The Prophet, Kahlil Gibran,

Heinemann, London, 1974.

Izdava Grafiki zavod Hrvatske
Izdavaka djelatnost Zagreb,
Frankopanska 26
Prijevod i pogovor Marko Gri
GZH 1985.

Halil Dubran
Prorok
etvrto popravljeno i
dopunjeno izdanje

Almustafa, izabrani i
ljubljeni, koji bijae osvit vlastitoga
dana, dvanaest godina u gradu
Orfaleseu ekae brod koji je trebalo
da se vrati i da ga odnese natrag na
rodni mu otok.

I dvanaeste godine,
sedmoga dana jelula, mjeseca etve,
on se uspne na brijeg izvan gradskih
zidina i pogleda na more; i spazi svoj
brod gdje plovi kroz maglu.

Tada se dveri njegova srca

naglo otvorie, i njegova radost
poletje daleko nad more. On sklopi
oi i pomoli se u tiini due.

Ali, kad sie s brijega,

obuze ga tuga, i pomisli u srcu:
Kako da odem u miru i bez
alosti?
 Ne, ak ni bez rane u duhu
neu napustiti ovaj grad.
Dugi bijahu dani bola koje
provedoh meu njegovim zidinama, i
duge bijahu samotnike noi; a tko se
moe rastati sa svojim bolom i sa
svojom samoom bez aljenja?
Previe sam estica duha
razasuo po ovim u1icama, i odve je
djece moje enje to idu gola meu
ovim brdima, i ne mogu otii od njih
bez tegobe i bola.
Ne svlaim ja danas odjeu
nego kou odirem vlastitim rukama.
Niti misao ja ostavljam za
sobom nego srce ovrslo od gladi i
ei.
Ipak, ne mogu vie
oklijevati.
More, koje sve zove k sebi,
zove i mene, i moram zaploviti.
Jer ostati, iako sati teku u
noi, znai smrznuti se, a ledac se
prometnuti, ukalupiti se.
Rado bih ponio sve to je
ovdje. Ali kako u?
Glas ne moe ponijeti jezika
ni usana to mu krila dadoe. Sam
mora nebo traiti.
A sam, i bez gnijezda
svoga, orao e sunce preletjeti.
 I kad stie na podnoje
brijega, opet se okrenu moru, i ugleda
brod gdje se primie luci, a na pramcu
mornare, zemljake svoje.

A dua mu zavapi za njima,

i on ree:
Sinovi drevne moje majke,
koji jaete na plimama,
Koliko li ste samo brodili u
mojim snima! I sad uploviste u moju
budnost, koja je moj dublji san.
Spreman sam poi, i moja
iva elja, pripravnih jedara, eka
vjetar.
Samo u jo jednom
udahnuti ovaj mirni zrak, samo u jo
jednom zaljubljeni pogled baciti
unatrag,
I onda u stati meu vas,
pomorac meu pomorce.
A ti, golemo more, usnula
mati,
Koja si jedini smiraj i
sloboda rijeci i potoku,
Samo e jo jednom potok
zaviti, samo e jo jednom zauboriti
na ovoj istini,
A onda u ti doi, kao
beskrajna kap beskrajnom oceanu.
 I dok je iao, ugleda
izdaleka mukarce i ene gdje
naputaju polja i vinograde i hite
gradskim dverima.

I zau njihove glasove gdje

zazivlju njegovo ime, i gdje se
dovikuju od jedne do druge njive,
govorei jedni drugima da dolazi
njegov brod.

A on ree u sebi:

Hoe li dan rastanka biti i

dan sastanka?
I hoe li se rei da moja
veer bijae uistinu moja zora?
I to u dati onome tko
ostavi plug u pola brazde, ili onom
tko zustavi kolo tijeska?
Hoe li srce moje postati
voka oteala od ploda koji mogu
skupiti i dati im?
I hoe li moje enje potei
poput vrela da mogu naliti njihove
krage?
Jesam li ja harfa koju ruka
Svemoguega moe dotai, ili frula da
dah njegov moe proi kroza me?
Tragalac sam za tiinom, i
kakvo sam blago naao u tiini da bih
ga mogao razdati s povjerenjem?
Ako je ovo dan moje
jematve, u kakve sam njive sjeme
usijao i u kakvim dolima
zaboravljenim?
Ako je ovo odista dan kad
podiem svoju svjetiljku, nije moj
plamen koji e u njoj planuti,
Prazan i mraan dii u
svjetiljku,
A uvar noi napunit e je
uljem, i on e je, takoer, upaliti.

To on rijeima kaza. Ali je

mnogota u srcu njegovu ostalo
neizreeno. Jer, on sam ne mogae
izrei svoju dublju tajnu.

A kad ue u grad, sav mu

narod poe u susret, i oni ga zazivahu
kao da u jedan glas govore.

A stariji u gradu istupie i

rekoe:
Ne odlazi jo od nas.
Bio si podne u naem
sumraku, a mladost tvoja davae nam
snove da ih sanjamo.
Ti nisi tuinac meu nama,
ni gost, nego sin na i na pravi
ljubljeni.
Neka ve ne pate nae oi
gledajui za tvojim licem.

A sveenici i sveenice
rekoe mu:
Neka nas sad ne razdvoje
valovi morski, i neka godine koje
provede meu nama postanu
uspomena.
Meu nama si iao kao duh,
i sjena tvoja bila je svjetlost na naim
licima.
Mnogo smo te ljubili. Ali,
neizreciva bijae naa ljubav, i
koprenama bijae zastrta.
A sada glasno za tobom
vapije i stat e preda te otkrivena.
I oduvijek je bilo da ljubav
ne zna dubine svoje dok ne doe as
rastanka.

I drugi dolaahu usrdno ga

molei. Ali im on nita ne odvrati.
Samo pognu glavu; a oni koji stajahu
blie ugledae mu suze gdje se liju na
grudi.

I on i narod krenue k
velikom trgu pred hramom.
 A iz svetita izie ena kojoj
ime bijae Almitra. A bila je vidovita.

I on gledae u nju sa sve veom

njenou, jer ga je ona prva potraila
i povjerovala mu jo dok je bio samo
jedan dan u gradu.

I ona ga pozdravi govorei:

Proroe Boji, koji traga za krajnjim,
dugo si traio udaljenosti svojega
broda.
A sad je tvoj brod doplovio, i ti
svakako mora ii.
Duboka je tvoja udnja za zemljom
tvojih uspomena i za boravitem
tvojih viih enja, a naa te ljubav
nee sputavati ni nae potrebe
zadravati.
Nego te molimo da nam sada, kad nas
ostavlja, progovori i da nam dade
od svoje istine.
A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a
ona svojoj djeci, i tako se nee zatrti.
U svojoj si samoi bdio s naim
danima, i u svojoj si budnosti sluao
na pla i smijeh dok smo spavali.
Sada nas, dakle, razotkrij pred nama
samima, i reci nam sve to ti se
pokazalo od onoga to je izmeu ro-
enja i smrti.

A on odgovori:
Orfaleani, o emu ja mogu govoriti
osim o onome to se i sad mie u
vaim duama?

Tada ree Almitra: Govori nam o

Ljubavi.

A on podie glavu i pogleda na ljude,

i muk zavlada meu njima. I snanim
glasom ree:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte
joj se,
Premda vas ma skriven u njezinim
perima moe raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas moe razdrmati
vae snove kao to sjeverac pustoi
perivoj.
Jer, kao to vas ljubav kruni, tako e
vas i razapeti. Jer, koliko vam pomae
da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao to se uspinje na vau visinu i
draga vam najnjenije grane to dru
na suncu,
Tako e vam sii u korijenje i protresti
ih dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova ita ona vas u se
skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vae
oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas mee na svoj sveti oganj,
da postanete sveti kruh za Boji sveti
pir.
Sve e vam ovo ljubav uiniti kako
biste doznali tajne svojega srca i da
biste po tome znanju postali komadi
srca samoga ivota.
Ali, ako u svojem strahu budete traili
samo ljubavni mir i ljubavni uitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju
svoju i da odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godinjih doba, gdje ete
se smijati, ali ne punim smijehom, i
gdje ete plakati, ali ne svim svojim
suzama,
Ljubav ne daje nita osim sebe i ne
uzima nita osim sebe.
Ljubav nema nita niti se ona moe
imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad ljubite, ne valja da kaete: Bog
mi je u srcu, nego radije: Ja sam u
Bojem srcu.
I ne mislite da moete upravljati
putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste
vrijedni toga, upravlja vaim putem.
Ljubav ne ezne ni za im drugim do
za tim da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati
elja, neka vam ovo budu elje:
Rastopiti se i biti poput uborna
potoka koji pjeva svoju pjesmu noi.
Upoznati bol od prevelike njenosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem
ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i
zahvaliti za jo jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati
ljubavni zanos;
Vratiti se s veeri kui sa zahvalnou;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno
u srcu i s pjesmom zahvalnicom na
usnama.

Tada Almitra opet progovori i ree: A

to o enidbi veli, Uitelju?

A on odvrati govorei:
Rodiste se zajedno i uvijek ete biti
zajedno. Bit ete zajedno i onda kad
bijela krila smrti razmetnu vae dane.
Da, bit ete zajedno ak i u tihom
Bojem pamenju.
Ali, neka bude prostora u vaem
zajednitvu.
Neka nebeski vjetrovi pleu meu
vama.
Ljubite jedno drugo, ali ne pravite
spone od ljubavi:
Neka radije bude uzburkano more
meu obalama vaih dua.
Lijevajte au jedno drugome, ali ne
pijte iz iste ae.
Dajte jedno drugome od svoga kruha,
ali ne jedite od iste krike.
Pjevajte i pleite zajedno i radujte se,
ali neka svako od vas uzmogne biti i
samo,
Kao to su ice na lutnji same, premda
odzvanjaju istom glazbom.
Podajte svoja srca, ali ne jedno
drugom u posjed.
Jer samo ruka ivota moe obuhvatiti
vaa srca.
I stojte zajedno, ali ne preblizu;
Jer, stupovi hramski stoje odvojeno,
A hrast i empres ne rastu u sjeni
jedan drugome.

A ena koja stajae s edom na prsima

ree: Govori nam o Djeci.

I on ree:
Vaa djeca nisu vaa djeca.
Ona su sinovi i keri enje ivota za
samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju
vama.
Moete im dati svoju ljubav, ali ne i
svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Moete okuiti njihova tijela, ali ne
njihove due,
Jer, njihove due borave u kui od
sutra, koju vi ne moete posjetiti, ak
ni u svojim snima.
Moete se upinjati da budete kao oni,
ali ne traite od njih da budu poput
vas.
Jer, ivot ne ide unatrag niti ostaje na
prekjuer.
Vi ste lukovi s kojih su vaa djeca
odapeta kao ive strijele.
Strijelac vidi metu na putu
beskonanosti, i On vas napinje
svojom snagom da bi njegove strijele
poletjele brzo i daleko.
Neka vaa napetost u Strijelevoj ruci
bude za sreu;
Jer, kao to On ljubi strijelu koja leti,
isto tako ljubi i luk koji miruje.

Tada ree bogata: Govori nam o

Davanju.

A on odvrati:
Dajete samo mrviak ako dajete od
bogatstva svoga.
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer to je vae bogatstvo nego stvari
koje uvate i pazite iz straha da vam
sutra ne zatrebaju?
A sutra, to e sutra donijeti
preopreznome psu koji zakopava
kosti u neutrtu pijesku dok
hodoasnike prati do svetoga grada?
I to je strah od nude nego nuda
sama? Nije li e, koje se straite dok
vam se izvor prelijeva, neutaiva?
Ima ih koji daju mrviak od mnogoga
to imaju - i daju to da bi ih drugi
prepoznali, i njihova skrivena elja
obezvreuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici ivota i dareljivosti
ivota, i njihova krinja nikad nije
prazna.
Ima ih koji daju s radou, i ta je
radost njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol
njihovo krtenje.
Ima ih koji daju ne upoznavi boli
davanja, niti trae radosti, niti daju
opominjui se vrline;
Oni daju kao to u dolini mra iri
miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na
njihove se oi smijei na zemlju.
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje
dati nezamoljen, razumijevanjem;
I ovjeku iroke ruke vea je radost
nai onoga tko e primiti nego samo
davanje.
A ima li ita to ete zadrati?
Sve to imate jednog e se dana
razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja
pripadne vama, a ne vaim
batinicima.

********************************************
********************************************
****
esto kaete: Dao bih, ali samo
potrebitima.
Ali, voke u vaem vonjaku ne kau
tako, ni stada na vaem panjaku.
Daju da bi mogli ivjeti, jer zadravati
znai propadati.
Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje
dane i noi, vrijedan je svega to vi
imate.
I onaj koji je zasluio da pije iz oceana
ivota zasluuje da napuni au i iz
vaega potoia.
I koja zasIuga moe biti vea od one
to lei u hrabrosti i povjerenju,
dapae u milosru, primanja?
I tko ste vi da bi ljudi morali razderati
svoje grudi i razgolititi svoj ponos da
biste vi mogli vidjeti njihovu
vrijednost ogoljelu i njihov ponos
postien?
Prvo gledajte da sami zasluite da
budete davaoci, i orue davanja.
Jer, odista, ivot daje ivotu - dok ste
vi, koji se smatrate davaocima, samo
svjedoci.
********************************************
********************************************
****
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci --
ne prihvaajte nikakva tereta
zahvalnosti, da ne biste podjarmili
sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem
na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previe se sjeati svojega duga jest
sumnjati u plemenitost onoga koji ima
prostodunu zemlju za majku, i Boga
za oca.

Onda starac, krmar, ree: Govori

nam o Iu i Piu:

A on ree:
O kad biste mogli ivjeti o miomirisu
zemlje i poput biljke na zraku da vas
krijepi svjetlost.
Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i
otkidati mladune od majina mlijeka
da biste utaili e, neka to bude in
tovanja,
I neka va stol bude rtvenik na kojem
se rtvuju ista i nevina stvorenja
ume i livade za neto to je istije i
jo nevinije u ovjeku.
Kad ubijate ivine, recite mu u srcu:
Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i
ja u biti pojeden.
Jer, zakon koji tebe preputa mojoj
ruci i mene e prepustiti jaoj ruci.
Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani
nebesko drvo.

********************************************
********************************************
****

I kad jabuku zagrizete, recite joj u

srcu:
Tvoje e sjeme ivjeti u mojem tijelu,
I pupoljci tvojega sutra raspupat e se
u mojem srcu,
I miomiris tvoj bit e moj dah,
I zajedno emo se radovati kroza sva
godinja doba.
A na jesen, kad trgate groe u
vinogradu za tijesak, recite u srcu:
I ja sam vinograd, i moji e plodovi
biti pobrani za tijesak,
I poput mladoga vina drat e me u
vjenim posudama.
A zimi, kad vina pijete, neka vam u
srcu bude pjesma uza svaku au;
I neka u pjesmi bude spomen na
jesenske dane, i na vinograd, i na
tijesak.

