Prikazi i osvrti

Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

Holistiki pristup funkcionalnim oznakama romanskih jezika

(Ghezzi, Chiara; Molinelli, Piera (ur.). 2014. Discourse and Pragmatic Mar-
kers from Latin to the Romance Languages. Oxford University Press. Oxford.
299 str.)

Ovo izdanje dio je serije Oxford Studies in Diachronic and Historical Lin-
guistics [Oksfordska istraivanja iz dijakronijske i povijesne lingvistike], koju
ureuju Adam Ledgeway i Ian Roberts sa Sveuilita u Cambridgeu. U njemu
su sabrani rezultati istraivanja koja su proveli znanstvenici sa Sveuilita u
Bergamu u Italiji (u okviru projekta PRIN Contact and Change in the History
of Mediterranean Languages, MIUR 2008, prot. EHLWYE, koji je koordini
rao Marco Mancini iz Viterba, dok je Piera Molinelli bila koordinatorica istra
ivaa sa Sveuilita u Bergamu) te njihovi kolege iz razliitih dijelova svijeta
koji se bave slinim pitanjima u okviru romanskih jezika.
Jedanaest studija sluaja uglednih znanstvenika koji su radili na ovome pro
jektu prikazuju dijakronijski razvoj i sinkronijske znaajke diskursnih i pra
gmatikih oznaka u razliitim romanskim jezicima, pri emu su upotrijeblje
ne razliite teorije i metode. Dva urednika poglavlja uvode i objedinjuju istra
ivake studije koje slijede: prvim se objanjava njihov nastanak i donosi pre
gled zastupljenih tema, a u drugome se objanjavaju teorijsko-metodoloki po
stupci koriteni u studijama. Radovi su organizirani u dvije tematske cjeline:
Verbs as Pragmatic Markers [Glagoli kao pragmatike oznake], gdje nalazimo
pet studija o deverbalnim oznakama, i Adverbs as Discourse Markers [Prilozi
kao diskursne oznake] sa est studija koje se bave diskursnim oznakama nasta
lima od priloga. U zakljunome poglavlju saete su nove znanstvene spozna
je, a iza njega nalazi se opsean popis literature (str. 272290), kazalo autora i
kazalo pojmova.

SADRAJ

Poglavlje 1
Chiara Ghezzi i Piera Molinelli: Discourse and pragmatic markers from La-
tin to the Romance languages: New insights [Diskursne i pragmatike oznake
od latinskoga do romanskih jezika: Nove spoznaje] (str. 19)

U prvome poglavlju autorice nas uvode u ovo vrijedno izdanje, u kojemu

su podjednako koriteni sinkronijski i dijakronijski pristupi kako bi se opisala
morfosintaktika, semantika i tekstualna svojstva (str. 1) razliitih oznaka u

435
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

romanskim jezicima. Odmah na poetku autorice donose pregled tema koje su

u knjizi zastupljene, pojanjavaju motivaciju koja stoji iza njih te opisuju neko
liko pravaca u skladu s kojima su se istraivanja odvijala u odnosu na funkcio
nalne oznake: sinkronijski opis prirode i svojstava oznaka, dijakronijski orijen
tirana istraivanja koja su izrazito vana kada su u pitanju jezici koji su se ra
zvijali iz istoga prajezika (tj. latinskoga jezika) te analize odnosa izmeu di
jakronijskoga razvoja oznaka i njihovih sinkronijskih funkcija. Slijede kratki
opisi zastupljenih studija sluaja, kroz koje autorice nude uvid u razliite teorij
ske pristupe, raznolikost nazivlja koje se odnosi na funkcionalne oznake (dis
kursne oznake i/ili pragmatike oznake), kao i na razliite pozicije koje se zau
zimaju u odnosu na pojmove gramatikalizacija i pragmatikalizacija.

