Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

Rade Kalanj

IDENTITET I POLITIKA IDENTITETA

(POLITIKI IDENTITET)

Uvod

Problem identiteta, ma to o njemu mislili i bez obzira na to sma-

tramo li ga sredinjim ili perifernim pitanjem spoznajnog interesa
i praktinog djelovanja, zadaje dosta muke znanstvenoteorijskoj i
praktinopolitikoj umnosti. Njegova je empirijska i diskurzivna
pojavnost postala toliko intenzivna i raznovrsna, a shvaanja toliko
vieznana, da se ak govori o nekoj vrsti gotovo nesavladive nepre-
glednosti. To je imao na umu i R. Brubaker kada je, na krajnje zaotren
kritiki nain, konstatirao da je rije identitet izazvala kapitulaciju
drutvenih i humanistikih znanosti te da to ima svoju intelektualnu
i politiku cijenu. Izraz identitet, dri Brubaker, tendencijski
je takav da znai previe (kad ga se poima u jakom smislu), premalo
(kad ga se poima u slabom smislu), ili pak nita posebno (zbog nje-
gove unutarnje vieznanosti) Ma koliko bio sugestivan i neopho-
dan u stanovitim praktinim kontekstima, izraz identitet odvie je
vieznaan, odvie razapet izmeu svog tvrdog i svog krhkog znaenja,
izmeu svojih esencijalistikih i svojih konstrukcionistikih nijansi
a da bi mogao udovoljiti zahtjevima drutvene analize (Brubaker,
2001:66). Umjesto tog, vieznanou optereenog izraza, Brubaker
ak predlae tri pojmovne inaice koje su, po njegovu miljenju,
analitiki operacionalnije, a to su zajedninost, grupnost i povezanost.
Taj kritiki uvid, koliko god reduktivan i eskapistiki, upozorava da
je bavljenje identitetskom tematikom sklizak teren i da ta skliskost

117
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

uvjetuje vrlo divergentna epistemoloka stajalita. I doista, imaju li

se u vidu ne samo reprezentativna teorijska i istraivako-empirijska
razmatranja, nego i iskazi takozvanog obinog mnijenja, nije teko
zakljuiti da u dananjim raspravama o pojmu identiteta prevladavaju
barem tri opa i naelno razliita stajalita.

1. Identitet kao pojmovni konstrukt

Identitet je prazna rije ili pojmovni konstrukt u iji se sadraj

mogu trpati najrazliitija konkretna odreenja, ovisno o tome to se
njime eli postii, dokazati ili legitimirati, bilo na individualnoj ili
na kolektivnoj razini. Zbog svoje formalne ispraznosti i sadrajne
arbitrarnosti on je vie tetan nego koristan, jer pojedince i drutvene
grupe razliitih nagnua i veliina potie na nepotrebno preispitivanje
onoga to im je iskustveno ve znano te ih na taj nain, ideoloki i
simboliki, nagoni da artificijelnim argumentima, a ponekad i argu-
mentima nasilja, inzistiraju na svojoj nepomirljivoj razlici spram dru-
gih (Sen, 2007). Identitet je, dakle, izrazito diferencijalistiki i utoliko
antagonizirajui koncept koji, naslanjajui se na tezu o emancipaciji
sebstva, razorno i ekscesivno djeluje na uspostavljanje drutvene
ravnotee i modernizacijsko osiguravanje ili, barem, proklamiranje
socijalnih, ekonomskih, politikih i kulturnih prava. Identitet je za-
pravo manipulativni koncept za kojim svatko moe posegnuti kad mu
uzmanjkaju krajnji (dubinski) argumenti za oitovanje, dokazivanje
i obranu vlastitih interesa ili vlastitog interesnog imaginarija. Tezom o
presudnoj vanosti identiteta mogu se, s vremena na vrijeme, pokrivati
svi socijalni i kulturni akteri i oblici djelovanja kojima je stalo samo
do toga da ih se uje i bez obzira na to to zagovaraju. Identitet je, u
neku ruku, prikladno diskurzivno pribjeite za nove kanonizirajue
rekonstrukcije ili revizije povijesti, za rastakanje drutvene sadanjosti
i za oblikovanje drutvene budunosti koja poiva na pretpostavkama
najrazliitijih, teko uskladivih identitetskih strategija i fragmentacija.
Jednom rijeju, identitetske strategije i fragmentacije naruavaju
vie li manje ustaljenu strukturu ili sliku nekog drutva. One su, ako

118
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

se pokoravamo njihovoj logici, na izvjestan nain kraj drutva kao

totaliteta (Bauman, 1996; Touraine, 2007).