Onda ora ree: Govori nam o Radu.

A on odvrati govorei:
Radite da biste ili ukorak sa
zemljom i duom zemljinom.
Razlijeniti se znai otuiti se od
godinjih doba, izii iz ophodnje
ivota koji stupa velianstveno i s
ponosnom poniznou put vjenosti.
Kad radite, vi ste frula kroz ije se srce
apat sati preobraa u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i
nijema, kad sve drugo jednoglasno
pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad
prokletstvo, a trud nesrea.
Ali ja vam kaem da vi, radei,
ispunjate dio zemljina najdaljega sna,
koji vam je odreen kad je san taj bio
roen,
I drei se posla, istinski ljubite ivot,
A ljubiti ivot u radu znai biti prisan
s najskrovitijom tajnom ivota.
Ali ako, u boli svojoj, roenje
nesreom nazivate, a uzdravanje
tijela prokletstvom koje vam je na elu
ispisano, onda ja odgovaram da samo
znoj s ela vaega moe sprati ono to
na njemu pie.
Takoer vam govorahu da je ivot
mrak, a vi, u svojem umoru,
ponavljate ono to vam rekoe
umorni,
I ja kaem da je ivot mrak, osim kad
postoji ar,
A svaki je ar slijep, osim kad postoji
znanje. A svako je znanje uzaludno,
osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema
ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se
spajate, i s drugim, i s Bogom.

********************************************
********************************************
****

A to je to raditi s ljubavlju?
To znai tkati ruho od vlakana iz
svoga srca, kao da vae ljubljeno treba
da nosi to ruho.
To znai graditi kuu s dragou, kao
da vae Ijubljeno treba da boravi u toj
kui.
To znai sijati sjeme s njenou i
dizati ljetinu s radou, kao da e vae
ljubljeno jesti plodove.
To znai ispuniti sve to tvorite
dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi
stoje oko vas i motre.
esto sam uo gdje velite, kao da u
snu govorite: Tko radi u mramoru, i
tko otkriva oblik vlastite due u
stijeni, plemenitiji je od onoga tko
plui zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno
metnuo u obliju ovjeem, vie je od
onoga tko pravi sandale za noge.
Ali, ja kaem; ne u snu nego u punoj
budnosti podneva, da vjetar ne govori
slae divovskome hrau nego
najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra
pretvara u pjesmu to ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne moete raditi s ljubavlju,
nego samo s gaenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska
vrata i da prosite milostinju od onih
to s radou rade.
Jer, ako kruh peete ravnoduno,
peete gori kruh, koji toli samo pola
ovjeje gladi.
Ako mrzite maenje groa, iz vaeg
e masta otei otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anela, ako ne
volite pjevanja, vi zaipate ljudske ui
na glasove dana i glasove noi.

Potom jedna ena ree: Govori nam o

Radosti i alosti.

A on odvrati:
Vaa je radost vaa raskrinkana alost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh
izvire esto je bilo puno vaih suza.
A kako, dakle, to moe biti?
to alost vie raskopa vae bie, to u
nj moe vie radosti stati.
Nije li krag u kojem vino drite bio
peen u grnarevoj pei?
I nije li frula koja vam duh blai puko
drvo koje izbuie noevi?
Kad ste radosni, zavirite duboko u
svoje srce i otkrit ete da vam je
radost dalo ono to vam je dalo i
alost. Kad ste alosni, opet zavirite u
svoje srce, i vidjet ete da odista
plaete za onim to je bila vaa radost.
Neki od vas vele: Radost je vea od
alosti, a drugi kau: Ne, alost je
vea.
A ja vam kaem da su nerazdvojne.
Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi
sama za stolom, zapamtite da vam je
druga zaspala na postelji.
Odista ste objeeni poput zdjelica
vage izmeu svoje alosti i svoje
radosti.
Samo kad ste prazni, smireni ste i
uravnoteeni.
Kad vas rizniar uzima da bi izmjerio
svoje zlato i srebro, vaa radost ili
vaa alost svakako se mora dizati ili
sputati.

Tada jedan zidar stupi i ree: Govori

nam o Kuama.

A on odvrati i ree:
Sagradite od svojih matarija sjenicu u
pustinji radije nego da gradite kuu
meu gradskim zidinama. Jer, kao to
se vi kui vraate o sumraku, tako se
vraa lutalac u vama, vjeno dalek i
samotan. Vaa je kua vae vee tijelo.
Die se na suncu i spava u tiini noi;
i nije bez snova. Zar vaa kua ne
sanja? I, sanjajui, zar ne ostavlja grad
radi luga i breuljka?
O kad bih mogao skupiti vae true u
ruku i, poput sijaa, pobacati ih u
umu i na livadu.

O kad bi doline bile vae ulice, a

zelene staze vai putovi, kako biste
jedni druge mogli traiti kroz vino-
grade, i dolaziti s miomirisom zemlje
u odjei svojoj.
Ali, jo nije vrijeme tome.
U svojem strahu preci vai skupie
vas preblizu jedne uz druge. I strah taj
potrajat e malo due. I malo e dulje
bedemi gradski razdvajati vaa
ognjita od vaih polja.
I kaite mi, Orfaleani, to imate u
ovim kuama? I to li to uvate iza
uvrenih vrata?
Imate li mira, spokojnoga ara koji
otkriva vau snagu?
Imate li uspomena, blistavih
slavoluka to nadsvouju vrhunce
duha?
Imate li ljepotu, koja odvodi srce od
stvari nainjenih od drveta i kamena
na svetu planinu?
Recite mi, ima li toga u vaim
kuama?
Ili imate samo udobnost, i udnju za
udobnou, tim potajnim stvorom koji
u kuu ulazi kao gost, potom biva
neprijatelj i, napokon, gazda?
Da, a onda postaje i krotitelj, i, s
kukom i kandijom, u lutke pretvara
vae vie udnje.
Iako su mu svilene ruke, srce mu je od
eljeza. Uljuljkuje vas u san samo da
bi vam uz postelju stajao i rugao se
dostojanstvu tijela.
On se izruguje vaim vrstim
namislima i stavlja ih u iak poput
krhkih posuda.
Odista, udnja za udobnou ubija
strast due, a onda ide, cerei se, u
sprovodu.
Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u
miru, ne dajte da budete ni ulovljeni
ni ukroeni.
Vaa kua neka ne bude sidro nego
jedro. Neka ne bode ljeskava koica
to prekriva ranu nego kapak koji
uva oko.
Ne treba da smotavate krila da biste
mogli proi kroz vrata, niti da
sputate glave da ne udarite u strop,
niti da se bojite disati da zidovi ne bi
popucali i pali.
Ne treba da boravite u grobovima
koje mrtvi napravie za ive.
Pa bila od krasote i od sjaja, kua vaa
neka ne uva vau tajnu niti titi vau
enju.
Radi onoga to je bezdano u vaim
boravitima, u nebeskom dvorcu,
kojem su dveri jutarnja magla i kojem
su prozori pjesme i tiine none.

I tkalac ree: Govori nam o Odjei.

A on odgovori:
Vaa odjea krije mnogo od vae
ljepote, iako ne skriva ono to nije
lijepo.
I premda u ruhu traite slobodu svoje
osobnosti, u njemu moete nai oklop
i lanac.
O kad biste mogli susretati sunce i
vjetar sa vie svoje koe, a sa manje
odjee.
Jer, dah je ivota u sunanom sjaju i
ruka ivota u vjetru.
Neki od vas vele: Sjeverac je odatkao
ruho koje nosimo.
A ja velim: Da, to jest bio sjeverac,
Ali sram je bio krosna njegova, a
mlitavost miica njegova nit.
A kad je posao dovrio, smijao se u
umi.
Ne zaboravite da je ednost zarad
zatite od neistih oiju.
A kad neistih vie ne bude, to e biti
ednost nego okov i prljavtina due?
I ne zaboravite da zemlja uiva u
tome da uti vae bose noge i da
vjetar ezne da se poigra vaom
kosom.

A trgovac ree: Govori nam o Kupnji

i Prodaji.

A on odvrati i ree:
Za vas zemlja raa plodove, i neete
oskudijevati ako samo znate kako da
ruke napunite,
U izmjeni darova zemljinih nai ete
obilje i biti zadovoljni.
Ipak, sve dok izmjene ne bude u
ljubavi i ugodnoj pravinosti, ona e
neke voditi oblapornosti, a druge
gladovanju.
Kad na sajmu, vi trudbenici mora,
polja i vinograda, sretnete tkalce,
grnare i skupljae mirodija
Zazovite tada gospodara duha zemlje,
da doe posred vas i da posveti vage i
raun koji odmjerava vrijednost
vrijednou,
I ne trpite da praznoruki sudjeluju u
vaim poslovima, koji bi za va trud
prodali svoje rijei.
Takvima recite:
Doite s nama u polje, ili otiite s
naom braom na more i mreu
bacajte;
Jer zemlja i more i vama e biti
dobrostivi kao to bijahu nama.
I ako vam dou pjevai, plesai i
frulai, i od njihovih darova kupite.
Jer, i oni su skupljai plodova i
miomirisa, a ono to donose, iako
nainjeno od snova, odjea je i hrana
vaoj dui.
I prije negoli odete sa sajma, pazite da
nitko ne otie praznoruk.
Jer, duh gospodar zemlje nee mirno
spavati na vjetru dok ne budu
zadovoljene potrebe i posljednjega
meu vama.

A onda jedan od sudaca gradskih

istupi i ree: Govori nam o Zloinu i
Kazni.

A on odvrati govorei:
Upravo kad duh va ide lutajui na
vjetru, vi, sami, i nepaeni, radite zlo
drugima i, stoga, sami sebi.
I zbog poinjenoga zla morate kucati i
ekati neko vrijeme nezapaeni na
dverima blaenika.
Poput oceana vae je boansko jastvo;
Zauvijek ostaje neokaljano.
I poput etera die se tek kad okrilati.
ak je poput sunca vae boansko
jastvo;
Ono ne zna putova krtiinih niti trai
rupa zmijinjih.
Ali, ne boravi boansko jastvo samo u
vaem biu.
Mnogo je toga u vama ve ovjek, a
mnogo toga jo nije ovjek,
Nego bezoblian patuljak koji, u snu,
ide kroz maglu traei vlastito
buenje.
A govorio bih vam sada o ovjeku u
vama.
Jer, on, a ne vae boansko jastvo, ni
patuljak u magli, zna zloin i kaznu za
zloin.
esto sam vas sluao gdje govorite o
onome koji ini zlo kao da on nije
jedan od vas nego tuinac meu
vama i uljez u vaem svijetu.
Ali, ja kaem: kao to se svetac i
pravednik ne mogu dii iznad
najviega koje je u svakome od vas,
Tako zli i slabi ne moe pasti nie od
najniega, koje je, takoer, u vama.
I kao to ni jedan list ne pouti bez
tihoga znanja cijeloga drveta,
Tako zloinac ne moe initi zlo bez
skrivene volje svih vas.
Poput procesije idete zajedno prema
svojem boanskom jastvu.
Vi ste put i putnici.
I kad jedan od vas padne, on pada
zarad onih iza sebe, kao opomena na
kamen spoticanja.
Da, pada zarad onih pred sobom, koji
se, iako bri i vrega koraka, jo ne
odmakoe od kamena spoticanja.
A i ovo, iako ta rije teko lei na
vaim srcima:
Ubijeni nije neodgovoran za svoje
ubojstvo,
A opljakani nije nevin u tome to je
opljakan.
Pravednik nije neduan za djelo
zloga,
I neokaljani nije ist od djela
okrutnikovih.
Da, krivi je esto rtva oteenoga.
I jo ee osuenik nosi teret nekrivih
i nevinih.
Ne moete odijeliti pravednika od
nepravednika, ni dobrog od zloga;
Jer, oni stoje zajedno pred licem
sunca, kao to su crna i bijela nit
skupa otkane.
I kad crna nit pukne, tkalac e
pregledati cijelu tkaninu, a ispitat e i
krosnu.
Ako tko od vas dovede pred sud
nevjernu enu, neka takoer na tezulji
izmjeri srce njenoga mua, i neka
mjerama izmjeri duu njegovu.
I neka onaj koji biuje vrijeaoca
pogleda u duh uvrijeenoga.
I ako bi tko od vas kanjavao u ime
pravde i dizao sjekiru na zlu voku,
neka joj pogleda korijenje;
I odista e nai korijene dobra i zla,
plodne i neplodne, isprepletene
zajedno u tihome srcu zemlje.
I vi suci koji biste da budete pravedni,
Kakvu osudu izriete onome koji je,
premda poten u tijelu, tat u duhu?
Kako kanjavate onoga koji ubija u
tijelu, iako je i sam ubijen u duhu?
I kako gonite onoga koji je na djelu
varalica i tlaitelj,
Iako je, takoer, sam izmuen i
zlostavljan?
I kako ete kazniti one ije je kajanje
vee od njihovih nedjela?
Zar kajanje nije pravda kojom
upravlja isti taj zakon kojem biste
rado sluili?
Ipak, ne moete svaliti kajanje na
nevinoga niti ga dii sa srca kriveva.
Nepozvano, vikat e u noi da se ljudi
probude i pogledaju sami sebe.
I vi koji biste da razumijete pravdu,
kako ete dok ne gledate sva djela pri
punoj svjetlosti?
Samo ete tada znati da su ispravan i
pali jedan ovjek to stoji u sumraku
izmeu noi svojega patuljastog jastva
i dana svojega boanskog jastva,
I da kamen ugaoni u hramu nije vii
od najnie stijene u njegovu temelju.

Tada, pravnik ree: A to o naim

Zakonima veli, uitelju?

