SAD I RBiH 1992-1995

U jednom dokumentu o politici SAD prema Jugoslaviji iz 1984. naglaavao se njen

znaaj za zapadne saveznike. Kao opozicija Moskvi i uloga u pokretu nesvrstanih posebno su
podcrtavani za SAD. Tada su takoer spominjane finansijske tekoe u kojima se nalazila, ali
je obeano da e se pronai rjeenje tog problema. Sredinom osamdesetih godina promijenila
se politika situacija u Evropi. Generalni sekretar KP SSSR, Mihail Gorbaov (Mihail
Gorbaov), poeo je provoditi reforme u koje je bilo ukljueno i povlaenje Crvene armije iz
istonoevropskih zemalja. Uskoro je dolo do poputanja zategnutosti izmeu dva bloka
velikih sila i okonanja Hladnog rata. Jugoslavija je za SAD sve vie gubila znaaj.1
Simptome galopirajue dezintegracije SFRJ meunarodna zajednica gotovo da nije uzimala u
obzir. Svjetska javnost je bila zaokupljena kolapsom komunizma u istonoj i jugoistonoj
Evropi, Zalivskim ratom, puem u Moskvi i raspadom Sovjetskog Saveza. lanice EZ i
SAD-a su, i nakon poetka ratnih zbivanja vrsto stajale na fikciji da jugoslavenski dravni
savez treba odrati u bilo kojoj formi.2 Iz Stejt Dipartementa je saopeno da su SAD za
jedinstvenu, demokratsku Jugoslaviju i da nee podrati njeno cijepanje. To je bila jasna
poruka republikim rukovodstvima koja su razmiljala o otcjepljenju.3 Jugoslavenska kriza
deavala se paralelno s temeljnim promjenama u Evropi nakon 1989. to je vodilo njenoj
internacionalizaciji. Za EZ predstavljala je prvi ozbiljan test evropske politike saradnje i
njene sposobnosti da djeluje kao meunarodni subjekt. Diplomatski napori EZ za smirivanje
situacije u Jugoslaviji, koji su se temeljili na strahu od irenja nemira, bili su pogreni od
poetka. lanice EZ bile su svjesne prilike za testiranje svoje kolektivne snage, ali su bile
nepripremljene za zbivanja. Ona nije imala status izvan teritorija svojih lanica, nije imala
oruane snage, zajednike ciljeve niti aparat za usklaivanje svoje spoljne politike. 4 Kod
formuliranja zajednike politike, EZ se suoila s brojnim problemima. Pogledi njenih lanica
na budunost Jugoslavije su se razilazili. Sklonost prema junoslavenskim narodima bila je
razliito zastupljen, pri emu su znaajnu ulogu igrale i tradicionalne predrasude, kao i
sjeanja na saveznitvo ili neprijateljstvo u svjetskim raovima. Pored toga, zemlje lanice su
slijedile i vlastite politike interese. Vlade Francuske, panije i Velike Britanije, koje su imale
1
Schmit Martin, Die Rolle der USA im Zerfallprozess der jugoslawischen Federation, Diplomarbeit Universitt
Wien, 2008, 18.
2
Schnfeld, Balkankrieg und interanationale Gemeinschaft, Sdosteuropa Mitteilungen, Nr 43, Mnchen 1994,
260.
3
Jovi, Posljednji dani SFRJ, 180.
4
Calvocoressi Peter, Svjetska politika nakon 1945, Globus, Zagreb 2003, 336.
tekoa sa separatistikim pokretima u svojim zemljama, nastojale su po svaku cijenu odrati
zajedniku jugoslavensku dravu. Za SAD jugoslavenska kriza je predstavljala ansu da
isproba svoju novu ulogu u Evropi, a za Njemaku priliku da demonstrira dostignutu snagu
nakon ujedinjenja i da se sama oslobodi poslijeratnih spoljnopolitikih i vojnih ogranienja.
Za Konferenciju o evropskoj sigurnosti i saradnji (KESS) i Ujedinjene nacije (UN) radilo se o
mogunostima da stave na probu svoju sposobnost. Za veinu evropskih zemalja,
jugoslavenska kriza je bila povod da, nakon kraja perioda Hladnog rata, redefiniraju svoju
spoljnu politiku i geopolitike interese.5
Raspadom komunizma u Evropi, pozicija SFRJ poela je gubiti svoj dotadanji znaaj.
Zahvaljujui lobiranju ambasadora Cimermana i Lorensa Iglbergera (Lawrence Eagleburger),
tadanjeg zamjenika dravnog sekretara SAD-a, Markovi se u oktobru 1989. sastao s
predsjednikom Dordom Buem (George Bush). Meutim, Bu nije pokazao zainteresiranost
za ekonomske reforme u SFRJ, a njegove stavove su podravali dravni sekretar Dejms
Bejker (James Baker) i ministri finansija i trgovine. Bu je tom prilikom obeao Markoviu
finansijsku pomo ukoliko uspiju njegove ekonomske reforme. Zbog tadanjeg stanja u SFRJ,
Vaington je finansijsku pomo radije usmjeravao prema Poljskoj, Maarskoj i
ehoslovakoj. Insistirao je na cjelovitosti SFRJ. Amerika administracija je globalne
geopolitike interese stavljala iznad naela demokracije, ljudskih prava i volje naroda, branei
jedinstvo Jugoslavije. Prilikom slubene posjete Beogradu u februaru 1990. Iglberger je
izjavio kako SAD nee koristiti silu da bi ouvale Jugoslaviju, ali nije rekao kako e reagirati
bude li koja od jugoslavenskih strana, Srbija ili JNA, upotrijebila silu da bi sauvala
federaciju koja se raspadala.6 Jo 1989. Ministarstvo spoljnih poslova SAD je skretalo panju
administraciji na zbivanja u SFRJ, ali bezuspjeno. Jedan ameriki diplomata se kasnije
prisjeao da su se na to Francuzi drali suzdrano, a Britanci i Nijemci upozorenja smatrali
pretjeranim. Vjerovao je da oni jednostavno nisu bili spremni prihvatiti da se stvari koje su se
deavale u Somaliji mogu desiti i u njihovoj blizini. Kada su SAD 1990. predloile
Evropljanima da se okviru NATO-a obave konsultacije o zbivanjima u SFRJ, oni su to odbili,
nastojei da, na elju Francuske, svoju politiku formuliraju u okviru EZ. 7 Jovi je 29. avgusta
1990. vodio razgovor s delegacijom Senata SAD, koju je predvodio senator Robert Bob Dol
(Robert Bob Dolle), a kojem je prisustvovao i ambasador SAD u SFRJ, Cimerman. Govorei
o unutranjim deavinjima u Jugoslaviji, Dol je naglasio da SAD vrsto podravaju
5
ehi, Bosna i Hercegovina, 388.
6
Podobnik Zoran, Politika SAD-a spram raspada SFRJ 1989- 1991, Meunaroodne studije, god. V, br. 2,
Zagreb 2005, 65 -66.
7
Witte A. Erich, Die Rolle der Vereinigten Staaten, 44.
demokratska kretanja koja se odvijaju u Sloveniji i Hrvatskoj, gdje su odrani viestranaki
izbori, izraavajui elju da se oni ostvare i u cijeloj zemlji.8 U decembru 1990.
predsjedavajui Evropske komisije, ak Delor (Jacques Delors), je izjavio da republike koje
istupe iz SFRJ nee biti primljene u EZ. Savjet za saradnju Jugoslavije i EZ odbio je
pregovore sa SFRJ obzirom na nesigurnu politiku saradnju. Da bi podrala jedninstvo SFRJ,
EZ je obeala finansijsku podrku u visini od 730 000 000 EKI-ja. (milijarda USD). Kada je
porasla opasnost od eskalacije nasilja, SAD su od EZ traile da neto zajedno poduzmu. EZ je
insistirala na privrednim podraajima, prijetnjama, kao i na retorici o potrebi da
suprostavljene republike ostanu u okviru SFRJ.9 Jovi se 1. oktobra 1990. u Nju Jorku sastao
s Buom koji je naglaavao da e SAD pruiti punu podrku jedinstvu, nezavisnosti i
teritorijalnom integritetu Jugoslavije, te politikim i ekonomskim reformama njene Vlade.10
Razlike prema pitanju sudbine SFRJ su bile sve vidljivije. U SAD je rasla zabrinutost za
zbivanje u Jugoslaviji to je bilo razlog za razmatranje mogunosti da pokau svoj aktivni
interes za ouvanje jugoslavenskog jedinstva. Na toj liniji je bila i instrukcija da se prenese
ameriki stav Komisiji EZ o tome da je doao trenutak da se svi stvarni prijatelji Jugoslavije
aktivno postave u prevazilaenju jugoslavenskih tekoa, a ne da promatraju i ekaju.
Amerikanci su nastojali utjecati na EZ da prihvati taj stav, posebno Njemaka, Velika
Britanija, Nizozemska i Grka, koje su imale rezervi prema 3. finansijskom protokolu s
Jugoslavijom.11 Tokom rasprave o Jugoslaviji, na sastanku Savjeta ministara EZ u
Luksemburgu, 22. oktobra 1990, gotovo bez izuzetka, iskazan je stav o neophodnosti
podravanja jedinstva i integriteta Jugoslavije i sprovoenja daljeg procesa demokratizacije i
ekonomskih reformi. Prema ocjenama amerikih eksperata, raspad Jugoslavije na manje
dravice ne bi rijeio ni jedan jugoslavenski problem nego bi se unutranji problemi prenijeli
na nivo odnosa izmeu vie suverenih dravica. Dok su zapadne zemlje vrsto zastupale
jedinstvo Jugoslavije, obeshrabrivale njen raspad i ratne sukobe, u Savjetu za nacionalnu
sigurnost SAD su ocijenili da su oni neminovni. Iglberger je izjavio da SAD nee okrenuti
lea Sloveniji ukoliko ona odlui da se odvoji. SAD su jasno naglaavale da daju izvjesnu
prednost demokratizaciji u odnosu na jedinstvo Jugoslavije. Istovremeno su ocjenjivale da su
ekonomske reforme bile u sjenci katastrofalne politike situacije i meunacionalnih odnosa.12
Cimerman je 17. januara 1991. uruio Joviu promemoriju SAD o Jugoslaviji i Kosovu,

8
Jovi, Posljednji dani SFRJ..., 185.
9
Ibidem, 145.
10
Ibidem, 197-200.
11
Ibidem, 207-208.
12
Ibidem, 219-223.
prenosei mu zabrinutost Vlade SAD i upozoravajui da se ona protivi svakoj primjeni sile ili
prijetnji silo, koja bi mogla zaustaviti demokratske promjene. Istovremeno je podvlaio da
SAD podravaju jedinstvo Jugoslavije, ali ne i takvo koje bi ugrozilo demokratiju. Amerika
strana je smatrala da bi upotreba sile u rjeavanju spornih pitanja dovela do ozbiljnih sukoba.
Cimeran je prenio poruku svoje Vlade da e, ukoliko u rjeavanju situacije bude upotrebljena
vojna sila, SAD biti veoma teko da odobre ekonomsku pomo. SAD su snano podravale
jedinstvo Jugoslavije smatrajui da se ono moe ouvati kroz demokratske promjene,
potivanje ljudskih prava i reforme trine privrede. Insistirale su da je ustavno ureenje
pitanje o kojem trebaju odluiti jugoslavenski narodi u skladu sa principima KESS-a putem
mirnog, demokratskog dijaloga.13
Iglbergerova procjena se temeljila na tvrdnji da e se ljudska prava, sloboda i trina
ekonomija najbolje ouvati bude li se Jugoslavija ouvala. Nakon to se SKJ raspao, a
viestranaki izbori u Hrvatskoj i Sloveniji oznaili poetak kraja SFRJ, JNA je poela gubiti
tlo pod nogama i uviati da postaje vojska bez drave. Ona je postajala neovisna politika
snaga, izmiui postepeno kontroli saveznog parlamenta i Predsjednitva kao kolektivnog
vrhovnog komandanta. Na poetku 1991. u Vaingtonu je rasla zabrinutost da bi ona mogla
vojno intervenirati u Republici Hrvatskoj, posebno nakon 9. januara 1991. kada je
Predsjednitvo SFRJ umalo donijelo takvu odluku. Cimerman je 11. januara 1991. u
razgovoru s Joviem upozorio da bi upotreba sile, ili zastraivanje od strane JNA, ubrzali
raspad, a ne sauvali jedinstvo Jugoslavije. On je zaprijetio Joviu da e oni koji koriste silu
biti izolirani i tetiti amerikim nastojanjima da pomognu jugoslavenskoj ekonomiji.
Amerika administracija je tada lavirala izmeu hrvatskog i slovenakog nacionalizma na
jednoj strani i velikosrpskog hegemonizma u sprezi s komunistikom ideologijom armijskog
vrha na drugoj. Biu je 28. marta 1991. poslao pismo Markoviu u kojem je iznio poznate
stavove podrke saveznoj Vladi, te, kao najvanije, naglasio da SAD ne daju, niti e davati,
prednost bilo kojoj nacionalnoj ili etnikoj grupi u Jugoslaviji. Istovremenoje izrazio nadu da
e se razlike meu narodima rijeiti u okviru jedinstvene, demokratske. lanovi Kongresa
SAD, koji su pratili situaciju u Jugoslaviji, pozdravili su demokratske izbore 1990. u
Hrvatskoj i Sloveniji. Senator Dol je zagovarao pomo nekomunistikim republikama i
smatrao da se SAD moraju staviti na stranu demokracije u Jugoslaviji jer su bila ugroena ne
samo ljudska prava ve i ivoti.14 Kongres je nastojao demokratizaciju u Jugoslaviji pomoi i
ekonomskim pritiscima. U novembru 1990. je izglasao Niklesov amandman koji je stupio na

