PUSTOLOVNE UTRKE
Pustolovna utrka povezuje
ECO-CHALLENGE MAROKO 1998.
Mjesto roenja
pustolovnih
utrka u Hrvata
Dok smo te 1998. godine slavili povijesni
uspjeh naih nogometaa u Francuskoj i
bili ponosni to smo Hrvati, samo dva
sata avionom od Pariza, u srcu egzotinog
bisera sjeverne Afrike, odigravala se
ultimativna utrka izdrljivosti epskih
razmjera, poznata i kao najtea utrka na
svijetu: Eco-Challenge Maroko 1998.
Tekst: imun Cimerman Fotografije: www.adventurerace.hr
E
co-Challenge, amerika pusto-
lovna utrka u reiji Marka
Burnetta, poznatijeg kao tvorca
popularnog TV reality showa
Survivor, etablirao se tijekom
90-ih kao najspektakularniji
sportski izazov dananjice i je-
dan od najteih sportskih
pothvata u povijesti. Od 1995.
do 2002. ova se utrka odravala
jednom godinje u najzabaenijim dijelovi-
ma svijeta: Utahu, Britanskoj Kolumbiji,
Australiji, Patagoniji, Borneu, Fidiju i
Maroku. I dok smo 1998. godine slavili epski
uspjeh naih nogometaa u Francuskoj,
samo dva sata avionom od Pariza preko
Gibraltara u srcu egzotinog bisera sjeverne
Afrike odigravala se ultimativna utrka izdr-
ljivosti epskih razmjera, poznata kao najte-
a utrka na svijetu: Eco-Challenge Maroko
1998. Koncept utrke zahtijevao je od etve-
rolanih timova, u kojima mora biti najma-
NISMO SE NA-
DALI DA ETE
STII DO KRAJA.
NITKO OD NAS
NIJE VAM DAVAO
ANSE
razliite sportove u prirodi,
kao to su planinarenje,
alpinizam, kajakatvo, brdski
biciklizam, rafting
nje jedna ena, da u ogranienom vremenu
od 12 dana svladaju najdivljije marokanske
prirodne predjele i prostranstava koristei
se iskljuivo nemotoriziranim sredstvima:
kajacima, brdskim biciklima, konjima, a po-
najvie - vlastitim nogama. Jednom odlu-
kom na raskru sudbine put me doveo na
start ove utrke, rame uz rame s troje ze-
mljaka, dotad gotovo potpunih stranaca -
Korinom Besednik, Davorom Novoselcem i
Jokom Boiem. Naa etvorka predstav-
ljala je prvi hrvatski pustolovni tim u povi-
jesti, pred kojim je bio nezamislivi pothvat
koji e fiziki, mentalno i emotivno dovesti
do ruba i one najjae. Prepreke koje su usli-
jedile bile su gotovo nezamislive dok smo,
sjedei na devama tog listopadskog jutra na
plaama Atlantika s jo 60 timova iz 30 ze-
malja sastavljenih od najkompletnijih i naj-
izdrljivijih sportaa dananjice ekali start
utrke u potpunu neizvjesnost. Hrvatski tim
uspio je stii na cilj nakon deset dana utrke.
Bio je to ujedno i poetak pustolovnih utrka
i trekinga u Hrvata. Da nije bilo ovog doga-
aja, pustolovne utrke i treking nikada ne bi
ugledale svjetlo dana u Hrvatskoj.
I danas me jo prou trnci kada vidim
sebe tog jutra na startu utrke i sjetim se
pitanja koje mi je prolazilo mislima:
Jesam li ispravno odluio?
Dan 1.: Lawrence od Arabije
Dva dana prije poetka dobili smo upu-
te s kontrolnim tokama i zemljovide te
izraunali da emo do cilja utrke u ma-
nje od 12 dana trebati prijei 650 kilo-
metara maratonskih dionica jahanja
deva i konja, veslanja u kajacima, tre-
kinga kroz pustinju, kanjone i planine i
vonje brdskog bicikla. Na znak starta
250 deva pojurilo je u nezaustavljivi
stampedo uzdu pjeanih plaa Atlan-
tika. Poetak se doimao kao vrlo egzo-
tina zabava, ali zbog padova, lomova i
potresa mozga start je nekoliko timo-
www.outdoorfitness.hr 117

va ipak stajao odustajanja ve na samo-
me poetku. S devama nismo imali ve-
ih potekoa te smo, nakon to smo
sjahali, krenuli put otrih obalnih gre-
bena uzdu plaa i nakon dva sata doli
do prvog dostojnog izazova: sto kilome-
tara kajaka po nepredvidljivom Atlanti-
ku. Uspjeli smo probiti valove i izii na
morski koridor gdje smo bili zatieni
od prevrtanja. Budui da napredovanje
nou po Atlantiku nije bilo doputeno,
u predveerje poslije preveslanih etr-
deset kilometara sklonili smo se na naj-
bliu plau..