A on odvrati:
Uivate u postavljanju zakona,
A jo vie uivate krei ih.
Poput djece to se uz ocean igraju,
uporno gradei pjeane kule, a onda
ih, uza smijeh, razaraju.
Ali, dok gradite pjeane kule, ocean
donosi jo pijeska na alo, A kad ih
razarate, ocean se smije s vama.
Odista, ocean se uvijek smije s
nevinima,
Ali, to s onima kojima ivot nije
ocean, a ljudski zakoni nisu pjeane
kule,
Nego za koje je ivot stijena, a zakon
dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju
sliku i priliku?
to s bogaljem koji mrzi plesae?
to s volom koji voli svoj jaram i
smatra umskoga jelena i srndaa
zabludjelim i potucakim stvore-
njima?
to sa starom zmijom koja ne moe
svui svlaka, te sve druge naziva
golima i besramnicima?
to s onim koji podrani na pir i, kad se
prejede i zamori, odlazi govorei da
su svi pirovi nasilje i da su svi svatovi
kritelji zakona?
to bih rekao o njima, osim da stoje na
suncu, ali leima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove
su sjene njihovi zakoni.
I to je sunce njima nego baca sjena?
I to li je priznati zakone nego sagnuti
se i obiljeiti sjene na zemlji?
Ali, vas, koji idete s licem prema
suncu, kakve slike nacrtane na zemlji
mogu zadrati?
Vi koji putujete s vjetrom, kakva e
vjetrenica upravljati vaim smjerom?
Kakav vas ljudski zakon moe svezati
ako slomite jaram svoj, osim uz neija
zatvorska vrata?
Kakva se zakona morate bojati dok
pleete, osim posrtanja preko neijih
eljeznih lanaca?
I tko e vam to suditi ako strgate
odjeu svoju, osim ako je ne ostavite
na neijem putu?
Orfaleani, moete priguiti
bubnjanje, olabaviti ice na liri, ali tko
e evi zapovjediti da ne pjeva?

I govornik ree: Govori nam o

Slobodi.

A on odvrati:
Pred gradskim dverima i uz ognjita
vaa gledah vas gdje padate niice i
oboavate svoju slobodu,
Kao to se robovi ponizuju pred
silnikom i slave ga, iako ih ubija.
Doista, u dubravi oko hrama i u sjeni
tvravice gledah i najslobodnije meu
vama gdje slobodu vuku kao jaram i
negve.
I srce je krvarilo u meni; jer, vi moete
biti slobodni tek kad sama udnja za
traenjem slobode postane svagdanji
posao va, i kad prestanete govoriti o
slobodi kao o svrsi i ispunjenju.
Bit ete slobodni, doista, kad vai dani
ne budu bez briga ni vae noi bez
nevolje i boli.
Nego, prije, kad one opau va ivot,
a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i
nevezani.
A kako da se dignete nad svoje dane i
noi dok ne skrite lance koje ste, u
osvit svojega razumijevanja, privrstili
oko svojega podnevnog sata?
Uistinu, to slobodom zovete najtvri
je od tih lanaca, iako mu se karike
sjaje na suncu i zabljeuju vam oi.
I to biste, ako ne krhotine sebe samih,
odbacili kako biste bili slobodni?
Ako biste pak nepravedan zakon
eljeli ukinuti, taj ste zakon
vlastoruno napisali na svojem elu.
Ne moete ga izbrisati palei zakonike
svoje ni umivajui ela svojih sudaca,
pa makar i more izlili na njih.
A ako biste silnika da sruite s
prijestolja, prvo vidite je li srueno
njegovo prijestolje podignuto u vama.
Jer, kako tiranin moe vladati
slobodnima i ponosnima nego s
pomou tiranstva u vlastitoj im
slobodi i s pomou sramote u
vlastitom im ponosu?
A ako biste brigu da odbacite, tu ste
brigu sami izabrali, vie nego to vam
je nametnuta.
A ako biste strah da rasprite, sjedite
je toga straha u vaem srcu, ne u ruci
straiteljevoj.
Odista, sve se u vaem biu giba u
stalnom poluzagrljaju: to udite i
ega se bojite, gnusno i potovano, za
im idete i ono emu biste umakli.
Sve se to giba u vama, poput svjetala i
sjena u priljubljenim parovima.
I kad sjena iezne i vie je nema,
svjetlost koja ostane biva sjena drugoj
svjetlosti.
I tako, vaa sloboda, kad gubi okove,
biva sama okov veoj slobodi.
A sveenica progovori opet i ree:
Govori nam o Umu i Strasti.

A on odvrati govorei:
Vaa je dua esto bojite na kojem
va um i vaa rasudna mo ratuju
protiv vae strasti i vaega nagona.
O kad bih bio mirotvorac u vaoj dui,
da uzmognem preobraziti nesklad i
suparnitvo vaih poela u jedinstvo i
melodiju.
Ali kako, dok vi sami ne budete
mirotvorci, dakle ljubavnici svih
svojih poela?
Va um i vaa strast krmilo su i jedra
vae moreplovne due.
Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra,
moete se samo valjati tamo-amo i da
vas struja nosi, ili pak ostati
nepomini nasred mora.
Jer je um, dok upravlja sam,
ograniljiva sila; a strast, razularena,
jest oganj to gori do samounitenja.
Stoga, neka vaa dua uznosi va um
do visina strasti, da uzmogne pjevati;
I neka upravlja vaom strau s
umom, da strast vaa moe ivjeti iz
dana u dan uskrisujui, i da se poput
feniksa die iz vlastitoga pepela.
Htio bih da svoj razum i svoj nagon
gledate kao to biste gledali ljubljene
goste u svojoj kui.
Zacijelo, ne biste jednoga gosta astili
vie nego drugoga; jer tko je
privreniji jednome, gubi ljubav i po-
vjerenje obojice.
Meu bregovima, kad sjedite u
prohladnoj sjeni bijelih jablanova,
uivajui u spokoju i divoti dalekih
polja i livada - neka srce vae rekne u
tiini: Bog miruje u umu.
A kad okrene oluja, i snaan vjetar
zaljulja umu, a munje i gromovi
obznane velianstvo neba - neka srce
vae rekne sa strahopotovanjem:
Bog se giba u strasti.
I jer si dah u Bojem ozraju, i list u
Bojoj umi, i ti e otpoinuti u umu i
gibati se u strasti.

A jedna ena prozbori i ree: Govori

nam o Boli.

A on kaza:
Vaa je bol lomljenje ljuske koja
zatvara vae poimanje. Kao to se
ljuska ploda rnora slomiti da bi mu
jezgra izila na vidjelo, tako i vi
morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti
svakidanjim udesima ivota, vaa
vam se bol nee initi nita manje u-
desnom od radosti;
I prihvatit ete doba svojega srca, kao
to uvijek prihvaate godinja doba
to prolaze nad vaim poljima. I
gledat ete spokojno kroza zime
svojega bola.
Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lijenik u
vama vida vae bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte lijeniku, i popijte
njegov lijek tiho i spokojno;
Jer, njegovu ruku, ako i jest teka i
tvrda, njeno vodi ruka Nevidljivoga,
I posuda koju donosi, ako vam i pee
usne, nainjena je od gline to ju je
Grnar ovlaio svojim svetim suzama.

I jedan ovjek ree: Govori nam o

Samospoznaji.

A on odvrati govorei:
Vaa srca znaju u tiini tajne dana i
noi. Ali, vae ui eaju za glasom o
znanju vaega srca.
eljeli biste saznati u rijeima ono to
ste oduvijek znali u misli.
eljeli biste prstima opipati golo tijelo
svojih snova.
I dobro je to je tako.
Skriveno vrelo vae due svakako
mora izbiti i potei, mrmorei, k
moru;
A blago vaih bezdanih dubina otkrilo
bi se vaim oima.
Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri
vae neznano blago;
I ne traite dubine svojega znanja sa
tapom ili dubinomjerom.
Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno
more.

********************************************
********************************************
****

Ne recite: Naao sam istinu, nego

radije:
Naao sam jednu istinu.
Ne recite: Naao sam put due.
Recite radije: Sreo sam duu gdje ide
svojim putem.
Jer, dua kroi svim putovima.
Dua ne ide po koncu niti raste poput
trske.
Dua se otvara kao lotos sa bezbroj
latica.

Tada ree uitelj: Govori nam o

Pouavanju.
A on ree:
Nitko vam ne moe otkriti nita osim
onoga to je ve lealo, poluusnulo, u
poecima vaega znanja. Uitelj koji se
ee u sjeni hrama, meu uenicima,
ne daje od svoje mudrosti nego od
svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da
uete u kuu njegove mudrosti nego
vas radije vodi do praga vaega duha.
Zvjezdar vam moe govoriti o svojem
poimanju svemira, ali vam on ne
moe dati svojega poimanja.
Glazbenik vam moe pjevati o ritmu
koji je u cijelome svemiru, ali vam ne
moe dati uho koje hvata ritam, ni
glas koji ga odraava.
A onaj koji je upuen u znanost o
brojevima moe govoriti o podrujima
teine i mjere, ali vas ne moe odvesti
onamo.
Jer vienje jednoga ovjeka ne
uzajmljuje svoja krila drugome
ovjeku.
I kao to svaki od vas sam stoji u
Bojem znanju, tako mora svaki od
vas biti sam u svojem poznavanju Bo-
ga i u svojem poimanju zemlje.

A jedan mladi ree: Govori nam o

Prijateljstvu.

I on odvrati govorei:
Va je prijatelj zadovoljenje vaih
potreba.
On je vae polje koje zasijavate s
ljubavlju, a anjete sa zahvalnou.
On je vaa trpeza i vae ognjite.
Jer, dolazite k njemu gladni, i itete od
njega spokoja.
Kad va prijatelj iznosi svoje miljenje,
ne bojite se rei ne, niti se
suzdravate od da.
I kad on uti, vae srce ne prestaje
oslukivati njegovo srce;
Jer, bez rijei, u prijateljstvu, sve se
misli, sve enje, sva iekivanja
raaju i dijele s radou koja se ne
izvikuje.
Kad se opratate s prijateljem, ne
alostite se;
Jer, to najvie volite u njemu, moe
biti razgovjetnije kad je odsutan, kao
to je planina planinaru razgovjetnija
iz doline.
I neka u prijateljstvu ne bude druge
svrhe osim produbljivanja duha.
Jer, ljubav koja trai ita drugo do
oitovanja vlastite tajne nije ljubav
nego baena mrea: hvata samo to je
beskorisno.
I neka vae najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vau oseku, neka
upozna i vau plimu.
Jer, to vam je prijatelj da biste ga
traili da s vama ubija vrijeme?
Potraite ga uvijek da oivite vrijeme.
Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu,
a ne prazninu;
I neka u slatkoi prijateljstva bude
smijeha, i diobe radosti.
Jer, u svjeini sitnica srce nalazi svoje
jutro i okrepljuje se.
A uenjak ree: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govorei:
Razgovarate kad vie niste u miru sa
svojim mislima;
I kad vie ne moete izdrati u samoi
srca, ivite na svojim usnama, a
glasnost biva zabava i razbibriga. I u
mnogom vaem razgovoru miljenje je
napol ubijeno.
Jer, misao je ptica prostora, i u krletki
rijei moe doista rairiti krila, ali ne
moe letjeti.
Ima ih meu vama koji trae
razgovorljive, iz straha da ne budu
sami.
Tiina samotnosti otkriva njihovim
oima golo jastvo, i rado bi umakli.
A ima ih koji razgovaraju, te, ne
znajui i bez predumiljaja, otkrivaju
poneku istinu koju sami ne mogu
razumjeti.
A ima ih s istinom u sebi, ali je ne
izgovaraju rijeima.
U grudima takvih duh boravi u
ritmikoj tiini.
Kad prijatelja sretnete na putu ili na
sajmu, neka duh u vama pokrene vae
usne i upravlja vaim jezikom. Neka
glas u vaem glasu govori uhu u
njegovu uhu.
Jer, njegova e dua uvati istinu
vaega srca, kao to se pamti okus
vina, kad se i boja zaboravi, a ni
posude vie nema.

A zvjezdar ree: Uitelju, govori o

Vremenu.

A on odvrati:
Vi biste mjerili vrijeme, koje je
neizmjerno i neizmjerljivo.
Vi biste da prilagodite svoje dranje i
ak da upravljate svojim duhom po
satima i godinjim dobima.
Od vremena biste da napravite potok
i da na njegovoj obali sjedite i motrite
mu tijek.
Ipak, bezvremeno u vama svjesno je
bezvremenosti ivota,
I zna da je juer samo dananje
sjeanje a sutra dananji san.
I da ono to pjeva i razmilja u vama
jo prebiva u granicama prvog
trenutka koji je razbacao zvijezde po
svemiru.
Tko meu vama ne osjea da je
bezgranina njegova mo ljubavi?
A, ipak, tko ne osjea da je sama
ljubav, premda bezgranina, sadrana
u jezgri njegova bia, i da se ne giba
od jedne ljubavne misli do druge, niti
od jednoga ljubavnog ina do drugog?
I nije li vrijeme, kao ljubav,
nepodjeljivo i neizmjerljivo?
Ali, ako u misli morate razdijeliti
vrijeme na godinja doba, neka svako
doba sadri sva druga,
I neka dananji dan obgrli prolost
sjeanjem i budunost enjom.

I jedan od starijih u gradu ree:

Govori nam o Dobru i Zlu.

A on odvrati:
O dobru u vama mogu govoriti, ali ne
i o zlu. Jer, to je zlo nego dobro
izmueno vlastitom glau i eu?
Odista, kad je dobro gladno, ono trai
hrane ak i u mranim peinama; kad
ea, pije i u mrtvajama,
Dobri ste kad ste jedno sa sobom.
Ali, kad niste jedno sa sobom, niste
zli.
Jer, ni razdijeljena kua nije peina
razbojnika; samo je razdijeljena kua.
I brod bez krmila moe plutati
besciljno meu opasnim liticama, a ne
mora potonuti na dno. Dobri ste kad
teite da dadete od sebe.
Ipak, niste zli kad traite dobit za
sebe.
Jer, kad teite dobiti, samo ste korijen
koji se probija u zemlju i sie na
njezinim grudima.
Zacijelo, plod ne moe rei korijenu:
Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daji
od svojega obilja.
Jer, plodu je davanje nuda, kao to je
primanje nuda korijenu.
Dobri ste kad ste sasvim budni u
svome govoru.
Ipak, niste zli kad spavate dok vam
jezik klepee bez svrhe.
ak i mucav govor moe ojaati
slabaan jezik.
Dobri ste kad cilju svome idete
pouzdano i vrsta koraka.
Ni oni koji hramlju ne idu natrake.
Ipak, niste zli kad onamo idete
hramljui.
Ali, vi koji ste jaki i brzi, gledajte da
ne hramljete pred kljastima, mislei da
tako valja.
Vi ste dobri na bezbroj naina, a1i
niste zli kad niste dobri,
Samo ste tumarala i tromi.
teta to jeleni ne mogu pouiti brzini
kornjae.
U vaoj enji za divovskim jastvom
lei vaa dobrota: a to je enja u
svima vama.
Ali, u nekima je od vas ta enja
bujica koja se mono rui u more,
nosei tajne urvina i pjesme uma.
A u drugima to je miran potok koji se
gubi u zavojima, okukama i zastojima
prije nego to stigne do ala.
Ali, neka onaj tko mnogo ezne ne
kae onome koji ezne malo: Zato si
spor i emu oklijeva?
Jer, istinski dobar ne pita golaa:
Gdje ti je odjea? ni beskunika:
Gdje ti je dom?

