Eutanazija pred zakonom*

Valentin POZAI

Saetak
Mentalitet kulture smrti zahtijeva ozakonjenje eutanazije u ime obrane ljudskog dostojanstva. U pluralistikom
drutvu moralna se pitanja konano razrjeavaju zakonom, a temelj zakonskih propisa je konsenzus, a ne
moralnost. Ozakonjenjem eutanazije nijee se ravnopravnost i jednako dostojanstvo svih ljudi. Novi Kazneni
zakon Republike Hrvatske govori o usmrenju na zahtjev i smatra ga kaznenim djelom protiv ivota. Mogunost
umiranja u skladu s ljudskim dostojanstvom nudi kultura ivota, a ostvaruje se posebice u hospiciju.

Znaenje pojma eutanazija

Rasprava o eutanaziji pa ni o samom pojmu eutanazije nije zavrena.[1] U svom izvornom znaenju eutanazija je
oznaavala ovjekovu elju i molitvu za dobrom, tj. blagom, brzom i bezbolnom smru, bolje reeno za blagim
umiranjem. Na sljedeem stupnju, eutanazija oznauje pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje,
koliko je samo mogue, proivi bez tjelesnih boli i duevnih tjeskoba potujui i ivot i naravni dolazak smrti.
Tree, suvremeno znaenje ukljuuje u sebi ona dva prva, dodajui mu novi, agresivni sadraj. Taj se pojam
danas uglavnom upotrebljava u njegovom "preciznijem i iskvarenom znaenju",[2] tj. u smislu namjernog i
nasilnog oduzimanja ivota. U istom se smislu upotrebljava i u crkvenim dokumentima: "Pod izrazom eutanazija
misli se na in ili propust koji po svojoj naravi ili s nakanom uzrokuje smrt kako bi se na taj nain uklonila svaka
bol. Eutanazija se, dakle, sastoji u nakani volje i u primijenjenim postupcima."[3] eli se, dakle, ukloniti bol
ubojstvom ovjeka, a za to se primjenjuju primjerena sredstva.

Za izvorno znaenje eutanazije, u njezinom smislu blage i nenasilne smrti, danas se rabi izraz pratnja umiruih:
pruanje svake mogue i razumski opravdane pomoi, bez nasilja nad ivotom ili tijekom umiranja. Sam izraz
eutanazija danas se upotrebljava u znaenju "samilosno ubojstvo" (aktivno ili pasivno, direktno ili indirektno). To
je neophodno imati na umu da se izbjegnu mogue zabune, nesporazumi i dvosmislenosti u raznim nazivima koji
se u svakodnevnoj uporabi, pa i u strunoj literaturi, nadodaju optereenom pojmu eutanazija (aktivna pasivna,
direktna indirektna, pozitivna negativna). Kad god je u pitanju eutanazija, misli se na namjerno ubojstvo.

Teorija i praksa
Otkako je sedamdesetih godina prolog stoljea u Velikoj Britaniji i SAD zapoela javna rasprava o eutanaziji, ona
ne silazi s pozornice. E. Haeckel (1919.) zahtijevao je da se duevno i tjelesno neizljeivi bolesnici pobiju na bilo
koji prikladan i bezbolan nain. Godinu dana nakon njegove smrti, tj. 1920., s vie strunosti tom e pitanju
pristupiti pravnik K. Binding i lijenik A. Hoche.[4] Oni odreuju koji su ivoti nevrijedni ivota i nazivaju ih
balastegzistencijama; takve treba ukloniti iz zajednice ivih. Potom je Hitler takve nazvao beskorisnim jedaima,
a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi.

