, inilo mu se, da e bit
odluan, zadnji, pa da e se on onda povratit veseo stoje nadbio neprijatelja. To_ga_yuklo da se ogleda jo
u ovom boju u kom nije ni mislio_drug6g~Vr-E^^]7Tffa"stiavala u njemu bol
to je osjeao za majkom, za Ajiom, koje sad tuguju, eznu za njim.^a_^ad_odbi|ao_od sebe onu ludu
misao da bi se on pokorio dumanju^oloio^ mogao ni
131zamislit onog gorkog poloaja da bi on mogao ivjet pod neprijateljem, mirno gledat zla koja on ini
kad bi ve i okrenuo glavu od itaba i ne sluao to mu kae. U taj se mah opet sjetio ostale svoje brae
sugraana, ta i oni znaju to je itab, pa ak eno hoda njegov, od kog je on najvie nauio, eto on najbolje
zna boije i sveeve zapovijedi, pa on se ne bije! Ali oni vele daje i to zapovijed, da ovjek slua starijeg,
cara i zapovjednika, a car je dao Bosnu, pa... Boe dragi, il' sam ja znaniji i bolji turin, il' su oni izdajice
ba sve s reda? pitao on sam sebe. Zato se ja bijem? Ah, duman ala nije! Udarit e nam na din, obraz,
imetak, a ko e to podnosit...? Ili tako kroz nijemu no, Ahmet utonuo u misli. Najedanput se on sjeti
vaba, oni ve tri hefte sjede u Maglaju, pa se okrenu Salihu:
- Zbilja, Salih, ne pitam te nita za vabe. Ima li ih koliko u Maglaju?
- Sila jedna!
- AP onako, udaraju P na svijet?
- Jok, brate, ko im nije skrivio. Vala sam pito ljudi pa vele sad zasad nita, nikom ni mukajet.
- Nijesu nikom na kuu udarili, il' na damiju?
- Jok, brate. Ve ak, veli, slobode svijet da ih se ne plai, da radi svak svoj poso, aP... ja im to ne mogu
vjerovat.
- Pravo veli. Ko zna ta bi bilo poslije, kad bi oni ovdje ravno stali nogom.
- I ja tako mislim.
Ahmeta je ovaj mali razgovor odvratio od majke i one tjeskobe koja ga bijae obuzela, pa sad razmiljao o
budunosti, a sudbini turskoj, kad bi vabo osto u Bosni. Sad mu se vijale crne slike ispred oiju: kako bi
najprije nestalo damija, pa onda... uh, jeza ga spopadala, ni mislit nije mogao. U taj se as Salih dosjetio
kud ih odvede njihov razgovor, a on se zakleo tunoj majci Ahmetovoj da e ga skloniti ako ikako mogne
da se povrati kui svojoj. Stoga on opet svrnu Ahmeta:
- Ali opet, ti Ahmete, nit more pomo ni odmo ovoj vojsci. Na Preslici kau vojske ko na gori list; ti
jedan ja bio,
r
ja ne bio, a utjeio bi majku svoju kad bi se vratio. - Evo, biva, oba idemo na dumana, a bogami, vjeruj
Bogu, u mene da ima, pa da onako jadikuje za mnom, ja koraio ne bih od svoje kue. AP zna fala Bogu,
nit mi staro kalje, tono vele, ni mlado plae, pa...
- Ti Salih dobro zna ta bi bilo da vabo ostane ovdje! - zastade Ahmet i pogleda u druga, koga je kao
sjenu gledao uza se.
- Zna li? - ponovi on ozbiljno.
- Znam.
- Damije najprije, pa onda avlije, a zna, uo si to kazuju stari ljudi kad je ono prije nekad udario kaurin,
pa stjerao i ensko i muko pred Kurumliju damiju, a djecu bacali pa na sablje doekivali.
- Znam, uo sam! - uzdae ovaj. , '.,
- Ja kai mi sad, ko bi to mogo gledat? Salih je utio.
- Ja mislim da turinu ovjeku nema pree nita nego ustat i branit se, a brate Salih, ti zna, mati je svaka
mehka srca, vehne za svojim sinom; ali... poginut, poginut svjetla obraza, bolje sto put nego li to doekat.
Ahmet je izgovorio te rijei tako ozbiljno, dirljivo, da se u Salihu istom sad stvorila prava odluka za boj.
Dugo su ili utei, oba zaplivali u duboke misli. Ahmet je od toga preao na razmiljanje o boju, a jo i od
prije elio da as prije doe na Preslicu da vidi tamo vojsku i poloaj, jer ono na Klisu, koje je vie sliilo
eti hajduka nego li vojsci, ono ga esto nagnalo u neku tugu pa bi sam sebi jadio i proklinjao dananji
narataj. Salih je ve davno pregorio Ah-metovu majku, i njene suze; Ahmet ga je potpuno predobio i on
zaista mislio o tom: kako e sve to izgledat veselo i lijepo, kad oni natjeraju dumana u bijeg.
Pred samu zoru stigoe na Preslicu. ;.... 5
133XXII
Prevalila je polovica ramazana. U Maglaju ivot, kao i obino, raznolian; kako je ko shvaao te dane, tako
ih i provodio. Vrijeme prolazilo nekom ko mutna nabujala rijeka, a nekom bi se oteglo, pa zijevao i zdvajao
od silne dosade, od zamrene neke neizvjesnosti, al' ih zanimala ona graja puaka na Preslici koja bi
gdjekad prestala po dan-dva i bi reko da je i tom kraj, kad najedanput opet sloi, opet u nebu uzavri. Svaki
dan za radina ovjeka bio plodan, obilan, dosta je samo jake miice da napuni depove, a kamo li ko je
imao koju paru pa otvori efenak. Na noge ti doe i kupac i prodava, a ti samo zgri dobit. Eno jedan
nasred sokaka sa saksijom i posuem kahve, a sjutri dan evo ti jednog juer-anjeg mu muterije, ba
prednjaka njihova i nasvjetuje ti svog "Muju" da drugi put uz kahvu ponese i mlijeka. Ta u nas samo djeca
mlijeko sru, udio se Mujo, al' ipak poslua i za nekoliko dana, ta eto odmah iza one vatre, kuu ovjek
sagradi, pa dok je iv zahvaljivo estitom prednjaku to ga naputi.
No zaudo, koliko je god bilo malo naih koji nijesu imali kad od posla brojit one topove na Preslici, ini se
i vojska, posada maglajska, kao da nita ne zna za to. Vojnici su redovito ophodili varo i okolicu, dobro se
pazilo i vidjelo da varo s okolicom, s vojskom na Klisu nema nikakve sveze.
I koliko se god inilo da posada ne vodi rauna o svemu, pa i o onoj vojsci na Preslici i na Klisu, a
pogotovo da ne dri na oku graanstvo, ipak Varoani su bili prvi koji su
134
imali prilike uvjerit se da nije tako. Gospoda, kojoj su oni dojavljivali tobonje glasove za mnoge graane
da su u svezi s vojskom turskom, ta ih gospoda hladnije primala neg prije. tovie, ispituje se tu sad nadugo
i iroko o prijavi; a malo kasnije evo i zakletve, kojom treba potvrdit prijavu, pa onda najotrija opomena,
ako to bude - la, da e onda on mjesto onog koga hoe prava da ocrni. Naposljetku rekoe daje Simo
Blagojevi, sinovac onog Jose koji ne moe na sve doprijeti, da je taj Simo odsjedio etrdeset i osam sati u
hladu pod jakom straom, pod tekom kaznom, to se dokazalo da je bio doao da okrivi prava turina. Taj
je glas bio nemio udarac za one koji trae neke naknade u ocrnjivanju turaka za onaj zulum staroga vakta. I
oni sad samo stenjali na Numan-efen-diju, kog su prvaci zapazili, on da se znao ulaskat gospodi, pa sad
njemu vie vjeruju neg njima svjema.
I sad ljudi toga srca, koji su do juer osjeali na svojoj iji tursko gospodstvo, ti ljudi krivili za to pojedine
graane koji su plaali u "aznu" porez ko i oni, a ili u boj i za njih i za se, - poto im se kapetanova vrata
poela zatvarat zaoe oivljavat stare uspomene turskog zuluma, a to priali i punili ui veselim vojnicima
koji su zalazili meu njih da se zabave. Al' momci to uli i ne uli, radije se alili, pjevali i razgovarali s
njihovim djevojkama.
Eto, taki bijahu ovi dani u Maglaju, vrijeme neizvjesno, ivot raznolian: ovamo puca, ovdje se trguje, a
zamiljen svak za svretak svega toga. Mehmed-efendija je sa svojom eljadi najmanje znao za tu
raznolikost. Alija bi mu dosta kojeta nakazivao to je vidio, uo u ariji, a po svemu on nije mogao
naslutit nita kao ni oni koji su u Maglaju ivjeli. On se lijepo zabavljao poslom, pa i samoa mu ona ne bi
bila nesnosna da nije mati bila tuna za Ahmetom. A nju je opet u zadnje vrijeme tako zaokupila enja i
briga za Ahmetom da se gdjekad nikako utjeit ne bi mogla. I oni su uli onu vrevu na Preslici pa bi nju
gdjekad one puke razgovorile, mislila kad jo ima boja da jo ima nade za Ahmeta, a gdjekad
135je opet zaokupila taka briga, znala da joj je sin u onoj vatri, pa... onda je salijetale svakakve slutnje. Kad
bi koji dan puka prestala, ona bi se oveselila jer se sad more nadat sinu svom; al' kad bi je i opet nada
prevarila, onda opet udri u tugu, u pla...
Mehmed-efendija joj kovao vijesti, smiljao, pa se i zaklinjao da je iv; al' uzalud. Ona i kad bi se utjeila,
to bi bilo kao da bi joj to vrijeme donijelo. Kad god bi Alija poao u Maglaj ona bi ga esto ispratila kojom
rijei, pa poto bi znala da e se on i Muharemaginim svraat, poslala bi im selam i poruila da im dou.
Zato je sad Mehmed-efendija govorio bratu da on svakako skloni Muharemaginicu da ih posjeti; nadao se
da e mu se mati makar koliko utjeiti. To je on kazao i bratu zato ini, pa je Alija sad izruio Muhare-
maginici, ne poruku i poziv, ve uprav molbu da ih posjete u Tminama.
Muharemaginica je to primila kao i obino zahvalivi im na tom i obeavajui, pa se u to obazrla na ker i
nju taj as promatrala. Ajia bila to koji dan nujna, zabrinuta. Pri povratku njihovu bijae ona vesela,
mislila daje svemu kraj; al' sad, sad eno opet uje gudnjavu topova, a Ahmeta nema. Muharemaginica
vidjela da joj ki ezne, da je nevesela pa ko ba u taj as smiljala da bi joj se i ki malo razvedrila, da se
izvede kud. Al' Ajia ni bijele ni crne. Najvolila utit, uzdihivat, eto to joj je sve.
Dok je mati tako motrila Ajiu, Mustafa je oveselio se jaranu svom, poveo ga u avliju da mu pokae neto,
a njiha dvije ostale u sobi. Mustafa je uzeo sohu u ake, pa se sad na avliji nainio kao vojnik, izbacio prsa,
koraao odmjereno i sohom se vjebao kao vojnici sam sebi dajui komandu. Alija ga gledao u udu.
Mustafa svako jutro gledao tu u kom-iluku kako se vojnici vjebaju, pa ve i nauio nekoliko kretnji i
vjebi i sad oba alila to i Alija nije u Maglaju da zajedno gledaju, ko to su prije gledali turski asker kad
se vjebao. Tom se prilikom poela obnavljati u njima ona nji-
136
J
hova sanjarenja da i oni budu vojnici, da izue pa da zapovijedaju u vojsci. To su oni mislili prije, a sad im
se ta misao povraala i oni oba sjeli jedan uz drugog i razgovarali ko djeca o svaem: kako li se postane
zapovjednik, gdje li se ui, ta li se ui. I oni tako razmiljali, razgovarali i uzdisali; da im je izuit, da im je
pripasat sablju i vojsci zapovijedat, za tim je obojicu srce vuklo. U neko se doba Alija sjetio da valja kui,
pa kad pode Muharemaginica ga isprati obeavajui da e ih posjetit ovo koji dan.
Alija je upravio arijom u mislima na koje ga potae drug mu Mustafa, a u ivoj elji da se i oni doskora
dosele u Maglaj, da se more druit i zabavljat s Mustafom. Zaokrenuo je kroz Varo i promicao kroz
skupove eljadi i vojnika da ga skoro ne bi niko ni opazio. Pred Josinom kuom bilo pusto. Tu, u avliji,
sjedio Joso, a do njeg jedan vojnik, oba pijani. U taj as tuda naila hrpa vojnika koji se etali, pa kad ih
onaj smotri, poe ih dozivat u avliju, al' ni jedan da svrne k njima. Ovome kanda bila muka to ga ne htjee
posluat pa ih opet zvao, al' vie zapovijedao, a oni - oito se vidjelo, da se voljeli uklonit onom drutvu.
Alija je meutim promako mimo njih i brzo zaokrenuo kui svojoj. ''
: <J
I'. < .,;
,/ I,
HV
137XXIII
Austrijska vojska zauzimala jedno mjesto za drugim. Dok je glavna sila davno ve prokrila put dolinom
Bosne i zauzela Sarajevo, a druga uz Neretvu sve do Konjica, sporedna su odjeljenja vojevala na etiri
razna kraja Bosne i Hercegovine, pucalo u isto doba na Kljuu, Trebinju, Mokrom i oko Doboja. No dok se
onamo bilo da se osvoji samo ono mjesto, kod Doboja se vodio boj za cijelu Spreu - sve do Drine.
Muftijina je sila bila na obje strane Spree, a dola je do same Bosne, pa se htjelo da se prijee na glavnu
cestu to vodi Sarajevu da se tako austrijskoj vojsci presijee put. Ali je austrijska sila iz utvrenog Doboja
svaki dan navaljivala na muftiju takom estinom da se ovaj naposljetku ne moe dalje uzdrat u svojim
utvrdama. Na lijevoj se obali oko Preslice, Lipca i Potoana razvi estok boj koji je dva dana trajao.
Muftijini su dobrovoljci bili prisiljeni poiskakivat iz svojih aneva, a tada je bila navala s obje strane. Dim
se uhvatio, sve se izmijealo, nikom nije bilo do utvrde, boj se rairio na sve strane. Meu prvim muftijinim
junacima viao se i Ahmet, pa koliko je sam srtao u ljuti boj i estoko kreevo, toliko se obazirao na svoje
drugove, sokolio ih i poticao u vatru.
Naposljetku crni mrak uini kraj ljutu boju. Vojske se povukle svaka na svoju stranu, da se preko noi
oporavi i spremi za sutranji odluni boj. Ali kad sjutri dan austrijska vojska poe na bojite, muftije vie
nije bilo. Borio se vie od mjeseca dana drei cijelu Spreu u svojim rukama, borio
138
se dok mu teklo hrane i debhane, a onda skupi etu i po crnoj tami neslomljena, al' tuna srca ostavi
bojite, na njem mnogo pokopanih junaka i svoju uspomenu, pa krenu uza Spreu na Tuzlu i Zvornik pa
preko granice u Tursku. Malo iza toga pade i ovaj kraj austrijskoj vojsci u ake. ~~v
t5Eblica~muttijinabojisfa BrrasTVeTivTkTa"na~onu svagdanju graju puaka i ne mislei najposlije o
nikakvu svretku, pa sad sve bijae iznenaeno kad boj prestade. Mati Ahmetova upre tuan pogled u
Mehmed-efendiju, pitala ga za sina ako je iv, sad bi mogao doi. Mehmed-efendija se odmah zaputio u
Maglaj da uje za svretak boja na Sprei, a da to za Ahmeta sazna. Pogledao je on svaki as Saliha, kog
je mati mu poslala po sina, ali od ovog nikakva glasa.
Bijae uprav pazarni dan, arija puna svijeta pa sve govorilo o boju na Sprei. Mehmed-efendija dugo
hodao po ariji, a nigdje koga poznata, dok u neko doba izbi k njemu jedan momak sa Klisa.
- Ima 1' ita za Ahmeta? - saletje ga Mehmed-efendija.
- Zlo, efendija - doeka ovaj. - uo sam, a ne znam potvrdo, da ti je brat ranjen, a drugi opet vele daje -
poginuo! - izusti ovaj tiho.
Mehmed-efendija sav problijedi.
- Eto, nemoj mi vjerovat! - ubrza opet ovaj da kako utjei Mehmed-efendiju. - Jedni vele tako, a drugi
opet... pa daj, znaj!
Ni samu tomu momku nije taj glas bio pouzdan jer mu tako kazivali drugi koji su bili na Preslici; ali
Mehmed-efendija je bio poraen; on u tom nije nazrijevao nita dobra.
Pod veer se on povrati vrlo pometen. Smiljao kako e utjeit tunu majku, koja sad eka kakva god glasa,
a najvie se bojao da ga ne oda njegova vlastita tuga. U tom ga donekle razgovarala ona etica na Klisu
koja se jo uvijek sprema na Maglaj, kako seljaci pripovijedaju. Zar ne bi moglo biti neto tree, mislio on
sam u sebi idu putem, da se Ahmet iv povratio na Klis i da tamo s Hadi-Selimagom snuje navalu
139na Maglaj. Al' on u tu navalu nije vjerovao, poznavajui plit-koumnost Hadi-Selimaginu i njegove
ete, a Ahmet to moe da shvati, pa videi kako uzmae muftija, mnogo snaniji, da istom e jedne noi
niknuti k njima u Trnine proavi se boja i svega, poto se ne moe iznijet s carskom vojskom.
Ove je misli Mehmed-efendija iskitio majci kao pouzdanu vijest, a ona kao i svaki put primila sa suzom u
oku. Da je jo bolje utjei, nareuje on za veerom Aliji da mu sjutra zovne pouzdana nekog momka iz
Maglaja, da ga poalje na Klis po brata. No sjutra je Mehmed-efendija apnuo Aliji da onog momka i ne
trai, ve da kae da ga nije naao. Bojao se on jo veeg jada: momak bi se moda povratio s Klisa bez
Ahmeta, a onda je ne utjei lahko.
Mehmed-efendiji je bilo ao Ahmeta, al' od alosti nije htio da vjeruje onim vijestima; kako se Ahmet ve
odavno rastao od njih, uvijek mu se inilo daje iv, da e najposlije doi. Kolika gaje tuga obuzela za
bratom, toliko je opet briga za tunu majku. Ako ono bude istina, ko e joj kazati! A kriti se ipak ne moe
uvijek...
Svretkom boja preslikog mnogoj se kui povratio otac, brat ili sin. No jo se nije sve svrilo, jer se na
Klisu ona eta jo ne razilazi. Da je ta eta imala smjelosti i snage, ona bi davno udarila ili bi bar doivjela
makar jednu navalu, to je nju samu najgore srdilo. Makar da je svak vidio da joj je davno vrijeme da se
razaspe pa i sami junaci Hadi-Seli-magini. Hadi-Selimagaje ipak govorio kad je uo daje muftija
uzmako: "Djeco, to e bit, bit e sada; sad mi se drite!" On je mislio da je reda najposlije i na njih dola,
al' jo ipak nije davao zapovijedi. I kad se ve i njima dosadilo na Klisu, navale oni s molbom na Hadi-
Selimagu da se to ve udara na Maglaj. Da odluka bude malo ozbiljnija, on im ne odgovori taj as nita,
dok se noas ne promisli. Oni se raziu od njeg ogoreni to ne da zapovijedi da se otvara boj, pa odu mue
njeg u paprat i vijeaju. I zakljuili su neto, a bila je to velika tajna da se nije smjelo ni govorit o tom.
.
140
Kad se lijepo unoalo, sjedio je Hadi-Selimaga u svojoj kolibi i duboko razmiljao: s kog kraja da se udari
na Maglaj. Najedanput se zgrohtile puke dolje na strai, a odmah za ovim i u samoj vojsci. Sve je skoilo
na noge i sve zamicalo u mrak, u paprat, a Hadi-Selimaga istrko bez due i uzjaho svezana svoga konja, a
ipak drao na umu to je najglavnije: vikao neprestano: "Balate!" Doskora je vidio da se ne kree, daje na
svezanu konju, pa ga odrijeio i ispao na istinu; al' umjesto dviju vojska - nema ni jedne. Vidio daje
ostavljen i podbo konja, pa opruio nekud stranputice kroz ikaru i doskora zamako. Osvanuo je u Kotlini,
gustoj planini, etiri puna sata od Klisa.
U Maglaju se brzo saznalo za sudbinu kliske vojske. Neki graani, prijatelji Hadi-Selimagini, opisivali
Hadi-Selimagu zapovjedniku, a ovaj se treso od smijeha, i naposljetku poelio da vidi svojim oima
"junaka" - kliske vojske. Odaslan bi Anto Zei, kmet i prijatelj Hadi-Selimagin, te ga nae u Kotlini i na
svoju potenu rije dovede zapovjedniku. Ovaj se rukuje s Hadi-Selimagom i oni ostae dobri prijatelji...
; : M:
i *i
'ti .
141XXIV
Bijae rano jutro. Dan jesenski, al' po onoj gustoj magli vidjelo se da e bit lijep i vedar. im zora, po
ariji se outi topot vojnika, kripa kola, pa sve jae i jae. Silan je svijet, promet velik, a vojska svaki as
jedna amo, druga tamo, manji odjeli po hranu, na posao, a strae se izmjenjuju, sve to vrvi, mijea.
Kroz gustu maglu snilo jedno manje odjeljenje vojnika niz ariju, pa zaokrenulo oko Voljevca kroz
Varo, pa zaas izbilo na Memiagin brijeg, gdje nau toliki odjel vojnika, to su uvali strau zadnja
dvadeset i etiri sata na tom brijegu. Ovako su bili posjednuti svi vrhunci oko Maglaja, pa ove strae bdile
nad kasabom i medu se opet dojavljivali da je svud mir. Stara se straa odmah zaputi u grad, a ovi ostae da
uvaju.
im se magla die, vodnik ove strae obleti svoju okolicu otrim pogledom koji mu se zaustavi na
osamljenoj kui to joj je krov virio iz guste rodne bae. On je opet brzo svrgo oi odatle, pa motrio dalje,
a doskora razredi strau, pa odbroji nekoliko vojnika i poe se sputat niza stranu. Vojnici su znali da treba
podruje svoje strae ne samo na oku drat, ve i obilazit za vrijeme dok se uva.
Mehmed-efendijini u Tminama jo ne bijahu ni ustali, ramazan je, dugo se sjedi obno, pa ujutro kasno
ustaje. Sunce bijae istom iza brda, kad u njih neko pokuca na vratima. U isti se gotovo mah svi prenue.
Mehmed-efendija prvi pode
142
k vratima, kad mu pogled utee kroz prozor. U bai stajalo nekoliko vojnika. enskinje pretrnu od straha,
dok on smjelo stupi vratima kunim pa upita:
- Ko kuca?
- Otvori, komija? - ozva se jedan glas s polja. ' On oklijevae as-dva dok onaj nadoveza:
- Otvori slobodno; ne boj se! Mi hoemo da vidimo imate 1' oruja?
On otvori. Pred vratima je stajalo pet-est vojnika a nekoliko ih opet hodalo po bai.
- Imate 1' oruja? - ponovi jedan. ;.
- Nemamo! - doeka Mehmed-efendijii.
- Da gdje vam je? . . ... i.
- Predali. . , . , ; - Kome? . .->',;.,:/ :,,-'.
v - U grad. ,. '.;.
i - Kad ste predali?
> - Odmah im se zatrailo.
Vojniku kao da je izgledalo da jo niko za ovu kuu ne zna niti ona za koga, pa upita domaina:
- A kako ste vi znali da se trai oruje, ko vam ga je poisko?
- uo sam u Maglaju. Ja idem esto u Maglaj, mi imamo i tamo kuu. .
-
- Dakle vi ne stojite vazda ovdje?
- Samo ljeti, a zimi smo u Maglaju. 1; > ''" :: - Pa jeste 1' sve predali, i ono to ste u
Maglaju imali?
- Sve!
Vojnik se malo zauti, pa onda doeka:
- E, mi ipak moramo da razgledamo u kui. Imate 1' bula, nek se one zamotaju, ako ih ima!
Mehmed-efendija koraknu preko ognjita do sobnih vrata, koja su bila otvorena, al' ene u sobi ule
razgovor, pa se ve zavile. On onda otvori vrata irom, a oni upadoe u kuu. Brzo preletjee oima sve,
obadvije sobe i kiljer pa se vratie
143natrag. Oni to su postajali po bai gledali kako se savile grane od silna roda. Mehmed-efendija to
opazi pa se pouri da ih ponudi:
- Uberite, komija, koju ljivu, dao je Bog rodilo je, uberite!
Svi skoro poskidae kape, uskinue po nekoliko pa krenue epajui jedre ljive, zahvalivi prije domainu
i pozdravivi se s njime.
Mehmed-efendija se vrnu u kuu, pa e materi, nekako vesela lica:
- Eto, vidje li, kakove su vabe? Ni jedan se ne dotae ljive dok im ja ne rekoh.
I zbilja, enskinje bijae nekako utjeeno videi vojnike ovako prijazne.
Toga je jutra ba Muharemaginica neto svrnula oi u svoju ker, pa je neto u dui zaboljele Ki joj, ini
se, asa u as opada, bila ko izgubljena, oita joj tuga promijenila i sami pogled i dranje. Makar da to ona
opaa na Ajii ve dva-tri dana, to je istom sad baci u brigu. Sirota mati nasluivala je uzrok tuzi kerinoj,
al' ta e! Nigdje sijela, nigdje razgovora. I sad se ona sjeti Omer-efendinice i njenih poruka, ne bi li joj
moda taj posjet razagnao tugu sa srca? Razmiljala nekoliko asaka pa se okrenu Ajii, koja se tobo
zabavljala nekim poslom.
- Zna? - veli joj ona, - otkad nas Omer-efendijinica zove u Trnine! Kako bi bilo da im odemo danas?
Ajia je vazda utila, na mnoge majine rijei, kojim je htjela da razgovori, uzdahom odgovarala; al' ovaj
put tre u nju pogled njean, umiljat, radostan, pa opet duboko uzdae.
Mati nije dugo oklijevala. Ramazan je, posla malo, a vrijeme lijepo, povoljno. Ona ode muu da kae, al' ne
da e u Trnine, ve tu nekoj priji u mahali. On je utio kao i na sve drugo, emu se ne protivi, pa se one
doskora spremie i zama-koe u mahalu, a Mustafa e kuu uvati. One svrnue jednoj priji i doskora s
ovom zajedno u Trnine.
144
Bijae uprav ruano doba kad je Mehmed-efendija sjedio pred punicom, a mati mu sa snahom u kui.
Mehmed-efendija razmiljao ta e, htio u Maglaj gdje bi i posla imao, a mati nije bila sklona da ga pusti,
bojala se neprestano da e opet kakvi vojnici hrupit, pa ta bi bilo! - U taj je as opazio troje enske eljadi
uz Trnine. On se sjetio da su neije ene iz Maglaja pa se obradovao; odmah potrko u kuu da javi to
materi. I one obje izaoe u bau pred ene, a Mehmed-efendija se udaljio preko njive da ih ne smeta.
ene su se ve iz daleka poznale. Kolikog veselja kad se sastaju poslije toliko vremena, poslije onih
stranih doivljaja! Ali dok su to ene kitile zahvaljujui Bogu to se ovako opet vide, Omer-efendinica se
tuila u suzama. Podsjetile je prije na minule dogaaje; a ti svi dogaaji, sve te bune vrtile se oko njezina
Ahmeta. I sve je eto minulo, a njega nema. ene je opet obasule hiljadama rijei i razgovora, premda i
same glede nje lile suze, i ona se malo primirila.
Sad posjedale u bai, u onom zelenilu, pod kitnjastim granjem i zale opet u razgovor, o buni, o bjeanju
njihovu, o ivotu na selu i sve to redalo, kitilo, nabrajalo s najveim uasom i stravom, i konanim
dodatkom: Boe, spomenulo se, ne povratilo se! I tuna se mati doskora utjeila, al' za as svrne pogled u
Ajiu, u nesuenu, moda, snahu svoju, pa onda opet u pla, u suze.
- Ah ne plai, sestro draga! - govorila joj ona uz Muhare-maginicu; - ah doi e ti, seko, zdrav i iv, ko
stoje i otio! A eto juer, prekjuer li rekoe da su ga vidjeli gor na Klisu.
I Ajii je sijevnulo oko, zatreptilo srce od ovog traka varljive nade, sluajui razgovornu enu. I ena se
klela svim na svijetu da su ga vidjeli, eto nema nekoliko dana a samo, veli, eka zgode da se izmakne. A
ena se nije klela u dabu, sluala je take glasove, a ti su glasovi ve davno stigli.
Razgovor se opet raspletao o svemu i svaem, a tuna se mati u neko doba i utjeila. Sjedile tu dugo, a
ramazan, ne jede se, kahva se ne pije, pa negdje iza podne ustale, hodale
145zelenom baom i prostranom ajrom; onda se vratile, latile abdesta i klanjale podne, pa onda opet u
razgovor, u hodnju. Mehmed-efendija je ve davno otiao u ariju, a Aliju ostavio kod kue. enama je
zaista godio taj sastanak, a tako i Ajii. Pretresle su se i sve one gorke uspomene, al' se i razgovarale i
tjeile same sebe. Zaas bi, eu debelom travom, zastale razgovarajui pa onda gledale zelenu okolicu,
naslaivale se krasotama ljetnog obilja, pa onda opet po koji korak. Neka smotri kroz onaj promaak
izmeu Voljevca i Kujundevaa onamo prijeko poljem po koju sliku gdje se kree, pa zastavi sviju i
nagaaj ta je; ova opet udari neto priat, pa onda opet korak po korak pomii nekako nehajno. Jedna e
smotrit kako se dva vojnika veru iza Varoa gore uz Voljevac, pa upozori sve i izusti sva u udu: Ah, kud li
e, sestro draga!
- A ima ih svud, - doekaj druga. - Svud se kojase.
I tu sad Omer-efendinica pripovijedala za jutronje vojnike, kako su se one bile uplaile, al' bogzna, veli
nijesu im nita, samo to su u kuu zavirili; trae, veli, oruja.
- Ah, svakom su, sestro draga! - doekala ena, - svakom su u kuu zavirili.
Sad se opet povrate u bau. Opet posjedaju, a svaki as opominjale same sebe daje vrijeme kui. Omer-
efendinica ih zadravala, oito joj bilo ugodno to su je ove prije posjetile. Ta prvi put eto razgovara poslije
toliko vremena, prvi put se vidi sa starim drugama svojim, a ta se sve prebacilo preko svoje glave!
I Muharemaginici godio ovaj sastanak, pa se i ona malo razgovorila, a mislila daje tako i Ajii njezinoj. Ali
ona sirota, dok su ene razgovarale, sluala tobo, a pamet joj bila daleko, lutala po minulim danima,
ponavljala negdanje uspomene koje joj sad srce parale. Najprije se sjetila onog kobnog dana kad su prvi put
bjeali iz Maglaja. A ono je bio istom prvi dan po odlasku Ahmetovu, po rastanku od nje. Sjetila se onda
Ulinjaka, pa sela gdje su bjeali. Sve joj to lebdilo pred
146
oima, pamet lutala po onim dalekim krajevima, a onda opet na onu stranu, gdje je onda Ahmet bio. I onda
mislila da se odmakla od njeg daleko, kasnije se doselili u Maglaj i ona se bila poela radovat to se
pribliuje Ahmetu; al' sad? Sad tek vidi kud su sve hodali, a koliko je vremena proteklo, a Ahmeta jo
nema. I ona sad dolazila do tunih misli, do strane slutnje daje silna zapreka, da se oni moda nee ni
vidjet... i ona bi sirota sva pretrnula od straha.
Sunce ve bijae nagelo zapadu kad one smotrie Meh-med-efendiju, a on se vraao iz arije. I one se
poee spremati da e kui. Omer-efendinica ih jo zadravala, al' one ustale, a zvale i nju da se doseli u
Maglaj, ili bar da ih koji put posjeti. Izmijenile tako na nogama nekoliko rijei, pa onda se rastale.
Kad se ene daleko ve odmakoe, Mehmed-efendija se svrnu pred punicu gdje je mati sjedila. On teko
ekao da vidi majku, a tvrdo je znao da e joj se tuga ovim sijelom makar malo ublait. I naao ju je bez
suze u oku, al' onako bila neto ko dirnuta, blagim pogledom jo pratila ene koje su se ve primile druge
kose, pa promicale izmeu drvea. Kad se priblii k njoj, ona se obazre pa mu se javi:
- Zar ti doe, Meho? , rr,
- Ja, - ozva se on. :-*;.*< fv, I oboje uutie. Mehmed-efendija je
mislio da e se mati
koliko bilo utjeit, al' sad vidi daje ona nekako runija. Vraajui se iz arije, smislio je ve bio da joj kae
kako je Ahmet sa Klisa otiao u njihovo selo, pa da je on ve polo momka po njeg, al' sad ni za to nije
imao odvanosti da joj pripovjedi. Najposlije mu i to doe na pamet daje ve skrajnje vrijeme i tom
odgaanju. Vojska se razila i sa Klisa i s Preslice, a za Ahmeta se ne uje nita vie osim onog jednog
glasa. Da je iv, valjda bi se ulo za njeg; al' u taj bi ga as neto odvratilo od te misli, on ne moe njoj
kazat prave istine, dok se bar ne osele. I u taj as njemu sinu misao glavom da ju skloni u Maglaj. U jednu
ruku i njeg ve savladala briga i
147alost za bratom, a u drugu opet dvostruko ga muilo gledat iz dana u dan tunu nju, krojit joj vijesti i
odgadat da ni sam ne zna ta e biti na koncu konca. I on najedanput prozbori nekim ozbiljnim glasom:
- Ja bih tebe, Hama, neto molio!
Ona se obazre. ..-. :...,.
- Da se mi preselimo u Maglaj!
- A to, Meho! - u udu e ona na ovaj neoekivani poziv.
- Ma eto! 1 meni se neto ve dosadilo ovdje samovat, a - i za te bi bilo bolje.
Ona uzdae, a oi joj se orosie suzama.
- Ja znam! - pohiti on nekako sigurnim glasom, - ti nee onamo s Ahmeta, dok i on doe, al'ja ti kaem,
ni tri dana nee proi, a on e bahnuti.
- Moj Meho! - uzdae ona opet - on se naleo do sad u zemlji!
- Ko ti to kae? - tre se on i pomisli na one ene.
- Ne kae vala niko, - doeka ona briui suze; - ali ja vidim...
- Ta mahni se ti te misli! Ja ti kaem; on e naskoro amo; ve ja bih se, vjere mi, preselio u Maglaj, to je
rijet, noas, samo da me ti hoe posluat.
Ona utila, uzdihivala, a on neprestano govorio. Al' uzalud. I on je ve vidio da je strana slutnja ovladala
srcem njenim pa sad i ne misli i ne vjeruje daje on iv, to ga iva ne bi vidjela. Kratko iza tog ona ustade,
krenu kroz bau prema kunim vratima, pa izusti ko sama sebi:
- Ah, kakva sam neto satrvena, sve mi se ini da u i ja skoro za njim...
Mehmed-efendija je vidio da e biti teko odgadat onu stranu vijest u koju jo ni on nee potpuno da
vjeruje. No svakako ga peklo to jo vie gledajui nju onako tunu, a ko zna - more svaki as stii kakav
pouzdan, straan glas za Ahmeta pa se ne moi sakrit od nje, onda... a ko bi je mogo
148
utjeit? Zato opet tvrdo odluio da je nagovara da se sele, mislio: tamo je komiluk, tamo e moi lake da
podnese onaj teki udarac, a ovdje sami, nigdje nikog rije da progovori, da je utjei.
Doskora je i mrak pao, vrijeme veeri. Svi se slegli u kuu i veerali. Ta veer bijae dvadeset-sedma, sveta
no: lejli-kadr, koju bi trebalo provest u uenju, u klanjanju. I oni su klanjali i uili dugo, al' ne onako kako
su to inili prijanjih ramazana. Oni sami u onoj samoi, a svako u svojim mislima, s tugom u srcu, svi
nekako tronuti, sjetni. U neko doba pole-goe oni ko sunji u onoj pustinji, estero njiha, medu etiri zida...
149XXV
Kako je u to nono doba nijemo u samim Tminama, tako je i u cijeloj okolici. Tek da te prene iz misli
cvrak u grmu, il' da se javi vojnik na strai sa vrhunca kog oko Maglaja. Ba u to doba, oko po noi,
otisnula se etiri vojnika sa strae na Memiaginu brijegu, vodnik sa tri svoja pratioca. Kad spa-doe na
put, zaokrenut e u Varo, al' tiho, mirno. Naprijed je iao vodnik s jednim vojnikom i njih dva aptali
neto, dok su ih dva vojnika otraga samo pratila. Ova dva otraga znali, kao to je to mislila i cijela straa na
brijegu, da se mora obilazit svoje podruje, al' su u isto doba nasluivali da je vodnik neem uhvatio trag
to valja samo opsjesti, uhvatiti. Uoe u puste varoke kue gdje je bila tiina, sve spavalo. Svrnue pred
jednu kuu. Poto je vodnik dao neki znak tiho pokucavi, vrata se otvore, i njiha dva upadoe u mranu
kuu, a vodnik zapovijedi ovoj dvojici da stoje pred vratima.
Nijesu dugo ekali, vrata krinue, a njiha dva ispanu na polje. Vodnik opet upravi s drugom svojim, a ova
dva za njima. Vratie se istim putem. Dva vojnika otraga nijesu ni slutili nita, a nijesu se ni brinuli za
njihovo nono tumaranje; mislili prosto daje to njihova nona ophodnja, a u drugu ruku - oni su vojnici, a
stariji vodi brigu o svemu. No bila tako tamna da bi esto s puta skrenuli. Stoga ova dva otraga nijesu ni
opazili da ih je ko pratio, nit su mogli ut topot ni vidjet sjenu koja je ila za njima deset koraka. Svi su ili
po zapovijedi vode svog u najveoj tiini.
150
Prva su dva ila poznatim putem, doim su se zadnja dva zagubili, neznajui kud su zali, pa su samo
slijedili one prve. Tako svi prijeoe potoi i zaokrenue uzbrdice debelom ajrom; ili uz brijeg i upravili
kui u Tminama.
Pred punicom, pred samim zjalom penim kunjalo pse-tance i gdjekad samo zimulo u eravu, koja se ve
bila skalila. Najedanput skoi, i zalaja, al' brzo umuknu. U isti se as prenula i Omer-efendinica, ko da joj
se priinilo da je neko tiho kucnuo na njihovim vratima. Podie glavu i poe osluhi-vat. Kad se kucanje
ponovi, ona sva pretmula. Boe! Ko e to bit u ovo doba! Poe budit starijeg sina, pa kad se on ozva,
aptala mu ona i kazivala da neko kuca. On se priblii prozoru, otvori kapi pa upita:
- Ko kuca? '<* ;''
- Otvorite! - javi se iz mraka jedar glas. " ' *".'';-
- Ko si, ta hoe u ovo doba? '
- Otvorite, komije, mi smo! - ponovi onaj. Mehmed-efendija se obazrije na mater:
- vabe! - apnu joj on.
- Uh, alosna ti sam! - zakri ona prstima. ta sad hoe?
- Ma ta hoete, molim vas, u ovo doba? - opet e on kroz prozor.
- Otvorite, komija, ne bojte se nita, - kao da se tii glas javi. - Mi hoemo samo da vidimo imate li
oruja?
- Nemamo mi oruja? - pohiti on; - mi smo sve predali.
- Mi moramo vidjeti, otvorite slobodno.
Nije druge, otvorit valja, pomisli Mehmed-efendija, pa se okrenu majci. Sjetie se onih to su dolazili
minulog dana i pitali za oruje, pa naposljetku odluie da i ovim otvore. Dvije se ene odmah zamotae u
ferede, a kako se i djeca bijahu probudila, svaka uze po jedno u naruaj; Alija upali svijeu, koja je bila u
staklenu fenjeru. Meutim Mehmed--efendija je ve bio kod vrata kunih koja odmah i otvori.
151U kuu upadoe dva vojnika s pukama i bodama na njima, a za ovim doskora jo dva. Mehmed-
efendija se u taj as zabezeknuo od uda. etiri su vojnika stajala pred njim, al' prvi koji stupi u kuu,
bijae u svoj vojnikoj opremi, a na glavi je imao mjesto kape - fes s malom kiticom. Mada je to malenkost,
u ovaj as je to izazvalo u Mehmed-efendije stranu sumnju. Kad je bacio pogled u drugog vojnika, opazi
gdje je ovaj zamotao krmez-al oko glave, obavivi i po licu dvije-tri burme, da su mu samo crne ivahne
oi virile. No nije se tome udio samo Mehmed-efendija, ve i ona dva vojnika koji kasnije uoe, a na
kojim ne bijae nikakve promjene. I njima je sad tek puklo pred oima: kud su zavedeni, da to nije ist
poso.
Prvi vojnik koji je unio stupi korak naprijed. Bijae ovjek visok i kotunav, oiju zelenih krupnih, nad
koje se nadvile debele obrve, bio je ute rasjeene brade. On prozbori:
- Koliko vas ima ovdje u kui?
- Evo ja i brat mi, - ozva se Mehmed-efendija, mati i ena i dvoje djece.
- Izaite svi amo! - otrim e glasom on. Mehmed-efendija se obazre na eljad koja su stajala n,ai
pragu sobe. Svi stadoe pred sobnim vratima.
- Nema vas vie?
- Nema.
- Koliko soba imate?
- Dvije.
- A ta je ovo ovdje?
- To je kiljer, stoji nam tu sue i ostalo kojeta.
Onaj u fesu koji je, vidjelo se, bio njihov voa, okrenuo se onom to mu je al oko glave i ree mu neto
svojim jezikom, a ovaj na to ispade pred kuu u mrak. Zaas se opet vrati i kao da kaza ovom neto, a tada
voa pristupi pred eljad, pa prozbori ozbiljno:
- Znate li vi zato smo mi doli ovamo?
152
Svi su utili prestravljeni, dok e Mehmed-efendija jedva kroz zube:
- Ne znamo.
- Nama je data zapovijed da uzmemo od vas sto dukata! v Svi se acnue od zauenja. Voa je gledao
ravno Me-
hmed-efendiju u oi, a ovaj tek shvatio svoj poloaj. Nije bilo vremena da se i o emu razmilja. etiri su
vojnika stajala, naoruana, vidio je odmah, da e tome biti teak i muan izlaz. On podie oi u vou, pa
gorkim osmjehom jedva izusti:
- Mi nemamo tih para!
- Mi moramo vrit carsku zapovijed! - doeka vojnik.
- Zaista mi to nemamo, - opet e Mehmed-efendija malo slobodnije, dok mu i mati pritae:
- Za draga Boga, ta i vi vidite da u nas nema tih dukata! Voda se opet okrenu onom u alu, dade mu znak,
a on
ispade pred kuu. Kad se povrati i kaza ovom neto, ovaj opet stade ozbiljno:
- Dakle! Novce ovamo!
- Mi nemamo novaca, - doeka Mehmed-efendija.
- Ako ne date novaca, mi moramo nosit glave vae.
- Uh, pomagaj! - udari enskinje u jauk, kad zau one rijei. To ovu dvojicu malo uznemiri, doim su ona
dva mirno stajala. Voa se zagrozi enskinju nataknutom bodom:
- Ni rijei vie! Novce ovamo il' vae glave! Oni ute.
- Novce ovamo! - ponavljam.
Oni ko nijemi. ' , ,(
. - No! Hoete 1' dat novce?
Niko ni rijei. ', .
- Kaite, hoete 1' dat sto dukata ili neete?
- Mi nemamo novaca! - izusti Mehmed-efendija.
- Ne! To vas ne pitam; nego hoete 1' dati ili neete?
- Dali bi, kad bi imali.
- Samo vas pitam: hoete 1' dat, ili ne?
153- Ako Boga vjerujete, kad vam velimo da nemamo! -procvili mati.
Vojnik kao da ne uje tih rijei, ponavlja pitanje:
- Hoete 1' dat? Oni ute.
- Dakle neete? Neete dat?
On se okrenu druini pa im dade otru zapovijed, a oni poskidae puke s ramena. Sva je eljad strepila od
straha. Sad ima voda poe davat zapovijed, postavivi se i sam u red s njima. Kapci se u etiriju puaka
izotvarae; povadie naboje iz anti svojih, napunie puke i zaklopie. Sav taj zveket puaka izazivao je u
eljadi novi strah. Sad voa opet ispade naprijed, pa prozbori smjelo i ozbiljno:
- Heete li dat novce? Oni ute.
- Hoete li dati sto dukata, pitam vas zadnji put? : .,-
- Mi nemamo tih novaca! - proapta Mehmed-efendija pa inite to hoete od nas.
- Dobro! - doeka on. Dakle dat ete vae glave? Oni opet ute.
- Ako ne date sto dukata, ovaj ste as svi gotovi! Ti stani ovdje, - okrenu se on Mehmed-efendiji. - mali do
tebe; bule neka stanu ovdje do vas, tako, dobro je!
Kad ih tako poreda ispred sobnih vrata, on se izmae uz drugove, koji su bili leima uz protivni duvar, pa
onda ree:
- A sad vas jo jedanput pitam: hoete li dati sad ovdje sto dukata ili vae glave?
