2016./2017.

Jean Baudrillard Simulacija i Zbilja

- Gotovo je sa starim naelom prema kojemu je stjecanje

znanja neodvojivo od vjebanja duha ili pojedinca.

-Znanost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama

odvojenima od ivotnog svijeta.-
UVOD:

Novi, a to za Baudrillarda znai postmoderni nain miljenja,

mogu je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno
strukturira oko informatike i virtualne mree, oko poretka
simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i oituje se kao
njezina simulirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog
(industrijskog) drutva utjelovljena u politikoj ekonomiji,
anatomiju postmoderne drutveno-povijesne situacije
(postindustrijskog drutva) tvori planetarni pogon reprodukcije i
cirkulacije informatikog i virtualnog znaka, koja se danas smatra
glavnim svojstvom ''nove ekonomije''. Tako je Baudrillard,
polazei od kritike politike ekonomije kao supstancijalne
znaajke modernog drutva i preusmjeravajui je na kritiku
politike ekonomije znaka dospio do informatikog i virtualnog
oblikotvornog naela drutvene stvarnosti. On to naelo
relativistiki nemilosrdno raarava, ali usprkos tom
postmodernistikom postupku ono ostaje toliko bitno da
razotkriva kako ni postmodernisti Badrullardova kova ne
uspijevaju izbjei esencijalistika pribjeita u objanjavanju
drutva i drutvenih promjena.

SADRAJ

-Kritika politike ekonomije znaka pokuava provesti ralambu

oblika/znaka kao to je kritika politike ekonomije eljela provesti
ralambu oblika/robe. Kao to je roba u isti mah razmjenska i
uporabna vrijednost pri emu se cjelovita analiza tog oblika
namee dvjema stranama sustava jednako je tako znak istodobno
i oznaeno i oznaitelj, a ralamba oblik/znak mora se odvijati na
dvije razine. Naporedno se namee, dakako, logika i strateka
analiza odnosa izmeu dva pojma, naime:

1. Izmeu sustava, RV (ramjenske vrijednosti) i sustava UV

(uporabne vrijednosti ili izmeu oblika/robe i oblika/ predmeta.

2. Izmeu sustava Ozlj (oznaitelj) i sustava Ozn (oznaeno) ili

izmeu njima pripadajueg koda, koji odreuje artikulaciju
vrijednost/znak i oblika/ znaka.

Taj se odnos uspostavlja u oba sluaja kao hijerarhijska funkcija

izmeu prevladavajue forme-alibija ili forme-satelita, koja je u
isti mah logika kruna i ideoloko ispunjenje one prve.

Tradicionalno shvaanje ideologije, s njezinim umjetnim

razlikovanjem 'ekonomije' i 'ideologije', osim to iziskuje
nepodnoljivu terminsku gimnastiku ('superstrukturlna',
'dijalektika', 'prevladavajue strukturalna' itd.) uzrokuje i
nemogunost shvaanja 'ideoloke' uloge kulture i znakova koji su
na taj nain drukije odvojeni nego samo na razini oznaenih.
Ideologija (neke skupine, vladajue klase) uvijek obuhvaa velike
teme, velike sadraje, velike vrijednosti (nacija, obitelj, moral,
humanizam, srea, potronja) ija alegorijska snaga, ne znamo
kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. Sadraji
misli djeluju na stvarne situacije i, u cjelosti, ideologija se
odreuje kao uzmak kulture pred ekonomijom. Ideologija je
ustvari proces svoenja i apstrahiranja simbolike grae u jedan
oblik ali ta se reduktivna apstrakcija neposredno nadaje kao
vrijednost (neovisna), kao sadraj (transcendirajui), kao
predodba svijesti (oznaeno). Upravo zbog tog istog procesa robu
iitavamo kao neovisnu vrijednost, transcendirajui stvarnost, a
sve zbog nepoznavanja njezina oblika i apstrahiranja drutvenoga
rada koji ona vri. Lukavost je forme da se neprestano zaklanja iza
oevidnosti sadraja. Danas potronja ako ta rije ima neko
znaenje izuzev onoga koje mu podaruje vulgarna ekonomija
odreuje upravo stupanj na kojemu se roba neposredno proizvodi
kao znak, kao vrijednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba.