Poglavlje 2
Chiara Ghezzi: The development of discourse and pragmatic markers [Ra
zvoj diskursnih i pragmatikih oznaka] (str. 1026)
Ovo je poglavlje zamiljeno kao kontekstualizacijski i teorijski uvod. Autorica
donosi pregled istraivanja o porastu broja spomenutih funkcionalnih elemenata u
romanskim i drugim jezicima te opisuje primijenjeni teorijsko-metodoloki okvir.
Terminoloka dilema izmeu pojmova diskursna oznaka i pragmatika
oznaka definira se na sljedei nain: diskursna oznaka upotrebljava se uglav
nom u odnosu na elemente koji upuuju na strukturu diskursa, dok se pra
gmatika oznaka rabi u odnosu na elemente koji imaju (meu)subjektivno zna
enje (str. 15). Ghezzi se zatim usredotouje na osobitosti njihova dijakronij
skog razvoja u romanskim jezicima, ne samo zato to je istraivanje evolucij
skih obrazaca, ukljuujui diskursne i pragmatike oznake, vaan uvid u priro
du njihove polifunkcionalnosti, ve i zbog unutarnjega odnosa izmeu pragma
tikoga elementa (diskursne oznake ili pragmatike oznake) i njegova izvornog
ili primarnoga leksikog znaenja. Gramatikalizacija i pragmatikalizacija, kao i
subjektivizacija te (meu)subjektivizacija, odnosno procesi koji podcrtavaju ra
zvoj funkcionalnih oznaka, objanjeni su i definirani u kratkim crtama.

1. DIO: Verbs as Pragmatic Markers [Glagoli kao pragmatike oznake]

Poglavlje 3
Maria Iliescu: Call markers in French, Italian, and Romanian [Oznake po
zivanja u francuskome, talijanskome i rumunjskome jeziku] (str. 2940)
U ovome se poglavlju, iz komparativne i sinkronijske perspektive, analizi
raju oznake pozivanja nastale od glagola koji se odnose na vizualnu i auditiv

436
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

nu percepciju u rumunjskome, francuskome i talijanskome jeziku. Polazei od

poznate injenice da se glagoli percepcije, posebno u imperativu, najee upo
trebljavaju za pridobivanje pozornosti, autorica se najprije bavi prouavanjem
njihovih morfosintaktikih i semantikih svojstava. Kroz primjere preuzete iz
pisanih izvora i govornoga jezika, ona usporeuje njihove slinosti i razlike u
sva tri jezika. Svi ti glagoli imaju uglavnom perceptivno znaenje, ali istovre
meno razvijaju i kognitivna znaenja. Iako svi dolaze iz istih izvora te u sva tri
promatrana jezika dijele identino semantiko podruje, ipak postoje elemen
ti koji su specifini za svaki pojedini jezik: u rumunjskome jeziku pronalazimo
dva agentivna vizualna glagola a se uita i a privy; francuski prilozi poput voici
i voil djelomino blokiraju glagol voir kada se on upotrebljava kao oznaka po
zivanja; u talijanskome jeziku agentivni glagol vizualne percepcije guardare i
neagentivni glagol auditivne percepcije sentire proli su kroz proces proirenja
znaenjskoga polja i funkcioniraju kao parasinonimi. Nadalje, autorica upuuje
na to da je, unato tomu to je tipologija semantikih polja, koja ukljuuje gla
gole ulne percepcije, gotovo identina u sva tri romanska jezika, pri usporedbi
pragmatike funkcije, koje se odnose na imperativ glagola vizualne i auditivne
percepcije, mogue primijetiti i njihove posebnosti.

Poglavlje 4
Adriana Costachescu: On disagreement markers in French and Romanian
dialogue [O oznakama neslaganja u razgovornome francuskom i rumunjskom
jeziku] (str. 4160)
Rad Adriane Costachescu komparativna je i sinkronijska studija u kojoj se
analiziraju semantike i pragmatike vrijednosti oznaka neslaganja u francu
skome i rumunjskome jeziku, koje su se razvile iz govornih izraza. U svojemu
radu Costachescu ispituje kakve konverzacijske uinke oznake neslaganja po
stiu kada se upotrebljavaju u razgovoru. Na poetku nudi pregled analiziranih
oznaka: fr. assez dosta/dovoljno, a suffit comme to je dosta/to je dovoljno,
arrtez prestanite (to raditi), tais-toi uti, zut prokletstvo/kvragu i rum. de-
stul o ajunge (to je) dosta, gata to e biti dovoljno, las-o (moart) pusti to
/ ostavi to, taci uti, nceteaz prestani (to raditi). Autorica propituje kon
verzacijsku teoriju britanskoga lingvista Herberta Paula Gricea s obzirom na to
da su njegovi konverzacijski principi, zajedno s njegovim maksimama, uteme
ljeni prije svega na skladu i sporazumu izmeu onih koji u razgovoru sudjeluju,
dok je izostavljen cijeli niz razgovornih situacija u kojima se sudionici suprot
stavljeni (unakrsno ispitivanje, politike rasprave, sudski procesi). U tu svrhu
analizira ulogu oznaka koje izraavaju neslaganje ili ljutnju koristei se primje