2. Identitet kao forma individualne i drutvene egzistencije

Identitet je bitna, trajna i odreujua forma individualne i drutvene

egzistencije, bez koje ni pojedinci ni drutvene grupe, manjeg ili
veeg opsega, ne bi imale svoj egzistencijalni smisao. Upravo je
prepoznatljivi i razlikovni identitet ono to daje smisao njihovu po-
stojanju. Pojmom identiteta izrie se osnovni ljudski smisao, a sva
ostala varijabilna odreenja nisu drugo do njegove akcidencije. On
nije puka naracija ili fluidni imaginarij, nego realno postojei sklop
ekonomskih, politikih, socijalnih i kulturnih dimenzija koje su u
funkciji njegove opstojnosti i dokazivanja. Te bi dimenzije, same po
sebi, znaile vrlo malo ili nita kad njihova realizacija ne bi bila na
crti identitetski zadanog iskona ili sudbine. To je, dakle, sudbinski
prirodno-povijesni i esencijalistiki miljeni koncept. Pojedincima
osigurava spoznajni i djelatni okvir za afirmaciju individualnosti, a
kolektivitetima mobilizacijsku osnovu za unutarsistemsko ili antisi-
stemsko djelovanje usmjereno na oblikovanje vlastitoga kolektivnog
subjektiviteta i stjecanje njemu pripadajuih prava. Identitet je, bez
obzira na promjene ivotno-povijesnih okolnosti, uvijek ono to ja
ili mi mislimo o sebi ili o drugima i to drugi misle o nama i utoliko
je on temeljna, dapae, primordijalna kategorija ljudskog iskustva,
toliko primordijalna da je ne bi bilo pretjerano okarakterizirati kao
identitetsku ontologiju. Ona ima svoju snagu neovisno o naoj volji
ili osporavanju i stoga nije sluajno da je neki autori tematiziraju
kao mo identiteta (Castells, 2002). Ta je mo realna ma to o njoj
mislili i svatko e je, prije ili kasnije, otkriti, spoznati, doivjeti ili
prizvati kad se nae pred izazovom ili nunou da u javnom prostoru,
u komunikacijskoj zajednici, manifestira brigu o sebi. Identitet je,
jednom rijeju, znaenjski obiljeen snanom referencijalnou jer
proizlazi iz dubinski strukturirane i tradicijom nataloene svijesti o
individualnom jastvu, kolektivnoj pripadnosti i granicama na koje nas
ta pripadnost obvezuje (Fuchs, 2001; Wieviorka, 2008).

119
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

3. Identitet kao konceptualna tvorba

Identitet je, kao i mnogi drugi pojmovi drutveno-humanistikih

znanosti ili javno-diskurzivnih konjunktura, konceptualna tvorba koja
ima odreenu funkciju, bez obzira da li je relativiziramo ili apsolutizi-
ramo. Moemo ga relativizirati, ali ne i apsolutno ukinuti. Moemo ga
apsolutizirati, ali ne i spasiti od relativizacije. Njegovo je znaenje, s
jedne strane, podlono relativizaciji zbog toga to ovisi o povijesnim
prilikama i drutvenim okolnostima u kojima se koncipira, a s druge je
strane podlono apsolutizaciji kojom se ponekad eli transcendirati ta
relativistika kontingentnost. Identitet nije ni puka fikcija ni homogeni
entitet. Kad bi bio fikcija, tada ne bi igrao toliku ulogu u ljudskim inter-
akcijama, drutvenim procesima i politikim strategijama. ak da i jest
fikcija, onda je to jedna od onih fikcija koje su osobito nabijene nekim
valjanim razlozima svoje opravdanosti ili racionalnosti. Kad bi bio
homogeni entitet, tada bi to znailo da je o njemu uzaludno raspravljati
jer je njegov fakticitet takav da ga se ne moe dovoditi u pitanje ni na
bilo koji nain dekonstruirati. ak da i jest homogeni entitet, onda je
to takva vrsta entiteta koji su drutveno konstruirani pa, prema tome,
upitni i otvoreni ne samo za rekonstrukcijske zahvate, nego i za razno-
vrsne, vie ili manje radikalne dekonstrukcije. Identitet je, dakle, jedan
od pojmova drutvenog svijeta, drutveno uvjetovani pojam, koji
je obiljeen svim arbitrarnostima i konstantama toga svijeta. Njegovo
je znaenje uvijek uklopljeno u neke meuljudske i drutvene odnose
i stoga su, sa sociolokog stajalita, najblie zbiljskoj istini stvari
oni koji dre da je to relacijski ili relacionistiki koncept. On uvijek
izraava neki posve odreeni, a ne vjeni i univerzalni tip drutvenih
odnosa i veza. Kao to su konstantni i raznoliki drutveni odnosi i veze,
tako su konstantni i raznoliki koncepcijski likovi i zagovori identiteta
koji iz njih proizlaze ili im se pripisuju. Relacijskoj naravi identiteta
oigledno najvie odgovara konstrukcionistiki pristup, koji danas pre-
vladava u podruju identitetskih analiza (Barth, 1997; Kalanj, 2008).
No, s onu stranu supostojanja i manifestne siline navedenih tipinih
stajalita postavlja se pitanje zato je problem identiteta zadobio toliku
vanost u suvremenim drutvenopovijesnim konstelacijama. O tom su

120
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

pitanju ve ponueni dovoljno eksplikativni, vie ili manje razraeni

i uglavnom opeprihvaeni, odgovori kojima je teko dodati neto
novo, ali ih je isto tako nemogue zaobii kada je rije o revivalu
identitetske tematike. Navest emo neke od tih opeprihvaenih i
eksplikativno razloitih odgovora.
Na prvome je mjestu odgovor koji glavne razloge nalazi u feno-
menu ili procesu globalizacije. Globalizacija je, uza sve svoje teh-
no-ekonomske, trino-financijske i socijalno-politike propozicije,
dovela do osnaivanja kulturalne senzibilnosti ili do onoga to mnogi
antropolozi, sociolozi i historiari odnedavno nazivaju kulturnim
zaokretom (Bauman, 1998; Burke, 2004; Touraine, 2005). Proizvela
je bojazan od kulturne uniformizacije, ali je istodobno pobudila in-
teres za ouvanje i naglaavanje kulturnih raznolikosti koje poivaju
na kreativnim identitetskim priklonima sui generis. Pokazala je da
kultura nije narazluiv idealitet, nego da istodobno moe razotkriti
dva svoja lica: ono stvaralako, otvoreno i mirotvorno, i ruilako,
namrgoeno i ratoborno (Katunari, 2007). Globalizacija je u isti mah
golema mainerija uniformizacije, ali i okvir (umreeni virtualni
realitet) koji omoguuje izricanje kulturalno-identitetskih otpora,
legitimacija i projekcija. Serge Latouche je vidi kao stroj za mrvljenje
kultura koje, pritijenjene planetarnim irenjem trita i niveliranjem
naina ivota i vrijednosti, trae sebe i naglaavaju svoju posebnost.
Globalizacija istodobno daje i oduzima, homogenizira i inovira, razara
i reaktivira, povezuje i izolira, pa se stoga smatra da bi bilo najpri-
mjerenije oznaiti je poznatim Schumpeterovim izrazom stvaralaki
kaos (Latouche, 2005; Dortier, 2007:6). I upravo ono to se njome
gubi, taj njezin deficit, najvie dolazi do izraaja u naglaenoj kulturali-
zaciji identiteta. Ona se oituje kao otpor globalnoj uniformizaciji koja
zaboravlja ili namjerno potire razlike kako bi na taj nain potisnula
ekonomsku i socijalnu osnovu zbiljskih nejednakosti i disimetrinih
odnosa moi. Kulturalizacija identiteta ostaje kao jedini fundamen-
talni modus dokazivanja i obrane vlastitosti, jer svi ostali modusi
(ekonomski, politiki i socijalni) prije ili kasnije padaju ili prolaze na
ispitu modernizacijske prilagodbe globalizacijskim kriterijima. Stjee
se dojam da bi nacionalne kulturne elite trebale oivjeti i pojaati svoju

