Estetika je kao filozofska disciplina nastala u 18. Vijeku.

U tom smislu izraz Platonova

estetika predstvalja anahronizam. S druge strane Platonovi dijalozi se eksplicitno bave
estetickom problematikom odnosno pitanjima umjetnosti i ljepote. Medjutim , razmatranje
estetickih pitanja unutar Platonove filozofije povezano je sa osobenostima koje je potrebno
posebno istaci. Prvo , razumijevanje pojmova ljepote i umjetnosti u Platonovoj filozofiji
znacajno se razlikuje od razumijevanja tih pojmova u modernoj ili savremenoj estetici. Drugo
medjusobna upucenost pojmova ljepote i umjetnosti kod Platona znacajno odstupa od modernog
i savremenog filozofsko-estetickog shvatanja njihovog odnosa.

Platonova teorija o lijepom data je samo u konturama i bez nekog konanog odreenja. Platon je
nesumnjivo smatrao ljepotu objektivno postojeem: i u Hipiji Vecem I Gozbi kae se da sve
lijepe stvari jesu lijepe po svom uestvovanju u ljepoti samoj, apsolutnoj ljepoti, ljepoti po sebi.
A ta je ljepota ona "to je vjena i to niti postaje niti propada, niti se mnoi niti nestaje" itd.,
kako je ve ranije navedeno.
Poto svaka ulno opaajna stvar u veoj ili manjoj meri uestvuje u apsolutnoj ljepoti, to mora
postojati i svojevrsna ljestvica ljepote, ime Platon uvodi pojam relativnosti. Naime, jedna
posuda od zlata bie runa u odnosu na lepu enu, a ova e biti runa u odnosu na boginju.
Meutim, Platonovo uvoenje apsolutne, natulne ljepote otealo je pronalazak jedne opte
definicije ljepote koja se moe primijeniti na lijepo u svim njegovim pojavnim oblicima.

U Hipiji Vecem predlae se definicija da je lijepo ono to je korisno, ali Sokrat u nastavku
dijaloga zahteva da se odredi da li ono to je "korisno" slui za dobru ili lou svrhu ili za obje.
Osim toga, ako je lijepo neto to je korisno, makar to bilo dobro, onda lijepo na neki
nain proizvodi dobro, ime se izmeu Lijepog i Dobrog uspostavlja uzrono-posljedini odnos,
to svakako nije bilo u skladu s Platonovim ontolokim poistoveivanjem Dobrog i Lijepog.
Platon nije uspio da prui definiciju koja bi objedinila ulnu ljepotu, koja prikazuje, i natulnu
ljepotu, koja se prikazuje.

I teorija umetnosti data je kod Platona samo u optim crtama i moe se, ukupno uzevi, smatrati
nezadovoljavajuom, prije svega zato to Platon ne uoava (ili barem o tome ne govori)
iskljuivo bezinteresni karakter estetskog opaanja kao takvog. Njega, naime, umjetnost zanima
samo utoliko ukoliko je znaajna po svom vaspitnom i moralnom uinku.
Cjelokupna Platonova teorija o umjetnosti, onako kako se u konturama pojavljuje u Drzavi I
Zakonima , dosljedno je izvedena iz njegovih ontolokih i etikih postavki. Prije svega, cijela
umjetnost je podraavalaka: ideje su ono uzorno, praoblik i istinsko bivstvo, ulno opaajni
predmet stvarnog svijeta samo je nesavren preslik i podraavanje ideje, a naslikan ovjek, na
primjer, nije nita drugo do odraz prirodnog ovjeka, dakle odraz odraza, senka stvarnosti. Prema
tome, umjetnikovo djelo dvostruko je udaljeno od istine i, u odnosu na "liniju spoznaje",
odgovara mu podruje "nagaanja".
U Zakonima Platon donekle ublaava svoj stav o umjetnosti (u Dravi je protjerao
sve epske pjesnike I dramatiare, premda je sam svakako bio svjestan vrijednosti njihovih dela),
ali ne odstupa od suda o mimetikom karakteru umketnosti. On sada doputa neku vrstu
umjetnosti, prije svega dakako muziku, ali pod uslovom da je podraavanje "istinito", a to se
moe postii ako umjetnost podraavanu stvar prikazuje najbolje to moe. Tu se, dakako, ne
radi o nekom "fotografskom" preslikavanju: podraavanje je tu tvorevina uobrazilje i matovit
simbolizam, a upravo zbog toga to se njime ne tvrdi ni istinitost ni lanost, ono se obraa
oseajnom dijelu ljudske due. Zbog toga e se dozvoliti razne umjetnosti, pod uslovom da su
podreene svojoj vaspitnoj funkciji, a to je pruanje korisne naslade, "korisne" jer se radi o
"istinitom podraavanju".