437
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

rima iz francuskih i rumunjskih razgovornih tekstova. Uzimajui u obzir inje

nicu da kooperativni princip nije prekren ako je neslaganje otvoreno izraeno
s obje strane koje sudjeluju u razgovoru, autorica predlae proirivanje Grice
ova teorijskog okvira, koji se pokazao prilino iskljuiv kada su u pitanju pro
matrane oznake neslaganja.

Poglavlje 5
Chiara Ghezzi i Piera Molinelli: Deverbal pragmatic markers from Latin
to Italian (Lat. quaeso and It. prego): The cyclic nature of functional deve
lopments [Glagolske pragmatike oznake od latinskoga do talijanskoga jezika
(lat. quaeso i tal. prego): Ciklika priroda funkcionalnoga razvoja] (str. 6185)

Ovo poglavlje sadri iscrpnu meujezinu komparativnu studiju oznaka lju

baznosti u latinskome i talijanskome jeziku. Na temelju korpusa latinskih i tali
janskih pisanih izvora (uz dodatak C-ORAL-ROM, korpusa suvremenoga raz
govornoga talijanskog jezika) autorice analiziraju promjene u pragmatikome
ciklusu latinskih oznaka ljubaznosti koje su proizile od glagola quaeso i rogo
pitam, molim te razvoj prego molim i chiedo pitam u talijanskome jezi
ku. Koristei se razliitim parametrima, poput morfosintaktikoga konteksta,
pragmatikih, diskursnih i semantikih svojstava analiziranih glagola, Ghezzi i
Molinelli slijede pragmatiki obrazac koji podrava njihovu postupnu pragma
tikalizaciju. Rezultati istraivanja upuuju na to da je quaeso ei u klasino
me latinskom, dok je rogo te pragmatike vrijednosti dobio poslije. Unato
tomu to prego u suvremenome talijanskom moe biti u potpunosti pragmati
kaliziran (Grazie! Prego! Hvala! Nema na emu!), on i dalje zadrava vrijed
nosti koje su povezane sa znaenjem izvornoga glagola. Odnosi izmeu ovih
glagola pokazuju da je proces slian u oba jezika. Latinska oznaka ljubaznosti
quaeso postupno je zamijenjena s rogo. S druge strane, esta upotreba korije-
na quaes-, koji postaje quaero, dovela je do talijanskoga chiedo. Pragmatika
vrijednost glagola rogo nije se zadrala u talijanskome jeziku s obzirom na to
da je zamijenjen s prego, koji je proiziao iz drugoga latinskoga performativ
nog glagola sa slinim znaenjem (precor). Dijakronijska rekonstrukcija ozna
ka ljubaznosti u promatranim jezicima upuuje na funkcionalnu i cikliku pri
rodu njihova pragmatikog razvoja.

Poglavlje 6
Michaela Livescu: M rog: A pragmatic marker in Romanian [M rog: Pra
gmatika oznaka u rumunjskome] (str. 86108)