Tada Sveenik ree: Govori nam o

Molitvi.

A on odvrati govorei:
Molite u bijedi i nevolji; o kad biste
mogli moliti i u punoi svoje sree i u
danima preobilja.
Jer, to je molitva ako ne irenje vas
samih u ivi eter?
I ako vam donosi utjehu to lijevate
svoj mrak u prostor, usreuje vas, isto
tako, i kad izlijevate osvite svoga srca.
I ako moete samo plakati kad vas
dua poziva da molite, ona e vas
poticati opet i opet, iako plaui, sve
dok se ne nasmijete.
Kad molite, diete se da susretnete u
zraku one koji mole u isti sat, i koje,
osim u molitvi, ne moete sresti.
Stoga neka va posjet tom
nevidljivome hramu bude samo zarad
zanosa i svetoga zajednitva.
Jer, ako uete u hram samo zato da
prosite, neete primiti;
A ako uete da biste se ponizili,
neete se uzvisiti;
Ili ak ako uete da molite za dobro
drugih, nee vas uti.
Dosta je da uete u nevidljivi hram.
Ne mogu vas uiti kako da se molite
rijeima.
Bog ne slua vaih rijei, osim kad ih
sam izgovara na vaa usta.
I ne mogu vas pouiti molitvi more,
uma i planina.
Ali, vi koji se rodiste iz planina i uma
i mora moete nai njihovu molitvu u
svome srcu,
I ako samo sluate u muku noi, ut
ete ih gdje govore u tiini:
Boe na, koji si krilato nae ja, tvoja
volja naa je volja.
Tvoja enja u nama ezne.
U nama je tvoj ar, to e pretvoriti
nae noi, koje su tvoje, u dane, koji
su, takoer, tvoji.
Ne moemo iskati nita od tebe, jer ti
zna nae potrebe prije nego to se i
rode u nama;
Ti si naa potreba; i dajui nam vie
sama sebe, ti nam sve daje.

A onda pustinjak, koji je grad

posjeivao jedanput na godinu, istupi
i ree: Govori nam o Uitku.

A on odvrati govorei:
Uitak je hvalospjev slobodi,
Ali nije sloboda.
On je cvjetanje vaih enja,
Ali nije njihov plod.
On je dubina to zove u visinu,
Ali nije ni dubina ni visina.
On je zatoenik to uzima krila,
Ali nije prostor to ga obujima.
Da, odista, uitak je hvalospjev
slobodi.
I rado bih da ga pjevate iz puna srca;
ipak, ne bih da izgubite srca svoja
pjevajui.

Neki od vaih mlaih trae uitak kao

da je on sve, te ih osuuju i grde.
Ja ih ne bih osuivao ni grdio. Ja bih
da trae. Jer, oni e nai uitak, ali ne
njega sama. Ima on sedam sestara, a
posljednja je od njih ljepa od uitka.
Jeste li uli za ovjeka koji je,
iskopavajui korijenje iz zemlje, naao
blago?
A neki se od vaih starijih sa aljenjem
sjeaju uitaka kao zala poinjenih u
pijanstvu.
Ali, aljenje je zamraivanje duha, a
ne njegova kazna.
Trebalo bi da se uitaka sjeaju sa
zahvalnou, kao to se ljeti raduju
jematvi.
Ipak, ako im godi da se ale, neka im
godi.
A ima ih meu vama koji nisu ni
mladi da trae ni stari da se sjeaju;
I iz straha od traenja i sjeanja,
izbjegavaju sve uitke, da ne bi
zapustili duh ili ga povrijedili.
Ali je ak i u njihovu odustajanju
uitak.
I tako, oni, takoer, nalaze blago iako
kopaju korijenje drhtavim rukama.
Ali, recite mi: tko moe povrijediti
duh?
Zar slavuj moe povrijediti tiinu
noi, ili krijesnica zvijezde?
I zar va oganj ili va dim smeta
vjetru?
Zar mislite da je duh mirna lokva koju
moete uznemiriti tapom?
esto, poriui svoj uitak, samo
spremate udnju u skrovita svoga
bia.
Tko zna da li nas ono to propustimo
danas ne eka sutra?
ak i tijelo vae poznaje nasljee i
njegovu pravinu potrebu i nee da
bude prevareno.
A tijelo je harfa duina,
I vae je da iz nje izmamite ili slatku
glazbu ili zbrkane zvuke.
I sad pitate u srcu: Kako da
razlikujemo ono to je dobro u uitku
od onoga to nije dobro?
Otiite u svoja polja i svoje vrtove, i
nauit ete da je uitak pelin da
skuplja med sa cvijeta,
Ali je i uitak cvijeta da peli daje
med,
Jer, peli je cvijet vrelo ivota,
A cvijetu je pela glasnik ljubavi,
A oboma, peli i cvijetu, pruanje i
primanje uitka jest potreba i zanos.
Orfaleani, budite u svojim uicima
poput cvjetova i pela.

A pjesnik ree: Govori nam o Ljepoti.

A on odvrati:
Gdje ete nai ljepotu, i kako ete je
nai ako ona sama nije va put i vaa
vodilja?
I kako ete govoriti o njoj ako ona ne
bude tkalja vaega govora?
alosni i povrijeeni vele: Ljepota je
ugodna i njena.
Poput mlade majke, napol bojaljiva
zbog vlastite slave, ide ona meu
nama.
A strasnici e rei: Ne, ljepota je
mona i strana,
Poput oluje trese zemlju pod nama i
nebo nad nama.
Umorni i iscrpljeni vele: Ljepota je
od tihih apata. Ona govori u naem
duhu.
Njezin glas ulazi u nau tiinu poput
slabana svjetla to dre straei se
sjene.
Nemirni veli: uli smo gdje vriti
meu planinama,
I s njenim kricima doe topot kopita, i
lepet krila, i rika lavova.
Obno noobdije vele: Ljepota e se
dii sa zorom na istoku.
A o podne radnici i putnici vele:
Vidjesmo je gdje se naginje nad
zemljom s prozora zapada.
Zimi vele snijegom zameteni: Doi e
s proljeem skaui preko bregova.
A za ljetne ege eteoci vele:
Vidjesmo je gdje plee s jesenskim
liem, i ugledasmo snjeni nanos u
njezinoj kosi.
Sve to govoraste o ljepoti,
Iako, odista, ne govoraste o njoj nego
o nezadovoljenim potrebama.
A ljepota nije potreba nego zanos.
Ona nije edna usta ni prazna
pruena ruka,
Nego, prije, zapaljeno srce i zaarana
dua.
Ona nije slika koju ete vidjeti ni
pjesma koju ete uti,
Nego, prije, slika koju vidite iako su
vam oi sklopljene i pjesma koju
ujete iako su vam zaepljene ui.
Ona nije sok na ispucaloj kori drveta
ni krilo privreno za kande,
Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato
anela zauvijek u letu.
Orfaleani, ljepota je ivot kad ivot
skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj ivat i vi ste ta koprena.
Ljepota je vjenost to se gleda u
zrcalu.
AIi, vi ste ta vjenost i vi ste to zrcalo.

A stari sveenik ree: Govori nam o

Vjeri.

A on odvrati:
Zar sam danas o emu drugom
govorio?
Nije li vjera sve stvari i svaka misao,
A i ono to nije stvar ni misao, nego
uenje i iznenaenje, koje uvijek nie
u dui, ak dok ruke teu kamen ili
napinju krosnu?
Tko moe odvojiti svoju vjeru od
svojih ina, ili svoje vjerovanje od
onoga to ga zanima?
Tko moe rasprostrijeti svoje sate
preda se i rei: Ovo je za Boga, a ovo
za mene; Ovo mi je za duu, a ovo za
tijelo?
Svi su vai sati krila to lepeu kroz
prostor od bia do bia.
Tko nosi svoju udorednost drukije
nego kao najbolju odjeu, bolje da
bude gol.
Vjetar i sunce nee mu razdrijeti kou.
A tko odreuje svoj smjer pomou
udorea, zatvara svoju duu-pticu u
krletku.
Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz
zasune i ice.
A komu je oboavanje prozor, da ga
otvori ili zatvori, jo nije posjetio kuu
svoje due, iji su prozori od zore do
zore.
Svagdanji je va ivot va hram i
vaa vjera.
Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa
sobom.
Ponesite plug, viganj, eki i lutnju,
Ono to izradiste za nevolju ili za
radost.
Jer, u sanjarenju se ne moete dii
iznad svojih postignua ni pasti ispod
svojih propusta.
I povedite sa sobom sve ljude:
Jer, u slavlju ne moete poletjeti iznad
njihovih nada niti se poniziti ispod
njihova oaja.
I ako biste da upoznate Boga, ne
budite zato odgoneta zagonetaka.
Radije gledajte oko sebe i vidjet ete
ga gdje se igra s vaom djecom.
I pogledajte u prostor: vidjet ete ga
gdje hodi po oblaku, pruajui ruke s
munjama i sputajui ih s kiom.
Vidjet ete ga gdje se smijei u cvijeu,
a onda podie i njie svoje ruke s
drveem.

A onda Almitra prozbori govorei:

Sad bismo te pitali o Smrti.

A on ree:
Vi biste da doznate tajnu smrti.
Ali, kako ete je nai ako je ne
potraite u srcu ivota?
Sova, ije su none oi slijepe za dan,
ne moe svui koprene s tajne
svjetlosti.
Ako doista elite pojmiti duh smrti,
otvorite srce iroko u tijelo ivota.
Jer, ivot i smrt jedno su, kao to su
jedno rijeka i ocean.
U dubini vaih nada i enja lei vae
znanje o onostranom.
I kao sjeme to sanja pod snijegom,
vae srce sanja o proljeu.
Vjerujte snima jer su u njima skrivene
dveri vjenosti.
Va strah od smrti samo je drhtanje
pastira to stoji pred kraljem, koji je
ruke poloio na nj, u znak asti.
Zar pastir nije sretan, ispod svoga
drhtanja, to treba da nosi kraljev
znak?
Ipak, nije li paljiviji zbog svoga
drhtanja?
Jer, to je umrijeti nego razgolititi se
na vjetru ili okopnjeti na suncu?
I to je prestati disati ako ne osloboditi
dah iz nemirnih plima i oseka, da se
moe uzdii i potraiti Boga
neoptereen?
Samo kad pijete iz rijeke tiine moete
odista pjevati.
I kad stignete brdu do vrha, tek ete
se onda poeti penjati.
I kad zemlja zatrai vae udove, tek
ete onda odistinski proplesati.

I onda doe veer. A Almitra,

vidovita, ree: Blagoslovljen bio ovaj
dan i ovo mjesto i duh tvoj koji je
govorio.

A on odvrati: Zar sam to ja govorio?

Zar nisam bio i slualac?

Tada sie niza stube hramske, i sav je

narod iao za njim. I on prie brodu i
stade na palubu.
I, pogledavi opet narod, podie glas i
ree: Orfaleani, vjetar me zove da vas
ostavim.
Iako se manje urim nego vjetar, ipak
moram poi.
Mi lutalice, koji uvijek traimo
najsamotniju stazu, ne poinjemo
dananji dan gdje zavrismo
jueranji; i zalazak sunev ne nalazi
nas gdje nas izlazak ostavi.
ak i dok zemlja spava, mi putujemo.
Mi smo sjeme ilave biljke; i do nae je
zrelosti i punine srca da li emo se
dati vjetru i rasijati se.
Kratki mi bijahu dani meu vama, i
jo krae rijei koje vam kazah.
Ali ako moj glas i iezne u vaim
uima; i ako moja ljubav nestane u
vaem sjeanju, ja u se opet vratiti,
I bogatijega srca, i govorit u usnama
podatnijim duhu.
Da, vratit u se s plimom,
I premda me smrt moe sakriti, i
obuhvatiti me vea tiina, ipak u
opet traiti vae razumijevanje.
I neu uzalud traiti.
Ako je ita istina to rekoh, ta e se
istina otkriti u jasnijem glasu, i u
rijeima srodnijim vaim mislima.
Odlazim s vjetrom, Orfaleani, ali ne
u prazninu;
I ako ovaj dan nije ispunjenje vaih
potreba i moje ljubavi, neka bude
obeanje do drugoga dana.
ovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne
njegova ljubav, ni njegova enja da
e njegova ljubav zadovoljiti njegove
potrebe.
Znajte, stoga, da u se iz vee tiine
vratiti. Magla koja pada u zoru,
ostavljajui rosu u poljima, dii e se i
skupiti u oblak i onda pasti kao kia.
I ja sam bio slian magli.
U tiini noi iao sam vaim ulicama, i
duh je moj u vae kue ulazio,
A kucaji vaega srca bijahu u mome
srcu, i va je dah bio na mome licu, i
sve sam vas upoznao.
Da, upoznah vau radost i vau bo1, i
u vaoj usnulosti vai snovi bijahu
moji snovi.
I esto sam meu vama bio jezero
meu planinama:
Odraavao sam vrhunce u vama i
obronke, i ak prolazak stada vaih
misli i vaih enja.
I u moju tiinu dopirae smijeh vae
djece u potocima, i enja vaih
mladih u rijekama.
I kad oni dosegoe moju dubinu, ipak
potoci i rijeke ne prestadoe pjevati.
Nego mi jo slae od smijeha i vee
od enje doe.
To bijae bezgranino u vama;
Golemi ovjek, u kojem ste vi samo
stanice i tetive;
On, u ijem je pjevu sve vae pjevanje
samo bezglasno mrmljanje.
Po golemom ovjeku vi ste golemu,
I po razumijevanju njega razumjeh
vas i zavoljeh vas.
Jer, kakve daljine moe ljubav dosei
koje ne bi bile u toj golemoj sferi?
Kakva vienja, kakva iekivanja i
kakve naslute moe uzvinuti taj let?
Poput orijakoga debla prekriveha
jabukovim cvijetom golemi je ovjek u
vama.
On vas moe saviti k zemlji, njegov
vas miomiris die u prostor, u
njegovoj ste izdrljivosti besmrtni.
Reeno vam je: poput lanca, vi ste
slabi kao njegov najslabiji bioug.
Ali, to je samo polovica istine. Vi ste,
takoer, snani kao njegov najsnaniji
bioug.
Mjeriti vas najmanjim od vaih djela
jest raunati snagu oceana po slaboi
njegove pjene.
Suditi vam po vaim propustima jest
blatiti godinja doba zbog njihove
promjenjivosti.
Da, vi ste kao ocean,
I premda teki brodovi ekaju plimu
na vaim alima, ipak, poput oceana,
ni vi ne moete ubrzati svoje plime.
Isto ste i kao godinja doba,
I premda u svojoj zimi poriete svoje
proljee,
Ipak proljee, odmarajui se u vama,
smije se u svojoj pospanosti, i ne
vrijea se.
Nemojte misliti da ovo govorim kako
biste mogli kazati jedno drugome:
On nas previe slavi. Vidi samo
dobro u nama.
Govorim vam samo rijeima o onome
to i sami znate u svojoj misli.
I to je rije znanje do sjena
neizrecivoga znanja?
Vae misli i moje rijei valovi su iz
zapeaena sjeanja koje uva
uspomene na nae juer,
I na drevne dane kad zemlja nije znala
ni za nas ni za sebe,
I na noi kad je zemlja bila kaos.
Mudri su dolazili k vama da vam
dadu od svoje mudrosti.
Ja sam doao uzeti od vae mudrosti.
I opazih da sam otkrio neto vie od
mudrosti. To je ognjeni duh ua vama
koji se sve vie pribire,
Dok vi, ne hajui za njegovo irenje,
alite za venjenjem svojih dana.
ivot, ua potrazi za ivotom ua
tijelima, boji se groba.
Nema ovdje grobova.
Ove planine i nizine kolijevka su i
kamenovi preko potoka.
Kud god proete poljem, gdje
pokopaste pretke, pogledajte onamio i
ugledat ete sebe i svoju djecu gdje
pleete drei se za ruke.
Odista, esto se veselite i ne znajui.
Drugi su k vama dolazili, i za zlatna
obeanja, kojima povjerovaste,
dadoste im samo bogatstvo, vlast i
slave.
Ja vam dadoh manje od obeanja, a
ipak dareljiviji bijaste prema meni.
Dadoste mi dublju e za ivotom.
Zacijelo nema veeg dara ovjeku od
onoga koji preobraa sve njegove
ciljeve ua gorue usne i sav ivot u
vrelo.
I u tome je moja ast i moja nagrada
Kamo god doem na vrelo da se
napijem, otkrivam da je i sama iva
voda edna;
I ona mene pije dok ja pijem nju.
Neki me od vas smatraju ponosnim i
odve stidljivim da bih primao
darove.
Odvie sam ponosan, doista, da bih
primao plae, ali ne i darove.
I premda sam jeo jagode meu
brdima, kad biste me pozivali za
trpezu,
I spavao u trijemu hramskom, kad
biste mi radosno nudili noite,
Nije li vaa ljupka brinost
zaslaivala hranu mojim ustima i
omatala snom moje vizije?
Za ovo vas moram blagosloviti:
Mnogo ste davali i ne znajui da
uope dajete.
Odista, ljubaznost koja se gleda u
zrcalu pretvara se u kamen,
A dobroinstvo koje samo sebe zove
njenim imenima biva roditelj
prokletstvu.
A neki od vas zvahu me ustranu, i pili
su sa mnom moju samotnost,
A vi rekoste: Svjetuje se s drveem
umskim, a ne s ljudima.
Sjedi sam navrh brijega i gleda
odozgo na grad.
Istina je da sam se penjao na bregove i
iao dalekim mjestima.
Kako sam vas mogao vidjeti osim s
velike visine ili iz velike daljine?
Kako se netko moe dosta pribliiti
dok se ne udalji?
I drugi me meu vama pozivahu, ne
rijeima, i govorahu:
Tuine, tuine, ljubitelju
nedostupnih visina, zato boravi
meu vrhuncima gdje orlovi gnijezda
viju?
Zato trai nedokuivo?
Kakve e oluje uhvatiti mreom?
I kakve magliaste ptice lovi po
nebu?
Doi i budi jedan od nas.
Sii i utoli glad naim kruhom i utai
e naim vinom.