Znak se nadaje s istom oevidnou znaenja kao i roba u

'prirodnoj' oevidnosti svoje vrijednosti. To su najjednostavnije i
najtajanstvenije stvari. Racionalnost znaka temelji se na
iskljuenju, na ukidanju svake simbolike dvosmislenosti, u korist
vrste i jednadbene strukture. Znak se strukturira iskljuivanjem.
Ne postoji temeljna razlika izmeu referenta i oznaenog, a
simptomatina je spontana pometnja nastala u vezi s njima gotovo
posvuda: referent nema druge vrijednosti doli one oznaenog, ija
eli biti supstancijalna referencija in vivo, iako je tek njezin
produetak in abstracto. Na taj nain strategija je ista: dvostruki
vid robe skriva ustvari formalnu cjelovitost, pri emu joj uporabna
vrijednost, kojom upravlja sustav razmjenske vrijednosti, prua,
unato svemu, svoje ''naturalistiko'' jamstvo.
Kritika politike ekonomije znaka podrazumjeva neke mogunosti
nadilaenja, neku onostranost tog procesa znaenja na kojoj se
ustrojuje razmjenska vrijednost /znak, pa onda i neku onostranost
seminologije, koja u svekolikoj 'objektivnoj bezazlenosti' tek
opisuje njezino djelovanje.
I sam pojam znaka ima tek aluzivnu vrijednost. Jer strukturalni
zakon vrijednosti utjee na znaenje jednako kao i na ostalo,
njegov oblik nije oblik znaka openito, nego stanovita
organizacija koda, kod meutim, ne upravlja bilo kakvim
znakovima. Jednako kao to zakon trine vrijednosti ne
predstavlja neku odluujuu instanciju u danom trenutku
materijalne proizvodnje, tako i, obratno, strukturalni zakon
vrijednosti ne znai bilo kakvu prevlast znaka. Politika je
ekonomija znaka jo bila posljedica irenja trinog zakona
vrijednosti i njezine provjere na razini znakova. Dok strukturalno
uoblienje vrijednosti naprosto okonava u isti mah i sustav
proizvodnje i politike ekonomije, kao i onaj predstavljanja i
znakova. Sve se to, zajedno s kodom, zaljuljalo prema simulaciji.
Ni ''klasina'' ekonomija znaka, ni politika ekonomija ne prestaju
zapravo postojati: one vode neku drugu opstojnost, postaju nekom
vrstom fantomskog naela obrane. Gotovo je s radom. Gotovo je s
proizvodnjom. Gotovo s politikom ekonomijom. Gotovo je s
dijalektikom oznaitelj/oznaeno koja je omoguavala gomilanje
znanja i smisla, s linearnom sintagmom i kumulativnog duskursa.
Samim time nastupio je i kraj dijalektike razmjenske
vrijednosti/uporabne vrijednosti, koja je jedina omoguavala
akumulaciju i drutvenu proizvodnju. Ne okonava sve to
revolucija, nego sam kapital.

Tri su vrste simulakra: Krivotvorina je prevladavajui obrazac u

klsainom razdoblju, od renesanse do industrijske revolucije.
Proizvodnja je obrazac koji prevladava u industrijskoj revoluciji.
Simulacija je obrazac dananjeg stupnja kojim upravlja kod.
Krivotvorina se rodila s renesansom, s ruenjem feudalnog
poretka od strane graanskoga i s pojavom otvorenog nadmetanja
na razini razliitih znakova. S industrijskom revolucijom nastupa
nova generacija znakova i predmeta. Znakovi bez tradicije klase,
koji nee nikad upoznati uskraivanja uslijed poloaja i koji
stoga vie nee trebati biti patvorine, budui da e na mah postati
proizvodi na divovskoj ljestvici. Pitanje njihove neobinosti i
podrijetla vie se ne postavlja: njihovo je podrijetlo tehnika, a
dobivaju smisao jedino u dimenziji industrijskog simulakra.
Nevjerojatne energije koje su na djelu u tehnici, industriji i
ekonomiji, ne trebaju skrivati da se u osnovi eli jedino dosegnuti
tu beskonanu reproduktivnost koja je zasigurna prijetnja
''prirodnom'' poretku, ali u osnovi simulakr ''drugoga reda'' i
prilino siromano imaginarno rjeenje ovladavanja svijetom.
Veliki simulakri to ih je stvorio ovjek prelaze iz svijeta prirodnih
zakona u svijet snaga i napetosti, a danas u svijet binarnih
struktura i suprotnosti. Nakon metazifike bia i privida, nakon
metafizike energije i odreenosti slijedi metazifika neodreenosti i
koda. Kibernetiki nadzor, raanje prema modelima,
diferencijalna modulacija, feed back, pitanje/ odgovor itd.: to je
novo operacionalno uoblienje (industrijski su simulakri bili samo
operativni.