121
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

tradicionalnu misiju, tj. razvijati svijest o identitetu. Morale bi, kae

se, raditi na osvjeivanju onih koji u narodu jo nisu osvijeteni,
bilo da je rije o puku, bilo da je rije o eksponiranim ljudima bez
probuene svijesti (Zidi, 2009:5). Identitet je, u globalizacijskom
kontekstu, imaginarno, moda i iluzionistiko, ali nita manje snano
uporite individualnog i kolektivnog doivljavanja, percipiranja i re-
flektiranja globalne modernosti. Kad padnu pod sumnju ili se pokau
nemonima svi drugi veliki razlozi ili metapojmovi (progresistiko-
-civilizacijski, linearno-modernizacijski, univerzalno-evolutivni i dr.),
kojima se opravdava globalizacijska modernizacija, ma kakva ona bila,
oslonac se jedino moe potraiti u retradicionalizaciji ili rekultiviranju
identiteta i njime pokrivenim socijalnim, ekonomskim i politikim
intencijama. Kulturni se identitet tako pojavljuje kao najekspresivnija
identitetska paradigma, kao indikator i prepoznatljiva okosnica svih
drugih identitetskih mobilizacija. On sve saima i svima daje izvornu,
nadsocijalnu, nadekonomsku i nadpolitiku snagu, jer su svoju stvarnu
snagu ionako ve izgubile. Zato se pokreti i mobilizacije, koji se s
globalizacijom ne mire iz posve socijalnih razloga, dobrim dijelom
zaogru ruhom kulturno-identitetskoga diskursa. To je injenica na
koju teorije modernizacije nisu raunale i zbog koje su morale obaviti
znatnu reviziju svojih klasinih pogleda. One su naime polazile od
pretpostavke da e razvojni uinci tehnoekonomske racionalnosti,
demokratizacije i sekularizacije sami po sebi razrijeiti, prevladati ili
na neki nain apsorbirati neto takvo kao to su rezidue identiteta,
da e osigurati opi napredak i afirmirati njegove posebne (indivi-
dualne i kolektivne) identitetske dimenzije. Meutim, nije bilo tako
i nije nikakva sluajnost da se upravo s nastupom sveope globaliza-
cijske naracije podudaraju raznovrsne, ali po osnovnim uvidima vrlo
sline revizije modernizacijske teorije. Ona zapravo, otkrivajui
ili priznajui vanost identiteta, obznanjuje tezu o mnogostrukim
modernizacijama (Eisenstadt, 2004). Globalni je okvir jedan, ne i
jedinstven, ali su modernizacijske kulture u velikoj mjeri identitetski
uvjetovane.
Drugi je odgovor onaj koji razloge trai u postmodernoj drutvenoj
i kulturnoj situaciji, u onome to se, zahvaljujui J. F. Lyotardu,

122
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

ve uvrijeeno naziva postmodernim stanjem (Lyotard, 1979;

Owen, 1997). Iako se to stanje, sukladno svojoj naravi, definira na
najrazliitije naine (kao nestanak velikih pria ili metapojmova,
kao gubitak centralnosti i referencijalnosti, kao kulturna logika kasnog
kapitalizma, kao rastakanje drutva i drutvena fragmentacija, kao
epistemoloki relativizam i posibilizam itd.), sve se te definicije ipak
vrte oko nekih zajednikih sociokulturnih obiljeja koja postmoder-
nost razlikuju od modernosti. Ima i relevantnih teorijskih miljenja
prema kojima novost te razlike nije takva da bi je trebalo oznaavati
terminom postmodernost, ve da bi je bilo prikladnije tumaiti kao
radikalizaciju modernosti, kao likvidnu modernost, kao kasnu ili
zrelu modernost koja je dospjela do svojih krajnjih konzekvencija ali
jo nije iscrpljena. No ti pojmovni eufemizmi, mada razloito inzistiraju
na kontinuitetu a ne na postistikom obratu ili raskidu, govore zapravo
o istim sociokulturnim obiljejima. Ublaavaju retoriku i opreznije
se odnose prema karakteru i znaenju promjene, ali su podjednako,
kasnomoderno ili postmoderno, zaokupljeni dijagnozama i deskrip-
cijama faktikoga kulturnopovijesnog stanja. A te su dijagnoze i
deskripcije, kada je rije o problemu identiteta, ne samo diskurzivno-
minimalistiki zanimljive, nego i stvarno, drutveno-iskustveno
upozoravajue. U postmodernoj intelektualnoj konstelaciji, to moe
izgledati paradoksalno i neoekivano, dolo je do snane obnove
identitetske tematike. U toj konstelaciji, koja sve rastvara, relativizira,
decentrira i postistiki dekonstruira, identitet se pojavljuje kao tema
koju ponovno valja promiljati jer se ba preko nje najzornije mogu
pokazati manjkavosti, ogranienosti i kratkoa projekta modernosti,
bio on liberalno-individualistiki (na anglosaksonski nain), liberalno-
-republikanski (na francuski nain) ili realsocijalistiki (na sovjetski
nain). Postmoderni je diskurs, imajui na umu sve te varijante moder-
nosti, upozorio na krizu identiteta, smatrajui da su njihovi socijalno-
-ekonomski i ideoloki temelji, klasni i nacionalni, toliko dotrajali da
vie ne mogu biti vrsto, fiksno, jednoznano uporite pojedinane i
zajednike identifikacije. Kriza modernih referencija, utjelovljenih u
prosvjetiteljskom progresizmu i kozmopolitizmu, emancipatorskom
industrijalizmu, socijalnim i nacionalnim idejama koje su slijedile i