13
Ibidem, 248-253.
14
Podobnik, Politika SAD-a spram raspada SFRJ 1989 - 1991..., 68-70.
snagu 6. maja 1991. Prema tom amandmanu, SAD su trebale Jugoslaviji uskratiti ekonomsku
pomo ako ne doe do demokratskih izbora u svim jugoslavenskim republikama, ili, ako
Srbija ne prestane kriti ljudska prava Albanaca na Kosovu. To je trebalo biti sredstvo
pritiska, prije svega, na srbijansko rukovodstvo da otpone i na JNA da ne sprijeava
demokratizaciju zemlje, ali i na ostale republike da ostanu u demokratiziranoj Jugoslaviji. Tri
bitna razloga su utjecala da amerika administracija odbije daljnje posredovanje u
jugoslavenskoj krizi. U amerikoj spoljnoj politici je nakon zbivanja u Iraku dolo do zamora.
Od augusta 1990, kada je Irak okupirao Kuvajt, do proljea 1991. amerika diplomatska i
vojna mainerija bile su angairane oko krize u Zalivu. Drugo, najvea briga administracije
bila je kriza u Sovjetskom Savezu. Gorbaov je pruio potporu meunarodnoj koaliciji u
Zalivskom ratu, a SAD su zauzvrat podravale Gorbaova i njegova nastojanja da sauva
Sovjetski Savez. Nakon neuspjelog pua u Moskvi, u augustu 1991, postalo je jasno da
Gorbaov gubi kontrolu i da se Sovjetski Savez raspada. U tom trenutku Buovoj
administraciji bilo je najvanije da se taj raspad sprovede mirno i da sovjetsko nuklearno
naoruanje bude pod punom kontrolom. Tree, SAD su jugoslavensku krizu tretirale kao
evropski sigurnosni problem, pa su ga prepustile Evropi, odnosno, zemljama tadanje EZ.
Amerika politika prema raspadu Jugoslavije demonstrirala je nemo sistema kolektivne
sigurnosti u Evropi na kraju Hladnoga rata. Ne smatrajui vie Jugoslaviju vanim
podrujem za amerike nacionalne interese i pogreno percipirajui uzroke jugoslavenske
krize, administracija SAD je vodila suzdranu politiku.15
SAD su se angairale u meunarodnoj diplomatiji povezanoj s raspadom Jugoslavije,
iako je politika prema njoj od samog poetka bila nedosljedna. Na nju su u velikoj mjeri
utjecali rezultati ispitivanja domaeg javnog mnijenja i postupci Kongresa pri emu su,
takoer, vanu ulogu imali i etniko porijeklo lanova Kongresa i njihovih birakih tijela, kao
i aktivnosti lidera razliitih grupa koje su se u SAD doselile s teritorija bive Jugoslavije.
Uprkos upozorenjima CIA, SAD nisu eljele da se mnogo mijeaju u jugoslavensku krizu
preputajui evropskim dravama da je rijee. Buova administracija je bila prezauzeta
Irakom i nije se eljela mijeati u jo jednu krizu. Bu se pribojavao da bi mjere njegove
administracije mogle imati utjecaja na ishod predsjednikih izbora u novembru 1992. zbog
ega su se SAD suprostavljale priznavanju novih drava. SAD su se plaile da e

15
Ibidem, 72-76.
jugoslavenska kriza utjecati i na vrlo sloenu unutranjo - politiku situaciju u Sovjetskom
Savezu.16
Evropa se praktino jednoglasno izjasnila za jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije,
kako je to bilo zapisano u zajednikoj rezoluciji oko 80 % poslanika Parlamenta.17 Tuman je
jo 26. septembra 1990. javno traio podrku amerikog savjetnika za nacionalnu sigurnost,
Brenta Scovorofta (Brent Scoworoft), za preformiranje SFRJ u labavu konfederaciju. Ve u
novembru 1990. CIA je opominjala da je jugoslavenski eksperiment propao i da se najkasnije
za osamnaest mjeseci mogu oekivati sukobi.18 Buova administracija je nastojala po svaku
cijenu sprijeiti raspad SFRJ. Uskoro je dolo do konflikta. Jedna grupa u Kongresu,
okupljena oko Dola, opominjala je jugoslavensku Vladu smatrajui je krivcem za povrede
ljudskih prava i rastui nacionalizam pod Miloevievim vodstvom, zahtijevajui politiku
SAD koja e se temeljiti na vrijednostima demokratije i potivanju ljudskih prava. Na poetku
1991. Bejker je naglaavao kriterije koji su bitni za buduu saradnju sa SAD, potivanje
ljudskih prava, dravnosti, uvoenje viepartijskog sistema i provoenje slobodnih izbora.
Prema miljenju poslanika okupljenih oko Dola, kao i organizacije za ljudska prava Helsinki
Watch, trebale su biti uvedene privredne sankcije i ukinuta finansijska podrka da bi se
pojaao pritisak na centralnu vladu i srpsko vodstvo. Budui da je Buova Vlada u to vrijeme
davala prednost demokratskim reformama koje je sprovodio Markovi, izbjegavala je zauzeti
tvri stav prema Beogradu.19
NATO je stalno razmatrao situaciju. Rezime gledanja na aktuelno stanje vidio se iz
dokumenta pripremljenog za sastanak Savjeta NATO-a 27. marta 1991. Opa situacija u
Jugoslaviji izazivala je u veliku uznemirenost. U vezi s tim oekivalo se da Zapad nee
intervenirati trupama da bi izmijenio stanje do kojeg bi u Jugoslaviji dolo nasilno, ali je imao
na raspolaganju veliki broj drugih instrumenata djelovanja koji bi bili aktivirani u sluaju
izbijanja rata ili vojne intervencije u politike svrhe.20
U SAD je zauzet stav da odvajanja mogu izazvati poboljanje, ali i pogoranje
situacije, kako zbog mogueg revolta srpske strane tako i razlika unutar EZ. SAD su se

16
Klemeni Matja, Meunarodna zajednica i SRJ/zaraene strane, 1989 1997, u: Suoavanje s
jugoslavenskim kontroverzama. Inicijativa naunika. Priredili Charles Ingrao - Thomas A. Emmert,
Biblioteka Memorija, Sarajevo 2010, 154.
17
EA, Erklrung der Europischen Politischen Zusammenarbeit zu Jugoslawien, Luxemburg-Brssel, 26. Mrz
1991, EA, Nr 21/1991, D 527 D - 528; Up: Luksemburg. Dvanaestorica o Jugoslaviji, Osloboenje, Broj
15363, 28. mart 1991, 3.
18
Kirste Klaus, Der Jugoslawienkonflikt, 8.
19
Zeitler Klaus Peter, Deutschland Rolle bei der Volkerrechtlichen Anerkenung der Republik Kroatien unter
besonderer Berchsichtigung des deutschen Auenministers Genscher, Tectum Verlag, Marburg 2000, 47.
20
Jovi, Posljednji dani SFRJ..., 317.
dvojile oko pitanja da li podrati Kola ili Francuze na ijoj strani je bila veina lanica EZ.
Amerika pozicija kako se Jugosloveni dogovore izloena je velikoj kritici unutar EZ.
Njemaku podrku Sloveniji Francuzi su ocjenjivali kao veliku igru na raun integriteta
Jugoslavije. U SSSR su se zalagali da se sauva Jugoslavija jer bi njen raspad mogao biti
zarazan primjer.21
Nakon susreta s predsjednikom EZ, Delorom, i predsjednikom Evropskog vijea,
premijerom Luksemburga, J. Santerom, Bu je potvrdio da je postignut dogovor da se nastavi
pruati podrka narodima Jugoslavije u njihovom nastojanju da prevladaju meusobne razlike
na miran nain i putem demokratskog dijaloga. Na konferenciji za tampu u Vaingtonu 11.
aprila 1991. Delor je saopio da je stav EZ da se treba sauvati jedinstvo Jugoslavije a njena
stvar je bila kakav e biti oblik tog jedinstva. Takoer je potvrdio da je veliki broj saveznih i
republikih funkcionera u Jugoslaviji iskazao spremnost za to tjenje odnose sa EZ,
ocjenjujui to vrlo povoljnim za budui ekonomski razvoj, uspjeh reformi u zemlji, ali i
ukupnu evropsku situaciju i EZ. Santer je ponovio principe s kojima je Evropa ve due
vrijeme dosljedno pristupala jugoslavenskoj krizi, naglaavajui da je osnovni princip da se
sauva jedinstvo i teritorijalni integritet. Evropa i SAD su nastojale uvjeriti Jugoslaviju i njene
dijelove da su EZ i svijet spremni se udruiti s njom jedino ako se ona meusobno udrui na
demokratskim osnovama i mirnim putem.22
Do preokreta u stavu amerike administracije dolo je u proljee 1991. kada je
prepoznala da je ouvanje jedinstvene Jugoslavije pod vodstvom premijera Markovia postalo
nemogue. Iglberger je izrazio sumnju da Vlada ima kontrolu nad JNA, pa su nakon toga
SAD promijenile strategiju ouvanja zalaui se za njeno preoblikovanje u labavu
konfederaciju suverenih drava. S tom idejom u Beograd je 21. juna 1991. stigao i dravni
sekretar. Hrvatskoj i Sloveniji je jasno stavio do znanja da u sluaju jednostranog proglaenja
nezavisnosti nee biti meunarodno priznate i moi raunati na privrednu pomo. Od JNA su
njegova nastojanja shvaena kao ohrabrenje. Meutim, Bejkerovo posredovanje izmeu
savezne Vlade i republika uskoro je propalo jer su Hrvatska i Slovenija 25. juna 1991.
proglasile nezavisnost nakon ega je JNA vojno intervenirala u Sloveniji, a uskoro i
Hrvatskoj.23

21
Ibidem, 361-363.
22
Mii Ivica, Vaington. Za jedinstvenu Jugoslaviju, Osloboenje, 13. april 1991, 3.
23
Kirste, Der Jugoslawien Konflikt, 9 - 10.
 Nakon poetka srpske agresije u Sloveniji EZ se i dalje zalagala za politiki dijalog i
jedinstvo jugoslavenske drave to je pojaala najavom 3. finansijskog protokola koji je
predviao kredit u iznosu od 730 ECU.24
Uprkos svim apelima, Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. proglasile nezavisnost.25
Istog dana pripadnici slovenake Teritorijalne odbrane (TO) pokuali su zaposjesti granine
prelaze prema Austriji. Ispaljeni su prvi kurumi, a bilo je i poginulih. Toga dana, poeo je rat
u Jugoslaviji. Zahvaljujui dobro opremljenoj i naoruanoj vojsci, ostavtini SFRJ i Josipa
Broza, Srbija i Crna Gora su zapoele prvu u nizu agresija protiv ostalih naroda Jugoslavije s
ciljem ujedinjenja svih Srba u jednu dravu. Beograd se mogao pomiriti s gubitkom
Slovenije, ali nikako da izvan srbijanskih granica ostanu srpske manjine, pogotovo u
granicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine.26
Tek nakon angairanja JNA protiv Slovenije i Hrvatske, EZ se aktivnije ukljuila u
jugoslavensku krizu. Austrija je pokrenula krizni mehanizam KESS-a to je obavezivalo
Jugoslaviju da obrazloi svoje vojno angairanje. Na sastanku Savjeta Evrope 28. juna 1991.
razlike u miljenju su se jasno ispoljile. Kol je isticao pravo na samostalnost jugoslavenskih
republika. Francuska, Velika Britanija i panija su ukazivale na znaaj teritorijalnog
integriteta SFRJ.27 Velika Britanija i Francuska imale su sline poglede na jugoslavensku
krizu. Francuska politika se svodila na historijske odnose ili, kako bi rekao Miteran, sve
povijesne datosti ovog stoljea nalaze se tu ujedinjene na jednom opasnom terenu.
Dvanaestorica nemaju snagu za bitku, ili intervenciju. SSSR, koji ima svojih nacionalnih
problema, nee intervenirati. Mi ne smijemo zanemariti naa tradicionalna prijateljstva. Za
nas, kao i za Rusiju, to je Srbija. Slovenija i Hrvatska su vie okrenute Njemakoj. Dakle, ne
moemo utjecati, navijajmo za prijatelje.28 Dok je veina lanica EZ podravala uvoenje
zajednikog evropskog sigurnosnog sistema, Velika Britanija je predstavljala veliku prepreku.
Francuski prijedlog da se u Jugoslaviju poalju snage za razdvajanje, prvi put stavljen na
raspravu krajem juna 1991, dobivao je, kako se sukob irio, sve snaniju podrku veine

24
Witte, Die Rolle der Vereinigten Staaten, 45.
25
EA, Unabhnigkeitserklarung der Republik Slovenien vom 25. Juni 1991, EA, 21/1991, D. 528- D. 531 i
Erklrung ber die Schafung der souvernen und unabhnigen Republik Kroatien vom 25. Juni 1991, 21/1991,
D. 531- D. 534.
26
Reuter Jens, Die Entstehung der jugoslawische Krise und ihre Internationalisierung, Sdosteuropa, Vol. 40,
Nr 7/8, Mnchen, 1993, 343 - 344. Istini za volju, slovenako proglaenje nezavisnosti odgovaralo je srpskim
nacionalistima, jer je time praktino prestala egzistirati Jugoslavija, to je im je dalo mogunost da mogu
vojniki krenuti u realizaciju ciljeva na prostorima Hrvatske i Bosne. Slovenija svakako nije bila u domenu
njihovih interesa. Odlaskom Slovenije, Jugoslavija se raspala, a s njom i posljednja konica srpskim
velikodravnim ambicijama. Nestankom Jugoslavije, ni JNA nije preostalo nita nego se potpuno prikloniti
Miloeviu kako bi se sauvala od propasti.
27
Witte, Die Rolle der Vereigten Staaten, 57.
28
Stareina Vinja, Vjebe u laboratoriju Balkan, Naklada Ljevak, Zagreb 2004, 50-51.
evropskih drava. Ali, Velika Britanija se tome prijedlogu sistematski suprotstavljala dok ga,
tri mjeseca kasnije, nije podralo i jugoslavensko Predsjednitvo koje je tada bilo pod
potpunom kontrolom Miloevia. U tom trenutku JNA i srpske paravojne jedinice su ve bile
okupirale gotovo treinu Hrvatske. Britanska podrka Beogradu postala je glavno obiljeje
njene politike u regiji i znatno je utjecala na oblikovanje politike meunarodne zajednice
prema Balkanu.29 Velika Britanija je nastojala sauvati status velike svjetske sile zbog ega je
nastojala sprijeiti svaku inicijativu oko zajednike evropske spoljne politike. Britanci nisu
podravali francusku inicijativu, koja je teila zapadnoevropskim integracijama u oblasti
sigurnosti, plaei se da e ujedinjena Njemaka preuzeti kljunu ulogu. Na kraju je
dogovoreno samo upuivanje evropske Trojke pod vodstvom Posa u Beograd i Zagreb.
Dogovorila je primirje ije su tri glavne take bile: povratak JNA u kasarne, suspendiranje
proglaenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije za naredna tri mjeseca i potivanje zakonskih
odredbi o Mesievom izboru za predsjednika Predsjednitva SFRJ. Meutim, sukobi su
nastavljeni pa se uskoro Savjet Evrope oglasio izjavom u kojoj je pozivao sve strane da se
pridravaju do tada postignutih dogovora.30 Istovremeno su intenzivirani posredniki pokuaji
KESS-a koji se zajedno sa zemljama EZ ukljuio u rjeenje konflikta i 3. jula 1991. je u
Pragu, u okviru kriznog mehanizma, usvojena izjava o slanju misije dobre volje u kojoj su
obeali Beogradu pomo i podrku da bi se sukobljene strane pokrenule na nove pregovore.31
U svom stavu od 5. jula 1991. Savjet Evrope je pozdravljao odluku KESS-a o slanju
promatrake misije i uvoenju embarga na uvoz oruja u cijelu SFRJ. Van snage je stavljen 3.
finansijski protokol. Francuski ministar, ... Dima (... Dumas), je predloio plan kojim se SFRJ
priznaje pravo da sama odluuje o svojoj sudbini.32 Nakon neuspjenih razgovora u Beogradu,
Gener je zahtijevao priznanje jugoslavenskih republika ukoliko se borbena djelovanja JNA
ne obustave. On je 6. jula 1991. izjavio da narodi Jugoslavije trebaju sami odluiti o svojoj
budunosti i da je samo njihova stvar kako e se dogovoriti. U prilogu za asopis Welt am
Sontag podsjetio je da su se tako opredjelili ministri spoljnih poslova trideset pet zemalja
KESS-a na sastanku u Berlinu 19. juna 1991. Predvidio je nastanak konfederativne Evrope u
kojoj vie nee biti mjesta nacionalizmu i dominaciji. Tvrdio je da tamo gdje se ne potuju