Dimenzija perspektive, uvijek je takoer dimenzija loe savjesti

znaka prema zbiljnosti, a ta je loa savjest iskvarila cjelokupno
slikarstvo od renesanse nadalje. Odatle proizlazi, razliita od
estetskog uitka, uznemirujua neobinost varke za oko, neobina
svjetlost koju ona baca na tu posve novu i zapadnu zbiljnost koja
se pobjedniki pomalja iz renesanse: varka je njezin ironijski
simulakr. Ona je ono to je nadrealizam bio za funkcionalistiku
revoluciju na poetku 20.st. - jer i nadrealizam nije drugo doli
ironijska zanesenost naelom funkcionalnosti. Jednako kao i varka
za oko, on nije u pravom smislu dijelom umjetnosti niti povijesti
umjetnosti: njihova je dimenzija metafizika. Stilske figure ne
spadaju u njihovo polje djelovanja. Toka na kojoj nas oni
pogaaju sam je uinak zbiljnosti ili funkcionalnosti, dakle
takoer uinak svjesnoga.

Zamislite neto lijepo koje je upilo svu energiju runoga: eto vam
mode... Zamislite istinito koje je upilo svu energiju lanoga: eto
vam simulacije...

Kao simulakr, slika prethodi stvarnosti u mjeri u kojoj obre

logiki, uzroni slijed stvarnoga i njegove reprodukcije. Walter
Benjamin je to ve snano istaknuo, tu modernu revoluciju
poretka proizvodnje (stvarnoga) preko precesije, anticipacije
njezine reprodukcije, u svome eseju Umjetniko djelo u razdoblju
tehnike reprodukcije.

