ABDULLAH IBN DAH

Prvi koji je prozvan kao "emiru-l-mu'minin" (zapovjednik mu'mina)

ovjek o kojem sada govorimo je veoma blizak roak Allahovog Poslanika

sallallahu alejhi we sellem i jedan od prvih ashaba Poslanikovih drugova u Islamu.
On je Vjerovjesnikov teti, jer je njegova majka Umejma, kerka Abdulmuttalibova,
tetka Allahovog Poslanika sallallahu alejhi we sellem. Osim toga on bijae urak
Poslanikov, jer je njegova sestra Zejneba bint Dah bila ena asnog Poslanika i
jedna od majki pravovjemih. On je prvi kojem je data zastava, odnosno povjerena
komanda u Islamu, te je on prvi koji je nazvan emirom muslimana - tj. vojskovoom
grupe muslimana. Taj ovjek bijae Abdullah ibn Dah el-Esedi. Abdullah ibn Dah
je primio Islam prije nego je Vjerovjesnik poeo da se sastaje sa svojim rijetkim
pristalicama u kui Ibn Erkama. On bijae jedan od prvih koji su uli u vjeru
Islam. Kada je Allahov Poslanik sallallahu alejhi we sellem dozvolio svojim
drugovima da uine hidru u Meinu, kako bi sa svojom vjerom pobjegli od
uznemiravanja Kurejija, Abdullah ibn Dah je bio odmah drugi muhadir po redu,
jer ga je u ovom znaajnom djelu prestigao jedino Ebu Seleme. Hidra u ime Allaha i
naputanje porodice i rodnog kraja na Njegovom putu, nisu bila nova stvar za
Abdullaha ibn Daha, jer je on i ranije, sa nekim svojim roacima inio hidru u
Abesiniju. Ali ovaj put njegova hidra bijae mnogo vea i irih razmjera, jer s
njim skupa hidru uinie i njegova porodica i ira rodbina, i muko i ensko, i
starci i mladii, i djeaci i djevojice, jer njegova kua bijae kua Islama, a
njegovo pleme, pleme imana. I samo to su napustili Mekku, njihove kue postae
tune i puste. Izgledale su tako alosno i usamljeno kao da u njima nikad nije bilo
ive due, niti da se kada uo razgovor ljudi na nonim sijelima.

Malo vremena proe od hidre Abdullaha i njegovih roaka, a kurejijski prvaci

poee obilaziti mekkanske sokake kako bi utvrdili ko je od muslimana otputovao a
ko je ostao. Meu tim prvacima bijahu Ebu Dehl i Utbe ibn Rebi'a. Utbe pogleda
naputene kue Dahove porodice, na koje su pustinjski vjetrovi nanosili (pijesak)
prainu i koje su odzvanjale od lupe vrata i kapija, pa ree: - Kue Benu Daha su
postale puste i jadne, kao da plau za svojim stanarima! - A ko su oni da za njima
kue plau?! - priupita Ebu Dehl. Onda Ebu Dehl prisvoji kuu Abdullaha ibn
Daha, a bijae najljepa i najraskonija od svih drugih, i poe s njom i njenim
namjetajem da postupa kao to svaki vlasnik postupa sa svojom vlastitom imovinom.
Kada je Abdullah ibn Dah uo ta je Ebu Dehl uinio sa njegovom kuom spomenu to
Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi we sellem koji mu ree: - Bi li bio
zadovoljan, o Abdullahu, da ti Allah umjesto te kue da kuu u Dennetu? - Svakako,
Allahov Poslanie! - odgovori Abdullah - Pa to ti i pripada! - dodade Vjerovjesnik,
to potpuno umiri duu i zadovolji Abdullaha. A samo to se Abdullah smjestio u
Medinu, nakon svih tekoa koje su sobom donijele njegova prva i druga hidra i tek
to je okusio drai mira i spokoja u gostoprimljivosti ensarija, nakon onih tekih
uznemiravanja koje je doivio od Kurejija, Allahovom voljom Abdullah bi stavljen
na najtei ispit u svom ivotu. Doivio je najgore iskustvo otkako je primio
Islam. Pa da posluamo priu o tom njegovom gorkom i tekom iskuenju.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi we sellem izabra osmoricu svojih vjernih