29
Hodge, Velika Britanija i Balkan, 31.
30
EA, EPZ- Erklrung zur Lage in Jugoslawien, Brssel, 2. Juli 1991, EA, 21/1991, D. 536.
31
Komunique des Ausschlusses Hoher beamten in Rahmen des Krisenmenachanismus der Konferenz ber
Sicherheit und Zusammenarbeit in Europa (KSZE) ber die Angebot einer Mission der Guten Dienste nach
Jugoslawien, abgegeben am 3. Juli 1991. in Prag, Nr 21/1991, D. 534-536.
32
EA, EPZ- Erklrung zur Lage in Jugoslawien, Den Haag, 5. Juli 1991, 21/1991, D. 536-D. 537.
ljudska i manjinska prava, pravo na samoopredjeljenje i demokratija postoji opasnost novog
nacionalizma i balkanizacije Evrope.33
Na poziv jugoslavenske Vlade Trojka se 7. jula 1991. sastala na Brijunima. EZ je i
dalje vrsto stajala na stanovitu da se Jugoslavija kao dravna zajednica ouva i da se
pregovori trebaju nastaviti. Postignuti sporazum je predviao slanje promatrake misije, kao i
odlaganje odluke o nezavisnosti Slovenije i Hrvatske.34 Nakon Trojke dolo je do sastanka
ministara spoljnih poslova EZ 6. avgusta 1991. u Den Hagu koji je zavren jo jednom
javnom deklaracijom. Potujui naelo nepristranosti nije bilo mogue postii opu saglasnost
da se Srbija nazove agresorom, pa je u deklaraciji samo osuena jedna neimenovana
republika, a nije postignut ni dogovor o sankcijama. Od komisije je zatraeno da
Dvanaestoricu obavijesti o moguim privrednim i finansijskim mjerama prema republikama
koje sarauju ili ne sarauju. Ministri su izrazili spremnost da zakau pregovore o budunosti
Jugoslavije izlaui naela na kojima su se oni trebali temeljiti - da se nee prihvatiti nikakve
promjene spoljnih ili unutranjih granica silom, a svako rjeenje je trebalo garantirati prava
manjina u svakoj republici. Da bi se Srbija pokrenula na saradnju, Savjet Evrope je
opunomoio komisiju koja je trebala podrati pozitivne i negativne mjere da bi se strane,
prema njihovoj spremnosti na saradnju, nagradile ili kaznile. Istovremeno je Savjet Evrope
pozdravio spremnost Zapadnoevropske unije, vojnog tijela EZ, da doprinese odravanju
postignutog primirja.35
Evropska zajednica i njene lanice su bile preneraene primjenom nasilja u Hrvatskoj.
Ministri su podsjeali odgovorne za nasilje da su odluni da nikada nee priznati promjene
granica koje ne budu uspostavljene mirnim sredstvima i kroz dogovor. Jo uznemirujue je
bilo poricanje da dijelovi JNA aktivno podravaju srpsku stranu. Na prijedlog Francuske
primirje je trebalo biti osnova za odravanje mirovne konferencije. U sluaju da se do 1.
septembra 1991. ono ne postigne, EZ je najavila da e poduzeti dodatne mjere, ukljuujui i
meunarodne korake. Na sastanku su se ponovo ispoljili razliiti stavovi njenih lanica. Dok
su se Nizozemska i Velika Britanija zalagale da se konferencija odgodi zbog trajanja
intenzivnih borbi, Italija, Njemaka i Francuska su odluno istupile zalaui se za hitni

33
Gener nakon Haga. Jugosloveni sami odluuju o svojoj sudbini, Osloboenje, Broj 15462, 7. juli 1991, 3.
34
EA; Gemeinsame Erklrung der Ministertroika der Europischen Gemeinschaft und der jugoslawischen
Konfliktparteien ber einem Friedensplan fr Jugoslawien vereinbart in Brioni (Jugoslawien) am 7. Juli
1991, Nr 21/1991/1991, D. 537 - D. 539.
35
EA; EPZ- Erklrung zu Jugoslawien, Den Haag, 6. August 1991, Nr 21/1991, D. 540- D. 541.
nastavak pregovora.36 Dok su po pitanju priznanja Hrvatske i Slovenije Njemaka i Francuska
vodile rasprave, Velika Britanija je drala pod kontrolom cijeli proces. Kada je krajem
augusta 1991. JNA ula u otvorenu agresiju protiv Hrvatske, EZ je sazvala mirovnu
konferenciju. Konano je njena odlunost pokazala svoje djelovanje, pa je 1. septembra 1991.
u Beogradu potpisano primirje to je omoguilo odravanje mirovne konferencije.37
Miloevi je iskoristio rasulo u EZ i uputio stotine tenkova, oklopnih vozila, tekih
kamiona i teke artiljerije na hrvatske granice i rasporedio ih za napad u tri smjera. Ve je bilo
blokirano sedam hrvatskih luka na Jadranu. Dubrovnik je bio pod opsadom, a Vukovar i neki
drugi gradovi izloeni artiljerijskom djelovanju paljbi. Srbija je sve pripremila da u Hrvatskoj
zauzme oko treine njezina teritorija, a istovremeno su se u Bosni i Hercegovini pojaavale
napetosti izmedu Srba i ostalih naroda. Srbi su osnovali etiri Srpske autonomne oblasti
(SAO), a iz Beograda je voena operacija njihovog naoruavanja preko JNA. Odluka EZ da
se vojno ne intervenira bila je jedna od etiri uzajamno povezanih politikih odluka
prihvaenih u septembru 1991. kojima je uobliena uloga Evrope na Balkanu za period od
naredne etiri godine.38 Kada se situacija zaotrila, pozivajui se na lan 7 Povelje UN i
konstatirajui da je jugoslavenski sukob postao direktna prijetnja meunarodnom miru i
sigurnosti, Vijee sigurnosti UN je 25. septembra 1991. donijelo prvu od ezdeset sedam
rezolucija koliko e ih biti usvojeno do januara 1995. Tek tada je jugoslavensko pitanje dolo
na dnevni red Vijea sigurnosti UN. Rezolucijom 713 zahtijevano je primirje u Hrvatskoj i
uveden embargo na uvoz oruja u sve jugoslavenske republike.39 Posljednji dan tromjesenog
moratorijuma uspostavljenog Brijunskim sporazumom je isticao 8. oktobra 1991. Generalni
sekretar UN-a, Perez de Cuellar, je odluio na Balkan, kao svog linog izaslanika, uputiti
Sajrusa Vensa (Cyrus Vance), biveg dravnog sekretara SAD. Prema njegovom miljenju,
EZ nije mogla biti neutralna u nametanju pravednog mira. U saradnji s Karintonom, Vense je
bio ovlaten da zapone pregovaraki proces pod okriljem EZ i UN.40
SAD i Grka su smatrale da priznavanje nezavisnosti bilo koje jugoslavenske
republike ne bi doprinijelo uspjenom razrjeenju krize. Do tog zakljuka su doli Bu i grki
premijer Konstanstin Mitsotakis tokom zvaninog susreta u Vaingtonu 13. decembra 1991.

36
EA; EPZ- Erklrung zu Jugoslawien, Auerordentliche EPZ Ministertagung, Brssel, 27. August 1991, Nr
21/1991, D. 543- D. 544.
37
EA; Abkomen ber einen Waffenstilstand in Kroatien unterzeichnet am 1. September in Belgrad, Nr
21/1991, D. 544-D. 545.
38
Hodge, Velika Britanija i Balkan..., 38-39.
39
EA, Resolution 713 (1991) des Sicherheitsrates der Vereinten Nationen ber ein bindendes Waffenembargo
gegen Jugoslawien, verabschidet am 25. Septembar 1991. In New York, EA, 21/1991, D. 550.
40
Klemeni, Meunarodna zajednica i SRJ..., 162.
Obje strane su dale punu podrku nastojanjima Karingtona i EZ da pronau rjeenje
jugoslavenske krize na dui rok. Sagovornici su bili saglasni da priznavanje statusa nezavisne
drave bilo kojoj od jugoslavenskih republika ne bi vodilo ili ne bi doprinosilo uspjenom
razrjeavanju krize.41
Kao reakcija na procjenu Badinterove komisije i upute Savjeta Evrope ministri
spoljnih poslova EZ su u noi izmeu 16. i 17. decembra 1991. raspravljali o jugoslavenskoj
krizi. Nakon rasprave, koja je trajala vie od deset sati, u 3 sata ujutro ministri su uspjeli
postii kompromis po kojem e EZ priznati nezavisnost svih jugoslavenskih republika koje to
ele zatrae do 23. decembra 1991, ali i udovolje uvjetima za priznanje. Tim kompromisom
EZ je izbjegla podijeljenost ako bi se odluivalo samo o priznanju Slovenije i Hrvatske.
Istovremeno se udovoljavalo i stavovima Karingtonovog mirovnog nacrta koji je insistirao na
takvom rjeenju jugoslavenske krize koje bi udovoljilo svim jugoslavenskim republikama.
Ministri EZ su usvojili i francusko - njemaki prijedlog uvjeta za priznanje samostalnosti,
odluujui se da o zahtjevima jugoslavenskih republika najprije presudi Arbitrana,
Badinterova komisija, koja je do 15. januara 1992. trebala donijeti odluku, a ukoliko
ispunjavaju sve uvjete, EZ bi ih tog dana priznala kao nezavisne drave. Meu zahtjevima
koje su morale ispuniti sve republike koje su eljele meunarodno priznanje bili su potivanje
Povelje UN, direktiva KESS-a, Parike povelje za novu Evropu na temelju potivanja principa
demokratije i pravne drave, prava manjina, nepromjenjivosti dravnih granica koje bi se
mogle mijenjati samo mirnim putem i preuzimanje obaveza za razoruanje. Pored toga, sve
republike su se morale obavezati da e nastaviti sa ueem na mirovnoj konferenciji.42
Proces raspada SFRJ bio je potpun. Markovi je 20. decembra 1991. podnio ostavku budui
da je krnje Predsjednitvo, po njegovom saznanju, 81% budeta za 1992. namijenilo JNA.43
Petog januara 1992, u odnosu na priznanje Republike Bosne i Hercegovine, EZ se odluila da
zajedno s Vaingtonom prui podrku nastojanju predsjednika Izetbegovia da sauva
jedinstvenu dravu. Ta promjena u stavu EZ se mogla pojasniti injenicom da je do njenog
sjedita dospjela vijest da su Srbi na pragu da nau zajedniki jezik s Tumanom oko podjele
Republike Bosne i Hercegovine. U tom trenutku EZ je odluila da joj da opipljiviju podrku
nego do tada, izjavljujui da je samo referendum dijeli do priznanja. Izjava je data u