438
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

Ovo poglavlje sadri dijakronijsku i sociolingvistiku analizu rumunjske

oznake ljubaznosti m rog (< rumunjskoga glagola a ruga < lat. rogo) molim
(vas, te). Autorica detaljno opisuje pragmatiki razvoj glagola m rog analizi
rajui primjere preuzete iz rumunjskih knjievnih tekstova 19. i 20. stoljea te
iz novinskih lanaka. Pragmatiki razvoj te oznake nadalje se moe pratiti kroz
nekoliko faza: prvo se upotrebljava kao oznaka ljubaznosti u molbama, nakon
ega postupno stjee razliite modalne funkcije ovisno o kontekstu te kona
no postaje privlaitelj pozornosti i verbalni tik. Iz funkcije ljubaznosti postu
pno se javljaju i druge funkcije, posebno one koje izraavaju poputanje (ubla
avajui prethodni iskaz ili rasvjetljavajui prethodnu tvrdnju) ili ublaavanje
(oznake formalnoga pristanka, oznake (pre)uzimanja prava na rije, oznake po
etka, oznaka zavretka, oznaka oklijevanja). Analiza konteksta u kojemu se
rabi te odgovarajuih funkcija pokazuje ne samo da je ta oznaka u rumunjsko
me jeziku postala polifunkcionalna i potpuno pragmatikalizirana, nego i da je
u jeziku prisutna ve due vrijeme (od 19. stoljea) s podjednakom uestalo
u u razliitim regionalnim varijetetima, iako se pokazuje da je ea u urba
nome govoru.

Poglavlje 7
Salvador Pons Bordera: Paths of grammaticalization in Spanish o sea [Pu
tovi gramatikalizacije o sea u panjolskome jeziku] (str. 109136)

U ovome se poglavlju analiziraju putovi gramatikalizacije panjolske dis

kursne oznake o sea to jest na temelju njezinih pojavnica u korpusu CREA
(Corpus de referencia del espaol actual). Pojava njezine reformulacijske vrije
dnosti najbolje se objanjava uz pomo pojma vieuzronosti. Vieuzronost
ukljuuje nekoliko imbenika koji su u radu detaljno objanjeni: promjene ra
stavne oznake na sintaktikoj i semantikoj razini, polifonija, diskursni anro
vi, postojanje ranije paradigme reformulacijskih oznaka te poloaj o sea u ree
nici. Autor smatra da je teorija diskursnih jedinica vana prilikom istraivanja
procesa gramatikalizacije. Sinkronijski opis pragmatikih funkcija reformula
cijske oznake o sea u suvremenome panjolskom integriran je s opisom njezi
na dijakronijskog razvoja iz ranijih razvojnih faza panjolskoga jezika. Podat
ci iz ranijih faza razvoja panjolskoga jezika upuuju na to da oznaka o sea nije
samo razvila funkcije preciznim redoslijedom: parafrazni reformulator < za
kljuna oznaka < neparafrazni reformulator < modalne vrijednosti, nego i da
ovaj model gramatikalizacije ovisi o razliitim diskursnim poloajima te odre
enim diskursnim jedinicama.

439
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

2. DIO: Adverbs as Discourse Markers [Prilozi kao diskursne oznake]

Drugi dio ove knjige bavi se diskursnim oznakama koje su nastale od prilo
ga, a otvara ga rasprava o razvoju latinskoga iam ve koja se protee na tri po
glavlja ( 8, 9 i 10) u razliitim romanskim jezicima.
Poglavlje 8
Maj-Britt Mosegaard Hansen: Cyclicity in semantic/pragmatic change: The
medieval particle ja between Latin iam and Modern French dj [Ciklinost se
mantike/pragmatike promjene: Srednjovjekovna estica ja izmeu latinskoga
iam i dj u suvremenome francuskom jeziku] (str. 139165)