Govorahu tako u samoi due;

Ali, da im je samoa bila dublja, znali
bi da sam traio samo tajnu vae
radosti i bola,
I da sam lovio samo vaa vea jastva
to idu nebom.
Ali, lovac je bio i lovina;
Jer, mnoge od mojih strijela ostavie
luk da bi nale moje vlastite grudi.
I leta je, takoer, bio puza;
Jer, dok su se krila moja irila na
suncu, sjena njihova na zemlji bijae
kornjaa.
I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj
koji sumnja;
Jer, esto sam stavljao prst u vlastitu
ranu da bih mogao jae vjerovati u
vas i jae vas upoznati.
I upravo s tom vjerom i s tim znanjem
kaem:
Vi niste zatoeni u tijelima, ni
omeeni kuama i poljima.
Ono to ste vi boravi iznad planina i
luta s vjetrom.
To nije bie koje puze po suncu da se
zgrije niti kopa rupe u mraku radi
sigurnosti,
Nego slobodno, duh koji ovija zemlju
i pokree je u eteru.
Ako ovo i jesu nejasne rijei, ne traite
da se objasne.
Nejasan je i mutan poetak svih stvari,
ali ne i njihov kraj,
I radovao bih se kad biste me pamtili
kao poetak.
ivot, i sve to ivi, zaet je u magli, a
ne u kristalu.
I tko zna nije li kristal magla koja
propada?
Evo to bih volio da upamtite pamtei
mene:
to se ini najslabije i najsmetenije u
vama najjae je i najodreenije.
Nije li va dah uspravio i ovrsnuo
ustroj vaih kostiju?
I nije li neki san, kojeg se nitko ne
sjea da ga je usnio, sazdao va grad i
stvorio sve to je u njemu?
Kad biste samo vidjeli dizanje i
sputanje toga daha, prestali biste
gledati sve drugo,
I kad biste uli samo apat toga sna,
ne biste sluali nijedan drugi zvuk.
Ali, vi ne vidite niti ujete, i to je
dobro.
Koprenu koja vam zastire oi dii e
ruke koje je i otkae,
A glinu koja vam je u uima iupat e
prsti koji je i zamijesie.
I vidjet ete
I ut ete.
I ne treba da alite to upoznaste
sljepilo niti da se tuite to bijaste
gluhi.
Jer, toga ete dana upoznati skrivenu
svrhu svih stvari,
I blagosiljat ete mrak kao to biste
blagosiljali svjetlost.
Rekavi to, on se obazre i spazi
krmilara svoga broda gdje stoji uz
krmilo i gleda as u razapeta jedra,
a u daljinu.
I on ree:
Strpljiv je, vie nego strpljiv,
zapovjednik moga broda.
Vjetar pue, i nemirna su jedra;
ak i krmilo moli smjer;
Ipak, spokojno zapovjednik eka da
zavrim.
I ovi moji mornari, koji sluahu zbor
veeg mora, sluahu me strpljivo.
Sad vie ne mogu ekati.
Spreman sam.
Potok je dospio do mora, i jo jednom
velika mati prima svoga sina na grudi.
Zbogom, Orfaleani,
Ovaj dan minu.
Zatvara se nad nama poput lokvanja
nad svojim sutra,
to nam ovdje bijae dano, uvat
emo,
I ako ne bude dosta, moramo opet
zajedno doi i zajedno pruiti ruke
davaocu.
Ne zaboravite da u vam se vratiti.
Jo malo, i moja e enja skupljati
prah i pjenu za drugo tijelo.
Jo malo, as odmora na vjetru, i
druga e me ena roditi.
Pozdravljam vas i mladost koju
provedoh s vama.
Tek se juer sretosmo u snu.
Vi mi pjevaste u mojoj samoi, a ja od
vaih enja sazidah grad na nebu.
No, probudismo se, i san na proe, i
vie nije zora.
Podne je nad nama, i naa
polubudnost pretvori se u puniji dan,
i moramo se rastati.
Ako se u sumrak sjeanja jo jedanput
sretnemo, govorit emo zajedno, i vi
ete mi pjevati dublju pjesmu.
I ako se nae ruke sretnu u drugome
snu, sazidat emo drugi grad na nebu.
Govorei tako, dade znak pomorcima,
i oni pravo podigoe sidro i odrijeie
brod s naveza, i zaplovie na istok.
I krik se zau od naroda, kao iz jednog
srca, i die se u suton i poleti nad
morem poput snana zvuka trublje.
Samo Almitra bijae tiha, gledajui za
brodom dok nije iezao u magli.
I kad se svi ljudi razioe, ona jo
stajae sama na nasipu, sjeajui se u
srcu njegove izreke:
Jo malo, trenutak odmora na vjetru,
i druga e me ena roditi.

Tvoj i
moj Libanon

Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj.

Tvoj je Libanon zemlja politike i
njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj
ljepoti.
Ti ima svoj Libanon s programima i
sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom,
kao to sam ja zadovoljan slobodnim
Libanonom iz svojega vienja.
Tvoj je Libanon zapetljani politiki
vor koji Vrijeme nastoji odrijeiti.
Moj je Libanon lanac humaka i
planina to se s potovanjem i
velianstveno diu plavom nebu.
Tvoj je Libanon meunarodno pitanje
koje jo treba rijeiti,
Moj Libanon jesu spokojne, arobne
doline po kojima se razlijee brenanje
crkvenih zvona i
ubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor izmeu
Zapadnjaka i njegova protivnika s
Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva to
zorom lebdi, dok pastiri vode stada
na pau, i onda s veeri, kad se teaci
vraaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih
dua,
Moj je spokojna planina to stoji
izmeu mora i nizina kao pjesnik
izmeu dvije vjenosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se
sretne s hijenom, i varka hijene kad se
sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na
djeve to kliu na mjeseini i na
djevice to pjevaju izmeu gumna i
tijeska za vino.
Tvoj je Libanon ah koji igraju biskup
i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja
dua nalazi sklonite kad se izmori od
ove civilizacije to juri na kripavim
kotaima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi:
porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest ovjek to dri glavu
meu dlanovima u hladovini Svetih
Cedrova, zaboravivi sve osim Boga i
sunane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pote i
trgovina,
Moj je daleka misao, arka ljubav i
boanska rije to je Zemlja ape u
uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu slubenici,
zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti,
odlunost zrele dobi i mudrost
starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i
okupljanje oko ognjita za olujnih
noi, kad mrak ublaava istoa
snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost to se penje na
stjenovite visine, gazi potoke i luta
poljima.
Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i
raspre,
Moj je pjev slavuja, umor grana u
gajevima, jeka pastirske frule u
dolinama.
Tvoj Libanon jesu krinke, tue misli i
prijevara,
Moj je Libanon obina i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila,
isprave i diplomatski spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama
ivota koje ona poznaje i ne znajui za
svoje znanje; moj je Libanon enja to
svojim osjetljivim vrkom dosee
krajnji rub nevienoga i vjeruje da je
to san.
Tvaj je Libanon namrgoen starac to
gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladi, uspravan kao
toranj, koji se osmjehuje poput zore i
na druge misli
kao to midi na sebe.
Tvoj Libanon hoe da se odcijepi i da,
istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.*
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti
odcjepljuje, niti se poveava niti
smanjuje.
Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti ima svoju zemlju Libanon i njene
sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokaem u
njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su due roene u
bolnicama Zapada, kojima su se
duhovi probudili u krilu gramzivog
izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana to se
njiu lijevo-desno. Oni dru zarom i s
veeri, ali nisu
svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod
to ga ljuljaju valovi. Sumnjiavost je
njegov
zapovjednik a luka mu peina
zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u
Europi nije peina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snani i
slatkorjeivi meu sobom, ali slabi i
nijemi meu Europljanima.
Oni su slobodni i arki reformatori, ali
samo u novinama i za govornicom.
Krekeu kao abe i vele:
Oslobaamo se svojega starog du-
manina, dok im je stari
dumanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajui i
trubei, ali povorku svatova na
konjima pozdravljaju s
kuknjavom i trganjem odjee. Ne
osjeaju gladi dok je ne oute usvojim
depovima.
Kad susretnu koga ija je glad
duhovna, ismijavaju ga i klone ga se
govorei: On je
samo sablast to hoda po svijetu
privienja.
Oni su poput robova koji, zato to su
im zarali okovi zamijenjeni sjajnima,
misle da su
slobodni.
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i
jednoga meu njima odluna poput
stijena Libanona,
ili plemenita kao libanonske
planine, ili slatka i bistra kao
libanonska voda ili ista i
svjea kao okrepljujui
libanonski lahor?
Ima li i jednoga meu njima koji moe
tvrditi da je njegov ivot bio kap krvi
u ilama
Libanona, ili suza u oima, ili
osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki
li su u tvojim oima, kolini li su u
mojima!
Daj da ti sad pokaem sinove mojega
Libanona:
Oni su seljaci koji krevitu zemlju
pretvaraju u vonjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne
u drugu dolinu da bi poveali,
umnoili i ponudili
vam svoje meso kao hranu i
svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu
obrezivai loze koji tijete groe i
prave dobro vino,
Oevi koji podiu dudove i drugi koji
predu svilu,
Muevi koji anju penicu i ene koje
kupe snoplje,
Oni su zidari i lonari, tkai i ljevai
crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevai koji svoje
due izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji, bez prebite pare, odoe
iz Libanona u drugu zemlju, a srca im
gore od zanosa
i odlunosti da se vrate s obiljem
zemlje u rukama i s lovorovim vijenci-
ma postignua
da im krase ela,
Oni se prilagoavaju novoj sredini, i
na cijeni su kamo god dou;
To su sinovi mojega Libanona,
neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroe krupnim koracima k istini,
ljepoti i savrenstvu.
to e ti ostaviti zemlji libanonskoj i
njenim sinovima za sto godina? Reci
mi, to e ti
ostaviti budunosti osim
pretvaranja, licemjerja i gluposti?
Vjeruje li ti da e eter uvati
mrtvake sablasti i zadah grobova?
Zamilja li da e ivot umotavati
svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kaem da e maslinova
mladica koju seljak posadi na
podnoju planine u Libanonu
nadivjeti tvoja djela i postignua. A
drveno ralo to ga dva vola vuku po
prizidima Libanona slavom
nadmauju vae nade i astohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest
svemira, da je pjev povrtarke na
obroncima Libanona vredniji od
blebetanja tvojih odlinika.
Sjeti se da si nita. Ali, kad uvidi
svoju sitnou, moja e se odvratnost
prema tebi pretvoriti u suosjeanje i
ljubav. teta to ne razumije.
Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti ima svoju zemlju Libanon i njene
sinove. Budi zadovoljan njome ako te
usreuju prazni mjehurii. A ja, ja sam
sretan i smiren sa svojim Libanonom,
i ima sree, zadovoljstva i spokoja u
mojem pogledu na tu zemlju.

Libanon je od 1944. nezavisna

republika, odcijepljena od Sirije.
ubran je predvidio to odcjepljenje
pedeset godina prije.

More
U gluho doba noi,
Dok ovjek drijema pod pokrivaima,
uma objavljuje:
Ja sam snaga
Koju sunce izvue
Iz srca zemlje.
More ostaje tiho, govorei samo sebi:
Ja sam snaga.