U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uope ne

onako kako smo oekivali. Posvuda je sve to je bilo osloboeno,
osloboeno samo zato da bi prelo u puko kolanje, da bi dospjelo
u orbitu. Dobro vie nije na vertikali zla, nita se vie ne
rasporeuje po apscisama i ordinatama. Svaka estica slijedi
vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djeli vrijednosti blista za
trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u praznini, slijedei
razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s drugima, To je
sama shema fraktalnosti, i to je dananja shema nae kulture. Kad
su stvari, znakovi, radnje osloboeni svoje ideje, koncepta, svoje
biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada poinje
samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati dok je
njihova ideja ieznula. One nastavljaju funkcionirati u
posvemanjoj ravnodunosti u odnosu na vlastiti sadraj. A
paradoks je u tome da funkcioniraju samo jo bolje. Na taj nain
nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nastavlja. Svijet
umjetnosti doimlje se neobino. Kao da je nastupila stanka u
umjetnosti i nadahnuu. Kao da se neto to se velianstveno
razvijalo tijekom nekoliko stoljea iznenadno zaustavilo, uasnuto
vlastitom slikom i bogatstvom. Oslobaanjem formi, linija, boja i
estetskih koncepcija, mjeavinom svih kultura i svih stilova nae
je drutvo proizvelo opu estetizaciju, promaknue svih oblika
kulture, ne predvidjevi niti oblike antikulture, uspostavljanje svih
obrazaca predstavljanja i protu-predstavljanja. Ako umjetnost u
osnovi nije bila drugo doli utopija, dakle neto to izmie svakoj
realizaciji, danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija,
informatike, videa, cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje. Iza
svakog grevitog pokreta suvremene umjetnosti nahodi se neka
vrsta inercije, neto to se vie ne uspijeva nadii i to krui oko
sebe u sve brem ponavljanju. U osnovi, u neredu koji danas vlada
u umjetnosti, moglo bi se iitati raspad tajnog koda estetike, kao
to se u nekim biolokim zastranjenjima moe prepoznati raspad
genetskoga koda. ak se i antiumjetnost, najradikalnija od
umjetnikih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp instalirao svoj
nosa za boce, a Andy Warhol poelio postati strojem. Cijela je
industrijska minerija svijeta postala estetizirana, svekoliku
beznaajnost svijeta preobrazila je estetika. Kaemo da je veliki
pothvat Zapada merkantilizacija svijeta, injenica da je sve
prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije bila na djelu
estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizorenje,
prenoenje u slike, njegova semioloka organizacija. Ponad
trgovakog materijalizma, mi svjedoimo semiurgiji svih stvari
preko reklame, medija, slike. Estetizira se, kulturalizira i
muzealizira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje,
sve se izraava, sve poprima snagu ili nain znaka. Sustav u
manjoj mjeri djeluje na osnovi via estetske vrijednosti robe, nego
na osnovi vika estetske vrijednosti znaka. Govori se o
dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal arta,
konceptualne umjetnosti, efemerne umjetnosti, ustanovila se cijela
jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali ustvari,
estetika se posvuda materijalizirala u svome operacionalnom
obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost prisiljena
biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. Poput svih formi
koje nestaju, ona se pokuava podvostruiti u simulaciji, ali
uskoro e je posve nestati, ustupivi mjesto golemome umjetnom
muzeju i raspomamljenoj reklami. Poput ljudi baroka, mi smo
stvorenja oarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od
onih koji unitavaju slike, nego od onih koji proizvode mnotvo
slika u kojima se nema to vidjeti. Jedina prednost (ali golema)
kutije Campbella Andyja Warhola jest u tome to se vie ne
postavlja pitanje lijepog i runog, stvarnog i nestvarnog,
transcendencije ili imanencije, jednako kao to su bizantske ikone
doputale da se vie ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga a da
se ipak u nj ne prestane vjerovati. U tome je udo. Nae slike su
poput ikona: one nam doputaju da nastavimo vjerovati u
umjetnost iskljuujui pitanje njezine opstojnosti. Jednom kad su
lijepo i runo osloboeni svako svoje prislike, na neki se nain
umnaaju: postaju oni ljepe od lijepoga odnosno runije od
runoga. Na taj nain dananje slikarstvo ne njeguje naprosto
runou, nego ono runije o runoga, runoa na drugome stupnju
zbog toga to je osloboena odnosa prema svojoj suprotnosti.
Osloboeni stvarnoga, moete initi stvarnije od stvarnoga:
hiperstvarno. Uostalom, sve je poelo s hiperrealizmom i pop
artom, uzdizanjem svakodnevnog ivota do ironijske snage
fotografskog realizma. Danas taj pokret obuhvaa sve umjetnike
forme i sve stilove bez razlike te one ulaze u transestetiko polje
simulacije. Naporednica tom pokretu je samo trite umjetnina. I
na njemu se to zbilo zbog toga to je ukinuta svaka trgovaka
zakonitost vrijednosti, sve postaje ''skuplje od skupoga''.
Vrijednost raste u odsustvu procjene vrijednosti. Na djelu je
ekstaza vrijednosti. Tako danas postoje dva trita umjetnina.
Jedno se jo upravlja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one
ve sporne. Drugo se ugledalo na primjer plutajuih i neukrotivih
kapitala na tritu novca: na djelu je ista pekulacija,
posvemanja pokretljivost koja, kazali bismo, nema drugoga
opravdanja doli upravo prkositi zakonu vrijednosti. Budui da je
umjetnost dananjice s one strane lijepog i runog, trite je s one
strane dobra i zla.