drugova koji su trebali izvriti prvi vojni zadatak otkako se pojavio Islam. Meu
izabranim bijahu Abdullah ibn Dah i S'ad ibn Ebi Vekkas. Vjerovjesnik im ree: -
Za emira (vou) u vam odrediti onog ko je najizdrljiviji od gladi i ei! Onda
povjeri komandu Abdullahu ibn Dahu, te on posta prvi emir - vojskovoa jedne
grupe vjernika. Allahov Poslanik odredi Abdullahu pravac putovanja i dade mu
zatvoreno pismo, te mu naredi da pismo ne otvara dok ne prou dva dana putovanja.
Kada prooe dva dana od prolaska izvidnice, Abdullah proita pismo u kojem
stajae: "Kada proita ovo pismo uputi se u pravcu mjesta zvanog Nahle izmeu
Taifa i Mekke. Tu se sakrijte i uhodite Kurejije, tako da nas to bolje upoznate o
njihovim kretanjima." I samo to proita pismo Abdullah ree: - Sluam i pokoravam
se Allahovom Poslaniku! A onda ree svojim drugovima: Vjerovjesnik mi je naredio da
odem do mjesta Nahle kako bih pijunirao Kurejije i obavjetavao ga o njima, a
zabranio mi je da ikoga od vas silom tjeram da ide sa mnom. Pa ko eli ehadet i
udi da ga dostigne, neka me slijedi, a kome to nije drago, neka se vrati i niko ga
zato nee koriti! Ljudi mu odgovorie: - Sluamo i pokoravamo se Allahovom
Poslaniku sallallahu alejhi we sellem pa i mi idemo tamo gdje ti je on naredio da
ide! Onda skupina produi put dok ne stigoe do Nahle, pa se tu rasporedie i
poee uhoditi Kurejije, te sakupljati korisne podatke o njima. I dok su oni
izvravali svoj zadatak, opazie u daljini kurejijsku karavanu koju su vodila
etvorica ljudi i to: Amr ibn Hadremi, Hakem ibn Kejsan, Osman ibn Abdullah i
njegov brat Mugire. Gonili su trgovaku robu, koja se sastojala od koe, suhoga
groa i drugoga ime su Kurejije inae trgovali. Tada se ashabi poee dogovarati
ta da ine. Inae, taj dan je bio zadnji dan od ehuru-l-huruma - svetih mjeseci u
kojima Arapi nisu ratovali ni prije Islama. Jedni rekoe: - Ako ih napadnemo,
pobiemo ih u svetom mjesecu, a time bi okrnjiti svetost ovog mjeseca i na sebe
navukli gnjev i srdbu svih Arapa. Ako ih, pak, pustimo da istekne ovaj dan, oni e
dostii do svete mekkanske teritorije, gdje ih pogotovo ne smijemo napadati i tako
e se spasiti od nas. I tako su se dogovarali, dok se konano ne sloie da ih
odmah napadnu i pobiju, te da sve to imaju uzmu kao ratni plijen. Za samo nekoliko
trenutaka oni napadoe, te jednog ubie, dvojicu zarobie, dok im onaj etvrti
izmae i spasi se od njih. Abdullah ibn Dah i njegovi drugovi povedoe
zarobljenike i zaplijenjenu karavanu put Medine. A kada stigoe Vjerovjesniku
sallallahu alejhi we sellem i kada ga upoznae s onim to su uinili, on to strogo
osudi! Ree im: - Tako mi Allaha, ja vam nisam naredio da ikog napadate. Naredio
sam vam da sakupljate podatke o Kurejijama i da ih uhodite i pratite njihova
kretanja! Naredi da se zarobljenici zadre dok ne vidi ta e s njima, a
zaplijenjenu karavanu i ne pogleda, a kamoli da je ta uzeo od plijena. Tek tada
Abdullah i njegovi drugovi uvidjee kakvu greku su napravili i postae ubijeeni
da su propali zbog neizvravanja naredbe Allahovog Poslanika sallallahu alejhi we
sellem. Jo im je tee padalo to su ih njihova braa muslimani stalno korili i
kada bi god kraj njih nailazili dosta bi im bilo kada bi rekli: - To su oni to su
se ogluili o naredbu Allahovog Poslanika. Njihove muke su tek porasle kada ue
kako su Kurejije ovaj dogaaj iskoristili kao razlog vie za napade na Allahovog
Poslanika. irili su propagandu protiv njega u svim arapskim plemenima govorei: -
Eto, Muhammed je poeo ratovati u svetom mjesecu! U njemu je prolio nedunu krv,
oteo nau imovinu i zarobio nae ljude. I ne pitajte o alosti Abdullaha ibn Daha
i njegovih drugova zbog iskuenja u koje su zapali, niti o stidu kojeg su osjeali
pred Vjerovjesnikom zbog neugodnosti koje su mu priinili. Kada je situacija
postala neizdriva, teret iskuenja preteak za njih, stie im radosna vijest u
kojoj se kae da je Allah zadovoljan s njihovim inom i da je u povodu svega toga
Svome Poslaniku objavio odreene kur'anske ajete. Sada ne pitajte kolika je to za
njih radost bila, jer su sada mahsus dolazili, grlili ih estitajui im i
blagosiljajui ih, istovremeno im uei ajete iz asnog Kur'ana koji su zbog njih
objavljeni. Tada su Poslaniku objavljeni sljedei ajeti:
Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu... (ElBekare, 217.)