Dan 2.: Plavi pakao Atlantika
U zoru drugog dana probudio nas je jak
vjetar koji je raznosio pijesak unaokolo i
hladnoa koja je ulazila u kosti ispod
mokrih neoprenskih odijela. Ponovno
smo se otisnuli na ocean noeni hlad-
nim vjetrom i sve jaim valovima. Na
sljedeoj kontroli od valova nismo mo-
gli izii na kopno pa sam uzeo timsku
evidencijsku knjiicu i otplivao do oba-
le. Po povratku u kajak bio sam potpuno
promrzao te me sljedeih sat vremena
ni snano veslanje nije uspjelo ugrijati.
Osim pothlaenosti, naela nas je i
morska bolest pa smo na sljedeu kon-
trolu pristali posve iscrpljeni. No, mo-
rali smo dalje, utke gledajui ispred
sebe, brojei zaveslaje i minute. Uskoro
nas je zahvatilo snano suprotno mor-
sko strujanje u kojem smo sljedea tri
sata proveli veslajui u mjestu ne mo-
gavi zastati ni trenutaka jer bi nas va-
lovi istog trena prevrnuli. Strujanje se
promijenilo nakon nekoliko sati potpu-
ne agonije i ponovno smo se pokrenuli.
No, vjetar je Atlantik ubrzo pretvorio u
118 www.outdoorfitness.hr
pravi plavi pakao, a valovi su se udvo-
struili i prevrnuli Davorov i Korinin
kajak. Pokuali smo im pomoi, ali stru-
ja i valovi nisu nam doputali da im se
pribliimo te su nam signalizirali da na-
stavimo prema obali bez njih. Doavi
gotovo na kraj dionice, ekali smo blai
val koji bi nas odbacio do obale bez pre-
vrtanja. No, ve sljedee sekunde za-
hvatio nas je val veliine trokatnice.
vrsto sam se skvrio, akama stisnuo
vesla i ekao kraj beskonanog prevrta-
nja noenog snanom centrifugalnom
silom, koja nas je nakon beskrajnog pre-
vrtanja ispljunula na plau. Izvukavi
kajak iz oceana, nakon nekoliko minuta
potrage pronali smo Davora i Korinu,
koju su spasioci iznosili iz mora. Korina
je drhtala i jedva drala otvorene oi.
Bilo nam je jasno da je utrka za nas go-
tova. Doktor je ustanovio hipotermiju.
PETNAEST GODINA POSLIJE
Kad s lanovima tima, svojim suborcima, proete i
preivite utrku poput Eco-Challengea, meu vama
se uspostavlja neraskidiva veza do kraja ivota. Istina
je da naa prva pustolovna ekipa nije (fiziki) ostala
na okupu, ali je istina i da smo, unato neiskustvu i
problemima, od straha od ultramaratonskih dionica
do gladi, ei, uljeva, sunanice uspjeli stii do cilja.
Posebna pria je Korina Besednik, koja je samo deset
dana prije poetka utrke izgubila oca i cijelo vrijeme
utrke nosila oko vrata njegovu sliku. Bez obzira na to
to je moda fiziki bila najslabija karika tima,
sigurno je bila najodlunija u nakani da stigne do cilja
Utueni i bez rijei krenuli smo prema
svojim atorima s opremom pomirivi
se da je ovo kraj. No, za nepunih sat
vremena pojavila se Korina, vrsto na
nogama: Dobro, to se eka? Idemo da-
lje! Adrenalinska injekcija povratila joj
je snagu. Tog dana utrka je uzela podo-
sta veliki danak: ak osam timova mo-
ralo je biti spaeno iz pakla Atlantika.