Politika ekonomija skonava pred naim oima, promeui se

sama od sebe u transekonomiju pekulacije koja se rukovodi
vlastitom logikom (zakonom vrijednosti, zakonitosti trita,
proizvodnje, vika vrijednosti, klasina logika kapitala) i u kojoj
stoga nema vie nieg ekonomskog niti politikog. ista igra
prema plutajuim i proizvoljnim pravilima, igra katastrofe.
U samom aritu informacije povijest je opsjednuta vlastitim
ieznuem. U aritu hi-fi-ja glazbu progoni njezin nestanak. U
aritu eksperimenta, znanosti prijeti nestanak njezina predmeta.
U aritu pornografije, seksualnosti prijeti nestanak. Posvuda isti
sterofonski uinak, apsolutne blizine stvarnoga: isti uinak
simulacije. Samim time, stanje iznova postaje izvorno. injenica
da izlazimo iz povijesti da bismo unili u simulaciju samo je
posljedica injenice da je i sama povijest u osnovi bila tek golemi
model simulacije. Ne u smislu da ona ne bi imala opstojnosti
izuzev u pripovjedanju o njoj ili u tumaenju koje joj dajemo,
nego u odnosu na vrijeme u kojemu se ona odvija, to linearno
vrijeme u kojemu se neka povijest moe odvijati. Samo polje
zbiljnoga nije vie razmjenjivo s poljem znaka. Njihov je odnos
istovjetan kliznosti novca: ona postaje neodredljiva, a njegova
procjena nesigurna. Jedno i drugo postaje spekulativno, svako na
svom podruju. Zbiljnost postaje strunija i usavrenija, sve se
ostvaruje bezuvjetno, ali s time da nadalje vie nita ne znai.
Znak prelazi u simulaciju i puku spekulaciju virtualnog svijeta,
svijeta totalnog ekrana, u kojemu jednaka neizvjesnost pluta nas
stvarnime i nad ''virtulnom stvarnou'', otkad su one razdvojene.
Stvarno vie ne dobiva snagu preko znaka, a znak vie ne
zadobiva snagu preko znaenja. Svaki sustav ustanovljuje neko
naelo ravnotee, razmjenje i vrijednosti, uzronosti i svrhovitosti
koje poiva na utvrenim suprotnostima: onima dobra i zla,
istinitog i lanog, znaka i njegova referenta, subjekta i objekta a
sve je to prostor razlike i upravljanje preko razlike koja, sve dok je
na snazi, osigurava postojanost i dijalektiki razvoj cjeline. Dovde
je sve u redu. Ali, kad vie nije na snazi taj bipolarni odnos, sustav
sam sebe obustavlja stvarajui vlastitu kritinu masu i poinje
eksponencijalni otklon. Kad vie nema sustava unutarnje
referentnosti, ni ''prirodne'' ekvivalentnosti, ni svrhovitosti s kojom
bi se mogla ostvariti razmjena (primjerice, izmeu proizvodnje i
drutvenog bogatstva, izmeu informacije i stvarnog dogaaja),
tada nastupa esponencijalni studij i spekulativni nered. Obmana je
ekonomije u tome da je vjerovala kako utemeljuje neko naelo
zbiljnosti i racionalnosti, predvidjevi onu zadnju zbiljnost
nemogue razmjene. To neznanje tjera sustave u nepovezanost,
hipertrofiju i na neki ih nain vodi vlastitu unitenju. Iza razmjene
vrijednosti, i sluei joj na neki nain kao nevidljiva protutea, iza
te sumanute spekulacije iji je vrhunac virtualna ekonomija, iza
razmjene Neega, uvijek se tako nahodi razmjena Niega. Sve se
dananje strategije svode na to: uiniti da kola dug, kredit,
nezbiljska i neimenljiva stvar koje se ne moemo razrijeiti. Tako
Nietzsche, ralanjujui Boju strategiju, kae: ''Time to je sam
Veliki Vjerovnik vratio dug ovjeka rtvujui svoj Sina, uinio je
da ga njegov dunik vie nee moi namiriti, budui da je to ve
uinio njegov vjerovnik i na taj je nain svorio mogunost
beskrajnog kolanja tog dugovanja koje e ovjek nositi kao svoj
vjeni grijeh.'' U tome se sastoji lukavstvo Boga. Ali to je i
lukavstvo kapitala koji, istodobno dok svijet uvaljuje u sve vei
dug, naporedno radi na tome da ga otkupi, uslijed ega se taj dug