Ovo poglavlje bavi se razvojem srednjovjekovne francuske estice ja od la

tinskoga priloga iam sada, ovoga trenutka prema dj koji se upotrebljava u
suvremenome francuskom jeziku. Kroz dijakronijsku analizu primjera preuze
tih iz elektronike baze podataka koja sadri tekstove napisane od 11. do 16.
stoljea, autorica naglaava njezinu polifunkcionalnost. Pritom je identificirala
jedanaest funkcija srednjovjekovne francuske estice ja. Meutim, raspon ovih
funkcija samo se djelomino preklapa s onima iz latinskoga etimolokog izvo
ra, odnosno s njezinim nasljednikom (dj) u suvremenome francuskom. Han
sen pretpostavlja da je osnovno temporalno znaenje estice ja, povijesno gle
dano, prethodilo drugim, prije svega vidskim i netemporalnim upotrebama. Na
kon to je prikazala pretpostavljene naine koritenja ja u srednjovjekovnome
francuskom, autorica navodi mogue razloge koji dovode do nestajanja ja u su
vremenome francuskom, odnosno njezino preivljavanje samo u smislu etimo
loke komponente nekih temporalno/vidskih priloga u suvremenome francu
skom jeziku (npr. dj ve i jamais (n)ikad). Autorica sugerira da je ja vje
rojatno nestala i zato to su je govornici percipirali kao odvie dvosmislenu i
nejasnu (str. 163). estice iam, ja i dj razvile su se iz vrlo slinoga temporal
nog/vidskog naina, ali svaka od njih razvija svoje vlastite diskursne funkcije
koje se ne podudaraju uvijek. Stoga autorica smatra da njihovi razvojni procesi
upuuju na postojanje unakrsnih jezinih ciklusa pragmatikalizacije.
Poglavlje 9
Chiara Fedriani i Emanuele Miola: French dj, Piedmontese Italian gi: A
case of contact-induced pragmaticalization [Dj u francuskome jeziku, gi u
pijemontskome talijanskom1: Sluaj pragmatikalizacije izazvane jezinim do
dirom] (str. 166189)
1
Autorica tu varijantu naziva pijemontski regionalni talijanski i oznaava ju kraticom
PRI. Budui da se taj varijetet analizira ravnopravno s ostala dva jezika, u nastavku radi lake di-
stinkcije govorimo o pijemontskome jeziku.

440
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

Autorice analiziraju sluaj pragmatikalizacije izazvane jezinim dodirima,

kojima su bili izloeni neki prilozi sa znaenjem ve, u pijemontskome tali
janskom, francuskome i nekim od susjednih jezinih varijeteta. Te funkcional
ne jedinice oznaavaju kao Erinnerungsfragepartikeln (EFP(n)), u doslovnome
znaenju upitne estice sjeanja. Na temelju razliitih izvornih priloga i nji
hovih znaenja, autorice prepoznaju tri glavne kategorije EFPn (iterativne, in
koativne i kumulativnu) koje se pojavljuju u europskim jezicima. Na temelju
arealnoga istraivanja autorice postavljaju svoju hipotezu o pragmatikim vrije
dnostima francuskoga dj i njegova pijemontskog srodnika gi, pri emu su
oba priloga proizila iz latinskoga (de) iam sa znaenjem ve. Na temelju po
vijesnih tekstualnih podataka i primjera iz suvremenih razgovornih varijete
ta, autorice su se fokusirale na razvoj gi ve kao EFP u pijemontskome i su
sjednim jezinim varijetetima. Pragmatika vrijednost koju je razvio gi u pi
jemontskome treba promatrati u odnosu na proces pragmatikalizacije izazva
ne jezinim kontaktom s francuskim jezikom (i neizravno s njemakim). Tako
er, autorice naglaavaju da je to mogue zato to su dj i gi skloni preuzi
manju vie funkcija, to ih ini izvrsnim kandidatima da prou kroz viestruki
proces pragmatikalizacije. Nadalje, autorice raspravljaju i o pragmatikalizaciji
dj i gi te drugih EFPn u svjetlu Lehmannovih (2002) tradicionalnih parame
tara gramatikalizacije, naglaavajui njihovu nedostatnost pri opisivanju obra
zaca pragmatikoga razvoja ovakvih jezinih elemenata.

Poglavlje 10
Mario Squartini: The pragmaticalization of already in Romance: From
discourse grammar to illocution [Pragmatikalizacija ve u romanskim jezici
ma: Od diskursne gramatike do ilokucije] (str. 190210)

U ovome radu usporeuju se diskursivne funkcije francuskoga temporal

no-vidnog priloga dj s njegovim srodnim oblikom gi u regionalnome je
zinom varijetetu sjeverozapadnoga talijanskog (pijemontskome talijanskom).
I dj i gi proizili su iz latinskoga (de) iam ve. Koristei se uglavnom po
datcima prikupljenim iz internetskih izvora, autor upuuje na to da se, unato
povrinskim slinostima, pragmatike uloge francuskoga dj i sjeverozapad
noga talijanskog gi izrazito razlikuju. Sinkronijska usporedba izmeu francu
skoga dj i gi u pijemontskome se dijakronijski ponovno procjenjuje kroz su
protstavljanje njihovih pragmatikih funkcija, posebno u odnosu na protok in
formacija te njihovu upotrebu u funkciji oznaka provjere u izravnim pitanjima.
Autor zakljuuje da se glavna funkcionalna kategorija sjeverozapadnoga tali
janskog gi odnosi na njegovu ulogu oznake pokazatelja stanja informacije,