Suvremeni ameriki protestantski teolog Joseph Fletcher govori o nepopravljivim ljudskim vegetativcima, koji
samo troe privatna i javna dobra. Prieljkuje vrijeme kad emo prijei od kontrole raanja na kontrolu
umiranja[5], dakako, primjerenim i uinkovitim metodama. Unato bolnom njemakom iskustvu s eutanazijom u
Drugom svjetskom ratu, u Njemakoj je godine 1980. osnovana Deutsche Gesellschaft fr humanes Sterben, a
lijenik Julius Hacketal je iziao u javnost sa svojim jasnim pomaganjem u provoenju autoeutanazije.[6]
Njegovim prirunikom sluila se barem jedna od etiriju austrijskih medicinskih sestara, koje su slale na onaj
svijet dosadne i teke bolesnike; dakako, bez njihove elje i znanja.[7] Nije manje poznat, po struci pomaganja,
ameriki lijenik Jack Kevorkian.[8] Nove razloge u prilog eutanazije iznio je i prvi predsjednik Europske banke za
izgradnju i razvoj, Jacques Attali: nakon 60.65. godine ovjek gubi sposobnost proizvodnje i na teret je drutvu,
zato treba tu mainu naglo zaustaviti; socijalistika logika je sloboda, a temeljna sloboda je samoubojstvo.[9]

Eutanazija nije nepoznata ni u Hrvatskoj. Iz lijenikih krugova (prof.dr. eljko Poljak, urednik Lijenikih novina)
pojavio se g. 1997. komentar (navodim djelomice): "U Saboru su u drugom itanju noviteti u naem kaznenom
zakonodavstvu, meu kojima su 'usmrenje na zahtjev' (eutanazija), prekid trudnoe i edomorstvo, pitanja koja
su doslovno od ivotne vanosti. (...) Lijenici samo mogu sa uenjem zapaziti udan raskorak: Sabor je ukinuo
smrtnu kaznu, a sprema se na legalizaciju eutanazije i edomorstva. (...) Istina, pravo je Sabora da eutanaziju i
abortus legalizira dizanjem ruku veine zastupnika, ali emo tada ivjeti u apsurdnoj situaciji: opasni teki
kriminalci mogu i dalje ivjeti kao prijetnja ovjeanstvu, a nedunim bolesnicima i djeci prijeti smaknue... Ako
se na Sabor sluajno odlui za legalizaciju prekida trudnoe i eutanazije, neka nitko ni u snu ne pomisli taj posao
povjeriti lijenicima... Za egzekuciju bilo koje vrste neka se pobrine zakonodavac kako god zna i umije, moda
posebnom izobrazbom krvnika i abortera, a ne asnoga lijenikog stalea."[10] Nakon tako jasnih i odlunih
stavova, slijedi sasvim neto neoekivano; autor istie da se nije izjasnio ni protiv pobaaja ni protiv eutanazije,
ve samo protiv toga da to izvode lijenici: "Nisam se izjasnio protiv abortusa, eutanazije i egzekucije, samo
tvrdim da se to lijenika nita ne tie i da ga se ne smije ticati ako u budunosti elite imati u njega
povjerenja." Tako ostavlja otvorenom dvojbu: kad bi to netko drugi izvodio, moglo bi biti dobro, doputeno,
poeljno!?
Ljudsko dostojanstvo
Kao jedan od najjaih motiva, drutveno i uljudbeno prihvatljivih, u prilog eutanazije redovito se navodi vrednota
ljudskog dostojanstva. Tvrdi se, naime, da su teka stanja bolesti i umiranja u nepomirljivoj suprotnosti s
ljudskim pravom na dostojanstvo u tijeku umiranja. Da bi se izbjegla povreda prava na dostojanstvo u umiranju,
ide se dotle da se eli pogaziti bitno, elementarno i osnovno ljudsko pravo, temelj svih ostalih pa i onoga na
dostojanstvo u umiranju, a to je pravo na opstojnost, pravo na ivot. Zvui vie nego neobino da se u ime
ovjenosti smije, tovie, treba i mora ubiti ovjeka.