Litica veli:
Vjekovi me podigoe da budem kao
spomenik
Do sudnjega dana.
More ostaje mirno, govorei samo
sebi:
Ja sam spomenik.

Vjetar zavija:
Ja sam snaan,
Ja dijelim nebo i zemlju.
More ostaje mirno, govorei samo
sebi:
Vjetar je moj.

Rijeka veli:
Ja sam bistra voda
Koja tai eu zemlje.
More ostaje mirno govorei samo sebi:
Rijeka je moja.

Planinski vrhunac veli:

Stojim visoko kao zvijezda Usred
nebesa.
More ostaje mirno, govorei samo
sebi:
Vrhunac je moj.
Mozak veli:
Ja sam upravlja;
Svijet je u onima koji upravljaju.
More ostaje drijemajui, govorei u
svojem snu:
Sve je moje.

Pregrt
pijeska sa ala

Kad povjeri svoju nevolju susjedu,

daruje mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika dua, zahvaljuje
ti; a ako je malena, omalovaava te.

Napredak nije puko popravljanje

prolosti;
On je neprekidno gibanje prema
budunosti.

Gladan, divljak bere plod s drveta i

jede ga;
Gladan, uljuen ovjek kupuje ga od
ovjeka koji ga, pak, kupuje od
ovjeka koji ga bere.

Umjetnost je korak od vidljivoga,

poznatoga, do nepoznatoga.

Dok zemlja die, mi ivimo; kad

prestane disati, umiremo.

ovjeje je oko povealo; pokazuje mu

zemlju veom nego to jest.

Klonim se ljudi koji misle da je

drskost hrabrost, a njenost
kukavnost.

A klonim se i onih koji misle da je

brbljanje mudrost, a utnja neznanje.

Oni vele meni: Ako vidi roba gdje

spava, ne budi ga jer, moda, sanja o
slobodi.

Ja velim njima: Ako vidite roba gdje

spava, probudite ga i objasnite mu
slobodu.

Osporavanje je nii stupanj umnosti.

Hrabrost je vulkan; sjeme

neodlunosti ne klija u njegovu
krateru.

Rijeka i dalje tee k moru pa bilo

mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.

to ti je vea radost ili alost, to ti je

manji svijet u oima.

Uenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne

daje nikakva sjemena.

Sluim se mrnjom kao orujem da

bih se branio; da sam jak, nikad mi ne
bi trebalo takva oruja.

Meu ljudima ima ubojica koje nikad

nisu ubile, lupea koji nikad nisu
ukrali i laljivaca koji govore sutu
istinu.

Ouvaj me od mudrosti koja ne plae,

filozofije koja se ne smije i veliine
koja se ne klanja pred djecom.

O veliko umno Bie! ti koje si skriveno

i koje postoji u svemiru i za njega,
moe me uti jer si u meni i vidjeti
me jer sve vidi; molim te, posij u
moju duu sjeme svoje mudrosti da
izraste kao mladica u tvojoj umi i da
urodi tvojim plodom. Amen.

Izreke potoka

Iao sam dolinom dok je zora, rudei,

odavala tajnu vjenosti,
A ondje je potok, tekui, pjevao, zvao
i govorio:
ivot nije samo veselje;
ivot je enja i odlunost.
Mudrost nije u rijeima;
Mudrost je smisao u rijeima.
Veliina nije u visokom poloaju;
Veliina je u onih koji odbijaju
poloaj.

ovjek nije plemenit po podrijetlu;

Koliko li je plemenitih poteklo od
ubojica!

Niti je pokvaren svaki onaj koji je

okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od
ogrlice!

Raj nije u skruenosti;

Raj je u istu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.

Bogatstva nisu samo u novcu;

Kolike li su skitnice bile bogatije od
svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;

Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u
ogrtau.

Ljepota nije u licu;

Ljepota je svjetlost u srcu.

Savrenstvo nije u onih koji su ista

srca;
Vrline moe biti i u grijehu.

To ree potok drvetu na svojoj obali;

Moda je u onome to je pjevao potok
bilo neto od tajna mora.

Sedam ukora
Ukorih srce svoje sedam puta!

Prvi put: kad se kuah doepati

visokoga poloaja izrabljujui slabije.

Drugi put: kad se pretvarah da sam

hrom
pred onima koji bijehu
obogaljeni.

Trei put: kad, poto mi bijae dano

da biram,
radije izabrah lagano nego
teko.

etvrti put: kad sam, pogrjeivi,

tjeio sam sebe pogrekama
drugih.

Peti put: kad bijah posluan iz straha

tvrdei onda da sam jak u
strpljenju.
esti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib ivota.

Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve

Bogu
i miljah da je pjevanje
vrlina.
 Samoa
i povuenost
ivot je otok na oceanu
samoe i povuenosti.
ivot je otok, litice su mu
enje, drvee snovi, cvjetovi njegova
samostalnost, a on sam usred oceana
samoe i povuenosti.

Tvoj ivot, prijatelju moj, jest otok

odvojen od svih drugih otoka i
kontinenata. Bez obzira na to koliko si
laa poslao prema drugim obalama,
ili koliko je laa stiglo do tvojih obala,
ti sam jesi otok odvojen svojim
bolima, povuen u svojoj srei i dalek
u svojem suosjeanju i skriven u
svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju moj, gdje

sjedi na hrpi zlata, sretan sa svojim
blagom i velik u svojem bogatstvu i
vjerujui da je aka zlata tajni lanac
koji povezuje misli ljudi s tvojim
vlastitim mislima i koji povezuje
njihovo osjeanje s tvojim vlastitim.
Vidio sam te kao velikoga zavojevaa
koji vodi zavojevake vojske do
tvrave, a onda je razara i osvaja.

Pogledavi drugi put, otkrih iza zida

tvoje riznice srce to dre u samoi i
povuenosti, kao to dre edan
ovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali
bez nade.

Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjedi na

prijestolju slave okruen ljudima koji
uznose tvoje milosre, nabrajaju tvoje
darove, upirui oi u tebe kao da su u
nazonosti kakva proroka koji uzdie
njihove due do planeta i zvijezda.
Vidjeh te gdje gleda u njih, lica puna
zadovoljstva i snage, kao da si ti njima
ono to je dua tijelu.

Pogledavi opet, vidjeh tvoje

povueno jastvo gdje ti stoji uz
prijestolje patei u svojoj povuenosti
i tresui se u svojoj samotnosti. Vidjeh
to jastvo gdje prua ruke kao da neto
prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh
ga gdje gleda, preko ljudskih ramena,
u daleko obzorje, bez igdje iega osim
svoje samoe i povuenosti.

Vidjeh te, prijatelju moj, strasno

zaljubljena u lijepu enu gdje joj
dlanove obasipa poljupcima dok ona
gleda te sa suosjeanjem i
privrenou u oima i milinom i
materinstvom na usnama; i, potajno,
rekoh sebi da je ljubav izbrisala
njegovu samou i uklonila njegovu
povuenost, i on je sada u vjenoj dui
koja k sebi, s ljubavlju, privlai one to
bijahu odvojeni samoom i
povuenou.

Tvoj ivot, prijatelju moj, jest

boravite daleko od svih drugih
boravita i od susjeda.

Tvoja je nutarnja dua kua daleko od

drugih kua to po tebi dobie ime.
Ako je to boravite mrano, ne moe
ga napuniti susjedovim bogatstvom;
ako je usred pustinje, ne moe ga
premjestiti u perivoj to ga posadi
tkogod drugi.

Tvoja je nutarnja dua, prijatelju moj,

okruena samoom i povuenou. Da
nema te samoe i te povuenosti, ti ne
bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te
samoe i te povuenosti, ja bih, uvi
tvoj glas, pomislio da sam govorim;
ipak, da ti vidjeh lice, pomislio bih da
gledam u zrcalo.

Jedne godine
nezabiljeene u povijesti

... Uto se iza vrbika ukaza lijepa

djevojka kose to doticae tlo. Zastade
uz usnula mladia i dodirnu njegovu
njenu obrvu svilenom mekom
rukom.
On pogleda u nju sanjivim oima kao
da ga probudie sunane zrake.
Kad shvati da uza nj stoji emirova ki,
pade na koljena kao Mojsije kad
ugleda gorui grm.
Pokua govoriti. Rijei mu
nedostajahu, ali njegove suzne oi
zamijenie jezik.
Mlada ga djevojka zagrli, poljubi ga u
usne; onda ga poljubi u oi, suei
njegove obilne suze i usne svojim
poljupcima.
Glasom njenijim od umora trske,
ona ree: Vidjeh te, dragi, u svojim
snovima; promatrah tvoje lice u svojoj
samoi. Ti si izgubljeni drug moje
due i druga, bolja polovica, od koje
se odvojih kad mi bjee nareeno da
doem na ovaj svijet.
Dooh ovamo potajno da se zdruim
s tobom, dragi. Ne boj se; sad si u
mojim rukama. Ostavih slavu koja
okruuje oca mojega i dooh da idem
za tobom do svretka svijeta, i da s
tobom ispijem au ivota i smrti.
Doi, dragi, poimo u pustinju,
daleko od civilizacije.
I ljubavnici krenue u umu, u mrklu
no, ne bojei se ni emira ni sablasti
tame.

Zaboga,
srce moje

Zaboga, srce moje, taji svoju ljubav,

i skrivaj tajnu od onih koje vidi
i bit e bolje sree.
O onome tko otkriva svoje tajne misle
da je bedak;
muk i tajnost mnogo su bolji
onome
tko se zaljubi.
Zaboga, srce moje, ako tko upita
to se dogodilo?, ne odgovaraj.
Ako te upitaju: Tko je ona?,
Reci da ljubi drugoga
I pravi se da za to ne haje.
Zaboga, ljubavi moja, sakrij svoju
strast;
Tvoja bol jest tvoj lijek, jer je
ljubav
dui kao vino ai - to vidi,
prozirno je; to je skriveno, njegov je
duh.
Zaboga, srce moje, sakrij svoje nevolje;
tada e, i u huku mora i lomu nebesa,
biti sigurno.

Crvenda

O Crvendau, zapjevaj! jer je tajna

vjenosti
u pjesmi.

elio bih da sam, kao ti, slobodan od

zatvora
i lanaca.

elio bih da sam, kao ti, dua to leti

nad dolinama,
Pijui svjetlost kao to se vino pije
 iz eterskih pehara.

elio bih da sam kao ti, nevin,

zadovoljan
i sretan,
Ne znajui za budunost i
zaboravljajui prolost.

elio bih da sam kao ti u ljepoti, drai

i otmjenosti,
Dok mi vjetar iri krila
da ih uresi rosa.

elio bih da sam kao ti, misao to

lebdi
nad zemljom,
Lijui moje pjesme izmeu ume
i neba.

O Crvendau, zapjevaj! i raspri mi

tjeskobu.
Sluam glas u tvojem glasu
koji mi ape u nutarnjem uhu.

Dubran Halil Dubran

 Libanonsko-sirijsko-ameriki
pjesnik i slikar Dubran Halil Dub-
ran (Kahlil Gibran) rodio se 6.
prosinca 1883. u Bareji, stotinjak
kilometara od Bejruta, u sjevernom
Libanonu, kraju cedrova, koji se u
Starome zavjetu spominje oko 103 puta.
Mati mu je bila ki maronitskoga
sveenika, pripadnika monofizitske
kranske crkve, u kojoj se sirijski, ili
aramejski - jezik kojim je govorio Krist
- upotrebljava u bogosluju.

Poto je 1869., etrnaest godina

prije Dubranova roenja, bio
otvoren, s izvoenjem Verdijeve Aide,
Sueski kanal, stotine tisua ljudi - koji
su prije toga trgovali devama i
konjima, drali svratita za putnike,
vodili mnogobrojne karavane - ostale
su bez posla. To je izazvalo
nezapamen egzodus arapskoga
stanovnitva u Australiju, Afriku,
Junu Ameriku, SAD . . .

Taj veliki val odnio je i

Dubranovu obitelj u Boston, u SAD,
kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon
dvogodinjega kolovanja u tome
gradu, vraa se u Bejrut, gdj se upisuje
na medicinu i usavrava se u
arapskome jeziku.

Iz Bejruta preko Grke, Italije i

panjolske, odlazi u Pariz (1901-1903),
gdje izlae crtee, o kojima sam
August Rodin veli da se mogu
usporediti s likovnim djelima
drugoga velikog pjesnika i slikara,
Williama Blakea.

Dubran je sam ilustrirao, kao i

Blake, svoje mnogobrojne knjige,
crtajui, nadahnut Leonardom i
Michelangelom, ljudska tijela u
poloajima kad najsnanije izraavaju
duu koja tei jedinstvu sa sobom i sa
svijetom.

U nadahnutom predgovoru knjizi

Twenty Drawings by Kahlil Gibran
(Random House, New York, 1974.)
kritiarka Alice Raphael ovako
oznauje osnovne vrijednosti
Dubranove umjetnosti: Prosvjetljiva
ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu
ideja biva lijepa ako je istinita, osjeaj
biva istinit ako je zbiljski. On ima
jedinstvenu mo da u prikazivanju
ljepote i istine bitno odvoji od ne-
bitnoga. On se pridrava jednostavna
naina u prikazivanju ideje, to je
blisko duhu slikara rane renesanse,
premda je umjetnost mnogih stoljea
sudjelovala u oblikovanju njegovih
snaga; ali je on u svojim stavovima
jednostavan, gotovo nagonski
jednostavan. Odista, on se moe
opisati kao intuitivan umjetnik - kao
tip umjetnika u kojega je osjeaj poput
udesnih raalja koje ga dovode do
leita zlatnih dragocjenosti i koji ne
smuuje njegov duh intelektualnim
pojmovima o tome to i kako treba
stvarati. I malo dalje: Dubranova je
umjetnost simbolika u najdubljem
znaenju te rijei jer je ukorijenjena u
onim osnovnim istinama koje su
temeljne za sva stoljea i za sva
iskustva. On osjea smisao zemlje i
njezinih plodina, ovjeka kao krajnjeg
i savrenog cvijeta i kroza sve svoje
djelo izraava meuovisnu jedin-
stvenost ovjeka i prirode. (Ova
ocjena, naravno, nee zvuati
pretjerano samo ako Dubranavo
slikarstvo uvijek povezujemo s
njegovim knjievnim radom, koji je
neusporedivo superiorniji.)