441
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

dok je raspon upotrebe francuskoga dj unaprijed odreen njegovom ulogom

ilokucijskoga modifikatora razliitih govornih inova. Te se funkcionalne ne
podudarnosti tumae iz dijakronijske perspektive kao pokazatelji razliitih faza
istoga pragmatikalizacijskog puta, to upuuje na postupni razvoj od diskursne
gramatike do pragmatike.

Poglavlje 11
Ana Cristina Macrio Lopes: Alis: A contribution to the study of a Portu-
guese discourse marker [Alis: Doprinos prouavanju portugalske diskursne
oznake] (str. 211221)

U ovome se poglavlju razmatra dijakronijski razvoj portugalske diskursne

oznake alis. Ona je nastala od latinskoga priloga alias u znaenju drugi put,
jo jedan trenutak. Upuujui na njegovu polifunkcionalnost kroz povijest,
autorica propituje tradicionalni pogled na jednosmjerni razvojni put diskurs
nih oznaka: od prijedlonoga ili sadrajnoga do tekstualnoga ili proceduralno
ga znaenja. Dijakronijska analiza pokazuje da alis ima niz razliitih funkci
ja, odnosno da kodira razliita znaenja u razliitim periodima razvoja portu
galskoga jezika: prilog naina, konektor reformulacije/ispravljanja, konektor
negativnih pretpostavki, oznaka komentara. Neke su se od njezinih prijanjih
funkcija u suvremenome portugalskom jeziku izgubile (alis kao prilog nai
na i alis kao diskursni konektor koji oznaava negativno stanje), dok su samo
dvije funkcije diskursne oznake alis potvrene u suvremenome europskome
portugalskom: digresivan komentar i oznaka ispravljanja. Budui da su pro
ceduralna i pragmatika znaenja bila prisutna i u najstarijim pojavljivanjima
alis, autorica propituje postavke o razvoju diskursnih oznaka od sadrajnoga
prema proceduralnome znaenju unutar teorijskoga okvira gramatikalizacije,
odnosno smatra da bi se trebale preispitati pretpostavke njihova horizontalnog,
postupnog i jednosmjernog razvoja.

Poglavlje 12
Mihaela Popescu: Romanian atunci and French alors: Functional and dis-
course properties [Rumunjski atunci i francuski alors: Funkcionalne i diskur
sne znaajke] (str. 222236)

U ovome se poglavlju s diskursno-pragmatikoga stajalita analiziraju su

vremeni rumunjski prilog atunci onda, zatim (< latinskoga izraza *ad-tunc-
ce u tome trenutku) i njegov korespondent u francuskome jeziku, prilog alors
(< latinskoga illa hora u to doba). Sinkronijska i kontrastivna analiza poka

442
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

zuje da se oba jezina elementa esto upotrebljavaju u argumentacijskim struk

turama, gdje obavljaju razliite pragmatike funkcije vezane uz strukturiranje
diskursa. to se tie njihovih pragmatikih funkcija oznaka na izvandiskursnoj
razini, one obino slue kao oznake za otvaranje ili zatvaranje odreene teme
s razliitim dodanim vrijednostima (fatike oznake, prezentacijske oznake, fo
kalizatori oznake koje slue za usredotoavanje pozornosti, oznake koje slu
e za zadravanje prava na rije). Autorica zakljuuje da se, osim odreenoga
stupnja funkcionalne ekvivalencije, ini kako je francuski alors u razgovorno
me suvremenome francuskom jeziku priskrbio vii stupanj polifunkcionalnosti.
Rumunjski atunci manje je pragmatiki oznaen nego francuski alors u raspo
nu argumentativne funkcije, posebno u okviru svojih metatekstualnih vrijedno
sti. Uz to to ima vei broj pragmatikih uloga, ini se da francuski alors ima i
slobodniju poziciju unutar iskaza, dok rumunjski atunci tei inicijalnomu po
etnom poloaju. Anaforiko temporalno znaenje vodi do viestrukih pragma
tikih vrijednosti kao rezultat radijalnoga razvoja.