Dan 3.: Kroz pustinju i
kanjone
S obale Atlantika u sljedea dva sata
prebacili su nas terenskim vozilima u
pustinju, gdje je poinjao sto kilometara
dugaki treking. Krenuvi u hladnu pu-
stinjsku no po pijesku i kamenju, gle-
dali smo kako ispred nas jutro budi
obrise vrhova gorja Atlas u daljini, do
kojih e nam trebati jo koji dan. Hlad-
nu no zamijenilo je pakleno jutro. U
podne smo stigli do rijeke. Mogli smo
nastaviti uzdu iste, to zna biti vrlo
neprohodno, ali smo odabrali dui i si-
gurniji zaobilazni put, koji nas je u ko-
nanici dodatno iscrpio i na kraju dana
kotao ak 13 mjesta u poretku, jer se
pokazalo da je rijeno korito ipak bilo
prohodno. To nas nije previe brinulo
jer smo bili zadovoljni to smo jo uop-
e ivi.
U predveerje smo stigli na poetak
kanjona. Iako smo bili iscrpljeni od sunca
i prevaljenih kilometara, timovi koje
smo presretali bili su u jo gorem stanju
od nas. Sve nas je tek ekala 40 kilome-
tara dugaka dionica hladnim kanjonom
koju smo trebali svladati tijekom noi.
Svakim kilometrom noge su bivale sve
dublje u rijeci. U poetku samo do gle-
njeva, zatim do koljena, najzad do stru-
ka, a negdje i do prsiju. Kanjon je posta-
jao sve ui i hladniji, no mranija, a mi
sve iscrpljeniji i tii. Korini je ponovno
prijetila hipotermija. Ipak, spasili smo se
na kontrolnoj toki u kanjonu u gluho
doba noi, gdje smo zalegli na stijeni
malo povrh rijeke stisnuvi se jedan uz
drugog i ekajui prve zrake sunca.
Dan 4.: Halucinacije
Prije svitanja, promrzli, ali sposobni za
pokret, nastavili smo dalje uzvodno ka-
- jer onu hipotermiju koju je preivjela na Atlantiku,
nitko od nas mukih lanova ne bi. Ovaj je tekst
zapravo samo pria o tome to se ondje dogodilo, ali
onu dublju, sadrajniju priu svatko od nas etvero
doivio je osobno.
Ja? Utrka u Maroku promijenila mi je ivot. Krenuo
sam jednim smjerom, ali Maroko je promijenio sve
moje planove. Maroko je kriv to su uope
pustolovne utrke, a zatim i treking i Treking liga
ugledali svjetlo dana u Hrvatskoj.
Kriv je i to vi, dragi itatelji, drite ovaj asopis u
rukama.
PUSTOLOVNE UTRKE
VJETAR JE
ak osam timova
moralo je biti
spaeno iz pakla
Atlantika
ATLANTIK
UBRZO
PRETVORIO U
PRAVI PLAVI
PAKAO
njonom iz kojeg smo se izvukli do pod-
neva i napredovali prema prvim obron-
cima Atlasa. Do kraja dana prestigli smo
desetak timova koje je prola no podo-
sta otetila. Pred smiraj dana svladali
smo vrh od 2500 metara s kojeg se pru-
ao boanstven pogled na trasu koju 40 km jahanja na
smo prolazili posljednja dva dana i noi. istokrvnim konjima
Prvi put u ivotu osjetio sam to je to marokanske vojske.
zapravo - bespue! Sunce je zalazilo nad
planinama Atlasa, a horizont je nestajao
u no. Na nekoj koti na visini od preko
3000 metara u jednom smo trenutku iz-
gubili put. No je bila toliko mrana da
se nisu vidjeli vrhovi okolnih planina,
na jedini orijentir. Poeo je puhati sna-
an vjetar pa smo na goleti izloenoj
vjetrometini pokuavali pronai bilo
kakav zaklon. Prvi put, zbog nedovoljno
sna u zadnja etiri dana, snale su nas
halucinacije - to je bio znak da moramo
stati. Jedva smo nali krti zaklon, sku-
pili se uz neki kamen, obukli na sebe sve
to smo imali sa sobom u ruksaku i po-
novili iskustvo od prole noi. Ovog
puta bespomono na obroncima neke
kamene pustoi.