Oni se skamenili, ni usta da otvore, strepe.
- Hoete 1' dat? - ponovi on.
Poto ne dobi odgovora, on se obazre na druinu, dade znak i etiri puke naperie u etvero eljadi, a oni
mirno gledali u zjala puana.
Trenutak jedan gorak, uasan.
Vojnici niane, a eljad uti, eka smrti svoje. Onaj u alu stajao do vrata, kunih, pa najedanput spusti
svoju puku,
154
poto mu voa dade znak, te ispade pred kuu. I ostali skinue puke s niana, al' jo bijahu uperene na
eljad. Mada je to bio as gorak, as pun straha, oaja, kad se lebdi izmeu smrti i ivota, Mehmed-efendiji
je ipak sinuo traak nade; on nazri-jevao da ih vojnici samo plae, da nee smjeti pucati.
Poto se onaj povrati i izmijeni sa starjeinom pogled, ovaj opet prozbori:
- Evo vidite! Samo da ja dam zapovijed, puke e planuti i vi ste gotovi! Dakle kaite, hoete li dati
novce?
- Mi nemamo novaca! - promuca Mehmed-efendija.
- To te ne pitam, ve hoete 1' dati sto dukata po carskoj zapovijedi?
Poto ne dobi drugog odgovora, osim utnje, on dade znak, a puke se opet digoe i uperie u njih. Opet
tiina, as teak, koban, odluan. Pod svjema noge strepe, trnci ih podu-zimlju. U tom asu Bog sami zna
kakve su se kome misli vrzle po glavi. Nekoje mislio daje to samo kunja, neko opet nije vjerovalo ni
oima svojim da se to zbiva oko njih, ve daje to puki san. No kanda je majci Mehmed-efendijinoj bilo
najtee izdrat ovaj gorki as, pa bijae zazinula da neto rekne, al' u taj as iskuca njihov sat sedam (jedan
po ponoi).
Sat kao da smete vojnike, da ne ispucaju. Oni odmakoe puke s oka. Opet Mehmed-efendiji jedan dokaz,
daje to sve samo kunja. Samo mu bilo teko to to i enskinje ne moe da uvidi, ve se prestrailo,
zabezeknulo od uasa.
Onaj u alu ispade u mrak i brzo se povrati, a tada starjeina udari opet na Mehmed-efendiju:
- Pazite sad! - Poto nijeste htjeli dati novaca, prije nego to po carskoj zapovijedi uzmemo vae glave, mi
emo sobom pretraiti.
- Traite! - doeka Mehmed-efendija.
v;:,; - A ako naemo? ,v; ,,ro\v.>.: :.<;y- -tn.
; i - A vi nosite! >',/ , i-fv;. &
- Dakle imate novce? i./,; ;.r:i;,
- Nemamo! ' ,: - ^\ t-' - ..i
155- Pazi, mome! - zagrozi se voda. - Ako mi ne naemo novaca, mi mjesto toga moramo nosit vae
glave; a ako ih naemo, mi opet moemo da vam ne poklonimo ivota, poto nas varate. Dakle, je li vam
bolje dati novce, pa da ne diramo u vas!
- Vi morete init od nas to hoete, ali ja vam kaem i kunem se da u nas nema tih novaca.
- Mi emo trait! - osijee on i odmah poe razreivat vojnike. Jednog postavi na vrata, drugog izmeu
kiljera i jedne sobe, a treeg na vrata druge sobe u koju onda ue s eljadima da pretrauje. Baci pogled po
sobi. U kutu jednom bila dva sanduka i inae nita vie osim prostirke.
- Gdje su kljuevi? - upita on, poto vidje, da su sanduci zakljuani. Dobacie mu klju, a on otvori
sanduk. Unutra bijae sama rubenina, sve svenji naslagani. Poizbaciva haljine, a novaca nema.
- Gdje je klju od drugog sanduka?
Zaludu se ene obazirale okolo, zaludu traile, klju se negdje zagubio. Kad mu to kazae, on usplamti:
- To nije istina! klju ovamo. Uzalud, kljua nema.
- Neemo se mi dugo s tim baviti, mi emo to silom otvoriti. - Mahnu rukom na jednog vojnika od one
dvojice to im se do sad ni glas nije uo, pa mu zapovjedi da obije sanduk. Vojnik pristupi sanduku, a upre
molei pogled u vou. Ovaj raskolai svoje velike oi od bijesa, a vojnik izusti dvije rijei to drugi ne
ue. Bijae to skromna molba siromaha vojnika da se kane i sanduka i svega, ali tek to to bijae izustio,
ovaj ga tako silno udari akom po licu daje siromah poteturao, a sva eljad zadrhtala.
Vojnik je obio sanduk, ali i taj pun rubenine; od novaca nita. Tada se zaputie u drugu sobu. Tu bijae u
jednom kutu hrpa suhih ljiva, a pri vrhu sobe neto prostirke. Zavirie i u kiljer, tamo samo sue. Novaca
nigdje. Voda gnjevan s toga neuspjeha vrati se otuda pa onda iznova povika:
156
- Gdje su novci, kazujte! *:'' , i i > Mehmed-efendija uti. " l''''' "'"
"'" < "-
- Hoete 1' dat novce, pitam vas? Niko ni rijei.
- Neete? Neete? Dobro! Postavite se u red!
Dok su se oni poredali ispred sobnih vrata on je davao zapovijed vojnicima: kapaka i naboja zveket stojao.
Digoe puke na oko. Horoz zape.
- Jedan!... vie on. , u .; ,...; ;: : ' i-,-- ,. ' '-. Oni ute.
. ' '' :v..; %,-tr:^^.-: . '.
- Dva! - nastavlja on i niani ravno u Mehmed-efendiju, a drugi u ostalu eljad.
Jedna rije jo pa e puke planuti; aV voa gnjevan na onu tvrdokornost skide puku s niana, okrenu
kundak, pa viknu na Mehmed-efendiju:
- Ti si zanijemio! - pa ga u taj as udari u prsa da je posrnuo natrag. Sve udari u jauk, pa i sama djeca koja
su dotle utila, a i vojnici se acnue. Mehmed-efendija se u jedan as zbuni od ovog udarca, a tada krv mu
navali u glavu od nekog gnjeva, mrak mu pade na oi, i samu bi smrtnu bol lake pretrpio; on se baci ko
bijesan lav, razdraen u svom leglu, spopade ga za prsa, pa njim o duvar da se sva kua potresla. To izazva
jo vei uas, eljad zavria, a mati poletje za sinom, kad i nju suzbi drugi kundak, a ona posrnu i udari o
duvar. Mehmed-efendija se prikrpio uz onog, pa ga ne puta, eljad svejednako vriti, a i drugi se vojnici
zbunili, pa nikako da se uini tome kraj neki. Kad onaj drugi udari mater, ona jeknu, potetura, pa se oporavi
i poletje opet za sinom govorei u divljem strahu:
- Meho! Podaj im to imamo, nek nas se prou!
- Aha! - uskliknu vojnik i najedanput se prekide ova uzbuna, sve se umiri, a i Mehmed-efendija se raskrpi
s voom. Sad je svreno, nije vie trebalo ni prijetnje ni gronje; sad treba samo dukate primiti. ,';
u
157Mehmed-efendija je u taj as klonuo, poraen, to mu se majka ovako zaletjela. Nasluivao je da e ih
progonit i kad im oduzmu sve, jer su ih varali. Meutim je mati bacila pred vou svoju jeermu od tanka
platna, u kojoj je bio zaiven njen nakit, dvije ogrlice dukata, starih jigrmiluka, to ih je uvala za snahe
svojih mladih sinova. Voa podie haljine i napipa u njem novac. Brzo ispara platno, izvadi dukate, pa ih
sasu u dep. U to je ena Mehmed-efendijina skinula s vrata ogrlicu svoju i fes s potkitom rubija i bacila na
tle pred vojnika. Moda se na onom prvom moglo i razminut, ali ena sirota nije znala drugo nego da se da
to se ima.
Dok je voa primao dukate i negledajui kakvi su, ni da li ih je ba stotina, dotle je onaj u alu ispao pred
kuu u mrak i zadrao se nekoliko asaka. Mehmed-efendiji je uope bilo zagonetno istrkivanje onog
vojnika, pa je ba u tom odmah nazreo ono pravo zlo; ili je pred kuom neko koje doveo njiha amo, koje
dakle svemu zaetnik, ili su vojnici u bojazni, da ih ko ne zatee u ovom njihovu djelu. Vojnik se povrati i
izmijeni sa starjeinom nekoliko rijei. Zatim e ovaj dosta hladno i ozbiljno:
- Evo, enskinje se oduile, sad dajte vi mukarci! Kad to voa izusti, oko Mehmed-efendije se kua
okrenu.
Sad mu je bilo jasno, sad je vidio da tom zlu izlaza nema. Traili su prije sto dukata, a sad, sad kad im
oduzee sve, sad iskrenue na drugo. On sav poraen, jedva odvrati:
- To je sve, to smo imali!
- Nije istina! - usplamti voa. - I za ovo ste nas htjeli prevariti. Novce ovamo!
Mehmed-efendija uti.
- Hoete 1' dati? Neete? Dobro! - zakljui on bez daljeg natezanja i okrenu se vojnicima da im da
zapovijed.
Mehmed-efendija je sad nazreo pravo zlo. Znao je da oni nijesu imali te zapovijedi da ih opljakaju, znao je
da se sad ti razbojnici boje i sebi, pa da e sad gledat da ugue sve to bi im moglo odati trag djelu njihovu.
U ovom odlunom asu,
158
kad je smrt lebdila pred oima, sjeti se on neega i upotrebi onaj trenutak, dok su vojnici skidali puke s
ramena i punili ih, pa apne svojim da bjee u sobu, kojoj su gotovo pred pragom stajali. I u jedan as sve
etvero njiha zamae u sobu, da vojnici jo ne bijahu ni naperili puaka.
Svi zapadoe za vrata da ih zatvore, a voa gnjevan i u divljem bijesu da mu rtve tako ispred oka umaknu,
navali za njima. Nastade strava, nasta boj, za ona vrata, koja jedni hoe da zatvore, a drugi da provale.
Troje je eljadi zapalo za vrata i bilo je u tom kobnom asu, sasvim pri sebi: ako se vrata zatvore, da su se i
oteli iz eljusti gorke smrti, mati je stajala nasred sobe, jaukala, krila prste drei uvijek unue svoje u
naruju.
Vojnici su vidjeli da e na taj nain svata biti, poto im je gotovo jednaka protivna snaga. Stoga je jedan,
onaj u alu, navalio na vrata uz onu dvojicu, koji su tobo tiskali vrata, al' i htjeli i ne htjeli, a voa se
izmakao nasred kue i uperio puku svoju na onaj otvor, koji je svakog asa bivao manji i vei. U tom bi
asu, kad bi se vrata bolje otvorila, pokuao on da se uvue silom u sobu pa bi unio itavu lijevu ruku i
rame; al' onda bi ovi iznutra navalili takom snagom da bi njemu priruilo i on se opet povuko natrag.
Naposljetku on se opet izmae nasred kue i naperi puku na onaj otvor. Vrata su kripala, skoro da se
izvale, kad najedanput puka ko grom kroz onaj otvor, a mati se Mehmed--efendijina srui zajedno s
unuetom na pod do samih vrata. Dim zagui, barut zaudari. U tom oajnom asu, kad ivot visi o koncu,
kad smrti u oi gleda, u tom se asu majka sjea eda svog. ena Mehmed-efendijina ostavi vrata i pritrka
svekrvi da joj iz naruja uzme edo svoje da vidi je li joj ivo. Opet planu puka, sad na nju, al' ona se die
zajedno s djetetom, pa opet za vrata.
Sinovi se bore i u isti as gledaju majku svoju, ogrezlu u krvi. Trenutak kom nema vjene zaboravi, as
tuan, gorak, oajan, kad nevina rtva okrutne zvijeri gleda u krvave eljusti
159njene, a ona... savladana za as divljim bijesom udie novu snagu da novom silom navali na plijen svoj.
Pravedni gnjev slio se s oajnom tugom, ulio je brai nove snage i taj as bi oni bacili se za vrat ubojici
majke svoje i krvniku svom da ih ne opominjae gorak pla troje eljadi, koje je za njima tugovalo zdravo,
jo netaknuto. To im podade nove snage i oni navale na vrata takom silom, da evo... samo, samo malo jo
pa e ih zatvorit; al' u taj as, da im se to zaprijei, promoli puka s bocom izmeu vrata i dovratka. Stariji
brat prihvati za bocu, daje otme iP da slomi, kad odae puka, a njegova ruka klonu, ranjena.
- Oh! - izmae se Mehmed-efendiji teak uzdah. Puke nestade, a vrata se pritvorie.
Kljuanicu! - viknu Alija, aP u taj tren odjeknu puka kroz vrata, no nikog ne pogodi.
Kad se vrata potpuno zatvorie i zakljuae, u sobi, a i u kui zavlada grobna tiina. .,,. ,
160
XXVI
Nekoliko asaka stajali oni izvan sebe, blijedi, izgubljeni. Poslije one silne borbe, oni odahnuli, aP jak
dojam ovog gorkog asa, ove smrtne borbe, zahvatio ih je tek sad potpuno, i oni pali u neku polutamu, pa
se odatle istom osvjeivali, spoznavali ta se sve zbilo oko njih.
U prvi mah pomislili da e duman ekat na vratima pa da iznova navali. Zato privukoe oba sanduka za
vrata. Da ih ne bi dohvatio pri svjetlu s oblinjeg breuljka kroz prozore, digoe prostirku i zastre ih. Sad
tek pristupie mrtvoj majci, koja kanda ni iva na zemlju nije pala, okrenue je, a svjema se svrnue suze u
ovom gorkom asu nad izgubljenom majkom. U Mehmed-efendije ibala krv iz ruke, a rana bila jo vrua,
pa ovjek jo ne osjea boli. Zavise mu ruku.
Sve su to obavili za nekoliko asaka, a jo uvijek u smrtnom strahu da otkle ne zapuca ili da e najedanput
kua planuti. Svaki as oslukivali, aP svud mir, svud tiina, ni ljudskog glasa, ni topota, ni pijetla da
zapjeva...
Sad se malo smirie. Posjedali jedno uz drugo i uti li -ekali jo uvijek nekakva svretka ne vjerujui, da
e se na tom razminut. Iz asa u as oporavljali se oni od onog straha, uasa, i oni sad bistrije razmiljali o
svom kobnom dogaaju. Sad im se one slike redom prikazivale, a oni se zgraali nad njima ta sve
pretrpjee. Uto su poeli i govorit, aptat po koju rije.
161Sat po prilici kako se zatvorie, oni su ve bili slobodniji, bili su sasvim pri sebi, no jo uvijek u strahu
da ih neprijatelj eka pred sobnim vratima. Napolju nigdje ni glasa kakva ni unja; izgledalo im kao da je
sav svijet pomro. Tako su presjedili do zore.
U neko se doba Alija primakao prozoru i opazio, da se dobro razvidnilo. Sad nastane izmeu njih dogovor:
ta e init, valja majku sahranit, a Mehmed-efendiju osim toga opominjala rana da valja potraiti
lijenika. Uz to je tvrdo odluio da dogaaj prijavi zapovjedniku u Maglaju i da se ne prolazi dok se krivci
ne iznau. Danje je svjetlo ve i kroz zastore prodiralo u sobu pa Mehmed-efendija ustade, da e k vratima,
al' mu ena zakri put.
- Ako Boga zna! - zakri ona prstima.
- ta je? - u udu e on.
- Ne otvaraj! More bit da nas i sad ekaju pred vratima. Mehmed-efendija nije mogao sklonit enu da
otvore vrata
pa je onda zapita:
- Da ta emo? Ne moemo ostat cio dan zatvoreni ovdje! Ona mu ne odgovori na to, al' nije mogla
dopustit da se
vrata otvore. Najedanput se ona sjeti neeg:
- Zna! - veli, - juer smo poruili po Buljubaiku da nam doe danas oprat haljine, pa ja je ba sad
pogledam.
- Pa?
- Dok ona ne doe, da ne otvaramo.
- A ako oni budu jo i sad u kui, biva da i ona gine zbog nas?
ena ne odgovori.
- Kako bi bilo da ja njiha viknem odavle, nek ide i sin s njom? - uini Alija. - Svakako e nam trebati.
Mehmed-efendija bi pristao na to, al' nikako ne moe da se skloni, bojei se da i drugi ne nastrada s njiha.
Buljubaika bijae siromana udovica sa svoja tri sina. Imali su kuicu, koja se iz Trnina jedva
raspoznavala na protivnoj kosi u prisoju Memiagina brijega. Imali tu neto bae
162
i zemlje pa kadgod u Mehmed-efendije bilo kakva poteeg posla, zovi njiha da pomognu. 1 Alija nije
oklijevao dugo. On odmae zastor, pa kao to bi ih vazda dovikivao, on i sad povika kroz gustu jutarnju
maglu:
- O, Smajo!
Tek to je drugi put viknuo, odonuda se ozva glas.
- Doi i ti s materom amo, imamo posla neto!
- Eto nas, etooo! - ozva se onaj.
Uto je njihovo psetance pred punicom outilo daje eljad kuna poustajala, pa ono potra k vratima. To je
ove vrlo razgovorilo. Mehmed-efendija je motrio i osluhivao, a psetance ude u kuu, pa doe na sobna
vrata i poe grepsti nogama. Po tom oni vidjee da u kui nikog nema i otvorite vrata. Zavirie u drugu
sobu, u kiljer, nigdje nikog. Zlikovci su po svoj prilici odmah otili, im su se vrata pritvorila.
Kad je dola ena sa sinom nije se mogla dosta naudit gledajui onaj prizor i sluajui ta su sve pretrpjela
huda eljad. Mehmed-efendija ih doskora ostavi kod kue i djece, a on se zaputi s Alijom u Maglaj da se
stvar prijavi. Kako bijae ramazan, graanstva jo nikog ne bijae u ariji; sami vojnici hodali tamo-amo
za poslom. Oni se zaputie Numan--efendiji da potrae u njeg savjeta. Poto je i onako bilo jo rano jutro,
kod njega se dugo zadrali i on ih naputio ravno zapovjedniku.
U begovskom konaku, komu zid oplakuje talasasta Bosna, stanovae tada zapovjednik maglajske posade.
Tek to bijae ustao i odjutrio se kad mu sluga javi da mu ele ui dva turina. On dade znak i sluga uvede
dvojicu brae.
- Sto elite? - upita ih zapovjednik umiljato pa najedanput opazi u Mehmed-efendije zavijenu ruku i
priblii mu se.
Mehmed-efendija mu ukratko ispria cio dogaaj. Zapovjednik se udio pa mu se onda i na licu opaalo
koliko ga se to neugodno dojmilo. Poto je posadio brau, dozvao je slugu i davao mu neke zapovijedi.
Doskora uniao k njima kapetan koji je potanje ispitao Mehmed-efendijii o dogaaju,
163a za ovim lijenik. Odvedoe Mehmed-efendiju u drugu sobu gdje mu ovaj pregleda i zavi ranu.
- ta vam se ini, - upitat e poslije toga kapetan, -moete li poznat koga od tih momaka to su bili kod
vas?
- Ako ne mognem sviju, - veli Mehmed-efendija, mogu makar jednog.
Tada pooe svi, i zapovjednik i kapetan na cestu pred konak.
Dok su se gore zadrali, dolje se pred konakom skupila sva vojska i poredala ispred konaka da joj se drugi
kraj nije ni vidio. Kad je Mehmed-efendija vidio kako se brzo slegla sva vojska, kad je malo prije vidio,
kako se zapovjednici ude i u isto vrijeme ale to se to zbilo, bio je ugodno dirnut. On^ jt^znao da on sad
pozna sva etiri vojnika pa da ih sviju kazne najteonT^anom, njemulTee nit mogu povratit matere nje-
gove, ne mogu mu ni rane zacijelit da sakat ne ostane, ne mogu mu izbrisat iz glave onih grozota koje je
pretrpio te noi; ali opet, opet... u njemu srce jae kucalo, on gledao, pronicao u svaku crtu lica svakog
vojnika, on traio ubojicu svoje nedune majke. Vojnici stajali ukoeno, izbaenih prsa, gledali ravno u
zapovjednika. No uzalud je Mehmed-efendija doveden na korak pred svakog vojnika, uzalud se zagledao
svakom u lice, nema onog ute prosjeene brade, zelenih krupnih oiju, koga bi i na pedeset koraka mogao
raspoznat. On je njemu zadao najvie jada i muke, a oni drugi, kako su doli, inilo se njemu, jedino
pokoravajui se njegovoj okrutnoj volji, oni drugi su bili nejasni Mehmed-efendiji, njihove su mu slike
sasvim iezle iz svijesti. Ili tako pomiui korak po korak. I zapovjednik je motrio vojnike, hoe 1' se koji
moda promijenit u licu, ako ga ovaj pozna, a motrio je u isto doba i Mehmed-efendiju da vidi hoe 1' mu
poznavanje biti sumnjivo il' odluno.
Najedanput Mehmed-efendija upre prstom u jednog koji je bio deset koraka od njih.
- Ovaj je! - obazre se on na zapovjednika.
164
Vojnik je bio zaista onaj isti, krupan momak, one iste brade, onih oiju, sve na dlaku. Kad ga zapovjednik
izazva preda se i on poe govorit, Mehmed-efendija je bio sasvim uvjeren da je i glas isti onaj, koji mu se
toliko grozio prole noi.
Vojnika razoruae i odvedoe pod straom u konak, a oni odoe dalje. No brzo su stigli na drugi kraj, a da
Mehmed--efendija ni jednog vie nije prepoznao, mada je viao sumnjivih lica. Vojska se zatim razie i oni
krenue u konak.
Taj se as povede prva, prethodna istraga. Vojnik je odgovarao na sva pitanja odluno, smjelo, a priznavao
nije nita. Ko ga nije poznavao, njegove prolosti i vladanja u vojsci, taj bi s mjesta reko daje to sve gola
potvora na ovjeka prava zdrava. Starjeine su ga njegove dobro poznavale, bio je u slubi dosta taan, al'
inae drzovit, a osobito pri piu je uprav obijestan. Porijeklom je iz Crne Gore, odakle je prije nekad
uskoio, nastanio se negdje u Dalmaciji i tako pao u vojnitvo. No sve to nije mogao biti nikakav dokaz da
je on ba onaj krivac koji je to poinio, a osobito zapovjedniku bilo nepojmljivo da bi to mogla poiniti
etiri vojnika zajedno, koje Mehmed-efendija ni poznat ne moe. Zatim uvedoe Mehmed--efendiju, poto
ovog otpratie u zatvor, te ga zapovjednik poe potanje ispitivat o vojnicima. Kad ree da je ovaj imao na
glavi fes, on odmah naredi da se vojnik dovede, te sam mu pretrai depove i - nade fes, onaj isti. Vojnik
ree da je kupio taj fes da ga poalje kui svojoj kao poklon iz Bosne.
Zapovjednik prekide ovu prvu istragu, a Mehmed-efendiji ree da se nade tu poslije podne, da e komisija
ii u Trnine pa da se dotle ni mati ne ukopa.
Dok se to zbivalo u konaku, gore se cijela kasaba zgraala nad tim dogaajem. Munjevitom se brzinom
rasprostro glas o tom, dvoje gdje se sastajalo kazivalo jedno drugom to se dogodilo u Tminama. Ljudi bili
zamiljeni, dirnuti ovom vijesti, a ene lile suze za estitom Omer-efendicom, alile i hudu eljad, kako ih
je duman muio. Zato je i polo onamo
165sve to je svojte i komiluka njihova, da otprati estitu enu do hladnog groba, da utjei oaloenu
brau i ublai im bolno srce.
Kad je minulo podne, doao je itav red prvaka vojnikih u Trnine, a pred njima iao Mehmed-efendija. Po
elji njihovoj udalji se sva ona eljad koja je tu dola da se nade u pomoi, a oni sad uzee ispitivat
Mehmed-efendiju, brata mu i enu i za pojedine potankosti sinonjeg dogaaja. Razgledali ak i one bude,
kud su taneta udarila, izraunalo se da onih oko sto i dvadeset raznih dukata, koje vojnici odnesoe, iznaa
preko tri stotine forinti, prisutni lijenik gledao ranu mrtve matere, i sve se to pisalo, svaiji govor, sve na
dlaku. Naposljetku rekoe da se mati moe sahraniti, a oni krenue u Maglaj.
Prisutni hoda i hodinica latili se da spreme mrtvo tijelo a dva brata klonuli, satrveni duhom i tijelom, sjeli
u bai, gledali ko izvan sebe one ljude koji se oko njih kojase. Zaas bi im se priinilo daje to sve puki san,
mati da im nije umrla, ve zaspala, pa e sad najedanput ustat i s njima zajedno zahvalit Bogu to ih je
izbavio one oajnosti. Ali ljudi koji su tuda postajali, te one sprave koje su donesene da se mrtvac sahrani,
to im sve rastjerivalo taj prividni san i oni spoznavali ta se zbiva oko njih.
Naposljetku sve je gotovo. Njihovu majku, nedunu rtvu eno spustie u hladni grob. Uistinu je umrla! Da,
strovali je eno na preac zrno puano, strovali je mrnja, bijes... il' moda nepravedna i kruta osveta...
166
XXVII
Te veeri skupili se ljudi po obiaju u kahvu. Bilo koljeno do koljena, puno, a medu njima i Mehmed-
efendija. Ljudi bili dirnuti, oaloeni s ovog neuvena dogaaja, pa utio svak ko otrovan. Nije ni ala:
Mehmed-efendija onaki momak da nastrada, pa mati mu, staje ena mogla bit kriva kome? Osobito ta kua,
jedna od prvih, prednjaila vazda u kasabi, nikom zla ne mislila, pa na njoj da se to koli? 1 oni koji su prije
zazirali od suda, prezirali Osmanlije, pa i one nae koji se u sudovima umijeae meu njih, oni sad u vabi
gledali drugog Osmanliju, oni sad gledali Mehmed-efendiju kao rtvu njihova srtanja u sud, njihova
mijeanja s tuincem. I Osmanlije to su kome zlo inile, inile su najprije onim koji su oko njih u blizini
njihovoj.
Drugi su nazrijevali u tom poetak onih zala za koja je doo vabo da ih poini, a s tim se strpio dok se
vatra svud uguila, dok je oruje oduzeo. I tako i jedni i drugi dolazili do zakljuka da njima tu nema
opstanka, red e najposlije doi svakom tako kao i Mehmed-efendiji.
Dok su oni tako umovali, drugi su raspleli razgovor i nagaali uzroke tom neuvenom djelu, a da kako i
Mehmed--efendiji ublae tuno srce.
- To je, brate, osveta za Ahmeta! - stoje digo puku na vabu, - osijee jedan.
- Otkud bolan! - drugi e. - Zar da se osveuje materi za sina koji je i nju ucvilio odlaskom svojim, to mi
svi znamo.
167- Ma doveli ih dukati, ljudi, ta vi govorite! Doli da im otmu ono dukata, a onda htjeli ih poubijati, da
ukriju trag svoj, bezbeli, bojei se sebi.
- Ni jedan nijeste pogodili! - pohiti Avdaga, prvi kom-ija Mehmed-efendijin koji taj as prispje na
razgovor. - Ja bih, veli, dao glavu svoju da je to neije tue maslo.
Svi svrnue oi u njeg, a on nastavi.
- Evo, da vam kaem neto! Kad sam danas poao u Trnine, udarih odavle kroz Varo. On dvoje Joso i
Andua sjede pred svojim kuama i razgovaraju preko puta. "Eto, veli, ona, i ne gledaju u me, i Omer-
efendinica bi i proe, a i sin joj umalo daje osto!" "ta e", na to e Joso, "svaija sila za vremena!" a ona
doeka: "I oni su dosta zla poinili."
- To nije istina, daje sve! Mehmed-efendija daje nekom zlo inio ili kogod njegov? To more rei, koje
izgubio i obraz i pamet!
Mnogog je ozlojedila ova potvora, pa istom sad vidjeli ta moe uinit mrnja i obijest; al' koliko god im je
to krivo bilo, ipak razmiljajui o Mehmed-efendijinoj prolosti, o njegovu ocu i njihovu prijateljstvu s
vlasima, saaljevali ga samo, a Mehmed-efendiji, mjesto da se tuga ublai, bolilo ga sad dvostruko, jer je i
prije iekivao takve prigovore za njihovo prijateljstvo s vlasima, a znao da nikad prijatelj takom nedjelu ne
moe bit zaetnik. Jo ni on pod istinu ne zna odakle je to sve poteklo, to e se valjda istragom pronai; no
kad bi i bilo tako, on zna kako nijesu oni jednakih misli i udi da tako ni Varoani svi ne mogu biti
zaetnici toga djela, koje se ba na njegovoj kui skolilo. Ali bilo bi uzalud i ne bi bilo umjesno da on, koji
je sve to pretrpio, da on sad ispravlja te misli njihove, ta to bi bilo u oima ljudi braniti dumana svog.
Sjutri danje Mehmed-efendija naao ovjeka teaka estitog Ibria da dovri onaj poso u Tminama. Juer
kad mu majku sahranie, saletjee ga roaci i komije, da se odmah "dok su jo ivi" presele u Maglaj. On
ih je posluao, pa sad nije se mogla ostavit kua i nedovren poso, valjalo je nekog
168
najmiti da se osui baa. Tog jutra odvede on Ibria u Trnine, a Alija ostade sa snahom u Maglaju. I oni
bili od jueranjeg dana umorni, a onom alou uprav satrveni. Al' zato je sad puna kua kona, rodica i
prijateljica koje su se pourile na alost Mehmed-efendijinu, da oplau estitu Omer-efendinicu, da utjee
tunu eljad. Sve su se skoro obredale na alost, a medu njima je dola i Ajia sa svojom majkom. Alija je
mi-mogred vidio i odmah je opazio kako se za ono kratko vrijeme silno promijenila. Neto je sirota
promakla ko daje bolovala, a oi joj podbuhle od silna plaa. Jadnica ula je sumnjivu vijest za Ahmeta, da
je poginuo; no trebao se kogod naalit da ona pod istinu primi. Nije mogla ni imala zgode da kogagod upita
za Ahmeta.
ene su sjedile u jednoj sobi a u drugoj Alija s Mustafom i jo nekoliko djeaka iz komiluka. I djeca su
bila dirnuta ovom alou, pa se tu sad nije veselilo i zabavljalo kao obino, ve svi utili, a samo Alija
tugaljivo priao doivljaje one kobne noi. Najedanput outie oni topot konjskih kopita u avliji. Alija brzo
istrka na avliju. Pred kuom je stajao njihov Lazar, a za njim konj pod tovarom.
Kako je estiti Lazar bio ovjek lijepe udi, odan svom gospodaru, tako je i taj tovar, to ga dotjerao, bio
prva tretina od kmeta agi nakon ove promjene dviju vlada. Dotle su izdo-lazili seljaci iz najudaljenijih sela
u Maglaj, vidjeli vojsku, ovu promjenu, pa kako niko nita ne ree za tretinu da se i nadalje daje ili ne daje,
a bijae usto ljudi koji napunie seljacima ui da ova promjena i nije nita drugo nego da se svak izravna, to
seljaci jednim mahom i postae svoji gospodari, a age se ne usudie po svoju tretinu. Ali Lazar to nita nije
uo, on je svoje age ljubio i tovao, a u ovo doba godine znao da se u njihovu ambaru staro izmaklo, a novo
ne prispjelo, pa natovario nove enice i dotjerao svom agi. Sve je selo graknulo na njeg, grdili ga i psovali,
al' on i ne obazirui se zamae za svojim konjetom u Magfaj. - ,
1691]
Kad otovari enicu, izvue iz svog torbaka nekakav svenji, pa ga prui Aliji, obzirui se okolo da ga ko
ne opazi.
- Jedan seljak, koji je bio s Ahmetom u boju - proapta Lazar, - alje vam ovo neto Ahmetovo, da znate
daje odista poginuo.
Siromah Alija jo ni iz daleka ne bijae zaboravio majke svoje, jo se ni oporavio nije od onih strahota, koje
su pretrpjeli one veeri, a evo sad tune istine za brata, evo nove tuge da je i njeg izgubio.
Odnese svenji u kuu i predade ga snahi. Sve su prisutne ene pustile suze i oplakivale ovu trostruku
alost, to se zbila u ovoj kui. U svenjiu bijae Ahmetova hamajlija koju je vazda nosio uza se i uio kad
bi dopro, a usto nova, nepoharana evra. Sve su ene plakale, a u udu gledale evru, a i Ajia bila
potresena ovim glasom. Al' kad ona, suzna oka, smotri i poznade svoju evru, koju na rastanku dade svom
dragom - nesuenom, srce joj se potrese, krv navali u glavu; ona ciknu i klonu za majku svoju...
ene su potpuno razumjele hudu Ajiu, pa jo vema plakale, a ona slomljena, satrvena, grudi joj neto
stisnulo, pa se zaas razabrala i pozvala majku da idu kui...
U to doba, kad se i Mehmed-efendija povratio iz Tmina, iao arijom vojnik i gdje bi koga sreo, pitao za
kuu Meh-med-efendijinu. Ljudi se snebivali od uda. "Bud su ga, veli, onako ucvilili, ta hoe opet od
njeg?" Al' niko se ne usudi da pita vojnika zato trai Mehmed-efendiju.
Mehmed-efendija se povratio iz Tmina, tek da sad odahne, kad ga snae nova alost: smotri bratovu
hamajliju. Dakle je u istinu poginuo! jecao on pod utiskom ovog runa, istinita glasa. Sad mu se
podvostruila ona tuga, alost za majkom i bratom poklopila ga, srce mu cijepala.
U taj je as pokucao vojnik na njihovim vratima, Mehmed-efendiju obuze nova briga, al' brzo mu odlahnu
kad u: kako ga pozivaju dolje u begovsku kuu gdje je bio vojniki sud. On je znao da e se sad povest
istraga, pa ga to malo i
170
utjeilo. On se doskora zaputi s bratom i enom dolje u sud, a ljudi po ariji aptali s uha na uho i gledali
pusta jada od prava momka.
Povratie se tek u podne i rekoe, daje dotle ispitan samo Mehmed-efendija, koliko se pomno vodi istraga.
Tako su oni iz dana u dan odlazili punih dvadeset dana, a nikad da se sukobe s ubojicom il' saznaju: da li je
priznao in i prokazao drugove svoje.
171XXVIII
Ajiu je teko potreso onaj as kad je smotrila Ahmetovu evra. Ona nijema evra donese joj crn, al' istinit
glas o Ah-metu da je zbilja poginuo. Njezina cijela dua, sve njeno bie njeno bijae satrveno pod utiskom
silna ustva, teke tuge. U prvi mah provodila vrijeme u plau, u tuzi, misao joj bila zaokupljena samo za
Ahmeta. Njega nema vie, on je uistinu poginuo i ona samo lije suze, sui se. Jedina huda mati znala za
tugu kerinu, pa samo lebdila nad njom, strahovala. Kako daju utjei, ta da joj govori kad onoj tuzi utjehe
nema! I njiha dvije tako tugovale. Ajie isto nestajalo, ona vehnula ko njean cvijetak na arkom suncu.
No majka se ipak nadala, tjeila ker, samo da ju kakogod razgovori, da tugu ublai.
I Mustafa je bio tuan sa sestre svoje. On je nju volio, jer je ona njeg ljubila, pa se isto njena tuga dojimala
njeg da bi i on bio sjetan u nju gledajui. Jedini Muharemaga za to nije znao. Ta on je i onako vazda bio
svoje udi, malo govorio, a osobito djeci svojoj; a kako jo pregrmie ovi dogaaji, on posve nekako
prevrnuo. Kod kue vazda utio, a vrijeme najvie provodio u ariji, u kahvi.
Mehmed-efendijin je dogaaj davao dosta povoda da se u kahvi naklapa kojeta to bi ovjeka samo
ogorit moglo. Onaj silni promet u ariji nekako je prinukao mnoge da se late kakva bilo posla, a u kahvi
bi onda ostali samo oni koji nijesu marili da to steknu, oni se vema brinuli o tom: ta e bit od svega
ovog, to se evo jo i sad kuha. Puka je
172
prestala u okolici, a koliko se moglo ut, i u svoj Bosni. Svi su krajevi zauzeti pa se sad moglo svata
nagadat o onom, zastoje dola uope austrijska vojska. Jedni ipak oekivali da vabe istom nestane jednog
dana; drugi govorili da je doao na tri godine; ali Mehmed-efendijin dogaaj kazivao im da su doli da
izvre ono to Osmanlije nijesu mogle - da nas unite. A kakva ti je razlika izmeu Osmanlije i vabe? Ni-
kakva! Oni idu na zlo, oni rade nama o glavi, pa bili mi uz njih uza sud ili ne bili. Tako bi se oni daleko
zaveli.
Ba u te dane ilo je jedno odjeljenje vojnika arijom sa nataknutim bodama, znak da nekog vode il' idu po
koga, ko je pao pod neku sumnju. Ali kolikog iznenaenja, kad ljudi usred vojske smotrie estitog Ibria!
Bio je siromah prestraen i zabrinut. Vojnici zakrenue u grad i odvedoe Ibria.
Taj mali, novi dogaaj baci svijet u brigu. Niko nije mogao ni pomislit daje Ibri emu kriv; to je on
nastrado s onih nesretnih Trnina, u kojim je za hatur Mehmed-efendije otiao da onaj posao dovri. Najgore
je bilo Mehmed-efendiji. Djeca Ibrieva dotrala plaui, cvilila Mehmed-efendiji: to im unesrei oca, to
ga posla u onu kobnu kuu da i on zaglavi ko to su i oni. Njemu je bilo teko, al' se nije mogao odvait da
moli gdjegod il' da pita za Ibria, jer je to u svezi s njim, njegovim imenom, posjedom; strahovao da
spomene ono ime kojim se nazivalo njegovo selite i kua nad kojim, kako mu se sad ini, vije se crn oblak
i hoe da uniti i nju i sve to je u njoj. Zaas bi ga obuzele misli, pa bi posumnjao u samu pravicu nove
vlade, al' bi se brzo povratio i sam sebe uvjeravao da e se to sve po vremenu raistiti, da e on ostat ist i
prav ko to je i jest, a krivci izai crna obraza. Moda je to sve zbog Ahmeta? Ne, to on ne moe da vjeruje.
Ta bilo ih je jo, koji su digli puku, al' su ili izginuli ili zarobljeni i poslani nekud u suanjstvo, dakle svi
su okajali tu svoju neposlunost, to se po zapovijedi stare vlade ne pokorie novoj. No ta on i njegova
kua ima da okaje, to je on ikad ikom
173skrivio? To gaje peklo i muilo, al' ipak nadao se, pogledao da pravica izbije na srijedu.
Minu podne, pa i mrak pade, a Ibria nema iz grada. Sjutri dan odvai se jedan brat njegov pa ode u grad da
pita za njeg: ta je skrivio; ali mu se straa ne dade ni pribliit. "Da nije neto skrivio", - veli mu jedan
vojnik, - "ne bi ga ni zatvorili. Ti mu ne moe nita pomoi, pustit e ga valjda!".
Tmine opet ostae puste. Mehmed-efendija nije ni mislio da bi mogao nai koga ko bi mu dovrio onaj
poso. Kako je svijet zazreo, ini mu se, kad bi ih kome poklonio da ne bi mogao nai muterije. No bilo je
ipak ljudi koji nijesu tako mislili. Sijedi je Mustafa Dikedija tvrdo vjerovao da se prije smrti ne moe
umrijeti, pa se stoga on ponudi Mehmed-efen-diji da dovri poso. I sad opet nastao razgovor u kahvi, na-
gaalo se, al' se na kraju svodilo sve na jedno da e red doi svakom ko to je eto Mehmed-efendijinoj kui.
etrnaesti dan pustie Ibria. Kad je po miljenju svoje brae umakao oitoj smrti i povratio se djeci svojoj,
obasulo ga stotinu pitanja, ta je skrivio, zato ga zatvorie?
- Zatvori me vlae jedno! - odah 6 on uzrujan. Sve otvorilo oi i zinulo sluat, a on pripovijedao.
- Prije na dan nego e me zatvorit, vidim ja onog uricu Anduina, gdje neto kolii oko Tmina. Hajde,
mislim ja, trai krave ta li. Kad evo ti drugo jutro kumpanije vojnika i ono pred njima, uprav k meni u
bau. "U tebe", veli im starjeina, "ima oruja". - "Nema", ja u. "Ja sam preo svoje oruje". Oni se
obazree na uricu, a ono zaklikti: "Ima, ima, eno gore u ivici". Svi podosmo gore, a ono nas zbilja
navede i mi naosmo dvije puke i sablju.
- Ko da ih je ono podmetnulo! - prekide ga jedan.
- Uzalud moje zatezanje, uzalud zakletva; mene spratie etrnaest dana u grad!
Ljudi se tome udili, u mnogom kipjela krv od srdbe na ovu podlost; al' se mnogom i rasvijetlilo, sad
vidjeli odakle potjee ono zlo koje su pretrpjeli i koje i sad trpe. Govorilo
174
se o tom zadugo, a bilo svakakvih misli. Jedni su gledali sve zlo u ono nekoliko varokih kuica, a drugi,
medu kojima je bio i Muharemaga, mislili da je to samo poetak onog zato je dola nova vojska, da se
biva trijebe turci. Stoga zamiljali da njima tu nema opstanka i osjeali se u svom domu nekako
privremeno. No jo je silan promet, velika vojska prolazi, druga dolazi, jo se nita nije oporavilo od one
promjene vlada, pa nekako niko nije mogo odluiti da poduzme to ozbiljnije, a pogotovo selenje preko
granice.
No dobar dio graanstva nije imao kad ni da razmilja o tim stvarima. Mnogi je svijet prolazio uz Bosnu,
noivao tu, a da se i ne broje oni silni radnici koji su tu gradili vojnike barake, staje, razni drugi trgovci i
silna vojska. Troilo se sve, a pod dobru cijenu. Istom opazi jednog dana, a na ravnoj ledini, gdje se nekad
djeca igrala, podigla se zgrada, a u njoj puno svijeta, zveka aa i tanjira, para ko pljeve. Svijet na, koji
nije imao kakva posla, objesi ruke pa hodaj tuda i gledaj ta se radi. Tuda bi se gdjekad kojasio i Alija s
Mustafom. Njiha dva bili uvijek zajedno, razgledali ona strana lica, novotarije kojekakve, a bilo bi tu
svata, to bi njih zanimat moglo. Tako Alija pomalo zaboravljao onu tugu svoju, oni bili veseli to se opet
sastali, a Mustafa, kad bi se kui povratio, snudio bi se vidjevi sestru, jo uvijek sjetnu i tunu.
Onih nekoliko dana majka je lebdila nad svojom keri. Na silne majine rijei i razgovore, kojim je htjela
da joj utjei srce, ona se naoi otresala tuge i poneto se laala posla; al' sve radila s uzdahom, vazda sjetna,
nujna. Jedne veeri tugovala ona zatvorivi se u svoju sobicu, a tu najvoljela provodit vrijeme, jer je bila
sama. itava joj se prolost nizala u pameti pa bi joj se i nehotice oi svmule na prozor gdje je razgovarala
s Ahmetom, gdje se zadnji put rastali. Zaplivala u prolost, pretitrala sve u svojim mislima koje bi je onda
dovele do najnovijih dogaaja, a tu bi onda srce njeno jae zalupalo, onda bi sva pretrnula, pa... onda opet
uzdah, suze. Tada bi joj se naplele one njene sanjarije, one slatke nade u
175budunost, kako je mislila biti sretna, kako joj Ahmet aputao onako slatko umiljato; ali... Ahmeta
nema vie i - sve je svreno... Ostala je sama ona, a tuna je misao samo vee sa nezaboravnom prolosti. I
ona je plakala, dugo plakala...
Sjutri je dan ustala Ajia malo vedra lica, ko utjeena. Sino je tugovala, dugo nije zaspala, bila u nekom
polusnu; al' je ipak iza tog okrijepio dubok, sladak san. Ustala je nekako bistre due, srce joj nekako
umireno, jer - ivo joj jo lebdi pred oima slika; ona je na snu vidjela svog Ahmeta. On joj se ko smilovao,
doao daje utjei. Boe! kao sad da ga gleda, lijep, umiljat, a zaklinjao joj se da mu je ona jedina na srcu,
daje zaboravit nee nikad - do vijeka. I ona je to njemu rekla; i ona se njemu zaklela da ga nee zaboravit,
da mu se nee iznevjerit, rekla mu da e ga ekat dok je iva.
Ah! Eto, na snu mu rekla to i na javi misli, osjea, da ga ne moe zaboravit, da je samo njegova i niija
vie, kao to se i on njoj zakleo. I ona se u taj mah trznula kao da se sjetila neeg. On je zbilja eto odro
svoju rije, on je zaista poginuo, ostao njoj vjeran... A ona? Uzdahla, zaklela se i sad da ga zaboravit nee,
da e miTosTaT vjerna, da joj je na srcu samo on -jedini... a bistra suzaj dubok uzdah bijahu svjedoci tih
rijei... '
; '
hT{