41
Mii, Bu i Micotakis o zbivanjima u Jugoslaviji. SAD i Grka protiv otcjepljenja YU republike, Osloboenje,
Broj 15620, 14. decembar 1991, 6.
42
EA; Richtlinien fr die Anerkennung neuer Staaten in Osteuropa und in der Sowjetunion , Brssel , 16.
Dezember 1991, 3, 1991, D. 120- D. 121; Up: Klemeni, Meunarodna zajednica i SRJ/zaraene strane
1989-1997, 165; Giersch Carsten, Konfliktregulierung in Jugoslawien 1991-1995, Die Rolle von OSZE, EU,
UNO und NATO, Nomos, Baden Baden 1998, 138-139.
43
Witte, Die Rolle der Vereinigten Staaten, 73.
Vaingtonu, a samo nekoliko dana prije toga u Sarajevu je boravio Cimerman i na sve strane
tvrdio koliko su SAD privrene teritorijalnoj nedjeljivosti i cjelovitosti Bosne i
Hercegovine.44
U vrijeme jugoslavenske krize SSSR je pokuavao odrati dobre odnose sa SAD i EZ
i s njima uskladiti svoju politiku to je ukljuivalo ouvanje jedinstveme jugoslavenske
drave, rjeavanje sporova mirnim putem kao i posredovanje UN i EZ. SSSR je osudio
proglaenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske zalaui se za ouvanje jedinstva i teritorijalnog
integriteta SFRJ, te nepovredivost granica. Bio je i protiv upuivanja mirovnih snaga.45
U toku 1989. i 1990. nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji su pripremali teren za realiziranje
svojih velikodravnih ideja. Kratko nakon izbora u Hrvatskoj, Tuman je u vie govora
zahtijevao Banovinu Hrvatsku koja je trebala ukljuiti i Bosnu i Hercegovinu koju je smatrao
avnojevskom tvorevinom. Poricao je njen historijski individualitet. Napadao je Muslimane,
pripisujui im namjeru osnivanja islamske drave i negirajui njihovo postojanje kao nacije.46
Do proljea 1991. Tuman i Miloevi su bili na istoj talasnoj duini po pitanju Bosne i
Hercegovine - bilo im je vanije podijeliti nego je ouvati. Tuman je o tome sasvim otvoreno
govorio. Jednom prilikom, dok Cimermanu pokazivao predsjedniku palau u Zagrebu,
bogato ukraenu predmetima iz hrvatske tisuugodinje povijesti, zaustavio se ispred velike
tapiserije Hrvatske na kojoj su bili istkani grbovi svih njenih dijelova. Pokazavi grb Bosne
Tuman je rekao da povijest pokazuje kako je Bosna i Hercegovina doista hrvatska.47 O
sastanku s Tumanom u Zagrebu 14. januara 1992. Cimerman je zabiljeio da u svojim
godinama rada u Jugoslaviji nije vodio tako iznenaujui pojedinani razgovor kao u toj
prilici. Tuman je razgovor poeo s petnaestominutnim monologom, navodei da je nedavno
primio delegaciju bosanskih Hrvata koji su ga izvijestili da se osjeaju ugroeni
Izetbegovievom politikom. Navodio je da Muslimani ele da stvore islamsku
fundamentalistiku dravu i to tako to e Bosnu preplaviti sa 500 000 Turaka. Izetbegovi u
rukavu ima i demografski adut. On vodi politiku tajnog nagraivanja velikih obitelji, pa e za
44
Smajlovi, Dvanaestorica i sudbina BiH. Evropa odabrala graansku republiku, Osloboenje, Broj 15661,
26. januar 1992, 1.
45
Lynch Allen - Luki Reneo, Rusland und der Krieg in ehemaligen Jugoslawien, u: Wolle A. Wagner W.,
Der Krieg auf dem Balkan. Die Hilflosigkeit der Staatenwelt, Verlag fr internatioonale Politik, GMBH Bonn,
1994, 126.
46
injenica da su bosanski Muslimani poeli misliti o sebi kao islamiziranim Bosancima, sa jakim vezama sa
svojom zemljom, bila je nelogina onima koji su nastojali postii geografsku istou na bosanskom teritoriju.
Srbi i Hrvati su bili odluni demonizirati sakularnu bosanskomuslimansku zajednicu kao fundamentaliste ili
radikalni ogranak islama. S glasnim pozivom za spas Evrope od ponovne pojave Turaka, Srbi i Hrvati su
promijenili vienje bosanskih Muslimana. (Friedman Francine, Islam kao nacionalni identitet, Forum Bosnae,
Sarajevo, 18/2002, 101).
47
Zimmermann Waren, Izvori jedne katastrofe. Jugoslavija i njeni ruitelji. Posljednji ameriki veleposlanik pie
o tome to se dogodilo i zato. Globus znanja, Zagreb 1997, 143.
nekoliko godina Muslimani u Bosni postati veina. Utjecaj islamske Bosne e se onda
proiriti kroz Sandak i Kosovo, na Tursku i Libiju. Izetbegovi je fundamentalistiki
predstavnik Turske s kojom zajedno kuje urotu o stvaranju Velike Bosne. Katolici i
pravoslavci e nestati sa lica zemlje. Kaem vam, gospodine veleposlanie, ako mi u
Hrvatskoj prepustimo bosanske Hrvate takvoj sudbini, oni e se okrenuti i protiv nas. Neki od
njih e postati teroristi, a budite sigurni da u svojim osvetnikim akcijama nee potedjeti ni
Zagreb. Tuman je priznao da je pitanje podjele Bosne i Hercegovine razmatrao s
Miloeviem, vrhom jugoslavenske armije i bosanskim Srbima i svi su se slagali da je jedino
rjeenje podjela Bosne izmeu Srbije i Hrvatske. Cimerman je iznio stav SAD da Izetbegovi
nije fundamentalist niti predstavlja prijetnju naglaavajui da e se one suprostaviti podjeli
Bosne i da nitko, ko to namjerava, ne moe raunati na njenu pomo. Smatrao je da e, ako se
ona pokua podijeliti, u njoj e buknuti rat i Bonjaci e reagirati. Tuman je na to ostao
neumoljiv, optuujui SAD za kratkovidost i zatvaranje oiju pred muslimanskom opasnou,
navodei da velika muslimanska drava nije opasnost samo za Srbiju i Hrvatsku nego i za
Evropu i SAD. Tuman je tvrdio da Bosna u stvari ne postoji, nju su stvorile kolonijalne sile,
a odrali komunisti.48 (Predlaem da se vratite na raniji dio kada o ovome priate i ubacite iz
ovog dijela ono to niste rekli, a nije loe. Meutim, imate jedan grdan problem. U opisu
srpsko-hrvatske podjele neuporedivo se vie bavite Hrvatima nego Srbima. Realno, trebalo bi
biti obrnuto zbog milijun razloga, a najvaniji je da su Srbi poeli priu oko podjele. To je
problem izvora. Vi kako kojih izvora imate, tako priate, pa onda jedna strana ispadne gora od
druge, a zapravo je razlog tome samo literatura koju ste koristili, a ona se bavila samo jednom
stranom. Nije u redu da o Tumanovoj podjeli BiH napiete nekoliko stranica, a o
Miloevievoj par redaka. Ima ovdje dobrih detalja koje tamo niste naveli, pa, ne budi vam
mrsko provjerite koje niste, pa ih ubacite tamo, a ostatak na ovom mjestu izbriite, svakako
visi kao ona una u starog i nemonog dida).
Nakon to je Izetbegovi 1990. postao predsjednik Predsjednitva Bosne i
Hercegovine, njegova djela, a pogotovo Islamska deklaracija, postala su materijal za srpske
fabrike propagande. U politikim borbama, koje su prethodile agresije, iznova su ponavljali
tvrdnje da je Izetbegovi muslimanski fundamentalista koji je namjerio da stavi Srbe pod
islamsku jurisdikciju. Srpski autori su iz konteksta izvlaili reenice i fraze iz Islamske
deklaracije da bi demonstrirali kako je Izetbegovi bio desna ruka ajatullaha Humeinija i ak

48
Ibidem, 213- 214.
kako je Deklaracija bila Mein Kampf.49 Tuman nije nikad prihvatio Bosnu i Hercegovinu
kao dravu. Umjesto toga, smatrao je da je trebalo da bude podijeljena izmeu Hrvatske i
Srbije, s eventualno ostavljenom malom enklavom oko Sarajeva. Njegova nacionalistika
retorika je imala dva cilja, tipina za nacionalistiki reim: prvo, zamijeniti Srbe Hrvatima na
svim vanijim poloajima u vlasti i privredi i, drugo, proiriti granice Hrvatske ako je ikako
mogue. Pored svojih nacionalnih ciljeva, Tuman je imao ambicije da bude priznat kao
evropski lider. Meutim, njegova nacionalistika politika, kao i njegova ljubav prema pompi i
luksuzu, vie su odavali utisak nekog vladara iz komine opere nego istinskog lidera.50
U srbijanskim medijima je vladala parola da srpske oblasti u Bosni i Hercegovini
moraju biti prikljuene matici. Miloevi je stalno naglaavao opasnost da e doi do
protjerivanja Srbe iz Bosne i Hercegovine. Srpski nacionalisti su otvoreno formulirali svoj
strateki cilj: srpske oblasti u Bosni i Hercegovini predstavljaju most za srpske oblasti u
Hrvatskoj i za dalmatinsku obalu. Jo prije nego to je odran referendum o nezavisnosti
Bosne i Hercegovine, Karadi je najavio da je njegov cilj uspostavljanje Velike Srbije. U
jednom intervjuu za Ilustrovanu Politiku, objavljenom 20. januara 1992, na pitanje o srpskoj
strategiji je odgovorio: Nema vie povlaenja. Boriemo se. A na pitanje koliko e daleko ii,
odgovorio je: Dok ne postignemo Karaorev cilj - ujedinjenje svih Srba - i dok ne dovrimo
borbu. Uskoro se ponovo oglasio i priznao: Nema povratka na jedinstvenu Bosnu i
Hercegovinu. Dolo je vrijeme da se srpski narod organizira kao cjelina, ne gledajui na
administrativne granice. Prije nego to je postao predsjednik krnje Jugoslavije osi je
otvoreno govorio da mir u Bosni i Hercegovini ne moe biti sauvan priznavanjem tih
komunistikih postojeih republikih granica ili unutranjih administrativnih granica.51 U
oktobru 1991. zapoeo je, u odnosu na saoizaciju neto usporenijom dinamikom, projekat
haoizacije Bosne i Hercegovine sa istim ciljem i scenarijem. Ve 21. jula 1991. HDZ
Travnike regije je na sjednici u Busovai usvojila zakljuke po kojima se hrvatskom narodu
Travnike regije i hercegovakih opina preporuivalo da se udrue u Hrvatsku regionalnu
zajednicu Herceg Bosna, te je pokrenuta inicijativa za formiranje Hrvatskog nacionalnog
vijea Bosne i Hercegovine.52 Na zajednikom radnom sastanku predstavnika Hercegovake i
Travnike regionalne zajednice, 12. novembra 1991. u Grudama izmeu ostalog je zakljueno
da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaena opredjeljenja i

49
Stokes Gale, Nezavisnost i sudbina manjina, 1991-1992, Etniko ienje i ratni zloini, u : Suoavanje s
jugoslavenskim kontroverzama. Inicijativa naunika. Priredili Charles Ingrao- Thomas A. Emmert, Biblioteka
Memorija, Sarajevo 2010, 94.
50
Ibidem, 98.
51
Cigar, Genocid u Bosni..., 52-53.
52
ehi, Smrt SFRJ i bosanska tragedija 290.
zakljuke usvojene na dogovorima sa predsjednikom Franjom Tumanom 13. i 20. juna 1991.
godine u Zagrebu. Te dvije zajednice, polazei od zakljuaka pomenutih susreta i dogovora u
Zagrebu preko posebnih zakljuaka od 15. oktobra 1991. u Grudama i 22. oktobra 1991. u
Busovai i ovog puta 12. 11. 1991. zajedniki i jednoglasno odluuju da hrvatski narod u
Bosni i Hercegovini mora konano povesti odlunu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do
realizacije naeg vjekovnog sna - zajednike hrvatske drave. Da bi ovaj povijesni in bio
naa stvarnost ove dvije regionalne zajednice trae da se pristupi formuliranju i objavljivanju
pravnih i politikih akata (proglaenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provoenje
referenduma za prikljuenje Republici Hrvatskoj. U nastavku zapisnika se kae da narod nee
prihvatiti ni pod kakvim uvjetima bilo kakvo drugo rjeenje osim u granicama slobodne
Hrvatske... da se treba vojniki jo bolje pripremiti za sukobe sa svim onim snagama koje e
pokuati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske drave... 53 Odluka
o uspostavi HZ HB doneena je 18. novembra 1991. u Grudama. U njoj je HZ HB definirana
kao politika, kulturna, ekonomska i podruna cjelina, a za njeno sjedite odreen je Mostar.54
Sa izvjesnim zakanjenjem, tek 27. januara 1992. proglaena je i Hrvatska zajednica srednje
Bosne s etiri opine, Zenicom, epem, Zavidoviima i Maglajem.55 Teritorijalni zahtjevi
kreatora srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, rukovodei se etnikim kriterijima,
pokrili su njen cijeli teritorij, ostaljajui za Muslimane, njen najbrojniji narod, samo 3,52 %
teritorija.56
Na zahtjev Vlade za meunarodno priznanje, arbitrana komisija EZ je odgovorila 11.
januara 1992. Miljenjem br. 4 u kojem je konstatirala da vaei Ustav garantira jednaka
prava narodima Bosne i Hercegovine, Muslimanima, Srbima i Hrvatima i pripadnicima
drugih naroda i etnikih grupa i potovanje prava ovjeka. Vlasti u Bosni i Hercegovini su
pruile uvjeravanja Komisiji da Republika nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema
susjednim zemljama. Komisija je ocijenila da Bosna i Hercegovina uspunjava uvjete za

53
Ibidem, 291, nap. 27. Ovi zakljuci e nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini biti glavni uzrok svih
kasnijih sukoba izmeu ARBiH i HVO
54
Prema odluci teritorij HZ HB inilo je 30 opina, na iji su izbor djelovali povijesni i programski razlozi.
Radilo se o podruju koje su Hrvati smatrali hrvatskim etnikim i povijesnim prostorom, prije svega
prostor Banovine Hrvatske iz 1939. Opine koje su inile HZ HB su bile Jajce, Kreevo, Busovaa, Vitez, Novi
Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretii), Kakanj, Vare, Kotor Varo, Tomislav Grad,
Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posuje, Mostar, iroki Brijeg, Grude,
Ljubuki, itluk, apljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno), (Dr Ribii Ciril, Geneza jedne zablude.
Ustavnopravna analiza nastnka i djelovanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Zagreb - Sarajevo 2001., 37).
55
Begi, Bosna i Hercegovina 64-65.
56
Ibidem, Prema projektima iz 1991. srpske autonomne oblasti su trebale obuhvatiti 62,94 % teritorija Bosne
i Hercegovine, Hrvatske zajednice 20,88 % dok su se na 12,63 % teritorija preklapali zahtjevi za SAO i HZ.
meunarodno priznanje, ali je istovremeno konstatirala da je 9. januara 1992. Skuptina
srpskog naroda proglasila nezavisnost Srpske Republike BiH u okviru Savezne drave
Jugoslavije. Arbitrana komisija se nala u situaciji nastanka dvije drave u Bosni i
Hercegovini, srpske i graanske. Meutim, dan ranije, u svom Miljenju o Jugoslaviji utvrdila
da se SFRJ nalazila u procesu raspadanja.57 Zato je zakljuak formuliran u zahtjevu da se
pozovu svi graani na referendum, pod meunarodnom kontrolom, kako bi se izjasnili o tom
pitanju.58 Slijedei miljenje Arbitrane komisije, Skuptina je donijela odluku o njegovom
raspisivanju.59 Od vodee svjetske sile, SAD, bosanskohercegovakoj Vladi su dolazile rijei
ohrabrenja.60 Na kraju dvodnevne posjete Bosni i Hercegovini, Cimerman je izjavio da je
amerika Vlada odluila ne priznati nijednu republiku smatrajui da nezavisnost i
meunarodno priznanje treba posmatrati u kontekstu politikog rjeenja cijele krize. to se
tie Bosne i Hercegovine, smatrao je da je bilo najvanije osigurati da se rjeenja trae na
miran nain. Apsolutno je smatrano vanim da ostane ujedinjena i njen teritorijalni integritet
nepovrijeen. Vie puta je, u ime Vlade SAD, mnogim linostima, ukljuujui i rukovodstva
JNA, Srbije i Hrvatske, stavljao jasno do znanja da je teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine od najveeg interesa za SAD. To je znailo da e svako ko ga ugrozi zasigurno
imati negativne posljedice po svoje odnose sa SAD. Naglasio je da se prolazi kroz proces
transformacije koji je obiljeen mnogim nejasnoama od kojih su se neke odnosile i na ideje o
krnjoj Jugoslaviji. Tvrdio je da SAD nee u tom trenutku priznati nekakve pokuaje Srbije da
od sebe naini zemlju nasljednicu Jugoslavije. Cimerman je prekinuo kontakte s Brankom