vie nikad nee moi ponititi, niti razmjeniti za bilo to. A to
vrijedi i za Zbiljsko i za Virtualno: beskrajno kolanje Virtualnoga
uinit e da se Zbiljsko vie nikad nee moi razmjeniti ni za to.
Ako je svijet nastao iz jednog praska, on ne moe imati ni kraja ni
odreenog smisla. Od njegova nas kraja titi taj ne-smisao koji
zadobiva snagu poetske iluzije. Zasigurno, svijet postaje savreno
zagonetan, ali ta je neizvjesnost, kao i ona privida, sretna okolnost.
Budui da je iluzija par excellence umijee privida, izranjanja ni iz
ega, ona nas titi od bivanja. Budui da je ona umijee nestajanja,
ona nas titi od smrti. Svijet je zatien od svoga kraja svojom
dijabolikom neodreenou. Pa ipak, ostaje pitanje: zato mi pod
svaku cijenu elimo protjerati prazninu, protjerati odsustvo,
protjerati smrt? Odakle nam ta opsjednutost iskljuivanja crne
tvari, kako bismo sve uinili vidljivim, sve ostvarili i silom izrazili
ono to takvim ne eli biti? Zato elimo silom iskopati iz zemlje
ono to nam jedino osigurava trajnost onoga Nita i tajne? emu
ta smrtonosna opsjednutost prozirnou, identitetom, opstojnou
pod svaku cijenu? Nerjeivo pitanje. Ali moda taj nagon za
pronicanjem svake tajne i sm ima neki tajni cilj? Svugdje se tei
uklanjanju Neljudskoga, antropolokom objedinjenju koje eli sve
podrediti nadlenosti Ljudskoga. Pothvat opeg oovjeenja
ivotinja, prirode i svih drugih vrsta pod znakom prava ovjeka,
moralne antropologije i univerzalne ekologije - osnova pripajanja
Neljudskoga jedinstvenoj misli Ljudskoga. Jedino radikalnom
promjenom vlastitog stajalita moemo stei vienje sebe samih i
svijeta, ne da bismo zapali u neki svijet ne-smisla, nego da bismo
iznova pronali snagu i izvornost svijeta prije nego to on zadobije
snagu smisla, i samim time postane mjestom svekolike moi.
Meutim, treba uzmaknuti istini, to je najlake. A da bi se
uzmaknulo istini, nadasve se ne smije imati povjerenja u subjekt,
valja se iznova osloniti na objekt i na njegovu neobinu
privlanost, na svijet i njegovu konanu neizvjesnost. Cijeli je
problem u tome da se napusti kritika misao koja je sama bit nae
teorijske kulture, ali koja proizlazi iz ranije povijesti i ivota.
Uobiajeni svijet subjekta i objekta, svrhe i sredstava, istinitog i
lanog, dobra i zla vie ne odgovara stanju naega svijeta.
"Normalne" dimenzije, one vremena, prostora, odreenosti,
predodbe, dakle i kritike i refleksivne misli, varljive su.
Diskurzivni svijet psihologije, sociologije, ideologije koji nas
okruuje jest zamka. On jo funkcionira u euklidovskoj dimenziji.
Kada subjekt otkrije objekt - bilo da je rije o virusu ili o
primitivnim drutvima - dogaa se i obratno otkrie, koje nikad
nije bezazleno, otkrie subjekta od strane objekta. Danas se kae
da znanost vie ne "otkriva" svoj predmet, nego da ga naprosto
"izmilja". Trebalo bi tada rei da i objekt ini vie od toga da nas
"otkriva", da nas on naprosto "izmilja" - da nas misli.
Misao/objekt, postavi neljudskom, sudjeluje u nemoguoj
razmjeni - ona vie ne tei tumaenju svijeta niti ga eli zamijeniti
idejama, ona je uzela svoj udio u neizvjesnosti, uinivi od nje
svoje pravilo igre. Ona postaje misao svijeta koji nas misli.
Umjesto da ovjek unosi razum u zbrkani svijet, on bi bio taj koji
bi u nj unosio nered, svojim inom spoznaje, misli, to predstavlja
nevieno nasilje: uspostaviti jednu toku (makar i simuliranu)
izvan svijeta, s koje bi se gledalo i mislilo svijet. Ako je to ono to
nema dvojnika, budui da nita ne postoji izvan njega, tada je i
sm pokuaj uspostavljanja te toke izvan njega, ravan volji da ga
se dokraji.

Katarina Pucko 4.g.

Kiparstvo