176
XXIX
Mehmed-efendija je redovito iao na presluanje, a s njim i ena mu i brat, pa kad im jednog dana rekoe
da je istraga svrena, sve izvali oi ta e sad biti od ubojice njihova. Dan po dan i mjesec proe, a glasa
nikakva. Ubojicu njihova esto viali kad bi ga pratila straa, itava ga ve kasaba znala, a on vatrenim
oima sijevao na sve strane. Najedanput rekoe da su ga otpratila etiri vojnika s bodama, prevezli se s njim
i sjeli u kola, pa niz Bosnu. Odveli ga nekud u veliku kaznionu, rekoe jedni, a drugi opet: kako hoe tamo
negdje da ga pogube. Mehmed-efendija je jo uvijek ekao osude, a ekali su to i mnogi drugi, kojih se to
nije ticalo. Pa i sami Muharemaga, koji je klonio glavu od ove kue, i on nestrpljivo oekivao osude. Ako
krivac ne plati ivotom toga svog ina, govorio njemu njegov prijatelj Salihaga, onda se vidi daje poslan od
same vojske.
Dan po dan, nita. Od ubojice nikakva glasa. Tada ljudi istom uzeli zlo na oko. Sad istom nazrijevali ta ih
eka sviju, pa se poelo pogovarat o seobi, da ovdje nije stanka. Jedino Numan-efendija uvjeravao ljude da
je to jo ratno doba, a u drugu ruku, veli, da nije bilo ni dovoljno dokaza da se krivac osudi. Ali ga oni
nijesu sluali, jer znali da je i on vazda bio uz Osmanlije, uza sud, pa je i sad uza vabe. I Mehmed-efendija
je ko i otac mu uvijek u sudu, a osim toga uruje s vlasima, pa eto ta uradie od njeg! To su oni mislili, a
nijesu htjeli da mu to reknu, da mu uveaju tugu na srcu. Tako se
177provodilo vrijeme i neprestano govorilo o Mehmed-efendijinoj istrazi, pa onda svodilo sve na jedno: da
se ovdje ostat ne moe. Osobito bacilo ljude u brigu i neko ogorenje kad opa-zie kako neki varoani
uprav poeli prkosit za onog ubojicu, to ga odvedoe, a ne pogubie, kako se to mislilo. Oni se jo nijesu
zapravo ni rastrijeznili od one radosti koja ih obuze dolaskom nove vojske, pa sad hodali arijom i oito
prkosili, izazivali ljude da im tako poveaju ogorenje. Drutvo, u kom se nalazio Muharemaga,
opominjalo sve oko sebe da vide kako se Varoani osveuju, pa sad nek opet srce ko hoe i u sud i sa
vabama nek se dri ko i s Osmanlijom, i s vlasima nek se prijatelji, al' nek sad vidi kako oni i prijateljstvo
uzvraaju. To je Mehmed-efendija znao, makar da to njemu u oi nijesu govorili, pa ga to bolilo; al' uvijek
se nado, uvijek pogledo da pravica pobijedi.
I Muharemaga bi napunio ui u kahvi, pa dolazio kui nekako ogoren, mualjiv. On je od prvog dana
krivio Os-manlije, prezirao od uvijek one nae ulizice Osmanlijama, a sad nekako saaljevajui osuivao
Mehmed-efendiju, koji je preko tog i s vlasima surovo, pa ga sad sve najedanput stiglo. I to je on jedan put
rekao eni svojoj, koja je gotovo svako jutro kad bi kahvu pili, alila estitu Omer-efendinicu i njene
sinove. On nije mogao trpjeti dalje, rekao je da ih je i njemu ao, ali da se nikom nije svialo ono njihovo
prijateljstvo s vlasima.
Te su rijei Ajii srce cijepale. Ona nije znala nita drugo nego alit nesuenu svekrvu svoju, majku
Ahmetovu, alila cijelu kuu, a nije znala da je to tako zlo, to su oni inili. Ona je od to doba jo vema
alila itavu onu kuu.
Majka je tako govorila s Ajiom a radovala se, to joj se inilo da joj se ki oporavlja od one tuge. U zadnje
vrijeme poela je i izvodit sa sobom kojekuda u komiluk, gdje bi bilo jo djevojaka; al' Ajia se nekako
ustezala od hodnje. Ona najvoljela kod kue, zabavljala se vazda poslom. Kad bi se Mustafa povratio kui,
ona bi se s njim ugodno razgovarala,
178
pitala kud je hodao, ta je vidio, a on joj pripovijedao, kitio, ta je sve mogao vidjet toga dana. I Mustafa
njoj bio ugodan razgovor, ona ga volila i brinula se sad vie za njeg, gotovo vie neg mati mu.
Tih dana Mustafa bi se dugo zadrao kod Alije. Jednog jutra poli njih dva tu u komiluk, gdje su bili
vojnici u jednoj kui, pa se svako jutro vjebali u irokoj avliji. Vojnici vidjeli, kako to djeake zanima, pa i
njih veselilo i javljali im se. Jedan razgovarao s njima kojeta, pa ih naposljetku pitao da li ue to, znaju li
pisati. I oni mu oba napisali svoja imena, kako su jo u rudiji nauili al' vojnik ni slovca jednog da proita.
Kad on vidi da je to turski, on brzo skoi i donese im knjigu, iz koje e oni nauit njihovo pismo. Oba
uskliknue od asovita uzbuenja. Nauit njihovo pismo! to je bilo za njih zamamljivo i lebdilo im pred
oima.
Listali knjigu, zavirivali u svaki red, u svaku rije, htjeli nekako na silu da prodru u sadraj njen, da
asovito rijee tajnu koja se krila u mrtvim slovima. Vojnik otvori knjigu i poe im kazivat slova, a oni pod
svakim napisali turski. I oni oba odnijeli knjigu Alijinoj kui gdje su mogli biti sigurni da ih niko ne
pometa. Ili putem, ta poskakivali od nekog ushienja, a trnuli i zazirali od svakog kao da e im ko otet ovu
radost, ko da e ih ko pretei u tom. Ta nauit njihovo pismo, moi se onda svakom pohvalit, to je njiha
zanijelo!
I uili su slovo po slovo, a od silne radosti ne vjerovali sami sebi da pravo itaju, traili ta slova na drugim
stranicama, da ih poznaju, pa onda pokuavali, da ih i napisu. A koliko veselja za njih kad oprezno
nabadaju slovo po slovo proitae prvu rije! U isti as i radost i iznenaenje! Nekoliko asaka gledali
jedan u drugog od silne radosti, onda opet listaj i trai, da jo koju rije sastave. Kad god bi zauli u drugoj
sobi govor il' tutanj kakav, munjevitom bi brzinom turili knjiicu pod jastuk. Nijesu mogli unaprijed znati
ta bi im stariji rekli; al' znali su toliko da ue "vapsku" jaziju, pa krili to ko zmija
179noge. Ako bi im to oni i odobrili, bolje je da saznaju poslije kad oni naue bar ono dokle je vojnik
zabiljeio.
Sjutri dan otili su svom vojniku - uitelju i kazali mu dokle su nauili. On se udio, a i radovao to djeaci
tako napreduju. On im iskaza slova do kraja, a oni se taj dan zapute u polje i tamo su uili cio dan bez
prekidanja. Pred veer su znali napisati svaki svoje ime, a slijedeeg dana ree im uitelj da su nauili sva
slova, a dalje da ni on ne zna.
Od to doba ee se sastajali, ve itavu knjiicu proitali, pisali kojeta i arali, pa sad zaprli, jer nemaju
ta da itaju, ne znaju ta da piu. No oni ipak provodili tako vrijeme u zajednici, sad se sjetili i svojih
rudanskih knjiga, pa sravnja-vali ova dva pisma, a lica bi im zasjala od silna veselja kad pomisle: rijetki su
njihovi vrnjaci koji i jedno pismo znaju, a oni - dva.
I Alija nije mogao odrat da se kome ne pohvali. On se ve odavna upoznao sa slugom nekakva gospodina
to je tu u komiluku mlijeko kupovo. Sluga se udio djeaku kako je brzo nauio, pa to kazivao kod kue
svom gospodinu. Kad je drugo jutro doao po mlijeko, donio je Aliji od svog gospodina lijepu knjigu, punu
pria i pjesama. Tim su se njiha dva zabavljala, i
180