Dan 5.: U orlovu gnijezdu
Doavi na sljedeu kontrolu tijekom
jutra, dobili smo informaciju da je no
bila neuobiajeno hladna za ovo doba
godine i da je veina timova prola isto
to i mi. Gotovo treina timova ve je
bila izvan stroja. Slijedila je zahtjevna
alpinistika dionica, gdje smo napredo-
vali nizvodno kroz kanjon po kojem se
trebalo spustiti niz dvadesetak kaskada
isuenih slapova u visini od 5 do 40 me-
tara. Ispred nas je lan jednog njema-
kog tima pao s ueta i slomio nogu te je
uslijedilo spaavanje. Nakon dva sata
izili smo iz kanjona i uspeli se na vrh
litice niz koju se 300 metara po uetu u
istom prevjesu trebalo spustiti do
podnoja. Poetak je bio dobar jer sam
samo zurio ispred u stijenu. No, nakon
nekog vremena ue se odvojilo od stije-
ne i ispod mene je bio dvjestometarski
ponor. Srce mi je nezaustavljivo lupalo,
ruke su mi se tresle, izgubio sam dar go-
vora, bio sam potpuno blokiran i
www.outdoorfitness.hr 119

Na kraju svijeta.
Patagonija je
gostoljubiva kao i
povrina Marsa.
ukoen. Kada sam nogama najzad dota-
knuo tlo, uzbuenje me dralo jo dva
sata, jo sam drhtao, nisam mogao ni
jesti ni piti. Do noi smo svladali jo
1000 metara uspona do jednog vrha, is-
pod kojeg smo u zaklonu od vjetra odlu-
ili odspavati pet sati. Prvu no nakon
pet dana prospavali smo bez drhtavice.
Dan 6.: Jahai na duge staze
Pred zoru smo nastavili treking po gre-
benima s kojih se pruao pogled na ho-
rizont u radijusu od 100 kilometara.
Pola dana hodali smo utei jedan iza
drugog, svatko u svojim mislima presti-
gavi usput nekoliko timova, kojima ta-
koer nije bilo do komunikacije i od ko-
jih su ak tri bila neposredno skupljena
helikopterom. Tog sam dana prvi put
pomislio da moda postoje anse da sti-
gnemo do cilja. U kasno poslijepodne
stigli smo do dionice od 40 km jahanja
na istokrvnim arapskim konjima ma-
rokanske vojske. Nakon to smo izgubi-
li dosta vremena na upoznavanje s no-
vim prijateljima, uslijedilo je jahanje
kroz tisuljetna berberska sela koja su
nas u predveer dovela u tranzicijski
kamp gdje smo dobili daljnje upute za
sljedeu treking dionicu dugaku 80 ki-
lometara, koja e nas odvesti preko naj-
vieg vrha Atlasa, do 4200 m! Zalegli
smo u ve postavljene berberske atore
i odspavali koji (sitni) sat.
Dan 7.: Preko vrha Atlasa
Nevoljko smo krenuli dalje u jo posve
mrkloj noi, ponovno iekujui zoru. U nog uspona, stigli smo na vrh s kojeg se
samo svitanje, neposredno ispred nas
120 www.outdoorfitness.hr
PREPREKE SU
BILE GOTOVO
NEZAMISLIVE
DOK SMO
EKALI START
UTRKE U
POTPUNU
NEIZVJESNOST
helikopter je ukrcao lana tima Legije
stranaca kojeg je na jueranjoj dionici
ozlijedio konj. U podne smo se se uspeli
do 3000 metara nadmorske visine, gdje
smo se odmorili pola sata, dobro napu-
nili energijom i krenuli osvojiti sam vrh
Atlasa. Na usponu smo susreli nekoliko
timova koji su se vraali pokoeni visin-
skom boleu. Nakon tri sata nepresta-
protezao sjajan pogled koji je otkrivao
gotovo cijelu putanju naeg pohoda. Dok
smo prelazili sam vrh, lan kanadskog
tima dobio je visinsku bolest i sruio se
ispred nas. S vrha smo, praeni sumra-
kom, nastavili silaziti grebenskim pute-
vima i poslije ponoi stigli do atora, na
visini od 3000 metara, gdje smo odspa-
vali tri sata. Za nama je stigao i jedan
ameriki tim, iji je lan bio takoer po-
goen visinskom bolesti te su morali
zvati spasilaku ekipu. Tog dana inilo
mi se da smo u ratu, a ne na utrci.
Dan 8.: uker, uker!