123
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

na razliite naine zagovarale realizaciju tog emancipatorskog puta,

istodobno je oznaila nadolazak kriznog, pluralnog i mnogostruko
otvorenog razumijevanja i uspostavljanja identiteta (Bauman, 1996).
Njegova je izgradnja uklopljena u kompleksnu stvarnost razmr-
vljenih drutvenih veza i ubrzani ritam komunikacijskih procesa.
On je, da se posluimo Lyotardovim zapaanjima o postmodernom
sebstvu, slabaan ali ne i izoliran. Uklopljen je u splet odnosa koji su
kompleksniji i pokretljiviji nego ikada. Uvijek prebiva na voritima
komunikacijskih opticaja, pa bili oni i krhki. I nikada, ak ni onda
kad je najpotisnutiji, nije lien moi nad svojim porukama koje ga
proimaju i pozicioniraju, bio on na mjestu poiljatelja ili primatelja ili
pak referenta (Lyotard, 1979:16). Postmodernost je, dakle, indicirala
krizu identitetske refleksije, ali joj ni u promijenjenim drutvenim i
komunikacijskim uvjetima nije oduzela mo traganja za sebstvom.
Ta se mo premjeta na druga, ne vie tvrdo socijalna nego fleksi-
bilna komunikacijska podruja, ali time ona nije nestala nego je,
dapae, pojaala svoje uposebljene zahtjeve. Postmodernost je, drugim
rijeima, relativistiki pluralizirala i multiplicirala identitetsko pitanje,
ali je istodobno proizvela svojevrsnu ofenzivu identiteta kao odgovor
na gubitak referencijanosti. Postmodernost je u isti mah doba krize
identiteta i, moda ba zbog toga, doba ponovne brige o identitetu.
Identitetski se diskurs, u postmoderenom kontekstu, oituje ne kao skup
maloga broja kanoniziranih velikih pria, nego kao skup velikog
broja emergentnih malih pria koje se bore za svoju veliinu.
Trei, poneto specifiniji ali po svojoj vanosti podjednako
tipian odgovor usredotouje se na razloge sadrane u procesima
tranzicije, koji su samo naizgled regionalni i lokalni a ustvari su jed-
na od kljunih sukonstituirajuih dimenzija globalne i postmoderne
drutvenopovijesne mijene. To je ono to je Samuel P. Huntington,
imajui na umu opa i posebna svjetska kretanja, nazvao treim
valom demokratizacije ili globalnom demokratskom revolucijom
krajem 20. stoljea (Huntington, 1991). Djelatna okosnica toga vala
ili revolucije jest prijelaz iz autoritarnih u pluralno-demokratske
politike reime pa, shodno tome, i preobrazba cjelokupne drutvene,
ekonomske, institucionalne i normativne strukture u smjeru liberalne

124
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

pardigme, i to ba u razdoblju kada je ta paradigma neoliberalno-tri-

jumfalistiki slavila kao jedina probitana formula svjetskog poretka
(ODonnell/Schmitter, 2006). Tranzicija je, bez obzira na karakter
svojih polazita, zahvata i uinaka u pojedinim dravama, oznaila
svojsvrsni kopernikanski obrat od socijalizma prema kapitalizmu,
od drutava s etatistikom dominantom prema drutvima s trinom
dominantom, od poredaka s vladavinskim monopolom jedne politike
ideologije prema poretcima s razliitim i meusobno konkurirajuim
politikim ideologijama, od sustava koji su poivali na socijalistikom
tipu modernizacije prema sustavima koji poivaju na zapadnjako-ka-
pitalistikom tipu modernizacije uza sve njegove unutarnje diferen-
cije, od sustava uklopljenih u socijalistiki svijet prema sustavima
integriranima u moderno-kapitalistiki razvijeni svijet. Razumije se
da je taj obrat bio bremenit ne samo dramatinim ekonomskim, socijal-
nim, politikim i kulturalno-idejnim rezovima i promjenama, nego i
snanim identitetskim implikacijama. Moglo bi se, dapae, rei da su
te implikacije, kao neka vrsta do tada neiskoritenog ili zanemarenog
resursa, davale posebnu energiju tranzicijskim procesima. Oitovale su
se na razliitim razinama. Na nacionalno-dravnoj razini djelovale su
u smjeru raskida svih veza s prethodnim dravnopravnim i politikim
poretkom, tako da se samostalna nacionalna drava, izlazei iz fede-
ralnoga ili imperijalnoga konglomerata, konstituira kao najvii oblik
i vrhunsko utjelovljenje identiteta. Na ideolokoj razini djelovale su u
smjeru razgradnje socijalistikoga ideolokog okvira, tako da odozgo
nametnutu socijalistiku ideoloku identifikaciju, koja je izgubila legiti-
mnost, zamjenjuju postsocijalistikom ideolokom identifikacijom koja
istodobno podrazumijeva vraanje vlastitim povijesno-tradicijskim
izvoritima i oblikovanje moderne, ali homogene nacionalne ideolo-
gije. Ta nova, tranzicijska i postsocijalistika ideoloka identifikacija
eli u isti mah biti maksimalno privrena tradiciji i u zadovoljavajuoj
mjeri okrenuta okcidentalnoj, europskoj ideologiji modernizacije.
Retradicionalizacijom se identitet razlikovno uva od bespua
modernosti, a pomou modernizacijskih obiljeja, sumnjiavo ili
decidirano deklariranih, nastoji mu se osigurati ili samo potvrditi ve
zasluena legitimnost sudjelovanja u jedino prihvatljivom, a to znai