Kasna je jesen. Snijega jo nema, aF zemlja smrzla, zrak suh i otar. Mehmed-efendija hodao jo zavijene
ruke, radit to i da je htio, ne bi mogao. Lijenici mu kazali da e ostat malo sakate ruke, a da treba da se
uva studeni. Zato on rjee izlazio iz kue, a tu bi mu se esto navratili prijatelji, Nu-man-efendija, Avdaga
i drugi. Kad bi izaao koji put u ariju, sretao po itave hrpe vojnika, a oni eu od duana do duana. Kad
bi Mehmed-efendija mitio mimo njih, uo bi mnogi put njihov razgovor:
- Vidi! - rekao bi koji vojnik druini. Ovome je tur-inu Crnogorac ubio mater!
- I njega eno ranio! - drugi bi dodao. ...(. - Lopov! - grdili vojnici.
- ta mu je ena kriva?
To bi Mehmed-efendiju razgovorilo, kad bi vidio kako i vojnici preziru krivca i ubojicu njihova. No vojnici
su to zaista inili s dvostrukim razlogom, stoje on, vojnik, pucao na ensku glavu, a u drugu ruku ionako ga
prezirali, dok je jo u vojsci bio, pa se ak oveselili kad ga zatvorie. Osobito njegovo odjeljenje, kom je on
bio vodnik, strepilo od njeg. Bio je u slubi taan i strog, al' inae u privatnom ivotu opak i obijestan. Zato
su ga i izbjegavali svud, nigdje nije bilo vojnika u krmi, gdje bi on bio.
181To bi Mehmed-efendiju utjeilo; to toliko bi on saznao za ubojicu njihova, a inae nit izbijao glas o
osudi, nit se on usuivao da pita gdjegod.
Jednog dana doe k njemu jedan sin Buljubaikin i opomene ga da onu ogradu u Tminama skloni kud, jer
daje zimno doba: mogla bi se raznijet ko i svake godine. Mehmed-efendija sasluao momka, al' bi volio da
mu se nikako ne govori o Tminama. To je ime dozivalo njemu tune uspomene u pamet a on na silu htio da
to zaboravi. Al' odrei se svog dobra, okrenut od njeg glavu, to se opet nije moglo. I on naposljetku najmi
tri konja da sjutri dan prenesu ogradu.
Ranim jutrom zaputio se Alija s kiridijama u Tmine. Magla se istom bijae rastupila, a iza brda pojavilo
crvenkasto jesensko sunce, kad oni zaokrenue kroz Varo, gdje je jo sve spavalo. Kad bijahu nadomak
Varoi, nikoe im pred oima Tmine sa golom baom iz koje viri krov kuni. Alija je to sve preletio
jednim mahom, a misli mu se svmue na nedavnu prolost. No ne dade mu se dugo razmiljat jer je opazio
gore neto to ga vrlo iznenadi. On je toboe uza se nosio klju kuni, da tom prilikom i kuu obie, a taj
as eno iz kue se vije dim, kao da ima neko u njoj. Kad je i kiridije upozorio na to, oni svi iznenaeni
pohite i doskora se maie Tmina, pa se urili uz brdo tvrdom ledinom.
Stigoe pod bau, al' sve pusto. Iz kue je sukljao tanak dim, no oni ve uli i prasak vatre. Ne asei asa
jumue kroz bau, kad se svi zapanjie od uda. urica, sin Anuin iz Varoi, provalio duvar kuni, pa u
njem naloio vatru; i sad se izmako, pa gleda kako eper puca. Kad njiha smotri, stie iznad kue onamo
prama gaju, koliko ga noge nose. as-dva, oni se izgubili. Dva momka i Alija htjeli sad da se natisnu za
vlaetom da ga pitaju: to podbaci vatru pod tui krov, al nije bilo vremena, plamen skoro da obuhvati sav
duvar, a prihvati li krova, kua je onda u plamenu. ta e? Za kuom je bilo vreoce odakle se voda nosila,
suda nigdje,
182