Nakon tri sata sna, krenuli smo uspore-
ni i promrzli ponovno u no, brojei mi-
nute do sunca. Sputali smo se niz pa-
dine vrha Atlasa u dolinu prema sljede-
oj kontroli, gdje smo stigli u podne,
naavi tamo poljski tim koji je bio u
stranom stanju: jedan od njihovih la-
nova izgubio je svu kou na stopalima i
nije mogao stajati na nogama. Nastavili
smo dalje, sretni da nismo na njihovu
mjestu. ekao nas je posljednji veliki
uspon, do 3500 metara visine, koji smo
svladali do predveerja. Pred samim
smo vrhom zatekli starog berberskog
pastira, koji je, vidjevi nae ahovnice
na opremi, povikao: uker, uker! ulasku u grad presrela nas je policija, uz
Mislili smo da emo poletjeti od sree
to su nas Hrvate prepoznali u jednom
od najzabaenijih dijelova planeta! S
vrha se dolje na horizontu nazirao ka-
njon i dolina, gdje su nas ekali bicikli, a
do kojih smo stigli poslije ponoi uz po-
mo krijesova koje su zapalili Berberi
kako bi nam oznaili koridor prilikom
silaska s planine.
Dan 9.: Restoran Kod
Berbera
U zoru smo krenuli na na posljednji
izazov: dionicu od 200 kilometara brd-
skim biciklima, koja se protezala maka-
damom uzdu dubokih kanjona i niz po-
sljednje padine Atlasa. Na horizontu su
se nazirale doline, gdje je bio i na cilj -
Marake! Nakon nekoliko desetaka kilo-
metara, staza kanjonom postajala je sve
ua; na jednom sam se dijelu poskliznuo
i proklizao niz strminu kanjona i ostao
visjeti na jednoj grani ekajui da me
moj tim izbavi. Izaavi iz kanjona, po-
eli smo se ponovno penjati prema vr-
hovima, izloeni paklenom popodnev-
nom suncu.
Nekoliko smo puta zastali u selima,
gdje su nas itelji ponudili ajem od
mente. Zbog loeg planiranja ostali smo
bez hrane te smo krajem dana bili posve
izgladnjeli, traei bilo kakvu hranu u
selu u kojem smo se zatekli. Jedna ber-
berska obitelj pozvala nas je u kuu i po-
nudila nas kruhom, maslinovim uljem i
jabukama. Bilo nam je neugodno to sto-
jimo bosi u njihovu dnevnom boravku
nakon to se devet dana nismo prali. Po
izlasku iz sela uhvatila nas je no, a ba-
terije na svjetlima bicikla poele su se
prazniti. tedjeli smo ih vozei lake di-
onice bez svjetala, zbog ega smo u ne-
koliko navrata padali s bicikala. Pono
nas je zatekla na polju prekrivenom ma-
glom, gdje smo odluili odspavati punih
sat vremena.
Dan 10.: Nagrada
U gluho doba noi nastavili smo vonju
cestom kroz polje, gdje sam u jednom
trenutku zaspao na biciklu, pao u jarak
i ostao spavati. Suborci su me probudi-
li i nakon to sam htio ustati iz jarka,
primijetio sam da su mi se zupanici
bicikla zaboli u list na nozi iz kojeg je
iktala krv. Izvadio sam zupanike iz li-
sta, a suborci su mi na brzinu zavili
ranu. Odluili smo na tom mjestu ods-
pavati jo sat vremena.
U praskozorje nas je probudilo krdo
krava kojima smo se nali na putu i koje
bi prele preko nas da se nismo u zadnji
as sklonili. Prve zrake sunca pokazale
su nam da je Atlas ve daleko iza nas na
horizontu i da nas eka jo 70 kilometa-
ra pitomim ravnicama kroz polja kuku-
ruza, vinove loze, maslina, smokava i
trstike, omeenih drevnim marokan-
skim utvrdama. Nakon nekoliko sati
bili smo ispred Marakea, u kojem nas
je ekala naa najvea nagrada - cilj! Po
nemilosrdan.
iju smo pratnju uli u centar. Stigavi
na cilj nakon devet i pol dana, kao
18-plasirani tim i 11-plasirana nacija,
doekao nas je direktor utrke Mark
Burnett estitajui: Nismo se nadali da
ete stii do kraja. Nitko od nas nije
vam davao anse za zavretak. esti-
tam od srca, vama i novoj pustolovnoj
naciji, Hrvatima!
PUSTOLOVNE UTRKE
IN MEMORIAM
JOKO BOI (1975. 2007.)