125
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

zapadnoeuropskom identitetu. Ideologizacija identiteta jedna je od

najrjeitijih karakteristika tranzicije. Bez svojih ideolokih emfaza on
ne bi ni imao tako proturjene, koliko konstruktivne toliko i destrukti-
vne odraze na posttranzicijsku konsolidaciju demokracije. Na razini
postsocijalistiko-tranzicijskog oblikovanja drutvenosti identitetske su
implikacije, htjele ne htjele, ile i u smjeru otvaranja prostora za pojavu
i aktivni nastup politike kulture civilnoga drutva. Ona je, polazei
od novostvorenog i, formalno-demokratski, normativno impostiranog
pluralistikog interesnog ustrojstva, legalno i tendencijski dala poticaj
razliitim identitetskim zahtjevima koji se uope ne podudaraju ili se
vrlo rijetko podudaraju s holistikim nagnuem tek uspostavljene na-
cionalne drave i njome nadreenih identitetskih ponaanja. Civilno se
drutvo, kao vrlo varijabilno i interesno-slobodno podruje inicijativa,
prohtjeva i ideja, pojavljuje kao sfera drutvenog djelovanja koja i
pojedincima i razliitim subnacionalnim i drutveno marginaliziranim,
manjinskim grupama otvara mogunost da se bore za svoj identitet ili
da svoj identitet promoviraju kao mjerilo demokratski konsolidiranog
drutva. Uspon ideje i normativnog uvaavanja civilnoga drutva u
tranzicijskim se i demokratsko-konsolidacijskim vremenima, esto ak
i ne htijui, pokazao kao povoljan, dugo oekivan drutvenopovijesni
kontekst za teorijsko izricanje i praktino manifestiranje najrazliitijih
identitetskih prava. Civilno je drutvo doivljeno i protumaeno kao
ivotni identitetski svijet koji se odupire sistemskom svijetu drave kao
krajnjeg, graninog i neprekoraivog autoriteta svake individualne ili
grupne identitetske tenje. Civilno je drutvo, gledano s tranzicijskog i
postsocijalistiko-demokratizacijskog stajalita, zasluno kako za uni-
verzalizaciju tako i za militantnu partikularizaciju identitetskih prava.
Nacionalnu je dravu, u preoblienu postsocijalistikom liku, prihvatilo
kao racionalno-legalni okvir djelovanja, ali tu racionalnost ne smatra
savrenom, jedino moguom, apsolutnom i ne miri se s pretpostavkom
da ona samim svojim postojanjem supsumira sve druge identitetske
opcije. Bez vie ili manje aktivne ili, kako se to voli rei, proaktivne
politike kulture civilnoga drutva identitetski bi zahtjevi ovisili samo
o dobroj volji dravnog razloga, ma kako on bio racionalan.

126
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

4. Politika identiteta

Poe li se od prethodnih tematizacija (vieznanost pojma iden-

titeta i odgovori koji pokuavaju objasniti glavne razloge njegove
diskurzivne pojavnosti), tada postaje jasno da je rije o problemu koji
je postao toliko vaan da je morao zadobiti i politiko obiljeje, da se
mora rjeavati politikim sredstvima. Da ne bi bilo zabune, treba rei
da se ne radi o politikom identitetu, koji je samo jedan od aspekata
ope identitetske naracije, nego o politici identiteta, koja zahvaa ne
samo politike, nego i kulturno-tradicijske, obiajne, etnike, rodne, re-
ligijske i socijalne identitetske relacije. Politiki identitet, iako moder-
no-emancipatorski bitan, ne rjeava sve probleme, a mnogi ak misle
da je ve prekratak, da su ga probuene identitetske energije toliko
nadrasle da se mora redefinirati (Cerutti, 2006). Pojedincima i grupama
mogu se normativno pripisati univerzalna graansko-politika prava,
ali to ne mora znaiti da ih se faktiki priznaje u njihovoj razlici koja
odudara od naelno statuiranoga graansko-politikog univerzalizma.
Zato se politika identiteta, u neto izotrenijem socijalno-filozofskom
i antropolokom, ali i provedbenom smislu, esto pojmovno-teorijski
definira i kao politika priznanja. Pojmom priznanja izrie se stvarni
smisao meuidentitetske snoljivosti i obzirnosti prema identitetskim
sebstvima. Priznati znai uistinu uvaiti drugoga i druge, a ne samo
naelno-identitetski ustanoviti njihovo postojanje. Politika priznanja
vie inzistira na odnosima nego na pukom registriranju i normativnom
naznaavanju injenica. Ona svoje uporite nalazi u poimanju priznanja
koje ima dugu i zavidnu tradiciju u socijalno-teorijskom i filozofskom
miljenju. S tim se u vezi, prema vrlo selektivnom kljuu, najee
navode J. J. Rousseau, A. Smith i, osobito, G. W. F. Hegel, koji je
smatrao da se ovjek razlikuje od ivotinje upravo po tome to se ne
pokorava pukom nagonu odranja nego, s onu stranu svojih biolokih
zadanosti, tei priznanju svoje vrijednosti u oima drugoga i drugih.
Borba za priznanje izvor je napretka i moraliteta. Za Hegela su bitne
tri vrste priznanja kojima tee ljudski subjekti: pravno priznanje, koje
definira sferu individualne slobode, priznanje u ljubavi, koje prua
osjeajnu sigurnost, te priznanje u dravi, koje svakome omoguuje da,