No, uskoro je iz Europe bio pozvan

u SAD, gdje mu je od suice umrla
sestra Sultana, a mati mu pala u
krevet pogoena istom tekom
boleu. Uto, premine mu i polubrat
Petar. Sestra mu Marijana sluajno
preivi boljeticu, koja mu pomori
obitelj. Najposlije, nakon petnaest
mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

Odgojen u predajama moronitske

crkve, nasljednice antiohijske (iji se
sveenici smiju eniti), i, s druge
strane, utopljen u moru islamske
civilizacije, Dubran je ubrzo zabacio
religiozni formalizam predakih
vjerovanja, sinkretizirajui, malo-
pomalo, obje tradicije. Podjednako je
strastveno itao Bibliju, spise sv.
Augustina, Buddhine propovijedi,
Zarathustru, Konfucija, Voltairea,
Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona,
Emersona i Lincolna. Zainteresiran je
za kransku i islamsku filozofiju i
teologiju. Na njega utjee Avicenna,
Averros i Gazali. Jednom je napisao:
Nema pjesme blie mome vjerovanju
od Avicennina Silaska dua... U toj
sublimnoj pjesmi stari mudrac
utjelovljuje najvie nade to ih je rodio
ljudski duh i znanje, najdublje vrelo
imaginacije stvoreno u ljudskom
miljenju.
 sinkretiziranje spajanje
raznovrsnih, protuslovnih nazora,
nespojivih meu sobom

U ivotu su mu ene imale

dominantan utjecaj, o kojem on veli:
Sve to zovem svojim 'ja' dugujem
enama, jo od djetinje dobi. ene su
otvorile prozore mojih oiju i vrata
mojega duha. Da nije bilo ene-
matere, ene-sestre, ene-prijateljice,
ostao bih spavajui meu onima koji
vedrinu svijeta mute svojim
hrkanjem.

Mnoge su ene prole kroz

Dubranov ivot, ali su dvije ostavile
u njemu trajan trag. Nekoliko ena, s
kojima se najprisnije druio, ostavilo
je potresna sjeanja na njega, kao
Barbara Young, a dnevniki zapisi
Mary Haskell i njezina pisma
pjesniku, kao i njegova njoj, pro-
vijavaju i danas onom vrstom
ljubavne enje koja se ne moe
utaiti nikakvim dodirom, enje koja
smisao otkriva u samom svojem
postojanju.
 Na prvoj svojoj izlobi mistikih
slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se
Dubran sa svojom buduom dobroi-
niteljkom i prijateljicom, koja e mu
ostati privrena do kraja ivota. Kao
21-godinjak, omalen, krhak -
punakih usnica ispod crnih brkova i
duevnih smeih oiju - upoznao se,
naime, sa 31-godinjom Mary Haskell,
keri pripadnika osiromaena
junjakoga plemstva. Dubran ju je
poslije opisao kao anelku (she-angel)
koja me vodi prema sjajnoj
budunosti i koja mi poploava put k
intelektualnom i financijskom
uspjehu. Dijelom svojega skromnog
prihoda opskrbljivala ga je dvije
godine u Parizu i, po povratku,
smjestila ga u stan u Greenich
Villageu, u New Yorku, u kojem je
boravio od 1911. do smrti. Taj
jednosobni stan, koji je on nazvao
pustinjakom izbom (hermitage),
pretvorio se, s vremenom, u stjecite
pisaca i umjetnika, osobito arapskih
knjievnika emigranata. Bila mu je
ivotna suputnica 20 godina. Bogata
korespondencija, poslije objavljena u
knjizi Ljubljeni prorok (Beloved Prophet,
1972), iscrpno oslikava njihovu
duboku vezu, koja je obuhvaala
strastvenu meusobnu ljubav i,
poslije, intelektualno i emocionalno
suivljavanje, sve do samoporicanja.
Dubran joj je, nakon mnogo godina
zajednikog ivota, ponudio brak, ali
je ona, svjesna da je mnogo starija od
njega, to odbila, te su se rastali. Mary
se potom udala za junjakog
aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga, Dubran se upoznao s

novom svojom oboavateljicom,
Barbarom Young, mladom
nastavnicam engleskog jezika, koja je
nastojala postati pjesnikinjom. Toliko
je bila opinjena njime da je, i poslije
njegove smrti, ostatak ivota posvetila
predavanjima i lancima o njemu, a
1945. izila joj je i biografska knjiga Taj
ovjek iz Libanona (This Man from
Lebanon).

Halil Dubran pisao je i na

arapskom i na engIeskome, te se u nje-
govim spisima proniu zapadnjaka i
istonjaka civilizacija, sve do stilskih
i misaonih tananosti. Najvei dio
arapskoga pjesnitva napisao je jo u
ranoj mladosti. Ali, za razliku od
znaajnih arapskih pjesnika i mistika
prolosti - koji su smatrali zadatkom
dubokoga pjesnikog ivota da se
slue kompleksnim pjesnikim
jezikom, s izrazima kojih se znaenje
moe utvrditi tek kad se proue debeli
rjenici i rijetke enciklopedije -
Dubran je u pjesnitvo unio, premda
stiliziran, svakidanji govor naroda.
Djelomino se i time moe rastumaiti
njegova neobina popularnost diljem
arapskoga svijeta, i meu
najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnogo djeIa, meu

kojima su najvrednija Luak, Pijesak i
pjena, Isus, sin ovjeji, Zemaljski bogovi,
Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni
duhovi, Suza i smijeak, Slomljena krila,
Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne
izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je

meunaradnu slavu. Prvi je put ob-
javljen 1923. Od tada do danas iziao
je, samo na engleskom, u vie od 33
izdanja. U SAD prodano je oko pet
milijuna primjeraka, a u najnovije
doba ritam prodaje kree se i do 700
tisua primjeraka tjedno. Do sada,
djelo je prevedeno na vie od
dvadeset jezika, a izdanja se mnoe,
tako rei, iz dana u dan.

Mary Haskell, u svojem dnevniku,

7. rujna. 1920, biljei: Danas je Halil
donio poetak Proroka. Kako je
Almustafa ekao dvanaest godina
brod grimiznih jedara... 'Mislio sam' --
rekao je Halil 'da ime Almustafa
upotrijebim tek na samom poetku
knjige. A dalje, recimo, 'on'.
Almustafa na arapskom znai neto
posebno, izabrani ili ljubljeni, kao i
neto izmeu to dvoje. Raspravljao je
o tome da li da upotrijebi frazu
'odabrani i ljubljeni' iza imena. Kad
sam ga zamolila da izostavi 'zemlju
uspomena', Halil je rekao: 'Sve to
sam napisao ovdje napisao sam
imajui mnoge stvari na umu. Svaka
je stvar simbol ovjekova ivota kao
cjeline, te je 'zemlja uspomena' naa
povijesna prolost. ivot nas nosi od
nae velike prolosti prema naoj
veoj budunosti ...

To je poema o ovjeku koji se,

nakon povratka iz preporodne samoe
-- kakvu su iskusili Buddha, Krist i
Muhamed - i prije negoli nestane iza
obzora ovoga svijeta, obraa onima
meu kojima je ivio i koji ga
prepoznaju tek u trenutku kad ga
gube, kao nedostatak sebe samih, pa
dakle i kao mogunost i nadu sebe
samih.

Halil Dubran esto je bio nazivan

mistikim pjesnikom. U tome ima
istine. No, kako se u izrazima mistik,
mistian, danas uje pogrdan prizvuk,
smatram da bi, u ovom sluaju, valjalo
presresti tu vrstu odbojnosti. Ponimo
od tvrdnje da je on teio integraciji
svih svojih aspekata. Njegova je teza
da je ovjeku mogue ostvariti
jedinstvo sa sobom i svijetom.
Njegova je vizija, u tom smislu,
mistika.

G. C. Happold, u djelu Mysticism, a

Study and an Anthology, ovako definira
bit mistikog iskustva: Misticizam je
poput velikoga obrasca nalik na fugu,
u kojem je svaki dio isprepleten s
drugim, pri emu katkad jedna a
katkad druga tema prevladava, ali
koje sve skupa tvore jedinstvenu
cjelinu. Vidjeli smo da on ima tri
meusobno povezana aspekta, koje
smo nazvali misticizmom znanja i
razumijevanja, misticizmom ljubavi i
jedinstva i misticizmom djelovanja. U
njemu su sadrane i etiri vizije koje
su u meusobnom odnosu: vizija
jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija
jastva (razliitog od onoga ta je
sadrano u iskustvu) i vizija ljubavi,
koja obuhvaa sve to postoji.

Ako se prihvati svjedoenje ne

samo velikih pionira duha, nego i
onih manjih koji su stekli neto od
istoga tog iskustva i uhvatili neto od
iste te vizije, najvjerojatnije je da e se
upravo tu, vie nego igdje drugdje,
nai pouzdana otkrivaka sinteza.

Mistika stanja, dakle - jer su, u

svojoj istoi, stanja neizdiferencirane
svijesti na razini Prvotne Imaginacije -
nemaju intelektualnog sadraja.
Budui da se zbivaju u vremensko-
prostornim uvjetima, dakle, ona imaju
svojstvo da beslino (imageless) stanje
iste svijesti prevedu u intelektualnu
viziju i da mu pomognu da se izrazi.
Raspravljali smo o tim prijevodima
intelektualize vizije s obzirom na
izraze to su ih zadobivali u raznim
religioznim sustavima i na raznim
dijelovima zemaljske kugle.
 Kad razmatramo te uvide - koji su
meusobno povezani i koji se
razvijaju jedan iz drugog - kakva se
slika stvarnosti iz njih pomalja? To je
slika univerzuma kao dinamikog
objavljenja Duha. U njemu nema
niega to ne bi bilo Duh, 'sjeme nad
sjemenima'. Mi to dinamiko
objavljenje Duha iskusujemo i vidimo
u prostorno-vremenskom okviru. Mi
se ukljuujemo u evolutivni proces
koji sadri elemente slijeda (sucession)
i irenja (expansion). Evolutivni je
proces, dakle, objavljenje Duha u
bezvremenskoj sadanjosti. Via
svijest to vie napreduje u procesu
evolucije to god vie odstupa od
slijeda (succession). Biti potpuno
svjestan, to znai pobjei iz vremena,
iz irenja (expansion), iz odvojenosti, iz
protuslovlja. Rast, gibanje i mijena
promeu se u stalnost, mir i potpunost
...

Ali, to monistiko vienje vie je

putokaz nego cilj koji je mogue
postii. Dubran zna da je ovjekovo
patuljasto jastvo stvarnost koja
najee sanja o svojem orijakom
jastvu. ovjek je ovjeku, dakle,
najvii zadatak. Kako mogu eljeti da
budem jedno s drugim - pita se on -
ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi
nisam jedno, moja elja da s drugim
budem jedno samo je elja da drugoga
pokorim. Ali, pokoravajui drugoga,
bivam pokoravan onim sobom s kojim
nisam jedno. A zar i moja elja da u
sebi budem jedno nije elja mene-
jednoga da pokorim sebe-drugoga?
Tako ja, obino, sebe razaznajem kao
ono to porobljava i kao ono to je
porobljavano. Tako sam ja koji ovo
razaznajem onaj koji porobljava i koji
je porobljavan. Kako da budem
slobodan od ovoga? Je li moja elja da
budem slobodan od ovoga samo elja
mene koji porobljava da konanim
porobljavanjem ukine onoga koga
porobljava? Je li moja elja da bude
slobodan od ovoga samo elja mene
porobljavanoga da ono to porobljava
ukine samo sebe tako da e me
potpuno porobiti?

Dubranu se, dakle, i ovjeja

sloboda i porobljavanje esto ukazuje
kao jedno. On pravu slobodu vidi
uvijek kao tenju, a nikad kao
ispunjenje. Dakle, ja nisam drugo, veli
on, do to dvoje, od kojih je svako
ubilako ili samoubilako. Ali, odakle
onda u meni, i u drugima oko mene, i
u drugima prije mene, snaga da
ukinem vrijeme a da ipak ne budem
mrtav? Kad se ne usuujemo da je
prizovemo, ili kad nismo sposobni da
je prizovemo, mi je oponaamo.
Magijsko je jedinstveno jer je jedno.
Ali kako do jednoga kad smo u sebi
dvoje? Ako se ne moe, ili ne smije,
prevladavati dvojstvo, onda se jo
vie umnoava. Tako poinje znanost,
mnogoznalost, erudicija. Erudicija je,
obino, zamjena za gubitak ivo-
tvornoga sredita, posveenog mjesta
monistikog samozacjeljenja dvojstva.

Dvije osnovne injenice - ui nas

dalje Dubran - koje poput
tajanstvenih mea oznauju poetak i
kraj naega ivota, roenje i smrt, nisu
obuhvaene naim iskustvom, i o
njima ja, ako ih ispituje prema sebi, ne
moe nita kazati. Ono o tome moe
govoriti samo ako uzme u obzir
drugoga, ili ako sebe razmatra kao
drugo, to je u oitoj proturjenosti s
njegovom pravom potrebom, tj. s
potrebom, u biti demijurkom, da se
ivi kao cjelina. Ali, kad razmatra
samo sebe, ja ne moe iskusiti nita
drugo nego to da nikad nije postalo
niti da e ikad prestati postojati, i
svoju predodbu o vlastitoj vjenosti
izvodi iz te injenice. Nijedan dokaz o
svojoj konanosti izveden iz drugoga
ne moe oboriti taj neposredni
doivljaj o nenastalnosti i o
nepropadljivosti u ovjeku, a sve oko
njega pokazuje mu da je njegova
predodba iluzorna i lana. Tako je
sve to moemo izvesti iz ispitivanja
osnova vlastitoga iskustva u
proturjenosti s onim to stjeemo
ispitivanjem injenica vanjskoga
svijeta. Tvrdimo li roenje i smrt, ili
neroenosti i neumrlost, ne moemo
ocijeniti valjanost ili nevaljanost tih
tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer
ili podrijetlo svoje misli, dakle svoje
elje. Podrijetlo Dubranove misli jest
mistiki monizam.

U svojem, ve klasinom, djelu

Varijacije religioznog iskustva (The
Varieties of Religious Experience, str.
299-301) William James pie, elei,
radi jasnoe izlaganja definirati
pojmove, te iznosi etiri temeljne
znaajke mistikoga:
1. Neizrecivost. Najzgodniji meu
znacima kojima odreujem stanje
duha kao mistino jest negativan.
Njegov sadraj izravno veli da se
odupire izrazu, da nikakav
odgovarajui izvjetaj o njegovu
sadraju ne moe biti iskazan
rijeima. Iz toga slijedi da se njegova
vrijednost mora neposredno iskusiti;
ona se ne moe ni priopiti ni prenijeti
drugima. U svojoj su osobitosti
mistika stanja slinija stanjima
osjeaja nego stanjima intelekta.
Onome tko nije imao stanovit osjeaj
ne moe se objasniti u emu je nje-
gova kvaliteta ili vrijednost. ovjek
mora imati muzikalan sluh da bi
saznao vrijednost neke simfonije;
ovjek mora sam biti zaljubljen da bi
razumio stanje ljubavnikova duha . . .
Mistik tvrdi da se veina nas odnosi
prema njegovim iskustvima na
potpuno neadekvatan nain.