Poglavlje 13
Corinne Rossari: How does a concessive value emerge? [Kako se javlja po
godbena vrijednost?] (str. 237260)

U ovome se poglavlju analiziraju francuske prilone oznake s pogodbe

nom vrijednou: certes sigurno, en effet, effectivement zapravo, daccord
u redu, i soit odobreno, neka bude tako, a s ciljem da se objasni pogodbe
na, pragmatika vrijednost koja proizlazi iz njihova semantikog znaenja. Kao
pogodbene oznake one mogu imati funkciju pragmatike oznake koja odreuje
diskursni odnos protuargumentacije i interakcijske diskursne oznake koja upu
uje na prethodni diskurs. One mogu izraziti slaganje u dijalozima te pogodbu
u monolokome kontekstu. Iako su meusobno zamjenjive u mnogim razlii
tim kontekstima, ipak se razlikuju s obzirom na nain na koji reagiraju na sta
nje informacija izraeno kroz iskaz primatelja informacije te s obzirom na ra
zinu iskaza na koju reagiraju. Sinkronijska perspektiva na ovaj je nain inte
grirana s dijakronijskim podatcima kako bi se protumaila pojava pogodbene
vrijednosti. Klju je objanjenja ovoga razvojnog procesa da diskursne oznake
stjeu pragmatiku funkciju poveanjem razine subjektivnosti. Analiza takoer
upuuje na to da na jezinu promjenu mogu utjecati i ire izvanjezine pojave
poput stilskih navika, posebno ako promatramo primjere ukraavanja diskur
sa s dijalokim znaajkama, kroz dijaloke oznake u monolokim kontekstima
(soit) ili kroz dodavanje dijalokih znaajki monolokim oznakama (certes).

443
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

Zakljuak
Piera Molinelli: The development of functional roles and Romance lan-
guages: Processes and patterns [Razvoj funkcionalnih uloga i romanskih jezi
ka: Procesi i modeli] (str. 261271)
U zakljunome poglavlju, Piera Molinelli, jedna od urednica ovoga izdanja,
nudi osvrt na glavne teme obraene u ovome izdanju, saimajui istovremeno
i najvanije spoznaje iz radova koji su o ovoj temi napisani prethodno. Studije,
koje su ovdje okupljene, propituju razvojne puteve i trenutano stanje diskur
snih i pragmatinih oznaka u romanskim jezicima sluei se pritom razliitim
znanstvenim pristupima te slijedei razliite metode istraivanja. Cilj je ovo
ga izdanja bilo raspraviti relevantne posljedice koje proizlaze iz analize pro
cesa (mehanike), svojstava i modela (mehanizama) koji dovode funkcionalnih
pragmatikih promjena u genealoki srodnim jezicima (str. 261), stoga se pra
gmatiki ciklusi, mehanika te mehanizmi jezinih promjena nalaze u sreditu
pozornosti. Razmatrane su tri razliite skupine tema: (a) sinkronijski opis funk
cionalnih oznaka, njihove prirode i svojstava, (b) uloga dijakronijskoga razvoja
u tumaenju multifunkcionalne prirode razliitih oznaka, te (c) odnos izmeu
dijakronijskoga razvoja i njihovih sinkronijskih funkcija. Autorica u zakljuku
istie i neke nove spoznaje koje ovo izdanje unosi u znanstvene rasprave.

EVALUACIJA
Izbor je studija, prije svega, rezultat radova i izlaganja na konferenciji Se-
gnali discorsivi tra latino e lingue romanze odranoj u Bergamu 2011. godine,
gdje su brojni znanstvenici iz razliitih zemalja iznijeli rezultate svojih istra
ivanja u ovome polju. Nadalje, valja naglasiti da ovaj izbor odraava i ope
prihvaeni stav o povezanosti dijakronijskoga razvoja i sinkronijskoga ishoda
ovih funkcionalnih elemenata u romanskim jezicima, koji je zastupljen u ve
likome broju odabranih studija. Primijenjeni su razliiti znanstveni pristupi u
svrhu utvrivanja skupina funkcionalnih i njihovih leksikih izvora, odnosno
analiziranja i zakljuivanja o razvoju diskursnih i pragmatikih oznaka, nagla
avajui pritom podudarnosti koje su, s kontrastivnoga stajalita, primijeene u
genealoki srodnim jezicima.
Svako pojedino poglavlje predstavlja studiju sluaja iz razliitih romanskih
jezika i bavi se nizom tema kao to su pragmatika polifunkcionalnost pro
matranih oznaka, utvrivanje modela njihova dijakronijskog razvoja te opis
njihovih morfosintaktikih svojstava. Nekoliko autora slijedi dijakronijski
(i kontrastivni) razvojni put pragmatikih funkcija razliitih oznaka u genealo
ki srodnim jezicima ( 5 i 9). Neki od njih koriste se sinkronijskim (i kontra