57
Begi, Bosna i Hercegovina, 42 - 44.
58
Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Miljenje br. 4. o meunarodnom priznanju SR Bosne i Hercegovine od
strane Evropske zajednice i njenih zemalja lanica (Tuman Bili, Planovi, sporazumi, izjave..., 59 - 60).
59
Skuptina Bosne i Hercegovine: Odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine
(Sarajevo, 25. 1. 1992), 63.,
60
Ameriku politiku prema BiH ambasador Warren Zimermann je interpretirao u vie navrata. On je 18. januara
1992. na TV Sarajevo u svojoj izjavi naglasio: Mi (SAD) vrlo odluno vjerujemo da teritorijalni integritet svake
republike mora biti sauvan, i zbog toga smo srbijanskoj vladi i armijskim elnicima vrlo jasno rekli da nikada
neemo priznati nikakvo osvajanje u Hrvatskoj. ... Isto tako je apsolutno bitna teritorijalna cjelovitost BiH,
kojoj u ovom trenutku najvie prijeti srpsko vostvo u BiH, pokuavajui joj otkinuti jedan dio. Mi to
smatramo izuzetno opasnim, a to smo rekli i srpskom i vojnom vostvu. Vjerujem da bi bilo tragino kada bi
sa hrvatske strane netko pokuao saraivati sa Srbijom na razbijanju BiH. To bi znailo da Hrvatska unitava
ono osnovno naelo na osnovu kojeg je i dobila meunarodnu podrku za svoju vlastitu bitku. Na konstataciju
da takvih elja u Hrvatskoj ima, Zimermann je odgovorio: Razbijanje Bosne, bilo tko da je posrijedi, ne moe
dobiti podrku SAD. Takav bismo in ocijenili kao ekstremno destanbilizirajuu politiku, kao povredu
meunarodnih normi, koja moe dovesti do vrlo neugodnih posljedica u naim meusobnim odnosima. (
Zagreb, 27. I 1992, 12. ).
Kostiem, predsjednikom Predsjednitva krnje SFRJ, zato to je amerika Vlada smatrala to
predsjednitvo samo nekom drugom srpskom vladom.61
Predsjednitvo Bosne i Hercegovine je 20. januara 1992. podnijelo zahtjev
Skuptini da raspie referendum o nezavisnosti kao kljuni uvjet za dobijanje
meunarodnog priznanja.62 N a sjednici 24. i 25. januara 1992, glasovima bonjakih i
hrvatskih poslanika, Skuptina je odluila postupiti po zahtjevu Predsjednitva.63 Oko 4
500 izbornih mjesta je otvoreno 29. februara 1992. Graani su imali priliku u dva naredna
dana izraziti volju i odluiti se o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tu priliku je
dobilo stanovnitvo u 107 od ukupno 109 opina. Do posljednjeg asa nije bilo rijeeno
pitanje glasakog mjesta u Bosanskom Grahovu i Drvaru.64 Republika izborna komisija je 4.
marta 1992. saopila rezulatate referenduma. Od ukupnog broja glasaa, 3 253 847, na
referendum je izalo 2 073 568, odnosno, 64,31 %. Od ukupnog broja vaeih listia, za je
bilo 2 061 932 glasaa ili 99,44 %. Protiv je glasalo 6 037 glasaa ili 0,29 %, a broj
nevaeih listia je iznosio 5 227, odnosno, 0,25 %.65 Da JNA nije bila nepristrana ni
politiki neutralna, pokazalo se 29. februara i 1. marta 1992. kada se odravao. SDS je
zabranila Srbima da sudjeluju na njemu, pa je postavila i barikade na cestama kako glasake
kutije ne bi mogle biti dostavljene na podruja pod njihovom vlau. Avioni JNA su
istovremeno bacali letke u kojima su se birai pozivali na bojkot referenduma.66
Odgovarajui na pitanje o referendumu, Stejt Dipartment je podvukao da konani
rezultati pokazuju da je oko 65 % graana s pravom glasa uestvovalo i da je vie od 99 %
njih podralo nezavisnost. Amerika Vlada je bila zadovoljna ishodom i injenicom da su
graani imali mogunost da slobodno, neposredno i tajno iskau svoje raspoloenje i politiku
volju. Uoi referenduma ona je u nekoliko navrata upozoravala da nee pristati na njegovo
sprijeavanje i onemoguavanje. Na osnovu izvjetaja i ocjena meunarodnih promatraa,
predstavnika amerike ambasade i kongresne Komisije KESS-a, podvukla je da je ishod
glasanja legitimni izraz veine naroda u Bosni i Hercegovini. SDS je pozvala srpski narod da
bojkotira referendum proglaavajui ga nelegalnim, mimo svih pravila, normi i principa.
Stejet Dipartment je na to reagirao porukom da SAD podravaju teritorijalni integritet Bosne

61
Voren Zimerman, ambasador SAD u SFRJ, govori za Osloboenje. BiH mora ostati cjelina, Osloboenje, Broj
15653, 18. januara 1992, 3.
62
Predsjednitvo o referendum - 24. januara, Osloboenje, Broj 15656, 21. januar 1992. 1.
63
Odluka Skuptine Bosne I Hercegovine. Referendum 29. februara I 1. Marta, Broj 15661, 26. januar 1992, 1.
64
Danas i sutra referendum. BiH odluuje o suverenosti, Osloboenje, Broj 15695, 29. februar 1992, 1.
65
Zvanini rezultati referenduma u BiH. Izalo 64,31 % glasaa, Osloboenje, Broj 15705, 10. mart 1992, 1.
66
Malcolm, Bosna - kratka povijest, 394.
i Hercegovine i osuuju svakoga ko izaziva ili ohrabruje i podstie na nasilje sraunato na
ponitavanje rezultata referenduma i njenu podjelu.67
Sa zaotravanjem situacije, amerika administracija je poela mijenjati svoj odnos.
Zbog injenice da se njena politika ouvanja Jugoslavije priznavanjem Slovenije i Hrvatske,
pokazala neuspjenom, nastojala je da je u budunosti koordinira sa EZ. Cimerman, Bejker i
Iglberger su poetkom marta 1992. zakljuili da priznanje Makedonije i Bosne i Hercegovine
nudi mogunost izbjegavanja proirenja konflikta na njih. Dok je ideja priznavanja
Makedonije nailazila na otpor Grke, amerika administracija je u pregovorima sa EZ
predloila da se za njenu saglasnost za priznanje Slovenije i Hrvatske omogui koordinirano
priznavanje Bosne i Hercegovine.68 Bejker je najavio da uskoro kree u Brisel na razgovore o
toj temi s ministrima Dvanaestorice.69 Na sastanku 10. marta 1992, u zajednikoj izjavi EZ i
SAD o priznanju jugoslavenskih republika, potvreno je da e usaglasiti postupke u odnosu
na zavrni proces. Od svih strana u Bosni i Hercegovini trailo se uspostavljanje ustavno -
pravnog poreteka koji bi omoguio miran i harmonian razvoj u tadanjim granicama.
Zajednica, njene lanice i SAD su naglaavale svoju odlunost da e se zajedno suprostaviti
svim pokuajima koji potkopavaju stabilnost i teritorijalnu nepovredivost Bosne i
Hercegovine.70 Ameriki zvaninici su naglaavali da podravaju politiku i odluke EZ prema
Jugoslaviji, odnosno, njenim republikama, naglaavajui pri tome da je Vaington u stalnim
konsultacijama sa svojim evropskim saveznicima. Iako su SAD najdue pokuavale
doprinijeti ouvanju Jugoslavije i bile kritine prema urbi, koju su u proglaenju
samostalnosti ispoljile Hrvatska i Slovenija, i prema primjeni sile kojoj su pribjegle Srbija i
JNA da ih u tome sprijee, one nikada nisu negirale pravo jugoslavenskih republika na
samoopredjeljenje kao to nikada nisu nikome priznale pravo da ih u tome sprijei silom,
terorom, i zastraivanjem. U jugoslavenskom sluaju, SAD nisu mogle postupiti drugaije
nego to su to uinile u sluaju raspada SSSR-a. SAD, kao ni zemlje EZ, nisu priznavale
nikakve promjene granica jugoslavenskih republika silom, a budui da nikakav argument za
njihovu promjenu nije bio podastrt, to su etiri jugoslavenske republike u skladu s principima

67
Mii, Ameriko gledanje na dogaaje u BiH. Nepristajanje na ucjene i diobe, Osloboenje, Broj 15701, 6.
mart 1992, 1.
68
Witte, Die Rolle der Vereinigten Staaten, 75. 0
69
Mii, SAD i priznanje jugoslovenskih republika. Primakao se trenutak odluke, Osloboenje, Broj 15704, 9.
mart 1992, 1.
70
Bulletin. Presse und Informations-Amt Bundesregierung , Bonn, Nr 29, 19. 03. 1992, 282.
KESS-a trebale biti priznate u okvirima svojih granica, definiranih posljednjih
jugoslavenskim ustavom.71
Ameriki dravni sekretar, Bejker, je u Briselu prisustvovao i zasjedanju Vijea
NATO-a za saradnju u ije su lanstvo bile primljene neke nove drave nastale na ruevinama
biveg Sovjetskog Savjeta. Njegov dolazak su pratili glasovi da se SAD spremaju u
najkraem roku priznati jugoslavenske republike, meu kojima i Bosnu i Hercegovinu. Povod
tim glasovima bilo je pismo koje je uputio portugalskoj prezidenciji EZ sa zahtjevom da SAD
i EZ usklade diplomatske aktivnosti i stavove o priznanju jugoslavenskih republika.72
Prema izvjetajima nekoliko amerikih radio i televizijskih stanica Bu je 7. aprila
1992. potpisao odluku o priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije i
tako se priduio zvaninoj politici koju je novim punopravnim lanicama meunarodne
zajednice garantirala EZ. Tim povodom Stejt Dipartment je izdao detaljno saopenje u kojem
su izraeni pogledi amerike Vlade na problem prestanka postojanja Jugoslavije i stavovi u
pogledu priznanja Makedonije, Srbije i Crne Gore. Oekivalo se da e ona pozvati i ostale
republike, prije svih Srbiju i Hrvatsku kao i JNA, da se suzdre od mijeanja u unutranje
stvari Bosne i Hercegovine, posebno od zastraivanja i upotrebe sile radi eventualnog
prekrajanja postojeih republikih granica.73 Istoga dana Hrvatski radio je javio da je
Tuman, na osnovu ustavnih ovlatenja i prijedloga hrvatske Vlade, donio odluku o priznanju
Bosne i Hercegovine. Naglasio je da Hrvatska, kao suverena i samostalna drava, priznaje
samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu triju konstitutivnih naroda.
Meunarodno priznanje znailo je garantiranje suverenog prava hrvatskog naroda kao jednog
od triju konstitutivnih naroda. Ujedno se nudilo dvojno dravljanstvo bosanskohercegovakim
Hrvatima, te predlagalo da se to uredi meunarodnim ugovorom. Predlagalo se da vlade
Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske to skorije uspostave diplomatske
odnose i meusobnu saradnju.74
Nakon to je Bu potpisao odluku o priznanju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Slovenije, Bijela kua je najavila da e odmah poeti konsultacije o uspostavljanju punih
diplomatskih odnosa. SAD su priznavale republike granice kao legitimne meunarodne
granice. U Buovoj izjavi se naglaavalo da je amerika politika tokom cijelog trajanja
jugoslavenske krize insistirala na prihvatanju svakog rjeenja postignutog miroljubivo,

71
Zahtjevi iz Srbije utjecali na odluku, Osloboenje, Broj 15704, 9. mart 1992, 1.
72
Mii, Dejms Bejker o BiH i Jugoslovenskoj krizi. Priznanje prije Uskrsa? Osloboenje, Broj 12706, 11. mart
1992,1.
73
Mii, Vaington. SAD priznale Bosnu i Hercegovinu, Osloboenje, Broj 15734, 8. april 1992, 1.
74
Smajlovi Poslije odluke EZ. Priznanje iz Bea i Zagreba, Osloboenje, Broj 15734, 8. april 1992, 1.
demokratski i pregovorima, te da su SAD odluno podravale mirovni plan UN onako kako
ga je razradio Vens, kao i puni razvoj mirovnih snaga UN, te mirovnu konferenciju EZ, kao
prijeko potrebni forum zainteresiranih snaga da postignu miroljubivo rjeenje sporova i da
uspostave osnovu za budue odnose. Priznanje SAD nije prejudiciralo nikakvo budue
povezivanje oko ijeg bi se uspostavljanja drave nasljednice Jugoslavije mogle dogovoriti.
SAD su smatrale ispoljenu privrenost novonastalih drava da priznaju granice i zatite sve
jugoslavenske nacionalnosti kao sutinski element za uspostavljanje punih diplomatskih
odnosa.75 Paralelno sa zbivanjima u Bosni i Hercegovini tekao je proces aktivnosti
meunarodne diplomatije. Vijee sigurnosti UN je 8. aprila 1992. usvojilo Rezoluciju 74 o
dislociranju zatitnih trupa UNPROFOR-a u bivoj Jugoslaviji u kojoj je potvrdilo svoju
zabrinutost dogaajima u Bosni i Hercegovini, pozivajui sve strane u jugoslavenskom
sukobu da doprinesu naporima EZ da se postigne prekid vatre i politiko rjeenje putem
pregovora.76
.77 Vijee sigurnosti UN, koje je 9. aprila 1992. raspravljao o nizu vruih tema,
odluio je da u dnevni red uvrsti i rasplamsavanje ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini u kojoj
su srpske paravojne jedinice i JNA otvarale nove take sukoba, atakujui prvenstveno na
sredine nastanjene bonjakim i hrvatskim stanovnitvom. Inicijativu je formalno podnijela
Austrija koja je zatraila da Vijee sigurnosti UN hitno razmotri Izetbegoviev apel upuen
EZ, KESS i UN povodom pojaavanja pritiska na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a koji su
prerastali u otvorenu agresiju ostatka Jugoslavije i njene vojske. Za takav prijedlog Austrija je
dobila podrku Maarske i SAD.78 Evropski parlament u Strasburu je 10. aprila 1992. pozvao
UN da poalju mirovne trupe u Bosnu i Hercegovinu kako bi se sprijeilo irenje rata. lanovi
Parlamenta su smatrali da mandat mirovnih trupa UN, koje su se ve rasporeivale po kriznim
aritima u Hrvatskoj, treba biti proiren i na Bosnu i Hercegovinu. 79 Predstavnik amerike
diplomatije pripisao je vladama Srbije i Hrvatske da podstiu sukobe. Buova administracija
je obavijestila Miloevia o svojoj zabrinutosti zbog injenice da Vlada Srbije podstie na