U kranskoj antropologiji, filozofski gledano, ljudsko dostojanstvo nije shvaeno kao neto izvanjsko, ovisno o
stanju ovjekova zdravlja ili bolesti, ili osobne krivnje; ono je neto unutranje, bitno, neuvjetovano i neotuivo
ovjekovu biu kao takvom. Ljudsko dostojanstvo izvire iz cjelokupne kvalitete ovjeka kao osobe, kao duhovno
tjelesnog bia, obdarena razumom i slobodom, samoodgovornou i mogunou samoodreenja, ukoliko je
stvoren na sliku Boju (Post 1,2627), odreen za vjenost. Ljudsko dostojanstvo je izvan dosega ovjekove
moi. Ono je tu bez obzira na okolnosti u kojima pojedinac ivi. ovjek ga moe potivati ili ne, ali ga ne moe
dodijeliti ili oduzeti. ovjek ne moe biti lien svoje bitne oznake: da je slika Boja. Snagom svojega dostojanstva
svaki ovjek u svakom stadiju svoga ivota, makar ono bilo stavljeno u pitanje tekom boleu ili patnikim
tijekom umiranja, uvijek zadrava pravo i dunost na potivanje temelja i preduvjeta tog dostojanstva. ak ni s
biolokog stanovita ovjek ne moe biti sveden na ivueg neovjeka, ne moe biti one-ovjeen. S teolokog
gledita pogotovo ne postoji tako neto kao ivot bez vrijednosti, nevrijedan da se ivi.

Tu je, zatim, pitanje slobode kao naroite ovjekove odlike. Veli se, da e odluka o primjeni eutanazije biti stvar
slobode pojedinca. Moda bi upravo sloboda bila najvie ugroena. Naime, ako su njegove boli dosegle stupanj
nepodnosivosti, koliko je on uistinu 'slobodan' za tako presudnu odluku? Iskustvo svjedoi da molbe tekih
bolesnika i umiruih u ogromnoj veini sluajeva nisu elja za ubojstvom, ve oajni prosvjed protiv
neodgovarajue njege i panje. Budui da su teki bolesnici i umirui nerijetko tei okolini nego li samima sebi,
nije iskljueno da im iz te okoline stigne poruka da se slobodno oslobode svoga stanja... Problem se poveava za
sluajeve kad bolesnik vie nije u stanju odluivati o sebi, i to bi morao uiniti netko drugi: u ijem najboljem
interesu?!

Ozakonjena eutanazija
Smisao i cilj zakona je jamiti i promicati temeljne vrednote, zajedniko dobro. Po svojoj naravi zakon je
utjelovljenje moralnih vrijednosti. Zakon je ili moralan ili nije zakon. Najvee dobro svake zajednice je ivot svih
pojedinaca i ivot svakog pojedinca napose. Ako nisu zajameni svi ivoti, nije zajamen ni jedan. U pitanju je
temeljna jednakost i ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi. U drutvu jednakih, to bi trebala biti demokracija,
nije mogue da jedan pojedinac zanijee pravo na ivot nekom drugom pojedincu.

Oito je da je ozakonjenje eutanazije, u njezinom dananjem znaenju, nespojivo s vrednotama nae suvremene
kulture. Naime, ako bi netko imao zakonsko pravo na eutanaziju, drugi oko njega imali bi dunost omoguiti mu
da ostvari to pravo, tj. morali bi ga ubiti na njegov zahtjev, kad to on sam ne bi mogao. U suprotnom, njegovo bi
pravo bilo neostvarivo. Takvo je duhovno ozraje barem za sada nezamislivo. Pravna drava ima neizostavnu
obvezu titi ljudski ivot u svim njegovim stadijima.