pa se kiridije latie kapa svojih, te nosi i pljuskaj vodu u duvar, i tako ugasie vatru.
Alija se pouri kui da javi bratu taj dogaaj. Mehmed--efendiju to nije samo iznenadilo, ve ga ak
dirnulo, porazilo, da mu je teka nekakva tuga srce stegla. Htjela se dakle njegova kua da pretvori u pepeo,
krivac je vien, zateen na djelu; sve je bilo jasno. Obuzelo ga neko tugaljivo ogorenje, misli ga salijetale i
dovodile u sklad sve, to je pretrpio one kobne noi, ono okrivljenje Ibrievo, pa sad ovaj pale kuni. On
znao da se ljut duman krije za onim djetetom, uricom, ta prstom bi mogo uprijet u njeg, a taj dumanin
ustao da prevrne njegovu kuu, da ga uniti i njeg i sve njegovo...
On vidi da je njegova kua najvie pretrpjela mimo svu kasabu, no jo ga vema bolilo to je vidio onog
dumanina kom on nije nita skrivio, a koji je ustao na zlo, koji mu se sveti a nema zato, koji mu o glavi
radi...
Mehmed-efendija je uzrastao u oinoj kui, u milju i obilju, bez ikakve brige, a nije se nauio podnosit ni
mrka pogleda, ni otre rijei, ve bezbrino provodio svoju mladost, pa udario i u pie, a da se to bolje
zabavi sa drutvom svojim. Njegova i onako blaga ud nije nauila podnosit ni lakih udaraca od onih koje
je pretrpio, al' u ono vrijeme tjeili ga prijatelji i on se odrao da ne potrai kakva oduka svojoj tuzi i
tjeskobi. Al' ovaj ga zadnji dogaaj porazio, nije ni mislio da potrai zatitu dolje u zapovjednika pred
kojim je stajao nekoliko puta, a vazda nekako skromniji i satrveniji i od najveeg krivca. Tog asa nije
mogao vjerovat da bi to mogao biti zadnji napadaj na njeg i njegovu kuu, a poto se sve to zbivalo vazda u
Tminama, on brzo stvori odluku makar da ta kua i zemlja ne mogu bit uzrok njegovoj kakvoj krivnji il'
ijoj osveti.
Sjedio dugo i tako sam u sebi razmiljao, pa onda dozvao Aliju i dao mu nekoliko zapovijedi. Alija je
doskora otiao u ariju, naao telala arijskog i poslao kui, a zaputio se onda drugim poslom, to mu je
brat naredio. I makar da se potpuno
183pokoravao bratovoj volji, ipak dugo je oklijevao da ue kud je poslan. Najedanput ispade odnekle preda
nj Avdaga, kom-ija njihov, pa kad smotri Aliju, nekako zbunjena, saletje ga pitanjem: kud je poao, ta li
trai. Djeak zamotavao, mrsko mu bilo da kae Avdagi pravu istinu, a ovog poduzimala sve vea sumnja.
Naposljetku sazna on od Alije da ga je poslao brat po rakiju, da tim toboe razbije tugu svoju. Avdaga spo-
pade djeaka za ruku, pa upravi s njim kui njihovoj. Putem on saznade za novi dogaaj u Tminama, to je
i uzrok da je Mehmed-efendija posegnuo za pie.
Avdaga je ovjek od starih ljudi, pun savjeta za mlade, ali i velik neprijatelj svih novotarija. On se od
uvijek dobro pazio s njihovom kuom, a jedino to se njemu njihovo nije svialo bijae ono njihovo
potucanje po sudu, kako je on nazivao slubu za prijanje vlade. Kad ue Mehmed-efendiji, ne bijae ni sio
a zasu raskolaenih oiju:
- ta ti je, pobogu brate?
Mehmed-efendija tunim okom pogleda prijatelja, a ni rijei ne izustio. Znao da e Avdaga sad prosut
itavu torbu svojih savjeta koji ne mogu utjeit srca njegova.
- Sretoh evo dolje u ariji brata ti, - poe opet Avdaga,
- pa ae u mejhanu! Je si 1' ga ti poslao?
Mehmed-efendija utio.
- Ej moj Mehmed-efendija, ali ti si lud! - naklopi se on.
- Vi, mlade dananja, punei njima kese, a ispijajui njihove ae i ustovarili ste ih na vrat sami sebi!
Ostavi se, bolan, zar se dozvo nijesi! Zar dumanu kesu punit!
Mehmed-efendiji je bilo gore, tjeskobnije. Nije mogao da mu kae da on ne pije da njihovu kesu napuni,
ve da tugu svoju razbije. No znao je to Avdaga i bez njeg, znao je to Mehmed-efendiju taj as boli pa
opet nastavio: .- - Bili vam zapalili kuu, je li?
- Ja! -potvrdi on. *. :
- Pa! Tim da im se osveti? Kam'siid, to m*ui du-mane? > ,-. - . . *:,
.-/
184
- Neu! Prolazim se svega!
- Ja ih se ne bih proso! Ovo nije vie "ratno doba" Nu-man-efendijino; pa naposljetku da i jest, ja mislim
da se opet ne smije palit tue dobro!
Oni uprav u razgovoru, a Numan-efendija upade k njima. Domain usta spram prijatelja, a ovaj, tek to
sjede, u udu pogleda u Mehmed-efendiju, pa upita:
- Ma je 1' ono istina to ja uh u ariji? Mehmed-efendija pogleda u njeg, ekajui pitanja.
- Da Tmine prodaje?
- Jest! - potvrdi on tiho.
Avdaga sad istom zagalami. On nije ni znao da se Tmine ve prodaju, a Numan-efendija opet nije znao
zastoje Avdaga doao. I tu se sad raspleo razgovor. Oni krivili Mehmed-efendiju to je tako podlegao, da se
ak s Tminama rastane. Ta prodati ono selite tako je kao odrei ga se, jer onakog mjesta, a na kunom
pragu, nema u daleku. Osim tog, ta e rei i dumani? Smijat e se! Naposljetku ga savjetovali da da Tmi-
ne kome u zakup; al' on nee toga, bojao se ne bi rad bio da iko nastrada njegovom krivnjom, na njegovoj
zemlji. Oni mu govorili, al' uzalud. Mehmed-efendija se nije dao odvratiti od svoje nakane. Tmine su
njemu zadale toliko jada da bi ih se odrekao, rado zaboravio, kad bi mogao. Ali od pia ga ipak prijatelji
odvratie. Duboko su mu se u pamet uvrtile one Avdagine rijei: "Ne, bolan, punit dumaninu kesu! Tim bi
mu pomogo, da ti zada veeg jada, da te upropasti...!"
Tmine se prodadoe. Kupi ih Ferhat, onaj teak eljeznih ruku, jake miice, koga nikad zora ne zatee u
postelji, a po mraku se vraao s posla.
Ba odmah prvog jutra zametnu se on sjekirom, kako je vazda obiavao ii u njivu, pa okrenu u Tmine.
Kad bi kroz varo, smotrit e pred kuom starca Mitra, oca Arsenova, pa
185ga pozdravi krupnim svojim glasom da je uo sav komiluk. Starac mu se ozva, pa odmah pritae
smijeei se, tek da rekne koju:
- A kud si mi se to podigo sabaile?
Ferhat kao daje to i oekivao, zastade pa odvrati:
- U Tmine!
- A ja zbilja! - dosjeti se starac, - ti si pae kupio Trnine.
- Jesam, ja.
- E, neka, neka, dabogda s ajrom da ti bude!
- Dabogda, stari! - prihvati on.
- Neka, neka, dobro je selite! Ne ali to si dao para!
- I ja mislim! Pa podoh evo da obiem malo, da vidim... Valja obilazit svoj zirat, a...
- Treba, treba...
- A ionako, vjere mi, ima svakakva svijeta, a ograda je, kua je pa...
- Treba, ja kako!
- A ja... - mai se sjekire, - sobom sudim, kad udari ko u moje. Ja dok sam iv, ne dam u svoje, a vabo
ako e muketat, neka - meni je svakako jedanput mrijet.
Starac se Mitar na silu smijeio i odobravao glavom, tek da bi ujagmio po koju rije, a Ferhat jednako
drobio, a vikao, razlijegalo se. Na to se rastanu.
Te su se rijei brzo rairile po kuama varokim. Svak je znao Ferhata i svak i nehotice zamiljao onu
veliku razliku izmeu njeg i Mehmed-efendije, a svako je eljade moglo na dan po dvaput vidjet Ferhata
kad proe izmeu njihovih kua i isto se inilo da im prkosi svojim krupnim i runjavim rukama, jedrom
miicom i tekom sjekirom o ramenu. Od to doba bile mirne i Trnine i njihov gospodar...
186
XXXI
Nastala zima i duge noi. Promet u ariji opadao, nestajalo pomalo one bujice silna stranog svijeta. Obno
kahve pune, govorilo se o svaem, a najvie o nedavnim dogaajima. Sad mnogi uviali daje svaka borba
bila uzaludna, al' ih jo ima koji misle da se vabo jo nije uvrstio u Bosni. Sad se priale razne zgodice iz
onog vremena, svaki je doivio poneto to drugi nije, pa se sad tu redalo i kitilo, a sve izazivalo sad uas,
sad smijeh; sve su to nedavne uspomene koje e se dugo priat, i koje svak rado slua.
I Muharemaga je tu provodio vrijeme, al' on vazda utio. Ko je bio pun jadikovanja, taj je mogao s njim.
Katkad bi se upusti u razgovor sa svojim starim jaranom Salihagom koji je sad, otkad ovo rad smalaksa,
imao vie vremena i ee zalazio u kahvu. I tako bi se on gdjekad pomalo razvedrio razgovorom sa
Salihagom, pa bi onda i sa enom kod kue progovorio po koju rije, tojbijnju vrlo^ijbradovalo. Ta dugo
je~vec~oi3~oribg^asa kako je buna buknula, od onda je njen Muharemaga nekako neveseo, pa to i nju
morilo. Ona se dotle brinula samo za Ajiu. Svaki joj dan itala neku tugu na licu, al' ipak nadala se da e
jednom kakav povoljan dogaaj upli-visat i njena e se ki istom najedanput promijenit, nestat tuge. Ali
kad je Muharemagu poela poputat njegova hladnoa i ko poeo da ivi novim ivotom, nju je ba tada
poduzimao neki strah i zebnja za njezinu ker. Ajia nikako da se oporavi, vazda onako sjetna, vazda tuna.
Dodue nema onog
187plaa kao ono prije, al' nema ni cigle vesele crte na licu. Ona nije govorila o tom s Muharemagom ve
samo u sebi strahovala. Izvela bi koji put Ajiu u komiluk na sijela, na sastanke, gdje bi jo djevojaka bilo,
al' Ajia se od tog ustezala. osobito onda kako joj se bio poeo javljat Raid Salihagin, kako je mati kasnije
ula, odonda Ajia rjee izlazila.
Ba u te dane doe ena jedna od Salihagine kue i onako izdaleka ree Muharemaginici kako bi, eto,
Raid, biva, bio muterija keri njihovoj a i roditelji mu bi to elili pa, biva, hoe da znaju u koje e ime
zaprosit, da se ne bi osramotili. Muharemaginicu je to taj as i obradovalo i opet bacilo u brigu. Govorila
najprije s Ajiom, a ko mati svoja, pozlatila keri svojoj kuu Salihaginu, kako je i momak estit a iz dobre
kue; al' Ajia na to samo uzdahla. Mati je opet salijetala, svjetovala da je kakogod skloni, al' ona
naposljetku ree: da ne nalazi mahane, a moli da se to sve strpi ovog vremena. To je majku utjeilo, premda
od keri nije dobila povoljna odgovora.
Muharemaginica je dugo oklijevala da to muu otkrije; al' naposljetku dola joj opet neka rodica
Salihagina, pa -onako u razgovoru nabacila izdaleka, kako onamo pogledaju odgovora. Nije kud! Ona to
sve otvori Muharemagi. On je sasluao, zautio se nekoliko asaka pa odrijeio:
- Ja momku ne nalazim mahane, a ni kui mu!
- I ja sam ti tako! - doekala ena; - al' bogme ne znam... cura, ako e neto... ma vazda ko da boluje, eto
ti!
I tu se zautili. Muharemaga bi elio ovo prijateljstvo sa Salihaginom kuom, a i ena mu elila da usrei
svoju ker, ko i svaka mati, al' reda je bilo strpit se i ekat da se Ajia oporavi.
Muharemaga utio i otiao u ariju a da nita ne osjekoe. No ena mu nije proputala zgode da govori s
Ajiom, mislila da e je onako sklonit na udaju, a to bi bio hajr za nju najvie; majci se inilo da bi taj
dogaaj, ta promjena neka uinila pa bi se Ajia otresla one sjete i tuge. Al' sve uzalud. Ajia se
188
zabavljala kakvim poslom, a nikad rijei, nikad razgovora. Majci se inilo, da joj ona ne progovori, da bi
joj ki po cio dan utila.
Tako prolazili dani u nekoj neizvjesnosti i Muharemagi i eni mu, a i Ajii. Oni elili njenu udaju, svezu sa
Salihagom, a ona kanda najvolila vazda u utnji, u misli. elio je to i Salihaga a i sin mu, jo odavna; al'
prije je bio Ahmet, a Raid onda znao da Ajiu niko ne odvrati od Ahmeta. I tako sad sve ustalo da se Raid
oeni Ajiom, al' odonud nikad povoljna, svjesna odgovora.
Utom je skoro i zima na izmaku. Dva mlada druga, Alija i Mustafa, provodili dane i noi zajedno. Onaj
sluga donosio Aliji knjiga i oni se zabavljali, a kad bi im toga nestalo onda se laali onog to su u rudiji
uili, ponavljali to i tako provodili vrijeme. Tome je dosta pomagalo i to to ni jedan nije imao posla, a
starjeine, osobito Muharemaga, nijesu se ni brinuli za njih. Tako listajui knjige, razgovarali, premiljali,
raala se u njima neka elja, da bi opet uili, da bi ak draga srca i otili nekud iz svog rodnog mjesta da
naue, da budu ueni, pametni ljudi. Ali sve te njihove misli, sve elje bile u taj mah neizvedive. Govorili o
Carigradu, govorili i o Sarajevu, pa o turskoj i o "njihovoj" nauci; ali to je sve njima bilo daleko, za
golemim brdom, ko u kakvoj gustoj magli. Znali su da nijesu dorasli sobom ni preko kunog praga, a ko
zna bi li im starjeine i dopustile, a kamo li da ih sobom napute i jo odvedu nekud. Uto se Alija sjetio to
mu je govorio onaj gospodin, to mu je slao knjiga kad ga je prvi put upoznao, kako je teta da nita ne ui.
Oni su tako mogli samo razmiljati, ni jedan nije imao odvanosti ni da spomene starjeini svom, osobito
Mustafa, poznavao svog oca kako mu nije drago bilo ni to je u rudiju iao, pa bi zaas pretrnuo kad bi mu
na um palo da otac sazna za njegovu novu jaziju to je nauio, ta bi mu rekao! Alija je drukije mislio o
svom bratu, a ve tada znao daje njihov sav rod oduvijek u sudu, pa mu se u taj mah inilo da mu
189brat ne bi zabranio. No njega je pometalo drugo neto, da on jedanput otkrije svoju elju bratu svom: on
ee uje na sijelu u njih kako Avdaga govori da e puknut (puka, rat) prije Jurjeva.
Tako se oni svaki dan sastajali i vazda govorili o svojoj nauci. Gdjekad bi tako daleko zali da se ve
gledali izueni, pametni; tad bi bili ushieni, a onda opet naglo pali, pomislivi da o tom svemu nema jo
nikakve nade, nikakva izgleda.
1 Ajia je u neko doba opazila na bratu kako je neto zamiljen, gdjekad zadugo ne bi zaspao. Kako ga
volila, a u zadnje doba bio joj jedini razgovor, pitala ga ona, al' on ni rijei o tom, sve tajio.
Jedne veeri bijae u Mehmed-efendije na sijelu nekoliko prijatelja, a medu njima Avdaga i Numan-
efendija. Domain je bio neto zamiljen, pa tek to su prijatelji sjeli zae im on priat udnovatu novost.
Toga dana odazvao ga dolje (u sud) jedan gospodin pa mu govorio da poalje brata nekud na nauku. "Ja
znam", veli Mehmed-efendija, kako mu je govorio onaj gospodin, "vaa je porodica oduvijek bila u sudu,
stari vam bili najpametniji i prednjaili u kasabi, pa zato ne bi dao brata da izui, nek bude ko to su mu i
stari bili".
Prijatelji se njegovi udom udili, a jedini Numan-efendija bio ravnoduan pri tim rijeima.
- Taj ti je gospodin iskreni prijatelj! - tre se on prvi, a Avdaga raskolai oi u njeg:
- Ma ta govori ti? Je si 1' ti pri sebi? I ti bi to uinio?
- Zato ne bih?
- E, uje, Numan-efendija! - ozbiljno e Avdaga; -pametan si, a tu vidi... Ma zna li ti ta hoe oni s tim?
- ta je? - ovaj e smijeei se.
- Vidi li ga; - upire prstom u Mehmed-efendiju, - ranili su ga, mater mu ubie, a onaj i jest poginuo; - zar
nee tim da ovu kuu u temelj raskopaju?
Numan-efendija se u taj mah nije mnogo osvrtao na njegove rijei; on je bio obuzet ozbiljnim mislima,
vidio je on
190
ve i prije, da su nastala druga vremena, a nauke je i prije trebalo, a sad kanda jo vie. On je sad ozbiljno
razmiljao o Aliji. Al' u taj mah Mehmed-efendija nastavi to nije dovrio, a to je bilo jo zaudnije daje
Alija ve nauio njihovo pismo. To mu je kazao onaj gospodin, a on se kasnije i uvjerio o tom. Jo vee
udo, vee iznenaenje! Svi su utili, a govorio samo Numan-efendija i Avdaga. Drugi nijesu znali uz koga
da pristanu. Avdaga bio pravi turin, zazirao da e se djeca ovako odmetnuti od dina. Numan-efendija opet
sasvim drugih misli, al' mnogo ueniji, pa razlagao potrebu da se ui.
- Svak je uo zapovjednikove rijei, govorio on, - svak da je pod zatitom cara i pravice, al' svak treba
da radi i da ui. Alija e po vremenu zamijenit u sudu onog gospodina, ako naui i znade ko on.
Avdagi to nije moglo lei u pamet, a nije to mogao ni da prisvoji, jer turin treba samo dina da uva.
Numan-efendija mu dokazivao za se da je on sam sluao veinu ljudi, kad je bio mlad, da ni on ne bi otiao
na nauku, a danas i din bolje uva od njih.
Dugo se jo razgovaralo, a na kraju ostao svak pri svom. Numan-efendija nije ni govorio da uvjeri Avdagu
o potrebi nauke, on je govorio vie Mehmed-efendiji, ne bi 1' ga sklonio da ozbiljnije misli o budunosti
brata svog.
19]XXXII
Cijela je kasaba govorila o dvojici djeaka, kako su ve nauili "njihovo" pismo, a ni godina jo po vabi.
Taj se glas rasprostirao a svijet se udom udio, a jo vie nenadanoj odluci njihovoj da su ve htjeli ii
nekud u te "njihove" kole.
- Ma ne udite se djeci! - govorili jedni, - ve starjeinama njihovim.
- Ali ne, Muharemaga je pravi turin, on svom nee dat, - govorili drugi.
Dok se ova udnovata novost irila i govorilo o njoj i gdje bi se dvoje sastalo, Muharemaga je dotle stao
tome na put onako kako je on znao. Od onog asa Numan-efendija se brinuo za Aliju zajedno s bratom mu,
a odluio to govorit i Muharemagi za sina mu, nek su djeca zajedno, al ga u tom preteko Avdaga. On je
onog jutra otkrio Muharemagi sve, pa ga onda nasvjetovao kako e zabranit djetetu: al' ovaj nije uo
savjeta, odmah je uskipio od srdbe i pohitio kui.
ena je odmah poznala da tu ima neto, pretrnula, ne smjela probijelit. On stade na hajatu, puhao od
Ijutine!
- Gdje je...? - dreknu on na enu. Ona zadrhta.
- Gdje je...? - ponavlja on.
Na taj glas njegov otvorie se sobna vrata a na pragu se pojavi Mustafa i Ajia, oboje iznenaeni.
- to si uradio! - viknu on da se razlijegalo, a lupi nogom o pod. Gledao je ravno u Mustafu.
192
- Staje, ako Boga zna! - upade sad ena i stade medu njih.
- I ti prihvatio za njihovu jaziju! - vikao on na sina, Ti...! - i poletio put sina, a ena i ki udarie u jauk.
- Ako Boga zna! - zacvili opet ena, a Ajia plakala. Mustafa stajao nijem, blijed.
- Govori! Ko te navratio na to! - grozio se on djetetu. ena lomi rukama ne znajui jo ta joj je muu.
- Govori! - viknuo on opet da se razlijegalo. - Je 1' ti ono vlae zavrtilo mozgom! Dijete strepi, ne
odgovara.
- I ti hoe da ide! - dreknu on sav gnjevan; koraknu i udari sina da je poterurao i sloio se na pod.
Sve udari u vrisku, u pla. Ajia potra k bratu, a ena stade pred Muharemagu. Molila ga, zaklinjala, htjela
da ga uvede u sobu, da kakogod mine ona srdba. On upro u sina ukoen pogled:
- Ni koraka jednog iz kue! Makne li se samo odavle... glavu u ti tvoju odvrnut!
I on svrnu u svoju sobu.
Dugo je prolo, a on se nije umirio. Sjedio, ustajao, otpuhivao, a ena pored njeg strepila. Kad se oporavio
od onog uzbuenja, pripovjedio eni sve to je uo za sina. Sad istom vidi zato su se oni onako vazda
druili, a nasluivao i prije da to drugovanje nikad dobru ne sluti. On je oduvijek prezirao onu kuu, a kao
da mu srce aptalo da je se kloni. Sad da ikako moe iupao bi iz djeteta i ono to je nauilo. To ga je
peklo. Naposljetku se zagrozio eni, da ga ne puta iz kue. S onim (Alijom) ne smije se ni vidjet, a kamo li
sastat!
Dok je on govorio sa enom oporavljajui se od one srdbe to ga bijae spopala, dotle je Ajia onamo
gorko plakala, a Mustafa jo uvijek strepio. Ona je ljubila brata svog, nije mogla gledat da mu se imalo
naao uini, pa ona silna gronja oina, onaj udarac, to je bolilo, srce da joj pukne. Nije znala
193ta joj je hudi brat skrivio toliko, nije ga mogla ni pitati taj as, ve samo tugovala, plakala.
Muharemaga se naposljetku malo smirio pa otiao u ar-iju, a mati sad pola da utjei djecu svoju. Uzalud
ih razgovarala, govorila ak da se otac odljutio, oni se jo nijesu mogli oporavit, jo uvijek strepili od
straha.
Muharemaga je sjedio u kahvi donekle umiren, to je onako doskoio zlu; al' ga jo uvijek bolilo to uje,
gdje se sad govori i o njegovu djetetu. Svijet svata govorio, najvie se udili to su djeca nauila njihovo
pismo, a da niko o tom nije nita ni znao. Svak se tome udio, a rijetko da ko udari Muharemagi u obraz.
Vidjeli ljudi da mu je i samu teka muka na srcu, pa govorili mu za leima, alili ga, a Avdaga to i pred
njim rastresao. Neto su, veli, djeca i u rudiji zahvatila, porugljivo e on, to mu je Mehmed-efenedija
govorio, pa je jazuk da se prekine. A ne zna siromah da su te njihove rudije i dovele nama vabe na vrat.
Pa im sad nije ni to dosta ve hajde sad i u njihove kole! A eto on (Mehmed-efendija) najvie srtao uz
Osmanlije, pa ta ga snae! Tako Avdaga govorio ne zamotavajui, a ljudi mu odobravali; al' kad bi na to
prispio Numan-efendija, nastala bi onda prava svaa. Ono to su djeca nauila njihovo pismo, a da niko
nije ni znao, to je starjeinama opomena; kad ih oni ne napuuju na nauku, djeca onda sama to ine. U
naravi je ljudskoj da tei za naukom, govorio Numan-efendija, i to se najbolje vidi kod djece. No koja
korist kod onakih roditelja, koji suzbijaju onu elju djeiju za nauku, ta oni se uope nikako ne brinu za
svoju djecu, a kamo li da ih jo na nauku napute. Tako opet Numan-efendija krivio roditelje i to mnogog
oinulo, mnogi to na se uzimao, pa mu niko ne bi odobrio govora.
- Pravo nam veli! - govorio kasnije Salihaga Muharemagi, makar da on nije imao razloga da to sebi
prigovori jer on - istina nije dao Raida da izui, al' onako se brinuo za * njeg, a u svom ga duanu izuio
trgovini da sad bolje trguje
194
nego on. - I ti isti, i ja, i svaki, zar se mi brinemo za svoju djecu? Kako se brinemo tako nam i rade.
I tu se Muharemaga zamisli. Sam je sebi priznavao da se on ne brine svojom djecom, osobito Mustafom.
Daje gledao kud hoda, s kim se drui, da ga je drao na oku, moda toga nita ne bi bilo. I on se sad
dozvao, sam sebe korio, a uto opet Salihaga prionuo razgovarat ga, to se sve na tom raz-minulo. On se
donekle umirio.
Mustafa je od onog asa bio zatvoren u svojoj kui. O Aliji, o njihovu drugovanju nije smio ni pomislit. To
ga bolilo, a jo gore onaj silni nagli preokret u njegovu ivotu. Ta zar bi mogao i pomislit da e se on kad
rastat sa svojim drugom! A sad - sad ga mora na silu da zaboravi, mora izagnat iz glave i sve one lijepe
uspomene iz njihova drugovanja, mora se odre i onih slatkih nada, onog nekakva ivota to ga je s Alijom
zamiljao. Ta otac ga je toliko zastraio da ne smije o tom svemu ni da pomisli.
Onaj prvi dan proveo on u tuzi, u plau zajedno s Ajiom. Nije u taj prvi as mogao ni pomislit ta je
skrivio, tek kad se poeo oporavljat od onog straha i plaa, mislio o svojoj pogrjeki; al' ipak nije mogao da
shvati daje to tako zlo to je on uradio. I sad se vie uveavala ona bol za Alijom, za drugovanjem
njihovim, sad ga muilo i to to ne smije nikud iz kue. On i sestra itali jedno drugom tugu s lica. On je
znao za prijanju tugu svoje sestre, ta godina je skoro kako je veselu nije vidio, pa sad gledao kako je ovo
ponovo rastuilo; vidio da se sad sirota za njeg rastuila, pa ga to jo vie bolilo.
Ajia bijae satrvena od tuge za Ahmetom, i koliko god se inilo da se sirota oporavljala, bijae se ipak
svom duom odala nekoj sjeti, pa ivjela tako iz dana u dan jednovito, kretala se po kui kao sjena, a glas
nikad da joj uje. Oito je bilo daje nala utjehe u onoj nujnosti, sjeti, a svaki spomen o starim danima
izazivao bi u nje dubok uzdah, bistru suzu -u oku. Ustezala se i od hodnje, od svakih sastanaka i veselja,
1953 d g. o< & S 3
3 N<m k,CD.3 *O.
O
o
I i
3"
O
Cl,
p
Mi!
I lp.