127
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

potujui sebe, pridonese reprodukciji drutvenog poretka. Moglo bi

se ak ustvditi da je Hegel ponovno otkriven ponajvie zahvaljujui
aktualnim nastojanjima oko formuliranja politike priznanja kao identi-
tetske politike. Od suvremenih autora, koji se kreu na tom tematskom
tragu, svakako je najrelevantniji Charles Taylor koji je, polazei od
specifinoga kanadskog iskustva, ali i temeljite rekonstrukcije socijal-
no-filozofske tradicije, doao do uvida da pitanje identiteta nadilazi
kanonizirani liberalistiki okvir te da, ak i u okviru liberalnog poretka,
treba voditi rauna o priznanju njegovih komunitarnih obiljeja. Zato
se Taylora i svrstava meu teorijske protagoniste komunitarizma ili
komunitaristike kritiare liberalizma, iako on nipoto ne osporava
osnovne prednosti liberalne paradigme. On samo zagovara tezu da
politika identiteta, koja se vrti u diferencijalistikoj identitetskoj reto-
rici, ne bi imala osobit domet ukoliko ne bi bila popraena relacijskom
i interakcijskom politikom priznanja. Ljudsko postojanje ne bi imalo
smisla ako bi mu se, kao subjektu, odricala povezanost, zdruenost ili
jedinstvo s drugima. Mi se, dri Taylor, uvijek definiramo u dijalogu,
ponekad u opreci a ponekad u identitetu s drugima koji, s nama, tvore
zajedniki drutveni svijet. Identitetska sebstva imaju drutvene izvore
i njihova autentinost dolazi do izraaja samo ako je relacijski i inte-
rakcijski priznata, a ne samo nominalno i normativistiki konstatirana
(Taylor, 1989; 1991). Cijeli je problem zapravo u tome kako priznati
identitetske autentinosti a da one ne budu razorne nego plodonosne
za unapreivanje, nadograivanje i stalno izumijevanje moderno-
-demokratskih ideja i demokratskih drutvenih oblika. Je li politika
identiteta ili politika priznanja faktor demokratizacije demokracije
ili pak faktor uzmicanja, naknadnog osvjeivanja ili nemoi demo-
kracije da rijei probleme na koje nije raunala to je pitanje na koje
se mogu dati razliiti odgovori.

4. 1. Politika multikulturalizma

Meutim, svi ti odgovori, ma koliko bili razliiti, konvergiraju u

tezi da se politika identiteta ili politika priznanja danas ispostavlja

128
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

kao sastavni element oblikovanja demokratske politike volje i iz

nje proizlazeih i reguliranih participativnih prava. Prvi korak na
tom putu jest multikulturalna formula identitetske politike ili poli-
tika multikulturalizma, koja je vrlo zasluna ne samo za injenino
uvaavanje, nego i za politizaciju identiteta. Proizala je iz situacije
multietnikih drutava i potrebe vladajue dravne volje da ouva i
osigura potivanje i jednaku vrijednost razliitih kultura koje supo-
stoje unutar neke teritorijalno odreene zajednice, bilo da se radi o
naciji, gradu, regiji ili lokalnoj zajednici. To, drugim rijeima, znai
da drava priznaje niz kultura i razliitih identiteta te da ak, koristei
se administrativnim i financijskim mehanizmima, poduzima kom-
penzativne akcije kako bi se oduprla indiferentnosti na razlike
(Benett, 2008:20). U tom je smislu politika multikulturalizma zadobila
opu vanost i postala sastavnim dijelom koliko naelno utjecajnog,
toliko i repetitivnog identitetskog diskursa. Ta politika, uza sva svoja
demokratska postignua, pati i od inherentnih protuslovlja koja izazi-
vaju teorijske nesuglasice. Sve razmjere i aktere tih nesuglasica ovdje
ne moemo prikazivati pa emo se zadovoljiti kratkom ali dovoljno
ilustrativnom naznakom. Jedna struja miljenja, koju najrjeitije
zatupa Bhikhu Parekh, dri da liberalno naelo ope strukture na
sve primjenjivih zakona treba promijeniti, kako bi se oni prilagodili
posebnim kulturnim prilikama i potrebama etnikih manjina (Parekh,
2000). Druga struja miljenja, koju s najvie argumenata zastupa Brian
Berry, pobija nunost uvoenja specifinih statusa za razliite grupe
graana i smatra da je jednakost lanova svih kultura osigurana primje-
nom univerzalnih naela graanstva unutar zajednike zakonodavne
strukture (Barry, 2006). Mogli bi se, dakako, navesti i drugi, proble-
matski podjednako relevantni autori (primjerice, Will Kymlicka, Alain
Touraine, Stuart Hall i dr.), ali oni na slian nain kritiki propituju
pojam multikulturalizma i njegove politike izvedbe. ini se da je tu
teorijsku i pragmatinu dvojbenost najbolje saeo Michel Wieviorka
koji, bavei se razlikama u razlikama, konstatira: Multikulturali-
zam se kritizira ili napada s dviju potpuno oprenih strana. S jedne mu
se strane prigovara da odbacuje univerzalne vrijednosti, da ponitava
batinu prosvjetiteljstva, a s druge pak strane da potkopava tradicije,