Istodobno, svjedoci smo, zakon preuzima prvenstvo morala, prvenstvo savjesti. Opravdano ili neopravdano,
zakon sve vie zahvaa u podruje medicinske djelatnosti. Da bi se osigurao od raznih neprilika, uz svoje znanje i
dobro odgojenu savjest, lijenik mora dobro poznavati i potivati zakonske norme. Pravila vrednovanja i
djelovanja sve se vie trae u zakonu, a ne u moralnosti reda vrednota. Kao da moral ovisi o zakonu, a ne
obratno. Kao da je moralno ono to je po zakonu odobreno, ili barem nije zabranjeno, pa i onda kad su u pitanju
pitanja ivota i smrti. Tako se, i u ime i pod platem demokracije, uvodi etiki relativizam. Demokracija,
meutim, ne znai anarhiju vrednota. Naprotiv, kako kae Ivan Pavao II., "civilni zakon mora svim lanovima
drutva osigurati potovanje odreenih osnovnih prava, koja po naravi pripadaju osobi, a koja svaki pozitivni
zakon mora priznati i jamiti. Prvo i temeljno pravo meu svima je nepovredivo pravo na ivot svakog nedunog
ljudskog bia".[11] U pluralistikom drutvu, u otvorenom drutvu otvorenom jednako za sve odabire bez
obzira na red vrednota, u sredinama raznorodnih i proturjenih moralnih nazora, moralne se dvojbe rjeavaju
silom zakona, a zakon je donesen veinom podignutih ruku. to su znali, to su htjeli znati oni koji su dizali ruke,
o odnosu zakona i morala, o odnosu javnog poretka i reda vrednota, ostaje zagonetno. Diu li se u parlamentu
ruke u skladu s objektivnim redom moralnih vrednota, u cilju opeg i zajednikog dobra, ili nekih drugih interesa?
Da je u drutvenoj i politikoj praksi na pozornici ee zastupljena taktika nego li etika, ni to ne treba posebno
isticati. Koje e mjesto zauzimati moralnost zakona u svijetu gdje vladaju karijera i novac? Konano, hoe li za
lijenika u donoenju odluke o ivotu i smrti pacijenta presudna biti savjest ili zakon?

inilo se sve do nedavno da je ozakonjenje eutanazije nespojivo sa zasadama suvremene antropologije.

Meutim, Nizozemska je g. 1993. donijela zakon, mnogo kritiziran i tumaen na razne naine, po kojemu lijenik
nije kanjen ako aktivno pospjei umiranje bolesnika, kad dotini to zatrai. Lijenik je duan prijaviti takav
sluaj, a na predstavnicima je vlasti hoe li pokrenuti istrani postupak. Tumaenje je dosta opirno. Hitler je
svoju naredbu za istu stvar, od 1. rujna 1939, saeo u samo jednu reenicu.[12] Novi je holandski zakon izazvao
brojne i razliite ocjene. Radi se, kako se izrazio kardinal F. Angelini, o "kukavikoj kapitulaciji medicinske
znanosti i o veoma tekom vrijeanju ljudskog dostojanstva".[13] Tvorci zakona pokuavaju uvjeriti da time nije
legalizirana eutanazija.[14] Izvjetaji, meutim, donose brojke o eutanaziranim bolesnicima, mimo i protiv
njihove volje[15], to je kod bolesnika pobudilo bojazan i nepovjerenje prema lijeniku. Pa i lijenik koji sam
tvrdi da to nije zakon o eutanaziji, priznao je, u osobnom razgovoru, kako je jednome svome pacijentu morao
obrazlagati to stanje, i svoj stav u pogledu pomaganja umiranja; utroio je pola sata kako bi ga uvjerio da ga on
nee eutanazirati.

Statistika je pokazala da je broj tako pospjeenih smrti znaajno, ali i zabrinjavajue rastao (praksa je poela
prije zakona; statistike seu do u 1990. godinu gdje su zabiljeena 454 sluaja, a 1994. ih je ve 1.424), pa su
1995. g. tom zakonu postavljena neka ogranienja.[16] Zanimljivo je da je broj pospjeenih smrti znaajno
porastao, a broj istranih postupaka se smanjio. A zabiljeeni su iznenaujue brojni sluajevi oko tisuu na
godinu da je smrt pospjeena, premda to pacijenti nisu traili.[17] Dakle, isto ubojstvo nedunih ljudi. Tako je
i opet potvren aksiom skliska nizbrdica, napuknuta brana: kad zlu otvorimo vrata, vie nismo kadri nadzirati ga.
Nakon Nizozemske, eutanazija je bila legalizirana i u jednoj dravi u Australiji, ali je taj zakon ubrzo dokinut.[18]
Ozakonjivanje pobaaja i eutanazije nije nikakva pravednost, ve zakonsko reguliranje bezakonja i nepravde.

Hrvatski Kazneni zakon ne poznaje eutanaziju po imenu. Ipak, ini se, da govori o njoj u lanku 94. pod nazivom
Usmrenje na zahtjev: "Tko drugoga usmrti na njegov izriit i ozbiljan zahtjev, kaznit e se kaznom zatvora od
jedne do osam godina".[19] Eutanazija kao pomo pri umiranju ili pospjeivanje umiranja na zahtjev, u
hrvatskom se zakonodavstvu, dakle, smatra ubojstvom ovjeka, te je ubrojena u poglavlje o kaznenim djelima
protiv ivota i tijela.