3. O
3 rt
(I
B
g
3
C3
Cl. 3 S
S= 5. 3
21; ^r: o
o o
O CD
n n
CD O
3 J2 L
p ?r,p
05 &.
O i-;- CD
^3
Cl, <
2' o
o
3.3
8c
2. 3
CD P
ft s
p p N O 3 ^ -
o
TO
P
p
o i-i a
N CD P
3 Cu
OS
po
CD
P
Cl.
S
g
^1- cr
o cl. 1
; o p
CD >t-j O < O p"
CD
w ?r ch n1
TO 3 3 3 B ^
p CD P
P Cl.
3
op
3.
p t ' Cl.
g^S S 3
2 p
CD a" Cl.
N P
3p
CD
cn o
a* 5- p a" p s-o"
O CD O
I___1.
' CD
o
CD _..,; CD4^^'
.&o
f^ 3
Cl, C - O O Cu q- o<
^ -2. o p
Cl, . TO O
O
I
o
CD CD
O Cl,
p
. O ,3 co
N T3 P P
p "To' p d
Cl, p
TO
O
CD TO

cn CD i-t P cn
r-t-
CD
O -D
P'- p 3
O 3 Cu P
N
5
P
5-3
p
CA
O
5.3
TO

P
3 TO O P
p 3, 3^U
CD _ TO O>
CD
N O
^: 3
!<@
c? i: <
CD CD
X
=^3
3 P1
ej- cd ^r
 n>p
cue
Cu
o
3" CD P
N
3" 3.
P P o
p CD P
o33
5 p i?.
CD OSiromah Mustafa znao da e Alija tuda naii pa se od ranog jutra pribio uz prozor da vidi svog
druga - zadnji put. I Ajia je bila dirnuta s njihova ovakvog rastanka.
Taj dan je sve znalo da je Alija otiao i o tom se svud govorilo. Mnogi to nije mogao vjerovat da e to
uinit Meh-med-efendija; al' sad svakom bilo jasno: Alija je uistinu otiao i to daje kud na tursku nauku,
ve - u kolu. U to doba, kad se jo moglo pogledat da se vabo vrati niz Bosnu, u to doba alje svog brata
u njihove kole Mehmed-efendija koji je najvie pretrpio od njih. To je bilo najvee udo; i to se vie
svijet udio i osuivao taj korak njegov, toliko se Muharemaga tjeio i zahvaljivao Bogu to se i na tom
razminulo. Pored toga uvjeravao njega njegov prijatelj Salihaga da je to bilo stoga to se nije brinuo za
svoje dijete, to ga je pripustio samu sebi, pa dijete tako i zabasalo zajedno s Alijom. A da se drugovalo s
boljom djecom, toga nita ne bi bilo. Salihaga je svog Raida vazda drao na oku, a kadnokad dao mu i
para, nek nije prazna depa, a samo nek je u redu. to e on oti u mahalu, to e oti i u kahvu zabavit se
sa svojim drugovima, pa gdjekad i popit togod s drutvom svojim, to ga nita nee skrenuti s pravog puta.
U svoje vrijeme nek hoda, nek se zabavlja, al' nek i kui doe.
Tako Salihaga svjetovao Muharemagu kako treba djecu pazit i uvat. I on je doao k sebi. Iza onog dana,
kako je Alija otiao, Mustafa je mogao izlazit, bilo mu je slobodno; al' dijete, prestravljeno oinom
prijetnjom, nije se usuivalo ni preko praga kunog. Tek do nekoliko dana majka ga teko oslobodila, da
izae koji put, kad oca nema kod kue.
Koliko god je Muharemaga u sebi popustio, nije mogao tako naglo razvedrit svog lica, prekrit onu svoju
ozbiljnost da rekne sinu: nek hoda, nek se zabavlja. I tako vrijeme prolazilo, on bio jo ozbiljan, naoi ljut,
a Mustafa najvie kod kue, rijetko da izae kradom oca, a po elji matere svoje.
Mati njegova zato najvie trpjela. Sad gledala Ajiu kako joj se nikad ne moe da svali sa srca ona neka
tajna tuga,
I