Pojam umjetnosti je kod starih Grka i kod Platona , sire shvacen nego sto je to danas slucaj.
Umjetnost (tehne) ne podrazumjeva samo ono sto bi smo mi razumjeli pod umjetnostima
(arhitektura , vajarstvo, slikarstvo,muzika, poezija) nego obuhvata sirok opseg zanata i usko je
povezana sa pojmom znanja (episteme).Grcki pojam umjetnosti podrazumjeva da se radi o
jednoj vrsti znanja o necemu. Takodje, umjetnost je kod Grka bila odvojena od pjesnistva.
Poezija je povezana sa bozanskom inspiracijom i bliza je prorockoj vjestini ili politickom
djelanju ili umjetnostima. U skladu sa time u Platonovoj estetici umjetnosti relativno jasno
mozemo da razlikujemo entuzijasticku teoriju pjesnistva, s jedne strane i mimeticku teoriju
umjetnosti i pjesnistva sa druge strane.

Platon u dijaloguHipija Veci lijepo(kalon) shvata u jednom veoma sirokom smislu , koji
podrazumjeva sve ono sto je hvale vrijedno , sto bi trebalo preporucivati u ciji se obim u velikoj
mjeri poklapa sa onim sto za Grke predstavlja znacenje pojma dobrog (agathon).
Kod Platona nema izrazite medjusobne upucenosti pojmova ljepote i umjetnosti , i to ne samo u
onoj mjeri koja je karakteristicna za modernu estetiku i moderni osamnaestovjekovni izrazlijepe
umjetnosti nego je veza lijepog i umjetnosti mnogo manja nego sto je to slucaj u Aristotelovoj
estetici.

Dok Aristotel u Poetici tragicku fabulu(organski shvaceni) ljepote , dotle Platon u ijonu ili x
knjizi Drzave rasprava o pjesnistvu i umjetnosti , a da posebno ne tematizuje ljeptu , u Hipiji
raspravlja o ljepoti , a samo uzgredno govori o lijepim statuama u ocigledno nespecificnom
estetickom kontekstu premda u Fedru govori o uspjeloj besjedi imajuci u vidu kriterijume ljepote
izvedene iz analogije sa organskim.

Platonova estetika lijepog predstavlja klasicno i hermeneuticko filozofski obavezujuce

esteticko stanoviste.Platonovo tumacenje ljepote ili barem neki njegovi aspekti doprinose boljoj
formulaciji ambivalentnog karaktera ljepote koji i danas predstavlja esteticki problem. Njegov
dijalog Hipija prestavlja prvo zapadno svjedocanstvo o obuhvatnoj refleksiji o lijepom i u njemu
je razvijena struktura filozofskog diskursa o lijepom sve do 19.vijeka. Tema ovog Platonovig
dijeloga je lijepo (kalon) i u njemu se postavlja pitanje : sta je lijepo?