444
 Prikazi i osvrti
Rasprave 41/2 (2015.), str. 425461

stivnim) pristupom ( 3 i 4), dok drugi kombiniraju oba pristupa. ( 7 i 8).

No unato tomu, svi oni istiu vezu izmeu njihovih razvojnih putova, funkcija
koje se obavljaju na diskursnoj i interakcijskoj razini te morfosintaktikih svoj
stava izvornih leksema. Vano je naglasiti i da radovi zastupljeni u ovome iz
danju omoguavaju primjenu pragmatikoga gledita na jezine fenomene koji
se obino promatraju i objanjavaju samo na morfosintaktikoj razini. Redefi
niranjem pojmova i procesa na temelju formalnih osobitosti i slinosti u razvo
ju razliitih izvora (glagola i priloga), ovo izdanje takoer doprinosi odreiva
nju i identificiranju razliitih funkcionalnih oznaka. Vaan je doprinos postav
ljanje jasne razlike (to je istaknuto i u samome naslovu knjige) izmeu diskurs
nih oznaka i pragmatikih oznaka koje se obino u literaturi rabe kao sinonimi.
Funkcije oznaka grupirane su oko tri glavne makrofunkcije: tekstualna kohezi
ja i koherencija, drutvena kohezija i osobni stav govornika ( 2), kako bi se po
kazalo kako klasifikacija ovisi o posebnim funkcijama koje spomenute oznake
obavljaju. Na ovaj se nain prvi termin (diskursna oznaka) odnosi na struktu
ru diskursa i omoguava tekstualnu koheziju i koherenciju, a potonji (pragma
tika oznaka) ima unutarnju, osobnu vrijednost i slui interaktivnim ciljevima.
Meutim, postoje i neke proturjenosti koje se ne bi trebale zaobii. Vie
se tema u nekoliko radova preklapa (npr. gramatikalizacija i/ili pragmatikali
zacija) pa bi koritenje unakrsnih referencija doprinijelo boljemu povezivanju
meu radovima i veoj homogenizaciji cijeloga izdanja. Preispitivanje procesa
gramatikalizacije ( 11) ini se pomalo zalihosno, posebno ako se u obzir uzme
teite ovoga izdanja razvoj funkcionalnih oznaka, i injenica da se o pojmo
vima gramatikalizacija i pragmatikalizacija nairoko raspravljalo u prethod
nim studijama, kao i u uvodnome poglavlju. Nadalje, potkrala su se i dva razli
ita podatka o istome lanku: Hansen (2000) u popisu literature, dok se u samo
me radu autor poziva na Hansen (2002) ( 10).
Najvaniji je doprinos ove knjige potraga za holistikim pristupom s po
mou kojega bi se analizirale diskursne i pragmatike oznake, koristei se i di
jakronijskim i sinkronijskim pristupom unutar grupe genealoki srodnih jezika.
Uz to, injenica da su zakljuci proizili iz (unakrsnih) dijakronijskih istraiva
nja i sinkronijskih opisa posluili za objanjenja nastanka ovih jezinih feno
mena u razliitim jezicima, ovaj bi se model mogao primijeniti na slina istrai
vanja o funkcionalnim oznakama i u drugim genealoki srodnim jezinim gru
pama (npr. slavenskim jezicima).
Skraena verzija ovog prikaza prvotno je objavljena na engleskome jeziku
na internetskoj stranici Linguist List:
http://linguistlist.org/issues/26/26-3050.html
Magdalena Nigoevi i Helena Buri

445