kako neprestano boluje, vehne, a sad opet sin, momi zdrav, mlad, da ne smije nikud ispod krova svog.
Koliko je bolila kerina bol, toliko je alila sina pa bi joj se zaas stijesnilo gledaju ovako djecu i mahom
svalila svu krivnju na Muharemagu, njegovu strogost.
Jednog jutra opazila ona Muharemagu neto dobre volje, a bolila je ona tuga svoje djece, pa - ubrusila
muu da mu se potui na njeg samog:
- Strog si im plaho, pa eto! - dobacila ona nekako dirnuta usred razgovora. - Eno, ono (Mustafa) -pi u
kui ko niije, a i ona jo od one bune uvijek nevesela, a sad i ovo s Mustafe, pa... kad ih vidim... - i rije
joj zaprla u grlu.
- Eh, eh! - doeko on poistiha, -ja ta bi bilo da se ne dre na uzdi?
enu zanijela tuga za djecom pa govorila neprestano i prebacivala mu za njegovu srdbu na svoju djecu a
on utio, poputao pomalo.
On bi gdjekad ovako bio nekako meki, pa razgovarao sa enom, bi rekao: nikad onaj; a u zadnje ga
vrijeme i Salihaga dosta promijenio pa sad neprestano poputao eni.
- Nek hoda! - odvratio on u neko doba; - ama... u pamet: s kim e se druit!
On je ve i prije popustio, pristao da mu sin izlazi, hoda, daje slobodan; al' on prvi to ipak nije mogao rei
dok ena nije zapovrgla razgovora. Al' sad ujedno zaprijetio eni: Mustafa treba da se kojasi oko kue, kad
zaokujie, u damiju, petkom da kud i prohoda, te staje. To su sve Salihagine rijei i on to sad nabrajao
eni, al' ena jo uvijek jadila i za njeg i za Ajiu, kako je bolesna, tuna. Naposljetku on upre ibu-kom u
sanduk, od kog je klju bio u ene, pa zavri:
- Eno, - veli on, - podaj mu po koji gro, nek nije prazan, a za drugo se ti ne staraj!
Ona jo nije izgledala utjeena, al' uistinu veselilo je to on ovako poputa. On otiao u ariju, a ona
odmah djeci svojoj, iskitila im sve, al' sve ljepe, slae, da ih samo obra-
198
199duje, razgovori. Mustafi dala i para, rekla mu da slobodno hoda, da otac nije vie ljut. Mustafi je
svanulo, on drukije progledao, al' Ajia - sve te majine rijei s uzdahom primila.
XXXIV
;;(
200
U Muharemaginoj se kui vraao stari mir, Mustafa je bio slobodan, hodao po cio dan, s akamom dolazio
kui; Muharemaga nije imao za to bit ljut, a to je sve umirilo Muharemaginicu, a inilo se - i Ajiu. I majci
je sad zbilja izgledalo da joj se ki oporavlja. Samo kad nema one tuge, onog plaa, pa je sve bolje. Ajia
bila i u majinim oima slabana, blijeda; al' to sve majku ne plai. tovie ona joj bljedoa podavala neki
aneoski ar, i majci bi zatreptilo srce od radosti, kad bi je promatrala ovaku njenu. Tako bila Ajia, a na
onu njenu utnju, nujnost i majka se ve davno privikla.
Dani prolazili tako i sve okretalo nabolje. Mustafa se zabavljao, naao drutva koje je i po mahali hodalo,
pa tako i Mustafa zalazio meu cure, tek nek se hoda. Osobito je Mustafu zavolio Raid Salihagin. Makar
da on bijae momak, odavna na enidbu, a Mustafa jo dijete pri njem, on bi ga ipak vodao sa sobom kad bi
ga gdje sukobio, a to je neka usluga od momaka djeci koja su na prelazu iz djetinjstva u momkovanje. Oni
svakog petka, a esto i u druge dane hodali po mahali, a rastali bi se ba pred Muharemaginom kuom, pa
bi onda Raid bacio pogled u njihove prozore, al' nikad da koga smotri. On mislio da e bar Mustafa priat
sestri s kim je hodao, kako ga to Raid pazi.
Ajia bi svaki put pitala brata kud je hodao, gdje se zabavljao, a on bi joj onda sve pripovidio; al' nju bi tada
ignulo kad bi on spomenuo Raida. Ta bi rije o Raidu podsjetila
201na nedavnu pronju, a ona strepila od te misli. Ona kao da je svaku pomisao o sebi zakopala u najvee
dubine, kao da se zauvijek odrekla svega, pa strahovala od onih majinih rijei, od pronje, jer to
povredivalo njeno srce, ruilo njenu odlunu volju. Al' hoe li njeni roditelji moi i htjeti razumjeti njeno
srce, pa pustit njoj da bira: prsten il' miran ivot u roditeljskom domu, to nije mogla rijeit, i to je najvie
strailo.
1 majka je bila vesela to se vraaju stari dani. Mustafa je miran, Muharemaga nije vie ljut, a ona Ajiu
ve izvodi gdjekad u komiluk na sastanke; al' Ajia ipak voli sjedit medu enama nego li onamo medu
djevojke. Mati se uzdala da e se ki sabrat, promijenit, zaboravit stare dane; a Ajia izlazila, samo da
majci naao ne uini.
Tako je i Muharemaga mogao provodit veinu vremena u kahvi, gdje se jo uvijek govori o vabi. Proao
je Jurjev dan a ne pue puka, minula i godina po vabi (po okupaciji) a nita ne izbija, i jedni ve uviali
da su pogodili oni to rekoe daje doo na tri godine, pa sad jedni bi selili, a drugi bi ekali dok i te dvije
godinice mite.
Ba u te dane dola opet ena od Salihagine kue i govorila o prosidbi. Muharemaginica je to drala na
umu, al' nije smjela govorit s Ajiom, ekala da se dobro oporavi. Ona i sad ree eni da se strpe s tim jo
neko vrijeme, bar mje-sec-dva, i tako se opet odgoti ta prosidba. Al' u sebi je odluila da skloni ker na
udaju, pa je od tog dana ee govorila s Ajiom, al' svaki put vidjela kako bi te rijei rastuile njenu ker,
kako bi joj poremetile onaj mir i njoj se inilo da su je oi varale kad bi pomislila da se Ajia oporavlja.
Tako vrijeme prolazilo, a Muharemaginica trnula kad e opet poruka od Salihage. Bila u neprilici, keri
sklonit nije mogla, a priliku opet taku ispustit ao joj bilo. No vie je ona elila da svoju ker usrei, srce
joj kazivalo da bi u Ajie tom promjenom ivota nestalo svake tuge.
Ajii_s_u svaki put te majine rijei srce parale. Ona je bila tuna, a te joj tuge niko nije mogao uklonit.
Bila se podala
202
miru, skromnu ivotu, ivjela samo za stare uspomene svoje, al' sad ustala mati pa joj i to otimlje, ne da joj
ni da u tom proivi koji asak. A da zna koliku joj ranu zadaje svojim rijeima!
Tako opet Ajii nastali dani teke tuge. Ali koliko se ona imala da bori svojom tugom, toliko joj i brat
poeo zadavat brige. Njega je ona svud pratila svojim toplim, sestrinskim pogledom, a s njim jedinim
izmijenila bi pokoju rije, a te bi joj rijei bile promjena u ivotu, razgovor o tuzi. Ali to koji dan ona
opaala neku promjenu na bratu. S njom nije vie razgovarao kao prije, inilo joj se da se svaki put nekud
uri, a to je najvie plailo, poiskavao je od majke novaca, kad bi ona zaboravila da mu od sebe prui. Ona
esto zapovrzi razgovor s njim, on bi joj tada samo odgovarao, a nikad da joj to pria, kao stoje to do sad
inio. No gdjekad bi joj ipak priao, al' to bi bilo to o Raidu, kako ga pazi i voda, ali nije smio da joj sve
kae. Raid gledao da osvoji Mustafu, da ga on zavoli, pa negdje u mahali, u drutvu, namignuo on drugu
kad su redom ispijali bocu jednu, da i Mustafi prui. On se poeo zatezat, al' oni svi graknu na njeg: Zar bit
momak i hodat po mahali, a trijezan!
Ajiu bi svaki put u srcu ignulo kad bi Mustafa spomenuo Raiarpa joj-rrekako nije bilo ni u volji da se
drui s njim. Njoj nije drago bilo uti tog imena samo s udaje njezine, al' njoj vee brige zadavao Mustafa.
On negdje provodi vrijeme po cio dan, a i obno nekud krine. Majka milostiva srca prui gdjekad i pokoji
gro vie, otac se ne brine s njim, pa... ko zna kud luta, ta li radi.
I - to je nekad otac u ljutnji poinio na Mustafu, to je mati sad htjela da izgladi, pa mu pruala po oinoj
elji i zapovijedi, a Mustafa sad nalazio drutva i s Raidom i bez Raida. Obdan hodao kojekuda, a prijei
koji put i prijeko, pa zai i u koju gostionu, a obno skupi se njihovo drutvo u kahvi, pa se kartaj do neko
doba noi. n ;,<
203Tako on provodio ivot za koji niko nije znao, a Ajia samo nasluivala. Otac ga vidio dvaput s
Raidom pa bio siguran za dijete, a mati bila vesela to nema one zabune u kui. I dok je njoj bila jedina
briga da Ajiu skloni na udaju, Ajia se borila svojom tugom, a brinula za Mustafu. to koji dan ona
opaala na njemu sve veu promjenu, a jedanput joj se ak priinilo daje i pijan doao. Ona se sirota
razgovarala da joj se to samo priinilo; al' ga ipak od to doba pomnije motrila.
Jedne veeri ostao Mustafa negdje do po noi. Najedanput se Ajii priini da je krinula njihova kapija, a
onda ula nekakvu gudnjavu. Izae sa svijeom u ruci, pa najedanput sva pretrne, problijedi. Za kapijom je
leao Mustafa pijan, iskaljan, nije znao za se. Vratila se, iva promrla od straha da se otac ne probudi,
izazvala majku, pa ga unijela ko kladu u kuu.
Muharemaginica je sjutri dan bila pometena, a trnula da mu ne sazna za Mustafu. Ali Muharemagi se
druge misli vrzle po glavi. On se skanjivao, sjedei uza saksiju i piju kahvu da otpone razgovor.
- Sino mi oek donese selam od Salihage! - poe on. Njoj odlahnu, al' odmah pade u novu brigu.
- Pa mu ne rekoh nita dok se to ne zdogovorimo.
- Hoe da prose? - upade ona. :
- Ja. --i.:--. >;>;
- A bogme, ne znam - ta bih rekla, - poe ona zmtm-tavat.
"'
- ta je? - u udu e on. '.i
- Ona... eto onako... vazda neto nevesela!
- A ta joj je? - on e gotovo ljutite
- Ne znam - ko rekla bih da joj - nije u srcu pa... ..
- uje, sijeda! - ozbiljno e on. - Salihagi i sinu mu nije mahane. Kua od prvih...
- Ba, Muharemaga, - ona e molei, - da priekamo jo neko vrijeme!
204
- ta se ima ekat? Hoe oek odgovor!
- Ja u gledati daju sklonim, - opet e ona; - al' sad zasad nek stane!
On se zauti.
- Ono beli, nema mahane toj kui! - pohiti ona opet; -al' eto, cura neto ako e... i nezdrava; a ta hoe...
carevi da je... Kad god joj reknem ona e: "Bogati, mati, nek to stane neko vrijeme; nije hitnje!"
Muharemaga je razmiljao. Salihaga mu u srcu i sva kua njegova, a bilo skrajnje vrijeme da se oeku da
odgovor, pa mu bilo mrsko da se to tako otee. Pa ni ki mu nije izgledala daje bolesna; al' opet, silit se ne
moe; a i ena moli da se jo strpi s tim. Naposljetku, stidio se samog Salihage da se to ovako otee, pa
dovri:
- Ja neu da se prosci vrate, ako dou! Eto, neka zna, pa sad gledaj, a ja u to opet razvrnut koji dan.
I njoj je odlahnulo. Sad pola u drugu sobu, a u to je salijetala briga za Mustafu. Ono to se sino zbilo s
njim, ne spadalo joj s uma. Mustafa je do to doba spavao, a Ajia mislila o njem, tugovala. Uto se i Mustafa
probudio, sjetio se svoje sinonje noi, pa se pourio iz kue. Mati pred njeg da ga ukori, a on... ni da
pogleda u nju, zamae na vrata.
205XXXV
U Salihage sve pripravno, eljno se ekao odgovor od Muharemage. Eto, dva-triput se poruivalo onako
tajno, pa samo da doe glas, odmah bi se poslali prosci. Svakom bi u Salihaginoj kui ova enidba
Raidova, a iz one kue, bila u volji. Njiha dva stari znanci, momku i djevojci nikakve ma-hane, ma sve,
eto, podudarilo se, aP odonud jo nikakva glasa. Sve se neto otezalo, govorili da je cura bolesna. Odovud
najposlije slali ene, pa ile i uhodile, aP zaudo, Ajia vidi se nije neto vesela, aP nit je leela, ni bolesna
bila.
Salihaga je to drao ko u ruci. A i ta bi moglo zaprijeit tu enidbu? Njemu se svia Muharemaga, a i on
njemu. Raid, momak kakvih je malo. Istina, otac mu povlaivao i on hodao, momkovao, aP otac ne skida
oka s njega. Gdje bio bio, njemu valja u akam do i zatvorit duan, nai se s ocem u akam u damiji, iza
veere, ako je ko na sijelu, uhizmetit, iP zapalit fenjer, pa pred ocem u kahvu. Pa i stei je umio ko ijedan.
Otac nije alio od njeg to e se i proveselit, a nek je onaki, u ruci svom ocu. 1 Raid je hodao, momkovao,
aP otac, kua vazda na umu. Gdjekad bi se on sukobio s najrazuzdanijim momcima, aP se vazda znao
vjeto izvui i na vrijeme bit kod kue. Budno oko oino nije dalo da zabasa.
Salihaga ve nije mogao da dalje eka. Pogledao svaki dan da ene reknu daje svren dogovor, pa da se
onda prosi. I eto skoro zamolio jarana jednog da to Muharemagi provue
206
kroz ui. On ve da poalje prosce, aP odonud opet odgovor: nek stane neko vrijeme.
Pa i sami je Muharemaga bio u neprilici. Mrsko mu to bilo odgadat, i on ustao da se to svri, al' ena moli
da se ne hiti.
Muharemaginici je bilo najtee. Onog jutra, kad joj ono Muharemaga govorio, odmah je opet zapovrgla
razgovor s Ajiom, aP ona - vazda jednaka.
- Bona, ja ne znam, ta je tebi! - govorila joj mati. -Bogme su one prilike rijetke: Salihaga jedan po jedan
u kasabi, a i sin mu...
- Tako ti Boga, mati, nemoj mi o tom govoriti! - uzdahla Ajia.
- Uh, uh! - udarila mati na nju. - A to? Zar bajagi boljeg... - Ah! Njima, po tom, nema mahane, - opet e
Ajia - ama...
- E, ta je? A s oinom dovom ide, keri draga! Eto, njemu ta elja, a i meni bi bogme drago bilo! Pa zar
nee posluati oca i majku svoju!
Ona je utila. Na ove majine rijei nije mogla odgovorit. Srce joj njeno zapovijedalo da bude vrsta u
svojoj odluci, a majka je sad opominje na poslunost roditeljima svojim. No u taj je as morila nju jo jedna
misao. Od onog asa, kako se ono zbilo s Mustafom, ona mislila o bratu, a to je boli, ubija. Njezina se
slutnja obistinjavala, bojazan sve vea daje Mustafa skrenuo, zabasao s pravog puta. Zalila ga i u dui je
bolilo otkad ga vidjela onakog. Naposljetku ona prekide ovaj razgovor, pa upita majku bolnim glasom:
- Ali ta je Mustafl naem, majko?
- to je? - pohiti ona da utjei ker. - Eto i jutros zaboravih da ga ukorim za ono... a ta e, ko mlade;
provode i drugi.
1 one uutie. Mati je mislila da e naposljetku sklonit ker, pa ovako govorila za Mustafu, makar da je i
sama nazirala zlo po sina.
207Po podne tog dana Mustafa se navratio kui, i kad ga Ajia htjela da moli, da se proe onog, on je
pretee, rekao joj, a - zapovjedio da mu zaite novaca u matere. Bilo mu ipak mrsko da to sobom uini
stidio se matere. Ajia ga posluala, samo da mu volju ispuni, a dajui mu novce molila ipak da se kani, al'
on je nije sluao.
Majku je sad obuzela dvostruka briga. asovito bi joj se priinilo da joj je sin zakoraio u zlo, pa bi je
prostrijelila neka strana slutnja, al' brzo bi se otela toj misli, samo da se zavara da o tom i ne misli i ne
govori, jer bi mogao Muhare-maga saznat, pa onda - eto opet zabune u kui i to ba sad, kad se sprema
srea drugom joj djetetu, njenoj Ajii. I svaku bojazan, svaku misao o Mustafi odgonila ona od sebe, a
mislila samo o Ajii, s njom samo govorila o udaji njezinoj. Ali od Ajie nikad niti jedne rijei o udaji,
nikad ni vesele crte na licu, ni kakva znaka to bi majku obradovalo. Mati govorila, a ki utila; gdjekad
samo dubok uzdah, il' suza na oku, i... one bi se opet rastale.
Tako je majka salijetala svoju ker da primi prsten, a u dui strahovala za Mustafu; Muharemaga u kahvi, a
Mustafa za to vrijeme skitao se kojekuda i danju i po noi, il' u kartanju il' prijei onamo prijeko i vrljaj od
krme do krme. Otkako se pogradile vojnike barake, dvije uprije, a eljeznica ve prohodala, od to je
doba onaj kraj onamo neka nova arija, "novi Maglaj". Izmeu ostalih zgrada i zgradica gostiona je
najvie, pa samo zaviri, puno. Svirai, pjevaice, igraice, zabave, ivota u obilju za mlai svijet. im mrak
na zemlju, hrli onamo sve jatomice. Provodi se tu do neko doba noi -ta plodni su bili proli dani, pa svak
pun pare. Kad god tu zaviri, oko stolova zaokruila druina a pred njom itava uma boca, boica i ostalog
pribora, to kiti njihov sto. A povrh toga slui njima pokoje eljade, lijepo, umiljato, da zanosi mlade, pa
jo gdjekom i polaska daje - glavit, lijep... To je mladie opijalo pa neki - vie troili, a da se samo svide
"krmarici" svojoj. ..*;;;-v. *""; -ii - -;, :\
208
I Mustafa je tu provodio noi. S poetka on prelazio sa svojim drutvom koje ga i odvelo prvi put onamo, a
sad ve i sam ide. Gdjekad on trkimice prijee pa se brzo povrati, da se na vakat nae kod kue, a gdjekad
se iulja iz kue, poto bi se sve uleglo, pa provodi onamo cijelu no i povrati kui pred samu zoru. Onaj ga
ivot onamo vukao, i on teko ekao da se smrkne. Polaze onamo sjetio bi se gdjekad roditelja, ako mu
udu u trag mogli bi mu ustegnut ono to mu daju; al' kad bi se kui vraao, ne bi mu to ni na um palo.
Njega onaj ivot zanosio, pa bi i zaboravio da ima starjeinu nad sobom, osjeao bi se kao veina njegovih
drugova, to su bili svoji gospodari.
U kahvi se ve pogovaralo, ljudi znali da mlade onamo provodi noi al' mislilo se da su to samo oni
razuzdani momci koji nemaju starijeg nad sobom, i veina nije ni sumnjala za svoje sinove.
Tako oni alili mlade to uludo troi novac, a i kvari se, a krivili vabe to nainie upriju da mlade
moe prelazit u pono kao usred dana, to pogradie one svoje gostione pa u njih umamljuju mladi narataj.
- vabe su svemu krive! - osudio Avdaga, a Numan--efendija doekao:
- Niko nikog ne moe natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo, pa tako i onih to se svojom voljom podadoe
svakakvu ivotu.
- Pravo veli! - prihvatio Salihaga. - vabe njiha ne mogu natjerat na pie, ako oni nee, a mi bi ih mogli
odvratit.
- Najposlije moj(sin) ne ide! - tre se Avdaga.
- Ma lahko je ljudi za one koji imaju oeve; ama ta e bit od onih to uzee em na zub!
- Bogme propast, ta e drugo!
.; - Trebalo bi sudom zatvoriti one krme! - dobacio.Jedan. Numan-efendija se smijeio, a Avdaga pohiti:
-vt"
209- Strpite se, ljudi! Brzo emo se mi toga svega kutarisat. Kad "vjetar" puhne ozgor od Novog Pazara, to
e sve bit ev'... i on otreso dlan o dlan.
Ovaj je razgovor podsjetio Muharemagu sina njegova. Sinula mu glavom misao da nije moda i on zabasao
onamo; ali opet ne vjeruje. Viao ga ono prije s Raidom, a Raid je zaista oino terbije. I Muharemaga bi
ovu misao odbio od sebe, a nije umio nai razliku izmeu sebe i Salihage, izmeu Mustafina i Raidova
oca.
Mustafa je provodio dane i noi na svoj nain. Kod kue se ne bi mogao stanit, na ruak doi il' ne doi, a
mati bi esto ula u neko doba noi, kad vrata krinu i on doe odnekle. Sjutra bi se pourila da ga ukori, al'
njega bi taj as nestalo ispred nje.
Muharemagi je bilo sumnjivo, nazrijevao ve da Mustafa neuredno dolazi kui, pa mjesto da tome stane na
put nekako drukije, on se grozio eni da e ga istjerat iz kue, ako se ne opameti, ako uje to runo za
njeg. Ona sva pretrnula od straha i sjutri dan poe da govori sinu, al' on u taj mah poao k njoj da ie
novaca. Ona se zbunila, htjela da mu taj put ne da, a on... stade, nekako se promijeni u licu, pa joj zaprijeti
da e ih odustat, da e u svijet, ako mu ne dadnu. Mati promrla. Odmah mu dala, obeala i vie, a molila da
se opameti. On nije ni uo tih rijei.
Ajiu je gorko boljelo gledajui ovako brata svog. Sad je ve potpuno vidjela daje Mustafa okrenuo
stranputice. Uhvatila bi koji as pa ga od puste boli ispod oka promatrala i opaala iz dana u dan promjenu
na njemu. Lice mu bilo nekako tamnije, oi podbuhle, bilo mu svaki put kod kue nekako nesnosno a nikad
da s njom zae u razgovor kao prije.
On je zaista propadao, a to nju jako boljelo, pa esto plakala. A, sirota, pri toj tuzi za bratom, o sebi nije ni
mislila, nije ni opaala da iz dana u dan opada. Nju je savladavala neosjetljiva trajna bolja, ona je
podlijegala svakoj novoj tuzi, nije mogla podnosit kao prije, a Mustafa sve dublje padao, sve razuzdanije
ivio...
210
XXXVI
I zima je davno minula i proljee procvalo; prola i zima sijela, nastali ljetni teferii, sastanci, a tek najblia
blizina Muharemagine kue da je mogla opazit da njegova eljad rijetko izlazi, malo se via. Svijet ne zna
niije boli, pa tako i njima samo se udili. A i Muharemaginica je bila u neprilici, u zdvojnosti. Kad bi
vidjela da treba sina okrenut na pravi put, bilo joj skrajnje vrijeme za Ajiinu udaju. S njom bi se upustila u
razgovor, molila je da koraci s hajrom u sreu svoju, a taj je as salijetale misli o Mustafi. Ali naposljetku,
Mustafa njezin ostaje kod nje, imat e se kad i popravit; treba Ajiu sklonit na udaju, to e i njoj sigurno
uklonit onu tugu sa srca.
Jednog jutra sjedio Muharemaga sa enom i pio kahvu. as je bio smrknut, a zaas bi mu se opet elo
razvedrilo. Misli mu nekakve mijeale glavom. Najedanput uzdie on obrve, pa prozbori:
- Ja mislim, sijeda, da e prosci ovo koji dan, a... more bit i danas.
- Uh, zar ba...! - trnu se ona.
- ta je? Ja nemam obraza da oteem dalje!
- Ne znam... Nita! - zbuni se ona. ,.,_ >t,
- Zar nije ovako? - ozbiljno e on.
- Ma ono - tako je, ali... eto, uini mi se da je bajagi onako zdrava, ko... rekla bih, oporavila se, a bogami
nije!
211Muharemaga se zauti. Neugodno mu bilo ovo odgaanje, a eto opet se ne da da se to svri.
- Neto uvijek ko tuna! - govorila ena. - Nikad vesele rijei, nikad smijeha kao prije; al' mene gore plai:
ona je onako nezdrava.
On utio, razmiljao. Ve je obreko, kad mu je zadnji put govorio jedan prijatelj njegov i Salihagin, pa nije
kud dalje zatezat.
- Ja se nadam da e to sve bit kakono je najbolje, - veli opet ena; - samo daje meni nju sklonit...
U taj as klapnu njihova kapija, a Muharemaga smotri na sokaku Mustafu gdje odlazi u ariju. .... On se
sad sjeti sina, pa pogleda u enu: :>ii - A ta on? Dolazi li sad vaktom kui?
Ona pretrnu, i ne moe zatajit straha na licu, al' se brzo snae:
- Ta gdjekad i zadocni, al' ta e, ko mlade; ja da se opameti.
- uje! - ozbiljno e on. - Ja neu toga! Hou, nek se kani hodnje i bresposlica, kuu nek uva. Kai mu,
ako se ne opameti... zna ta ga eka!
Ona opet protrnula. To ona ni pomislit ne smije, a sad se ba sjetila sinovske gronje, pa... strepila od one
strahote koja prijeti za dijete njezino. I ona u taj mah nije znala drugog lijeka, ve da se svri Ajiina udaja,
a to onda da e nekako i prilike promijenit, moi e se onda brinut samo o Mustafi, i ona i otac, a moda
ak da e i Salihagina kua pripomoi da se sin joj okrene na pravi put.
- A daje li mu para? - tre se on.
- Pa i ne dajem vala, istom... kadnokad.
- Ne daj vie, evo ti rekoh! A ja u se sad pobrinut da ga opametim ili...
- Ne budi mu strog, tako ti Boga! - udari ona molit. -Ja se nadam, dok ovo mine, da e okrenut nabolje, a
eto, biva, i Raid ga pazi, pa... opametio bi se.
212
Tu se Muharemaga opet zamisli. asovito bi u njem uski-pilo i on bi najvolio da tome uini kraj onako
kako on zna -napreac; ali sad tome nije zgode, da je vazda. Eto prosci se ve oekuju a ko zna: moda bi
se zbilja tim prijateljstvom sa Salihaginom kuom i Mustafa popravio. Udaju Ajiinu treba svrit, a
ionako... prilika je to koju je on odavna i elio.
I on svrio sa enom razgovor. Ona je tvrdo obeala da e skloniti ker, da e prosce doekat i sve bit,
kakono je najljepe. Sve je to obeala, a u tvrdoj nadi da e to biti hajr za njihovu kuu, za oboje im djece, a
u elji da i Muharemagu ublai, da ne udara na sina.
Ajia nije jo ni znala ta se oekuje. Ona je u taj mah samo o Mustafi mislila. Dok su joj roditelji onamo
razgovarali, ona je motrila Mustafu. On je u taj as ustao i htio u ariju, a ona ga molila da ne izlazi iz
kue, mogao bi se tu s ocem sukobiti, strahovala ona. Al' on ni da uje, nekako otresito zamako na vrata.
Oi joj ostale za njim, a ona u sebi mislila, jadila: Boe! kolike razlike izmeu njena Mustafe, koji je nekad
drugovao s Alijom i zabavljao se, i ovog sad! Kao da je drugi, tui momak.
Doskora je mati unila Ajii u sobu. askom je promotrila blagim materinskim pogledom punim brige, a
onda obasula slatkim rijeima, molbom, zakletvama, da koraci u svoju sreu, a s roditeljskim blagoslovom,
a onamo je jedva ekaju! Mati govorila, nizala stotine hvala, obeanja, a Ajia sluala, uzdisala, a bistre joj
suze treptile u oku.
- De, keri moja! Posluaj majku svoju. - veli joj ona. - I otac ti to eli, a i ja... ko kad znamo da ti je to
srea tvoja!
I mati je govorila tako milo, a rijei njene, tako slatke, a ko strijele padale na srce Ajii. Kad je iskitila, a
sama se ve unaprijed radovala srei kerinoj, ona podie sumorne oi pa bolno izusti!
- Ah, kako u majko!
213- S naom dovom, keri draga! Srea ti eto ispala, a suenik... pa ko i svak...
- Ah...! zakletva...! - promuca Ajia u tekoj borbi.
- A Bog e ti oprostit, keri moja! - pohiti mati. - ako si se zaklela... nije sueno...!
Ajia pokri lice rukama.
- Iskat emo od Boga! On e ti oprostit, - opet e mati. - A to je sve sueno tako: to nita nije u naoj ruci.
Ajia je bila dirnuta majinim rijeima, bila rastuena, jecala.
- Vidi, draga keri, ta se radi od Mustafe! Trnem, ako otac sazna, zna ga, strog, naprasit; a to akobogda,
kad se s hajrom svri, svi emo onda gledat da se dijete opameti; Raid ga i sad pazi, ama svi... svi emo
onda ustat da se dijete okrene na pravi put. De, draga moja! Ne tuguj, koraci u sreu svoju... porad sebe,
porad nas i brata svog.
Zadnje su rijei prenule Ajiu. Mjesto tuge, plaa, ona je sad zaplivala u duboke misli. Mati vidjela da
svaki put njene rijei izazivaju u keri teku tugu, gorke suze, pa i sad, udaljila se ona a ostavila ker da se
oporavi, da zrelije razmisli. Znala mati za tugu kerinu, znala za zakletvu nesuenom Ahmetu; al' sad
elila, vrsto se uzdala da ker uvede u novu sreu, da joj ukloni tugu sa srca; lebdilo joj pred oima daje to
hajr po nju samu, po Mustafu, po cijelu kuu njihovu.
Ajii u taj mah dvije misli srce cijepale: Ahmet... zakletva. .. vjernost njemu jedinom vezalo je da bi i ivot
sami dala da to ne prekri; a ovamo opet iva elja mile joj majke da se i brat joj odvrati od one propasti; da
se izvede na pravi put...
Ona nije imala snage da vlada mislima, ona je klonula, bila nemona, shrvana...
214
XXXVII
Bilo je sjutri dan oko rane ruanice. Krasan bio ljetni dan. Muharemaga sve do to doba sjedio kod kue, bio
ljut, gnjevan, a pored njeg ena, tuna. Te noi Mustafa nije nikako dolazio kui negdje je ostao. Al' mati to
ipak tajila, krojila mu daje sin malo kasnije doao, a jutros rano usto i odmah se zaputio u ariju. No
Muharemaga to nije mogao vjerovat, nazrijevao da je sin sveosve uzeo mah, pa... gnjev ga obuzeo, htio da
prokune nevaljala sina, a mati moli, cvili, da se samo kakogod razmine, klela se da je Mustafa noio kod
kue. Muharemaga se naposljetku smirio, zamako u ariju, a ena pola Ajii, jer joj juer iza onog
razgovora bila sveosve rastuena.
U taj as je neko pokucao na njihovim vratima. Muhare-maginica se pourila da otvori, kad na pragu smotri
Sulja-ginicu, sestru Salihaginu sa jednom enom uza se.
- Uh, uh, pobogu! - pouri se Muharemaginica; - ta e to bit da vi meni otvarate vrata moja? Hoemo 1' u
prag zarezat? - aljivo e ona.
- A evo nas! - doeka Suljaginica; - tebe, draga Muhare-. maginice, nema nikud; to ti sebi kai!
Tako se prikoravajui u ali i smjehu uoe u ardak. Muharemaginica se razletila da to bolje pogosti
prije, a ove bile vesele s takog doeka. erbe je, pa kahva, a sve u razgovoru mahom o najozbiljnijim
poslovima, pa opet zaini alom i smijehom. ,. :.< i;
215Kad se kahva popila i one istom sjele da razgovaraju, uozbiljit e se uto Suljaginica i poet uzvijajui
obrvama:
- Evo, draga Muharemaginice! - govorila ona vadei prsten i ogrlicu dukata. - Selam i tebi i Muharemagi
ti od Salihage i njegove kue, s boijim emerom, a s hajrom, akobogda i sa sreom i vaom hajr dovom, da
nam date svoju ker Ajiu za Salihagina sina.
- Amin s hajrom dabogda! - doekala ona ena uz nju.
- Ako vam je u srcu i Salihaga i sin mu, - prihvatila opet Suljaginica, - i ako je s vaim razilukom i
kerinom vam voljom!
- Ne do Bog, mi im ne nalazimo mahane! - prihvati sad Muharemaginica. - Kad oni nas begeniu, i mi
njiha, draga srca!
- Pa sestro draga, mi smo i prije bili ba ko i prijatelji, - nasmijei se Suljaginica. - Njiha dva (Salihaga i
Muhare-maga) oduvijek ko braa - prijatelji, de; ba jutros sam s bratom govorila...
- Jest, jest! - pouri se domaica; - al' opet... neu ti, draga hanuma, nita rijet - ovo ti, biva, velim za se i za
svog Muharemagu, a za curu... po tom, ako joj je u srcu, eto... nek i uzme (prsten)! Ja - pravo da ti
reknem... ne bi nikom sevap bila, ako mu nije u srcu; nek svako sobom...
- Ba si sa mnom! - pohiti Suljaginica; - Boga mi najbolje...
Muharemaginica se dobro sjetila da to uplete u razgovor. Tog asa ona nije znala ta e Ajia odabrat,
vidjela je samo silnu borbu u keri, pa bi joj zaas sunula misao da to moda nee bit gore po Ajiu, kojoj
ona samo sreu eli. Al' svakako, uzme li joj ki prsten, prije e vidjet da nije bilo sile, da joj je samoj u
srcu, pa e djevojku jo slae primit, - ta majka bi svoja elila Ajii svaku sreu, svako dobro.
Mati je doskora unila Ajii. Ona je ve znala zaprosidbu, prepoznala Suljagincu, mogla je naslutiti zato je
dola, pa je bila u svojoj sobi u oajnoj borbi, u tuzi, plau.
216
- Evo ih! - apnu joj mati sva ushiena od radosti, a da ko i Ajiu obraduje.
Ona je bila zamiljena, ko u nekoj magli, izgubljena stajala na sred sobe.
- Hajde! - opet e mati. - Ui i - uzmi prsten!
Ona uti, al' vidjelo se da joj je dua u silnoj borbi. Mati je sad skupila sve sile, obasula ker stotinom
molbi:
- Hajde keri moja! Ovo je sve ovako sueno, a srea i hajr, akobogda i po te i po svu kuu nau, hajde...!
Ajia podie bolesne oi i pogleda u majku.
- De, draga Ajia! Evo ene dole! Hajde osvjetlaj nam obraz, nemoj nas osramotiti, hajde...
- Majko...! - uzdae ona bolno.
- Sve prekri! Sve zaboravi! - aptala joj mati. - Hajde... koraci u svoju sreu, s Boijim emerom, s naom
dovom...!
- Ja... sam... tvoja majko! - promuca ona jedva, sa-trvena, - ini to hoe! - i - poljubi mater u ruku...
Majka zagrli svoju ker, poljubi je u elo, i njene se vrue suze slie sa kerinim.
Muharemaginica se povratila medu ene. as-dva tiina... vrata se otvorie, a k njima ue Ajia. Ko iva
sjena, slabana, blijeda prie ona Suljaginici i poljubi je u ruku.
- Dabogda s hajrom i sa sreom! - poe Suljaginica natiui joj prsten, - s dugim umurom tvojim i sviju
tvojih...
- Amin, dabogda! - prihvati ona ena do nje, a mati sad dirnuta do suza, udari blagosivljat ker: kud
koraila, u sreu gazila; za to se latila, u zlato se stvaralo; mnogo godina proivila sa svojim starjeinom, u
zdravlju, rahatluku i veselju... - a svaku ovu toplu rije majinu bistra suza pratila.
Ajia je postajala as-dva pa se po majinoj elji sklonila u svoju sobu. Majka je opazila neku promjenu na
keri, pa je uklonila od ena da se onamo oporavi od onog uzbuenja. Bila je silno potresena pa joj je
trebalo odmora. :tr
Sad se opet pila kahva i erbe; ene iznova udarile u razgovor. Naposljetku ustale, sve zadovoljne i vesele,
ugo-
217vorile svadbu do dvije hefte i otile, a Muharemaginica ih ispratila do avlijskih vrata.
(f^ Gorka je bila tuga Ajiina za Ahmetom, teka je bila bol / njena gledajui brata svog kako propada,
pa je to sve poput / jake bure lomilo sve sile njena njena bia; a ovaj zadnji / udarac, potres, slomio je,
nadvladao i srce i zadnju silu njenu, V^ onda se predala majci, podlegla sudbini, borbi, ona klonula... Kad
je mati kasnije unila, opazila je na keri silnu promjenu. Ona bila blijeda, sumorne oi svrnula preda se,
bila kao izvan sebe, da se nita njene due dirnut nije moglo. Mati joj govorila, pitala je, molila da joj samo
kae ako joj je to teko, il' je moda boli to; al' ona samo uzdahnu, odvrati majci pokoju rije i utjei je,
al' u njenim rijeima ni traga tekoj tuzi, a ni iskre vesela srca. Cijelo bie njeno bilo: srce bez uvstva, dua
bez osjeaja.
U neko doba ustala ona po majinoj elji, pola na hajat da se rashladi, jer u sobi bilo sparno. Korak-dva...
mrak joj pao na oi, dubok uzdah i - ona se srui na minder...
Tuna je mati vrisnula, pritrkala keri svojoj. U taj as na pragu nie Muharemaga. Oboje se latilo da
osvijeste ker, umivali je i doskora povalili u postelju. Nije znala za se...
Mati je samo strepila nad Ajiom, ronila gorke suze, a Muharemaga stenjao u svojoj sobi. as prije naiao
na prizor koji potrese njegovim srcem, a on jo iz arije doao satrven, slomljen. Uklonio se izmeu ljudi
od puste sramote, njegov Mustafa bio u hapsu!
Po ariji se govorilo kako se sino onamo prijeko nekakvi pobili, a nona ih straa pohvatala i otpremila u
zatvor. Jaran mu jedan apnuo da je i njegov Mustafa medu njima. Krv uzavre u njem, mozak uskipi i - on
izusti teku kletvu. Tada je gnjevan, slomljen otiao kui. /-.;>><; :'/
218
Dan je ve mitio i suton pao a majka se ne odmie od keri. Nju oblio ledeni znoj, za se ne zna, a mati roni
suze, dozivlje je - uzalud. Gdjekad bi se prenula, a sumoran pogled odavao teku bol njezinu i ona bi se
opet zanijela.
Dok je tuna mati lebdila nad bolesnom keri, nije ni znala ta se pred kuom zbiva. Jacija je ve minula, a
nikom ni do veere, ni do sna. Muharemaga sjedio u svojoj sobi slomljen, satrven od tuge, kad zau kripu
kapije svoje. Kao daje nasluivao, skoi on, pa niz basamake. Na kunom pragu sukobi se on licem u lice s
Mustafom koji se jedva drao na nogama.
- Nesretnice! viknu on sav gnjevan.
- Ne bilo te! - zagrmi on opet. ,'"" ''.'"> Sin stajao pred njim blijed, poraen.
' !
- Tepi se ispod mog krova! - dreknuo on i poletje prema sinu.
Ovaj jednim skokom preleti avliju i nade se na sokaku. Otac lupi vratima sav bijesan, a Mustafa nestade u
mraku...
.'::*y\<' U ;,:
-' \liSi':
:.i"U* .' JT'A
r-'-ft':- aav
si} v.':'

