Inkluzivno obrazovanje se razvilo kao pokret koji je trebalo da bude izazov dosadanjoj eksluzivnoj

teoriji i praksi i postao favorizirani usvojeni pristup koji se odnosi na uenje svih uenika u redovnim
kolama i uionicama. Pojavile su se mnoge dileme i nesuglasice oko ukljuivanja djece s posebnim
potrebama, predkolskog i osnovnokolskog uzrasta, u redovne odgojno obrazovne ustanove. Do tih
dilema na naim prostorima moglo je doi zbog toga to je inkluzija doivljena kao nametanje koje su
donijeli stranci u nau zemlju ili administrativna naredba od strane obrazovnih vlasti, da bi ispunili
zahtjeve koje je od njih traila Evropska zajednica. Neke od dilema se mogu shvatiti kao
suprotstavljanje tradicionalizmu i elja za ouvanjem postojeeg stanja u odnosu na inovacije,
zagovaranje naprednih didaktikih tehnika nasuprot uobiajenim nainima uenja, saradnja sa
ljekarima a izbjegavanje shvatanja da se radi iskljuivo o medicinskom problemu, potreba za
kompetentnijim i specijaliziranijim nastavnim kadrom, a u isto vrijeme uz izbjegavanje oslanjanja
samo na njih. Inkluzija se ne stvara u vakumu. To je proces koji zahtijeva suoavanje sa velikim
brojem razliitih potreba svih uenika u koli, a promjena sistema i politika akcija e ohrabriti i
podrati kretanje ka inkluziji.

Na nivou kole inkluzija zahtijeva fleksibilnost u nastavnom planu i programu, te nastavniki pristup
sa osjeanjem za razliite potrebe uenika. To neminovno dovodi do dilema i nesuglasica jer se
stavovi ne mijenjaju preko noi. Treba vremena da se razviju kultura prihvaanja jednakosti,
drutvena pravda i potivanje razliitosti. Nastavnici moraju stei nove vjetine i znanja, ali isto tako
neophodno je da budu podrani, te njihova nastojanja da budu vrednovana (Hatibovi, 2006.).
Terminologija koja se koristi u podruju obrazovanja djece s posebnim potrebama esto izaziva
nedoumice. Definicije su esto nejasne, neprecizne i nedosljedno se upotrebljavaju.