Moglo bi se reci da se zahtjev da ljepota cini da stvari i izgledaju i budu lijepe cini nemogucim ,
jer ako ljepota cini da stvari i izgledaju i budu lijepe onda uopste ne bi mogla da se u misljenju
napravi razlika izmedju izgledanja/privida i bivstvovanja. Ljepota za kojom se traga mora da
stvari cini uistinu lijepim.Stvari zbilja trebaa da jesu dobre,lijepe,hvale vrijedne da bismo ih
nazvali lijepima. U ovom odredjenju ljepote vec na pocetku Zapadne esteticke refleksije
pojavljuje se kategorija privida. Privid za Platona nikako ne moze da bude pozitivno vrednovan ,
za razliku od Hegela za kog se lijepo odredjuje kao culno pojavljivanje/prividjanje ideje.
Platonovo ontoloski orijentisano traganje za lijepim nastoji da utvrdi samostalno bivstvovanje
lijepog ,ako ono uopste treba da bude nesto,a ne puka obmana. Ispitivanje lijepog u cjelini
pokazalo je da ono sto se smatra lijepim u velikoj mjeri zavisi od usidrenosi u socijalni kontekst ,
i da o onome sto je lijepo , dobro , hvale vrijedno ne postoji trajan konsenzus , nego naprotiv
trajan sukob. Upravo ovakva situacija provocira Platonovo ispitivanje i zahtjev da se utvrdi ono
sto je nesumnjivo lijepo , pa makar mimo i nasuprot uopbicajenoj i raznovrsnoj upotrebi i
razumijevanju lijepog. On traga za lijepim u jednom apsolutnom smislu, za koji fakticki
konsenzus nije relevantan. Platon pretpostavlja da postoji apsolutno lijepo koje sluzi kao mjerilo
za relativno lijepo. Apsolutno lijepo , medjutim , ostaje nedefinisano.
Odgovor koji nije dat u Hipiji dat je u Teetetu.Ljepota i lijepo se ne moze shvatiti putem cula
vida , niti putem cula sluha,niti putem ta dva cula zajedno,nego samo na taj nacin sto dusa
razmislja o samoj sebi i neposredno saznaje ljepotu,kao i bivstvovanje , odnosno ono s obzirom
na sta nesto jeste ili nije. Platonova estetika lijepog je u cjelini uklopljena u njegovu filozofiju.
Kod Platona je tumacenje ljepote kao i drugih aksioloskih problema usko povezano sa opste-
ontoloskom problematikom i bez ontoloske pozadine aksioloski problemi ne mogu da budu
shvaceni na pravi nacin.

Platonova estetika lijepog svedoci o tome da ljepota predstavlja univerzalnu kategoriju. Njegova
estetika nas direktno uvodi u problem prirode,te univerzalnosti,naime do pitanja o tome da li se
sve u odredjenom smislu moze dovesti u vezu sa ljepotom ( ili ruznocom) odnosno , da li se
ljepota svake pojedinacne stvari moze i mora razumijeti.Ljepota se moze razumijeti kao aspekt
sustine same stvari kao potvrda te sustine , odnosno afirmacija uvida da nesto , neka stvar doseze
svoju sustinu , ali i kao osobina ili skup osobina koji nisu supstancijalno povezani sa onim sta je
stvar koja je lijepa. U tom smislu se ljepota preklapa , ali i prevazilazi kategorije istinitog ili
dobrog i od njih se razlikuje.

Platonova estetika lijepog nam govori da je covjek takvo bice kom je saznanje bivstvovanja
dostupno putem anamnesis-a , ali i da je proces saznanja bivstvovanja bivstvujuceg , koji je
morao da bude zapocet polazeci od bivstvujuceg koje nas okruzuje , proces koji je podstaknut
ljepotom i njenim neposrednim sagledavanjem . Lijepo , ideja lijepog i cinjenica da ona
najsjajnije blista u onome sto se pojavljuje predstavlja preko erosa i entuzijazma , iniciranje
procesa saznanja bivstvovanja bivstvujuceg. Lijepo predstavlja luk izmedju bivstvujuceg i
njegovog bivstvovanja. Anamnesticko saznanje lijepog ujedno je ljepotom posredovano
anamnesticko saznanje pravednog , razboritog i dobrog.
UNIVERZITET CRNE GORE

FILOZOFSKI FAKULTET NIKSIC

ODSJEK: FILOSOFIJA

PREDMET: ANTICKA I SREDNJOVJEKOVNA FILOSOFIJA UMJETNOSTI

SEMINARSKI RAD

TEMA: PITANJE LIJEPOG KOD PLATONA

PROFESOR: SAVO LAUSEVIC STUDENT: IVANA BOJOVIC

ASISTENT:SRDJAN MARAS BR.INDEKSA: 691/14

AVGUST 2017. NIKSIC