75
Mii, Buova izjava o priznavanju. Predkrizne granice - meunarodne, Osloboenje, Broj 15735, 9. april
1992, 1.
76
EA, 1992, D. 578, Resolution 749 (1992) des Sicherheitsrat s der vereinten Nationen zur Dislozierung der
Schutztruppe fr UNPROFOR in ehemaligen Jugoslawien, verabschiedet am 7. April 1992 in New York.
77
... ..., Izetbegovievo pismo predsjeniku Savjeta bezbjednosti. Interveniite hitno!, Osloboenje, Broj 15736,
10. april 1992, 1.
78
Mii, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Na dnevnom redu - agresija na BiH, Osloboenje, Broj 15737,
11. april 1992, 1.
79
Smajlovi, Evropski parlament o mirovnim trupama. Hitno u BiH!, Osloboenje, Broj 15737, 11. april 1992,
1.
akciju bosanske Srbe. S istim upozorenjem se obratila i Hrvatskoj u vezi Tumanove podrke
hrvatskom separatizmu u Bosni i Hercegovini. U kongresnoj raspravi o najnovijim kretanjima
u Evropi, pomonik dravnog sekretara je rekao da, uz izraze veoma duboke zabrinutosti s
kojima su upoznate vlasti u Beogradu i Zagrebu, SAD razmatraju i druge mjere.80
Ameriki poslanik pri KESS, Don Kornblum (John Kornblum), 15. aprila 1992.
prijetio je ostatku Jugoslavije iskljuenjem iz KESS. Tri dana kasnije u Sarajevo je stigao
Cimerman i Izetbegoviu prenio poruku da nee biti vojne intervencije. Narednog dana je u
Beogradu ostatku Jugoslavije prijetio izolacijom ukoliko se JNA do 29. aprila ne povue iz
Bosne i Hercegovine i obustavi podrku bosanskohercegovakim Srbima.81 Na ameriku
inicijativu lanice KESS su donijele rezoluciju koja je upuivala na jasnu krivicu Jugoslavije i
JNA.82 Ministarstvo spoljnih poslova Rusije se 15. aprila 1992. zaloilo za mirno rjeavanje
konflikata i izrazilo duboku zabrinutost dogaajima. U saopenju se naglaavalo da se Rusija
ponovo obraa svim narodima s pozivom za prekid vatre, zaustavljanja eskalacije krize i
suzdravanja od primjene sile kao metoda rjeavanja problema. Konflikt sev morao iskljuivo
rijeiti mirnim politikim sredstvima uz uvaavanje interesa svih zakonski priznatih
nacionalnih zajednica Bosne i Hercegovine. Podravani su napori EZ za provoenje
pregovarakog procesa od koje se, kao i od svih ostalih strana ukljuenih u sukob, trailo da
izbjegnu aktivnost i odluke kojim bi se zaotravali konflikti i konfrontacije. U saopenju se
ocjenjivalo da meunacionalni sukob u Republici Bosni i Hercegovini, u koje su uvuene i
grupe i snage iz susjednih bivih jugoslavenskih republika, predstavljaju realnu opasnost
zemljama tog regiona, meunarodnom miru i sigurnosti.83
Na sastanku lanica Evropske politike saradnje u Briselu 16. aprila 1992. zajednica i
njene lanice su otro osudile nasilje koje su poinile razne naoruane grupe s podrkom JNA.
Pozvali su sve strane da se dosljedno pridravaju primirja i obustave slanje vojnih pojaanja u
Republiku Bosnu i Hercegovinu jer bi to zaotrilo trenutno stanje. Posebno se apeliralo na
jugoslavensko vodstvo da uini sve to je u njegovoj moi da sprijei upotrebu sile od
paravojnih formacija. Zajednica i lanice su podsjeale da nikada nee prihvatiti nasilno
stvorenu injeninu situaciju i s ogorenjem su osuivale upotrebu sile, provokacije od
ekstremnih nacionalista kao i sve pokuaje koji su dolazili spolja s ciljem destabilizacije
Bosne i Hercegovine. Odgovorne osobe su trebale biti pozvane na meunarodnu odgovornost.

80
Mii, Buova administracija o BiH. Upozorenje Miloeviu i Tumanu, Osloboenje, Broj 15738, 12. april
1992, 1.
81
Smajlovi, EZ. Beograd i Zagreb krivi za sukobe u BiH, Osloboenje, Broj 15742, 16. april 1992, 5.
82
Gustenau, Sdslaische Lage, sterreichische Militr Zeitschrift (dalje: OMZ), Wien, 3/1992, 315.
83
Mijovi Vlastimir, Rusija o situaciji u BiH. Opasnost iz susjedstva, Osloboenje, Broj 15742, 16. april 1992, 1.
EZ je podrala nastojanja bosanskohercegovake Vlade, uz potivanje prava svih etnikih i
nacionalnih grupa za mirno rjeenje. Posebno se trailo da se sarajevski aerodrom otvori za
dostavu humanitarne pomoi i da se promatrakoj misiji EZ omogui neogranien i siguran
prolaz.84
Bejker je 15. aprila 1992. primio Silajdia. O tom razgovoru Stejt Dipartment je
izdao saopenje u kojem se osuivala upotreba sile. Bejker je izjavio da SAD veoma cijene
bosanskohercegovaku Vladu u njenom nastojanju ouvanja i provedbe principa KESS tokom
itavog trajanja jugoslavenske krize, ali i zbog pokuaja miroljubivog prijelaza ka
nezavisnosti i konstruktivnog odgovora na legitimne brige i potrebe svih nacionalnih grupa.
Dravni sekretar je izloio i stavove SAD koje su snano podravale njen teritorijalni
integritet. SAD su odluno podravale razgovore predstavnika politikih stranaka pod
pokroviteljstvom EZ-a, naglaavajui da u njima treba potovati obaveze koje su preuzele i da
se angairaju u konstruktivnom dijalogu o budeem ustavnom ustrojstvu, kao i da se odreknu
koritenja sile. SAD su osuivale njenu upotrebu, zadravanje i izazivanje sukoba od strane
militantnih srpskih nacionalista i u manjoj mjeri hrvatskih lidera. Smatrale su da je njihova
strategija i taktika bila sraunata na izazivanje nasilne dezintegracije Bosne i Hercegovine.
SAD su osuivale i oevidnu podrku njenoj destabilizaciji od strane JNA i Miloevia.
Meunarodna zajednica je smatrala srpsko rukovodstvo i JNA odgovornim za akte agresije i
destabilizacije sraunate protiv Republike Bosne i Hercegovine. Tom rukovodstvu je skrenuta
panja da stoji na raskrsnici: ukoliko nastave sa svojim kursom time su samo osiguravali
svoju meunarodnu politiku i ekonomsku izolaciju. Umjesto toga, trebali su poduzeti jasne i
konkretne korake da pokau svoje potivanje nezavisnosti, granica, teritorijalnog integriteta i
legitimne Vlade Republike Bosne i Hercegovine i da sarauju na mirovnom planu UN i
Konferenciji EZ. 85
Na sastanku komiteta KESS-a 16. aprila 1992. u Helsinkiju, na plenarnoj sjednici koja je
zavrena nakon dramatine debate u toku cijelog prethodnog dana i protekle noi usvojena je
deklaracija koja je predstavlja osudu Srbije, srpskih paravojnih snaga i JA kao vinovnika
izbijanja krize i eskalacije sukoba u Republici Bosni i Hercegovini. Pri tome je bio presudan
stav SAD-a, koji je neoekivano i drastino izmjenio svoju ranije poziciju jer su, kako je
rekao ef njihove delegacije, nakon dugog i strpljivog oekivanja shvatili da Srbija ne eli
mirno rjeenje. SAD su zaprijetile naknadnim drastinim mjerama, ukoliko Srbija ne ispuni

84
Bulletin, Nr 43, 23. 04. 1992, 397. (Bulletin smo sredili u Glavi 3. Vidjeti kako smo tamo uradili, pa uskladiti).
85
Mii, Saoptenje Stejt dipartmenta o razgovorima Bejker - Silajdi. Upozorenje Miloeviu i Armiji,
Osloboenje, Broj 15742, 16. april 1992, 1.
postavljene uvjete - potpuno povlaenje svih snaga iz Republike Bosne i Hercegovine i
potivanje njene nezavisnosti, sve do iskljuenja iz lanstva KESS-a, o emu se trebalo
odluivati za dvije sedmice, nakon isteka roka postavljenog vladi u Beogradu. Prije usvajanja
deklaracije, ef jugoslavenske delegacije, Vladimir Pavievi, izjavio je da je ona, zbog
jednostranosti i iskljuivanja svih drugih elemenata i aktera krize, politiki neprihvatljiva i da
e biti primljena kao jo jedno ohrabrenje ekstremistima kao to je to i bila sama odluka o
preuranjenom priznavanju samostalnosti Bosne i Hercegovine.86
Vlada SAD je tri dana uzastopno, svaki put sve otrije i konkretnije, upozoravala
Jugoslaviju da prekine agresiju na Bosnu i Hercegovinu postavljajui joj ultimatum da se
pone ponaati u skladu s finalnim aktom iz Helsinkija i Parikom poveljom jer e u
suprotnom na zasjedanju drava lanica KESS-a 29. aprila 1992. biti iskljuena iz
organizacije. To upozorenje, podrano i od niza drugih evropskih zemalja na sastanku KESS-
a, saopio je predstavnik SAD, Kornblum. Te stavove je ponovila predstavnica za tampu
Stejt Dipartmenta, M. Tatviler (M. Tutwiler).87 Dalje odbijanje srpskih vlasti da ive u skladu
sa opredjeljenjima KESS-a ozbiljno e otvoriti pitanje njihovog prisustva Konferenciji. Mi
emo se konsultirati s naim partnerima u EZ-u i NATO-u o legitimitetu srpske delegacije u
KESS-u - istakla je Tatviler, citirajui ameriki stav iznesen istog dana u Helsinkiju. Bejker je
nakon razgovora sa Silajdiem upozorio da e Vlada u Beogradu, nezaustavi li se u svojoj
agresiji, suoiti s meunarodnom politikom i ekonomskom izolacijom. Uputio je pismo
Izetbegoviu u kojem mu je predlagao otpoinjanje dijaloga izmeu Vlade Republike Bosne i
Hercegovine i SAD radi uspostavljanja punih diplomatskih odnosa za koje je amerika strana
vjerovala da su u obostranom interesu. Predloio je da SAD u tom dijalogu predstavlja Ralf
Donson (Ralph Johnson), zamjenik pomonika dravnog sekretara, koji je trebao uskoro
doputovati u Sarajevo. Bejker je naglasio da e SAD od Bosne i Hercegovine traiti i pismena
uvjeravanja o slijedeim podrujima:
- pridravanja principa KESS-a i primjenjivanja obaveze koje su preuzeli svi potpisnici
KEBS-a, ukljuujui Beki dokument iz 1992,
- sprovoenja obaveza potivanja nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i granica bivih
jugoslovenskih republika,
- sprovoenja obaveza prihvaenih pred Arbitranom komisijom Konferencije EZ-a i
nastavka pregovora na usaglaavanju pitanja dravne sukcesije na Konferenciji EZ-a,

86
Smajlovi, KEBS o agresiji na BiH. Prijetnja drastinim mjerama, Osloboenje, Broj 15743, 17. april 1992, 1.
87
Mii, SAD pojaavaju pritisak na Srbiju i JNA. Novi ultimatum Beogradu, Osloboenje, Broj 15744, 18. april
1992, 1.
 - ispunjavanja ugovorne i druge obaveze bive SFRJ, ukljuujui i preuzimanje
odgovarajue odgovornosti za meunarodne finansijske obaveze, ukljuujui strani
dug,
- sprovoenja odgovorne sigurnosne politike, ukljuujui pridravanje Ugovora o
neproliferaciji, kao drava koja ne posjeduje nuklearno oruje i prihvatanje pravnih
IAEA garancija i
- pridravanje drugih meunarodnih ugovora u vezi sa orujem za masnovno
unitenje.88
- Ministar spoljnih poslova SRJ Vladislav Jovanovi, pozvao je 18. aprila 1992.
otpravnika poslova amerike ambasade, Roberta Rekmesilsa, i u ime Vlade Srbije
uloio snaan protest amerikoj Vladi zbog jednostrane, neobjektivne i pristrasne
politike koju je SAD, navodno, vodila u odnosu na jugoslovensku krizu, a posebno u
odnosnu na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Jovanovi je osudio agresivnost koju su
ameriki zvaninici upotrebljavali u napadima na Srbiju i srpski narod u Bosni i
Hercegovini, optuujui ih da su glavni krivci za stanje u njoj.89 Odmah je usljedio
odgovor Vaingtona i tvrdnja da Srbija nastavlja dvolinu igru s osjetnim poveanjem
drskosti na domaem i meunarodnom frontu, na ratitu i diplomatskom terenu. Na
opomene i upozorenja iz svijeta odgovorala je protuoptubama. Onima, koji su je
pozivali na mir i civilizirano, odgovorala je izazovom, optuujui ih za voenje
beskrupulozne kampanje protiv nje i srpskog naroda. Zvanina Srbija i JNA su
nesmanjenom estinom nastavili osvajanje tuih teritorija i najavili da e dalje tititi
srpski narod u Bosni i Hercegovini to se nije moglo razumjeti drugaije nego kao
prijetnja da e ratom nastaviti ostvarivanje svojih agresivnih ciljeva. Diplomati u
Vaingtonu i Nju Jorku su izraavali bojazan da je Beograd riskirao spektar jo brih i
neugodnijih odgovora primjerenih stilu i maniru kojim je godinama diktirao susjedima
i meunarodnoj zajednici. tampa je biljeila zloslutne signale iz Beograda koji su
beznadeno, ali utoliko i opasnije, nastojali svijet i sopstvenu javnost uvjeriti da su
samo Srbi u pravu i da je svijet opet u zavjerenikom paktu protiv usamljene Srbije,
elei time podii borbeni moral naroda. Washington post je prenosio zapadna
upozorenja da nastavak agresivnih akcija moe Srbiju pretvoriti u meunarodnu
pariju, ali ona nisu naila na odjek. U taj kontekst list je uklapao i jednu od brojnih
Karadievih izjava u kojoj je obeavao da e Srbi osloboditi Sarajevo ili dogovorom