Lijenik bi vjerojatno bio najee onaj koji bi morao izvriti eutanaziju. Time bi doao u sukob sa svojom
temeljnom obvezom da slui ivotu, jer u zakletvi izjavljuje: "Apsolutno u potovati ljudski ivot od samog
zaetka."[20] I dosljedno: "Jedini gospodin kome lijenik treba sluiti jest ivot."[21] U suprotnom, sama bi se
lijenika profesija podijelila na one koji potuju ivot i one koji su spremni zadati smrt. Ta bi pak injenica
neizbjeivo nagrizla povjerenje bolesnika u lijenika: nikad ne bi bio siguran hoe li odreena igla biti za ivot ili
za smrt.

Doivljaj ivota i umiranja

Osnovni je ovjekov doivljaj da mu ivot tee nezaustavljivo, da tee bez kraja. ovjek je toliko zaljubljen u
ivot, da nerado pomilja na njegovu krhkost, privremenost i prolaznost ili uope ne pomilja. Meutim, stvarnost
je da nas svaki sat nosi blie naem zavrnom stadiju i dometu. Ljudski ivot nezaustavljivo juri svome svretku
smrti; kroz bolest, patnju, bol i ponekad agoniju. Pod odreenim vidikom itav je zemaljski ivot usmjeren
prema svojem svretku koji se zbiva u smrti, u tijeku umiranja. Stoga je pitanje o znaenju, smislu i nainu
usvajanja i ivljenja toga posljednjeg stadija ivota neizbjeivo i od presudne vanosti.

Jo ne tako davno umiranje je bilo obiteljski dogaaj: okupljao je mlade i odrasle, znance i prijatelje. Bio je to
oprotaj s dragim lanom obitelji, dodue, u alosti, ali i molitvi i nadi ponovnog susreta. Bila je to ujedno i neka
vrsta kole umiranja, sasvim naravna i pristala. Danas, naprotiv, nije rijetkost da pacijent umire sam, naputen i
od najblie rodbine, preputen neumitnoj sudbini bioloke katastrofe. U takvim okolnostima nerijetko sav teret
smrtnoga straha i tjeskobe pada na samog umirueg. Nipoto nije utjena injenica da u asu kad ovjek postaje
najmanji od svih svojih ivotnih veliina na razini tjelesnog postojanja, ve izruen tzv. drutvenoj smrti
naputen od svih, sm, bespomono gleda svoj kraj.

Teko bolesne, ili one pri kraju ivota, najradije se izruuje brizi bolnikog osoblja, koje za blisku i trajnu pratnju
umiruih niti je osposobljeno, niti ima vremena zbog zauzetosti oko onih kojima se jo moe pomoi produljiti
ivot. Redoviti redatelji scenarija umiranja u bolnici su medicinske sestre, ponekad lijenik. Kakvi su ti redatelji?
Kakve bismo poeljeli za sebe?! Tek hospicijska ekipa, uz primjerenu lijeniku njegu, ublaivanje boli i ljudsku
panju, jami kvalificirane redatelje i pratioce na putu umiranja.[22] Smrt je za ovjeka vjernika posljednji vaan
dogaaj u ovozemaljskom ivotu oznauje uspjeh ili promaaj s obzirom na postignue posljednjeg cilja. Stoga,
vjernik ne moe ostati ravnoduan spram naina na koji e zavriti svoj ivot na zemlji, i kako e se na taj tako
znaajan dogaaj pripraviti: s vie ili manje boli, tjeskobe, pri svijesti ili u nesvijesti, svjestan ili nesvjestan
onoga to se s njime zbiva.