2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko

slina stanjima osjeaja, mistika se
stanja doimaju onih koji ih iskusuju
kao stanja znanja. To su stanja uvida u
dubine istine, nedoseljiva
diskurzivnom intelektu. To su
prosvjetljenja, otkrivenja, puna
znaenja i vanosti . . . i, kao po
pravilu, ona stvaraju neobian osjeaj
da moraju biti autoritet za budunost .
..

3. Prolaznost. Mistika stanja ne mogu

dugo trajati. Osim u rijetkim
sluajevima, traju pola sata, ili,
najvie, sat-dva, te se ini da je to
granica preko koje blijede u obinoj
danjoj svjetlosti. esto, kad ieznu,
njihova se kvaliteta moe samo
nesavreno obnoviti u sjeanju; ali,
kad se iznova pojave, mogu se
prepoznati; i od jedne do druge
njihove pojave stjee se osjeaj
neprekidnoga razvitka, u kojem se
uti unutranje bogatstvo i vanost.

4. Pasivnosti . . , kad se uspostavi

osobita vrsta svjesnosti, mistik osjea
kao da ga je vlastita volja oekivala, a
katkad, doista, kao da ga je epala i
zgrabila neka via sila . . .

Uvijek ostaje neko sjeanje na ta

etiri stanja, kao i dubok osjeaj
njihove vanosti. Ona poinju
mijenjati unutranji ovjekov ivot
im se pojave . . .
 Sva ta mistika iskustva, oita u
Dubranovu djelu, teko bi se mogla
nazvati kranskima, ili islamskima, u
ortodoksnam smislu. U najmanju
ruku, barem to se tie ispovijedanja
tih stanja, on nije nimalo drao do
formalne religioznosti predaka, to
mu je, u stanovitim krugovima,
pribavilo glas heretika.

Unato tome, bio je bogotraitelj,

vrlo slian velikome grkom piscu
Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da
je najvia ovjekova dunost da
spasava boga (a ne obratno), da bude
salvator dei, misao koju je razvio u
golemom spjevu od 33.333 stiha,
Odiseji (1938. godine).

Je li Dubranov san o bogu izraz

osobne sudbine? Znamo, njegovi su
odnosi s ocem bili, u najmanju ruku,
teki. Bio je to slabo kolovan seljak,
prznica, esto mrtav pijan, u grdnim
svaama s majkom, enom
obrazovanom i povuenom. Znao bi
ga i fiziki napasti kad bi - umjesto da
se bavi pametnijim poslom -- uzeo
papir, olovku i stao crtati. Sklanjajui
se od agresivnog oca u majino krilo,
kojem je bio, na stanovit nain,
privren i kao odrastao ovjek,
Dubran se poeo zanositi mitom o
vjenom ocu, milostivom bogu,
kojega je traio u vlastitim grudima.
Karakteristino je da to nije bio
autokratski patrijarhalni otac olien u
idovskome i kranskom Jahvi i
islamskom Alahu, nego bog ,uope,
posvemanja tvorevina
ukorijenjenoga Dubranova, pomalo
enskoga, panteizma.

Dubran esto, u raznim oblicima,

iznosi jednu od temeljnih svojih ideja,
tj. da je ovjekovo jastvo, u najboljem
sluaju, samo predstupanj veega
jastva koje, katkad u povijesti, dosee
poneki pojedinac, te se moe smatrati
konanom svrhom evolutivnoga
procesa ljudskoga roda. Misao je,
oito, srodna s Nietzscheovim stavom
da je ovjek samo predstupanj
nadovjeka, kao i s uenjem Teilharda
de Chardina: Bie e, kao beskrajna
puma, ovladati brujanjima bia.
Unutar smirenoga oceana, ali kojega
e svaka kaplja biti svjesna da ostaje
osobno-sama, zavrit e izdanredna
avantura svijeta. Sanja svake mistike
nai e puno i pravedno zadovoljenje.
Erit in omnibus omnia Deus (Bog e biti
sve u svemu). No, da bi se stupilo na
put toga zbivanja, istodobno
nadosobnog i osobnog, potrebno je,
po Dubranovu miljenju, da ovjek
razoblii sva svoja utoita u kojima
se nagonski skriva da bi izbjegao svoj
krajnji, eshatoloki, zadatak. To je
tema i jedne od klasinih njegovih
pjesama, Veega mora.
eshatoloki posmrtni, zagrobni

Vee more

Juer, juer koje je tako daleko i tako

blizu,
moja dua i ja poosmo k velikom
moru da speremo
sa sebe, u njegovim vodama, prah i
glib zemaljski.
Stigavi na alo, potraismo kakvo
skrovite,
daleko od tuih oiju.

Idui, ugledasmo ovjeka gdje sjedi

na pranoj suroj litici. U ruci mu torba
iz koje, ovda-onda, uzimae po
pregrt soli
i rasipae je po moru. Dua moja ree:
Ovaj je ovjek pesimist. Od svega
ivota on vidi
samo sjene. Nije on zavrijedio vidjeti
naa gola tijela. Hajdemo, potraimo
kakvo drugo mjesto.

Odosmo odande i poosmo prema

zaljevu.
Ondje ugledasmo ovjeka gdje sjedi
na bijeloj litici,
a u ruci mu zdjela ureena draguljima.
Iz te zdjele on uzimae kockice
sladora
i bacae ih u more. Dua moja ree:
Ovaj je ovjek optimist i trai
nemogue.
Ni on ne treba da vidi naa gola
tijela.

Poosmo dalje dok ne doosmo do

ovjeka
to stajae na obali hvatajui mrtve
ribice
i bacajui ih opet u more. Dua moja
ree:
Ovo je samilosni glupan koji
pokuava
ivot vratiti mrtvome. Klonimo ga
se.
Poosmo dalje dok ne ugledasmo
ovjeka
gdje opcrtava sjenu svoju na pijesku.
Valovi se valjahu preko njegovih
crtea
briui ih, ali on iznova crtae svoje
djelo.
Dua moja ree: On je mistik koji iz
mate stvara slike
da bi ih oboavao. Pustimo i njega s
mirom.

Poosmo dalje dok ne ugledasmo

ovjeka
u mirnoj drazi gdje kupi pjenu s vala
i mee je u lonac od ahata. Dua moja
ree:
On je idealist, poput onoga koji kua
otkati odjeu od pauine.
Nije zavrijedio da gleda naa gola
tijela.

Poosmo dalje dok, iznenada, ne

zausmo
neki glas gdje klike: Evo dubokoga
mora! Evo stranoga mora!
Potraismo izvor toga glasa i
naosmo ovjeka
leima okrenuta moru. Na uhu drae
koljku
i sluae joj um. Dua moja ree:
Hajdemo.
Ovo je skeptik koji okree lea
sveukupnosti
koju ne moe obuhvatiti i pustimo ga
da se bavi tricama.

Poosmo dalje i ugledasmo ovjeka

izmeu dvije litice, s glavom u
pijesku.
I rekoh sebi: O duo, okupajmo se
ovdje
jer nas ovaj ovjek ne moe vidjeti.
A dua moja, odmahnuvi gIavom,
ree:
Ne, i tisuu puta ne! ovjek kojeg
sad vidi
najgori je od sviju. On je bogobojaznik
koji se skriva od tragedije ivota,
dok ivot skriva svoje radosti od
njega.

Dua se moja rastui i gorkim glasom

ree:
Napustimo ovo alo! Nema ovdje
skrovita mjesta
da se okupamo. Neu da mi ovaj
vjetar rasplee kosu,
neu da razotkrivam bijele grudi na
ovom otvorenom prostoru,
neu da se svuem i da budem gola
na ovoj jarkoj svjetlosti.

Dua moja i ja ostavismo to veliko

more
traei jo vee.

U Proroku je vizija oca

svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok
nije samo religiozno-mistiki spis. Za
moderna itaoca - ak i bez ikakvih
religioznih sklonosti - djelo ima
izrazito sekularnu vanost. U prvom
redu, ono je iscrpan inventar kljunih
stanja koja lee, otkrivena ili
zapretena, u unutranjosti gotovo
svakoga ovjeka. Dubran zna da je
ovjek drama i njezina pozornica. Ali,
kad se dua skrije iza maske jednoga
njezina glumca, on joj pokazuje da je
ona i antagonist. I, tako, dok lice
razabire nalije, ni jedno ne ostaje
neizmijenjeno. ovjek biva vlastiti is-
kupitelj.

Iako svojevrstan brevijar, spis ne

propisuje moralna pravila. Dapae,
pravila su nepoeljna. Dubran traga
za mogunou da se dosegne istinska
sadanjost, koju ne bi zarobili zidovi
nemoguega raja vjenosti ni zlatno
doba prolosti. Premda roen i
odgojen u ozraju kranstva i islama,
dviju religija koje svoje soterioloko
ispunjenje vide onkraj groba, u kojem
se zavrava rijeka vremena pojedinca i
onkraj kojega poinje vjenost, zla ili
dobra, po zaslugama, on se malo
zanima za tu vrstu eshatologije. Novo
je a ujedno karakteristino za sve
velike mistike uvide prolosti - u
njegovoj vrsti religioznoga doivljaja
to on gleda u bogu funkciju ovjeka,
a u ovjeku funkciju boga, slino kao
Meister Eckhardt, Jakob Bhme ili
Angelus Silesius, pa ak i Ivan od
Kria. Bez obzira na psiholoko
tumaenje korijena tog fenomena, on
ima znaajnu antropoloku vanost.
to se tie samoga Dubrana, taj mu
doivljaj omoguuje da izbjegne polje
prividno traginoga, faustovskoga,
naprosto tako to se trudi da svako
ono tamo doivi kao ovo ovdje,
da svako juer ili sutra prizove u svoje
danas. I tako, ono to mnogi drugi
uviaju sukcesivno, on gleda
simultano, to njegovoj misli daje
neobinu probojnost. On je sve to
govori, i nita od onoga to govori ne
stoji mu nasuprot. Dubranova
religioznost, dakle, nije
institucionalna; ona je strogo osobna,
nije iz druge ruke i utemeljena je na
doivljaju koji je on, u svim
nijansama, neposredno iskusio.

soteriologija religiozno
nauavanje o spasenju ljudi od vjene
propasti, od pakla (kod idova i
krana takvo spasenje ima donijeti
Mesija)

Bez sumnje, to mu je dalo

legitimaciju da modernom svijetu -
razjedinjenom religioznim
uvjerenjima, socijalno i politiki, svije-
tu u kojem se znanstveni i tehnoloki
napredak ostvaruje na tetu
mnogobrojnih ljudskih moi - ponudi
viziju prividne jednostavnosti, ije
prihvaanje zahtijeva odricanje od
mnogih ideala civilizacije. Ve i sama
ideja da se, u ovom diskurzivnom
stoljeu, obrati ljudima stilom starih
religioznih reformatora naoko je
anakronizam.

Ali, injenica je da suvremeni

ovjek ne moe beskonano podnositi
sve vee napetosti kojima je izloen.
Struna prijeti da pukne. Ne mogu se
beskonano specijalizirati ni ticala
naega uma (ako je to doputeno rei).
ak se ne mogu beskrajno
specijalizirati ni sredstva kojima se
knjievnost naega doba slui da bi ga
izrazila.

Nakon beskrajnih tananosti,

kulturan se ovjek, tup od prezasie-
nosti, zaeli primitivnijih stanja.
Upravo zato to i on sam, spe-
cijalizirajui neke svoje moi, ostavlja
u infantilnom, krajnje nerazvijenu,
stanju druge, a onda, kao lijek od
nepoeljna lica, poinje traiti
izgubljeno nalije.

Zacijelo, Dubran je dirnuo upravo

najskrovitije, zaputene ice u
modernom ovjeku, imajui,
istodobno, povlasticu rijetkih pisaca
da prepozna i zadovolji upravo onu
elju koju su svi latentno nosili u sebi,
ne znajui da ona i postoji. Koja je to
elja? To je elja najtajnijega u ovjeku
da zauzme mjesto u cjelini linosti i
drutva, u cjelini koja se, meutim,
nikad ne ostvaruje, razapeta izmeu
prolosti i budunosti.

Ali, tada bi Dubran bio samo

pjesnik koji je vremenu uspio skrojiti
kaput za jednu sezonu, ili modni
mrtvaki pokrov. A Prorok upravo
pokazuje da su posrijedi kudikamo
vaniji dosezi. Da se iznova, u svoj
drevnosti, prizovu, upravo na
moderan nain, one tvorake snage
koje su pokretale tektoniku ljudske
duevnosti oduvijek. Da se, s jabukom
spoznaje meu zubima, sie u tamno
blato korijenja koje ju je rodilo.
Dubran nije ovjek koji bi se
zadovoljio time da ostane samo
pjesnik. On je elio da bude i uitelj,
propovjednik, pa ak i prorok.
Zacijelo, jedan je od rijetkih modernih
koji se odvaio da bude velik, ak i
pod cijenu da bude, naoko,
anakronistian.

U djelu Prorok moemo susresti

razliite aspekte vlastite linosti i
prepoznati svoju potrebu da ih
pomirimo u sebi, a da pri tom
ostanemo posve ravnoduni na
Dubranov religiozni zanos, na isti
nain kao to se trijeznimo ponirui u
ledene izvore Upaniada ili Boanstvene
komedije, a da, za to, ne moramo biti ni
hinduisti ni krani. Jer, to je jo jedan
dokaz da su mistika iskustva me-
usobno mnogo slinija od religioznih
sistema od kojih su morala posuditi
raznovrsne jezike da bi se izrazila.

Halil Dubran umro je, kao 48-

godinjak, u petak 10. travnja 1931, u
23 sata, u bolnici St. Vincent's
Hospital na uglu Sedme avenije i
Jedanaeste ulice u New Yorku.
Autopsija je pokazala da je umro od
ciroze jetre i poetne tuberkuloze
jednoga plunog krila. 21. kolovoza
1931. njegovi su posmrtni ostaci
preneseni brodom u Bejrut, gdje su
doekani uz vojne poasti. Sprovod
koji se kretao prema njegovoj rodnoj
Bareji ovako je opisao A. C. Harte u
listu The Christian Century: ... vie je
to nalikovalo na trijumfalni ulazak
nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona
i opa atmosfera ponosa isticali su se.
Naiao sam bio na jednoga roaka
koji me poveo do mjesta gdje je neko
bila kuica u kojoj se Dubran rodio.
Dijelovi zidova jo postoje. Starjeine
tog mjesta odluile su da to mjesto
pretvore u muzej i spomenik.

Marko
Gri