Nakon objave tih Allahovih rijei i Vjerovjesnik odahnu i smiri se. Uze karavanu
kao ratni plijen, a zarobljenike pusti uz otkup. Posta zadovoljan zbog postupka
Abdullaha ibn Daha i njegovih drugova jer ova njihova izvidnica i borba posta
znaajna stvar za sve muslimane. Plijen koji zarobie bijae prvi ratni plijen u
Islamu. Onaj koga su u napadu ubili bjee prvi murik iju su krv muslimani
prolili, a ona dva zarobljenika bijahu prvi zarobljenici koji padoe u ruke
muslimana. Bajrak u tom pohodu bio je prvi bajrak kojeg je nekom predala ruka
Allahovog Poslanika sallallahu alejhi we sellem a voa te skupine bio je Abdullah
ibn Dah, prvi ovjek koji je nazvan emirom muslimana. Iza toga doe Bitka na
Bedru u kojoj Abdullah ibn Dah dade ogromno uee kakvo i dolikuje njegovom
vrstom imanu. Onda je uslijedio Uhud gdje Abdullah sa svojim drugom Sa'dom ibn Ebi
Vekkasom doivje priu koja se ne moe zaboraviti, pa neka nam Sa'd prepria taj
svoj dogaaj i dogaaj svog druga. Kae Sa'd ibn Ebi Vekkas:
 "Kada doe dan Uhuda, susrete me Abdullah ibn Dah pa mi ree: - Hoe li
uputiti dovu Allahu azze we del? -Svakako - rekoh mu. Onda se odmakosmo u stranu i
ja poeh moliti Allaha rijeima: Moj Gospodaru, kada sretnemo neprijatelja daj da
se sukobim sa velikim junakom, snanim i neustraivim koji e me napasti i
nastojati da me ubije, a kojeg u ja isto tako nastojati poraziti. Onda me poasti
pobjedom, tako da ipak ja njega ubijem i uzmem njegovu ratnu opremu i oruje. I dok
sam ja uio dovu, Abdullah je aminao, a onda on poe moliti: - Moj Gospodaru,
poasti me snanim i neustraivim protivnikom s kojim u se boriti u Tvoje ime i
koji e se boriti sa mnom, koji e me pobijediti pa mi odsjei i nos i ui. Pa kada
Te sutra sretnem da me Ti upita:. - U ime ega ti je odsjeen nos i ui? A da Ti
ja odgovorim: - U Tvoje ime, zatim u ime Tvog Poslanika! - pa da mi Ti na kraju
kae: - Istinu si rekao! Dalje pria Sa'd: - Dova moga druga Abdullaha ibn Daha
je bila bolja od moje dove. Na kraju dana lino sam ga vidio, a on ubijen i
izmasakriran, tako da su mu nos i ui visili na drvetu privezani nekim koncem. Tako
je Allah primio i udovoljio dovi Abdullaha ibn Daha, te ga poastio ehadetom kao
to je poastio najodabranijeg od svih ehida, njegovog daidu Hamzu ibn
Abdulmuttaliba radijallahu anhuma. Poslanik sallallahu alejhi we sellem ih je
obojicu ukopao u isti kabur dok su njegove iste suze natapale pijesak koji je
odisao mirisom ehadeta ...

dr. Abdurrahman Ra'fat el-Baa, Iz ivota ashaba, Sarajevo 2002., 58-62