, f, ^ ,, ,
<.%
219XXXVIII
.(ju
Ajia bolovala, bila teka hasta: to koji dan, as, sve gore. Sakupljala se svojta, sve obilazilo Ajiu, a ona -
ko njean cvijet na arkom suncu, vehne...! Ko da utjei, razgovori tuno majino srce? Ona se gubi nad
bolesnom keri, nema kad ni da misli o Mustafi. A ona ne bi ni mogla, ne bi smjela vjerovat da je on ve
daleko od nje. Muharemaga se pojavi gdjekad u ariji, al' ogoren, ubijen. as bi ga spopala neka srdba,
pa bi kleo, smrvio, unitio sve; sad opet svali mu se na srce tuga, emer, pa samo stenje - podnosi, odolijeva
krutoj sudbini.
Ki mu se eno s duom dijeli, a glas se ve pronio da je Mustafa odusto od kue, otio u svijet. Vidjeli ga u
Brodu, govorilo se; a ta je dalje od njeg bilo, to niko nije znao. Muharemaga bio vie ljut neg alostan;
vie gnjevan neg tuan, - a u asu kad mu drugi evlad lebdi izmeu smrti i ivota, nije mu ni nakraj pameti
da trai sina, da ga vraa, kako ga prijatelji neki svjetovahu, i - Mustafa ve davno bijae preko granice.
O samom zapadu sunanom bilo kod bolesnice puno svojte, a medu njima i Suljaginica. Sve uti, sve
suznim oima gleda u Ajiu. Ona u tekoj vatri, asa eka. Katkad baci sumoran pogled oko sebe, zove
majku, oca, Mustafu... ene ue, plau, mati kri prste nad njom.
Sunce uprav zapadalo, crvenkaste mu zrake dopirale u sobu, a Ajiin pogled, bolan, bio uprt u majku. as-
dva ti-
220
ina... jo jedan pogled, lahak smijeak - i tuan vrisak majin, gorak pla ena razlijee se kuom...
Mladi je petak, damijski harem pun arolike svjetine. Pohrlilo i staro i mlado da klanja prvu dumu. Sve je
u istoj ljetnoj nonji, al' sve nekako turobno dirnuto, klanja se de-naza - pod prstenom djevojci,
Muharemaginoj Ajii.
Doskora je krenula duga povorka za mejitom da ga otprati do hladnog groba. Medu svjetinom ilo i mlado
mome u uskom odijelu, Alija, brat Ahmetov, koji je tog dana na dopust doao. I on, suzna oka pratio -
nesuenu snahu; bio tuan za Ajiom, za Mustafom - a sva mu nedavna prolost treptila pred oima. Jo ga
vie rastuilo kad je vidio Muharemagu, a on - ko pusto stablo kom ljuta bura skri granje, tuan, satrven...
a kako je tek siroti majci...!
Alija se povratio s pokopa Ajiina, posjetio onda majin grob, otiao sjutri dan na Preslicu da vidi gdje mu
je brat pao; a kad se povratio u Maglaj, opazio gore, malo vie Delibegova hana, lijep spomenik onim
vojnicima koji padoe na Maglaju. Sve je obiao, suzna oka, promatrao ove nevine rtve onog vremena,
sudbine, koje je sada pokrivalo zeleno busenje...
uim

221I
RJENIK

abdest - obavezno pranje prije klanjanja (molitve)

aga - gazda; veleposjednik
ajluk - mjesena plaa
ajr, v. hair
akam - 1. predveerje, 2. klanjanje (molitva) u predveerje
Alejumu-selam! ~ otpozdrav na: selamun alejkum
amanet - dar
amida - stric ''' ' ''; < -'i;i'1 >'' '''v:y'
anatolski - anadolski, maloazijski M ' ; '"
asker - vojska ' v ;'(; : ; '''' ' -vv
askerluk - vojnitvo ' (\: 'i-'. ^ -''j
akosum - bravo! ' / :' . ,"''. , . ..; >.
avlija - dvorite ograeno lftom '"<; >{s ' ; s-: ' '
aza, v. hazna
B ; . J iii'M. .; ,v,r!T'.;.-;;.';' r.,',:^if'/
bahnuti - banuti ,i:':''> .;;;:. _ ;.. :
bajagi - kao da, toboe . ( ""
bajrak - zastava ;
basamaci - stepenice, stepenite :';.'''.;*'';:;, baibozuk - pej. turska regularna voj'Ska'- v ' '
'
bed-dova - kletva :
bedem - tvrdavski zid begenisati - sviati se
beli - moda, vjerovatno, belim ' ' '< '
benetati - lupetati, naklapati '."' HX
bensilah, v. silah :; ' : : -;:;'- "''<'
bezbeli zaista, svakako 'u'--.''.r. ,-,;!!!
blehnuti ~ blenuti :'. /. .. r;f!o: - >
toca bajonet, up. boda * !-
223boda (na puci) bajonet bogaz - klanac bori/a - truba buda - rupa budak - ugao bujnim izvoli(te)
bula - pej. muslimanka buljuk-emin - pisar u vojsci
cvancik(a) - austrijski srebreni novac, 20 krajcera

air - livada, panjak

ajir, v. air
antica - dem. od anta, kona torba, up. anta
arija trgovaka etvrt
arijica - dem, od arija
eljade - osoba bilo kojeg spola i uzrasta
evra - izvezen rubac, evrma ,,
ifluk - vrsta feudalnog posjeda, itluk
aba - islamska sveta zgrada u Meki (Arabija), Kaba
anta - omanja kona torba, ,
anta - fieklije
atisat - ba(h)nuti
efenak - krilo, kanat starinskog duana
itab - knjiga,ovdje knjiga vjerskih uenja i propisa Kur'an
uprija - most
D '. ,:,-.r.;,
damar - ivac, bilo , ,; , ; :,..,. ,.,. ..:'...
din - vjera (islam) ;, , , X-.v\ . -... -.-:.. o
dina mi - vjere mi !
dova molitva Allahu ; : ,
duman - neprijatelj, dumanin ';'} ,,-.
duvar - zid ,-, ,<.,',
224
DZ '*;
daba - 1. uzalud, 2. besplatno :.j;vjv1; .,-,i
damija - islamska bogomolja -.::..>
dan - dua ' ';'<:.
debhana - municija, debana > :..:.:
denaza - muslimanski sprovod -. : :'.
duma - podnevna molitva (namaz) petkom u damiji
E
efendija - gospodin ...... ., , ,;. .,.,
emer - odredba ., . ,.,, . . , ,.- ,
emernama - naredba '
eskiia - odmetnici evlad - porod, djeca

fajda -korist '";'- ' " ' : "* '"" ''['

fereda - enski ogrta koji su muslimanke oblaile pfilikoni na ulicu
'": '
fes kupasta kapa bez oboda findan - oljica za crnu kahvu, fildan fiek - naboj, metak
'.'.iiiru \;a\ .-uv -' a\
G .k... : M :,
gazija -junak ,m> i >
H
AaZ?er - 1. glas, vijest, 2. marenje (nftl^era -
hajat trijem, predvorje
hajduljiv - u kome ima hajduka
hair - srea ,.,,
'm4- .
> .il'Tjiin:
hajvan - stoka, ivotinja '
halabuka ~ vreva; mete : " '.'' *
/ia/a/ - ono to je doputeno, to je blagosloveno,, opr^leme
halali - oprosti # (t ''-.').;;
halaliti - oprostiti />\ihu\-\'.\-,\\. ,lr,>.-; :,{-,:; ;\.w
hamajlija - zapis, talisman ''&l'P"!i '' 'H'-' : ' . v.;j<i>--; ?
225han - svratiste, konaite
handar - dugaak dvosjekli no
kandija - onaj koji dri han
harnima muslimanska gospoda; supruga, ena
harem (amijski) - groblje
hasta bolesnik; bolestan
hatur - volja, elja
hazna - blagajna
hefta - sedmica
hoda - islamski vjerouitelj
hodinica hodina supruga
horma konjska oprema, orma .'-
horna - voljna, raspoloena
horoz pijetao
horoz (u puke) - obara
Hrnjice - uvena porodica iz muslimanskih junakih pjesama
huumet - 1. upravna vlast, 2. lsud - .
hnd - jadan
I :...
iindija - vrijeme izmeu podneva i zalaska sunca
insan ovjek, eljade
itaat ~ pokornost, odanost, itat
izrititi - izvitoperiti <
jacija - nona islamska molitta klanja se oko 2 sata po zalasku
sunca ''; ;!
jaran - prijatelj, drug '' '
jauklija voljena djevojka
javer - pomonik, adutant
jazija - pismo "
jazuk - teta .
jednovit ~ jednolian ,
jigrm i luk - turski dukat, jigirmiluk .-.,
juzbaa - kapetan, zapovjednik buljuka (ete)
226
1
K
' .'.., :
kabul - uslian, prihvaen
kadija - erijatski sudac
kahva - 1. kafa, 2. kafana
kaj as a - kona uzica
kajmekam zastupnik vlasti, sreski naelnik
kaldrma - kamenom poploan put ili avlija
kalem pero r , .. .
kaluf- obrazac, oblik, kalup : .
kasaba - gradi, varoica
katana - konjica
kaurin - nemusliman, daur .>< : ./ :<r,
kaurski, up. kaurin '
kau - straarnica
kiljer spremnica za hranu, iler
kiridzija - prevoznik ;> ,< -
klanjati - moliti se bogu . rj .<.
kmet - seljak, bezemlja na gospodarevoMj'^maiijtt.
kmetica, up. kmet . i >-:i.i
kojasiti(se) - pojavljivati(se), skitati(se) ,; <:.
komija - susjed ; : '
komiluk - susjedstvo , ./ '. . >o: ': hv.r-
kona - kominica, susjetka .:.;;' p 'v;>
konak - 1. zgrada medlisa, 2. jednodnevne^ prttfvanje
krmez-al ~- crveni al <-v;
krla - kasarna . .:. \:r. 'V.''-y>"ti '.'-.
kubura - mala starinska puka > ':,; ;
kumpanija kompanija ; -.' i
kura regrutacija '';..,.,>
kurum - puano zrno
kutarisati(se) spasiti(se), kurtalisati(se)
lakrdija - ala ;
lejli-kadr - mubare-veer, 27. no ramazana
M
magaza - duan, radnja
mahala - gradska ili seoska etvrt
227mahalica - dem. od mahala mahana - ono emu se moe prigovoriti, mana mahni se - mani se
mahsus - naroito . -
mal - imetak
mal-mudir - poreznik .
medlisi - vjenici medlisa .; ,
mejdan - 1. boj, megdan 2. povei prostor u gradu, trg me/hana krma, mehana
, ,
mejt - mrtvac, mejt , .. .-:.,
memur - inovnik .,<: .,
meraja zemljite bez vlasnika v.-<- >;.' ...-
mestve - mekana kuna obua : -; u. i,.;: *
meteriz rov .'".> '
minder seija ; .-. ...., vs. v.-,''.;
mue - tiho, kradom
muftija - muslimanski pokrajinski vjerski prvak (ovdje: pljevaljski muftija - Vehbija Semsekadi, Pljevljak,
komandant narodne vojske u otporu protiv austrougarske okupacije BiH 1878.) muhasera - opsada
muhtar seoski ili mahalski starjeina, knez, muktar ' , . . mujezin - damijski slubenik koji
na munari "ui ezan" r . mukajet (ni mukajet) ne obraa panju ; : : i: .-.
munara ~ visoki damijski toranj, minaret . >.-
murtat - izdajica .';..' .> ;..:.
muebak - drvena reetka na prozoru '.-.-:.,:.., .
muketat - strijeljati .-A;.::-'\ ,:,( ,r:; ';, elt;^', :-..'"'.i
muterija - kupac i, . ,:, : v ' -
m utva k - kuhinja, mutfak :.; ;.' . -- .
nahija - pokrajina, upravno podruje najhairnije - up. hair namus - ast, potenje nepoharan - ouvan -
nizam turska regularna vojska
O
obrstar - pukovnik ,'
228
odaja soba
oJaie - odahnu
odmazditi - odjuriti
odak ~ dimnjak
ordija vojska
ortakluk - poslovno udruivanje
Osmanlija - Turin
osmanlijsko - tursko, nebosansko
oteferiiti, up. teferi
pamtilac - pamtilo, pametar
paa - titula visokog dostojanstvenika, rang generala
paaluk - paino podruje '-'''
peanka - mala puka izraena u.Pei ' ..>-::'it<'.;-. .. i.i;
pender - prozor , ivv>~;rj [ .n; .-
popaa ~ paarina >fijrrjjiii/-: r
potrica - teta koju stoka naini, potra
prange - okovi
promaak - omeen prostor, otvor t\v ; , : -i tay
proteferiiti, up. teferi :. ~.<'-.~ . .) I-
r i6w:.:o.r ,,>;.
rahatluk - zadovoljstvo
rahmetli - umrli, pokojni
ramazan - mjesec posta
raziluk - doputenje ;iA (iS -'
rubija - zlatan novac
ruanica - vrijeme ruka
rudija - nia muslimanska srednja
rudijanski, up. rudija
rz - ast, obraz uj<:.'*;!'A j
:':, Z
r
iiv,.ii
ii-S. .
kola
1. zora, 2. jutarnja molitva sabahile - zorom sabaile, v. sabahile selam muslimanski pozdrav.
229selamet - spas
sepeik sepeti ?
sermija imetak, imovina, glavnica
sevap - uzrok
sibijan - djeca, neja, sibjan
silah - irok pojas sa pregradama za oruje i si.
sofra - trpeza, sinija
sokak - ulica
soldat - vojnik
sultan car, vladar
suvarija - konjanik
eper - pleter
erbe - sladak napitak, erbet erijat - islamski propis vabo - pej. Nijemac
talambas - vrsta bubnja, daulbaz
teferi - provod u prirodi
telal - javni objavljivao novosti
tenzimat - reforme, tanzimat
terbije ~ odgoj
tespih - brojanice u muslimana .
tretina - vrsta poreza
turin - musliman "turske", vjere, za razliku od: Turin, Osmanlija,
Turkua tuiti - guiti
U
.. . ' ''
uenje - moljenje (Allahu) , ;
uhizmetiti - posluiti
vakat - vrijeme
vatan domovina
vlah - nemusliman, up. turin
230
zabasati - skrenuti s puta, zalutati
zapt ~ red, disciplina
zaptija ~ andarm
zejtinica - posuda za zejtin, uljanica
zijan - teta, gubitak
zirat - obradiva zemlja
zulum nasilje, bezakonje
upiti - dosaivati se, amiti (na selu)
231BILJEKA O PISCU
Edhem Mulabdi je roen 1862. godine u Maglaju. Zavrio je uiteljsku kolu u Sarajevu. Obavljao je ove
dunosti: prefekt konvikta Uiteljske kole, predava na erijatskoj sudakoj koli, narodni poslanik na listi
JMQ. Godine 1929. je penzionisan.
Suraivao je u knjievnim listovima. Sa Safvet-begom Baa-giem i Osmanom Nuri Hadiem pokrenuo
muslimanski asopis Behar. Sudjelovao je u osnivanju muslimanskog kulturnog drutva Narodna uzdanica,
i asopisa Novog behara. Bio je jedan od urednika lista Pravda, glasila JMO.
Umro je u Sarajevu 1954. godine.
Objavio je ova djela: Rukovijet ale, Zeleno busenje, Na obali Bosne, Nova vremena, Izabrane pripovijesti,
Svak na posao.
Izabrana djela su mu objavljena u dvije knjige 1974. godine.
233SADRAJ
Umjetnika slika Bosne u doba okupacije................. 5
Zeleno busenje...................................... 11
Rjenik........................................... 223
Biljeka o piscu.................................... 233