Dar sloboda odgovornost

Temeljni stav spram ivota, u svjetlu vjere, izreen je u crkvenom nauku ovako: "Dar ivota to ga je Bog
Stvoritelj i Otac povjerio ovjeku, od njega zahtijeva da bude svjestan njegove neprocjenjive vrijednosti i da za
nj preuzme odgovornost."[23] Dar ivota nije bilo kakav dar: neki predmet, nije neka sposobnost makar kako
cijenjena; dar ivota je dar samog bia, samog postojanja. Stoga je i zahvalnost za dar ivota sasvim naroita:
"Katolikom e itatelju biti oito da je jedini razmjeran odgovor tom Bojem daru Euharistija. To je in
zahvaljivanja Bogu za njegova djela stvaranja i otkupljenja, ostvarena u Isusu Kristu. To je takoer in rtve u
kojoj mi, zajedno s Isusom, prikazujemo nae itave ivote Ocu, kao jedini mogui odgovor Njegovu daru."[24]
Zahvalnost za dar ivota ovjek izraava na istoj razini samog dara potujui ivot, uvajui ga i unapreujui
ga. Tu se podrazumijeva i borba protiv boli, patnje i prijevremene smrti.
Drugi vatikanski sabor istie cjelovitost pogleda na svekoliko ljudsko postojanje: "Bog je naime htio ovjeka dati
u ruke vlastite odluke (Sir 15,14) tako da sam od sebe trai svoga Stvoritelja i da, slobodno prijanjajui uza nj,
doe do potpuna i blaena savrenstva. Dostojanstvo ovjeka zahtjeva, dakle, da radi po svjesnom i slobodnom
izboru, to jest potaknut i voen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili po isto vanjskom
pritisku... Svatko e pak morati pred Bojim sudom poloiti raun o svome ivotu, za sve to je uinio dobra ili
zla."[25] ovjek u svojoj autonomiji ne nijee temeljni odnos, naprotiv, istie svoj odnos s temeljem svoje
autonomije, istie temelj sve zakonitosti i svrnosti u svim stvorenjima i u samome sebi, a to je teonomija. Ako
eli dostii domete dara ivota, birat e putove i naine koji su u skladu s unutarnjim zakonom i usmjerenou
naravi dara koji je primio.

Spram ivota i smrti ovjek se ne moe ponaati svojevoljno, prohtjevno, neovisno o Darovatelju ivota, i
Gospodaru ivota i smrti. Pa i onda kad veliina i dostojanstvo dara ivota, uslijed bolesti i patnje, zapadne u
naoigled beznadno stanje, taj ivot ostaje za nas ponekad nedohvatljivom tajnom obavijen udesni dar
Boje ljubavi. Za ovjeka vjernika nema beznadna stanja u ivotu. On zna da je svemoni, mudri i dobri Bog
konani redatelj drame ovoga svijeta i ivota svakog pojedinca. Tako pie sv. Pavao svojim vjernicima u Rimu:
"Znamo pak da Bog u svemu na dobro surauje s onima koji ga ljube" (Rim 8,28). I sama smrt ne predstavlja za
vjernika konanu katastrofu, ve prijelaz iz prolaznosti u neprolaznost, iz vremenitosti u vjenost, iz jednog
stanja ivota u drugo: vie i dragocjenije. To Crkva izraava molitvom u Predslovlju Mise za pokojne, kad moli:
"Tvojim se vjernima, Gospodine, ivot mijenja a ne oduzima."

Teka povreda
Ljudski je tjelesni ivot nosilac osobnog postojanja, mjesto je slobode, temelj neponovljive osobne povijesti.
Njime pojedinac ostvaruje svoje ljudske meusobne odnose i svoj odnos sa svojim Stvoriteljem. Tjelesni je ivot
uvjet i mjesto gdje se ostvaruje boanski poziv upravljen pojedinoj osobi da se postupno sve vie ostvaruje na
sliku Boju. Zato se svaki zahvat u tjelesni ivot pojedinca, u tijelo ovjeka, tie i njegove osobe. Osoba je nosilac
toga tjelesnog ivota i vezana uz njegovu sudbinu, u ovom postojanju prolaznosti i onom neprolaznosti. Iz tih
svojstava ljudskog ivota raa se gotovo strahopotovanje pred ivotom svakog pojedinca od njegova poetka pa
sve do svretka. Zato se u obinom ali i u slubenom govoru kae da je ljudski ivot svet: "Ljudski je ivot svet
jer od samog svog poetka ukljuuje Boje stvaralako djelovanje, i zauvijek ostaje u posebnom odnosu sa
Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Bog je jedini gospodar ivota od njegova poetka do njegova svretka:
nitko i ni u kojim okolnostima ne moe sebi uzeti pravo da izravno uniti nevino ljudsko bie."[26]