88
... ..., Delorova poruka Izetbegoviu. Podrka BiH, Osloboenje, Broj15744, 18. april.1992, 1.
89
Proti, Protest Srbije vladi SAD. Pristrana politika, Osloboenje, Broj 15745, 19. april 1992, 1.
 ili nekim drugim sredstvima. U Vaingtonu i u Nju Jorku se oekivao Vensov povratak
iz Bosne i Hercegovine. Od njegovog izvjetaja u velikoj mjeri je zavisila reakcija
SAD i UN. Reuter je 23. aprila 1992. iz Vaingtona emitirao informaciju da SAD
razmatraju mogunost prekida diplomatskih odnosa s Jugoslavijom kako bi pokazale
svoj otpor prema agresiji protiv Republike Bosne i Hercegovine. Ve se
nagovjetavalo da bi naredna mjera mogla biti iskljuenje Jugoslavije iz MMF, a time
i iz Svjetske banke, to je dato na znanje Beogradu. Nagovjetaji raskida diplomatskih
vez s Jugoslavijom znaili su definitivno meunarodno priznanje injenice da ona vie
ne postoji ime je faktiki eliminirana svaka mogunost da meunarodna zajednica
ispuni njenu molbu, da bez veih formalnosti i komplikacija, osigura kontinuitet
dravne zajednice Srbije i Crne Gore, umjesto nekadanje cjelovite federacije. Kao
nepremostiva prepreka toj opciji isprijeila se agresivna politika Beograda prema
Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj kako bi osvojila ogromne dijelove teritorija tih dviju
nezavisnih i suverenih drava.90
Stejt Dipartment se 23. aprila 1992. u pozitivnom smislu odredio prema injenici da
su, pored Bonjaka i Hrvata, u odbrani Sarajeva angairani i Srbi. Ta injenica je
posluila kao novi povod amerikoj Vladi da oda priznanje rukovodstvu Republike
Bosne i Hercegovine za napore da odri jedinstvo meu nacionalnim grupacijama i
izbjegne pretvaranje bitke za Bosnu i Hercegovinu u nacionalni sukob. Istovremeno,
glasnogovornica Stejt Dipartmenta, Tatviler, je s vie rezervi nego ranije govorila o
informacijama koje su dopirale do zvaninih amerikih instanci da su se u zapadnoj
Hercegovini u znaajnom broju nalazile hrvatske trupe, ali je dodala da Vlada to
provjerava i, pokae li se tanim, osudie tu akciju. Donson je posjetio glavne
gradove svih bivih jugoslovenskih republika kojom prilikom je prenio odluna
upozorenja Miloeviu i vojnim vrhovima u Beogradu. Iako dosta krta i suzdrana u
iznoenju onog to je rekao Miloeviu i generalima JNA, ona je ipak nagovijestila su
te poruke bile odlune i tvrde, te da su izraavale miljenja i ocjene to su ih ve
izrazili po tom problemu Iglberger, Bejker i Bu.91
- Vijee sigurnosti UN je 25. aprila 1992. gotovo pet sati raspravljalo o situaciji u Bosni
i Hercegovini, ali je iz izjave po zavretku rasprave vidljivo da su razmatrani razni
prijedlozi, ali da nikakve sutinske odluke nisu doneene. Odlueno je da se nastavi
razmatranje buduih mjera i doprinosa kojima bi se mogao povratiti mir i sigurnost.

90
Mii, Zajednika akcija SAD i Evrope, Osloboenje, Broj 15748, 22. april 1992, 1.
91
Mii, Stejt Dipartment. Puna podrka vladi BiH, Osloboenje, Broj 15749, 24. april 1992, 1.
 Sjednica je oznaila i poetak rasprave o izvjetaju generalnog sekretara o situaciji u
Bosni i Hercegovini koji nije izazvao pretjerana odobravanja naroito onih dijelova u
kojima se potcrtavalo da sve strane trebaju ponijeti odreene odgovornosti za
izbijanje sukoba i njihovih nastavaka kao i zbog kategorinog Galijevog stava da
upuivanje mirovnih snaga nije izvodivo.92
SAD nisu bile impresionirane zvaninim izjavama kreatora SRJ, nastavljajui pratiti
stvarno ponaanje i konkretna djela njenog rukovodstva prije nego to povuku neki
potez ili poduzmu neku od narednih, bilo otrijih ili olakavajuih, mjera prema
Beogradu. Sve opcije koje su stavljene u izgled Miloeviu i njegovom rukovodstvu
ostajale su i dalje otvorene, ukljuujui i iskljuenje SFRJ iz meunarodnih
organizacija jer ona vie nije ni postojala. SRJ je sve inila da je naslijedi u
meunarodnom pravnom prometu, finansijskim, trgovinskim i drugim institucijama,
savezima i zajednicama svjetskih, evropskih ili regionalnih nivoa. Mnogi diplomati u
Vaingtonu kao i u sjeditu UN slagali su se da je rukovodstvo Srbije urilo sa
ujedinjenjem i deklariranjem svog odnosa prema susjedima prije svega zato da sprijei
ili odgodi meunarodnu izolaciju i sankcije, odnosno, da dobije na vremenu. Beograd
nije pokrenuo pitanje priznanja SRJ i njenog naslijeivanja kontinuiteta SFRJ u UN
pred ijim sjeditem se jo vihorila trobojka s petokrakom. Taj sluaj se nije mogao
porediti s presedanom primjenjenim prema Rusiji. Mnogi su vjerovali da se teko
moe rijeiti pitanje meunarodno-pravnog subjektiviteta nove Jugoslavije samo
preutnom zamjenom zastave ispred zgrade UN i upisa njenog imena umjesto SFRJ.
Ipak, na primjeni tog modela intenzivno su lobirali srpski diplomati u UN. Pitanje
predstavljanja SRJ u UN nije rjeavao njen Sekreterijat ve su odluku o tome donosile
njene lanice. Na pitanje dopisnika zagrebakog Vijesnika zato pred palatom UN jo
stoji zastava SFRJ, budui da ona vie ne postoji, predstavnica za tampu UN, Nadija
Junes, je odgovorila da je to stvar protokola. Bosna i Hercegovina je 30. aprila 1992.
postala pedeset i druga zemlja lanica KESS-a. Odluka je donesena na 10. zasjedanju
funkcionera KESS-a u Helsinkiju.93
Amerika javnost, zaokupljena dogaijima u Los Anelesu i nizu drugih
gradova u kojima su nemiri takoer donijeli razaranja, pljake, smrt i haos kakav

92
Mii, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Susjedi, ne dirajte BiH!, Osloboenje, Broj 15751, 26.
april 1992, 1

93
 odavno nije bio zabiljeen u SAD, upoznavala se u isto vrijeme sa stradanjima i
unitavanjem Sarajeva. Po svemu to je mogla vidjeti i proitati, u Sarajevu se
dogaala nasilna, neprirodna kataklizma kao posljedica dugo pripremane opsade grada
iji su kreatori u meuvremenu, da bi zamaskirali svoje namjere, oformili SRJ i
izjavljivali da nemaju teritorijalne pretenzije prema susjedima. tampa, radio i
televizija su izvjetavali da je artiljerijsko razaranje usmjereno na sredite grada,
njegov poslovni centar i najznaajnije objekte, ali isto tako i na stambene i
muslimanske vjerske objekte. New York Times je citirao jednog Sarajliju: Mi ne
trebamo ebad i hranu. Poaljite nam estu flotu, dajte nam malo oruja i mi emo se
pobrinuti za sve ovo. Ta izjava je ukazivala na prevaru kojom se posluio agresor
oduzevi oruje TO RBiH; odnosno, od Bonjaka i Hrvata, a koje je godinama
kupovano od doprinosa svih graana Bosne i Hercegovine; ali i nepravdu UN koje su
uvele embargo na kupovinu oruja to je onemoguavalo snage odbrane da kvaliteno i
s manjim gubitcima brane dravu.94
Vijest da je JNA 2. maja na sarajevskom aerodromu kidnapirala predsjednika
Predsjednitva, Aliju Izetbegovia, po njegovm povratku s pregovora u Lisabonu,
pretvorivi ga u taoca svojih nakana i planova, doprinijela je da se kompletira
predstava o pravim namjerama agresora. To je potaklo Stejt Dipartment da hitno
reagira i zatrai od svog ambasadora u Beogradu da stupi u akciju i uspostavi kontakt
s JNA i politikim liderima i zatrai prestanak krvoprolia i razaranja, ali i
oslobaanje Izetbegovia. Ponaanje JNA okarakterizirano je kao nedopustivo i
naglaeno da ono izlazi iz svih civilizacijskih okvira. Od jugoslovenskog ambasadora
u Vaingtonu, Devada Mujezinovia, zatraeno je da prenese Vladi koju zastupa
zabrinutost i upozorenje zbog eskalacije sukoba i ponaanja JNA. Mujezinoviu je
posebno skrenuta panja na nedopustivost Izetbegovievog zatoenja i da je taj in
utoliko nedopustiviji jer se radi o legalnom predsjedniku jedne suverene i nezavisne
drave.95
Od meunarodne zajednice, Evrope, SAD i UN trailo se da konano
demonstriraju puno jedinstvo, pokau vitalnost novog svjetskog poretka i efikasnost
instrumenata kolektivnih angamana i kolektivne sigurnosti. JNA i ostale srpske snage
su intenzivirale napade na podruja nastanjena Bonjacima i Hrvatima. Vlada SAD
nije bitnije promijenila stavove. Oni su i dalje bili udaljeni od opredjeljenja i najava

94
95
 izreenih na poetku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ameriki i strani novinari,
akreditirani u Stejt Dipartmentu, bili su ne malo zbunjeni i iznenaeni istrajavanjem
SAD na takvim pozicijama. SAD su osuivale sve strane u sukobu, podvlaei da
daleko najveu odgovornost snosi srpska strana i JNA. Prvi put su upozorene vlade
Srbije i Crne Gore, ali i JNA, da u potpunosti potuju teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine. Od poetka jugoslavenske krize Vaington je naglaavao podrku EZ,
podvlaei tako, ne samo njenu kompetentnost i pozvanost da najpresudnije djeluje u
sukobima unutar bive federacije, nego akcentrirajui i posebnu odgovornost koju je
Evropa trebala ponijeti u tim zbivanjima. Na relaciji Evropa Vaington, uz svu
saradnju, bili su vidljivi i primjeri brojnih razmimoilaenja u kojima je SAD svoje
nezadovoljstvo izraavala zadravanjem verbalne podrke praenim primjetnim
pasiviziranjem. Takav zakljuak je sugerirao New York Times, konstatirajui da se
nakon preuzimanja vodee uloge u pokuaju rijeavanja jugoslavenske krize, odnosno,
srpske agresije u Bosni i Hercegovini, Buova administracija osjetno povukla od
problema uinivi to u ljutnji i razoarenju zbog pomanjaknja uspjeha amerikog
napora da utjeu na dogaaje u Jugoslaviji. Samo je Njemaka, nedvosmisleno i
pozitivno, podrala amerike inicijative o suspenziji Srbije, odnosno, ostatka
Jugoslavije, u KESS-u i drugim meunarodnim institucijama. To je u Vaingtonu
izazvalo razoarenje i opredjelilo ameriku Vladu na pasivizaciju prema dogaajima.96
Washington Post je 7. maja 1992. najavio da SAD pojaavaju pritisak na Beograd.
List je podsjeao da su se one nalazile na elu akcije za iskljuenje Jugoslavije iz
KESS-a. Zajedno sa dvanaest drava EZ, Vaington je razmatrao mogunost uvoenja
novih ekonomskih sankcija koje su se sastojale u embargu na uvoz nafte, zaplijeni
imovine u inostranstvu i uskraivanju prava slijetanja jugoslavenskim avionima. Ni
poslije cjelodnevnih konsultacija, ukljuujui pritiske i ucjene upuene Moskvi u vidu
prijetnje da e ostati bez kredita Zapada ako ne popusti, na vanrednom zasjedanju
Kriznog komiteta nije postignuto kompromisno rjeenje. Deklaracija o Republici
Bosni i Hercegovini je mogla biti usaglaena, ali se kompromis o statusu Jugoslavije u
KESS-u inio nedostinim. Predstavnik ruske delegacije je izvjetau Tanjuga izjavio
da Moskva ne mijenja stav odbijajui saglasnost sa zahtjevom o iskljuenju
Jugoslavije iz KESS-a. Jedini izlaz koji je preostajao delagacijama uesnica KESS-a

96
 bio je da prekinu vanredni sastanku i sve 97
ponu od poetka, na redovnom sastanku
koji je mogao biti sazvan na osnovu Deklaracije o Republici Bosni i Hercegovini.
Stav SAD je bio da nisu mogui niti prihvatljivi dogovori na raun Bonjaka ili
legalno izabrane Vlade Republike Bosne i Hercegovine. To je saopeno iz Stejt
Dipartmenta 8. maja 1992. povodom postignutog dogovora Karadia i Bobana u
Gracu 6. maja o prekidu vatre na prostoru koji su njihove snage kontrolirale i podjeli
zemlje. U saopenju se naglaavalo da Bonjaci ine 44 % od ukupnog broja
stanovnika Republike, a po dogovoru Karadia i Bobana trebalo im je pripasti tek 15
% njene teritorije. Vlada SAD je bila upoznata s injenicom da se 66 %
bosanskohercegovakih stanovnika s pravom glasa na referendumu krajem februara
1992. izjasnilo za nezavisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Amrika Vlada je
saopila da Bonjaci nisu uestvovali u dogovoru iz Graza, ukazujui tako na
neodrivost postignutog sporazuma. U tom saopenju se naglaavalo da ona smatra da
samo razgovori svih strana, uz posredovanje EZ, predstavlja pravi oblik i put za
rjeavanje krize i zato su SAD namjeravale nastaviti podravati takve razgovore.
Istovremeno su SAD pozvale JNA da se odmah povue iz Bosne i Hercegovine ili se
potini bosanskohercegovakoj Vladi. Tatviler je podsjetila da su u Helsinkiju bili u
toku hitni dogovori u okviru KESS-a na nivou visokih eksperata, ukazavi na njihov
vrlo birokratski i neuobiajeni karakter i tok, ali da se oni i dalje nastavljaju,
podvukavi da su se SAD opredijelile i za akciju kroz tu organizaciju gdje je ameriki
predstavnik nastupio vrlo otro. Odgovarajui na pitanje novinara ta e Vlada SAD
uiniti da zatiti integritet Bosne i Hercegovine koju je priznala kao nezavisnu i
suverenu dravu, predstavnica Stejt Dipartmenta je odgovorila da e Vaington
nastaviti tijesno djelovati sa svojim saveznicama, dodavi da Vlada na tome
svakodnevno radi. SAD e, dodala je ona, nastaviti da ine to mogu da pojaaju
meunarodni pritisak s ciljem zaustavljanja unitavanja nevinih ivota. Bosna i
Hercegovina je traila angairanje mirovnih snaga UN, specifinog i ogranienog
mandata. U pismu Alije Izetbegovia generalnom sekretaru UN naglaavala se njena
spremnost za iznalaenje rjeenja sukoba pregovorima. Meutim, mirovne snage UN
su mogle biti angairane na deblokadi puteva, eljeznica, kontroli mostova i graninih
prelaza. Posebno se ukazivalo na potrebu da UN uestvuju u naporima za otvaranje
sarajevskog aerodroma i njegovoj kontroli nakon preuzimanja aerodromskih slubi od