Za Hrvatsku je gubitak Joka Boia elim rei, a nekima e sve izgledati kao zadnja
identian gubitku Draena Petrovia. Obojica scena filma Glup i gluplji, u kojoj se pred
pripadaju grupi ljudi koji su obiljeili svoje glavnim junacima zaustavlja autobus pun
vrijeme, svojim djelovanjem zaduili iru misica.
drutvenu zajednicu, postavili visoke standarde
i postali primjer onima koji dolaze. Za razliku od Kornjaa
Draena, Joko nije bio poznat iroj javnosti jer Kao to sam napisao, za Eco Challenge Joko i
ono ime se bavio kao pripadnik Hrvatske ja trenirali smo po bespuima Kalifornije. Vozili
gorske slube spaavanja - spaavanjem ivota smo se pustinjom prema Death Walleyju u nekoj
- nije bio ba popularan sport. Hrvatska je staroj toyoti s poetka osamdesetih i stali uz put
izgubila najboljeg spasioca kojeg je ikada imala i da fotografiramo. Kada smo ponovno uli u
kojega e teko bilo tko u toj brani dostii, auto, klju se zaglavio. Prvo smo pokuavali
ovjeka koji je spasio na desetke ivota i odglaviti klju, ali nije upalilo. Rekoh tada Joku:
postavio nedostine standarde. Nae - Izii van. Vjerojatno zbog tebe ne eli upaliti.
prijateljstvo sazdano je od stotine situacija koje Iziao Joko. I nita. Auto ne pali. Veli Joko
su ga uinile vjenim u mom ivotu. Zajednika meni:
avantura na Eco Challengeu u Maroku 1998. - Izii ti. Moda zbog tebe ne eli upaliti.
nae je prijateljstvo uinila neraskidivim. U Iziao sam i ja. I nita. Auto i dalje ne pali. Poeli
spomen na Joka dijelim s vama dvije duhovite smo onda s razliitim kombinacijama: izii ti, ali
crtice iz naeg prijateljstva. otvori sve prozore od auta i prtljanik, zatvori
samo troja vrata, otvori sve pepeljare na
Miss USA vratima, makni otirae za noge iz vozila, lezi
U Los Angelesu smo naporno trenirali za Eco ispod auta, haubu ostavi na pola, okreni
Challenge, koji je bio pred nama. Svaki dan trali retrovizor, digni brisae, sakrij se iza onog drva
smo barem dva sata, vozili bicikl, veslali u kajaci- da te toyota ne vidi, plei kan-kan ispred auta,
ma oceanom, a vikendima bismo ili na popni se na krov, stoji na jednoj nozi i sl. I opet
dvodnevne treninge u planine. Jedno popodne nita. Auto ne pali. Trajalo je to gotovo sat
trali smo po plai u Santa Monici, a zadatak je vremena, a mi smo se cerekali naoj gluposti
bio da dva i pol sata otrimo po dubokom kao napuene hijene ni ne pomislivi da smo
pijesku bez stajanja. Poslije sat i pol tranja, kad ovako sami usred pustinje moda u nevolji.
smo bili ve prilino iscrpljeni, na plai smo Nimalo nas nije zabrinulo to u sat vremena nije
naletjeli na 50 misica, predstavnica svake proao nijedan automobil, to se pribliava no,
pojedine amerike drave. Djevojke su u to nemamo ni vode ni hrane.
bikinijima pozirale fotografima! Onda sam primijetio da na retrovizoru visi
- Hajmo stati na tri minute! - molio me Joko. privjesak, mala plastina kornjaa. Rekoh Joku:
- Jok! Rekli smo da nema stajanja - bio sam - Ovo je sad zadnja ansa. Odnesi tu kornjau
van iz auta.
- Hajmo, barem na minutu - eznutljivo e I opet nita. Potom nastavih:
Joko. - Evo, ovo je sad zadnja-zadnja ansa! Otii s
- Jok! Ni minutu! Gledat e Izbor za Miss na kornjaom iza debla i sakrijte se da auto ne vidi
televiziji! ni kornjau ni tebe!
Protrali smo kroz kordon misica ne zadravi I odnese Joko kornjau iza debla, cerekajui se
se ni sekunde. Joko mi to nikad nije oprostio! i doslovno puzei po pijesku od smijeha te se
Ne mogu rei da mi je ao zbog toga, zato to je sakrije s kornjaom da ih auto ne vidi. I - auto
moda ba ta minuta treninga bila presudna da upali! Krenusmo dalje cerei se poput dva buda-
zavrimo Eco Challenge. Neki e shvatiti to laa cijele veeri.
www.outdoorfitness.hr 121