Imajui sve to u vidu, ne iznenauje odluan i jasan stav katolikog nauka kad je u pitanju eutanazija. Takav se
postupak smatra sramotnim i uasnim zloinom,[27] te se izriito veli: "Treba ponovno sa svom odlunou
izjaviti da nitko i nita ne moe nikoga ovlastiti da zada smrt nekom nevinom ljudskom biu, bilo da se radi o
zametku ili embriju, djetetu ili odraslom, starcu, neizljeivom bolesniku ili nekome koji je u agoniji. Nitko ne
moe traiti taj ubojniki postupak ni za sebe ni za drugoga koji je povjeren njegovoj brizi, niti na nj pristati,
izriito ili ukljuivo. Nijedna vlast ne moe to zakonito nametnuti niti dopustiti. Radi se o krenju Boanskog
zakona, o povredi dostojanstva ljudske osobe, o zloinu protiv ivota, o atentatu na ljudski rod".[28] Saimljui
katoliki nauk, Ivan Pavao II. u enciklici Evanelje ivota potvruje da je "eutanazija teka povreda Bojega
zakona, ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo."[29] Eutanazija, nasilje nad ivotom,
poniava ovjeka u njegovom zavrnom stadiju ivota i dovodi u pitanje njegovu vjenost.

Poraz ili uspjeh

Nalazimo se na prekretnici izbora kulture smrti ili kulture ivota. Eutanazija kao nasilje nad ljudskim ivotom, iz
bilo kojeg motiva, neuskladiva je s ljudskim dostojanstvom. Dostojanstvo u umiranju, kako ga susreemo u
hospiciju, pretpostavlja ublaenje boli, koliko je to samo mogue; jo vie, pretpostavlja osloboenje od duevne
tjeskobe koja mui ovjeka vie nego li one tjelesne boli; duh hospicija jami da se osoba nee osjetiti
naputenom, nepoeljnom i nevrijednom; naprotiv![30] Znaajne su u tom pogledu rijei utemeljiteljice St.
Christopher's hospicija, dr. Cecily Saunders: "Ako pacijentu ublaite bol, ako se on doivi kao voljena osoba, tada
vam nee postavljati zahtjeve za eutanazijom. Mislim da je eutanazija priznanje poraza i posve negativan
stav."[31] To je i nehotice posvjedoio talijanski politiar, i ministar u vladi, Loris Fortuna. On, veliki pobornik
razvoda braka, zakona o pobaaju a na kraju svoga djelovanja pokuao je uvesti i zakon o eutanaziji, svoj je
ivot htio dovriti, doivjeti u bolnici Clinica del Rosario, okruen asnim sestrama... I nije zahtijevao eutanaziju.
[32] Umiranje u ljudskom dostojanstvu moe se ostvariti u krugu obitelji, u bolnici ili u hospiciju, kad je zajamen
temeljni pristup potivanja ivota i dostojanstva od zaea do naravne smrti.

Zakljuak
Pitanje zahtijevanja ili nametanja eutanazije, pitanje temeljnog ljudskog prava na ivot, ljudskog dostojanstva u
trpljenju i umiranju, vie je praktino nego li teoretsko, akademsko pitanje. Na praktian zahtjev ivota potreban
je praktian odgovor ivota. Eutanazija, kao nasilje nad ivotom i umiranjem, ne rjeava to pitanje na nain
dostojan ovjeka, ve stvara nova bolna pitanja. Jedan od moguih djelotvornih i provjerenih odgovora, u skladu
s ljudskim pravom na ivot i dostojanstvom u umiranju, daje hospicij. Pozitivan stav spram ivota na svim
njegovim razinama i stupnjevima moe nadjaati i iskorijeniti onaj negativni. Kultura ivota i civilizacija ljubavi
daju odgovor po mjeri ovjeka.