97
 strane civila. Istovremeno, Predsjednitvo je uputilo pismo u kojem se izraavala
privrenost Povelji UN i spremnost ispunijavanja svih obaveza UN.98
- Stav SAD je bio da nisu mogui niti prihvatljivi dogovori na raun Bonjaka ili
legalno izabrane Vlade Republike Bosne i Hercegovine. To je saopeno iz Stejt
Dipartmenta 8. maja 1992. povodom postignutog dogovora Karadia i Bobana u
Gracu 6. maja o prekidu vatre na prostoru koji su njihove snage kontrolirale i podjeli
zemlje. U saopenju se naglaavalo da Bonjaci ine 44 % od ukupnog broja
stanovnika Republike, a po dogovoru Karadia i Bobana trebalo im je pripasti tek 15
% njene teritorije. Vlada SAD je bila upoznata s injenicom da se 66 %
bosanskohercegovakih stanovnika s pravom glasa na referendumu krajem februara
1992. izjasnilo za nezavisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Amrika Vlada je
saopila da Bonjaci nisu uestvovali u dogovoru iz Graza, ukazujui tako na
neodrivost postignutog sporazuma. U tom saopenju se naglaavalo da ona smatra da
samo razgovori svih strana, uz posredovanje EZ, predstavlja pravi oblik i put za
rjeavanje krize i zato su SAD namjeravale nastaviti podravati takve razgovore.
Istovremeno su SAD pozvale JNA da se odmah povue iz Bosne i Hercegovine ili se
potini bosanskohercegovakoj Vladi. Tatviler je podsjetila da su u Helsinkiju bili u
toku hitni dogovori u okviru KESS-a na nivou visokih eksperata, ukazavi na njihov
vrlo birokratski i neuobiajeni karakter i tok, ali da se oni i dalje nastavljaju,
podvukavi da su se SAD opredijelile i za akciju kroz tu organizaciju gdje je ameriki
predstavnik nastupio vrlo otro. Odgovarajui na pitanje novinara ta e Vlada SAD
uiniti da zatiti integritet Bosne i Hercegovine koju je priznala kao nezavisnu i
suverenu dravu, predstavnica Stejt Dipartmenta je odgovorila da e Vaington
nastaviti tijesno djelovati sa svojim saveznicama, dodavi da Vlada na tome
svakodnevno radi. SAD e, dodala je ona, nastaviti da ine to mogu da pojaaju
meunarodni pritisak s ciljem zaustavljanja unitavanja nevinih ivota. Bosna i
Hercegovina je traila angairanje mirovnih snaga UN, specifinog i ogranienog
mandata. U pismu Alije Izetbegovia generalnom sekretaru UN naglaavala se njena
spremnost za iznalaenje rjeenja sukoba pregovorima. Meutim, mirovne snage UN
su mogle biti angairane na deblokadi puteva, eljeznica, kontroli mostova i graninih
prelaza. Posebno se ukazivalo na potrebu da UN uestvuju u naporima za otvaranje
sarajevskog aerodroma i njegovoj kontroli nakon preuzimanja aerodromskih slubi od

98
 strane civila. Istovremeno, Predsjednitvo je uputilo pismo u kojem se izraavala
privrenost Povelji UN i spremnost ispunijavanja svih obaveza UN.99
- Predstavnik Stejt Dipartmenta, Richard Boucher, je potvrdio da je amerika Vlada
razmatrala korake koje bi poduzela prema Srbiji ukoliko njena Vlada brzo ne promjeni
ponaanje prema Bosni i Hercegovini. Vaington je te korake mogao poduzeti
samostalno ili zajedno sa saveznicima s kojim je bio u stalnim konsultacijama. Iako je
bila rije o mjerama ireg dometa, Bouer se nije elio uputati u pojedinosti niti
specificirati bilo koju od moguih mjera i akcija koje je amerika Vlada imala u vidu.
Komentirao je pismo koje je ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, Haris
Silajdi, uputio Bejkeru u kojem je od Vlade SAD traio da pomogne uspostavljanje
zatienih zona kako bi se omoguilo normalno i nesmetano dostavljanje humanitarne
pomoi stanovnitvu. Bouer je podvukao da SAD nastavljaju aktivne napore i
pritisak na Vladu u Beogradu da otvori aerodrom u Sarajevu za humanitarne isporuke
kao i da osigura prolaz kamionskim konvojima s humanitarnim teretom. Informirao je
predstavnike medija da su se dva konvoja u organizaciji Visokog komesarijata UN za
izbjeglice (UNHCR) probila do Bosne i Hercegovine i isporuila pomo, ali je takoer
rekao da su konvoji, koji su trebali krenuti iz Zagreba i Beograda put Sarajeva,
odloeni. Potvrdio je da je amerika Vlada, preko ostatka svog poslanstva u Beogradu,
poduzima direktne mjere kod vlade Srbije za oslobaenje djece i ena iz Sarajeva koji
su koriteni kao taoci radi osiguranja hrane za vojnike u kasarni JNA Viktor Bubanj u
Sarajevu.100
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija poveale su 22. maja 1992. broj lanova
svjetske organizacije do broja 178. Neto iza podneva po lokalnom vremenu u Nju
Jorku, bosanskohercegovaka, hrvatska i slovenaka zastava zavihorile su se sveano
na jarbolima u prisustvu njihovih delegacija, generalnog sekretara i predsjedavajueg
Vijea sigurnosti UN UN, ambasadora svih zemalja lanica, ali i hiljada graana
Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine kao i brojnih graana Nju Jorka. Time je
simbolino potvrena odluka Generalne skuptine donesena aklamacijom i potvrena
burnim pljeskom o prijemu tri nove drave nekadanje republike jugoslavenske
federacije. Gali je kratkim govorom obiljeio Sveanost podizanja zastava: Ova tri
nova lana donose svjetskoj organizaciji jednu izvanrednu mjeavinu civilizacija,
jezika, religija i kultura i mi ih pozdravljamo meu nama, ali posebno odajemo

99
100
 potovanje njihovoj privrenosti obavezama koje su preuzele pridruujui se broju od
175 zemalja lanica. lanstvo UN je velika poast ali ono je isto tako i ozbiljna
obaveza. U toj znaajnoj prilici mi ne moemo da se ne podsjetimo na okolnosti u
kojima se dogodio njihov prijem. Ne moemo zaboraviti da ak dok se diu njihove
zastave, neprijateljstva i ljudska stradavanja u tom regionu se produavaju. Zato je
moja iskrena nada da e ove zastave simbolizirati da e se vihoriti za mir, pravdu i
potovanje ljudskih prava, ukljuujui i manjine. Poto je pozdravio efove delegacije
triju novoprimljenih drava i zamolio ih da svojim vladama i narodima prenesu
najtoplije pozdrave, estitke i najbolje elje, Gali je upravljao podizanjem zastava na
jarbol.101
- U istom danu kada je Generalna skuptina promovirala Bosnu i Hercegovinu,
Hrvatsku i Sloveniju u punopravne lanove Svjetske organizacije, SAD su poduzele
novu seriju otrih mjera protiv SRJ najavljujui Beogradu da je to moda tek sitnica u
naplati cijene agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku to je nanosilo i veliku tetu
svjetskom miru, sigurnosti i stabilnosti. Novi ef amerike misije u UN, Edvard
Perkins, poelio je dobrodolicu trima novim lanicama svjetske porodice i izaao iz
okvira kurtoazije, najavjujui Beogradu izbacivanje iz UN. Bejker i Stejt Diparment su
objavili da Buova Vlada zatvara jugoslavenske konzulate u SAD, ostavljajui
privremeno samo onaj u ikagu i protjeruje vojnog ataea Beograda iz Vaingtona.
- Dogaaj koji je okirao televizijske gledaoce irom svijeta desio se 27. maja 1992. u
Sarajevu gdje je esnaest osoba poginulo, a preko stotinu ranjeno od eksplozije
minobacake mine u ulici Vase Miskina (Ferhadija). Srpski mediji su pokuavali
ubijediti svijet da su Bonjaci gaali sopstveni narod kako bi izazvali intervenciju
Zapada. Narednog dana EZ i SAD su reagirali. Vijee sigurnosti UN je dana potvrdilo
odluku o uvoenju ekonomskih sankcija. Rezolucijom 757 SRJ je iskljuena iz
meunarodne zajednice do konanog prestanka napada. Istom rezolucijom se trailo
od NATO-a da organizira nadzor saobraaja na Jadranskom moru kako bi se osiguralo
potivanje sankcija SRJ i embarga na uvoz oruja svim regionima bive Jugoslavije.
U Beograd je upuena jasna poruka Vijea sigurnosti UN da obustavi nasilje i
agresiju ili e se suoiti s jo otrijim i teim mjerama. Usvajanjem sankcija protiv
Srbije i Crne Gore, utemeljenim na samo izuzetno primjenjivanom poglavlju Sedam
Povelje UN koje nosi naslov Akcija prema prijetnjama miru, krenju mira i aktima

101
 agresije koga su diplomati nazivali ratno poglavlje, upuena je jasna poruka svjetske
zajdnice da e se suprotstaviti nasilju, teroru, krvoproliu i razaranju u Bosni i
Hercegovini. Sankcije UN protiv SRJ zahtijevale su od svih zemalja lanica da
obustave trgovinu sa SRJ, ukljuujui i naftu, osim lijekova i hrane, uskrate sve
finansijske izvore, ukljuujui i srpsku i jugoslavensku imovinu u stranim zemljama,
zabranu letova i prelijetanja teritorije stranih zemalja svim avionima koji lete za Srbiju
i Crnu Goru ili s teritorija tih republika u druge zemlje osim ako je rije o posebnim,
unaprijed odobrenim, letovima s humanitarnim potreptinama, zabranu servisiranja
aviona registriranih u Srbiji ili Crnoj Gori ili koji rade za njihove potrebe kao i
isporuku dijelova za takve letjelice, usluge osiguranja ili naplate po tim osnovama,
reduciranje osoblja diplomatskih misija i konzularnih predstavnitava Srbije i Crne
Gore u svim zemljama svijeta, onemoguavanje uea u sportskim dogaajima
osoblju ili grupama koje reprezentuju SRJ odnosno Srbiju i Crnu Goru, suspendiranje
nauno tehnike saradnje i kulturnih veza i posjeta osobama ili grupama koje su
podravane ili predstavljaju SRJ odnosno Srbiju i Crnu Goru.102
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija poveale su 22. maja 1992. broj
lanova svjetske organizacije do broja 178. Neto iza podneva po lokalnom vremenu u
Nju Jorku, bosanskohercegovaka, hrvatska i slovenaka zastava zavihorile su se
sveano na jarbolima u prisustvu njihovih delegacija, generalnog sekretara i
predsjedavajueg Vijea sigurnosti UN UN, ambasadora svih zemalja lanica, ali i
hiljada graana Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine kao i brojnih graana Nju
Jorka. Time je simbolino potvrena odluka Generalne skuptine donesena
aklamacijom i potvrena burnim pljeskom o prijemu tri nove drave nekadanje
republike jugoslavenske federacije. Gali je kratkim govorom obiljeio Sveanost
podizanja zastava: Ova tri nova lana donose svjetskoj organizaciji jednu izvanrednu
mjeavinu civilizacija, jezika, religija i kultura i mi ih pozdravljamo meu nama, ali
posebno odajemo potovanje njihovoj privrenosti obavezama koje su preuzele
pridruujui se broju od 175 zemalja lanica. lanstvo UN je velika poast ali ono je
isto tako i ozbiljna obaveza. U toj znaajnoj prilici mi ne moemo da se ne podsjetimo
na okolnosti u kojima se dogodio njihov prijem. Ne moemo zaboraviti da ak dok se
diu njihove zastave, neprijateljstva i ljudska stradavanja u tom regionu se
produavaju. Zato je moja iskrena nada da e ove zastave simbolizirati da e se

102
 vihoriti za mir, pravdu i potovanje ljudskih prava, ukljuujui i manjine. Poto je
pozdravio efove delegacije triju novoprimljenih drava i zamolio ih da svojim
vladama i narodima prenesu najtoplije pozdrave, estitke i najbolje elje, Gali je
upravljao podizanjem zastava na jarbol.103
- U istom danu kada je Generalna skuptina promovirala Bosnu i Hercegovinu,
Hrvatsku i Sloveniju u punopravne lanove Svjetske organizacije, SAD su poduzele
novu seriju otrih mjera protiv SRJ najavljujui Beogradu da je to moda tek sitnica u
naplati cijene agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku to je nanosilo i veliku tetu
svjetskom miru, sigurnosti i stabilnosti. Novi ef amerike misije u UN, Edvard
Perkins, poelio je dobrodolicu trima novim lanicama svjetske porodice i izaao iz
okvira kurtoazije, najavjujui Beogradu izbacivanje iz UN. Bejker i Stejt Diparment su
objavili da Buova Vlada zatvara jugoslavenske konzulate u SAD, ostavljajui
privremeno samo onaj u ikagu i protjeruje vojnog ataea SRJ iz Vaingtona.104

103
104