129
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

da dovodi u pitanje kulturna naslijea povezana s dominacijom jedne

kulture, jednog jezika itd. Multikulturalizam oznaava ulazak u novu
fazu modernosti. Odmiui se od kanona prosvjetiteljstva, stavljajui
pritom u prvi plan kulture koje izgleda razaraju tradicije s kojima je
povezano antiprosvjetiteljstvo, on se odvaja od prve modernosti koja
je dovela do opreke prosvjetiteljstvo/antiprosvjetiteljstvo i pridonosi
uspostavi druge modernosti (Wieviorka, 2008:148). Wieviorka
se, oigledno, slui konceptualnom aparaturom Ulricha Becka, ali
je bitno to da identitetsku politiku multikulturalizma stavlja u kon-
tekst modernizacije i druge modernosti. Ona se, mada ponekad
tradicionalistika i komunitaristika, katkad ak i opskurantistika,
ipak pojavljuje kao progresistika a ne kao reakcionarna orijenta-
cija, tako da je vie zagovaraju i podravaju politiki akteri ljevice
nego desnice (Wieviorka, 2008:48). Ona, dakle, uvia i rjeava
probleme koje prva modernost nije oekivala ni rjeavala.
No ta opa formula politike identiteta, koja je prerasla u svojevrsnu
doktrinu ili pragmatiki razboritu ideologiju priznanja u dananjim
vremenima, modelski se koncipira i prakticira na razliite naine koji
uvelike, ne i mehaniki, ovise o poetno tipologiziranim shvaanjima
identiteta. Ako se identitet shvaa u prvome smislu, kao prazna rije
ili pojmovni konstrukt u koji se mogu ubacivati razliiti konkretni
sadraji i po kojima on jedino i postoji, tada njegova sustavna politika
nije ni potrebna. A ako se takva potreba ipak ukae ili prihvati kao izraz
nekih konkretnih i nezaobilaznih identitetskih razloga, tada se politika
identiteta svodi na uspostavu neposrednih ili trajnijih institucionalnih
i normativnih korekcija koje idu ususret tim konkretnim razlozima.
To je blisko onome to Guy Haarscher i Furio Cerutti odreuju kao
asimilacijski model, koji polazi od pretpostavke da je sve ionako ve
rijeeno u zakonima i Ustavu (Haarscher, 1994; Cerutti, 2006:50).
Ako se identitet shvaa na drugi tipian nain, kao bitna i odreujua
forma ili sam smisao individualne i kolektivne egzistencije, kao iskon
i sudbina, tada identitetska politika postaje politikom svih politika,
politikom koja postaje toliko komunitarna da s drugima, ako ih pri-
znaje, moe koegzistirati samo kao s drukijim zajednicama. S indi-
vidualnim se identitetskim sebstvima moe komunicirati samo preko

130
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

njihove komunitarne odreenosti, koja je doputena ali distancirano

obiljeena, jer je njezin iskon, u krajnjoj liniji, drukiji od naeg.
Meu identitetima nema interakcije jer svaki grupni identitet tei
upiti cijeli identitet svakog pojedinca (ne osjeamo se graanima ili
lanovima drutva osim ako ne pripadamo jednoj odreenoj zaje-
dnici i samo u okvirima njenih granica) (Cerutti, 2006:50). To je,
varirajui Haarschera i Ceruttija, politika identiteta koju bismo mogli
nazvati naelno fundamentalistikom a pragmatiki koegzistentno-
-komunitaristikom. Ona naelno priznaje identitetska prava, ali pod
uvjetima svoje iskonske i utoliko fundamentalne moi. Ako se iden-
titet tumai kao drutveno uvjetovan pojam obiljeen konstantama
i arbitrarnostima drutvenog i ljudskog svijeta, kao jedan od izraza
meuljudskih i drutvenih odnosa, tada se politika identiteta oblikuje u
smjeru integracije. To je, prema dvojici navedenih autora, ali i prema
znatno razvijenijim analizama Dominique Schnapper, integracijski
model politike identiteta. U njemu se identiteti priznaju i djeluju
uzajamno jedan na drugi, ostajui otvorenima za odreeni proces
uzajamnog uenja, ali ponajprije prihvaajui injenicu da se integri-
raju u vei politiki identitet, koji ipak ne ponitava komunitaristike
identitete u njihovom kulturnom znaenju i nainu ivota (Cerut-
ti, 2006:50). Iako je integracija takoer vieznaan pojam, ona u
sociolokom vidokrugu ipak jasno oznaava procese putem kojih poje-
dinci, svojom profesionalnom aktivnou, uenjem normi materijalne
potronje, usvajanjem obiteljskih i kulturalnih ponaanja, razmjenom
s drugima, sudionitvom u zajednikim institucijama itd., sudjeluju
u onom realitetu koji se tradicionalno-socioloki naziva globalnim
drutvom. Pojam integracije upuuje na dva glavna smisla. On
moe oznaavati odnos pojedinaca ili nekog subsistema prema nekom
irem subsistemu Tada je to svojstvo pojedinca ili posebne grupe
unutar ire cjeline. Ali on moe oznaavati i cjelinu nekog sistema
ili drutva, ili sistemsku integraciju. Tada je rije o svojstvu grupe u
cjelini. Tada se nacionalno drutvo socioloki moe analizirati kao
proces integracije drutva putem politike, koji po definiciji nikada nije
dovren. Integracija ove ili one posebne grupe u ve konstituirano
drutvo samo je jedna od dimenzija integracije drutva u cjelini ili

131
Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajuem svijetu

sistemske integracije. (Schnapper, 2007:6970) Integracija nije isto

to i integralizam kao fundamentalno-ideoloko iskljuivanje razlika.
Ona je racionalno i funkcionalno priznavanje razlika kako diferencija-
cija ne bi dovela do potpune dezintegracije. Politika integracije ne
marginalizira i ne razara posebne identitete, ne namee im milom ili
silom norme nekog vladajuega drutvenog okvira, ve u javnom
prostoru priznaje smisao i dostojanstvo njihovih izvornih socijalnih
i kulturnih zahtjeva. Stoga se veinom smatra, a D. Schnapper to argu-
mentirano pokazuje, da integracijska politika identiteta, u uvjetima
globalizacijskih, postmodernih i tranzicijskih kretanja i nesigurnosti,
najdemokratskije slijedi logiku stalnog uspostavljanja i obnove kakve-
-takve integrirane drutvenosti. Ona je neka vrsta praktino-teorijsko-
ga konstrukcijskog stajalita u drutvima koja tee otvorenosti, jer u
spomenutim uvjetima drukija ne mogu ni biti. Istinska integracija u
demokratskim drutvima, kae D. Schnapper, moe poivati samo na
priznanju jednakog dostojanstva svakog pojedinca i zato nacionalna
drutva, suoena s integracijom razliitih populacija, manjina, grupa
itd., moraju stalno preispitivati i analizirati modalitete drutvene inte-
gracije (Schnapper, 2007, 204205). Integracijska politika identiteta
ustvari je samo racionalno-demokratsko sredstvo za postizanje onoga
to je od temeljne vanosti, a to je drutvena integracija.

Literatura

Barry, B. (2006), Kultura i jednakost. Egalitarna kritika multikulturalizma. Zagreb:

Naklada Jesenski & Turk.
Barth, F. (1997), Etnike grupe i njihove granice, u: Poutignat, Ph. i Streiff-Fenart,
J. (ur.), Teorije o etnicitetu. Beograd: Biblioteka XX vek.
Bauman, Z. (1996), From pilgrim to tourist or a short history of identity, u:
Hall, S. i Gay, P. (eds.), Questions of Cultural Identity. London: SAGE Publi-
cations.
Bauman, Z. (1998), Globalization. The Human Consequences. Cambridge/Oxford:
Polity Press.
Bennett, T. (2008), Culture et difference: les defis du multiculturalisme, u: Bonet,
L. i Negrier, E. (eds.), La fin des cultures nationales. Les politiques culturelles
lpreuve de la diversit. Paris: La Dcouverte.

132
 Identitet i politika identiteta (Politiki identitet)

Brubaker, R. (2001), Au-del de lidentit, Actes de la recherche en sciences

sociales, br. 139.
Burke, P. (2004), What is Cultural History. Cambridge: Polity Press.
Castells, M. (2002), Mo identiteta. Zagreb: Golden marketing.
Cerutti, F. (2006), Identitet i politika, u: Cerutti, F. (ur.), Identitet i politika.
Zagreb: Politika kultura.
Dortier, J.-F. (2007), Vers une uniformisation culturelle, Sciences Humaines,
br. 180.
Eisenstadt, S. N. (2004), Mnogostruke modernosti, u: Roksandi, D. (ur.), Uvod
u komparativnu historiju. Zagreb: Golden marketingTehnika knjiga.
Fuchs, S. (2001), Against Essentialism. A Theory of Culture and Society. Cambridge,
Massachusetts and London: Harvard University Press.
Haarscher, G. (1994), La protection des minorits et ses paradoxes, u: Variations
sur LEthique. Bruxelles: Editions Fusl.
Huntington, S. P. (1991), The Third Wave. Democratization in the Late Twentieth
Century. University of Oklahoma Press.
Kalanj, R. (2008), Teorijsko suoavanje s izazovima identiteta, u: Cifri, I. (ur.),
Relacijski identiteti. Prilozi istraivanju identiteta hrvatskog drutva. Zagreb:
Hrvatsko socioloko drutvo/Institut za drutvena istraivanja/Zavod za socio-
logiju Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta.
Katunari, V. (2007), Lica kulture. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
Latouche, S. (2005), LOccidentalisation du monde. Essai sur la signification, la
porte et les limites de luniformisation plantaire. Paris: La Dcouverte.
Lyotard, J. F. (1979), La condition postmoderne. Paris: Editions de Minuit.
ODonnell, G. i Schmitter, Ph. C. (2006), Tranzicija iz autoritarne vladavine.
Zagreb: Panliber.
Owen, D. (1997), The Postmodern Challenge to Sociology, u: Owen, D. (ed.),
Sociology after Postmodernism. Thousand Oaks, London, New Delhi: SAGE
Publications.
Parekh, B. (2000), Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Political
Theory. Basingstoke: Macmillan.
Schnapper, D. (2007), Quest-ce que lintgration. Paris: Gallimard.
Sen, A. (2007), Identitet i nasilje. Zagreb: Masmedia.
Taylor, Ch. (1989), Sources of the Self. The Making of Modern Identity. Cambridge,
Massachusetts: Harvard University Press.
Taylor, Ch. (1991), The Ethics of Authenticity. Cambridge, Massachusetts and
London: Harvard University Press.
Touraine, A. (2005), Un nouveau paradigme. Pour comprendre le monde
daujourdhui. Paris: Fayard.
Touraine, A. (2007), Penser autrement. Paris: Fayard.
Wieviorka, M. (2008), Neuf leons de sociologie. Paris: Robert Laffont.
Zidi, I. (2009), Napredujemo prema dnu, Vijenac, br. 401403.

133